ETIKA

1.Koji su dijelovi etike i njihovi predmeti?

Etika se dijeli na Normativnu etiku i Metaetiku.

NORMATIVNA ETIKA je učenje o ispravnom moralnom djelovanju. Jedino biće koje zna za vrijednost i ima normativno djelovanje i svijest jest čovjek. Normom se utvrđuje mjera važenja, oblik izražavanja svih vrijednosti, pa je i sama vrijednost. Norma je pravilo kojim se regulira neki odnos, bilo odnos čovjeka prema drugim ljudima, bilo odnos prema samom sebi. Potreba za formiranjem i održavanjem normi jest ljudska ontološko-antropološka odlika. Funkcija moralnih normi je usmjeravati i koordinirati ljudsko postupanje. Etičke norme su pravila kojima se čovjek treba upravljati. Normativna je etika ujedno i opravdanje moralnog djelovanja, ali i teorija koja usmjerava moralno djelovanje. Moralno djelovanje se opravdava moralnim ciljem koji je u funkciji moralnog načela, moralnim kriterijem ili moralnim idealom. Normativna etika se naziva i TEORIJOM MORALA, odnosno ETIČKOM TEORIJOM.

METAETKA se u cijelosti sastoji od filozofske analize. Zanima je razjašnjavanje i razumjevanje te stoga postvlja slijedeća pitanja: 1. što je značenje ili definicija etičkih pojmova kao što su „ispravno“, „pogriješno“, „dobro“ i „loše“? Ili, što je priroda, značenje ili funkcija tih sudova u kojima se ti i slični pojmovi pojavljuju? 2. Kako razlikovati „moralne“ uporabe od „izvanmoralnih“, koje je značenje ta dva pojma? 3. što je analiza ili značenje povezanih pojmova kao što su „radnja“, „savjest“, „sloboda volje“, „namjera“, „odgovornost“, „motiv“? 4. je li etičke i vrijednosne sudove moguće dokazati, opravdati ili ih pokazati kao valjane? Pitanje opravdanosti moralnog načela provodi se u refleksivnoj etici, a taj dio etike naziva se metaetika. Metaetika je u širem smislu teorija etike. Možemo ju shvatiti kao svako promišljanje o tome kako se etika bavi svojim predmetom, odnosno što kaže o njemu. Metaetički iskazi su iskazi o etici. Predmet metaetičkih iskaza jest etika kao takva.

2. Što je orfizam i orfički moral?

„Orfizam“ je pojam koji je dobio ime po Orfeju (grč. Ὀρφεύς, Orpheús) iz grčke mitologije, a on je glavni zastupnik umjetnosti i pjesme, te lire i ima velika utjecaja na mitološku povijest stare Grčke. On je bog snova, glazbe i ideja. Ali ono što čini orfizam najznačajnijim, to su njegove doktrine o spasenju duše, koja, zatvorena u tijelu kao u nekom zatvoru, neprekidno prelazi od jednog bića do drugog u beskrajnom ciklusu; posvećenje, združeno sa apstinencijom i odricanjem, omogućava da se prekine „pakleni ciklus“ ponovnih rođenja, a

bezgranični ciklus ponovnih rađanja je vječnost bola, stoga je bitno da se čovjek oslobodi toga, a to oslobađanje jeste cilj orfičkog života... Orfičari su zaokupljeni postojanjem zla u svijetu. Budući da čovjeku konstantno prijeti zlo koje mora trpjeti, oni su zaključili da je to kazna za počinjeni grijeh. Orfičari obečavaju vjernicima da će na onom svijetu imati blažen život, dok će zločinci završiti na mukama. Oričko učenje o seljennju duša imalo je veliki etički značaj zato što je nastojalo razvijati odgovornost za vlastito djelovanje i spasenje duše.

3.Što je to hedonizam, objasniti?

Hedonizam (grč.hedone-slast, užitak) jest učenje da je dobro ono što nam godi ili stvara nasladu. Prvi ga je zastupao antički filozof Aristip, zastupajući da je dobro ono što nam se osjetilno sviđa. Aristotel je dao kritiku i potvrdu hedonizma jer je mislio da je svrha svega ljudskog djelovanja doći do stanja ugode. to je pak stanje moguće postići samo intelektualnim naporom te razboritošću u državništvu i životu u zajednici. Krepost kao glavna značajka čovjeka jest sama po sebi ugoda, godi onomu tko ćini dobra djela, jer svrha nije tjelesno naslađivanje posjedovanjem i uživanjem predmeta ili ugoda časti ili nagrada za neko djelo već uživanje u samome djelovanju, tj. u samom činu dobra. Možda najviše vežemo za pojam hedonizma filozofa Epikura, koji je smatrao da zadovoljstvo može postići jedino mišljenjem, i za njega je najviše dobro razbor (fronesis), a iz njega se rađaju sve druge kreposti. Kreposti su prirodn povezane s ugodni životom, a ugodno sadrži u sebi i racionalno i senzualno. Za njega je vrijednija duhovna naslada od tjelesne. Čovjek teži za ugodom i srećom, a ta sreća neće doći sama. Postići će je moralan čovjek koji živi u skladu s razborom. Epikurov hedonizam ne završava u razuzdanosti i prekomejernosti, nego u mirnu i staloženu životu.

4.Ideal stoičkog mudraca.

Osnivač stoicizma je Zenon. On smatra da je vrlina najvažnija, te je zasnovao čitavu svoju spoznaju na opažaju, dok je duša prvobitno prazna ploča. Život je dobar kad je u harmoniji s prirodom, a afekti su protuprirodni i nerazumni pokreti duše, oni su prekomjerni nagoni. Zato je potrebno izbjegavati sve strasti, afekte i prekomjerne naslade. Najveći afekti su žalost, strah, požuda i naslada. Nasuprot tome, temeljna vrijednost jest mudrost, ratboritost (poznavanje dobra i zla), hrabrost (poznavanje onog što treba izabrati ili izbjeći), pravednost, umjerenost te njihove podvrste: velikodušnost, svladavanje samog sebe, ustrajnost, oštroumnost i promišljenost.Ideal stoičkog mudraca ispunjava čovjek koji je moralan i potpuno vlada sobom i svojim postupcima. On ne osjeća sažaljenje, izbjegava afekte, teži vrlinama. Njegov moralni život podrazumjeva odgovaranje na stroge zahtjeve razuma i život

u skladu sa ljudskim dužnostima. Najviši cilj je razumno upravljanje životom, to je jedina svrha, temeljna vrlina, smisao života i najviše dobro, njegova dužnost i jedini vrijedan životni sadržaj.

Dragan Marina, Nina Zeljaja, Jelena Skočajić i Ivan Mravak