evija za umetnost in dialog kultur junij 2018 · 2019-01-05 · provinca internacional revija za...

evija za umetnost in dialog kultur

PRo v i n c a I n t e r n a c i o n a l

7Junij 2018

PROVINCA Internacional Revija za umetnost in dialog kultur

Uredniški odbor: Aleksandra Jelušič Pika, Stela Kovač Bosilkovska, Milan Petek Levokov, Robert Titan Felix.

Vsebino revije so pripravili: Aleksandra Jelušič Pika, Stela Kovač Bosilkovska, Milan Petek Levokov, Robert Titan Felix, Olena Plančak-Sakač, Sandra Požun, Ivana ZerovnikNataša Gregorič, Jadranka Milenković, Jovana Georgievski, Luči Žuvela, Anita Vuco, Marija Ristevska, Milena Pejchinovska, Violeta Janusheva,Elena Rivić, Tomo Podstenšek, Marko Matičetov.

Prevod: Stela Kovač Bosilkovska, Anita VucoJezikovni pregled slovenskih vsebin: Robert Titan Felix, Janja Jurančič RakJezikovni pregled tujih vsebin: Stela Kovač Bosilkovska

Ilustracije: Nataša GregoričFotografija na naslovnici: Sandra Požun

Urednica slovenskih vsebin: Aleksandra Jelušič PikaUrednica tujih vsebin: Stela Kovač Bosilkovska Prelom: Aleksandra Jelušič PikaOblikovanje naslovnice: Aleksandra Jelušič Pika Tehnična pomoč: Brane Pavšek

Fb stran: www.facebook.com/Provinca-962267007150340

Založnik- izdajatelj: Zavod Volosov hram, Pekel 28J, Pekel, 2211 Pesnica pri Mariboru Za založbo: Katja Titan

Prepovedano je vsakršno kopiranje, prepisovanje, razmnoževanje in kakršnokoli razširjanje v komercialnenamene brez pisnega dovoljenja avtorjev. Prispevki so objavljeni prostovoljno in brezplačno. Z objavo se avtorji strinjajo s pogoji objave.

ISSN 2463-7890

VSEBINA

144188

62

4

44 70

26

54

6

1632

74

4 6

16 20

26 32 4454

707476788486

Uvodnik Na tleh je nastalo morje Vse najboljše! Prvi prihod Lahko noč, Charles BukowskiVroči stol ProvinceShe is angry»Moje je cijelo tijelo jedno veliko osjetljivo uho«Ceo svet u lutkiMondi Ex: Ženska strana mira ZidVjerujem u značaj poetske rečiA language of 47 wordsTrying to find the line of best fit

78

84

8620

Ekipa revije Provinca Internacional

Aleksandra Jelušič, Maja Stela Bosilkovska, Milan Petek Levokov, Rober Titan Felix, Nataša Gregorič, Sandra Požun, Olena Plančak-Sakač, Nedeljko Terzić, Janja Jurančič Rak, Brane Pavšek, MIroljub Stojanovič, Zlatko Kraljić, Miro Štebe, Aleksandra Đorđević, Irena Tratnik, Dušan Šarotar, Orlando Uršič, Mirko Demić, Peter Smole, Keti Mavropulu, Olga Topličanec, Nataša Švikart, Jurij Paljk, Maja Novak, Jovana Georgievski, Ivana Zerovnik, Sandra Jazbec, Črtomir Frelih, Saša Stojanovič Čarli, Dare Gozdnikar, Doris Krabonja, Vanja Lebar, Bojan Tomažič, Vesna Šare, Borut Petrovič Vernikov, Dani Bedrač, Milena Miklavčič, Anjan Ghosh, Vid Sagadin Žigon, David Bedrač, Barbara Gabrielle, Katja Titan, Ana M. Jug, Klarisa Jovanović, Boris B. Voglar, Natalija Resnik Gavez, Zoran Pevec, Fethi Sassi, Tomo Podstenšek, Jasna Branka Staman, Mak Grgič, Duško Babić, Elena Rivić, Luči Žuvela, Jadranka Milenković, Valentina Novković, Zoran Cardula, Agnieszka Žuchowska-Arendt, Andreja Borin, Vladka Tucovič, Marko Matičetov, Nebojša Vilić, Marko Tomaš, Veronika Dintinjana, Manica Musil, Anita Vuco, Violeta Januševa, Sergej Andreevski, Maja Lee Langvad, Annadan Pinčuk, Gery Escobar, Marija Ristevska, Milena Pejčinovska, Erato Cardula.

Provinca stopa na pot tiskane izdaje kot sedma številka, kar je vsekakor zavidljiva pot, odraz in rezultat truda številnih rok; še posebej, ker se je v mednarodni, večjezični izvedbi prelevila v koridor informacij, ki seže čez vsakovrstne prostore, brez določenega centra in province. In naj bo njena pot vedno bolj strma in naj koraka strumno naprej! A kaj nam v svoji malhi Provinca prinaša?

Provinca kot stanje duha? Kakšne značilnosti mora imeti stanje duha, da steklenico, iz ka-tere ta duh skače v nočne more prebujenih umovalcev, opredeli kot provinco? Ali ni ravno provinca način, kako se v kritičnosti lastnega duha, v neskladnosti z obstoječim našega raz-misleka, v prebojni misli, opredelimo do vsakega konteksta, v katerem mislimo. Vsak kritični razmislek, vsako iskanje samolastnosti, vsaka prebojnost je provinca v odnosu do obstoje-čega. Provinca nima centra onstran, »common sense« je center v provinci, in na tej ravni je tudi vsak center provinca za vsakogar, ki misli onstran ustaljenega. Vsak center ima provinco, in vsaka provinca center.

Provinca lahko zavede, ker lahko deluje kot vrednostna sodba. Provinca kot tisto, kar ni center. A zakaj ni center? Ker v center ne more, ali ker v center noče? In kaj sploh je center? Univerzalna vrednostna sodba, božji meter, ali pa samo sistem distribucije moči in privilegi-jev – in s tem finančnih resursov – ki na isto mesto postavlja sredstva in “nas”, ki smo do njih upravičeni, zato pa potrebujemo meter za določitev vrednosti, za distinkcijo od “ne-nas,” od tistih, ki jim (naših) sredstev ne damo, distinkcijo, ki je v bistvu menjalna vrednost (v našo korist)?

Provinca je povsod in nikjer, province pravzaprav ni, in ravno ker je ni, se lahko vedno znova evocira kot novum v odnosu do ustaljenega. Provinca je, ko se zgodi v koraku, ki preči us-taljeno, in ko se pusti kodirati v sistem, tudi izgine. Provinca kot prostor duha naj bo križišče, odprto za to dogodje, in naj se v svetu obrne po lastni vesti in namenu, kajti tako bodo njeni učinki vedno presenetljivi, in če nekaj preseneča, če nekaj seže v nas, da nas razpolovi, da se sestavimo kot “drugi”, smo imeli izkušnjo umetnosti. Onstran tega ni umetnosti, onstran tega je vsakdanji čvek.

Foto: Sandra Požun

UVODNIK

PROVINCA Robert Titan Felix

4 5

6

Marko Matičetov

Beležka o avtorju

Foto: Iztok Zupan

Marko Matičetov je rojen leta 1984 v Ljubljani in preseljen na Oba-lo štiri leta po rojstvu. Magistriral je iz politologije na Fakulteti za družbene vede v Ljubljani. Pri založbi KUD France Prešeren je izdal tri pesniške zbirke: V vsaki stvari je ženska (2006), Boš videl (2009) in Lahko noč iz moje sobe, Brazilija (2013), v pripravi pa je četrta Na tleh je nastalo morje. Njegove pesmi so prevedene v angleški, italijanski, španski, portugalski in srbski jezik. V knjižni obliki je izšel portugalski prevod pesmi Brazilija/Brasil (2016) in srbski prevod pesmi Srce u pesku Kopakabane: izabrane pesme (2017). Njego-ve pesmi so bile deležne tudi revijalnih objav in številnih radijskih branj (v oddajah Literarni nokturno, Literarni portret in Lirični utri-nek). Po izboru občinstva je postal zmagovalec pesniškega turnirja založbe Pivec v Mariboru leta 2010 s pesmijo Sam s sabo. Nje-govo pesem Je rekla prebere Polona Juh v filmu Metoda Pevca Lahko noč, gospodična. Glasbenika Teo Collori in Metod Banko sta uglasbila nekaj njegovih pesmi na albumu Pesem o morju, glasbenica Mirjana Gvozdenac pa jih s skupino Poetrio izvaja na koncertih. Marko Matičetov živi v Luciji in dela kot bibliotekar v Mestni knjižnici Piran.

Na tleh je nastalo morje … pesmi. Potem ko tri leta nisem niče-sar napisal. Šele ko so pesmi preglasile tišino v meni, sem jim dal svoj glas in prostor pod soncem. Vse, kar se mi je pomembnega zgodilo v teh treh letih in še posebej v letu, tednu in dnevu in-tenzivnega pisanja (in doživljanja), sem povedal v teh pesmih. Vsi predmeti, rastline in živali v njih so resnični. Jaz sem resničen. Noe in Abraham sta resnična. Ti si resnična. Premalo je, če rečem, da so te pesmi pesmi o mojem življenju. Te pesmi so moje življenje.

Pesniška zbirka z naslovom Na tleh je nastalo morje bo izšla letos pri založbi Medium.

7

PROVINCA Internacional

Na tleh je nastalo morje

Na tleh je nastalo morje.

Nad tlemi.(Tako visoko.)Pod nebom.(Tako globoko.)Iz morja.(Sva prišla.)Na kopnem.(Sva.)

Foto: Sandra Požun


8 9

10

V pesmi.

Je čas.(Kot v sliki.)

Ujet.(Da ne mine.)

Da ne loči.(Dveh.)

Od časa.(Ki mine.)

Foto: Sandra Požun


11

Predmeti.

Ki si jih vzela.(Ko si šla.)Skoz vrata.(Da sem ostal.)Za vrati.(Sam.)Svoj predmet.(Pri hiši.)

Foto: Sandra Požun


12 13

14

Foto: Sandra Požun

15

Kaj bo ostalo?

Od nas.(Ki smo prišli.)

Za njimi.(Od njih ni os-

talo.)Nič.

(Za nami.)Vse smo po-

spravili.(V muzeje.)

Doma jo je pričakala tišina, podobna tisti sredi gozda, le da so se vanjo namesto ptičjega petja in šumenja krošenj prepletali tiktakanje ure in zamolkli zvoki iz sosednjih stanovanj.

KRATKA PROZA

Vse najboljše!Tomo Podstenšek

Foto: Ivana Zerovnik

16

Na hodniku je takoj opazila ponošene hišne copate; to ni sicer pomenilo še nič, konec koncev lahko junija človek po stanovanju hodi tudi bos, razen tega pa so bili tik poleg copat tudi črni moški čevlji, ki jih je navadno nosil v službo in so torej namigovali k ravno nasprotnemu zaključku.

Čeprav tudi to ni bil zanesljiv znak, da je doma; v omarah je hranil še vsaj tri ali štiri pare, ki so bili primerni za ta letni čas in lahko bi se odločil za katerega od njih. Recimo, ker ga je njegovo običajno obuvalo zaradi strgane notranje podloge ožulilo. Ali pa ker so se po dobrih osmih urah čevlji navzeli tako zoprnega vonja, da se je bil pred ponovnim odhodom primoran preobuti. Previdno je dvignila desni čevelj in ga približala nosu. Ja, to bi bila povsem možna in verjetna razlaga.

Kljub temu da je bila že skoraj povsem prepričana, je preverila vse prostore: dnevno sobo, spalnico, delovni kabinet; čeprav je bila luč ugasnjena, je pogledala celo v kopalnico in na stranišče. Nikjer nikogar.

Ni bila razočarana, saj kaj drugega niti ni pričakovala, seveda pa bi bila vesela, če bi bilo drugače. V kuhinji se je za hip zdrznila, ko je na hladilniku vendarle zagledala rumen samolepilni listek. A ko se je približala, je hitro ugotovila, da gre le za nakupovalni seznam, ki ga je pred nekaj dnevi napisala in tja pritrdila sama. Pralni prašek, čebula, olivno olje, krompir, čokolada v prahu, jajca, marmelada, origano, zobna pasta, kava, je na hitro prebrala in preverila, česa od naštetega še ni kupila. Potem je listek zmečkala in ga odvrgla v smeti. Treba bi jih bilo odnesti, je mimogrede pomislila.

Le za trenutek ali dva je neodločno obstala in s pogledom zdrsela od pomivalnega korita z nagrmadenim kupom posode do glasno tiktakajoče okrogle ure na steni in spet nazaj. V resnici je takoj vedela, kaj bo storila; ni bilo prvič, da je morala za te stvari poskrbeti sama.

Najprej je šla v supermarket čez cesto: tam je nakupila balone, bleščice, čestitko, svečke in veliko darilno vrečko s fotografijo dveh prisrčnih muckov. Torte pa ne, torto bo vzela v pravi slaščičarni, ljudje že takoj po videzu uganejo, če gre za pravo slaščico po naročilu ali zgolj za ceneni industrijski izdelek iz veleblagovnice. Šampa-njec! Skoraj bi pozabila na šampanjec! Pa na origano z rumenega listka, se je še pravočasno spomnila, ko je že stala v vrsti na blagajni.

V slaščičarni je bilo nekoliko težje. Prodajalka za pultom je vztrajno ponavljala, da je treba torto naročiti naj-manj oseminštirideset ur prej.

»Razen, če si izberete katero od teh in vam jo dodatno okrasimo z napisom po vaši želji,« je pokazala na polno vitrino – torte v njej so bile sicer čisto spodobne in najbrž tudi okusne, a precej dolgočasne in pri večini je že manjkala kakšna rezina.

»Ne, te so preveč običajne. Hočem nekaj malo posebnega, unikatnega, a razumete?« Prodajalka je zmajala z glavo in se nervozno nasmehnila. »Žal, gospa, ne bo šlo. Razen tega imamo še druga naročila … Do jutri zjutraj bi mogoče, mogoče lahko kaj spravili skupaj, tako na hitro, v eni uri, pa res ne gre.«

»Ampak jaz potrebujem torto danes! Plačam dvojno ceno, če je treba.«

»Žal mi je, res mi je žal,« je ponovila prodajalka in tokrat je verjetno celo govorila resnico. »Razen če …«»Razen če kaj?«

»No, včasih kakšna stranka naroči torto in potem ne pride ponjo. Na primer pri odpovedanih porokah.«


17

»Se to pogosto dogaja?« se je nehote začudila.

»Pravzaprav kar, ja. So pa seveda tudi drugi razlogi za preklic naročila. Ravno prejšnji teden je slavljenec umrl dan pred svojim šestindevetdesetim rojstnim dnevom. Punce so se potem hecale, da bi lahko torto samo obrnile in jo uporabile za kakšnega devetinšestdesetletnika, ki jih je precej več … Skratka, včasih kakšna torta ostane in mislim, da imamo v hladilniku ravno še eno od predvčerajšnjega. Bojim se samo, da je morda biskvit že malo suh …«

»Kakšna pa je?«

»Oh, zelo lepa in velika! Sadna, ovalna, v obliki atletske steze.«

»Atletske steze?«

»Ja, menda je bila za nekega tekača, ki naj bi postavil državni rekord, pa je potem na mitingu odstopil in so morali praznovanje odpovedati. Ampak brez skrbi, jo bomo na novo okrasili po vaših željah. Že imate kaj v mislih?«

Skupaj sta prelistali katalog z dekorativnimi dodatki in hitro našli rešitev: atletska steza bo postala obala mod-rega jezera, sredi katerega bo plaval velik labod iz marcipana, obkrožen z listi in cvetovi lokvanja.

»Tukaj imate še obrazec, prosim izpolnite, kakšen napis bi imeli …«

Med čakanjem, da torto predelajo, je skočila še v cvetličarno; bila je preutrujena, da bi izbirala, prav tako ni želela preveč tvegati, dvanajst rdečih vrtnic, klasika, on bi se verjetno odločil podobno, domišljija ni bila nikoli njegova močnejša plat.

Ko se je vrnila domov, so bili moški copati še zmeraj na svojem mestu. A tudi o tem ni imela časa predolgo razmišljati, čakalo jo je preveč dela. Na kuhinjski mizi je začela urejati aranžma; pogrnila je lepši prt, pa že v naslednjem trenutku ugotovila, da se njegova barva ne sklada najbolje z vinsko rdečimi vrtnicami in v omari poiskala drugega. Seveda je bil pomečkan in ga je bilo potrebno zlikati, vsaj tisto polovico, ki bo visela čez prednji rob mize. Nekaj hitrih potegov z likalnikom, presekanih s sikanjem in belimi oblački pare, in zadeva je bila urejena. Na sredo prta je postavila torto z labodom, ki se je že začela taliti, tako da je ptič že kar nevarno povešal glavo – pa nekaj časa bo že še zdržal, je ocenila in pričela okoli jezerca v čim bolj enakomernih raz-makih naglo zabadati svečke. Razmišljala je, ali naj jih prižge ali ne, ter se zaradi tega zmotila med štetjem. Saj ni pomembno, si je rekla, a nato vseeno na hitro še enkrat preštela do petintrideset. Prižgala jih pa ne bo, je iz principa stisnila ustnice. In še plamen bi bil prevelik, labod potem sploh ne bi prišel do izraza ...

Zajela je sapo, pa še enkrat in še enkrat, spet in spet, dokler ni napihnila pet ali šest balonov ter jih z dolgimi vrvicami z lepilnim trakom pritrdila na strop, tako da so viseli za primerno ozadje in se nežno pozibavali v nežnem prepihu, ki je vlekel od vrat do polodprtega kuhinjskega okna.

Skoraj brez poka je uspela odpreti šampanjec ter ga nalila v dva kozarca, ki ju je postavila ob vazo z vrtnicami na eno stran torte. Na drugo stran je dala čestitko in darilno vrečko, v katero je prej zatlačila nekaj umazanih kuhinjskih krp, da bi imela lepšo obliko. Nazadnje je po mizi potrosila še nekaj bleščic. Stopila je nekaj korakov nazaj in si ogledala rezultate svojega dela. Nekoliko popravila vrtnice in odtrgala z njih dva suha lista, pa z roko malce pogladila gubo na prtu, ki jo je med likanjem spregledala, in premaknila čestitko za nekaj centimetrov v


Foto: Ivana Zerovnik18

desno, da ni prekrivala muckinega ob-raza na vrečki.

Ko je bilo vse urejeno, je z mobilnim telefonom naredila več fotografij iz različnih kotov; pri tem je pazila, da v kadru ni bilo nepomite posode ali umazanega štedilnika. Nekaj minut se je še poigravala z različnimi filtri, efekti, kontrastom, zasenčenjem in drugimi možnostmi obdelave slik – ko je bila z eno za silo zadovoljna, je preostale izbrisala, izbrano pa objavila na vseh treh socialnih omrežjih, ki jih je redno uporabljala. Zraven je dopisala: Moj dragi me je tudi letos lepo presenetil za rojstni dan.

