elīna garanča, mezzosopran ho-yoon chung, tenor karel ......elīna garanča, mezzosopran tenor...

Ponedjeljak, 21.1.2013., 19:30

Elīna Garanča, mezzosopranHo-yoon Chung, tenorKarel Mark Chichon, dirigentSIMFONIJSKI ORKESTAR HRVATSKE RADIOTELEVIZIJE

Ponedjeljak, 21.1.2013., 19:30

Elīna Garanča, mezzosopran

Ho-yoon Chung, tenor

Karel Mark Chichon, dirigent

SIMFONIJSKI ORKESTAR HRVATSKE RADIOTELEVIZIJE

Mihail Ivanovič GlinkaUvertira operi Ruslan i Ljudmila

Petar Iljič ČajkovskiArija Ivane Orleanske Sad kucnuo je čas iz 1. čina opere Djevica Orleanska

Francesco CilèaFedericova tužaljka È la solita storia del pastore iz 2. čina opere Arležanka

Camille Saint-SaënsArija Dalile Mon cœur s’ouvre à ta voix iz 2. čina opere Samson i Dalila

Camille Saint-SaënsPles Bacchanale iz 3. čina opere Samson i Dalila

Vincenzo BelliniDuet Tebalda i Romea Chi sei tu, che ardisci aggirarti… Ella è morta

iz 2. čina opere I Capuleti e i Montecchi

* * *

Pascual Marquina NarroPasso doble España Cañí

Santiago Lope Passo doble Gerona

Manuel Penella MorenoPasso doble iz 2. čina operete El gato montés

Georges BizetUlomci iz opere Carmen

PreludijHabanera Carmen L’amour est un oiseau rebelle iz 1. čina

Arija Don Joséa La fleur que tu m’avais jetée iz 1. čina

Međuigra iz 2. činaSéguedilla Carmen Près des remparts de Séville iz 1. čina

Međuigra iz 3. činaDuet Carmen i Don Joséa C’est toi? C’est moi… Où vas-tu? iz 4. čina

PROGRAM:


04

Mezzosopranistica Elīna Garanča (Riga, Letonija, 1976.) rođena je u obitelji glazbenika i pjevanje je studirala kod svoje majke na letonskoj Glazbenoj akademiji u rodnoj Rigi. Već tada ostvarila je izniman uspjeh kada je 1998. u samo deset dana svladala ulogu Giovanne Seymour u Donizettijevoj operi Anna Bolena, otkrivši i duboku sklonost prema repertoaru belkanta. Sljedeće godine pobijedila je na pjevačkom natjecanju Mirjam Helin u Finskoj, 2000. zaslužila je Veliku glazbenu nagradu Letonije, a godinu poslije bila je finalistica glasovitog natjecanja BBC Singer of the World u Cardiffu. Profesionalnu karijeru počela je u Državnom kazalištu u Meiningenu pjevajući niz glavnih uloga, uz angažman u Frankfurtskoj operi. Bili su to tek počeci blistave karijere mezzosopranistice koja se danas, nastupajući u vodećim opernim kućama i uz vodeće orkestre svijeta, svrstava među najveće zvijezde operne scene. Kritičari je opisuju kao pjevačicu koja ima sve: “muzikalnost, tehniku, glas, samouvjerenost, pamet, dramski opseg i izgled filmske zvijezde“. Dokazavši se u Meiningenu i Frankfurtu u ulogama Octaviana u Straussovu Kavaliru s ružom, Druge dame u Mozartovoj Čarobnoj fruli, Ivice u Humperdinckovoj Ivici i Marici i Rosine u Rossinijevu Seviljskom brijaču, 2003. nastavila je nizati uspjehe u Bečkoj

Foto

graf

kinj

a: K

arin

a S

chw

artz


05

državnoj operi, na Salzburškom festivalu, festivalu u čast Rossiniju u Helsinkiju te u Tokiju. Svojim kreacijama pribrojila je uloge Lole u Cavalleriji rusticani, Princa Orlofskog u Šišmišu, Meg Page u Falstaffu, Annija u La clemenza di Tito, Dorabelle u Così fan tutte, Nicklaussa u Hoffmanovim pričama, kao i nastup u Rossinijevu djelu Stabat mater. Iste je godine, kao gošća na CD-u opernih arija Anne Netrebko, debitirala za Deutsche Grammophon za koji će snimiti niz izdanja: prvi samostalni solistički album, Aria cantilena, uz Dresdensku kapelu pod ravnanjem Fabija Luisija, objavljen 2007. zaslužio je nagradu Echo Klassik. Najnoviji album, objavljen u rujnu prošle godine pod naslovom Romantique, sadrži arije Berlioza, Donizettija, Gounoda, Laloa, Čajkovskog, Saint-Saënsa...

Godina 2007. bila je, među ostalim, godina njezina debija u Berlinskoj državnoj operi i londonskoj Kraljevskoj operi u Covent Gardenu, te trijumfalnog nastupa u Letonskoj nacionalnoj operi u rodnoj Rigi u ulozi Carmen. Uslijedio je i prvi, senzacionalni nastup u njujorškom Metropolitanu. Nastupila je kao Rosina u Seviljskom brijaču (2008.), a potom i kao Carmen, što su pratili gledatelji diljem svijeta u izravnom prijenosu iz Metropolitana. Uz nagrade časopisa Musical America za Vokalisticu godine 2010. te nagrada MIDEM i Echo Klassik za pjevačicu godine, slijede gostovanja u Njemačkoj operi u Berlinu, Bavarskoj državnoj operi u Münchenu, Théâtre des Champs-Élysées u Parizu, Grand Théâtre u Ženevi... Niže i uspješne koncertne suradnje s Kraljevskim Concertgebouw orkestrom, Minhenskim i Bečkim simfonijskim orkestrima, Bečkom i Berlinskom filharmonijom. Među dirigentima s kojima surađuje su Daniel Barenboim, Mariss Jansons, Riccardo Muti, Gustavo Dudamel, Paavo Järvi, Philippe Jordan i Karel Mark Chichon. Uz nastupe u opernim produkcijama, nalazi vremena i za koncertne nastupe i recitale, pa primjerice sudjeluje u izvedbi Mahlerove Treće simfonije, pjeva Beriove Narodne pjesme, Berliozove Ljetne noći i Bergovih Sedam ranih pjesama te nastupa na gala-koncertima u prigodama kao što su Operne zvijezde svijeta u Austriji, božićni koncert u amsterdamskom Concertgebouwu, novogodišnji koncert u Baden-Badenu, Međunarodni festival u Istanbulu, Festival del Sole u Napi (SAD) i drugdje. U ovoj je sezoni, uz europsku i američku promociju CD-a Romantique, očekuju novi nastupi u Bečkoj državnoj operi, Njemačkoj operi u Berlinu, Semperoperi u Dresdenu te u Metropolitanu, kao i niz gala-koncerata i recitala, uključujući nastup u Carnegie Hallu. Elīna Garanča ekskluzivno snima za Deutsche Grammophon i zastupa je agencija Askonas Holt Limited. Njezina je internetska stranica www.elinagaranca.com.


Tenor Ho-yoon Chung (Seul, Južna Koreja, 1977.) operno je pjevanje studirao na tamošnjem Nacionalnom sveučilištu. Studij je nastavio 2002. na Visokoj školi za glazbu u Berlinu kod Haralda Stamma, završivši i poslijediplomski studij na berlinskom Sveučilištu za umjetnost. Već 2001. pobijedio je na čak dva pjevačka natjecanja – Međunarodnom natjecanju pjevača u Verviersu u Belgiji i na Korejskom nacionalnom opernom natjecanju u Seulu. Dvije godine poslije plasirao se u finale Natjecanja Belvedere u Beču, postavši ubrzo član Međunarodnog opernog studija Državne opere u Hamburgu. Tri godine poslije debitirao je u Bečkoj državnoj operi u ulozi Vojvode od Mantove

u Verdijevu Rigolettu, a u sljedećim sezonama uslijedile su i brojne druge zapažene uloge. Nastupao je nadalje u bečkoj Narodnoj operi, Gradskom kazalištu u Bernu, Semperoperi u Dresdenu, Norveškoj nacionalnoj operi u Oslu te u Operi u Seulu. Pjeva širok raspon uloga, uključujući Dicka Johnsona u Puccinijevoj Djevojci sa Zapada (La fanciulla del West) i Rodolfa u La Bohème, Nemorina u Donizettijevu Ljubavnom napitku, Alfreda u Verdijevoj Traviati, Leopolda u Halévyevoj Židovki, Edgarda u Donizettijevoj Luciji di Lammermoor, Beppea u Leoncavallovim I Pagliacci, Des Grieuxa u Massenetovoj Manon, Sängera u Straussovu Kavaliru s ružom, Cassia u Verdijevu Otellu, Maxa u Weberovu Strijelcu vilenjaku, Don Joséa u Bizetovoj Carmen, Fentona u Verdijevu Falstaffu te naslovne uloge u Don Carlosu i Faustu. Njeguje i koncertni repertoar, ostvarujući zapažene kreacije u izvedbi Verdijeva Rekvijema u Oslu te na nizu nastupa u Koncertnoj dvorani Umjetničkog centra u Seulu uz Simfonijski orkestar iz Seula. Među dirigente s kojima surađuje ubrajaju se Seiji Ozawa, Daniele Gatti, Adam Fischer, Simone Young, Ingo Metzmacher, Claude Schnitzler i drugi.

