FUTURA BROJ 1

UVODNIK ............................................................................. 4

FRED SABERHAGEN: MIROTVORAC .................................... 5

JOHN SHIRLEY: ŠAMAN ..................................................... 13

GEORGE R.R. MARTIN: PUT KRIŽA I ZMAJA ....................... 45

ARTHUR C. CLARKE: IGRA SKRIVAČA ................................ 64

TERRY PRATCHETT: FANTASTIČNO SVJETLO .................... 75

O ČASOPISU .................................................................... 133

UVODNIK RIJEČ UREDNIKA U svim ste časopisima znanstvene fantastike navikli čitati

uvodnike. Ni ovaj neće biti drugačiji. No, bit će drugačiji po nečem drugom. Po pričama. Nastojat ćemo objavljivati najbolje priče na svijetu. Jednostavno tako. Sad ćete reći, e ovaj baš valja Nikako. Nemate pojma koliko je truda uloženo u ovaj prvi broj FUTURE. Pregledane su brojne zbirke, prosijani su deseci priča, a rezultat vidite pred sobom. Svaka od ovih priča je u vrhu svoje kategorije. Sto se tiče prvog dijela romana FANTASTIČNO SVJETLO, ima jedan i samo jedan razlog zbog kojeg smo odlučili krenuti u njegovo objavljivanje. To je nedostatak bilo kakvih SF izdanja na području Hrvatske. I to se nadamo uskoro popraviti, a do tada imate pred sobom FUTURU.

Za izlaženja pokojnog SIRIUSA ste vjerojatno navikli na neke stvari koje ovdje nećete tako lako vidjeti. Govorim o domaćim pričama i o pismima čitalaca. Domaćih priča ovdje NEĆE biti sve dok se kvalitetom ne približe onima iz bijelog svijeta. A za pisma čitalaca ... Nismo toliko tašti pa da objavljujemo pisma pohvale, a pisma pokude nećemo objavljivati, ali obećavam da ćemo sve razumne i argumentirane prigovore uzeti u obzir. Argumentirani prigovor nije „Ja ne volim to i to, zašto to objavljujete?“ Svatko nešto voli ili ne voli, ali to nije razlog za prigovaranje. Eto, počeo sam zvučati kao usidjelica. Vrijeme je da prekinem. Ugodno čitanje.

RIJEČ IZDAVAČA Štovani kolega objasnio vam je sve, pa mi preostaje da dodam

samo par golih činjenica glede redovitosti i kontinuiteta izlaženja FUTURE.

Ljubaznošću našeg X-PRESS tiskara osigurano je redovito i nesmetano objavljivanje prvih devet (9) brojeva FUTURE, ostalo, nažalost, ovisi o vama. Kažem - nažalost, jer najoptimalniji uvjet za opstanak FUTURE u ovim teškim vremenima inflacije i porasta cijena je - PRETPLATA. lijepa navika čitatelja razvijenih svjetskih zemalja koja je časopisima poput ASIMOV'S i SF&F omogućila da egzistiraju desetljećima.

Umjesto zaključka, konstatacija:što vas se više pretplati na FUTURU, izlaženje časopisa biti će redovitije i kontinuirani je. Hvala.

FRED SABERHAGEN: MIROTVORAC Naslov izvornika: „The Peacemaker“

Carr proguta pilulu protiv bolova i pokuša se udobnije smjestiti

u borbenoj stolici. Podesi radio odašiljač i progovori: „Dolazim u miru. Nemam oružja. Dolazim razgovarati s

tobom.“ Čekao je. Kabina njegovog malog broda jednosjeda bila je tiha.

Radarski ekran je pokazivao da je berserkerski stroj još uvijek mnogo svjetlosnih sekundi ispred njega. Nije bilo nikakve reakcije, ali je Carr znao da ga je stroj čuo.

Iza Carra je bila zvijezda tipa Sol, koju je on zvao suncem, i njegova rodna planeta, prije jednog stoljeća kolonizirana sa Zemlje. To je bila samotna naseobina, blizu ruba galaksije; do sada im je rat s berserkerima bio samo daleki užas u vijestima. Jedini pravi borbeni brod nedavno se otišao pridružiti Karlsenovoj floti u obrani Zemlje, jer se pričalo da se tamo skupljaju berserkeri. Međutim, neprijatelj je sada bio ovdje. Ljudi Carrove planete su pripremali još dva ratna broda, što su brže mogli - oni su bili mala planeta i nisu imali puno sredstava. Čak i ako se ta dva broda budu mogla spremiti na vrijeme, teško da bi bili ravni jednom berserkeru.

Kad je Carr iznio plan vodama planete, mislili su da je lud. Izaći i govoriti o miru i ljubavi? Raspravljati s berserkerom? Možda bi bilo neke nade da se i najizopačeniji čovjek preobrati na stranu dobrote i milosrđa, međutim, kakva bi molba mogla izmijeniti ugrađeni program jednog stroja?

„Zašto da ne razgovaram s njim o miru?“ pitao je Carr. „Imate li vi bolji plan? Ja sam voljan ići. Nemam što izgubiti.“

Oni ga pogledaju, preko onog jaza što razdvaja zdrave planere od onih koji znaju da umiru. Znali su da njegova zamisao neće uspjeti, ali se nisu mogli sjetiti ničeg što bi. Proći će najmanje deset dana dok ratni brodovi ne budu spremni. Mali se brod jednosjed može izgubiti, jer je nenaoružan. Naoružan, bio bi samo provokacija za berserkera. Na kraju su pustili Carra da krene, nadajući se da postoji mogućnost da njegovi argumenti odlože neizbježni napad.

Kad se Carr približio berserkeru na milijun milja, ovaj prekine svoje polagano kretanje, pa se činilo da čeka Carra, lebdeći u

svemiru «na putanji jednog planetoida bez atmosfere, na točki od koje je planetoid bio udaljen nekoliko dana.

„Ja sam nenaoružan“, ponovi Carr radio poruku. „Došao sam razgovarati s tobom, a ne te oštetiti. Da su ovdje oni koji su te sagradili, pokušao bih razgovarati s njima o miru i ljubavi. Shvaćaš li?“ Carr je ozbiljno mislio s tim razgovorima o ljubavi s nepoznatim graditeljima; stvari kao što su mržnja i osveta nisu bile vrijedne njegovog vremena.

Stroj mu iznenada odgovori: „Mali brode, zadrži sadašnju brzinu i smjer prema meni. Budi spreman da staneš kad ti se naredi.

„Ho ... hoću.“ Carr je bio mislio da je spreman suočiti se sa strojem, ali je zamucao i zadrhtao na sami zvuk njegovog glasa. Sad su oružja, sposobna planetu steriliziran, bila uperena samo u njega. A trebalo se plašiti i gorih stvari od uništenja, ako je i desetina priča o zarobljenicima berserkera bila istinita. Carr ne dopusti sebi da razmišlja o tome.

Kad se približio na deset tisuća milja, berserker mu naredi: „Stani. Čekaj tu gdje jesi u odnosu prema meni. „

Carr istog trena posluša. Ubrzo je vidio da je bersererker lansirao prema njemu nešto, otprilike veličine njegovog broda -malu pokretnu točku na video ekranu, što je dolazila od ogromne siluete tvrđave, koja je zaklanjala zvijezde.

Čak i na ovoj udaljenosti je mogao vidjeti koliko je izbrazdana i oštećena ta tvrđava. Čuo je da su svi ti drevni strojevi oštećeni, od njihovih dugačkih besmislenih kampanja po galaksiji; međutim, ovakvo očito oštećenje sigurno mora biti izuzetno.

Berserkerov brod uspori i pristane uz njega. Uskoro se začuje štropot kod zračne komore.

„Otvori!“ zahtijevao je radio glas. „Moram te pretražiti.“ „Hoćeš li me onda saslušati?“ „Onda ću te saslušati.“ Carr otvori komoru, pa stane u stranu da propusti pet-šest

strojeva. Carru se nisu puno razlikovali od robota-nosača i robota-radnika, samo što su ovi bili šepavi i trošni, poput njihovog velikog gospodara. Tu i tamo se sjajio novi dio, ali su im pokreti bili često nesigurni dok su pretraživali Carra, pretraživali kabinu, istraživali po cijelom brodicu. Kad je pretraga bila gotova, jednog od strojeva su ostali morali napola iznijeti.

Drugi stroj, stvar s rukama i šakama nalik ljudskima, ostane na brodu. Čim se zračna komora zatvorila iza ostalih, taj se smjesti u borbenu stolicu i usmjeri brod prema berserkeru.

„Čekaj!“ začuje Carr samog sebe kako prosvjeduje. „Nisam mislio reći da se predajem!“ Smiješne riječi su visjele u zraku, naizgled ne zaslužujući nikakav odgovor. Iznenadna panika natjera Carra da se pokrene bez razmišljanja; korakne naprijed i zgrabi mehaničkog pilota, pokušavajući ga izvući iz stolice. Stroj mu stavi mehaničku šaku na grudi i odgurne ga preko kabine, tako da se Carr pod umjetnom gravitacijom zateturao i pao , bolno udarivši glavom o zid.

„Za nekoliko minuta ćemo razgovarati o miru i ljubavi“, izgovori radio.

Dok mu se brod približavao ogromnom berserkeru, Carr je kroz prozor vidio ožiljke bitaka sve jasnije i jasnije, čak i svojim neukim okom. Na berserkerovoj oplati je bilo rupa, bilo je iskrivljenja i napuhnuća, površine nekoliko četvornih milja, a i šupljina gdje se metal bio rastopio i otekao. Trljajući čvorugu na glavi, Carr osjeti lagani drhtaj ponosa. To smo mu mi učinili, pomisli on, mi mekane žive stvarčice. Ovaj ga je borbeni osjećaj pomalo i živcirao. Uvijek je bio nekakav pacifist.

Nakon kratke stanke, na berserkerovom se boku otvore vrata, i njegov brod krene za berserkerovim u mrak.

Sad se kroz prozor ništa nije moglo vidjeti. Ubrzo se osjeti lagani udarac, kao od pristajanja. Mehanički pilot isključi pogon, pa se okrene prema Carru i počne ustajati iz stolice.

Nešto se u njemu pokvari. Umjesto da se glatko digne, pilot se propne, na tren zamlatara rukama koje su tražile hvatište ili ravnotežu, pa onda teško padne na pod. Pola minute je micao rukom i ispuštavo nekakav zvuk struganja. Onda se smirio.

U pola minute tišine koja je uslijedila, Carr shvati da je opet gospodar svoje kabine; to mu je pružio slučaj. Da bar postoji nešto što može učiniti...

„Napusti svoj brod“ reče berserkerov mirni glas. „Zrakom ispunjena cijev je povezana s tvojom zračnom komorom. Odvest će te do mjesta gdje možemo razgovarati o miru i ljubavi.“

Carrov se pogled usredotoči na prekidač motora, a onda prijeđe iza njega, na C-plus aktivator. Kad mu je tako blizu masa velika kao

berserkerova, C-plus efekt nije pogon, nego oružje -oružje strahovite potencijalne moči.

Carr se više nije plašio - ili je mislio da se ne plaši - iznenadne smrti. Međutim, sad je otkrio da se svim srcem i dušom plaši onog što za njega možda sprema izvan zračne komore. Sve su mu se užasne priče vratile u glavu. Pomisao na izlazak iz zračne komore je sad bila nepodnošljiva. Manje ga je užasavalo da prekorači palog pilota, posegne za kontrolama i ponovo uključi motor.

„Mogu s tobom razgovarati odavde“, reče on, a glas mu je drhtao, uprkos naporu da ga održi mirnim.

Poslije desetak sekundi, berserker reče: „Tvoj C-plus pogon ima osigurače. Neće ti uspjeti da postaneš kamikaza.“

„Možda si u pravu“, reče Carr nakon trena razmišljanja. „Ali, ako osigurač funcionira, mogao bi odbaciti moj brod od tvog centra mase, pravo kroz tvoju oplatu. A oplata ti je već u lošem stanju, ne želiš je još više oštetiti.“

„Ti bi umro.“ „Jednom moram umrijeti. Međutim, nisam ovdje došao

umrijeti, ili boriti se, nego razgovarati s tobom, da pokušamo doći do nekakvog sporazuma.“

„Kakvog sporazuma?“ Konačno, Carr duboko udahne, pa u sebi poreda argumente

koje je tako često uvježbavao. Prste je držao lagano prislonjene na C-plus aktivator, a oči su mu budno pratile instrumente, koji su inače ispitivali oplatu zbog mikrometeoritskih oštećenja.

„Imam osjećaj“, reče on, „da bi tvoji napadi na čovječanstvo mogli biti samo grozna greška. Sigurno mi nismo tvoji prvobitni neprijatelji.“

„Život je moj neprijatelj. Život je zlo.“ Stanka. „Želiš li postati dobroživot?“

Carr na tren zatvori oči; neke od užasnih priča su oživljavale. No, on čvrsto krene sa svojim argumentom. „S naše točke gledišta, ti si taj koji je loš. Mi bi htjeli da ti postaneš dobar stroj, koji ljudima pomaže, a ne ubija ih. Zar nije građenje viša svrha postojanja od uništavanja?“

Došlo je do dulje stanke. „Kakve dokaze možeš pružiti, pa da ja promijenim svoju svrhu postojanja?“

„Kao prvo, lakše će ti biti kad nama pomažeš. Nitko te neće oštećivati, niti će ti se suprotstavljati.“

„Što meni znači da me oštećuju i da mi se suprotstavljaju?“ Carr opet pokuša. „Život je u osnovi superioran ne-životu; a

čovjek je najviši oblik života.“ „Kakve dokaze pružaš?“ „Čovjek ima duh.“ „Doznao sam da mnogi ljudi to tvrde. Ali, zar ne definiraš taj

duh kao nešto što je van mogućnosti poimanja svakog stroja? A zar ne postoje i mnogi ljudi koji niječu da taj duh postoji?“

„Duh se tako definira. I postoje takvi ljudi.“ „Onda ne prihvaćam argument duha.“ Carr izvuče pilulu protiv bolova i proguta je. „Ipak, nemaš

dokaza da duh ne postoji. Moraš ga prihvatiti kao mogućnost.“ „To je točno.“ „Međutim, ako za sada izostavimo duh iz argumenata, razmotri

fizičku i kemijsku organizaciju života. Znaš li ti išta o finoći i složenosti organizacije čak i u jednoj jedinoj živoj stanici? A sigurno moraš priznati da mi ljudi nosimo prekrasne kompjutere u naših par kubičnih inča lubanje.“

„Nisam nikad imao inteligentnog zarobljenika za seciranje“, obavijesti ga mehanički glas uljudno. „Iako sam primio neke relevantne podatke od drugih strojeva. Ali, priznaješ li ti da je tvoj oblik determinirani rezultat djelovanja fizičkih i kemijskih zakona?“

„Jesi li ti ikad pomislio da su ti zakoni možda tako i zamišljeni - da proizvedu mozgove sposobne za inteligentno djelovanje?“

Došlo je do stanke, koja je trajala i trajala. Carru je grlo bilo suho i hrapavo, kao da govori satima.

„Nisam nikad pokušao upotrijebiti tu hipotezu“, odgovori iznenada stroj. „Ali, ako je stvaranje života stvarno tako složeno i toliko ovisi o zakonima Fizike, kakvi oni jesu, a ne drugačiji -možda je služenje životu onda najviša svrha postojanja jednog stroja.“

„Možeš biti siguran, naša je tjelesna građa složena.“ Carr nije bio siguran da može pratiti slijed misli stroja, međutim, to i nije bilo važno ako nekako bude mogao pobijediti u ovoj igri u život. Prste je držao na C-plus aktivatoru.

Berserker reče: „Ako budem mogao proučiti neke žive stanice

Pokazatelj meteoritskog oštećenja se pomakne, poput usijanog željeza na živac; nešto je bilo na oplati. „Prekini s tim!“ vrisne Carr, bez razmišljanja. „Cim nešto pokušaš, ubit ću te!“

Glas stroja bio je prevrtljivo miran, kao i uvijek. „Možda je došlo do slučajnog kontakta s tvojom oplatom. Ja sam oštećen i mnogi od mojih strojeva za održavanje su nepouzdani. Namjeravam sletjeti na ovaj planetoid što se približava, naći metale i popraviti se koliko je moguće.“ Pokazatelj se opet smirio.

Berserker nastavi svoje izlaganje. „Ako budem mogao nekoliko sati proučavati žive stanice sa inteligentne životne jedinice, očekujem da ću pronaći jake dokaze za ili protiv tvojih tvrdnji. Hoćeš li mi dostaviti stanice?“

„Sigurno si nekad imao zarobljenike.“ Carr je to izrekao kao sumnju; stvarno nije znao nikakvog razloga zašto bi stroj morao imati ljudske zarobljenike. Jezik je mogao naučiti od drugog berserkera.

„Ne, nikad nisam uzimao zarobljenike.“ Stroj je čekao. Njegovo je pitanje još uvijek visilo u zraku. „Jedine ljudske stanice na ovom brodu su moje. Mogu ti ih dati

nekoliko.“ „Pola kubičnog centimetra bi trebalo biti dovoljno. Vjerujem da

tebi to nije opasan gubitak. Neću zahtijevati dio tvog mozga. A shvaćam i da želiš izbjeći situaciju nazvanu bol. Voljan sam ti pomoći da je izbjegneš, ako je moguće.“

Da li ga želi drogirati? To se činilo prejednostavnim. Uvijek nepredvidljivost, govorile su priče, a ponekad i suptilnost iz samog pakla.

Carr nastavi sa igrom. „Imam sve što je potrebno. Budi upozoren da mi pažnja neće odlutati s kontrolne ploče. Ubrzo ću ti staviti uzorak tkiva u zračnu komoru.“

Carr otvori brodski medicinski komplet, uzme dvije tablete protiv bolova i vrlo pažljivo počne raditi sterilnim skalpelom. Već je imao neke uvježbanosti u biologiji.

Kad je ranica bila previjena, on očisti uzorak tkiva od krvi i limfe, pa ga nesigurnim prstima zapečati u jednu epruveticu. Ne opuštajući se, pomisli on, niti trena; odvuče palog pilota do zračne komore i ostavi ga tamo sa uzorkom tkiva. Krajnje umoran, vrati se

do borbene stolice. Kad je otvorio vanjska vrata, čuo je kako nešto ulazi u komoru, pa opet izlazi.

Uzme jednu pilulu za buđenje. Ona će malo probuditi i bol, no, morao je ostati budan. Prošla su dva sata. Carr se prisilio da pojede dio obroka za nuždu, promatrao je kontrolnu ploču i čekao.

Naglo se trgnuo kada je berserker ponovo progovorio; prošlo je skoro šest sati.

„Slobodan si da odeš“, govorio je stroj. „Reci vodećim životnim jedinicama na svojoj planeti da ću, kad se popravim, biti njihov saveznik. Proučavanje tvojih stanica me uvjerilo da je ljudsko tijelo najviša tvorevina u svemiru, i da moja svrha postojanja mora biti da vam pomognem. Razumiješ li?“

Carr se osjeti umrtvljeno. „Da. Da. Uvjerio sam te. Nakon što se popraviš, borit ćeš se na našoj strani.“

Nešto ogromno nježno gurne po njegovoj oplati. Kroz prozor ugleda zvijezde, i shvati da se ogromna vrata, koja su bila progutala brod, otvaraju.

Ovako duboko u sustavu, Carr je morao brodom putovati u normalnom svemiru. Zadnje što je vidio od berserkera bilo je da se ovaj kreće kao da će se stvarno spustiti na onaj planetoid bez atmosfere. Bilo je sigurno da ga ne slijedi.

Par sati poslije oslobađanja, Carr se probudi iz kontemplacije radarskog ekrana, pa otide i provede punu minutu promatrajući unutarnja vrata zračne komore. Konačno odmahne glavom, pusti zrak u komoru i ude u nju. Više nije bilo stroja-pilota, a ni uzorka tkiva. Ništa se neobično nije moglo vidjeti. Carr duboko udahne, kao da mu je lakše, opet zatvori komoru, pa otide do prozora i provede neko vrijeme promatrajući zvijezde.

Poslije jednog dana je počeo usporavati, pa kad su se napunili sati do drugog dana, još je uvijek bio dosta daleko od doma. Jeo je, i spavao, i promatrao lice u ogledalu. Vagao se, pa još malo promatrao zvijezde, sa zanimanjem, kao čovjek koji ponovo razgleda nešto davno zaboravljeno.

Dva dana kasnije, gravitacija mu je putanju iskrivila u elipsu ziherice oko rodne planete. Kad se ona našla između njega i berserkerove stijene, Carr počne koristiti svoj radio.

„Ho, vi na zemlji, dobre vijesti.“

Odgovor je došao skoro istog trena. „Pratili smo te, Carr. Što se događa? Što se dogodilo?“

On im ispriča. „Dakle, to vam je priča do sada“, završi on. „Ja bih očekivao da toj stvari stvarno treba popravak. Ako ga sad napadnu, dva bi ratna broda trebala pobijediti.“

„Da.“ U pozadini se čuo uzbuđeni razgovor. Onda se glas vrati, nelagodnog tona. „Carr - još nisi krenuo u spuštanje, pa možda i razumiješ. Ta stvar ti je vjerojatno lagala.“

„O, znam. Čak je i rušenje onog pilota-stroja moglo biti namješteno. Rekao bih da je berserker bio previše oštećen, a da bi htio bitku, tako da je pokušao na drugi način. Mora da je tu tvar prošvercao u zrak u kabini, prije nego što me je pustio - ili je možda ostavio u zračnoj komori.“

„Kakvu tvar?“ „Rekao bih da je to neki novo mutirani virus, zamišljen za

naročitu virulenciju protiv tkiva koja sam mu dao. On je očekivao da ću požuriti kući i sletjeti prije nego što se razbolim, pa ću raširiti zarazu. Sigurno je mislio kako pronalazi biološko ratovanje, koristeći život protiv života, kao što mi koristimo strojeve za borbu protiv strojeva. Međutim, trebao mu je taj uzorak tkiva, da pokaže trag svojim pripitomljenim virusima; sigurno je govorio istinu kada je rekao da nikad nije imao ljudske zarobljenike.“

„Neka vrsta virusa, misliš? Sto ti radi, Carr? Da li te boli? Hoću reći, više nego prije?“

„Ne.“ Carr se okrene sa stolicom da bi pogledao mali grafikon koji je počeo iscrtavati. Grafikon je pokazivao da se gubitak težine, u zadnja dva dana, počeo kretati u suprotnu smjeru. On spusti pogled na svoje tijelo, na previjeno mjesto blizu središta područja bezbojne kože neljudska izgleda. To je područje bilo manje nego prije, a vidio je i nagovještaj nove, zdrave kože.

„Što ti ta tvar radi ?“ Carr sebi dozvoli osmijeh, i glasno izgovori svoju sve veću

nadu. „Mislim da ubija moj rak.“

JOHN SHIRLEY: ŠAMAN Naslov izvornika: „Shaman“

Jedne vruće ljetne noći, Quinn je prelazio ulicu u jugoistočnom

Manhattanu s rukama na glavi i terorističkom strojnicom za leđima - kad je vidio svjetlucavu lubanju vinilne banshee sa šišmiševim krilima, velike kao policijska kola.

Prvo je vidio PJK, Policijski Jurišni Kombi, na putu prema neredu nastalom zbog nestanka struje; kombi je pred sobom gurao dvije lokve reflektorskog svjetla dok je vrišteći prolazio kraj njih niz Delanceyjevu. Na tren ugledan, kad je bljesnuo kraj njih, oklopljeni pandurski auto je bio siva mrlja sa irokeškom frizurom od crvenog svjetla, a rotaciono svjetlo je ostavljalo mlaznjački trag paklenskog sjaja na pozadini od prljavog mraka u oznojenom, zamračenom srcu grada.

A onda je došla halucinacija, vizija, ili što je to već bilo, digla se iznad zgrade iza koje je prošao PJK ... Bez težine, ali velika poput oklopljenih kola, banshee je raširila svoja vinilna šišmiševa krila i digla plamteću glavu preko ruba krova; otisnula se u nebo, i on je vidio da joj je glava providno-crvena ljudska lubanja, sjajna od vrtloga električnih svjetala njenog mozga, da su usta vrišteći megafon, da je tijelo uvećani pterodaktil od zakovicama spajanog sivog metala. Quinn se zablene, pa pogleda druge ... međutim, njihovi su pogledi bili potpuno usredotočeni na preživljavanje, na prelazak ulice. Bio je siguran da je ne mogu vidjeti.

Prešao sam onu crtu, pomisli on. O, sranje. Terorist mu zabije cijev u leda i on odvrati pogled od one stvari

u zraku; zatetura naprijed, prede ulicu. To je bilo u noći trećeg nestanka struje tog ljeta, 18. srpnja,

2011. Vidio je banshee u 22.10. U 21.45, dvadeset i pet minuta ranije, prije nego se tkanje

konsenzualne stvarnosti počelo nanovo tkati, on je upravo izlazio iz stanice podzemne željeznice ...

Quinn, Cisco i Zizz su izbili iz stanice podzemne željeznice, smijući se nekakvom glupavom vicu. Smijali su se da sakriju svoju ustrašenost, jer to je bilo područje snajpera. Izlazeći za njima, Bowler se nije smijao. Bowler je bio mrk kao granitna litica, ne

odobravajući nikakvo odstupanje od Dvobojne ozbiljnosti Radikalne namjere.

Pokušavajući se ne pitati kamo je usmjeren nišan, zahvalno su se uspeli iz užeglog, natrulog podzemlja u mokru vrućinu ljetne noći. Prošli su kroz pješački tunel što je vodio od stanice u Šestoj ulici do ove. Sustav plavog osvjetljenja za nuždu u tunelima podzemne željeznice je radio, usprkos nestanku struje, tako da je dolje bilo svjetla, ali ono je bilo natopljeno drugom vrstom mraka: hladno oznojenim mrakom prišarafljenog, zauzdanog straha. Sjeti te Frižidera. I Deidre.

Stajali su u malom, otrcanom parku, na šezdeset četvornih stopa utabane zemlje, trave na izdisaju, klupa s grafitima, mladih stabala sparušenih poput izgorenih šibica od kisele kiše. Park je bio u trokutu između nekoliko ulica koje su se križale. Tu nije bio potpuni mrak; paučinasti odraz svjetla se širio iz osvijetljenog dijela grada, sjeverno od Houstonske. A nešto je svjetla dolazilo i od dva solama reklamna panoa - tijekom dana su upijali sunčevu energiju i ispuštali je noću s drskim sjajem trgovine - oglašavali su Panamovu nisko-orbitnu raketu (Petnaest minuta do Pariza! ) i, nasuprot Panamovu panou, s druge strane trga: Zaštitite vaše zdravlje Intravenoznim Seksom Doca Johnsona: Partneri više nisu potrebni! Izlozi su bili mračni. Quinn je mogao razaznati trgovinu kineskom hranom Narodne republike Kine, po njenoj karikaturi veselog Maoa s kuharskom kapom; diskontne butike, trgovine što prodaju restlove potrošačkog smeća; i dvostruko zakatančene ulaze u velike podzemne trgovačke centre. On i ostali su se naslanjali na zarđale željezne okvire dječjih ljuljački, na kojima nije bilo lanaca, a u blizini su stajali koševi za smeće od metalne mreže, zgužvani poput opušaka, prepunjeni plastikom, limom i papirnim otpacima: odbačenom kožom sluzave bezvrijedne hrane.

U daljini, sirene: glasnije, pa tiše. Koliko još prije nego Fedovi provjere teritorij Funova? pitao se Quinn. Ili prije nego što se neredi zbog nestanka struje prošire na ovaj kvart? Možda to ovisi o tome tko je ovaj put napao centralu. Koja Frakcija: Kršćanski Funovi, Muslimanski Funovi, an-esteti, Pokret, Medijski siledžije, tkogod ... čule su se suprotne glasine.

Quinn se okrene Bowleru, koji je navodno bio voda spašavalačke družine. „Što sad?“

Bowler protutnji, „Moramo ovdje čekati. Ovo je rub teritorije Funova.“ On pokaže glavom svjetlucavo-plavi slogan Muslimanskih fundamentalista na arabici, sprejem napisan preko asfaltne staze parka. „Oni će s nama stupiti u vezu. Ili će odlučiti ...“ Nije dovršio rečenicu, a oni su znali da misli na snajpere.

Gledajući naokolo Quinn primijeti druge Funovske oznake, svježeg izgleda, povrh tuđih grafita, i kišom umrljane postere Ayatollaha Daseheimija s naočalama, dječačkog izgleda, nemarno nalijepljene pištoljima za lijepljenje po zidovima, klupama. Pitao se gdje je sada nišan ... na potiljku, na čelu, na križima?

Možda je taj spasiteljski pakt bio greška; možda je i djetinjasto i arogantno i nerealno, čak i uz video ključ-kazetu (pomislivši na nju, on odsutno opipa nabreklinu od male kazete na džepu od košulje ), misliti da mogu izvući Deidre iz Frižidera. Ali, svejedno su nastavljali. To je bila obaveza.

Quinn - visok, mršav, rijetke plave kose, velikog nosa, s jednim zelenim i jednim plavim okom - je bio nedosljedan svih svojih dvadeset i četiri godine. Pokušavao se definirati na male načine, kao što je jednobojno oblačenje; sve crno ili sve bijelo ili sve crveno. „Počni sa svojom odjećom“, uvijek mu je govorio tata. „Počni izvana, radi prema unutra.“ Jedna od nevjerojatno površnih i plitkih misli njegovog tate. (Njegovog su tatu oblačili profesionalni dizajneri prije nego što bi izašao na pozornicu; praznovjerno je vjerovao u kostimiranje.) Međutim, ispod svojih krpa, Quinn je bio nepostojan i gorko svjestan toga; bio je propali student video umjetnosti Columbia Univerziteta. S velikim entuzijazmom se pridruživao organizacijama i nikad ne bi otišao na drugi sastanak; ponekad bi čitao hrpe knjiga u jednom tjednu, onda bi mjeseci prolazili a da ništa ne dočita do kraja; svirao je bas u jednom bendu, ali nije dovoljno vježbao. Prekinuo s drogama, ali nikad do kraja. Obvezivao se curama dubokim, rezonantnim, romantičnim uvjerenjem - ponekad i na tri ili četiri mjeseca.

Zizz je jednom rekla, „Možda su to nov-ciiii, haaaa?“ Možda je jednostavno bilo previše lako vratiti se renti, novcima od tate, povlačenju u maternicu tatinog stana u Zgradama visokog osiguranja. Nije bilo motivacije da se išta dovršava, jer kad postane teško ....

Večeras se, ipak, odlučio ... Večeras je nosio sve crno: crnu majicu kratkih rukava, crne gerilske vrećaste hlače, uvučene u crne skinheadske čizme. Boja obaveze. Zato što ga je Deidre prva natjerala da pogleda samoga sebe. Deidre mu je pokazala kakva obaveza može biti...

I tako je ostao i čekao da vidi hoće li ga snajperi ubiti. Zizz je zviždukala i pjevuckavim šaptom razgovarala sama sa

sobom, pentrala se po gredama igrališta veličine poštanske marke, i naizgled zaboravila sve o snajperima i činjenici da je ovo teritorij Muslimanskih Funova. Zizz je bila žensko, ali morao si je pogledati dvaput da to vidiš; ona je bila zdepasta, vrlo blijeda an-estetkinja; kosa joj je bila izblajhana koštano bijelo, našešurena poput nekog gladnog morskog stvorenja; očne duplje su joj bile zacrnjene teškom naslagom kohla. Mogla je glumiti jednu od glavnih uloga u epizodi Vampirica. Kapsula walkmana u desnom uhu joj je postepeno uništavala završetke slušnih živaca jednim od bendova iz pravca Uobličene smetnje, Sjebana nebesa. Na lijevom je uhu bilo načičkano prstenje i vijci provučeni ravno kroz hrskavicu. S lijevog zapešća joj je visila nekakva lutkica, četiri inča duga, nekakva primitivna stvar lukavo napravljena od jarko obojenih električnih žica i komadića integriranih krugova; srebrna žičicaje poput jezika virila iz lutkinih usta...

Ispod prozirne plastične suknje nosila je pripijeni sivi body protkan slikovnim mikro reaktantima osjetljivima na signale, koji su slučajnim uzorkom reproducirali slike TV signala po njenom niskom, nabijenom tijelu; kratke vijesti o nestanku struje u donjem Manhattanu su se vidjele na njenom torzu, a spiker je, glave iskrivljene u obrise njenog trbuha, nijemo otvarao usta, dok je iznad njega gola glumica seks-komedije izvodila komičnu reakciju na seksualne ponude svoga oca

„A zbog čega moramo čučati tu-uuu, ha, Bow-leruuu?“ upita Zizz, napućivši usta, i ušmrkne dizajnerski metadon iz spremnice usađene u nokat na palcu; kad je droga počela djelovati, ona izvede nekoliko mlitavih i skraćenih an-estetskih koraka na nešto sa svoje slušne trake. „Hoću reći, ne možemo ovako naći Deidre, ovo je sraaanjeee.“ Zizz je imala dvadeset godina; imala je skičavi glas sedmogodišnjakinje.

Bowler je bijesno pogleda „Misliš da ideš na koncert? Ovo je teritorij Funova. Ne možemo proći dok nas ne provjere.“ On je bio velik, nosio je sivo-maslinastu majicu kratkih rukava i maslinasto-sive vojne hlače i bezbojne čizme; nakostriješena mu se crna brada prosipala preko ključnih kostiju, a širila se toliko da je skoro prelazila u njegove dreadlockse. Kukasti nos, upale oči. Duboki glas što se slagao s njegovim raspućinovskim izgledom. Oko njegovih zjenica nalik rupama od metka mogao si svuda vidjeti bjeloočnicu. Imao je četrdeset godina; drugi su imali nešto više od dvadeset. Bowler je rijetko spavao. Uzimao je previše vitamina. Vidio sebe kao političkog vizionara. Imao loše zube. Čitao Marcusea i Das Kapital - neskraćene - od ponoći do zore.

„Možda“, reče Cisco, okrećući se smrznutog osmijeha prema krovovima, pitajući se gdje su Funovi, „sad nije vrijeme. Možda nije, recimo, prava vibra.“ Cisco je bio pola Portorikanac, pola Izraelac. Bio je nizak, nabijen; oči pogubne za žene, velike, smeđe, s gustim crnim trepavicama, usta malo preširoka, usne malo predebele, kovrčava crna kosa, bjeličasta indijska košulja, hlače zavezane konopom i sandale. Nije se dovoljno kupao, ali mu je znoj imao miris kokošje juhe, pa se nitko nije žalio, sve dok ga se ne bi nakupilo za nekoliko tjedana. Imao je dvadeset i četiri godine, neo-beat pjesnik, samozvani mistik - i tim je maksimalno davio.

„Vrijeme da izvučemo Deidre je sad. Imamo dogovor večeras u Hopescopeu“, reče Bowler, rezonatnim autoritetom. Pokušavao je ne gledati izravno u krovove. „Moramo riskirati, jer bi Deidre učinila sve za nas. Ona i jest učinila sve za nas. Znala je što bi se dogodilo da nas je otkucala FedKontroli, Cisco.“

„Znam, čovječe, nije da ne mislim da smo joj dužni, samo, ne znam, aspekti, znakovi, nisu ...“

Quinn to više nije mogao podnijeti. „Hoćeš li, u kurac, više umuknuti, Cisco? Ako nisi htio riskirati, nisi ni trebao dolaziti.“

„Na kog smo ljuti, QwH-iinneee?“ upita Zizz, cereći mu se. „Ljuti na Cisca, jer je i nas frka, ha, nećemo pričati o tome, haaa? „ Ona mu položi dlan na ruku. „I mene je.“ S te tri riječi, njenog afektiranja nestane. Znao je da se pali na njega, a pomisao na mogućnosti ga natjera da se strese - i u isto vrijeme ga navede na misao: Možda bi to bilo u redu ...

Iritirala ga je. Međutim, sviđao mu se način na koji se trudila vidjeti što je u njemu. Možda bi ga ona shvatila, ako počnu hodati

Isprva su Quinn i ostali stvarno, pošteno, uistinu vjerovali da mogu izvući Deidre iz najneprobojnijeg zatvora u zemlji. Usijanost njihova gnjeva prema onom što se dogodilo Deidre svojim je blještanjem zasjenila slatki razum. A kad je Bowler došao Deidreinim prijateljima s planom za korištenje Posrednika, oni su pristali.

Sada, ipak ... sada, na prvom koraku, počeli su o tome razmišljati, preokretati plan na ovu, pa na onu stranu, poput slijepca s 3-D slagalicom; i znali su da je plan bezuman, da nema ulaska u Frižider, osim Jednosmjernim ulazom, kojim je ušla Deidre.

Međutim, nitko nije htio prvi reći, Daj, zajebimo ovo, to je nemoguće, ovo je krivi smjer u jednosmjernoj ulici, Deidre ne može to tražiti od nas ...

Quinn reče, „Umoran sam od čekanja. Ne možemo s njima stupiti u kontakt, ili nešto slično?“

Bowler je škiljio prema sjenama izloga s druge strane ulice. „To i radimo. Ako želiš razgovarati s njima, trebaš stajati ovdje, na ovom mjestu, i onda njihov Muftija izađe. Bi te skinu snajperom.“

„Ili jedno i drugo, odgovarajućim redom“, reče netko iza njih. Oni se okrenu, napola očekujući da će ih ustrijeliti prije nego

što dobro i vide tko je to. Međutim, H&K karabin s laserskim nišanom je bio zabačen na lijevo rame niskog muškarca, nemarno poput torbe, uperen u zemlju. On je sebi mogao dopustiti da bude nemaran, zbog snajpera.

Funovski gerilac je bio visok otprilike stošezdeset i pet, vitak; na šakama i podlakticama su mu bile jako izražene vene; nije bio onoliko tamnoput koliko je Quinn očekivao. Nosio je bijelu košulju kratkih rukava, crne hlače sa urednom crtom. Samo su čizme bile vojničke. Izgledao je poput upravitelja bliskoistočnog restorana. Možda je to i bio. Imao je naočale sa bijelim žicanim okvirom, poput dječaka Ajatolaha - Ajatolah nije odobravao očne umetke: vjerovao je da ih usadivači mogu koristiti za kontrolu uma. Dječak Ajatolah je morao biti dostojan duge tradicije paranoje.

Fun reče, činjenično: „Ja sam Jabbar. Rečeno nam je da dolazite. Nije nam rečeno zašto. Vi ste djeca naših neprijatelja“ On

pogleda Zizz. Televizijski PJK, u lovu na prekršitelja zakona, zakrivudao je preko njenog boka i trbuha; klimaktična scena rezanja genitalija iz Carstva čula se igrala na njenom bedru. „Vi ste dekadenti.“

Ostavio je implikaciju u zraku, da visi, da se ljulja, trza nogama.