Po krajšem razmisleku je dodala še na-smejani rumeni obrazek in veliko srce. Malo je počakala, da je telefon zabr-nel in so se začeli ob objavi seštevati prvi všečki. Nato je enega za drugim izpraznila oba kozarca šampanjca in začela pospravljati: prepičila je balone, pometla bleščice in vrgla torto v koš za smeti. Ko je labod zdrsnil po glazu-ri, se prekucnil čez sladkorni rob in si zlomil vrat, se je počutila pomirjeno in zadovoljno.

19


Robert Titan Felix

Prvi prihod 20

Odlomek iz romana

O strahovitih naporih metalskega življenja

V nekakšnem zatišju tistih dni sem se šele zavedel, kako naporno je pravzaprav metalsko življenje. Ni mogoče reči, da ne. In sem pomislil, da bi izkoristil priložnost in se malo potuhnil. Si vzel malo dopusta. Bil recimo dva, tri mesece Jehova priča. Oni so namreč bolj resni, dostojanstveni in razsodnega pogleda kot najbolj zagri-zeni postrockerji. Ampak potem spet moraš od vrat do vrat in težiti ljudem in ljudje imajo radi svoj mir in te nadirajo pred vrati in psi te naganjajo dol po vasi, tako da mi to ne deluje ravno kot neki počitek. Adventist? Oni preprosto postavijo čolne na vodno površino in čakajo Drugi prihod. To bi šlo. Dva tedna na bakovski kamenšnici. Lahno zibanje valov, pogled globoko potopljen v vodovje in na preži. Potem pa sem popolnoma nepričakovano doživel svoje drugo usodno spoznanje, pravo razsvetljenje, bi rekel.

In se je tudi meni porodila dobra ideja.

Druga dobra ideja

Dobra ideja, ki se mi je porodila, je bila v bistvu precej enostavna, in prav zaprepaden sem bil, prav nisem se mogel nehati čuditi, kako da mi tako enostavna rešitev zapletenih tegob, v katere sem se neprevidno zapletel, ni že prej padla na misel.

Če lahko adventisti preprosto sedejo v čolne in čakajo Drugi prihod, potem lahko z ravno prav pozicioniranim čolnom tudi mi dosežemo Prvi prihod Mogwai, še veliko lažje, kot da jim postavljamo zasede na avtocesti in podobne neslanosti, in imamo pravzaprav še veliko boljše možnosti kot adventisti, saj Prvi prihod vedno pride pred Drugim, to je ja jasno, tako da se zdi precej verjetno, da bodo Mogwai že zdavnaj odpostrockali svoje, preden se bo nad čolni, barkami, gumenjaki, gliserji, jahtami po vseh vodah sveta čuječih adventistov zaslišalo milozvočno postrockanje God Is An Astronaut.

Pa tudi če se kdo zoperstavi, da je moja zamisel popolnoma nesmiselna. Kako pa potem tista adventistov ni? Ker jih je dovolj, da se njihovim nesmislom ne smemo posmehovati, čeprav se nam zdijo še tako nesmiselni. In tako je tudi prav! Vsakdo ima pravico do svojega nesmisla in nikomur nesmisla ne smemo žaliti! A naj ima

Robert Titan Felix, pesnik, pisatelj, publicist in urednik

Diplomiral iz slovenskega jezika s književnostjo na Filozofski fakulteti v Mariboru. Izdal šest pesniških zbirk, Carpe diem!, Magnifikat, Benedictus, Pesem o razbitem času, Pekel spomladi in Zapiski z otoka, sedem sa-mostojnih romanov, Portal, Kri na dlaneh, Sanja in samostan, Pontifikat, Volosova čreda, Prvi prihod in Graščina, s Štefanom Kardošem in Normo Bale sodeloval pri romanesknem projektu Sekstant in z Lučko Zorko spisal pravljico Grimolda. Dobro desetletje je bil urednik literature pri Dialogih. Piše tudi kritike, eseje in publicistična besedila. Doslej zabeležil nekaj revijalnih prevodov proze in poezije v hrvaščino, nemščino in madžarščino, tudi sam pa se ob ostali dejavnosti sporadično ukvarja s prevajanjem.

Foto; arhiv Robert Titan Felix 21


potem svoj nesmisel varno spravljen pri sebi v glavi, da mu ne pobezlja po svetu in ga zaplete v kakšne našim podobne tegobe. In tako tudi mi lahko zahtevamo, da se nihče ne sme posmehovati našemu nesmislu pod obsodbo „žaljenja nesmislovih čustev.“ Predvsem ne, na primer, Mogwai, da bi se drznili našemu nesmislu posmehovati in ne bi sedli na avtobus, se pripeljali mimo Sobote in z vedrimi pogledi odpostrockali svoje na odru v MIKK.

Pa tudi če jim sploh ne bi dali ne pizze ne staropramen, kaj šele čiste posteljnine v Diani!

Nad enostavno rešitvijo svojih zapletenih avantgardnih tegob sem bil naravnost navdušen.

Ne samo dobra, prav odlična ideja, ni kaj!

Dodelan avantgardni načrt

In kako se kanim tega avantgardnega podviga lotiti? so spraševali skrivni avantgardni sosvet.

Kako? Povsem enostavno! Napihnil bom čoln, sedel na Bakovsko kamenšnico in čakal, da mimo pripelje Mogwai avtobus, kajti če lahko adventisti sedijo na vodah v prepričanju, da nekdo nekje sliši njihov milozvočni klic in se bo enkrat zagotovo odzval z Drugim prihodom, potem lahko mi s še večjo gotovostjo verjamemo, da bomo s primerno čuječnostjo vstopili Mogwai v nezavedno in jih priklicali, če že zaradi drugega ne, zato, ker Prvi prihod vedno pride pred Drugim, to je ja jasno.

Da se bodo Mogwai nenadoma, ne da bi se zavedali, kaj jih je k temu primoralo, odklopili na post rock vajah in se odpravili na pot.

In če bo nejeverni Dominic pripomnil: „Kam se le odpravljamo, dragi bratje postrockerji, saj pa trenutno nima-mo nobene turneje?“

Mu bodo samo rekli: „Proč, satan, če nočeš z nami na pot! Proč, da God Is An Astronaut ne pridejo pred nami!“

Kajti pot, ki se bo odstirala pred njimi, se bo zdela kot pot spoznanja; to pa seveda ne bo nobena druga pot kot slovenska avtocesta – v tistem delu sicer hitra cesta, bodimo spoštljivi do tranzitnih čustev lokalnega prebi-valstva, ki so mu z gradnjo avtoceste podtaknili čisto navadno hitro cesto, a to seveda ni jedro naših razpredanj in se ob tem tudi ne bomo predolgo zadrževali –; za Mogwai to ne bo nobena druga pot in noben drug cilj kot pizza, staropramen in čista posteljnina v Diani.

Sam pa bom v čolnu na Bakovski kamenšnici pripravljen, nič tak kot kak nejeverni Dominic, in ko bo Mogwai avtobus ravno drvel po avtocesti – hitri cesti! – mimo Sobote. Hop! Le vkup, le vkup post rock banda!

In bomo končno na odru v MIKK dobili nekaj postrockanja po primerni ceni! In nam sploh ne bo treba s koša-ricami naokoli po vasi nabirat po 5 evrov na glavo za Marduk kot kakim Jehovim pričam!

Ha!

Ha! Ha! Ha!

22

Kako izvrstno družbenokritično premeščanje diskurzov! so navdušeno ploskali skrivni avantgardni sosvet. In enoglasno podprli načrtovano avantgardno akcijo.

Skrita past

Strategija, kakor sem jo zastavil, pa je imela skrito past, o kateri sem molčal kot grob tudi pred skrivnim avan-tgardnim sosvetom, ki je bil še vedno v fazi skrivne družbe in še ni vedel, da obstaja, tako da pred njim zamolčati skrivne nakane ni bila ravno neka težava in skrivni avantgardni sosvet moji dobri ideji ni bil nikakor na poti.

Sveta past pa je bilo prepričanje, da ko se bodo Mogwai odpravili na pot, se bodo v Podzemlju zagotovo prebudile peklenske sile Marduk – kajti če so peklenske sile tako usodno na poti Drugemu prihodu, bodo zagotovo tudi Prvemu, ker Prvi prihod vedno pride pred Drugim, to je ja jasno – in se bodo tudi Marduk ne-mudoma zbasali v kombi in pohiteli proti Bakovski kamenšnici. Pa jim sploh ne bo na poti crknil štarter. Pa se jim sploh ne bodo spraznile gume. Pa jim sploh ne bo odpadel blatnik. Kot se blackmetalcem na poti na oder v MIKK tako rado zgodi.

In bodo odločno vrgli Mogwai skozi vrata, ko bodo ti že odpirali kovčke z instrumenti pred odrom v MIKK, in bodo zaklicali:

Proč, pravoverna svojat!

In bomo postrockerji, pravzaprav v prijazne in ustrežljive postrockerje mirne, tihe in neopazne čudi preobleče-ni avantgardisti metalske provenience, končno dobili Marduk na oder v MIKK!

Mogwai, s sklonjenim pogledom namenjenim proti avtobusu, pa bomo poklonili gajbo guinness – pizza, sta-ropramen in čista posteljnina v Diani je tako ali tako že vključeno v celoten podvig – kajti nič kaj prijetno jim ne bo ob vztrajnem Dominicovem očitajočem pogledu.

Morda pa jih bomo kar povabili za šank v MIKK, da skupaj ruknemu kak guinness in nazdravimo odpuščeni Mogwai tajnici, tističas zagotovo že s stasitim slovenskim postrockerjem skritim pod posteljo, kajti niso niti Mogwai take nedolžne ovčke, kadar zares zarežejo po strunah, kot se delajo, nikakor ne. Samo poslušajte Fear Satan!

Kaj pa vemo, morda jim bo celo uspelo zrihtati tajnici nazaj službo, ali celo, da lahko stasiti slovenski postrocker, ki je odločilno pripomogel k celotni zadevi, ostane tam, kjer je. No, ne ravno pod posteljo, ampak pač pri njih.

Kdo bi vedel. Ko se dogaja, se lahko marsikaj zgodi, in včasih tudi v dobro!

O romanu Prvi prihod

23

PROVINCA InternacionalPROVINCA Internacional

24

Dogajanje romana Prvi prihod na prvi ravni ni težko povzeti. Protagonist romana, prizadevni metalec, nave-ličan svojih sobojevnikov, kajti metalci so najbolj neresna bitja ever – »samo prerekajo se, popivajo, razbijajo kozarce in avtomobile ter se spuščajo v nepotrebne debate o ontoloških, semiotičnih in bivanjskih vprašanjih -;« predvsem pa v slepi ulici pri svojih avantgardnih prizadevanjih, ker ne more prepričati svojih umetniških sobojevnikov, da avantgarda ni nič drugega kot neposredno delovanje, neposredna akcija v prostoru, ne pa obnavljanje starih avantgardnih strategij in praks za uradno knjigo pri uradni založbi, subvencijo s honorarjem in kako štipendijo za povrh, odkrije post rock, ki edini njegovim avantgardnim prizadevanjem daje upanje.

Pobuda mladega metalca, da bi soboški metalci ustanovili parlament, katerega naloga bi bila upravljanje fon-da, ki bi ga na Klavnico, soboške metalske misterije, pripeljal bende, ki si jih Klavnica glede na svoj status in tradicijo tudi zasluži, ga je namreč malo pred tem navdala z novim upanjem; a ko se je tudi to sfižilo, ga je zajel manjši obup. In potem pride do presenetljivega obrata, pravzaprav odrešitve: prizadevni metalec v slepi ulici pri svojih avantgardnih prizadevanjih nenadoma odkrije post rock. Postrockerji namreč svoje projekte izvajajo. Postrockerji mirne, tihe in neopazne čudi nikoli nič ne komplicirajo kot kaki nemarni metalci, ali jih celo ni kot blackmetalcev, ki vedno obljubijo, pa se potem nikoli ne prikažejo, ker da jim je na poti crknil štarter, ali so se jim spraznile gume, ali jim je odpadel blatnik, ali kar se pač blackmetalcem na poti že lahko zgodi; postrockerji prijazno pridejo, še bolj prijazno odpostrockajo svoje in se na koncu še zahvalijo za pizzo, staropramen in čisto posteljnino v Diani.

Prvi prihod je najprej igra pomenov, kjer je dobesedno branje obenem tudi kritična analiza. Prenos ideolo-ške osnove, ki jo sprejemamo, ker je družbeno potrjena za določen kontekst, na drugo področje – prenos dualizma na metal in post rock – na prvi ravni deluje smešno, v končni konsekvenci pa kot kritika ideološkosti diskurzov.

My ghost is Always hungry

My soul is over apart

Train linesGoing nowhere

No destination found

We’ll leave this world Just as we found it

We’ll leave this place alone

Mogwai, Blues hour

25


26

Milan Petek Levokov

Lahko noč, Charles BukowskiO avtorju

Rodil se je leta 1960 na Ptuju, otroštvo je preživel v Veliki Nedelji (pri Ormožu), po študiju prava na ljubljanski univerzi pa že vrsto let živi v Novi Gorici, kjer dela kot sodnik in član sodnega sveta. Kot otrok je rad bral, želel pa si je postati raziskovalec v Afriki ali astronavt. V gimnazijskih časih je objavil nekaj ljubezenskih zgodb v Zabavniku, v rubriki Skrivnosti mladih src. Piše romane, kratko prozo ter poezijo; v okviru kratke proze se je preizkusil skoraj v vseh zvrsteh in žanrih, saj piše znanstveno fantastiko, humor in satiro, postmoderno prozo, realistične novele za odrasle in kratko prozo za otroke in mladino ter literarne potopise in reportaže. Za oddajo Lahko noč, otroci na Radiu Slovenija je prispeval že več kot sto svojih pravljic, je pa tudi soavtor besedila za otroško gledališko predstavo Žalostna kraljična, v izvedbi Gledališča na vrvici, Nova Gorica. Je tudi publicist, objavlja popotniške ter druge zapise (Esej o teku, Polet fit, 2012) v revijah in časopisih (Večer, Maribor; Novi glas, Gorica-Italija; Primorske novice, Koper;) Literaturo objavlja v revijah ter na Radiu Slovenija in Radiu Trst, otroške pravljice v revijah za otroke (Ciciban (Ljubljana), Galeb (Trst) in Bim-Bam (Maribor), kratko prozo pa v Sodobnosti (Ljubljana), Dialogih (Maribor), Primorskih srečanjih (Nova Gorica), Apokalipsi (Ljubljana) in drugod. Doslej ima 41 samostojnih knjižnih izdaj, poleg tega pa še 13 izdaj e-knjig. Njegova kratka proza je tudi objavljena v antologijskih zbirkah z drugimi avtorji. Objavljen in preveden je tudi v tujini; poleg knjige za otroke Maček Ferdo v srbskem jeziku ter zbirke pravljic Iz pravljičnega vrta (ZDA, 2017), je njegova kratka proza objavljena v literarnih revijah v srbskem in bolgarskem jeziku, poezija pa še v rusinskem in italijanskem jeziku.

O pesniški zbirki Lahko noč, Charles Bukowski

Ena najbolj izrazitih značilnosti poezije, zbrane v pesniški zbirki Lahko noč, Charles Bukowski je njena angažira-na družbenokritičnost, česar pa ne kaže razumeti v kaki poenostavljeni obliki, recimo na način, da bi si pesnik postavil svet pred svojim pogledom kot problem, izpostavil akutne vidike njegove pojavnosti in nakazal ali celo predlagal možne rešitve. Pesnik sicer si postavi svet pred svojim pogledom – družbo, politične konflikte, ekonomske probleme – s posebnim ozirom na njegove najbolj akutne vidike, vendar pa optiko zaobrne. Lirski subjekt večinoma deluje, kot da pripada tistim zgoraj, zato seveda ne izpostavlja sveta kot problema, ampak poskuša njegove negativne vidike racionalizirati in opravičiti; in pesnikova kritična ost je skrita ravno v tej za-obrnitvi perspektive, kajti stališče do sveta, ki ga med branjem samodejno vzpostavljamo, je pravzaprav ravno nasprotno tistemu, kar nas glas lirskega subjekta prepričuje, jasno nam je pa tudi, da gremo s tem s pesnikom v sled.

Svetu v prvi vrsti ne vladata dobro in zlo, ampak se deli na tiste, ki vladajo, in tiste, ki so vladani, kar na nekoliko bolj mesenem nivoju pomeni preprosto na tiste, ki imajo, in tiste, ki nimajo, in dobro in zlo sta vedno stvar per-spektive, zato je majhno zlo, kot so bodeče žice na mejah svobodno prehodne Evrope, pravzaprav nujno, ker je v službi velikega dobrega za narod, kar vsa majhna zla opravičuje, nenazadnje postavlja kot nujna. Tako se na primer v pesmi Evropski očenaš AD 2015 politika opraviči tretjim za vse zlo, ki se mu ni mogla izogniti v ob-rambo prvih; O uporabnosti predsednika republike tematizira Pahorjev predvolilni cirkus kot nujen del težavne naloge voditelja ljudstva, da je ljudstvu nenehno na voljo in z njim v koraku, kaže pa le absurdno komičnost karnevalizirane politike sodobnega časa; najbolj neposredno pa pride to do izraza v pesmi Naši heroji, ki ved-

27


28

no grejo do konca / doma in v tujini / heroji za domovino streljajo teroriste …/ v puščavah hribih in goščavah,« in jim tako velja vsa hvala in čast, ker so »borci za mir / svobodo / za našo srečo,« njihovo dejanskost pa kaže oklepaj, s katerimi lahko nadomestimo zgornje tri pike: /…teroriste / (preoblečene v ženske in otroke seveda).«

Kajti vedno so vsega krivi drugi, in pesnik, ki vidi sebe v svetu bolj kot drugega, če že ne tretjega, se zaveda, da v tej politično-ekonomski mašineriji, ki bolj ali manj samo varuje koristi privilegiranih elit, pa naj se še tako sklicuje na obrambo koristi naroda, cilivizacije, kulture, in kar je še takih priročnih (abstraktnih) terminov, dru-gim, predvsem pa tretjim – ki v vrsti za blagajno preštevajo drobiž, da bi videli, ali imajo dovolj za kruh; ali se sladkajo z murvo sredi mesta kot starka v pesmi Skrivnost nasmeha, ki v tem najde nepresegljiv užitek, pa naj ji mimoidoči pogledi še tako dajo vedeti, da se to vendarle ne spodobi – čeprav jih seveda ne mistificira in ne vidi v njih nekakšnih sodobnih Kristusov, ki trpno prenašajo nasilno oblastnost modernega kapitalističnega Babilona, ravno nasprotno, še predobro se zaveda, da ravno ti tretji še prevečkrat travmo in obup revščine in izločenosti ne obrnejo proti elitam, ampak dvignejo roko na tretje ob sebi in postreljajo vse naokrog. Tega ne moremo z ničimer opravičiti, zato tudi ni prava sled, da bi poskušali razumeti, a vendar se ne moremo ne zavedati, da je poteza kljub vsemu na strani elit, ki bi edine lahko razgrnile peščico za malo več pravičnosti za vse, a tega seveda nočejo storiti, saj bi malo več pravičnosti za vse pomenilo malo manj privilegijev za njih.

