Heinz G. KonsalikUKRADENA SREĆA

Naslov izvornika DAS GESTOHLENE GLUCK

1.S Pietrom Bombalom nije se više moglo razgovarati. Tko god mu se obratio ušutkan je

galamom; tim više je zahtijevao od onih koji su zujali oko njega. Stojeći u sredini prostorije, mahnito si je čupao crnu kovrčavu kosu. Optužujućom kretnjom naglo je podigao ruke u zrak.

— Diabolo! — viknuo je. — Gdje je pjenušac? Gdje je veliki buket ruža za televizijsko snimanje? Čovjek se o svemu mora brinuti sam, o svemu!

U sobi su bili fotografi, ljudi s televizije, reporteri i gospoda u frakovima. Dvojica slugu u svojim zlatnim vrpcama urešenim uniformama dostojanstveno i ne obazirući se na Bombalovu dreku stajali su kraj vrata čekajući znak na koji će ih otvoriti. Neprestano su se unosile košare s cvijećem, ogromni buketi ruža omotani bijelim papirom, kutije s orhidejama. Više se nije ni znalo gdje sve to postaviti.

Naslonjena na zid stajala je vitka plava žena, srednje visine, odjevena u dugu, svijetlocrvenu večernju haljinu skrojenu na starogrčki način. Na nju nitko nije obraćao pažnju; oko nje se trčalo, ljudi su kraj nje gomilali vrećice i kutije s cvijećem, ponekad joj se ljubazno kimnulo glavom — ali u tim trenucima nikome nije padalo na pamet da joj se obrati i kaže koliko je sretna što doživljava takvu večer. Ona to nije ni očekivala, jer je godinama poznavala to sušičavo uzbuđenje. Jedino što se mijenjalo bili su jezici nazočnih — francuski, engleski, španjolski, japanski... Ranije je s Pietrom Bombalom uređivala cvijeće, davala intervjue i uvježbanim smiješkom govorila: — Da, jako sam sretna što sam žena čovjeka kakav je Bernd. Divan je to život... — Izjave koje joj je Bombalo propisao za intervjue, jer su po njegovu mišljenju »čitatelja dirale u srce«. Kasnije se držala po strani i šutjela. Gadilo joj se lagati s osmijehom na licu.

Bacivši pogled na Bombala koji je još uvijek mahao rukama i vikao, pripalila je cigaretu i kimnula glavom. Uvijek jedno te isto, mislila je. Ludnica! Kao da će svijet potonuti. No, kad bi sve to svršilo, kad su reporteri imali svoje intervjue, fotografi snimke u kutijama, a ljudi s televizije potrošili metre filma, Pietro Bombalo bi iscrpljen, ali sretan sjedio u fotelji, pio campari i ponosno govorio: — Dakle, prijatelji? Nije li to opet bila inscenacija?! Svijetu je potrebno pokazati koliko je čovjek slavan... onda on to i povjeruje.

Bombalo u ovome trenutku opet podiže ruke. Žamor glasova se na trenutak stiša, a on brže-bolje pritrči vratima i osluhne.

Samo još nekoliko taktova i koncert će biti završen. Tromboni su već trubili, timpani štropotali, čuo se violinski fortissimo. Za nekoliko sekundi dvorana će se pretvoriti u olujno more, uzburkano i zaglušno, u jedan jedini val koji udara o podij i viče: — Bravo! Bravo!

Bombalo se udaljio od vrata. Zlatnim gajtama urešeni sluge zauzeše stav.— Još deset sekundi, gospodo! — ponosno reče Bombalo. Prisutni su šuteći čekali. Iz

goleme koncertne dvorane kroz vratase čulo brujanje limenih duhačkih instrumenata i timpana.— On opčinjava orkestar... — čulo se u tišini.Vitka plava žena ugasila je tek pripaljenu cigaretu u jednoj tegli za cvijeće, a zatim je

prstima prošla kroz svoju dugu kosu. Novinari i ljudi s televizije gledali su prema njoj kao da su je tek sada primijetili. Zabljesnula su je magnezijska svjetla foto-aparata. Nije se uopće

trudila da se nasmiješi, gledala je ravno preda se. Sutra će tisuće ljudi pročitati ispod slika: »Carola Donani, lijepa privlačna žena slavnog dirigenta Bernda Donanija. Priča se da joj samo ogrlica vrijedi dvije stotine tisuća maraka.« A prosječna domaćica uzdisat će uz kavu misleći kako je ta žena sretna...

Carola Donani je okrenula glavu i pogledala Bombala. Pietro Bombalo. impresario, sve je učinio dajume Bernd Donani ostane

uzorom u svijetu glazbe; ugovore je sklapao dvije godine unaprijed; unajmljivao je avione za Donanija; novinama slao vijesti kako je maestro doživio nesreću ali je čudom spašen; dao je izraditi snimke na kojima je Donani s poznatim filmskim zvijezdama i potpisima; »Nova afera? Donani je rijetko kada viđen tako sretan...« — Pietro Bombalo se razumio u svoje poslove — ali o Caroli Donani nije imao pojma; o onome što ona misli, što osjeća, što joj razdire dušu. U Bombalovim očima ona je bila bogata žena — što bi još mogla tražiti od života?

Bombalov i Carolin pogled su se susreli i ukrižili kao dvije oštrice... Bombalo se potom naglo okrenu prema vratima. Posljednji takt, sekunda tišine i onda grmljavina oduševljenih slušatelja. Dozivanje, lupanje nogama. Sluge naglim pokretom otvore vrata, novinari pohrle naprijed. Pljesak, tutnjava i bujica glasova prodru u sobu. A onda se u tome mnoštvu na vratima pojavi preplanulo lice, iscrpljeno i orošeno znojem, oko kojeg je lepršala bijela kosa. Usprkos radosti u očima bilo je puno umora i čežnje za mirom.

Mašna mu opet stoji ukoso, pomisli Carola izvlačeći se iz mnoštva cvijeća. Nitko to ne primjećuje, čak ni Bombalo koji inače sve vidi. Leptirmašna mu po svršetku koncerta uvijek stoji nakrivo... već osam godina...

Progurala se kroz gomilu. Kad ju je Donani ugledao, već je znao što želi. Podigao je bradu i nasmiješio se. Popravila mu je mašnu i svojom maramicom, nježnim dodirima, obrisala posljednje kapljice znoja s njegova nosa.

— Hvala, anđele moj — reče on tiho.Onda se malo isprsio, ona se povukla korak natrag, kamere su zazujale, a foto-aparati

zabljeskali.Premijera u Parizu.Beethoven pod Donanijevim dirigentskim štapićem.Društveni događaj kazališne sezone na Seini.Donani se desetak puta morao vratiti u dvoranu i nakloniti se. Potom se prepustio

novinarima nadopunjavajući samo ono što je Bombalo već ispričao. Na Carolu nitko više nije obraćao pažnju. Sjedjela je u cvijeću i čekala.

Lecnula se čuvši odjednom neki glas iza sebe. Već ga je prije čula. ali je mislila da riječi nisu bile upućene njoj. Tek kada je glas rekao: Gospođo! Smijem li i ja čestitati?, bila je sigurna da se netko obraća baš njoj.

Pred Carolom je stajao mlad i vitak čovjek blago preplanula djevojačkog izgleda južnog Francuza. Njegove su velike tamnosmeđe oči sjale. Svojim vitkim rukama dohvatio je Carolinu ruku i podigao je do svojih mekanih, lijepo oblikovanih usana.

— Ne poznajete me? — upitao je. Njegov njemački s francuskim naglaskom bio je melodičan i mek kao njegovo dječačko lice.

— Ne — odgovorila je otegnuto.— Pa kako bi vam i mogao tako beznačajan čovjek upasti u oči? — Pogledao je prema

Donaniju koji je stajao okružen ljudima i pio pjenušac. — Ta svi smo mi kraj njega samo mali cičeći miševi.

Carola se tiho nasmije. Cičeći miševi, kako to zvuči, pomisli. Ali izraz baš pogađa bit, točno opisuje atmosferu koja vlada oko velikog Donanija. On je sunce, a svaki drugi stvor ispod njega samo povećava i pospješuje taj njegov sjaj.

— Zovem se Jean Leclere — rekao je mladić.

— Leclere?— Violinist Pariškog filharmonijskog orkestra. — Leclere se ogorčeno nasmiješi. —

Sumnjam da me je vaš suprug, šef našega orkestra, uopće zapazio. Možda jedino kad umjesto f odsviram fis. Uostalom, kažu da Donani ima apsolutni sluh.

— Tako je! — Carola rukom pomjeri kosu s čela. — To možete pročitati u svakom intervjuu. Bombalo to nikada ne propušta spomenuti.

— Imam dojam da baš niste sretni, gospođo — rekao je tiho Leclere. Carola ga je gledala odbojno.

— Što hoćete od mene? — odgovorila je gotovo grubo.— Već vas mjesecima promatram. — Leclere je pogledao oko sebe. Donani je pričao

anegdote iz svoga života koje je Bombalo izmislio. Najglasnije se smijao baš Bombalo koji ih je već stotinu puta čuo. — Promatram vas otkad naš orkestar s Donanijem putuje svijetom.

— Bilo bi bolje da više brinete o vašem fisu nego o meni — uzvratila je Carola ustajući iz naslonjača. Bila je nešto viša od Leclerea, ali samo zbog visokih potpetica.

— Tko vam daje pravo da tako drsko razgovarate sa mnom? — Carola je htjela dati znak Donaniju da okonča taj razgovor. Začudila se osjetivši kako ju je Leclere uhvatio za ruku. Njegov je dodir bio poput vrućeg stiska. Stala je i pogledala ga ljutitim tamnoplavim očima.

— Što vam to znači?— Nešto ste me pitali, madame. Htio bih vam odgovoriti. Kad muškarac vidi da jako

lijepa žena pati, dužnost mu je da joj pomogne. Tako barem misle muškarci u našoj zemlji. Naši su preci bili viteški trubaduri.

— Podrijetlom ste iz Provence.— Da. Iz Arlesa.— Dobro govorite njemački.— Studirao sam na Berlinskom konzervatoriju, madame. — Leclere je pustio Carolu,

ali ona više nije htjela pobjeći. Gledala ga je pogledom koji više nije bio ljutit i odbojan. U njemu se zrcalila mješavina začuđenosti, nijemog pitanja i zapretenog straha.

— Ja nisam nesretna — šapnula je odjednom.— Jeste, madame.— Varate se.— Ne, nego vi samu sebe lažete. Promatrao sam vas kada ste mislili da vas nitko ne

vidi. Sjaj koji vas okružuje nalik je zlatnom nebu koje obavija ukočeni Budin lik. Kroz život idete kao kraljica a zavidite prosjakinji.

— Glupost. — Carola je domahnula svome suprugu koji je podigao čašu pjenušca i nazdravio joj.

— Pa, daj dođi k nama — doviknuo joj je.Leclere se podrugljivo nasmiješio. — Veliki majstor maše. Izvolite, potrčite, madame!

Ponudit će vam čašu pjenušca...— Vi ste bezobrazno stvorenje. — Carolin dah se ubrzao. — Uopće ne znam zašto

vas još slušam.— Zato što želite čuti ono što inače samo mislite, madame. Carola Donani, supruga

najslavnijeg dirigenta našega doba. To je san milijuna žena, zar ne? U Njemačkoj imate vilu koja nalikuje dvorcu. Vozite bijela sportska kola, nosite dragulje, smaragde, rubine, safire... Imate krzna od nerca i činčile. Vi ne morate pitati koliko stoji steak. Novac je za vas izgubio značenje. Tko ne bi htio tako živjeti? — Leclere je zastao i pogledao Carolu. Njene su oči treperile. — Ali kako to izgleda u zbilji? Vaše oči odaju to kad ste sami, madame... Sanjate o tome kako bi bilo divno da ste djevojčica i da sve počnete iznova. Mnogo toga biste napravili drukčije. A pogotovo biste našli supruga koji bi imao vremena za vas, koji bi bio oženjen vama a ne Beethovenovim ili Mozartovim simfonijama.

— Drski ste! — rekla je Carola zabacivši glavu. Brzim koracima uputila se k Bombalu i uzela mu iz ruke čašu pjenušca. Krug crnih frakova ju je progutao. Čuo se još samo njezin smijeh. Zvučao je hladno i neprirodno.

Jean Leclere je ostao stajati među cvijećem. Pripalio je cigaretu, požudno povukao nekoliko dimova i ugasio je.

Uspjelo je. Prišao je Caroli Donani. Prvi korak je učinjen. O-tvorio je jedna vrata i shvatio da je pogodio.

Neprimijećen napustio je sobu za umjetnike.U predvorju koncertne dvorane susreo je posljednje goste koji su se spremali kući.

Smokinzi, krzna oko golih ramena, uzbuđena zarumenjela lica.— Dirigira kao Bog — čuo je neku ženu.Leclere se zlobno nasmiješio. I bogovi su ranjivi, pomislio je. A božica čezne za

ljudskim životom.Nad Parizom, gradom na Seini, vladala je topla, svijetla ljetna noć.

Hotelsku je sobu, kao i uvijek, izabrao Bombalo. Bila je to ogromna spavaća soba s velikim staklenim vratima koja su vodila na balkon s pogledom na Seinu. Zvonici crkve Notre Dame lebdjeli su na noćnom nebu.

Bernd Donani je već neodjeven sjedio u krevetu i pregledavao jednu partituru. Radilo se o simfoniji suvremenog kompozitora koju je neka glazbena kuća poslala Donaniju da je lektorira. Autor je doduše bio poznat, ali je simfonija ipak bila loša. Osim toga Donani baš i nije imao naročito mišljenje o modernoj dvanaest-tonskoj glazbi. Simfonije Beethovena ili pak Čajkovskoga bila su za njega poput teškog uspona koji je uvijek iznova morao svladavati i koji mu se svaki put suprotstavljao ponekom novom teškoćom. Tim je više osjećao olakšanje kad je po svršetku koncerta polagao svoj dirigentski štapić na rub stalka za note i kad je mogao priznati

samome sebi kako se više ne može izvući iz glazbe. A. što je u usporedbi s tom bila glazba suvremenih skladatelja, glazba koja je zvučala poput ugađanja instrumenata?

Carola Donani se vratila s balkona u sobu. Bila je još odjevena. Bernd Donani je bacio partituru na rub kreveta i naslonio se na uzglavlje. Zijevnuo je stavljajući lijevu ruku na usta, a desnu pružio preda se. Činilo se kao da se sprema da čelistima i duhačima dade znak za početak.

— Dođi u krevet, anđele moj — rekao je ponovno zijevajući. — Osjećam se smoždenim. Stalno ta slavlja nakon takvoga dana...

— Ne! — odgovorila je Carola tvrdim glasom naslanjajući se na balkonska vrata. Donani je podigao glavu.

— Zašto ne?— Neću doći.— Vjerujem da je noć nad Parizom čarobna, ali sigurno će i sutra biti takva, anđele.

— Donani je skliznuo pod pokrivač i uzdahnuo. — Kad bi samo znala koliko sam umoran. Nemoj promatrati noć nego pođi spavati.

— Tko te prisiljava da godinama živiš tako? — Glas joj je bio promukao od uzbuđenja.

— Kakvo pitanje, ljubavi, Bombalo...— Zar on zarađuje novac ili ga ti zarađuješ? Je li on tvoj namještenik ili si ti njegov

majmunčić kojega on izlaže?— On je... Bože moj, zlato, dođi spavati.— Anđele, zlato, princezo, ljubavi — dosta mi je tih imena! — Carola je povisila

glas. — Devet godina smo u braku...

— Neka Bog blagoslovi svaki sat tih stotinu i osam mjeseci! — Donani se opet uspravi i nasloni na uzglavlje. — Što je u stvari s tobom? Nervoza? Migrena? Želiš li liječniku?

— Neću liječnika, hoću muža! — viknula je Carola. Odjednom je provalilo iz nje. Više se nije obazirala ni na otvorena balkonska vrata, ni na susjedne sobe, a ni na držanje žene koja je svoju sreću nosila samo kao kaput. Sve je zbacila sa sebe. Bio je to prasak koji joj je strgao odjeću s tijela. Sve dragocjenosti kojima ju je njezin muž posljednjih godina kitio izblijedjele su u svijetlom bljesku koji joj je prošao srcem.

Donani je sjedio u krevetu s velikim pitajućim očima kao u djeteta koje ne razumije svijet oko sebe, s kojim se uvijek igralo, a sada mu se odjednom kaže: idi, neću više. I to tako naglo, bez ikakve najave.

— Što... što ti je, Carola? — potreseno je upitao.— Pa što sam ja? — Zatvorila je balkonska vrata. Nakon prve provale gnjeva vratio

joj se razum. — Nemoj, molim te, kazati: ti si moja žena. Naravno da jesam. U pasošu je tvoje prezime uz moje ime. Naša se djeca zovu Donani. U novinama to čitam svaki dan. Isto je s računima. Ne može se zanijekati: ja sam gospođa Carola Donani. Ali zar je dovoljno što se tako zovem? Kad bi se samo potrudio da pored drugog stavka »Eroice« jednom pomisliš i na mene. Sam bi trebao pronaći odgovor. No, ti misliš jedino na svoje simfonije.

— Od toga živimo.— Radije bih gladovala samo da znam da sam žena. Donani je nervozno zagladio

svoju sijedu kosu. — Ti ne znaš što je glad, Carola.— Ali znam što znači biti ženom čovjeka koji nikada nema vremena. Koji danas

dirigira u Parizu, sutra u Londonu, prekosutra u Milanu, a krajem tjedna u Bruxellesu. Poznajem sve luksuzne sobe Grand-hotela od Tokija do Montreala, znam da portir u Miramaru u Palermu ima crveni nos i da glavni konobar hotela Park u Kopenhagenu mora izdržavati troje djece... svugdje sam kod kuće, posvuda moram biti kod kuće... samo ondje gdje bi trebala biti, kod svoje djece, kod Alwine i Babette, ondje sam samo dva tjedna godišnje. Muž mi prije podne u majici održava probe s orkestrom, poslije podne sa solistima. Uvečer u fraku stoji pred dvije tisuće ljudi i celebrira Brahmsa ili Chopina, a poslije toga umoran, zijevajući leži u krevetu i u polusnu govori: dušo, dođi u krevet... Zar je to život?

Donani je šutio. Dječji je izraz nestao iz njegovih očiju. Zamišljeno je gledao svoju ženu. Carola je u svojoj predivnoj crvenoj, grčkoj haljini stajala ispred prozora i drhtala od uzbuđenja. Okruživalo ju je blijedo noćno nebo... kao fina japanska slika na oniksu, pomislio je nehotice.

— Zašto ništa ne kažeš? — uzviknula je pošto je on još uvijek šutio.— Što da na to kažem, Carola? — Glas mu je bio miran. Još uvijek ju je promatrao

odmahnuvši glavom. — Ja to jednostavno ne razumijem.— Zar ne shvaćaš da od života tražim više nego što mi pružaju nakit, krzna, novac,

primanja, prazni govori i čaše pjenušca? — Brzim koracima došla je do ruba kreveta, stala i nagnula se prema njemu. Mogao je zaviriti u izrez njene haljine. Dječački se nasmijao. Kako je lijepa, pomislio je.

— Imam dvadeset sedam godina — rekla je glasno.Donani je kimnuo glavom. — Kad bi to netko drugi o tebi rekao, ošamario bih ga.

Izgledaš kao onda kad sam te upoznao. Imala si osamnaest godina.— Zar da s dvadeset i sedam godina budem još samo stalak na koji se vješaju nakit i

haljine?— Anđele...— Ne mogu više, Bernd. — Carola je sjela na rub kreveta pokrivši oči rukama. —

Moguće je da me stvarno ne razumiješ, da je glazba jedino što svojom dušom možeš shvatiti. Moguće je da me voliš na svoj način; onako kako drugi naokolo pokazuju sliku svoga

motornog čamca ili svoje goste vode kroz svoj vrt. Tako i ti pokazuješ svoju ženu kao najočigledniji dokaz vlastitog uspjeha. Uopće ne primjećuješ kako je to užasno za ženu, kako to guši i razara dušu. — Okrenula se i obje ruke položila na njegova prsa. — Bernd, budimo jedanput ljudi, samo jednom u ovoj godini. Provedimo kod kuće četiri, šest tjedana. Igrat ćemo se s djecom, šetati, odmarati se, ponovo ćemo se upoznati i voljeti onako kako je to bilo ranije kad si još bio drugi kapelnik u Bielefeldu kad sam te mogla tješiti jer ti nisu dali dirigirati na obećanoj premijeri Butterfly. Tada smo... sjećaš li se još... pošli u dugu šetnju i legli pod jednu jabuku...

— Bila je to kruška, anđele...— Točno, kruška. Toga se još sjećaš?— Nikad neću zaboraviti ono što smo zajedno doživjeli.— A što je sada? Imaš li još vremena da sa mnom odeš na selo i da s rukom u ruci kao

djeca lutamo šumom?— Termini, zlato. Znaš li koliko ih je...— Oni će nas progutati, Bernde! — Carola je skočila. — Zar ne vidiš da nas slava

proždire? Osjećala sam se tako zaštićenom tvojom ljubavlju — sad mi je hladno! Što djeca imaju od nas? Samo razglednicu iz neke strane zemlje svakoga tjedna. Što ja imam od tebe? Samo nekoliko članaka svakoga jutra u kojima mogu pročitati kako mi je muž slavan i kako suvereno dirigira Bélu Bartôka. Već četiri godine živim gotovo kao redovnica. Znaš li što to znači kada s dvadeset i tri godine moraš živjeti kao da je sve iza tebe? Bože moj, moram li stati preda te i moliti: pogledaj me... žena sam... dodirni me, uzmi me, pa pripadam ti... ta čekam na to da ti pripadam. Ali, kad da ti to kažem? Čak ni za to nemaš vremena. Primanja, provodi do svitanja, a onda olovni umor i obavezan odmor, jer ujutro se sve nastavlja: proba s orkestrom, proba sa solistima, iz dana u dan, s noći u noć... Bernde, ja to više ne mogu izdržati! Ja to više ne mogu izdržati!

Opet je vikala stišćući rukama uši, kao da više ne može slušati svoj vlastiti glas.Donani je šutio. Malo je problijedio, tražio objašnjenja, umirujuće riječi. Bio je

umoran, morao je potiskivati novo napadno zijevanje, istinski je čeznuo za mirom. Uživao je u divnom osjećaju da se može ispružiti i protegnuti. Nepoznatom izumitelju kreveta u svakom bi domaćinstvu trebao biti posvećen barem jedan kutak, rekao je jednom. Bila je to prava Donani-dosjetka, ali Bombalo je nije odobrio za novine. Dirigent koji voli ležati u krevetu nije djelotvorna reklama. Osim, naravno, ako ne leži sam.

— Sutra ćemo poći u šetnju u Bulonjsku šumu. Zadovoljna, anđele? — Protegao se i ispružio ruke u zrak. Sutra bi to išlo. Između jedanaest i dvanaest. Orkestar bi adagio mogao vježbati i pod vodstvom prvog kapelnika. — Čitav jedan sat — mislio je glasno — od jedanaest do dvanaest sati... A sad dođi spavati, ljubavi.

Carola je stajala ispred kreveta upiljivši pogled u Donanija. Kako mi je stran, uplašeno pomisli. Kao da sam s riječima iz sebe izbacila sve što me je s njime povezivalo. Sad sam prazna... s dvadeset i sedam godina ja sam samo prazna ljuska koja se sjaji od dragulja. Ako bi me sad dodirnuo, branila bih se, pomislila je. Mlatila bih rukama, grebla i ujedala kao da me hoće uzeti neki stranac. Tako sam odjednom ravnodušna prema njemu... tako... tako... mi je odvratan.

Duboko je udahnula osjećajući užas zbog svoje unutarnje preobrazbe. Donani je opet zijevnuo i skliznuo pod pokrivač. Kako mi se sve to gadi, pomisli. On nije ništa drugo nego star, istrošen čovjek. Sa svojih četrdeset i osam godina on je već starac. Ali ja sam mlada, život je još preda mnom, tek mi je dvadeset i sedam godina. Dvadeset i jednu godinu sam mlada od ovoga Bernda Donanija čije ime nosim. Možda se razlika u godinama ne može zatajiti iako čovjek misli da se to ljubavlju ipak može. To je samozavaravanje koje se jednog dana gorko osvećuje. Nekoliko godina čovjek može prebroditi — ali dvadeset jednu godinu, gotovo četvrt stoljeća, to nikakva ljubav ne može svladati.

— Nikako se nisi smio oženiti — rekla je tiho, ali jasno. Donanijeva se glava podigla iz jastuka.

— To i Bombalo kaže. Ali nitko drugi nema tako divnu ženu kao ja. Vidi...Donani je rukama dotapkao do Carolina kreveta, odgurnuo jastuk i otkrio plosnatu

kutijicu.— To si sama trebala naći, anđele moj — rekao je umornim glasom. — Nisam znao

da ćeš noćas biti tako živčana. Pogledaj!Otvorio je kutijicu i pružio je. Na crvenom baršunastom jastučiću ležala je ogrlica od

platine ukrašena rubinima i briljantima. Kraljevski nakit.Carola je bacila kratak pogled na blještavu ogrlicu. Nije se micala, nije posegnula za

kutijicom već je mimo nje pogledala u Donanijevo lice koje je bilo puno iščekivanja.— Kako me malo poznaješ — reče. — Zlato i briljanti — što to znači? Sve bih to

podijelila samo kad bih mogla vratiti našu nekadašnju sreću, kad bi sve moglo biti kao prije. Svega bi se odrekla kad bi mogao samo meni pripadati, a ne svome zanimanju. Ali ti to ne shvaćaš. Možda ti to i ne smiješ shvatiti da bi mogao ostati ono što jesi: veliki Donani! Ali ja, ja tako više ne mogu živjeti. Jednostavno, ne mogu više.

Okrenula se i istrčala iz sobe. Na hodniku je još čula njegov jadikujući glas.— Ali anđele, kamo ćeš?Vrata su se zalupila. Osjećala se kao da su se zatvorila vrata za svijetom iz koga je

sretno pobjegla. Place de l'Opera ležao je usamljeno u noći. Poneki taksi kružio je oko vodoskoka, neki pijanac je stajao kraj jednog od osvijetljenih bazenčića i povraćao.

Parizom je vladala topla i vedra ljetna noć. Zrak je bio kao baršun, nebo kao svila opšivena dijamantima. Carola Donani je pogledala na svoj sat.

Tri sata ujutro.Napustivši hotel, lunjala je bez cilja. Duž Seine, od mosta do mosta, pored mjesta gdje

su ispod lukova ili na klupama, pokriveni rasklopljenim novinama, hrkali klošari. Dvojica policajaca zaustavili su se ispitivački je promatrajući sve dok nije nestala iz njihova vidokruga. Žena u ovo doba na Seini — to nije obećavalo ništa dobro, pogotovo kad je sama. Takve su često sljedeće jutro znali vidjeti u policijskoj mrtvačnici. Seina je omiljeni cilj za oboljele od ljubavi.

Carola Donani se ponovo vratila u središte grada do Place de P Općra. Stajala je na prostranom trgu i gledala prema osvijetljenoj Operi. Drhtala je unatoč tome što je zrak bio topao. Stisnula se u ramenima skupljajući svoj haljetak od nerca čvršće oko sebe.

— Smijem li vam ponuditi svoj kaput, madame? — upitao je jedan glas. Carola se naglo okrenula. Iza nje je stajao Jean Leclere, a oko njega su prskale kaskade osvijetljenog vodoskoka. Ljubazno se smiješeći počeo je skidati svoj sako. Carola je odbijajući podigla ruku.

— Hvala. Nije mi hladno. — Sklopivši ruke na prsima okrenula se prema Operi. — Čudan susret. Šetate li često noću?

— Ne češće od vas, madame.— Nisam mogla zaspati.— Ni ja. Liječnik vam je sigurno, kao i meni, propisao svježi zrak i šetnje.Carola se smijala, ali je to zvučalo izmučeno. — Imate drzak način ophođenja,

monsieur Leclere. Laku noć.— Molim vas! — Leclere je podigao ruku, ali nije dotakao Ca-rolu.— Da? — Stala je iako nije htjela.— Kamo ćete, madame?— Natrag u hotel. Moja potreba za svježim zrakom i kretanjem je zadovoljena.— Bježite?— Ne bih znala pred kim.

— Pred samom sobom. Malo prije ste pobjegli, a sad to ponavljate. Stalno ste u bijegu pred samom sobom.

— Smiješno je što vas slušam. — Carolin je glas zvučao nesigurno. Okrenula se i pošla preko velikog trga. Leclere ju je slijedio. Išao je pored nje i šutio. Tek kad su prešli veliki trg, on se zaustavio. Carola je usporila korak i naposljetku stala.