Jabbar, pomisli Quinn. Nije baš zvučalo kao iransko ime. Možda je istina: da je dječak Ajatolah ujedinio Arape i

Perzijance „Oćemo izvuć Deidre“, reče Zizz. Iznenađujuće ozbiljna „Posrednik se složio da nam pomogne“, reče Bowler. „A večeras je transport skroz sjeban“, reče Cisco. „Ne možemo

se probiti do HopeScopea, gdje je Posrednik, a da ne prođemo kroz vaš komad zemlje.“

Svi su se žurili objasniti. Mogli su osjetiti nišane. Jabbar napući usta „Deidre. Vi ste njeni prijatelji?“ Bowler kimne. „Radimo s njom. Za sve u ovom području, protiv

Fedkontrole.“ „Možda ste CIAD.“ Mislio je na CIA Domestic. Bowler odmahne glavom. „Mi smo iz Pokreta“ „Svatko bi to rekao“, istakne Jabbar. „Deidre je imala običaj govoriti ... o vašem pokretu“, reče

Quinn. Nije niti znao kako je to izašlo iz njega. „Rekla je, „Zbog njih samo nevidljiva nepravda postaje vidljiva.“ I rekla je, „Terorizam je lako osuditi kad su ti otvorene druge avenije.“„

Jabbar kimne, uz treptaj zabavljenosti na kutovima usta. „Fedajini znaju tu izreku. Poznajemo Deidre. Ne poznajemo vas. Skoro smo vas ustrijelili. Stajali ste na pravom mjestu, ali niste držali ruke na glavi. To je ostatak signala i govori da ste nenaoružani.“

Istog trena, Bowler, Cisco, Quinn i Zizz stave ruke na glavu. Quinnu se osuše usta. Složili su se da dodu s Bowlerom jer je

on bio u Pokretu onaj koji navodno zna sve detalje na ovoj strani. Samo, izgledalo je da ne zna. Super. Quinn reče, „Oprosti. Nismo znali.“

Jabbar mahne puškom, „Doći ćete sa mnom.“ Tada su prešli ulicu, prema izlogu na drugoj strani, gdje je

drugi čovjek stajao na vratima sa auto-sačmaricom u rukama.

Quinn je razmišljao: Auto-sačmarka. Boze, što ti ta napravi - i tada je prošao PJK, prema neredima, a banshee se digla iznad zgrade ...

Došla je, pa počela blijediti, poput zaslijepljenosti od jarka svjetla na mrežnici - a onda ga terorist Jabbar podbode puškom. Prešli su ulicu i ušli u staru trgovinu.

Izlog trgovine bio je zakovan daskama; ulaz zatrpan smećem. Unutra na prigušenom, voštanom svjetlu kem-lampe, Quinn je vidio redove kartonskih kutija uza zidove oguljene žbuke;

nekoliko ih je bilo na podu, otvorenih, pa je vidio da sadržavaju redove zabranjenih uvoznih silikonskih pločica, čipove, UI moždane jedinice, šteke neoporezovanih cigareta i sintareta i alkohol. Crna burza je plaćala naoružanje funovske gerile.

Jabbar pokupi lampu i povede ih; još su dvojica krenula za njima i potjerala ih u jednu tijesnu stražnju sobu, u kojoj su bili pisaći stol, ugašeni kompjuterski terminal, dva telefona i nakupljeni smrad cigareta bez filtera i jake kave. Ona dvojica muškaraca su ostala na vratima, pušeći.

Quinn nikad prije nije imao halucinaciju, i banshee ga je potresla. Međutim, to što je bio zarobljen u maloj sobi s neprijateljski raspoloženim gerilcima, naoružanima do zuba, nekako mu je maklo sve osim baš sada iz glave ...

Jabbar objesi lampu o kuku u kutu stropa. Lampa se pomalo ljuljala na kuki i zbog toga su sjene u sobi skakale i zanosile se. U istom kutu se Jabbar sagne i počne kopati po hrpi plakata i biltena na arapskom; izvuče neku plosnatu kartonsku kutiju. Donese je do pisaćeg stola i otvori, pa položi sadržaj na stol.

To je bila isključena video-slika. Četvrtasti komad stakla i plastike, dvije stope puta tri stope puta dva inča. „Deidreina sestra je bila u Pokretu, i mi smo je poznavali“, reče Jabbar, gledajući u njih. „Ona nam je dala ovu sliku. Rekla je da je svi u Pokretu znaju napamet. Ako ste vi u Pokretu, znate je.“

Quinn se, bez daha, zapilji u sliku kad ju je Jabbar uključio. Postojale su mnoge video-slike u Pokretu. Međutim, jednu je znao napamet, zato što ju je sam napravio, na NYU. A Deidre je bila pomalo tašta zbog nje ...

Slika je protreptala kroz seriju kadrova ulica ( Quinn je istog trena znao: to je njegova ) kraj squatterskih slumova; visoko kontrastne slike nestvarno dobro obučenih klinaca, koji žive kao

squatteri, okupljenih oko vatre u benzinskoj bačvi; kadar Smokva „Sablasti“ Casparina - lice je skriveno, ali to je njegova sprejem oslikana pilotska jakna - kako kupuje pištolj od D'angela, čije je lice bijelo od žestokog snifanja sintikoke; banda na skateboardima pokazuje svoje poze pred kamerom; stara gospoda Pesca sa svojom skraćenom sačmaricom i upalim osmijehom. A na određenim razmacima u beskonačnoj petlji, slike Deidre: visoke, koščate, sjajne crne kože, obraza probijenog zakovicom sa utisnutim slovima NFC - NO FEDERAL CONTROL - crvenima na crnoj podlozi. Deidre se brine o klincima, crnoburzijašima, opsjednutim starim gospođama, govori dok ne promukne, govori im da Federalna Kontrola nije svemoguća, da neće uspjeti u svom pokušaju da ih preseli sa Manhattana u male osigurane policijske države nazvane Neboderski Smještaj ... Govori im da je Federalna Kontrola obećala njihove okruge bogatim građevinarima ... Govori im da je jednostavno glupo trampiti dom i nekakvu slobodu za policijski neboder koji će se za dvije godine pretvoriti u slum ...

Klik, klik, klik, tri pokretne slike, a na svakoj četvrtoj Deidre. Jabbar stisne dugme kod jednog kadra, zamrznuvši sliku na

prizoru u kojem je Deidre podizala video-obrazovnu kućicu na jednom uglu i prikazivala slumovima istinu o ulozi Fedkontrole u Brazilskom ratu i što se dogodilo svima koji su ušli u vojsku ...

„Što dolazi poslije ovog?“ upita Jabbar. „Ima puno slika iz Pokreta“, reče očajnički Bowler. „Ne možemo

...“ „Biće snimka klinca koji gleda tv-grafit sa Deidreinim imenom“,

prekine ga Quinn. Okrene se Bowleru. „Trebao bih znati. Ja sam ga snimio.“

Jabbar stisne dugme. Slika se pokrene, a jedno je malo dijete sjedilo leđima okrenuto kameri i gledalo kako video-animirane riječi vijugaju preko Predsjednikovog lica: Deidre kaže da ne sluiate lailjivce...

Jabbar kimne glavom. „Okej.“ Uperi pušku prema Quinnu. „Sad mi reci cijelu istinu, što ćete to napraviti, ha? Što? Jer znam da ste mi lagali. Jeste u Pokretu, ali lažete.“

Quinn pogleda otvor cijevi. Mogao je čuti kako mu srce lupa, negdje daleko, nalik dalekoj buci gradilišta. „Uhhh ... Rekli smo ti. Izvući ćemo Deidre.“

„Deidre je u Frižideru“, reče Jabbar, nestrpljiva odrasla osoba s glupim djetetom. Treperavo svjetlo video-slike mu je osvjetljavalo lice odozdo, premještalo ravnine lica u nezemaljskoj dislokaciji. „Nikoga se ne može izvući odande. Ako kažete da to radite, ili ste glupi, ili lažljivci.“

Quinn pogleda Bowlera dignutih obrva. Bowler izabere da kaže istinu, onako kako je on vidi. „Idemo vidjeti Šamana. Posrednika. Ali ne zato što mislim da ima išta u njegovim, znaš, ah, tvrdnjama o Duhovima Urbane Divljine, u bilo kojem dijelu te priče. Mislim da imaju neku vrstu hardwarskog ili wetwarskog pristupa mreži Fedkontrole. Štogod imaju“, nastavi Bowler, govoreći brzo, „izgleda da radi. Sama Deidre se zaklela da je jednom njoj radilo. Samo, Posrednik je vjerojatno shizofrenik, pa stvari interpretira,... znaš, mistički.“

Quinn pomisli na banshee. Duhoiri Urbane Divljine ... ali, samo je rekao, „Bowler je dogovorio da odemo do Posrednika zato što misli da Posrednik može izvući Deidre iz Frižidera. Moramo stići do tamo u određeno vrijeme. A nestanak struje je doveo protu-demonstracijske odrede, pa su oni zatvorili sve ostale prolaze. Jedino je ostao prolaz ... ovuda. Kroz vaš teritorij. Treba nam pratnja, da nas vaši ljudi ne ustrijele.“

„Način da se ude u Frižider.“ Jabbarove se nosnice rašire, oči otvrdnu. „Ako je to istina, izvući ćete i naše ljude. Imamo četvoricu u Frižideru.“ Značajno se poigravao puškom.

„Rekao sam ti Bowleru“, promrmlja Cisco. „Vibre su bile ...“ „Ne, ovo je suuu -peer!“ uleti Zizz, izvodeći kratki grčeviti ples,

zbog kojeg su se dva gerilca pogledali i frknuli od smijeha. „Mogli bi i njih izvući! Mogli bi... „

Bowler odmahne glavom. „I jednog će biti dovoljno teško. Imamo video-ključ za njenu ćeliju. Treba nam Posrednik da nas provede pored stražara, osiguranja, kamera. Imamo samo jedan video-ključ.“

„Bomba!“ predloži Zizz puna veselja. „Mogli bi ući, pa dignut u zrak njihov kom-pju-uuu-ter! Onda će se možda sve ćelije otvoriti i...“

Quinn zaječi. Osjetio je kako mu se znoj lijepi košulju za leda Činilo se da je soba tako uska da ga guši. „Zizz“, zasikće Quinn,

„prestani pomagati prije nego što nam pomogneš upasti u još veća govna“

„Ne, to nije loša ideja“, reče Jabbar, gledajući Zizz s novim poštovanjem. „Bomba u njihovom glavnom kompjuteru.“

Bowler odmahne glavom toliko jako da si mogao čuti kako mu brada šušti. „Ne, slušaj...“

„Ne, ti slušaj - ako izvlačite svoje ljude“, reče Jabbar, meljući riječi zubima, „i želite našu pomoć, izvući ćete i naše ljude! Mi ćemo osigurati eksploziv.“

Digao je strojnicu i uperio cijev u Bowlerovo lice. Zizzin se izraz lica stubokom promijeni u djeliću sekunde, od

veselja u mrki oh-oh izraz. Vidjela je da je uprskala Primakla se Quinnu. Kutom okaje vidio kako uzima lutkicu

koja joj je visjela sa zapešća ... Zabije joj jezik-žicu u Quinnovu podlakticu. Quinn trgne ruku

od nje, uvuče zrak i osjeti... Bljesak bijelog svjetla; val bijele vrućine. Quinn se ukoči. Naelektriziran iznutra. Paraliziran. Osjeti

neku Prisutnost. Netko... Klik. Iznenada je stajao izvan sebe. Bio je povezan, ali i odvojen,

u mračnom kutku, nevidljiv, izdvojen od ostalih, promatrao je sebe samog, i vidio na svom licu izraz koji nikad prije tamo nije bio.

Nije mogao ništa namirisali ni ništa čuti - osim vlastitog glasa. Govorio je neke besmislice. Ne, govorio je arapski, Jabbaru. Nije imao pojma kako da govori arapski. Niti jedne lekcije. Ali je to činio. I znao je što riječi znače na engleskom:

„Jabbare! Frižider ima biomonitore od zida do zida. Svi zatvorenici su vezani, hrane ih intravenozno i imaju kičmene kutije. Ne mogu se maknuti ako ih kičmena kutija ne makne. Kiberstražari paze na njih, a oni nikad ne spavaju, nikad nemaju pauzu, uvijek su tamo - ako uništiš glavni kompjuter, oni i ostala oprema mogu učiniti svašta. Nije obavezno da se kompjuter isključi - možda će ubrizgali zatvorenicima prekomjernu dozu lijekova, stražari se mogu zabuniti i smatrati zatvorenike za napadače. Bit svega jest, ako uništite taj kompjuter, sustav će biti razbijen i ljudi spojeni na njega će umrijeti. Uključujući i tvoje ljude.“ Cisco i Bowler su zurili u njega; njegov tjelesni dio. Potpuno zadivljeni.

Jabbar prevlada svoje iznenađenje i odgovori na arapskom, „Zašto bi vam trebali pomoći ako to ne oslobađa naše ljude? Ako se mi upletemo i Fedovi to otkriju, još će nas više goniti. Već su izmislili ovaj nestanak struje da bi nas napadali, da nas pokušaju istjerati. Ovog mjeseca su već dvaput izvršili raciju na nas, kad su nas uspjeli naći. Provocirati ih još više, ne bi pomoglo našoj stvari, sad ne bi. Pritisak bi bio prevelik. U našem smo položaju naučili koliko problema možemo prouzročiti i još uvijek preživjeti. Nismo budale.“

„Deidre se bori za vašu stvar. Ona je govorila protiv novih protu-Muslimanskih useljeničkih zakona. Ona je progovorila i rekla da vas muče, tjeraju na građanski rat, zato što kršćanski fundamentalisti preuzimaju vladu; rekla je da vam namještaju, da vas sude i zatvaraju i deportiraju samo zbog predrasude o Muslimanima. Govorila je toliko puta da su je se morali otarasiti.

Pa su podmetnuli ilegalne kemikalije u njenu kuću, opremu za izradu bombi. Ironija je neizreciva. Deidre, podmetač bombi! Bezbroj puta je na sastancima Pokreta govorila protiv bombi. Rekla je da bombe ne mogu razaznati civile. Ali, Fedkontrolajoj je namjestila, rekli su da je ona terorist, podmetač bombi, i to im je dalo ovlasti da je stave u Frižider, da je osude na uvjetovanje. Ona je govorila za vas, za sve nas - a oni su je oteli! Na površini legalno - ali oteli, Jabbare! Sigurno ti Allah sada govori što moraš učiniti

Jabbar je blenuo u njega. Onda Quinn - onaj promatrački, odvojeni dio Quinna -upadne

u nekakvu crvenu cijev, i prođe kroz zid bola. Kroz bijelo svjetlo, val vrućine ...

Klik. Vratio se u sebe, okupan znojem, drhtav, ali ... sam u svojem tijelu.

Svi su piljili u njega. „Ovome ovdje“, reče Jabbar, polako, na engleskom, „je toliko bilo stalo da je naučio naš jezik. Govorio je razumno. Dirnuo me. Ja sam Muftija i ovo je moj sud.“

Mokri vjetar, pljesnivo-viažan, sa East Rivera, curio je između uništenih zgrada, i odnosio nešto vrućine sa Quinna, Bowlera, Zizz, Cisca i Muftije, dok su klipsali sredinom ulice pune krša.

Quinn se osjećao čudno. Još uvijek pomalo dislocirano; kao da je ovdje i nije ovdje. Zizz mu je ovo nekako učinila. Ona lutka. Njen žičani jezik...

Quinn zastane i prošapće Zizz, „Što si mi tamo učinila? Neki si mi kurac ubrizgala ili što ?“

Zizz se ugrize za usnu da ne zakikoće. „Učinila sam ono što mi je Prodavačica fetiša rekla da učinim. Rekla je, ako bude kritično

„Što? Tko je ...“ „Radi za Posrednika, poslala je lutku kad je Bowler ...“ Muftija se okrene i prosikće, „Bez priče!“ Mahne rukom prema

krovovima. Zgrade su bile ocrtane slabim svjetlom zvijezda i mekim

okrajcima svjetlosti vatri sa čistina u kršu: crvene mrlje na crnom zidu noći. Odlomci na arapskom, farsiju i libanonskom su do njih dopirali i nestajali dok su prolazili Donjim Istočnim Manhattanom. Još uvijek su bili na teritoriju Muslimanskih Funova, ali jedva. Nesigurni prekid vatre je kristalizirao muslimanske i kršćanske zone na suprotnim stranama Clintonove ulice. Prepreke i kontrolne točke Nacionalne garde su još uvijek tamo stajale, blok prema zapadu; još bliže su bile očišćene šasije vojnih kamiona i spaljene ljuske raznesenih auta, zgrbljene u sjenama poput sasušenih lešina bizona u Badlandsu.

Quinn bi se ukočio svaki put kad bi došli do raskršća, jer su ih raskršća izlagala velikoj mogućnosti snajperske vatre iz Kršćanskih sektora; baš večeras, kad su panduri i vojnici zaokupljeni neredima zbog nestanka struje, bila bi odlična noć da se nešto počne, skine nekoliko Funova ...

A Kršćanski snajperi ne bi znali na toj udaljenosti da Quinn i njegovi prijatelji ne spadaju pred njihove nišane. Da znaju tko su oni, vjerojatno bi i onda pucali: Quinnova horda je dolazila iz okruga Registriranih Socijalista.

Quinn je skoro poželio da netko otvori vatru. Nešto da prekine tijek događaja, struju koja ga uvlači sve dublje u ovo. Toliko se plašio da isprva nije ni prepoznao osjećaj. Nikada prije nije bio toliko uplašen. Strah mu je bio drhtava napeta lopta u trbuhu, nalik kuniću koji doživljava srčani udar.

A nešto ga je bilo tamo preuzelo. Sad toga nema, ali... osjećao je njegove otiske na svom živčanom sustavu. A to ga je plašilo više nego meci ili bombe ili Frižider.

Međutim, nitko nije zapucao na njih. Deset minuta kasnije, Bowier reče, „Evo HopeScope.“

To je bila banka.

*** Quinn je sjedio u nekakvoj sobi sa ormarićima , na staroj

drvenoj klupi, leđima naslonjen na hladni betonski zid, pokušavajući se sjetiti kako je dospio ovamo. Muftija ih je ostavio, pa je Bowler Quinnu dao komad papira s nekakvim brojevima i bankovnu karticu. Barem je izgledalo kao bankovna kartica...

„Evo“, rekao je Bowler. „Stavi to u prorez na Instanteller automatu.“

„Što? Taje stvar uništena ...“ „Samo to napravi. Ti ulaziš unutra.“ „Zašto ja?“ „Ne znam ... Rekli su da budeš ti.“ Bowler ga je čudno gledao.

Malo ljutito. „Što si tamo učinio? Blebetao na ... Hoću reći, nisi mi pekao da znaš ...“

„Ne mogu. Ne znam što se dogodilo.“ Bowler se premjesti s noge na nogu i pogleda banku, namršten.

„Ne sviđa mi se ovaj hokus-pokus. Okultizam je religija, a religija je društvena paraliza. Mislio sam da je Posrednik ...“ Odmahne glavom. Pruži ruku i stisne Quinnovu šaku oko komada papira i bankovne kartice. „Jebi ga. Samo to napravi.“

„Da ti kažem istinu, malo me ...“ „Sve nas je strah, čovječe. Ali, učini to za Deidre.“ Quinn duboko udahne. Pogleda Zizz. Vidio je kako guta knedle;

vidio je da je crna šminka razmazana. Našao se kako je želi uzeti u zagrljaj. A onda je pomislio: Želiš se uvaliti sa Zizz ? Šališ se? Međutim, osjećaj je ostao.

Posegne u džep od košulje, izvadi video-ključ kazetu i pruži je njoj. Nekakav instinkt: Daj njoj, a ne Bowleru. Njihove se ruke na tren dodirnu i on se uhvati kako joj stiska prste suhim, drhtavim stiskom.

Onda se okrene i natjera se da ode do smogom uprljanog Instantellera. Sumnjičavo ga pogleda, ne očekujući da će uopće raditi. Automat za novac je bio u banci čiji se krov urušio; čiji su prozori bili neprozirni od grafita. Ali, umetne karticu, automat se osvijetli, i on pogleda komad papira, otkuca ...

Sad se nije mogao sjetiti koda. Brojevi. Osjetio je kako neki valić prolazi kroz njega, čuo nekakvo zujanje i namirisao paljevinu. Na vrhu glave mu je nešto lagano vibriralo. To je sve: onda su se sva vrata njegovih opažaja nijemo zatvorila.

Probudio se ovdje. Flourescentno svjetlo iznad njega, drugo malo dalje, a to je žmirkalo i činilo Zzt-zzt-zzt. Dugačka pravokutna soba, zaboravljeni sivo-zeleni ormarići uza suprotni zid; zarđale cijevi po stropu i rđom obojene lokve vode po podu. Svlačionica, sigurno. Kakve veze ima svlačionica s bankom?

Nema Bowlera, ni Cisca, ni Zizz. Quinn je zaspao stojeći, nije ni osjetio kako udara o zemlju, a onda se našao ovdje, naslonjen uza zid, sasvim sam. Kako?

Netko je sjedio uz njega. Nije bio tu sekundu ranije. Ali, hej: Mozak mu je vjerojatno bio

zamagljen od onog, čega već. Frajer je morao ući dok je on bio u spejsu i pokušavao se sjetiti. Sigurno.

Frajer je bio sasvim prosječan. Po izgledu ulični spavač. Slijepljena kosa, slijepljene brada, koža sivo-crna, kao i grad.

Ista prevlaka od atmosferske prljavštine i obične prašine. Dugački rožnati žuti nokti. Nema cipela, odjeća neprepoznatljiva od spavanja u njoj. Vjerojatno smrdi, samo ako mu priđeš: frajer je sjedio zgrčen uz zid, odmah izvan granice izravnog svjetla, otprilike dva metra daleko. Još jedan poklonik, još jedan molitelj u HopeScopu. Navodno Posrednik pomaže onome koga on izabere, a bira skoro po slučajnom uzorku.

„Štaš ti dobit?“ upita frajer, baš kao netko tko planira da i sam nešto dobije.

„Pomoć za prijateljicu, a ti?“ „Ko da se ne vidi, a? Mjesto da odmorim guzicu i možda

kreditnu dozvolu D klase. Nije puno.“ „Mogao si se prijaviti za preseljenje u Socijalistički okrug, oni

će ti dati...“ „Jel ti ja izgledam ko jebeni Crvendać?“ Jedva da izgledaš ljudski, pa se pitanje niti ne odnosi na tebe,

pomisli Quinn. Ali reče, „Rekao bih da ne ličiš. Ni ja ne izgledam. Ali tamo imaju dobru kontrolu najamnina ... A kako smo uopće došli ovamo?“

„S glavoboljom. To je sve šta znam.“

„Ne znam niti da li sam budan. Ni da li je ovo mjesto ...“ „Nije halucinacija. Čak ni ona stvar koju si večeras vidio nije

halucinacija. To je bila Viša Stvarnost predmeta. Ne hsaluciniraš. Ti si ovdje, ja sam ovdje.“

„Kako znaš da sam vidio ...“ „Iskustvo. Vidio sam hrpu frajera u tom Stanju, znaš? Sadi sa

vizija.“ Sranje, pomisli Quinn. Skitnica je i dalje trkeljao, „Vizija se u tebi istrošila, ali, zbog

toga ćeš tako dobro raditi. Dovela ti je mozak na neko vrijeme na pravu frekvenciju. Vizije nisu samo halucinacije, čovječe. To ti pokazuje stvari. Konceptualnu Dimenziju stvari. I to stvari za koje niti ne znaš da postoje.“

Ovaj je opaljen, nije uzimao svoju dozu, pomisli Quinn. Premalo droga, zbog toga je Ulični spavač.

„I“, reče Quinn. „Što sad radimo?“ „Čekamo. U čekaonici si, čovječe.“ „Sve znaš o tome, ha?“ reče Quinn. „onda mi objasni ovo

mjesto.“ Mislio je da je frajer vjerojatno sve krivo shvatio. Međutim, Quinn je bilo strah. Htio je čuti kako netko govori. „Posrednik radi za Duhove, a Prodavačica fetiša radi za

Posrednika. Imaš cigaretu?“ „A-a.“ „Onda ću popušiti jednu svoju.“ Iz neke guke na odjeći, on

izvuče iskrivljenu, prljavu cigaretu, i gurne je u svoj cijevni upaljač. Dim je imao miris pravog duhana. Ogrebao se kod nekog velikodušnog.

Skitnica se nasloni na zid, ispuhne dim kroz nos i reče, „Posrednik je Wetwarski Medij. On ... koliko želiš znati?“

„Sve, ako mogu.“ „Biće ti žao što si to rekao. ... Postoji subatomska čestica

nazvana JESAMton. Fizičari, oni o njoj spekuliraju, ali Posrednik zna. On je bio velika faca na Stanfordu. Izdvojio je JESAMton, i kad je to učinio, ovaj je progovorio. Kužiš to? Subatomska čestica koja ti kaže, Jee! Našao si me! „ Ulični spavač se nasmije. „U stvari, vidiš, svi JESAMtoni na ovoj jebenoj planeti su progovorili, kroz grupu koju je on uhvatio u tokomak polju. Svejedno, Posrednik, e, sad, on želi da i drugi znaju što ti JESAMton može dati, zbog toga i pušta ljude

da ovako o tome pričaju, zato što želi da i drugi ljudi iskoriste to znanje - da otkriju vlastiti način za korištenje - ali do sada još nitko nije to učinio. A kad je stigao tamo, i on je zaboravio put. Kad stigneš tamo, to ti je kao da si se ugrizao za zube , ili polizao vlastiti jezik ... tako da on sad ne može nikome reći kako je tamo došao.“ Skitnica povuče dim, zakašlje se, pa ga ispusti. „Taj JESAMton, to je subatomska čestica koja se pojavljuje svaki put kad postoji svijest. Tijelo je električno, točno? Ima vlastito elektromagnetsko polje, točno? Taj JESAMton, to je sveprisutna čestica, i kad neki organizam ima pravu vrstu magnetskog polja, neke od tih čestica - veći broj za više organizme - su privučene i pripoje se u organizmovo sjedište holografske svjesnosti. U mozak. To je Ja, ona stvar što reagira na razini višoj od refleksa. E, sad, kad je ljudsko pleme u psihološkom poravnanju, oni proizvode vanjsko kolektivno elektromagnetsko polje...“

„Sto si bio prije nego si postao Ulični spavač?“ „Ne prekidaj. Svejedno ...“ „Hoću reći, sada drugačije govoriš ...“ „Želiš doznati nešto o posredniku ili ne?“ Potresen zbog novih razloga, Quinn reče, „Nastavi.“ „Dakle, ovo plemensko polje proizvodi entitete, ili privlači

entitete - Posrednik još uvijek nije siguran kako to ide - i entiteti nam se prikazuju kao izraz naše konsenzualne interpretacije našeg okoliša. E, sad, primitivni Saman, urođenik, on ponekad može razgovarati s nima i dobiti neke rezultate, a ponekad i ne. Ovi entiteti baš i nisu moćni i veliki dio vremena ne mogu učiniti nikome ništa dobrog, osim što te mogu naučiti o nekim stvarima, naprimjer, reći će ti koje su biljke ljekovite ... ali u velikoj civilizaciji, ti su entiteti jači. Naročito sad kad je Posrednik ostvario neke čvrste veze, pa su oni više dio našeg svijeta, manje su efemeralni nego ...Slušaš li?“

Buljeći u skitnicu, Quinn je vidio da ovaj treperi. „Ti si dio HopeScopea. Nekakva... slika.“

„I? Morao sam te provjeriti, je li tako? Hoću reći, jebo te, toliko si smiješan, ti i tvoji prijatelji ... raspizdili ste se i šetate okolo, fantazirate kako ćete provaliti u Frižider. A ti, razmišljaš o Vrtoglavom skloništu svog starog. Potomstvo pop-zvijezde mora biti bezveznjak. Razmaženi bogati klinac. Ukratko: Koja gomila

drkadžija. Morao sam vidjeti koliko ste ozbiljni. Privući pažnju vašeg gornjeg mozga, da mogu pogledati u donji mozak ...“

„Čitaš mi misli?“ „Ne, ti mi dio njih pokazuješ. Nismo zapravo ovdje, razumiješ.

Ležiš na stolu ispod stare banke.“ „Sranje!“ „Ako ti tako kažeš. Povezan si, uključen u Banku podataka

koju Posrednik koristi da bi razgovarao s Duhovima.“ „Bowler ne pada na taj dio s Duhovima. Kaže da samo imaš

dobre hakere.“ „On je lijevo-moždani staljinistički ignoramus.“ „Gledaj ...“ „Želiš znati što mi hoćemo od vas kao uzvrat za otvaranje

Frižidera. Da je to bilo tko osim Deidre, ili da nemate ključ - a možeš se o vlastitu guzicu okladiti da nije dovoljan - rekli bi vam da prošećete. Postoji tisuću ljudi koji žele izvući nekoga iz Frižidera. To je teško. Ali, to je za Deidre, pa je dijelom i to razlog. Drugi dio razloga je naša uobičajena plaća, obožavanje. Hoću reći, pravo obožavanje, ne mislim na pumpanje ega.“

„Želiš da mi obožavamo, uh, Duhove?“ Još jedan treptaj i onda Ulični spavač više nije bio sasvim tu.

Frajer je postao dvodimenzionalan, geometrijski amblematički lik na ekranu, nalik simbolu nekog proizvoda. Quinn je utonuo u slatku umrtvljenost iz koje je mogao čuti kako amblem govori, mogao je vidjeti kako se usta hijeroglifa miču, a znao je da to vidi na pozadini svojih zatvorenih kapaka ... dok je Posrednik, preobraženi skitnica, govorio:

„To je slatka stvar, Quinne, to naše obožavanje. To nije podložnost, ne možeš reći da jest; to je taština. Oni su mi. To je groznica, Quinne. Pjevati o njima, i malo krvariti za njih, i prinositi im darove, i erge.

Govorim o Flouresu, koji izdiše elektrone. Govorim o Mreži i Rešeci, glasnicima bogova, jednom za nazad,

a drugom za naprijed, koji se sparuju sa svojom gospodaricom Valnom Duljinom.

Govorim o TeVeu Laskavcu, koji jede sve i ne probavlja ništa, o Buddhi koji laže.

Govorim o Jedan-Nula-Jedan - čija si ti Quinne druga polovica - Duhu čiji je mač Unos, a čiji je štit Izlazni podatak, čija sjećanja su otopljeni led što teče medu suhim obalama svakog kompjuterskog spoja.

Govorim o PikseL video kraljici - tvojoj majci, Quinne - koja te očekuje u polusvijetu na ekranu.

Govorim o Fraktalu, živom prolazu do Pete Dimenzije, kojeg si sreo u električnom stupu i slivniku, koji sjedinjuje dimenziju ljudskih čula sa onom koju vidi elektronika

Govorim o Pharmus-Hormoni, čija se prozirna put pohotno nadima ili se sasuši do žilave slatkoće; zbog koje se više ne mogu razlikovati Plodnost i PomodnosL

Govorim o MaksiLovi, energiji koja je novac, novcu koji je energija, živom grafikonu lakoće i moći.

Govorim o Hitu, Gospodaru Dopa Gospodinu Dobradroga, čiji su zubi igle; moli, prosi da te žrtvuju njemu, prosi ga da uzme tvoje grlo u svoje ralje.

Govorim o Androgini, Disko kraljici, koja je prečica do Duhova, koja je hip-hop voodoo i Maternica Urbanog Primitivca.

Govorim o Vozilu, na čijoj je kruni Mackov buldog, i u čijem je srcu GM slogan.

Govorim o Sudu, Lažljivcu, koji govori s dva jezika, a oba su smeđa

Govorim o Raciji, Panduru, Razaraču, čije lice je krom pečatiran svim brojevima, a čije ruke završavaju pištoljem i palicom za ošamućivanje; Raciji, kojem se moraju prinositi žrtve, a ako si mudar, ponizno ćeš moliti Duhove da se zadovolji tvojim neprijateljima...

Govorim o rođacima, Quinne. Jer ponekad se Zeus pojavi kao labud ...“

„Strah me je.“ „Ti si u redu. Kad je Jedan-Nulajedan preuzeo kontrolu nad

tobom da bi razgovarao s Muftijom na arapskom ...“ „Jel... što je to bilo?“ „To je bio Jedan-Nula-Jedan, koristio je tvoj jezik da bi

razgovarao sa Jabbarom, na arapskom preuzetom iz lingvističke baze podataka, a jako se koristio i svojom retoričkom bazom podataka i mojim doprinosima ... bitno je, poslije toga si bio malo

potresen. Ali, bio si okej, bio si neobično u redu, uzevši u obzir sve to. To znači da odgovaraš za onakve stvari. Dakle, imaj povjerenja, Quinne. Našao si svoju valnu duljinu.“

„Ali, ako je imam, ne znam je koristiti...“ „Ja znam. ja ću te voditi. Sada: Idemo vidjeti može li se provaliti

u Frižider. Njega štiti nekakav njegov nevidljivi Duh, i taj je Strašan.“ „Ja sam ...“ Spoj se zatvori. Quinn je gledao Posrednikovim očima. Te su oči naizgled

lebdjele iznad prizora, nevidljive. Možda su elektronske, možda su ljudske, možda su jedno i drugo. One su ... odvojene od Quinna. Koji je još uvijek bio zaključan ispod banke, na stolu, duboko u REMovima.

Ipak, Quinn je promatrao kad se skitnica u ruševinama prikazao Ciscu, Zizz i Bowleru, pokazavši se u zraku iznad njih, sveti alkić, lebdeća skitnica sa oreolom boje monitorskog sjaja u mračnoj sobi. Bowler ustukne i okrene leda prikazi, mašući glavom. Vizija progovori Ciscu i Zizz. Lepršala je srebrnastim krilima od metalnih ljuskica, i vukla dimove iz eterične cigarete; otpuhnula je dimni prsten koji se preobličio u svastiku. Ispuhne struju dima koja razbije svastiku i, ljubazno nezainteresirano, reče: „ U slijedećem bloku prema jugu ima jedno staro pornografsko kino. Sad je zapušteno i izgleda zatvoreno, ali popenjite se preko krša i vidjet ćete ulaz. Prodavačica fetiša je tamo. Ona će vas opremiti.“ Glas je imao tek najslabiji prizvuk elektronskog filtera.

Prikaza izblijedi, prvo detalji, a onda i obris, onako kako to čine holografske projekcije. Međutim, Cisco i Zizz nisu ni trena posumnjali. „Vidimo se opet ooiHijeee, Bowleru“, reče Zizz, „jer si odlučio da ćeš biti šup-čma.“ I otidu se naći s Prodavačicom fetiša. Bowler je ostao čekati, sam u ruševinama, naduren u magli ideologije. Riskirao je: sam na tom mjestu, bio je žrtva koja čeka žrtvovatelja, osim ako ne bude imao sreće.

U slijedećem bloku, Cisco i Zizz su se uspentrali preko popadalih cigli i žbuke, u razrušeno Sensurround kino za odrasle s druge strane ulice pune krša, i tamo su sreli Prodavačicu.

Prodavačica je ležala na krevetu od čađi. Fotografske slike iz ponio časopisa dvadesetog stoljeća su bile

otisnute na pseudokoži - Visoka Svila, skupa marka - pa se ona

razvalila na usmrđenom jastuku oslikanom stotinama malih, isprepletenih aktova, otisnuti uzorak od mlitavih lica, nakošenih guzova, prepunih dojki i spojenih genitalija. Nosila je alumiteh kičmu: dugačku sivu metalnu stonogu niz gola leđa, stonogu opremljenu usadnim žicama umjesto nogu. To je signalni transformator za živčane završetke, ubrizgava impulse iz erogenih receptora, iz svih živaca osjetljivih na užitak. Bio je umjetničko djelo, ali je umjetnost bila nova, pa su njeni pokreti ponekad bili nepravilni, kad bi se dolazeći somatski signali užitka upleli u prijenos motorne koordinacije. Porculanski mehanizam pokraj kreveta je puhao tople, terapeutske izmaglice po njoj, mlazeve koji su joj strateški opipavali pojačane erogene receptore; jastuk je lelujao pod njom, njegovi skriveni servo motori su masirali, prestajali, opet masirali...

Prodavačica fetiša je imala upale oči, naježenu kosu i bila skoro kosturski mršava. Tetovaža uljepšanog živčanog sustava, isprepletenog sa kovrčicama, fleur-đe-lisom i rascvalim lozama je bila tamnim bojama iscrtana po njenom torzu i nogama. Promatrajući s drugog mjesta, Quinn je vidio plastičnu kutiju dozera droge, boje mesa, usađenu u njen list

I Zizz ju je primijetila. „Oooo, dozer, ovi su skupi, što imaš unutra, koju dozu?“ Zizz i Cisco su pred krevetom Prodavačice stajali poput dvorjana u audijenciji kod kralja.

„To je nepristojno pitanje“, reče Prodavačica. Glas kao kod uznemirene sijamske mačke. „Ljudi to ljude ne pitaju.“

Quinn pretpostavi da prima male doze anfetamina, kap po kap, presječene možda demerolom, povremenim valom Beta-endorfina.

Soba je bila betonska pećina, rubova izgubiljenih u crvenoj sjeni, a elektronski fetiši Prodavačice su bili stalaktiti.

Cisco je opčaran piljio u njih. Visili su sa stropa, stotine, svaki petnaestak centimetara dugačak. Napravljeni sitnim kliještima, pincetama, a vjerojatno i zubima Prodavačice, zamršeno uobličeni od obojenih žica, pilom odrezanih komada tiskanih pločica, mikroprocesora, poluvodiča, kondenzatora i ... kostiju. Svitaka kose. Traka plavog baršuna, zelenog satena. Sve to spleteno u male skoro-ljude, a oblici su nagoviještali životinje koje nitko nikad nije vidio. Nijedna figurica nije bila dovršena, ali sve su bile jasno definirane.

Prodavačica fetiša se naceri, usne se povuku sa zubiju koji su pokazivali vrhove svog korijenja oko povučenih plavih desni.

Na lemom poprskanom drvenom radnom stolu, do kreveta, četiri su fetiša bila nanizana zajedno na crnoj žici. To su bile figurice od jarko obojene gume, bakra i slitine. Prodavačica pomakne ruku prema stolu, a izgledalo je kao da je miče kroz bljeskanje stroboskopa. Trz - trz - trz. Iznervirana, ona posegne rukom iza sebe i nešto namjesti na kičmi. Ruka se pomakne tečnije i podigne prsten fetiša. „Za vas, kaže Posrednik, za Deidre.“

Cisco posegne za petljom, i potegne je - ali je Prodavačica nije htjela pustiti. Usne joj se opet povuku s njenih zubiju mrtvačke glave.

„Cijena.“ Ona se trzavo namjesti u robotsku parodiju zavodljive poze. „On kaže da ovaj put ne mogu tražiti lovu. Ali mogu tražiti nešto drugo.“ Pogleda Cisca medu noge. „Tebe, na neko vrijeme. Ta druga može gledati.“

Cisco proguta knedlu, uočljivo. Promrmlja, „Bowler se lako izvukao.“

Prodavačica stavi novu cijev u svoj dozer i zavali se na krevet. Raširi noge i reče, „Nemoj gubiti vrijeme.“

Morali su čekati da Prodavačica završi sa Ciscom. „Ona je čir na guzici“, reče Posrednik. „Poremetit će mi

vremensko usklađivanje ako bude predugo.“ Quinn nije mogao vidjeti ni sebe ni Posrednika. Vidio je Cisca i

Prodavačicu fetiša na krevetu, s nekog objektivnog ne-mjesta. Ali on i Posrednik su mogli čuti jedan drugoga.

„Hej“, reče Quinn. „Kako ti fetiši rade? Hoću reći, jesu li samo psihološki trik ili...?“

„Podešeni su transmisiju JESAMtona i kanaliziraju je. Važno je zašto rade, Quinne. Ljudski svijet je dosegao psihološku kritičnu masu. U zadnjem dijelu dvadesetog stoljeća, ljudi su panično tražili osjećaj zajednice, pripadanja. Osjećali su se beznačajno u većoj zajednici - a za većinu ljudi, one manje oko njih su bile pune stranaca. Obitelji su im se raspadale, a njihova plemena su bila lažna. Trebala su im prava plemena, Quinne. Svima nama trebaju, naročito pod stresom. I zbog toga su se stvari onako brutalno frakcionalizirale u Bejrutu. I u New Yorku. I zbog toga fetiši rade: zato jer se povlačimo u plemena; plemena sa snažnim

konsenzualnim vjerovanjima. A naše pleme je jako u ovom gradu, Quinne ...“

Frižider je izgledao kao uredska zgrada „Zašto bi zatvori trebali biti ružni, ako ih nova tehnologija može

osigurati iznutra?“ pitali su se graditelji, misleći da su vrtoglavo inovativni. Zašto ih ne napraviti tako da bude manje vjerojatno da će mještani prigovarati zbog njihove blizine?

