SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Luka Brumec

Ekonomska kriza i razmišljanja suvremenih ekonomista

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, lipanj 2014.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Ekonomska kriza i razmišljanja suvremenih ekonomista

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Međunarodne financije

Mentor: prof. dr. sc. Dragoljub Stojanov

Student: Luka Brumec

Međunarodno poslovanje

0081110441

Rijeka, lipanj 2014.

Zahvala

Zahvaljujem se svom mentoru i višegodišnjem profesoru dr.sc. Dragoljubu Stojanovu koji je svojim stručnim savjetima i uputstvima oblikovao ideju znanstvenog rada i pomogao mi u izradi ovog istraživanja. Također se želim zahvaliti Ekonomskom fakultetu u Rijeci i svim djelatnicima na višegodišnjoj stečenoj naobrazbi te pruženim podacima potrebnima za izradu ovog istraživanja.

Posebnu zahvalu upućujem svojim roditeljima i ostalim članovima svoje obitelji koji su mi tijekom cijelog procesa obrazovanja pružali bezuvjetnu podršku.

Također, zahvaljujem se svim kolegama i prijateljima koji su mi uljepšali vrijeme provedeno na fakultetu i pomogli mi da steknem ovako visok nivo obrazovanja.

Sadržaj 1.Uvod ........................................................................................................................................... 1

1.1 Problem, predmet i objekt istraživanja ............................................................................... 1

1.2 Radna hipoteza .................................................................................................................... 2

1.3 Svrha i ciljevi istraživanja ..................................................................................................... 2

1.4 Znanstvene metode ............................................................................................................ 2

1.5 Struktura rada ..................................................................................................................... 3

2. Povijest ekonomskih kriza; velika depresija kao najoštrije upozorenje gospodarstvu ............. 5

2.1 Najznačajnije krize u 20. stoljeću ........................................................................................ 5

2.2 Velika depresija ................................................................................................................... 6

2.2.1 Predkrizno razdoblje i američki boom .......................................................................... 6

2.2.2 Početak krize 1929. ...................................................................................................... 8

2.2.3 Slom i kriza u SAD-u .................................................................................................... 10

2.2.4 Razdoblje nakon sloma............................................................................................... 12

2.2.5 Uzroci i posljedice sloma i krize u SAD-u .................................................................... 13

2.3 Krize suvremenog doba ..................................................................................................... 13

3. Odnos globalizacije i kapitalizma; ekonomija kao egzaktna znanost ...................................... 15

4. Ekonomske škole ..................................................................................................................... 16

4.1 Neoklasičari i neoklasična škola ........................................................................................ 16

2.1.1 Osnovni principi neoklasičara; potpuna konkurencija ............................................... 16

4.1.2 Maksimiziranje profita kao cilj poduzeća .................................................................. 18

4.1.3 Određivanje razine nadnice; ponuda i potražnja radne snage ................................ 19

4.1.4 Uloga kamate, štednje, investicije i novca na tržištu ................................................. 20

4.2 Keynes i keynesijanska škola ............................................................................................. 22

4.2.1 Intervencionizam ........................................................................................................ 22

4.2.2 Osnovni principi kejnesijanaca .................................................................................. 23

4.2.3 Uloga potrošnje, investicija i kamatne stope u privredi prema Keynesu ................... 24

4.2.4 Kejnesijanci i kriza ...................................................................................................... 27

4.3 Monetaristi ........................................................................................................................ 28

4.3.1 Novac, puna zaposlenost i kamatne stope; uloga Philipsove krivulje ........................ 28

4.3.2 Odnos monetariste prema državnim intervencijama ................................................ 29

5. J. Stiglitz: Realist i kritičar ........................................................................................................ 30

5.1 Washingtonski konsenzus kao temelj liberalizma ............................................................. 31

5.2 Politika MMF-a .................................................................................................................. 31

5.3 Globalizacija: Razvijeni protiv ostatka svijeta ................................................................... 32

5.4 Alternativne strategije i poruka neravijenim zemljama i zemljama u razvoju .................. 33

6. Ekonomisti iz Hrvatske i susjednih zemalja i njihova mišljenja; kriza balkanskih tranzicijskih

država .......................................................................................................................................... 35

6.1 Mišljenja suvremenih stručnjaka o ekonomskoj krizi ....................................................... 35

6.1.1 Kriza – odgovor neoliberalizmu .................................................................................. 35

6.1.2 Iz jednog sistema u drugi ............................................................................................ 35

6.1.3 Realna snaga gospodarstva ........................................................................................ 36

6.2 Uzroci ekonomske krize .................................................................................................... 37

6.2.1 Povezanost deficita platne bilance i deficita proračuna; Santinijeva hipoteza .......... 37

6.2.2 Financijske inovacije kao jedan od uzroka krize ......................................................... 41

6.2.3 Financijski balon kao uzrok krize ................................................................................ 42

6.2.4 Kvantitativni pokazatelji nastanka krize ..................................................................... 44

6.3 Neoliberalizam i globalizacija: Dvostruki standardi današnjice ........................................ 46

6.3.1 Što slijedi nakon faze neoliberalizma – ne zaboravimo povijest ................................ 46

6.3.2 Globalizacija kao ideologija bogatih ........................................................................... 48

6.4.Kako unaprijediti ekonomsku situaciju? ........................................................................... 49

6.4.1 Tko je odgovoran? Uloga domaćih ekonomista u krizi .............................................. 49

6.4.2 Odnos vlade spram MMF-a ....................................................................................... 49

6.4.3 Kako poboljšati stanje platne bilance ......................................................................... 51

7. Zaključak .................................................................................................................................. 54

8. Literatura ................................................................................................................................. 56

1

1.Uvod

Uvod se sastoji od 5 zavisnih dijelova. U prvom dijelu se obrađuju pojmovi na koje se

odnosi sadržaj rada poput problema, predmeta i objekta istraživanja. U drugom dijelu

određena je radna hipoteza, u trećem je obrazložena svrha i cilj istraživanja rada, a

zatim su ukratko objašnjene znanstvene metode koje smo koristili prilikom izrade rada.

Na kraju je ukratko predočena struktura cjelokupnog rada i istraživanja.

1.1 Problem, predmet i objekt istraživanja

U ovom se istraživanju obrađuje pojam krize te njena obilježja, uzroci koji su doveli do

njenog nastanka, snažne posljedice koje će ona ostaviti na gospodarstvo (pogotovo u

tranzicijskim zemljama) te različiti pristupi koje zagovaraju svjetski i domaći stručnjaci.

Danas u ukupnosti ekonomskih misli uglavnom prevladavaju neoliberalistička

razmišljanja, koja su na papiru utopijski savršena. Međutim, ona u svijetu obilježenom

pohlepom za novcem i materijalizmom često ne uspijevaju. Također, istražuje se odnos

ekonomskih stručnjaka prema MMF-u i globalizaciji kao neizbježnom procesu koji,

htjeli mi to ili ne, polako obuhvaća sve svjetske države i stvara golemu ekonomsku

cjelinu.

Predmet istraživanja obuhvaća analizu ekonomskih škola i njihovu povijest, način na

koje su one dovele do današnje situacije ekonomske krize te shvaćanje ekonomske

situacije “kroz oči” najvećih ekonomskih stručnjaka. Današnja ekonomska situacija nam

kroz svoje pokazatelje i lošu situaciju gospodarstva poručuje da moramo promijeniti

pristup našeg odnosa prema samome tržištu.

Pod objektima ovog rada smatramo ekonomsku krizu te mišljenja i poruke vodećih

ekonomskih stručnjaka.

2

1.2 Radna hipoteza

Hipoteza ovog istraživanja je kritika na neoliberalni pristup i globalizaciju koja je

dovela pomoću dvostrukih standarda do velikog jaza između ponašanja razvijenih i

nerazvijenih zemalja na svjetskoj sceni te prepoznavanje uzroka koji su doveli do

situacije ekonomske krize tranzicijskih država na Balkanu na temelju istraživanja

ekonomskih stručnjaka.

1.3 Svrha i ciljevi istraživanja

Svrha ovog istraživanja je istražiti znakove i uzroke koji su doveli do krize kako se ona

u budućnosti ne bi pojavila u ovome obliku. Ciljevi istraživanja su dobiti odgovor na

pitanja:

1 Pojam gospodarske krize

2 Uzroci i posljedice gospodarske krize

3 Što o gospodarskoj krizi misle najznačajniji svjetski i domaći stručnjaci

4 Pojam globalizacije i neoliberalizma kao ne uvijek nužno dobre stvari glede razvitka

država

1.4 Znanstvene metode

U istraživanju su korištene sljedeće znanstvene metode: indukcija, dedukcija,

komparativna i deskriptivna metoda, metoda dokazivanja, metoda opovrgavanja,

metoda kompilacije, povijesna metoda i statistička metoda.

3

1.5 Struktura rada

Rezultati istraživanja sastoje se od sedam međusobno zavisnih dijelova.

U uvodu su prikazani osnovni podaci o radu koji uključuju problem, objekt i premet

istraživanja, radna hipoteza, pitanja i ciljevi samog istraživanja, znanstvene metode koje

su korištene pri izradi rada te struktura samog rada.

U drugom dijelu prikazana je kratka povijest ekonomskih kriza s naglaskom na Veliku

depresiju 1929. godine kao najveću krizu modernog doba. Cilj ovog dijela je prikazati

da je svaka kriza unikatna, no i da svaka kriza sadrži zajedničke elemente nastajanja i

ponašanja gospodarstva i naroda u toj situaciji.

U trećem poglavlju predočena je autorova skeptičnost oko ekonomije kao egzaktne

znanosti i temeljne misli o današnjoj globalizaciji kao procesu.

U četvrtom dijelu navedene su ekonomske škole koje su redom dominirale u glavnini

strujanja ekonomske misli. Svaka od tih škola je specifična i ima svoje odgovore na

ekonomska pitanja, bilo na situaciju blagostanja ili krize, no također je svaka preuzela

određene elemente od svojih prethodnika za koje su predstavnici smatrali da su ispravno

zamišljeni i predočeni.

U petom dijelu iznesena su mišljenja Josepha Stiglitza kao jednog od najvećih

ekonomskih stručnjaka današnjice. Upravo je Stiglitz jedan od najžešćih kritičara

neoliberalizma i globalizacije kao procesa dodatnog bogaćenja bogatih, te se smatra

jednim od najvećih ekonomskih boraca za zemlje koje nemaju preduvjete

konkurentnosti i rasta.

4

U šestom poglavlju prikazana su mišljenja ekonoskih stručnjaka iz Hrvatske i susjednih

zemalja. Kroz većinu misli prevladavaju stavovi kako je upravo neoliberalistička

doktrina i život iznad razine naših mogućnosti doveo do krize i teške ekonomske

situacije.

Posljednji dio sadrži zaključak autora te je predstavljena sinteza rezultata istraživanja i

potvrđena radna hipoteza o globalizaciji kao procesu „bogaćenja bogatih“.

5

2. Povijest ekonomskih kriza; velika depresija kao najoštrije

upozorenje gospodarstvu

2.1 Najznačajnije krize u 20. stoljeću

Kroz 20. i 21. stoljeće krize su u gospodarstvu postale uobičajena pojava na svjetskoj

ekonomskoj sceni. Svaka je kriza imala svoje vlastite uzroke i posljedice te su ostavile

manji ili veći trag na ekonomskoj strukturi. Fniancijska kriza je oštro, kratko i

ultracikličko pogoršanje svih ili većine parametara: kamatne stope, cijene dionica i

nekretnina, što vodi do komercijalne nesolventnosti i bankrota financijskih institucija.

(Tržište kapitala: Hirstorijske informacije o padovima i krizama na tržištu) Kao najveću krizu

suvremenog modernog doba, ali i povijesti, danas smatramo Veliku depresiju. Međutim,

uz veliku depresiju i današnju krizu ekonomska gospodarstva susretala su se još s

velikim brojem financijskih posrtanja, no njihove posljedice su najčešće bile nemjerljive

na svjetskoj razini naspram dvije najveće.

Kriza i panika 1901. bila je prva kriza uzrokovana slomom na New Yorškoj burzi.

Razlog nastajanja bio je pokušaj kupnje većinskog udjela dionica od strane

E.Harimmana kojim bi preuzeo kontrolu nad transkontinentalnom željeznom strukturom

Northern Pacific Railway. Kao posljedica njegovih akcija dionice svih željeznica s

kojima je ova infrastruktura bila povezana naglo su pale, rezultirajući gubitcima tisuće

malih investitora.

Kriza bankarskog sektora 1907. godine također je svoje žarište imala na New Yorškoj

financijskoj burzi. Slom se dogodio nakon naglog bankrota manjih i većih banaka

diljem SAD-a. Strah od gubitka novca prisilio je štediše na masovno izvlačenje novca iz

manjih regionalnih banaka. Tadašnju situaciju djelomično je spasio J.P.Morgan

ulaganjem svojeg novca u bankovni sustav uvjeravajući i navodeći pri tome i ostale

velike bankarske mogule da učine slično. (Galbraith, J. K. 1990)

6

2.2 Velika depresija

2.2.1 Predkrizno razdoblje i američki boom

„Sadašnjost promatramo sa zadovoljstvom, a budućnost s optimizmom“. Bile su to

najupečatljivije riječi i kratki sažetak govora američkog predsjednika C.Coolidgea

upućene američkom kongresu 1928. godine. Tijekom velike većine dvadesetih godina

prošlog stoljeća stanje u Sjedinjenim Američkim Državama bilo je i više nego

zadovoljavajuće. Proizvodnja i zaposlenost bili su na visokoj razini i u konstantnom

porastu. Prosječne plaće i primanja su stagnirali, no to se stanje kompenziralo sa

stabilnošću cijena. Broj proizvodnih poduzeća u SAD-u bio je u naglom porastu, te se u

razdoblju od 1925. do 1929. povećao s 183,900 na 206,700. U istom se razdoblju

proizvodnja povećala 11.8% te je s vrijednosti od 60.8 milijardi dolara porasla na 68

milijardi. Index industrijske proizvodnje do 1928. porastao je s 67 na 110, a do početka

1929. na tada nevjerojatnih 126. U samo 3 godine, broj proizvedenih automobila

porastao je za više od milijun jedinica, te je na početku 1929. iznosio 5,358,000. Cijene

dionica u tom razdoblju također bilježe nagli, gotovo nerealan porast. Njihov rast

počinje 1924., te 1925. prosjek cijena 25 industrijskih dionica iznosi 181$, što je gotovo

zapanjujući porast glede toga da je ta ista razina godinu dana prije iznosi 106$. Iduće

godine cijene istih dionica su u laganom padu, dok već 1927. godine bilježimo daljnji

rast.

Prvi veliki mogući pokazatelj pada ekonomije dogodio se 1927. godine, kratkotrajnim

zatvaranjem značajne tvornice automobila Ford zbog priprema podloge za prelazak

proizvodnje s nekadašnjeg modela T na nešto moderniji model A. Veliku ulogu u stanju

ekonomije je imala i Velika Britanija, u kojoj 1925. tadašnji ministar financija Winston

Churchill vraća Britaniju na zlatni standard, koji podrazumijeva stari odnos vrijednosti

zlata, dolara i funte te time poskupljuje funtu u odnosu na cijene koje su odražavale

tadašnju ratnu inflaciju. Posljedica toga je promicanje SAD-a na mnogo povoljnije

mjesto za investiranje u odnosu na Veliku Britaniju, te početak dugih serija valutnih

kriza Velike Britanije. 1927. godine trojica „hodočasnika“ M.Norman (guverner Bank

of England), H.Schacht (guverner Reichsbanke) i C.Rist (guverner Banque de France)

dolaze u SAD s ciljem lobiranja kako bi ublažili monetarnu politiku SAD-a. Federalne

7

rezerve u tom su razdoblju prihvatile njihove sugestije, te je reeskontna stopa Federal

Reserve Bank of New York smanjena za 0.5 postotnih poena, s 4% na 3.5%. Ovo se

smanjenje reeskontne stope smatra jednom od najvećih pogrešaka nekog bankovnog

sustava u povijesti. Novonastala sredstva nastala ovom odlukom dalje su uložena u

redovite dionice ili su postala dostupna kako bi se omogućilo drugima da kupuju

redovite dionice. Spomenuta je situacije potaknula stanovništvo da pojure na tržište

vrijednosnih papira, te će se situacija u dogledno vrijeme oteti kontroli.

Iduće godine ponašanje elemenata tržišta bilo je poprilično nesukladno sa stvarnošću.