06

7Elīna Garanča, mezzosopran

Dirigent Karel Mark Chichon (London, Velika Britanija, 1971.) potječe s Gibraltara, školovao se na Kraljevskoj glazbenoj akademiji u Londonu i rano se dokazao kao asistent Giuseppeu Sinopoliju i Valeriju Gergijevu. Već od 2003. bilježi redovite nastupe uz Engleski komorni orkestar, a sljedeće godine, na poziv Bečke filharmonije, dirigirat će koncertima na Međunarodnom institutu toga orkestra u Salzburgu, a to će činiti i u idućim sezonama. Danas je hvaljen kao jedan od najuzbudljivijih dirigenata mlađe generacije; New York Times ga je primjerice opisao kao “genijalnog dirigenta“, a njegovo umijeće prošle je godine nagradila i kraljica Elizabeta II. dodijelivši mu viteški red časnika Reda Britanskog Carstva. Od 2009. godine djeluje na mjestu šefa-dirigenta i umjetničkog ravnatelja Letonskog nacionalnog simfonijskog orkestra, a od rujna 2011. i na mjestu šefa-dirigenta Filharmonije Njemačkog radija Saarbrückena i Kaiserlauterna. Prije toga bio je šef-dirigent Simfonijskog orkestra iz Graza (2006.-2009.). Redovito gostuje na čelu vodećih svjetskih orkestara, među kojima su Londonski simfonijski orkestar, Simfonijski orkestar Berlinskog i Bečkog radija, Bečki simfoničari te Ruski nacionalni orkestar, nastupajući primjerice u dvorani Berlinske filharmonije, bečkom Musikvereinu i Konzerthausu, londonskom Royal Festival Hallu, pariškom Théâtre des Champs-Élysées, dvorani minhenske Filharmonije, Velikoj dvorani moskovskog Konzervatorija, madridskom Auditorio nacional de Música, Umjetničkom centru u Seulu itd. Godine 2010. s velikim je uspjehom debitirao uz Kraljevski Concertgebouw orkestar u Amsterdamu, u nizu pretplatničkih koncerata, u kratkom roku zamijenivši Antonija Pappana. Iste je godine ostvario i prvu snimku za Deutsche Grammophon, ravnajući Nacionalnim simfonijskim orkestrom RAI-ja na albumu Habanera Elīne Garanče. Operni angažmani vode ga od Bečke državne opere, Njemačke opere u Berlinu i Bavarske državne opere u Münchenu do Opere u Rimu, Teatra Comunale u Bologni, Teatra Real Madrid i dalje. Uskoro ga očekuju debitantski nastupi u njujorškom Metropolitanu s Puccinijevom Madama Butterfly i u milanskoj Scali s La Bohème. Karela Marka Chichona zastupa agencija Askonas Holt Limited. Njegova službena internetska stranica je www.karelmarkchichon.com.

07


Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije počeo je u smanjenom sastavu djelovati još 1930. Godine 1951. utemeljen je Komorni orkestar Radio-Zagreba koji je u domovini i inozemstvu stjecao ugled pod vodstvom svojega prvog dirigenta Antonija Janigra, a nakon Janigra orkestar su vodili Stjepan Šulek i Pavle Dešpalj. Orkestar se postupno povećavao; od godine 1957. ima naziv Simfonijski orkestar Radio-televizije Zagreb, od 1975. do 1990. Zagrebački simfoničari RTZ-a, a od 1991. nosi današnji naziv. Vodili su ga mnogi ugledni dirigenti: Pavle Dešpalj, Krešimir Šipuš, Josef Daniel, Oskar Danon, Milan Horvat, Uroš Lajovic, Vladimir Kranjčević i Nikša Bareza. Među mnogim dirigentima i solistima s kojima je surađivao bili su i Lovro von Matačić, Claudio Abbado, Lorin Maazel, Zubin Mehta, Ernst Bour, Krzysztof Penderecki, Henryk Szeryng, Aldo Ciccolini, Ivo Pogorelić, Dubravka Tomšič Srebotnjak, Mstislav Rostropovič, Edita Gruberova, José Carreras, Bar bara Hendricks i drugi. Uz redovitu koncer tnu djelatnost te obvezu da redovito surađuje u radijskom i televizijskom programu, Orkestar gostuje diljem domovine i u inozemstvu (Austrija, Belgija, Nizozemska, Francuska, Italija, Češka, Slovačka, Njemačka, Španjolska, Rusija, Turska, Mađarska, Srbija). Uz klasični i suvremeni repertoar koji izvodi na koncertima te snima za potrebe radija, televizije i diskografskih tvrtki, orkestar se osobito ističe u skrbi za hrvatsku glazbenu baštinu i suvremeno stvaralaštvo. U sezoni 2011./2012. šef-dirigent Orkestra bio je maestro Pavle Dešpalj.

I danas, unatoč znakovitim promjenama, još je na opernim pozornicama najzastupljeniji repertoar 19. stoljeća, prema nekim mišljenjima ponešto i produljenog 19. stoljeća, od oko 1780. do 1920. Upravo tom razdoblju pripadaju najizvođenije, najslavnije i najpopularnije opere. Razloge tome možda treba tražiti u promjenama koje je žanr doživio tijekom 19. stoljeća, kad glazba najprije postaje dominantan element, da bi se potom neglazbeni elementi počeli sve više isticati uvođenjem termina Gesamtkunstwerk, objavljivanjem libreta, isticanjem literarne vrijednosti i sl. Znatan utjecaj zacijelo su imali i kulturno-politički događaji; romantizam i realizam svakako su našli svoje zrcalo u opernim ostvarenjima, a političke revolucije izmijenile su pristup temama i povezale teme niza autora, primjerice u Italiji (Verdi) te Rusiji i drugim istočnoeuropskim zemljama, s pobunama, socijalnim nemirima i buđenjem nacionalne svijesti. S tim u vezi je i oblikovanje repertoara, čija glavna karakteristika postaje postavljanje istih opernih ostvarenja uvijek iznova u nebrojenim teatrima, te sve manja produkcija novih djela. Ta se praksa počela širiti u Italiji s najpopularnijim operama Gioachina Rossinija, potom Bellinija, Donizettija i Verdija, te u Francuskoj, proširivši se i dalje, tako da se

08


već polovicom stoljeća koristi pojam repertoarna opera. Postavljali su se i novi zahtjevi za pjevače – dok su se prije uloge prilagođavale njima ili pisale za njih, sada su oni svoj glas morali prilagođavati raznolikosti autorskih rukopisa, pa su se stvarale i internacionalne pjevačke norme. Možda najvažniji rezultat takvog razvoja događaja je način komunikacije opere s javnošću: autori su se trebali istaknuti i nadmašiti konkurenciju različitošću i originalnošću kako bi se njihova djela zadržala na repertoaru. Originalnosti je svakako pridonijelo posezanje za nacionalnim glazbenim bogatstvima. Iako je i u opernom stvaralaštvu 18. stoljeća postojala svijest o nacionalnim razlikama, najutjecajniji skladatelji druge polovice 19. stoljeća, Meyerbeer, Verdi i Wagner, u određenoj su mjeri promijenili pristup. Pojavio se i veći broj skladatelja drugih zemalja koji su, povezujući svoja djela s političkim događajima i sviješću o nacionalnom kulturnom identitetu, stvarali nacionalne opere, ponajprije u Rusiji, Poljskoj, Češkoj i Mađarskoj.