Oni koji nisu iz grada, kad bi ugledali Kaznionicu Federalne Kontrole, strogu, ali ne i prijeteću, na umjetnom otoku oko kojeg se račvao Hudson, smatrali bi je za sjedište multinacionalne korporacije svjesne osiguranja.

Ali, kad je vidiš iz Grada straćara, izgledala je drugačije. Grad straćara je bio visoko utjelovljenje krize stanovanja: Krovni slumovi, zamršeni labirint straćara od fiber-ploča, opasno natrpanih na krovove stambenih zgrada, krovove skladišta, svaki otvoreni prostor koji se mogao zauzeti, visoko gore. Oni odozgo su mogli vidjeti Frižiderov osmerokutni neboder od polariziranih stakala i znati da je to zatvor. Sedamdeseterokatni zatvor bez reflektora, bez vanjskih zidova ili električne ograde. Zgrada je imala gizdavu stepenicu na jednoj strani i široke zelene tratine i topijarijski vrt i osvijetljeni vodoskok. Ipak, oni iz Grada straćara su znali što je ona. Zbog nje su se tresli, jer je bila toliko samosvjesna.

Ali, bila je čuvana, da, čuvana. Dok su se Cisco i Zizz penjali iz čamca, uz betonsku obalu, na

tratinu - stali su, čuvši kako im se lebdeće kamere približavaju kroz mrak.

Quinn je, gledajući i slušajući preko Posrednikove daljinske veze, čuo isto to. Posrednik prebaci na infracrveno, i Quinn ih ugleda, dva stilizirana ptičja oblika, crvenog sjaja od vreline motora. Lebdjeli su sa obje strane Cisca i Zizz, deset metara visoko, procjenjujući ih. Dajući uzbunu kiberstražarima u nišama oko osnovice zgrade.

„To je to“, reče Quinn Posredniku. Nije mogao vidjeti Posrednika, ali on je bio Tamo. On je bio nevidljiva pozadina. „Kad je zadnji put neko pokušao nekog izvući odatle, ti kiberstražari su se bacili na njih, dvadeset tih malih pedera se dokotrljalo odjedanput, pucajući na sve strane. Bilo je helikoptera, svega - sve u otprilike jednu minutu. Sjebali su ih.“

„Ne, ako se mi umiješamo.“ „Nemamo vremena.“ „Imamo. Ti i ja sad razgovaramo u snovremenu. Moždanom

vremenu, koje je sve što želiš da bude. Jesi li ikad imao san gdje sve traje danima i danima - samo kad se probudiš, cijeli je san trajao tri minute? To je tako. Mi smo deset puta brži. Dvadeset. Trideset. Okej?“

BAM BAM BAM Ba-BAM „Čujem glazbu“, reče Quinn. „Neki hip-hop ritam.“ BAM BAM

BAM Ba-BAM „Ne mogu sam provaliti u Frižider, Quinne. Zato si ti tu. Imaš

talent da budeš prazan. Da budeš kanal. Da budeš nula na pravom mjestu. Ti i ja kanaliziramo Duhove da se umiješaju. Da bi to učinio, moraš isprazniti mozak. Moraš ... dodi i PLEŠI.“

„Što?“ „PLEŠI!“ Sada ženski glas. BAM BAM BAM Ba-BAM „PLESI!“ Motownova pjevačica iz dvadeset i prvog stoljeća.

„Dodi i PLEŠI!“ Izrecitirano u jednom ritmičkom džepu. „Jesi li ozbiljan?“

Ritam, sveprisutna detonacija Linn-bubnja, nastavljao se u beskonačnost, dok je ona (za trenutak, ona) pjevala Dodi i PLEŠI BAM BAM BAM Ba-BAM i drugdje se preseli

Dodi i PLEŠI BAM BAM BAM Ba-BAM kroz unutrašnji prostor Dodi i...

Ritam mu je zračio iz srži kostiju. Njegov Linn-bubanj je bio programiran u genetičkoj jezgri njegovih stanica.

Quinn se iznenada našao na drugom mjestu. Androgininoj maternici, Disku sa zidovima od ogledala, preplavljenom kristalno plavim svjetlom; plesao je sam, jedan od Prodavačicinih fetiša mu je visio oko vrata na uzici, mlatarao na njegove pokrete, svaki je pokret ljuštio sumnje, odbacivao: Zašto? Što ako? Ali oni...?

Na stropu su se vidjeli neonski udari svjetla i on je po njihovom uzorku znao da su to impulsi koji jure kroz njegove neurone. Da pleše u vlastitoj lubanji.

A kičmena moždina mu je zračila somatske impulse na središtu stropa: laser pljuje trake laserskog svjetla u ritmu, a to je logorska vatra oko koje pleše, u plesu urbanog primitivca ...

U Amazoniji, u jednom oca, u selu Topaja, Feiticeiro je plesao oko vatre; muškarci iz njegovog plemena su čučali oko njega, darujući mu ritmove. Strugali su po birinbalu i lupali po šupljim deblima. On je bio gol osim svetih znakova zelenim pigmentom i sjajne presvlake svog znoja. Koliba se pekla u vrućini logorske vatre, tijela; šaman je drhtao kao list na vjetru u vreloj rici droge koju američki medicinski šamani zovu Ibogaine, prahu svete biljke. Šaman je plesao, u ritmu koji je zračio iz njegove koštane srži, programiran u njegovoj genetskoj jezgri: to je njegovo tijelo radilo. Njegov um je imao još jedno tijelo koje se provlačilo kroz Svijet, prašumu, tražeći crnog jaguara, s bambusovom puhaljkom u desnoj ruci; duboko u grlu je pjevuckao po dalekom dubokom zvuku Birinbala, dok je dozivao Duhove ...

Quinn je osjetio da je tjelesno tamo, oznojen, bolan, zadihan, uzlupanog srca, ali da hvata svoju furku, ulazi u trans zbog kojeg ti se čini da možeš plesati vječno, shvativši da prolaz do drugog kon-tinuuma ima hodnik i da je taj hodnik beskonačni ples; pustiš da te tvoja tjelesna vrućina rastopi i povuče za sobom, pokrećeš bokove u rupi u ritmu, potpuno izgubljen u njemu. Tako se i bol od napora činio dalekim, udaljenom mrljom boje ... A činilo mu se, dok je plesao (BAM BAM BAM Ba-BAM) u mjestu, u garnituri svjetala svog znoja, da putuje nekamo ...

Dodirne fetiš oko vrata. Spoj se zatvori. Nešto sjedne na mjesto. Pojavila se neka amebična rešetka, gumenasta rešetka svjetla,

koja je lelujala u tri dimenzije od sinusnih valova. Ako prižmiriš, imala je i čovječji oblik. Stvarala se oko fetiša kojeg je Zizz bacila na zemlju, kako joj je rekla Prodavačica.

Quinn osjeti kako mu ta lelujava rešetkasta stvar drhturi u rukama To su bile dvije stvari, dva Duha, i on ih je u rukama osjećao kao da mu kroz njih prolazi blagi električni naboj ... To zujavo osjećanje ...

Nalik zujanju, vibraciji koju je osjetio kad je stavio karticu u prorez.

Sad ih je držao u rukama, kao male životinje koje će se odazvati njegovoj volji, uvježbani mezimci, gladni i znatiželjni...

Idite u kamere ...

Lelujava rešetka se rastegne, gladna i znatiželjna, do dva lebdeća ptičja oblika - a svaki je imao objektiv kamere za glavu - i učinilo se da se dijeli u amebu i ulijeva u objektive ...

„Mreža i Rešetka, nerazdvojni“, reče Posrednik. „Jedna stvar ide na dva mjesta odjednom.“

(Na nekom dalekom mjestu, Quinn je još uvijek plesao.) Quinn je vidio čovjeka koji gleda red monitora Najednom se

vidjela tratina i riječna obala, gdje su stajali Zizz i Cisco. Ali (UGURAJ se u monitor) to nisu Zizz i Cisco; posredovanjem duhova Mreže i Rešetke, Zizz i Cisco su sad dva stražara koji su izašli na večernju patrolu po otoku. Normalno, nitko ne bi bio trebao osobno odlaziti u patrolu, ali sa ovim neredima u gardu i svim tim ...

Dva stražara su bili na prednjim vratima i čovjek kod monitora, prepoznavši ih (mislio je da su na pauzi, mora da su odlučili ostati dulje nego obično ... uz te nerede ...) otkuca slijed tipki koji je otvorio kapiju i pustio ih unutra

U predvorju, stražar digne pogled, ugleda kako Zizz i Cisco ulaze i skoro se upisa u gaće.

Mreža i Rešetka bili su na mjestu. Quinn i Posrednik, plešući svaki u svojoj lubanji, u šamanskoj ekstazi, prizvah su Pharmus-Hormonu i MaksiLovu.

Stražar kod TV monitora se zvao Krutzmeyer. Bio je nizak i debeo, imao je magareće lice i oštre crne dlake na prstima. Pružao je ruku prema dugmetu uzbune kad ga je ta cura s ježastom kosom dodirnula lutkicom napravljenom od žica.

Iznenada, nje više nije bilo. Na njenom je mjestu bila od seksa nabrekla stvar iz njegovih fantazija, nemoguće zavodljiva. Pogled na nju je bio električni udar. Istog mu se trena digao.

Osjećaj koji se pojavio u Krutzmeyeru nije bila seksualna privlačnost. Bilo je to seksualno ispunjenje. To je bilo kao da te pogodi teretni vlak od mekog, toplog, ljepljivog ženskog mesa, i taj ga je vlak pogodio iznutra, izjurio je iz osnove njegove lubanje, pa niz kičmu, do preponske čakre i UDARIO. Nije mu se moglo oprijeti.

(Ciscu se činilo da je stražar pogledao običnu Zizz i -zbunjujuće - ispustio jauk ekstaze i čudovišnog ispunjenja, pa se srušio na pod, u grčevima.)

Krutzmeyera su promatrali drugi stražari na drugom redu monitora. Jedan od njih je htio objaviti uzbunu, ali se Floures, onaj

od Elektrona, ulije u njega, ukoči ga, dok Cisco nije otkrio kako da otvori vrata na drugoj kontrolnoj točki. Ime tog stražara bilo je Wolfeton, imao je šezdeset i dvije godine, emfizem, bilo mu je muka od ovog posla, koliko god taj bio lak. I kad ga Floures više nije mogao držati, kad je vidio da nekih dvoje čudaka ulaze, posegao je za dugmadima za uzbunu ...

Cisco ga dodirne fetišem. Za Wolfetona, Cisco je bio netko drugi. Cisco je bio Darrel

„Ducky“ Parks, unuk Berta Parksa i voditelj Lova, momče, Lova!! , najpopularnijeg kviza na TVu, koji rutinski da je 100.000 ND po emisiji. Pretvoren iz olova u zlato od strane MaksiLove, Cisco je bio apoteoza Lakog Novca i Instant Luksuza, bio je djelitelj karata za neprekidnu vožnju do onog otoka u Florida Keysu, o kojem je Wolfeton sanjao, a s novcem koji je Darrel prebacivao na njegov račun, Wolfeton je mogao kupiti kuću na tom otoku - Vraga, mogao je kupiti otok! A on i Gertie mogu ... do vraga s Gertie, može sebi priuštiti skupi razvod, može ostaviti Gertie i kupiti najbolju ljubavnicu koju lova može kupiti - vraga, nek budu tri ljubavnice, a kad smo već kod toga ...

Ono što se dogodilo Wolfetonu, otišlo je i dalje od pritiskanja njegovih dugmadi za pohlepu. Njegov racionalni um nikad ne bi povjerovao da je Ducky Parks došao ovamo. MaksiLova je posegao u onaj dio Wolfetona koji je žudio za infantilnim zadovoljenjem. Do nečeg zakopanog ispod temelja osobe; utisnutog u sami živčani susta. Zadovolji to mjesto, gdje se osoba povezuje sa živčanim sustavom i ostatak uma će slijediti. MaksiLova je bio brzi fiks; Veliko Oslobađanje; Mama i Tata u jednom. A Wolfeton ga je godinama čekao.

Zizz je to izgledalo da stražar pilji u Cisca i ceri se nekakvim grčevitim cerekom, hiperventilira, postaje jarko crven ... Ali mahnito klima glavom, mrmljajući „Dobićeš, Darrele, sve što kažeš, Darrele ...“ dok pritiska šifru za otvaranje vrata kontrolne sobe.

Ona slegne ramenima i ude u kompjutersku sobu. Brandis Danville je bio anoreksičan, analan i - po riječima

svojih suradnika - „uvlakač“. Digao je pogled i vidio kako najčudnija žena koju je ikada vidio ušetava bez pratnje u kontrolnu sobu. Čak nije nosila ni odijelo protiv prašine da zaštiti kompjutere. On pruži ruku prema komandama, a ona ga dotakne žičanom lutkom bez lica.

Djevojke više nije bilo; umjesto nje, stajao je muškarac u uniformi Visoke komande Federalne Kontrole, očiju skrivenih iza reflektivnih naočala, a po uniform su mu vrvjele pletenice i mjedene oznake; bio je velik, i Brandis mu se nije mogao oduprijeti ništa više nego što slamka može izdržati uragan. Imao je autoritet od petsto na sat. Jer, Zizz je vizualno preobrazio Racija, Razarač. Racija, kojem čak i djelomični prkos znači smrt.

Racija, Idealni Policajac, reče, „Deidre Belladona Arliss, FP87041, u jedinici 4577BB, mora se osloboditi i predati meni.“

„Apsolutno, istog trena.“ Niti pomisli na sva naređenja, papire, razne sigurnosne provjere, dvostruke potpise i video autorizacije. Osim jedne, „Ako biste mi htjeli dati ključ, gospodine. Ključeve drže u Centrali FedKontrole i šalju ih samo u hitnim slučajevima ili...“

Zizz mu pruži kazetu. „Kako ste dobili slikovni kod?“ Posrednik upita dio Quinnovog

uma. „Kad su je zaključavali, njen je odvjetnik bio tamo, sve je

snimio sa ekrana malom kamerom na reveru. Mutna slika, nije se mogla iskoristiti za ključ, ali ja sam je sredio, napravio duplikat video-animacijom. Trebalo mi je četiri mjeseca.“

„Imaš oko, rođen si za to. Zato što radi.“ Deidre je ulazila u treći dio ciklusa. U tom dijelu glasovi su na

neko vrijeme prestajali, i mali električni šokovi su prestajali, a rehabilitacijski kompjuter nije davao drogu za stvaranje mučnine. Odmaranje sustava prije nego uvjetovanje ponovo počne. Osjetila je kako joj se ruke i noge trzaju u okovima, kad su je impulsed počeli vježbati u kapsuli. Kalendarske slike idiličnih krajolika su joj bljeskale ispred očiju za „osvježenje psihe“. Imala je mogućnost da razgovara s Prijateljem, ako želi. Međutim, kompjuter koji je igrao ulogu Prijatelja uvijek bije nježno usmjerio na temu rehabilitacije, i nije ga se moglo navesti da prekine ili da učini bilo što neobično, pa više nije razgovarala s njim. Nije mogla razmišljati o Borbi, naravno, ne otvoreno, jer su biomonitori znali što joj tijelo i krvotok rade kad razmišlja o svom radu prije zatvaranja. Mali žljezdani nagovještaji, nevoljne reakcije ... a kad kompjuter to osjeti, kažnjava je.

Međutim pokušala je razmišljati o nečem što bi...

Zvuk deranja. Duboka, mučna dezorijentacija. Provala svjetla. O, ne, pomisli ona, dogodilo se: poludjela sam. Jedina stvar koje se plašila.

Halucinirala je da je kiberstražari vade iz mrežastog ležaja, umataju u gumenu plahtu, zujeći nose jako dugo. Um joj je uletio u fantaziju o bijegu, odluči ona, poput Događaja na mostu preko Sovinog potoka. Postala je patetično luda.

A kad je čula Ciscov glas, bila je u to i sigurna. „Puno će proći prije nego što ona ... nego što ona bude u redu“,

reče Bowler, napuklog glasa. „Niti ne znam hoće li ikada i biti. Ali, barem je oni više nemaju.“

Bila je zora, i smogom oprženo svjetlo je sve bojilo prljavo plavo. Bili su u uličici između jednog skladišta i tvornice super-vodiča, blizu Brooklynskog mosta, čekali su kombi koji će ih odvesti sa Manhattana. Bowler je vodio Deidre na jedno mjesto u državi Maine, u kuću u planinama, gdje su neki ljudi učili koristiti automatsko oružje za nešto o čemu Bowler nije htio govoriti. „Oni su dobri ljudi. Pobrinućemo se za nju“, bilo je sve što je htio reći.

Svi su trebali ići s njim. Quinn se osjećao šuplje, izdvojeno, kao da se sve događa

nekome drugome. Dezorijentacija? Očaj? Nije bio siguran. Ali znao je da se osjeća rastrgano.

Osvijestio se hodajući niz ulicu, s Muftijom i drugim Funovskim gerilcem kojeg ranije nije vidio; bili su mu sa obje strane, pridržavali su ga kao da je pijanac. I smijali su mu se kao da je pijanac. On pogleda naokolo i otkrije da je svijet mutan, siv, beskrvan. Ogromni kamenolom u kojem čovječanstvo vadi me-diokritete, kao da su šljunak. Izgubio je Duhove.

„Vodimo te tvojim prijateljima“, rekao je Muftija. „Pa ne bi trebao plakati.“

Međutim, on je plakao. Deidre je sada sjedila na nečijim prljavim stražnjim

stepenicama, napunjena sredstvima za smirenje, obgrlivši koljena, ljuljajući se, a povremeno joj je glava izvodila pokrete kljucanja, jezik joj je izvirivao, nekakav stravični motorni trzaj ... Quinn okrene glavu. Nije mogao podnijeti da je vidi takvu. Uvjetovanje je nešto u njoj slomilo. Možda ne zauvijek. Ali, ona je u Quinnovoj glavi bila izmijenjena zauvijek.

Sve je bilo izmijenjeno. Deidre više nije bila zamrznuta u Frižideru, ali nije mogla ostati u new Yorku. Morala je pobjeći; njena je borba ovdje bila završena. Mogla je samo bježati, i skrivati se, i pokušati se izliječiti.

A Quinn više nije mogao vjerovati u Bowlerovu revoluciju. Jer, u svom je transu imao viziju, vidio je FedKontrolu: njenu ogromnu matricu od nerdajućeg čelika, kako ih ekonomijom vezuje u društvenu „Frižidersku jedinicu“, makroskopsku majku one koja je držala Deidre. Sad je previše velika, previše tehnološki koordinirana, da bi se protiv nje borilo oružjem, bombama.

Posrednik im je pokazao kako da se bore protiv nje. Moraju se boriti na ravnini koja prelazi tehnološku superiornost.

Cisco je trkeljao, „Hoću reć, bilo je tako fantastično, stražari su se samo onako pretvorili u blebetave idiote, a ja sam mogao skoro pa osjetiti kako Duhovi rade kroz mene ...“

Ne, pomisli Quinn, radili su oko tebe. Najviše što su te upotrijebili, bilo je da postave strašila.

Bilo je i druge stvari koje je htio reći Ciscu, a nije mogao. Htio mu je reći da je jedini razlog što manifestacije uzimaju oblik duhova to što frajeri kao Cisco ih ne mogu ni na koji drugi način razumjeti. Zato što tisuću milijuna ljudi koriste svu civilizacijsku tehnologiju, a da je ne razumiju; djeca nove nepismenosti. Koriste elektroniku onako kako je Kromanjonac koristio vatru; pretpostavljajući da je to magija. Koriste kompjutere kao da su mediji duhova. I tako nam je JESAMtonsko polje vratilo našu vlastitu interpretaciju nove divljine, tehnološke divljine ...

Quinn mu je htio reći da on to uopće ne razumije. Da je Duh stvaran, ali da nije ono što on misli da jest. Ali Quinn slegne ramenima i pogleda Zizz.

I ona je bila drugačija. Nije trkeljala, nije vidio da poseže za drogama. Nije ga gledala kroz sve one podosobe koje je koristila godinama. Gledala ga je iz svoje jezgre ...

„I ja sam bila tamo“, reče ona naglo. „Gdje?“ „Na mjestu za plesanje. Samo gledala. Osjetila sam ... bila sam

napola unutra...“ Quinn kimne. I ona može ostvariti vezu.

„Mislim da ne trebamo razgovarati o tome“, reče Bowler. „Dovodi do nesporazuma. Bori se da se poravnaš sa Potrebom usredotočenja na probleme s kojima se Mase mogu dovesti u vezu. Misticizam je dekadencija, elitizam.“

„Previše si predvidljiv, Bowleru“, reče Quinn. „A imam i vijesti za tebe. Ja nisam jebeni Komunist.“

Kombije dolazio niz ulicu, poskakujući preko rupa i smeća. „Ja ne želim ići“, reče Zizz, gledajući kombi. „Moraš“, reče Bowler. Ja bih trebao ići s njima, pomisli Quinn. „Ne idete“, reče jedan mokri glas. Bio je iza njega. Quinn se okrene i učini drhtavi korak nazad. Neka stvar od žive, balon-lice od srebra. Bilo je odmah iza

prljavštinom oblijepljenog, razbijenog prozora, pružalo se iz nečeg što nije mogao vidjeti. Vjerojatno iz praznog grla od žarulje. Opet progovori, a dvodimenzionalne usne se pomaknu.

„Ti si napravljen za nas“, reče ono. Glas je zvučao sintetično, ali ne i elektronski. To je bio čujni matematički model glasa. „Pustili smo te da se vratiš ovim drugima, tako da možeš pošteno odabrati. Da te pustimo da odabereš bez straha. Odaberi: Dodi kući i uči.“

Bowler je potezao Quinna za zapešće. „Dodi“, reče on. „Kombi.“ Pažljivo se pretvarao da stvar ne vidi. „Bowleru, pogledaj ovo, to nešto znači, čovječe. Pogledaj pa mi

reci da nije ...“ „Ja ne vidim tvoje halucinacije. A ne želim vidjeti ni nove

holoprojekcije. Hipnoza, štogod su upotrijebili, radilo je - ali to su bili trikovi čovječe, spravice. Ogledala i skriveni pretinci.“

Tada preko njih padne sjena. Oni dignu pogled i ugledaju kako nešto sakriva nebo iznad uličice, spuštalo je svoju masu između zgrada, jedva prošavši (ili je Quinn vidio kako se stiska da može proći?), a Bowler otrči do Deidre, povuče je prema kombiju, vičući, „Fedovi! Daj, ovo je racija, idemo!“

Ali Quinn odmahne glavom. „Nije to racija. To je od Posrednika.“ To je znao gledajući stvar. Nekakva mehanicistička semiotika ga je izvijestila. Identitet vozila se mogao pročitati u treperavom kromu i staklu; njegovom heraldičkom oblikovanju.

Nitko od njih nije stvar jasno vidio. Imalo je stila, ali se činilo da se specifične linije mijenjaju. Da li je kugla? Tanjur, kaplja,

mlažnjak zakrivljenih krila? Stalno se iznova određivalo, poput animacije nacrtane drhtavom nikom. Quinn je imao dojam dizajnerske biti najvitkijih helikoptera; dizajnerske simetrije japanskog Magnetoindukcijskog vlaka; dizajnerske elegancije novih, vitkih orbitalnih letjelica; dizajnerske čvrtoće i stava talijanskog sportskog auta. Svi su se ovi aspekti mijenjali, pomicali, ratovali da sami sebe istaknu. Ovo nije bilo vozilo: ovo je bio Duh koji utjelovljuje vozila. Spustio se na pločnik između Quinna i Bowlera. Dio svjetlucave, nervozne oplate zatreperi još brže, pa se raspline. Vrata zijevnu. Poziv.

Zizz reče, „Quinne ...“ Uzme ga za ruku. Quinn je bio zadivljen: dodir je davao tako dobar osjećaj. Osjećao se kao da je upotpunjen.

Drhtureći od olakšanja, Quinn posluša svoje instinkte. Zakorači u vozilo i otide nekamo drugdje. A Zizz ode s njim.

GEORGE R.R. MARTIN: PUT KRIŽA I ZMAJA Naslov izvornika: „The Way Of Cross & Dragon“

„Hereza“, rekao mi je. Bočata voda njegovog bazena se nježno

prelijevala preko ruba. „Još jedna?“ rekao sam umorno. „Toliko ih ima u zadnje

vrijeme.“ Moj Lord Komandant nije bio zadovoljan tim komentarom.

Teško se promeškolji, stvorivši valiće po cijelom bazenu. Jedan se prelije preko ruba i voda klizne preko pločica prijemne komore. Čizme su mi se i opet smočile. To sam prihvatio filozofski. Nosio sam najgore čizme, vrlo svjestan da su mokre noge neizbježna posljedica posjete Torghatonu Nine - Klariisu Tunu, starješini naroda Ka-Thane, a isto tako i nadbiskupu Vessa, Najsvetijem ocu od Četiri Zavjeta, Velikom Inkvizitoru Vojničkog Reda Vitezova Isusa Krista, i savjetniku Njegove svetosti Pape Daryna XXI od Novog Rima.

„Bilo hereza koliko i zvijezda na nebu, svaka pojedina nije manje opasna, oče“, reče nadbiskup svečano. „Kao Vitezovima Kristovim, nama je zaredenjem dano u zadatak da se borimo protiv svake i protiv svih. A moram dodati da je ova nova hereza naročito gnusna.“

„Da, moj Lorde Komandante“, odgovorio sam. „Nisam je namjeravao umanjiti. Imate moje isprike. Misija na Finneganu je bila vrlo naporna. Nadao sam se da ću vas moći zatražiti dozvolu za dopust. Treba mi odmor, vrijeme za razmišljanje i oporavak.“

„Odmor?“ Nadbiskup se opet pomakne u svom bazenu, samo mali pomak njegove ogromne tjelesine, ali i to je bilo dovoljno da pošalje nove količine vode preko poda. Njegove crne oči bez zjenica su žmirkale na mene. „Ne, oče, plašim se da nema ni govora o tome. Vaše vještine i vaše iskustvo su od životne važnosti za ovu novu misiju.“ Tada su se njegovi bas tonovi naizgled malo smekšali. „Nisam imao vremena da prođem vaše izvještaje o Finneganu“, reče on. „Kako vam je prošlo?“

„Loše“, rekao sam mu, „iako mislim da ćemo na kraju mi prevladati. Crkva je jaka na Finneganu. Kad su naši pokušaji da se pomirimo propali, stavio sam pokoji standard u prave ruke, pa smo

mogli zatvoriti heretičke novine i objekte za emitiranje. Naši prijatelji su osigurali i da njihove pravne akcije ne donesu rezultate.“

„To nije loše“, reče nadbiskup. „Osvojili ste priličnu pobjedu za Gospoda i Crkvu.“

„Došlo je do nereda, moj Lorde Komandante“, rekao sam. „Više od stotinu heretika je ubijeno, a i desetak naših ljudi. Plašim se da će biti još nasilja prije nego se ta stvar završi. Naše svećenike napadaju ako samo udu u grad gdje je hereza uhvatila korijena. Njihove vode riskiraju živote ako napuste taj grad. Nadao sam se izbjeći takve mržnje, takvo krvoproliće.“

„Pohvalno, ali ne i realistično“, reče nadbiskup Torghaton. Ponovo zažmirka na mene i ja se sjetim da je medu njegovim narodom žmirkanje znak nestrpljenja. „Krv mučenika se mora ponekad proliti, a i krv heretika. Koliko je važno što neko biće napusti život, sve dok mu je duša spašena?“

„Stvarno“, složim se. Svom nestrpljenju usprkos, Torghaton bi mi još sat vremena držao predavanje, ako mu se samo pruži prilika. Ta me je mogućnost zastrašivala. Prijemna komora nije napravljena za ljudsku udobnost, pa nisam htio tu ostajati ništa duže nego što je potrebno. Zidovi su bili vlažni i pljesnivi, zrak vruć i vlažan i prožet zadahom užeglog maslaca, karakterističnim za Ka-Thane. Ovratnik mi je izderao vrat. Znojio sam se ispod sutane, noge su mi bile potpuno mokre, a želudac mi se počeo okretati.

Požurio sam s tekućim poslom. „Kažete da je ova nova hereza neobično gnusna, moj Lorde Komandante?“

„Jest“, reče on. „Gdje je počela?“ „Na Arionu, svijetu nekih tri tjedna daleko od Vessa. Potpuno

ljudski svijet. Ne mogu shvatiti zašto se vi ljudi tako lako pokvarite. Kad neki Ka-Thane otkrije vjeru, teško da će je ikada napustiti.“

„To je dobro poznato“, odgovorim pristojno. Nisam spomenuo da je broj ka-Thanea koji su otkrili vjeru strahovito malen. Oni su spor, nezgrapan narod i najveći dio njihovih ogromnih milijuna nije pokazivao nikakvo zanimanje za učenje bilo kojih običaja osim vlastitih, ili za prihvaćanje bilo koje vjere osim svoje prastare religije. Torghaton Nine-Klariis Tun je bio anomalija. Bio je medu prvim preobraćenicima prije skoro dva stoljeća, kad je papa Vidas L odredio da ne-ljudi mogu služiti kao svećenici. Uz njegov dugački životni vijek i željeznu sigurnost njegove vjere, nije bilo čudo da se

Torghaton uzdigao ovako visoko, usprkos činjenici da je manje od tisuću pripadnika njegove rase pošlo za njim u Crkvu. Preostalo mu je još najmanje stoljeće života. Nema sumnje da će jednog dana biti Torghaton kardinal Tun, samo neka šatre dovoljno hereza. Vremena su takva.

„Imamo malo utjecaja na Arionu“, govorio je nadbiskup. Ruke su mu se pomicale dok je govorio, četiri nezgrapna buzdovana od pjegavog sivo-zelenog mesa su burkala vodu, a prljavo bijele cilije oko njegove rupe za disanje su treperile sa svakom riječju. „Nekoliko svećenika, nekoliko crkava, nešto vjernika, ali nikakve moći vrijedne spomena. Heretici na tom svijetu nas već nadmašuju brojem. Oslanjam se na vaš intelekt, vašu prepredenost. Pretvorite ovu nesreću u priliku za dobitak. Ova hereza je tako opipljiva da je lako možete pobiti. Možda će se neki od zavedenih okrenuti pravom putu.“

„Sigurno“, rekao sam. „A priroda ove hereze? Što moram opovrgnuti?“ Tužni je pokazatelj moje vlastite poljuljane vjere da moram dodati kako mi i nije bilo stalo. Obračunavao sam se s previše hereza. Njihova vjerovanja i njihova sumnjičenja mi odjekuju u glavi i uznemiravaju mi noću snove. Kako mogu biti siguran u vlastitu vjeru? Sam ukaz kojim je Torghaton primljen u svećenstvo, prouzročio je da pol tuceta svjetova ne prizna biskupa Novog Rima, a oni koji su krenuli tim putem otkrili bi naročito ružnu herezu u masivnom golom (osim vlažnog rimskog ovratnika) ne-čovjeku, koji je plutao preda mnom i držao moć Crkve u četiri velike šake s kožicom između prstiju. Kršćanstvo je najveća ljudska religija, ali to malo znači. Ne-kršćani nas brojčano nadmašuju u odnosu pet prema jedan, a postoji preko sedam stotina kršćanskih sekti, neke skoro velike poput Jedine Istinske Meduzvjezdane Katoličke Crkve Zemlje i Tisuću Svjetova. Čak i Daryn XXI, koliko god bio moćan, samo je jedan od sedmorice koji prisvajaju naslov pape. Moje vjerovanje je nekad bilo jako, ali predugo sam se kretao medu hereticima i nevjernicima, pa sad čak ni moje molitve ne uspijevaju odagnati sumnje. Pa zbog toga nisam osjetio užas - samo iznenadno intelektualno zanimanje - kad

mije nadbiskup rekao prirodu hereze na Arionu. „Napravili su sveca“, reče on, „odjude Iskariota.“

Kao starješina u Vitezovima Inkvizitorima, zapovijedam vlastitim zvjezdanim brodom, kojeg mi je bilo po volji nazvati Kristova Istina. Prije nego što su ga predali meni, zvao se Sveti Toma, po apostolu, međutim, osjećao sam da svetac zloglasan zbog sumnjanja nije odgovarajući zaštitnik za brod u službi borbe protiv hereze. Nemam nikakvih dužnosti na Istini, čija je posada sastavljena od šestoro braće i sestara iz reda svetog Kristofora Putnika, i čiji je kapetan jedna mlada žena koju sam unajmio s jednog trgovačkog broda.

Tako sam mogao posvetiti cijelo trotjedno putovanje od Vessa do Ariona proučavanju heretičke Biblije, koju mi je dao nadbiskupov administrator. To je bila debela, teška, lijepa knjiga, uvezana u tamnu kožu, listova obrubljenih zlatnim listom, s mnogim raskošnim (holografski poboljšanim) ilustracijama u punoj boji. Vrijedan rad, očito ga je obavio netko tko voli skoro zaboravljenu vještinu pravljenja knjiga. Slike reproducirane unutra - originali se mogu naći na zidovima Kuće svetog Jude na Arionu, koliko sam shvatio - bile su majstorske, iako svetogrdne, isto toliko visoka umjetnost koliko i Tammerweni i RoHallidayi što ukrašavaju Veliku katedralu svetog Ivana na Novom Rimu.

U knjizi je bio imprimatur koji je pokazivao daju je odobrio Lukyanjudasson, Prvi Učenik reda svetog Jude Iskariota.

Zvala se Put Križa i Zmaja. Čitao sam je dok je Kristova istina klizila između -zvijezda,

isprva praveći opširne bilješke da bolje razumijem herezu protiv koje se moram boriti, ali kasnije me jednostavno zaokupila čudna, krivudava, groteskna priča koju je knjiga pričala. Riječi teksta su imale strast i moć i poeziju.

Tako sam se prvi put susreo sa upečatljivim likom svetog Jude Iskariota, složenog, ambicioznog, kontradiktornog i nadasve izuzetnog ljudskog bića.

Rodila ga je kurva u legendarnom drevnom gradu-državi Babilonu, istog dana kad je Spasitelj rođen u Betlehemu, a djetinjstvo je proveo na ulici, u bijedi, prodajući svoje tijelo kad je morao, svodeći za druge kad je postao stariji. Kao mladić, počeo je eksperimentirati s mračnim vještinama i prije svoje dvadesete je bio vješt nekromant. Tada je postao Juda Krotitelj Zmajeva, prvi i jedini čovjek koji je nametnuo svoju volju najstrašnijim Božjim

stvorenjima, velikim krilatim vatrenim gušterima sa Stare Zemlje. U knjizi je bila čudesna slika Jude u velikoj vlažnoj pećini, oči mu plamte dok zamahuje sjajnim bičem i drži dalje od sebe gorostasnog zlatno-zelenog zmaja. Ispod ruke mu je pletena košara, poklopac joj odškrinut, i sitne ljuskave glave tri zmajska mladunčeta vire iznutra. Četvrti zmajić mu puže uz rukav. To je bilo prvo poglavlje njegovog života.

U drugom, on je Juda Osvajač, Juda Kralj Zmajeva, Juda od Babilona, Veliki uzurpator. Na najvećem od svojih zmajeva, sa željeznom krunom na glavi i mačem u ruci, od Babilona je napravio prijestolnicu najvećeg carstva kojeg je stara Zemlja ikad poznavala, carstva koje se protezalo od Španjolske do Indije. Vladao je sa zmajskog prijestolja u Visećim vrtovima, koje je on dao da se naprave, i tamo je sjedio kad je sudio Isusu iz Nazareta, buntovnom proroku, kojeg su pred njega dovukli vezanog i krvavog. Juda nije bio strpljiv čovjek, pa je Krist prokrvario još i više prije nego što je on završio s Njim. A kad Isus nije htio odgovarati na njegova pitanja, Juda - pun prezira - je naredio da Ga izbace na ulicu. No, prvo je naredio svojim stražarima da odsijeku Kristu noge. „Iscjelitelju“, rekao je, „iscijeli samog sebe.“

Onda je došlo pokajanje, vizija u noći, pa se Juda Iskariot odrekao svoje krune i svojih mračnih vještina i svojeg bogatstva, da bi slijedio čovjeka kojeg je osakatio. Prezren i ismijavan od onih koje je bio tiranizirao, Juda je postao Noge Gospodove i godinu dana je nosio Isusa na leđima u daleke krajeve carstva kojim je nekad vladao. Kad se Isus konačno iscijelio, onda je Juda hodao uz njega i od tog je vremena bio Isusov povjerljivi prijatelj i savjetnik, prvi i najistaknutiji od Dvanaestorice. Konačno, Isus je dao Judi dar jezika, vratio i posvetio zmajeve koje je Juda poslao od sebe i poslao svog učenika na samotnu misiju preko oceana, „da širi Moju Riječ gdje ja ne mogu ići.“

Došao je dan kad se sunce pomračilo u podne i zemlja zadrhtala, pa je Juda okrenuo svog velikog zmaja i poletio nazad preko razbješnjelih mora. No, kad je došao do grada Jeruzalema, našao je Krista mrtva na križu.

U tom se trenu njegova vjera uzdrmala i slijedeća je tri dana Veliki Gnjev Judin bio nalik oluji po prastarom svijetu. Njegovi su

zmajevi sravnili sa zemljom Hram u Jeruzalemu i istjerali ljude iz grada, pa udarili i po velikim sjedištima moći u Rimu i Babilonu.

A kad je našao ostale od Dvanaestorice, pa ih ispitao i doznao kako je onaj po imenu Šimun-zvani-Petar tri puta izdao Gospodina, zadavio je Petra njegovim vlastitim rukama i bacio mu leš svojim zmajevima. Onda je poslao te zmajeve da potpale vatre po cijelom svijetu, pogrebne lomače za Isusa iz Nazareta.

A Isus je ustao na treći dan, i Juda je zaplakao, ali njegove suze nisu mogle zaustaviti Kristov gnjev, jer je u svom gnjevu izdao sva Kristova učenja.

Tako je Isus pozvao zmajeve nazad, i oni su došli, a svuda su se vatre ugasile. I iz njihovih trbuha on je dozvao Petra i opet ga učinio cijelim i dao mu vlast nad Crkvom.

Tada su zmajevi umrli, a isto tako i svi zmajevi, posvuda, jer oni su bili živi simboli moći i mudrosti Jude Iskariota, koji je jako zgriješio. I On oduzme Judi dar jezika i moć iscjeljenja koju mu je dao, pa čak i vid, jer se Juda ponašao kao slijepac (u knjizi je bila lijepa slika oslijepljenog Jude kako plače nad tijelima svojih zmajeva). I On je rekao Judi da će kroz duga pokoljenja biti zapamćen samo kao Izdajnik, i da će ljudi prokljinati njegovo ime, i da će sve što je bio i učinio biti zaboravljeno.

Ali, onda, zato što ga je Juda toliko volio, Krist mu je dao dar, produljeni život, tijekom kojeg će moći putovati i razmišljati o svojim grijesima i konačno doći do oprosta, pa tek onda umrijeti.

I to je bio početak posljednjeg poglavlja u životu Jude Iskariota, ali to je bilo stvarno dugačko poglavlje. Nekad Kralj zmajeva, nekad prijatelj Kristov, sad je bio samo slijepi putnik, prognan i bez prijatelja, koji luta svim hladnim cestama zemlje, živ čak i kad su svi gradovi i svi ljudi i sve stvari koje je poznavao bile mrtve. A Petar, prvi papa i vječno njegov neprijatelj, nadaleko i naširoko je proširio priču kako je Juda prodao Krista za trideset srebrnjaka, sve dok se Juda više nije usuđivao koristiti vlastito ime. Neko se vrijeme nazivao samo lutajući Žid, a poslije toga mnogim imenima.