— Pa što je sad? — upitala je zbog njegove šutnje.— Zar niste primijetili da idete u krivom smjeru? Hotel se nalazi na Seini... iza vas...— Volim stranputice.— Ja ne.— A što vi zapravo hoćete od mene?— Zar vam nisam rekao da su moji preci bili trubaduri? Ne možemo gledati kako

žena pati.— A ja vam ponavljam posljednji put: ostavite me na miru. Vaša mi pomoć nije

potrebna.— Opet lažete, madame.Carola se počela tresti. Trudila se da se ne oda, ali su je odale ruke. Grčevito je

prstima stiskala krzno. Leclereove oči su je upitno gledale. Njegovo dječačko lice činilo se mnogo zrelijim i muževnijim. Meke usne bijahu mu stisnute i odlučne.

— Nisam vas slučajno susreo na Place de P Opera, madame.— Znam — rekla je Carola tiho.— Slijedio sam vas cijelim putem... od hotela, duž Seine, sve do trga... Naslutio sam

da ćete izaći iz hotela. Niste bili u stanju leći i spavati. Znao sam da ćete izaći u noć.— Zar tako dobro poznajete žene? — Gledala ga je raširenih očiju.Leclere se malo nasmiješio.— To nam je u krvi, madame.— U mome se slučaju varate.— Ubio bih se da je to istina.— Izvolite — ali tek kada odem. Adieu!Htjela je poći, ali ju je Leclere ponovo uhvatio. Stisak mu je bio čvrst, zahtjevan i

odlučan. Bilo joj je kao da ju je ošinuo električni udar. Osjećaj da ju on drži gotovo joj je oduzeo dah.

— Pustite me — dahtala je pokušavajući se otrgnuti njegovoj ruci.— Zašto se bojite? — Njegov je glas bio topao kao noć. Imao je baršunasti zvuk

poput prigušene lutnje. — Poznajem vas bolje od vas same. Vašega supruga i vas viđam svaki dan. Vidim prekrasnu komediju sreće i ljubavi koju igrate pred javnošću. I osjećam prazninu kojom ste u zbilji obavijeni. Vi se, madame, kao ni jedna druga žena razumijete u nošenje nakita, krzna i večernjih haljina — ali sve bi vam to još bolje pristajalo kad bi vam iz očiju sjajio isti sjaj kao s dragulja. Ali vaše su oči tužne, madame. To nitko ne vidi, jer svi gledaju samo haljine, krzna i bisere. Ali ja sam to vidio; meni ne možete lagati, madame.

— A... a čemu sve to? — Carolin je glas izgubio boju od uzbuđenja.— Želim vas učiniti sretnom, Carola.— Vi ste potpuno ludi, Leclere!— Moja ludost nije veća od vaše plašljivosti. Lijepi ste poput čudesnog cvijeta. Zašto

da uvenete u tami kad ste stvoreni za sunce?— Smjesta me pustite. — Carola se pokuša osloboditi njegova stiska. Jean Leclere je

podigao glavu. Zadivljeno je gledala kako mu nekoliko pramenova crne kovrčave kose pada na visoko čelo.

Jednim je zahvatom svladao njezin otpor, privukao je k sebi i poljubio. Osjetio je drhtaj njezina tijela, hladnoću stisnutih usana... Zagrlio ju je tako kao daje želi zaštititi pa joj rukama prošao preko plave kose. Otvorila je usne i uzvratila mu poljupcem, ali već slijedeće

sekunde šakama je lupala o njegova prsa i oslobodila se zagrljaja. Zamahnula je desnom rukom. Noćnom tišinom se razli-jegao šamar. Nije je spriječio iako je to mogao učiniti.

— Hvala, madame — rekao je dok je ona uzdrhtala i zadihana stajala pred njim. — Volim vas... a sad znam da i vi mene volite.

Carola je otrčala kao da bježi pred nečim užasnim. Bježala je natrag. Preko Place de 1' Opera. Mala, zlatnoplava, lepršava ptičica koja u svome strahu više ne zna kamo bi letjela.

Bernd Donani još uvijek je sjedio u krevetu kad se Carola vratila. Kad je ušla u sobu, bacio je partiture simfonije na pod.

— Je li ti bolje, anđele? — upitao je. Na Carolinom jastuku još uvijek je ležala kutijica s ogrlicom. — Je li ti godio noćni zrak?

— Da. — Skinula je krzno i otkopčala svoju crvenu večernju haljinu.— Brinuo si se? — Ne, malo moje. — Donani se blago smiješio. — Žene su ponekad takvoga

raspoloženja. Tada je bolje da čovjek šuti. Pa, ja znam da je to samo glupo raspoloženje... da me voliš.

— Tako, ti to znaš?Stajala je naga pred ogledalom prolazeći prstima kroz kosu. Bijelo vitko tijelo kao u

naslikane ljepotice. Pogledala je muža u ogledalu.— Da, znam to sasvim sigurno. — Donani je zijevnuo i bacio pogled na partituru na

podu. — Uostalom, što sve ovi naduti kompozitori ne naškrabaju... samo trice koje se uopće ne mogu svirati.

Carola je bez riječi utrnula svjetlo.Divljim pokretom ruke odgurnula je ustranu kutijicu s ogrlicom. Pala je između nje i

Donanija, ali on to nije primijetio. Dah mu je bio miran i zadovoljan. S tamom ga je obuzeo i san.

Ona je zagnjurila glavu u jastuk i zaplakala. Pred sobom je ugledala crne kovrče kako padaju preko visokog, tamnoputog Leclereova čela. Velike meke usne su joj se sve više približavale dok nisu tako narasle da su je usisale.

Zaspala je smješkajući se u snu.Spavala je tako čvrsto kako već odavno nije.Od te noći Carola Donani viđala je violinista Jeana Leclerea samo na njegovu mjestu u

orkestru — četvrti slijeva u trećem redu prvih violina.Više nije tražio njenu blizinu, a ona je bila preponosna da mu izađe ususret. Ali ono

što nikada prije nije radila, postalo joj je navika: kroz odškrinuta vrata prostorije za umjetnike promatrala je orkestar i Leclerea za vrijeme koncerta. Pietro Bombalo je to drukčije shvaćao. Mislio je da Carola gleda svoga supruga. Užitak koji je on bez prigovora razumio.

— Obratite jednom pažnju, signora, na to kako kod crescenda raširi obje ruke. Kao da bi htio zagrliti čitav orkestar. To je veoma djelotvorno, to publiku diže sa stolica. Tu se vidi kako se čovjek može potpuno predati glazbi.

Carola je kimnula glavom gledajući i dalje Jeana Leclerea. Znojio se. Gudalo je plesalo po žicama, vitki prsti lijeve ruke hvatali su tonove, oslobađali skladne melodije iz mrtvoga materijala. Žice su podrhtavale. Njegovi pogledi su se kretali od nota do Donanija i natrag. Nepjestano. Jednom pitajući, pa provjeravajući, onda če-

kajući... čovjek podređen volji čovjeka koji je stajao pred njim diktirajući tempo i pod čijim je krotkim rukama nastajalo umjetničko djelo. Rob velikog Donanija dok je sjedio za stalkom za note stišćući bradom violinu. Rob koji je tako znao ljubiti da je tvrdoća djelovala kao nježnost.

Ni Donani više nije spominjao onu bučnu parišku noć. Po svoj prilici on ju je zaboravio i nije joj pridavao nikakvu važnost. Bilo je kao uvijek: na podiju pred simfonijskim orkestrom suvereni vladar, a kod kuće ili u hotelskim sobama — veliko dijete koje je čeznulo

za mirom. S lutkom u rukama koja se zove Carola. Kad je bio sa svojom ženom s njega je padao onaj kraljevski izgled kojemu su se ljudi divili dok je stajao za dirigentskim pultom. Sjedio je, u papučama i svilenom ogrtaču u fotelji, čitao i razmatrao inscenaciju neke opere, ispijao veliku čašu mlijeka, jeo pudingom punjeni kolač i bio najsretniji čovjek kad ga je Carola ne govoreći ništa slušala i majčinski se brinula za njega.

Carola je uobičajeno vršila svoju dužnost. No za večernjih izvedbi spopadao bi je dotad nepoznat nemir koji bi nestajao tek onda kad je stajala kraj odškrinutih vrata i gledala Jeana Leclerea, njegove vitke prste i crne kovrče koje su mu uvijek kao prkosnu dječaku padale na čelo.

Luda sam, često si je govorila. Zaista, poludjela sam. Imam slavnog muža, dvoje dražesne djece, imam sve što si žena može poželjeti, a ja gledam mladoga violinistu skapavajući kao srednjoškolka.

Ali imam li zaista sve što žena može poželjeti? Zar nisam prazna? Zar nisam vezana za više od dvadeset godina starijeg muškarca koji je umoran dok se ja tek počinjem buditi?

Potom je, nakon takvih misli, ponovno sjela medu darovano cvijeće i čekala svršetak koncerta. Opet je mužu namještala mašnu prije no što bi fotografima bilo odobreno da snimaju. Opet mu je brisala kapljice znoja s nosa. I slušala (već osam godina!) njegovo s blistavim osmijehom izgovarano, rastapajuće: hvala, anđele moj. Riječi koje je nalazila po svim novinama. »Sreća Donanijevih«, pisalo je ispod fotografije.

Kako ih sve varam, gorko pomisli Carola. Kolika je laž koju svaki dan obnavljamo. Kako je odvratno zavaravanje samoga sebe. Zašto nemamo hrabrosti da kažemo istinu? Zašto se moramo svaki dan mučiti umjesto da velikim koracima hrabro stupimo u drugi život?

2.U Rimu se, naposljetku, dogodilo.Bernd Donani se vratio s probe iscrpljen kao uvijek i ispunjen velikom željom za

velikom čašom hladnoga mlijeka. Zatekao je Ca-rolu kako sva blijeda sjedi u fotelji s ceduljicom u dršćućim rukama. Oči su joj bile pune suza.

— Kakva vrućina, anđele moj. — Rekao je Bernd Donani tražeći svoje mlijeko u malome sobnom hladnjaku. — A treći stavak još nije uspio. Bračevi i violončela su pretvrdi. Momci naprosto ne žele naučiti da se upravo žičani instrument mora gladiti...

— Stigao je telegram, Bernde — rekla je Carola tiho.— Otkazati. — Bila je prva Donanijeva reakcija na brzojav. Sve što je dotad stiglo

brzojavom bijahu pozivi. — Zlato, zar više nemamo mlijeka?— Telegram je od kuće, Bernde.— Ah! — Donani se okrenuo. Tek je sad primijetio da ona plače. Zaprepašteno je

zurio u nju i bespomoćno prstima prošao kroz sijedu kosu. — Anđele... što se dogodilo? Nešto neugodno?

— Ahvine je bolesna.— Odmah ćemo nazvati i pitati što je.— Nećemo samo nazvati — odmah ćemo otputovati.— Ali anđele — Donani je nervozno potezao kravatu. — Brahmsov koncert, večeras...— Ti ćeš dirigirati Brahmsa ili Prokofjeva dok ti dijete leži na umoru! — vikala je

Carola. Divlje je skočila iz fotelje bacivši brzojav na pod,— Mrzim Liske.i.tvoj posao! Mrzim te!

— Ali anđele... — mucao je Donani. — Da najprije nazovemo.— Dovoljno je užasno što nam šalju brzojav! Da putujem sama?— Morat ćeš. Koncert...Carola je opet došla k sebi. Svladala se teškom mukom, ali u tom je trenutku bilo

najbolje da joj misli i riječi budu jasne.

— Neću se više vratiti ako otputujem sama. — Rekla je s jezivom hladnoćom u glasu. Bernd Donani je grickao donju usnu.

— Ali to je glupost, zlato.— Ostat ću kod djece.— Pa ti dobro znaš da bez tebe ne mogu putovati. Znaš da te trebam.— Da, kao umjetnički ukras. Kao briljantima okićenu sobaricu. Imaš dovoljno novaca

da nabaviš pravoga slugu. Bombalo bi, osim toga, imao novi slogan za reklamu: Bernd Donani sa slugom...

— Carola! — Donani ju je gledao molećivim očima. Koliko god pred orkestrom bio osoran, koliko god su se, ako bi netko odsvirao krivi ton, bojali provala njegove ljutnje — izvan koncertne dvorane bio je gotovo bespomoćan i sretno se pomirio s time što je Carola postala središtem njegova privatnog života.

— Uzet ću noćni vlak! — Carola je podigla bačeni brzojav. — Ako te uopće zanima... tekst glasi: Alwi oboljela. Liječnici još bespomoćni. Graudenz. — Položila je brzojav na stol.

— Ti dakle nećeš sa mnom?— Pa kad stvarno ne mogu, ljubavi.To je zvučalo tako jadno da je Carola osjetila nešto kao gađenje pred njegovom

bespomoćnošću.— Dobro. Onda znamo kako od danas stvari stoje među nama.— Ta Graudenz je staromodna usidjelica, Carola. Kad netko zakašlje, ona odmah

pomisli na tuberkulozu. Ona javlja: Alwi oboljela. Ne — teško oboljela. Alwi je sigurno samo pokvarila želudac... pretpostavljam da je pojela previše sladoleda...

— Pretpostavljaš. Ti jednostavno pretpostavljaš! Tako je najugodnije! I kad bi Alwi ležala u lijesu, ti bi još uvijek pretpostavljao da se radi o zabuni. — Dršćućim rukama Carola je dograbila svoju torbicu. — Nisam znala da ti se i srce sastoji od notnih ključeva... sad i to znam.

Pored nepomičnog Donanija istrčala je iz sobe treskom zalupivši vrata za sobom.Bernd Donani je prišao prozoru i pogledao na ulicu. Carola nije napustila hotel. Dolje

je kod portira i naručuje karte za spavaća kola, mislio je. Kako je u posljednje vrijeme nervozna. Ništa više je ne veseli; ni darovi, ni nježne riječi. Kao da je progonjena. Ja pak sve činim da joj pružim mir, zadovoljstvo i zaštitu.

Kimnuo je glavom i prišao stolu. Mirno je pročitao telegram, a zatim naručio telefonski razgovor za Njemačku. Od portira je doznao da je Carola napustila hotel i odvezla se taksijem.

Nakon gotovo sat vremena zazvonio je telefon. S druge strane bila je gospođica Erna Graudenz, domaćica vile Alba — to je ime Donani sastavio od početnih slova svoje djece, Alwine i Babette. Nije bila uzrujana. Rekla je da liječnik pretpostavlja da su ospice. Kaže da su atipične, dodala je. — Ali Alwi već ima crvene točkice na trbuhu. Pojavila se i vrućica. Sigurno će ih dobiti i Babette... Dvije muhe jednim udarcem, nadam se.

Donaniju je laknulo. Ospice, mislio je. Neka Carola samo putuje kući. Uvidjet će da sam opet bio u pravu. Uzbuđenje se isplati tek onda kad čovjek točno zna u čemu je stvar. Vratit će se i reći: Berni, baš sam bila ovca. I opet će mi vezati mašnu.

Uzeo je svoj rokovnik s terminima da pogleda kamo će Carola morati na put ako ga, pošto djeca prebole ospice, opet ushtjedne vidjeti. Računao je s pet tjedana. U rokovniku je pisalo: Beetho-venov koncert u Chicagu.

Bernd Donani je sklopio rokovnik i naručio razgovor s Pietrom Bombalom.— Bombalo — rekao je glasom zapovjedničkog tona slavnog voditelja orkestra. —

Koncert u Chicagu se odgađa za dva tjedna.

— Nemoguće! — viknuo je Bombalo. Ležao je na kauču i odskočio kao da ga je nešto ubolo. — Maestro, preklinjem vas! Nema odgađanja! Odgađanja su smrt za slavu. To je potpuno nemoguće!

— Ništa nije nemoguće, Bombalo. Odgodit ćete i gotovo! Donani nije čekao daljnje Bombalove jadikovke. Spustio je slušalicu i pozvonio konobaru.

Osjećao je pohotnu žeđ za hladnim mlijekom.U isto vrijeme kad je Brahmsov koncert Bernda Donanija i Pariških filharmoničara

pred rimskom kremom svirao treći stavak, sa stanice Termini krenuo je vlak u kojem se nalazila Carola.

Carola nije odmah potražila spavaća kola, nego je sjela u kola s restoranom gdje je naručila čaj s limunom. Oproštaj s mužem bio je kratak. Nije ga pitala je li nazvao kući. Budući da nije ništa rekao, pretpostavljala je da to nije učinio. To ju je još više razljutilo. On nema srca, neprestano je mislila. On zna samo za svoju glazbu, svoje proklete note — fis, ges, mol i dur — on je postao živi dirigentski štapić. On je prema meni, svojoj djeci i braku potpuno ravnodušan. Sretan je ako su mu tromboni u »Eroici« valjano započeli ili ako dirigira Smetaninu »Vltavu«.

Bože moj, zar je ovih devet proteklih godina stvarno bila zabluda? Zar sam uludo bacila devet godina?

Miješala je žlicom čaj iako se šećer već odavno rastopio. Začuđeno je podigla pogled kad je sjena pala na njezin stol. Srce joj je na trenutak stalo. Osjećala se kao da ju je spopala uzetost.

Smiješeći se svojim mekim, lijepim, dječačkim smiješkom, Jean Leclere se uljudno naklonio.

— Smijem li sjesti, madame?— Izvolite. — Carolin je glas bio bezvučan.— Hvala. — Leclere je sjeo i poput poslušna dječaka sklopio ruke na stolu. Ali oči su

mu sjale, a dva pramena njegovih crnih kovrča opet su mu pala na čelo.— Što... što vi radite u ovom vlaku... — Carola je tražila snagu kojom bi mogla

zatomiti unutrašnje uzbuđenje. Bilo je teško govoriti mirnim glasom kad je lupanje srca osjećala u grlu. — Mislila sam da je danas Brahmsov koncert.

— Uzeo sam bolovanje, madame. Da li ću danas svirati u posljednjem redu prvih violina ili ne, to neće upropastiti ni jednog Brahmsa, a ni Donanija. Prehladio sam želudac. Čak sam prvom kapelniku predao liječničku potvrdu. Sve mora imati svoj red.

— I kamo... kamo sada putujete?— U Njemačku. S vama, madame.Carola s obje ruke čvrsto obuhvati čašu s čajem. Nije osjetila vrućinu koja je žegla.

Samo drhtanje.— To vam je samo loša šala, Leclere.— Znam da vam je jedno dijete oboljelo. Donani je to ispričao prvom kapelniku. On

vas pušta da putujete sami... ja to ne mogu dopustiti. Baš sada vam je potrebna pomoć. Ako njemački muževi ne znaju dužnosti prema svojim ženama — ja ih znam, pa se tako i ponašam. Želim vam pomoći, madame. Vaš sam sluga...

Carola je gledala kroz prozor i šutjela. Pored nje je jurio brežuljkasti krajolik prednjih Apenina. Lugovi borova, šume čempresa, kamenolomi i mala gotovo napuštena sela.

— Uzalud putujete — reče i ustane. Leclere se naglo digne. — Laku noć.— Laku noć, madame. Uzalud ili ne... Vaša blizina me smiruje.Ugodan san, madame!Carola te noći nije spavala. Ležala je i zurila u strop. Leclere je u susjednom vagonu,

stisnuvši se u kut svoga sjedala, pušio cigaretu za cigaretom.

Neće to dobro završiti, pomisli Carola i stavi ruke pod glavu. Morat ću ga opet lupiti... Ne smijem se zaboraviti... Imam dvoje djece i muža... Dužna sam da mu budem vjerna...

Sljedećeg jutra vlak je stigao na glavni kolodvor u Münchenu.Leclere je bez riječi uzeo Caroline kovčege kad ih je kondukter spavaćih kola skinuo s

vlaka. Pognut pod težinom prtljage slijedio ju je poput sluge. Bez riječi su stigli do starnberškog kolodvora.

Činilo se kao da tako mora biti, kao da nikad nije bilo drukčije.

3.Alwine je doista oboljela od ospica. Ležala je s visokom temperaturom, glavica joj se

žarila, ali je ipak uzviknula od radosti kad joj je majka banula u sobu.— Mama! Mama! — vikala je. — Baš je lijepo što si ovdje! Je li i tata došao?Carola ju je, pokrivši joj grozničavo tijelo, polegla natrag u krevet.— Nije, pa znaš da tata mora raditi. Ne može dvije tisuće ljudi poslati kući samo zato

što je naša Alwinica dobila ospice.— A zašto ne može, mama?Carola je šutjela. Da, zašto ne može? Poljubila je Alwinino vruće čelo, pogladila je po

plavoj kosi i izašla. Babette se veselo igrala u vrtu sprijateljivši se već s Jeanom Leclereom. Dobacivali su jedno drugome veliku loptu za vodu. Leclere je, nošenu vjetrom, nije uspio uloviti. Morao je preko cijele livade trčati za njom, a Babette je cičala od veselja.

Kako li će sve to svršiti, pomisli Carola promatrajući Babettinu i Leclereovu igru. Nije se mogla sjetiti kad je vidjela Bernda Donanija da se tako veselo i opušteno igra s djecom. Baš naprotiv. Za vrijeme odmora sjedio je otraga pod velikom bukvom u ležaljci i rješavao križaljke. Mlijeko, narančada i križaljke... bila su to Carolina sjećanja s odmora.

Tako više ne može, pomisli i pomjeri kosu s očiju. Mlada sam, imam pravo na život. Ne želim da u dobi kad se druge žene rascvjetavaju i zriju poprimim staračke navike.

Navečer su sjedjeli pokraj vatre otvorenog kamina u velikoj dnevnoj sobi. Pogled se kroz široke prozore protezao preko jezera sve do brda koja su poput crnog zida stajala pred bezbojnim noćnim nebom. U kući je vladala tišina. Djeca su odavno pozaspala, a Erna Graudenz je otišla u kino u Starnberg.

Jean Leclere je, čeprkajući vatraljom po žaru, stavio još jednu bukovu cjepanicu u kamin. Između Carole i njega vladala je neka unutrašnja napetost koja se nije dala potisnuti ni riječima ni pokretom.

— Koliko imate godina, Leclere? — odjednom upita Carola.— Dvadeset pet, madame. — Uspravi se. Njegovo dječačko lice crvenilo se od žara u

kaminu. — Znam, mlađi sam od vas...— Gdje vam žive roditelji?— Ja sam siroče. Otac mi je poginuo u ratu s Nijemcima, a majka mije prije četiri

godine umrla od raka. Tada sam još studirao u Berlinu. Da završim studij, morao sam zarađivati podukama iz glazbe.

— I sad ste violinist u Pariškom filharmonijskom orkestru.— U posljednjem redu, madame. A sanjao sam o tome kako ću jednog dana biti

solist. Virtuoz.— Pa vi ste još tako mladi, Leclere...— Menuhin i Heifetz su u mojim godinama već uživali svjetsku slavu. Ricci je svirao

u Bostonskom orkestru... — Leclere je široko otvorenih očiju pogledao Carolu. Njegove tamne, sada gotovo crne oči, su sjale. — Možda mi je suđeno da sjedim u zadnjem redu. Kralj Donani se nikada neće udostojiti da mu nešto odsviram.

— Nećemo sad o Donaniju — reče Carola tiho. — Pričajmo o vama, Leclere. Kad se morate vratiti?

— Koliko dugo ćete ostati ovdje, madame?— Četiri ili pet tjedana.— Onda se moram vratiti sutra.— Već sutra? — Pogledala ga je. Crne kovrče, mekane usne, skladno lice, vitki,

nervozni prsti. Tako je mlad. Kao ja, pomisli. Tako mlad...Nabusito ustade i okrene se kimnuvši glavom.— Laku noć. Već je kasno.— Laku noć, madame.Naklonio se puštajući Carolu pored sebe. Nije se ni pomakao. Nije je pokušao

zadržati. Djelić sekunde je oklijevala, ali je onda ponosno podigla glavu i produžila.Leclere je gledao za njom. Gledao je kako se uspravljenih leda, kao navinuta lutka,

korak po korak, penje stepenicama. Nije se osvrtala, ali je osjećala u potiljku da gleda za njom. Nestala je na zavoju stubišta. Negdje su se zatvorila vrata.

Ostao je stajati kod kamina. Vatraljom je gurnuo cjepanicu dublje u žar. Onda se polako počeo penjati stepenicama, istim onim putem kojim je otišla Carola Donani.

Sljedećeg jutra Jean Leclere se ranim jutarnjim vlakom vratio u München a odatle nastavio za Rim.

Nitko se nije oprostio od njega. Jedino je Erna Graudenz već bila budna. Skuhala mu je mali vrč jake kave, ispržila dvije kriške bijeloga kruha i stavila na stol. Leclere je popio samo kavu. Šuteći je zurio u vrt i jezero koje se svjetlucalo na jutarnjem suncu. Zahvalio se Erni i napustio kuću. Djeca su još spavala i ne sluteći da se njihov prijatelj u igri iskrada poput lopova. Erni Graudenz je to bilo svejedno. Nije ni razmišljala o toj čudnoj posjeti. Ni Carola Donani nije ga otpratila. Ležala je širom otvorenih očiju na krevetu i piljila u ružičasti strop. Kad je na šljunku vrtnoga puteljka začula tihe korake, oprezno je ustala i prišla prozoru. Skrivali su je gusti nabori zavjesa. Kroz mali razmak medu zavjesama pogledala je dolje na put.

Jean Leclere je sporo išao prema vratima od kovana željeza. Kretao se kao starac, pognut, obješenih ruku, pognute glave i nesigurnih nogu. Pred vratima je naglo stao i pogledao natrag. Tražio je prozor spavaće sobe. Iako je bila sigurna da ju je nemoguće vidjeti, Carola se još više povuče u sobu.

U sebi je osjećala prazninu. Leclere je na jakom, jutarnjem suncu izgledao tako sitan, djetinjast i nedorečen. Stojeći kod kovanih vrata, s kovčegom u ruci, blijeda i neispavana lica kojemu ni prirodno tamna put nije mogla dati zdrav izgled, više je sličio na po-kućarca koji je spavao negdje u sijenu, nego na tajnoga ljubavnika koji je noć pretvarao u plamteću vatru.

Zar sam već tako stara, preplašeno pomisli Carola, pa zato vidim takve stvari? Zar sam sa svojih dvadeset sedam godina vrijeme velikih ljubavnih iluzija ostavila toliko iza sebe? Moram li se bojati jutra koje pokazuje istinu, jer više nije nastavak noćnog zaborava? Gubim li sposobnost da bezuvjetno i slijepo volim?

Vidjela je kako Leclere oklijeva, gleda u prozor, kako čeka da se pomakne zavjesa i da mu ona domahne.

Idi, mislila je s gorkim okusom u ustima. Molim te, idi! Sramno sam se ponijela. Prevarila sam muža s mladićem koji tu stoji poput napuštena psa. Ne bi me čudilo da sad brižne u plač.

Idi... molim te, molim... idi!Oštro se okrenula, brzo prešla sobu, bacila se na krevet i čvrsto zatvorila oči kao da

time sve želi zaboraviti.Brava velikih, kovanih vrata je škljocnula.

Jean Leclere se trgao kada je čuo potmuli zvuk iza sebe. Polako se okrenuo. Vrt, cvijeće, bijela kuća, bazen, srebrnkastoplavo svjetlucajuće jezero, a između njega i te ljepote odvajajuće, obrambene rešetke. Tako su se jednom zatvorila i vrata raja, pomisli prelazeći rukom preko očiju. Bilo je to konačno. Zar je to i sada slučaj?

Do kolodvora je morao pješačiti dobar sat vremena. Pogledao je na svoj sat i duboko uzdahnuo.

Dovidenja, chérie. Neće nas rastavljati nikakva željezna vrata. Znam da me više ne možeš zaboraviti.

Pietro Bombalo je uspio. Termini za koncerte su odgođeni. Bernd Donani je ostao u Europi, velika turneja po Americi pomaknuta je za četiri tjedna.

— Nemojte to više nikada učiniti, maestro. Nikad više — stenjao je Bombalo kad je dobio sve pristanke polažući brzojave na stol pred Donanija. — Za ova četiri tjedna ostario sam punih deset godina. Još dva puta tako i postat ću nemoćni starac.

— Ali vidite: sve se može samo ako to čovjek hoće.Donani telegrame nije pročitao nego ih je odmah gurnuo Bombalu. — Gdje smo za

četiri tjedna?Bombalo je površno pogledao svoju listu s terminima. — U Londonu, maestro. Tri

koncerta. Chopin, Brahms i Beethoven. — Nepovjerljivo je pogledao prema Donaniju. — Preklinjem vas... ne odgađati — kukao je.

— Nikako. London je u redu. — Donani je gledao svoje duge, vitke ruke i jednostavni zlatni prsten koji je nosio na desnoj ruci.

Nazvao je kući. Uistinu se radilo samo o ospicama. S Carolom nije mogao razgovarati jer je otišla liječniku. Migrena. Nad Starnbergom je ležao jugo. Erna Graudenz mu je sve točno ispričala o djeci. Jeana Leclerea nije niti spomenula. Kratka joj se posjeta činila previše nevažnom da bi još i njome opterećivala prezaposlenog Do-nanija.