Na tej ravni zbirke je tudi nekaj odličnih osebno intoniranih in intimističnih pesmi, v katerih pesnik s pridušenim pogledom prehodi nekatere postaje, skozi katere je hodil, se ne opravičuje, niti ne obtožuje, ampak bolj sko-migne z ramenom z globokim vzdihom nad vsem, kar je bilo. Življenje je, kar je, in spomini so, kar je bilo. Pač.

To pa ne velja za temo pesništva, ki svojo sporočilnost nadaljuje iz pesnikove prejšnje zbirke Pesnike streljat – šus v glavo in pika!, ki tudi v tej pesniški zbirki niso deležni kaj veliko naklonjenosti, morda tudi zato ne, ker so vedno tisti, ki so prvi na okopih za vrednote in družbeni angažma, čeprav je njihov prav odmerjeni kritični zagon pravzaprav na plačilni listi elit, brez katerih denarja njihova fizična eksistenca in tako tudi sam obstoj umetnosti, in s tem duha, ne bi bila možna.

Po vsem povedanem torej ne bo težko zaključiti, da je to odlična pesniška zbirka, ki jo preberemo na dušek in nam marsikaj po branju tudi pusti, ne da bi se nam bilo treba preveč matrati z njenim estetsko-sporočilnim ustrojem, kar pa še ne pomeni, da bi bila njena gradnja preprosto, niti najmanj, z estetskega vidika umetelnosti nizanja verzov ni česa očitati, le da pesnik tudi tokrat sledi osnovnim izhodiščem svoje umetnosti, da umetnost ni nikakršna umetnost, če nas v prvi vrsti jasno ne nagovarja.

Robert Titan Felix

29


Svinčeni praznik

danes je svinčeni praznikvse je svinčenonebo je svinčenooblaki so svinčenisonce, luna, zvezde, vsi so svinčenisvinčena so drevesa v gozdusvinčeno je cvetje na travnikihsvinčeni ljudje ga trgajo za svoje svinčene vaze

v svinčenih hišahv mestu, po ulicah hodijo svinčeni ljudjese pozdravljajo s svinčenimi pozdravisvinčeno se nasmehnejo drug drugemusvinčeni šoferji vozijo svinčene avtomobilev svinčenih trgovinah svinčene mame in očetje kupujejo svinčeni kruh svinčeno mleko svinčene zrezke svinčeno solato & ves ostali svinecza slavnostno svinčeno večerjoko se bo svinčena družina usedla za svinčeno mizonazdravila v čast sebi in srečnim svinčenim časompojedli bodo svoj svinčeni zrezek, na koncu svinčeno sladicopotem pa posedli po svinčenih kavčihgledali svinčeno televizijo s prenosom svinčene proslave s svinčenim nagovorom svinčenega predsednika s svinčenim ozadjem svinčenih ministrov svinčenih sodnikov svinčenih policistov in svinčenih generalov

vsi v svinčeni dvorani so svinčeniko jim svinčeni predsednik pripenja svinčene medalje na svinčene prsisvinčeni orkester v njihovo čast igra svinčene državne himne svinčeni pesniki recitirajo svinčene verzena koncu svinčena publika svinčeno ploskaker je vse tako lepo svinčeno

v svojih svinčenih srcih so vsi svinčeno ganjeni oni v svinčeni dvorani oni pred svinčenimi televizorji

30

ki po koncu prenosa svinčene proslave poslušajo svinčena poročila

svinčene novice iz svinčenega sveta jih ne vznemirijoko gledajo, kako iz svinčenega neba iz svinčenih letal padajosvinčene bombe na vasi in mestasvinčeni drobci razsekavajo človeška telesa moške, ženske, otroke – ki niso svinčenisvinec se zariva v njihova srca– ki niso svinčenazato umirajo pred televizijskimi kamerami pred svinčenimi pogledi svinčenih ljudi na drugem koncu svinčenega sveta na praznik svinčenega dneko je ves svet tako lep

tako svinčen

31


Aleksandra Jelušič Pika

Aleksandra Jelušič Pika, pesnica, ured-nica, publicistka, fotografinja, popot-nica, rojena v Mariboru, otroštvo del-no preživela v Halozah, potem postala Mariborčanka in nato Ptujčanka, avtor-ica dveh pesniških zbirk in ene knjige kolumn, iskalka vedno novih izrazov v ustvarjanju, zaljubljenka v literaturo in umetnostno na splošno ...

Je idejna in oblikovna pobudnica revije Provinca Internacional ter urednica slov-enskih vsebin.

Kaj so ti sojenice položile v zibko? So kaj pozabile dodati – zlato žlico?

Vsak otrok si želi, da bi se rodil z zlato žli-co … dokler ne odraste, dozori in spozna, kakšno breme je lahko zlata žlica za otroka in njegove talente. Sojenice pri meni niso bile nič bolj radodarne kot do drugih otrok, ki so v začetku aprila leta 1976 privekali iz maternic. Nič takšnega, s čimer bi se lahko na veliko hvalila. Nič posebej genialnega. Sem pa hvaležna za trmo. Skozi leta sem jo uspela usmeriti v pozitivne stvari. Skozi živ-ljenje sem se tudi naučila, da je bolje imeti trmo brez talenta kot talent brez trme. Sle-dnjim redkeje uspe. Kaj bom, ko bom velika? – klasično otro-ško vprašanje. Kdaj si se pričela zaveda-ti, da želiš pisati, pripovedovati zgodbe, ustvarjati?

Uf, tega je pa veliko. V prvem razredu sem se šolala za veterinarko, ker sem imela rada živali. Ko so v mojem tretjem razredu pričeli vrteti popularno detektivsko nadaljevanko, sem bila prepričana, da bom detektivka. Potem je prišel poklic slikarke. Pa novinarke. Ja, in psihologinje. O ekonomiji nisem nikoli razmišljala. To Kaj so ti sojenice položile v zibko? So kaj pozabile dodati – zlato žlico?


Intervju: Provinca

Ilustrirala: Nataša Gregorič

32


Kaj so ti sojenice položile v zibko? So kaj pozabile dodati – morda so pozabile dodati zlato žlico?

Vsak otrok si želi, da bi se rodil z zlato žlico … dokler ne odraste, dozori in spozna kakšno breme je lahko zlata žlica za otroka in za njegove talente. Sojenice pri meni niso bile nič bolj radodarne kot do drugih otrok, ki so v začetku aprila leta 1976 privekali iz maternic. Nič takšnega, s čimer bi se lahko na veliko hvalila. Nič posebej genialnega. Sem pa hvaležna za trmo. Skozi leta sem jo uspela usmeriti v pozitivne stvari. Skozi življenje sem se tudi naučila, da je bolje imeti trmo brez talenta, kot talent brez trme. Sled-njim redkeje uspe.

Kaj bom, ko bom velika? – klasično otroško vprašanje. Kdaj si se zavedala, da želiš pisati, pripove-dovati zgodbe, ustvarjati?

Uf, tega je pa veliko. V prvem razredu sem se šolala za veterinarko, ker sem imela rada živali. Ko so v tret-jem razredu pričeli vrteti popularno detektivsko nadaljevanko, sem bila prepričana, da bom detektivka. Potem je prišel poklic slikarke. Pa novinarka. Ja, in psihologinja. O ekonomiji nisem nikoli razmišljala. Toje bil neki drugi planet, meni zelo oddaljen. A ker sem radovedna, me je zaneslo prav tja. Na drugo stran ve-solja. Danes sem s svojim delom zelo zadovoljna. To, kar počnem, mi je pisano na kožo. Nič ne bi spremenila.

Si pesnica, publicistka, fotografinja, urednica revije Provinca in še česa. Kot kaj se najbolj vidiš? Je to tisto pravo?

Vidim se kot vse. Takšna sem. Ne bi se mogla ujeti v eno samo področje. Takšna je moja narava. Pritegne me vse, kar je drugačno, kar me izziva. Zato vtaknem nos povsod. Tudi nimam rada teh ločnic in razmejitev. Področja se med seboj povezujejo in se tudi morajo povezovati. Tako nastajajo nove in nove stvari. In v tem je smisel. V povezovanju in združevanju na videz nemogočih kombinacij. V podiranju meja, v gledanju onkraj. Živela si marsikje, videla tudi marsikakšen kotiček sveta, zdaj živiš na Ptuju. Tvoj občutek – kje živiš, v centru sveta ali v provinci?

Takšna predalčkanja so morda veljala v času, ko svet še ni poznal interneta, družabnih omrežij, digitalne teh-nologije, globalizacije … Danes pa ti kriteriji služijo bolj za potuho ustvarjalni nedejavnosti in neprilagodljivosti posameznikov. Prednost, da geografsko živiš v majhnem kraju, je le v tem, da si lahko tu in tam privoščiš mentalni počitek, ne da bi ti metropolitanski promet vozil prek glave. Hočem povedati, da so internet in dru-žabna omrežja do popolnosti spremenila dialektiko odnosov in s tem posledično vplivala tudi na ustvarjalce in ustvarjalnost. Ko sedeš za računalnik in se povežeš v splet, je, kot bi se odpravil na potovanje okoli sveta. Vrata ustvarjalne arene se ti na široko odprejo. Bolj kot s problemom provincialnosti bi se bilo po moje potrebno ukvarjati s problematiko izbire – kako med poplavo globalne ustvarjalnosti ločiti zrno od pleve. To je velik izziv – tudi za revijo Provinca.

Po Jungu – človeka osrečuje tisto, kar je sanjal kot otrok – drži? Kaj tebe osrečuje?

Kot otroku mi je bilo všeč, kadar je v pravljicah dobro zmagalo nad zlom in kadar so junaki v sebi imeli naboj, iskro. Kadar so reševali svet in ga spreminjali na bolje. Danes ni nič drugače. Še vedno sem deklica, ki verjame, da … No, skozi leta so se moji pravljični junaki že nekoliko zresnili in postarali – jaz pa z njimi – a v osnovi me os-rečujejo enake stvari. Osrečujeta me ustvarjalni nemir in dejavnost. Uživam, ko sem del ekipe, ki ustvarja nekaj drugačnega, novega, pionirskega, kar pušča sled. Srečna sem, ko lahko počnem stvari, ki svet spreminjajo na

33

Province Aleksandra Jelušič, pesnica, urednica, publicistka, fotografinja, popotnica, rojena v Mariboru, otroštvo del-no preživela v Halozah, potem postala Mari-borčanka in nato Ptujčanka, avtorica dveh pesniških zbirk in ene knjige kolumen, iskalka vedno novih izrazov v ustvarjanju, zaljubljenka v literaturo in umetnostno na splošno …

34


35

Knjiga pravljic z naslovom DOGODIVŠČINE GLAVNIKA KODRA, KRTKA ROBIJA IN ČRVIĆKA MUFA,

Pravljične junake je upodobilailustratorka Nataša Gregorič.

bolje, se dotikajo ljudi. Srečna sem, ko lahko dajem.

Takšna pač sem.

Pesnik je zapisal - Nekoga moraš imeti rad – kako je to pri tebi?

Tokrat izjemoma ne bom pisala o drevesih, rekah, kamnih … čeprav je v moji poeziji veliko vsemogoče ljubezni do narave. Ja, vse to imam rada, nikakor pa mi narava ne more nadomestiti polnokrvnosti in kemije, ki se lahko zgodi ob trku dveh sorodnih duš. Všeč so mi vse tiste drobne norosti, ki jih prinaša zaljubljenost. Všeč mi je, ko je človek malo nor in izgubi stik s podlago. Zdi se mi, da smo takrat najbolj mi, saj se razum za kratek čas umakne kemiji.

Česa pri ljudeh ne maraš?

Ne maram ljudi, ki se ne znajo odločiti, ki ne znajo izbrati. Zame je neizbira večji zločin kot napačna izbira. Na napačno izbiro gledam kot na šolo življenja ali na izkušnjo, iz katere se učiš. Do mečkačev sem nepotrpežljiva. Tudi mi niso všeč ljudje, ki nimajo svojega lastnega jaza. Izogibam se tudi posnemovalcev – ljudi, ki nekaj poč-nejo samo zato, ker so videli, da to počnejo tudi drugi. Zdijo se mi skrajno neizvirni in dolgočasni.

Česa nasploh v življenju ne maraš?

Ne maram rutine in dolgočasja. Ne maram adrenalinskih športov. Ne maram riževega narastka in drobovine. Ne maram zgodnjega vstajanja. Ne maram šablonskih ljudi in neživljenjskih pravil …

Vsi govorijo o hrani, pišejo knjige, snemajo oddaje: Tvoja najljubša jed – in obratno?

Sem ena redkih ljudi, ki lahko jé res vedno – ob vsaki uri dneva. Malo je jedi, ki mi ne teknejo. Rada imam te-stenine in sir. Teknejo mi jedi z izrazitim okusom, izdatno začinjene in jedi na žlico – jedi, ki imajo svoj karakter. Tudi pri sirih – najboljši so tisti, ki ti najbolj zasmradijo hladilnik.

Kaj imaš raje? Rdeče ali belo – vino, seveda? Kavo – čaj? Katero rožo?

Ker prihajam s predela, kjer prevladuje belo vino, je jasno, da imam raje rdečega. Med čajem in kavo bom ved-no izbrala kavo. Roža? Preproste travniške rože. Ne bom posebej navdušena, če jih bo nekdo natrgal zame. Naj rastejo. Če si jih zaželim, bom šla na travnik in jih občudovala žive.

Domovina samo ena je – vendar pa, ali bi lahko živela še kje drugje? In kateri del sveta si želiš še videti?

Živela bi lahko tudi kje drugje, ne verjamem pa, da bi lahko bila kje drugje bolj zadovoljna, kot sem zdaj. Bolj kot jug me privlači sever. Ne vem, zakaj točno je tako. Morda zato, ker mi je blizu hladen severnjaški tempera-ment, morbidna krajina, skrivnostnost, meglice … Želela bi si ogledati Aljasko, Islandijo, Irsko. Tudi Patagonija mi diši.

Meje mojega jezika so meje mojega sveta, pravi Ludwig Wittgenstein. Obvladaš kar nekaj jezikov – torej je tvoj svet zelo velik?

36


37

»Znanje jezikov je zelo pomembno,« tako je govorila moja mama. In imela je prav. Vsakič, ko pomislim na znanje tujih jezikov, mi je žal, da se jih nisem bolje naučila. Nekateri se jih naučijo kar preko gledanja televizije. Sama nisem te sreče. »Če so meje jezika meje sveta?« Za pogumne tudi slabo znanje jezika ne bi smelo biti posebna ovira.

Tvoja najljubša žival?

Mačke. Ker imajo sedem življenj in ker so bolj trmaste od mene.

Najljubši film? Knjiga? Pevka – pevec? Naj skladba tvoje generacije? Tvoja naj skladba?

Nikoli nisem razumela ljudi, ki so imeli eno samo najljubšo stvar. Eno najljubšo knjigo in neskončno velike re-gale za knjige v stanovanju. Čemu?

Stonsi ali Beatli? Ali pa obstaja še kaj tretjega – bognedaj – četrtega?

Rock me.

Če bi obstajala možnost (vrnitve) – bi šla na dolgi polet na Mars ali še kam dlje v vesolje?

Seveda. Samo ob vzletu in pristanku bi me morali uspavati, ker slabo prenašam gravitacijske pospeške.

Recimo da si v bistvu le igralka v filmu o Aleksandri Jelušič Piki, igraš glavno vlogo, seveda. Film je tik pred koncem snemanja, manjkajo zaključne scene, izbiro konca pa je režiser prepustil tebi. Bo to melodrama, drama, psihološka drama, ali pa celo komedija?

Po mojem psihološka drama na kvadrat, v kateri glavna junakinja preživi.

Reinkarnacija obstaja, to je dejstvo. Kaj pričakuješ, da boš v naslednjem življenju, boš ponavljala razred – se pravi ponovno Aleksandra Jelušič Pika –, ali pa greš više po lestvici …?

Verjamem v pretok energije in da se le-ta po smrti ne izniči. A da bi se v naslednjem življenju vsi moji delci utvarili v nekaj? Da bi ponavljala vajo? Lepo vas prosim. Tega pa ne morem sprejeti. Po mojem se bom razpršila po vesolju. Ponovna reinkarnacija v mene? Saj to bi bil živ dolgčas.

Tvoja najljubša nadmorska višina?

Vsaka, če se imam fajn.

Verjameš v globalno segrevanje?

Ja, verjamem. A ne v povezavi z globalnim onesnaženjem, kot nas želijo prepričati elite. Verjamem, da se na Zemlji skozi tisočletja ciklično dogajajo temperaturna nihanja. Da bi kot človeštvo imeli kakšen vpliv na fizikalne zakonitosti, pa se mi zdi skrajno domišljavo razmišljanje.

Verjameš v zakon – vse se vrača, vse se plača?

Ja, verjamem. Le da nazaj ne dobiš enako, kot si dal. Dobiš vedno več. Zato pazim, kaj dajem.

Ko boš zadela milijone evrov na loteriji – kaj boš počela z njimi?

Najprej se bom zbudila in se zavedla, da so bile to le sladke sanje. Ne igram lota, zato tudi ni bojazni, da bi me doletela takšne vrste (ne)sreča.

Od česa si bila v življenju najbolj zadeta?

Od ljubezni. Na sintetičen način ni mogoče proizvesti takšne droge. Dvomim, da katerakoli druga stvar iz tebe lahko ustvari večjega klovna.

Največje sranje, ki si ga kdaj naredila? (No, na to vprašanje ti ni treba odgovoriti, lahko se sklicuješ na ustavo in da se ti ni treba sami obdolževati …) A vseeno nas zanima, kaj je naša Pika morda kdaj zamočila …

Te vrste sranja je kar veliko. V tretjem letniku sem pobegnila na morje. Sem vesela, da sem imela zelo prize-mljene starše, ki so ob vsakem sranju verjeli, da je to zadnja skrajna stvar, ki mi lahko še pade na pamet. Pa so se motili.

Knjiga, ki bi jo vzela na samotni otok?