Živio je više od tisuću godina i postao propovjednik, i iscjelitelj, i ljubitelj životinja, a lovili su ga i proganjali kad je Crkva koju je Petar utemeljio postala naduta i pokvarena. Međutim, imao je jako puno vremena, pa je konačno našao mudrost i mir, i na kraju mu je Isus došao na dugo odgađanoj samrtnoj postelji, i oni su se pomirili,

a Juda je još jednom zaplakao. Prije nego što je umro, Krist mu je obećao da će On dozvoliti nekolicini da upamte što i tko je Juda bio, pa će se prolaskom stoljeća vijesti proširiti, sve dok se Petrova Laž ne izgubi i zaboravi.

Takav je bio život svetog Jude Iskariota, kako je ispričan u Putu Križa i Zmaja . I njegova su učenja bila tamo, i apokrifne knjige koje je navodno napisao.

Kad sam završio s knjigom, posudio sam je Arli-k-Bau, kapetanici Kristove Istine. Arla je bila mršava, pragmatična žena, bez neke određene vjere, ali ja sam cijenio njeno mišljenje. Drugi iz moje posade, dobra braca i sestre Svetog Kristofora, samo bi ponavljali nadbiskupov religijski užas.

„Zanimljivo“, rekla je Arla kad mi je vratila knjigu. Ja sam se zakikotao. „Je li to sve?“ Ona slegne ramenima. „Priča je simpatična. Lakše za čitanje

nego tvoja Biblija, Damiene, a i dramatičnije.“ „Istina“, priznao sam. „Ali, apsurdno je. Nevjerojatna zbrka

doktrine, apokrifa, mitologije i praznovjerja. Zabavno, da, sigurno. Maštovito, čak i smiono. Ali smiješno, ti to ne misliš? Kako možeš prihvatiti zmajeve? Beznogog Krista? Petra sastavljenog nakon što su ga proždrla četiri čudovišta?“

Arlin cerek je bio izazovan. „Je li to išta blesavije nego mijenjanje vode u vino, ili Krist koji hoda po valovima, čovjek koji živi u trbuhu ribe?“ Arla-k-Bau me voljela izazivati. Došlo je do skandala kad sam odabrao nevjernicu za svog kapetana, ali ona je vrlo dobra u svom poslu, a meni se sviđa imati je kraj sebe, da me održi oštrim. Ima dobru pamet, jest, a to cijenim više od slijepe poslušnosti. Možda je to grijeh u meni.

„Postoji razlika“, rekao sam. „Postoji?“ odreže ona. Njene su oči vidjele kroz moje maske.

„Ah, Damiene, priznaj. Knjiga ti se prilično svidjela.“ Pročistio sam grlo. „Izazvala je moje zanimanje“, priznao sam.

Morao sam se opravdati. „Znaš kakvim se stvarima obično bavim. Turobne male doktrinalne devijacije, nerazumljive dosjetke o teologiji što se nekako napuhnu van svake mjere, drski politički manevri zamišljeni da nekog ambicioznog planetarnog biskupa postave kao novog papu, ili da izuzmu neki ustupak od Novog Rima ili Vessa. Rat je beskrajan, ali bitke su dosadne i prljave. Iscrpljuju

me, duhovno, emocionalno, tjelesno. Poslije se osjećam prljav i kriv.“ Potapšao sam kožne korice knjige. „Ovo je drugačije. Hereza se mora zatrti, naravno, ali priznajem da jedva čekam da sretnem tog Lukyanajudassona.“

„I slikanje su lijepe“, reče Arla, vrteći listove Puta Križa i Zmaja i zastajući kod jedne naročito upečatljive ilustracije. Juda plače nad svojim zmajevima, mislim. Osmjehnuo sam se kad sam vidio da je i na nju utjecala kao i na mene. Tada sam se namrštio.

To je bio prvi nagovještaj teškoća preda mnom. Tako je Kristova Istina došla do porculanskog grada

Ammadona na svijetu Arionu, gdje je Red svetog Jude Iskariota imao svoju Kuću.

Arion je bio ugodan, pitom svijet, naseljen u zadnja tri stoljeća. Imao je manje od devet milijuna stanovnika; Ammadon, jedini pravi grad, je bio dom za dva od tih milijuna. Tehnološka razina je bila srednje visoka, ali uglavnom uvezena. Arion je imao malo industrije i nije bio inovativan svijet, osim možda umjetnički. Umjetnosti su bile prilično važne ovdje, rascvjetane i žive. Religiozna sloboda je bila osnovno načelo društva, ali Arion nije bio ni religiozni svijet, i najveći dio stanovništva je živio revnosno sekularnim životom. Najpopularnija religija je bio Estetizam, kojeg jedva i možete računati kao religiju. Bilo je i Taoista, Erikanera, Starih Istinskih Kristijana i Sanjareve Djece, zajedno s desetak manjih sekti.

I konačno, bilo je devet crkava Jedine Istinske Meduzvjezdane Katoličke vjere. Prije ih je bilo dvanaest.

Te tri su sada bile kuće vjere koja najbrže raste na Arionu, Reda svetog Jude Iskariota, koji je imao i desetak svojih, novoizgradenih, crkvi.

Biskup Ariona je bio tamnoput, strog muškarac kratko podšišane crne kose, koji nije bio nimalo sretan što me vidi.

„Damiene Har Verise!“ uskliknuo je, pomalo začuđen, kad sam ga posjetio u njegovoj rezidenciji. „Čuli smo za vas, naravno, ali nisam očekivao da ću vas ikad sresti ili ugostiti. Ovdje je naš broj malen ...“

„I još se smanjuje“, rekao sam. „Stvar koja brine mog Lorda Komandanta, nadbiskupa Torghatona. Očito ste vi manje uznemireni, Ekselenciju, jer ste smatrali da nije potrebno prijaviti aktivnosti te sekte Judinih poklonika.“

Nakratko je izgledao ljut zbog prijekora, ali je brzo progutao svoj bijes. Čak se i biskup može plašiti Viteza Inkvizitora. „Zabrinuti smo, naravno“, reče on. „Činimo sve što možemo da bi se borili protiv hereze. Ako imate neki savjet koji će nam pomoći, bit će mi više nego drago da ga saslušam.“

„Ja sam Inkvizitor Vojničkog Reda Vitezova Isusa Krista“, rekao sam otvoreno. „Ja ne dajem savjete, Ekselencijo. Ja poduzimam akcije. U tom sam cilju poslan na Arion, i to ću i učiniti. Sad mi recite što znate o ovoj herezi i tom Prvom Učenjaku, tom Lukyanujudassonu.“

„Naravno, oče Damiene“, započne biskup. Dade znak slugi da nam donese pladanj vina i sira, pa počne ukratko iznositi kratku, ali ekspozivnu, povijest kulta Jude. Ja sam slušao, glačajući nokte na grimiznom suvratku moje jakne, sve dok crna boja nije blještavo zasjala, prekidajući ga s vremena na vrijeme pitanjima. Prije nego što je i napola završio, odlučio sam se osobno posjetiti tog Lukyana. To se činilo najboljim postupkom.

A i cijelo vrijeme sam to htio učiniti. Izgled je vrlo važan na Arionu, koliko sam shvatio, pa sam

smatrao potrebnim impresionirati Lukyana i sobom i svojim položajem. Nosio sam svoje najbolje čizme, glatke, tamne, ručno izrađene čizme od rimske kože, koje nikad nisu vidjele unutrašnjos Torgthonove prijemne komore, i strogo crno odijelo sa tamnim bordo suvracima i krutim ovratnikom. Oko vrata mi je visilo veličanstveno raspelo od čistog zlata; s njim se slagala igla na ovratniku, zlatni mač, znak Vitezova Inkvizitora. Brat Denis mi je pažljivo nalakirao nokte, svaki je bio ebanski crn, a zatamnio mi je i oči, i upotrijebio fini bijeli puder za lice. Kad sam pogledao u ogledalo, prestrašio sam se samog sebe, Osmjehnuo sam se, ali samo kratko. To je poništavalo učinak.

Otpješačio sam do Kuće svetog Jude Iskariota. Ulice Ammadona bile su široke, prostrane i zlatne, uzduž njih su rasla skrletna stabla nazvana šapat-vjetru, čije su vriježe stvarno izgledale kao da šapuću neke tajne nježnom povjetarcu. Sestra Judith je došla sa mnom. Ona je mala žena, vitke grade, čak i u kombinezonu s kapuljačom reda svetog Kristofora. Lice joj je ponizno i ljubazno, oči krupne, mladenačke i nevine. Smatram da mi

je korisna. Do sada je četiri puta ubila one koji su me pokušavali napasti.

Sama Kuća bila je novoizgradena. Nepravilna i veličanstvena, dizala se iz vrtova malog blještavog cvijeća i mora zlatne trave, a vrtovi su bili okruženi visokim zidom. Murali su prekrivali i vanjski zid oko posjeda i vanjski zid same zgrade, nekoliko sam ih prepoznao iz Puta Križa i Zmaja, pa sam nakratko stao da im se divim prije nego prođem kroz glavna vrata. Nitko nas nije zaustavljao. Nije bilo stražara, čak ni recepcionera. Unutar zidova, muškarci i žene su polako šetali medu cvijećem ili sjedili na klupama ispod srebren-listova i šapat-vjetrova.

Sestra Judith i ja smo zastali, pa krenuli ravno prema Kući. Upravo smo pošli uz stepenice kad se neki čovjek pojavio

iznutra; stajao je, čekajući, na vratima. Bio je plavokos i debeo, s velikom čekinjavom bradom što je uokvirivala nemarni osmjeh, a nosio je tanku halju, što mu je padala do nogu u sandalama, a na halji su zmajevi nosili obris čovjeka koji drži križ.

Kad sam došao do vrha stuba, čovjek mi se nakloni. „Oče Damiene Har Verise od Vitezova Inkvizitora,“ reče on. Osmjeh mu se proširi. „Pozdravljam vas u ime Isusa i svetog Jude. Ja sam Lukyan.“

U sebi sam pribilježio da moram otkriti koji je od biskupovih službenika dostavljao informacije kultu Jude, ali se moja smirenost nije poremetila. Već sam dugo, dugo, Vitez Inkvizitor. „Oče Lukyane Mo,“ rekao sam, uzimajući ga za ruku, „Imam neka pitanja za vas.“ Nisam se osmjehnuo.

On jest. „I mislio sam da ćete imati,“ reče on. Lukyanov ured je bio velik, ali spartanski namješten, heretici

često imaju jednostavnost koju su službenici Istinske Crkve izgleda izgubili. No, i on je u nečemu popustio užitku.

Zidom iza stola/konzole dominirala je slika u koju sam se već zaljubio, oslijepljeni Juda plače nad svojim zmajevima.

Lukyan teško sjedne i pokaže meni drugu stolicu. Ostavili smo sestru Judith vani, u čekaonici.. „Draže mi je stajati, oče Lukyane,“ rekao sam, znajući da mi to da je prednost.

„Samo Lukyan,“ reče on. „Hi Luke, ako vam je draže. „Nama ovdje ne trebaju naslovi.“

„Vi ste otac Lukyan Mo, rođen ovdje na Arionu, obrazovan u sjemeništu na Cathadayu, raniji svećenik Jedine Istinske

Meduzvjezdane Katoličke Crkve Zemlje i Tisuću Svjetova,“ rekao sam. „Obraćat ću vam se kako doliči vašem položaju, oče. Očekujem da to uzvratite, da li je to shvaćeno?“

„O, da“, reče on dobrodušno. „Imam moć da vam oduzmem pravo da podjeljujete

sakramente, da naredim da vas izbjegavaju i ekskomuniciraju zbog ove hereze koju ste uobličili. Na izvjesnim svjetovima mogao bih zatražiti čak i vašu smrt.“

„Ali ne i na Arionu“, reče Lukyan brzo. „Mi smo ovdje vrlo tolerantni. Osim toga, brojniji smo od vas.“ On se osmjehne. „Sto se ostalog tiče, ionako ne obavljam te sakramente, znate. Već godinama. Sada sam prvi Učenjak. Učitelj, mislilac. Pokazujem drugima put, pomažem im da nadu vjeru. Ekskomunicirajte me ako će vas to usrećiti, oče Damiene. Svi mi tražimo sreću.“

„Dakle, napustili ste vjeru, oče Lukyane?“ Položio sam svoj primjerak Puta Križa i Zmaja na stol. „Ali vidim da ste pronašli novu.“ Sad sam se osmjehnuo, ali to je bio sami led, sama prijetnja, samo izrugivanje. „Smješnije vjerovanje tek moram sresti. Pretpostavljam da ćete mi reći kako ste govorili s Bogom, da vam je on povjerio ovo novo objavljenje, tako da možete očistiti dobro ime, kakvo već jest, svetog Jude?“

Lukyanov je osmijeh sad bio stvarno širok. On podigne knjigu i veselo me pogleda.

„O, ne“, reče on. „Ne, sve sam to izmislio.“ To me zaustavilo. „Što?“ „Sve sam to izmislio“, ponovi on. Nježno je odvagivao knjigu.

„Koristio sam mnoge izvore, naravno, naročito Bibliju, ali smatram Križ i Zmaja uglavnom za vlastiti rad. Prilično je dobro, zar se ne slažete? Naravno, teško da mogu staviti vlastito ime na nju, koliko god bio ponosan, ali sam stavio svoj imprimatur. Jeste li to primijetili? To je najbliže što sam se usudio doći potpisu.“

Ostao sam bez riječi samo na trenutak. Onda sam napravio grimasu. „Iznenađujete me,“ priznao sam. „Očekivao sam da ću naći maštovitog luđaka, neku jadnu zavaranu budalu čvrstu u uvjerenju da je govorila s Bogom. S takvim sam se fanaticima bavio i ranije. Umjesto toga, nalazim veselog cinika, koji je izmislio religiju zbog vlastitog probitka. Mislim da su mi draži fanatici. Niste dostojni prezira, oče Lukyane. Gorjet ćete u paklu cijelu vječnost.“

„Sumnjam,“ reče Lukyan, „ali, griješiti sa mnom, oče Damiene. Ja nisam cinik, niti imam probitka od mog dragog svetog Jude. Istinu govoreći, živio sam udobnije kao svećenik vaše Crkve. Ovo radim zato jer je to moj poziv.“

Sjeo sam. „Zbunjujete me,“ rekao sam. „Objasnite.“ „Sad ću vam reći istinu,“ reče on. To je rekao na čudan način,

skoro kao napjev. „Ja sam Lažljivac,“ doda. „Želite me zbuniti dječjim paradoksima,“ obrecnem se na

njega. „Ne, ne,“ osmjehne se on. „Lažljivac. S velikim slovom. To je

jedna organizacija, oče Damiene. Religija, mogli bi je nazvati. Velika i moćna vjera. A ja sam njen najmanji dio.“

„Ne poznajem takvu crkvu“, rekao sam. „O, ne, i ne možete. Tajna je. Mora biti. To možete shvatiti, je li

tako? Ljudi ne vole da im se laže.“ „Ja ne volim da mi se laže“ rekao sam. Lukyan je izgledao povrijeđeno. „Rekao sam vam da će ovo biti

istina, jesam li? Kad to kaže Lažljivac, možete mu vjerovati. Kako bi inače mogli vjerovati jedni drugima?“

„Ima vas puno“ rekao sam. Počeo sam misliti da je Lukyan ipak luđak, fanatičan kao i svaki heretik, ali na složeniji način. Ovdje je bila hereza unutar hereze, ali ja sam prepoznao svoju dužnost - naći istinu i postaviti stvari na pravo mjesto.

„Puno nas je“, reče Lukyan, smiješeći se. „Bili bi ste iznenađeni, oče Damiene, stvarno biste. Ali ima nekih stvari koje vam se ne usuđujem reći.“

„Onda mi recite ono što se usuđujete.“ „Rado“, reče Lukyan Judasson. „Mi Lažljivci, poput svih drugih

religija, imamo nekoliko istina koje prihvaćamo na vjeru. Vjera se uvijek traži. Postoje neke stvari koje se ne mogu dokazati. Vjerujemo da je život vrijedan življenja. To je načelo vjere. Svrha života je da se živi, da pruži otpor smrti, možda da prkosi entropiji.“

„Nastavite“, rekao sam, sve zainteresiraniji, sebi usprkos. „Mi vjerujemo i da je sreća dobra, da je treba tražiti.“ „Crkva se ne suprotstavlja sreći“, rekao sam suho. „Pitam se“, reče Lukyan. „Ali, nemojmo se nabacivati riječima,

kakav god bio stav Crkve o sreći, ona propovijeda vjerovanje u zagrobni život, u vrhovno biće i složeni moralni kodeks.“

„Istina.“ „Lažljivci ne vjeruju u zagrobni život, u Boga. Vidimo

univerzum onakav kakav jest , oče Damiene, a te gole istine su okrutne. Mi koji vjerujemo u život, i cijenimo ga, umrijet ćemo. Poslije toga neće biti ničeg, vječna praznina, crnilo, nepostojanje. U našem življenju nije bilo ni svrhe, ni značenja, ni poezije. A niti naše smrti nemaju ta svojstva. Kad nas više ne bude, univerzum nas se neće dugo sjećati, i ubrzo će biti kao da nas nikad nije ni bilo. Naši svjetovi i naš univerzum nas neće puno nadživjeti. Konačno će entropija proždrijeti sve, a naši jadni napori ne mogu odložiti taj užasni kraj. Nestat će. Nikad ga nije ni bilo. Nikad nije ni bilo važno. Sam univerzum je osuđen, prolazan, i sigurno je da mu nije ni stalo.“

Kliznuo sam nazad u svoju stolicu i drhtaj je prošao kroz mene dok sam slušao mračne riječi jadnog Lukyana. Otkrio sam da opipavam raspelo. „Sumorna filozofija“, rekao sam, „a isto tako i lažna. I ja sam imao tako zastrašujuću viziju. Mislim da se to svima na nekoj točki događa. Ali, nije tako, oče. Moja me vjera podupire protiv takvog nihilizma. Vjera je štit protiv očaja.“

„O, ja to znam, moj prijatelju, moj Viteže Inkvizitore“, reče Lukyan. „Drago mi je vidjeti da to tako dobro shvaćate. Već ste skoro jedan od nas.“

Namrštio sam se. „Dirnuli ste samo srce stvari“, nastavi Lukyan. „Istine, velike

istine - a i većina manjih - većini ljudi su nepodnošljive. Nalazimo naš štit u vjeri. Tvojoj vjeri, mojoj vjeri, bilo kojoj vjeri. Nije važno, sve dok vjerujemo, stvarno i istinski vjerujemo, u koju već laž prigrljavamo.“ Opipavao je iskrzan krajeve svoje velike žute brade. „Naši psihijatri su nam stalno govorili da su vjernici sretni, znate. Možda vjeruju u Krista ili Budu ili Eriku Stormjones, u reinkarnaciju ili besmrtnost ili prirodu, u moć ljubavi ili progam neke političke frakcije, ali sve to izlazi na isto. Vjeruju. Sretni su. Oni koji su vidjeli istinu očajavaju i ubijaju se. Istine su tako ogromne, vjere tako male, tako slabo napravljene, prošarane greškama i kontradikcijama. Vidimo oko njih i kroz njih, a onda osjećamo težinu mraka na nama i više ne možemo biti sretni.“

Ja ne shvaćam sporo. Tada sam spoznao kamo Lukyan Judasson ide. „Tvoji Lažljivci izmišljaju vjere.“

On se osmjehne. „Svih vrsta. Ne samo religijske. Razmislite o tome. Znamo kakav je okrutan instrument istina. Ljepota je beskonačno draža od istine. Mi izmišljamo ljepotu. Vjere, politički pokreti, visoki ideali, vjerovanje u ljubav i zajedništvo. Sve su to laži. Mi govorimo te laži, i druge, nebrojene druge. Poboljšavamo povijest, mit i religiju, svaku činimo krasnijom, boljom, lakšom za vjerovanje, naravno, naše laži nisu savršene. Istine su prevelike. Ali, možda ćemo jednog dana naći jednu veliku laž koju cijelo čovječanstvo može koristiti. Do tada, poslužit će i tisuću malih laži.“

„Mislim da mi nije nešto naročito stalo do vas Lažljivaca“, rekao sam hladno, čak i žestoko. „Cijeli moj život je bio potraga za istinom.“

Lukyan mi je popuštao. „Oče Damiene Har Verise, Viteže Inkvizitore, poznajem vas bolje od toga. I sami ste Lažljivac. Obavljate dobar posao. Putujete od svijeta do svijeta i na svakom uništavate budalaste, pobunjenike, sumnjičavce koji bi srušili građevinu ogromne laži kojoj služite.“

„Ako je moja laž tako dostojna divljenja“, rekao sam, „zašto ste je onda napustili?“

„Religija mora odgovarati svojoj kulturi i društvu, raditi snjima, ne protiv njih. Ako postoji sukob, kontradikcija, onda se laž lomi i vjera se koleba Vaša je Crkva dobra za mnoge svjetove, oče, ali ne za Arion. Život ovdje je previše dobar, a vaša vjera je stroga. Ovdje volimo ljepotu, a vaša je vjera nudi premalo. Pa smo je poboljšali. Dugo smo proučavali ovaj svijet. Znamo njegov psihološki profil. Sveti Juda će ovdje procvasti. On nudi dramu i boju i mnogo ljepote - njegova estetika je dostojna divljenja Njegova tragedija im sretan kraj, a Arion luduje za takvim pričama A zmajevi su lijep detalj. Mislim da bi vaša Crkva trebala naći načina da unese zmajeve. Oni su čudesna stvorenja.“

„Mitska“, rekao sam. „Teško“, odgovori on. „Pogledajte to negdje.“ On se naceri.

„Vidite, u stvari, sve se vraća na vjeru. Možete li stavmo znati što se dogodilo prije tri tisuće godina? Vi imate jednog Judu, ja imam drugog. Obojica imamo knjige. Da li je vaša istinita? Možete li uistinu to povjerovati? mene su primili samo u prvi krug Lažljivaca Tako da ne znam sve naše tajne, ali znam da smo vrlo stari. Ne bi me

iznenadilo da doznam kako su evanđelja napisali ljudi vrlo slični meni. Možda nikad nije ni bilo Jude. Ili Isusa“

„Ja imam vjere da nije tako“, rekao sam. „IUma stotinu ljudi u ovoj zgradi koji duboko i stvarno vjeruju

u svetog Judu i Put Križa i Zmaja „, reče Lukyan. „Vjera je vrlo dobra stvar. Znate li da se broj samoubojstava na Arionu smanjio skoro za trećinu otkako je utemeljen Red svetog Jude?“

Pamtim kako sam se polako digao iz stolice. „Vi ste fanatični koliko i svaki heretik kojeg sam ikad sreo, Lukyane Judassone“, kazao sam mu. „Žalim vas zbog gubitka vaše vjere.“

Lukyan se digao kad i ja „Žalite sebe, Damiene Har Verise“, reče on. „Našao sam novu vjeru i novi razlog postojanja, i sretan sam čovjek. Vi, moj dragi prijatelju, ste izmučeni i jadni.“

„To je laž „ plašim se da sam vrisnuo. „Dođite sa mnom“, reče Lukyan. On dotakne jednu ploču na

zidu i velika sjajna slika Jude koji plače nad svojim zmajevima klizne u stranu, a tamo je bilo stepenište, koje je vodilo prema dolje, u zemlju. „Slijedite me“, reče on.

U podrumu je bila velika staklena bačva, puna blijedo zelene tekučine, i u njoj je plutala neka stvar - stvar vrlo nalik prastarom embriju, stara i infantilna u isto vrijeme, gola, ogromne glave i sitnog atrofiranog tijela. Cijevi su vodile od njenih ruku i nogu i genitalija, spajajući je sa strojevima koji su je održavali na životu.

Kad je Lukyan upalio svjetla, otvorila je oči. Bile su velike i tamne, i pogledale su u moju dušu.

„Ovo je moj kolega“, reče Lukyan, tapšući po bačvi. „Jon Azumi Križ, Lažljivac četvrtog kruga.“

„I telepat“, rekao sam ja, s mučnom sigurnošću. Vodio sam pogrome protiv drugih telepata, većinom djece, na drugim svjetovima. Crkva podučava da su psioničke moći Sotonina zamka. Ne spominju se u Bibliji. Nikad se nisam osjećao dobro s tim ubijanjima

„Jon vas je pročitao istog trena kad ste ušli u dvorište“, reče Lukyan, „i obavijestio mene. Samo nas nekoliko zna da je ovdje. On nam pomaže da vrlo efikasno lažemo. Zna kad je vjera prava, a kad hinjena. Imam jedan usadak u lubanji. Jon može stalno razgovarati sa mnom. Znao je da je moja vjera šuplja. Osjetio je dubinu mog očaja.“

Tada je stvar u rezervoaru progovorila, ametalni glas je dolazio iz zvučnika na postolju stroja koji ju je održavao u životu. „/ osjećam tvoj, Damiene Her Verise, prazni svećenice. Inkvizitore, pitao si previše pitanja. Bolestan si u srcu, i umoran, i ne vjeruješ. Pridruži nam se, Damiene. Ti si Lažljivac već vrlo, vrlo dugo!“

Na trenutak sam oklijevao, gledajući duboko u sebe, pitajući se u što to vjerujem. Tražio sam svoju vjeru, vatru koja me nekad održavala, sigurnost učenja Crkve, prisutnost Krista u meni. Nisam našao ništa od toga, ništa. Bio sam iznutra prazan, sagoren, pun pitanja i bola. Ali, kad sam već namjeravao odgovoriti Jonu Ažurnom Križu i nasmiješenom Lukyanu Judassonu, našao sam nešto drugo, nešto u što jesam vjerovao, u što sam uvijek vjerovao.

Istinu. Vjerovao sam u istinu, čak i kad boli. „Izgubljen je za nas“, reče

telepat podrugljivog imena Križ. Lukyanov osmjeh izblijedi. „Oh, stvarno? Nadao sam se da ćete

biti jedan od nas, Damiene. Činili ste se spremni.“ Iznenada sam se prepao, i razmišljao sam da li da jurnem uza

stube do sestre Judith. Lukyan mi je toliko toga rekao, aja sam ih sad odbio.

Telepat je osjetio moj strah. „Ne možeš nam naškoditi, Damiene“, reče on. „Idi u miru. Lukyan ti ništa nije rekao.“

Lukyan se mrštio. „Puno sam mu rekao, Jone“, reče on. „Da. Međutim, može li on vjerovati riječima Lažljivca kao što si

ti?“ mala izobličena usta stvari u bačvi se tržnu u osmijehu, i njene se oči zatvore, a Lukyan Judasson uzdahne i ponovo povede uza stube.

Tek sam nekoliko godina kasnije shvatio da je lagao Jon Ažurni Križ, a žrtva njegove laži je bio Lukyan. Mogao sam im naškoditi. I jesam.

Bilo je skoro pa jednostavno. Biskup je imao prijatelje u vladi i medijima. Uz nešto novca na pravim mjestima, i ja sam našao prijatelje. Tada sam prokazao Križa u njegovom podrumu, optuživši ga da je upotrijebio svoje psioničke moći i utjecao na umove Lukyanovih sljedbenika. Moji su prijatelji prihvatili te optužbe. Garda je provela raciju, stavila telepata Križa u pritvor i kasnije mu sudila.

Naravno, bio je nevin. Moja optužba je bila besmislena; ljudski telepati mogu čitati misli izbliza, ali rijetko išta više. Međutim, rijetki su i jako ih se plaše, a Križ je bio dovoljno odbojan da ga je lako bilo prikazati žrtvom praznovjerja. Na kraju su ga oslobodili i on je napustio gradAmmadon, a možda i sam Arion, i krenuo prema nekim nepoznatim područjima.

No nikad mi nije ni bila namjera da njega zatvorim. Optužba je bila dovoljna. Počele su se pokazivati pukotine u laži koju su on i Lukyan zajedno izgradili. Vjeru je teško naći, i lako izgubiti, a i najmanja sumnja može započeti nagrizanje čak i najjačih temelja vjerovanja.

Biskup i ja smo se zajedno trudili da posijemo daljnje sumnje. Nije bilo lako kako sam ja mislio. Lažljivci su svoj posao obavili

dobro. Ammadon, poput većine civiliziranih gradova, je imao veliku količinu znanja, kompjuterski sustav koji je povezivao škole, sveučilišta, knjižnice, i omogućavao da do njihovog zajedničkog znanja dode svatko kome treba.

Međutim, kad sam provjerio, uskoro sam otkrio da su povijesti Rima i babilona suptilno preobličene, a bila su i tri navoda za Judu Iskariota - jedan za izdajnika, jedan za sveca i jedan za kralja-osvajača iz Babilona. Ime mu je bilo spomenuto i u vezi s Visećim vrtovima, a postojao je i zapis o takozvanom Codex Judas.

I, prema knjižnici Ammedona, zmajevi su na Staroj Zemlji izumrli negdje u Kristovo doba.

Konačno smo iščistili sve te laži, izbrisali ih iz kompjuterskih memorija, premda smo morali citirati autoritete s pol tuceta ne-kršćanskih svjetova prije nego što su knjižničari i akademici prihvatili da su razlike nešto više od pitanja religijskih sklonosti.

Do tada se Red svetog Jude sasušio u blještavilu izloženosti. Lukyan Judasson je postao mršav i ljutit, a najmanje pola njegovih crkava se zatvorilo.

Naravno, hereza nikad nije potpuno izumrla. Postoje uvijek oni koji vjeruju, bez obzira na sve. I tako se do današnjeg dana Put Križa i Zmaja čita na Arionu, u porculanskom gradu Ammadonu, medu šuštavim šapat-vjetrima.

Arla-k-Bau i Kristova Istina su me prenijeli nazad na Vess, godinu poslije mog odlaska, i nadbiskup Torghaton mi je konačno odobrio dopust koji sam bio tražio, prije nego što me poslao da se

borim s drugim herezama. Tako sam imao svoju pobjedu, Crkva je nastavila kao i ranije, a red svetog JUde Iskariota je bio temeljito satrt. Telepat Jon Ažurni Križ bio je u krivu, mislio sam onda. Tužno je potcijenio moć jednog Viteza Inkvizitora.

Ipak, kasnije sam se prisjetio njegovih riječi. Ne možeš nam naškoditi, Damiene. Nama?

Redu svetog Jude? Di Lažljivcima? Lagao je, mislim, namjerno, znajući da ću ja krenuti naprijed i

uništiti Put Križa i Zmaja, i znajući da ne mogu ni taknuti lažljivce, da se neću usuditi spomenuti ih. kako sam i mogao? Tko bi mi povjerovao? Velika meduzvjezdana urota, stara koliko i povijest?

To smrdi po paranoji, aja nisam imao nikakvog dokaza. Telepat je lagao zbog Lukyana, tako da me ovaj pusti. U to sam

sad siguran. Križ je puno riskirao da bi me pridobio. Kad nije uspjelo, bio je voljan žrtvovati Lukyana Judassona i njegovu laž, pijune u nekoj većoj igri.

I tako sam otišao, i u sebi nosio znanje da sam parazan, da nemam vjere, osim slijepe vjere u istinu - istinu koju više nisam mogao naći u svojoj Crkvi.

U to sam bio sve sigurniji u mojim godinama počinka, koje sam proveo čitajući i učeći na Vessu i Cathardayu i Celijinom Svijetu. Konačno sam se vratio u nadbiskupovu prijemnu sobu, i opet sam stajao pred Torghatonom Nine-klariisom Tunom, u mojem najgorem paru čizama. „Moj Lorde Komandante“, rekao sam mu, „Ne mogu prihvatiti daljnje zadatke. Tražim da me se umirovi iz aktivne službe.“

„Zbog kojeg razloga?“ zatutnji Torghaton, pomalo pljuskajući naokolo.

„Izgubio sam vjeru“, jednostavno sam mu rekao. Dugo me je promatrao, žmirkajući svojim očima bez zjenica.

Konačno je rekao, „Tvoja vjera je stvar između tebe i tvog ispovjednika. Meni je stalo dsamo do tvojih rezultata. Obavio si dobar posao, Damiene. Ne smiješ se umiroviti, a mi ti nećemo dozvoliti da odustaneš.“

Istina će nas osloboditi. Ali, sloboda je hladna, i prazna, i strašna, a laži često mogu biti

tople i krasne.

Prošle godine mi je Crkva dala novi brod. Nazvao sam ga Zmaj.

ARTHUR C. CLARKE: IGRA SKRIVAČA Naslov izvornika: „Hide & Seek“

Vraćali smo se kroz šumu kada je Kingman vidio sivu

vjevericu. Lovina nam je bila mala ali raznovrsna - tri lještarke, četiri kunića (jedan, žao mi je reći, beba u naručju) i par golubova. A za inat izvjesnim mračnim prognozama, oba su psa bila živa

Vjeverica nas je vidjela u istom trenu. Znala je da je označena za trenutnu smrtnu kaznu, kao posljedicu štete koju je učinila stablima na posjedu, a možda je od Kingmanove puške izgubila i bliske rođake. U tri skoka je dosegla podnožje najbližeg stabla i nestala iza njega kao sivi treptaj. Još smo joj jednom vidjeli lice, pojavilo se na trenutak iznad ruba njenog skloništa, desetak stopa iznad zemlje: ali, iako smo puni nade čekali, s puškama uperenim u razne grane, nikad je više nismo vidjeli.

Kingman je bio vrlo zamišljen dok smo preko tratine hodali prema veličanstvenoj staroj kući. Nije govorio ništa dok smo predavali naše žrtve kuharu - koji ih je primio bez puno entuzijazma - i izronio je iz svog snatrenja tek kad smo sjedili u sobi za pušenje, a on se sjetio svojih dužnosti domaćina

„Onaj štakor sa stabla“, reče on iznenada - uvijek ih je zvao 'štakorima sa stabla', zbog toga što su ljudi previše sentimentalni da bi pucali u drage male vjeverice - „podsjetio me na jedno čudno iskustvo koje mi se dogodilo kratko prije nego što sam se umirovio. Stvarno kratko prije, ustvari.“

„I mislio sam da hoće“, reče Carson suho. Ja ga bijesno pogledam: on je bio u Mornarici i ranije je čuo Kingmanove priče, ali su meni još bile nove.

„Naravno“, primijeti Kingman, malo pod boden, „ako je vama draže da ja...“

„Daj nastavi“, rekao sam ja užurbano. „Probudio si mi znatiželju. Kakva može biti veza između jedne sive vjeverice i Drugog Jupiterskog rata, ne mogu ni zamisliti.“

Činilo se da je Kingman smekšan. „Mislim da je bolje da promijenim neka imena“, reče on

zamišljeno, „ali neću promijeniti mjesta. Priča počinje oko milijun kilometara od Marsa, prema suncu ...“

K.15 je bio vojni obavještajni operativac. Vrlo ga je boljelo kad su ga nemaštoviti ljudi zvali špijunom, ali je u tom trenutku imao opipljiviju podlogu za žalbu. Već nekoliko dana mu je jedna brza krstarica prilazila s krme, pa iako je laskalo što mu svu pažnju poklanja tako fini brod i toliko visoko uvježbanih ljudi, to je bila počast koje bi se K.15 vrlo rado odrekao.

Situacija je dvostruko živcirala zbog toga što će se za dvanaestak sati kraj Marsa sresti sa svojim prijateljima, na brodu koji je sasvim sposoban da se obračuna s pukom krstaricom - iz čega možete shvatiti da je K.15 bio osoba od neke važnosti. Na nesreću, najoptimističniji proračuni su pokazivali da će progonitelji doći u domet topova za šest sati. Prema tome, za nekih šest sati i pet minuta, K.15 će vjerojatno zauzimati veliko, i sve veće, područje svemira. Moglo bi biti upravo dovoljno vremena da sleti na Mars, ali to bi bila jedna od najgorih stvari koju može napraviti. To bi sigurno iživciralo agresivno neutralne Marsovce, a političke komplikacije bi bile strašne. Štoviše, ako njegovi prijatelji budu morali sletjeti na planet da bi ga spasili, to bi ih stajalo više od deset kilometara po sekundi u gorivu - najveći dio njihove operacijske rezerve.

Imao je samo jednu prednost, a i ta je bila vrlo sumnjiva. Komandant krstarice bi mogao pogoditi da se on uputio na sastanak, ali ne bi znao koliko je blizu ni koliko je velik brod s kojim će se sastati. Ako se bude mogao održati na životu samo dvanaest sati, bit će siguran. To 'ako' je bilo poprilično.

K15 mrko pogleda svoje karte, pitajući se vrijedi li sagorjeti ostatak goriva u konačnoj jurnjavi. Ali jurnjavi kamo? Onda bi bio potpuno bespomoćan, a brod progonitelj bi mogao u svojim rezervoarima imati još uvijek dovoljno da ga uhvati dok juri prema vani, u prazni mrak, daleko od svake nade u spas - prošao bi svoje prijatelje dok bi oni dolazili prema suncu relativnom brzinom toliko velikom da ne bi mogli učiniti ništa za njegovo spašavanje.

Kod nekih ljudi, što se očekuje kraći život, to im su sporiji mentalni procesi. Čini se da ih hipnotizira dolazak smrti, toliko su rezignirani svojom sudbinom da ne čine ništa da je izbjegnu. U drugu ruku, K.15 je otkrio da mu um bolje radi u takvoj očajničkoj nuždi. Sad mu je počeo raditi kao nikada prije.

Komandant Smith - ime koje će poslužiti jednako dobro kao i bilo koje drugo - sa krstarice Doradus nije bio previše iznenađen kad

je K.15 počeo usporavati. Napola je očekivao da špijun sleti na Mars, po načelu da je zatvaranje bolje od uništenja, ali kad je navigacijska soba donijela vijest da je mali izviđački brod krenuo prema Phobosu, bio je potpuno pometen. Unutarnji mjesec nije bio ništa nego hrpa stijenja, dvadesetak kilometara u promjeru, tako da čak ni ekonomični Marsijanci nisu našli nikakve koristi od njega. K.15 mora biti poprilično očajan misleći da će njemu više vrijediti.

Sitni izviđač se skoro smirio kada ga je radarski operator izgubio na pozadini mase Phobosa. Za vrijeme manevra kočenja, K.15 je izgubio najveći dio svoje prednosti i Doradus je sad bio udaljen samo nekoliko minuta - iako je počeo usporavati da ne pretekne brodić. Krstarica je bila jedva tri tisuće kilometara od Phobosa kad se potpuno zaustavila: od špijunskog broda još uvijek nije bilo ni znaka. Trebao bi se vidjeti na teleskopima, ali vjerojatno je bio s druge strane malog mjeseca.

Pojavio se samo nekoliko minuta kasnije, pod punim potiskom je putovao na kursu točno suprotno od Sunca. Ubrzavao je sa skoro pet gravitacija - i prekinuo je svoju radio šutnju. Automatski rekorder je stalno ponavljao ovu zanimljivu poruku:

„Sletio sam na Phobos i napada me krstarica klase Z. Mislim da se mogu održati dok ne dođete, ali požurite.“

Poruka čak nije bila ni kodirana, i komandanta Smitha je žestoko zbunila. Pretpostavka da je K.15 još uvijek na brodu i da je cijela stvar varka, malo je i previše naivna. Ali to bi mogao biti dvostruki blef: poruka je očito ostavljena nešifrirana da je on primi i zbuni se. Nije sebi mogao priuštiti ni vrijeme ni gorivo da goni izviđača ako je K.15 stvarno sletio. Bilo je jasno da su pojačanja na putu i što prije napusti ovo mjesto, to bolje. Fraza 'Mislim da se mogu održati dok ne dođete' mogla bi biti čista drskost, ili bi mogla značiti da je pomoć stvarno blizu.

Onda je špijunov brod prestao sa sagorijevanjem goriva. Očito je potrošio gorivo i išao je s malo više od šest kilometara u sekundi od Sunca. Mora da je K.15 sletio, jer mu je brod sada bespomoćno ubrzavao, izlazeći iz Sunčevog sustava. Komandantu Smithu se nije svidjela poruka koju je emitirao i pogađao je da brod ide po kursu nekog ratnog broda koji dolazi i još je na neodređenoj udaljenosti, ali oko toga se ništa nije moglo učiniti. Doradus je krenuo prema Phobosu, pun želje da ne gubi vrijeme.