Izuzmemo li nekoliko relativno mirnih zimskih mjeseci, porast tržišta vrijednosnih

papira 1928. godine odvijao se divovskom, nerealnom stopom uz također alarmirajuće

nagle padove, nakon čega bi se stanje opet počelo popravljati. Pojedinačna izdanja

dionica su u jednom danu rasla i do 20 poena. Za vrijeme zime te godine prevladavaju

mjeseci mirnog ekonomskog karaktera. Međutim, tijekom daljnjeg vremena pojavilo se

već puno pokazatelja koji upućuju na to da tržište postaje nestabilno. Obilježili su ga

porasti snažnim, neprirodnim stopama, te isto takvi padovi, nakon kojih bi uslijedili

ponovo brzi porasti. Prva tri tjedna lipnja 1928 završili su prvim velikim gubitcima na

tržištu. No, što je još važnije, prvi se puta trgovalo s više od 5 milijuna dionica. Tržište

je postalo glavnim predmetom gotovo svih svjetskih medija , te su svi pobliže pratili

stanje na njemu. 12. lipnja te godine smatra se prvim padom bikovog tržišta (tržište na

kojem špekulanti vjeruju u porast cijena i trgovine, te na temelju toga pokušavaju

ostvariti svoju dobit). Taj je dan poznatiji pod imenom „Dan velikih gubitaka“. Srpanj

te godine donio je burzi lagani oporavak od gubitaka koji su se odvili u lipnju.

Na izborima za predsjednika te godine premoćno pobjeđuje J.E.Hoover. Njegov izbor,

te izbor republikanskog Kongresa trebao je za posljedicu imati nastavak blagostanja i

dobre ekonomske situacije kroz iduću godinu. Usprkos njegovoj zabrinutosti i

uznemirenosti glede sve izraženijeg porasta špekuliranja, vijest o njegovom izboru

prouzročila je najveći porast kupovanja u povijesti. Tako je 16.11. zabilježen najveći

promet do tada – 6,641,250 dionica promijenilo je vlasnika. U povijesti Wall Streeta do

tada nije još uvijek bila zabilježena takva količina trgovanja. U prosincu na burzama ne

bilježimo toliko dobre rezultate kao u studenom, no tržište je i dalje bilo u naglom

8

porastu. Jedina korist od vlasništva nad imovinom je dakle bila samo povećanje

vrijednosti imovine. Tijekom te se godine na Njujorškoj burzi trgovalo s ukupno

920,550,032 dionice. Usporedi li se to s ukupnim brojem dionica koje su promijenila

vlasnika 1927., u iznosu od 576,990,875, lako se da zaključiti da je tržište redovnih

dionica poraslo gotovo dvostruko. U Wall Street se ulagalo bezgranično puno novaca,

bilo od strane pojedinaca s viškom novca za ulaganje, ili od korporacija koje je laka

zarada privukla velikom brzinom. Do tada nikad nije bilo boljeg i lakšeg načina za

zaradu američkih građana. (Galbraith, J.K. 2010.)

2.2.2 Početak krize 1929.

Već na početku iduće godine, 1929., bilo je jasno da dramatični rast cijena i tržišta

mora završiti. Cijene, sukladno ekonomskim zakonitostima, trebaju prestati rasti te se

broj ljudi koji očekuju da će cijena novokupljenih dionica i dalje rasti drastično treba

smanjiti. Tržište pri ovim uvjetima može samo dramatično pasti. No, usprkos

navedenome, u siječnju i veljači tržište i dalje raste, što se očituje kroz daljnje povećanje

industrijskog indeksa te nagli rast brokerskih zajmova. Usprkos još uvijek idealnom

stanju na tržištu vrijednosnih papira, kako se veljača bližila kraju, počela se osjećati

određena nervoza na tržištu. Sumnju su izazvali povremeni sastanci Uprave Federalnih

rezervi čiji članovi, usprkos upornosti medija i samih sudionika tržišta za spoznajom

prirode ovih sastanaka, nisu bili voljni davati izjave glede samog sadržaja sastanaka.

25. ožujka stvari su polako počele izmicati kontroli. Omiljene dionice špekulanata, kao

što su Commercial Solvents, Wright Aero te American Railway Express bilježe snažan

pad. Idućeg dana, u utorak, zbog navedenih padova, no i zbog daljnje nelagode

uzrokovane šutnjom članova Uprave Federalnih rezervi, trgovalo se s nevjerojatnom

količinom od 8,246,740 dionica, što je bilo mnogo više od bilo kojeg prethodnog dana.

Tisuće špekulanata suočilo se po prvi puta s drugom stranom rizika njihovog posla.

Potreba za dodatnim novcem kako bi se pokrile novonastale obveze bila je sve veća.

Sukladno tome kamatne stope za depozite po viđenju dosegnule su 20 posto, što je

najveća vrijednost tijekom cijelog razdoblja.

9

Na tržištu vrijednosnih papira se tijekom mjeseci razvio još jedan dodatni problem –

nedostatak redovitih dionica. Razlog visokih cijena dionica bio je upravo nedostatak

ponude za potražnjom redovitih dionica te su cijene zbog oskudice na svoju trenutnu

cijenu poprimale dodatnu vrijednost. Najistaknutiji elementi špekulacije tog doba bili su

investicijski trustovi, čija je osnovna zadaća bila zadovoljavanje spomenute potražnje za

dionicama. 1928. godine osnovano je 187 takvih trustova, dok je 1929. godine

prosječno svakog dana osnovana još jedna takva institucija. Da je burza već bila za

skoro svakog zainteresiranog građanina, dokazuje J.Raskob, koji razrađuje plan za

osnivanje investicijskog trusta koji omogućuje svakom siromašnom čovjeku da poveća

svoj kapital po uzoru na bogatije sudionike tržišta.

Tijekom ljeta 1929. godine cijene dobara nastavile su rasti gotovo svakodnevno.

Timesov industrijski index u lipnju porastao je za ogromna 52 boda te je i u srpnju

nastavio rasti. Na kraju kolovoza zabilježen je ukupni ljetni porast od 110 bodova, što je

bilo za 33 boda više nego u cijeloj veoma uspješnoj 1928. godini. U tom je trenutku

iznosio ukupno 449 bodova. Sukladno tome, volumen trgovanja na Njujorškoj burzi

ostao je vrlo visok te se svakodnevno trgovalo s količinom od 4 do 5 milijuna dionica.

No, sve se više poduzeća postepeno okretalo drugim burzama kao što su na Curbu,

Bostonu te ostalim burzama izvan grada. To je dovelo do određenog oslabljenja

Njujorške burze, ali i do jačanja drugih „pospanih“ burza. Na tržištu je među građanima

prevladavao optimizam, dok se pesimiste glede booma smatralo izdajicama i

nepoznavateljima situacije.

1929. godine na burzama diljem Amerike sudjelovali su građani iz gotovo svih slojeva

društva. No, treba istaknuti da je većini građana u Americi burza i dalje bila velika

nepoznanica. Procjenjuje se da je te godine na burzi sudjelovalo 1,548,707 klijenata što

je tada iznosilo nešto više od 1% ukupnog stanovništva. Od toga su trećina bili

špekulanti, koji su trgovali iznosima većim od onih što su ih imali na računima, dok su

ostali većinom trgovali gotovinom. Špekulanti su za svoje potrebe posuđivali novac od

brokera, najčešće izvan tržišta. Tržište je na samom početku jeseni, 2. rujna izgledalo

dosta mirno. Tada već uobičajen visok volumen trgovanja bio je konstantan, dok su

cijene stagnirale sve do 5. rujna. Taj je dan nastupio oštri pad cijena vrijednosnih papira

10

na Njujorškoj burzi te se sukladno tome i povećao promet jer se velik broj sudionika

pokušavao riješiti „tereta“. (Galbraith, J.K. 2010.)

2.2.3 Slom i kriza u SAD-u

Opće je mišljenje ekonomskih stručnjaka da je SAD u jesen 1929. već duboko

zakoračio u krizu. Index industrijske proizvodnje tog doba prikazuje srednje veliki pad,

smanjuje se proizvodnja čelika i broj izgrađenih kuća. Burza je te jeseni također

zakoračila u duboku krizu. Tijekom tih se godina pokazalo da stanje na Wall Streetu

nije nužno odraz postojećeg gospodarstvenog stanja. Optimistički trend koji je bio na

snazi zbog prethodno dobre ekonomske situacije 1928. i 1929. sugerirao je pučanstvu

da bi se ovaj silazni trend mogao ubrzo preokrenuti. Kao glavni uzrok krize navodi se

upravo pad ekonomskih pokazatelja, zbog kojeg su se špekulanti uplašili te su se

masovno riješili svojih dionica. Također, američki je narod dalje izgubio povjerenje

glede burze zbog medijskog raskrinkavanja slučaja C.Hartya, poslovnog čovjeka koji je

svoj uspjeh dugovao neovlaštenom izdavanju dionica, krivotvorenju dionica te sličnim

nezakonitim operacijama.

Crni Četvrtak, 24. listopada, bio je prvi dan u nizu koji povijest poistovjećuje s krizom

tog doba. Volumen trgovanja na Njujorškoj burzi bio je izrazito visok, a iznosio je

12,894,650 dionica od kojih je velika većina tih dionica promijenila vlasnika po cijeni

mnogo manjoj od očekivane cijene prodaje. S obzirom na to da su gotovo svi sudionici

tržišta nakon izrazitog pada vrijednosti dionica imali želju riješiti se svojih dionica,

prodaja je često bila moguća tek nakon nekoliko oštrih vertikalnih padova njihovih

vrijednosti te je stoga tržištem zavladala panika. Tog je dana krenuo val samoubojstava,

te si je 11 poznatih špekulanata u SAD-u počinilo samoubojstvo zbog velikih gubitaka.

U podne je bio sazvan hitan sastanak kojem su prisustvovali najvažniji financijski

predvodnici tog doba. Cilj sastanka bio je smirivanje novonastale situacije i prestanak

širenja panike pa je izglasano udruživanje financijskih sredstava kako bi se poduprlo

tržište. Jedan od razloga panike za vrijeme Crnog četvrtka također je bilo pozamašno

kašnjenje informacije uzrokovano telegrafom koji je, usprkos određenim povremenim

11

poboljšanjima, i dalje izbacivao najgore vijesti za stanje dionica. Taj je dan bio koban za

mnoge špekulante te su se srušili snovi velikom broju sudionika tržišta. Idućih su dva

dana stanje burze i cijene bili relativno stabilne te je volumen trgovanja bio visok, na

razini od otprilike 6 milijuna dionica.

Najznačajnije obilježje ove krize bilo je da se svaka „najgora moguća situacija“ mogla

dodatno pogoršati. Sve prijašnje veće krize s kojima se Wall Street susretao u povijesti

obilježilo je to da su se nakon određenog pada stvari počele vraćati u normalu. 28.

listopada volumen trgovanja iznosio je visokih 9.25 milijuna dionica. Timesov

industrijski indeks taj dan je pao je za nevjerojatnih 49 bodova te nitko više nije bio

siguran jesu li banke spremne spriječiti ponovno obnavljanje panike. Idućeg dana, 29.

listopada u utorak, industrijski indeks i dalje pada (za 43 poena) te stvari polako izmiču

kontroli. Volumen trgovanja bio je zapanjujućih rekordnih 16, 410,030 dionica, dok je

pad njihove vrijednosti nastavljen iz prethodnog dana. Veliki paketi određenih dionica

prodavali su se po veoma malim cijenama, dok se vrijednost dionica investicijskih

trustova gotovo prepolovila. Spomenute se vrijednosti na kraju dana lagano oporavljaju,

no nedostatno. Oporavak cijena nastavio se i idućih dana te Timesov industrijski index u

srijedu raste za 31 poen, a u četvrtak za 21 poen što nekim sudionicima tržišta vraća

laganu dozu optimizma. Do kraja tjedna tržište je, sukladno odluci vodstva i suočeno

brojnim problemima, bilo zatvoreno. Razlog tome bilo je završavanje bankovnih i

burzovnih transakcija za koje je zbog njihove količine bilo sve manje i manje vremena.

U ponedjeljak, na dan ponovnog otvaranja tržišta, industrijski index u SAD-u ponovno

pada. Taj su dan investicijski trustovi proglašeni dubinskim izvorom slabosti tržišta jer

je u doba krize njihova temeljna metoda i način poslovanja, financijska poluga,

djelovala u negativnom smjeru. Sukladno tome, do početka studenog dionice

investicijskih trustova su poprimile toliko malu vrijednost da se više nisu mogle ni

prodati te su vlasnici prisiljeni trgovati njima na sporednim burzama. Trustovi su

prisiljeni zbog nastale situacije ulagati jedni u druge pa su s padom jednog trusta često

padali još nekolicina ostalih.

Petog su se studenog u New Yorku održali izbori za gradonačelnika. Premoćnu pobjedu

odnosi demokratski kandidat Jones.J.Walker. No, usprkos novom čovjeku na čelu

12

grada, Njujorška burza bilježi daljnji pad cijena te ostalih ekonomskih pokazatelja kao

što su pad količine tjedno prevezenog tereta, cijene čelika te pad cijene pšenice. Idućih

dana burza je radila skraćeno, a 11. 12. i 13. studenog Timesov industrijski index pao je

za dodatnih 50 bodova pa je već bilo jasno da je organizirana zamišljena i iščekivana

podrška bankara koji bi bili spremni dodatno ulagali u tržište propala. (Galbraith, J.K.

2010.)

2.2.4 Razdoblje nakon sloma

Nakon sloma tržišta mediji su se kritički okomili na situaciju u SAD-u, fokusirajući se

pri tome na dugoročni val samoubojstava te propadanja špekulanata. Sociološki

stručnjaci danas smatraju kako taj val samoubojstava zapravo nije ni postojao, već je

povećanje njihovog broja samo nastavak trenda iz prethodnih godina te histeriju oko

novonastale situacije pripisuju upravo medijima. Zapravo, slom je puno više djelovao

na povećanje broja otkrivenih pronevjera u SAD-u. Kako je nakon sloma viška novca

kojeg je bilo u prethodnom razdoblju nestalo, količina kontrola i zapažanja određenih

nepravilnosti u poslovanju tijekom booma naglo su narasli, što je dovelo do velikog

porasta broja revizija.

Tržište je prestalo padati tek 7. studenog 1929. godine. Najniža vrijednost Timesovog

industrijskog indexa zabilježena je 13.studenog kada je iznosila 224 poena. U to se doba

također prvi puta otkrilo kako je velik broj ljudi namjerno prodavao velik broj dionica,

smanjujući im pri tome cijenu i time stvarao vlastito bogatstvo na račun tržišta. Kako su

ekonomski pokazatelji cijele države bili u padu, J.E.Hooverov prvi korak ka stabilizaciji

bilo je rezanje poreza za cijeli jedan postotak, što je trebalo značiti povećanje kupovne

moći pojedinca te povećanje poslovnih investicija. Drugi korak prema stabilizaciji bio je

sazivanje sastanaka predsjednika s vodećim direktorima, industrijalcima i financijskim

stručnjacima tog doba, s čime je javnost bila upoznata. Narav tih sastanaka bilo je

organizirano smirenje, što je isprva potaknulo veliki entuzijazam glede budućnosti. No,

s vremenom se shvatilo da su to bili sastanci bez cilja i konkretnog učinka, što je

uvelike smanjilo navedeni optimizam.

13

Tijekom prva tri mjeseca 1930. godine tržište vrijednosnih papira u SAD-u doživjelo je

znatno poboljšanje. No, iako je tržište sve do travnja bilo stabilno, lipanj te godine

donio je još jedan veliki pad. Od tada pa nadalje tržište je bilježilo konstantni pad idućih

dvije godine, sve do lipnja 1932. 8. srpnja Timesov industrijski index iznosio je za

tadašnje vrijeme sramotnih 58 poena. Iako su se cijene glavnih dionica za to vrijeme

relativno dobro držale, dionice investicijskih trustova bile su gotovo bezvrijedne., te se

volumen trgovanja redovitim dionicama višestruko smanjio. (Galbraith, J.K. 2010.)

2.2.5 Uzroci i posljedice sloma i krize u SAD-u

Predviđa se da je kriza u SAD-u trajala 10 godina, u promjenjivi intenzitet. Proizvodnja

se na razinu rane 1929. godine vratila tek 1937., nakon čega je opet znatno pala. Broj

nezaposlenih u idućim se godinama kretao se od 8 do 13 milijuna. Procjenjuje se da je

1938. godine još uvijek svaka 5 osoba bila bez posla. Kao glavni uzrok krize navode se

visok broj nerealnih špekulacije i očekivanja kasnih dvadesetih godina. Bilo je krajnje

nerazumno očekivati da će cijene dionica na tržištu zauvijek rasti. Također, intenzivne

špekulacije zahtijevaju neograničeno povjerenje u tržište, kojeg je, kako je situacija

izmicala kontroli, bilo sve manje. Jedan od uzroka sloma bili su i veliki broj ljudi s

ušteđevinom skupljenom u kasnim dvadesetim godinama prošlog stoljeća koji su bili

spremni ustupiti dio te ušteđevine i „hraniti“ špekulante te preuzeti određeni rizik u

zamjenu za mogućnost obilnog povrata. (Galbraith, J.K. 2010.)