Eno samo? Potem bi vzela Vojno in mir. Tako mi zlepa ne bi zmanjkalo čtiva.

Tvoj dosedanji največji uspeh, tudi tisti, ki ga ti občutiš kot takega – kjerkoli, karkoli?

Za največji uspeh si štejem to, da sem ostala svoja in da počnem to, kar imam rada, in ne tega, kar bi drugi radi, da bi počela. Optimistov ni, v resnici so le slabo obveščeni pesimisti. Ali drugače: Optimist pravi: Ta svet je naj-boljši vseh možnih svetov. Pesimist se boji, da je to res. In ti?

Kadar nisem pesimist, sem optimist in obratno. Pod kožo smo vsi krvavi. Tudi mene včasih zanese.

Kot pronicljivi opazovalki družbene slovenske scene in stanja sedanje družbe: Ali Slovenci prego-vorno preveč pretiravamo z jamranjem, kako je vse slabo, ali pa je nekaj na tem?

Slovenci zlepa ne bomo prerasli Cankarjeve mamke in njene skodelice kave. Ne gre za to, da nam ne bi moglo iti bolje ali da nam sploh gre slabo – stvar je v tem, da uživamo v samotrpinčenju. Kot bi šlo za kolektivno hipnozo. Američan na primer spleza na streho in s puško strelja v ljudi brez obrazov - torej v popolne tujce. V množico. Slovenec bo naredil ravno obratno. Roko bo dvignil nad svojo družino, nad svoje ljube ali pa kar nase. Takšni smo. Samouničevalni, destruktivni. Najlažje bi bilo zapisati, da za to stanje niti nismo sami krivi, da je to pač prtljaga preteklosti. A pustimo potuho.

Leta 1990 smo bili Slovenci za svojo samostojnost pripravljeni jesti tudi travo; kako je s tem 25 let kasneje?



Aleksandra Jelušič Pika, who was born in Maribor, and spent her childhood in Haloze and in Maribor, lives in Ptuj where – searching for ever for new creativity challenges she, has been living her life of an editor, publicist, photographer, traveller, literature and art lover, poet, and a published author of two poetry collections and one collection of her columns.

Interviewer: ProvincaTranslated by Stela Kovač Bosilkovska

38

PROVINCA

What gifts have the Fates placed in your cradle? What have they forgotten to add – a silver spoon?

Every child wants to be born with a silver spoon in the mouth ... until he/she grows up, matures, and finds out what kind of burden the silver spoon can be for his/her talents. The Fates have shown no more gen-


39

Provinca's Hot SeatAleksandra Jelušič Pika

erosity for me than they have for the other children born in the beginning of April, 1976. Nothing that I could blow my trumpet over. Nothing particularly genius. However, I am grateful for the stubbornness. Over the years, I have managed to direct it toward positive things. Life has taught me that it is better to have a strong determination with no talent at all than to have a talent with no grit and determination. The latter ones rarely succeed. At the bottom line, I do believe in Thomas Edison’s stance: "Genius is 1% inspiration and 99% perspiration"?

A common kids' question is – What will I be when I grow up? When did you realize that you want-ed to write, tell stories, and create?

Oh, dear, there is a lot to say on that. In the first grade, I believed I would study for a vet because I loved animals. When I was a-third-grade, the popular detective series appeared on TV, and I became convinced that I would become a detective. Then the profession of a painter grabbed my interest. Then, the profession of a reporter came… yeah… and the one of a psychologist… Nevertheless, economics has never occurred to me. It was like an unknown planet for me, too far from being my dream career. How-ever, being curious, I found myself right there – on the other side of the universe. Today I am very happy with my choice. What I do is right up my street. I would not change anything.

You are a poet, a publisher, a photographer, an editor of the magazine “Provinca”, and much more. Which one do you identify most with? Which one do you consider “the real thing”?

I have found myself in each of them. That is me. I could never stick to one field only. Such is my nature. Every single thing which is somehow different, or challenging, attracts me. That is why I keep being inquisitive about everything. I also do not like boundaries and delimitations. Areas merge into one another and must be kept connected. It is the way innovations and new creations are wrought. And therein lies the point. In combining and interweaving the seemingly impossible things, in breaking through the walls, in seeing beyond the bor-ders.

You have lived in many places; you have also travelled to all corners of the world; you now live in Ptuj. What is your feeling – do you live in the centre of the world or in a province?

Such a differentiation may have taken place at the time when the world did not know of the Internet, social networks, digital technology, globalization... Nowadays, these criteria are preferably used to provide certain individuals’ with a justification for their creative inactivity and inadequacy. The advantage of living in a geo-graphically small place is that you can afford yourself some mental rest, without that metropolitan traffic noise buzzing in your head all the time. What I want to say is that the Internet and social networks have immensely changed the relational dialectics and have consequently affected both the creators and creativity in general. When you sit at a computer and connect to the web, it is like going on a trip around the world. The arena doors of creativity get wide open. As for the issue of provincialism, in my opinion it is exceptionally more nec-essary to deal with the question of choice – how to separate the weeds from the wheat in the flood of global creativity. This is a huge challenge for everyone; so is for Provinca magazine.

According to Jung – man is happy to achieve what he dreamed of as a child – do you agree? What makes you happy?

As a child, one of the things I liked in the fairy tales was when the "good" triumphed over the "evil", and when the heroes directed that pulse of the story, giving it the spark… when they saved the world and changed it for

Nič se ni spremenilo. Travo smo pripravljeni jesti tudi danes. Žal pa so se spremenili razlogi za to početje.

Vic iz socializma za pol leta zapora. Spraševalec postavi vprašanje: Kaj bi bilo potrebno storiti, da bi v Jugoslaviji res zavladal pravi komunistični raj? – Vprašani nimajo pojma. Sledi odgovor spra-ševalca: Pozapreti bi morali vse komuniste in porušiti vse železniške postaje. Vprašani so v veliki večini pritrdili prvemu delu rešitve, čudijo se pa rušenju železniških postaj … Ali obstaja podoben vic za današnji čas?

Vic je povsem aktualen. To velja za vsak režim, ki ga je in ga bo ustvaril človek. Lahko ga drugače poimenuje-mo, a volk ne spremeni svojega kožuha. Neki kmet je imel psa, ki je klal kure. Hotel ga je udomačiti. Zadeva mu je super uspela, dokler nekega dne ni odšel od doma. Takrat je pes … No, saj vemo, kako se takšne zgodbe končajo. Ja, vic bo aktualen za vse večne čase, le protagonisti se bodo menjavali.

Če bi imela čarobno palico – kaj bi naredila?

Začarala bi še več čarobnih palic. Za vsakega človeka po eno. Ta svet potrebuje ogromno čarobnih palic. Samo skrbi me za ljudi, ki bi jih dobili v roke. Niso vsi za vse.

Za na konec: Po radiu so objavili, da bo jutri konec sveta, na razpolago imaš 24 ur. Kako si boš organizirala zadnji dan?

Nič posebnega. Preživela bi ga z ljubljeno osebo. Skupaj bi ležala pod odejo in … čarala. Potem bi svet nena-doma izginil. Včasih se čarovnije posrečijo.


40


41

the better. I am no different today. Still that same little girl who believes in that... Well, it is a fact that, over the years, my fairy-tale heroes have become more real… and older, and so have I, but basically, the things that make me happy have not changed. What makes me happy is still that creative pulsation and activity. I enjoy when I am one of those teams that create something different, something new and pioneering, and thus leave a trail. I am happy when I can do things that change the world for the better, things related to people. I am happy when I can give. That’s me.

A poet has written down – You have to love somebody. What is the situation with you?

Although omnipotent love for nature fills up my poetry, I will make an exception this time, and will not be talking about trees, rivers, rocks... Yes, I do cherish immense love for nature, but this love can definitely not compensate for the racing heartbeat and the chemistry that happen when two related souls meet. I like all those small follies that love makes you do. I like it when people in love get a little crazy and lose their foot ground. It seems to me that we are at our best when we are in love for it is the only time when reason gets overcome by chemistry.

What kind of people do you not like?

I do not like people who can make neither a decision nor a choice. My stance is that not making any choice at all is a crime worse than making a wrong one. I see the wrong choice as a school of life or an experience you learn from. I cannot stand procrastinators at all. In addition, I do not like flip-flopping people who lack ego-strengths. Imitators – who do something just because they have seen others do it, are another type of people I ignore. Moreover, this type of people seems highly inauthentic and boring.

What do you not like in your life?

I do not like routine and boredom. Nor extreme sports. I neither like rice soufflé nor any offal. I do not like having to wake up early… or having to do anything with stereotypical people or with anachronistic rules…

Everyone is talking about books writing, shows recording, food: Your favourite food?

I am one of the few people who can always consume food – every hour of the day. There are few dishes that do I do not enjoy eating. I love pasta and cheese. I enjoy meals with a distinctive taste and spicy flavours, meals that are eaten with a spoon – dishes with a characteristic flavour. Even cheeses – the best ones are those that make your refrigerator smell like the whiff of the tail.

What do you prefer? Red or white – wine, of course? Coffee or tea? What flower?

Since I come from a region where the white wine prevails, it is clear that I prefer the red one. Between a cup of coffee and a cup of tea I would always choose the coffee. Flowers? Simple meadow flowers. I will not be particularly impressed if somebody picks any for me. I would rather have them grow. If I want them, I will go to the lawn and admire them alive.

Nothing can replace one’s homeland. Yet, could you ever live somewhere else? And which part of the world would you like to see?

I could live anywhere, but I do not believe that I could be more satisfied in any other place than I am here

now. The North attracts me more than the South. I do not know why. Perhaps because the cold nature of the Northerners, the morbid landscape, the mystery and the mist strike me as familiar... I would like to see Alaska, Iceland, Ireland. However, Patagonia feels appealing as well.

“The limits of my language are the limits of my universe”, says Ludwig Wittgenstein. You speak several languages – does this fact make your world larger than your country?

"Knowledge of languages is very important," my mother used to say. And she was right. Every time I think about the knowledge of foreign languages, I am sorry that I have not learned more than I actually have. Some people pick up languages by watching TV. I m not that type. Are the limits of one’s knowledge of languages the limits of one’s universe? For the brave ones, even the poor knowledge of a foreign language should not present a boundary.

Your favourite animal?

Cats – because they have seven lives, and because they are stubborner than me.

Favorite movie? Book? Singer? The best song of your generation? Your favorite song?

I have never understood people who get attached to only one favorite thing. A single favorite book, but enor-mously huge bookcases in an apartment designed for living… What is the point?

The Rolling Stones or The Beatles?

“Rock me”.

If you had any possibility to change the course of time – would you take a long flight to Mars or would you fly much further in the space?

Of course. Only... when taking off and landing, somebody would have to take care that I am deeply asleep because I feel uncomfortable when having to experience the G-forces on my body.

Let's imagine you were in reality – an actress in a movie, a movie about Aleksandra Jelušić – Pika, and you played the leading role, of course. The film is just before the end of the recording, the fi-nal stages are missing, and the director says to you to decide on its end. Would it be a melodrama, a drama, a psychological drama, or maybe a comedy?

In my opinion, it would be a psychological drama, only a square root of that drama, should the heroine survive.

Reincarnation exists, this is a fact. What do you expect to be in your next life, will you repeat your life path – that is, be Aleksandra Jelusic Pika again – or will you be striving to climb higher on the career ladder...?

I believe in the flow of energy and that it does not disappear after death. As for the question about my next life, and whether all my cells would merge into the same form of me? And repeat the same life-path? Oh, no, please. I could not accept that. In my opinion, the energy I believe we consist of would disperse in the universe. Reincarnation of me? It would be boring.


42 43

Your favourite altitude?

Any altitude, as long as I feel fine.

Do you believe in global warming?

Yes I do. But I do not see it in any connection with global pollution as the elites want to convince us. I believe that over the course of millennia, temperature fluctuations have always cyclically occurred on Earth. However, in order to display some sort of influence on physical laws, the human race distributes artful explanations.

Do you believe in the motto „What goes around comes around”?

Certainly. However, one does not get it back in an equal amount. Instead, the price is higher. So I am mindful of my actions.

If you hit millions of euros on a lottery – what would you do with them?

The first thing that would come to my mind on waking up would be that it must have been a sweet dream only. I do not play lottery, so there is no chance for such a (bad) luck to occur to me.

What has ever affected your life most?

Love. It is impossible to produce such a synthetic drug which would mimic the effects of love. I doubt there is anything in the world that can make a clown of you the way love can.

What is the biggest fuck-up you have ever made? (Of course, you do not have to answer this ques-tion, you can refer to the constitution and your right not to speak and get charged...) But still, we are interested in what our Pika may have ever messed up...

There have been quite a number of mess-ups i my life. In the third year I escaped to the sea. I am glad I had parents who were quite rational and always believed that each mess-up I had made was in fact the last extreme thing that could have occurred to me. Well, they were wrong.

A book to take on a desetred island?

One book only? War and Peace, then. Lest I should run out of reading materials.

Your greatest accomplishment so far? Even the one that you only feel as such – wherever it may have been or whatever...

I consider my greatest success to be the fact that I have managed to protect my inner self; I do what I love doing and not what others want me to do.

There are no optimists, but only poorly informed pessimists. In Ralph Waldo Emerson’s words: “The optimist thinks this is the best of all possible worlds. The pessimist fears it is true.” What about you?

When I am not pessimistic, I am optimistic, and vice versa. We are all humans – after all. Sometimes I, too, get carried away.

As an insightful observer of the social Slovenian scene and the status quo state of society, what would you say: Are Slovenes stereotypically exaggerating when whining about how bad things are, or are they simply realistic?

We, Slovenes, will never grow over Cankar's dominant mother syndrome and her cups of coffee. It is not the point that things cannot get better for us nor is it that everything is going bad for us – instead, the problem is that we seem to enjoy practicing self-torment. As if it were a collective hypnosis. For example, if an American climbs to the roof and shoots into people – that is, into complete strangers, he does it with no expression on his face. Into an unknown crowd. The Slovenes will do exactly opposite. He will raise his hand against his family, against his loved ones or even agains himself/herself. That's us. Destructive and self-destructive. The truth is that we do not even feel guilty of such a condition, we take it as a baggage of the past. And continue our ride.

In 1990, we were Slovenes who were ready to eat grass only to achieve our independence; how about today, 25 years later?

Nothing has changed. We are still ready to eat grass today. Unfortunately, the motives are no longer the same.

A joke about socialism prisoners sentenced to half a year imprisonment; the investigator asks the prisoners: What should be done to make Yugoslavia a true communist paradise? The prisoners have no idea. The investigator says: Kill all the communists and destroy all the railway stations. The prisoners understand the first part, but jaw-droppingly wonder about the railway stations demolition... Is there a similar joke today?

The joke is completely up-to-date. This applies to every regime that is and will be created by man. We can name it differently, yet, a wolf can change his coat but not his character. A farmer had a dog which killed the farmer's hens. He tried to train it to stop killing them. Everything went well until one day, when he had to go away for some time. Then the dog... Well, we know how such stories end. Yes, the joke will remain for good, only the protagonists will change.

If you had a magic wand, what would you do?

I would make more magic wands. One for each person. This world needs a large number of magic wands. On the other hand, I would be worried because of the people who would get hold of them. A magic wand is not for everyone.

A question for the end: Imagine there were an announcement on the radio that tomorrow would be the end of the world; you have 24 hours left. How would you organize yourself for that last day?

Nothing special. I would live the day with my loved one. Together, we would be lying under the blanket and ... hocus-pocusing. Then the world would suddenly disappear. Yet, there are times when the magic works.


43

Maja Lee Langvad

Maja Lee Langvad, the poetic voice you can-not turn a deaf ear to, was born 1980 in Seoul, South Korea, and grew up in Copenhagen, Denmark. She graduated from Forfatterskolen in 2003.

44

“...What is exceptionally interesting about Maja’s books is that they highlight the issues of identity, adoption, nationalism, and racism.

Her debut book Find Holger Danske (Finding Holger Dane) from 2004 was much acclaimed and rewarded with the prestigious Bodil og Jør-gen Munch-Christensens debutant prize. The sorrow over the adop-tion issue, boiling over to anger, is expressed in her book Hun er vred (She is Angry,) which was published in 2014 together with a follow-up to the debut, Find Holger Danske: Appendix.

Maja Lee Langvad’s latest book Dage med galopperende hjertebanken was published in 2017...”

(source: VERSOPOLIS, European Review of Poetry, Books and Culture; www.versopolis.com/ )

In this issue, Provinca has the honour to present one of the poems from Maja Lee Langvad’s book translated into English – Hun er vred (She is Angry), by courtesy of the author.

SHE IS ANGRY(A personal account of transnational adoption)by Maja Lee Langvad

She's angry that in literature, adoptees are oftenrepresented as a threat to society and the family idyll.Think of King Oedipus by Sophocles, Wuthering Heights byEmily Brontë and The Brothers Karamazov by FyodorDostoyevsky. In all three, adoptees are portrayed astroublemakers. She's angry at the idea of adoptees being troublemakers. She's angry at the idea of ‘the angry adoptee’. Just becauseshe’s angry doesn’t mean she wants to be labelled ‘theangry adoptee.’ She's angry with Mette for calling her a ‘ball of anger.’

She's angry with Mette for referring to her as her sister.Just because they are both Korean adoptees doesn’t make

her anyone’s sister, and with Mette’s views ontransnational adoption, there’s no way she would refer to

her as her sister.


45

She's angry that she doesn’t have an adopted sister orbrother from South Korea who she can share her

experiences of being adopted with.She's angry with herself for believing she would be able toshare her experiences of being adopted with a sister or a

brother from South Korea. There’s no guarantee she wouldbe able to do that. Most sisters and brothers she knows

relate very differently to being adopted.

She's angry that she is adopted.

She's angry that Laurent is adopted.

She's angry with Laurent for blaming all of his problems onbeing adopted. Being adopted might have something to do

with Laurent’s problems but it can’t be the only reason hehasn’t finished his studies yet or still doesn’t have agirlfriend. She knows from experience that being an

adoptee is no excuse for not dealing with your problems;that’s an easy way to shift the blame, she thinks.

She's angry with Laurent for playing the victim.

She's angry with herself for playing the victim. She might

be the victim of an unequal global power structure, wherechildren from poor families in poor countries are adoptedby rich families in rich countries, but playing the victim isnot a particularly constructive way of relating to being

adopted.

She's angry with Korean adoptees who don’t relate to beingadopted.

She's angry with Nikolaj because he doesn’t relate to being

adopted.She's angry with herself for believing Nikolaj doesn’t relate

to being adopted just because he doesn’t show any interestin South Korea. Being disinterested or simply

disassociating yourself from everything that has to do withSouth Korea is also a way of relating to being adopted. It’s

a defence mechanism and she of all people shouldunderstand that.