Na površini stvari, činilo se da je komandant Smith gospodar situacije. Brod mu je bio naoružan s desetak teških vodenih raketa i s dvije kupole elektromagnetskih topova. Protiv sebe je imao jednog čovjeka u svemirskom odijelu, zarobljenog na mjesecu promjera samo dvadeset kilometara. A sve dok komandant Smith nije dobro pogledao Phobos, sa udaljenosti manje od stotinu kilometara, nije počeo shvaćati da K.15 ipak možda ima nekoliko karata u rukavu.

Reći da Phobos ima promjer od dvadeset kilometara, kako to čine knjige o astronomiji, jako vara. Riječ 'promjer' implicira određeni stupanj simetrije, koju Phobos sigurno nema. Poput onih drugih gruda svemirske troske, Asteroida, to je bezoblična masa stijenja što lebdi u svemiru, naravno, bez trunke atmosfere i ne puno više gravitacije. Okreće se oko svoje osi jednom svakih sedam sati i tridesetdevet minuta, pa mu je prema tome stalno ista strana okrenuta prema Marsu - koji je tako blizu da mu se vidi znatno manje od polovice, jer su Polovi ispod krivulje obzorja. Osim ovoga, vrlo se malo još može reći o Phobosu.

K.15 nije imao vremena da uživa u ljepoti polumjesečastog svijeta što je ispunjavao nebo iznad njega. Izbacio je svu opremu koju je mogao nositi iz zračne komore, namjestio kontrole i iskočio. Dok je mali brod na plamenu jurio prema zvijezdama, on ga je promatrao sa osjećajima koje nije htio analizirati. Porušio je sve brodove, i te kako, pa se mogao samo nadati da će bojni brod što dolazi uhvatiti radio poruku dok njegovo prazno vozilo bude jurilo kraj njega u ništavilo. Postojala je i slaba mogućnost da neprijateljska krstarica krene u potjeru, ali to je bilo previše očekivati.

Okrenuo se da ispita svoj novi dom. Jedino svjetlo je bilo okersko isijavanje Marsa, jer je Sunce bilo ispod obzorja, ali to je bilo sasvim dovoljno za njegove namjere i mogao je vrlo dobro vidjeti. Stajao je u središtu nepravilne ravnice, oko dva kilometra u promjeru, okružen niskim brdima, koja bi mogao prilično lako preskočiti ako bude želio. Sjetio se jedne priče koju je davno pročitao, o čovjeku koji je slučajno skočio sa Phobosa: to baš i nije bilo moguće - iako jest na Deimosu - jer je brzina bijega još uvijek oko deset metara u sekundi. Međutim, ako ne bude pažljiv, lako bi se mogao naći na visini s koje bi mu trebali sati da padne nazad na površinu - a to bi bilo fatalno. K.15 je imao jednostavan plan: mora

ostati što je bliže moguće površini Phobosa - i dijametralno suprotno od krstarice. Doradus onda može ispaliti sve svoje naoružanje u dvadeset kilometara stijene, a on ne bi niti osjetio udar. Postojale su samo dvije ozbiljne opasnosti, a jedna ga nije jako brinula.

Za laika, koji ne zna ništa o finijim detaljima astronautike, plan bi izgledao sasvim samoubilački. Doradus je bio naoružan najnovijim ultra-znanstvenim oružjem: štoviše, dvadeset kilometara koji su ga razdvajali od njegove lovine predstavljali su manje od sekunde leta pri maksimalnoj brzini. Ali komandant Smith je znao bolje i već se osjećao prilično nesretno. Shvatio je, i predobro, da od svih prijevoznih strojeva koje je čovjek izumio, svemirska krstarica ima daleko najslabije manevarske sposobnosti. Jednostavna činjenica je bila da K.15 može napraviti desetak krugova oko svog malog svijeta dok komandant bude uvjeravao Doradus da napravi makar jedan.

Nema potrebe da ulazimo u tehničke pojedinosti, ali oni koji još nisu uvjereni mogli bi razmotriti ove elementarne činjenice. Svemirski brod na raketni pogon može, očito, ubrzavati samo duž svoje glavne osi - to jest, 'naprijed'. Svaka devijacija od pravocrtnog kursa zahtijeva fizičko okretanje broda, tako da motori potiskuju u drugom smjeru. Svatko zna da se to čini unutrašnjim žiroskopima ili tangencijalnim mlaznicama za upravljanje: ali vrlo malo ljudi zna koliko dugo ovaj jednostavni manevar traje. Prosječna krstarica, s punim spremnicima goriva, ima masu od dvije ili tri tisuće tona, što ne dozvoljava brzi rad nogu. Ali stvari su još i gore, jer ovdje nije važna masa, nego moment inercije - a kako je krstarica dugačak, tanak predmet, njen moment inercije je, blago rečeno, kolosalan. Preostaje tužna činjenica (iako je astronautički inžinjeri rijetko spominju) da je potrebno dobrih deset minuta za okretanje svemirskog broda za 180 stupnjeva, sa žiroskopima bilo koje razumne veličine. Kontrolne mlaznice nisu puno brže, a u svakom slučaju, njihova je upotreba ograničena, jer one stvaraju permanentnu rotaciju i lako se može dogoditi da ostave brod da se okreće kao usporeni vrtuljak, na opće nezadovoljstvo svih unutra.

Ovi nedostaci obično nisu jako ozbiljni. Čovjek ima milijune kilometara i stotine sati u kojima treba obaviti takve minorne stvari kao što su promjena orijentacije broda. Definitivno je protiv pravila

kretati se u krugu polumjera deset kilometara, i komandant Doradusa se osjećao izraziti ojađeno. K.15 nije igrao pošteno.

U tom istom trenu, taj snalažljivi pojedinac je razmatrao situaciju, koja je mogla biti i gora. U tri skoka je stigao do brda i osjetio se manje izloženo nego na otvorenoj ravnici. Hranu i opremu , koju je uzeo sa broda, sakrio je na mjesto za koje se nadao da će ga opet naći, ali, kako ga je njegovo odijelo moglo održavati na životu dulje od jednog dana, to mu je bila najmanja briga. Mali paket, uzrok svih problema, još uvijek je bio kod njega, u jednom od brojnih skrovišta koje dobro zamišljeno svemirsko odijelo pruža.

U njegovom je planinskom timoru bilo neke vedre samoće, iako nije bio onoliko osamljen koliko bi on htio. Zauvijek pričvršćen za nebo, Mars je skoro vidljivo kopnio kako je Phobos prolazio iznad noćne strane planete. Mogao je taman razaznati svjetla nekih marsovskih gradova, svjetlucave točkice što su označavale spojeve nevidljivih kanala. Sve ostalo su činile zvijezde, Ušina i red zubatih vrhova, koji su bili tako blizu da mu se činilo kako ih može taknuti. Od Doradusa još uvijek nije bilo ni znaka. Vjerojatno je vršio pažljivo teleskopsko ispitivanje osvijetljene strane Phobosa.

Mars je bio vrlo upotrebljiv sat: kad bude napola pun, izaći će Sunce i, vrlo vjerojatno, Doradus. Međutim, mogao bi se približiti iz nekog neočekivanog smjera čak bi mogao - i to je bila jedina stvarna opasnost - poslati ekipu za pretraživanje.

Taje mogućnost komandantu Smithu prva pala na pamet kad je vidio s čime se suočio. Onda je shvatio da je površina Phobosa veća od tisuću četvornih kilometara, a da on ne može iz posade izdvojiti više od deset ljudi za pretraživanje te zbrkane divljine. Isto tako, K.15 će sigurno biti naoružan.

Uzevši u obzir oružja koje nosi Doradus, ovaj zadnji prigovor se može činiti izuzetno besmislen, Vrlo je daleko od toga. Pri uobičajenom stanju stvari, pištolji i drugo prijenosno oružje su za krstaricu korisni koliko i mačevi i samostrijeli. Doradus je slučajno, sasvim slučajno - i to protiv pravila - nosio jedan automatski pištolj i stotinu metaka. Svaka ekipa za pretraživanje bi se, prema tome, sastojala od nenaoružanih ljudi koji bi tražili dobro skrivenog i vrlo očajnog pojedinca koji bi ih mogao skidati po volji. K.15 je opet kršio pravila.

Marsov terminator je bio savršeno ravna crta, i skoro u istom trenu izašlo je sunce, ne kao grmljavina, nego prije kao salva atomskih bombi. K.15 namjesti filtere na svom vizoru i odluči krenuti dalje. Bilo je sigurnije ostati izvan sunčeve svjetlosti, ne samo jer je manje vjerojatno da će ga otkriti u sjeni, nego i zato što će mu oči u njoj biti osjetljivije. Kao ispomoć je imao samo jedan dalekozor, dok Doradus nosi barem elektronski teleskop otvora dvadeset centimetara.

Najbolje bi bilo, odluči K.15, da locira krstaricu ako može. Možda je to i prenagljena odluka, ali osjećat će se puno ugodnije ako bude znao gdje je ona i bude promatrao njeno kretanje. Onda bi se mogao držati odmah ispod obzorja, a sjaj raketa bi mu dao dovoljno upozorenja za svaki predstojeći pokret. Oprezno se otisnuvši u skoro vodoravnu putanju, on krene na obilazak svog svijeta.

Sve uži polumjesec Marsa je tonuo ispod obzorja, sve dok se samo jedan ogromni rog nije zagonentno uzdizao ispred zvijezda. K.15 se počinjao brinuti: još nije bilo ni znaka od Doradusa. No, to i nije iznenađivalo, jer je bio obojen crno kao noć i mogao bi biti dobrih stotinu kilometara u svemiru. On zastane, pitajući se da li je ipak učinio dobru stvar. Tada primijeti da nešto prilično veliko pomračuje zvijezde skoro okomito iznad njega, da se kreće brzo čak i dok on izravno promatra. Srce mu na tren zastane: onda se opet povrati, analizirajući situaciju i pokušavajući otkriti kako je napravio tako nesretnu grešku.

Prošlo je neko vrijeme prije nego je shvatio da cma sjena što klizi preko neba uopće nije krstarica, nego nešto skoro jednako smrtonosno. Sjena je bila puno manja i puno bliža nego što je on isprva mislio. Doradus je u potragu za njim poslao svoje rakete s televizijskim navođenjem.

To je bila ona druga opasnost koje se plašio, a tu ništa nije mogao učiniti osim da ostane što je moguće neupadljiviji. Sad je mnogo Doradusovih očiju tražilo, ali ove pomoćne su imale ozbiljna ograničenja. Izgrađene su da traže suncem osvijetljene svemirske brodove na pozadini od zvijezda, a ne jednog čovjeka u mračnoj prašumi od stijenja. Razlučivost njihovih televizijskih sustava je malena, a mogu vidjeti samo sprijeda.

Sad je bilo dosta više figura na šahovskoj ploči i igra je malo smrtonosnija, ali on je još uvijek imao prednost.

Torpedo je nestao na noćnom nebu. Kako je putovao na skoro ravnom kursu u ovom polju male gravitacije, uskoro će napustiti Phobos i K.15 je čekao da se dogodi ono što je znao da se mora dogoditi. Nekoliko minuta kasnije vidio je kratki plamsaj raketnih ispusta i naslutio da se projektil polako vraća na svoj kurs. Skoro u istom trenu vidio je još jedan plamen na suprotnom nebeskom kvadrantu i zapitao se koliko li je ovih paklenih strojeva u akciji. Iz onoga što je no znao o krstaricama klase Z - daleko više nego što bi trebao - postojala su četiri kanala za kontrolu raketa, a vjerojatno su svi u upotrebi.

Iznenada mu je na pamet pala ideja tako briljantna da je bio sasvim siguran kako ne može uspjeti. Radio na njegovom odijelu se mogao podešavati, pokrivao je neuobičajeno široko područje, a negdje nedaleko je Doradus ispumpavao jake signale na svakoj frekvenciji od tisuću megaherca naviše. On uključi prijemnik i počne istraživati.

Naišao je brzo - agresivno zavijanje pulsnog predajnika negdje u blizini. Vjerojatno je hvatao samo sub-harmonik, ali i to je sasvim dobro. Predajnik je oštro ispuštao tonsku kombinaciju D/ F i, po prvi put, K.15 sebi dopusti dugoročnije planove za budućnost. Doradus se odao: sve dok bude upravljao svojim raketama, on će točno znati gdje je.

Oprezno je krenuo naprijed prema predajniku. Na njegovo iznenađenje, signal oslabi, pa se opet oštro pojača. To ga zbuni dok nije shvatio da je sigurno prošao kroz difrakcijsku zonu. Njena širina mu je mogla nešto korisno reći, da je bio dovoljno dobar fizičar, ali on nije mogao ni zamisliti što.

Doradus je stajao oko pet kilometara iznad površine, na izravnoj sunčevoj svjetlosti. Njegova 'ne-odražavajuća' boja se već odavno trebala obnoviti, pa ga je K15 mogao jasno vidjeti. Kako je on još uvijek bio u mraku, a crta sjene se odmicala od njega, odluči da je tu siguran koliko i bilo gdje drugdje. Spusti se na tlo i udobno smjesti tako da može vidjeti krstaricu i počne čekati, osjećajući se prilično uvjeren da niti jedan od navođenih projektila neće doći tako blizu broda. Do sada se, proračunao je on, komandant Doradusa morao prilično razbjesniti. Bio je savršeno u pravu.

Poslije jednog sata, krstarica se počne valjati na drugu stranu, sa svom gracioznošću nilskog konja upalog u blato. K.15 nasluti što

se događa. Komandant Smith namjerava malo pogledati antipode, pa se priprema za opasno putovanje od pedeset kilometara. Vrlo je pažljivo promatrao da vidi koju orijentaciju brod uzima, pa kad se brod opet smirio, bilo mu je lakše kad je vidio da mu je okrenut skoro cijelim bokom. Tada, uz seriju trzaja koji na brodu nisu mogli biti baš udobni, krstarica se počne spuštati prema obzorju. K.15 ju je slijedio ugodnim pješačkim korakom - ako čovjek može upotrijebiti tu frazu - razmišljajući da je to stvar koju je vrlo malo ljudi ikada napravilo. Naročito je pazio da krstaricu ne pretekne jednim od svojih kilometarskih skokova i stalno gledao da mu neka od raketa ne dođe straga.

Doradusu je trebalo skoro jedan sat da prijeđe pedesetak kilometara. To je, kako se K.15 zabavljao izračunavajući, predstavljalo puno manje od tisućine njegove normalne brzine. Jednom je Doradus krenuo po tangenti u svemir, pa je, da ne troši vrijeme preokrećući se, radije ispalio salvu granata da smanji brzinu. Međutim, konačno je uspio, pa se K.15 smjesti za još jedno stražarenje. Uvukao se između dvije stijene odakle je mogao vidjeti krstaricu i gdje je bio siguran da ona ne može vidjeti njega. Do tada mu je palo na pamet da možda komandant Smith uvelike sumnja da li je on uopće na Phobosu, pa je osjetio želju da ispali signalnu raketu i tako ga uvjeri. Međutim, odolio je iskušenju.

Ne bi imalo svrhe opisivati događaje u idućih deset sati, jer se ni u kakvim pojedinostima nisu razlikovali od opisanih. Doradus se još tri puta pomaknuo, a K.15 ga je pratio brižnošću lovca na velike životinje koji prati trag neke slonovske zvijeri. Jednom, kad bi ga bio odveo na sunce, pustio ga je da zađe ispod obzorja, sve dok nije jedva hvatao signale. Međutim najveći dio vremena, K.15 je držao brod na vidiku, obično nisko iza kakvog pogodnog brda.

Jednom je torpedo eksplodirao nekoliko kilometara od njega i K15 nasluti da je neki ogorčeni operater vidio sjenu koja mu se nije svidjela - ili je neki tehničar zaboravio isključiti blizinski upaljač. Inače, ništa se drugo nije dogodilo što bi oživjelo događaje: u stvari, cijela je priča postajala prilično dosadna. Skoro je želio dobrodošlicu povremenoj vodenoj raketi koja bi ljubopitljivo prolebdjela iznad njega, jer nije vjerovao da ga mogu vidjeti ako ostane nepokretan i umjereno skriven. Da je mogao ostati na onom dijelu Phobosa točno nasuprot krstarici, bio bi siguran čak i od njih, shvati on, jer brod ne

bi imao kontrole u radio-sjeni mjeseca. Međutim, nije mu padao na pamet niti jedan pouzdan način da bude siguran kako će ostati u sigurnoj zoni ako se krstarica opet pomakne.

Kraj je došao vrlo naglo. Mlaznice za upravljanje nenadano prorade i glavni pogon krstarice proplamti u svoj svojoj moći i sjaju. Za nekoliko sekundi je Doradus postajao sve manji, krenuvši prema suncu, konačno slobodan, zahvalan što može otići, čak i poražen, sa ove bijedne grude kamenja koja ga je mučila uskrativši mu njegovu zakonitu lovinu. K15 je znao što se dogodilo i veliki osjećaj mira i opuštenosti se spusti na njega. U radarskoj sobi krstarice netko je vidio kako se uznemirujuće veliki odjek približava ogromnom brzinom. K.15 je sad morao samo uključiti radio-far na svom odijelu i čekati. Mogao je sebi čak priuštiti i luksuz od jedne cigarete.

„Jako zanimljiva priča“, rekao sam, „i sad vidim kako je to povezano sa onom vjevericom. Ali, to mi nameće jedno ili dva pitanja.

„Stvarno?“ reče Rupert Kingman pristojno. Uvijek volim stvari razjasniti do kraja, a znao sam da je moj

domaćin ujupiterskom ratu igrao ulogu o kojoj je rijetko govorio. Odlučio sam se da opalim stvarno naslijepo.

„Smijem li upitati kako to da znaš toliko o ovom nesvakidašnjem vojnom zadatku? Nije moguće, je li tako, da si ti bio K.15?“

Od Carsona se začuje neki čudan zvuk gušenja. Onda Kingman reče, sasvim mirno: „Ne, nisam bio.“

Digne se na noge i krene prema sobi s puškama. „Ako me ispričate na trenutak, idem opet za onim štakorom sa

stabla Možda ću ga ovog puta uhvatiti.“ I više ga nije bilo. Carson me pogleda kao da želi reći: „Evo još jedna kuća u koju

te više nikad neće pozvati .“ Kad je naš domaćin izašao van dosega sluha, on primijeti hladnim kliničkim glasom:

„Uprskao si. Zbog čega si to morao reći?“ „Eto, činilo mi se sigurnim da ću pogoditi. Kako je inače sve to

mogao znati?“ „Što se toga tiče, vjerujem da je upoznao K.15 poslije rata:

sigurno su imali zanimljiv razgovor. Ali, mislio sam da znaš kako je Rupert umirovljen samo sa činom mlađeg komandanta. Istražni sud nikako nije mogao prihvatiti njegovo gledište. Naposljetku,

jednostavno se suprotstavljalo razumu da komandant najbržeg broda u Floti ne može uhvatiti čovjeka u svemirskom odijelu.“

TERRY PRATCHETT: FANTASTIČNO SVJETLO Naslov izvornika: „The Light Fantastic“

Sunce se dizalo sporo kao da nije sigurno isplati li se trud

uopće . Svitao je još jedan dan na Disku, ali vrlo postupno, a evo i zbog

čega. Pri susretu s jakim magičnim poljem svjetlost potpuno gubi

osjećaj žurnosti. Odmah usporava. A Magija je na Disku neprilično jaka pa je blaga žuta svjetlost zore klizila iznad uspavanog krajolika kao milovanje nježnog ljubavnika ili, kako neki kažu, kao zlaćani sirup. Zastala je da ispuni doline. Nagomilala se uz planinske lance. Kada je došla do Ćori Celesti, deset milja visokog tornja od sivog kamena i zelenog leda koji je označavao središte Diska i bio dom njegovih bogova, nagomilavalo se u hrpe sve dok se nije survalo kao veliki lijeni tsunami, tih kao baršun, preko mračnog krajolika s druge strane.

Takav se prizor ne može vidjeti ni najednom drugom svijetu. Naravno, ni jedan drugi svijet kroz zvjezdani beskraj ne nose

na svojim leđima četiri divovska slona posađena na oklop divovske kornjače. Njegovo - ili prema jednoj drugoj filozofskoj školi Njeno - ime bilo je Velika A' Tuin; on - ili možda ona - neće imati središnje mjesto u nastavku priče ali je od ključne važnosti za razumijevanje Diska i činjenice da da je on - ili ona - tu, duboko ispod rudnika, morskog mulja i lažnih fosilnih kostiju koje je Stvoritelj tamo postavio ni zbog čega drugog nego da uznemiri arheologe i nagna ih na budalaste ideje.

Zvjezdana kornjača, Velika A' Tuin, oklopa pomrzlog od smrznutog metana, s kraterima od meteora i izbrazdanog asteroidnom prašinom. Velika A' Tuin, očiju nalik drevnim morima i mozga veličine kontinenta, kroz koji su se misli kretale kao mali blještavi ledenjaci. Velika A' Tuin, velikih sporih tužnih peraja i zvijezdama uglačanog oklopa, probija se kroz galaktičku noć pod težinom Diska. Velika kao svjetovi. Stara kao Vrijeme. Strpljiva kao cigla.

Filozofi su, u stvari, sve krivo shvatili. Velika A' Tuin se u stvari odlično provodi.

Velika A' Tuin je jedino biće u cijelom univerzumu koje točno zna kamo ide.

Filozofi, naravno, već godinama raspravljaju o tome kamo to ide Velika A' Tuin, i često izražavaju svoju zabrinutost da možda nikada neće saznati.

Trebali bi saznati za otprilike dva mjeseca. A tada će se stvarno zabrinuti...

Druga stvar koja već dugo muči one maštovitije mislioce s Diska je ispitivanje spola Velike A' Tuin, a puno je vremena i truda utrošeno na pokušaje da se on konačno i za svagda utvrdi.

U stvari, dok veliki mračni lik lebdi poput beskrajne četke s drškom od kornjačevine, rezultati najnovijih napora upravo izlaze na vidjelo.

Pokraj tog lika se, van svake kontrole, prevrće Potent Voyager, neka vrsta neolitskog svemirskog broda koji su sagradili i gurnuli preko ruba astronomi-svećenici Krulla, koji je zgodno smješten na samoj ivici svijeta i koji, bez obzira što ljudi pričali, predstavlja dokaz da je slobodno lansiranje moguće.

U brodu je Twoflower, prvi turist Diska. Nedavno je proveo nekoliko mjeseci istražujući Disk, a sada ga naglo napušta iz razloga koji su prilično složeni a u vezi su s pokušajem bijega iz Krulla.

Pokušaj je uspio tisuću posto. Usprkos svim dokazima da bi mogao biti i posljednji turist na

Disku, Twoflower uživa u vidiku. Oko dvije milje iznad njega pada čarobnjak Rincewind u nečem

što se na Disku smatra svemirskim odijelom. Zamislite to kao ronilačko odijelo koje su kreirali ljudi koji nikada nisu vidjeli more. Prije samo šest mjeseci on je bio najobičniji propali čarobnjak. A onda je sreo Twoflowera i za nečuvenu plaću postao njegov vodič, te od tada većinu vremena provodi pod paljbom, zastrašivan, proganjan, viseći s visokih mjesta bez nade u spas ili, kao što je to slučaj sada, padajući s visokih mjesta.

Ne uživa u vidiku jer mu cijeli život juri pred očima i smeta pogledu. Upravo spoznaje zašto je pri oblačenju svemirskog odijela životno važno ne zaboraviti kacigu.

Još puno toga moglo bi se reći da bi se objasnilo zašto ova dvojica padaju sa svijeta i zašto Twoflowerova Prtljaga, posljednji put viđena kako ga očajnički pokušava pratiti na svojih sto nožica,

nije običan kofer, ali takva pitanja zahtijevaju puno vremena, a mogu pričiniti više nevolja nego što vrijede. Kažu, na primjer, da je netko na jednoj zabavi upitao čuvenog filozofa Ly Tin Weedlea „ Zbog čega ste ovdje?“, a odgovor je potrajao tri godine.

Ono što je puno važnije događa se daleko iznad A' Tuin, slonova i naglo nestajućeg čarobnjaka. Samo tkanje vremena i prostora će upravo biti ubačeno u centrifugu.

Zrak je bio mastan od naglašenog osjećaja magije i jedak od dima svijeća napravljenih od crnog voska o čijem točnom porijeklu mudar čovjek ne bi zapitkivao.

Bilo je nečeg vrlo čudnog u vezi te prostorije u podrumima Nevidljivog Sveučilišta, Diskove vodeće škole magije. Prije svega, činilo se da ima previše dimenzija, koje se baš i ne vide, nego lebde izvan vidnog polja. Zidovi su bili prekriveni okultnim znakovima, a najveći dio poda bila je pokriven Osmerostrukim Pečatom Stasisa za koji se u magijskim krugovima općenito smatra da ima podjednake moći zaustavljanja kao i precizno naciljana polovica cigle.

Jedini namještaj u sobi bio je stalak za čitanje od tamnog drva, izrezbaren u obliku ptice - pa, da budemo iskreni, u obliku neke krilate stvari koju je bolje ne proučavati previše pomno - a na stalku, pričvršćena teškim lancem punim lokota, nalazila se knjiga.

Velika, ali ne naročito dojmljiva, knjiga. Druge knjige u Sveučilišnoj knjižnici imaju korice ukrašene rijetkim draguljima i fascinantnim drvetom, ili su uvezane u zmajevu kožu. Ova je bila uvezana u prilično pohabanu kožu. Izgledala je poput onih knjiga koje knjižnička kazala opisuju kao „pomalo pljesnive“, iako bi bilo poštenije priznati da je izgledala kao da su je trgali jazavci i vukovi, a možda i medvjedi.

Zatvarale su je metalne kopče. Nisu bile ukrašene, bile su jednostavno vrlo teške - kao i lanac, koji nije toliko vezivao knjigu za stalak, koliko ju je sputavao.

Te kopče su izgledale kao djelo nekog tko je točno znao svoj cilj, i tko je najveći dio svog života proveo izrađujući krotiteljsku opremu za slonove.

Zrak se zgusne i uskovitla. Listovi knjige počnu se nabirati na sasvim jeziv, hotimičan način, prolijevajući plavu svjetlost. Tišina sobe sabila se kao šaka koja se polako stišće.

Pola tuceta čarobnjaka u noćnim košuljama naizmjenično je virilo kroz malu rešetku na vratima. Nijedan čarobnjak nije mogao spavati dok se događaju ovakve stvari - narastanje sirove magije širilo se sveučilištem poput plime.

„Dobro,“ reče jedan glas. „Što se događa' I zašto nisam bio pozvan?“

Galder Weatherwax, Vrhovni Veliki Opsjenar Reda Srebrne Zvijezde, Veličanstveni Gospodar Svetog štapa, Ipsissimus Osmog Stupnja i 304. Kancelar Nevidljivog Sveučilišta, predstavljao je više no dojmljiv prizor čak i u svojoj crvenoj noćnoj košulji s rukom vezenim mističnim ranama, čak i u svojoj dugoj kapi s coflekom, čak i s dječjim svijećnjakom u ruci. Skoro da su i šlape s pahuljastim pomponima mogle proći.

Šest uplašenih lica okrenu se prema njemu. „Mhm, bili ste pozvani, gospodaru,“ reče jedan od

podčarobnjaka. „Zato i jeste ovdje,“ doda objašnjavajući. „Hoću reći zašto nisam bio pozvan prije ?“ obrecne se Galder,

probijajući se prema rešetki. „Mhm, prije koga, gospodaru?“ reče čarobnjak. Galder ga bijesno pogleda, te se odvaži na brz pogled kroz

rešetku. Zrak u sobi sada je svjetlucao sitnim bljeskovima od izgaranja

čestica prašine u struji sirove magije. Pečat Stasisa počeo se napuhavati i kvrčiti na rubovima.

Knjiga o kojoj se radi zvala se Octavo i, sasvim očito, nije bila obična knjiga.

Postoje, naravno, brojne slavne knjige o magiji. Neki spominju Necrotelicomnicon, s listovima načinjenim od gušterove kože; neki upućuju na „Knjigu o napredovanju oko jedanaestice“ koju je napisala tajanstvena i prilično lijena Ljamaistička sekta ; neki podsjećaju na to da se jedini sačuvani originalni vic u univerzumu navodno nalazi u Grimoriju Nemile Zabave. Ali to su sve puki pamfleti u usporedbi s Octavom, kojeg je Stvoritelj Svemira navodno ostavio - zbog svoje tipične odsutnosti duha - kratko nakon dovršenja svog glavnog djela.

Osam čarolija zarobljenih na njegovim stranama vodile su vlastiti tajni i složeni život, i općenito se vjerovalo da....

Galderovo se čelo nabralo dok je zurio u uskovitlanu sobu. Naravno, ostalo je samo sedam čarolija. Neki mladi idiot od čarobnjaka-naučnika krišom je jednog dana pogledao knjigu, pa je jedna od čarolija pobjegla i nastanila se u njegovoj glavi. Nitko nije uspio razjasniti kako se to dogodilo.Kako se ono zvaše? Wins wand?

Hrbat knjige svjetlucao je oktarinskim i ljubičastim iskrama. Tanki tračak dima počeo se dizati sa stalka, a teške metalne kopče koje su zatvarale knjigu definitivno su poprimile napregnut izgled.

„Zašto su čarolije tako nespokojne?“ reče jedan od mladih čarobnjaka.

Galder slegne ramenima. Nije to, naravno, smio pokazati, ali je postajao doista zabrinut. Kao iskusni čarobnjak osmog stupnja mogao je razabrati polunestvarne oblike koji su se na tren pojavljivali u treperavom zraku, umiljavajući se i dozivajući. Baš kao što se komarči pojavljuju prije oluje, tako i stvarno jake nakupine magije uvijek privlače stvari iz Kaotičnih Tamničkih Dimenzija - gadne Stvari, od razbacanih organa i pljuvačke, što vječito tragaju za nekom pukotinom kroz koju bi se mogle ušuljati u ljudski svijet.1

Ovo se moralo zaustaviti. „Trebat će mi jedan dobrovoljac,“ reče odlučno. Naglo zavlada tišina. Jedini zvuk dopirao je s one strane

vratiju. Bio je to odvratni mali zvuk metala koji popušta pod pritiskom.

„Dobro, dakle,“ reče on. „U tom slučaju trebat će mi srebrna pinceta, oko litre mačje krvi, jedan mali bič ijedna stolica...“

Kažu da je suprotnost buke tišina. To nije istina. Tišina je samo odsutnost buke. Tišina bi predstavljala stravičnu galamu u usporedbi s iznenadnom mekom implozijom bešumnosti koja je pogodila čarobnjake svom silinom eksplozije maslačkove glavice.

Debeli stup iskričave svjetlosti uzdigao se iz knjige, udario o strop zapljusnuvši ga plamenom, i nestao.

Galder je zurio u rupu, ne osvrćući se na tinjajuće dijelove svoje brade. Dramatično upre prstom.

1 Nećemo ih opisivati, pošto čak i one pristojnije izgledaju kao

potomci hobotnice i bicikla. Poznata je činjenica da stvari iz neželjenih univerzuma uvijek tragaju za ulazom u ovaj svijet, koji je psihički ekvivalent kvarta sa čestim autobusima i puno trgovina.

„U gornje podrume!“ uzviknu i zagrabi uz kamene stube. Uz lupkanje papučama i vijorenje noćnih košulja ostali čarobnjaci krenu za njim padajući jedan preko drugog u gorljivoj želji da budu posljednji.

Svejedno, svi su stigli na vrijeme da vide kako vatrena kugla okultnog potencijala nestaje kroz strop gornje sobe.

„Urg,“ reče najmlađi čarobnjak, i pokaže na pod. Ta soba je bila dio knjižnice dok kroz nju nije prohujala magija,

grubo razmještajući čestice mogućnosti svega što joj se našlo na putu. Zato je bilo razumno zaključiti da su mali ljubičasti tritoni predstavljali dijelove poda, a krema od ananasa je možda potjecala od nekadašnjih knjiga. Nekoliko čarobnjaka kasnije se klelo da je mali tužni orangutan koji je sjedio usred svega toga nevjerojatno nalikovao glavnom knjižničaru.

Galder se zapilji u vis. „U kuhinju!“ zariče, gacajući kroz kremu do narednih stuba.

Nitko nikada nije otkrio u što se pretvorio veliki štednjak od lijevanog željeza, jer je srušio zid i uspio pobjeći prije no što je zbrkana skupina magova unezvjerenih očiju upala u prostoriju. Glavni kuhar za povrće je znantno kasnije nađen kako se skriva u kotlu za juhu, blebečući nekorisne stvari poput „Koljenice! Stravične koljenice!“

Posljednji pramenovi magije, sad već pomalo usporeni, nestajali su kroz strop.

„U Veliku Dvoranu!“ Stube su tu bile puno šire i bolje osvjetljene. Uspuhani i mirišući po ananasu, oni čarobnjaci koji su bili u

boljoj formi stigli su do vrha stuba u trenu kada je vatrena kugla došla do sredine ogromne prostorije pune propuha koja je predstavljala glavnu dvoranu Sveučilišta. Kugla je nepomično lebdjela, uz povremeno izvijanje i cvrčanje malih izbočina na površini.

Kao što svi znamo, čarobnjaci puše. Otuda vjerojatno zborni zagrobni kašalj i nazubljeno hripanje koje je izbilo iza Galdera dok je stajao i procjenjivao situaciju, pitajući se da li se usudi potražiti neko mjesto za skrivanje. On dograbi jednog uplašenog studenta.

„Dovedi mi vidovnjake, vidioce, gataoce i one što gledaju unutra!“ zareži on. „Želim da se ovo prouči!“

Nešto se počelo oblikovati unutar vatrene kugle. Galder zakloni oči i zagleda se u nastajuću stvar. Nije bilo sumnje. Bio je to univerzum.

Bio je siguran u to, jer je imao maketu univerzuma u svojoj sobi, za koju su svi smatrali da je daleko dojmljivija nego prava stvar. Suočen s mogućnostima koje pružaju sitni biseri i srebrni filigran, Stvoritelj je bio potpuno bespomoćan.

Ali majušni univerzum unutar vatrene kugle bio je neugodno -hm, stvaran. Jedino je nedostajala boja. Sve je bilo prozirno maglovito bijelo.

Bila je tu Velika A' Tuin, četiri slona, pa i sam Disk. Iz ovog kuta Galder nije mogao dobro vidjeti površinu, ali je s ledenom sigurnošću znao da će biti savršeno točno oblikovana. Mogao je ipak mogao razabrati minijaturnu repliku Ćori Celesti, na čijem samom vrhu svadljivi i pomalo malograđanski bogovi svijeta žive u palači od mramora, alabastera i nepreradenog grubog materijala za svečana odijela, koju su odlučili nazvati Dunmanifestin. Svakog stanovnika Diska s imalo kulturnih pretenzija živcirala je činjenica da njime upravljaju bogovi čiji je pojam uzvišenog umjetničkog doživljaja muzičko zvono na vratima.

Mali zametak univerzuma poče se polako, naginjući se kretati Galder pokuša viknuti, ali mu glas odbije izaći. Nježno, ali s nezaustavljivom silinom eksplozije, oblik se

nastavio povećavati. Galder je gledao prvo užasnut, a zatim zapanjen, kako oblik

prolazi kroz njega lako poput misli. Ispružio je ruku i promatrao kako mu blijede sjene kamenih slojeva teku kroz prste u užurbanoj tišini.

Velika A' Tuin, veća od kuće, već je mirno potonula ispod razine poda.

Čarobnjaci iza Galdera su bili do pasa u morima. Jedan brodić, manji od naprstka, privuče na trenutak Galderu pogled, prije nego ga je bujica odnijela kroz zidove i još dalje.

„Na krov!“ procijedi upirući drhtavim prstom ka nebu. Oni čarobnjaci koji su sačuvali dovoljno prisebnosti duha da bi

mogli razmišljati i dovoljno daha da bi mogli trčati krenu za njim, trčeći kroz kontinente koji su glatko klizili kroz kamene podove.

Noć je bila tiha, obojena obećanjem svitanja Polumjesec se spuštao. Ankh-Morpork, najveći grad u zemljama oko Kružnog Mora, je spavao.

Ta tvrdnja nije baš savim istinita... S jedne strane, oni dijelovi grada koji su se obično bavili, na

primjer, prodajom povrća, potkivanjem konja, rezbarenjem izuzetnih malih ukrasa od zada, mijenjanjem novca i izradom stolova uglavnom je spavao. Osim onih koje je mučila nesanica. Ili ako su slučajno ustali tijekom noći da bi otišli u zahod. S druge strane, mnogi od stanovnika koji su se manje držali zakona bili su potpuno budni, te su se, na primjer, penjali kroz tude prozore, rezali grkljane, jedni druge napadali i pljačkali, slušali glasnu glazbu u zadimljenim podrumima i općenito se puno bolje zabavljali. Ali, većina životinja je spavala, osim štakora. I šišmiša, naravno. A što se tiče kukaca ...

Stvar je u tome da je opisno pisanje rijetko kada precizno, pa je tijekom vladavine Olafa Quimbyja II kao Patricija Ankha donesen nekakav zakon koji je to odlučno pokušao spriječiti i uvesti ponešto vjerodostojnosti u izvještavanje. Zato, ako je neka legenda kazivala o istaknutom junaku „o čijoj su neustrašivosti svi pričali“, svaki bard koji je držao do vlastitog života brzo bi dodao „osim nekolicine ljudi iz njegovog rodnog mjesta koji su ga smatrali lažljivcem, i mase drugih ljudi koji za njega nikada nisu ni čuli“. Pjesnička poredba bila je strogo ograničena na tvrdnje poput „njegov snažni konj bio je hitar kao vjetar za prilično mirnog dana, otprilike tri bofora,“ i svaka nevezana priča o voljenoj čije je lice porinulo tisuću brodova morala je biti potkrijepljena dokazima da dotični predmet želja doista izgleda kao boca šampanjca

Quimbyja je na koncu ubio jedan nezadovoljni pjesnik za vrijeme opita vršenog u krugu palače, a koji je trebao dokazati spornu točnost izreke „Pero je moćnije od mača,“ a u njemu u spomen se odlučilo tomu dodati „ukoliko je mač vrlo mali, a pero vrlo oštro.“

Dakle. Približno šezdesetsedam, možda šezdesetosam posto grada je spavalo. A i oni građani koji su se zbog svojih uglavnom protuzakonitih namjera šuljali naokolo nisu primjetili blijedu plimu kojaje nadirala kroz ulice. Samo su čarobnjaci, naviknuti da vide i nevidljivo, promatrali kako se pjeni preko dalekih polja.

Disk zbog svoje pljosnatosti nema pravo obzorje. Svaki pustolovni moreplovac kojem su zbog predugog buljenja u jaja i naranče pale na pamet čudne zamisli, pa je zaplovio prema udaljenim krajevima, uskoro bi spoznao da se ponekad čini da udaljeni brodovi nestaju s ruba svijeta baš zato što doista nestaju preko ruba svijeta.

No, u zraku uskovitlanom od izmaglice i ispunjenom prašinom čak je i Galderov vid bio ograničen. Pogledao je gore. Visoko iznad Sveučilišta uzdizala se mrka i drevna Kula Umjetnosti, navodno najstarija zgrada na Disku, sa svojim čuvenim stubištem od osam tisuća osam stotina osamdeset i osam stuba. S njenog nazupčenog krova, prebivališta gavranova i neugodno živahnih kamenih demona, čarobnjak je mogao vidjeti sve do ruba Diska. Nakon što bi, naravno, proveo desetak minuta stravično kašljući.