2.3 Krize suvremenog doba

Velika kriza uzrokovana porastom cijena nafte dogodila u listopadu 1971,. kada je

OPEC, reagirajući na podršku SAD-a i zapadnih europskih zemalja Izraelu u ratu,

utjecao na povećanje cijene naftnog barela s 3$ na 12$. Uz nastalu krizu i financijsku

paniku, SAD je bio prisiljen uvesti limit na potrošnju benzina u državi, ograničujući čak

i brzinu kretanja automobila ispod zakonski propisane. Posljedice krize bile su

14

masovna nezaposlenost i rekordna inflacija. Te se godine po prvi se puta shvatilo koliko

nafta može biti jako političko i ekonomsko oružje.

Bankovna kriza u Velikoj Britaniji dogodila se 1973.-1975. godine. Uzrokovana je

rastom cijena nekretnina na početku desetljeća popraćenih naglim izdavanjem velikih

kredita kako bi se te cijene mogle nesmetano pratiti. Nagli pad cijene nekretnina

rezultirao je time da su mnoge tvrtke na tom tržištu imale puno veće dugove nego

vrijednosti samih posjeda. Kao glavni uzrok nastanka navodi se regulacija koja je

zakazala prilikom izdavanja visokih kredita, dok drugi tvrde da do dizanja cijena

nekretnina do te razine nije trebalo ni doći. (Galbraith, J.K. 2010.)

1986. godine došlo je do stvaranja snažnog financijskog mjehura u Japanu. Cijene

nekretnina i dionica su te godine počele naglo rasti i rasle su sve do 1991., što je

izazvalo izdavanje velike količine kredita. Pucanje financijskog mjehura ostavilo je

tržište s nedovoljnom količinom novca za funkcioniranje.

1983. godine u Izraelu nastala je ekonomska kriza zahvaljujući nestabilnosti bankovnog

sektora, gdje su banke ulagale golema sredstva u svoje dionice kako bi ih održale na

visokoj vrijednosti. U kolovozu je izraelski ministar financija, protiveći se ovim

potezima i bojeći se krize, objavio devalvaciju nacionalne valute od 8%. To je

uzrokovalo masovno prodavanje bankovnih dionica i slom na burzi. Izrael je ova kriza

koštala gotovo četvrtinu BDP-a, te je rezultirala nacionalizacijom najvećih državnih

banaka.

Neke od velikih ekonomskih kriza u daljnjoj ekonomskoj povijesti bile su Indijska kriza

1991., Velika meksička kriza 1994., Kriza u istočnoj Aziji 1994., Ruska kriza 1998. itd.

Međutim nijedna kriza nije ostavila tolike posljedice u 20. stoljeću kao ona 1929..

Nažalost, postoje određeni pokazatelji koji današnju krizu po jačini svrstavaju u rang

upravo s tom najvećom, a po nekima je ova čak i jača. (Galbraith, J. K. 1990)

15

3. Odnos globalizacije i kapitalizma; ekonomija kao egzaktna

znanost

U modernoj je ekonomiji globalizacija jedan od najvažnijih čimbenika razvoja i

napretka postojećeg kapitalističkog sistema. Dr. Stojanov definira globalizaciju kao

proces privatizacije svjetskih ekonomskih resursa od strane velikog kapitala, gdje se

teritorijalne države transformiraju u tržišne, korporativne i globalne zajednice.

(Stojanov, D. 2013., p. 24) Pri tome male i srednje države gube mogućnost vlastite

strategije ekonomskog razvoja, te tempo diktiraju države „velikog kapitala“. Zato se u

suvremenoj ekonomiji kao temeljni ekonomski subjekt navode upravo transnacionalne

kompanije kao glavne većinske vlasnice kapitala na svijetu.

Ekonomska kriza kao ekonomski problem prije svega počinje iz sfere mikroekonomije,

a tek se kasnije odražava na područje makroekonomije. Iz ove tvrdnje proizlazi problem

što su „stare“ ekonomske škole utemeljene na načelu padajućih prinosa i rastućih

troškova, dok suvremena mikroekonomija diktira da danas prevladava načelo rastućih

prinosa i padajućih troškova. Drugo veliko pitanje koje se nameće u suvremenoj

ekonomiji je pokušaj shvaćanja ekonomije kao egzaktne znanosti u potpunom smislu.

No, mogu li se ponašanja i stanja svih područja ekonomije predvidjeti s izvjesnom

sigurnošću, čak i u slučaju da posjedujemo točne, dobre i pravovremene informacije te

intelektualno verificirati matematičkim modelima? Zašto Paul Krugman, jedan od

najznačajnijih ekonomista suvremenog doba u svom radu „Zašto već nismo svi

kejnezijanci“ navodi Keynesa i njegov rad „Opća teorija“ kao jedno od najznačajnijih

djela u povijesti i problemu shvaćanja ekonomije, dok Marxove teze smatra u

potpunosti pogrešnima? Zašto drugi značajan ekonomist i nobelovac, R. Lucas,

ekonomska shvaćanja Keynesa smatra smiješnima i pogrešnima? Kako bismo dali

barem djelomičan odgovor na ova pitanja s ekonomskog aspekta, prvo moramo

detaljnije upoznati temeljne ekonomske škole i njihove misli. (Stojanov, D. 2013., p.

15-26)

16

4. Ekonomske škole

4.1 Neoklasičari i neoklasična škola

2.1.1 Osnovni principi neoklasičara; potpuna konkurencija

Pod neoklasičnim ekonomistima podrazumijevamo razmišljanja ekonomskih stručnjaka

do pojave Keynesa i Roosevelta te uvođenja intervencionizma u globalnoj ekonomiji.

Glavni predstavnici ove struje misli su Marx, Ricardo i Smith. Bili su prvi eksperti koji

su došli do spoznaje o određenim načelima djelovanja ekonomije, tržišnim spoznajama

te ekonomskim zakonitostima. Kao temeljno načelo navode načelo nevidljive ruke koje

uzrokuje automatizam djelovanja tržišta te automatski uspostavlja uvjete ravnoteže na

tržištu i u cjelini nacionalne privrede.

Kao što smo već naveli, neoklasičari svoje misli temelje na načelu opadajućih prinosa i

rastućih troškova. Glavni cilj poduzeća je maksimizacija profita. Taj proces počinje

izborom određenih faktora proizvodnje te se sukladno tome formira proizvodna

funkcija. Valja istaknuti da se maksimizacija profita ostvaruje isključivo u kratkom

roku, dok se u drugom roku pretpostavlja da poduzeće posluje bez profita. U tom

slučaju navedeno poduzeće nastoji smanjiti troškove proizvodnje ili preseliti kapital u

drugu industrijsku granu. Također, neoklasičari smatraju da baš poput poduzeća i

kućanstvo nastoji maksimizirati svoju korisnost, što ostvaruje potražnjom i ponudom

radne snage.

Osnovna pretpostavka neoklasičnih misli je da tržište djeluje u uvjetima potpune

konkurencije. Baumol navodi da se potpuna konkurencija manifestira kada su

zadovoljeni idući uvjeti:

1. Na tržištu je velik broj proizvođača što omogućuje heterogenu ponudu i

potražnju. Pojedino poduzeće ne može utjecati na visinu cijene ni kao kupac ni

kao proizvođač

2. Na tržištu postoji homogenost proizvoda koje nudi veliki broj proizvođača.

Sukladno tome, kupcu je svejedno od koga kupuje robu

17

3. Na tržištu postoji sloboda ulaska i izlaska pa se poduzeća sele na ili sele s tržišta

kriterijem očekivanog profita

4. Postoji perfektna informiranost koja podrazumijeva transparentnost tržišta i

znači potpunu informiranost firme o stanju i perspektivama tržišta posebno kada

je riječ o cijenama, ponudi i potražnji

5. Potpunu konkurenciju dopunjujemo kada u analizu uključimo međunarodno

tržište i pravila robne arbitraže i djelovanja zakona jedne cijene koji omogućuje

izjednačavanje cijene robe u međunarodnim razmjenama

U uvjetima potpune konkurencije poduzeće ne utječe na visinu cijene proizvoda već to

čini industrijska grana. Poduzeće ćemo u ovom slučaju definirati kao pojedinačni

poslovni entitet koji u zamjenu za novac ili naknadu nudi proizvode ili usluge dok je

industrija sveukupnost poduzeća s istom ili sličnom ponudom proizvoda ili usluga. Iz

ovoga proizlazi da poduzeće u nemogućnosti utjecaja na cijenu ima horizontalni nagib

pravca potražnje u kratkom roku, dok industrija u savršenoj konkurenciji ima negativan

nagib funkcije potražnje. S obzirom na navedene tvrdnje poduzeće kratkoročno teži

optimiziranju svojeg poslovanja te traži optimalnu poziciju kratkoročne ravnoteže.

Već smo spomenuli da je krajnji cilj svakog poduzeća prema neoklasičarima

maksimizacija profita. U potpunoj konkurenciji poduzeće to postiže izjednačavanjem

marginalnih troškova i marginalnih prihoda. S obzirom na horizontalni nagib pravca

kratkoročne potražnje u savršenoj je konkurenciji marginalni prihod jednak prosječnom

prihodu. Pojednostavimo li i specijaliziramo jednadžbu na funkciju potražnje za radnom

snagom, dolazimo do vrijednosti koju je poduzeće spremno izdvojiti za dodatnog

radnika u zamjenu za povećani profit.

Kratkoročna i dugoročna ravnoteža u savršenoj konkurenciji razlikuje se u velikoj mjeri.

Na njihovu razliku ponajviše utječu oportunitetni troškovi kapitala te bezgranična

mogućnost i sloboda seljenja kapitala u drugu industrijsku granu. Dugoročno gledano,

visok profit i zarada određene industrijske grane u savršenoj konkurenciji privlače u tu

industriju nova poduzeća. U tom će slučaju povećanje ponude proizvoda dovesti do

18

formiranja cijena na nižoj razini zbog čega će krivulje potražnje u dugom roku poprimiti

negativan nagib. Neoklasičari tvrde da u uvjetima dugoročne ravnoteže stoga, radi

navale novih poduzeća u industriju, firma posluje bez profita. Valja također napomenuti

da dugi rok nije fiksna točka, već određeno privremeno stanje na putu formiranja iduće

točke ravnoteže za još duže promatrano razdoblje. Neoklasična nam škola govori da se

na tržištu povremeno javljaju poremećaji kao što su boom, kriza, depresija i sl., koji

tržištu ne dozvoljavaju automatizam već uzrokuju njegovo neuobičajeno ponašanje.

(Stojanov, D. 2013., p. 29-35)

4.1.2 Maksimiziranje profita kao cilj poduzeća

U prošlom smo dijelu ovog rada naveli da je prema neoklasičnoj školi poslovni cilj

svakog poduzeća maksimizacija profita koje poduzeće u datom trenutku može ostvariti.

U savršenoj se konkurenciji to ostvaruje marginalnom analizom tj. proučavanjem

marginalnog profita poduzeća. Marginalni profit definirat ćemo kao porast ukupnog

profita poduzeća do kojeg dolazi uslijed proizvodnje i prodaje dodatne jedinice outputa.

Marginalni profit je zapravo razlika između marginalnog prihoda i marginalnog troška

dodatne jedinice outputa. U savršenoj konkurenciji poduzeće maksimizira svoj profit u

točki kada je njegov marginalni profit jednak nuli. Ako je marginalni profit poduzeća

pozitivan i veći od nule, to znači da poduzeće ima neiskorištene kapacitete, te bi

povećanjem proizvodnje povećalo ostvareni profit. U slučaju obrnute situacije, kad je

marginalni profit negativan, poduzeće za proizvodnju dodatne jedinice više troši na

proizvodne faktore nego što ostvaruje koristi od novonastalog outputa.

Svako poduzeće koje nastoji maksimizirati svoj profit u uvjetima savršene konkurencije

mora jasno definirati svoju proizvodnu funkciju. Najjednostavniji način za definiranje

proizvodne funkcije je određivanje krivulje indiferencije proizvodnih mogućnosti i

određivanje krivulje budžeta poduzeća. Za potrebe ovog rada krivulju indiferencije

proizvodnih mogućnosti definirat ćemo kao određene kombinacije inputa koji daju istu

kombinaciju outputa. (Stojanov, D. 2013., p. 37) Nasuprot tome, krivulja budžeta

prikazuje relativni odnos cijena faktora proizvodnje pri određenom ulaganju

financijskih sredstava nekog poduzeća. U situaciji u kojoj je krivulja budžeta tangenta

19

na jedinstvenu određenu krivulju indiferencije poduzeće maksimizira svoj profit,

odnosno vrijednost marginalnog prihoda u toj je točki jednaka vrijednosti marginalnog

troška. (Stojanov, D. 2013., p. 35-40)

4.1.3 Određivanje razine nadnice; ponuda i potražnja radne snage

Pretpostavimo da poduzeće, za potrebe analize ponude i potražnje za radnom snagom u

uvjetima savršene konkurencije, proizvodi samo jedan proizvod. Također, usprkos

neoklasičnim shvaćanjima o postojanju tri glavna faktora proizvodnje (zemlja + rad +

kapital) pretpostavimo da to poduzeće za proizvodnju svog outputa koristi samo 2

proizvodna faktora – rad i kapital. Cijena rada u ekonomiji se definira kao nadnica, dok

se cijena kapitala definira diskontinuirana vrijednost očekivanog profita. S obzirom na

to da analizu potražnje za radnom snagom vršimo u kratkom roku, kapital poduzeća

koje ono posjeduje je fiksan. Stoga, prema glavnom načelu neoklasičara - načelu

opadajućih prinosa i rastućih troškova svako povećanje radne snage u kratkom roku

rezultirat će porastom outputa, no ne u proporcionalnoj mjeri, već u vidu opadajućih

prinosa. Količina promjene outputa do koje dolazi uslijed povećanja ili smanjenja

jednog od faktora proizvodnje, u ovom slučaju količine zaposlene radne snage,

nazivamo marginalnom stopom supstitucije. Potražnja za radnom snagom se dakle

izvodi iz relacije marginalnog prinosa rada i marginalnih troškova u vidu cilja

maksimizacije profita.

U savršenoj se konkurenciji visina nadnice definira presjekom ponude i potražnje za

radnom snagom na tržištu. Sukladno maksimizaciji profita, poduzeće će angažirati

radnu snagu do te razine u kojoj će marginalni prinos rada biti jednak marginalnom

trošku rada, odnosno visini nadnice. Iz ovih se tvrdnji izvodi funkcija potražnje za

radnom snagom koju u uvjetima savršene konkurencije, kratkog roka i fiksnog kapitala

određuje visina nadnice koju je automatizmom odredilo tržište i marginalni prinos rada

dobiven zapošljavanjem dodatnog radnika.

20

Ponuda radne snage prema neoklasičarima izvodi se iz racionalnog ponašanja kućanstva

u vidu savršene konkurencije. Određena je relativnim cijenama alternativnog izbora te

maksimiziranjem zadovoljenja potreba pojedinca. Svaki pojedinac na savršenom tržištu

ima izbor zaposlenja ili nezaposlenja odnosno odmora. Taj izbor pretežito ovisi o

prosječnoj nadnici koju, kao što smo već konstatirali, diktira tržište. Slično kao u

prethodnim slučajevima i mislima neoklasičara pojedinac svoje preferencije ilustrira

krivuljom indiferencije, dok linija budžeta prikazuje odnos razine uloženog vremena u

rad i u odmor u datom vremenu. Spajanjem ove dvije krivulje, tj. pronalaženjem

jednadžbe krivulje koja tangentira na pravac budžeta formira se optimalna odluka

pojedinca o količini vremena koje je spreman uložiti u rad i količini vremena koje je

spreman potrošiti na sebe. Spremnost pojedinca da mijenja dodatni rad za odmor naziva

se efekt supstitucije. Porastom nadnica na tržištu raste dohodak i bogatstvo pojedinca i

jačina efekta supstitucije raste jer on više nije spreman žrtvovati određenu količinu

svojeg slobodnog vremena u korist dodatnog dohotka.

Neoklasičari nezaposlenost objašnjavaju općim porastom razine nadnica na tržištu u

kojem nastaje jaz između ponude i potražnje radne snage na tržištu. Međutim, ističu

kako samo tržište brzim automatizmom i određivanjem nove razine nadnice uspostavlja

ponovnu ravnotežu te djeluje u uvjetima potpune zaposlenosti. (Stojanov, D. 2013., p.