She's angry with herself for not stepping out of ‘the matrix’

until she was twenty. ‘The matrix’ is a term she heardAndrew use when they discussed the process Korean

adoptees go through. Not all Korean adoptees go through


46

this process but for those who do, Andrew says, it’s likestepping out of ‘the matrix.’ She has never seen the film,

The Matrix, but from what Andrew tells her, sheunderstands the comparison. Korean adoptees grow up

with the idea that you are born the day you arrive atCopenhagen Airport, or in Andrew’s case, Los Angeles

International Airport, and that you might as well be youradoptive parents’ biological child. Letting go of that notion

can be associated with both fear and sorrow. It’s theequivalent, Andrew says, of a Christian losing faith in God

or a Communist losing faith in Marxism. You experience anexistential crisis, he says and adds, once you leave ‘the

matrix,’ there is no turning back.

She's angry that there is no turning back once you have left‘the matrix.’ It feels like, she tells Andrew, there’s a beforeand an after ‘the matrix.’ Sometimes she has a hard time

believing that the person she was inside ‘the matrix,’ is thesame person who left ‘the matrix.’. You could say, Andrew

says, that you only start to live an authentic life themoment you step out of ‘the matrix’.

She's angry with Andrew for implying that she wasn’t

living an authentic life before she left ‘the matrix.’

She's angry that being adopted is a lifelong process. Shedoesn’t feel like spending the rest of her life discussing

transnational adoption. Spending a year of your lifeaddressing transnational adoption ought to be enough.

There are other things in life to worry about. She could bea mother now, like many of her friends her age, but insteadshe has spent the time writing a book about transnationaladoption. Child or book, she remembers Mikkel saying,when they once discussed whether having a child wouldget in the way of writing. If you want to be an author, you

can’t have kids, he had said.

She's angry with herself for being ruled byheteronormativity. Maybe some people’s purpose in life isto have kids, but she knows she’s not that kind of person.

She's angry about heteronormativity. If there was no

heteronormativity, then there would be no transnationaladoption, she thinks. Childless couples choose to adopt

because they are ruled by heteronormativity, just as singlemothers are ruled by heteronormativity when they decide

to give up their child for adoption.


47

She's angry with single mothers who allow themselves tobe ruled by heteronormativity.

She's angry with childless couples who allow themselves tobe ruled by heteronormativity.

She's angry with her adoptive parents for allowing

themselves to be ruled by heteronormativity.

She's angry with her adoptive parents for adopting her.

She's angry at being adopted by a couple who were about tobreak up when they adopted her.

She's angry with her adoptive parents for adopting a childwho had already been separated from her biological familyand her indigenous culture when they were about to break

up.

She's angry with her adoptive father for not doing more tokeep in touch with her when they split up.

She's angry with her adoptive father, who with a few

exceptions, never called her or invited her to visit. Apartfrom the years just after her adoptive parents’ divorce, sheusually only saw him when Laura and Jonas invited her to

their joint birthday party every year.

She's angry with her adoptive father for not calling her onher birthday.

She's angry with her adoptive father for never seeing her

on her own. She only remembers seeing him on her own onone occasion. They made burgers together at Vibeke’s

place. For some reason, Vibeke and the kids were out thatevening. Otherwise, she never got to see him without therest of them being there too. She sometimes wonders if

Vibeke was jealous and that’s why she didn’t want him tosee her. At any rate, Vibeke was not particularly welcoming

when she visited her adoptive father as a child.

She's angry with Vibeke for not being particularlywelcoming when she visited her adoptive father as a child.Maybe it’s not easy having a husband who is divorced andhas kids from a previous marriage, but that certainly didn’t

have to impact her.

She's angry with Vibeke.


48

She's angry with her adoptive father.She's angry that she grew up without her adoptive father.

She's angry that she grew up without her biological father.

She's angry that she grew up without a father.

She's angry with herself for even thinking of her adoptive

father as her father.

She's angry that her adoptive mother didn’t adopt her as asingle parent. If her adoptive mother had adopted her as asingle parent, then she would never have considered a man

who was only her father on paper, her father.

She's angry that when her adoptive parents adopted her,single parents weren’t allowed to adopt.

She's angry that it’s generally considered better for a childto be adopted by a married couple than by a single mother

or father.

She's angry with Mira for believing it’s better for her childto be adopted by a married couple than by a single mother

or father.

She's angry with Mira for thinking it’s better for her childto be adopted by a married couple than to be brought up by

her own mother.

She's angry at the status attributed to marriage.

She's angry that marriage even exists.

She's angry that children are given up for adoption becausethey were born out of wedlock.

She's angry that children are given up for adoption because

their parents divorced. Maybe the child’s father wantedto remarry, Laurent says, so he left his child at an orphanage.

Later the child is given up for adoption.

She's angry with fathers who give up their child foradoption so they can get married later.

She's angry with mothers who give up their child for

adoption so they can get married later.


49

She's angry with Eun-Jin for deciding to give up her childfor adoption so she can get married later. She was invitedto Ae Ran Won to share her experiences of what it’s like to

be adopted, so that the women, most of them no morethan girls, were able to make a more reasoned decision.Previously she had been told that the women she was

going to meet had not yet decided whether they wouldkeep their child or not, but there must have been somemisunderstanding, because all the women she met had

decided to keep their child except for Eun-Jin, who sat on achair away from the others. Her face was covered by a

towel, so it was impossible to make eye contact with her.

She's angry about the shame associated with giving upyour child for adoption.

She's angry that some women have been forced to give up

their child for adoption.

She's angry that some men have been forced to give uptheir child for adoption.

She's angry with fathers who have given up their child for

adoption.

She's angry with mothers who have given up their child foradoption.

She's angry with Narae for giving up her child for adoption.

She's angry with herself for being angry with Narae. It’s

punishment enough for Narae that she has been plaguedby guilt ever since she signed the relinquishment papers.

There’s no reason to kick a woman when she’s down. Aftergiving up her child for adoption, Narae even considered

taking her own life.

She's angry with Narae for considering taking her own life.

She's angry with Narae’s mother for calling her owndaughter ‘hwanyangnyeon,’ for being pregnant but not

married.

She's angry with Narae’s mother for pressuring her to giveup her child for adoption.

She's angry with Narae’s boyfriend’s mother for pressuringher to give up her child for adoption.


50

She's angry with Narae’s boyfriend for pressuring her togive up their child for adoption.

She's angry with Ji-Young’s boyfriend for refusing to marryher unless she gave up her child for adoption. He didn’t

want to marry a woman with a child who was not hisbiological child, Ji-Young says.

She's angry with Ji-Young for giving up her child for

adoption in order to marry her boyfriend.

She's angry with Ji-Young’s boyfriend.

She's angry with Hyuna’s boyfriend.

She's angry with Hyuna’s boyfriend for trying to convinceher to get an abortion.

She's angry with Hyuna’s boyfriend’s parents for trying to

convince her to get an abortion.

She's angry with Hyuna’s parents for trying to convince herto get an abortion.

She's angry with Hyuna’s parents for thinking that abortion

is preferable to adoption.She's angry with people who think that abortion is

preferable to adoption.She's angry with people who think that adoption is

preferable to abortion.

She's angry with people who oppose abortion.

She's angry with Ulrika’s uncle. He was the one, Ulrikasays, who convinced her biological mother to give up herchild for adoption. He believed that abortion was murder,

she says.

She's angry with Ulrika’s uncle for convincing his sisterto give up her child for adoption instead of getting an

abortion. On the other hand, Ulrika says, he’s the reasonshe exists. Had it not been for him, she would not have

been born, she says. She's angry that Ulrika would not have been born if it

hadn’t been for her uncle.

She's angry that she would not have been adopted if it


51

452

hadn’t been for the lady next door who mentioned thepossibility of adoption to her biological mother.

She’s angry that she doesn’t know the lady next door’s

motives. Could the lady next door have been paid to findchildren who could be given up for adoption? Could Korean

social services have paid the lady next door? Theconspiracy theories are not helpful. She knows that.

She’s angry with her biological mother for following the

lady next door’s advice.

She’s angry with her biological mother for abandoning her.

She’s angry that she was abandoned.

She’s angry that Laurent was abandoned. Laurent believesthat’s the reason he suffers from separation anxiety. It’s

not easy to know if that’s the only reason Laurent suffersfrom separation anxiety, she thinks, but there’s no denyingthat the psychological consequences of being abandonedby your mother are significant. Thinking of the adoptees

she knows, there appears to be two ways of responding tobeing abandoned by your mother as a child. You can either

respond like Laurent who, even he would admit, is toooutgoing for his own good, or by retreating into yourself,like she has done. How many times has she been told thatshe is reserved or arrogant, for that matter? She was evencalled arrogant as a child. She didn’t know what the wordmeant back then but she knew it wasn’t a positive word.

She’s angry at being called arrogant. She doesn’t think sheis arrogant. What some people interpret as arrogance is her

way of protecting herself against further betrayal but noteverybody can see through that. Astrid can see through it,

and that’s the reason she likes her. Astrid says it’s likethere is some unreachable place inside her. That place iswhat makes her write, Astrid says and adds, sometimes it

makes you think she is an island.

She’s angry with Astrid for comparing her to an island.Maybe there is some unreachable place inside her, but does

Astrid really have to compare her to an island?

She’s angry with Astrid.

Translated by Paul Russell GarrettFoto: www.pexels.com


Foto: Ivana Zerovnik53


54

Marko Tomaš

“Moje je cijelo tijelo jedno veliko osjetljivo uho”

INTERVJU

Foto: Milena Goševski

Autor članka i intervjua za Provincu: Jadranka Milenković

55

Marko Tomaš jedan je od najznačajnijih autora i jedno od najzvučnijih imena na književnoj sceni čitavog pro-stora nekadašnje Jugoslavije. Rođen je u Ljubljani 1978, osnovnu školu završio u Mostaru i Kljajićevu, a gimna-ziju u Somboru. Studirao je pravo, književnost i novinarstvo u Mostaru i Zagrebu. Pored toga, živeo je i radio i u Sarajevu i Splitu. Vodio je splitsku knjižaru UTOPIA, koju poznavaoci nazivaju kultnom i u kojoj je stasao čitav pokret mladih splitskih autora. Jedan je od pokretača i urednika časopisa KOLAPS i biblioteke koja mu pripada. Pesme su mu prevođene na više stranih jezika: između ostalog na italijanski, poljski, nemački i engleski. Nagra-đivan je, čitan, jednako slavljen od publike i kritike.

Najvažnije stvari o Marku Tomašu saznajemo iz njegovih pesama, proznih napisa, kolumni, intervjua, ali i na-stupa na promocijama i književnim večerima, koji odišu spontanošću, iskrenoću, pozitivnom energijom i inte-rakcijom svih učesnika. Autor pleni neposrednošću, no njegova poezija nije laka. Ona nas suočava sa trauma-tičnim vremenom u kome živimo, ukazuje na posledice nedavnih sukoba i ratova, gubljenje smisla i ljudskosti. Ipak, ona je prijemčiva, iskrena, ogoljenih misli i emocija, tuge i nedoumica; zavodi snagom umetničkih slika, melodijom i ritmom, izrazom u potpunosti savremenim, ali takvim da se jednim delom oslanja na najprobraniji deo književne i umetničke tradicije. Nadasve je katarzična.

Marko Tomaš je antifašist „srca smrskanog kao kost“; on stvara vlastitu mitologiju „razdragan od velikog kosmi-čkog ništavila“; želi da shvati pravo značenje velikih reči i najvažnijih istina. Iako se ne oseća iskupljenim, u njegovim pesmama svoje mesto nalaze i oni obični, sitni, neviđeni, zaboravljeni, izgubljeni u metežu vremena koje nam je dodeljeno, u praznini 21. veka koji živimo, i sami prazni i usamljeni. Njegov narod nisu oni koji se kite bilo kojim ispražnjenim i obesmišljenim imenom nacije, već dobri i čestiti ljudi sa kojima se može pošteno živeti. Njegova poezija nije revolucija; revolucija nije ništa drugo do skup praznih parola. Rat je najčudovišniji čovekov izum, a mir zasnovan na takvom izumu, branjen i održavan mržnjom i granicama, bezvredan je i lažan. Marko Tomaš nema sluha za takav svet, gluv je za stvarnost u kojoj sve zvuči poput naređenja. Njegova poezija je utoliko otklon, potraga, neka vrsta molitve. Po mišljenju čitalaca, ona čini da svet ipak, makar na kratko, postaje podnošljivije mesto za život.

Često Vam u intervjuima postavljaju pitanja o politici, odnosu bivše Jugoslavije i sadašnjih država na njenim prostorima i Vašem jugoslavenstvu. Da li je, po Vašem mišljenju, to rezultat naše stvar-nosti, rezultat verovanja da savremeni pesnik mora da se osvrće na takva pitanja, ili Vaša poezija provocira na takva pitanja?

Splet je to raznih okolnosti ali i rezultat moje otvorenosti po tom pitanju. Nekada vjerujem da je korisnije govo-riti o tim stvarima kad već dobijam nekakav medijski prostor i ljude navodno interesira što imam za poručiti pa onda, kao, što ne iskoristiti to da iskažem svoje političke stavove koji su potpuno izvan mainstream političkog razmišljanja.

Po nekim izvorima, Dilan je na pitanje da li očekuje da njegova poezija promeni svet odgovorio da ne očekuje, ali da piše kako bi pokazao da se izuzima iz takvog sveta. Šta mislite o toj poziciji? Je li to pošten odnos ili eskapizam?

Mislim da je to legitiman stav. Svaki stav je legitiman. Čovjek na to ima pravo. Zapravo, na neki način sam sli-čan vlastiti stav iznio u odgovoru na prvo pitanje. Želim da je moja pozicija tu jasna. Time i moj odnos spram svijeta. Ali ne očekujem ništa više od toga. A ne bih rekao da je to eskapizam. Svatko od nas ima svoj način na koji vodimo svoje ratove. Na žalost je podvala da je život rat, borba uspjela i sad umjesto da živimo u miru sa sobom i okolicom mi se borimo jer nam nema druge, stvari su tako postavljene. A borimo se, neki od nas, tek da nas se ostavi na miru, da nam se pruži mogućnost da izaberemo živjeti kako želimo.

56

Ima i takvih pristupa književnosti po kojima je njena glavna uloga nedopustivost zaborava. I u regionu (a pogotovo u BiH) piše se o ratnim strahotama, masovnim grobnicama i slično. Adorno je tvrdio da je nemoguće pisati poeziju posle Aušvica, međutim, poezija se i dalje piše, a u peri-odima posle ratova ponekad nastaju i najznačajnija pesnička ostvarenja (dovoljno je da se pod-setimo plejade značajnih stvaralaca u Jugoslaviji nakon Drugog svetskog rata). Da li imate neko objašnjenje?

Imam i nemam. Ono što bi moglo biti objašnjenje je sigurno samo pokušaj objašnjenja, jedan djelić cijele sla-galice zvane istina. Problem je što nijedna generacija, barem kod nas, nije imala dovoljan odmak od rata da ga gleda kao na nešto strano. Svaka generacija na ovim prostorima živi do grla ukopana u posljedice posljednjeg rata na ovim prostorima. Zato je on tema kao najveći spektakl koji se može odigrati u ljudskom životu. No, čini se da ništa ne uspijevamo naučiti iz vlastitih i iskustava prethodnih generacija.

U pesmi „Vješala“ kažete: „Kada napišem ljubav, hoću da svatko zna šta to znači“. Pisano je o de-valvaciji velikih ideja i reči nakon perioda ratova i razaranja. Da li reči – sloboda, istina, dobrota, nacija, ljubav, praštanje, bratstvo – danas mogu da se na isti način nađu u pesmama kao u, recimo, 19. veku? Da li se nešto nepovratno promenilo ili se posle strašnih istorijskih epoha pokopaju mr-tvi, zacele rane, a zatim nevinost biva ponovo uspostavljena sa novim generacijama?

Tu sam izrazio svoju želju, čežnju točnije, da istinski spoznam značenje te riječi i značenje svih tih velikih riječi i ideja. A s punom sviješću da je to nemoguće. Da su moji pokušaji da to učinim samo jedan mali dio velike ljudske čežnje. Problem je tog dovođenja u pitanje velikih ideja. Jer ja mislim da su nam one najpotrebnije upravo u trenucima triježnjenja od velikih užasa. No, to se izbjegava jer proroci rata, oni koji nas u njega vode, uvijek se pojave kao svećenici koji tvrde da znaju odgovor na ta pitanja, kao oni koji znaju stvarno značenje tih riječi. Tako nam te ideje nakon užasa bivaju ogađene i onda se vremenom od njih ograđujemo što je potpuno pogrešno. Jer to nije nikakva emancipacija. To je opet bježanje od uzroka, neshvatanje istih. Užas se događa zato što se čežnje pretvore u strah a strah u mržnju.

Može li se čovek (pesnik) danas diviti svetu i pisati ode, himne, hvalospeve? Ili mu preostaju samo „nihilističke molitve“?

Pjesma dolazi s istog mjesta otkuda izvire molitva. Preduvjet je osjećaj poniznosti, svijest da smo sićušni, ništav-ni i nebitni. Ona je spona, most ka apsolutu, želja da budemo povezani s njim kako bismo nadišli našu krhkost i osjećaj samoće i bespomoćnosti koji dolazi s tom sviješću. Sve je, dakle, moguće. Nekada treba izraziti bezna-đe, nekada ushit. Izvor je isti. A on je bitan. Naša osobna pozicija uvijek je ona s koje krećemo na putovanje, otuda posmatramo sve oko sebe bez obzira na to kuda smo stigli.

Robert Krili piše: „pesma iznad svega upućena praznini, to je hrabrost neophodna“, a Oktavio Paz govori o „bratstvu nad prazninom“. Vi govorite o tome kako ljudi prestaju biti stvarni, o pronalaženju načina da se do njih dopre, premosti daljina i isprovocira otvaranje. Ako je bratstvo ostvarivo samo još preko iskustva umetnosti, kako ga ostvariti sa ljudima koji to iskustvo nemaju (i da li postoje takvi ljudi)?

Pa da, praznina, nepoznato, beskrajno, apsolutno s kojim se trebamo povezati kako bismo bili dio nečeg ve-ćeg, božjeg projekta, nauma svevišnjeg. Tražimo utjehu, tamo nam se čini da ju je jedino moguće pronaći. Kao što ju tražimo u drugim ljudima. Ali nužno je spojiti se s nečim izvan sebe, biti dio nečega. To je ta težnja za bratstvom, jedinstvom. Jedan njezin segment, barem.


57


58


Foto: Milena Goševski59

Kako tačno objašnjavate, u jednom intervjuu pomenuto, zanimanje „biti JA“?