Prvi ruski skladatelj koji je spojio zahtjeve glazbenog idioma toga vremena i vlastiti osebujni izričaj bio je Mihail Ivanovič Glinka (Novospasskoye, 1804. - Berlin, 1857.). Potječući iz plemićke obitelji, na obiteljskom je imanju rano došao u kontakt s narodnom glazbom, slušajući glazbu služinčadi i seljaka u okolici. Sam je svirao klavir, katkad i violinu i piccolo u malim obiteljskim ansamblima. Kvartet s klarinetom Bernarda Crusella koji je čuo u dobi od deset godina ostavio je na njega dubok dojam; kako se poslije prisjetio, tada je shvatio da njegovo srce pripada glazbi. Putovanja, knjige i privatna poduka, kretanje u krugu intelektualaca i umjetnika, osigurali su mladome Mihailu intenzivne poticaje koje je stalno pratilo i zanimanje za glazbu. Osobito je poticajno bilo putovanje u Italiju 1830. i 1831. gdje je primjerice imao prigode slušati Annu Bolenu i La sonnambulu (Mjesečarku) te osobno upoznati Gaetana Donizettija, Vincenza Bellinija i njihova libretista Felicea Romanija koji ga je još više privukao svijetu talijanske opere. Nastavivši putovanje 1833. preko Beča i Berlina, upoznavši i tamošnju scenu, još uvijek se nije osjećao kreativno ispunjen, priznavši da bi radije pisao na ruski način nego da nastavi slijediti talijansku modu. Odlučujući poticaj dao mu je njemački teoretičar glazbe i pedagog Siegfried Dehn, kod kojega je, stigavši u Berlin, neko vrijeme uzimao poduku, što mu je, čini se, donijelo ozbiljnost u pristupu i osjećaj svrhe. Vrativši se u Rusiju zbog očeve smrti 1834., izrazio je želju za pisanjem ruske opere, što je i realizirao: dvije godine poslije praizvedena je njegova prva opera Život za cara (prvotno nazvana Ivan Susanjin) uz veliki uspjeh. Rad na operi omogućio mu je istraživanje ruskih idioma u svrhu davanja glazbenog identiteta temi, a uspjeh mu je donio namještenje u Zboru Dvorske kapele. Ubrzo je počeo planirati i drugu operu,

09


i to prema fantastičnom epu Aleksandra Puškina – Ruslan i Ljudmila. No prije negoli je počela suradnja na libretu, Puškin je poginuo u dvoboju, pa je Glinka počeo skladati bez teksta. Štoviše, i kada se libreta prihvatio Valerian Širkov uz doprinose još nekolicine suradnika, pa i samog skladatelja, i dalje je glazba prednjačila. Kompleksan rad na uglazbljivanju priče o dvoje mladih čije je vjenčano slavlje upropašteno otmicom mlade Ljudmile koju iz ruku čudovišta nastoje izbaviti Ruslan i drugi njezini prosci, priveden je kraju tek 1842. da bi se mogao praizvesti u Boljšoj teatru na šestu godišnjicu izvedbe Ivana Susanjina. Reakcije su bile podijeljene; u prvoj sezoni opera Ruslan i Ljudmila izvela se trideset jedan put, u drugoj dvanaest puta, te se broj u sljedećim sezonama stalno smanjivao. Do skladateljeve smrti potpuno je skinuta s repertoara. Prigovarao joj se nedostatak drame, složenost radnje i partiture, pa se tada u Rusiji nije ni izvodila u cijelosti: prva cjelovita izvedba upriličena je 1867. u Pragu pod ravnanjem Milija Balakirjeva, nakon čega ih je bilo još nekoliko, a pedesetih godina prošlog stoljeća zabilježena je i snimka cjelovite opere u Boljšoj teatru pod ravnanjem Kirila Kondrašina. U zapadnoj Europi naslov Ruslan i Ljudmila uglavnom se povezuje s uvertirom, no poznavatelji ruske scenske glazbe, osobito oni koji su sudjelovali u njezinu stvaranju, smatraju je nacionalnim blagom ili pak “opernim carom“, kako ju je nazvao Čajkovski. Gotovo svi ruski skladatelji druge polovice 19. stoljeća cijenili su Glinku kao svojega prethodnika, među njima i Petar Iljič Čajkovski (Kamensko-Votkinsk, 1840. - Sankt Peterburg, 1893.). Njegovo naslijeđe otvorilo je raznovrsne putove njihovoj kreativnosti. Koliko je Čajkovski cijenio Glinkinu glazbu, svjedoči i njegov zapis kako je cijela ruska simfonijska škola sadržana u Glinkinoj skladbi Kamarinskaji, kao što je cijeli hrast sadržan u žiru. Vlastitom glazbom odavao mu je počast, primjerice varijacijama u Trećoj orkestralnoj suiti, op. 55, a prema mnogim mišljenjima, upravo plesna glazba iz Ruslana i Ljudmile anticipira kasnija Čajkovskijeva baletna remek-djela. Sam Čajkovski osobito se ugledao na njegov primjer spajanja zapadnoeuropskih tekovina s ruskim elementima i vlastite originalnosti u mnogostranosti vlastita dara, zaslužnog i za nastanak niza opernih ostvarenja, danas nejednako prisutnih na opernim pozornicama. Hvaljene zbog ljepote i karakterizacija, ne djeluju izravno na emocije slušatelja neposrednim efektima, kao što je to slučaj kod Leoncavalla ili Puccinija. Potreba za pisanjem opera prisutna je tijekom cijelog Čajkovskijeva stvaralačkog vijeka. U jedan od svojih najambicioznijih projekata upustio se u vrijeme ozbiljne životne krize: raspada braka s Antoninom Ivanovnom Miljukovom nakon samo dva mjeseca, što je pratio manjak kreativnosti, potreba za besciljnim putovanjima, ali i istraživanje novih žanrova. Razlaz je

10


iz temelja promijenio skladateljev život: napustio je mjesto na konzervatoriju, uspostavio osebujan odnos s Nadeždom von Meck, iznimno imućnom udovicom opsjednutom njegovom glazbom koja mu je redovitim prihodima omogućavala financijsku neovisnost te je napokon mogao odlaziti na brojna putovanja izvan Rusije. Tako je u Firenci, Parizu i Švicarskoj napisao veći dio opere Djevica Orleanska, sam napisavši i libreto prema Friedrichu von Schilleru, završivši orkestraciju tijekom proljeća i ljeta 1879. za boravaka na imanjima prijatelja i rodbine u Rusiji i Ukrajini. Od početka je djelo označio kao “ono koje će moje ime učiniti poznatim“, pa je možda i to razlog nastojanju da priču o Ivani Orleanskoj, koja vođena strastvenom vjerom u Božju pomoć pomaže obraniti Orléans od Engleza i omogućuje krunidbu Karla VII., pojednostavni i popularizira. Čak uvodi i ljubavnu priču između burgundskog viteza Lionela i Ivane, francuske junakinje koja se mučeničkom smrću na lomači uzvisuje na nebo. Skladateljeva se želja ispunila – na praizvedbi u Marijinskom teatru u Sankt Peterburgu 1881. dočekale su ga ovacije; bila je to također njegova prva opera koja se izvela u inozemstvu, u Pragu godinu dana poslije. Sudbina opere potom se uvelike promijenila: ubojstvo cara Aleksandra II. prekinulo je daljnji rad kazališta samo dva tjedna nakon premijere te je zanemarena sve do 20. stoljeća, od kada se smatra više povijesnom zanimljivošću nego djelom koje treba uvrstiti na repertoar. Tek su pojedine točke, poput arije iz 1. čina kojom se Ivana s bolom ali dostojanstveno oprašta od rodnog kraja, krećući u borbu za spas Francuske, našle stalno mjesto na vokalnim koncertnim programima.