40-48)

4.1.4 Uloga kamate, štednje, investicije i novca na tržištu

Sayov zakon tržišta govori nam kako proizvodnja na razini pune zaposlenosti uvijek

znači da postoji na tržištu potražnja koja će apsorbirati čitavu proizvodnju. Rastavimo li

potrošnju na njene dvije osnovne komponente – osobnu potrošnju (C) i investicije (I),

njihov zbroj je po prethodnoj definiciji jednake proizvodnji. Pretpostavimo li da je

jedini način investiranja u projekt u „beskreditnoj ekonomiji“ prethodna štednja i

nakupljanje financijskih sredstava, onda štednju lako možemo izjednačiti s

investicijama. Prema ovoj tvrdnji nedovoljna potrošnja nije moguća te apsorbira cijelu

proizvodnju. Ako uzmemo u obzir tvrdnje neoklasičara da tržište automatizmom

21

određuje visinu realne nadnice, Sayov nam zakon govori da privreda nikad neće biti

suočena s nedovoljnom ili prekomjernom potražnjom na tržištu.

Sayov zakon djeluje u uvjetima ekonomije bez kredita. Međutim, u ekonomiji svako

poduzeće investira na temelju štednje, ali i koristeći pozajmljeni novac, odnosno tuđi

kapital. U tom je slučaju investicija funkcija kamate i profita. Stopa očekivanog profita i

kamatna stopa na razinu investicija u ekonomiji djeluju u obrnutom smjeru, odnosno

ako kamatne stope rastu razina investicija će se smanjiti, a ako stopa očekivanog profita

raste, broj i količina investicija će rasti.

Poduzeće se kod procjene isplativosti ulaganja prema neoklasičarima najčešće koristi

obračunom sadašnje vrijednosti. U ovoj analizi svaki ostvareni novčani tok čim je više

udaljen od trenutka investiranja vrijedi manje. Fisher nam tumači da čim je kamata

veća, to će biti niža sadašnja vrijednost projekta. Stoga, porastom kamatne stope

sadašnja vrijednost projekta opada. Tako porast kamatne stope u budućnosti može bitno

smanjiti ili ugroziti rentabilnost određenog projekta. No, budućim porastom prodajnih

cijena poduzeće ostvaruje korist te isplativost projekta raste.

Svaka štednja u ekonomskom smislu označava trenutno odustajanje od proizvodnje ili

zadovoljenja potreba. Žrtvovanje trenutne potrošnje na račun potrošnje koju ćemo

ostvariti u budućnosti nazivamo efekt supstitucije. S druge strane, efekt dohotka nam

govori da porast prodajne cijene proizvoda u koje je poduzeće investiralo povećava

dohodak dotičnog entiteta. Fisherov zakon nam tumači da će, ako je na tržištu efekt

supstitucije veći od efekta dohotka, porastom kamatne stope rasti štednja te da će se

smanjiti trenutna potrošnja i obrnuto.

Neoklasična škola smatra kako je uloga novca neutralna, što podrazumijeva da se

kamatna stopa formira isključivo na tržištu kapitala te ne ovisi o ponudi i potražnji za

novcem. Zato monetarne vlasti nemaju utjecaj na određivanje kamatne stope. Glavnim

postulatom za određivanje vrijednosti novca smatra se, kao i u prethodnim slučajevima,

22

ravnoteža između ponude i potražnje za novcem. Pri tome ponudu novca definiramo

kao količinu novca koje su se ljudi spremni odreći u zamjenu za određenu korist, dok

pod potražnjom za novcem smatramo umnožak proizvedene robe i njezine cijene. U

ovom slučaju opću razinu cijena promatramo s aspekta kvantitativne teorije – teorije

koja nam govori da porast monetarne mase uzrokuje porast cijena u privredi i općenito.

(Stojanov, D. 2013., p. 48-60)

4.2 Keynes i keynesijanska škola

4.2.1 Intervencionizam

Krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina prošlog stoljeća svijet je bio suočen s

najvećom modernom krizom ovog doba. Kao posljedica te krize industrija je radila s

gotovo pola kapaciteta, dok je na svjetskoj sceni probleme stvarala deflacija.

Neoklasične teze i misli nisu više funkcionirale, te je pod hitno bilo potrebno

oživljavanje privrede i svjetske aktivnosti. Svjetska ekonomija, a pogotovo

gospodarstvo SAD-a jednostavno više nisu mogli tolerirati cikličko kretanje privrede.

Nakon krize jedno od najvećih pitanja u ekonomiji bilo je pitanje zaposlenosti. Politiku

liberalizma je ubrzo zamijenila politika intervencionizma, te su ekonomske teze i misli

tog doba pale su pod snažan utjecaj jednog od najvećih ekonomskih mislilaca tog doba

Johna Keynesa. Prema njemu cilj privrede više nije bio reduciranje cijene na najmanju

moguću razinu, već uspostavljanje optimalne razine zaposlenosti i kamatne stope.

Keynesov model zapravo proučava međuovisnost investicije, štednje, potrošnje i

dohotka, gdje proizvodnja i zaposlenost ovise o agregatnoj potražnji koja je funkcija

investicija i potrošnje. Kao osnovna poluga privredne aktivnosti, zaposlenosti i

proizvodnje definira se potražnja. Intervencionizam je doktrina i praksa političkog,

ekonomskog i vojnog upletanja u poslove drugih zemalja radi očuvanja ili promjene

postojećega stanja. (Hrvatski leksikon – definicija intervencionizama)

23

Učenja i teorije J.M.Keynesa posebice dolaze do izražaja u vremenu nakon 2. svjetskog

rata i prevladavaju sve do druge polovice šezdesetih godina. U tom razdoblju privreda je

funkcionirala u uvjetima pune zaposlenosti, stabilnosti cijena te blage inflacije. Faze

recesije uspješno su zamijenjene fazama prosperiteta. Ipak, u šezdesetim godinama

dolazi do pojave stagflacije, koja je bila nemoguća prema keynesijancima, do sve većeg

značenja monetarnih faktora kao izvora inflacije te sve veće negativne uloge države

općenito u ekonomiji. Zemlje koje su najbolje poznavale i u potpunosti provodile

Keynesov model na kraju su bile na gubitku, često tražeći financijske pomoći. U

ekonomskoj povijesti se stoga često postavlja pitanje da li je Keynes bio u krivu u

svojim predviđanjima ili su se vremena previše promijenila u odnosu na doba njegovih

predviđanja. (Stojanov, D. 2013., p. 64-67)

4.2.2 Osnovni principi kejnesijanaca

Keynes svoju analizu započinje uzimajući u obzir vrijeme od otprilike 150 godina prije

početka Drugog svjetskog rata. On primjećuje da u to doba rast stanovništva i inovacija,

pronalaženja novih područja, povjerenje i učestali ratovi, uz sklonost potrošnji,

formiraju takvu određenu marginalnu efikasnost kapitala koja omogućuje

zadovoljavajuću stopu zaposlenosti i kamate pogodne za privlačenje investicija vlasnika

kapitala. On u svojim modelima definira dvije osnovne obračunske jedinice: „money

value“ (novčana jedinica) koja služi kao kvantitativna jedinica za novac, te

kvantitativnu jedinicu za rad (jedinica rada) - „Wage unit“, koja predstavlja novčani

izraz jedinice rad, odnosno jedinicu nadnice. Ona zapravo predstavlja odnos

produktivnosti rada i nadnice.

Kao glavni stupovi Keynesove škole misli navode se potrošnja, marginalna efikasnost

kapitala i kamatna stopa. Za razliku od pretpostavki predstavnika neoklasične škole,

prema njemu privreda ne funkcionira u uvjetima pune zaposlenosti. Zaposlenost se

formira na razini koja je daleko odaljena od nulte zaposlenosti, ali i određeno udaljena

od pune zaposlenosti, dok je stanje pune zaposlenosti tek idealni mogući slučaj. Do tog

stanja optimalne zaposlenosti, tj. do težnje ka stanju pune zaposlenosti vodi porast

24

nadnice manje ili proporcionalno s porastom produktivnosti rada. U slučaju da su

granični troškovi radne snage veći od graničnog prinosa rada, broj i količina

proizvodnje i investicija u privredi opadaju. U tom je slučaju ponuda radne snage na

tržištu veća od potražnje za radnom snagom, što uzrokuje nezaposlenost. Već smo

napisali kako se nezaposlenost na tržištu smanjuje snižavanjem razine nadnice, gdje se

točka ravnoteže između ponude i potražnje za radnom snagom uspostavlja na novoj

razini. Prema ovoj tvrdnji na tržištu, zbog smanjenja dohotka pojedinca, dolazi do

deflacije. Keynesijanci kao veliki problem smatraju deflatorna očekivanja kao

posljedicu deflacije, koja smanjuju potrošnju u očekivanju daljnjeg pada cijena. Zbog

navedenih se tvrdnji keynesijanci striktno protive smanjivanju razine nadnica te

razvijaju pretpostavku fiksne nominalne nadnice i fleksibilne realne nadnice. Smanjenje

potrošnje dolazi do izražaja posebice u krizi ekonomske privrede, gdje se masovna

štednja i obustava potrošnje koje kao posljedica izazivaju nezaposlenost naziva zamka

likvidnosti.

U prošlom smo odlomku naveli 3 glavna stupa Keynesovog učenja: potrošnja,

marginalna efikasnost kapitala i kamatna stopa. U svojim tezama on smatra da se na

njih može djelovati porastom monetarne ponude, odnosno tvrdi da sve niža marginalna

efikasnost kapitala zahtjeva sve nižu kamatnu stopu kako bi vlasnici kapitala na tržištu

bili spremni investirati i reinvestirati. Pri tome razina zaposlenosti ovisi o 3 osnovna

čimbenika: funkciji ponude, sklonosti potrošnji te razini investicija, gdje se na svakoj

razini zaposlenosti određuje realna nadnica. Pri optimalnoj razini zaposlenosti realne

nadnice bi trebale biti jednake graničnim troškovima rada te treba pronaći one

parametre sustava na koje se može utjecati, a koji vode ka razini pune zaposlenosti.

Puna zaposlenost na tržištu je samo izuzetak, a ne i pravilo. (Stojanov, D. 2013., p. 67-

72)

4.2.3 Uloga potrošnje, investicija i kamatne stope u privredi prema

Keynesu

U svojim modelima Keynes definira potrošnju kao efektivnu potražnju – jednu od

osnovnih pretpostavki funkcioniranja ekonomske potražnje. S time u vidu razina

25

zaposlenosti formira se u točki presjeka agregatne ponude i potražnje. Funkcija

agregatne potražnje predstavlja odnos date razine zaposlenosti s prihodima koji se

ostvaruju na toj razini zaposlenosti, dok se u tom slučaju prihodi sastoje od potrošnje pri

toj razini zaposlenosti (C) i investicija (I).

Znači, definirali smo da se dohodak entiteta sastoji od osobne potrošnje i investicija.

Faktori koji određuju dio dohotka koji ide u dio potrošnje, a koji u investicije su: visina

dohotka, sklonost potrošnji, marginalna efikasnost kapitala i visina kamata. Na visinu

potrošnje entiteta na tržištu utječu visina dohotka, objektivni i subjektivni faktori. Pri

tome subjektivni faktori na spomenutu potrošnju utječu u dugom roku, dok su u

kratkom roku većinom konstantni. Pod objektivnim faktorima koji utječu na potrošnju

smatramo faktore koji su zapravo promjene pojedinca spram njegovih mogućnosti na

tržištu, a tu uključujemo promjene u razlici dohotka i neto dohotka, iznenadno uvećanje

imovine, promjene u diskontnoj stopi, promjene u fiskalnoj politici te promjene u

očekivanjima sadašnje i buduće razine dohotka. Subjektivni faktori koji utječu na

potrošnju su osobine samog entiteta, te ih dijelimo na oprez, predviđanje, kalkulacije,

poboljšanje, nezavisnost, poduzetnost, ponos i pohlepu.

Prema Keynesu rast dohotka uvećava potrošnju entiteta na tržištu, no ne u mjeri

proporcionalnoj samom rastu dohotka. Skraćeno, porastom dohotka raste i potrošnja, no

manje nego rast dohotka te jaz između ta dva rasta ulazi u štednju. Štednja u privredi

destimulira investicije. Kako bi, kao osnovni cilj, svaka privreda trebala težiti razini

pune zaposlenosti, jaz između rasta dohotka i rasta efektivne potražnje treba popuniti

investicijska potrošnja.

Sva poduzeća u grani koja investiraju očekuju određeni profit od te investicije.

Procjenjujući očekivani profit ona uzimaju u obzir marginalnu efikasnost kapitala.

Marginalna efikasnost kapitala je zapravo odnos očekivanih prihoda i troškova

proizvodnje. Čim je veći očekivani prihod naspram vezanih troškova za određenu

investiciju, to je investicija povoljnija. Porastom ponude promatrane robe, marginalni

prihod opada, te je marginalna efikasnost kapitala nepovoljnija. Razlozi tome su

26

hiperprodukcija, te porast cijene faktora proizvodnje uzrokovan porastom ponude na

tržištu.

U investicijski se projekt isplati ulagati sve dok je marginalna efikasnost kapitala veća

od kamate. Pri tome porast cijena promatrane robe i usluga kao outputa stimulira

ulaganja, što uzrokuje porast proizvodnje i ulaganja. S druge strane, porast monetarne

ponude snižava kamatne stope te tako relativno potiče daljnje investicije, što potiče

investicije i time bitno utječe na rast proizvodnje i zaposlenosti. Time se u vezu direktno

dovodi utjecaj kamatne stope na zaposlenost. Inflacija u privredi prema modelima ove

škole djeluje pozitivno na investicije pa uvećava marginalnu efikasnost kapitala, ne

uzimajući u obzir mogući porast kamatne stope.

Neoklasičari u svojim modelima ekonomije definiraju kamatu kao odnos između štednje

i investicija, tj. odnos ponude i potražnje za kapitala. Prema Keynesu štednja i

investicije određene su sklonošću potrošnji, marginalnoj efikasnosti kapitala i kamati.

Pri tome se kamata formira na tržištu novca te ovisi o ponudi i potražnji za novcem.

Potražnju za novcem u ovim modelima Keynes naziva preferencijom likvidnosti, gdje je

kamata nagrada za odricanje likvidnosti u određenom vremenskom razdoblju. Visinu

kamatne stope određuje preferencija likvidnosti i količina novčane mase u prometu.

Keynesijanci ističu 2 osnovne funkcije novca – funkcija novca kao prometnog sredstva i

funkcija novca kao blaga. Funkcija novca kao prometnog sredstva formira transakcijsku

potražnju za novcem, dok funkcija novca kao blaga daje mogućnost pojedincu da

zadržava gotovinu ako vjeruje da će buduća kamatna stopa biti iznad tržišne. Funkcija

preferencije likvidnosti se prema ovoj školi sastoji od transakcijske i špekulativne

potražnje za novcem.

Sljedbenici Keynesa ističu da uz dane faktore proizvodnje i monetarnu marginalnu

efikasnost kapitala porast monetarne ponude dovodi do snižavanja kamata. Niža kamata

u tome slučaju potiče investicije zbog toga što uzrokuje smanjenje stope diskontiranja

27

budućih prihoda pa dovodi do toga da veći broj investicija postaje isplativ. Već smo

naveli da Keynesova ekonomija teži stanju pune zaposlenosti, do čega dovodi porast

monetarne mase i stimuliranje investicija. Na razini kad je privreda u stanju pune

zaposlenosti porast monetarne mase i stimuliranje investicija, odnosno snižavanje

kamata, ima isključivo inflatorne efekte te ne utječe na daljnji porast zaposlenosti.

Stimulacija investicija porastom monetarne mase također može dovesti do ekonomske

stagflacije. Kao glavni problemi ovih modela ističu se da inflacija u uvjetima

kapitalističke proizvodnje destimulira investicije jer porastom cijena opada potražnja na

tržištu, te dolazi do rasta troškova proizvodnje koji uzrokuje snižavanje marginalne

efikasnosti kapitala. (Stojanov, D. 2013., p. 72-84)

4.2.4 Kejnesijanci i kriza

Keynesijanci tvrde kako krize u privredi nastaju zbog nedovoljne potrošnje. Potrošnja

raste s porastom dohotka, no ne u količini samog porasta dohotka. Reduciranu osobnu

potrošnju nastalu povećanjem dohotka u tom slučaju mora zamijeniti investicijska

potrošnja. Znači, do krize dovodi opadanje marginalne efikasnosti kapitala koje

uzrokuje pad količine investicija. Cikličko kretanje privrede definira se stanjem sustava

u fazi prosperiteta. Uvjeti i posljedice koji su doveli do toga prosperiteta i blagostanja u

početku djeluju snažno u pozitivno, no kasnije poprimaju suprotni smjer djelovjanja te

dovode do krize.

Glavni uzrok krize prema ovoj školi je upravno nagli kolaps marginalne efikasnosti

kapitala. On nastaje zbog obilja i viška ponude kapitala u fazi prosperiteta i booma.