Samo biti. Postojati. To je, recimo, moja želja. Već samim tim što smo rođeni imamo nekakvo pravo na dosto-janstven život. Malo je to izvučeno iz konteksta ali čini mi se jasno što sam htio reći. Želja da se čovjeka oslo-bodi moranja, ambicija koje, po meni, ne vode nikuda osim u dalje produbljivanje jaza među ljudima. Čovjek je doživio nevjerojatan tehnološki napredak a da mu je najveći misterij ostalo obično, jednostavno postojanje neopterećeno statusom, mjestom u društvu.

Pišete: „Marko Tomaš nadasve obožava živjeti, putovati, radovati se...posmatrati planine...“ Izgle-da da bez lepote i ljubavi svet ne bi bio ni tragičan; utoliko svu njegovu tragičnost vide i najdublje osećaju upravo oni najosetljiviji na lepotu, ljubav, mogućnost ispunjenja. Jedna od tajni velikog dometa Vaše poezije je njena iskrenost, samim tim odsustvo patetike. Stiče se utisak ne samo da ste se ogolili do kože, već da ni kože nema da zaštiti od nadiranja spoljnih opasnosti. To se svakako ne može naučiti, sa tim se mora biti rođen. Koliko je teško živeti bez takve zaštite?

Osjećaj nezaštićenosti je katkad užasavajući. Ali problem je taj što si postavite pitanje pa zašto se uopće mo-ram štititi, u kakvom to svijetu živim ako je gotovo pravilo da ćeš potpunom otvorenošću biti ugrožen, jer drugi će iskoristiti tvoju poziciju izloženosti da te povrijede. Ljudi to gotovo instiktivno rade. Dođu i šutnu psa koji leži u miru i ni na kraj mu pameti nije da će time izazvati nekoga da ga šutne, ali hoće – čovjeka to izaziva, daje mu neku iluziju snage. Lako te je povrijediti. To sobom nosi puno razočaranja. Puno toga ti potvrdi loše mišljenje o svijetu i ljudima. I to je žalosno. Ali to je tako. Nije do mene. Ne mislim da se trebam štititi iako često čeznem za nekom izolacijom. Naprosto toliko zlobe i gluposti umori čovjeka i nekako poželi da je što dalje od izvora toga.

Pojavom društvenih mreža poezija se vratila u žižu interesovanja, pa ona sad komunicira i sa lju-dima koji ne kupuju knjige poezije, niti posećuju književne večeri. To menja jezik poezije, ali je nužno ne obezvređuje. Da li verujete da je potreba za poezijom nasušna, da se ona danas vraća funkcijama koje je imala narodna usmena književnost i da se dobra poezija može obratiti velikom broju ljudi, a da ne izgubi poznavaoce književnosti visokih zahteva? Čini se da Vama to uspeva?

Ne znam ako mi uspijeva balansirati na tom rubu. Volim vjerovati da je moj umjetnički koncept jasan ali često ispadne da nije, da ga neki tumači pjesništva ne razumijevaju. Danas je po meni za umjetnost ključna iskre-nost, ali potpuna iskrenost, gorepomenuta ogoljenost. To je jedino što je ostalo kao umjetnički alat u ciničnom svijetu. Kako rekoh, vjerujem da je poezija molitva. Čovjekova potreba za molitvom, obraćanjem svevišnjem je nasušna. Tako je onda i s poezijom.

U pesmi „Trgovac tugom“ kažete: „ja pišem kako bih potvrdio svoje postojanje u drugim ljudima“. Međutim, u istoj pesmi su i stihovi: „trebao bih zagovarati totalno uništenje svega ljudskog, ali žao mi je majki, žao mi je onih koji su živjeli za druge ili nisu živjeli nikako“. Izgleda da je Vaša po-ezija mesto gde se, takođe, potvrđuju i drugi, oni neviđeni, čije čežnje, kako kažete, ostaju svima nepoznate. Da li biste se složili sa tim da Vaša poezija, na taj način, može da se okarakteriše i kao neka vrsta potvrde ljudskosti i smisla, uprkos praznini stoleća, urušavanju vrednosti, samoći?

Ne znam da li moje pjesme išta potvrđuju osim zbunjenosti kao čovjekovog jedinog istinskog političko druš-tvenog stanja. Izgubljenosti, takorekuć. A sve zato što živimo jedni pored drugih jedni drugima gotovo pot-puno nepoznati. Ne otvaramo se nego prepuštamo tuđim tumačenjima da nas oblikuju, oblikuju predstavu o nama. I tako živimo u nekoj vrsti predstave, privida, usamljeni a sve što trebamo je pokušati proniknuti iza onoga što nam se na prvu čini jasnim. Ne živimo u svijetu suštine nego u svijetu predstava. Pa su i ljudi prazne

60

ljušture i sve je ispražnjeno od značenja, smisla, složenosti. Ja samo pokušavam dokučiti što ima iza onoga što nam se servira kao jedina istina. A mi se skrivamo jedni od drugih, podilazimo svijetu predstava jer se bojimo biti povrijeđeni. Loša iskustva su nam postala dio DNA, plašimo se gotovo instiktivno.

Da li Vam se dešava da odbacite neke već napisane pesme? Da li pišete samo u naletima inspiracije ili postoji nešto što bi se moglo nazvati poetskim odnosom prema mislima i rečima, prema celo-kupnom životu? Na društvenim mrežama dostupni su audio-vizuelni zapisi na kojima čitate Vašu poeziju. Da li je u proživljenosti tajna Vašeg vrlo efektnog čitanja sopstvenih pesama?

Ima tu i nešto zanata. Ja sam praktički odrastao na radiju. Kao klinac sam s kolegama iz škole vodio neke emi-sije omladinskog programa. Nekad su učitelji bili strogi, znala su se pravila zanata pa su nas, iako amatere, učili kako pravilno izgovarati tekst. Osim toga, imate zareze, točke, kraj stiha, sve se to treba čuti kada čitate tekst. I tako, ne mislim da je to išta posebno osim pravilno i razgovijetno pročitanog teksta. A pišem uvijek razrađujući unaprijed osmišljen koncept. Jako je malo toga što prepuštam slučaju. A jako puno radim i ne mogu si baš pri-uštiti da pišem tek bilo što, nešto neupotrebljivo na koncu. Ima stvari koje odbacim, ali jako malo jer uglavnom sve što započnem ima unaprijed određenu funkciju u nekoj cjelini.

Vašim pesmama nailazimo na imena pisaca sa kojima Vaša poezija korespondira. Tu su Arsen, Leo-nard Koen, Venedikt Jerofejev, Pesoa, Visocki, T. S. Eliot, Vitmen, Keruak i drugi. Iako takva pitanja nisu naročito popularna među piscima, koga biste još izdvojili, naročito među mladim piscima čija je afirmacija tek u usponu?

Dosta tih ljudi su mi prijatelji. Ne bih, kako se to kaže, volio nekoga izostaviti. Svakako su oni koji su mi prijatelji samim tim što su mi prijatelji oni koji snažno utiču na moj rad.

Da li mislite da je u Vašoj poeziji, od zbirke do zbirke, dolazilo do nekih značajnijih promena, i ako jeste, u kojoj meri to zavisi od spoljnih okolnosti, a u kojoj meri od promena u duhu i telu?

Itekako. Prvu sam zbirku napisao s 19 godina. Objavljena je kada sam imao 21. Gotovo da se kroz moje zbirke može pratiti moj razvoj kao čovjeka, mijenjanje životnih okolnosti itd. S oklonostima se mijenjao i moj pristup pjesničkom jeziku. Drugačije sam u određenim razdobljima vidio njegovu funkciju, sve se to odražava na ko-načni proizvod.

Kako biste, u par rečenica, objasnili razliku između poezije i proze?

Poezija je, recimo, fotografija, a proza film. Trenutak, čista emocija, atmosfera otvorena tumačenjima i s druge strane sposobnost da se ispriča priča, prikaže kompleksnost odnosa itd.

Da li mislite da na stvarnost možete više uticati kao novinar, kolumnista (putem medija) nego putem poezije?

Ne mislim da uopće mogu utjecati na stvarnost. Ja samo komuniciram. Katkad provociram, pokušavam natje-rati ljude da razmisle. Toliko si utvaram da mogu. Toliko se i trudim učiniti. I poezija je medij. Ima svoj ograničen domet ali ga ima.

Nekad se govorilo da su pesnici svežina sveta, danas više izgleda da su savest sveta. Da li bi se moglo reći da savremena poezija poručuje da je svet preopterećen krivicom? Da li je to slučaj


61


samo sa poezijom nastalom u regionu ili se slični tonovi mogu naći i u novijoj poeziji koja dolazi izvana, iz velikog sveta?

Iskreno, slabo znam što se događa u velikom svijetu u poeziji. Znam nešto ali to je pretpostavljam jako malo. Drugačiji je kontekst. Drugačije su i potrebe ili ono što ljudi koji pišu vide kao potrebe. Poezija valjda nije sudski proces pa da tražimo krivce. Krivac se ionako zna. Čovjek, ljudsko biće je krivac. Biti savjest je velika odgovornost. Nadam se, bolje po svijet, da mu ja nisam savjest.

Šta novo možemo da očekujemo od Vas u narednom periodu? Da li je u pripremi nova pesnička knjiga?

Po prvi put u posljednjih 15ak godina pišem pjesme bez unaprijed zadanog koncepta. Da li će to biti ukoričeno stvarno ne znam. Još manje znam kada će to biti. Pokušao sam raditi neku prozu. Kad završim znat ću i što s tim dalje. Možda, dakle, bude svašta, a možda i ništa, neka tišina. Obzirom da sam jako umoran vjerojatno bi ta tišina bila najpoštenija i najčišći izraz mog stanja.

Postoji li nešto što biste Vi sami želeli da kažete čitaocima Province?

Nemojte se plašiti života.

PROVINCA

62

Žene glačaju zastave

kojima će kroz koji dan

biti urešeni gradski prozori.

Imam nešto ružno reći

onome tko je smislio tu ideju.

To je isti zlotvor

koji je ustvrdio

da vjetar postoji zbog zastava

i to upisao u zakon.

Isti onaj

kojeg trebamo slijediti

u pljačku

kako bismo postali slobodan

narod.

Sve je beznadežno isto,

oduvijek.

Svijet je tužno mjesto.

Sva istina stane

u par otrcanih fraza.

Ovdje sam da utvrdim

ono što i prevaranti

koji su mi prethodili.

Nema potrebe za poezijom.

Imamo puške i ideju o istrebljenju.

Mjerimo vrijeme

i unaprijed jadikujemo

zbog dolaska jeseni.

Sve je manje raspjevanih pijanaca.

Ali to je nikakva promjena

stanja na bojišnici.

Rat je dosadan poput meteropatije.

Obična oružana pljačka

za koju nitko neće odgovarati.

Svečani ručkovi su uvrjedljiv žrtveni obred.

Mi smo ljudi.

Mi se debljamo i patimo zbog toga.

BLAGDAN


63


Lako je

zaboraviti na domovinu.

Treba se ponašati nestašno

kao mjesec,

mršati i debljati se,

mijenjati lik,

biti neprepoznatljiv,

vrtjeti se u krug,

plesati valcer

dok ti se ne pomuti u glavi

od sreće

jer domovina ne postoji

dok god putuješ

i daleko si od sudbine

koju si naslijedio

a koja kaže

da moraš voditi ratove

tvojih djedova i mrziti

iste neprijatelje kao oni.

Ovo je pijanstvo savršeno kao paučina

u noći kroz koju se razliježu molitve

jer sveti je mjesec nekim neprijateljima

nekih drugih neprijatelja

koje sve skupa voliš

ali to nitko ne može shvatiti

pa ni ti, Marko, koji tumaraš

maštajući da već sutra

budeš bucmast kao mjesec

i jednako lud - da živiš bez plana

ali prateći jasnu putanju.

Baš takvo nešto trebaš,

nešto nelogično, gotovo nemoguće,

nešto što se može nazvati magičnim

u svijetu bez magije.

Oče promjeni mi ime,

pjevušim u noći.

Ljeto je

ali smokvino lišće

ne uspijeva prikriti

nijednu sramotu

grada u kojem umirem

i iz kojeg

volim otići.

AHASVER

64

Bio sam dječaki bio sam gluh.

Zagledali su me sa svih strana, pritiskali su moje sinuse,

tjerali me da duboko dišemnad loncem punim vrelog

čaja od kamilice. Trebali su im mjeseci

da razotkriju moju prevaru.Bio sam gluh samo za svijet

u kojem sve zvuči poput naredbe. Bila je to nevina dječja pobuna.

Moje zadnje herojsko doba.Više nisam tako buntovan.

Božansko nadahnuće me zaobilazipa sam osuđen na težak rad.

Razmekšan sam svim tužnim stvarimakoje sam vidio.

Odavno naslijeđujempredmete i često posjećujem groblja.Račun za struju dolazi na moje ime.

Pijem vino i džin i pivo i rakiju,prilježno treniram smrt i njezine razne inačice.

Stari su me prijatelji izdaliili razočarali.

Naoružali su se ambicijom i kontaktimai zaboravili da svijet ljudi treba prezrijeti

ili uništiti, ili pak osnovati samostani naučiti iskreno voljeti u inat

želji da ubijamo i rušimo.Razveden sam od mnogih žena

i namjeravam se oženiti samo jednom. Ona često plače dok pišem

ili palim cigaretu. Ovisimo o mojim obećanjima

da ću češće nositi odijeloi biti suzdržan u društvu

da neću sanjati tako glasnoniti zagovarati droge i piće i napuštanje škole.

Ponekad žalim što nisam postao mornarosuđen dugo gledati u pučinu

sve dok ne usnimdok mi sunce bije ravno u čelo

a sol se lijepi za kožuda me nitko nikada ne pronađe

da umrem tako usoljengledajući prema horizontu

sam sa svojim čistim žudnjamada mi srce bude neotkriven,

nikad naseljen kontinent.nekih drugih neprijatelja

koje sve skupa voliš ali to nitko ne može shvatitipa ni ti, Marko, koji tumaraš

MEIN KAMPF

65


maštajući da već sutra budeš bucmast kao mjesec

i jednako lud - da živiš bez planaali prateći jasnu putanju.Baš takvo nešto trebaš,

nešto nelogično, gotovo nemoguće,nešto što se može nazvati magičnim

u svijetu bez magije. Oče promjeni mi ime,

pjevušim u noći.Ljeto je

ali smokvino lišćene uspijeva prikriti nijednu sramotu

grada u kojem umiremi iz kojeg

volim otići.

Foto: Ivana Zerovnik

66 67


Odričem se neovisne države

i ubojica koje su stvarale njen ustav.

Odričem se zakona

koji ne priznaje ljubav među muškarcima.

Svi su zvukovi pojačani i nanose mi bol.

Voda iz susjedove kupaone

je slap pod koji su mučitelji gurnuli moju glavu.

Žica koja struže posuđe

trga moje bradavice.

Moje je cijelo tijelo jedno veliko

osjetljivo uho izloženo mukama

jedne obične zimske večeri.

Otkinut ću ruku koja reže kruh nazubljenim nožem.

Planiram osvetu onima koji glasno žvaču hranu

i piju čaj srčući,

onima koji mljacnu kad otpuhnu dim cigarete.

Odričem se bilo kakvog obzira.

Želim živjeti u tišini,

u pošumljenom svijetu,

u novotkrivenom skladu

među nijemim zvijerima

odbačen poput boga

na komunističkom kongresu.

Želim pravednu kaznu.

Ja patim jer buka raste kao saudijski neboder,

jer čujem pljuvačku kako se valja među vilicama,

jer pokušavam ozdraviti,

umiti svoje lice,

odnijeti ga u novi dan.

Odričem se sebe koji je srljao u nesvjesno.

Ja sam ružan i bolestan čovjek.

To neće uznemiriti svjetski poredak.

Dajte mi staklo i ja ću ga razbiti.

Odričem se kreacionizma i Darwina.

Želim nastati sam za sebe,

ponovno se roditi

u tvome pupku,

uspravan kao električni stup,

atleta, heroj

spreman tugom pokoriti svijet.

Neka tvoje grudi i tvoja pička

budu jedini zakon

u novoj diktaturi.

NEĆU SE OBJESITI JER TE VOLIM

68

Odričem se neovisne države

i ubojica koje su stvarale njen ustav.

Odričem se zakona

koji ne priznaje ljubav među muškarcima.

Svi su zvukovi pojačani i nanose mi bol.

Voda iz susjedove kupaone

je slap pod koji su mučitelji gurnuli moju glavu.

Žica koja struže posuđe

trga moje bradavice.

Moje je cijelo tijelo jedno veliko

osjetljivo uho izloženo mukama

jedne obične zimske večeri.

Otkinut ću ruku koja reže kruh nazubljenim nožem.

Planiram osvetu onima koji glasno žvaču hranu

i piju čaj srčući,

onima koji mljacnu kad otpuhnu dim cigarete.

Odričem se bilo kakvog obzira.

Želim živjeti u tišini,

u pošumljenom svijetu,

u novotkrivenom skladu

među nijemim zvijerima

odbačen poput boga

na komunističkom kongresu.

Želim pravednu kaznu.

Ja patim jer buka raste kao saudijski neboder,

jer čujem pljuvačku kako se valja među vilicama,

jer pokušavam ozdraviti,

umiti svoje lice,

odnijeti ga u novi dan.

Odričem se sebe koji je srljao u nesvjesno.

Ja sam ružan i bolestan čovjek.

To neće uznemiriti svjetski poredak.

Dajte mi staklo i ja ću ga razbiti.

Odričem se kreacionizma i Darwina.

Želim nastati sam za sebe,

ponovno se roditi

u tvome pupku,

uspravan kao električni stup,

atleta, heroj

spreman tugom pokoriti svijet.

Neka tvoje grudi i tvoja pička

budu jedini zakon

u novoj diktaturi.

DAN NEOVISNOSTI

69


Annadan Pinčuk, lutkarska umetnica

ЦЕЛЫЙ МИР В КУКЛЕ CEO SVET U LUTKI

Аннадан Пинчук, художница по куклам

70

Annadan – ukrajinski lutkarski brend, koji već više od dvadeset godina vodi ukrajinska umetnica Annadan Pinčuk već neko vreme privlači pažnju na sajmovima u Istočnij Evropi. Delikatnost materijala, mistika an-droginih lica i staklaste oči lutaka koje se na svetlu presijavaju poput oči osobe koja je na ivici da se ili glasno rasplače ili glasno zasmeje, omogućavaju nam da se na neko vreme izmestimo u bolji i lepši svet.

Annadan – украински бред авторской куклый, который более 20 лет ведет киевская художница Аннадан Пинчук уже несколко лет привлекает внимание на ярмарках в Восточной Европе. Деликатность материалов, мистика андрогинных лиц и стеклянные глаза кукол, которые под светом сияют как глаза человека который на грани либо громкого либо громкого смеха, позволяют нам на короткое время побывать в лучшем и более красивом мире. Мы заглянули в ее кукольное царство.