Johann Sebastian Bach, Ludwig van Beethoven, Frédéric Chopin, ali i Vincenzo Bellini bili su uzori talijanskom skladatelju i pedagogu Francescu Cilèi (Palmi, 1866. - Savona, 1950.) koji se usprkos očevim željama da se školuje za odvjetnika uspio 1879. upisati na napuljski Konzervatorij, i to zahvaljujući utjecaju Francesca Florima, prijatelja i arhivara tada već davno pokojnog Bellinija. Učitelji su mu bili Paolo Serrao, Benamino Cesi, Giuseppe Martucci i Umberto Giordano. Brzo napredujući, već je pri završetku studija doživio priličan uspjeh s operom Gina, zahvaljujući kojem je izdavač Sonzogno, u duhu verizma koji sve više uzima maha u talijanskoj operi, naručio od njega operu s temom iz polusvijeta. Nastala je La Tilda koja je, iako se nije dulje zadržala na pozornicama, u Beču zaslužila odobravanje Eduarda Hanslicka. Istovremeno, Cilèa je radio na još jednom opernom ostvarenju, Arležanki, prema libretu Leopolda Marenca temeljenom na drami Alphonsa Daudeta, za koju je Georges Bizet petnaestak godina prije napisao popratnu glazbu. Radnja smještena u Provansi, opisuje ljubav mladića Federica prema zagonetnoj djevojci iz Arlesa koja ga prezrivo odbija, što ga nagna na samoubojstvo. Praizvedba u

11


milanskom Teatru Lirico 1897. bila je prilično dobro primljena te je upravo na toj predstavi počela karijera slavnog Enrica Carusa. Za novu produkciju u istom kazalištu, godinu poslije, izvorna četiri čina Cilèa je skratio na tri, a kada je opera postavljana u Napulju 1913., na dirigentov nagovor unio je određene izmjene kojima je bio toliko razočaran da je povukao partituru iz optjecaja na sljedećih gotovo dvadeset godina. Tek 1932. opera se mogla čuti u radijskom prijenosu; godine 1937. postavljena je u Rimu, kada joj je Cilèa dodao preludij temeljen na postojećim temama. Iako je najveću popularnost među Cilèinim operama stekla Adriana Lecouvreur (1902.), Cilèina najomiljenija izdvojena arija postala je tužaljka È la solita storia del pastore (Dobro je znana pastirova priča) iz 2. čina opere, u kojoj Federico dirljivo iznosi svoje osjećaje. Arija se ujedno svrstava među dragulje tenorskog repertoara.

Iako nerijetko uspoređivan s Pietrom Mascagniem, čiji se libreto opere Cavalleria rusticana smatra začetkom verizma u Italiji, Francesco Cilèa možda još više duguje Vincenzu Belliniju (Catania, 1801. - Pariz, 1835.), uz Rossinija i Donizettija, vodećem predstavniku belkanto repertoara ranog 19. stoljeća, cijenjenog zbog ekspresivnih melodija i pažljivog pristupa uglazbljenju teksta. Smatralo ga se čudom od djeteta, koje je, barem prema pričama, u dobi od pet godina sasvim solidno sviralo klavir, a kao šestogodišnjak pisao prve skladbe. U svakom slučaju, odrastajući okružen glazbom, njegov talent nailazio je na niz poticaja. Godine 1819. upisao se na Konzervatorij u Napulju za čije je potrebe napisao svoju prvu operu Adelson e Salvini. Sljedeće ostvarenje, Bianca e Fernando, postigavši uspjeh u Teatru San Carlo, potaklo je impresarija Domenica Barbaiju da od njega naruči operu za milansku Scalu. Nastala je Il Pirata, čiji je izuzetan uspjeh na premijeri 1827. ustoličio tada 26-godišnjeg Bellinija kao vodeću figuru svoje generacije, označivši početak sjajne ali kratke karijere skladatelja koji je za svoja buduća operna ostvarenja dobivao sve veće honorare, zasluživši tako i financijsku i profesionalnu sigurnost. Uspjehu je pridonijela i suradnja s libretistom Feliceom Romanijem s kojim je Bellini od tada ekskluzivno surađivao, izuzev na svojoj posljednjoj operi, I Puritani. Ono što je Bellini kod njega ponajviše cijenio, uz sposobnost gradnje dramatskih situacija svojstvenih glazbenoj materiji, jest i vještina kreiranja linija i fraza po uzoru na klasične majstore, svakako dobrodošla u pisanju libreta prema Williamu Shakespeareu, točnije prema (većinom) talijanskim renesansnim izvorima, kojima su onda prilagodili Shakespeareov tekst Romea i Julije. Riječ je o njihovoj četvrtoj suradnji, operi I Capuleti e i Montecchi, dvočinki nastaloj u samo mjesec i pol, tijekom priprema za premijeru opere Il Pirata u teatru La Fenice u Veneciji početkom 1830. Bio je to izvanredan angažman, budući da je

12


teatru otkazao Giovanni Pacini, pa je Bellini zapravo uskočio novoskladanim materijalom, ali i preradom dijelova opere Zaira koja godinu dana prije u Parmi nije bila osobito zapažena. Nakon Venecije, uslijedile su izvedbe u Scali i Bologni, za koje je Bellini i dalje poduzimao revizije. Iako je u nekim segmentima očita žurba u kojoj je opera stvarana, tema slavnih i tragičnih ljubavnika nudila je mogućnost koncentrirane akcije i bogatstvo nježnih, elegičnih tema. Kao posljednja važna opera sa ženom u ulozi glavnog junaka (Romeo), opera je preživjela desetljeća, služeći dokazivanju zvjezdanog statusa niza mezzosopranistica. Uz osobito snažnu posljednju scenu, smrt Romea i Julije i nevjericu obiju obitelji, moćan dramatski naboj Bellini je ostvario i u duetu Tebalda i Romea u drugom činu.

Iste godine kada je umro Bellini, i u istome gradu, Parizu, rođen je Camille Saint-Saëns (Pariz, 1835. - Algiers, 1921.) od čijih će se trinaest opera, samo jedna, Samson i Dalila, nastala na tradiciji francuske grand opere zadržati na repertoaru. U opernim kućama nije imao uspjeha kao u koncertnim dvoranama. Iznimna nadarenost rano mu je donijela priznanja i ugled. Još prije svoje dvadesete godine zaslužio je prijateljstvo i pokroviteljstvo slavne mezzosopranistice Pauline Viardot, kao i uglednih skladateljskih osobnosti poput Charlesa Gounoda, Gioachina Rossinija te Hectora Berlioza koji je za njega rekao kako “zna sve, ali mu nedostaje neiskustva“. I veliki Franz Liszt bio je zadivljen mladim glazbenikom, njegovim skladateljskim i pijanističkim darom, a nakon što je čuo njegove improvizacije na orguljama u pariškoj crkvi Madeleine (gdje je bio orguljaš od 1857. do 1877.), pozdravio ga je kao najvećeg orguljaša svijeta. Poslije će se Saint-Saëns pokazati i kao veliki promicatelj Lisztovih djela, uvrštavajući ih i sam dirigirajući, nerijetko i na vlastiti trošak, na svojim koncertima, posebice sedamdesetih godina 19. stoljeća. Na Lisztov nagovor, prihvatio se dovršavanja opere Samson i Dalila, nakon oklijevanja oko prenamjene, budući da mu je prvotni plan bilo pisanje istoimenog oratorija. Libreto Ferdinanda Lemairea, utemeljen na 16. poglavlju starozavjetne Knjige o Sucima, zaobilazi Samsonovo čudesno klanje lava ili zatiranje tisuću Filistejaca magarećom čeljusti, čime je stekao slavu i postao vođa Židova, već se usredotočuje na njegovu ljubav prema Dalili, te na nju kao spletkama sklonu, nemilosrdnu osvetnicu. Još tijekom rada na djelu, početkom sedamdesetih godina, mnogi su izrazili sumnju u postavljanje biblijske teme na pozornicu, što se donekle pokazalo opravdanim: koncertnu izvedbu prvoga čina u Parizu 1875. kritičari su dočekali neprijateljski. Nakon što za djelo, dovršeno 1876., niti jedno francusko kazalište nije pokazalo zanimanje, za premijeru se pobrinuo upravo Liszt, postavivši je sljedeće godine u Weimaru. Druga produkcija opet

13


je upriličena u Njemačkoj, u Hamburgu 1882., a u Francusku je opera stigla tek osam godina poslije, najprije u Rouen i niz drugih gradova, te naposljetku u Pariz 1892. Od tada je postala stalni dio repertoara niza opernih kuća, a naslovne uloge mnogim su tenorima i mezzosopranisticama bile odskočne daske. Najpoznatiju točku, ariju Mon cœur s’ouvre à ta voix (Srce mi se otvara kad čuje tvoj glas), pjeva Dalila u drugom činu nakon Samsonove ljubavne izjave. Slijedi zaključak drugog čina: impresivna i dramatična scena u kojoj Dalila izdaje Samsona i u kojoj se nazire Wagnerov utjecaj, jer je Saint-Saëns bio uvelike fasciniran njegovim Ukletim Holandezom. U drugoj sceni trećeg i posljednjeg čina, Filistejci slave svoj trijumf uz divlji ples i orgije (Bacchanale), što je postala glasovita baletna scena opere. Mnogi u Saint-Saënsovu nesumnjivo vještom ovladavanju opernom materijom vide i utjecaje Berliozovih uradaka, ali i utjecaje drugih predstavnika velike francuske opere, Gounoda i Meyerbeera, svrstavajući Samsona i Dalilu među najmaštovitije operne kreacije. Skladatelj je djelo posvetio svojoj pokroviteljici Pauline Viardot.