— Zašto je London dobar? — upitao je Pietro Bombalo pun slutnje.— Kad mi se vrati žena, poći ću s njom na dva dana u Škotsku. Na visoravan,

Bombalo. Nakon tolikih uzbuđenja godit će joj svježi zrak.— Nemoguće. — Bombalo je piljio u svoj plan s terminima. — Iz Londona putujemo

u Birmingham na svečane igre.— I?— Probe...— Dovoljna će mi biti samo proba za upoznavanje. Javite to u Birmingham.Pietro Bombalo rukama prođe kroz crnu, kovrčavu, mjestimice prosjedu kosu. Već pet

godina, otkako je Donanijev impresario, izvodio je te teatralne pokrete. Donani ih je sve znao napamet. Unaprijed je znao kako će izgledati Bombalov očaj, ali se uvijek iznova divio malom debelom Talijanu i vjerodostojnosti i snazi kojom je uspijevao odigrati svoj unutarnji slom.

— Poludjet ću! — stenjao je Bombalo. — Ma... već osjećam... mozak mi gori... jezik mi je otežao... teturam... maestro, imat ćete me na duši, ubijate me! Oh! — Sjeo je na stolicu i naslonio glavu na ruke. Slika očaja. — Jedan dan Škotske, maestro... to da. Jedan dan!

— Dva, Bombalo! Basta! — Donani se smijao, ali se naglo uozbiljio i položio dlan na Bombalovu ruku. Impresario se lecnuo.

— Zar niste opazili da mi je žena u posljednje vrijeme nervozna? — upitao je Donani. Bombalo se stisnuo u ramenima.

— Žene su kao kameleoni. Čovjek nikad ne zna kako će izgledati sljedećeg trenutka. Većina to nalazi zanimljivim, a mene to samo opterećuje.

— Carola nikad nije bila ćudljiva. Vi to znate, Bombalo. Ali već nekoliko mjeseci primjećujem promjenu kod nje. Nikad o tome nisam pričao ali mislim da se ne osjeća dobro.

— Trebala bi opet imati bambino — reče Bombalo stručno. Donani se podiže. — Pa samo sam se našalio, maestro! — vikne impresario također skočivši. — Dobro, obavijestit ću Birmingham. Ali upozoravam vas, maestro. Do danas je Bernd Donani uživao glas najpouzdanijeg dirigenta koji se nikad ne predaje raspoloženju, koji nikad nije imao ćudljivo ponašanje zvijezde, nikakvih skandala. Donani je bio glazbeni bog... priznajte, to je moje djelo. Moje. Pietra Bombala. Molim vas ostanite kakav jeste, živite samo za glazbu.

— Moram se više brinuti za Carolu, Bombalo.— A glazba? Na račun glazbe?— Nekako moram naći vremena za nju.— Ali ne od umjetnosti! Nemoguće! — Bombalo preklinjući podiže ruke prema

stropu. Donani ostade stajati pred vratima.— Što da učinim inače? Imate li savjet?— Umjetnost je najvažnija, maestro! Čovjek ili živi samo za nju i s njom, ili je se

odrekne. Vi se toga ne smijete odreći, maestro. Više ne pripadate samo svojoj ženi nego milijunima ljudi kojima dajete sreću i ushićenje. Ne bude li drukčije išlo, rastavite se.

— Vi ste ludi, Bombalo! — Donani je otvorio vrata. Prije no što je izašao još jednom je pogledao natrag. Bombalo je stajao kod stola. Bio je istinski očajan. — Volim svoju ženu — reče tiho Donani. — Ta ljubav mi daje snagu. Razumijete li to, Bombalo? Ipak ćemo na dva dana u Škotsku!

Dogodilo se baš onako kako je gospođica Graudenz predvidjela: tjedan dana poslije Alwine i Babette je dobila ospice. Preko noći izasule se crvenim točkicama, temperatura je porasla na 39 stupnjeva pa je buncala o svojim lutkama i medvjedićima. Erna Graudenz i Carola naizmjence su bdjele pored njih. Liječnikov prijedlog da zaposle njegovateljicu Carola je odbila. — Zašto, doktore? — upitala je. — Konačno imam zadaću. Konačno mogu biti majka i brinuti se o svojoj djeci. Dosad sam morala paziti samo na jedno veliko dijete koje to čak nije ni primjećivalo. Sretna sam što noću mogu sjedjeti pored krevetića i gledati svoju djecu.

Sve je to zvučalo veoma ogorčeno i puno neskrivenih optužbi. Liječnik je šutio i više nije spominjao njegovateljicu. Babette je rekla nešto što se Caroli usjeklo duboko u srce.

— Kako je lijepo, mama, što si kod nas — rekla je čvrsto držeći Carolinu ruku svojom toplom ručicom. — Hoćeš li zauvijek ostati ovdje?

— Ostat ću tako dugo dok ne ozdravite.— Onda ćemo stalno bili bolesne, mama, pa ćeš stalno biti s nama.— Zašto je striček Jean otišao, mama? — pitala je Ahvine.— Morao se vratiti, malo moje — odgovorila je promuklo Carola.— Tako lijepo se igrao s lutkama.— Da, zaista. — Carola je ukočeno gledala u zid. — Znao je tako pobuditi smijeh u

lutkama.— Da, da, mama — klicala je Babette. — Napravio je da Waldo laje baš kao pravi,

živi pas. Hoće li se striček Jean vratiti?— Mislim da neće, malo moje.— Baš šteta, mama.— Možda...Carola je gledala prema prozoru. Sjećanje na Leclerea bilo joj je teško poput olova.

Ležalo joj je na srcu i sprečavalo kucanje. Trudila se da više ne misli na tu noć, da se uvjeri da nije ni postojala, da ništa nije bilo, samo mora... ali onda je, stojeći navečer pred ogledalom, vidjela plave modrice na svome prekrasnom golom tijelu koje su polako blijedjele. Modrice od Leclereovih prstiju koji su u strasti dobivali snagu željeznih kliješta. Iz tih zahvata nije bilo

izlaza, a ona zapravo nije htjela pobjeći nego je kao omamljena teturala prema njemu poput žednoga prema izvoru. Željezne prste nije ni osjetila. Svaki dodir bio je kao vatra, svaka riječ kao vrući krik, svaki pokret kao vulkansko podrhtavanje, svaki poljubac poput užarenog pečata... pripadaš mi... meni... meni... meni...

A onda je došlo ono užasno jutro, potpuna praznina u njoj... presvijetlo sunce na kojemu je Jean Leclere, lišen svega demonskog, stajao kao izgladnjeli pokućarac. Njegovo dječačko lice mogla bi ošamariti jer joj se činilo tako užasno neshvatljivim da tako može izgledati prijevara.

Sjećanje nije moglo nestati kao plave modrice s njene bijele kože. Pored bljutavosti prijevare ostao je ipak žar u jednom kutku srca, ona nedostojna, škakljiva misao da je grijeh lijep u trenutku kad se dogodio.

— Mama, a zašto tata nije došao? — upitala je Babette drmajući Carolinu ruku.Trgnula se i nagnula nad crveno, točkasto lice.— Pa tata mora dirigirati, mišiću.— Oh, stalno dirigirati. Zar oni jednom ne mogu sami svirati?— Ne, to ne ide.— Onda tata zauvijek mora ostati s njima?— Da, malo moje.— Nikad se neću udati za čovjeka koji dirigira, mama. — Babette je zatvorila oči.

Vrućina ju je umorila i oslabila. — Zašto nemamo drugoga tatu? — rekla je tiho. — Jednoga koji će doći kad smo bolesne.

Carola je šutjela. Obuzela ju je vrućina, a srce joj se steglo. Pisat ću mu, pomisli. Napisat ću mu misli njegove djece. One će ga probuditi, onda će se probuditi ako mu se srce doista nije pretvorilo u notni ključ. Dokle smo stigli u našem životu kad već dijete tako priča.

Babette je spavala. I Alwine se smirila u krevetu pored njezinog. Carola je pokrila djecu pa se na prstima išuljala iz sobe.

Dolje je susrela Ernu Graudenz. Prostirala je stol i spremala se da zamjeni Carolu kod djece.

— Sve je gotovo, gospodo — rekla je djevojka. — Čaj je u termos-boci.— Hvala, Erna. U redu je.Carola je izašla na terasu i pogledala tamno večernje jezero. Na horizontu je, iznad

crnih brda, sijevalo.Kako će se to završiti. Kako će se naš život nastaviti? Veliki Bernd Donani stoji sada u

Lausanni pred simfonijskim orkestrom. Četiri tisuće očiju gleda mu u leda, ruke, njegovu bijelu kosu koja mu leprša oko glave. »Glazbeni mađioničar«, pisat će sutra u novinama.

Dosad je samo dvaput zvao i pitao kako su djeca. Dva puta... zbog djece... a ni jedno jedino pitanje: kako je moja žena?

Zar je to život?Carola se naslonila na balustradu koja je odvajala vrt od obronka prema jezeru.Ni ja njemu neću pisati, razmišljala je Carola. Kad djeca ozdrave, otputovat ću k

njemu. To će biti naša posljednja šansa. Većgodinama nismo bili odvojeni četiri tjedna. Uvijek smo bili zajedno. Nakon ta četiri

tjedna pokazat će se kako misli, što osjeća. Ima li snage da u meni utrne i posljednju iskru sjećanja na jednu zabranjenu noć, da se izgubi, da potpuno padne u zaborav...Vratila se u kuću i sjela za prazan stol. Ništa nije jela, popila je samo nekoliko gutljaja čaja. Pokušat ćemo još jednom Bernde, mislila je. I odjednom je opazila da tu misao glasno izgovara. Zbog djece.

4.

Četiri tjedna kasnije Carola Donani je otputovala. Pietro Bombalo joj je pravodobno poslao novi plan. Donani je stvarno promijenio plan, bio je u Londonu umjesto u Chicagu. Ta promjena plana probudila je u Caroli prekomjerno očekivanje da bi se njezin život doista mogao promijeniti.

Da bi djeci i sebi barem malo olakšala rastanak, Ernu Graudenz je s Babettom i Alwinom preselila u alpsku kolibu koju je Donani kupio za zimske odmore premda dotad u njoj još nije boravio. Ondje su se djeca trebala do kraja oporaviti. Carola je morala lagati prateći Babettu i Alwinu do vlaka.

— Mama će uskoro doći za vama — rekla je. — Budite dobre, čujete li? A, ako budemo imale sreće, mama će dovesti i tatu.

Još uvijek joj je dječje klicanje odzvanjalo u ušima kad je vlak već odavno otutnjao a ona još uvijek stajala na stanici.

Za tri sata bit će u avionu za London, razmišljala je. U šesnaest sati sletjet ću u Croydonu. U dvadeset Bernd dirigira Beethovena u Concert Hallu, a ja ću opet sjedjeti u prostoriji za umjetnike medu cvijećem, plastičnim kutijama, brbljavim novinarima i s uzbuđenim Bombalom koji izmišlja priče iz života velikog Donanija... I opet će vidjeti Jeana Leclerea u posljednjem redu prvih violina, s crnom kovrčom na čelu, znojnog, kako se ponekad trza na Donanijevu kretnju rukom. Hoću li ga moći gledati kao svakog drugog violinista? Hoću li biti tako ravnodušna prema njemu kao prije šest tjedana? A kako će on mene pogledati?

Osjećala je kako isprekidano diše i kako joj tuče bilo. Bojala se.Strah od prvog pogleda s Leclereom. Znala je da pred tim pogledom ne može pobjeći.

Iako mu je brzojavila vrijeme svoga dolaska, Bernd Donani je nije dočekao na aerodromu Crovdon. Umjesto njega dočekao ju je Pietro Bombalo i domahivao joj svojim šeširom.

— Probe, signora — odgovorio je kada ga je Carola upitala za svoga muža. — Nije mogao izbjeći. Koncertu će prisustvovati kraljevska obitelj, a Donani će joj biti predstavljen. Kad se toga sjetim, od uzbuđenja bi me mogla udariti kap. Morate biti sretna što imate takvoga muža, signora.

Bombalo je tu rečenicu izrekao promišljeno. Carola je šutjela. Ni rukoljub jednoj kraljici nije bio toliko važan i nije mogao odagnati njeno razočaranje. Proba! Nismo se vidjeli četiri tjedna, a on stoji pred orkestrom i vježba. Ja mu ništa ne značim, baš ništa. Ja sam za njega samo vlasništvo poput njegovih dirigentskih štapića od slonovače ili tomova partitura u svinjskoj koži.

On je na probi.U hotelskoj sobi je našla veliki buket žutih ruža. Medu ružama bijaše zadjenut papirić

na koji je Donani osobno nešto napisao.— Dobro došla u London, anđele moj.Carola je zamišljeno stajala pred lijepim buketom ruža. Više nije znala što da misli.

Ipak ju je smirivalo što ju je barem cvijećem pozdravio. Bio je to dokaz da se veseli njezinom povratku.

Carola se presvukla. Njena je prtljaga prošlih tjedana stalno putovala s Donanijem. Izabrala je bijelu, vezenu večernju haljinu. Svoju dugu plavu kosu začešljala je prema gore. U ogledalu se divila svojoj vlastitoj ljepoti. Samo su mi oči tužne. Tužne i plašljive. Potrudi se da to nestane, Bernd! Vrati mi sreću da se mogu osjećati mladom. Ti to možeš ako se samo malo pobrineš za mene.

Čekala je da se Bernd Donani vrati s probe. S malog balkona hotelske sobe vidjela ga je kako dolazi. Izašao je iz taksija, platio pa lakonogo poput mladića potrčao u hotel. Carola

se vratila u sobu i zatvorila balkonska vrata. Na trenutak je imala onaj isti osjećaj kao prije devet godina, onaj blaženo-budalasti osjećaj mlade djevojke koji ju je obuzeo kad je Donani stao ispred nje i pogledao je svojim sjajnim plavim očima kao da je prava dragocjenost. Tada je rekao: »Gdje prestaje jezik tu počinje glazba, ali ni najobdareniji skladatelj ne bi mogao opisali što se u meni događa...« Ova joj se rečenica činila ljepšom od svih dotad izrečenih. Sada, nekoliko minuta prije no što će Donani stupiti u sobu, opet je bilo tako. Ali taj osjećaj je sada više bila želja nego činjenica.

Bila je to pomisao: da opet budemo mladi, Bernde, da se opet volimo kao nekoć. Ja se nisam promijenila, u srcu sam ostala onaj isti tvoj nekadašnji, mali anđeo. Tako čeznem za tobom...

Vrata su se naglo otvorila i Donani je ušao. Raširio je ruke, privukao je k sebi, poljubio u čelo i duboko uzdahnuo.

— Zlato moje, kako je lijepo što si došla! — rekao je glasno. — Kakva je to bila proba! Kao da je sam vrag sjedio u violončelima.

— Gledao je oko sebe gladeći joj kosu. — Znaš li možda je li tu negdje pripravljeno mlijeko?

Proba. Violončela. Mlijeko.Iluzija sreće se rasplinula. San mlade djevojke se srušio. Četiri tjedna... ili četiri

godine razdvojenosti... sve je ostalo isto. Više nije imalo smisla nadati se. Od velikog Donanija očekivalo se da nakon proba i koncerata popije čašu hladnoga mlijeka. Sve je bilo besmisleno, potpuno besmisleno.

— Ne znam, Bernde. — Carola se oslobodi njegovih ruku. Nije primijetio ni haljinu ni frizuru. Jedino je opazio da sam ovdje. Hoće li uopće pitati za djecu?

Donani je to doista učinio. Otrgnuo je kravatu s okovratnika i prebacio sako preko naslona stolice.

— Alwine i Babette su dobro, kako čujem.— Da. A od koga ti to čuješ? — Glas joj je bio krhak kao napuklo staklo. Donani je

razvezao svoje cipele. Bile su nove pa su ga žuljale.— Graudenz mi je rekla. Nazvao sam je jučer. -Ah!— Nije ti ništa rekla o tome?— Ne. Sigurno nisi pitao za mene ili me nisi dao pozdraviti.— Jesam, anđele. — Nasmijao se i uhvatio njenu mlitavu ruku.— Izgledaš mi blijedom.— Da. Četiri tjedna bila si bolničarka. To je za tebe težak posao. Ali pobrinut ću se da

se oporaviš.— Konačno sam imala nešto posla. — Carola izvuče svoju ruku iz njegovih. — Ti se

prema meni ponašaš kao da sam od lakolomljivog porculana — samo što porculan ima barem tu prednost da ga se tu i tamo koristi.

Zašutjela je pogođena njegovim pristajanjem i zagledala se u njegovu bijelu kosu. Što će sad odgovoriti. Tako još nikada nisam razgovarala s njim.

Bernd Donani nije ništa odgovorio. Nasmijao se i privukao Carolu sebi. Poljubio ju je pravo u usta, ali ona su ostala hladna i zatvorena. Nisu se rascvjetala kao pod Leclereovim poljupcem na Place de 1' Opera u tri ujutro.

— Vidiš, i ja se mogu koristiti porculanom! — uzviknuo je Donani gotovo razuzdano. — Za večeras se posebno uredi... i ti ćeš biti predstavljena kraljici. — Još jednom je poljubio Carolu u oči pa iznova razgleda sobu. — Zar doista nema mlijeka?

— Odmah ću pozvoniti konobaru. — Carola priđe vratima i zvonu. Zabacivši glavu čvrsto je stisnula usnice.

Opet će vidjeti Leclerea. Moram ga opet vidjeti. Iako je mlad i nalik na uličara. Svejedno je što će biti — ovaj se zrak više ne da udisati.

Pozvonila je i grubo rekla konobaru kad je stigao:— Mlijeko za gospodina Donanija, molim. Ali hladno, mrzlo! Donani je sjedio kraj

balkonskog prozora i protezao se. Osjećao se izrazito dobro.— Baš si draga, anđele moj — rekao je pun nježnosti.

Koncert je uspio kao i uvijek. Predstavljanje Donanija, Carole i prve dvojice kapelnika kraljici bijaše Carolin uspjeh. Njena prekrasna haljina s dragocjenim umecima od čipke, njena ogrlica, di-jadema zataknuta u zlatnoplavu kosu, duge naušnice, i njeno nježno, nestvarno lijepo lice s velikim izražajnim očima ostavili su dojam na kraljevsku obitelj. Vidjelo se to po pogledima dama koji su govorili više od konvencionalnih riječi. I Pietro Bombalo se istakao: on je bio čovjek koji se najviše i najupadljivije znojio. Kad mu ie kraliica pružila, ruku i pozdravila ga, on je disao kao morž mumljajući neke nerazumljive riječi, a na pitanje odakle potječe, uspio je promucati: — Sa Sicilije, veličanstvo. — Njegov je talijanski temperament ispario. Poslije se prekomjerno ljutio grdeći se u ogledalu. A kad su ga zadirkivali: Kako je Pietro... okrunjene glave smiju ti se približiti jedino u kupaćem kostimu... Kraljica se pred tobom navodno smočila do stopala — bio je spreman ubijati.

Za Carolu je večer završila s predstavljanjem Kraljici. Bernda Donanija zaplijenio je čopor lordova koji su ga odveli u jedan od engleskih feudalnih klubova u kojem je pristup ženama bio zabranjen. Taj je običaj ostao do danas. Donanija su odvojili od Carole o kojoj su brinule dame. Posljednjim ostacima uljudnog držanja Carola je odbila pozive na čaj u klubu za dame i odvezla se natrag u hotel.

Večernju je haljinu bacila u kut, a nakit na krevet i zaplakala bijesna i razočarana. Kad je na noćnom ormariću ugledala čašu mlijeka, tako se ražestila da ga je odnijela u kupaonicu i prolila, a čašu razbila veseleći se prasku krhotina.

Gotovo je! Gotovo! Gotovo! Vikalo je u njoj. Ne mogu više, ne mogu više...Kad se vratila iz kupaonice, u sobi je bio Jean Leclere. Carola se skamenila. Pogled joj

je kliznuo prema vratima. Bila su zaključana. Leclere se nevino dječački smiješio, njegova crna kosa zagasito je sjala na osvijetljenom stropu.

— Što... Što vi tražite ovdje? — upitala je Carola. Osjetila je da joj je glas bezvučan. Leclere ju je gledao raširenih očiju.

— Ti još pitaš?— Idite, molim vas.— Nisam te vidio četiri tjedna.— Je li vas netko vidio?— Naravno. Uredno sam se prijavio kod portira. Rekao sam mu da gospođi moram

predati nešto za gospodina Donanija. Poput službenog posjetitelja došao sam dizalom.— Ne želim vas više vidjeti! Idite! — Carola se okrenula i ukočenim korakom pošla

prema balkonu kao da joj on nudi spas od Leclereove nazočnosti. Violinist je na trenutak malo sagnuo glavu.

— Zašto uvijek moraš lagati, draga?— Ako mi se muž sada vrati...— Neće doći prije jedan sat. U engleskim je klubovima ponoćna runda whiskya

posljednji i najveći užitak. Zadimljeni whisky kraj zadimljenog kamina... velikog Donanija nećemo vidjeti nekoliko sati.

— Sve sam zaboravila! — reče Carola glasno.— Ja nisam. — Leclere se polako približavao. — Zar bih te mogao zaboraviti?

Čovjeku ni sunce ne bi nedostajalo kad bi s tobom mogao biti u vječnoj noći. — Stajao je pred njom i gledao prema vratima kupaonice. — Razbila si čašu? — Glas mu je opet bio topao i mek. — Zašto čovjek ostavlja samu ženu kakva si ti...

— Idi, molim te... idi! — Carola je naslonila glavu na zid. — Tada sam bila luda, ništa više. — Srce i glas su joj zadrhtali kad je to rekla. Izgubila je kontrolu nad sobom. — Moja djeca... moram se brinuti za njih i...

Umukla je. Leclere ju je nijemo privukao sebi. Njegova meka ruka gladila joj je nemirno lice. Oslobodio je njenu dijademom prikopčanu kosu tako da joj se razlila po ramenima.

— Kako si lijepa — rekao je tiho. — Mogla bi biti tako sretna... Naš život tek počinje...

Kad ju je poljubio, grčevito se privinula uza nj čvrsto mu uhvativši kosu. Naglo mu je potegla glavu sebi kad je bez daha podigao lice.

— Propalico! — rekla je promuklo. — Pokvarenjače. Nikada me ne smiješ zaboraviti... Ti pripadaš samo meni, samo meni!

U istom trenutku, stojeći kraj rasplamsalog kamina, Bernd Do-nani rekao je lordu Brookfieldu:

— Loš je običaj, lorde, što žene ne smiju u ovaj klub. Rado bih da mi je žena tu...

Ujutro nakon koncerta Bernd Donani je iznenadio svoju ženu strogo čuvanom tajnom. Vratio se tek oko dva ujutro i zatekao je kako spava. Spavala je kao malo dijete, postrance, raspuštene kose, inatljivo napućenih usana kao da želi da je netko poljubi. Donani je baš o tome razmišljao... ali je odustao. Umorna je, pomisli, potreban joj je san. Iscrpila su je noćna bdijenja kraj djece. Neka se odmori.

Tiho se svukao, zavukao u krevet i još jednom pogledao Carolu prije nego što je utrnuo svjetlo. Kada bi samo znala kako su mi ova četiri tjedna bili teški bez tebe, nastavio je razmišljati. Dva sam puta sve htio ostaviti i poći kući. Jednostavno sam htio kidnuti pred tim terminima i onim Bombalom koji živi samo od datuma. Htio sam k tebi, samo k tebi... kad bi samo znala koliko te volim.

— Laku noć, anđele — rekao je tiho.Okrenuo se i zaspao. Bio je sretan što je nakon četiri duga tjedna opet bio uz Carolu.

Spavao je kao na rajskim oblacima. Ujutro ju je iznenadio. Savršeno mu je uspjelo kad je rekao:

— Zlato, spakiraj mali kovčeg s najpotrebnijim stvarima. Putujemo.— U Birmingham, znam. — Carola je izbjegavala pogledati Donanija. Bio je čudan

osjećaj zaspati s dječačkim Leclereovim licem pred očima, a probuditi se s pogledom na Donanijevu raščupanu, bijelu kosu. Nije se lako naviknuti na hladnokrvnost kurve, pomisli ogorčena samom sobom. Ali s vremenom će i to doći.

Donani se tajanstveno smješkao podižući ruku. — Ne u Birmingham, anđele. Putujemo u Škotsku.

— U Škotsku? Zašto?— Dva dana odmora za nas. Samo nas dvoje. Bez tog odvratnog živog kalendara

Bombala. Iznudio sam dva dana samo za nas.— Za nas? — Carola je duboko uzdahnula. — Pa to je nešto sasvim novo, Bernde...— Veseliš li se?— Došlo je tako naglo.— Iznenađenja moraju biti nagla, inače nisu iznenađenja. Hajde, spakiraj kovčeg!Pjevajući je otišao u kupaonicu. Ugledavši krhotine stakla, zabezeknuto je stao.— Nisi imala sreće, anđele? — upitao je.Carola je kimnula glavom. — Da... — prigušeno je odgovorila.— Ponesi i pulover. — Tuš je šumio. Donani je uzdisao i jecao. Tuširao se hladnom

vodom jer je to smatrao dobrim za krvotok. — U Škotskoj već sada može biti prohladno.

— Ne ide mi se — rekla je Carola iznemoglo i sjela. Usne su joj bile ispucane od Leclereovih poljubaca, na tijelu je još i sada osjećala njegove tople ruke.

— Što kažeš? — upitao je Donani ispod tuša.— Ne ide mi se, nisam raspoložena.— Raspoložena? Raspoloženje će doći kad budeš na putu, kao što za stolom dođe tek!

Hajde, hajde, zlato. Spakiraj sve što trebamo. Za sat vremena ćemo odmagliti. — Izašao je iz kupaonice, nag, visoka stasa, mišićav, malog trbuščića koji se pod frakom nije ni primjećivao. S njega je kapala voda. — Vidjet ćeš kako će ti goditi škotski zrak. Jezera, prostranstva, vjetar, pašnjaci, ogromna stada ovaca, predivan mir... Nigdje nebo nije tako prostrano kao u Škotskoj, osim možda u Madžarskoj. Bit ćeš oduševljena.Mir, mislila je Carola. To je njegov svijet. Mir... usamljenost čija me tišina užasava.

— Pakiram se, pakiram — rekla je iznemoglo i bezvoljno posegla za ručnikom. Trgla se. Bio je to ručnik kojim se Leclere obrisao prošle noći. U očima joj se zamutilo. — Da, idemo! — rekla je poskočivši. — Idemo odavde... daleko odavde...

Donani je kimnuo i rukama se pljesnuo po trbuhu. — Znao sam da ću te oduševiti, anđele — rekao je veselo. Kad smo posljednjih godina imali dva dana samo za nas?

5.

Jean Leclere je vijest o Carolinom dvodnevnom putovanju primio ravnodušno. Doznao je to od ostalih članova orkestra kojima je već bilo rečeno da probe preuzima prvi kapelnik jer je šef otputovao u Škotsku.

Leclere je izostao s prve probe opravdavajući se svojim kronično bolesnim želucem te se odvezao u Chelsea. Ondje je u lijepoj staroj kućici s ogromnim središnjim dimnjakom kakav već stoljećima imaju samo stare, engleske, seljačke kuće, stanovao Hilman Snider. Oko imanja je ležao prekrasan vrt. Sjali su suncokreti i prve lijepe, jesenske kate.

Jeanu Leclereu nije ništa značio vrt. Ono što ga je dovelo u Chelsea k Hilmanu Snideru nije bilo zanimanje za cvijeće. Pozvonio je. Nije bio iznenađen kada mu je Hilman Snider, čovjek na izmaku pedesetih, otvorio vrata: — Ah, vi ste! Bio je to uzvik kojim se obično pozdravljaju prijatelji.

— Što opet tražite ovdje? — upitao je Snider kada je Leclere već stajao u predsoblju.— Nećete vjerovati... novac.— Vjerujem vam. Nećete dobiti ni penija.— Mislio sam da Hilman Snider posuđuje novac? — upitno je rekao Leclere.— Ali samo onima koji mi ga vraćaju. Jednom sam vam nasjeo, drugi put bih morao

biti lud. Dužni ste mi još sto funti.— Dobit ćete sve do posljednjeg penija... čak i dvjesto pedeset funti, ali mi posudite

još stotinu.— Vraga ću vam posuditi — reče Snider grubo. — Čime možete jamčiti?— Svojom violinisličkom nadarenošću.— Od toga je sigurniji i hrdav lanac. — Snider je dohvatio kvaku kako bi Leclerea

otpratio iz kuće. — Prije godinu dana još sam vjerovao u vašu veliku budućnost. Što se dogodilo za tih godinu dana? Ništa. Ja još nisam dobio svojih sto funti, a vi još uvijek sjedite u posljednjem redu orkestra i stružete po žicama.