Tada zbog hiperprodukcije dolazi do niže razine ukupne potrošnje te povećanja ukupnih

troškova proizvodnje. Kriza se prema tome definira kao proces obezvrjeđivanja

kapitala. Keynes kao opciju sprječavanja krize navodi ekspanziju monetarne i fiskalne

politike prije izbivanja same krize, dok politiku visokih kamatnih stopa smatra izričito

destruktivnom. (Stojanov, D. 2013., p. 84-86)

28

4.3 Monetaristi

4.3.1 Novac, puna zaposlenost i kamatne stope; uloga Philipsove krivulje

Kada su se prvi puta počeli isticati nedostatci keynesijanaca i njihove politike

intervencionizma, na ekonomskoj sceni glavnu su ulogu u usmjeravanju ekonomske

misli preuzeli monetaristi. Za razliku od keynesijanaca, koji zagovaraju nevažnost

novca, monetaristi na čelu s Friedmanom zagovaraju upravo suprotno – novac je

apsolutno važan. Danas monetarizam dominira antiinflacijskom i stabilizacijskom

politikom MMF-a. Svaka privreda prema njima ima specifičnu unikatnu snagu koje se

očituje kroz iduće faktore: kapacitet ljudi, marljivost, ingenioznost, resursi koje ta

priroda posjeduje te način ekonomske i političke organizacije.

Cilj svake privrede je, uz težnju k punoj zaposlenosti, održavanje stabilne konstantne

investicijske i privredne aktivnosti. Da bi se to ostvarilo, monetaristi tvrde kako

monetarne vlasti privredu trebaju konstantno opskrbljivati dodatnim količinama novca

odnosno povećavati monetarnu ponudu. Te će aktivnosti kao posljedica takve

monetarne politike posljedično izazvati određena inflatorna očekivanja kod tržišnih

entiteta. Fisher navodi da pri tome moramo spoznati i uzeti u obzir pojam očekivane

realne kamate – odnos između nominalne kamate i očekivane stope inflacije, gdje

razlika između nominalne i realne kamate dolazi do izražaja u uvjetima gdje treba

obaviti procjenu između investicijske politike ili odluke o štednji; Niža kamatna stopa

povećat će količinu investicija na tržištu, dok će viša kamata rezultirati opredjeljivanjem

tržišnih entiteta na štednju. Uloga nominalne kamatne stope prema monetaristima je

njen rast u skladu s očekivanom stopom rasta cijena, pri čemu ne dolazi do promjene

realne kamatne stope. Povećanje monetarne ponude rezultirat će diferencijacijom

nominalne kamate te će je u tom slučaju zadržati ispod razine prirodne kamate. Tim se

alatom monetarne vlasti služe pri odluci o poticanju investicije. Međutim, konstantno

povećanje monetarne ponude može dovesti do jednog od najvećih strahova glede

ekonomske situacije monetarista - inflacije ili hiperinflacije.

29

Kao jedno od najznačajnijih načela i otkrića monetarista smatra se Philipsova krivulja

koja stavlja u odnos nezaposlenost i nominalnu nadnicu, gdje inicijalan rast

nezaposlenosti od 1% dovodi do pada stope nominalnih nadnica od 1.4%. Kada na

tržištu postoji višak ponude za radnom snagom, razina nominalnih nadnica pada i

obrnuto. Međutim, u uvjetima gdje tržišni entiteti (u ovom slučaju radnici – korisnici

nadnica) u svoje nadnice unose inflatorna očekivanja koja se ostvaruju rastom

monetarne ponude, alat u kojem država mijenja nominalnu nadnicu za razinu

zaposlenosti postaje sve slabiji i neučinkovitiji, te će postepeno sve veća promjena

nominalnih nadnica uzrokovati postepeno sve manje smanjenje nezaposlenosti. Zbog

ovog će efekta krivulja dugoročno poprimiti vertikalni oblik. (Stojanov, D. 2013., p. 93-

105)

4.3.2 Odnos monetariste prema državnim intervencijama

Djelovanje države na ekonomiju, odnosno državne intervencije prema monetaristima na

dugi rok su pogubne. Na kratki rok oni zagovaraju ograničene intervencije. U teoriji

monetaristi zautimaju stav da je nepostojanje bilo kakve državne intervencije može

imati puno gore posljedice od pogrešne intervencije. Kada bismo prikazali dohodak

modelom Y=C+I+G varijabla G koja označava državnu potrošnju snižava varijablu I

(investicije). Stoga izdavanjem državnih obveznica kojima sebi država stvara određena

sredstva ona konkurira domaćim sudionicima tržišta, što dalje rezultira ostatkom

manjeg djela kapitala privatnom sektoru i potiče daljnji rast kamatne stop te će

rezultirati povećanjem štednje. (Stojanov, D. 2013., p. 105-108)

30

5. J. Stiglitz: Realist i kritičar

J.Stiglitz je danas zasigurno jedan od najvažnijih i najcjenjenijih suvremenih

ekonomskih stručnjaka, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2001., bivši

predsjednik ekonomskog savjetništva za vrijeme mandata Billa Clintona te bivši

potpredsjednik Svjetske banke. Spektar proučavanja njegovih istraživanja na

ekonomskoj razini je ogroman, a između ostalog uključuje područja kao što su

makroekonomija, javne financije, ekonomija razvitka, industrijska organizacija,

ekonomska informacija, razlozi i posljedice ekonomskih kriza i sl. On zagovara kako je

ekonomska znanost mnogo više od akademske, ezoterične i lapluralističke znanosti te

često ističe kako su današnje ekonomske znanosti nerijetko motivirane političkim i

ideološkim razlozima utjecajnih vladajućih čelnika. Pripada struji ekonomista koji se

protive modelu šok terapije i nagle promjene ekonomskih struktura i modela i zagovara

da bi za svaku ekonomsku aktivnost prvo trebalo stvoriti odgovarajuću ekonomsku

strukturu kako bi se ona u potpunosti i nesmetano provodila.

U realnoj ekonomiji danas ne postoje uvjeti savršene konkurencije i informacije.

Upravo je J. Stiglitz primijetio da je zbog asimetrije informacija, odnosno poznavanja

informacija o proizvodu jednih entiteta tržišta od drugih, potpuna tržišna ravnoteža

nemoguća. Prodavaoci su uvijek mnogo bolje informirani o robi koju prodaju nego

kupci. (Mesarić,2002., p. 1154.) Neoliberalisti, pogotovo politika MMF-a, u današnjoj

ekonomiji zagovaraju politiku slobodnog i neometanog funkcioniranja tržišta prema

vlastitim mehanizmima te inzistiraju na tome da svaka državna intervencije može imati

puno gore i teže posljedice od samih nedostataka ovih mehanizama. J.Stiglitz misli

suprotno, tj. da MMF ima pretjerano povjerenje u samo tržište te da svaka privreda,

pogotovo ona tranzicijskih zemalja i zemalja u razvoju, zahtjeva određeno uplitanje

države i intervencije kojima je cilj osiguranje potrebnog stupnja socijalne pravde

preuzimanjem odgovornosti u područjima kao što su društveno blagostanje, pomoć

nezaposlenima, javno zdravstveno i sl. Dakle, upravo je tržišni fundametalizam, kako je

politika MMF-a često prozvana, u krivu kad tvrdi da je nezaposlenost uzrokovana

djelovanjem države i sindikata. Svaka privreda, čak i u uvjetima slobodnog i

konkurentnog tržišta, može doći do stupnja visoke nezaposlenosti, gdje se najznačajniji

31

i najdramatičniji nedostatci tržišta manifestiraju kroz recesije i krize. (Mesarić, M.

2002., p.1151.-1155.)

5.1 Washingtonski konsenzus kao temelj liberalizma

Washingtonski konsenzus je naziv za skup neoliberalističkih ekonomskih pravila

kojima bi se trebalo omogućiti nesmetano djelovanje tržišta po vlastitim mehanizmima

bez uplitanja države. Nastao je kao odgovor na krizu država u Latinskoj Americi koja je

tamo između ostalog uzrokovala jake proračunske deficite, gubitke državnih poduzeća,

hiperinflaciju isl. Cilj konsenzusa je ubrzana privatizacija i liberalizacija koja kroz

rigoroznu fiskalnu politiku, deregulaciju te ostale slične neoliberalističke alate djeluje u

državama pogođenima ekonomskom krizom. Danas u vrijeme krize mnogu stručnjaci

konsenzusu zamjeraju simplificiranje samo ekonomske srži problema, odnosno navode

da je to doktrina utemeljena na utopijskim načelima koje su neoliberalisti primijetili

„samo na papiru“. Također, smatra se da odluke i politike zagovarane njime puno bolje

djeluju i idu na ruku razvijenijim državama, dok u državama u razvoju izazivaju između

ostalog neravnomjerno sudjelovanje svih slojeva društva u ekonomskom razvoju te

stvaraju veliki jaz između siromašnih i bogatih. (Mesarić, M. 2002., p. 1155-1158)

5.2 Politika MMF-a

Međunarodni monetarni fond (MMF) osnovan je 1944. s ciljem pružanja financijske

pomoći i ekonomskih savjeta zemljama u krizi, gdje je uz ostvarenje navedenih ciljeva

bilo u planu potaknuti te države na ekspanzivnu ekonomsku i razvojnu politiku. Izvorno

je politika MMF-a zagovaralo ideju da do krize dovodi samo tržište koje kroz svoje

mehanizme ne može uvijek djelovati savršeno. Često sama monetarna politika

određenog gospodarstva u uvjetima krize nije dovoljna pa za reanimaciju gospodarstva i

smanjivanje nezaposlenosti kao jedne od najvećih boljka krize treba određeni vanjski

poticaj. Danas se politika MMF-a okrenula drugome smjeru prema liberalizmu te se

najčešće svodi na savjetovanje državama da umjesto ekspanzivne zagovaraju

restriktivnu monetarnu i opću ekonomsku politiku gdje smanjivanje budžetskog

32

deficita, povećanje poreza i povećanje kamata nerijetko uvišestručuju problem. MMF

kao glavni preduvjet rasta i poboljšanje ekonomske situacije smatra da bi država trebala

smanjiti inflaciju na najnižu moguću razinu. J.Stiglitz u svojim istraživanjima zaključuje

da veza između inflacije i rasta gospodarstva nije nužno uzročno-posljedična, tj. da

određeno gospodarstvo može uz malu inflaciju imati visoku nezaposlenost i faze pada

ili stagnacije. Također, MMF u provođenju svojih ciljeva često zanemaruje socijalnu

stabilnost kao jednog od najvažnijih preduvjeta ekonomskog rasta. J. Stiglitz smatra da

se MMF zapravo mnogo više u službi globalnog financijskog kapitala gdje se uz malu

inflaciju ne ugrožavaju vrijednosti vrijednosnih papira razvijenijih ekonomskih

subjekata i njihova ulaganja nego u službi samog izlaska i prebrođivanja krize.

(Mesarić, M. 2002., p. 1158-1165)

5.3 Globalizacija: Razvijeni protiv ostatka svijeta

Globalizacija je danas već poodmakli svjetski proces te se ne sumnja da na svjetskoj

sceni može donijeti određeni skup dobrih stvari. Međutim, današnja se globalizacija

temelji na dominaciji razvijenih zemalja gdje se ostali većinom ekonomski iskorištavaju

te im se nameću politika i interesi vodećih. Od današnjeg modela globalizacije

siromašne zemlje i zemlje u razvoju nemaju velike koristi. Dvostruki standardi dovode

do situacije gdje se te zemlje prisiljavaju na korištenje i provođenje otvorene ekonomije

bez kompromisa dok razvijene zemlje nerijetko politiku otvorene ekonomije i

konkurentnosti suzbijaju subvencioniranjem entiteta pojedinih ekonomskih grana koje

izvoznike nerazvijenih zemalja prema tome tržištu čine apsolutno nekonkurentnima.

Stiglitz navodi tri velike zamjerke modelu današnje globalizacije:

1. Siromašne zemlje i zemlje u razvoju nemaju velike očekivane koristi

2. Narušava se eko sustav u cijelosti

3. Ne pridonosi se stabilnosti gospodarskog sustava

Kao nositelje suvremenog lošeg procesa globalizacije Stiglitz navodi glavne svjetske

ekonomske institucije (MMF, Svjetska banka, WTO). Te institucije često favoriziraju

razvijene ekonomske zemlje te središta financijske, ekonomske i posebice političke

moći. Stoga, kako bismo unaprijedili sam proces globalizacije, valja promijeniti

33

glasačku strukturu i strukturu utjecaja ovih organizacija kako bi manje razvijene zemlje

imale ipak veći utjecaj u donošenju odluka na svjetskoj razini, a ujedno i time

najvjerojatnije postale konkurentnije. (Mesarić, M. 2002., p. 1151-1155)

5.4 Alternativne strategije i poruka neravijenim zemljama i zemljama

u razvoju

Četiri su glavna načela za kojima bi se trebalo navoditi prema J.Stiglitzu u budućnosti:

1. Uz bitnu ulogu tržišnih mehanizama također treba priznati i ulogu države u

usmjeravanju ekonomskog razvoja

2. Razvitak i tranziciju treba tretirati kao evoluciju cjeline država, gdje socijalni i

ekonomski razvoj obuhvaća sve slojeve društva

3. Shvaćanje razvitka ne samo u gospodarskom smislu, već kao poboljšavanje

kvalitete života pojedinca i društva u najširem smislu

4. Konačni cilj mora biti težnja ka punoj zaposlenosti na temelju ekspanzivne i

fiskalne politike

(Mesarić, M. 2002., p. 1172-1173)

Kako bi došlo do sveopćeg razvoja tranzicijskih zemalja u odnosu na dominantna

gospodarstva potrebno je:

· Povećati oprez kod liberalizacije tržišta kapitala

· Uvijek dati prednost stečaju pred zajmovima MMF-a u slučaju nelikvidnosti

· U slučaju krize ne se oslanjati na zajmove MMF-a

· Povećati regulaciju banaka s ciljem veće stabilnosti bankovnog sektora

· Ne vezivati tečaj valute za dolar, već prihvatiti zajmove međunarodnih

ekonomskih organizacija u stanju fluktuacije tečaja

· Raditi na poboljšanju stupova socijalne pravde

· Unaprijed izraditi program za svladavanje bilo kakve moguće recesije

(Mesarić, M. 2002., p. 1173)

34

Najbitnije je da države u razvoju samostano preuzmu punu odgovornost za vlastiti

razvitak. To će ostvariti uz kompetentno vodstvo i konzistentnu strategiju rasta koje će

obuhvaćati cjelinu razvojnog procesa vodeći pri tome računa o svim slojevima društva.

(Mesarić, M. 2002., p. 1172-1176)

Učinci ekspanzivne monetarne politike određene države temelje se na: Porast novčane

ponude

· Smanjenje kamatnih stopa

· Povećanje zaposlenosti

· Povećanje investicija

(Učinci monetarne politike)

35

6. Ekonomisti iz Hrvatske i susjednih zemalja i njihova

mišljenja; kriza balkanskih tranzicijskih država

6.1 Mišljenja suvremenih stručnjaka o ekonomskoj krizi

6.1.1 Kriza – odgovor neoliberalizmu

U vrijeme krize i državnih pomoći koje prema većini ekonomskih stručnjaka ruše

zacrtane postavke slobodnog tržišta, globalizacija i neoliberalizacija su također naišli

na određene kritike u suvremenoj ekonomiji. Ekonomska kriza je posljedica brojnih

ekonomskih disproporcija, naslijeđenih problema i neracionalnog ekonomskog

ponašanja brojnih aktera. (Drašković, M., p. 128) On smatra da novonastala situacija

uzrokovana krizom ruši povjerenje u neoliberalno kapitalističko tržište koje djeluje na

principu samoregulacije i odsustva državne intervencije te iziskuje državne pomoći kao

posljedicu lančanih reakcija nepovjerenja u financijski sistem nastalih zbog deficita

likvidnosti. Danas ne postoji univerzalni antikrizni recept. Globalizacija svjetskog

tržišta uzrokovala je liberalizaciju i denacionalizaciju robnih i financijskih tokova na

svjetskom tržištu te je univerzirala, homogenizirala i unificirala pojedine segmente tog

tržišta. U tom se globalnom kapitalizmu kratkoročni i individualni interesi preferiraju

naspram dugoročnih i društvenih interesa, što je kao svoju posljedicu uzrokovalo

hiperprodukciju inovacija te kratko vrijeme njihovog životnog ciklusa. Pogoršanju

situacije i nastanka krize također je pogodovala pretjerana potrošnja i precijenjene

hipoteke na tržištu nekretnina uzrokovane pretkriznom dobrostojećom situacijom i

pretkriznim boomom. (Drašković, M. 2009., p.130-140)

6.1.2 Iz jednog sistema u drugi

Republika Hrvatska i susjedne zemlje su zemlje koje su izašle iz tranzicije kao sudionici

brzinskog nepotpunog kapitalizma. Današnje kriza je prema Đ.Mediću i G.Mariću kriza

ekonomsko-političkog karaktera nastala baš kao posljedica ekonomski nasilnog

prijelaza iz socijalističkog samoupravnog sistema u lošu inačicu kapitalizma. Stanje u

36

balkanskim državama je u krajnju ruku alarmantno, jer je uz inflaciju i izrazito visoku

nezaposlenost došlo do velikog pada domaće proizvodnje, deficita državnog proračuna

te (pre)velikog vanjskog duga. Od početka 2008. kada je kriza bila tek na početku do

2013. godine nije došlo do rasta BDP-a, već je on konstantno padao ili u pozitivnijim

slučajevima stagnirao. Upravo je prema većini ekonomskih stručnjaka glavni pokazatelj

ozbiljnosti situacije. Uzimajući navedene tvrdnje u obzir, Đ.Medić i G.Marić dolaze do

zaključka da se nakon brzinski završene tranzicije stanje privrede nije poboljšalo već je

ekonomski sistem preuzeo model dužničkog s neokolonijalnim naznakama. Hrvatska,

BiH i slične male (postsocijalističke) zemlje na Balkanu, nakon završetka tranzicije,

nisu uspjele doći u obećano i bolje stanje privrede i društva, već su dospjele u još gore

stanje privrede, u dužničku ekonomiju i (neo)kolonijalni položaj. (Medić, Đ. Marić, G.