Prerana smrt u 36. godini, Georgesa Bizeta (Pariz, 1838. - Pariz, 1875.) zacijelo je spriječila da svojim talentom i invencijom zasjeni mnoge skladatelje aktivne u Francuskoj u drugoj polovici 19. stoljeća. Rođen u obitelji glazbenika, rano je iskazivao iznimnu nadarenost, te je već s nepunih deset godina primljen na pariški Konzervatorij gdje se, u sljedećih devet godina, kao glazbenik razvijao zadivljujućom brzinom. Unatoč uglednim profesorima, najveći utjecaj na njega, prije svega na razvoj njegova glazbenog stila, ostvario je Charles Gounod kojega je upoznao oko 1852., i kojemu je poslije rekao: “Vi ste bili početak mojega umjetničkog života. Potječem od vas.“ Dobivajući najbolje ocjene, ističući se osobito kao pijanist (nekoliko godina poslije veliki Franz Liszt izjednačio ga je sa sobom i Hansom von Bülowom), naposljetku je, 1857., osvojio i prestižnu Prix de Rome. Nakon tri prilično bezbrižne i lagodne godine u Italiji koje je stipendirao Konzervatorij, vratio se u Pariz 1860. te sljedećih petnaest godina proveo u rutini neprestanog traženja opernih angažmana, dodvoravanja ravnateljima, pokroviteljima i pjevačima, nuđenja skladbi izdavačima, organiziranja i dirigiranja povremenih koncerata, rada kao prateći pijanist, te transkribiranja i obrađivanja djela drugih skladatelja za novac. Uz to, ni brak s Geneviève Halévy, kćeri njegova učitelja Fromentala Halévyja, sklopljen 1869., nije mu donio spokoj, čemu je svakako pridonijela njezina rastresenost. Nezavidnu financijsku situaciju bračnog para dodatno su pogoršale i nedaće Francusko-pruskog rata. Pravi uspjeh koji mu je tijekom cijele karijere nedostajao, Georgesu Bizetu stigao je čini se tek pred kraj života s dvama posljednjim remek-djelima: suitom Arležanka i operom Carmen. Narudžba za Carmen stigla je od direktora pariške

14


15

Opere Comique. Kao libretisti dodijeljeni su mu Henri Meilhac i Ludovic Halévy koji su, na Bizetov prijedlog, kao predložak uzeli novelu Prospera Mériméea o strastvenoj i prevrtljivoj Ciganki, junakinji priče smještene u Sevilju među svijet vojnika, radnika, kriminalaca i koride. Njihov entuzijazam naišao je na otpor uprave Opere Comique zbog niza neuobičajenih elemenata radnje, među kojima je bilo i ubojstvo glavne junakinje na pozornici. Problemi su se pojavili i kad je partitura bila dovršena i kada su počeli pokusi, ujesen 1874. Bizet je trpio pritužbe orkestra koji je njegov stil smatrao nerazumljivim te članova zbora kojima je smetao zahtjev da odgovaraju individualno, a ne kao skupina. Nadalje, jedan od direktora javno je objavio svoje nerazumijevanje partiture, tražeći od skladatelja da ublaži realističnost radnje. Najšokantnije su bile karakteristike naslovne junakinje: otvorena seksualnost i sklonost zavođenju i odbacivanju muškaraca. Sablažnjivo je bilo i ponašanje članica zbora, radnica u tvornici cigareta, koje su pušile i tukle se na pozornici. Napokon je opera praizvedena 3. ožujka 1875.; unatoč trenutačnoj osudi u tisku i bijesu dijela publike, opera je ipak doživjela uspjeh. Iste godine izvela se još 45 puta, te sljedeće godine još tri puta. Zanimanje je pobuđivala skandaloznošću, ali i smrću skladatelja u noći 33. izvedbe. Glazbenici poput Saint-Saënsa i Čajkovskog odmah su prepoznali originalnost i snagu opere, divili su joj se i Brahms i Wagner, a Nietzsche ju je nazvao “savršenim protuotrovom vagnerijanskim neurozama“, no pariški impresariji nisu joj bili skloni sve do 1883. Tada je već postigla svjetski uspjeh, i to zahvaljujući izvedbi u Beču u listopadu 1875., nakon čega je postala tražena u brojnim europskim gradovima i šire. Postala je jedna od najizvođenijih opera uopće, s čijim se glavnim likovima Carmen i Don Joséom, ali i njihovim protutežama Escamillom i Micaëlom, povezuju brojni glasoviti pjevači. Razlozi golemog uspjeha i popularnosti mogu se tražiti u sretnoj kombinaciji konvencionalnih komičnih i sentimentalnih scena te oštroj realnosti i riskantnom moralu glavnih likova. Egzotičnost duguje španjolskom idiomu, ali i areni za borbu s bikovima te ponašanju djevojaka iz tvornice cigareta. No po mnogočemu Carmen pripada tradiciji francuske opere comique, što je vidljivo već iz arija koje omogućavaju predstavljanje pjevača publici, poput glasovite Carmenine habanere (u prvotnoj verziji Ljubav je ciganske ćudi). Jednako je zavodljiva i njezina seguidilla u kojoj očituje svoju žeđ za slobodom. Vidljiv je i snažan utjecaj Bizetova mentora, Gounoda, među ostalim u ariji Don Joséa, La fleur que tu m’avais jetée (Cvijet što si mi ga dobacila). Obilje impresivnih i živopisnih tema, sve do posljednjeg, dramatičnog dueta Carmen i Don Joséa, kada Carmen pogiba od njegove ruke, potaklo je i nastanak orkestralne suite, gotovo jednako prisutne na koncertnim podijima kao što je sama opera na kazališnim.


Iz glazbe koja prati borbe s bikovima u španjolskim arenama, tijekom ulaska boraca u arenu i neposredno prije ubijanja bika, razvio se ples passo doble, oponašajući zvuk, dramu i pokrete u koridi. Ples je poznat još od dvadesetih godina prošloga stoljeća, kada su ga zvali pantomimom koride. Današnja se forma razvila u Francuskoj iz vojničke koračnice gdje su je u početku plesali baletni umjetnici, a poslije je uvrštena i u krug latinskoameričkih natjecateljskih plesova. Ples dočarava situaciju u koridi u kojoj plesač preuzima ulogu toreadora, a plesačica ulogu crvenog plašta, toreadorove sjene ili samog bika, a u nekim verzijama i plesačice flamenka. Plesač i plesačica zajedno se gibaju oko zamišljenog bika, izvodeći elemente flamenka i stilizirane figure koje podsjećaju na borbu u areni. Osnova plesa je dvostruki korak (passo doble) te ritmički putujući koraci. Teme passo dobla posvećene su nizu slavnih toreadora, a neke su i nazvane po njima.

Jedan od najglasovitijih passo doblea je España Cañí (Ciganska Španjolska). Napisao ga je Pascual Marquina Narro (Calatayud, 1873. - Madrid, 1948.), skladatelj i dirigent koji se istaknuo prije svega kao autor passo doblea, ali i druge orkestralne glazbe, no ništa nije nadmašilo Españu Cañí. Rođen u obitelji glazbenika, prvu je skladbu napisao kao petnaestogodišnjak, a dvije godine poslije postao je vođa vojne glazbe u Daroci. Glazbu je studirao na Konzervatoriju u Barceloni, i dalje djelujući kao vođa nekoliko vojnih glazbi. Godine 1914. postao je ravnatelj Teatra de la Zarzuela, a bio je i dugogodišnji ravnatelj diskografske etikete His Master’s Voice u Španjolskoj. Passo doble España Cañí napisao je u čast Joséa Lópeza de la Ose, ispred čije ga je kuće u Almansi prvi put izvela vojna glazba iz Madrida.