— To više neće dugo trajati, Snider.— Gospodine Snider, molim lijepo! — Stari je upitno gledao Leclcrca. U mladićevu

glasu čulo se nešto nalik sigurnosti.— Što je? Što se dogodilo?— Mnogo toga. Ako znate šutjeti...

— Pa od toga i živim — reče srdito Snider.— Žena velikog Donanija je moja ljubavnica... ili ja sam ljubavnik velike gospođe

Donani... kako god hoćete. Učinak je isti. Primjećujete li nešto, gospodine Snider?Hilman Snider se iskezio. — E, moj mladiću, od toga nema koristi. Ženski hirovi. Od

toga se kapitala ne može zaraditi.— U ovome slučaju može. Carola, tako se zove, zauzet će se kod svoga muža da

nastupim u solističkom koncertu. Razumijete li što to znači? Postat ću poznat preko noći. Tko je jednom svirao solo kod Donanija, postao je nešto. Vaših pišljivih dvjesto pedeset funti bit će ona sitnica za mene.

— Zasada je samo stotina — reče Snider suhoparno.— Što još tražite kao jamstvo? — upita Leclere uzbuđeno.— Plakat na kojemu stoji vaše ime kao solista. Onda ću znati da govorile istinu.— Donijet ću vam plakat. Ali prije toga posudit ćete mi još stotinu funti. Pa valjda

shvaćate, gospodine Snider?! Čak i kao ljubavnik bogate žene morate u početku nešto investirati. To vam se poslije stostruko vraća.

Hilman Snider je oklijevao, ali tim oklijevanjem mu je već napola izašao ususret.— A ako to sa solo nastupom ne upali? — upitao je.— Uspjet će.—_Kako možete dokazati daje gospoda Donani vaša ljubavnica?— Za dva dana svirat ćemo u Birminghamu. S njom ću se nakon koncerta odvesti do

»Klause«. Možete se u to uvjeriti!Hilman Snider je odmahnuo. — Uđite, vjetrogonjo. Dobit ćete svojih stotinu funti. Ali

jao vama ako u prosincu ne dobijem dvjesto pedeset! Ovaj put ću vas otkriti i prognati!— Neće biti potrebno. — Leclere se nasmiješio lupnuvši starca po ramenima. — A

ako sve krene naopako, Carola Donani će sve to platiti. Ne brinite! — dodao je smiono.Čak se i nasmijao. Bio je to pobjednički smijeh. Živjeti je tako jednostavno — čovjek

se samo mora svidjeti ženama.

Gotovo do pred sam koncert u Birminghamu Jean Leclere nije imao priliku vidjeti Carolu i popričati s njom. Tek kad je Donani predstavljen novinarima, Leclere se došuljao do Carole i vršcima prstiju dodirnuo joj gola leda. Lecnula se, ali se nije okrenula da vidi tko je dodiruje. Ionako je znala.

— Lud si — prosiktala je. — Otiđi prije nego što te netko opazi. — Gledala je prema krugu novinara u kome je bio zarobljen Donani. Otuda se čuo i Bombalov glas.

— Moram razgovarati s tobom, chérie.— Ne.— Nakon koncerta. Iza operne zgrade. Provozat ćemo se malo do sela.— Ne.— Volim te, chérie.— Odlazi.— Ako ne pristaneš, poljubit ću te u tvoj prekrasni potiljak.— No, doći ću. — Carola je koraknula naprijed. Trudila se da sakrije svoje

uzbuđenje.— Hvala, chérie. — Leclere je opet dodirnuo njeno nago rame. Poput daška, poput

nježnog milovanja. Carola se naježila i podigla ramena u svojoj večernjoj haljini koja je otkrivala leđa. Očekivala je da Leclere još nešto kaže, ali se više ništa nije čulo. Okrenula se. Iza nje više nije bilo nikoga. Samo vrata prema pozornici.

Donani joj je domahnuo i nasmijao se. I Bombalova debela glava izronila je iz grozda novinara. Sad sam ja na redu. Na redu je ono što već osam godina pričam. Memoari sretne žene...

Namjestila je smiješak, ponosno se uspravila i kraljevskim držanjem pošla prema novinarima.

Aparati su zabljeskali... slikaju ukras slavnoga muškarca, mislila je.

— Možeš mi to omogućiti — govorio je Leclere milujući njezino bijelo tijelo. Protezala se pod njegovim rukama kao mačka koja prede. Smješkala se zatvorenih očiju kao da je daleko od ovoga svijeta i predavala se njegovim nježnostima.

— Neće mi uspjeti — odgovorila je tiho.— Moraš ga nagovoriti, chérie. — Leclere je prekinuo svoja milovanja. Karijera mu je

sada bila najvažnija. Carola je otvorila oči, protegla se i položila glavu na njegova prsa.— On tako nešto još nikada nije učinio.— Samo zato što ga ti nisi molila za to. — Leclere je nešto prenaglo odgurnuo

Carolinu glavu sa svojih prsa. Pala je na zgužvani jastuk, a plava kosa joj se rasula poput vela preko očiju. Pomakla ju je i pogledala Leclerea velikim treptavim očima.

— Dođi! — Glas joj je bio taman od čežnje.Leclere se podbočio i podmetnuo ruke pod glavu. Promatrao je Carolu ravnodušnošću

čovjeka koji je dohvatio ono što je želio. Njezin glas, njene oči, njena ustreptala duša više ga nisu dirali dublje od opažaja. Sad je imao drugi cilj i ono što je bilo dosad smatrao je samo ključem koji će mu otključati vrata svijeta o kome je sanjao.

— Samo ga ti možeš nagovoriti da pristane. Voli te i zbog toga će...— Šuti. Nemoj o tome — rekla je glasno. Ali bila je tako puna čežnje da to nije

moglo zvučati oštro.— Ne! — Leclereovo se lice razvuklo kao u prkosna dječaka.— Nemaš pregled situacije, chérie. Ako Donani pristane da nešto odsviram pred njim,

a ja taj ispit položim — a sigurno ću ga položiti— te ako potom sa mnom bude imao solistički koncert, postat ću poznat čovjek i više

ga neću trebati. Imat ću vlastitog menedžera i zaradivat ću toliko novaca da ćemo od njega moći živjeti. Onda možemo otputovati u svijet i tražiti sreću. Postojat ćemo samo nas dvoje. Zar to ne možeš shvatiti? Radi se o nama. Zamoli ga. Zbog nas.

— Sve mi je jasno. — Uhvatila ga je za kosu i privukla mu glavu na svoje grudi. — Poljubi me, brzo!

— Pitat ćeš ga?— Da... da...— Već sutra?— Sutra...Leclere se nasmiješio. Poljubio je Caroline otvorene usne i pritom pogledao na sat. Još

sat vremena.

Donani je sjedio za klavirom i ponešto se dosađujući gledao prema Leclereu. Ogromna koncertna dvorana djelovala je svojom prazninom i ogoljelošću pomalo obeshrabrujuće i neprijateljski. Leclere to još nikada nije tako i toliko osjetio. Na probama je ipak bilo još pedesetak muzičara na podiju i čovjek je bio dio mase. Sada je, međutim, stajao sam s velikim Donanijem u polumračnoj prostoriji, s violinom pod rukom, nervozno prebirući po gudalu i osjećajući kako ga izjeda trema. Sva hrabrost, sva hvalisavost su nestale. Osjećao se bijedno, u želucu mu je kruljilo, ruke su mu se tresle, a u sljepoočnicama mu je tuklo tisuću čekića.

— Dobro jutro! — rekao je usput Bernd Donani. Nosio je otkopčanu košulju sa svilenim šalom oko vrata, stare hlače i platnene cipele. Donanijev je običaj bio da se na probama pojavljuje nemarno odjeven. Tako je više blještao u fraku. — Moja mi je žena rekla da bi željeli istupiti iz reda violinista i da se osjećate zrelim za solistu.

— A tko ne bi htio napredovati, maestro... — Leclere je progutao slinu. Jesam li uopće nešto rekao, mislio je. Svoj vlastiti glas nisam ni čuo.

— Napredovanje je pitanje znanja. Znate, ja inače nikad ne iskušavam talente. Istinsko se znanje munjevito probije samo po sebi. Ali, moja žena me zamolila... — Donani je hladno pogledao Leclerea. — Otkud poznajete moju ženu?

— Pa, bilo je to sasma neočekivano... zbilo se, mislim u Parizu. Vježbao sam u svojoj sobi kad su se vrata odjednom otvorila, a u sobu je ušla vaša supruga. »Samo sam htjela vidjeti tko to tako predivno sviraj rekla je... — Leclere je nevino gledao, Donanija.

— Oprostite, ali vaša supruga je doslovno tako rekla. I tako je došlo... to mi je dalo hrabrosti da je zamolim da vas pita da li bi...

— Dobro, dobro. — Donani se okrenuo prema klavijaturi. To baš sliči na Carolu, pomisli pritom. Čuje kako netko struže po violini i odmah misli da je talent. — Što ćete mi odsvirati?

— Adagio iz koncerta za violinu Maxa Brucha.Donani je odmahnuo glavom. — Ne! — vidio je da se Leclere uplašio. — Solisti

imaju poteškoća i s drugim stvarima, a kamoli ne s ovim adagiom. Što još imate?— Koncert... koncert za violinu br. 1 od Beethovena — promucao je Leclere

zbunjeno.— S Kreislerovom kadencom?— Naravno.Donani se gorko nasmiješio. — Stvarno se pouzdavate u se, mladiću.— Želim napredovati, maestro.Leclere je namjestio svoju violinu pod bradu. Ruke su mu od uzbuđenja bile potpuno

znojne. Brzo ih je obrisao o nogavice hlača. Donani je pokazao na Leclereove hlače.— To, na primjer, na koncertu ne smijete. Ako imate tremu i gori vam pod nogama,

gledaoci to nikad ne smiju primijetiti. — U hrpi nota potražio je Beethovenov koncert za violinu. Ponio je sve koncerte koji su dolazili u obzir. Znao je što spada u repertoar violinista. — I držite se, mladiću! Držanje! Solist je kralj! Pa, neka i držanje bude kraljevsko. — Položio je ruke na tipke i preletio početak koncerta. — Skratit ću dugi uvod orkestra. Počet ću pet taktova prije vašeg početka.

— Kako želite, maestro!Jean Leclere se trudio da bude miran, potpuno miran. Buljio je u prazne redove stolica,

u ogromne staklene lustere, u zatvorena vrata dvorane. Tada je opazio slab sjaj haljine iza jednog stupa. Carola je bila u dvorani, skrivala se iza stupa. Htjela je doživjeti rađanje umjetnika. Leclere je osjetio kako mu se grlo steglo. Naglo se okrenuo prema Donaniju.

— Što je? — upitao je Donani. — Možemo li...?_ Leclere je nijemo kimnuo. Nije mogao jgrozboriti ni riječi.Prvi taktovi... Kratka tema koja uvodi početak violine... Leclere je podigao gudalo.

Ono što je dvije godine uporno vježbao, sad je postalo stvarnost i najteži ispit.Početak... sad!I Leclere je svirao. Donani ga je nijemo pratio, bez dobacivanja, bez prekidanja.

Nakon slavne kadence i ponovnog povratka na temu, nakon završnog takta, Donani je, ostavivši svoje ruke na klavijaturi, gotovo čitavu minutu šutke gledao Leclcrca. Ta minuta je bila nalik na smaknuće.

— Znate kako stvari stoje, zar ne? — konačno je upitao Donani. Leclere je nijemo potvrdio. Znojio se, lice mu je bilo blijedo, ispijeno. Pritiskao je violinu o svoja prsa. Najradije bi je razbio o zid.

— Četiri puta ste pogriješili. — Nedirnuto je nastavio Donani.. — U pratnji orkestra to se doduše ne čuje. Većina slušatelja to ni ne primjećuje, ali ja to čujem. I to je loše. Od solista tražim savršenu čistoću glazbe. I jedan Menuhin može se jednom poskliznuti, ali on je tada već Menuhin. Od jednoga Jeana Leclerea koji tek želi postati netko očekuju se najveća moguća pribranost i pažnja. A toga kod četiri pogreške očito nema. Razumijemo li se?

— Da. — Potvrdio je Leclere. — U pravu ste, gospodine generalni direktore. Ja... vratit ću se u svoj treći red violina u orkestru. Možda za godinu dana...

Donani je ustao i spustio poklopac na klavijaturu. Začuo se glasan tresak.— Možda. Rado ću vas saslušati skupite li još jednom hrabrost. Okrenuo se ostavivši

Leclerea da stoji na podiju. Nakon što su se ulazna vrata zatvorila, Leclere je smogao snage da upotrijebi udove. Bacio je violinu na pod i stisnuo šake. U dvorani, posve otraga, djevojački sitna i mlada, s raspuštenom plavom kosom, stajala je Carola.

— Takav pokvarenjak! — galamio je Leclere. — Takav arogantni neolesanac! Sasjekao me, jednostavno me je sasjekao! Ponaša se kao prema cvilećem psu! Jesi li to vidjela?

— Hajde, idemo — rekla je Carola tiho. Praznina dvorane donijela je njezin glas poput daška do njega.

— Sad više ništa ne želim! Ništa! — Leclere je podigao svoju violinu.— Idemo, chérie. Bilo kamo. Inače bih ga mogao ubiti...— Dođi!Carola je prišla podiju i uhvatila ga za ruku kao dječaka.— Već ćemo naći način da pripadamo samo nama dvoma — rekla je s jezivom

sigurnošću.Tjedan dana kasnije opet su bili u Njemačkoj.

Donani je davao koncerte u Hamburgu, Kolnu, Münchenu. Svršetak je bio u Berlinu. Čajkovski u novoj Berlinskoj filharmoniji. Carola je tako dobila priliku da posjeti svoju majku. Nije je vidjela već tri godine, ona joj se sada činila posljednjom mogućnošću da raščisti sama sa sobom. Posljednji zaklon pred bijeg u neizvjesno, u željenu, ali ipak sa strahom promatranu slobodu.

6.

Bertha Portz, udovica željezničkog savjetnika, stanovala je u maloj obiteljskoj kući u Griinevvaldu. O svome slavnom zetu pročitala bi katkada ponešto u novinama. Poštu je dobivala vrlo rijetko. Na putu u svoje ljetovalište u Allgauu, jednom godišnje posjećivala je unučice u Starnbergu. Živjela je mirnim životom udovice s dobrom mirovinom pa je zbog toga na život gledala mudrošću zaštićenog. Tim je više bila potresena kada je odjednom njena jedina kćerka Carola, sva uplakana, stajala pred njom. Potpuno izvan sebe ona joj je priznala: — Ne mogu više živjeti s Berndom! Imam ljubavnika! Što da radim, mama?

Bertha Portz je najprije skuhala jaku kavu. U Carolinu šalicu ulila je nešto konjaka. Gledajući kćerku znala je da se Carola nalazi u takvom stanju u kojem čovjek čini nepopravljive gluposti.

— Je li mlad? — upitala je odjednom. Carola je uplašeno digla pogled. Kimnula je.— Da.

— Bernd ti je prestar?— Da, mama.— Već sam ti onda rekla da se razlika od dvadeset jedne godine ne da tako lako

izbrisati. Jednom je to moralo doći. Bernd čezne za papučama, a ti za plesom.— Tako nekako, mama. Što da radim? Očajna sam.— Imaš dvoje djece. Tamo ti je mjesto. Daj svome udvaraču nogu i gotovo. Bernd te

treba, djeca te trebaju. To ti je dužnost.— Svi, svi me trebaju! — Carola je skočila. — Svi govore o mojoj dužnosti, svima

nešto moram dati. A tko meni daje? Gdje je onaj koga ja trebam? Uvijek se samo traži a nikad ne daje.

— To je ženska sudbina. — Bertha Portz je opet napunila šalicu kavom. — Sjedni Carola. Budi razumna. Dok je tvoj otac bio živ i sa mnom je bilo tako. Ja sam sjedila kod kuće, a tvoj otac je išao na sjednice, kuglanje, sastanke stare gospode, u gostionice... Ti i ne slutiš koliko je muškarac zauzet. Što sam ja radila? Pomirila sam se s time. Imala sam svoje čajanke, svoj ženski kuglački klub, tarok i bili smo sretan bračni par!

— Ali ti nisi bila ciganka koja je svaki dan na putu, čiji dom su hotelski kreveti, koja nema slobodnog vremena i koja se mora smijati kada joj se plače.

— To je žalosna sudbina slavnih, dijete moje.— Ja ne želim biti slavna. Želim biti žena i ništa više.— Tako otvoreno trebala bi jednom porazgovarati s Berndom.— I jesam. — Carola je stisnula usne. — Njegov odgovor glasi: gdje si mi slavila

mlijeko, anđele?— Dakle dobri dragi, udobni tatica. — Bertha Portz miješala je žlicom kavu u svojoj

šalici. Kao žena razumjela je svoju kćerku, kao majka bila je, međutim, sretna što Carola ima dobroga muža. — Budi sretna što nema stotinu ljubavnica.

— I to bi mi bilo draže od ovakvog života! Onda bih vidjela da mu žilama kola krv, a ne note! — Lupnula je nogom i opet zaplakala. — Više tako ne mogu živjeti, mama. Još sam mlada, s dvadeset sedam godina ja još nisam starica.

— Ali ti imaš dvoje djece, Carola.Carola je kimnula. — To je jedino što me dosad sprečavalo da već odavno ostavim

Bernda. — Pogledala je svoju majku. Berlha Portz je preplašeno ustanovila da je Carolin pogled bio pogled luđakinje. — Ali što ja imam od djece? Što ona imaju od mene? Svoju njegovateljicu Ernu Graudenz znaju bolje i od majke i od oca.

— Onda jednostavno ostani kod kuće. Pusti ga neka putuje sam.— On to neće. — Carola je ponovo stisnula šake. — I Bombalo bi galamio. Trebaju

me. Kao reklamu, za intervjue, za vezanje kravata, kao nekoga na koga će vješati dragulje... Za sve sam mu do-

voljno dobra — samo me kao ženu neće pogledati! Oh, on je najbezobrazniji egoist što postoji. Više jednostavno ne mogu!

Dva sata poslije Carola Donani vratila se u grad. Ni njena majka joj nije znala dati drukčiji savjet od onoga koji bi joj svi dali: izdržati! Misli na svoju djecu. I konačno: i sama ćeš jednom ostarjeti. Činjenica koja je Carolu gotovo tjerala u paniku. Ništa ne prolazi tako brzo kao mladost.

Zaputila se u Berlin, u novu filharmoniju, čvrsto nakanivši da sutra ili prekosutra, kad joj se ukaže prilika, zamoli Donanija za rastavu.

Nakon koncerta Bernd Donani je prihvatio poziv gradonačelnika Berlina na večeru. Carola se ispričala, imala je glavobolju i odmah je otišla u krevet. Ali pola sata nakon Donanijcva odlaska opet je ustala, odjenula svoj sportski kostim, zamolila da joj se iz garaže

doveze njezin sportski auto pa se odvezla na dogovoreni sastanak s Leclereom. Kada je Donani dirigirao u Njemačkoj, Carolin auto ga je čekao u mjestu prvog gostovanja. Odatle su potom na sva ostala putovanja kretali automobilom. Carola bi upravljala, a Donani je bio sretan što se bezbrižno može voziti raznim krajevima. Pritom je držao kulturno-povijesna predavanja.

Leclere i Carola su ostali do iza ponoći u jednoj gostionici u Wannseeu. Dogovarali su se oko njene rastave i njihove zajedničke budućnosti. Leclere je htio isprobati novi angažman u orkestru Pariške opere ili u Marseillcu ili možda čak u SAD gdje je bilo pre-divnih orkestara poznatih dirigenata.

— Probit ćemo se već, chérie — rekao je i poljubio joj ruke. — A za prelazno doba, nažalost, moraš ti brinuti.

Noć je bila tmurna i vlažna kad su stizali u Berlin. Carola je vozila opreznije nego inače, na sapunastoj cesti auto je klizio u zavojima. Leclere je ovio ruku oko njenih ramena uživajući u njenoj lepršavoj kosi i u tome što je ljubavnik takvoj ženi.

Odjednom je uhvatio volan i uspravio se. Carola je na svu sreću bila pribrana pa je uspjela obuzdati auto na rubu ceste. — Jesi li poludio? — viknula je. — Hoćeš li da slomimo vrat? Što je?

— Zar ništa nisi vidjela? — Leclereov glas je bio prigušen.— Ne. Što je bilo?— Netko leži tamo u jami pored ceste.Carola je pogledala unatrag, ali nije vidjela ništa osim mokrog grmlja i tame.— A gdje to?— Izaći ćemo i pogledati. Činilo mi se da je čovjek.— Gluposti.Ipak su izašli i vratili se nekoliko metara ulicom. U jami pokraj ceste, ispred grma,

ležao je tamni duguljasti predmet sa sivozelenim mrljama.— Šatorsko krilo — uzdahnula je Carola.Nagnula se ali je odmah ustuknula. Iz šatorskog krila virila je plava kosa, gornji dio

ženske glave ukočenih očiju.— To... to je ženski leš... — potmulo je rekao Leclere. Stajali su čitavu minutu pored

svoga otkrića nijemi od užasa i gledali se. Vlaga je kapala po sivozelenom, mrljastom šatorskom krilu. Plava kosa mrtve žene ležala je u blatu. Na mjestu gdje je krilo bilo preklopljeno virila je vitka, blijeda ruka s tankim zlatnini prstenom i kamenom od akvamarina.

— Moramo... moramo nešto učiniti... — reče Leclere promuklo. U njegovu se glasu čuo užas. Obuhvativši zaštitnički Carolina ramena osjetio je kako se trese.

— Policija! — pokušao je govoriti sabranije.— Ne... — odmahnula je glavom zureći u plavu kosu.— Ali... pa moramo...— Ako pozovemo policiju, morat ćemo svjedočiti. Tako će se saznati da smo noćas

bili skupa!Leclere je šutio. U pravu je, pomisli. Istovremeno je škiljio prema Caroli i čudio se.

Na što može misliti u takvoj situaciji! Trese se, ali unutra je hladnog razuma. Tako je on to barem vidio. Trudio se da Carolu odvuče od tijela.

— Dođi — rekao je tiho — idemo. Ništa nismo vidjeli. Naći će je netko drugi. Idemo prije nego što se netko pojavi.

— Plava je — rekla je Carola čvrsto uhvativši Leclereovu ruku. -Da.— Kao ja...— Chérie...

Zakoraknula je naprijed i nagnula se nad mokri smotuljak. Odjednom je zgrabila šatorsko krilo i naglo ga povukla. Glava mrtve

žene ležala je otkrivena pred njom. Vitka, lijepa, dirljivo djetinjasta u vlazi.— Što to radiš? — stenjao je Leclere. Htio je odvući Carolu, ali ona se obranila i

spustila u jarak. Kad je podigla pogled ugledala je ukočeno lice violinista.— Sliči na mene — rekla je teško dišući.— Dođi, idemo! — Leclere joj je pružio ruku da je izvuče iz jarka. Carola je

odmahnula glavom. Njene velike, plave oči imale su neprirodan, gotovo paničan sjaj. Jedna misao sijevala je njenom glavom i toliko ju je opsjela daje sve oko nje izblijedjelo, razagnavši užas i izbrisavši osjećaj za stvarnost.

— Uhvati je — rekla je kruto. Leclere se stresao.— Da je uhvatim?— Odnijet ćemo je do automobila.— Jesi li poludjela?! — Leclere je, kao jasan znak protivljenja, zabio ruke u džepove.

— Upravo si sama rekla... ako dođe policija... osim toga dok policija ne dođe, mrtvac se ne smije dirati... — grčevito je progutao slinu brišući si čelo. Hladan znoj orosio mu je lice.

— Dođi, chérie... idemo brzo dalje.Carola je opet prevukla šatorsko krilo preko lica mrtve žene i čvrsto uhvatila krajeve

platna.— Hvataj!— To što radiš,., to je krivo! Policija treba tragove, položaj mrtve...— Policija treba jedino leš! — Zvučalo je jezivo jasno. Leclere se ščućurio kao pod

udarcem.— Čemu... čemu to? — mucao je.— Objasnit ću ti kad je budemo imali u automobilu. Uhvati je! Mrtva žena bila je

teška, leševi se uvijek čine težim nego što uistinu jesu. Carola i Leclere oteglili su smotuljak do auta i gurnuli ga na usko zadnje sjedalo.

— Što... što ćemo sad? — upitao je Leclere kad su opet sjedjeli u autu. Osjećaj da se iza njega nalazi leš izazivao je u njemu tešku mučninu.

Carola je šutjela i vozila. Skrenula je na mali sporedni puteljak u šumsku prosjeku koja se gubila među stablima, a služila je za prijevoz drva. Tek na samom kraju prosjeke ona je zaustavila auto i ugasila motor. Utrnula je i farove. Ostavila je samo pozicijska svjetla. Leclere se sav uvukao u se.

— Ne znam što ti to sve znači — rekao je muklo. Carola se okrenula prema njemu. Lice joj je bilo puno odlučnosti koja je i njoj samoj bila strana.

— Voliš li me? — upitala je. Leclere se lecnuo. Takvo pitanje u prisutnosti lesa.— Da, chérie. Pa ti znaš...— Ostat ćemo zajedno. Zauvijek.— Kad budeš rastavljena... pa ti znaš...— Više se ne moram rastavljati. Mrtva sam.— Chérie! — Leclere se stresao i jednim skokom iskočio iz automobila. — To ne

možeš učiniti... — gotovo je vikao.— Sudbina nam je izašla u susret. Pa zar ne shvaćaš? — Carola je izašla iz auta

ostavivši otvorena vrata. Glava mrtve skliznula je sa zadnjeg sjedala. Duga plava kosa rasula se po podu vozila. — Pogledaj ovu nepoznatu. Svatko će je identificirati kao gospodu Donani ako je pronađu u mome autu s mojim papirima i mojim nakitom na prstima. Izgorjela u autu. Nesretan slučaj poput stotine drugih. Ali za nas je budućnost otvorena.

— To... to nije u redu, chérie. — Leclere je ponovo obrisao čelo. — To će se otkriti.— Nikada!— A od čega ćemo živjeti?

Bilo je to najvažnije Leclereovo pitanje. Budućnost s Carolom Donani bila je nešto predivno samo dok je žena velikog Bernda Donanija. Neizvjesna budućnost pored, doduše lijepe, ali siromašne žene nije odgovarala idealu života kakav si je Leclere zamišljao.

— Sutra ću podići novac s računa u banci.— Kao mrtva?— Na tu se sitnicu nitko neće osvrtati. Izgorjeli leš neće identificirati prije svitanja.

Mi ćemo, međutim, sutra ujutro biti u avionu za München.Leclere je šutio. Zurio je u nepoznatu mrtvu djevojku. Nije bilo sumnje daje ubijena.

Ubojica ju je zamotao u šatorsko krilo i bacio u jarak pokraj ceste. Tko je ta ubijena žena, gdje je ubijena, tko je ubojica? Sve će to ostati nepoznato. Pokopat će je kao stradalu Carolu Donani, a ostat će jedna mlada žena bez imena koja će s njim, Jeanom Leclereom, započeti novi život pošto je svoj stari bacila u plamen.

— Taj plan je sulud — rekao je promuklo.— Ali on će spasiti nas i našu ljubav. Bojiš se?— Malo...— Ne voliš me toliko koliko ja tebe?— Chérie, kako možeš reći tako nešto... — nasmiješio se neprirodno. Njegovo

dječačko lice bilo je bespomoćno. Izgledalo je kao da mu se muževnost rastopila u noćnoj vlazi. Dršćućim rukama zagladio si je kovrče i podigao ramena kao da mu je hladno. Carola se vratila do kola.

— Moramo je razmotati i pretvoriti u Carolu Donani — reče ona.Leclere je progutao slinu. Opet ga je spopala mučnina kad je otkrivajući leš morao

pridržati vitko tijelo i osjetio ledenu glavu na svome ramenu. Okrenuo je lice da ne bi morao gledati u mrtve plave oči. Bilo mu je dovoljno što je osjetio ledenu hladnoću tijela i glatkoću nagih ruku koje su dodirivale njegove.

Carolu kao da se sve to uopće nije dojmilo. Smjestila je ženu za volan, skinula joj prsten s akvamarinom s prsta i umjesto njega stavila dragocjeni nakit s briljantima. Dok joj je stavljala skupocjenu ogrlicu oko vrata, tijelom su joj prošli trnci. Vršcima prstiju gurnula je jedan kraj zatvarača ogrlice u drugi i namjestila privjesak.

Ništa drugo nije ni dirnula; svoje dokumente ostavila je u pretincu do volana, kaput na stražnjem sjedalu, u pretincu na vratima sve one sitnice koje žene obično imaju sa sobom u autu, kovčežić sa šminkom i toaletnu torbicu u prtljažniku. Uzela je samo putovnicu. To neće biti sumnjivo, jer pored pasoša imala je još i svoju službenu osobnu kartu. Nju je ostavila u torbici.