„K vragu sve,“ mrmljao je. „Koja uopće korist od toga što si čarobnjak? Avyento, thessalous! Letio bih! K meni, duhovi zraka i tmine!“

Ispruži kvrgavu ruku i uperi je ka jednom dijelu trošne ograde. Oktarinski plamen izbije mu ispod duhanom umrljanih noktiju i rasprsne se o truli kamen visoko gore.

Ograda padne. Precizno izračunatom razmjenom brzina, Galder se uzdiže, dok mu je noćna košulja lepršala oko koščatih nogu.

Dizao se sve više i više, probijajući se kroz blijedu svjetlost kao, kao.... u redu, kao postariji ali moćan čarobnjak tjeran u vis stručno odmjerenim palcem na vagi svamira.

Sletio je na smetlište od starih gnijezda, uspostavio ravnotežu i zagledao se dolje u vrtoglavi prizor svitanja na Disku.

U to vrijeme dugogodine Kružno More nalazilo se skoro na strani sumraka Ćori Celestija, i dok se dnevna svjetlost slijevala na predio oko Ankh-Morporka, sjena planine presijecala je krajolik kao kazaljka Božje sunčane ure. Ali, tamo prema noći, utrkujući se sa sporim svjetlom do ruba svijeta, jurila je crta bijele magle.

Iza njega se začuje pucketanje suhih grančica. Okrene se i ugleda Ympera Trymona, drugokomandirajućeg u Redu, jedinog čarobnjaka koji je uspio izdržati tempo.

Galder na trenutak nije obraćao pažnju na njega, usredotočivši se na nalaženje čvrstog oslonca i jačanje vlastitih zaštitnih čarolija.

Promaknuće je išlo sporo u profesiji koja je tradicionalno osiguravala dug život, pa se vjerovalo da mladi čarobnjaci često nastoje napredovati uz pomoć uvrnutih cipela mrtvaca, prethodno ih ispraznivši od njihovih posjednika. Osim toga, bilo je nečeg uznemirujućeg kod mladog Trymona. Nije pušio, pio je samo prokuhanu vodu, a Galdera je mučila opaka sumnja da je i pametan. Nije se dovoljno često smijao, a sviđale su mu se brojke i ona vrsta organizacijskih grafikona punih brojnih kvadrata sa strelicama koje upućuju na druge kvadrate. U kratko, bio je tip osobe koja je bila u stanju upotrijebiti riječ „personal“ i stvarno to misliti.

Sve što se na Disku moglo vidjeti bilo je pokriveno svjetlucavom bijelom kožom koja je savršeno prijanjala

Galder spusti pogled na svoje ruke i vidje da su pokrivene blijedom mrežom sjajnih niti koje su pratile svaki pokret.

Prepoznao je ovu vrstu čarolija. I sam ih je upotrebljavao. No njegove su bile manje.... daleko manje.

„To su čarolije Promjene,“ reče Trymon. „Cijeli svijet se mijenja“ Neki bi ljudi, pomisli Galder, imali pristojnosti staviti uskličnik

na kraj takve tvrdnje. Začuo se najslabiji čisti zvuk, visok i oštar kao kad se slama

mišje srce. „Što je to bilo?“ on upita Trymon nakrivi glavu. „Visoki C, mislim,“ reče. Galder ne reče ništa Bijelo svjetlucanje je nestalo, a prvi zvuči

buđenja grada počeli su dopirati do dvojice čarobnjaka. Sve je izgledalo isto kao i prije. Sve ovo samo da stvari ostanu iste?

Odsutno se potapša po džepovima noćne košulje da bi konačno otkrio da mu je to što traži smješteno iza uha. Stavi iskrivljeni vlažni opušak u usta, zazove mistični plamen između svojih prstiju, i duboko udahne iz bijednog smotka sve dok mu pred očima nisu zzablještala plava svjetalca. Jednom ili dvaput zakašlja.

Razmišljao je stvarno vrlo napeto. Pokušavao se sjetiti da li mu itko od bogova duguje kakvu

uslugu. Bogovi su, u stvari, bili podjednako zbunjeni svim ovim, baš

kao i čarobnjaci, ali su bili nemoćni da bilo što učine, a uostalom bili

su zauzeti eonima starom bitkom s Ledenim Divovima, koji su odbijali vratiti kosilicu za travu.

Nekakvo objašnjenje svega što se dogodilo moglo bi se naći u činjenici da je Rincewind, čiji je život upravo došao do prilično zanimljivog dijela dok je bio petnaestogodišnjak, iznenada shvatio da ne umire nego visi naglavce s jednog bora.

S lakoćom se spustio nekontrolirano padajući s grane na granu sve dok se nije prizemljio na hrpi borovih iglica, gdje je ostao ležati hvatajući zrak i priželjkujući da je bio bolji čovjek.

Znao je da negdje mora postojati sasvim logična veza. Jednog trena čini vam se da umirete nakon što ste pali s ruba svijeta, a već slijedećg visite naglavce s bora.

Kao što to obično biva u ovakvim trenucima, u njegovoj glavi pojavila se Čarolija

Rincewindovi učitelji općenito su smatrali da je on rođeni čarobnjak u istoj mjeri u kojoj su ribe rođeni planinari. Vjerojatno bi ga ionako bili izbacili s Nevidljivog Sveučilišta -nije se mogao sjetiti čarolija, a pušenje mu je izazivalo mučninu- ali ono što je doista prouzročilo gužvu bila je njegova glupa zamisao da se ušulja u sobu u kojoj se nalazio okovani Octavo i da ga otvori.

Gužva je bila tim veća što nitko nije mogao otkriti zašto su sve brave privremeno bile otključane.

Čarolija nije bila zahtjevan stanar. Samo je sjedila kao stara žaba na dnu bare. No kadgod bi se Rincewind osjetio doista umornim, pokušavala se izgovoriti. Nitko nije znao što bi se dogodilo kada bi jedna od Osam Velikih Čarolija sama sebe izgovorila, ali su se svi slagali da bi posljedice bilo najbolje promatrati iz susjednog univerzuma

Bila je to neobična misao za nekoga tko leži na hrpi borovih iglica, nakon što je upravo pao s ruba svijeta, ali je Rincewind imao osjećaj da ga čarolija želi održati na životu.

„Meni odgovara,“ on pomisli. Sjedne i pogleda drveće. Rincewind je bio gradski čarobnjak,pa

iako je bio svjestan da postoje brojne razlike medu vrstama stabala, po kojima ih njihovi najbliži i najdraži mogu prepoznati, jedino što je sa sigurnošću mogao tvrditi je da onaj kraj bez lišća ide u zemlju. Bilo ih je daleko previše, postavljenih bez ikakvog smisla za red. Nitko tu nije pomeo već stoljećima.

Sjetio se da je na neki način bilo moguće odrediti gdje se nalaziš po tome s koje strane stabla raste mahovina. Ova stabla su imala mahovine sa svih strana, a i drvenih bradavica i oguljenih starih grana; da su ovo ljudi, sjedili bi u stolicama za ljuljanje.

Rincewind udari nogom najbliže stablo. Ono ga savršeno ciljajući pogodi žirom. On reče „Au.“ Glasom poput vrlo starih vrata koja se naglo otvaraju, stablo reče „Tako i treba.“

Nastane duga tišina. Rincewind upita, „Jesi li ti to rekao?“ „Da.“ „I ovo?“ „Da.“ „O.“ Malo je razmišljao. Zatim pokuša, „Da ne znaš možda,

nekim slučajem, kako izaći iz šume?“ „Ne. Ne krećem se previše,“ reče stablo. „Prilično dosadan život, pretpostavljam,“ reče Rincewind. „Ne znam. Nisam nikad bio negdje drugdje“ reče stablo. Rincewind ga bolje pogleda. Izgledalo je baš kao i sva ostala

stabla koja je do tada vidio. „Jesi li čarobno?“ on upita. „Nitko to nikada nije rekao,“ reče stablo, „vjerujem da jesam.“ Rincewind pomisli: nije moguće da razgovaram sa stablom.

Kad bih razgovarao sa stablom bio bih lud, a ja nisam lud, prema tome stabla ne mogu govoriti.

„Zbogom,“ reče čvrsto. „Hej, nemoj ići,“ zausti stablo, a zatim shvati beznadežnost

situacije. Gledalo ga je kako posrče kroz žbunje, pa se vratilo osjećanju sunca na lišću, srkanju i grgljanju vode u korijenju, i oseci i plimi vlastitih sokova u skladu s prirodnim djelovanjem sunca i mjeseca. Dosadno, pomisli. Kakva čudna izjava. Stablu se, naravno, može dosađivati, kukci mu stalno dosađuju, ali mislim da to nije ono što je stvarno pokušao reći. I: možeš li uopće biti nešto drugo?

Rincewind u stvari nikada više nije porazgovarao s tim istim stablom, ali se iz tog kratkog razgovora razvila prva religija stabala, koja se vremenom proširila svim šumama svijeta. Njeno vjersko načelo glasilo je ovako: stablo koje je dobro, i koje vodi uredan, pošten i dostojanstven život, može biti sigurno u zagrobni život. Ako

je u pitanju baš jako dobro stablo, naposljetku će se reinkarnirati u pet tisuća rola toaletnog papira.

Nekoliko milja dalje i Twoflower se oporavljao od iznenađenja što se ponovo našao na Disku. Sjedio je na oplati Potent Voyagera dok je ovaj grgljajući postupno tonuo pod mračne vode velikog jezera okruženog drvećem.

Začudo, nije bio pretjerano zabrinut. Twoflower je bio turist, prvi od te vrste koji se razvio na Disku, i osnova njegovog postojanja bilo je kameno čvrsto uvjerenje da mu se ništa loše ne može doista dogoditi zato što on nije umiješan ; vjerovao je također da svi mogu razumjeti sve što kaže, samo ako govori dovoljno glasno i dovoljno sporo, vjerovao je da su ljudi u biti pouzdani, te da se sve može riješiti medu ljudima dobre volje, samo ako se ponašaju razumno.

Ovo mu je naizgled pružalo neznatno veću vrijednost preživljavanja nego, recimo, što je ima haringa od sapuna, ali je, na Rincewindovo zaprepaštenje, dobro funkcioniralo, a potpuna nesvjesnost tog malog čovjeka o raznim oblicima opasnosti na neki način je u tolikoj mjeri obeshrabrivala opasnost, da je ona odustajala i odlazila

Samo suočavanje s utapljanjem nije imalo šanse. Twoflower je bio sasvim siguran da u dobro organiziranom društvu ljudima nije dozvoljeno da se tek tako utapljaju.

Malo ga je ipak brinulo gdje je dospjela njegova prtljaga. No, tješio se činjenicom da je izrađena od razumne kruškovine, pa bi trebala biti dovoljno pametna da se može brinuti za samu sebe ...

U nekom drugom dijelu šume jedan mladi šaman prolazio je kroz vrlo bitni dio svoje obuke. Pojeo je posvećenu muharu, popušio sveti rizom, pažljivo samljeo u prah i umetnuo si u razne otvore mističnu gljivu, pa se sada, sjedeći prekriženih nogu ispod jednog bora, usredotočio na uspostavljanje kontakta s neznanim i čudesnim tajnama iz dubine Bića, a još više na to kako da spriječi da mu se vrh glave ne odvrne i ne otplovi.

Pred očima su mu plavi četverostrani trokuti izvodili zvijezde. Povremeno bi se bez razloga značajno nasmiješio i izgovorio riječi poput „Wow“ i „Urgh.“

Nešto se u zraku pokrene, a on je to kasnije opisao kao „neka vrsta eksplozije, samo unatrag, shvaćate?“, i tamo gdje prije nije bilo ničeg iznenada se stvori jedna velika ofucana drvena škrinja.

Spustila se s treskom na gnjilo lišće, izvukla brojne nožice, te se zamišljeno okrenula i pogledala šamana. Nije, doduše, imala lice, ali je šaman čak i kroz gljivarsku izmaglicu užasnuto shvatio da ga gleda. I to ne baš ljubazno. Zapanjujuće je kako opako mogu djelovati ključanica i par rupa u drvetu.

Na njegovo veliko olakšanje škrinja na neki drveni način slegne ramenima i galopom krene kroz šumu.

Nadljudskim naporima šaman se prisjetio ispravnog redoslijeda pokreta za podizanje na noge, pa čak i uspio napraviti nekoliko koraka prije no što je spustio pogled i odustao, shvativši da mu je ponestalo nogu.

Rincewind je u međuvremenu našao stazu. Dostaje vijugala i više bi mu odgovarala da je popločana, ali je nastavio njom jer ga je tako bar imao nešto raditi.

Nekoliko stabala je probalo započeti razgovor, ali je Rincewind bio skoro siguran da takvo ponašanje nije normalno za drveće, pa nije na njih obraćao pažnju.

Danje bivao sve dulji.Nije bilo nikakvog zvuka osim mrmljanja gadnih malih bodućih kukaca, povremenog praska padajuće grane i šaputanja stabala koja su raspravljala o religiji i o nevoljama s vjevericama. Rincewind se počeo osjećati vrlo osamljeno. Zamišljao je sebe kako zauvijek živi u šumi, spava na lišću i jede ... i jede ... štogod se može u šumi pojesti. Vjerojatno stabla i orahe i bobice. Morao bi...

„Rincewind!“ Stazom je dolazio Twoflower -potpuno mokar, ali ozaren

srećom. Prtljaga je kaskala za njim (sve što je bilo napravljeno od tog drveta pratilo bi svog vlasnika kud god on išao, pa se drvo često koristilo za izradu grobnih potrepština vrlo bogatih mrtvih kraljeva, koji su željeli biti sigurni da će novi život na onom svijetu otpočeti s čistim donjim rubljem).

Rincewind uzdahne. Do sada je mislio da mu dan ne može postati gori nego što jest.

Počela je padati izrazito mokra i hladna kiša. Rincewind i Twoflower sjeli su ispod stabla i promatrali je. „Rincewind?“

„Ha?“ „Zašto smo mi tu?“

„Pa, neki kažu da je Stvoritelj Svemira napravio Disk i sve što je na njemu, drugi kažu da se radi o jednoj vrlo složenoj priči u vezi testisa Boga Neba i mlijeka Nebeske Krave, a neki pak tvrde da smo svi mi posljedica slučajnog srastanja čestica vjerojatnosti. Ali ako te zanima zašto smo tu a nismo pali s Diska, onda nemam pojma. Vjerojatno se radi o nekakvoj groznoj grešci.“

„Oh. Što misliš, ima li nešto za jesti u ovoj šumi?“ „Da,“ s gorčinom reče čarobnjak, „mi.“ „Imam nekoliko žireva, ako hoćeš,“ uslužno reče stablo. Nekoliko trenutaka sjedili su u vlažnoj tišini. „Rincewind, stablo je reklo....“ „Stabla ne govore,“ odbrusi Rincewind. „Vrlo je važno da to

upamtiš.“ „Ali upravo si čuo....“ Rincewind uzdahnu. „Slušaj,“ reče. „Sve se svodi na

jednostavnu biologiju, zar ne? Ako želiš govoriti, treba ti pravi pribor, poput pluća, usana i, i....“

„Glasnica,“ reče stablo. „Da, to,“ reče Rincewind. Zašuti i snuždeno se zagleda u kišu. „Ja sam mislio da čarobnjaci znaju sve o drveću i divljoj hrani i

tako tome,“ prijekorno će Twoflower. Rijetko kada je njegov glas sadržavao išta osim uvjerenja da je Rincewind veličanstveni vrač, pa se čarobnjak sada osjeti povrijeđenim.

„Znam, znam,“ obrecnu se. „Pa kakva je ovo onda vrsta drveta?“ upita turist. Rincewind

pogleda uvis. „Bukva,“ reče odsječno. „U stvari zausti stablo, a onda brzo zašuti. Uhvatilo je

Rincewindov pogled. „One stvari gore izgledaju kao žirovi,“ reče Twoflower. „Da, eto, ovo je sesilna ili heptokarpna vrsta,“ reče Rincewind.

„Orasi su u stvari vrlo slični žirovima. Skoro svatko se može prevariti.“

„K vragu,“ reče Twoflower, pa zapita „Kakav je ono grm tamo?“ „Imela.“ „Ali ima trnje i crvene bobice!“ „Pa?“ strogo zapita Rincewind i hladno se zapilji u njega.

Twoflower prvi popusti.

„Ništa,“ reče pokorno. „Mora da sam bio krivo obavješten.“ „Točno.“ „Neke velike gljive rastu ispod njega. Mogu li se jesti?“ Rincewind ih oprezno pogleda. Bile su stvarno vrlo velike, s

crvenim i bijelim točkastim klobucima. Bila je to vrsta koju je lokalni šaman (koji se u ovom časunekoliko milja dalje, pokušavao sprijateljiti s jednom stijenom) jeo samo nakon što što bi jednu nogu pričvrstio konopom za veliki kamen. Nije preostalo ništa drugo nego izaći na kišu i pogledati ih.

On klekne na trulo lišće i zagleda im se pod klobuke. Nako nekog vremena slabašno progovori, „Ne, nikako nisu za jesti.“

„Zašto?“ povika Twoflower. „ Jesu li režnjevi krive žute boje?“ „Ne, ne baš ...“ „Pretpostavljam onda da stapke nemaju odgovarajuće

žljebove.“ „U stvari, izgledaju dobro.“ „Klobuk, onda, klobuk je krive boje“, reče Twoflower. „Nisam siguran u to.“ „Pa zašto onda nisu za jelo?“ Rincewind se nakašlje. „Mala vrata i prozori,“ odgovori

nesretno,.“to ih odaje istog trena.“ Gromovi su se valjali kroz Nevidljivo Sveučilište. Kiša je lijevala

po krovovima i klokotala kroz kamene odvode grotesknih oblika, iako je par lukavijih šmugnulo u zaklon medu razbacanim crijepovima.

Daleko ispod, u Velikoj Dvorani, osam najmoćnijih čarobnjaka na Disku okupilo se na kutevima ceremonijalnog osmerokuta. Možda u stvari i nisu bili najmoćniji, kad bi se doznala istina, ali su svakako imali velike sposobnosti preživljavanja, što je u svijetu magije, u kojem je vladala oštra konkurencija, bilo od podjednake važnosti. Iza svakog čarobnjaka osmog reda nalazilo se pola tuceta čarobnjaka sedmog reda koji su ga pokušavali odgurnuti, a stariji su se čarobnjaci morali početi pitati otkuda, na primjer, škorpije u njihovim krevetima. Sve je to sažeto u jednoj drevnoj izreci: kada je čarobnjak umoran od traženja komadića stakla u svojoj večeri, glasi ona, umoran je od života.

Najstariji čarobnjak, Greyhald Spold od Drevnih i Uistinu Izvornih Mudraca Neprekinutog Kruga, teško se oslanjajući o svoj izrezbareni štap, tada progovori:

„Hajde, Weatherwax, noge me ubijaju.“ Galder, koji je zastao tek da bi izazvao dojam, bijesno ga

pogleda. „Dobro, dakle, bit ću kratak „Odlično.“ „Svi smo zatražili objašnjenje za jutrošnje događaje. Da li netko

medu nama može reći da ga je dobio?“ Čarobnjaci se iskosa pogledaše. Nigdje se, osim na

dobrotvornoj gala večeri sindikata, ne može naći toliko uzajamnog nepovjerenja i sumnjičavosti kao medu skupinom starijih čarobnjaka. No, bilo je jasno da je dan krenuo loše. Inače vrlo informativni demoni, žurno sazvani iz Tamničkih Dimenzija, odgovarali su na pitanja tupim pogledima i plahim uzmicanjem. Magična zrcala su popucala. Karte za tarot su se tajanstveno ispraznile. Kristalne kugle su se zamaglile. Čak su se i listići čaja, koje su čarobnjaci obično prezirali kao bezvrijedne i nedostojne razmišljanja, zbili u grupice na dnu šalica i nisu se htjeli pomaknuti.

Ukratko, okupljeni čarobnjaci bili su potpuno zbunjeni. Začu se mrmljanje u znak slaganja.

„Zato predlažem da izvedemo Obred AshkEntea,“ reče Galder dramatski.

Morao je priznati da se nadao boljem prijemu, kao na primjer, „Ne, samo ne Obred AshkEntea! Čovjeku nije dano da se miješa u takve stvari!“

U stvari, čuo se žamor odobravanja. „Dobra zamisao.“ „Zvuči razumno.“ „Hajde, počni.“ Pomalo ljut, on pozove procesiju nižih čarobnjaka koji su

unosili u dvoranu razne magične sprave. Već smo nagovijestili da je u to doba u bratstvu čarobnjaka

postojalo određeno neslaganje u pogledu primjenjivanja magije. Naročito su mladi čarobnjaci smatrali da je krajnji čas da

magija malo osuvremeni svoj lik, te da bi trebalo prestati prtljati s komadićima voska i kosti, pa cijelu stvar postaviti na dobro osmišljenu osnovu, sa istraživačkim programima i trodnevnim

konvencijama u dobrim hotelima, gdje bi mogli čitati radove s naslovima poput „Sto se dogodilo s gatanjem iz pijeska?“ ili „Uloga čizama od sedam liga u brižnom društvu.“

Trymon se, na primjer, skoro uopće nije više bavio magijom, već je upravljao Redom s djelotvornošću pješčane ure, pisao dopise, a na zidu ureda je imao veliki grafikon, pun šarenih mrljica, zastavica i crtica, koji nitko osim njega nije razumio, ali koji je ostavljao snažan dojam.

Ostali čarobnjaci su smatrali da je to sve oblak močvarnog plina, te nisu htjeli imati veze ni sa kakvim likom ukoliko nije napravljen od voska i izboden pribadačama.

Poglavari osam redova bili su upravo tog uvjerenja, do zadnjeg tradicionalisti, a sprave nagomilane oko osmerokuta imale su konkretan i ozbiljan okultni izgled. Bilo je tu obilje ovnujskih rogova, lubanja, grotesknih metalnih predmeta i debelih svijeća, iako su mladi čarobnjaci otkrili da se Obred AshkEntea može savršeno izvesti uz pomoć tri komadića drva i 4 kubična centimetra mišje krvi.

Pripreme su obično trajale nekoliko sati, ali su kombinirane moći starijih čarobnjaka stvar znatno skratile, pa je već nakon četrdeset minuta Galder odrecitirao završne riječi čarolije. Na tren su lebdjele pred njim, a zatim se rasplinule.

Zrak unutar osmerokuta zatreperi i zgusne se, te se najednom pojavi visoka, tamna spodoba. Veći dio spodobe bio je sakriven crnom odorom i kapuljačom, a i bolje je.tako. U jednoj ruci držala je dugu kosu, i niste mogli ne primjetiti da se umjesto prstiju vide bijele kosti.

U drugoj kosturskoj ruci nalazile su se kockice sira i ananasa nabodene na štapić.

„DAKLE?“ upita Smrt, glasom punim boje i topline sante leda. Primijeti da čarobnjak pilji, te skrenu pogled na štapić. „DOLAZIM SJEDNE ZABAVE,“ doda pomalo prijekorno.

„O, Stvorenje Zemlje i Tmine, zahtijevamo da se pod prisegom uzdržiš od poče Galder čvrstim, zapovjednim glasom. Smrt klimne glavom.

„DA.DA.ZNAM SVE TO,“ reče. „ZAŠTO STE ME POZVALI?“

„Kažu da možeš vidjeti i prošlost i budućnost,“ reče Galder pomalo mrzovoljno, jer mu se poprilično sviđao dugi govor obvezivanja i zaklinjanja, a govorilo se i da ga dobro izvodi.

„TO JE POTPUNO TOČNO.“ „Onda nam možda možeš reći što se točno jutros dogodilo?“

reče Galder. Sabrao se i glasno doda, „Naređujem to u ime Azimrotha, Tchikela,

„DOBRO, SVE MI JE JASNO,“ reče Smrt. „ŠTO TOČNO ŽELITE ZNATI? PUNO STVARI SE JUTROS DOGODILO, LJUDI SU SE RAĐALI, UMIRALI, SVA STABLA SU MALO NARASLA VALOVI SU OBLIKOVALI ZANIMLJIVE ŠARE NA MORU...“

„Mislim u vezi Octava,“ hladno reče Galder. „TO? AH, TO JE BILO PUKO PODEŠAVANJE STVARNOSTI.

KOLIKO SAM SHVATIO OCTAVU JE BILO STALO DA NE IZGUBI OSMU ČAROLIJU. NAVODNO JE PADALA S DISKA.“

„Samo malo, samo malo,“ reče Galder. Počeše se po bradi. „Radi li se o čaroliji unutar Rincewindove glave? Visok, mršav čovjek, pomalo kržljav? Onaj koji...“

„ ...KOJI JE NOSI SA SOBOM SVE OVE GODINE, DA.“ Galder se namršti. Toliko gužve -a zbog čega?. Svi su znali da

kad čarobnjak umre, sve se čarolije iz njegove glave oslobađaju, zašto se onda uopće truditi spasiti Rincewinda? Čarolija će na koncu sama doploviti natrag.

„Imaš li pojma zašto?“ zapita bez razmišljanja, a zatim se pribra i žurno doda,“U ime Yrripha i Kcharle, obvezujem te i...“

„DAJ PRESTANI S TIM,“ reče Smrt,“SVE ŠTO ZNAM JE DA SVE ČAROLIJE MORAJU BITI IZGOVORENE ZAJEDNO SLIJEDEĆE NOĆI SVINJSKE STRAŽE ILI ĆE DISK BITI UNIŠTEN.“

„Govori glasnije!“ zatraži Greyhald Spold. „Začepi!“ reče Galder. „JA?“ „Ne, on. Mahniti stan ...“ „Čuo sam te!“ obrecne se Spold, „Vi mladi ...“ Tu zastane. Smrt

ga je zamišljeno gledala, kao da mu se pokušava sjetiti lica. „Gleaj,“ reče Galder, „Ponovi samo onaj dio, hoćeš li? Disk će

biti što?“ „UNIŠTEN,“ reče Smrt. „MOGU LI SADA IĆI? OSTAVIO SAM

PIĆE.“

„Čekaj,“ užurbano će Galder. „U ime Chelilikija i Orizonea i tako dalje, kako to misliš, uništen?“

„TO JE DREVNO PROROČANSTVO UREZANO NA UNUTARNJIM ZIDOVIMA VELIKE PIRAMIDE TSORTA. ČINI MI SE DA RIJEČ UNIŠTEN SAMA SEBE DOVOLJNO OBJAŠNJAVA.“

„To je sve što nam možeš reći?“ „DA.“ „Ali Noć svinjske straže je za samo dva mjeseca!“ „DA.“ „Mogao bi nam bar reći gdje je Rincewind sada!“ Smrt slegne

ramenima. Bila je to gesta koja je izričito dobro pristajala njenoj gradi.

„SUMA SKUND, BLIZU RUBA PLANINA RAMTOP.“ „Što radi tamo?“ „ŽALI SAMOG SEBE.“ „Oh.“ „SMIJEM LI SADA IĆI?“ Galder odsutno kimne. Čeznutljivo je ramišljao o obredu

otpuštanja, koji je počimao riječima „Nestani, mrska spodobo“, a sadržavao je i neke vrlo dojmljive ulomke koje je dobro uvježbao, ali nekako nije mogao skupiti dovoljno zanosa.

„O, da,“ reče. „Hvala, da.“ A zatim, znajući da nije dobro stvarati neprijatelje ni medu bićima noći, uljudno doda „Nadam se da je zabava uspješna.“

Smrt ne odgovori. Gledala je Spolda onako kako pas gleda kost, samo su u ovom slučaju stvari uglavnom bile obratne.

„Rekoh: nadam se da je zabava uspješna,“ glasno reče Galder. „ZA SADA JEST,“ reče Smrt ravnodušno. „MISLIM DA BI U

PONOĆ MOGLA NAGLO KRENUTI NIZBRDO.“ „Zašto?“ „OČEKUJU DA ĆU TADA SKINUTI MASKU.“ Smrt nestane,

ostavivši za sobom koktel-štapić i papirnati ukrasni lanac. Sve ovo promatrao je nevidljivi promatrač. Bilo je to, naravno,

sasvim protiv propisa, ali Trymon je znao sve o propisima, i uvijek je smatrao da ih treba donositi ali ne i pridržavati ih se.

Puno prije nego što se osam čarobnjaka počelo ozbiljno prepirati oko toga što je prikaza htjela reći, on se našao na glavnoj razini Sveučilišne knjižnice.

Bilo je to mjesto koje izaziva strahopoštovanje. Mnoge knjige bile su magične, a kad su grimoriji u pitanju, važno je zapamtiti da mogu biti ubojiti u rukama knjižničara kojem je stalo do reda, jer će ih bez sumnje natiskati na istu policu. To i nije baš neka zamisao kad se radi o knjigama koje propuštaju magiju, jer više od jedne ili dvije takve knjige zajedno čine kritičnu Crnu Masu. Povrh toga, mnoge manje čarolije vrlo su izbirljive u pogledu društva u kojem se nalaze, a svoje nezadovoljstvo obično iskazuju pakosnim razbacivanjem svojih knjiga svuda po sobi. Tu je, naravno, i stalna polunazočnost Stvari iz Tamničkih Dimenzija, koje se tiskaju oko ispuštene magije i neumorno ispituju zidove stvarnosti.

Posao magijskog knjižnjičara, koji je primoran provoditi svoje radne dane u ovakvoj atmosferi velike napetosti, spada u zanimanja visokog rizika.

Glavni Knjižničar bio je toga potpuno svjestan dok je sjedio na svom stolu i tiho gulio naranču.

Rad je ušao Trymon, on podiže pogled. „Tražim bilo što o Tsortskoj Piramidi,“ reče Trymon. Došao je

spreman: iz džepa izvadi bananu. Knjižničar je žalobno pogleda, te se nezgrapno spusti na pod.

Trymon osjeti kako jedna meka ruka nježno hvata njegovu i kako ga knjižničar vodi, tužno se gegajući medu policama. Činilo mu se da drži malu kožnu rukavicu.

Svuda oko njih knjige su cvrčale i iskrile, uz povremeno oslobađanje neusmjerene magije koja je sijevala u pravcu pažljivo raspoređenih gromobrana prikucanih za police. Osjećao se limeni, plavi zadah, a na samom rubu slušnosti čulo se stravično skvičanje tamničkih stvorova.

Poput mnogih drugih dijelova Nevidljivog Sveučilišta, i knjižnica je zauzimala puno više mjesta no što su to davale naslutiti njene vanjske dimenzije, jer magija na čudne načine izobličuje prostor, a bila je to vjerojatno i jedina knjižnica na svijetu koja ima Mobiusove police. Ali knjižničarevo duhovno kazalo radilo je bez greške. Zastao je kraj visoke hrpe pljesnivih knjiga i vinuo se u mrak. Čulo se šuštanje papira, i oblak prašine spusti se na Trymona. Knjižničar se vrati s tankom knjigom u rukama.

„Oook,“ reče. Trymon ju pažljivo primi.

Korice su bile izgrebane, s magarećim ušima, i zlatna slova odavno su se izlizala, ali je nekako uspio pročitati riječi na starom magičnom jeziku Doline Tsort: Veliki Hram Tsorteški, Poviest mu Mistična.

„Oook?“ gorljivo upita knjižničar. Trymon je oprezno listao. Jezici mu nisu baš ležali, uvijek je

smatrao da su to nedjelotvorne stvari koje bi svakako trebalo zamijeniti nekakvim lako razumljivim brojčanim sustavom, ali ovo je očito upravo ono što je tražio. Cijele strane bile su prekrivene znakovitim hijeroglifima

„Je li ovo jedina knjiga o piramidi Tsorta koju imate?“ polako zapita.

„Oook.“ „Sasvim ste sigurni?“ „Oook.“ Trymon osluhne. Čuo je, negdje u daljini, zvuk sve bližih

koraka i svadljivih glasova No bio je spreman i na to. Posegne u džep. „Želite li još jednu bananu?“ reče on. Šuma Skund bila je doista začarana, što nije bilo ništa

neobično na Disku, a bila je i jedina u cijelom svemiru koja se -na lokalnom jeziku- zvala Tvoj Prst Budalo, što je doslovno značenje riječi Skund.

Razlog tome je nažalost vrlo običan. Kada su prvi istraživači iz toplih krajeva oko Kružnog Mora putovali u prohladnu unutrašnjost, popunjavali su prazna mjesta na svojim kartama tako što bi dograbili najbližeg urođenika, pokazali prstom neko udaljeno mjesto, govorili vrlo jasno i glasno, i zapisivali sve što bi im zbunjeni čovjek rekao. Tako su kroz generacije atlasa ovjekovječene zemljopisne čudnovatosti kao što su Samo Planina, Ne Znam, Što?, i, naravno, Tvoj Prst Budalo.

Kišni oblaci skupljali su se oko ćelavih visova Oolskunrahoda („Tko Je Ova Budala Koja Ne Zna Što Je Planina“), dok se Prtljaga udobnije smjestila ispod drveta s kojeg je kapalo, a koje je bezuspješno pokušavalo zapodjenuti razgovor.

Twoflower i Rincewind su se svađali. Osoba oko koje su se svađali sjedila je na svojoj gljivi i promatrala ih sa zanimanjem. Izgledao je kao netko tko smrdi kao netko tko živi u gljivi, i to je bilo ono što je smetalo Twoflowera. „A zašto onda nema crveni šeširić?“

Rincewind je oklijevao, očajnički pokušavajući dokučiti na što to cilja Twoflower.

„Sto?“ upita popuštajući. „Morao bi imati crveni šeširić,“ reče Twoflower. „I svakako bi

morao biti čišći, i puno, puno veseliji. Meni uopće ne izgleda kao bilo kakav gnom.“

„O čemu pričaš?“ „Pogledaj tu bradu,“ oštro će Twoflower. „Vidio sam boljih

brada i na komadima sira.“ „Pogledaj, visok je 15cm i živi u gljivi,“ zareza Rincewind.

„Naravno da je to prokleti gnom.“ „Možemo se osloniti samo na njegovu riječ.“ Rincewind spusti pogled na gnoma. „Oprostite,“ reče i povede Twoflowera na drugu stranu čistine. „Slušaj,“ procijedi kroz zube. „Kad bi ovaj bio pet metara visok

i tvrdio da je div, isto bismo se mogli osloniti samo na njegovu riječ, zar ne?“

„Mogao bi biti i goblin,“ prkosno reče Twoflower. Rincewind se okrene prema sićušnom stvoru, koji je marljivo

kopao nos. „Dakle?“ upita. „Što onda? Gnom, goblin, vilenjak -Pa što?“ „Nije vilenjak,“ odlučno odgovori Twoflower. „Vilenjaci nose

nekakve zelene komplete i imaju šiljaste kape, a iz glava im poput antena štrče male kvrgave stvarce. Vidio sam ih na slikama.“

„Gdje?“ Twoflower je oklijevao gledajući u svoje noge. „Mislim da se to

zvalo 'mrmlj, mrmlj, mrmlj.'„ „Kako? Kako se zvalo?“ Čovječuljak se naglo zainteresirao za svoje šake. „Knjiga Cvjetnih Vila Za Mališane,“ promrmlja. Rincewind ga tupo pogleda. „Je li to knjiga o tome kako ih izbjegavati?“ upita. „O, ne,“ brzo odvrati Twoflower. „Kazuje gdje ih se može naći.

Sad se sjećam slika.“ Lice mu poprimi sanjarski izraz, a Rincewind u sebi zastenje. „Postojala je čak i posebna vila koja je dolazila i odnosila ti zube.“

„Sto? Dolazila je i čupala ti zube ...?“

„Ne, ne, krivo si shvatio, dolazila je nakon što bi zub već ispao, pa bi ga se spremilo pod jastuk, a vila bi došla, uzela ga i ostavila ti rhinu.“

„Zašto?“ „Zašto što?“ „Zašto je uzimala zube?“ „Jednostavno jest.“ Rincewindu se stvori u glavi mentalna slika neke čudne

jedinke koja živi u dvorcu sagrađenom od zuba. Bila je to ona vrsta slike koju se nastoji zaboraviti. Bezuspješno.

„Brr,“ reče. Crveni šeširići! Razmišljao je da li da otkrije turistu kakav život

doista jest kada žaba predstavlja ukusan obrok, zečja rupa koristan zaklon od kiše, a sova se javlja kao leteća, tiha strava u noći. Hlače od krtičje kože zvuče čudno, osim ako ste ih morali osobno skinuti s njihovog prvobitnog vlasnika nakon što ste pokvarenog malog gada pritjerali u njegovu jazbinu. A što se tiče crvenih šeširića, svatko tko se šeće po šumi u kričavoj i upadljivoj odjeći, može to činiti samo vrlo, vrlo kratko vrijeme.

Htio je reći: gledaj, život gnoma i goblina je prljav, grub i kratak. Kao i oni sami.

Htio mu je sve to reći, ali nije mogao. Za čovjeka koji ima potrebu da vidi cijeli beskraj, Twoflower se u stvari nikad nije ni maknuo iz vlastite glave. Otkriti mu istinu bilo bi isto što i udariti španijela nogom.

„Swee whee weedle wheet,“ reče neki glas kraj njegove noge. On pogleda dolje. Gnom, koji se predstavio kao Swires, pogleda u vis. Rincewind je imao vrlo dobro uho za jezike. Gnom je upravo rekao, „Ostalo mi je nešto šerbeta od tritona od jučerašnjeg ručka.“

„Zvuči odlično,“ reče Rincewind. Swires ga ponovo udari nogom o gležanj. „Ovaj drugi veliki, je li mu dobro?“ brižno upita. „Samo pati od šoka stvarnosti,“ reče Rincewind. „Da nemaš možda neki crveni šeširić?“

„Štee?“ „Nije važno.“ „Znam gdje ima nešto hrane za velike,“ reče patuljak, „a i

zaklon. Nije daleko.“

Rincewind pogleda u nisko nebo. Dnevna svjetlost je napuštala krajolik, a oblaci su izgledali kao da su čuli za snijeg, pa razmatraju i tu mogućnost. Naravno, judima koji žive u gljivama ne može se potpuno vjerovati, ali u ovom času klopka s toplim obrokom i čistim plahtama natjerala bi čarobnjaka da zalupa na njena vrata.

Krenuše. Nakon nekoliko sekundi Prtljaga se pažljivo osovi na noge i pode za njima. „Psst!“

Ona se oprezno okrene, mičući nožicama po vrlo složenom rasporedu, i pogleda uvis.

„Je li dobro biti drvenarija?“ upita drvo zabrinuto. „Je li te boljelo?“

Prtljaga se zamisli. Svaka brončana ručka, svaka kvrga u drvetu zračila je krajnjom koncentracijom. Zatim slegne poklopcem i odgega.

Stablo uzdahne, te otrese s grančica nekoliko suhih listova. Koliba je bila mala, trošna i nakićena kao čipkani podložak.

Neki se pomahnitali drvorezac primio posla, zaključi Rincewind, i prouzročio strašnu zbrku prije no što su ga uspjeli odvući. Svaka vrata, svaki kapak bili su prekriveni drvenim grozdovima i polumjesecima, a svuda po zidovima bile su nagomilane izrezbarene šišarke. Nije bio siguran da iz gornjeg prozora neće izletjeti divovska kukavica.

Primjetio je i karakteristični masni osjećaj u zraku. Ispod noktiju su mu izbijale sitne zelene i ljubičaste iskre.

„Jako magično polje,“ promrmlja. „Najmanje sto militauma2.“ „Tu je posvuda magija,“ reče Swires.“U blizini je živjela jedna

stara vještica. Odavno je otišla, ali magija i dalje održava kuću.“ „Gle, nešto nije u redu s ovim vratima,“ reče Twoflower. „Zašto je kući potrebna magija da bi se održala?“ upita

Rincewind. Twoflower oprezno dotakne zid. „Sav je ljepljiv!“ „Nugat,“ reče Swires. „Gospode! Prava kućica od medenjaka! Rincewind, prava...“

Rincewind zlovoljno kimne. „Da, Slastičarska Škola

2 Taum je osnovna jedinica jakosti magije. Opće je prihvaćeno

da je to količina magije potrebna da bi se stvorio jedan mali bijeli golub ili tri biljarske kugle normalne veličine.