Cijenjeni skladatelj passo dobla bio je i Santiago Lope (Ezcaray, 1871. - Burjasot, 1906.), rano prepoznat kao velik glazbeni talent: još kao šestogodišnjak svirao je u lokalnoj vojnoj glazbi. Školovao se među ostalim na Kraljevskom konzervatoriju u Madridu te u dobi od petnaest godina ušao u orkestar Teatra Apollo, a s dvadeset je postao dirigent orkestra Teatra Romea, djelujući uz to i kao violinist i kao skladatelj. Uslijedili su angažmani dirigenta u teatrima Apollo, Zarzuela i Principe Alfonso. Od 1891. do smrti u 35. godini pisao je raznovrsnu glazbu, mahom zarzuele i passo doble. Godine 1905. stigla mu je narudžba da napiše passo doble za posebnu koridu te je on svakom od četvorice toreadora koji su sudjelovali u borbama posvetio po jedan ples. Jedan od svojih najslavnijih passo dobla pod naslovom Gerona posvetio je Federicu Chueci.

16


Passo doble proslavio je i Manuel Penella Moreno (Valencia, 1880. - Cuernavaca, Meksiko, 1939.), skladatelj koji je prvu glazbenu poduku dobio od oca, nastavivši obrazovanje na Konzervatoriju u Valenciji. Osim kao violinist i orguljaš, djelovao je i kao dirigent, proputovavši cijelu Španjolsku, Južnu Ameriku te Meksiko gdje se sklonio od građanskog rata u Španjolskoj. U njegovu je opusu oko osamdeset zarzuela i drugih glazbeno-scenskih uradaka. Među njima, El gato montés (Divlja mačka) iz 1916. zaživjela je zahvaljujući passo doblu koji se smatra apoteozom španjolske koridske glazbe.

17

Sad kucnuo je čas.Pokoriti se moraIvana providnosti nebeskoj.No zašto dušu obuzima strah,te tjeskobno i bolno lupa srce? Sad zbogom, humci, polja moja mila,zbogom, dolino blaga, pitoma.Ivana više gledati vas neće, zasvagda zbogom vama govori.Livade drage, stabla-gajenici,bez mene ćete cvasti, ocvasti.Ti, špiljo hladna i brzaca vode,ja odlazim i napuštam vas ovdje.

Sa svime što sam promatrala radosad morat ću se navijek rastati;za stada moja stiže doba jadno,vaš pastir neće vas napasati.Tu drugo mi je bilo pasti stadopo strništima ratnih žetava.Odlučiše to za me višnje sile;vodičem nisu ljudske želje bile.Je l’ imam snage? Mogu l’ prihvatititaj teški dug? O, muko, patnje moje…To boli, teško mi je… Bože moj,daj da sam smirena sa svojom kobi.Moj dome, gajevi i livade,vas ostavljam u boli.

Petar Iljič Čajkovski: Arija Ivane Orleanske Sad kucnuo je čas iz 1. čina opere Djevica Orleanska

Libreto: Petar Iljič Čajkovski prema istoimenoj tragediji Friedricha Schillera, drami Ivana Orleanska Julesa Barbiera, libretu opere Ivana Orleanska Augustea Mermeta i biografiji Ivana Orleanska Henrija Wallona.


È la solita storia del pastore... Il povero ragazzo voleva raccontarla E s’addormì. C’è nel sonno l’oblio. Come l’invidio! Anch’io vorrei dormir così, nel sonno almen l’oblio trovar! La pace sol cercando io vo’. Vorrei poter tutto scordar! Ma ogni sforzo è vano. Davanti ho sempre di lei il dolce sembiante. La pace tolta è solo a me. Perché degg’io tanto penar? Lei! Sempre lei mi parla al cor! Fatale vision, mi lascia! Mi fai tanto male! Ahimè!

Dobro je znana pastirova priča…Jadni ju je mladić htio ispripovjeditipa je zaspao.U snu je zaborav.Kako mu zavidim!I ja bih htio tako spavati,da barem u snu zaborav nađem!Samo za spokojem tragam.Kad bih mogao sve zaboraviti!No uzalud se trudim.Pred sobom stalno imamnjezin mili lik.Jedino ja izgubih mir.Zašto moram toliko patiti?Ona! Sveudilj mi ona u srcu zbori!Pusti me, kobna prikazo!Nanosiš mi veliku bol! Jao!

Francesco Cilèa:Federicova tužaljka È la solita storia del pastore iz 2. čina opere Arležanka

Libreto: Leopoldo Marenco prema istoimenoj drami Alphonsa Daudeta

18

Camille Saint-Saëns: Arija Dalile Mon cœur s’ouvre à ta voix iz 2. čina opere Samson i Dalila

Libreto: Ferdinand Lemaire

Mon cœur s’ouvre à ta voix comme s’ouvrent les fleurs aux baisers de l’aurore! Mais, ô mon bien-aimé, pour mieux sécher mes pleurs, que ta voix parle encore! Dis-moi qu’à Dalila tu reviens pour jamais! Redis à ma tendresse les serments d’autrefois,

Srce mi se otvara kad čuje tvoj glaskao što se cvijeće otvara kad ih cjeliva zora!No, ljubljeni, da bolje otareš moje suze, neka tvoj glas dalje govori!Kaži mi da se Dalili vraćaš zauvijek!Izreci opet mojoj nježnostinegdašnje zavjete,


19

ces serments que j’aimais! Ah! réponds à ma tendresse! Verse-moi, verse-moi l’ivresse!

Ainsi qu’on voit des blés les épis onduler sous la brise légère, ainsi frémit mon cœur, prêt à se consoler à ta voix qui m’est chère! La flèche est moins rapide à porter le trépas, que ne l’est ton amante à voler dans tes bras! Ah! réponds à ma tendresse! Verse-moi, verse-moi l’ivresse! Samson, Samson! Je t’aime !

zavjete koje sam voljela!Ah, uzvrati mojoj nježnosti!Opijaj me, opijaj me!

Kao što vidiš kako žitno klasjezaleluja na lakome lahoru,tako moje srce ustrepta, spremno da se utješikad čuje tvoj dragi glas!Strijela ne hrli toliko da zada smrtkoliko tvoja draga da ti poleti u naručje!Ah, uzvrati mojoj nježnosti!Opijaj me, opijaj me!Samsone, Samsone! Volim te!

Vincenzo Bellini: Duet Tebalda i Romea Chi sei tu, che ardisci aggirarti… Ella è morta iz 2. čina opere I Capuleti e i Montecchi

Libreto: Felice Romani prema pripovijetki Romeo i Julija za istoimenu operu Nicole Vaccaija.

Scena sesta

Tebaldo Olà! chi sei, che ardisciaggirarti furtivo in queste mura? Non odi tu?

Romeo Non t’appressar. Funestoil conoscermi fora.

TebaldoIo ti conoscoall’audace parlar, all’ira estremache in me tu desti.

Šesti prizor

TebaldoHej, tko si ti što se usuđuješkrišom tumarati po ovim zidinama?Zar ne čuješ?

RomeoNe prilazi. Pogibelj će te snaćiako me prepoznaš.

TebaldoJa te prepoznajempo smjelome govoru, po silnoj srdžbišto je u meni budiš.


Romeo Ebben mi guarda, e trema.

TebaldoStolto! ad un sol mio gridomille a punirti avrei;ma vittima tu seiserbata a questo acciar.

RomeoVieni: io ti sprezzo, e sfidoteco i seguaci tuoi:tu bramerai fra noil’alpi frapposte e il mar.

Tebaldo e Romeo Un nume avverso, un fatoche la ragion ti toglie,t’ha spinto in queste sogliela morte ad incontrar.

TebaldoAll’armi.

RomeoAll’armi.

TebaldoArresta.

Romeo Qual mesto suono echeggia?

TebaldoÈ questavoce di duol.

RomeoSi veggia.

RomeoPa tad me pogledaj i dršći.

TebaldoLudove! Da samo viknem,tisuću bih ih dozvao da te kazne;no ti ćeš pasti žrtvomovoga mača.

RomeoDođi: prezirem te i izazivams tobom i tvoje pristaše:poželjet ćeš da se između nasbrda i mora ispriječe.

Tebaldo i RomeoNeprijateljski bog, udesšto ti razum oduzima,naveo te je na ovaj pragda se susretneš sa smrću.

TebaldoK oružju.

RomeoK oružju.

TebaldoStani.

RomeoKakav to turoban zvuk odjekuje?