— A sada? — upitao je Leclere stisnutih zuba.— Sad ćemo se zaletjeti u drvo.Nijemo su ušli u auto. Leclere na stražnje sjedalo, a Carola pored mrtve žene. Polako

je, nagnuta naprijed, upravila auto iz prosjeke. Na cesti je Leclere izašao.— Razmisli još jednom, chérie — slabo se suprotstavio. — Možda postoje i druge

mogućnosti da postanemo sretni.— Da ubijem Donanija? — Carola je čvrsto držala upravljač.— Ovdje nam sudbina poklanja leš koji je nalik na mene. Znaš li neko bolje rješenje

za naše probleme?Njena odlučnost, hladnoća i volja bili su tako jaki u ovim trenucima da je Leclere

pristao. Odmahnuo je glavom i zakoračio sa ceste u šumu. Bojao se. Ne onoga što će Carola učiniti, nego budućnosti koja mu se prisilno nametala. Sve si je zamislio drugačije, posve drugačije... Htio je napredovati pod sjajem velikog Donani-ja... sad se sam morao probijati kroz tamu anonimnosti. Dugi put htio je izbjeći uz Carolinu pomoć.

— Čuvaj se — rekao je. Onda je zabrujao motor. Sportski automobil je poletio naprijed, ponajprije preko ceste, a onda je — kad je Carola iskočila — nekontrolirano vijugao

dok se konačno nije zabio u drvo. Začuo se zveket, prasak, brektanje umirućeg motora i podrhtavanje razlupanog lima.

Jean Leclere je potrčao. Vidio je kako Carola sjedi na rubu ceste, sagnuta, obuhvaćajući si noge.

— Chérie! — vikao je. — Chérie... je li ti se nešto dogodilo?Pao je na koljena pored nje, gurnuo joj ruku pod bradu i podigao joj glavu. Oči su joj

suzile, ali se hrabro borila protiv iskušenja da ne zaplače glasno.— Uganula sam lijevu nogu — rekla je. Glas joj je odjednom zvučao poput glasa

bespomoćne djevojčice. Nestale su joj snaga i odlučnost. Čvrsto je uhvatila Leclereove ruke i trepćućim očima gledala prema olupini vozila koje se zalijepilo za drvo.

— Moraš... moraš ga zapaliti — rekla je zapinjući. — Otraga u prtljažniku nalazi se kanistar s benzinom... dovoljno je par kapi... onda ga opet zatvori... Ali mora gorjeti... mora dobro gorjeti...

Leclere je oklijevao. Dječačko lice mu se grčilo. Onda je potrčao. U metežu lima i željeza potražio je kanistar, prolio benzin po sjedalima i — nakon sekunde zgražanja — također po mrtvome tijelu djevojke koja je bila zatrpana djelićima rastrgane ploče s instrumentima. Po džepovima je potražio žigice, a kad ih nije našao, oprezno je svojim upaljačem zapalio jednu kapljicu benzina na stražnjem sjedalu. Plavkasti plamen se zalelujao. Zahvativši sjedalo, lim i krhotine, proširio se do lesa. Za nekoliko sekundi auto se nalazio u vatrenoj buktinji.

Leclere je, gonjen valom vrućine i bježeći od pogleda na goreće tijelo, potrčao natrag. Na cesti mu je, šepajući i nacerena lica, ususret došla Carola. Ispruživši obje ruke, kad je Leclere stao pored nje, bacila mu se na prsa.

— Ja gorim... — jecala je. — Gorim...Zakopala je lice u njegovu vjetrovku, a prste mu zarila u leda. Ponašala se kao da se

utapa ili gori pa se savija od bolova.— Nikad me ne smiješ napustiti! — vikala je nadjačavajući puc-ketanje plamena. —

Čuješ li... nikad me ne smiješ ostaviti... Sve sam to učinila samo zbog tebe... jer te volim... volim...

Jean Leclere je šutio. Osjećao se jezivo. Podupro je Carolu i odveo je s ceste u šumu. Pogledali su kartu. Do zapadnog predgrađa Berlina trebalo im je dva kilometra. Kuće, ljudi, tramvaji, put u slobodu njihove ljubavi.

— Dođi! — rekao je tiho i gotovo je ponio kroz šumu. Iza njih je pucketala vatra uz povremene eksplozije. — Nemoj gledati unatrag.

— Da — kimnula je glavom pogledavši ga raširenih očiju i puna olakšanja. — Nikada više nećemo gledati unatrag.

Konobar je zamolio Bernda Donanija da izađe u predvorje. Jedan gospodin želio je hitno razgovarati s njim.

Društvance je sjedjelo u maloj dvorani hotela. Poslije jela kod gradonačelnika ministar za kulturu pozvao je društvo još na jedno piće. Razgovaralo se o stručnim temama, kritiziralo, politiziralo, pušilo i pilo i čekalo da večer poodmakne — bila je to prava udobna, muška noćna sjedjeljka. Pietro Bombalo se zato još više začudio kada se odjedanput nezvano pojavio konobar i zamolio Donanija da izađe.

— Što znači »gospodin«? — upitao je Bombalo na svoj bučni način. — Svi koji žele vidjeti maestra Donanija su ovdje. Svatko bi mogao tako doći.

— Hitno je — rekao je konobar zbunjeno pogledavši molećivo pored Bombala prema Donaniju.

— Hitno je da nas se ne ometa — rekao je Bombalo prije no što je Donani uopće stigao otvoriti usta.

— Riječ je o policiji. — Konobar je sa žaljenjem podigao ramena. Bombalo se ukočio, a ministar za kulturu začuđeno ustao.

— Policiji?— Da.— Idem ja. — Bombalo je mahnuo Donaniju koji se baš podupro htijući ustati iz

duboke fotelje. — To je vjerojatno zabuna...Nije prošlo ni pet minuta a Pietro Bombalo se vratio. Debelo, okruglo lice mu je

omlitavjelo. U desnoj ruci imao je zgužvanu maramicu koja je k tome izgledala i poderano. Ostao je stajati na vratima. Grickajući donju usnu gledao je Donanija pogledom premlaćenog psa. Na pamet mu nisu padale nikakve riječi, glasnice su mu bile kao oduzete.

— Što je, Pietro? — upitao je Donani. Neobjašnjiv nemir počeo se buditi u njemu. Odjednom je morao misliti na Carolu i njenu mučninu koja ju je spriječila da sudjeluje na banketu.

— Maestro... — jedva jedvice je prozborio Bombalo.— Je li... je li nešto s Carolom?Gospoda oko Donanija bespomoćno su stajala i čekala. Ministar za kulturu zgnječio je

cigaretu.— Dođi — tiho je rekao Bombalo.U predsoblju su stajala dva gospodina u vlažnim, na donjim rubovima prljavim

kabanicama. Prvo stoje Donani opazio kad je stupio u hotelsko predsoblje bio je prodoran miris benzina i paljevine. To ga je na trenutak smirilo. Carola je ležala gore na drugom katu i spavala. Ona nije imala nikakve veze s požarom.

— Da, izvolite? — Gledao je gospodu pun iščekivanja. — Donani... htjeli ste razgovarati sa mnom?

Stariji gospodin iskoračio je malo naprijed.— Weghart — predstavio se. — Kriminalistički komesar.— Ah. — Donani je bespomoćno pogledao prema Bombalu, ali od njega mu nije

stizala nikakva pomoć. Bombalo je stajao naslonjen na zid kao da ga noge više ne služe i kao da traži oslonac. — Na raspolaganju sam vam, gospodo. O čemu je riječ?

Isljednik Fritz Weghart sad je prvi put izbliza vidio velikog Donanija. Službenička plaća nije mu dozvoljavala da posjećuje svečane koncerte velikog dirigenta. Donanija je poznavao s desetak ploča koje je imao kod kuće. Zvao ih je draguljima svoje diskoteke. Sad mu je stajao licem u lice i morao se jako naprezati da mu priopći ono što mu je morao reći.

— Riječ je o vašoj supruzi, maestro...— O mojoj... — Donanijevo srce kao da je ščepala hladna ruka. Opet je pogledao

prema Bombalu. — Ona je gore. Spava.— Sigurni ste?— Ali, čemu to pitanje? Naravno!Fritz Weghart gledao je usplahireno lice slavnoga čovjeka. Shvatio je da je Donanijeva

sigurnost bila samo glumljena, da nipošto nije siguran da mu žena spava u sobi br. 211.— Ima li vaša supruga bijeli sportski automobil? — upitao je. Donani je potvrdno

kimnuo.— Da.— Starnberške registracije? -Da.— Smijem li vas zamoliti, maestro, da pođete s nama...— Ali zašto? — Donani se ustobočio šaka stisnutih na leđima. — Molim vas za

objašnjenje, gospodo! Što je s mojom ženom? — glas mu se povisio do vikanja. — Ako je moja žena prouzročila nesreću onda je to... — naglo je zašutio i odjednom bespomoćno

pogledao isljednika Wegharta. Osjećao se kao da se u njemu gasi snaga kao kad izgori svijeća. — Ili... — glas mu je zamro.

Isljednik Weghart je spustio pogled. — Radi... radi se o identifikaciji... — rekao je otežala jezika.

Bernd Donani se svladao. Jedino mu je lice izgubilo svu boju pobijelivši poput njegove kose. Nekoliko trenutaka medu dvojicom muškaraca vladala je tišina. Weghart nije htio dirati u prvu bol. Donani nije bio sposoban izustiti ni riječi. Bombalo je, naslonjen na zid, lica zarivenog u maramicu, bezglasno plakao. On Carolu doduše nikad nije ni volio, instinktivno ju je oduvijek smatrao svojom tihom protivnicom, osjećao je da je ona klin između njega i Donanija, ali sad je u ovim užasnim minutama plakao. Manje zbog nje, a više zbog pomisli da bi ta nesreća mogla prekinuti Donanijev pobjednički pohod po svijetu.

— Ona... ona je mrtva... — konačno je rekao Donani.— Da.— Nesreća.— Bez sumnje. Ali trebamo još vašu potvrdu.Donani je podigao glavu. U njemu je zapinjala posljednja iskra nade. — Niste sigurni

da se radi o mojoj ženi...?— Devedeset devet posto, nažalost, jesmo. — Fritz Weghart gledao je svoje ruke. —

Soba br. 211 je prazna. Vaša je supruga morala ustati i otići. Smijem li vas zamoliti da pođete sa mnom?

— Gdje... gdje se to dogodilo? — Riječi su mu kao sasjeckane izlazile iz usta.— Na cesti koja vodi prema Wannseeu.— Wannsee? — Donani rukama prođe kroz kosu. — U ovo doba kod Wannseea?— To nije jedina nejasnoća, maestro.— Nije... — Donani se više nije mogao svladati. Bilo je besmisleno boriti se protiv

toga. Jednom se mora srušiti granica onoga što čovjek može izdržati. Sada je ovdje stajao jadan, star čovjek, obješenih ruku i spuštene glave, umoran i bez snage. — Idemo — rekao je jedva čujno.

Bombalo se odb'jepio od zida, ali Donani je niječno odmahnuo glavom. — Ostani.— Maestro...— Otkazi sve. Sve! — odjednom je tako zavikao da se isljednik NVeghart trgnuo, a

Bombalo uvukao glavu kao pred odronom kamenja. — Više ne želim čuti za glazbu! Ni riječi! Ništa!

Slijedio je isljednika Wegharta do velikog crnog, službenog automobila. Bombalo je opet pritisnuo maramicu na oči.

Otkazati sve koncerte. Užasna nesreća, pomisli.Kada su se ministar za kulturu i ostala gospoda užasnuti pojavili u prostranom

predvorju, on je još uvijek plakao.Donani je stajao pred izgorjelom olupinom automobila i zurio u smrdljive, još uvijek

užarene krhotine. Usprkos gašenju pjenom još uvijek je tinjalo. Posvuda uokolo ležali su razletjeli limeni dijelovi. Užasna eksplozija morala je raznijeti automobil u trenutku kad je udario u drvo.

Pored dogorjevajućih dijelova ležalo je, pokriveno bijelim platnom, tijelo na nosilima. Bilo je patuljasto malo. Gotovo poput dječjeg.

Isljednik Weghart položio je svoju ruku na Donanijevu. Kako god užasno bilo... morat će odmah povući maramu i zamoliti Do-nanija da u sparušenom izgorjelom tijelu koje je ležalo na nosilima prepozna svoju ženu.

— Molim vas... — rekao je tiho. Donani se polako okrenuo i pogledao pokriveno tijelo. — Molim vas, budite jaki, maestro — Weghart se borio s odvratnim gorkim okusom u ustima. Carolu Donani znao je s mnogih slika. Prekrasna žena, dragocjena poput fajanse. Ono

što je ležalo na nosiljci, preostalo od one ljepote, bilo je neopisivo. — Prizor izgorjelog čovjeka...

Fritz Weghart je opet oklijevao. Njegova službena dužnost bila je da pokaže leš, ali on se u ovome slučaju bojao. Ni Bernd Donani u ovome sparušenom, pougljenjenom tijelu više nije mogao prepoznati svoju ženu. Izgubilo je sve ljudske oblike.

Mahnuo je svome asistentu da platno ostavi preko nosiljke pa je, uhvativši Donanija za ruku, koraknuo nekoliko metara s njime ustranu. Donani ga je neodlučno slijedio. Pogled mu se vraćao nosiljci. Carola, mislio je čudeći se što uopće može misliti. Carola...

Fritz Weghart je otvorio veliku vrećicu i istresao nekoliko prste-nova na otvoreni dlan. Zlatna, od čađe pocrnjela ogrlica izvijugala je iz omota. Donani je teško kimnuo.

— To je nakit moje žene.— Sigurni ste?— Mogu vam čak reći gdje i kada sam ga kupio. Ovaj prsten s jednokaratnim

draguljom poklonio sam joj u Bostonu za petogodišnjicu braka.Glas mu je otkazao. Okrenuo se pokrivši oči rukom. Weghart je sačekao nekoliko

minuta prije nego što je nastavio sa svojim neizbježnim pitanjima. Donanija je potresenost potpuno slomila. Odgovarao je poput stroja u koji se ubacuje novčić i iz koga šuplje odzvanja odgovor na svako pitanje.

— Je li vaša supruga voljela divlju vožnju?— Ne. Uopće ne.— Znate li što je u ovo doba tražila na Wannseeu?— Ne.— S vama prije nije razgovarala o tome da će još jednom izaći?— Ne.— Imate li poznanike ili rodbinu u Wannseeu ili okolici?— Ne.Isljednik Weghart prekinuo je svoja pitanja. Donanija je u ovim trenucima htio

poštedjeti nekih pitanja i onoga što mu je još morao kazati. To se može reći sutra ili prekosutra, kad prođe prvi šok.

Donani je pogledao prema Weghartu. Oči, koje mu inače bijahu pune energije, bile su sad ugašene.

— Imate li još pitanja, gospodine isljednice?— Ne. Danas ne, maestro.— Svoju ženu htio bih pokopati u Starnbergu. Je li to moguće?— Naravno. — VVeghart je opet oklijevao, ali nije bilo mogućnosti da izmakne. —

Čim državno tužilaštvo dozvoli da preuzmete njeno tijelo.— Državno tužilaštvo? — Donanijevo lice postade još bijede. — Ali zašto? Sumnjate

li u nesreću?— To ne. Ali određene okolnosti... — Weghart je vršcima cipela strugao po mokroj

cesti. Donani je shvatio da isljednik izbjegava odgovor.— Molim vas, govorite. Nemojte me štedjeti. Od gubitka moje žene za mene ne može

postojati ništa gore.— Čudi me što je tijelo tako temeljito izgorjelo... — Weghart je tražio riječi da taj

užas izrazi u što blažem obliku. — Ako čovjek pogine u plamenu vatre tijelo mu izgori samo do određena stupnja, jer tjelesna vlaga djeluje kao zaštita. Kad se tijelo pretvori u ugljen, dakle, opekline ovakvog stupnja ne nastaju od izgaranja haljine ili sjedala u automobilu. Ovako nešto događa se samo ako netko sve to polije benzinom.

Donani je teško disao. Opet je zurio u tjelešce na nosiljci pokriveno bijelim platnom.— Ako je pri sudaru pukla cijev za dovod goriva i sve poprskala... — rekao je gotovo

nečujno.

— Cijev za gorivo je cijela.— Ali... — Donani je zbunjeno gledao Wegharta. — Što... što zaključujete iz toga?— Ne znam. Morat ćemo vašu suprugu podvrgnuti temeljitom pregledu u institutu za

sudsku medicinu.— Izvolite. Učinite sve... sve... — Donani se okrenuo. — Ona je mrtva. Samo to je za

mene još neshvatljivo. Mogu li poći kući...?— Moj kolega će vas odvesti natrag, maestro.Donani je pošao prema službenom vozilu vukući za sobom desnu nogu kao da gaje

kap učinila nepokretnim. Više se nije okretao natrag prema nosiljci. Ali kada je auto krenuo, pritisnuo je lice na staklo i zagledao se u krhotine i u malo, bijelim pokrivačem pokriveno tijelo. Plakao je... sada, u tami vozila. Nitko to nije ni vidio ni čuo.

Sam sam, mislio je. Sad sam potpuno sam. Nitko ne zna koliko sam je volio.

7.

U deset ujutro spustio se u Münchenu avion iz Berlina. U jedanaest Carola Donani je poništila svoj račun u jednoj minhenskoj banci. Isplaćene su joj sedamdeset dvije tisuće maraka. Direktor te bankovne podružnice osobno se pojavio na šalteru da vidi tko traži isplatu takvoga iznosa.

Jean Leelere se nasmiješio kad je primijetio upitne poglede. Carola je vani čekala u taksiju. Ček je bio u redu. Gotovinski ček kojeg je Carola Donani na poleđini osobno ispunila i potpisala.

Blagajnik je polako slagao svežnjeve novca na pregradi za isplate. Sedam po deset tisuća i dva po dvije tisuće maraka. Ravnodušna izraza lica Leelerc je uzeo novac i stavio ga u novu aktovku. Carola ju je kupila na putu s aerodroma u grad. Direktor banke se nakašljao. Leelerc je začuđeno podigao pogled.

— Izvolite? — upitno je rekao.— Je li gospođa Donani u Miinchenu? — upitao je direktor.— Ne, u Berlinu. Jučer je ondje bio veliki koncert.— Da. Čuo sam to na radiju. — Direktor je kimnuo glavom. Odgovor je bio korektan.

Nije bilo razloga za dodatna pitanja. Ali, ipak je s nelagodom gledao za Leclereom koji je s aktovkom stisnutom pod ruku napuštao banku.

— Sve je u redu, chérie — rekao je Leelerc ulazeći u taksi u kojem je čekala Carola. Iako mu je to teško palo, predao joj je aktovku. Pa ipak je to moj novac, pomislio je zadovoljno. Za poljubac, za zagrljaj, ona će me zatrpati njime. — A sada, slatko moje? — upitao je poljubivši joj uho.

— Na glavni kolodvor — rekla je Carola vozaču taksija.Sve je teklo kao podmazano. Baš kao što su zamislili za vrijeme leta u München.

Carola je prvim vlakom otputovala za Zürich, a Jean Leclere je odletio natrag u Berlin. Iz Zuricha ona je avionom produžila za Pariz. Potražila je sobu, ne u nekom velikom hotelu, nego u malom privatnom prenoćištu blizu crkve Montmartre Sacre-Coeur. Bila je to mala soba sa željeznim bračnim krevetom, ormarom i stalkom za pranje. Pogled s prozora pružao se preko uske, prljave, slepenaste uličice u kojoj su se tukle mačke i zavijao pas. Gazdarica je nije pitala ni za isprave ni odakle dolazi. Dobivši stanarinu za tri mjeseca unaprijed, sretno je rekla: — Svidjet će vam se ovdje, madame. Vjerojatno će i gospodin uskoro stići?

— Da, za nekoliko dana.Carola je kasnije ostala sama. Sjela je kraj prozora i promatrala stepenastu uličicu.

Djeca su galamila pred kućnim ulazom, muški je glas vikao, negdje je kreštao radio.

Tako počinje novi život, pomisli osjećajući kako je obuzima strah. Sve što sam predstavljala izgorjelo je na cesti za Wannsee. Povratka više nema. Ja sam sada jedno ništa koje posjeduje samo Jeanovu ljubav.

Preko ulice trčala je prljava djevojčica raspuštene kose, vjerojatno u dobi od jedanaest godina. Male tanahne nogice lupkale su po kaldrmi.

Carola Donani se ugrizla za donju usnicu. Moja djeca, mislila je. Izgubila sam ih. Nikad više neću vidjeli Alwinu i Babcttu. Nikad više neću čuti njihove glasiće: — Mama! Mama! — Ni trčati s njima preko livade prema jezeru. Ja sam mrtva. Pokopat će me za tri dana. Sve sam dala za taj novi život.

Bol koja ju je preplavila od tih misli bijaše tako jaka da se isprva ukočila, a onda istrčala iz kuće. Jurila je bez cilja po Montmartreu. Uza i niza stepenice. Napokon je sjela pod stupove Sacre-Coeura i zagledala se u slikare koji su svoje stalke postavili s lijeve i desne strane stubišta i po tisućiti put slikali najomiljeniji pariški motiv.

Moram zaboraviti. Moram jednostavno zaboraviti. Ja više nisam Carola Donani. Ja sam sasvim druga mlada žena koju voli muškarac po imenu Jean Leclere. Jednostavna mlada žena koja od života ne očekuje i ne želi ništa drugo osim sreće.

Ali može li majka zaboraviti djecu...?U isto vrijeme Leclere je otkazivao svoje namještenje u Pariškom filharmonijskom

orkestru. Kratko je razgovarao s prvim kapelnikom zamolivši ga da o njegovom otkazu obavijesti direkciju u Parizu.

— I što sada planirate, Leclere? — upitao je kapelnik nakon uzaludnih pokušaja da ga zadrži. — Znate li da će vam vaše nemoguće ponašanje, vi naime usred turneje napuštate svoj orkestar, onemogućiti da se pridružite nekom drugom poznatom orkestru.

— Imam druge planove. — Jcan Leclere je malo podigao obrve. — Držim se riječi našeg glazbenog boga: pravi se talent probija sam od sebe. Tako ću i sam učiniti. Vratim li se k vama bit će to samo u ulozi solista. Au revoir, monsieurl

Leclere je zadovoljno napustio filharmoniju. Od drugih glazbenika doznao je da se Bernd Donani zaključao u sobu i da nikoga ne pušta k sebi. Bombalo je zaklinjanjem i neprestanim kucanjem uzaludno pokušavao da mu se otvori. Sad je poput protjerana psa sjedio na stolici u hodniku ispred vrata i čekao da Donani izađe iz sobe. Jedini koji je smio ući bijaše konobar. Nije unosio nikakva jela. Na srebrnom poslužavniku nosio je samo čašu. Čašu mlijeka. Bombalo se osjećao kao da će mu prepući srce.

Istodobno je, međutim, direktor banke saznao za tragičnu smrt Carole Donani. Popodnevne novine objavile su izvještaj iz Berlina, a i radio je na vijestima javio o tome.

— Pa to je strašno! — vikao je direktor i pozvonio svome zamjeniku. — Pročitajte ovo. Kad je gospoda Donani poništila svoj račun, ona je već odavno bila mrtva! Pa tu nešto nije u redu! Zbog ovoga bismo mogli imati svakojakih svinjarija...

Posegao je za telefonom i nazvao minhensku kriminalističku policiju. Sat vremena kasnije isljednik Weghart imao je pred sobom na svome pisaćem stolu izjavu direktora minhenske banke.

— Znao sam da ovdje nešto smrdi! — uzviknuo je stavljajući ruku na telefax. — Potpuno izgorjela žena, nepoznati čovjek koji idućeg jutra podiže sav njezin novac... Ali ček je ispravan. To je potpis gospode Donani... nakon usporedbi više nije bilo nikakve sumnje. — Zamišljeno gledajući mimo svojih suradnika nekoliko je puta duboko uzdahnuo. — Neophodno je da gospodina Donanija pitamo je li njegova supruga imala ljubavnika. Više ga ne možemo štedjeti ni od toga šoka. Ako ga je imala, onda to nije bila nesreća nego ubojstvo. Gospodo, moj me osjećaj još nikada nije prevario. Kriminalist se doduše ne bi smio osvrtati na osjećaje već samo na tragove i dokaze.

Donani je podnio i ovaj posljednji udarac. Podnio ga je tim sabranije i lakše što je mogao dokazati da Carola nikad nije imala ljubavnika i da je tako nešto bilo apsurdno i pomisliti.

— Bila je najbolja, najvjernija i najiskrenija žena — rekao je promuklo od ganuća. — Uvreda je da se nakon smrti o njoj misli tako nešto.

— Ali ček, maestro — rekao je Fritz NVeghart zapinjući. — Ček je činjenica. Isplaćeno je sedamdeset dvije tisuće maraka.

— To će se razjasniti.— To se nikad neće razjasniti budući da mi lutamo u mraku.— Ostavimo pokojnicu na miru.— Tko je bio čovjek kojem je isplaćen ček? Direktor banke opisao ga je kao mladog i

elegantnog, južnjačkog izgleda.Bernd Donani se okrenuo. Nije htio da netko gleda muku na njegovu licu. Carola

nikad nije imala ljubavnika, pomisli. To je bilo potpuno nemoguće. Uvijek je bila kraj mene: prije koncerta, za vrijeme koncerta, poslije koncerta. Ljubavniku treba posvećivati pažnju. Ljubavnik zahtijeva vrijeme, a Carola nikad nije imala vremena. Uvijek je bila kraj mene. Weghartov glas trgnuo je Donanija iz razmišljanja.

— Jeste li imali nekakvih svađa u posljednje vrijeme sa svojom suprugom?Donani je odmahnuo glavom. — Nikada! — rekao je glasno. — Medu nama toga

uopće nije bilo!Zašto odjednom lažem, pomisli. Carola je u posljednje vrijeme bila jako nervozna.

Nekoliko puta vikala je da je ne razumije i da je usamljena. On to nije shvaćao tako tragično — svatko ima pravo da mu jednom popuste živci. Zar je to kod Carole bilo nešto više od napadaja neraspoloženja?

Donani je zadrto šutio. Prvi put je, misleći na Carolu, postao nesiguran. Njegova ljubav i njegovo povjerenje bijahu tako veliki da joj je dao ime — Anđeo. Ne tek tako. Ono je izraslo iz njegovih osjećaja i uvjerenja da je u Caroli stvarno dobio anđela.

— Postoji i druga mogućnost kako je ček mogao dospjeti u München — rekao je isljednik Weghart. — No, to je najobičnija konstrukcija: slučajni prolaznik, vozač, vidi plamteću olupinu, želi pomoći, priđe, spazi novčanik sa čekom, uzme ga i brzo se odveze. Doista, mi nismo pronašli nikakav novčanik niti pak nešto slično.

— Sigurno se tako nešto i dogodilo — rekao je Donani tiho.— Ali zašto bi vaša supruga ispunila tako visok ček? Na čitav svoj imetak?— Ne znam — rekao je Donani izmučeno. — Ne mogu je više pitati.Na tome je ostalo.Ni obdukcija u institutu za sudsku medicinu nije dala novih rezultata. Tijelo je bilo

previše pougljenjeno da bi pregled unutarnjih organa mogao dovesti do novih zaključaka. Samo jedno je bilo jasno: Carola Donani mogla je tako temeljito izgorjeti samo ako je bila polivena benzinom. Bila je to zagonetka koju je isljednik Weghart stavio u svoje spise i koja nikad neće biti riješena.

Upisan je službeni uzrok smrti: nesreća. Državno tužilaštvo pustilo je da se tijelo pokopa. U cinčanom lijesu prebačeno je vlakom u Starnbcrg. Bernd Donani i Pietro Bombalo letjeli su avionom. Imali su težak zadatak: morali su djeci reći da im mama više nije živa. Bombalo je u tu svrhu kupio veliku kutiju igrački — lutke koje su mogle same hodati, lutke koje su izgovarale čitave rečenice. Možda je moguće, mislio je, da se djeci tako skrene pažnja i da ne postanu potpuno svjesna značenja toga gubitka.

Sahrana je protekla tiho i u najužem krugu. Pored Donanija i djece samo su Bombalo i Carolina majka, Bertha Portz, slijedili lijes do grobnice. Zastupnici orkestra s velikim vijencem i zastupnici velikih opernih pozornica ostali su u kapelici groblja. Donani je sam

htio stajati kraj groba. Ta mu se želja ispunila; više nije bila senzacija vidjeti slomljenog starog, slavnog muškarca.

Djeca su razrogačenih očiju stajala kraj crnogoričnim granama okićene grobnice i upitno gledala blistavi lijes brončanih nogu i držaka. Bertha Portz čvrsto je držala ručice svojih unuka. Više nije plakala, bila je ukočena kao da je od kamena. Za nju je sve to bila zagonetka. Posljednje Caroline riječi još su joj odzvanjale u ušima. Optužbe, očaj. Žalila se da usprkos svemu sjaju živi u promašenom braku, u zlatnome kavezu iz kojega je pobjegla, ali drukčije no što je to ona zasigurno zamišljala. Je li Carola kod nje, svoje majke, tražila utočište da ne podlegne posljednjem iskušenju? Ako je to zaista bilo tako, onda je ona zatajila.