Arhitekture,“ reče. „Nikad nije bila prihvaćena.“ Sumnjičavo pogleda zvekir od slatkiša.

„Kuća se na neki način regenerira,“ reče Swires. „Doista je krasna. Sada se ovakve kuće više ne mogu naći, jednostavno nema medenjaka.“

„Zar?“ sumorno reče Rincewind. „Uđite,“ reče gnom, „ali pazite na otirač.“ „Zašto?“ „Šećerna vata.“ Veliki Disk se sporo okretao pod svojim namučenim suncem, a

dnevno se svjetlo zbijalo u kotline, da bi konačno oteklo kad se spustila noć.

U svojoj prohladnoj sobi na Nevidljivom, Sveučilištu Trymon se udubio u knjigu, mičući usnama dok je prstom pratio nepoznato, staro pismo. Čitao je da je Velika Piramida Tsorta, već odavno nestala, bila sagrađena od milijun tri tisuće i deset vapnenačkih blokova. Čitao je da je deset tisuća robova umrlo gradeći piramidu. Doznao je da je imala labirint od tajnih prolaza čiji su zidovi bili ukrašeni pročišćenom mudrošću drevnog Tsorta. Pročitao je da je njena visina plus njena duljina podjeljena s pola njene širine iznosila točno 1.67563, ili još točnije 1.237,98712567 puta razlika između udaljenosti od sunca i težine jedne male naranče. Doznao je da je šezdeset godina utrošeno isključivo na njenu izgradnju.

Činilo mu se da je to poprilično veliki napor da bi se jednostavno naoštrio žilet.

A u šumi Skund Twoflower i Rincewind sjeli su za obrok koji se sastojao od okvira kamina izrađenog od medenjaka, žudno maštajući o ukiseljenom luku.

Negdje daleko, ali točno na putanji sraza, najveći junak kojeg je Disk ikada imao, smotao je cigaretu, potpuno nesvjestan uloge koja ga čeka.

Bila je to čudna izrađevina što ju je stručno vrtio medu prstima, jer je poput mnogih putujućih čarobnjaka od kojih je usvojio tu vještinu, u svojoj kožnatoj torbi običavao čuvati opuške, pa ih umatati u svježe cigarete. Neumoljiv zakon prosjeka dokazivao je, dakle, da se bar dio tog duhana neprekidno pušio već puno godina Ovo što je bezuspješno pokušavao zapaliti bilo je nešto s čim su se mogle pokrivati ceste.

Ugled ove osobe bio je takav da ga je skupina nomadskih barbarskih konjanika s poštovanjem pozvala da im se pridruži oko vatre od konjske balege. Nomadi Središnjih krajeva obično su pred zimu migrirali prema rubovima, a ovi su bili dio plemena koje je podiglo svoje filcane šatore pod omamljujućim toplotnim valom od samo -3 stupnja, pa su sad hodali naokolo oguljenih noseva, žaleći se na toplotni udar.

Barbarski poglavica reče: „Koje to najveće stvari čovjek može naći u životu?“ Tako treba govoriti ako želite održati stepsku vjerodostojnost u barbarskim krugovima.

Čovjek s njegove desne strane zamišljeno popije svoj koktel od magarećeg mlijeka i krvi snježne mačke, pa ovako prozbori: „Kudravo obzorje stepe, vjetar u kosi, odmoran konj pod tobom.“

Čovjek s njegove lijeve strane reče: „Krik bijelog orla u visinama, padanje snijega u šumi, prava strijela u luku.“

Poglavica kimnu, i reče: „To je svakako i pogled na zaklanog neprijatelja, poniženje njegovog plemena i naricanje njegovih žena“

Začu se opće mrmljanje bradatog odobravanja ovog žestokog izlaganja.

Tada se poglavica s poštovanjem okrenu svom gostu, maloj prilici koja je grijala svoje ozebline pokraj vatre, i reče: „Naš gost, čije je ime legenda, mora nam iskreno reći: što je to što čovjek može nazvati najvećim stvarima u životu?“

Gost zastane usred još jednog neuspješnog pokušaja da zapali cigaretu.

„Što šte rekli?“ upita bezubo. „Rekoh: što to čovjek može nazvati najvećim stvarima u

životu?“ Ratnici se približe. Ovo se vjerojatno isplati čuti. Gost je dugo i

duboko razmišljao, pa polako reče: „Topla voda, dobar zubar i meki toaletni papir.“

Blještava oktarinska svjetlost plamtjela je u kovačkoj peći. Galder Weatherwax, gol do pasa, lica zaklonjenog maskom od mutnog stakla, zaškilji prema svjetlosti i kirurškom preciznošću spusti čekić. Magija je cviljela i svijala se u klještima, ali ju je on i dalje obrađivao, razvlačeći ju u prugu izmučenog plamena.

Zaškripi podna daska. Galder je proveo mnoge sate okrećući ih, što je bila mudra predostrožnost, uz ambicioznog pomoćnika koji hoda kao mačka.

D-dur. To znači da se nalazi s desne strane vrata. „A, Trymone,“ reče bez osvrtanja i primjeti s određenim

zadovoljstvom lagani udah iza sebe. „Dobro da si došao. Zatvori vrata, molim te.“

Tymon bezizražajnog lica gurne teška vrata. Na visokoj polici iznad njega razne ukiseljene nemogućnosti valjale su se u svojim staklenkama i promatrale ga sa zanimanjem.

Poput svih čarobnjačkih radionica, prostorija je izgledala kao da je neki nadjevač životinja u nju istresao sve svoje zalihe, pa se onda potukao s pomahnitalim puhačem stakla, razmrskavši usput glavu krokodila u prolazu (visio je sa stropa i snažno odisao kamforom).Bilo je tu lampi i prstenja koje bi Trymon rado protrljao, i zrcala koja su izgledala kao da bi te mogla nagraditi ako se u njih dvaput pogledaš. Par čizama od sedam liga nemirno se vrpoljio u jednom kavezu. Cijela zbirka grimorija, ne tako moćnih kao Octavo ali ipak punih čarolija, škripala je i zveketala lancima osjećajući na sebi pohlepni pogled čarobnjaka. Gola snaga svega toga uzbuđivala ga je kao ništa drugo, ali je prezirao nered i Galderov smisao za teatralno.

Slučajno je, na primjer, potkupljivanjem jednog sluge doznao da je zelena tekućina koja se tajnovito pjenila kroz mrežu izvijenih cijevi na jednoj od klupa obična zelena boja s dodatkom sapunice.

Jednog dana, razmišljao je, sve će se to izbaciti. Počevši od tog vražjeg aligatora. Zglobovi prstiju mu pobijele ...

„Dakle,“ reče vedro Galder, te se odloživši svoju pregaču i zavali u stolicu s rukohvatima u obliku lavljih šapa i pačjim nogama, „Poslao si mi nekakav pripis.“

Trymon slegne ramenima. „Dopis. Samo sam Vam gospodaru htio skrenuti pažnju na to da su svi ostali Redovi poslali svoje ljude u šumu Skund da uhvate čaroliju, a Vi ništa ne poduzimate,“ reče. „Bez sumnje ćete svoje razloge na vrijeme objelodaniti.“

„Tvoja vjera me posramljuje,“ reče Galder. „Čarobnjak koji uhvati čaroliju donijet će veliki ugled sebi i

svom redu,“ reče Trymon. „Ostali su upotrijebili čizme i sve vrste prebacivačkih čarolija. Sto Vi namjeravate upotrijebiti gospodaru?“

„Naslućujem li to prizvuk sarkazma?“ „Ni slučajno, gospodaru.“ „Čak ni mrvicu?“ „Ni najmanju mrvicu, gospodaru.“ „Dobro. Jer ja nemam namjeru ići“ Galder se sagne i podigne

jednu staru knjigu. Promumlja naredbu i knjiga se škripeći otvori; vrpca za označavanje sumnjivo slična jeziku poleti natrag medu korice.

Petljao je nešto oko svog jastuka, pa izvukao kožnatu vrećicu s duhanom i lulu veličine peći za spaljivanje otpadaka. S vještinom totalnog ovisnika o nikotinu, on protrlja medu dlanovima malo duhana, te ga nagura u glavu lule. Pucne prstima i pojavi se plamen. Duboko udahne i zadovoljno uzdahne ...

... i digne pogled. „Još si tu, Trymone?“ „Zvali ste me, gospodaru,“ ravnodušno reče Trymon, to jest

njegov glas. Duboko u njegovim sivim očima nazirao se slabašni sjaj koji je kazivao da posjeduje spisak svakog omalovažavanja, svakog patronizirajućeg treptaja, svakog blagog prijekora, svakog značajnog pogleda, i za svaki od njih Galderov će živi mozak provesti po godinu u kiselini.

„O, da, i jesam. Oprosti nedostacima starca,“ reče Galder prijazno. Podigne knjigu koju je čitao.

„Ne slažem se sa svom tom jurnjavom,“ reče. „Sve je to vrlo dramatično, motanje na magičnim sagovima i slične stvari, ali to po meni nije prava magija. Evo, na primjer, čizme od sedam liga. Da je čovjeku suđeno da hoda koracima od dvadesetjedne milje, siguran sam da bi nas Bog podario duljim nogama ... Gdje sam ono stao?“

„Ne znam točno,“ hladno reče Trymon. „Ah, da. Čudno da u Knjižnici nismo našli ništa o Tsortskoj

Piramidi, čovjek bi mislio da će nečeg biti, zar ne?“ „Knjižničar će, naravno, biti kažnjen.“ Galder ga pogleda iskosa. „Ništa drastično,“ reče. „Možda da

mu uskratimo banane.“ Na trenutak su se gledali. Galder prvi prestane -izravno gledanje u Trymona uvijek ga je

uznemiravalo. Imalo je isti uznemiravajući učinak kao da zurite u zrcalo i ne vidite nikoga.

„U svakom slučaju,“ reče,“na vlastito iznenađenje, našao sam pomoć negdje drugdje. Na svojim skromnim policama s

knjigama, u stvari. U dnevniku Skrelta Changebasketa, osnivača našeg reda Ti nadobudni mladiću, koji bi tako brzo pohitao, znaš li što se događa kada čarobnjak umre?“

„Sve čarolije koje je zapamtio same sebe izgovaraju,“ reče Trymon. „To je jedna od prvih stvari kojima nas uče.“

„To, u stvari, ne vrijedi za Osam Velikih Čarolija. Detaljnim proučavanjem Skrelt je spoznao da se Velika Čarolija jednostavno sklanja u prvi um koji je otvoren i spreman da je primi. Daj gurni ono veliko zrcalo ovamo, hoćeš li?“

Galder ustane i odvuče se do peći koja se već ohladila. Jedan pramen magije još uvijek se izvijao, u isto vrijeme i prisutan i odsutan, kao prorez na površini drugog univerzuma punog vruće plave svjetlosti. On ga lako uhvati, skine s kuke dugački luk, izgovori magičnu riječ, pa je sa zadovoljstvom promatrao kako magija grabi krajeve luka i svija ih sve dok drvo nije zaškripalo. Zatim odabere strijelu.

Trymon je dovukao teško, visoko ogledalo do sredine sobe. Kad ja budem poglavar Reda, reče sam sebi, sigurno se neću vući naokolo u krpenim šlapama.

Trymon je, kao što je već prije spomenuto, osjećao da bi se s malo svježe krvi moglo puno postići, kad bi se samo mrtvo drvo dalo ukloniti -ali, ovog časa ga je doista zanimalo da vidi što će stara budala sada napraviti.

Vjerojatno bi bio prilično zadovoljan da je znao da su i Galder i Skrelt Changebasket bili potpuno u krivu.

Galder načini nekoliko pokreta ispred zrcala, koje se zamagli, a zatim razbistri pokazujući pogled iz zraka na šumu Skund. Pažljivo je gledao držeći luk sa strijelom uperenom negdje prema stropu. Promrmlja par riječi poput „predvidi brzinu vjetra od, recimo, tri čvora“ i „prilagodi se temperaturi“, a zatim prilično razočaravajućim pokretom odapne strijelu.

Daje zakon akcije i reakcije imao ikakvog utjecaja, trebala je pljesnuti na zemlju nekoliko stopa dalje. No, nitko se nije obazirao na njega.

Uz zvuk koji je nemoguće opisati, ali koji bi se, vjerodostojnosti radi, mogao zamisliti kao „fiju“ plus tri dana napornog rada u pristojno opremljenoj radiofonskoj radionici, strijela nestane.

Galder odbaci luk u stranu i naceri se. „Naravno, trebat će joj oko jedan sat da stigne do tamo,“ reče.

„A tada će čarolija jednostavno slijediti ioniziranu stazu ovamo. Do mene.“

„Izvanredno,“ reče Trymon, ali bi svaki telepat u prolazu mogao pročitati deset metara visoka slova: ako može do tebe, zašto ne do mene? Pogleda pretrpani radni stol, kad mu se jedan dug i vrlo oštar nož učini kao naručen za ono što mu je iznenada palo na pamet.

Nije rado pribjegavao nasilju, osim u jednom slučaju. No, Tsortska Piramida jasno je govorila o nagradama za onoga tko u pravi čas okupi svih osam čarolija, a Trymonu nije bilo ni na kraj pameti da pusti sve one godine napornog rada da propadnu samo zato što je neka stara budala došla na sjajnu pomisao.

„Hoćeš li šalicu kakaa dok čekamo?“ upita Galder, šepesajući preko sobe do zvonca za poslugu.

„Svakako,“ odgovori Trymon. Podigne nož odvagujući ga da postigne ravnotežu i preciznost. „Moram Vam čestitati, gospodaru. Vidim da bismo svi trebali ustajati vrlo rano ujutro da budemo bolji od vas.“

Galder se nasmije. Nož izleti iz Trymonove ruke takvom brzinom da je (zbog ponešto trome prirode svjetlosti na Disku) doista postao malo kraći i masivniji dok je nepogrešivom naciljanošću jurio ka Galderovom vratu.

Nije ga dostigao. Umjesto toga, zaokrenuo je i počeo tako brzo kružiti da je odjednom izgledalo kako Galder ima metalni okovratnik. On se okrene, a Trymonu se činilo da je naglo postao nekoliko stopa viši i daleko moćniji.

Nož odleti i zabije se u vrata, na debljinu sjenke od Trvmonovog uha.

„Rano ujutro?“ reče ljubazno Galder. „Dragi moj mladiću, morat ćeš ostati budan cijelu noć.“

„Posluži se s još malo stola,“ reče Rincewind. „Ne, hvala, ne volim marcipan,“ odgovori Twoflower.“Osim

toga, siguran sam da nije uljudno jesti tudi namještaj.“

„Ne brini,“ reče Swires.“Staru vješticu nitko nije vidio već godinama. Kažu da su je dva maloljetna delikventa dobro sredila.“

„Današnja mladež,“ primjeti Rincewind. „Krivi su roditelji,“ reče Twoflower. Nakon što su postigli nužne duhovne prilagodbe, koliba od

medenjaka učinila im se vrlo ugodnim mjestom. Održavala ju je rezidualna magija, a one lokalne zvijeri koje još nisu pocrkale od smrtonosnog truljenja zubiju izbjegavale su je. U kaminu je neuredno plamtjela vesela vatra od trupaca od slatkiša; Rincewind je vani pokušao nakupiti nešto drva, ali je odustao. Teško je potpaljivati drvo koje ti priča. Podrigne se.

„Ovo nije baš zdravo,“ reče. „Mislim, zašto baš slatkiši? Zašto ne prepečenac ili sir? Ili salama -sad bi mi evo odogovarao kauč od salame.“

„Nemam pojma,“ reče Swires. „Stara Baka Whitlow radila je samo sa slatkišima Trebali ste vidjeti njene pusle ...“

„Ja jesam,“ reče Rincewind, „Pogledao sam madrace ...“ „Medenjaci su više u skladu s tradicijom,“ reče Twoflower. „Sto,

za madrace?“ „Ne budali,“ razumno reče Twoflower. „Tko je ikad čuo za

madrace od medenjaka?“ Rincewind zagunda Razmišljao je o hrani -točnije, o hrani u

Ankh-Morporku. Čudno kako mu se taj grad činio sve privlačnijim što je od njega bivao udaljeniji. Dovoljno je bilo da zatvori oči pa da ugleda, u slinećim pojedinostima, plac sa štandovima hrane stotina različitih kultura. Tamo si mogao pojesti squishi ili juhu od peraja morskog psa, tako svježu da se plivači nisu usuđivali prići, i

„Misliš li da bih mogao kupiti ovu kuću?“ upita Twoflower. Rincewind je oklijevao. Već je spoznao da mu se isplati pažljivo razmisliti prije no što odgovori na Twoflowerova iznenađujuća pitanja

„Zašto?“ upita oprezno. „Pa, jednostavno odiše ugođajem.“ „Oh.“ „Što je to ugođaj?“ upita Swires, pažljivo njuškajući i s izrazom

lica koji je govorio da što god to bilo, on to nije napravio. „Mislim da je to jedna vrsta žabe,“ reče Rincewind. „U svakom

slučaju, ne možeš ju kupiti jer ju nemaš od koga kupiti ...“

„Vjerujem da bi to mogao urediti preko šumskog odbora,“ ubaci se Swires, pokušavajući izbjeći Rincewindov bijesni pogled.

„... osim toga ne bije mogao ponijeti sa sobom, mislim -teško da bije mogao spakirati u Prtljagu, zar ne?“ Rincewind pokaže na Prtljagu, koja je ležala pokraj vatre i na neki nemogući način uspijevala izgledati poput zadovoljnog ali opreznog tigra, pa onda opet pogleda Twoflowera. Lice mu se snuždi. „Mogao bi?“ ponovi.

Nikad se nije pomirio s činjenicom da unutarnjost Prtljage nije obitavala na sasvim istom svijetu kao i njena vanjština. Naravno, to je bila samo sporedna pojava njene osnovne neobičnosti, ali je bilo zbunjujuće promatrati Twoflowera kako je puni prljavim košuljama i čarapama da bi nakon slijedećeg otvaranja našao lijepo šuštavo svježe rublje s blagim mirisom lavande. Twoflower je sa sobom nosio i masu neobičnih urodeničkih rukotvorina, ili kao što bi Rincewind rekao starudija, a čak je bez muke uspijevao gurnuti unutra i sedam stopa dugački ceremonijalni štap za škakljanje svinja, koji nigdje nije izvirivao.

„Ne znam,“ reče Twoflower.“Ti si čarobnjak, ti bi trebao znati takve stvari.“

„Da, naravno, ali magija prtljage je strogo specijalizirana vještina,“ reče Rincewind.“U svakom slučaju, siguran sam da je gnomovi ne bi htjeli prodati, to je, to je ...,“ kopao je po onome što je znao od Twoflowerovog suludog rječnika -“to je turistička atrakcija.“

„Što je to?“ zainteresirano upita Swires. „To znači da će puno ljudi poput njega doći da je razgledaju,“

odgovori Rincewind. „Zašto?“ „Zato jer je ...“ Rincewind je tražio riječi -“jer je vrlo stara. Hm,

iz starijeh vremena. Folklorna. Mhm, prekrasan primjerak iščezle narodne umjetnosti, urezane u tradiciju jednog davno prohujalog doba.“

„Da?“ reče Swires, zaprepašteno se ogledajući po kolibi. „Da.“ „Sve to?“ „Bojim se da jest.“ „Pomoći ću ti da se spakiraš.“ A noć prolazi, pod plastom niskih oblaka koji prekrivaju veći

dio Diska-što i nije loše, jer kad se razvedri i astronomi jasno ugledaju nebo, razljutit će se i uznemiriti.

U raznim dijelovima šume skupine čarobnjaka gube se i hodaju u krug, skrivaju se jedni od drugih i uzurujavaju, jer kad god se sudare s nekim stablom, ono im se ispričava. Ali, iako vrlo nesigurno, mnogi od njih sve više se približavaju kolibi...

A to je pravi čas da se vratimo razbacanim zgradama Nevidljivog Sveučilišta, pogotovo odajama Greyhalda Spolda, čarobnjaka koji je trenutačno najstariji na Disku, odlučan da to i ostane.

Upravo se krajnje iznenadio i uzrujao. Posljednjih par sati bio je vrlo zauzet. Jest da je malo nagluh i

sporog mišljenja, ali postariji čarobnjaci imaju dobro razvijen nagon za preživljavanje, te znaju da kad te visoka spodoba s crnim plastom i posljednjim krikom medu poljoprivrednim alatkama počne zamišljeno promatrati, treba djelovati brzo. Sluge je otpustio. Vrata su zapečaćena pastom napravljenom od usitnjenih voden-cvijetova, a na prozorima su nacrtani zaštitni osmerokuti. Rijetka i prilično smrdljiva ulja prosuta su u složenim šarama po podu, u šarama koje bodu oči i ostavljaju dojam da je autor bio pijan, ili iz neke druge dimenzije, ili, možda, oboje; u samom središtu sobe osmerostruki osmerokut Zadržavanja, okružen crvenim i zelenim svijećama A u sredini svega toga nalazi se kutija od drveta papratnog bora koji je vrlo dugovječan, podstavljena crvenom svilom i još jačim zaštitnim amuletima. Jer Greyhald Spold zna da Smrt traga za njim, a mnoge godine je proveo planirajući neprobojno skrovište.

Upravo je podesio složeni mehanizam brave i spustio poklopac, pa se zavalio u saznanju da je, eto, našao savršenu obranu od svog najljućeg neprijatelja, zanemarivši činjenicu da u pothvatu takve vrste dovodi zraka mogu odigrati izuzetno važnu ulogu.

A tik do njega, uz samo njegovo uho, jedan glas upravo reče: „MRAČNO JE OVDJE, ŽARNE?“

Počelo je sniježiti. Šećerni prozori kolibe blještali su u mraku. Sjedne strane čistine ukazaše se na tren tri sitne crvene točke

svjetla, a onda se začuje duboki kašalj, pa naglo prestane. „Umukni!“ procijedi čarobnjak trećeg reda“Čut će nas!“ „Tko? Momcima iz Bratstva Prevaranata smo zbrisali u

močvari, a oni iz Prečasnog Vijeća Vidovnjaka su ionako otišli krivim putem.“

„Da,“ reče najmlađi čarobnjak, „ali tko to stalno priča s nama? Kažu da je ovo začarana šuma, puna goblina i vukova i....“

„Stabala“ začuje se glas iz mraka, iz visina. Zvučao je baš nekako drveno.

„Da,“ reče najmlađi čarobnjak. Sisao je svoj opušak i drhtao. Voda družine virio je iza jedne stijene i promatrao kolibu. „Dobro dakle,“reče, gaseči lulu lupkanjem o petu svoje čizme

od sedam liga, koja je protestirajući skvičala. „Jurnemo unutra, zgrabimo ih, nestanemo. Jasno?“

„Je si li siguran da su to samo ljudi?“ nervozno upita najmlađi čarobnjak.

„Naravno da jesam,“ zareži voda. „Što misliš da su -tri medvjedića?“

„Mogla bi biti čudovišta. Ovo je vrsta šume u kojoj ima čudovišta.“

„I stabala,“ reče prijateljski glas iz grana „Da,“ odgovori voda oprezno.

Rincewind je pažljivo promatrao krevet. Bio je to baš lijepi krevetić od neke vrste tvrdih mliječnih bombona, ukrašen karamelom, ali bi ga on radije pojeo nego u njemu spavao, tim više što je izgledalo kao da je to netko već radio.

„Netko je jeo moj krevet,“ reče. „Ja volim mliječne bombone,“ braneći se reče Twoflower. „Ako

ne budeš pazio, doći će vila i odnijeti ti sve zube,“ reče Rincewind. „Ne nego elfi,“ oglasi se Swires s toaletnog stolića. „To rade elfi.

A odnose i nokte s nožnih prstiju. Vrlo osjetljiva stvorenja, ti elfi.“ Twoflower se sruči na svoj krevet. „Sve si pobrkao,“ reče. „Elfi su plemeniti i prelijepi i mudri i

pošteni; znam da sam to negdje pročitao.“ Swires i Rincewindovo koljeno izmijeniše poglede. „Ti vjerojatno imaš na umu neke druge elfe,“ polako reče gnom.

„U ovim krajevima imamo samo ovu drugu vrstu. „Nije da su nagle naravi,“ brzo doda „To jest, nisu, ako ne želiš ponijeti svoje zube kući u šeširu.“

Začuje se mali, jasni zvuk otvaranja vrata od nugata U istom času, s druge strane kolibe dopre neki slabašni zveket, kao kada vrlo nježno razbijete kamenom prozor od šećera

„Što je to bilo?“ upita Twoflower.

„Koje?“ odvrati Rincewind. Začuje se udaranje teške grane o prozorsku dasku. Povikavši „Elfi!“ Swires pojuri preko sobe do mišje rupe i nestane. „Što ćemo sad?“ upita Twoflower.

„Paničariti?“ reče Rincewind pun nade. Oduvijek je smatrao da je panika najbolji način preživljavanja; u davnim su se vremenima, glasila je njegova teorija, ljudi lako mogli podijeliti na one koji su se -suočeni sa sabljozubim tigrom- uspaničarili, i one koji su stajali i govorili „Kakva veličanstvena zvijer!“ i „Dođi, maco.“

„Eno jednog ormara,“ reče Twoflower, pokazujući na uska vrata stisnuta između zida i kamina. Naguraše se u slatkasti, ustajali mrak.

Izvana se začuje škripa čokoladnih podnih dasaka. Netko reče „Čuo sam glasove.“

Netko drugi reče, „Da, tamo dolje. Sigurno su Prevaranti.“ „Pa rekao si da smo im umakli!“ „Hej, vas dvojica, ova kuće se može jesti! Evo, pogledajte, može

se ...“ „Umukni!“ Čulo se još dosta škripe i jedan prigušeni krik odozdo gdje je

Prečasni Vidovnjak, oprezno se ušuljavajući kroz razbijeni prozor u mrak, nagazio na prste jednog Prevaranta koji se skrivao ispod stola. Naglo sukne i zabliješti magija

„Do vraga!“ reče neki glas izvana „Imaju ga! Idemo!“ Čulo se još škripanja, a zatim tišina Nakon nekog vremena

Twoflower reče, „Rincewind, mislim da se u ovom ormaru nalazi i metla.“

„Pa što je tu tako neobičnoga?“ „Ova ima ručke.“ Odozdo se začuje prodorni vrisak. Neki čarobnjak je u mraku

probao otvoriti poklopac Prtljage. Tresak u kuhinji nagovijestio je dolazak Prosvijetijenih Magova Neprekinutog Kruga.

„Što misliš, za čim tragaju?“ prošapta Twoflower. „Ne znam, ali mislim da bi bilo dobro da ne saznamo,“

zamišljeno reče Rincewind. „Mogao bi biti u pravu.“

Rincewind pažljivo odgurne vrata. Soba je bila prazna. Na prstima ode do prozora i pogleda dolje, ravno u lica trojice Braće Ponoćnog Reda

„To je on!“ Rincewind se brzo povuče i pojuri prema stubama. Nemoguće je opisati što se dolje događalo, ali pošto bi takva

izjava zasluživala smrtnu kaznu u vrijeme vladavine Olafa Quimbyja II, bolje da bar pokušamo. Kao prvo, većina sukobljenih čarobnjaka pokušavala je osvjetliti mjesto događaja raznim plamenovima, vatrenim kuglama i magičnim svjetlima, pa je sveukupna rasvjeta stvarala dojam disko kluba u tvornici stroboskopskih svjetala; svatko je pokušavao naći položaj s kojeg bi mogao vidjeti ostatak prostorije i biti siguran od napada, a baš svi su se nastojali maknuti s puta Prtljagi koja je pritjerala dva Prečasna Vidovnjaka u kut i napadala svakoga tko bi joj se približio.No, jedan čarobnjak slučajno pogleda u vis.

„Eno ga!“ Rincewind se trgne natrag i sudari se s nečim. Hitro se okrenu

i ukoči ugledavši Twoflowera kako sjedi na metli-koja je lebdjela u zraku.

„Mora daju je vještica zaboravila!“ reče Twoflower. „Prava magična metla!“

Rincewind je oklijevao. Sa čekinja metle prštale su oktarinske iskre, a visine se užasavao više od bilo čega drugog, no ono što mu se najmanje sviđalo bilo je tucet vrlo bijesnih i neraspoloženih čarobnjaka, koji hitaju prema njemu uza stube, a upravo to se sada događalo.

„U redu,“ reče, „ali ja vozim.“ Opali čizmom čarobnjaka koji je već dopola izgovorio Čaroliju

Sputavanja, pa skoči na metlu koja je poskakivala niz stube, pa se zatim okrenula naopako, tako da se Rincewind našao oči u oči s jednim zastrašujućim Bratom Ponoći.

On zacvili i grčevito zakrene upravljač. Nekoliko stvari dogodi se odjednom. Metla pojuri naprijed i

probije zid uz kišu mrvica: Prtljaga nasrne i ugrize Brata za nogu: s čudnim fijukom pojavi se ni od kuda jedna strijela, promaši Rincewinda za samo par inča, te se s tupim zvukom zabije u poklopac Prtljage.

Prtljaga nestane. U malom selu duboko u šumi prastari šaman baci još par

grančica na vatru i zagleda se kroz dim u svog posramljenog naučnika.

„Kutija s nogama?“ upita. „Da, učitelju. Jednostavno se pojavila s neba i pogledala me,“

reče naučnik. „Znači, imala je i oči, ta tvoja kutija?“ „Nn započne naučnik, pa zbunjeno stane. Starac se namršti. „Mnogi su vidjeli Topaxcija, Boga Crvene Gljive, te zadobili

naziv šamana,“ reče. „Neki su vidjeli Skeldea, duha dima, pa se nazivaju vračevima. Nekolicina je imala čast vidjeti Umcherrela, dušu šume, pa se zovu gospodarima duhova Ali nitko nije vidio kutiju sa stotinu nogu koja gleda bez očiju, a takve bismo zvali idio

Prekinuo ga je iznenadni vrisak i oblak snijega i iskri koji rasprši vatru po mračnoj kolibi; nakratko se pojavi neka nejasna spodoba, a tada zid nasuprot njih razleti, i prikaza nestane.

Nastane duga tišina. Zatim malo kraća. Stari šaman tada oprezno reče, „Da nisi slučajno upravo vidio dva čovjeka kako su prošli sjedeći naglavce na metli, vičući i vrišteći jedan na drugoga?“

Dječak ga ravnodušno pogleda. „Naravno da nisam,“ odgovori. Starac ispusti uzdah olakšanja „Hvala Bogu,“ reče. „Nisam ni U kućici je vladao metež, jer ne samo da su čarobnjaci željeli

poći za metlom, već su ujedno htjeli jedan drugog spriječiti u toj nakani, što je dovelo do nekoliko nemilih slučajeva. Najspektakularniji, a svakako i najtragičniji, zbio se kad je jedan od Vidovnjaka pokušao upotrijebiti svoje čizme od sedam liga uz netočni redoslijed čarolija i priprema. Čizme od sedam liga, kao što ste već doznali, u najboljem su slučaju podmukla vrsta magije, a Vidovnjak se prekasno sjetio da je potreban krajnji oprez pri odabiru prijevoznog sredstva, čija djelotvornost na koncu konca ovisi o tome da se nastoji jednom nogom zakoračiti dvadesetjednu milju dalje od druge.

Divljale su prve sniježne oluje te zime, a u stvari, najveći dio Diska bio je nadsvoden sumnjivo teškim zaslonom od oblaka Pa ipak, negdje iz visine i pod srebrnim svjetlom Diskovog sićušnog mjeseca, predstavljao je jedan od najljepših prizora u multiverzumu.

Veliki vijenci oblaka, stotinama milja dugački, kovitlali su se od vodopada na Rubu do planina Središta. U hladnoj kristalnoj tišini ogromna bijela spirala ledeno se bljeskala pod zvijezdama, jedva se primjetno okrećući, baš kao da je Bog promiješao svoju kavu, a zatim ulio malo vrhnja.

Ništa nije remetilo zanosnu sliku, koja .... Nešto malo i udaljeno probije se kroz sloj oblaka, povlačeći za

sobom pramičke pare. U spokoju stratosfere oštro su i jasno odzvanjali zvuči prepiranja.

„Rekao si da znaš upravljati ovakvim napravama!“ „Ne, nisam; samo sam rekao da ti ne znaš!“ „Pa, nikad prije nisam letio nečim takvim!“ „Kakva slučajnost!“ „Osim toga, ti si rekao-pogledaj nebo! „ „Baš nisam!“ „Što se dogodilo sa zvijezdama?“ I tako su Rincewind i Twoflower bili prvi ljudi na Disku koji su

vidjeli što sprema budućnost. Tisuću milja iza njih, Ćori Celesti, planina Središta, zarivala se

u nebo i bacala preko uskomešanih oblaka sjenu sjajnu poput noža, pa su i Bogovi trebali primijetiti -ali Bogovi obično ne gledaju u nebo, a osim toga bili su udubljeni u raspru s Ledenim Divovima, koji su odbijali stišati radio.

Tamo prema Rubu, u smjeru putanje Velike A' Tuin, nebo je bilo očišćeno od zvijezda.

U mračnom krugu nalazila se samo jedna zvijezda, crvena i zlokobna zvijezda, zvijezda nalik bljesku u oku bijesne kune. Bila je mala i strašna i nepopustljiva. A Disk je išao ravno prema njoj.

Rincewind je točno znao kako treba postupiti u ovakvim okolnostima. Krikne i usmjeri metlu ravno prema dolje.

Galder Weatherwax stao je u sredinu osmerokuta i podigao ruke.

„Urshalo, dileptor, c'hula, učini kako kažem!“ Nad glavom mu se stvori mala izmaglica. Pogleda iskosa

Trymona, koji se durio na rubu magičnog kruga. „Slijedeći dio je vrlo dojmljiv,“ reče. „Gledaj. Kot-b'hai!

Kot-sham! K meni, o duhovi malog osamljenog kamenja i zabrinutih miševa, ne većih od tri inča!“

„Što?“ upita Trymon. „Taj dio rezultat je dugog istraživačkog rada“ složi se

Galder,“posebno ovo s miševima. No, gdje sam ono stao? Ah, da ...“ Opet podigne ruke. Trymon ga je promatrao i odsutno se

oblizivao. Stari blesan se stvarno koncentrirao, potpuno se predavši Čaroliji, ne obraćajući ni malo pažnje na Trymona

Riječi moći kružile su sobom, odbijale se o zidove i bježale iza polica i staklenki. Trymon je oklijevao.

Galder na tren zatvori oči, a lice mu se pretvori u masku zanosa dok je izgovarao posljednju riječ.

Trymon se ukoči i opet stisne šaku oko noža. Galder otvori jedno oko, kimne mu i iskosa uputi udar moći, koji podigne mladića i prilijepi ga za zid.

Galder mu namigne i ponovo podigne ruke. „K meni, o duhovi...“ Začuje se udar groma, dode do implozije svjetlosti i trenutka

potpune fizičke nesigurnosti za vrijeme kojeg se činilo da su se čak i zidovi okomili jedan na drugoga. Trymon začuje duboki udah, a zatim tupi, teški udarac:

Soba najednom utihne. Nakon par minuta Trymon ispuzi iza stolice i otrese prašinu sa

sebe. Odzviždi nekoliko bezveznih nota, te se s pretjeranom opreznošću okrene ka vratima, gledajući u strop kao da ga nikad prije nije vidio. Kretao se kao da pokušava srušiti svjetski rekord u brzini nonšalantnog hodanja

Prtljaga čučne u središtu kruga i otvori poklopac. Trymon stane. Okrene se vrlo, vrlo oprezno, plašeći se onog što

bi mogao vidjeti. Prtljaga je, međutim, sadržavala nešto čistog rublja s blagim

mirisom lavande. Bio je to, na neki način, najužasniji prizor koji je čarobnjak ikada vidio.

„Pa, hm,“ reče. „Niste, ovaj, slučajno vidjeli jednog čarobnjaka tu negdje?“

Prtljaga se potrudi izgledati još zlokobnije. „Oh,“ reče Trymon.“Dobro, dakle. Nije važno.“ Nemarno povuče rub svoje halje i na kratko se udubi u neki

izvezeni detalj. Kad je podigao pogled, stravična kutija je još bila tu. „Zbogom,“ reče i otrči. U zadnji čas je uspio zbrisati kroz vrata.

„Rincewind?“ Rincewind otvori oči. Što baš i nije pomoglo. Umjesto ničeg

osim crnine, sada nije vidio ništa osim bjeline, što je, začudo, bilo još gore.

„Jesi li dobro?“ „Ne.“ „Ah.“ Rincewind sjedne. Činilo mu se da se nalazi na stijeni posutoj

snijegom, ali se ova nije ponašala baš kao prava stijena. Na primjer, ne bi se smjela kretati.

Oko njega je vijao snijeg. Malo dalje nalazio se Twoflower, sa izrazom istinske brige na licu.

Rincewind zastenje. Kosti su mu bile vrlo ljute zbog načina kako se u zadnje vrijeme s njima postupalo i več su stajale u redu s pritužbama.

„Što sad?“ upita. „Sjećaš se kad smo letjeli, a ja sam bio zabrinut da bismo zbog

oluje mogli udariti u nešto, a ti si rekao da bismo se na toj visini mogli udariti jedino u oblak napunjen kamenjem?“

„Pa?“ „Kako si znao?“ Rincewind se ogleda, ali sudeći po raznolikosti i zanimljivosti

prizora, mogli su se nalaziti i unutar ping-pong loptice. Stijena ispod njih se njihala. On prijeđe rukom preko nje i

osjeti brazde od dlijeta. Prisloni uho na ledeni vlažni kamen i učini mu se da čuje tupe, spore udarce poput lupanja srca. Otpuže prema naprijed sve do ruba, i pažljivo proviri.

U tom času stijena je vjerojatno prolazila iznad pukotine u oblacima, pa je mogao vidjeti nejasne, ali zastrašujuće udaljene nazubljene vrhove planina. Bili su daleko dolje.

Promrmori nešto nerazumljivo i otpuže natrag. „Ovo je smiješno,“ reče on Twofloweru. „Stijene ne lete. Poznate

su po tome da to nikada ne čine.“ „Možda i bi, da znaju kako,“ reče Twoflower. „Možda je ova

upravo otkrila kako se to radi.“ „Nadajmo se onda da neće ponovo zaboraviti,“ reče Rincewind.

Sklupčao se u svojoj mokroj halji i natmureno gledao oblak oko sebe. Pretpostavljao je da negdje postoje neki ljudi koji upravljaju

vlastitim životima; ujutro se dižu i navečer liježu s razumnim uvjerenjem da neće pasti s ruba svijeta niti će ih napasti nekakvi luđaci niti će se probuditi na stijeni koja precjenjuje svoje mogućnosti. Maglovito se prisjećao da je i on nekoć vodio takav život.

Rincewind ponjuši. Stjena je mirisala na prženje. Miris je izgleda dolazio sprijeda i obraćao se izravno njegovom želucu. „Osjećaš li kakav miris?“ upita. „Mislim da je slanina,“ reće Twoflower.

„Nadam se da je slanina,“ reče Rincewind, „jer čuje pojesti.“ Uspravi se na treskavoj stijeni i otetura u oblake, piljeći u vlažnu tminu.

Na prednjem rubu stijene sjedio je prekriženih nogu ispred vatre mali druid. Na glavi je imao komad nepromočivog platna zavezanog ispod brade. Ukrasnim srpom bockao je po tavi punoj slanine.

„Mhm,“ reče Rincewind. Druid digne pogled i ispusti tavu u vatru. Skoči na noge i agresivno stisne srp; onoliko agresivno koliko je to moguće u dugoj mokroj noćnoj košulji i s natopljenim rupcem na glavi.