2014., p. 385) U Republici Hrvatskoj danas iznimno bitnu ulogu u krizi imaju i mediji

koji se sve češće fokusiraju na populističke naslove i teme, pri tome izbjegavajući

ozbiljnije teme političkog i ekonomskog sadržaja o kojima prosječan građanin ima

definitivno premalo saznanja. (Medić, Đ. Marić, G. 2014., p. 381-386)

6.1.3 Realna snaga gospodarstva

Prema M.Škare i S.Stjepanoviću svaka je ekonomska kriza unikatna, odnosno svaka

ekonomska kriza ima svoje jedinstvene uzroke i svoje posebna specifična rješenja

kojima se ona suzbija. Uzroci svjetskih kriza uvijek su različiti, kao i rješenje za izlazak

iz krize. Ipak, izgleda da je ekonomska znanost prerano zaključila da je poznato sve što

o ekonomskim ciklusima treba znati te da odgovarajuća gospodarstva imaju

odgovarajući instrumentarij za obračun s krizama. (Škare M. Stjepanović S. 2009., p.

482.) Stvarna dubina i snaga krize te snaga i dubina posljedica koje će ona uzrokovati

ovisi o realnoj snazi određenog gospodarstva, najtočnije mjerljivoj indexom preduvjeta

rasta i momenta rasta; čim je veći index preduvjeta rasta i ako je pozitivan moment to je

kriza kraća i bitno joj se umanjuju posljedice. Republika Hrvatska se s krizom suočila u

uvjetima izrazito nepovoljnog indexa i negativnog momenta te se očekuje da će izlaz iz

krize biti težak s mnogo prepreka. (Škare M. Stjepanović S. 2009., p. 481-483)

37

6.2 Uzroci ekonomske krize

6.2.1 Povezanost deficita platne bilance i deficita proračuna; Santinijeva hipoteza

6.2.1.1 Santini o podjeli poreza

Problem standardne podjele poreza koja se uzima u analizama pristiglih poreznih

prihoda je što ne pokazuje stvaran utjecaj deficita ili suficita tekućeg djela platne

bilance na porezne prihode. Stoga G.Santini, kako bi uvrstio ovaj aspekt analize u svoj

model dijeli poreze prema kriteriju vremena:

Tablica 1: Podjela poreza s uključenom vremenskom varijablom

Vrijeme Podjela poreza Opća ravnoteža Podjela poreza u

zemljama OECD-a

Prošlost Porez na imovinu-

štednja

-Porez na nasljedstvo i

darove

-Porez na neto bogatstvo

-Porez na promet

nekretnina

-Porez na kapitalne

transakcije

Sadašnjost Porez na dohodak

-Porez na dohodak od faktora

-Nadnica

-Profit

-Kamate

-Renta

-Porez na dobra i usluge

-Porez na dohodak, profit

i dobitke od kapitala

-Doprinosi za socijalno

osiguranje

-Porez na imovinu

-porez na dobra i usluge

Budućnost Porez po osnovi duga

– negativna štednja

Izvor: Santini, G. 2012. Kako stabilizirati euro poreznim sustavom, p. 186

38

Porez na prošlost u Santinijevoj analizi predstavlja prethodno kumulirane štednje koje

se odnose na mnogobrojne oblike imovine. Porez na sadašnjost predstavlja oporezivanje

tekućeg dohotka odnosno novoostvarene vrijednosti. Porez na budućnost je javni dug i

svaka druga predviđanje budućih poreznih prihoda. Za poreze na budućnost je

karakteristično da deficit tekućeg djela platne bilance ostvaruje veće porezne prihode

ovog tipa oporezujući veći uvoz na manji izvoz. (Santini, G. 2012. Kako stabilizirati

euro poreznim sustavom, p. 186)

6.2.1.2 Utjecaj salda tekućeg djela platne bilance na porezne prihode

Osvrćući se na ugovor iz Maastrichta,

G.Santini navodi 5 najznačajnijih uvjeta poznatijih kao kriterij konvergencije:

1. Stopa inflacije može biti najviše do 1,5% viša od stope inflacije triju zemalja s

najnižom stopom inflacije

2. Prosječne nominalne kamatne stope ne smiju biti veće više od 2% od kamatnih

stopa triju zemalja s najnižom stopom inflacije

3. Javni dug može iznositi najviše 60% BDP-a

4. Dvije godine prije ulaska u monetarnu uniju valja održavati stabilnost

nacionalne valute uz dopuštene granice fluktuacije

5. Proračunski deficit ne smije biti veći od 3% BDP-a

(Santini, G. 2012. Kako stabilizirati euro poreznim sustavom, p. 187)

Kriterij koji nedostaje je zahtjev za uravnoteženom platnom bilancom, odnosno odnos s

inozemstvom. Nedostatak ovog kriterija u politici eurozone pokazao se pogubnim,

pogotovo na primjerima Grčke, a kasnije i Portugala, Irska i Španjolske gdje bi

posljedice zaduživanja i očekivanja pomoći mogle biti katastrofalne.

Proračunski deficiti u zemljama EU 15 od 2000. do 2009. prosječno je iznosio približno

-1.2% BDP-a, dok je tekući račun platne bilance bio u laganom suficitu od otprilike

39

0.1%. Nakon loma 2009. godine u navedenim se zemljama prosječan pad stope rasta

BDP-a iznosio je katastrofalnih -4.1%, što je uzrokovalo proračunski deficit od gotovo

nevjerojatnih -470%, dok je smanjenje deficita tekućeg djela platne bilance iznosilo

50%. Prema ovim podacima možemo zaključiti da su se deficit platne bilance i deficit

proračuna kretali u suprotnim smjerovima iako nam teorija dvostrukih deficita govori da

bi oba spomenuta deficita trebala imati isti predznak. Što se tiče tranzicijskih zemalja

(10 „novih“ zemlja članica srednje i istočne Europe isključujući Bugarsku, Rumunjsku i

Hrvatsku) kretanje deficita ili suficita platne bilance i proračuna također je imalo

obrnuti smjer kretanja, međutim uz znatno jača međusobna odstupanja. Do 2008. godine

proračunski su se deficiti kretali na razini propisanoj ugovorom u Maastrichtu (vidi

točku 5. G. Santini o ugovoru iz Maastrichta) dok su deficiti platne bilance bili znatno

veći. Kao uzrok ovakvog jaza između dva deficita G.Santini navodi politiku apreciranog

fiksnog tečaja nacionalnih valuta ili preuzimanje eura i liberalizacija vanjskotrgovinskih

i kapitalnih tijekova. (Santini 2009., p. 185-188)

6.2.1.3 Struktura poreznog sustava: udio izravnih i neizravnih poreza

Porezi se najčešće dijele na izravni i neizravni porez. Izravni porezi su oni porezi koje

uplaćujemo osobno ili ih za nas uplaćuje poslodavac u državnu blagajnu. Temelje se na

visini dohotka pojedinca i u pravilu nisu prenosivi, odnosno ne mogu se prevaliti na

drugoga. Najpoznatiji izravni porezi su porez na dohodak, porez autorskog honorara ili

obrta, porez na dobit i slično. Neizravni porezi su porezi koje ne snosi onaj koji ih

uplaćuje u državni proračun, već ih on prevaljuje na druge. Porezni obveznici neizravne

poreze kroz cijenu svojih dobara i usluga prevaljuju na krajnje potrošače, građane.

(http://www.ijf.hr/porezni_vodic/1-07/1.pdf). G.Santini u svojim istraživanjima

razmatra kako djeluju neizravni porezni prihodi u slučaju deficita tekućeg djela platne

bilance, i u slučaju suficita tekućeg računa:

40

Tablica 2: Odnos neizravnih i izravnih poreza

Udio neizravnih poreza u

ukupnim porezima

Porezni prihodi u slučaju

deficita na tekućem

računu platne bilance

Porezni prihodi u slučaju

suficita na tekućem

računu platne bilance

0% - -

0-100%

Povećanje poreznih prihoda

u proporciji dijela

neizravnih poreza:

Povećanje poreznih

prihoda u sadašnjosti i

smanjenje poreznog

kapaciteta u budućnosti

Smanjenje poreznih

prihoda u proporciji dijela

neizravnih poreza:

Smanjenje poreznih

prihoda u sadašnjosti i

povećanje poreznog

kapaciteta u budućnosti

100%

Povećanje za iznos

oporezive veličine deficita:

Povećanje poreznih

prihoda u sadašnjosti i

smanjenje poreznog

kapaciteta u budućnosti

Smanjenje za iznos

oporezive veličine suficita:

Smanjenje poreznih

prihoda u sadašnjosti i

povećanje poreznog

kapaciteta u budućnosti

Izvor: Santini, G. 2012. Kako stabilizirati euro poreznim sustavom, p. 189

Iz tablice slijedi da:

Porezna struktura koja se sastoji samo od izravnih prihoda ne reagira na deficit ili suficit

platne bilance te iz toga slijedi da su porezni prihodi jednaki kao u slučaju zatvorene

ekonomije. Ako je porezni sustav komponiran od kombinacije izravnih i neizravnih

poreza, ovisno o tome ostvaruje li država deficit ili suficit tekućeg djela platne bilance,

porezni sustav će ostvarivati manje ili veće prihode. Ako je porezni sustav komponiran

isključivo od neizravnih poreza, deficit platne bilance rezultirat će povećanjem poreznih

prihoda za cjelokupni oporezivi iznos deficita, dok će suficit rezultirati smanjenjem

prohoda cjelokupnog oporezivog suficita na tekućem računu platne bilance. Uzevši ove

tvrdnje u obzir, klasifikacija poreznih prihoda koju G.Santini preferira uzimajući u obzir

varijablu vremena omogućila je kvantifikaciju poreznih prihoda na temelju suficita ili

41

deficita platne bilance. Stoga, poučen posljedicama krize i istraživanja, predlaže

uvođenje još dva kriterija:

1.) Saldo tekućeg računa platne bilance može biti maksimalno do 2% lošiji od salda

na tekućem računu triju najotvorenijih država

2.) Neto inozemni dug može iznositi maksimalno 50% BDP-a

(Santini 2009., p. 192)

Kao jedno od brojnih rješenja koja bi pomogla u rješavanju ekonomske krize ističe

konstrukciju politike koja bi dovela do poboljšanje konkurentnosti na strani ponude

članica eurozone. Uzimajući u obzir dva nova kriterija, realno rješenje za eurozonu

bilo bi smanjivanje borja članica i postavljanje određenog vremena prilagodbe

zemljama koje ne zadovoljavaju novopostavljene kriterije, ističući da je interventni

fond samo kratkoročno rješenje.

Dakle, deficit platne bilance smanjuje deficit proračuna isključivo u mjeri u kojoj je

nacionalni porezni sustav orijentiran na strukturu poreza. G.Santini ističe da teorija

dvostrukog deficita koju zagovara MMF polazi od krive pretpostavke o razlozima

veličine deficita i da je prema tome deficit izraz realnog stanja gospodarstva (Santini, G.

2012. Kako stabilizirati euro poreznim sustavom, p. 193). Sve je više zemalja koje

prakticiraju politiku fiksnog tečaja kao Hrvatska gdje niži proračunski deficit, stabilniji

aprecirajući tečaj i liberalizirano stanje tržišta impliciraju veći deficit tekućeg računa

platne bilance. Također, zagovara politiku u kojoj bi osnova poreznih prihoda

određenog gospodarstva bili potrošni porezi. Ovo istraživanje nazivamo Santinijevom

hipotezom, koja nam govori da vrijedi načelo dvostrukog deficita, samo u inverznom

obliku. (Santini, G. 2012. Kako stabilizirati euro poreznim sustavom, p. 188-196)

6.2.2 Financijske inovacije kao jedan od uzroka krize

Danas se u ekonomiji općenito smatra da je do krize 1929. godine došlo upravo zbog

masovne zlouporabe stanja na financijskom tržištu te zbog pretjeranih špekulacija,

posebice na tržištu vrijednosnih papira. Osnovna makroekonomska funkcija tržišta

42

vrijednosnih papira je premještanje novčanih resursa od štediša prema korisnicima

(investitorima). Sedamdesetih godina prošlog stoljeća došlo je do internacionalizacije

tržišta novca, što je uzrokovalo mogućnost neograničenog premještanje kapitala. U to su

se doba pojavile nove financijske inovacije koje su izazvale ogromne sume

špekulativnog kapitala. Virtualni novac je postao globalno sredstvo koje je razvilo

vlastitu logiku razvoja, originalnu strukturu, unutrašnje ciljeve, veliku gotovo

neograničenu slobodu premještanja i slabu mogućnost kontrole. Uvjeti na financijskom

tržištu su se uvelike liberalizirali, što je postepeno dovelo do toga da su se na valutna

prestali primjenjivati zahtjevi centralnih banaka što se tiče obaveznih rezervi. Također,

odgovarajuće kamate u uvjetima liberalizacije odjednom nisu bile opterećene porezima,

što je na tim tržištima osiguralo određenu konkurentsku prednost naspram poduzeća

koja su poslovala u drugim uvjetima. Situaciju je dalje obilježila pojava derivata,

najrizičnije i najnepredvidljivije skupine financijskih instrumenata. Derivati su

omogućili stvaranje novih mogućnosti što se tiče špekulacija te su financijska tržišta

doveli do vlastite samostalnosti gdje se novcem počelo trgovati kao klasičnom robom.

Devedesete godine prošlog stoljeća dovele su do oštrog zaokreta svjetske ekonomije

prema denacionalizaciji i globalizaciji, te modernom financijskim, institucionalnim

političkim i drugim odrednicama, što je bilo uzrokovano i razvojem informacijskih

tehnologija, računalnih mreža te telekomunikacijskih i transportnih sistema. Navedene

su okolnosti dovele do naglog razvoja virtualnih aranžmana koji za to nisu imali

pokrića. To je, uz napuhavanje financijskih balona uzrokovanih skraćivanjem

vremenske varijable na tržištu, bio jedan od glavnih razloga nastanka moderne

suvremene krize te očiti znak da je samoregulacija zakazala. (Drašković, M. 2009., p.

140-142)

6.2.3 Financijski balon kao uzrok krize

Kroz modernu ekonomsku povijest razne privrede su se susretale s velikim brojem

kriza. Neke od najznačajnijih bile su Svjetska dužnička kriza, slom američkog

fondovskog tržišta, japanska kriza, meksička kriza i sl. Svaka je od tih kriza bila

unikatna, no također postoji određeni broj zajedničkih rizika i uzroka koji su doveli do

njih. V. Drašković i R. Jović ističu iduće uzroke nastanka suvremene krize:

43

· Rizični financijski instrumenti

· Podcjenjivanje realnih rizika i potrebnih državnih kontrola i regulacija

· Jeftini krediti koji su izazvali hiperpotrošnju i financijske mjehure

· Financiranje precijenjenih hipoteka od strane banaka, mirovinskih

fondova i sl. kao nestandardnih zajmodavaca

· Beskonačan rast reosiguranja kredita i tržišnih swapova

· Burzovne špekulacije

· Razbuktavanje fiktivnog kapitala

· Nizak postotak osiguranja rezerva za kredite

· Stvaranje financijskih balona

· Prekomjerno širenje sheme kredit-potrošnja-novi kredit

(Drašković, V. Jovović, R. 2008, p. 35)

M. Drašković kao glavni uzrok aktualne krize navodi upravo nastajanje financijskih

balona i hiperpotrošnje na temelju hipotekarnih, financijskih, trgovačkih, građevinskih i

fondovskih dizanja cijena do astronomskih razina nastalih 2003. godine radi politike

jeftinog novca i lako dostupnih kredita radi stimuliranja privredne aktivnosti. Recept

napuhavanja financijskog balona nastao je u SAD-u, kada je u razdoblju od 2003-2004.

počela politika jeftinog novca i dostupnih kredita radi stimuliranja aktivnosti. Spirala

kredit-potrošnja-novi kredit brzo se širila (Drašković, M. 2009., p. 144). Banke su

davale nekontroliranu količinu kredita sve manje sigurnim klijentima uz sve veće

kamate. Investitori su te kredite koristili za daljnje davanje zajmova te su time postajali

nestandardni zajmodavci privučeni također visokim kamatama. Svaki financijski baloni

imaju svoju iglu koja ih probuše te uzrokuje relativno katastrofalne posljedice koje je

teško nadoknaditi u teškom vremenu. Kao igla koja je probušila ovaj financijski balon

javila se inflacija, koja je radi plivajuće kamate višestruko povećala isplate

nestandardnih zajmodavaca. Novonastalu situaciju obilježio je velik nedostatak realnog

novca u financijskom svijetu, što je potaknulo paralizu financijskog sistema. Autor

navodi da će kriza završiti dok se zaostali troškovi probušenog financijskog balona i

posljedice hiperpotrošnje ne pokriju. Također, kao glavne krivce navodi kontrolu i

kontrolne organe koji nisu intervenirali tijekom razvoja navedenih događaja i suzbili

44

takvu situaciju. Može se postaviti pitanje krivice onih koji su trebali kontrolirati

razmatrani proces. (Drašković, M. 2009., p. 143-147)

6.2.4 Kvantitativni pokazatelji nastanka krize

6.2.4.1 Moment rasta i index preduvijeta rasta

Krize su se kroz ekonomsku povijest ponavljale nebrojno puta u raznim oblicima.