Bertha Portz je zurila u lijes koji se polako spuštao u grobnicu. Djeca su je potezala za ruke. Mlada djevojčica, Babette, trljala je nos na njenoj ruci.

— Bako — pitala je — je li sad mama uistinu anđeo na nebu? Bertha Portz je šutjela. Gledala je svoga zeta. Bernd Donani je imao zatvorene oči. Nije mogao gledati kako se lijes spušta.

— Tata je tako rekao — uporno je nastavljala Alwina.— Da, u nebu je — odgovorila je Bertha Portz tiho.— A što je onda to? -Što?— Ovo što se spušta u zemlju. Ako je mama na nebu... zašto tata onda plače?Bertha Portz privukla je djecu bliže sebi i ovila im ruke oko ramena.— Kasnije ću vam sve objasniti — rekla je stegnutog grla. — Budite sada mirne.— Kad će se mama vratiti s neba? — Babette je gledala prema ocu. On je koraknuo

prema grobu, sagnuo se i bacio tri pune šake zemlje na lijes.— To dugo traje. To je dalek put, Babettice.— Smijem li i ja baciti pijesak? Bertha Portz je nijemo kimnula glavom.Tako je sve prošlo; stajali su kraj groba, gledali u lijes i oprostili se zauvijek.— Ne... ne mogu to shvatiti — rekao je Donani gotovo nečujno. Obujmio je ramena

Berthe Portz, ali ne zato što je ona tražila oslonac, nego što ga je on trebao. — Što da sad činim? Umro sam s njom.

— Imaš djecu, Bernde. Ona nikada nisu imala mnogo od roditelja. Sada im ti moraš biti sve.

Donani je slušao predbacivanje shvaćajući da Bertha Portz u ovome trenutku više nije mogla potiskivati optužbe.

— Sve će se promijeniti... sve... — rekao je to tako daje zazvučalo kao prisega. — Ali sada je već prekasno.

8.

Ponovni Leclereov i Carolin susret bijaše čista opojnost. Kad je banuo na mala vrata pansionske sobice, bacili su se jedno drugome u zagrljaj ljubeći se kao da jedno drugome udahnjuju život. Ne razdvajajući se ni radi objeda, ostali su tako do sljedećeg ranog podneva. Opijeni sobom i bez drugih želja, zaboravljajući na svijet oko sebe, predavali su se jedno drugome do potpune iznemoglosti.

— Ovo je naš prvi dan — reče Carola sretno. Ležala je u pregibu njegove ruke i gledala komadić blijedoplavog neba pod gornjim rubom prozora. Ulicom su opet halabučila djeca, kreštao radio, a prodavač povrća glasno nudio svoju robu. — O čemu razmišljaš, Jean?

Leclere je poljubio njenu znojnu kosu i položio joj ruke na grudi.— Ni o čemu, chérie.— To nije ništa. Zar ne misliš o tome kako smo sretni?

— Da, da. — Leclere je prešao jezikom po suhim, od poljubaca i ujeda ispucalim usnama. Kakva je to žena, mislio je. Na cesti za V/annsee bila je hladna kao led i puna nekog neugodnog naboja; sad je pak umiljata, topla mačka. Uspravio se prisiljavajući se da ga njena nagost opet ne nadvlada i na noćnom stoliću potražio svoje cigarete.

— Daj i meni jednu — rekla je kad je već zapalio.— Otkad ti pušiš?— Od danas. — Pridigla se i dopustila mu da joj pripali cigaretu. Potom je iskočila iz

kreveta i ushodala se onako gola go sobi. Leclere ju je pratio čeznutljivim ali umornim pogledima. — Jesi li već razmišljao o tome da mi je potreban novi pasoš?

— S drugim imenom?— Naravno.— To će biti skupo, chérie.— Koliko?— Možda pet tisuća franaka.— Znaš li gdje se može nabaviti?— Ne, ali saznat ću.Stajala je pred prozorom i gledala kroz zavjese na ulicu. Njena duga plava kosa padala

joj je po ramenima, na njenoj bijeloj koži vidio je tragove svojih nokata. Kako krhko izgleda, pomisli. Nitko ne bi mogao naslutili kakav se žar krije u tome tijelu. Onaj što čovjeka može spržiti.

Odjednom mu je dvosmislenost poput žuči ležala u ustima. Cigareta mu više nije godila. Ugasio ju je.

— Gladan sam — rekao je hladno. — Ti nisi?— Jesam. Morali bismo poći u kupovinu. Ili da jedemo u nekom bistrou?— Daj da najprije krenemo — rekao je.Pola sata kasnije stajali su dolje kod gazdarice i predavali joj ključ. Stara, debela,

dostojanstvena žena samo ih je nijemo pogledala, uzela ključ, nakašljala se i nestala otraga u svojoj sobi. Prije nego što je nestala, nije propustila da baci jasan pogled na novine koje su ležale na stolu.

— Što joj je? — upitala je Carola uzimajući francuske novine. Treća strana bila je okrenuta na gore. Velika slika zanosne Carole Donani blještala je prema Leclereu. Ispod nje je pisalo: »Supruga slavnog dirigenta Bernda Donanija smrtno je stradala u prometnoj nesreći u Berlinu. Izgorjela je u svome sportskom automobilu.« Slijedio je podroban opis s mjesta nesreće.

Carola je vratila novine natrag na stol. Na njenom lijepom licu opet se pojavio onaj kruti izraz koji je uplašio Leclerea već one noći kad se dogodila nesreća.

— Prepoznala nas je — rekla je tiho. — Bilo je pogrešno misliti da je danas naš prvi dan.

— To će nam se posvuda događati. — Leclereovo dječačko lice bilo je bespomoćno. — Bila je to pogreška, chérie. Odmah sam to rekao. Previše si poznata da bi mogla nastaviti život a da te nitko ne prepozna.

Carola je odmahnula glavom. — Dođi — rekla je. — Zar da se zaustavimo u ničijoj zemlji? Pobjegli smo da bismo našli svoj raj, svoj vlastiti raj. Moramo nastaviti.

Kupili su sve što im je trebalo za večeru. Kruh, maslac, sir, salamu, bocu crvenog vina. Carola je kupila još nešto: novine. Kupila je sve novine koje su se mogle dobiti na kiosku. Natovareni poput prodavača novina oteglili su ih kući i zaključali se u sobu. Pretraživali su oglase, stranicu po stranicu.

— Pogledaj! — uzviknuo je Leclere odjednom i prstom pokazao oglas u novinama »Le Provencal«. — To bi moglo biti nešto.

Carola se nagnula preko Leclereovog ramena. Dok je čitala, zubima mu je grickala uho.

— Dr. Rene Lombard — pročitala je. — Privatna kirurška klinika za kozmetičke operacije.

—... korekture nosa, ušiju i dojki te operativno odstranjivanje masnih naslaga — nastavio je Leclere. — Rue de Frontiere. Marseille. — Uhvatio je Carolinu glavu i privukao je sebi. — Ti... ti bi to zaista učinila?

— Htjela bih biti nova žena — rekla je tiho. — Žena koja postoji samo za tebe. Ne želim imati ništa više, baš ništa, što bi podsjećalo na prošlost. Ne želim se više ni pogledati u ogledalu. Niti prepoznati Carolu Donani. Putujemo u Marseille.

— Kada?— Već sutra. — Uspravila se i široko raširila ruke. — Svaki dan koji proteče

izgubljen je dan. Moramo škrtariti na svakome satu. Nikad neće biti toliko vremena koliko bi mi trebalo za tvoju ljubav.

Jean Leclere je zatvorio oči. Mislio je kako je izazvao provalu vulkana i kako sada polako tone u njegov žar.

Tih dana je u dalekom Hamburgu ukoričena tragalica za nestalom ženskom osobom i gurnuta u pretinac među neriješene slučajeve.

Prije četiri tjedna nestala je dvadesetčetverogodišnja trgovačka namještenica Julia Saboldt. Bila je plavokosa, plavooka, vitka, visoka 164 cm i nosila je ljetnu haljinu s cvjetićima. Posljednji put je viđena u pratnji nepoznatog mladića na izlazu iz Kiela na Ree-perbahnu. Tu joj se izgubio svaki trag.

Nitko nije došao na pomisao da unesrećenu na cesti koja vodi iz Berlina prema Wannseeu dovede u vezu s Juliom Saboldt. Mrtva djevojka koju su pronašli u olupini automobila identificirana je kao Carola Donani. Ostao je sačuvan njezin nakit. Nije bilo razloga za sumnju.

Slučaj Julie Saboldt ostao je zauvijek neriješen.Žena je nestala. Tko se uopće brinuo o tome osim pokojničine rodbine?Tako se na tankom fasciklu u ormaru za spise slegla prašina.

Nakon nekoliko dana mira koje je Pietro Bombalo velikodušno »darovao« svome maestru, impresario je postao nemiran, hodao je pred Donanijem po vrtu uočljivo noseći pod rukom bilježnicu na kojoj se mogao pročitati blještavocrveni natpis »Termini«. Donani se pravio da ništa ne primjećuje iako to nije mogao previdjeti. Buljio je u svjetlucavu vodu u jezeru.

Od sahrane jedva da je progovorio koju riječ. Igrao se poput stroja s djecom, hvatao lopte, prebacivao se, kuglao i gradio kule u pijesku. Navečer je, međutim, sjedio na terasi ukočeno gledajući u prazno — slika i prilika stara, slomljena čovjeka koji više ne zna zašto živi. Bertha Portz je opet otputovala. Bježala je pred osjećajem krivnje i zatvarala se u svoje sobe u Berlinu. Stalno se pitala radi li se stvarno o nesretnom slučaju ili je Carola za trenutak izgubila živce i zaletjela se namjerno u drvo. Ako je to bilo zaista tako, onda ona toga dana, kad je posljednji put razgovarala sa svojom kćerkom, nije dobro shvatila njeno predbacivanje. Sada se više ništa nije dalo popraviti.

— Morate opet početi raditi — konačno je rekao Bombalo pošto Donani nije reagirao na tihe znakove.

— Neću — rekao je Donani umorno.— Ne odmah... možda za dva tjedna...

— Nikad više, Pietro.— Što to znači? — Bombalo je bilježnicu s terminima stisnuo uza se poput nekakva

štita.—Više u ruke neću uzeti štapić za dirigiranje!— Ali to je nemoguće, maestro!— Imam novaca koliko mi treba. Ostatak svoga života želim proživjeti u miru.— Ostatak svoga života!? S četrdeset i osam godina on govori o ostatku svoga života!

— vikao je Bombalo. Bacivši bilježnicu na livadu izveo je svoju poznatu predstavu. Čupao si je kosu zastirući njome lice. Kolutao je očima. — Dobit ću srčani udar! — dahtao je-

— Onda bih konačno imao potpuni mir — reče Donani bez samilosti. — Jednom zauvijek: više ne dirigiram. Ne mogu više. Zar to ne možeš shvatiti? Mrtav sam.

— Zato što vam nedostaje glazba! — vikao je Bombalo. — Maestro, nijedna bol nije tako velika da je glazba ne bi mogla izliječiti. Ne postoji bolji melem od glazbe. Mozart, maestro! Chopin! Beethovenova »Eroica«. Peta. Nedovršena Schubertova... Svijet je tako divan kada je pun glazbe! Mrtvi ste jer bježite pred glazbom.

— Ostavi me na miru! — Donani se okrenuo i ostavio Bombala da stoji. Otišao je do ograde i naslonio čelo na velike kamene vaze. Carola, mislio je. Sada imam vremena... sada kada je prekasno.

Lecnuo se. Iza njega zazvučao je orkestar. Prvi taktovi Brahmsove Akademske svečane uvertire. Donani se naglo okrenuo. Na terasi je stajao Bombalo pored gramofona.

— Dirigira Bernd Donani! — derao se.— Tišina! — galamio je Donani začepivši uši. — Mir! Ili ću sve porazbijati! Sve!Gledao je kako se vrti crna gramofonska ploča pa iako je začepio uši čvrsto prislonivši

dlanove na školjke, u sebi je čuo svaki zvuk. Sad počinju oboe... zatim trube... zašto su čela tako daleko... a sada Gaudeamus igitur... Svečana radost, gospodo! Uzviknuo je na zadnjoj probi. Zamislite da ste opet studenti! To mora klicati, to mora teći u srca kao vino!

Donani je spustio ruke. Oko njega se čula glazba. Zatvorio je oči i sagnuo glavu. Potom je podigao ruku i mahnuo... Bombalo je stišao zvuk.

— Maestro?— Kad putujemo?— Točno za dva tjedna.— Čajkovski i Prokofjev. Za uvod Borodinova Stepska skica iz Srednje Azije.Donani je kimnuo. — Možeš pristati.— Hvala, maestro — rekao je Bombalo tiho. Oči su mu se opet napunile suzama.— Mora se živjeti za žive a ne za mrtve, maestro.Donani je prešao rukom preko očiju. — Toliko je lijepih riječi, Bombalo. Ali one su

sada za mene prašina. Gdje ću dirigirati za dva tjedna?— U Marseilleu — rekao je Bombalo. — Bit će to velika večer.

Gazdarica pansiona nije ništa prigovorila kad je Carola već sljedećeg dana otkazala sobu. Budući da unaprijed plaćenu stanarinu nije trebala platiti, bila je čak toliko ljubazna da joj da dobar savjet za put:

— Trebali biste obojiti kosu i možda nositi naočale — rekla je dobroćudno. — Uostalom, želim vam sve najbolje, madame!

Riječ »madame« razvlačila je kao žvakaču gumu, s užitkom i zlobom za koje su sposobne samo žene prema ženama. Carola joj to nije zamjerila čak ni onda kad je Leclerea pogledala kao žohara. U njenim se pogledima jasno moglo pročitati što je mislila. Dječačić koji iz svoje svježe muževnosti izvlači kapital. Muška kurva.

Ti si s onu stranu čežnje, mislila je Carola kada je gazdarici okrenula leda i za Leclereom pošla na ulicu. U toj dobi je lako moralizirati. Jednom ću i sama biti u tvojim godinama, doći će to brzo pa ću i ja odmahivati glavom zbog mladenačkih gluposti. Ali ja sam još mlada i hoću živjeti i voljeti dok se muškarac trudi da mi skrene pažnju na se.

Put do Marseillea napola su prespavali stisnuti jedno uz drugo, premoreni prošlim ekstazama. Probudili su se tek pred Marseil-leom. Okruženi vikom i vrevom, seljacima s košarama prepunim voća i mornarima s punim mornarskim torbama, stajali su na željezničkom peronu.

— Kamo? — upitao je Leclere.— Opet u neki mali pansion.Leclere se namrštio. — Misliš li da je takva starogradska rupa onaj što pravilno

nastupa dobro će biti primljen. Violinista iz potkrovlja nitko neće ni saslušati.— Moram štedjeti, ljubavi. — Carola je prišla velikoj ploči na kojoj su abecedno bili

poredani svi hoteli u Marseilleu. Leclere ju je neraspoloženo slijedio. Umjesto solista kod Bernda Donanija postao sam psićem ove vulkanske žene. Umjesto da gladim g-žicu, ja gladim njena bedra. Umjesto adagiom u drugom stavku, ja se igram njenom kosom.

Malo se smirio od pomisli na novčanice u Carolinom malom kožnom kovčegu i na torbu od krokodilske kože prepunu nakita koji je stalno nosila sa sobom i koji nije ostavila u zapaljenom automobilu. Već će nekako krenuti, sam se pokušavao smiriti. To je ionako prijelazno doba. Tko traži sunce mora se uputiti prema njemu.

— Našla si nešto? — upitao je.— Ne. Svi su preveliki i preskupi.— Chérie, pa ne možemo živjeti kao prosjaci.— Moramo naći sobu gdje nikome neće upasti u oči da dolazi žena koja izgleda kao

što izgledam ja, a da se kasnije vraća posve drugo lice. Tek ako operacija uspije, možemo krenuti u svijet. Prije ne.

— U pravu si kao i uvijek, chérie. — Leclere joj je poljubio zatiljak. Bio je zadovoljan. Prešutio je da se bojao da ona nakon operacije više neće izgledati tako kakvu je sada voli. Bit će neobično kada izađe iz klinike, jer je više neću moći prepoznati. Ja ću zuriti u nju jer će biti strankinja, nova žena čije tijelo poznam, ali čije će lice biti posve drugačije. Hoću li se ikada naviknuti na to?

Uzeli su taksi i odvezli se u stari grad. Vozač ih je dovezao do nekoliko kuća u kojima su se izdavale sobe na tjedne ili dane. Carola se odlučila za treću ponuđenu sobu. Imala je pogled na more, luku i ribarske čamce. Leclere je podigao nos.

— Smrdi po ribi.— U susjednoj kući je postrojenje za kuhanje ribljeg ulja — rekla je gazdarica. —

Moje sobe zato imaju prednost što ih se ne kontrolira. — Žmirkala je znalački očima. — Uzet ćete je, monsieur?

— Da — rekao je Leclere nemoćno kad je vidio da Carola kima. — Zasad na tri mjeseca.

— Plaćanje unaprijed,molim lijepo.— Naravno.Potom su sjeli pred prilično velik prozor i gledali dio luke pred njihovom kućom.

Sunce je zalazilo, čamci su svijetlili crveno i plavo, more ljubičasto. Carola je zagrlila Leclereov zatiljak. Lijevom rukom milovala je njegove sklopljene ruke.

— Već četiri puta sam bila u Marseilleu — rekla je ona tiho.— Nikad nisam imala vremena da gledam zalazak sunca. U ovo doba Donani je već

bio nervozan pa sam ga morala smirivati. Nitko to ne zna, ali on je prije svakog koncerta imao užasnu tremu. Na njemu se to nikad nije vidjelo, uvijek je vladao sobom, ali uistinu se svake večeri bojao kao što se neki dječak boji injekcije.

— Zašto mi to sve pričaš? — upitao je Leclere promuklo. Miris ribe vrijeđao je njegov osjećaj za estetiku i prouzročio mučninu i želju za povraćanjem. Nikad u svome životu nije volio ribu, a sada je morao stanovati pored proizvođača ribljeg ulja.

— Zato što sam tako sretna.— Sretna?— Sada imamo vremena da gledam zalazak sunca. S tobom... samo s tobom. Zar to

nije neizmjerna sreća?— Naravno, chérie. — Površno joj je poljubio oči gledajući na more koje je postajalo

zlatnocrveno. — Kako se tek lijepo zalazak sunca mora vidjeti s terase »Atlantica« — rekao je ogorčeno.

Carola je, nasmiješivši se, privukla njegovu glavu k sebi.— Strpljenja, ljubavi moja. Strpljenja. Zar već nismo mnogo toga postigli u ovo malo

dana?Leclere je kimnuo glavom. A što bi mogao reći?— Zar ne bi htio svirati? — upitala je odjednom. Leclere je zbunjeno odgurnuo njenu

glavu.— Svirati? A što?— Svoju violinu.— Sada? Ovdje?— Da. — Potvrdila je glavom. Oči su joj imale strastveni sjaj.— Sviraj mi nešto. Bilo što. Samo neka bude lijepo, zaljubljeno, sretno... Sad bih

htjela čuti koliko me voliš.Leclere je rezignirano slegnuo ramenima, otvorio kutiju za violinu i pritisnuo

instrument uz bradu. Ludo, mislio je. Takve scene vole bakice u romanima. Violinist i odbjegla ljubavnica; drama iz života Amalie v. Grevenbroich. Dok to čitaju, ljudi sa smiješkom odmahuju glavom... A ja sada stvarno sjedim ovdje pred prozorom, okružen ribljim smradom, preda mnom je more i prljava luka i sviram. Pa to je smiješno... smiješno...

Opet je odložio violinu. Carola ga je gledala pognute glave.— Nećeš?— To je apsurdno, chérie — rekao je promuklo.— Ali ja te tako molim.Stisnutih usana iznova je pritisnuo violinu uz bradu i počeo svirati. Sarasateovu divlju,

kovitlavu, ekstatičnu chaconneu.Nije je odsvirao. Već nakon prvih taktova netko je žestoko zakucao na vrata. Leclere

je prestao svirati.— Tišina! — galamio je glas. — Prokleti bili, tišina! — Bila je to gazdarica. Glas joj

je zvučao oštro i zlobno. — Tko će podnositi to cviljenje?! Još samo jednom i letite van!Tapkajući koraci udaljavali su se dugačkim hodnikom. Jean Leclere je s gorkim

smiješkom vratio violinu u kutiju.— Glas naroda — rekao je prigušeno. — Tvoj raj, chérie, nalik je prije predsoblju

pakla.— Onda ćemo sanjariti... — privukla ga je sebi pa su opet stisnuti jedno uz drugo

sjedili i gledali na more. Kad se noć spustila na valove i kad su jarboli brodova i ribarskih čamaca poput golih stabala stršali na blijedom nebu, ona je podigla glavu. Posve jasnim, romantici stranim glasom, trijeznim poput vremenske prognoze na radiju, oglasila se u tišini sobe: — Sutra idem dr. Lombardu!

9.Privatna klinika dr. Renea Lombarda nalazila se izvan Marseillea, u tihoj ulici u

predgrađu. Mala vila koja je početkom stoljeća bila sagrađena u tada još usamljenom parku. Vlasnik je bio neki brodovlasnik o kome se pričalo da je tu vilu dao sagraditi za svoje ljubavnice baš kao što je Kralj Sunca podigao pred Parizom svoj slavni »Jelenji park«. Troškovi njegovog ljubavničkog života postadoše veći od njegovih prihoda, pa je dvadesetih godina imanje prodano na dražbi. Park je podijeljen na gradilišta na kojima su podignute obiteljske kuće. Ostala je samo vila s dijelom parka. Često je mijenjala vlasnike sve dok je dr. Lombard nije kupio i od nje napravio kozmetičku kliniku. Pregradnjama i dogradnjama on je vilu ljubavi pretvorio u uzornu kliniku opremljenu najsuvremenijom opremom. Pričalo se da u nju dolaze sedamdesetogodišnjakinje, a izlaze dvadesetogodišnjakinje. Doduše ne biološki, ali izgledom. Ali i to je bio uspjeh kojim je dr. Lombard privukao pacijente iz najimućnijih krugova Francuske. Kad bi uzmanjkalo posla — jer žene svojim prijateljicama nikad neće odati otkuda im nova mladost — on je davao oglase u novinama, pa onda odabirao najbolju klijentelu.

Nakon sekretarice i glavne sestre i sam dr. Lombard otvoreno se začudio što pred sobom vidi ženu kakva je Carola Donani. Navikao je da susreće klempave uši, iskrivljene nosove, predebele usne, obješene ili goleme grudi, masne kukove, obješene trbuhe i noge s venama, ali ne i ženu čija je ljepota na prvi pogled bila besprijekorna.

Dr. Lombard, visok, težak čovjek crvenkaste kose i zlatnih naočala, najprije je Caroli ponudio cigaretu. Stručnošću kozmetičkog kirurga divio se njenim prekriženim nogama.

— Smatram, madame — rekao je dubokim, smirujućim glasom — da je vaša posjet informativne naravi. Zacijelo je riječ o vašoj gospodi majci.

— Ne, doktore. Riječ je o meni. — Carola je ugasila cigaretu u velikoj srebrnoj pepeljari. Više se nije trudila da sakrije svoju nervozu. U ovoj situaciji bilo bi to besmisleno. — Htjela bih da me operirate...

— Molim, madame? — Dr. Lombard ju je opet pažljivo pogledao. Kad netko u dvadesetak godina svojim skalpelom poljepša nekoliko stotina žena, onda jako dobro zna gdje se nešto može popraviti, kod koga je nečega premalo ili previše. Vidi se to i kroz dobro skrojene kostime, njegov pogled prodire ispod grudnjaka i steznika i on zna kako tijelo izgleda nago unatoč tome što je skriveno savršenom odjećom. Kod nje dr. Lombard nije mogao otkriti ništa što bi trebalo popraviti, jedino možda blago prćasti nos. Ali to bi bilo vrijeđanje prirode. To je pristajalo ovoj ženi.

— Moje lice, doktore.— Vaše... Molim? — Dr. Lombard se nagnuo naprijed. — A što vam se ne sviđa na

njemu?— Ništa!Dr. Lombard je ustao. Nije poskočio, polako se podigao isturivši donju usnu. Zar bi

priroda mogla biti lako okrutna? Skriva li se u ovoj anđeoskoj glavi bolestan mozak.— Zašto ništa? — upitao je da bi dobio na vremenu i još bolje promotrio Carolu.— Držite me ludom, zar ne, doktore? — upitala je Carola. Lombard je potvrdno

kimnuo glavom. — Priznajem, sumnjam...— Više ne želim biti ovo što sam sada. Razumijete li?— Ne. Kad netko izgleda kao vi, trebao bi svako jutro stati pred ogledalo, raširiti ruke

i uzviknuti: Bože, zahvaljujem ti... Zašto biste htjeli izgledati drugačije? I pobogu, kako bi htjeli izgledati? Pa ljepši ne možete biti!

— Ne želim biti samo lijepa, želim biti druga osoba. Danas sam ovakva kakva jesam, savršena. Za nekoliko tjedana želim biti isto tako savršena, ali drugačija... Kako ću tada izgledati, prepuštam vašem znanju.

Dr. Lombard je skinuo svoje naočale pa ih zavrtio poput djeteta koje se igra čegrtaljkom. Njegova sumnja da pred sobom ima luđakinju povukla se pred drugom sumnjom. Nije oklijevao da je jasno iskaže.

— Madame! — rekao je glasno. — Ako dobro razumijem, ja bih vam trebao oblikovati drugo, isto tako lijepo lice. Trebao bih vas preobraziti, učiniti vas neprepoznatljivom, želite biti nova žena. Potvrđujete. Dakle, točno je. Kad se netko odluči na takav korak, onda je to iz velike nužde. Većinom se radi o kriminalnim pobudama. Madame, ja ispravljam okrutnosti prirode i štetnosti ugodnom životu, ali ja ne pružam pomoć zločincima!

Carola Donani je ostala sjedjeti iako ju je dr. Lombard stojeći kraj vrata očigledno želio, doduše prešutno, izbaciti iz kuće.

— Varate se, doktore — rekla je ona. Dr. Lombard je i dalje stajao kraj vrata.— Zašto, madame?— Nemam mogućnosti da vam donesem dokaze. Mogu vam se jedino zakleti da mi

nije nakana da zataškam neki zločin. Ne znam je li vam ženska zakletva čvrsto jamstvo.— Slabašno, madame. — Lombard je sagnuo glavu vrativši se polako u sobu. —

Zakletva žene sliči na uvučene mačje kandže. Usprkos baršunastim šapicama kandže su uvijek pripravne.

— Tako nešto može reći samo Francuz. — Carola se nasmijala, ali to je zvučalo posve neprirodno. — Ne bih vas htjela uvjeravati, ali razumjet ćete me ako vam kažem da imam ljubavnika.

Dr. Lombard je podigao obrve. Kao Francuz nije se čudio tome priznanju. Mnogo žena koje su prešle preko njegovog operacijskog stola nisu se odlučivale na taj korak zbog svojih muževa već zbog ljubavnika.

— Mlad je? — odmah je upitao dr. Lombard.— Da.— Ali ni madame nema trideset godina.— Dvadeset sedam.— Mogao bih vas razumjeti da imate četrdeset pet ili više i da vam se dopada neki

dvadesetpetogodišnjak.— Svome ljubavniku izgledam previše njemački.— Molim? — Dr. Lombard je sjeo gurnuvši naočale na nos. To priznanje bijaše nešto

što gaje u čitavoj njegovoj dosadašnjoj praksi najviše iznenadilo. — Previše njemački?— Ja sam plava... prirodno, doktore.— Možete obojiti kosu.— Ali moje lice, oblik mojih očiju, obrve, nos... sve je to previše sjevernjački...— Sigurno. I to kao iz udžbenika o tipovima.— Moj prijatelj bi volio da imam nešto južnjačko.— Idiot. Oprostite, madame.— On voli crnu kosu, bademaste oči, uzak, ravan, malen nos. On voli mješavinu

istoka i zapada, dakle, nešto drugo nego što sam ja. Ali ja bih htjela biti onakva kakvu on želi. Razumijete li sada, doktore?

— Ne — odgovorio je dr. Lombard iskreno. — Ako je to istina što kažete, onda bi se vaš prijatelj morao podvrći psihijatrijskom pregledu. Nikako ne mogu razumjeti da se zbog njega želite unakaziti.

— Ne želim se unakaziti, doktore. Napravite od mene južnjačku ljepoticu. — Carola je otvoreno gledala dr. Lombarda. — Vi biste trebali znati na što je žena sposobna kad voli.