TebaldoTo je glasnekoga tko oplakuje.

RomeoPogledajmo što je.

20


Scena settima

RomeoCiel! di funebri tedepompa feral succede…

Tebaldo e RomeoPresentimento orribile!Ho nelle vene un gel.

RomeoGiulietta!

TebaldoSpenta!...

RomeoOh barbari!

Tebaldo e RomeoMi scende agli occhi un vel!

RomeoElla è morta, o sciagurato,per te morta di dolore.Paga alfine è del tuo cuorel’ostinata crudeltà.Svena, ah! svena un disperato...a’ tuoi colpi il sen presento...sommo bene in tal momentoil morir per me sarà.

Tebaldo Ah! di te più disperato,più di te son io trafitto...l’amor mio come un delittorinfacciando il cor mi va.Vivi, ah vivi, o sventurato,tu che almen non hai rimorso:se ai miei dì non tronchi il corso,il dolor mi ucciderà.

Sedmi prizor

RomeoBože! Primiče se pogrebna povorkasa žalobnim bakljama…

Tebaldo i RomeoGrozne li slutnje!Krv mi se ledi u žilama.

RomeoJulija!

TebaldoIzdahnula je!...

RomeoO, nesmiljeni ljudi!

Tebaldo i RomeoOči mi se zastiru velom!

RomeoOna je umrla, o nesretniče,zbog tebe je umrla od boli.Napokon se namirilaustrajna okrutnost tvojega srca.Ubij, ah, ubij očajnika…tvojim ubodima nudim grud…vrhovno će dobro u tom časuza me biti smrt.

TebaldoAh, moj očaj je veći od tvojega,proboden sam gore nego ti…moju mi ljubav poput zločinasrce ustrajno predbacuje.Živi, ah, živi, o nevoljniče,ti kojega barem savjest ne grize:ne prekineš li vijek mojega života,svisnut ću od boli.

21


L’amour est un oiseau rebelleque nul ne peut apprivoiser, et c’est bien en vain qu’on l’appelle, s’il lui convient de refuser. Rien n’y fait, menace ou prière; l’un parle bien, l’autre se tait: Et c’est l’autre que je préfère, il n’a rien dit, mais il me plaît. L’amour! L’amour! L’amour! L’amour! L’amour est enfant de Bohême, il n’a jamais connu de loi; si tu ne m’aimes pas, je t’aime; si je t’aime, prends garde à toi! L’oiseau que tu croyais surprendre battit de l’aile et s’envola... l’amour est loin, tu peux l’attendre; tu ne l’attends plus, il est là! Tout autour de toi, vite, vite, il vient, s’en va, puis il revient...tu crois le tenir, il t’évite, tu veux l’éviter, il te tient. L’amour! L’amour! L’amour! L’amour!

Ljubav buntovna lance kidai iznad sebe ne pozna vlast.Nema ponosa, nema stida,za korist ne mari ni za čast. Zalud prijeti joj il’ je moli,uzalud trud je i muka sva;nježno tepaj mi, suze proli,al tog što šuti tek volim ja. Ljubav! Ljubav! Ljubav! Ljubav!Jer ljubav ciganske je ćudi,ne štuje zakon nit zahvalnost zna,ne ljubim tog što za mnom ludi;al čuvaj se kad ljubim ja!Ljubav ptica je izdaleka, uzalud uhvatit želiš nju;Onom ne dođe tko je čeka,ne čekaš više i već je tu!Sva je nestalna kao snovii laka, nemirna kao snijeg;bježi onome tko je lovi,kad lovi ona, uzalud bijeg!Ljubav! Ljubav! Ljubav! Ljubav!

Georges Bizet: Ulomci iz opere Carmen

Libreto: Henri Meilhac i Ludovic Halévy prema istoimenoj noveli Prospera Mériméea.

Habanera Carmen L’amour est enfant de Bohême iz 1. čina

La fleur que tu m’avais jetéedans ma prison m’était restée,flétrie et sèche, cette fleurgardait toujours sa douce odeur;

Cvijet što si mi ga dobacila ostao mi je u zatvoru,smežuran i uveo, no taj cvijet jei dalje slatko mirisao;

Arija Don Joséa La fleur que tu m’avais jetée iz 1. čina

22


23

et pendant des heures entières,sur mes yeux fermant mes paupières,de cette odeur je m’enivraiset dans la nuit je te voyais!

Je me prenais à te maudire,à te détester, à me dire:pourquoi faut-il que le destinl’ait mise là sur mon chemin!Puis je m’accusais de blasphème,et je ne sentais en moi-mêmequ’un seul désir, un seul espoir:te revoir, ô Carmen, oui, te revoir!

Car tu n’avais eu qu’à paraître,qu’à jeter un regard sur moi,pour t’emparer de tout mon être,ô ma Carmen! et j’étais une chose à toi!Carmen, je t’aime!

pa sam se sate i sate,sklapajući vjeđe preko očiju,tim mirisom opajaoi vidio te u noći!

Stao bih te proklinjati,mrziti, govoriti samome sebi:zašto ju je sudbina moralananijeti na moj put!Tad bih sam sebe optužio da hulim,a u sebi sam ćutiojednu jedinu želju, jednu jedinu nadu:da te opet vidim, o Carmen, jest, da te opet vidim!

Jer samo si se morala pojaviti,samo me pogledatida obuzmeš cijelo moje biće,o, moja Carmen! A za te sam bio stvar!Carmen, volim te!

Séguedilla Carmen Près des remparts de Séville iz 1. čina

Près des remparts de Séville,chez mon ami Lillas Pastia,j’irai danser la séguedilleet boire du manzanilla.J’irai chez mon ami Lillas Pastia.Oui, mais toute seule on s’ennuie,et les vrais plaisirs sont à deux;donc, pour me tenir compagnie,j’emmènerai mon amoureux!Mon amoureux... il est au diable...je l’ai mis à la porte hier!Mon pauvre cœur très consolable,mon cœur est libre comme l’air!

Uza zidine Sevilje,kod svojega prijatelja Lillasa Pastije,poći ću se naplesati segidiljei napiti manzanilje.Poći ću do prijatelja Lillasa Pastije.Da, no dosadno je kad si samai doista se uživa tek udvoje;zato ću, da mi pravi društvo,povesti svoga dragog!Svoga dragog… vrag zna gdje je on,jučer sam ga otjerala!Moje se jadno srce lako utješi,moje je srce slobodno poput zraka!


J’ai des galants à la douzaine,mais ils ne sont pas à mon gré.Voici la fin de la semaine:qui veut m’aimer? Je l’aimerai!Qui veut mon âme? Elle est à prendre!Vous arrivez au bon moment!Je n’ai guère le temps d’attendre,car avec mon nouvel amantprès des remparts de Séville,chez mon ami Lillas Pastia,j’irai danser la séguedilleet boire du manzanilla.Oui, j’irai chez mon ami Pastia!

Ja ne te parle pas, je chante pour moi-même;et je pense… il n’est pas défendu de penser!Je pense à certain officier,qui m’aime, et qu’à mon tour,qui, qu’à mon tour je pourrais bien aimer!

Mon officier n’est pas un capitaine,pas même un lieutenant, il n’est que brigadier;mais c’est assez pour une bohémienne,et je daigne m’en contenter!

Oui…Nous danserons la séguedilleen buvant du manzanilla. Ah! Près des remparts de Séville, chez mon ami Lillas Pastianous danserons la séguedilleet boirons du manzanilla.Tra la la…

Udvarača imam desetak,ali mi nisu po volji.Došao je kraj tjedna:tko me hoće voljeti? Voljet ću i ja njega!Tko hoće moju dušu? Neka je slobodno uzme!Vi stižete u pravi čas!Nemam baš vremena čekati,jer ću se sa svojim novim ljubavnikom,uza zidine Sevilje,kod svog prijatelja Lillasa Pastije,poći naplesati segidiljei napiti manzanilje.Da, poći ću do svog prijatelja Pastije!

Ne razgovaram s tobom,pjevam sama sebi;i mislim… nije zabranjeno misliti!Mislim na časnikakoji me voli, a kojega bih i ja,kojega bih i ja mogla voljeti.

Moj časnik nije satnik,nije čak ni poručnik,on je samo zapovjednik draguna;no to je dosta za Ciganku,pa ću se njime zadovoljiti!