Premda gotovo svi ekonomisti današnjice tvrde da je svaka kriza unikatna, slažu se da

se krize pojavljuju na kraju određenih ciklusa, tj. u određenim stanjima promatrane

privrede. Stoga ne čudi da se za vrijeme djelovanja krizne situacije počinje svaki puta

iznova proučavati teorija ekonomskih ciklusa, za koju se smatra da još nije dovoljno

istražena u ekonomskoj znanosti. Teza koju ti ekonomisti prihvaćaju jest da je kriza

monetarni fenomen. No, pitanje je zašto krize nemaju jednako snažno djelovanje te

zašto sve ne traju jednako ako se već pojavljuju na kraju tih ciklusa? M.Škare i

S.Stjepanović smatraju da je glavni uzrok krize moment rasta neke promatrane

privrede, te da ga definiraju kao odnos stvarne snage, dinamike i brzine kretanja nekog

gospodarstva kroz vrijeme. (Škare M. Stjepanović S. 2009., p. 484.) Svaku ekonomsku

krizu određuju ekonomski tijekovi koji su svakodnevno više ili manje narušeni.

Ekonomske fluktuacije postoje uvijek u svakom gospodarstvu no ne izazivaju uvijek

krize. One izazivaju krizu samo u razdoblju u kojem je moment rasta negativan.

Ekonomska kriza neće nastati u uvjetima neosiguranog konstantnog rasta BPD-a u

privredi ,što posljedično direktno utječe na moment rasta. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni, te

se sukladno hipotezi moment rasta kreće između -2% i -5%, dolazi do krize. Stopa

kretanja BDP-a predstavlja brzinu kojom se ekonomija kreće u danom vremenu te

također uzročno ovisi o momentu rasta nekog gospodarstva. Stoga, uzevši u obzir

prethodnu tvrdnju da osiguranjem pozitivnog kretanja BDP-a u privredi ne dolazi do

krize, ekonomska bi politika trebala za svoj cilj imati to da moment rasta svede na

najvišu moguću razinu i upravo o tome će ovisiti duljina i snaga kriza u određenome

gospodarstvu. (Škare M. Stjepanović S. 2009., p. 481-487)

45

6.2.4.2 Veza kvantitativnih pokazatelja i stanja u Hrvatskoj

Republika Hrvatska je već duže vrijeme nedvojbeno u ekonomskoj krizi. Uspoređujući

stanje gospodarstva s prethodno izloženim tezama, moment rasta i index preduvjeta

rasta su negativni. Važno je reći da je kriza u Hrvatskoj potaknuta, kao i u mnogim

tranzicijskim zemljama, globalnom krizom, no snaga i karakteristike ove krize određeni

su upravo negativnim momentom rasta i unutarnjom makroekonomskom neravnotežom.

Hrvatska ekonomska struktura gospodarstva ne omogućuje u ovim uvjetima

gospodarski rast. Škare i Stjepanović drugi najvažniji pokazatelj krize, index preduvjeta

rasta, definiraju kao stvarnu snagu promatranog gospodarstva, razvojni moment,

otpornost na vanjske šokove, nejednakost distribucije dohotka i stupanj učinkovitosti

makroekonomskog menadžmenta. (Škare M. Stjepanović S. 2009., p. 487) Sposobnost

rasta privrede promatrane zemlje ovisi o jednakosti distribucije dohotka, zalihama

ljudskog kapitala, momentu rasta i ukupnoj proizvodnosti čimbenika. Stoga ćemo reći

da na mogućnost rasta stanja neke države utječe matrica gospodarstva, koja se sastoji od

četiri glavne cjeline: povoljna kretanja, geografske različitosti, kulturne različitosti i

institucionalne različitosti. Na hrvatsku matricu rasta kao ekonomski podfaktori

negativno utječu niska proizvodnost čimbenika, niska tehnološka učinkovitost te

negativni tehnološki razvoj, dok je skoro jedini pozitivni ekonomski faktor rastuće

zalihe ljudskog kapitala uzrokovane ulaganjem u obrazovanje. Škare i Stjepanović kao

glavnu prepreku u razvoju gospodarstva potrebnom za svladavanje prepreka krize ističu

negativne institucionalne,zakonske i tržišne regulative i norme koje dalje određuju i

koče ponašanje poduzeća i ostalih sudionika tržišta (Škare M. Stjepanović S. 2009., p.

490). Ukratko, kao dovoljni i jedni uvjet rasta i prebrođivanja stanja krize smatraju

moment rasta, koji je u Hrvatskoj trenutno negativan. (Škare M. Stjepanović S. 2009., p.

487-496)

46

6.3 Neoliberalizam i globalizacija: Dvostruki standardi današnjice

6.3.1 Što slijedi nakon faze neoliberalizma – ne zaboravimo povijest

Nakon prve industrijske revolucije na svjetskom je ekonomskom tržištu došlo do borbe

za sirovinama i ekonomskom pozicijom. Prvi se put javila ideja nevidljive ruke Adama

Smitha i shvaćanja ljudi da se tržište temelji na samoregulaciji te ono samo, kroz svoje

entitete, diktira uvjete poslovanja i konkurentnosti. Liberalizam je, kroz svoje pozitivne

i negativne strane, trajao do početka Prvog svjetskog rata, nakon kojeg kao odgovor na

njega na svjetsku scenu dolaze socijalizam i fašizam. Nakon Drugog svjetskog rata,

svijet šokiran zlom i žrtvama koje su ljudi proizveli među sobom kao glavnu struju

ekonomskog ponašanja privreda definira intervencionizam, koji traje sve do naftne

krize 1973.. U to se doba, pod vodstvom M. Friedmana intenzivno počinje ponovno

razvijati ideja liberalizma kao ekonomske škole po kojoj bi se privrede trebale voditi,

što znači rađanje neoliberalizama.

Industrijska revolucija u svijetu kao posljedicu imala je prelazak s kulture stočarstva i

ratarstva na neke nove, tada nezastupljene znanosti. M:Ricardo, jedan od glavnih

predvodnika liberala, u to je vrijeme prvi puta iznio svoju teoriju komparativnih

prednosti. U njoj govori da bi svaka zemlja trebala proizvoditi ono u čemu ima najbolje

predispozicije naspram svoje konkurencije. G. Santini navodi da je američki građanski

rat kroz djelovanje protekcionizma bio namijenjen jačanju pozicije sjevernih država

SAD-a naspram agrarno orijentiranog juga. U svijetu su se javile novorazvijene države

(Njemačka, SAD) koje su ekonomskom moći prkosile tadašnjim apsolutno vladajućim

silama (Engleska, Nizozemskom, Francuska). Posljedice Prvog svjetskog rata kao rata

nezamislivog razmjera nastalog zbog navedenog ekonomskog suparništva bile su

nezamislive. Uz ljudske žrtve i razaranja, glavna ekonomska posljedica bila je

hiperpotrošnja koja vlada tijekom svakog rata. Uz to, Njemačka, Austrija i Rusija su kao

ekonomske sile izašle iz demokratskog sustava vladavine.

Potaknuti Velikom depresijom i na oprezu, u Njemačkoj i Italiji razvijaju

socijalnacionalizam i fašizam kao novi pravci koji se nisu držali pravila postavljenih

47

liberalizmom već su kao osnovicu gledali ekonomsku školu intervencionizma

(Keynesova škola). Sve do naftne krize politika koju je zastupao Keynes bila je

uspješna – države su na velikoj razini zaposlenosti ostvarivale gospodarski rast. Nakon

naznaka prvog pada u gospodarstvu, strujanje ekonomske misli preuzimaju

neoliberalisti na čelu s M.Friedmanom.

Na primjeru današnje krize vide se mane i dvostruki standardi današnjeg

neoliberalizma. Čak i najrazvijenije zemlje u kriznom razdoblju sredstva poreznih

obveznika ulažu u spas vlastitih financijskih sistema. Uvođenje eurozone je državama

slabijih financijskih mogućnosti omogućila jeftino zaduživanje u čemu su između

ostalog sudjelovale njemačke, talijanske američke i francuske banke. Te su zemlje

mislile da će se vječno moći zaduživati uz niske cijene i kamate kako bi pokrile svoje

tekuće troškove, no pojavom financijske krize to se uvelike promijenilo. Najbolji

primjer za to je Grčka, koja je uz svjetsku krizu doživjela još i svoju baš radi

nepostojanja novaca kojim bi pokrila tradicionalni život iznad razine svojih mogućnosti.

Santini navodi da bi druge države kojima Njemačka ili neka druga članica možda neće

biti toliko voljne pomoći morati naći neko bolje rješenje, bilo to u pravcu

neoliberalizma ili intervencionizma. Međutim liberalizam se do sada pokazao kao

greškom, a isto se može očekivati i od neoliberalizma. Eurozona se, kao glavni produkt

neoliberalističke ideologije, pokazala nedovoljno učinkovitom, te je hitno potreban novi

pristup kako se članicama koje imaju kronični deficit platne bilance ne bi ponovio slučaj

Grčke.

Neoliberalizam je zapravo put koji će polarizirati i stvoriti dodatni jaz između

razvijenijih i nerazvijenijih država. (Santini, G. 2012 LIBERALIZAM,

IMPERIJALIZAM, SOCIJALIZAM, FAŠIZAM, NEOLIBERALIZAM,

????????????????????????)

Današnji neoliberalizam očito više pogoduje razvijenim državama. Slabije razvijene

države su zaostatak svoje konkurentske moći i gospodarskog indetitenta u doba

intervencionizma mogle donekle pokriti alatima državni pomoći. Dinamiziranje

gospodarske aktivnosti u današnjem je globalističkom neoliberalističkom sustavu

48

rezultiralo deficitom računa tekuće bilance upravo tih nerazvijenih zemalja, koje su tim

deficitom pokušavale amortizirati ekonomske strukturne probleme. Smanjenje

mogućnosti zaduživanja u inozemstvu kod nerazvijenih zemalja uzrokuje manja

ulaganja u obrazovanje i znanost pa se smatraju socijalnim troškom. (Santini, G. 2012.

Kako stabilizirati euro poreznim sustavom, p. 198-199)

6.3.2 Globalizacija kao ideologija bogatih

Globalizacija kao proces je zasnovana prema shvaćanju tradicionalnih tržišnih liberala,

globalista i geopolitičkih ekonomista koji kao glavni princip djelovanja suvremene

ekonomije navode princip slobodne konkurencije. Danas se u praksi nerijetko događa da

globalizacija dovodi do monopolizacije tržišta, stjecanja privatnog bogatstva te širenje

političke moći snažnijih poduzeća na tržištu. N. Chomsky smatra da je globalizacija

zapravo ideologija bogatih koja, za razliku od razvijenih zemalja, kod nerazvijenih

zemalja u suvremenoj ekonomskoj situaciji izaziva krizu suvereniteta. Dvostruki

standardi su oni koje primjenjuju razvijene zemlje i rigorozno prihvaćaju s primjenom

radikalnih varijanti svojih preporuka, a ze sebe ih ne smatraju obvezujućim, nego ih

koriste kad god zatreba. (Chomsky, N. 1999, p. 19) On ističe da je globalizacija

temeljna politička paradigma našeg vremena koja služi za stjecanje dodatne moći i

dominacije bogatih nad siromašnima. Mimo Drašković smatra da se današnji

neoliberalizam, kao glavni uzrok globalizacije, uistinu temelji na apsolutizaciji tržišta

kao jedinstvenog i svemoćnog regulativnog privrednog mehanizma, otvorene privrede,

liberalizacije, privatizacije i regulacije uz formiranje raznih institucionalnih

mehanizama globalne ekonomije i uz nametanje zapadnjačkih obrazaca života.

Međutim, Drašković ponajviše zamjera dvostruke standarde razvijenijim državama koje

ranije navedene principe funkcioniranja tržišne ravnoteže često zanemaruju kako bi

ojačale svoju poziciju i ekonomsku moć. Neoliberalizam u teoriji ukratko predstavlja

politiku koja potiče slabljenje ekonomske uloge države naspram poduzeću. U praksi se

često događa da uloga države zapravo značajno raste u razvijenijim državama s aspekta

povećanja konkurentske sposobnosti poduzeća na stranom tržištu, razvoju

infrastrukture, nauke, osuvremenjavanja i slično koje određeno poduzeće stavljaju u

određenu prednost nad inozemnim konkurentima. Stoga M. Drašković definira

49

neoliberalizam kao reformu instituta državne regulacije gdje se pomoću protekcionizma

jača moć „svojih poduzeća“, a time, kroz ekonomske mehanizme države, i vlastitu moć.

(Drašković, M. 2009., p. 130-140)

6.4.Kako unaprijediti ekonomsku situaciju?

6.4.1 Tko je odgovoran? Uloga domaćih ekonomista u krizi

Za ekonomsku krizu u Hrvatskoj netko konačno treba preuzeti odgovornost. Ulogu u toj

krivici, naravno uz razne udjele, snose političari, ekonomisti i mediji. S ekonomske

strane se postavlja pitanje moralne, stručne i političke odgovornosti domaćih stručnjaka,

te srž njihove odgovornosti prema poboljšanju stanja u gospodarstvu. Đ.Medić i

G.Marić smatraju da u današnje vrijeme postoje dvije vrste ekonomista glede njihovog

simpatiziranja ekonomske misli. Prvi su dominantna većina koja beskompromisno

prihvaća neoliberalističke stavove i teze, dok su se ostali malobrojni odlučili usprotiviti

novoj struju razmišljanja i prihvaćanja „novozapadnih“ teorija (Medić, Đ. Marić, G.

2014., p. 387). Upravo je prva skupina dužna preuzeti odgovornost za današnju krizu jer

je do nje dovelo slijepo vjerovanje u naglu privatizaciju, brzinski ulazak u kapitalizam i

bezgranično vjerovanje u mehanizme tržišta. Iako je već odavno poznato da

neoliberalizam ne funkcionira toliko dobro u državama u razvoju i tranziciji, struje

misli „konkurentskih“ škola olako se odbacuju, pogotovo u vremenima blagostanja prije

krize. Stoga treba postaviti pitanje zašto je sustav, koji je toliko dominantan i kojeg su

toliki pratili, zazivali i veličali zakazao? (Medić, Đ. Marić, G. 2014., p. 386-389)

6.4.2 Odnos vlade spram MMF-a

Santini smatra da je ekonomska struktura Republike Hrvatske glavni krivac za visoki

deficit te visoki unutarnji i vanjski dug. Kriza je znatno smanjila priljeve inozemnog

kapitala u obliku investicija te je smanjila izvoznu potrošnju za robama i količinu

stranih ulaganja pa je time srušila faktore na kojima je ekonomska struktura Republike

Hrvatske bila utemeljena. U vrijeme dolaska krize u Hrvatsku država je bila suočena s

eksternim šokovima u obliku pada burze, gubitka financijske imovine (iz čega je

50

uslijedila panika štediša) i slično. Također, država je bila u opasnosti od moratorija za

pokrivanje velikih vanjskih obveza. Vlada i Hrvatska narodna banka se tada nisu

obratili MMF-u za pomoć, već su oslobodili trećinu raspoloživih deviznih sredstava i

ukinuli ostala ograničenja. G. Santini kao uzrok krize ne navodi nužno svjetsku krizu i

svjetski trend krize, već to što smo od 1993. živjeli na razini iznad svojih mogućnosti.