Как Вы пришли к идее заняться куклами?

По профессии я театральный художник по костюмам. Много лет проработала в театрах -балет, оперетта, драма. Мне всегда нравилось украшать костюмы к спектаклям, придумывать необычные образные решения. С 1996 года я занимаюсь куклами профессионально. Я одна из первых художников в Украине которая стала работать в стиле авторской коллекционной куклы, как арт-обьекта. В театральных мастерских я обожала атмосферу работы над эскизами и созданием костюма. Участвую в выставках, снимаю обучающие мастер-классы, веду общественную деятельность в интернете, организовываю авторские вебинары по созданию обучающих программ. Но конечно моя любовь к куклам, точнее их воплощению, началась с самого раннего детства. Я всегда предпочитала покупным игрушкам самодельные. Я придумывала себе кукол из всего, что было под руками. Кусочки тканей, рисованные, шитые. Я их украшала и играла с ними, придумывая с ними сюжеты. Позже начала шить куклы текстильные, а потом лепить из глины, гипса, папье-маше. Когда поступила работать в театр, для меня открылся мир тканей, красок, технологий и конечно я стала использовать все в своих работах. Я до сих пор удивляюсь, за столько лет, как из ничего, из кусочков, художник воплощает “существо” - куклу. Как только она рождается, все, она уже самостоятельный объект, со своими желаниями и энергией.

В чем заключается основная идея Ваших кукол?

Кукла древняя вещь, в которой есть информация, заложенная через художника и какова она, влияет на энергию дома. Коллекционеры, которые приобретают работы для своих коллекций это хорошо понимают. Я никогда не приступаю к работе с куклой, если у меня плохое настроение или я не чувствую ее. Это должна быть полная отдача меня, как художника что бы получилось, то что я хочу. Своих кукол я вижу внутри себя, когда ее еще нет. Она приходит из того, параллельного мира ощущений. Вдохновение от маленького кусочка старинного кружева, антикварной броши, просто запах духов или природы могут решить гамму и настроение куклы, а я уже воплощаю. Тема моих созданий – это в основном куклы из тонкого мира. Это не мужские или женские образы, это – это нейтральные существа . Я создаю свои куклы из своего мира, мира уюта, доброты, комфорта, веры. Мне в этом помогает Бог. Кукла должна нести красоту в мир, должна радовать и быть комфортна для общения с ней.

Как выглядить мир Аннадан?

Бренд ANNADAN существует с 2001 года. Под брендом выходит вся продукция которая связана с творчеством коллекционной куклы, ее созданием, книгами, мастер-дисками, интернет продукцией. Выпускаю 6-7 кукол в год. Это в основном все работы, которые я делаю как художник, который не Aвтор: Яна Георгиевски,


71

может не работать. Так как куклы, это моя не только профессия, но моя жизнь. Каждый день я прихожу в свою мастерскую и с любовью и благодарностью Богу за то, что мне дана моя жизнь и я могу заниматься тем, что люблю. Сейчас, за много лет работы моя мастерская – великий хаос со своим идеальным, структурированным порядком. В ней огромный рабочий стол, белые шкафы в стиле Шебби . Сундучки от маленьких до огромных, где хранятся все сокровища. Ткани, привезенные из разных стран, антикварные кружева, бисер... Я очень люблю старинные вещи, которые привожу из поездок, фурнитуру для костюмов, краски, лаки, кисти. Куклы изготавливаю в основном из полимерной глины Fimo Puppen, цвета белого фарфора. Мой любимы материал, который напоминает мне о театре, так как он очень схож с папье-маше, это Paperclay. Материалы я привожу с выставок, там, где бываю.

Что Вас мотивирует работать?

Мотивация к работе – сама жизнь. Каждый в этом мире творит, то для чего пришел в этот мир.

Ведь куклы приходят ко мне, рождаются внутри меня и я даю им выход. А принять заказ, это сделать работу которую ты не чувствуешь, это ремесленничество, что мне категорически чуждо.

Через искусство мы познаем себя и Бога и он нас. Все что в этом мире сделано прекрасного, это художниками, гениями. Музыка, живопись, скульптура, архитектура. Мы созданы украшать этот мир.

Foto: arhiv Annadan


72 73

Ženska strana mira Večer poezije pjesnikinja Monda Ex in momoriam Predragu Matvejeviću

Stihovi pjesnikinja južnoslavenskog porijekla zatvorili su i zaokružili u cjelovitosti izložbu makedonskog umjet-nika Zorana Cardule, održane u Rimu od 2 februara do 1 marta 2018 u okviru projekta Monda Ex, posvećene Predragu Matvejeviću.

Projekt Mondo Ex organiziran od kulturne udruge Lipe, nastao je s namjerom da upozna talijansku javnost s onom manje znanom književnom i ljudskom ostavštinom Matvejevića, ali i sa željom da se rimskoj publici približe svjetovi kultura i različitosti kreativnog opusa balkanskih zemalja.

Žene raznolikih identiteta, jezika i porijekla, okupile su pod okriljem mira, čitajući pjesnička svjedočanstva žena bivše Jugoslavije. U prostorima galerije Curva Pura, na južnim padinama grada Rima, nadomak Piramide Cestia, svoje su mjesto pronašli stihovi i fragmenti poetske ostavštine žena, rođenih u raskoraku geografskog i kulturnog prostora koji se protezao od Vardara do Triglava.

Dada Nikolić, Anita Vuco i Luči Žuvela, su za zaključnu večer izložbe pod nazivom "Izložba bez žirija" Zorana Cardule, kao prvog čina projekta Monda Ex, izabrale stihove pjesnikinja: Stele Maje Bosilkovske, Bojane Bratić, Josefine Dautbegović, Almedine Dedović, Dubravke Đurić, Dorte Jagić, Duške Kovačević, Ognjenke Lakičević, Radmile Lazić, Vesne Parun, Irene Pavlove, Katje Perat, Melite Richter, Vojke Smiljanić-Đikić, Vesne Stanić, Jo-vanke Uljarević, Anite Vuco.

Pjesnikinja koje su svojim stvaralaštvom, kroz stihove koji odišu ljubavlju, vjerom, preispitivanjem postojanja i neiscrpnom nadom u bolju stranu čovječanstva satkale niti dobrote koja spaja i ujedinjuje svijetove i vizije. Najveći dio poezija izabran je iz zbirke "Voci di donne della Ex Jugoslavija", pripremila Bojana Bratić Ivić, u izdanju Akkuarie. Pisane riječi, uzburkanih emocija, prevedene ili pak nastale izvorno na talijanskom jeziku, pod okriljem instalacije karanfila Luči Žuvele koja je popratila izložbu Cardule, čitale su: Valentina Caprara, Ksenija Fonović, Yulija Galycheva, Saška Jovanović, Nada Jovičević, Nela Lučić, Fatima Neimarlija, Dada Nikolić, Arianna Pedicini, Raffaella Stefanelli, Gaia Santori, Anita Vuco, Dominika Žuvela, Luči Žuvela.

Poetska večer "Le donne oltre la guerra" nije samo označila zatvaranje izložbe Cardule, te odu Matvejeviću. Bila je to poruka svih okupljenih žena; aktivistica, pjesnikinja, kulturnih i socijalnih djelatnica, da putem izabranih stihova pjesnikinja, pošalju u svijet, univerzalnu poruku ljubavi i mira.

Autor: Luči Žuvela i Anita Vuco

Foto: Zoran Cardula


74

Foto: Yulia Galycheva

Foto: Yulia Galycheva

Foto: Emilia Nardella

Foto: Emilia Nardella

Foto: Emilia NardellaFoto: Emilia Nardella

Foto: Emilia Nardella Foto: Emilia Nardella

Autor postera: Zoran Cardula

75

Večer poezije pjesnikinja Monda ExStela Maja Bosilkovska

Traduzione Anita Vuco

Zid

ponovo je vreme udarilo o zid i ponovo se razbilo u paramparčad; prolaznici su različito reagovali: oni sa debelim đonom gazili su ga na svom putu bespuća a oni sa tankim - preskakali ga ili zaobilazili; samo se žena bez vidika sagla da pokupi njegove male parčiće i umetne ih u svoje oči; neko je rekao kako su postale šarene а neko – da su sada mozaik bez rešenja; niko nije uspeo da vidi kako se zid osmehnuo i otvorio pred njenim pogledom

Il muro

il tempo si è di nuovo scaraventato contro il muroed è di nuovo caduto a pezzi;le reazioni dei passanti furono le più disparate: coloro che ebbero le suole spesse lo calpestavano sulla loro strada rivolta verso il nullamentre quelli che le ebbero sottilissime non fecero che aggirarlo, passandogli accanto o sopra;soltanto una donna senza prospettive si era chinata per raccoglierei suoi minuscoli frammenti inserendoli nei suoi occhi;qualcuno fece notare che erano diventati variopintie qualcun altro – che fossero ormai un mosaico senza una soluzione;nessuno era riuscito a vedere come il muro aveva sorriso aprendosidi fronte al suo sguardo

Foto: Sandra Požun

Stela Maja Bosilkovska jedna je od pjesnikinja ex-Yu porijekla čija se poezija u prevodu Anite Vuco čitala na poetskoj večeri "Le donne oltre la guerra", 1. marta 2018, u okviru projekta Monda Ex, posvećenog Predragu Matvejeviću.


76 77

INTERVJU

78

“Oskudno vreme je, da pokušam da pojednostavim, ono vreme u kome smo kao kultura izgubili oslonce na svoje izvore, na svoju suštinu, na bogatstvo kojim smo se hranili berući plodove duha sa tog helensko-hrišćanskog stabla.”

Miroslav Aleksić je rođen 1960. godine u Vrbasu. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na Katedri za opštu knji-ževnost i teoriju književnosti (svetska književnost) 1983. godi-ne. Do sada je objavio četiri knjige poezije „Zigurat“ (Vrbas, 1986), „Popik ili čug“ (Nikšić – Beograd, 1990), „Nema voda“ (Novi Sad, 1994) i „Oskudno vreme“ (Novi Sad 2016). Bio je član žirija za dodelu književnih nagrada: Festivala jugosloven-ske poezije mladih, Godišnje nagrade Društva pisaca Vojvo-dine i Nagrade „Jelena Balšić“. Prevodi sa ruskog i rusinskog jezika, a pesme su mu zastupljene u više od dvadeset an-tologija. Radi u Biblioteci Matice srpske u Novom Sadu kao pomoćnik upravnika. Miroslav Aleksić je poznati i nagrađivani srpski pesnik, a krajem prošle godine nagrađen je uglednom srpskom nagradom „Lenkin prsten“ za najlepšu ljubavnu pe-smu na srpskom jeziku objavljenu u protekloj godini „Taj tren“. Prošle godine njegova poezija prevedena je na najveći slo-venski jezik – ruski. Sa Miroslavom Aleksićem razgovaramo o postignutim uspesima, o smislu i značenju stvaralaštva i vre-menu u kojem živimo.

„Oskudno vreme“ najnovija zbirka izabranih i novih pesama, predstavlja Vas kao zrelog, darovitog auto-ra, u kojoj se ne vide nikakavi šavovi spajanja ranijih i novijih pesama. Odličan naslov koji korespondira sa Helderlinom. U zbirci kao da je glavni junak vreme. Za-što baš vreme?

Vreme se u mojoj poeziji pojavljuje kao fizička kategorija, dakle vreme koje merimo hronometrom, bio on peščanik, klepsidra ili mehanički časovnik. To je ono vreme koje nam izmiče i sipi između prstiju baš kao pesak. Ono kao da dobija ubrzanje i više ne uspeva da se sjedini sa sadržajima naših života. Sasvim retko je to i meteorološko vreme, što bi Rusi rekli - pogoda. Ali, ono vreme u naslovu moje poeme i knjige, taj helderlinovski pojam oskudnog vremena, to je vreme kao doba, kao epoha ili kao jedan civilizacijski trenutak...U naše doba mnogi duhovni proizvodi mogu nositi oznaku pseu-do ili kvazi. Gotovo da je isto stanje i u oblasti meterijalne

Miroslav Aleksić,dobitnik nagrade “Lenkin prsten”

Vjerujem u značaj

poetske reči

79

Miroslav Aleksić

Autor: Olena Plančak-Sakač

kulture. O tome govori moja pesma Apokalipsa. Ovo je doba recikliranih vrednosti, doba bez ideja i ideolo-gija. Postoji, na primer, nekakav svetski kalendar me-đunarodnih dana ovoga i onoga, (dana zaljubljenih i dana nezaljubljenih, noći veštica i crnih petaka) koji ima ulogu da zameni svece u hrišćanskom kalenadaru i da kreira sliku da neko misli na onih sedam milijardi ljudi, među kojima smo i vi i ja. Ovo nije vreme krize vrednosti nego odsustva vrednosti. Evropska civilizaci-ja, kojoj pripadaju naravno i Rusija i Amerika, ima svojih ključnih šest vekova na čijoj je sredini Hristovo rođenje. To su poslednja tri veka stare ere u kojima klasična grč-ka kultura dostiže svoj vrhunac u eri helenizma, i prva tri veka nove ere u kojima se hrišćanstvo izborilo da od progonjene i stradalne religije, koja se ispovedala u katakombama, postane zvanična rimska religija. Za Helderlina, koji se u svojoj velikoj poemi „Hleb i vino“ pita čemu pesnici u oskudno vreme, između helenskog panteona i hrišćanstva nema diskontinuiteta. Oskudno vreme je, da pokušam da pojednostavim, ono vreme u kome smo kao kultura izgubili oslonce na svoje izvo-re, na svoju suštinu, na bogatstvo kojim smo se hranili berući plodove duha sa tog helensko-hrišćanskog sta-bla. Pre više od dva veka ovaj pesnik je sebe, već po-mračenog uma, osudio na samoizgnanstvo iz takvog sveta tako što tridesetšest godina nije izašao iz svog stana u gradskoj kuli u Tibingenu. Ako je Helderlinovo doba oskudno vreme, onda je ovo što mi živimo ne-što znatno siromašnije, ovo je doba poraženog duha. Mi živimo u svetu koji za svoje veliko dostignuće sma-tra svaki raskid sa tradicijom, koji prezire svoje korene, čiji je ideal superiorni varvarin. Taj i takav svet možda može spasiti samo nova kulturna policentričnost, nova konkurencija ideja i vrednosti, suprotna sumornoj glo-balističkoj stvarnosti.

Da li je poezija lavirint iz kojeg ne želite da izađe-te, parafraziram naslov iz intervjua koji ste dali novosadskom dnevnom listu „Dnevnik“?

Nisam baš siguran da je poezija lavirint u koji zabasa-te u nekom trenutku svog života pa onda taj lavirint postane izraz vašeg bića. Neko će reći da je ona baš ona Arijadnina nit koja vam pomaže da preživite hod kroz životni lavirint, nadajući se izlazu. Postoje oni koji misle da je poezija samo lepa iluzija da imate moguć-nost izbora u potpuno determinisanom lavirintu sveta.

80

Poezija je za mene pre svega ono što Brana Petrović imenuje kao moć govora. Jezik i pismo sami po sebi već spadaju u sferu čudesa. A šta je onda tek pesništvo? Viljem Batler Jejts u jednoj pesmi govoreći o poeziji kaže: „...umilni zvuci da se slože traži se moć veća nego za sve ostalo“. Eto, Petrović i Jejts kažu gotovo isto. Šta drugo ja da kažem, osim da se složim sa dvojicom meni omiljenih pesnika.

Ako je vreme glavni junak Vašeg pesništva, neizbežna je misao o kraju našeg puta, bilo kojim pu-tem da smo pošli, kraj je neizbežan. Kakvo je Vaše razmišljanje o tom karju, o smrti?

Najviše pesama je napisano o ljubavi i smrti. Često su u jednoj pesmi oba motiva. I to nije slučajno jer su ti pojmovi suprotstavljeni jedan drugom do te mere da se isključuju. Tako je i u hrišćanskoj „matematici“, naroči-to ako se pojmovi uzmu u apsolutnom smislu. Poslednja misao, po meni najvećeg srpskog romana, „Seoba“ Miloša Crnjanskog glasi: „Seoba ima. Smrti nema!“ To je tako jasno, dijalektički. Život je besmrtan. Posebno je to jasno kad je u pitanju umetničko i književno stvaralaštvo. Zamislite pitanje: Da li su živi Šekspir i Servantes? Jesu. Kako? Itekako. I Homer.

A što se tiče malih, običnih svakodnevnih ljudskih smrti, tih odlazaka koji nas dotiču dok i sami ne pođemo, to su izvori mnogih tuga i patnji i naših nemirenja sa konačnim. Veliki su naše neznanje i naša bol. Nama je prolaznost sve što imamo.

Ironijski lirizam kao literarni postupak je vrlo je upečatljiv u Vašem pesništvu. Zašto ste odabrali baš takav pristup u svom pesništvu?

Kad bolje pogledam, čini mi se da je najtačnije i najsažetije viđenje mog pesničkog postupka izrekao, pre više od trideset godina, a već povodom moje prve knjige, pesnik Selimir Radulović koji me vidi kao: „pesnika inte-lektualno usmerene mašte, čiji poetski izričaji istodobno skrivaju i izriču smisao.“ U tom smislu vidim kao tačnu i vašu opservaciju. Još je Žorž Bifon govorio – Stil je čovek sam. Blisko mi je to, već poslovično, viđenje i sigurno je da mi ne biramo književne postupke, nego su oni deo našeg pesničkog koda. Ironičan je po jednoj definiciji onaj koji postavlja pitanja, praveći se da sam ne zna odgovor, ili pak onaj koji namerno nešto prećutkuje i kaže manje nego što misli. Lirizam je, opet, sinonim za oduševljenje ili zanos. A ironijski (ili možda intelektualni) lirizam je zapravo prenapregnuti spoj ironije i lirizma koji u toj napetosti postiže ono što ja vidim kao smisao poetskog. Kažem ja, jer drugačiji pesnici drugačije vide i doživljavaju poeziju. Moji pravi pesnički uzori su, za-pravo Servantes i Kafka, koji nisu ostali upamćeni kao pesnici. Raspričanost proze, doduše, njima omogućuje i velelepne izlete u grotesku i sarkazam. Finoj strukturi pesme, koja je sažeta i zbijena bliži je suptilni ironijski, često paradoksalni spoj poljuljane egzistencije i uzvišenog cilja, ili makar zamisli, onako kako je u jednoj mojoj pesmi sekira „između drvene drške i oštrog sečiva zatečena“.

Zašto je važno pisati, zašto je važno ostaviti svoj trag trajanja iza sebe? Da li je to samo iluzija dužeg trajanja?