— Nažalost. — Dr. Lombard je uzdahnuo i sklopio ruke. Preko vršaka prstiju gledao je Carolu. — Operacija će otprilike stajati 30.000 franaka.

Carola je ustala. — Potpuno se uzdam u vaše iskustvo. Platit ću.

I dr. Lombard je ustao. Bilo je očito da je oklijevao prije no što je upitao: — Smijem li još jednom razmisliti o vama, madame?

— Naravno, doktore. Vratit ću se sutra. Ako se odlučite, mogu odmah ostati u vašoj klinici.

— To je dobro. — Dr. Lombard je poljubio Carolinu ruku. Više nije nosila vjenčani prsten, ali je dr. Lombard po svijetlome tragu na jednome prstu vidio da ga je već nosila.

— Molim vas, dajte svoje ime i adresu glavnoj sestri u uredu. Carola je kimnula glavom. — Do viđenja do sutra, doktore.

— Do sutra, madame.Glavna sestra uzela je njene podatke. Carola se prijavila kao Magda Burger iz

GieBena,Korbachweg 19.Dr. Lombard je sačekao dok je Carola izašla iz kuće i uputila se prema vratima parka

ispred kojih je čekao taksi. Uzeo je novu karticu iz kartoteke i pročitao njene podatke.Ime je lažno, razmišljao je. I ono što mi je ispričala samo je dopadljiva laž. Mora

postojati drugi razlog zbog kojega bi svoju savršenu, hladnu ljepotu htjela zamijeniti privlačnijom.

Još nešto je mučilo dr. Lombarda. Nakon što je Carola ušla u njegovu sobu, on ju je začuđeno pogledao pokušavajući se nečega sjetiti.

Poznata mi je. Ne znam gdje i kada, ali ja sam je već jednom vidio. Ovo nije naš prvi susret.

Ali koliko god je razmišljao, nije se mogao sjetiti da je to bilo prije dvije godine. Nakon Donanijeva koncerta predstavljen je njegovoj supruzi za vrijeme svečane večere. Bio je to samo površan susret, ali dašak sjećanja je ostao.

Orkestar je svoga šefa dočekao u Kolnu. Sjedio je na podiju velike dvorane »Gürzenich«, kao i uvijek za vrijeme probe, zasukanih rukava, dobre volje, ugađajući instrumente i proučavajući note. Nikome i nije palo u oči što je na mjestu Francuza Jeana Leclerea u zadnjem redu prvih violina sjedio novi violinist koji će uskoro prvi put svirati pod Donanijem. Moglo se predvidjeti da ga ni Donani neće primijetiti osim ako ne odsvira krivi ton. Na to bi Donani odmah odmahnuo svojim štapićem i simbolično ga upro u njega.

Pietro Bombalo je dao uputu koje se svatko u orkestru pridržavao kao da je to pasaža u simfoniji: »Ni riječi o nesreći, ne pokazati sažaljenje, bez žalosna izraza lica i stiskanja ruke oborena pogleda u kojem bi Donani mogao pročitati — jadnice.«

— Pokaže li netko samo tračak samilosti, uškopit ću ga! — prijetio je Bombalo. — Ništa se nije promijenilo, jasno? Prekjučer je bila proba, jučer također, danas, sutra. Dane koji nedostaju jednostavno zaboravljamo.

Berndu Donaniju bilo je stvarno ugodno što su glazbenici kao i uvijek udarali o svoje instrumente kad je, izlazeći iz sobe za umjetnike, krivudajući između redova, stupio za stalak. Pozdravio je prvog kapelnika i smiiešio se na sve strane. ._

— Dobro jutro, gospodo — rekao je. Kod prve riječi njegov je glas još zvučao potmulo, ali na kraju rečenice opet se potpuno savladao. Pogledao je otvorenu partituru pred sobom i zaklopio je. Borodinova stepska skica. Znao ju je napamet. To je sitnica za dirigenta koji je jednom iz glave dirigirao »Nirnberške majstore pjevače«.

Donani je podigao svoj dirigentski štapić i pogledom prešao preko orkestra. Vidio je oči pune očekivanja, svirači drvenih duhaćih instrumenata su se već namjestili, očekivao se znak njegove ruke pod kojom će se »srednjoazijska stepa« pretvoriti u tonove.

Donani je odjednom spustio ruke. Prvi kapelnik se uznemirio i ogledao.— Gdje je gospodin Leclere? — upitao je Donani.— Gospodin Leclere?— Na njegovom mjestu je drugi gospodin. Molim vas, kako se zovete?

Novi violinist podigao se dršćući. — Franz Schultes — rekao je kao u dvorištu vojne kasarne.

— Hvala. — Donani je odmahnuo. Prvi kapelnik je prišao pultu.— Gospodin Leclere je dao otkaz prije nekoliko dana. Rekao je da hoće...— Znam, znam. — Donani je odmahujući rukom prekinuo kapelnika. — Poželimo

mu sreću, zar ne? — Napeo se podigavši opet štapić. — Gospodo... možemo početi!Kad su zazvučali prvi taktovi stepske skice, pastirova pjesma tužbalica, beskrajna

stepska osama, prostranstvo neba i zemlje, Donani je kratko pomislio na Jeana Leclerea. Nikad neće dospjeti do solista, razmišljao je. Umjetnik mora znati podnositi kritiku. Kad se netko već u svojoj mladosti smatra nepogrešivim, bijedno će završiti zbog precjenjivanja samoga sebe. Šteta; iako nije genije, Jean Leclere je ipak darovit orkestarski violinist.

Na vratima sobe za umjetnike stajao je Pietro Bombalo napeto promatrajući Donanija poput psihijatra koji nadzire pacijenta na kome iskušava neki test. Čovjek poput Donanija ne može živjeti bez glazbe, bilo je Bombalovo mišljenje. Osim toga on ne može i ne smije živjeti bez žena. Iz te jednostavne spoznaje izrasla su besmrtno djelo.

U obrazovanju osjećajnosti u Bombala se osjetio napredak. Uvidio je da vrijeme za rješenje tog problema još nije došlo. Trebalo je pustiti da prvu bol prekriju ožiljci svakodnevice. S druge strane, kad se Donani pomiri s nepromjenjivim, bio je spreman da ne oklijeva dugo. Posredovanje u upoznavanju lijepih žena Bombalu se već unaprijed činilo izuzetno delikatnim poslom kojem se temperamentni južnjak iskreno veselio. Carola Donani je mrtva, razmišljao je potpuno trijezno. Ali Bernd Donani ima još dobrih dvadesetak godina pred sobom — kako na podiju tako i u krevetu. Nema smisla odricati se života.

10.Prva proba nakon tragična događaja protekla je bez neočekivanih situacija. Donani je

izvana opet bio onaj stari — šef, čovjek apsolutna sluha koji je kod najmanjeg nesklada prekidao kucajući i koji je sadržaj simfonije i njeno značenje mogao objasniti poput zanimljiva romana.

O Chopinovom klavirskom koncertu br. 1 održao je jednom jed-nosatno predavanje prije nego što je počeo s probom. — Samo onaj tko poznaje svijet i ozračje iz kojega potječe neko djelo može ga naknadno protumačiti — rekao je pritom. — Ne sviramo samo note, gospodo, mi skladateljevu dušu želimo učiniti vidljivom!

Nakon probe Donani je sjedio sam u sobi za umjetnike i ispijao veliku čašu mineralne vode. Bombalo je stalno bio u njegovoj blizini i brinuo se poput dadilje. Donio mu je novu košulju, jer je prva bila mokra od znoja, pružio mu je kolonjskom vodom namočen papirnati ručnik kojim se Donani trljao, pokušavao je činiti sve ono što je ranije radila Carola. Donani ga je shvatio i zahvalno mu se nasmiješio, ali tužna pogleda.

— Nikad više neće biti tako kao što je bilo prije — rekao je u predahu prije povratka orkestru. Pietro Bombalo je kimnuo glavom.

— Vrijeme će pregaziti i nas i našu bol, maestro. — Bombalo je cupkao po Donanijevoj košulji iako više ništa nije trebalo srediti. — Na kraju, mi još uvijek imamo glazbu.

— Na svu sreću, Pietro! — Donani je kimnuo glavom i ušao u dvoranu. Proba je nastavljena. Kad je ponovo podigao štapić, morao je obuzdati unutarnji nemir. Ostario sam, pomisli duboko udišući. Za nekoliko dana postao sam starac.

Točno u devet sati izjutra Carola Donani je opet sjedjela na stolcu s kožnom navlakom u primaćoj sobi dr. Lombarda. Glavna ju je sestra primila ljubazno, ali hladno rekavši da dr.

Lombard još doručkuje i uz molbu da ga sačeka još samo minutu. Ustvari, sjedio je u susjednoj sobi, maloj biblioteci, ne znajući ni sam što da učini s Magdom Burger iz GieBena. Da je jednostavno izbaci ili daje pretvori u ljepoticu južnjačkog tipa? Iznos od trideset tisuća franaka koji je on svojevoljno izrekao, a ona bez oklijevanja prihvatila, igrao je pritom važnu ulogu. Dr. Lombard je u dugovima. Nisu ga pritiskivali, ali ipak su bili neugodni. Neke nove sprave, pogotovo u odjelu za masažu, još nije platio. Kamate su rasle, a s trideset tisuća franaka mogao bi se napraviti lijep korak naprijed.

Carola Donani je naslonila glavu na naslon stolca i zatvorila oči. Bila je umorna. Oproštaj od Jeana Leclerea bijaše posljednji zanos koji je doživjela kao Carola. Prije sat vremena rukama je obujmila njegovu glavu i rekla: — Pogledaj me još jednom, dragi. Kad se vratim, bit ću posve drugačija... Ali samo u licu... moju dušu i moje tijelo opet ćeš naći.

— Bojim se, chérie — rekao je Leclere. Volio ju je i ljubio očajničkom neobuzdanošću, kao da se zauvijek rastaju. — Ostani takva kakva si sada. — Tepao joj je. — Želim te ovakvu, pa makar morao bježati po cijelome svijetu. Ne drugačiju. Molim te, ne drugačiju. Oboji kosu, nosi periku... to se može promijeniti... Ali nakon onoga što ćeš učiniti, nikad više tvoga pravog lica.

— Ja baš tako i hoću, ljubavi moja. — Obuhvatila ga je, a njezin zagrljaj bio je tako divlji da mu je noktima oderala kožu na leđima. — Ne želim da me išta podsjeća na ono što je bilo jučer, čak ni moje lice.

Carola se trgla kad ju je netko dodirnuo. Zaspala je na stolcu. Pred njom je stajao dr. Lombard i promatrao je kroz blješteća stakla svojih zlatnih naočala.

— Iscrpljeni ste, madame?— Da. — Gledala ga je otvoreno. — Opraštali smo se. Besramno je priznati tako

nešto, zar ne?— Mislim, madame, da se nalazite u ostrašćenom stanju zbog kojega vam je pogled

na realnost posve zamagljen. — Dr. Lombard je sjeo nasuprot Carole i nagnuo se naprijed. — Moram vam reći da je sve što će se dogoditi vaša želja i da je nepovratno.

— Znam. Ja to i želim.— Povratka nema.— Bilo bi užasno kad bi postojao!— Ne varate li se u svojoj ljubavi? Ako je vaš ljubavnik mladi od vas...Carola je dr. Lombarda prekinula jednim pokretom ruke. — Znam što želite reći,

doktore. Ne bojim se ja toga. Jean i ja se toliko uzajamno trebamo da ni jedno ne bi moglo živjeti za sebe. Znam, međutim, i to da je taj zajednički život ograničen. Možda će nam ostati dvadesetak godina. Ali recite i sami, doktore: nije li dvadeset godina sreće više no što si čovjek može poželjeti? Schil-ler je jednom rekao: »Provedeš li samo jedan dan u raju, smrt ti nije nikakva pokora.« Bio je skroman, doktore. Ja imam dvadeset godina raja. Zašto bih se bojala?

Dr. Lombard je šutio. Odjednom se počeo diviti ovoj ženi koja je odbacivala svoju ljepotu, koja se lažno predstavila i bez imalo stida govorila o svome ljubavniku kao o pudlici koju je vodila na lancu.

— Madame je udata? — upitao je odjednom.To je trebalo biti iznenađenje, ali Carola je mirno odmahnula glavom. Na njenom licu

se nije moglo primijetiti nikakvo iznenađenje.— Ne više, doktore.— Rastavljena?— Udovica.— Tako mlada, madame?— Moj muž je bio znatno stariji od mene. To možda i objašnjava moju čežnju za

mladošću.

— Više nemam pitanja, madame. — Dr. Lombard se podigao. — Kad možemo početi?

— Odmah. — Carolin glas je sada ipak bio nešto nesigurniji. — Ponijela sam najpotrebnije stvari. Kako dugo će to trajati?

— Dva mjeseca.— Lice će mi biti glatko i bez ožiljaka? — Nadajmo se.— Predajem se u vaše ruke, doktore. Imam povjerenja u vas. Dr. Lombard je grickao

donju usnu. Još je mogu odbiti. Još mogu reći: Ne. Neću to učiniti. Moja liječnička savjest ne dopušta mi da bezrazložno operiram. Ali onda će otići drugome. Možda će čak dospjeti do nekog nadriliječnika koji će unakaziti njeno divno lice, dok ja imam mogućnost da s malo sredstava učinim od nje drugu osobu. Korektura nosa i očiju. Drugačiji oblik obrva, boja kose... i nitko je više neće prepoznati.

— Soba pet — rekao je hrapavim glasom. — Sestra Anne će vas odvesti tamo. Najprije se odmorite, madame. Naspavajte se. Počet ćemo sutra ujutro.

Okrenuo se i bez pozdrava napustio sobu. Bio je razočaran samim sobom jer nije smogao hrabrosti da jasno kaže — ne.

Carola je pričekala da se iza širokih leda dr. Lombarda zatvore vrata. Onda je otvorila svoju torbicu i stavila svežnjić novčanica na stol. Deset tisuća franaka predujma za novo lice.

Kroz druga vrata ušla je mlada sestra s bijelom kapicom na glavi.— Madame Burger? — upitala je.— Da... — Čarolije za trenutak zastalo srce. Kucnuo je trenutak. Kad sa sestrom Anne

napustim ovu sobu, povratka više neće biti.— Smijem li vas zamoliti, madame?Uzela je svoju torbicu i pošla za sestrom Anne iz šefove sobe. U zamračenom staklu

jednog prozora još jednom se ugledala... vitka glava, uokvirena zlatnom kosom.— Adieu! — rekla je tiho.Onda je zabacila glavu i velikim, snažnim koracima pošla za sestrom Anne.

Jean Leclere je nakon Carolina odlaska ponajprije otkazao sobu u luci. Postigao je čak i nešto nevjerojatno. Uspio je da mu, doduše uz prijetnju da će policiji ukazati na njeno svratiste, gazdarica vrati unaprijed plaćenu stanarinu.

— Vi ste svinja, monsieur — rekla je ona bacivši mu novac u lice. — Takve kao što ste vi trebalo bi podaviti poput mladih mačića!

Jean Leclere se nasmijao na svoj dječački, zavodljivi način, pozvao taksi i otišao. Kao adresu naveo je luksuzni hotel »Atlantic«. Pred ulazom izašao je iz kola kao mladi knez. Posluga je naglo otvorila vrata, a glavni portir se malo naklonio. Nije bilo potrebno da pita tko ulazi, jer je već imao iskustva. Kad netko putuje s tri kovčega od prave krokodilske kože, onda bi bilo drsko raspitivati se o osobi. Već nastup i prtljaga predstavljaju podsjetnicu koju u svakom međunarodnom hotelu znaju pročitati.

Jean Leclere je unajmio apartman s pogledom na more i vlastitim poluotvorenim balkonom. Sretno je raširio ruke kad je, stojeći u velikoj, svijetloj sobi gledao na more i čuo glazbu plesnog orkestra sa sunčane terase. Konobar u fraku posluživao je iza njega naručeni whisky s ledom.

Skok u život na velikoj nozi je počeo. Već u djetinjstvu Jean je sanjao kako će jednom s mnogo novaca u džepu igrati ulogu u životima bogatih. Kao dječak on je u kinu, vrelih obraza, promatrao svijet o kome je snivao. Kao izgladnjeli student glazbe on je u Parizu i Berlinu za vrijeme odmora između semestara svirao violinu u barovima velikih hotela. Ali i danas vidio je samo sjaj ne doživljavajući ga u samome sebi. Omirisao je bogatstvo, ali ga

nije smio dodirnuti. Njemu, dječaku iz dvorišne kuće br. 24 u Rue de Joffre u Arlesu, novac je značio sve. Za njega je ostvarenje njegovog životnog sna bio trenutak u kojem bi u krugu frakova i večernjih haljina stajao ravnopravno, bogat poput ostalih i neovisan o hirovima svijeta koji ga okružuje.

Carola mu je dala pet tisuća franaka. Nije to bilo mnogo, ali Leclere je odlučio da s time započne. Pred sobom je imao dva mjeseca. Carola mu je zabranila da je posjećuje u klinici dr. Lombarda. Nije htjela da doživi rađanje nove ljubavnice nego da je kao dar primi u novome sjaju. Neka samo piše o tome što radi.

Ponajprije, tako je planirao, neće raditi ništa. Htio je ojačati za svoj proboj u međunarodne uspjehe. Onda će pun energije svirati pred najboljim impresarijima. Bio je siguran da će ga već prvi staviti pod ugovor. S tim bi ugovorom dočekao Carolu pred klinikom i rekao joj: — Pogledaj! Sada si ljubavnica slavnog čovjeka!

Leclere je taj plan provodio dosljedno. Tri dana zagriženo je vježbao, odsviravši svoj repertoar od početka do kraja. Svirao je u kupaonici kako svojim vježbama ne bi doveo do ludila susjede u apartmanima. Neprestance je svirao teške skladbe, medu njima i Kreislerovu kadencu zbog koje je pao kod Donanija. Kupio je ploče svojih slavnih kolega, naručio gramofon u sobu i svirao zajedno s Menuhinom i Riccijem. Zvučalo je izvanredno, pa je Jean Leclere bio zadovoljan sobom.

Četvrtog dana uvečer kad se iz blagovaonice vraćao u ogromnu dvoranu, opazio je tek postavljene plakate. Stao je i stisnuo usne.

II simfonijski koncert.Bernd Donani i Pariški filharmoničari

Donani je došao u Marseille. Opet je dirigirao. Svladao je šok zbog gubitka žene.Vidno uzbuđen Leclere je prišao recepciji i rezervirao jednu kartu.— Ne, ne u prvim redovima... što više otraga — rekao je glavnom portiru. — Znalci,

dragi moj, sjede otraga. Ondje gdje zvuk lebdi daleko u prostoru. Naprijed vas preplavi bujica instrumenata pa finoću i ne čujete.

Kasnije je sjedio na terasi i nervozno miješao svoj cafe creme. Da napišem Caroli da će Donani ovdje za desetak dana dirigirati? Odbacio je tu pomisao. Ionako će već doći u dodir s prošlošću. A ona to nije htjela. Tražila je spas u novom licu.

Zagriženo je, želeći da se probije vlastitom snagom, i dalje vježbao u maloj, crno popločenoj kupaonici. Svaki treći dan napisao bi Caroli dugo pismo. U luci je u prljavim lokalima stupio u vezu s krugom krivotvoritelja koji su isporučivali lažne putovnice svih nacionalnosti. Njemačka je putovnica ponuđena za tri tisuće franaka.

Leclere je dao dvije stotine franaka predujma i za to dobio adresu na koju će se obratiti kad novo Carolino lice bude gotovo i kad bude mogao donijeti sliku za putovnicu.

U jednoj od najboljih trgovina muške odjeće u Marseillu kupio je smoking, odjenuvši se tako za gala-večer. Tri puta je pokušao telefonom razgovarati s Carolom. Sestra s odjela nije ga ni spojila s obrazloženjem da je madame to zabranila i da se s njom ne može razgovarati. Tako Leclere tih dana nije ništa čuo o Caroli. Nije znao ni kako se osjeća ni da li su operacije već počele. Poslušno je pisao svoja pisma ne dobivajući nikakav odgovor.

Uvečer za Donanijeva koncerta čekao je u predvorju da se dvorana napuni. Onda je sjeo na svoje mjesto, sasvim otraga, u predzadnjem redu, ispred stupa, nešto prije gašenja svjetla, kad je još samo podij s orkestrom bio jarko osvijetljen.

Tu su svi. Debeli Marcel sa svojim čelom, a ondje Hubert. On je još uvijek kao i ranije onako zgrbljen za svojim kontrabasom. Prvi kapelnik još jednom provjerava ugađanje violina. Arogantno kao i uvijek. Kicoš koji se smatra drugim Donanijem. Ah, jadni Jules, još uvijek pati od hunjavice. Već dvije godine curi mu iz nosa, jer nijedan liječnik ne može izliječiti

njegovu kroničnu hunjavicu. Budući da sjedi iza bubnjeva, to se i ne primjećuje; uvijek ima dovoljno vremena da si obriše nos prije nego što počne udarati po svojim telećim kožama.

Jean Leclere je osjetio kako se u njemu budi tuga protiv koje se uzalud borio. Zurio je u svoje mjesto u posljednjem redu prvih violina. Ondje je sada sjedio novi violinist, mlad kao i on, uočljivo nervozan, sav u znoju. Izgledao je blijedo, kao daje od straha dobio proljev.

Tako je bilo i sa mnom, razmišljao je Leclere. Kad sam prvi put sjedio nasuprot Donaniju, nisam osjećao ni svoje srce. Visjelo mi je negdje u grkljanu, pretvorivši se u kuglu koja me gušila. Ali kasnije to samo od sebe nestane. Sve postane rutina, navika, jednostavno posao.

Vrata sobe za umjetnike naglo su se otvorila. Na podij je stupio Bernd Donani. Dvije tisuće gledalaca je zapljeskalo. Leclere se, kao da je odjednom postao kratkovidan, nagnuo naprijed i zabuljio u visokog, bjelokosog dirigenta.

Donani se blago naklonio. Lice mu je bilo mršavo i ozbiljno, nedostajao mu je slavni smiješak. Gotovo tužno preletio je pogledom preko dvije tisuće glava, isturene brade, kao da se protiv svoje volje prisiljavao na naklon.

Leclere je duboko uzdahnuo. Umjesto bijele, u malom džepiću fraka, Donani je nosio crnu maramicu. Vidljiv znak njegove tuge. Leclere je zatvorio oči. Osjećao je kako ga obuzima vrućina; činilo mu se da će mu svakog trena puknuti glava.

Ustao je ukočenih prstiju i klecavih koljena te se progurao kroz red do izlaza. Vrata su se zatvorila za njim u trenutku kad su zaz-vučali prvi tonovi. Tužbalica beskrajnog stepskog prostranstva. Vratar je požurio prema njemu.

— Nije vam dobro, monsieur? — upitao je zabrinuto.Leclere je odmahnuo glavom. — Napadaj slabosti... ništa ozbiljno... Proći će to...Napustio je koncertnu kuću i vratio se u hotel.To nikamo ne vodi, razmišljao je sjedeći u tamnoj sobi i zureći u more. Takvim

skrupulama čovjek si samo pregrađuje put. Kvragu, što se mene tiče jedan Donani? Ja sam Jean Leclere i samo moj život je važan.

Ali koliko god se trudio da tako misli — ostajalo je to na površini. U sebi je još uvijek vidio tužno lice velikog Donanija koji se više nije mogao smiješiti...

Jutro je bilo sunčano kad je dr. Rene Lombard htio započeti s prvom operacijom. Carola je duboko i dugo spavala pa se osjećala svježom i odmornom. Dr. Lombard je ušao u njenu sobu držeći u ruci veliki fascikl s fotografijama i crtežima.

— Prije nego što počnemo, madame — rekao je sjedajući za stol na kojem je ostalo sude od jutarnje kave — moramo se dogovoriti o novom, željenom obliku nosa. Za južnjački tip na raspolaganju nam je devet oblika... od rimskog nosa do južnotalijanskog nosića.

Carola se nasmijala i bacila pogled na fotografije i crteže.— To potpuno prepuštam vama, doktore — rekla je veselo.— Onda će ostati ovakav kakav je sada.— To je jedino što ne dolazi u obzir. Napravite od mete tip a la Carmen.— To je sramota, madame. Znate li?— Mi to oboje znamo, doktore. No ipak.— Smijem li još jednom...— Ne! — Carola je energično odmahnula glavom. — Željela bih nešto zaboraviti i to

mora biti konačno!— Dakle... za sat vremena u operacijskoj sali. — Dr. Lombard je ustao i s uzdahom

napustio sobu.Carola je grickajući donju usnu sklopila jutarnje novine. Na stranici s oglasima

nalazila se uokvirena najava:Svečani koncert Pariških filharmoničara pod vodstvom Bernda Donanija.

On već može dirigirati, pomisli ogorčeno. Tako brzo me je zaboravio... Osjetivši bol uvjeravala se kako joj je to sasvim svejedno.

Tako sam mu malo značila. Zgužvala je novine. Ali tako je uvijek i bilo; on ima svoju glazbu i čašu hladnoga mlijeka — njegov svijet nikad nije bio veći. Ta što bi mu još mogla značiti njegova žena...?

Uto je došla sestra Anne da Carolu pripremi za operaciju. Morala je odjenuti bijelu kutu s visokim kopčanjem, a kosu sakriti pod bijelu, tijesnu kapu. Potom joj je lice oprano alkoholom, a nos dezinficiran tekućinom narančaste boje.

— Sad izgledate kao klaun, madame — smijala se sestra Anne. Uvijek je to govorila da razvedri pacijente. Carola se nije nasmijala, u ovom trenutku joj nije bilo do šale. Prešavši rukama preko lica, oprostila se od njega.

Iznad vrata zasvijetlila je crvena žarulja. Sestra Anne je kimnula glavom. — Dr. Lombard čeka. Možemo li, madame?

— Možemo — rekla je Carola čvrsto.Sigurnim koracima stupila je u operacijsku dvoranu. Blještavi stol od kroma, dva

liječnika, sestra, otvoreni ormar s instrumentima, iznad stola ogroman reflektor s dvanaest žarulja, stol s vatom, tamponima, zavojima, kanta... Stajala je kao daju je odjednom nešto zaslijepilo. Dr. Lombard joj je polako prišao.

— Smijem li vam pomoći, madame?Carola je nijemo kimnula. Od straha joj je nestalo glasa. Što to činim, pomislila je

odjednom. Moje lice, što to činim? Je li ljubav vrijedna toga?— Madame...Glas dr. Lombarda trgnuo ju je iz razmišljanja.— Da?— Ako se osjećate preslabom...— Ne, doktore. — Odrješito je podigla glavu. Stari inat je opet provalio iz nje. Sjela je

na operacijski stol i spustila se na gumenu podlogu. — Pa... pa neću se valjda predati u najznačajnijem trenutku svoga života. Počnite!

Zatvorila je oči, osjećajući kako joj polažu maramu na čelo i oči. Oko ručnih i nožnih zglobova zatvorili su se čvrsti kožni pojasovi. Osjetila je ubod u korijenu nosa.

Narkoza je počela djelovati.Više nije postojala Carola Donani.Buđenje iz narkoze bilo je kao povratak iz blaženog sna u trezvenost zbilje. Carola je

stvarno sanjala budući dio svoga života za kojim je čeznula: morsko prostranstvo, zlatnu plažu, palme, bijela jedra u azurnoplavom nebu. I perivoj kojim hoda ona, lijepa, tamna žena svjesna svoje fascinirajuće južnjačke ljepote i slave, s Jeanom Leclereom, poznatim violinistom. Drugi šetači su ih pozdravljali, zastajkivali i gledali za njima: To je on! To je ona! Bože moj — kakav divan par!

Bio je to san mlade, zaljubljene djevojke bujne mašte i pune mladenačkog zanosa. Sva čežnja zapretena u Carolinom srcu izbila je svim žarom u ovom narkotičnom snu, dočaravajući slike pune blaženstva.

Buđenje, povratak u stvarnost činili su se kao da ju je netko iščupao iz raja. Osjetila je, u polusnu, kako leži u krevetu na leđima. Bilo joj je teško pravilno disati. Između nosa i čela lice joj je pritiskala tupa, teška bol.

Podigla je ruku i htjela opipati glavu, ali ju je neka druga ruka zadržala i pritisla.— Ležite sasvim mirno — rekao je ljubazni glas sestre Anne. — Istina je, cijela glava

vam je u zavoju.Caroli je zastalo srce. Cijela glava, pomisli. Zašto cijela glava...— Zar... zar je nešto pošlo kako ne valja...? — upitala je promuklao.

— Ma ne, madame, ne. Sve je u redu. Dr. Lombard je jako zadovoljan. — Glas sestre Anne bio je smirujući i nježan. — Ne morate se uopće brinuti.