Stabilizacijska politika imala je cilj stabiliziranje cijena putem fiksnog tečaja pod svaku

cijenu. Rezultat toga je bila izgradnja cestovnih infrastruktura i dinamizacija potrošnje

na račun vjerovnika za koje se nije bio osiguran povrat posuđenih sredstava. U vrijeme

dolaska financijske krize i krize realnog sektora vlada je najprije ignorirala postojeću

situaciju, da bi kasnije upravo ta kriza realnih sektora postala alibijem za cjelokupnu

krizu. Za vrijeme odstupanja tadašnjeg premjera Ive Sanadera i dolaska na vlast

Jadranke Kosor ekonomska se struktura nije izmijenila, te je dalje prevladavalo

mišljenje da vlada Republike Hrvatske i Centralna banka mogu bez pomoći MMF-a

rješavati pitanje ekonomske krize. Iako je MMF državama koje su zatražile pomoć

doista pomagao na „tragičan“ način uz teške posljedice, tadašnji guverner Ž.Rohatinski

na kraju je ipak priznao da je možda pogriješio te da se tadašnja vlada uistinu ne zna i

ne može nositi s ovom krizom. Poziv MMF-u G.Santini smatra opasnim te ističe da bi

svaka vlada koja dođe na vlast prvo morala učiniti sve što je u njenoj moći kako do tog

poziva ne bi ni došlo. Krvna slika“ hrvatskog gospodarstva jasno pokazuje da je

hrvatsko gospodarstvo ozbiljno bolesno. Ipak ma koliko dijagnoza bila ozbiljna mislim

da bi liječnici, Vlada i Centralna banka, morali učiniti baš sve što je u njihovoj moći da

izostave pomoć MMF-a. (Santini, G. 2012 Povuci-potegni:MMF) Također, smatra da bi

svaka vlada i oporba, umjesto uobičajenih javnosti poznatih prepirki, trebala surađivati

u najboljem interesu građana kako bi se riješila teška ekonomska situacija. Santini

smatra da bi napuštanje tečaja kune moglo imati ozbiljne posljedice, te kad bi do toga i

došlo, moralo bi se prvo poduzeti niz ekonomskih mjera da bi se gospodarstvo najprije

zaštitilo od inflacije. (Santini, G. 2012 Povuci-potegni:MMF)

51

6.4.3 Kako poboljšati stanje platne bilance

6.4.2.1 Model platne bilance

U situaciji gdje je Hrvatska suočena s jedne strane s ulaskom u Europsku uniju i

ispunjavanjem zahtjeva i očekivanja građana koja su vezana uz to, a s druge strane

teretom ekonomske krize koja, kako u svijetu, tako i u hrvatskoj privredi koči razvoj

ekonomske situacije, ona mora uskladiti sve aspekte politike kako bi iz trenutne

situacije izvukla „najbolje“ te kako bi pronašla najbrži izlaz iz te krize. Nova

ekonomska politika kojom Hrvatska djeluje u ranije spomenutim uvjetima sastoji se od

kombinacije fiskalne i monetarne politike. Cilj ovih politika nije samo smanjivanje

apsorbacije, već i odgovarajuća promjena relativnih cijena u skladu s postojećom

situacijom. Hrvatski model platne bilance sastoji se od 2 glavna sektora: 1.) sektor

međunarodno utrživih dobara i 2.) sektor međunarodno neutrživih dobara.

Međunarodno utrživa dobra se dalje dijele na uvozna i izvozna, ovisi o smjeru njihova

kretanja od ili prema inozemstvu. (Radošević, D. 2009., p. 445-447)

6.4.2 Način poboljšanja platne bilance

Model poboljšanja platne bilance polazi od pretpostavke da je sektor međunarodno

neutrživih dobra u ravnoteži, odnosno da je potražnja za međunarodno utrživim dobrima

jednaka njihovoj ponudi. Ukupni proizvod i zaposlenost u nekoj privredi nalaze se u

internoj ravnoteži te agregatni višak potražnje nastaje kombinacijom međunarodno

utrživih i neutrživih dobara. Potražnja na tržištu potaknuta je potrošnjom i

investicijama. Jedna od osnovnih politika u smislu poboljšanja stanja ekonomske

ravnoteže je politika smanjenja ekonomske apsorbacije. U slučaju da je ta apsorbacija

veća od dohotka u privredi kažemo da je platna bilanca u deficitu. Stoga se deficit

platne bilance smanjuje ili potpuno uklanja smanjivanjem ekonomske apsorbacije kroz

uloge restriktivne monetarne i fiskalne politike, gdje se domaća potražnja za uvoznim

dobrima smanjuje i ostaje više prostora za domaću proizvodnju čiji se određeni dio

outputa usmjerava na izvoz. Daljnje fokusiranje smanjenje apsorbacije u ekonomiji

dovodi do smanjenja potražnje za međunarodno neutrživim dobrima, što djeluje

negativno na privredu u vidu stvaranja viška ponude, zaliha i rasta nezaposlenosti. Da bi

52

se na platnu bilancu i stanje privrede djelovalo pozitivno potrebno je u gospodarsku

situaciju uvesti ekonomska načelo paralelnog ostvarivanja dva cilja na

makroekonomskoj razini, odnosno stvaranje ravnoteže u oba sektora utrživih dobara.

Primjena samo jedne politike, odnosno fokusiranje na samo jedan sektor najčešće

dovodi do smanjivanja razine zaposlenosti u privredi. Stoga D. Radošević predlaže

paralelno korištenje politike smanjenja ekonomske apsorbacije i politike primjene

relativnih cijena. Važno je istaknuti da primjena samo jedne politike neće dati dobre

rezultate jer će inicijalno stvoriti povećanje viška ponude međunarodno neutrživih

dobara. Ponuda međunarodno neutrživih dobara morat će se smanjivati dok ne dođe u

ravnotežu što će rezultirati nezaposlenošću. (Radošević, D. 2009., p. 449) Politika

primjene relativnih cijena označava povećanje relativne cijene međunarodno utrživih

dobara u odnosu na međunarodno neutrživa, što se ostvaruje premještanjem resursa iz

jednog sektora u drugi. Istovremeno primjenjivanje dvije navedene politike u Hrvatskoj

uzrokovalo bi smanjenje apsorbacije i poboljšanje platne bilance, smanjenje potražnje

za međunarodno utrživim dobrima i potrebe za uvozom. Politiku određivanja relativnih

cijena možemo ostvariti realnom devalvacijom, odnosno deprecijacijom, što označava

promjenu realnog tečaja domaće valute. Ta promjena najčešće uzrokuje porast

relativnih cijena međunarodno utrživih dobara. Jedan od načina smanjenja ekonomske

apsorbacije u gospodarstvu je i smanjenje realne potrošnje. Međutim, taj se potez

pokazao kao politički vrlo nepopularnim te se vodi pod kategorijom socijalnog troška.

Kombinaciju koju D.Radošević na temelju svojih istraživanja predlaže je kombinacija

fiskalne politike gdje se fiskalnim restrikcijama potiče smanjenje apsorbacije, te

monetarne politike kojoj je glavna uloga upravljanje deviznim tečajem domaće valute.

Kako bi se nešto preciznije objasnio model platne bilance, D. Radošević u svoja

istraživanja postepeno uključuje i tokove kapitala. Već smo naveli da je deficit tekućeg

djela platne bilance jednak višku apsorbacije u odnosu na dohodak. Realna devalvacija

prebacuje troškove na sektor međunarodno utrživih dobara, dok kapitalni tokovi djeluju

upravo suprotno te smanjuju potražnju u tom sektoru. Pri tome je važno naglasiti da

devalvacija, kao jedno od osnovnih keynesijanskih rješenja za ovaj problem, poboljšava

tekući dio platne bilance samo kratkoročno. U svome model platne bilance D.

Radošević ukazuje na načelo dvostrukog deficita, koje nam govori da će porast

budžetskog deficita izazvan porastom javnih rashoda ili smanjenjem poreza

53

najvjerojatnije negativno djelovati na tekući dio platne bilance. Međutim, također valja

uzeti u obzir i slučaj Hrvatske, gdje je jedan od najuglednijih ekonomskih stručnjaka

Guste Santini postavio hipotezu koja govori da rast platnobilančnog deficita pogoduje

smanjenju proračunskog deficita. Stoga je D.Radošević došao do zaključka da uistinu

postoji problem dvostrukog deficita, međutim što je deficit tekućeg djela platne bilance

veći, to su veći i porezni prihodi i obrnuto. (Radošević, D. 2009., p. 447-453)

54

7. Zaključak

Ekonomska kriza je poremećeno stanje gospodarstva koje dolazi na kraju određenih

ekonomskih ciklusa. Kroz povijest se dogodilo nebrojno ekonomskih kriza od kojih se

posebno ističu Velika depresija 1929. godine i suvremena ekonomska kriza, te je svaka

od njih imala svoje unikatne uzroke i posljedice. Stoga povijest krize treba detaljno i

temeljno proučavati kako se određeni oblik krize u budućnosti ne bi ponovio na taj

način te oštetio gospodarstvo.

Hipoteza ovog znanstvenog istraživanja bila je odrediti jesu li globalizacija i

neoliberalna načela doveli do općeg poboljšanja ekonomske situacije u zajednici ili su

kroz svoje mehanizme djelovali negativno u određenim segmentima ekonomije i

općenite situacije. Svaka od škola koje su dominirale u strujanju ekonomskih misli

zagovarala je određeno postupanje spram stanja privrede, bilo to u stanju blagostanja

ili krize. Danas u glavnini ekonomskih misli prevladavaju neoliberalna stajališta, koja

zagovaraju samostalno djelovanje tržišta bez uplitanja država i ostalih intervencija. No,

potaknuti krizom, vodeći svjetski i domaći stručnjaci se slažu da su globalizacija i

neoliberalizam, uz određene pozitivne posljedice na svjetskoj ekonomskoj sceni ostavili

i velik broj negativnih, posebice zbog postojanja dvostrukih standarda ekonomski

snažnih država. Jedan od najcjenjenijih ekonomskih stručnjaka, J.Stiglitz ističe kako su

globalizacija i neoliberalizam naštetili suvremenoj ekonomiji upravo zbog razvijenijih

država koje od ostatka svijeta traže poštivanje svih pravila i načela određenih

Washingtonskim sporazumom, no često se tih pravila sami ne pridržavaju već izvode

varijacije koje njima i njihovim tržišnim entitetima omogućuju dodatne konkurentske

prednosti spram drugih. Također, on ističe da je se situacije neće promijeniti sve dok se

u vodećim ekonomskim institucijama ne promjeni vodstvo koje će podjednako

favorizirati sve svjetske privrede. Hipoteza rada koja uz neoliberalizam i globalizaciju

veže određene negativne pojmove je potvrđena upravo zato što su oni doveli mnogo

više koristi razvijenim zemljama, dok su nerazvijene zemlje i zemlje u tranziciji stavili u

njima podređeni položaj.

Strani i domaći stručnjaci upozoravaju da priklanjanje politici Međunarodnog

monetarnog fonda može dovesti do ozbiljnog narušavanja situacije u gospodarstvu i

posljedica za državu. Stoga ističu da bi svaka privreda, prije nego li odluči potražiti

pomoć od MMF-a, na sve moguće načine sama trebala pokušati riješiti kriznu situaciju.

55

Iako je poznato da MMF kroz svoje mehanizme doista pomaže državama u određenim

segmentima borbe s ekonomskom krizom, najčešće iza sebe ostavlja tragične

posljedice, posebice na običnom narodu.

U istraživanju se ističu mnogi uzroci nastajanja krize, od čega su financijski mjehur,

virtualni kapital, špekulacije i nepromišljena potrošnja najčešće spominjani. Međutim,

jedan najznačajnijih razloga krize u Hrvatskoj, kako navodi G.Santini, je život iznad

razine svojih mogućnosti. Kako bi se država koja je tek nedavno ušla u svijet

neoliberalnog kapitalizma održala, ona mora na sve moguće načine ostati

konkurentnom. No, ta maskiranja ekonomske situacije su se višestruko odrazila na

stanje gospodarstva, zbog čega je Republika Hrvatska potaknuta globalnom, doživjela

produbljenje i jačanje vlastite krize.

Jedan od mogućih smjerova izlaska iz krize je poticanje inovacija u Republici Hrvatskoj.

Kroz rad je u više navrata navedeno da Hrvatska ima dovoljnu količinu ljudskog

kapitala, što je ključno pri ostvarivanju inovacija, a time i poboljšanje mogućnosti za

investicijama. Također, treba inzistirati kao članica tranzicijskih zemalja na poboljšanju

platne bilance, rezanju nepotrebnih troškova i dugoročnom planiranju kako bi se

sustavno izašlo iz trenutne situacije jer slijepo prihvaćanje svih neoliberalističkih pravila

stavlja privredu u ekonomski podređeni položaj naspram razvijenijih jačih zemalja te

dolazi do daljnjeg procesa bogaćenja bogatih.

56

8. Literatura

Knjige:

Chomsky, N. 1999. Profit iznad ljudi: neoliberalizam i globalni poredak, Svetovi, Novi

sad

Galbraith, J. K. 1990 , A Short History of Financial Euphoria, New York: Penguin Boo

Galbraith, J.K 2010. Veliki slom, V.B.Z. Zagreb, Zagreb

Santini,G 2009. Studija: „Polazište nove ekonomske politike u uvjetima recesije“, Radna skupina članova ZDE, Znanstveno društvo ekonomista, Zagreb

Stojanov, D. 2013. Ekonomska kriza i kriza ekonomske znanosti, Ekonomski fakultet

Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

Znanstveni članci:

Drašković M. 2010. Uzroci globalne finansijske krize, Ekonomija/Economics, vol. 17 no. 1 pp.181-199

Drašković, M. 2009 Globalna Financijska kriza i neoliberalna dogma,

Ekonomija/Economics, vol. 16 no. 1 pp.128-147

Drašković, V. Jovović, R. 2008 Savremena globalizacijska finansijska kriza i mediji, Medijski dijalozi vol. 1 no.2 pp 33-46

Medić, Đ. Marić, G. 2014 Kritika neoliberalnih mitova i njihove uloge u opisu i

rješavanju krizno-recesijskog stanja u privredi Ekonomija/Economics, vol. 20 no. 2

pp.381-414

Mesarić, M. 2002. Nobelovac Joseph Stiglitz: Kritika „tržišnog fundamentalizma“ globalizacije i politike međunarodnog monetarnog fonda, Ekonomski pregled vol 53. no

11-12 pp 1151-1182

Radošević, D. 2009 Ekonomska kriza i nova ekonomska politika Htvatske: Odnos globalnog i nacionalnog, Ekonomija/Economics, vol. 16 no. 2 pp.445-467

Santini, G. 2012 LIBERALIZAM, IMPERIJALIZAM, SOCIJALIZAM, FAŠIZAM,

NEOLIBERALIZAM, ???????????????????????? dostupno 20.5. na

http://www.rifin.com/ekonomska-politika/1561-liberalizam-imperijalizam-socijalizam-

faizam-neoliberalizam-

57

Santini, G. 2012 Povuci-potegni:MMF dostupno 22.5. na

http://www.rifin.com/ekonomska-politika/1243-povuci--potegni-mmf-

Santini, G. 2012. Kako stabilizirati euro poreznim sustavom: Poruka kuni, Zbornik

radova Iz krize u depresiju, dostupno 15.5. na

http://www.rifin.com/images/stories/2012/06/guste_santini_-

_kako_stabilizirati_euro_poreznim_sustavom_-_poruka_kuni.pdf

Škare M. Stjepanović S. 2009. Analiza posljedica globalne krize na hrvatsko gospodarstvo i moguća rješenje, Ekonomija/Economics, vol. 16 no. 2 pp482-523

Web stranice

Tržišta kapitala: Historijske informacije o padovima i krizama na tržištu dostupno 14.5.

na http://cbbh.ba/index.php?id=701&lang=hr

Hrvatski leksikon – definicija intervencionizama dostupno 16.5. na

http://www.hrleksikon.info/definicija/intervencionizam.html

Učinci monetarne politike dostupno 16.5. na http://www.s-p.hr/ekspanzivna-monetarna-

politika/

Popis tablica

Tablica 1 Podjela poreza s uključenom vremenskom varijablom

Str 36.

Tablica 2 Odnos neizravnih i izravnih poreza

Str 37.

58

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom EKONOMSKA KRIZA I RAZMIŠLJANJA

SUVREMENIH EKONOMISTA izradio samostalno pod voditeljstvom prof. dr. sc. Dragoljuba

Stojanova, a pri izradi diplomskog rada pomagao mi je i asistent mag.oec. Pavle Jakovac. U

radu sam primijenio metodologiju znanstveno-istraživačkog rada i koristio literaturu koja je

navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti

koje sam izravno ili parafrazirajući naveo u diplomskom radu na uobičajen, standardan način

citirao sam i povezao s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog

jezika.

Također, izjavljujem da sam suglasan s objavom diplomskog rada na službenim stranicama

Fakulteta.

Student