Da…Naplesat ćemo se segidiljepijući manzanilje.Ah! Uza zidine Sevilje,kod mojega prijatelja Lillasa Pastijenaplesat ćemo se segidiljei pit ćemo manzanilje.Tra la la…

24


25

Duet Carmen i Don Joséa C’est toi?, C’est moi… Où vas-tu? iz 4. čina

Carmen Ti si!

Don JoséJa sam!

CarmenJavili su mida nisi daleko, da ćeš uskoro doći;čak su mi rekli neka strepim za svoj život;ali ja sam hrabra i nisam htjela pobjeći.

Don JoséNe prijetim… molim… preklinjem!Što je bilo, Carmen, zaboravljam!Da, nas dvoje ćemozapočeti drugi život,daleko odavde, pod drugim nebom!

CarmenTražiš nemoguće!Carmen nikad nije lagala;njezina duša ostaje neumoljiva;između nje i tebe… sve je svršeno.Nikada nisam lagala;među nama je svršeno.

Don JoséCarmen, još ima vremena…O, Carmen moja, dopusti mida te spasim, tebe koju ljubim,ah, dopusti mi da te spasimi da u bijegu s tobom spasim sebe!

Carmen C’est toi!

Don JoséC’est moi!

CarmenL’on m’avait avertieque tu n’étais pas loin, que tu devais venir;l’on m’avait même dit de craindre pour ma vie;mais je suis brave et je n’ai pas voulu fuir.

Don JoséJe ne menace pas... j’implore... je supplie!Notre passé, Carmen, je l’oublie!Oui, nous allons tous deuxcommencer une autre vie,loin d’ici, sous d’autres cieux!

CarmenTu demandes l’impossible!Carmen jamais n’a menti;son âme reste inflexible;entre elle et toi... tout est fini.Jamais je n’ai menti;entre nous tout est fini.

Don JoséCarmen, il est temps encore...Ô ma Carmen, laisse-moite sauver, toi que j’adore,ah! laisse-moi te sauveret me sauver avec toi!


CarmenNe! Dobro znam da je kucnuo čas,dobro znam da ćeš me ubiti;no živjela ili umrla,ne, neću popustiti!

Don JoséAh, još ima vremena…da, još ima vremena…O, Carmen moja, dopusti mi da te spasim, tebe koju ljubim,ah, dopusti mi da te spasimi da u bijegu s tobom spasim sebe!O, Carmen moja, još ima vremena…ah, dopusti mi da te spasim, Carmen,ah, dopusti mi da te spasim,tebe koju ljubim!I da u bijegu s tobom spasim sebe!

CarmenZašto bi još marioza srce koje ti više ne pripada!Ne, ovo srce ti više ne pripada!Uzalud kažeš: ljubim te!Od mene ništa, ne, ništa nećeš dobiti,ah, uzalud je…Od mene ništa, ništa nećeš dobiti!

Don JoséTi me dakle više ne voliš?Ti me dakle više ne voliš?

CarmenNe! Više te ne volim.

Don JoséAli ja tebe, Carmen, još volim,Carmen, jao, ja tebe ljubim!

CarmenČemu sve to? Koliko suvišnih riječi!

CarmenNon! je sais bien que c’est l’heure,je sais bien que tu me tueras;mais que je vive ou que je meure,non, je ne te céderai pas!

Don JoséAh! il est temps encore...oui, il est temps encore...O ma Carmen, laisse-moite sauver, toi que j’adore!ah! laisse-moi te sauveret me sauver avec toi...O ma Carmen, il est temps encore...ah! laisse-moi te sauver, Carmen,ah! laisse-moi te sauver,toi que j’adore!Et me sauver avec toi!

CarmenPourquoi t’occuper encored’un coeur qui n’est plus à toi!Non, ce coeur n’est plus à toi!En vain tu dis: je t’adore!Tu n’obtiendras rien, non, rien de moi,ah! c’est en vain...Tu n’obtiendras rien, rien de moi!

Don José Tu ne m’aimes donc plus? Tu ne m’aimes donc plus?

Carmen Non! je ne t’aime plus.

Don José Mais moi, Carmen, je t’aime encore,Carmen, hélas! moi, je t’adore!

CarmenA quoi bon tout cela? que de mots superflus!

26


27

Don JoséCarmen, volim te, ljubim te!Pa dobro! Ako treba, da ti ugodim,ostat ću razbojnik… sve što budeš htjela…Sve! Čuješ li me… sve, čuješ li me… sve!Samo me ne ostavljaj,o, Carmen moja! Ah, sjeti se,sjeti se prošlosti! Nekoć smo se voljeli!Ah, ne napuštaj me, Carmen, ah, ne napuštaj me!

CarmenNikada Carmen neće popustiti!Slobodna se rodila i slobodna će i umrijeti!

Don JoséKamo ćeš?

CarmenPusti me.

Don JoséČovjek kojemu kličutvoj je novi ljubavnik!

CarmenPusti me… pusti me…

Don JoséDuše mi,nećeš proći,Carmen, poći ćeš sa mnom!

CarmenPusti me, don José, neću poći s tobom.

Don JoséSastat ćeš se s njim, reci…ti ga dakle voliš?

Don JoséCarmen, je t’aime, je t’adore!Eh bien! S’il le faut, pour te plaire,je resterai bandit... tout ce que tu voudras...Tout! tu m’entends... tout, tu m’entends... tout! Mais ne me quitte pas,o ma Carmen! ah! souviens-toi,souviens-toi du passé! Nous nous aimions naguère!Ah! ne me quitte pas, Carmen, ah! ne me quitte pas!

CarmenJamais Carmen ne cédera!Libre elle est née et libre elle mourra!

Don José Où vas-tu?

CarmenLaisse-moi.

Don JoséCet homme qu’on acclame,c’est ton nouvel amant!

CarmenLaisse-moi... laisse-moi...

Don JoséSur mon âme,Tu ne passeras pas,Carmen, c’est moi que tu suivras!

CarmenLaisse-moi, don José, je ne te suivrai pas.

Don JoséTu vas le retrouver, dis...tu l’aimes donc?


CarmenVolim ga!Volim ga i čak bih pred samom smrćuponovila da ga volim!

Don JoséZnači, spas svoje dušeizgubit ću zato da bi ti,zato da bi ti otišla, podla ženo,u njegov zagrljaj i meni se smijala!Ne, tako mi Boga, nećeš otići!Carmen, poći ćeš sa mnom!

CarmenNeću, neću! Nikada!

Don JoséDodijalo mi je da ti prijetim!

CarmenPa onda me udari ili me pusti da prođem.

Don JoséPosljednji put, đavolice,hoćeš li poći sa mnom?

CarmenNeću! Neću!Ovaj prsten koji si mi jednom dao…Evo ti ga!

Don JoséMožete me uhititi… ja sam je ubio!Ah, Carmen! Ljubljena moja Carmen!

CarmenJe l’aime!Je l’aime et devant la mort même,je répèterais que je l’aime!

Don JoséAinsi, le salut de mon âmeje l’aurai perdu pour que toi,pour que tu t’en ailles, infâme,entre ses bras rire de moi!Non, par le sang, tu n’iras pas!Carmen, c’est moi que tu suivras!

CarmenNon, non! jamais!

Don JoséJe suis las de te menacer!

Carmen Eh bien! frappe-moi donc, ou laisse-moi passer.

Don José Pour la dernière fois, démon,veux-tu me suivre?

CarmenNon! non!Cette bague, autrefois, tu me l’avais donnée...Tiens!

Don José Vous pouvez m’arréter... c’est moi qui l’ai tuée!Ah! Carmen! ma Carmen adorée!

28

29

Nakladnik:

Koncertna dvorana

Vatroslava Lisinskog

Za nakladnika:

Dražen Siriščević ravnatelj

Producentica programa:

Ana Boltužić

Urednice:

Ana Boltužić

Ivana Kostešić

Autorica teksta:

Ana Vidić

Prevoditelji:

Morana Čale

Vladan Švacov

Radomir Venturin

Lektorica:

Rosanda Tometić

Voditeljica marketinga:

Irena Bosnić

Oblikovanje i

grafička priprema:

Studio Stožer

Tisak:

Intergrafika d.o.o.

Naklada:

400 kom.

www.lisinski.hr

Elīna Garanča, mezzosopranBelgijski nacionalni orkestarAndrej Borejko, dirigent

Akiko Suwanai, violina

medijski pokrovitelj:

sponzor Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog:

elīna garanča, mezzosopran ho-yoon chung, tenor karel ......elīna garanča, mezzosopran tenor...

Documents