Pre nego što se upitamo zašto je važno pisati, hajde da vidimo znamo li – zašto je važno disati!? To pitanje je jedno od najprisutnijih u evropskoj literaturi još od istorijskog Hamletovog monologa. Oni koji ne veruju u zna-čaj i smisao pisanja i drugih oblika umetničkog i uopšte duhovnog stvaralaštva teško da mogu da objasne za-što je disanje samo po sebi važno. Duhovna dimenzija čovekovog bića, ta potreba za umetničkom kreacijom, jeste onaj božanski pelcer na goloj biološkoj egzistenciji. Ne zna se da li su stanari pećina Altamire i Laska imali svoje skupštine, vojske i države, ali su svoje slikare imali. Oni nisu pristajali na golo preživljavanje ne zato što nisu hteli, nego zato što nisu mogli. Jer čovek nije samo onaj koji naoružan lukom i strelom ide da ulovi plen ili sa kolicima pred sobom po megamarketu gleda preko rafova da pronađe mesaru. On je i onaj koji piše Pesmu


81

nad pesmama, Orestiju i Majstora i Margaritu, komponuje Pasiju po Mateju, oslikava svod Sikstinske kapele i snima Andreja Rubljova. Najuzvišenija dostignuća duha ne pothranjuju iluziju o produženom čovekovom trajanju. Te kreacije su zapravo dokaz o besmrtnosti ljudskosti, one istinski božanske strane čovekovog bića.

Još kao vrlo mlad pesnik nagrađivani ste za svoje pesništvo. Pre mesec dana uručena Vam je nagrada Lenkin prsten za najlepšu ljubavnu pesmu u protekloj godini „Taj tren“. Koliko nagrade znače već ostvarenom pesniku?

Nagrade su lepa i potrebna stvar. Znače mnogo mladim i onim drugim, manje mladim pesnicima. One usme-ravaju pažnju javnosti na dobitnika, upućuju čitaoce na njegovo delo. A svakom stvaraocu je važna pažnja recipijenata. Da se ne lažemo, zbog njih i pišemo i objavljujemo. U protivnom, mogli bismo sami sebi pisati pesme i držati ih u fijoci. Zato mi je malo muka od onih nadobudnih, uvek namrštenih pisaca i umetnika uop-šte, koji dobijaju nagrade, a stalno negiraju njihov smisao. Lenkin prsten mi je doneo posebnu radost. Imena prethodnih dobitnika: Matije Bećkovića, Pera Zubca, Blagoja Bakovića, Dragana Jovanovića Danilova, Saše Radojčića, Tanje Kragujević i drugih, govore dovoljno o njenom kredibilitetu. Drugo, ova nagrada na pravi način baca svetlo na jednu od najlepših i najvažnijih priča naše poezije, na najinspirativniju muzu i jednog od najvećih pesnika srpskog jezika. Ujedno, Lenkin prsten nas podseća na velike Dunđerske, na staro gospodstvo moje Bačke, na onu Vojvodinu koju volim, o čijem posrnuću je pevao veliki bard Veljko Petrović u pesmi „Voj-vodino stara, zar ti nemaš stida?“. Srbobran, grad sa najlepšim imenom u srpskom nacionu, čini veliku stvar za našu kulturu time što dodeljuje ovu nagradu i čuva uspomenu na velike Dunđerske i na svoje zlatno doba. Ali to nije samo sećanje, to je vizionarski čin obnove grada na temeljima kulture. Svečanost koju Srbobranci priređuju u čast dobitnika Lenkinog prstena odiše dostojanstvom i lepotom. Ni veliki centri naše kulture nemaju takve manifestacije.

Ove godine Vaše pesništvo je prevedeno na ruski jezik, najveći slovenski jezik. Kakav je to osećaj kad se dotigne takav uspeh?

Da, letos je u Moskvi, u izdavačkoj kući Garaks izašla knjiga mojih izabranih i novih pesama – Lavirint, dvoje-zično na ruskom i srpskom jeziku, u prevodu Andreja Bazilevskog. Bazilevski je puno prevodio naše pesnike. U ovoj ediciji, pre moje, objavljene su knjige Stevana Raičkovića, Miodraga Pavlovića, Matije Bećkovića, Mira Vukasanovića, Miroslava Toholja i Dragana Dragojlovića. To mi čini izuzetnu čast. Kada se vaš izbor iz poezije pojavi na jednom od najvećih svetskih jezika i u zemlji, ako ne najveće, onda jedne od nekoliko najvećih lite-ratura sveta, onda počnete da razmišljate o tome kakav odjek vaša reč tamo može imati i zaslužiti. To je jezik Puškina i Tjutčeva, Ljermontova i Njekrasova, Gogolja i Dostojevskog, Čehova i Tolstoja, Jesenjina i Majakov-skog, Cvetajeve i Pasternaka, Bulgakova i Bunjina, Nabokova i Solženjicina...Ovaj niz je jako dugačak i izaziva ogroman respekt. Čitaocima koji su vaspitani na ovakvoj literaturi ne možete ponuditi bilo šta. Zato činjenica da su se jedan ugledni prevodilac i jedan agilni izadavač odlučili da ruskom čitalaštvu ponude moju knjigu pesama, meni čine izuzetno ponosnim. Veoma mi je značajno i to što će se po dobroj praksi ovog izdavača knjiga naći u svih 250 centralnih oblasnih biblioteka Ruske Federacije, od Kalinjingrada do Kamčatke. Kad sam pre nekoliko godina, u društvu pesnika iz svih slovenskih zemalja, govorio svoje pesme na Festivalu slovenske pismenosti u slavu Ćirila i Metodija, u gradu Tveru nedaleko od Moskve, pomislio sam kako je već to velika čast za onoga ko veruje u značaj poetske reči. Tada smo kao srpska delegacija posadili i jedno drvo u parku poezije. Verujem da posvećeno i predano raste i da ću ga opet videti ako me Lavirint nekada ponovo odvede tamo.

Nekada, kad smo živeli u velikoj državi Jugoslaviji, čitali smo jedni druge. Koji slovenački pisci su nam tada bili u lektiri i koje savremene slovenačke pisce poznajete?


82

Nagrađena pesma

Taj tren

Kako je izgledao taj trendok ga je merio satna dalekom tornju negdeDok je sipio iz peščanikai sudarao se s molekulima vodeu klepsidri negdeDa li je to bio rez u oskudnom vremenuili razmak u jednoličnom prostoruTek ta je žena s tamnim naočarimaprošla kroz baštu jedne kafaneokrećući se zavodljivoprema starim stranama svetai osvrćući se da vidi da li se to proleće vuče za njomkao krajevi venčaniceI onda je zastala pažljivokao da ne probudi deteČini mi se da je to bio taj tren

Odrastao sam na sjajnim slovenačkim klasicima: Ivanu Cankaru, Fance Prešernu, Otonu Župančiću, Prežihovu Vorancu, Franu Levstiku, Francu Bevku i drugim. Kao student sam bio fasciniran sjajnim romanima Vitomila Zupana. Mladim generacijama, danas, i u Sloveniji i u Srbiji može izgledati neverovatno, ali mi smo svo to književno bogatstvo doživljavali kao svoju književnost, svoje kulturno nasleđe. Studirao sam krajem sedamde-setih i početkom osamdesetih i tada su u beogradskim književnim časopisima objavljivali mnogi slovenački pesnici. Na jednoj sjajnoj manifestaciji koja ove godine slavi pola veka postojanja, Festivalu jugoslovenske poezije mladih u Vrbasu, imao sam prilike da vidim, čujem i upoznam neke slovenačke pesnike kao što su: Janez Kocijančić, Herman Vogel, Ciril Zlobec, Barbara Hanuš, Taras Kermauner, Franci Zagoričnik, Marijan Pu-ngartnik... Drugu nagradu ovog festivala poneo sam 1985. a „zlato” je uzeo Alojz Ihan iz Škofljice, danas veliki slovenački književnik. Sećam se da je imao sjajnu pesmu koja se zvala „Kućica za ptice“. Eto, zapamtio sam i to. Retko imam prilike da čitam savremenu slovenčku poeziju. Prevoda je u poslednjih četvrt veka sve manje. Ipak, mogu da kažem da književnost koja je dala jednog takvog pesnika kao što je Tomaž Šalamun sigurno stoji ravnopravno sa velikim evropskim literaturama – rekao je Miroslav Aleksić.


83

GUŠ I BAC HUG and KISS by Erato Cardula

Article authors: Marija Ristevska, Phd in Pedagogy, Milena Pejchinovska, PhD in Edu, Violeta Janusheva, PhD in Linguistics

Translated by Stela Kovač Bosilkovska


84

In the world that surrounds us with increasing demands for our adaptation to all-ages people different from us, and for opening our doors and mind to them, there is a fast increase in books on the market, written and designed to facilitate the process of their inclusion. Most of those books are only professional theorizing on a specific syndrome that separates the affected from us. In addition, a good number is written and designed to target the children, preparing them for a life within an inclusive society. However, few books are written by authors affected with a syndrome of a kind that separates them from the normal societal life in the community.

When talking about the autistic syndrome and inclusion of autistic children book writers, the Internet sources provide the names of very few children: a 13-year-old Japanese autistic boy – Naoki Higashida and his book “The reason I jump”, and an 11-year old Macedonian autistic girl – Erato Cardula and the book “Hug and Kiss”.

Naoki Higashida’s book is textual and comprises an interview and a story the foreword of which says: “I wrote this story in the hope that it will help you to understand how painful it is when you can’t express yourself to the people you love…”

Erato Cardula’s book is a book of Erato’s language: 47 words that she has invented to communicate with her loved ones. What is remarkable about this book is that her father – Zoran Cardula, an artist and graphic de-signer, invited 33 artists and designers from Republic of Macedonia to illustrate each of Erato’s 47 words. The result has been a stunning children’s book depicting the magic world that those words mean in Erato’s life and heart. The cherry on the top is the translation of the Erato’s language book into 19 foreign languages. Erato might have not found the best communication channel to the Macedonian children in the inclusion attempt when starting school, but she certainly has made it to children in 19 different countries, which proves that only the sky is the limit!

The children’s world of ASD

Illustrations by: Aleksandar Ilievski, Ana Stojanovska, Anastasija Jovceska, Anastazija Manasievska, Bisera Krckovska, Dejan Handziski, Diano Zdravkovik, Dijana Dimitrievska, Elena Andreeva, Em Ellephantski, Filip Velkovski, Gjorgi Janevski, Gjorgi Jovanovik, Goran Kostovski, Igor Delov, Ivan Durgutovski, Marko Janev, Mar-tina Petkovska, Miki Stefanoski, Milan Stojanov, Nebojsa Gelevski - Bane, Nemanja Trajkovik, Nikola Radulovik, Ruki Cuki, Shemko, Tatjana Koceva, Teano Kardula, Vane Kosturanov, Vase Amanito, Venco Milosevski, Vidana Boskova Micevska, Vlatko Ristov, Zoran Cardula.

85

PROVINCA

86

The Internet and social networking have greatly contributed to dissemination of ideas, thoughts, creations, events, etc. Instagram is probably one of the most frequently used networking services. It is especially favoured by artists, as it is here they can display their works and draw the attention of all sorts of visitors. A captivating figure on Instagram appears to be a young Spanish artist – Gery Escobar (18/03/1992) from Barcelona. Gery is an Arts bachelor, holder of Sportive Business Management certificate and 2 year-Psychology academic course, He has dipped deep into the world of tattoo and woodcraft arts.

How do you promote your work, projects or exhibitions:

Mainly, I use Instagram to promote my work. With each new piece of wood that I work on, I consider myself a constant beginner and have to work a lot to reach my followers and get new ones. Your artistic motto is “Just loving, just flowing, just being free”. How does this align with your creations?

Really my artistic motto is “Just Flow” (It encompasses “Just loving, just flowing, just being free”).With Just Love I mean one has to put love in all that one does, be it art, work or social interactions, etc. The world needs much more love. Just Flow is a phrase I love because I do not like to force situations, or anything. I think that in this life everybody has to go with the flow and be a part of the free flow; I just want to be 100% myself and I hope people love my art style the way it is. I neither want to force things nor impose anything on anybody. I use the phrase Just be free as a reminder to allow myself be free. It is what I repeat to myself, “don’t try to like everyone”. I think that in art the most important thing is to be you yourself, yet different among the other artist. It is also important to let yourself be free, free of judging yourself. All an artist has to do is enjoy the journey of art.

I try to integrate all these three things in my “art style”. I believe it is prerequisite for my creations to be more “pure”.

What was your very first inspiration for you to start woodcarving?

I travelled to Bali, and it was there where I fell in love with woodcarving. When I came back, I bought wood-

THE WOOD CARVE ARTISTGery Escobar

INTERVIEW

…Trying to Find the Line of Best Fit: Just Flow…

Interviewer: Elena Rivić


Foto: Melisa Sanchez Castillo 87

carving tools and a whetstone, and started to carve the wood that I found in my yard. However, it is my firm belief that with each new piece the feeling is that you have that very first inspiration because each piece of wood has a new and undiscovered shape “hidden” in the wood that the artist has to sense and uncover… I try to transform this feeling of the shape sensed into art and I adapt my idea to what comes out from the piece of wood.

What was your first creation?

My first creation was an eyeball called “nature’s look”; so simple. It was after my work with clay, making sculp-tures with plenty of details; I suddenly felt the need, as an impulse, to make something smooth and simple, but meaningful for me.

Would you tell us about the process of making a sculpture – from the first idea to the final touch?

Normally the first step is to think about what I want to transmit, what feeling or idea. Then I sketch down on a paper some shapes or a clear idea (if I know exactly what I want). After this, I look for the “perfect” piece of wood that I have stored in my studio; I observe the grain and the annual rings on the piece of wood, trying to find the line of best fit, or to discern the shape that fits my idea best.

When I have found the chunk of wood with the pattern or shape that fits my idea, I transfer the sketch on it and start the general shaping. I do not use power tools, so I pick my sharpened knife and start to remove portions of the wood. I make the last details with a fine chisel, or with a small knife.

Then I sandpaper the entire piece until the desired look. If I want to make some details like marker pen lines or painting, I make them in the end.

The last step is varnishing the piece. I repeat the process of varnishing at least two times, sanding the piece in between the two varnish coatings.

How do you know when your work is finished?

I know when my work will finish if I have a clear idea about what I want to do. However, 75% of my creations are born from a simple feeling, a sense, or an impulse. When it happens, I do not know exactly where I will end up with my piece. I just know that I need to elicit the unidentified, the unknown, that “X”. In order to achieve that, I only have to spontaneously give in to the natural flow of the process, I stop sculpting sometimes only to step back and observe what I have been doing, and then I accordingly decide how and where to proceed. When I see in my mind the final shape that my piece has been spurring me to achieve, I can tell when I will be able to finish it.

What is the piece you are most proud of, and why?

The piece I am most proud of is “Flow-er & Love” because it was the first “complete” piece that I presented to the public. Moreover, it has had such a good reception from the viewers, which greatly encouraged me to continue with my wood-sculpting.

Your smallest creations and your biggest ones?


88

My smallest creation is a new pendant I have just created, a prototype for my next “line”. It is 3x3x1 cm. My biggest creation is the “Flying doggy”, a dog caricature; it is 13x8x5 cm. At the moment I am working on a new sculpture that will measure about 30x25x20 cm.

What does art mean to you, to the artist, and what does it mean to the world?

Personally, I think art is a way to express feelings, thoughts, or simply your way of being. I try to use the art to touch someone else’s soul or mind, to share an emotion or just to try to “wake up” something in someone. I love when someone makes me laugh and smile, or simply when someone touches something inside my mind and makes me feel something… That is what I want to do, to make people feel something deep inside, in that hidden corner of their mind or heart, beneath the layers of everyday life.

I really do not know what art means to the world; even more, I think I need not even know it because I love to keep art free of fixed definitions, or any prejudice. I just know that I want to connect with the people, be some-thing different and make a change, either in the way of thinking or in the way of acting in the world around us.


89

What are your favorite wood-carving themes? Where do you find your inspiration?

I love nature. And it is there where I find most of my inspiration. Flowers and animals are my favorite figures. Generally, I design “fantasy flowers”, I take a typical flower as a reference but I modify it in accordance with the feeling that I want to translate.

Where do you make your creations?

I usually do a great deal of my work on my PC in my room; it is where I make my sketches and designs; in the same room I ponder over the piece I want to make, I visualize it. However, the “real work” is done in a small room – an empty living room that was converted into a studio; I also keep my tools and wood there.

Is there anything in your studio that you can neither live nor make your art without?

I cannot live without music; I always need music to create. But talking about my tools, I think my lima is my most used tool. I enjoy the process of creation more than the pieces when finished; so I love the part when I work with the lima, making smooth shapes.

Which music aligns well with your creations?

I like to listen to rap music when I create (Spanish rap or reggae) or to some Latin music such as Salsa, Bachata, Reggaeton, but the style that aligns with my creations best is instrumental music (Celtic or classical music, and Fantasy instrumental, too).

Can you share some experiences that have inspired you greatly?

Travelling. I love to travel. It makes me feel great. I try to travel at least two times per year and I try to travel to meet different cultures; the more different the culture, the better. When I just started to carve, I travelled to Bali, Indonesia ( just because I love the isle). The landlord there was a professional woodcarver. I fell in love with his works. He encouraged me to continue my woodcarving. I still remember his style, his magic style.


90

Besides woodcarving, are there any other ways in which you can freely express yourself?

Art is my way of free expression. I used to make clay sculptures before I discovered woodcarving, I used to paint before switching to wood sculpting. And my pencils have always been my best friends. A year ago, I started attending dance classes and have been dancing ever since. So, dancing has become another great way for me to freely express myself. But sport is also here, as I love being active all the time.

Are there any artists that you admire, or guide by?

I like to mix different styles, so I try to learn from everybody, but someone who inspired me so hard to learn more about woodcarving is Jonas Olsen (@jonasolsenwoodcraft). Jason Freeny (@gummifetus) is another of the three artists who are on the top of my list of favourite ones; I really love the ARToy wood works. Jack of the Dust (@jackofthedust) is the third one I would point out; great art style. Nevertheless, I try to create my own style.

What are the possibilities in Spain for the young artists?

Nowadays, it is so hard to be a freelance artist in Spain. We have to pay too many taxes. For this reason, I show my work via social media and try to use platforms like Etsy or Instagram. At the moment, I have another job that I do for living, but I intend to become a freelance artist when things get better.

What moves you most in life?

Love is what moves me most in my life. I think this world needs more love: love in our social life, love for what we do, love for our family, for our work, love for everything and all. This is what moves me most, and what I want to share with all the people I meet. This is in fact what I try to communicate to people by means of my creations.

Your message to Provinca readers?

Art is a way to express yourself. It offers you a huge power to change the world! So, make art!

photographs: Author’s property


91

Zavod Volosov hram

evija za umetnost in dialog kultur junij 2018 · 2019-01-05 · provinca internacional revija za...

Documents