„Upozoravam te, bit ću nemilosrdan prema otmičarima,“ reče i silovito kihne.

„Pomoći ćemo ti,“ reče Rincewind, žudno gledajući goruću slaninu. To je izgleda zbunilo druida, koji je, na Rincewindovo iznenađenje, bio prilično mlad; pretpostavljao je da bi, teoretski, morali postojati i mladi druidi, samo što ih nikada nije zamišljao.

„Ne pokušavate ukrasti stijenu?“ upita druid, malo spustivši srp. „Nismo ni znali da se stijena može ukrasti,“ klonulo reče

Rincewind. „Oprostite,“ ljubazno reče Twoflower. „Mislim da vam doručak

gori.“ Druid pogleda i bezuspješno zamaše prema vatri. Rincewind

pohita da mu pomogne, stvorila se poprilična količina dima, pepela i zbrke, a zajedničko likovanje nad uspješnim spašavanjem nekoliko komadića nagorjele slanine imalo je bolji učinak no cijela knjiga o diplomaciji.

„Kako ste uopće dospjeli ovdje?“ upita druid. „Nalazimo se na visini od petsto stopa, osim ako opet nisam pobrkao rune.“

Rincewind pokuša ne misliti na visinu. „Pa, nekako smo, eto, navratili u prolazu,“ odgovori.

„Na putu za zemlju,“ doda Twoflower. „Kada nam je tvoja stijena prekinula padanje,“ reče Rincewind. Njegova leda zastenju. „Hvala,“ doda. „Učinilo mi se da smo upali u neke turbulencije prije nekog

vremena,“ reče druid, zvan Belafon. „To mora da ste bili vi.“ On zadršće. „Mora da je već jutro,“ reče. „K vragu i pravila, povest ću nas prema gore. Drž'te se.“

„Za što?“ upita Rincewind. „Pa, dovoljno je da pokažete opće neslaganje s padanjem,“ reče

Belafon. Izvuče iz halje veliko željezno klatno i zanjiše ga u seriji nerazumljivih zamaha iznad vatre.

Oblaci su šibali oko njih, zavlada neki grozni osjećaj težine, i stijena iznenada izroni u sunčevu svjetlost.

Izravnala se par stopa iznad oblaka, usred hladnog ali jarko plavog neba. Oblaci koji su se sinoć činili obeshrabrujuće daleki, a jutros stravično ljepljivi, pretvorili su se sada u pahuljasti bijeli tepih koji se prostirao na sve strane; nekoliko planinskih vrhova izvirivalo je kao otoci. Vjetar koji je stijena stvarala svojim prolaskom oblikovao je oblake u privremene vrtloge. Stijena ....

Bila je oko trideset stopa dugačka, deset stopa široka i plavkasta.

„Kakva zadivljujuća panorama,“ reče Twoflower sa sjajem u očima.

„Hm, što nas drži gore?“ upita Rincewind. „Uvjerenje,“ reče Belafon, cijedeći rub svoje halje. „Aha,“ mudro reče Rincewind.

„Održavanje visine je onaj lakši dio,“ reče druid, podižući palac pa prižmiri prema jednoj udaljenoj planini, „Spuštanje je puno teže.“

„Ne bi čovjek rekao, zar ne?“ reče Twoflower. „Uvjerenje je ono što održava cijeli svemir,“ reče Belafon. „Ne

vrijedi tvrditi da je sve to djelo magije.“ Rincewind slučajno pogleda kroz sve tanje oblake prema

sniježnom krajoliku daleko dolje. Znao je da se nalazi u prisustvu luđaka, ali je već se na to navikao; a ako je slušanje ovog luđaka značilo uspješno održavanje u zraku, sav se pretvorito u uho.

Belafon sjedne i pusti da mu noge vise preko ruba stijene.

„Čuj, ne brini,“ reče. „Ako stalno misliš na to da stijena ne bi trebala letjeti, mogla bi te čuti i povjerovati, pa ćeš onda dosita biti u pravu. Očito nisi u toku sa suvremenim razmišljanjem.“

„Izgleda,“ slabašno prizna Rincewind. Pokušavao je ne razmišljati o stijenama na zemlji. Pokušavao je razmišljati o stijenama koje se obrušavaju kao lastavice, lepršaju iznad krajolika uživajući u ćistoj radosti lebdenja, uspinju se prema visinama ... S užasom je bio svjestan da mu to ne polazi za rukom.

Druidi Diska ponosili su se svojim dalekovidnim pristupom otkrivanju tajni univerzuma Ipak, kao i svi ostali druidi vjerovali su u osnovno jedinstvo života, u ljekovite moći biljaka, u prirodni ritam godišnjih doba i u spaljivanje svakoga tko nije tim stvarima pristupao na pravi naćin, ali su također dugo i duboko razmišljali o samoj osnovi nastanka, te su došli do slijedeće teorije:

Funkcioniranje univerzuma ovisilo je o ravnoteži četiriju sila, a to su dražest, mjerenje, nesigurnost i krvoločnost.

Tako su sunce i mjesec kružili oko diska jer su bili uvjereni da ne mogu pasti, a zbog svoje nesigurnosti nisu odlijetali nikud dalje. Dražest je dozvoljavala drveću da raste, a krvoločnost ih je održavala uspravnima, i tako dalje.

Neki druidi su smatrali da teorija ima par grešaka, ali su stariji druidi detaljno objašnjavali da doista ima razloga za raspru, za uzbudljivu znanstvenu debatu, koja će se sigurno naći na vrh lomače slijedećeg solsticija

„Vi ste, dakle, astronom?“ upita Twoflower. „A, ne,“ reče Belafon, dok je stijena blago zaokretala oko jedne planine, „ja sam savjetnik za računarski hardware.“

„Što je to računarski hardware?“ „Ovo,“ reče druid, tapšući stijenu nogom u sandasli. „To jest,

ovo je samo jedan dio. Dio za zamjenu. Ja ga isporučujem. U Nizini Vrtloga imaju poteškoća s velikim krugovima. Ili barem tako tvrde; želio bih imati brončanu ogrlicu za svakog korisnika koji ne pročita priručnik za uporabu.“ On slegne ramenima

„Čemu to točno služi?“ upita Rincewind. Sve samo da ne misli na ponor ispod svojih nogu.

„Možeš to upotrijebiti da ... da ti kaže koje je doba godine,“ reče Belafon.

„Aha. Hoćeš reći, ako je pokrivena snijegom, onda mora da je zima?“

„Da. Hoću reći ne. Hoću reći, pretpostavimo da želiš znati kada će se pojaviti neka određena zvijezda ...“

„Zašto?“ upita Twoflower, pun ljubazne zainteresiranosti. „Pa, možda želiš znati kada treba početi sjetvu,“ reče Belafon

pomalo se znojeći, „ili možda ...“ „Posudit ću ti svoj godišnjak, ako želiš,“ reče Twoflower.

„Godišnjak?“ „To je knjiga koja ti kazuje koji je dan,“ klonulo reče Rincewind.

„To je nešto upravo za tebe.“ Belafon se ukoči. „Knjiga?“ upita. „Kao ono od papira?“ „Da.“ „Meni to ne zvuči pretjerano pouzdano,“ zlobno reče druid.

„Kako knjiga može znati koji je dan? Papir ne zna brojati.“ Odmarširao je do prednjeg ruba stijene, zbog čega se ova

opasno zaljuljala. Rincewind proguta slinu i pozove Twoflowera da pride bliže.

„Jesi li ikada čuo za kulturološki šok?“ procijedi. „Što je to?“ „To je ono što se događa kad ljudi provedu petsto godina

pokušavajući dovesti u uporabno stanje krug od stijena, a onda se iznenada pojavi netko s knjigom koja ima stranicu za svaki pojedini dan i male savjete kao što su 'Sad je vrijeme da zasadite bob' i 'Rano ustajanje, rano lijeganje, da je zdravlje, bogatstvo i umiranje,'; a znaš li što je najvažnije zapamtiti u vezi kulturološkog šoka,“ Rincewind zastane da uzme daha, pa poče nijemo micati usnicama, pokušavajući se sjetiti gdje je stao.

„Što?“ „Ne zadaj ga čovjeku koji leti na stijeni od tisuću tona.“ „Je li nestalo?“ Trymon oprezno proviri preko ograde Kule Umjetnosti, visokog

tornja natrulih zidova, koji se izdizao nad Nevidljivim Sveučilištem. Daleko ispod grupica studenata i učitelja magije zakima glavom.

„Jeste li sigurni?“ Blagajnik Sveučilišta stavi ruke oko usta i vikne. „Razvalilo je vrata prema Središtu i pobjeglo već prije sat

vremena, gospodine,“ zaviče.

„Krivo,“ reče Trymon. „Ono je otišlo, a mi smo pobjegli. Pa, kad je tako, silazim. Je li dohvatilo koga?“

Blagajnik Sveučilišta proguta slinu. On nije bio čarobnjak, već ljubazan, dobroćudan čovjek koji nije trebao vidjeti stvari poput onih kojima je prisustvovao u posljednjih sat vremena. Naravno, i prije se događalo da mah demoni, šarena svjetla i razne polu-materijalizirane utvare lutaju krugom Sveučilišta, no nešto u vezi nesmiljenog nasrtaja Prtljage ga je posebno obeshrabrilo. Pokušati to zaustaviti bilo bi kao pokušati hrvati se s ledenjakom.

„Ono...ono je progutalo Dekana Slobodnih Znanosti, gospodine,“ dovikne mu.

Trymon se razvedri. „To je loš znak,“ promrmlja. Krene niz dugo spiralno stubište. Nakon nekog vremena ozari

se tankim, stisnutim osmjehom. Dan je bez sumnje kretao na bolje. Trebalo je puno toga organizirati. A ako je Trymon išta volio,

onda je to bilo organiziranje. Stijena je jurila iznad visoravni, podižući snijeg sa samo par

stopa udaljenih smetova. Belafon se užurbano muvao, mažući malo masti od imele tu, ispisujući runu tamo, dok se Rincewind šćućurio od straha i iscrpljenosti, a Twoflower brinuo zbog svoje Prtljage.

„Ravno naprijed!“ urlao je druid nadglasavajući buku struje zraka koju su ostavljali za sobom. „Pogledajte, veliki nebeski kompjuter!“

Rincewind proviri između prstiju. Na dalekom obzorju vidjela se ogromna konstrukcija od sivih i crnih kamenih ploča, poredanih u koncentrične krugove i mistične avenije, sablasna i prijeteća spram snježne pozadine. Čovjek nikako nije mogao pomaknuti te rastuće planine - mora da su gomilu divova pretvorili u kamen neki ...

„Izgleda kao hrpa kamenja,“ reče Twoflower. Belafon zastane usred pokreta. „Sto?“ upita. „Baš lijepo izgleda,“ žurno doda turist. Tražio je pogodnu riječ.

„Etnički,“ odluči. Druid se ukoči. „Lijepo ?“ upita. „Trijumf silikonskog kamenja,

čudo suvremene zidarske tehnologije - lijepo ?“ „O, da,“ reče Twoflower, kojem je sarkazam bio tek riječ od

osam slova koja počinje sa S.

„Sto to znači 'etnički'?“ upita druid. „To znači strašno dojmljivo,“ brzo ubaci Rincewind, „a nama

izgleda prijeti opasnost od slijetanja, ako dozvolite ...“ Belafon se okrene, tek djelomično udobrovoljen. Široko

podigne ruke i uzvikne nekoliko neprevodivih riječi, uvrijeđenim šaptom završavajući s „lijepo!“.

Stijena uspori, otplovi u stranu u oblaku snijega, i ostane lebdjeti iznad kruga. Daleko dolje jedan druid je složenim pokretima mahao s dvije kite imele, a Belafon uz jedva čujni škljocaj vješto spusti masivnu kamenu ploču na dva divovska stupa.

Rincewind ispusti dah u dugom uzdahu. Dah pobjegne negdje se sakriti.

Ljestve lupe o stranu ploče, a nad rubom se pojavi glava postarijeg druida. On uputi zbunjeni pogled dvojici putnika, a zatim digne pogled prema Belafonu.

„Već je bilo vrijeme,“ reče. „Još samo sedam tjedana do Noći svinjske straže, a opet se sve okomilo na nas.“

„Zdravo, Zakriah,“ reče Belafon. „Sto se ovog puta dogodilo?“ „Potpuno je poremećen. Danas je predvidio osvit tri minute

prerano. Totalni fijasko.“ Belafon ode do ljestvi i nestane s vidika. Putnici se pogledaju, a

zatim zabulje u ogromni otvoreni prostor omeđen unutrašnjim krugom stijena.

„Sto ćemo sad?“ upita Twoflower. „Da malo odspavamo?“ predloži Rincewind. Twoflower ne obrati pažnju na njega, već se spusti niz ljestve. Po cijelom krugu druidi su malim čekićima kuckali po

megalitima i napeto osluškivali. Nekoliko ogromnih stijena je ležalo postrancem, a oko svake se nalazila grupa druida koji su ih pažljivo ispitivali i prepirali se. Do mjesta na kojem je sjedio Rincewind dopirali su tajanstveni izrazi:

„Ne može biti softwerska nekompatibilnost - Napjev Ugažene Spirale je napravljen za koncentrične krugove, idiote...“

„Predlažem da ponovo zapalimo vatru i probamo s jednostavnom mjesečevom ceremonijom...“

„...dobro, dobro, sa stijenama je sve u redu, to se onda univerzum poremetio, zar ne?...“

Kroz izmaglicu svog iscrpljenog uma Rincewind se prisjeti stravične zvijezde koju su vidjeli na nebu. Nešto se sinoć u univerzumu doista poremetilo.

Kako se to vratio na Disk? Osjećao je da mu se odgovori nalaze negdje u glavi. A počeo ga

je obuzimati i jedan još neugodniji osjećaj, da nešto drugo također promatra prizor ispod njega-gledajući sa stražnje strane njegovih očiju.

Čarolija je ispuzala iz svog brloga, smještenog duboko u neugaženim blatištima njegovog uma, i drsko mu zasjela u čeoni režanj, promatrajuči prizor oko sebe uz mentalni ekvivalent jedenja kokica.

On je pokuša odgurnuti - i svijeta nestane ... Bio je u tami; toploj, pljesnivoj tami, tami groba, u baršunastoj

tmini kovčega mumije. Osjećao se jaki zadah stare kože i kiselkasti smrad prastarog

papira. Papir je šuškao. Osjećao je da je tama puna nezamislivih užasa - a nevolja s

nezamislivim užasima jest da ih je izuzetno lako zamisliti... „Rincewind,“ reče neki glas. Rincewind nije nikada čuo guštera

kako govori, ali da jest, glas bi mu zvučao baš tako. „Ahm,“ reče. „Da?“ Glas se zakikota-čudnim, nekako papirnatim zvukom. „Trebao bi upitati 'Gdje sam ja to?'„ reče. „Da li bi mi se dopalo to što bih saznao?“ upita Rincewind.

Napeto je zurio u mrak. Sad kad se priviknuo, mogao je nešto razabrati. Nešto neodređeno, nedovoljno svijetlo da bi moglo išta predstavljati, jedva slabašni obris u zraku. Nešto neobično poznato.

„U redu,“ reče. „Gdje sam ja to?“ „Sanjaš.“ „Mogu li se sada probuditi, molim vas?“ „Ne,“ reče drugi glas, podjednako star i suh kao i onaj prvi, ali

ipak malo drukčiji. „Moramo ti reći nešto vrlo važno,“ reče treći glas, još više

leševski suh nego oni drugi. Rincewind glupo kimne. U pozadini njegovog uma Čarolija se pritajila i oprezno virila preko njegovog mentalnog ramena

„Prouzročio si nam mnoge nevolje, mladi Rincewinde,“ nastavi glas. „Sva ta padanja preko ruba svijeta bez razmišljanja o drugim ljudima. Da znaš da smo ozbiljno morali izobličiti stvarnost.“

„Bože!“ „A sad te čeka jedan vrlo važni zadatak.“ „Oh. Dobro.“ „Prije puno godina uredili smo da se jedna od nas sakrije u

tvojoj glavi, jer smo predvidjeli da će doći čas kad ćeš morati odigrati izuzetno važnu ulogu.“ „Ja? Zašto?“ „Cesto bježiš,“ reče jedan od glasova. „To je dobro. Uvijek

preživiš.“ „Uvijek preživim? Bezbroj puta sam skoro poginuo!“ „Upravo tako.“ „Oh.“ „Ali, probaj više ne padati s Diska. To više ne možemo

dopustiti.“ „Tko ste točno vi ?“ upita Rincewind. U mraku se začuje

šuštanje. „U početku bijaše riječ,“ reče jedan suhi glas odmah iza njega. „Bilo je Jaje,“ ispravi ga drugi glas. „Točno se sjećam. Veliko

Jaje Svemira. Pomalo gumenasto.“ „U stvari, obojica ste u krivu. Siguran sam da je to bila

prvobitna sluz.“ Glas pokraj Rincewindovog koljena reče: „Ne, to je došlo

naknadno. Prvo je bilo nebo. Puno neba Prilično ljepljivog, kao šećerna vata Kao sirup, u biti...“

„U slučaju da nekog zanima, „ reče hrapavi glas s Rincewindove lijeve strane, „svi ste u krivu. U početku bijaše Pročišćavanje Grla...“

„... pa zatim riječ ...“ „Oprostite, sluz ...“ „Izrazito gumenasto, mislim ...“ Nastane stanka. Tada jedan glas oprezno reče, „U svakom

slučaju, što god bilo, sjećamo se toga vrlo jasno.“ „Upravo tako.“ „Točno.“ „A naš je zadatak, Rincewinde, da pazimo da se tome ništa

strašno ne dogodi.“

Rincewind zaškilji u mrak. „Hoćete li mi, molim vas, objasniti o čemu pričate?“

Začuje se papirnati uzdah. „Toliko što se tiče metafore,“ reče jedan od glasova. „Slušaj, vrlo je važno da čuvaš Čaroliju u svojoj glavi i da nam je u pravo vrijeme dovedeš natrag, razumiješ, tako da kad kucne pravi čas možemo sve biti izgovorene. Razumiješ?“

Rincewind pomisli: da možemo biti izgovorene ? I tada mu sine što je onaj obris ispred njega. To je tekst na

listu, viđen s donje strane. „Ja sam u Octavu?“ upita. „U izvjesnim metafizičkim pogledima,“ ležerno reče jedan od

glasova. Zatim se približi. Rincewind je mogao osjetiti suho šuškanje ravno ispred nosa...

A onda pobjegne. Jedna jedina crvena točka svijetlila je u svom komadiću

mraka. Trymon, još uvijek u svečanoj odjeći sa uvođenja u dužnost poglavara Reda, nije se mogao oteti dojmu da je točka malo narasla dok ju je promatrao. S drhtajem se okrene od prozora.

„Dakle?“ „To je zvijezda,“ reče Profesor Astrologije, „mislim.“ „Misliš?“ Astrolog se lecne. Stajali su u zvjezdarnici Nevidljivog

Sveučilišta, a sitna rubinska točka na obzorju nije ga gledala ništa manje zlokobno od njegovog novog nadređenog.

„Vidite, stvar je u tome da smo uvijek vjerovali kako su zvijezde sasvim slične našem suncu ...“

„Misliš, vatrene kugle promjera od oko jedne milje?“ „Da. Ali ova nova je, pa - velika.“ „Veća od sunca?“ upita Trymon. Oduvijek je smatrao da su

vatrene kugle promjera jedne milje prilično dojmljive, iako je u načelu bio protiv zvijezda. Zbog njih nebo izgleda neuredno.

„Puno veća,“ polako reče astrolog. „Možda veća i od glave Velike A' Tuin?“ Astrolog je izgledao nesretno. „Veća od Velike A' Tuin i Diska zajedno,“ reče. „Provjerili smo,“

žurno doda, „i potpuno smo sigurni.“ „To je doista veliko,“ složi se Trymon,.“pada mi na pamet riječ

'ogromno'.“

„Masivno,“ brzo se složi astrolog. „Hmm.“ Trymon je koračao gore - dolje prostranim mozaičkim podom

zvjezdarnice, ukrašenim znacima Diskovog zodijaka. Bilo ih je šezdesetčetiri, od Wezena, Dvoglavog Klokana, do Gahoolie, Vaze Tulipana (zviježđe od velikog religioznog značaja, čije je značenje, jao, izgubljeno).

On zastane na plavim i zlatnim pločicama Hijene Mubba, i naglo se okrene.

„Hoćemo li se sudariti?“ upita. „Bojim se da hoćemo, gospodine,“ reče astrolog. „Hmm.“ Trymon načini par koraka naprijed, zamišljeno se

gladeći po bradi. Zaustavi se na spoju Trgovačkog Putnika Okjocka i Nebeskog Pastrnjaka.

„Nisam stručnjak za te stvari,“ reče, „ali pretpostavljam da to ne bi bilo dobro?“

„Ne, gospodine.“ „Vrlo vruće, te zvijezde?“ Astrolog proguta slinu. „Da, gospodine.“ „Izgorjeli bismo?“ „na kraju. Naravno, prije toga bi bilo zemljotresa, plimnih

valova, gravitacijskih poremećaja, a atmosfera bi vjerojatno otišla u svemir.“

„Aha. Jednom rječju, pomanjkanje pristojne organizacije.“ Astrolog je oklijevao, no ipak popusti. „Moglo bi se tako reći, gospodine.“

„Ljudi bi paničarili?“ „Prilično kratko, bojim se.“ „Hmm,“ reče Trymon, koji je upravo prolazio preko Možda

Vrata i polako zaokretao prema Nebeskoj Kravi. Ponovo zaškilji u pravcu crvenog sjaja na obzorju. Činilo se kao da je donio odluku.

„Ne možemo naći Rincewinda, reče, „a ako ne možemo naći Rincewinda, ne možemo naći osmu čaroliju Octava. No, vjerujemo da možemo spriječiti katastrofu ako pročitamo Octavo -zašto ga je, u protivnom, Stvoritelj uopće ostavio?“

„Možda je jednostavno bio zaboravan,“ predloži astrolog. Trymon ga bijesno pogleda.

„Ostali Redovi pretražuju cijelo područje odavde do Središta,“ nastavi, odbrojavajući stvari na prste, „jer izgleda nerazumno da čovjek uleti u oblak i više ne izađe ...“

„Osim u slučaju da je oblak pun kamenja,“ reče astrolog, u jadnom i, kao što se pokazalo, potpuno neuspjelom pokušaju, da razvedri raspoloženje.

„No, on se mora spustiti - negdje. Gdje? pitamo se.“ „Gdje?“ odano ponovi astrolog. „I odmah nam se ukazuje pravac djelovanja.“ „Ah,“ reče astrolog, trčeći ne bi li održao korak s čarobnjakom

koji je grabio preko Dva Debela Rođaka. „A pravac je...?“ Astrolog pogleda u dva oka, siva i hladna poput čelika. „Hm. Da prestanemo tražiti?“ pokuša. „Upravo tako! Upotrijebimo darove koje nam je dao Stvoritelj,

to jest, pogledamo dolje, i što vidimo?“ Astrolog u sebi zastenje. Pogleda dolje. „Pločice?“ osmjeli se.

„Da, pločice, koje čine ...?“ reče Trymon pun nade. „Zodijak?“ okuša se astrolog, oličenje očajnog čovjeka „Tako je! Zato jednostavno trebamo očitati Rincewindov

detaljni horoskop i znat ćemo gdje se točno nalazi!“ Astrolog se nakesi kao netko tko je stepao po živom pjesku, a

zatim osjetio čvrsti kamen pod nogama „Moram znati točno mjesto i vrijeme njegovog rođenja,“ reče. „Ništa lakše. Prepisao sam to iz sveučilišne kartoteke prije nego

sam došao ovamo.“ Astrolog pogleda bilješku i namršti se. Prijeđe preko sobe i

otvori široku ladicu punu mapa. Ponovo pročita bilješku. Uzme par kompliciranih kompasa i nekoliko puta prijeđe preko mapa Uzme mali mjedeni astrolab i pažljivo ga namjesti. Zazviždi kroz zube. Uzme komadić krede i nažvrlja na ploči neke brojke.

Trymon je u međuvremenu zurio u novu zvijezdu. Razmišljao je: legenda Piramide Tsorta kaže da će onaj tko izgovori svih Osam Čarolija u času kad je Disk u opasnosti moći ostvariti sve svoje želje. A to će biti tako skoro!

Razmišljao je i o ovome: Sjećam se Rincewinda, nije li to onaj kržljavi dječak koji je, kad smo vježbali, uvijek bio najgori u razredu?

Nijedne magične kosti u tom tijelu. Samo da se nađemo licem u lice, pa ćemo vidjeti kako se ne možemo dočepati svih osam ...

Astrolog prošapće, „Bože!“ Trymon se okrene. „Dakle?“ „Fascinantna mapa,“ bez daha reče astrolog. Čelo mu se

nabere. „Malo čudna, u stvari,“ reče. „Kako – čudna?“ „Rođenje pod Malom Dosadnom Skupinom Blijedih Zvijezda,

koja se, kao što znamo, nalazi između Letećeg Losa i Zauzlane Uzice. Kažu da čak ni antički narodi nisu uspjeli naći nešto zanimljivo u vezi tog znaka, koji...“

„Dobro, dobro, nastavi,“ razdraženo će Trymon. „To je znak koji se tradicionalno povezuje sa izrađivačima

šahovskih ploča, prodavačima luka, proizvođačima gipsanih figura od neznatnog religioznog značaja, i ljudima alergičnim na kositar. Ni u kojem slučaju znak čarobnjaka. A u vrijeme njegovog rođenja, sjena Ćori Celestija...“

„Ne zanimaju me svi ti tehnički detalji,“ zareži Trymon. „Daj mi samo njegov horoskop.“

Astrolog, koji je u svemu tome uživao, uzdahne i izvede nekoliko dodatnih proračuna

„Dobro,“ reče. „Evo kako glasi: „Danas je dobar dan za sklapanje novih prijateljstava. Dobro djelo moglo bi imati nepredviđene posljedice. Ne dolazite u sukob s druidima. Uskoro ćete krenuti na vrlo čudno putovanje. Vaša sretna hrana su mali krastavci. Ljudi koji na Vas upere nož vjerojatno nemaju dobre namjere. P.S, ono s druidima stvarno stoji.“

„Druidi?“ reče Trymon. „Pitam se...“ „Jesi li dobro?“ upita Twoflower. Rincewind otvori oči. Čarobnjak se brzo uspravi i zgrabi Twoflowera za košulju. „Želim odmah otići odavde!“ reče užurbano. „Smjesta!“ „Ali tu će se odigrati drevni i tradicionalni ritual!“ „Baš me briga koliko je drevni! Želim osjetiti stvarno kamenje

pod nogama, želim stari dobri smrad smetišta, želim otići tamo gdje ima puno ljudi i ognjišta i krovova i zidova i sličnih prijateljskih stvari! Želim kući!“

Shvatio je da ga je odjednom obuzela očajnička čežnja za isparavajućim, zadimljenim ulicama Ankh-Morporka, koji je bio najljepši u proljeće, kada se ljepljivi odsjaj mutnih voda rijeke Ankh

počimao neobično prelijevati u duginim bojama, a strehe su odzvanjale ptičjim pjevom, ili barem ptičjim ritmičkim kašljem.

Suze mu navru na oči dok se prisjećao fine igre svjetlosti na Hramu Malih Bogova, glasovitoj lokalnoj znamenitosti, a grlo mu se stisne pri pomisli na štandove s prženom ribom na križanju Smetlišne Ulice i Ulice Lukavih Obrtnika. Pomisli na kisele krastavce koji su se tamo prodavali, na velike zelene predmete koji bi se pritajili na dnu staklenki poput kitova utopljenika. Dozivali su Rincewinda iz daljine, obećavajući da će ga upoznati s ukiseljenim jajima iz susjedne staklenke.

Mislio je na ugodna potkrovlja konjušnica i tople podrume u kojima je provodio svoje noći. Ponekad se, nerazborito, znao podsmjehivati takvom načinu života. Sada mu se to činilo nevjerojatno, no nekoć mu se takav život činio dosadnim.

Sad mu je već svega bilo dosta. Otići će kući. Kiseli krastavci, čujem vaš zov...

Odgurne Twoflowera u stranu, s puno dostojanstva skupi oko sebe svoju odrpanu odoru, upravi lice prema onom djelu obzorja za koji je pretpostavljao da obuhvaća njegov rodni grad, i sa silnom odlučnošću i pozamašnom odsutnošću duha zakorači ravno preko ruba trideset stopa dugog trilitona.

Kada ga je, desetak minuta kasnije, zabrinuti i prilično skrušeni Twoflower iskopao iz velikog snježnog nanosa u dnu kamenja, izraz lica mu je bio nepromijenjen. Twoflower se zagleda u njega.

„Jesi li dobro?“ upita. „Koliko prstiju ti pokazujem?“ „Hoću kući!“ „Dobro.“ „Ne, ne pokušavaj me odgovoriti, dosta mi je svega, volio bih da

mogu reći da smo se ludo zabavljali, ali ne mogu, i-što?“ „Rekao sam 'dobro',“ reče Twoflower. „I ja sam bih rado opet

vidio Ankh-Morpork. Vjerujem da su ga do sada u velikoj mjeri obnovili.“

Treba imati na umu da su njih dvojica zadnji put vidjeli taj grad dok je sav bio u plamenu, što je bilo usko povezano s činjenicom da je Twoflower bio upoznao neuko pučanstvo s pojmom osiguranja od požara. No, razarajući požari bili su redovna pojava u životu Morporka, pa su ga ljudi uvijek iznova veselo i pomno obnavljali,

koristeći tradicionalne lokalne materijale: suho drvo od kresiva i krovinu premazanu katranom.

„Oh,“ reče Rincewind, malo se smirivši. „Oh, u redu. Dobro onda. Dobro. Možda bi bilo dobro da krenemo.“

Uspne se na noge i otrese nešto snijega sa sebe. „Samo mi se čini da bismo trebali pričekati do jutra,“ doda

Twoflower. „Zašto?“ „Pa, zato jer je užasno zima, zato jer ne znamo gdje se točno

nalazimo, zato jer je Prtljaga nestala, zato jer pada mrak-“ Rincewind zastane. Učini mu se da je u dubokim usjecima

svojeg uma začuo udaljeno šuštanje drevnog papira. Imao je strašni osjećaj da će mu se od sada snovi često ponavljati, a čekalo ga je puno pametnijih stvari nego što je slušanje prodika od strane hrpe drevnih čarolija, koje se nisu mogle složiti čak ni oko toga kako je Univerzum začet-

Slabašni suhi glas iz pozadine mozga reče: Koje pametnije stvari?

„Oh, umukni,“ reče. „Samo sam rekao da je strašno hladno i-“ započe Twoflower. „Nisam govorio tebi, nego sebi.“ „Molim?“ „Ma, umukni,“ zabrinuto će Rincewind. „Pretpostavljam da

ovdje nema ničeg za pojesti?“ Divovske stijene izgledale su crne i prijeteće naspram

odumirućeg zelenog svjetla sumraka Unutarnji krug bio je pun druida, koji su se motali naokolo pri svjetlosti nekoliko krijesova i vTšili podešavanja nužnih pomagala kamenog računala, kao što su lubanje ovnova nataknute na stupove ukrašene imelom, zastave izvezene isprepletenim zmijama, i slično. Izvan krugova osvjetljenih vatrama okupilo se dosta pučanstva: druidske svetkovine oduvijek su bile vrlo obljubljene, a naročito kada vremena nisu bila dobra

Rincewind se zapilji u njih. „Što se to događa?“ „Ah, da,“ oduševljeno će Twoflower, „navodno se odigrava

tisuće godina star ritual u čast, hm, ponovnog rođenja mjeseca, ili možda sunca. Ne, prilično sam siguran da je u pitanju mjesec. Kažu da je ritual vrlo svečan i lijep, pun tihe uzvišenosti.“

Rincewind zadrhta Uvijek bi se zabrinuo kad bi Twoflower počeo tako govoriti. Barem nije još spomenuo „slikovito“ i „arhaično“; Rincewind nije nikada uspio pronaći zadovoljavajući prijevod tih riječi, ali im je za sada najviše odgovarala riječ „nevolja“.

„Kad bi bar Prtljaga bila ovdje,“ s žaljenjem će turist. „Tad bih mogao upotrijebiti svoju kutiju za slikanje. Sve to zvuči vrlo arhaično i slikovito.“

Gomila se uzburka u iščekivanju. Izgleda da se bližio početak. „Slušaj,“ ozbiljno će Rincewind. „Druidi su svećenici. Upamti

to. Ne čini ništa što bi ih moglo uzrujati.“ „Ali-“ „Ne pokušavaj kupiti kamenje.“ „Alija-“ „Ne započinji priče o drevnim narodnim običajima“ „Mislio sam-“ „Ni slučajno im ne pokušavaj prodati osiguranje, to ih uvijek

uzruja.“ „Ali oni su svećenici!“ zavapi Twoflower. Rincewind zastane.

„Da,“ reče. „U tome i jest cijela stvar, zar ne?“ Na udaljenom kraju vanjskog kruga počela se stvarati neka vrsta procesije.

„Ali svećenici su dobri dragi ljudi,“ reče Twoflower. „U mom kraju hodaju naokolo sa prosjačkim zdjelicama. To im je sva imovina,“ doda.

„Ah,“ reče Rincewind, ne baš siguran da je razumio. „To im vjerojatno služi za prikupljanje krvi?“

„Krvi?“ „Da, prilikom žrtvovanja.“ Rincewind pomisli na svećenike iz

svoga kraja. Nastojao je, naravno, ne stvarati neprijatelje medu bogovima, te je obnašao mnoge dužnosti u hramu, i općenito je smatrao da je najtočnija definicija bilo kojeg svećenika iz Regije Okruglog Mora da je to netko tko većinu svog vremena provodi umazan krvlju do lakata.

Twoflower ga pogleda sa zgražanjem. „O, ne,“ reče. „Tamo odkuda ja dolazim svećenici su sveti ljudi

koji su se predali životu siromaštva, dobrih djela i proučavanja Božje naravi.“

Rincewind razmisli o ovoj novoj mogućnosti. „Nema žrtvovanja“ upita.

„Ni slučajno.“ Rincewind odustane. „Pa,“ reče, „meni ne zvuče pretjerano

sveto.“ Začuje se glasna škripava buka orkestra brončanih truba.

Rincewind se okrene. Pokraj njih je polako prolazila povorka druida sa dugim srpovima ukrašenim imelom. Pratili su ih razni mladi druidi i pripravnici, svirajući na raznoraznim udaraljkama, koje su po predanju trebale rastjerivati zle duhove, a vjerojatno su u tome i uspjevale.

Svjetlost baklji bacala je uzbudljivo dramatične šare na kamenje koje se zloslutno uzdizalo spram zelenkastog neba. U smjeru Središta, svjetlucavi zastori aurore coriolis počeli su žmirkati i bljeskati medu zvijezdama, dok su milijuni ledenih kristala plesali po magičnom polju Diska.

Belafon mi je sve objasnio,“ prošapta Twoflower. „Vidjet ćemo prečasni ritual koji slavi Jedinstvo Čovjeka i Univerzuma, tako je rekao.“

Rincewind zlovoljno pogleda procesiju. Dok su druidi zauzimali mjesta oko velikog pljosnatog kamena koji je dominirao sredinom kruga, nije mogao a da medu njima ne primjeti privlačnu, iako dosta blijedu, mladu damu. Imala je dugu bijelu haljinu, zlatni TORC oko vrata, i izraz blage zabrinutosti.

„Je li to druidkinja?“ upita Twoflower. „Ne vjerujem,“ polako će Rincewind. Druidi počeše jednolično pjevati. Bio je to, po Rincewindovom

mišljenju, izrazito opak i prilično dosadan pjev, koji je zvučao baš kao da će se uspeti do naglog crescenda. Pogled na mladu ženu koja je ležala na velikom kamenu ničim nije izmjenio tijek njegovih misli.

„Želim ostati,“ reče Twoflower. „Mislim da rituali poput ovog prizivaju prvobitnu jednostavnost koja-“

„Da, da“ reče Rincewind, „ali ako baš želiš znati, oni će ju žrtvovati.“

Twoflower ga zapanjeno pogleda „Što? Ubit će je?“ „Da.“ „Zašto?“

„Nemoj mene pitati. Da bi usjevi izrasli ili da bi se mjesec pojavio ili nešto slično. Ili im se naprosto sviđa ubijati ljude. To ti je religija.“

Postane svjestan tihog brujanja, koje se više moglo osjetiti no čuti. Činilo se da dolazi od pokrajnje stijene. Točkice svjetla treperile su pod njegovom površinom, kao trunke lapora.

Twoflower je otvarao i zatvarao usta „Zar ne bi mogli upotrijebiti cvijeće, bobice i slične stvari?“

upita. „ Kao simbole, recimo?“ „Ne.“ „Je li itko ikada pokušao?“ Rincewind uzdahne. „Slušaj,“ reče. „Nijednom Visokom

Svećeniku koji imalo drži do sebe ne pada na pamet da se bakće s trubama, procesijama, zastavama i svim ostalim, da bi na kraju zabio nož u narcis i par šljiva. Moraš se pomiriti s činjenicom da se sve te priče o zlatnim granama, prirodnim ciklusima i sličnom, na kraju svode na seks i nasilje, i to obično istovremeno.“

Na njegovo zaprepaštenje, vidje da je Twoflowerova donja usna zadrhtala. Twoflower ne samo da je gledao svijet kroz ružičasto obojene naočale, shvati Rincewind, već ga je gledao kroz ružičasto obojeni mozak i slušao kroz ružičasto obojene uši.

Pjev je nesmiljeno rastao ka crescendu. Glavni druid je provjeravao nagib svog srpa, a sve oči bile su uperene u kameni prst na snježnim brdima iza kruga kod kojeg se trebao pojaviti počasni gost, mjesec.

„Nema smisla da-“ No Rincewind je govorio samom sebi. Ipak, ledeni krajolik izvan kruga nije u potpunosti bio lišen

života. Skupina čarobnjaka, uzbunjena od strane Trymona, i dalje se približavala.

No, jedan mali, usamljeni lik također je sve to promatrao zaklonjen prikladno odvaljenom stijenom. Jedna od najvećih legendi Diska s velikim je zanimanjem pratila događanja unutar kruga kamenja.

NASTAVLJA SE U SLIJEDEĆEM BROJU

O ČASOPISU

Futura je hrvatski časopis za spekulativnu fikciju, prvenstveno

za znanstvenofantastičnu književnost. Povijest Časopis je počeo izlaziti u listopadu 1992. u nakladi poduzeća

Bakal d.o.o. iz Zagreba, kao neslužbeni nasljednik Siriusa koji je izlazio od travnja 1976. do prosinca 1989. U početku objavljuje samo strane autore, ali s dolaskom novog urednika, Krste A. Mažuranića, urednička politika se mijenja i u gotovo svakom broju se pojavljuju jedna ili dvije priče domaćih autora, što doprinosi razvoju nove generacije hrvatskih SF književnika sredinom 90-ih, među kojima se posebno ističu Marina Jadrejčić, Tatjana Jambrišak, Darko Macan i Aleksandar Žiljak.

Tijekom 2000. i 2001. godine Futura prestaje držati dotad uglavnom redovan mjesečni ritam izlaženja, te počevši s brojem 94, u srpnju 2001. izdavanje Future preuzima poduzeće Strip-agent d.o.o. iz Zagreba. Časopis redovno izlazi tijekom do 2004., no u 2005. izlazi samo šest brojeva, u 2006. tri broja, a u 2007. samo jedan, nakon čega je obustavljen bez formalne najave.

Popis urednika Vlatko Jurić-Kokić (od 1. do 5. broja) Krsto A. Mažuranić (od 6. do 53. broja) Mihaela Velina (od 31. do 93. broja) Davorin Horak (od 94. do 116. broja) Milena Benini (od 117. broja)