— Ali zašto su mi na oči stavili zavoj, sestro?— Dr. Lombard je u jednom zahvatu promijenio i oblik očiju i kapke. Plastika nosa

bila je vrlo jednostavna.— I... i kako izgledam? — Carolini prsti su grčevito zgrabili plahtu. Sada kad se

dogodilo, kad je konačno izgubila lice Carole Donani, spopao ju je strah da bi mogla ostati iznakažena.

— Ne izgledate baš dobro, madame.— Ne...— Još ne. Ali za četiri do šest tjedana izgledat ćete prekrasno. Za četiri dana skinut

ćemo vam zavoj s očiju. — Činilo se da se sestra Anne smiješi. Znala je misli svojih pacijenata, bile su uvijek iste. I zato je htjela doskočiti onome što je Carola željela učiniti odmah. — Ali ogledalo, madame, nećete dobiti prije nego što to dr. Lombard ne dopusti. Poznajete svoje staro lice i s istim veseljem trebali biste gledati svoje novo. Ovaj međustadij nije lijep.

— Četiri dana neću moći ništa vidjeti?— Ako želite, madame, pročitat ću vam sve što vas zanima... — Carola je čula

šuškanje novina. Okrenula je previjenu glavu prema sestri Anne, pokušavajući u zavoju pronaći malu pukotinu kroz koju bi nešto mogla vidjeti. Bilo je besmisleno. Na njenim očima ležali su debeli jastučići.

— Najnovije novine, madame?— Izvolite.— Što? Moda, umjetnost, pripovijetke...— Sve, samo ne politika. Počnimo... s umjetnošću.Opet su zašuškale novine. Sestra Anne otvorila je dio o kulturi. — Ovdje je prikaz

nekog koncerta — rekla je. — Bio je sinoć.— Čitajte... molim! — Carolin glas je potonuo u debelim zavojima. Koncert. Dok je

on dirigirao svojim orkestrom Carola Donani je umirala pod kirurškim nožem. Je li Bernd nakon koncerta dobio svoju veliku čašu mlijeka? Tko mu ju je donio? Možda Pietro Bom-balo...

— Mora da je to bio veoma svečan koncert — rekla je sestra Anne. — Kritičar je pun hvale. Jeste li već nešto čuli o Berndu Donaniju, madame?

— Ne — rekla je Carola tiho. — Nikada.— Ali on je često dirigirao u Njemačkoj.— Nikada nisam imala vremena da posjećujem koncerte.— Da onda čitam nešto drugo?— Ne, molim vas, pročitajte mi kritiku. Željela bih čuti što kritičar piše... to je tako...

tako nepoznat svijet za mene. Možda ubuduće počnem posjećivati brojne koncerte... tko zna...Sestra Anne je zakašljucala i naglas počela čitati kritiku. Carola je ispod zavoja imala

zatvorene oči i prisiljavala se da drukčije misli nego što osjeća. Opet može dirigirati. Stajao je ondje poput junaka, okružen sjajem, smješkajući se, u svome sjajno uglačanom fraku, bijele, malo raščupane kose, umjetničko-demonski, ispunjen napetošću. Kao što je Bombalo jednom rekao: »Umjetnik je električni pogon s mnogo tisuća volti! Publika to mora osjetiti. Kad se on pojavi, ona mora osjetiti električni udar!« I onda podiže štapić, orkestar sjedi kao odred vojnika koji očekuje napad, on podiže glavu, nešto cezarsko zrači iz njega. Zna da iza njega sjedi dvije tisuće ljudi čiji puls sve brže lupa i čiji tlak sve više raste... prvi takt... prva stepenica prema novoj pobjedi.

Demon koji je smrt svoje žene odložio kao odsviranu partituru. Masovni medij što nakon grmljavine zahvalnosti svojih hipnotiziranih obožavatelja viče iza pozornice, tražeći čašu mlijeka. Kako li je sve to bilo odvratno, smiješno...

Carola je podigla ruku. Glas sestre Anne je zanijemio. Kritičar je upravo pisao o caru adagia.

— Molim vas, čitajte nešto drugo. Ipak me to ne zanima. To je za mene posve nepoznati svijet.

Novine su opet zašuštale. — Nova moda, madame?— Da, izvolite.— Ove zime nosit će se tamnoljubičasto i zagasitocrveno poput vina.— Zagasitocrveno... kako lijepo. To će mi dobro stajati... Carola je okrenula glavu

ustranu. Glas joj je zvučao slabašno i jadno. Je li mu Bombalo namjestio mašnu. Ali on to ne vidi. Bernd je, dakle, izašao i naklonio se s mašnom koja je stajala ukoso... i nitko mu nije obrisao znoj s kose na zatiljku da mu se okovratnik košulje ne smoči.

— Molim vas, sestro, nemojte više čitati — rekla je zapinjući. — Umorna sam... ne... ne mogu vas više pratiti. Možda kasnije, je li? — Podigla je ruku tražeći da je sestra Anne uhvati. — Hvala vam — rekla je Carola tiho. — Tako ste ljubazni prema meni.

Onda se pretvarala kao da tone u san. Čula je kako je sestra Anne ustala sa stolca, kako je nešto pospremila, kako su zašuškale novine i zatvorila se vrata. Bila je sama. Sama, izrezana lica. To lice trebalo je za četiri ili šest tjedana biti lik nove žene.

I najednom je zaplakala. Bilo je to dugo suzdržavano olakšanje.

11.

Nakon dva tjedna predanog vježbanja u kupaonici svoga apartmana u hotelu »Atlantic«, Jean Leclere se osjećao dovoljno jakim da se odvaži na korak i da svira najboljim impresarijima i koncertnim agencijama.

Za tu priliku napravio je spisak po kojem će krenuti uzduž i poprijeko Francuske, Italije, Švicarske i Njemačke. Na kraju, ako nijedna agencija ne bi imala mjesta za Jeana Leclerea, on bi pokušao u Engleskoj. Da bi spriječio prijevremeni skandal, odmah je pisao vjerovniku Hilmanu Snideru priopćavajući mu da je krenuo na put slave. Sad mu je potrebna samo mala Sniderova pomoć, ali ne novčana — nego malo strpljenja.

U tjednima ispunjenim predanim vježbanjem Leclere je živio vrlo povučeno, ukoliko je to bilo moguće u luksuznom hotelu kakav je »Atlantic«. Trudio se da ne obraća pažnju na lijepe žene koje su željne avantura navečer punile salu i društvenu dvoranu, neskri-veno promatrajući elegantnog Leclerea kao da je za prodaju. Morao je također štedjeti jer će na svome kružnome putovanju, posjećujući impresarije, potrošiti gotovo sav novac koji mu je dala Carola. Ali njegov plan je bio vrijedan ulaganja. Potvrdit će to svojim umijećem.

Prvo je potražio koncertnu agenciju »Parthou« u Marseilleu. Imala je dobar glas i nekoliko poznatih violinista pod ugovorom.

Francois Parthou je toga dana bio tako dobro raspoložen da je osobno primio gospodina Leclerea. Tajnica gaje odvela u ogromnu sobu gdje je u sredini stajao bijeli koncertni klavir. Francois Parthou, kojega Leclere isprva nije ni opazio, pojavio se iz jednog kutka dvorane u kom se nalazio mali pisaći rokoko-stolić i tri foteljice. Ogromna je prostorija inače bila prazna. Izgledala je kao stakleno zvono sagrađeno oko bijeloga klavira čija je svrha bila u hvatanju tonova.

— Monsieur — rekao je Parthou sastavljajući vrške prstiju. — Prema onome što vi tu stišćete pod rukom željeli biste mi nešto odsvirati na violini. — Glas mu je bio visok i nešto

piskutav te uopće nije pristajao uz napoleonsko lice čiju sličnost je njegovao s osobitim strpljenjem i ljubavlju.

— Da — Leclere se naklonio. — Prijavio sam se i...— Sine moj! Kod mene se tjedno prijavljuje stotine neshvaćenih genija. Najčešće

cvile u susjednim prostorijama pred mojim asistentima. Što ste danas susreli ebaš mene, trebali biste to kao veliku milost uklopiti u svoju molitvu. — Parthou je kružio oko Leclerca kao da na aukciji u Camarguei razgleda ždrijepca. — Što bi mi mladi Paganini želio odsvirati?

Leclere je duboko udahnuo. Način na koji je ovdje primljen bio je još arogantniji i djelovao je još više obeshrabrujuće od profesorske blagonaklonosti koju je pokazao Bernd Donani. Ovdje nije osjećao više nikakav interes. Činilo se kao da si taj Francois Parthou danas želi priuštiti dvorsku ludu, jer je bio veoma dobrog raspoloženja.

— Beethoven — rekao je kratko Leclere. Parthou je podigao oči prema štukanom stropu.

— Što imate osim toga?— Paganini... Sarasate... Bartok... Bach...— Mladiću! — Parthou je puhao kroz nos. — Jeste li vi poludjeli? Čini mi se da ste

odlučili postati drugi Menuhin ili Ricci...— Dakako — rekao je Leclere tiho.— Dakako! Čujete li to? Tu mi se pojavi netko iz mraka s guslama pod rukom i kaže:

— Bacite starog Oistracha — sada dolazi Leclere! Napravit ću klim-klim i svijet će ostati preneražen.

— Niste me još čuli, monsieur Parthou. — Leclere je obuhvatio svoju violinu. Osjećao je kako mu se dlanovi znoje, ali se nije usuđivao da ih obriše o hlače kao što je to uradio pred Donanijem. Svi su oni isti. Arogantni i nemilosrdni. Zašto su takvi? Zašto nas mlade umjetnike ne izvode na pravi put? Zašto pred nama moraju

nagomilavati brda čije vrhove nikad nećemo dosegnuti? Pa kako da čovjek uopće postane slavan kad svi već unaprijed kažu: — Ti si neznalica!

— Smijem li svirati? — upitao je Leclere prigušenim glasom. Parthou je kimnuo glavom.

— A što, molim?— Valcer »Wiener Blut«...— Molim?— »Wiener Blut«! — Parthou je podigao ruke kao da dirigira.— Mladi prijatelju, pa vi to znate. Wiiiiener Blut... Wiiiiener Blut.— Htio sam svirati klasično, monsieur.— Klasično. — Parthou je spustio ruke. — Jean Leclere... pokažem li vam svoju

kartoteku, pročitat ćete da samo kod mene trenutno na angažman čeka četrdeset i osam klasičnih violinista. Ono što mi je prijeko potrebno to je violinist u kavani. U baru »Oceana« u San Remu. Hoćete li ili nećete? U »Oceanu« su samo bogate dangube. I žene, dragi moj, žene! Kako vi izgledate nećete ovisiti o plaći violinista. — Parthou je pritisnuo bradu na okovratnik.

— Gdje ste dosad svirali?— U Pariškom filharmonijskom orkestru.— Pod Donanijem?— Da.— I to ste napustili?— Htio sam postati solist.— Vi ste luđak! On napušta jednog Donanija! Leclere, vama nedostaje daska u glavi!

— Parthou je opet podigao ruke. — Molim vas, nemojte više ništa reći. Osim toga, ne trebate

svoje strugalo ni stavljali pod bradu. Više ništa ne želim čuti. Kad netko bez razloga napušta jednog Donanija, samo zato što misli da je genij... Leclere... psihijatrijska klinika je za hitne slučajeve otvorena danonoćno.

Jean Leclere je bez riječi napustio velikog agenta Parthoua. Opet mu je, kao onda kod Donanija, došlo da baci violinu u zid, a svoj bijes iskali na cijeli svijet. Ali nakon prvog uzbuđenja uvidio je besmislenost... spakirao je violinu u kovčeg i napustio prvu kuću svoje nade.

U hotelu »Atlantic« napisao je Caroli dugo pismo. — Nekoliko dana neću ti se javljati, chérie — pisao je jia kraju — jer planiram veliko iznenađenje koje ću ti prirediti kad napustiš kliniku i kad budem čekao ženu koja će pripadati samo meni. Vjeruj mi da brojim dane, čak i sate i da uvečer sam sjedim u sobi povjeravajući svoju čežnju svojoj violini. Ne boj se, najdraža moja... krenuo sam u osvajanje za našu budućnost.

Još jedanput je pročitao pismo. Smatrao ga je uspjelim i znao je da će mu Carola vjerovati. Onda je platio svoj račun, ostavio dio prtljage u hotelu i otputovao samo s kovčegom od krokodilske kože i violinom.

Najprije u Pariz.U Parizu nisu imali vremena za njega. Možda tek za četiri tjedna.Bruxelles. Agencija žali. Sve zauzeto.Den Haag. Zauzeto. Amsterdam. Nema zanimanja. Rotterdam. Samo plesna glazba.Odletio je natrag na jug. U Milano. Ondje su ga saslušali, pohvalno kimnuli glavom i

rekli: — Upisat ćemo vaše ime u kartoteku. Možda se slučajno desi...Rim. Napulj. Palermo.Ljubazni ljudi, impresariji, puni hvale i južnjačkog temperamenta, ali nigdje čvrstog

zaposlenja, nikakva ugovora, nikakve prilike da pred kritičnom publikom pokaže što zna. Beppo Taducci u Napulju je to sasvim otvoreno rekao.

— Dragi moj — rekao je lupajući Leclerea po ramenima. — Vi ste talentirani. Vi imate uvjete da postanete solist. Ali... znadete li koliko stoji ako nepoznatog čovjeka želite učiniti slavnim? Najamnina za dvoranu, plakati, oglasi, orkestar, konferencije za novinare... O diabolo. Jednom sam morao spavati sa ženom iznajmljivača dvorane da bih je mogao dobiti. Koliko to samo stoji! I onda dođe četrdeset ljudi, od toga dvadesetorica s besplatnim ulaznicama. Tko to može izdržati?

Leclere je snažno zalupio poklopac svoga kovčega za violinu.— A zašto, molim vas, recite mi to, vi onda radite kao menedžer? — upitao je grubo.— Slavni umjetnici, mladiću moj.— A kako čovjek postaje slavan, k vragu? — urlao je Leclere. Beppo Taducci je

češkao nos razmišljajući o tome. Napokon je odgovorio:— Čovjek mora imati sreću.— Kako mogu imati sreće ako se sva vrata zatvaraju preda mnom?— Morate ih otvoriti.— Ali kako?Taducci je podigao ramena. — Kad bi za to postojao recept, svijet bi se sastojao od

samih virtuoza. Sreća nije dohvatljiva, to je tako. Nekome pomaže žena s vezama, drugi je otkriven tek tako, treći postane prijatelj muškaraca... postoje mnogi putovi u umjetnosti, dragi moj. Postati solistom umjetnost je za sebe. Na vas su kao glumca, pjevača ili dirigenta svjetla na pozornici automatski uperena, ali za skok iz orkestra kraj dirigentskog pulta ne postoji olimpijska medalja kao za skok udalj.

Posljednja stanica Jeana Leclerea na kopnu bio je Koln. Ovdje je slavom svjetski poznatih solista upravljao koncertni agent Hans Bartschleger. Od sviračice harfe do virtuoza na oboi. Jean Leclere je, htio ne htio, morao čekati četiri dana prije no što su ga primili. Uselio se u mali hotel u kelnškom starom gradu. Ponovno je sjeo i vježbao.

Onda je konačno kucnuo čas. Hans Bartschleger ga je dočekao vrlo ljubazno, predstavivši ga i drugoj gospodi. Leclere je stiskao ruke, slušao imena koja nikada nije upamtio, izgovorio nekoliko konvencionalnih riječi i trudio se da nastupi sigurno i da potisne tremu.

— Sve su to prekupci — šapnuo mu je Bartschleger tiho u uho prije nego što je Leclere otišao do klavira gdje ga je čekao mladi čovjek. — Pokažite što znate. Rekao sam da vam je Donani pomogao. Ta čovjek mora podići malo prašine! Nemojte me osramotiti. Ni mene ni sebe ni velikog majstora. Dajte sve što možete.

Leclere je nijemo kimnuo. Grlo mu je bilo začepljeno. Opet Donani, pomisli, osjećajući kako kroza nj prolazi toplina. Uvijek Donani! Uvijek on! On! On! Ne mogu izaći iz njegove sjene. Slijedit će me cijeloga života. Zadavit će me a da ne makne ni prstom. On je sudbina kojoj ja ne mogu pobjeći.

— Izvolite! — rekao je Hans Bartschleger glasno. — Gospodo... izvolite. Jean Leclere, mladi virtuoz, jedna od najvećih nada koje imamo, Donanijev učenik. Odsvirat će vam treći stavak Beethove-nova...

Ne, htio je vikati Leclere. Ne... neću svirati! Donanijev učenik... Poludjet ću. Mlatit ću rukama oko sebe... Ostavite me na miru... svi, svi... Htjeli bi čuti Donanija, a ne mene. Ta ostavite me na miru...

Stajao je kraj klavira, pritisnuo violinu između brade i okovrat-nika i još jednom podesio gudalo. Lica su pred njegovim očima postala nejasna, pretvorila su se u mliječnoružičastu kašu.

Iz klavira je zazvučao početni takt, uvod orkestra u treći stavak. Snažan, šumeći, betovenski vulkan. Leclere je sklopio oči. Vidio je Donanija kako stoji pred orkestrom, njegove ruke što su zaklinjale instrumente, iz prstiju mu se rađala glazba...

Jean Leclere je svirao.Osjećao se kao da će proigrati svoju priliku.

U Stockholmu je došlo do prve velike svađe između Pietra Bombala i Bernda Donanija.

Donani se protivio da dirigira pred kraljevskom obitelji. Krivnju za to snosio je jedino Pietro Bombalo, a budući da je to znao, njegovo jadikovanje i njegova galama bijahu veoma glasni i ustrajni.

Počelo je tako što je Donani pokazivao znakove iscrpljenosti. Zadnja tri koncerta u Kopenhagenu, Goteborgu i Oslu uspio je na jedvite jade održati. Nije se radilo o tjelesnoj iscrpljenosti nego, što je mnogo veći problem, o psihičkoj slabosti koja ga je shrvala. Odjednom se, umjesto da počne dirigirati, zabuljio u svoje užasnute glazbenike, ispao je iz takta i odustao od toga da isticanjem pojedinih glasova pravi svoje slavne zvučne slike. Jednostavno se ukopao u mjestu i nepomičnih ruku buljio u prazno. Činilo se kao da ne vidi orkestar i ne čuje simfoniju. Duhom naprosto više nije bio nazočan.

— Slučaj je posve jasan — rekao je Pietro Bombalo glasno kad je temeljito razmotrio problem. — Njemu sada sve zvuči kao žalobna koračnica. Previše misli. Pogotovo na Carolu. Ali to mora prestati! Naš će zadatak biti da ga razveselimo.

Za Bombala je to veselje bilo ženskoga roda. U Stockholmu se odvažio na pokušaj. Birajući medu plavim djevojkama iza zatvorenih vrata, izabrao je jednu za koju je mislio da bi Bernda Donanija mogla trgnuti iz mučnih sjećanja:

— Ti si jednostavno tu, dijete moje — rekao je plavokosoj. — Ti jednostavno spadaš među nas, razumiješ li? I zapamti jedno: Donani je sramežljiv. Čovjek to ne bi povjerovao kad ga onakvog vidi na pozornici, ali on pred ženama ima kompleks manje vrijednosti. On te

nikad neće sam uzeti u zagrljaj. To ti sama moraš potaknuti. — Bombalo je bacio pogled na djevojčino tijelo i duboko uzdahnuo. — Čovjek bi morao biti dirigent — rekao je jadikujući.

— Mogu li se pouzdati u tebe?— Možete — odgovorila je djevojka. Dobila je pet stotina kruna predujma.Dva sata kasnije Bombalo je spoznao da se sve ne može obaviti menedžerskim poslom

i da je granicu svoje brige daleko prekoračio. U njegovoj sobi zazvonio je telefon. Kad je podigao slušalicu, začuo je samo:

— Ovamo!Bombalo je slušalicu odbacio kao da je užarena. Krenuo je polako, vozio se dizalom

gore-dolje, tri puta, govoreći samome sebi da mu valja izbjeći prvu provalu bijesa. Svejedno kojim sredstvima.

U sobi ga je dočekao Bernd Donani stojeći pred prozorom. Zurio je u predivnu stokholmsku panoramu. Plavokose više nije bilo. Samo je zgužvani krevet dokazivao daje upotrijebila i najuvjerljivija sredstva koja posjeduje žena i da je unatoč tome izgubila bitku.

— Maestro — rekao je Bombalo slomljeno. Ništa više. Donani se okrenuo. U Bombalu je nastao osjećaj kao da mu je pukao čir na želucu.

— Slutim da i sami znate što se ovoga trenutka mora dogoditi— rekao je Donani glasom koji je bio hladan kao santa leda. Bombalo je rukom prešao

preko svoje glave. Osjećao se kao da mu ta santa pritišće mozak.— Maestro — mucao je.— Večernji koncert ću otkazati.— Ne! — urlikao je Bombalo. — Dolazi kraljevska obitelj.— Baš mi se fućka! Pa i vi možete dirigirati.— To je naša propast! — Bombalo je prišao Donaniju. Raširio je ruke i isturio glavu.

— Ošamarite me, maestro! Rastrgajte me na komadiće, zadavite me, sve mi možete učiniti, što god želite — ali samo večeras dirigirajte.

— Ne. — Donani ga je uhvatio za okovratnik i privukao sebi. — Staviti mi kurvu u krevet... Zar smo dotle došli? Svinjo!

— Htio sam vas razveseliti, maestro!— Zaveži! — Odjednom je vikao Donani. — Za koga ti mene držiš? Za svoju lutku?

Godinama sam bio slijep, godinama sam mislio da se sve događa samo radi prodaje umjetnosti, jer inače bi bila na prosjačkom štapu^Ali danas, danas konačno znam za koga ti mene držiš: za lakrdijaša, za kreaturu iz Bombalove retorte. Ja sam glazbeni homunkulus, ništa više! A ja sam imao ideale... Bože moj, ja budala, imao sam ideale! Sve je to govno, prljavo, govno, ništa više! Reci to kralju kad večeras stupiš pred muzičare: Bernd Donani više ne dirigira, jer njegova umjetnost mora proći kroz krevet jedne kurve! Jesi li razumio?

Bombalo je šutio. Ovoga trenutka bilo bi besmisleno nešto odgovoriti. Dozvolio je da ga Donani baci u fotelju. Sjeo je promatrajući Donanija kako bijesno trčkara tamo-amo.

— Zašto još sjediš ovdje? — vikao je Donani, zaustavivši se pred Bombalom. — Hajde, vrati novac od ulaznica!

— Posljednji koncert, maestro... kunem se, neka to bude posljednji. Ali samo još ovu večer, pred kraljem.

— Ne. Panoptikum je zatvoren. Voštana glava budale Donanija se rastopila!— Da vam naručim čašu mlijeka...— Van! — urlikao je Donani. Pietro Bombalo iskočio je iz fotelje i brže-bolje

napustio sobu. Na hodniku je pogledao na sat. Četiri sata do koncerta. Četiri sata do katastrofe. Kralj, kraljica i četiri princeze otići će kući poput nepoželjnih prosjaka. Sve svjetske novine pisat će o tome skandalu: Donani nabusito postupao sa švedskim kraljem. To je propast jednoga genija.

Bombalo je učinio jedino što je mogao: naime, nije učinio ništa. Sat prije početka koncerta poslao je konobara da u Donanijevu sobu odnese pola litre pjenušca. Bio je sretan kad mu je rečeno da maestro nije odbio bocu, da je dozvolio da mu se natoči čaša.Oprezno, pod izgovorom da želi raspremiti stol, još je dva puta slao sobnog konobara u Donanijevu sobu i saznao da je odjenuo frak i da bespomoćno stoji pred ogledalom boreći se s mašnom. Konobar mu ju je naposljetku zavezao.

— Dirigirat će — klicao je Bombalo. Dirigirat će. Hvala madoni... zaslužila je tri debele svijeće.

Prije samog odlaska u dvoranu Bombalo je još jednom poslao konobara u sobu. Donani je sjedio za stolom spreman za odlazak proučavajući još jednom partituru »Eroice«. Bombalo je odahnuo. Veliki nastup bio je pred njima... Donani će izaći na podij, nakloniti se, pozdraviti prvog kapelnika i onda elegantnim pokretom ruke zaklopiti otvorenu partituru na stalku. Tako nešto se zna napamet. Ja živim s Beethovenom.

Bombalo je bio dovoljno mudar da se ne odveze zajedno s Donanijem do koncertne dvorane. Kad je stigao Donani i dobacio svoj kaput nekome od posluge, on je već bio ondje. Donani je prošao pored Bombala kao da i ne postoji, pozdravio gospodu iz Švedske akademije umjetnosti i poigrao se svojim zlatnim gumbima za orukvice. Već su se unosile prve košare s cvijećem, prve kutije s orhidejama... Bombalo je u džepu imao spisak onih bolnica i staračkih domova kojima će nakon koncerta kao pozdrav poslati ovo cvijeće.

— Još pet minuta, maestro — rekao je Bombalo tiho. Bila je to prva rečenica nakon četiri sata. Donani ga nije ni pogledao, okrenuo se i otišao, tri minute prerano, na pozornicu svome orkestru.

Dočekao ga je pljesak. Duboko se naklonio pred kraljevskom ložom, okrenuo se, uzeo štapić i slomio ga po sredini.

Pietro Bombalo se osjećao kao da svijet nestaje u jednom jedinom prasku. Htio je izjuriti na pozornicu, pasti na koljena pred Donanijem, pred dvije tisuće ljudi i pred kraljem i usrdno moliti: Samo još ovaj koncert... molim... molim... Ali noge su mu bile kao od olova i nisu mu dale da se pokrene kad je htio zakoraknuti prema vratima.

Bernd Donani je sagnuo glavu. Iza njega vladala je gotovo potpuna tišina. Ispod obrva vidio je užasnuta, zaprepaštena, blijeda lica svojih glazbenika, vidio je kako se prvome kapelniku trzaju usne kao da će svakoga trenutka proplakati, vidio je kako su basisti čvrsto obuhvatili svoje instrumente kao da u njima traže oslonac.

Oni tome ništa nisu krivi, pomislio je Donani. Uvijek su bili na mojoj strani, toliko godina. Svi su mi oni prijatelji... oni me stvarno vole... ne mogu ih sada izdati i ostaviti na cjedilu.

U jednom zamahu podigao je glavu. Njegove su se ruke naglo raširile, preklinjući su se otvorile, instrumenti su poletjeli uvis, violine, duhači, frule...

Počela je »Eroica«, Beethovenov hvalospjev Napoleonu.Donani je golim rukama prizivao moć Tkana.Bio je to njegov najljepši, najbolji, najzreliji koncert.Nadvisio je samoga sebe.

Jean Leclere je spustio violinu.Ružičastomliječna magla je nestala... ponovo je prepoznao lica. Oči koje su zurile u

njega. Napučene usne. Riblje glave, mislio je Leclere saginjući glavu. Ovdje su kao ribe bez vode. Ne treba mi se uopće ništa kazati. Znam da sam opet zakazao. Svi ste me vi uništili. Zajedno s vašim prokletim Donanijem.

Hans Bartschleger mu je prišao i stisnuo ruku. — Vrlo lijepo... — rekao je, a Leclereu je to zvučalo kao da je glas negdje daleko, s druge strane Rajne koja je tekla ispod prozora. —

Gospoda su impresionirani, toliko vam već sad mogu kazati. Molim vas, dođite ponovo sutra. Sigurno ćete imali priliku.

Kao na oblacima, bez osjećaja da stupa po zemlji, Leclere je napustio sobu. Gotovo nesvjesno spremio je violinu u kovčeg, zatakao ga pod ruku i isteturao van. Na obali Rajne je sjeo na klupu, podigao okovratnik, jer mu je odjednom bilo hladno i zagledao se u tegljače koji su tromo prolazili.

Nije mislio ni na što. Osjećao se kao da je u njemu sve izgorjelo, kao ljuska oraha koju nosi vjetar. Vidio je sivožute, prljave valove Rajne, čuo praskanje diesel-motora na tegljačima, zveckanje tramvaja iza sebe i škripu kočenja automobila, ali sve je to ipak bilo kao zaštićeno debelom vatom, zvukovi i slike kao da su bili iza debelog zaštitnog stakla.

Trglo ga je zveckanje pored njega.Na njegovom kovčegu za violinu ležao je novčić. Lijep, nov novčić. Okrenuo se i

ugledao dva djeteta kako idu niz šetalište kraj Rajne i kako se nekoliko puta okreću prema njemu.

Čekajte, htio je viknuti. Uzmite svoj novac natrag. Ja nisam prosjak... Ja sam Jean Leclere, veliki Leclere...

Ali onda se nasmiješio. Spremio je novac, tutnuo kovčeg pod ruku i nastavio svojim putem. Na jednome kiosku kupio je za onih svjetlucavih pedeset pfenniga vrećicu kiselih bombona koje je cu-clao na putu do hotela u starome gradu.

Sutra, pomisli. Sutra opet moram doći... Žele mi dati priliku... Te noći nije spavao. Sjedio je kraj prozora, gledao na usku ulicu, promatrao uličarke, pušio i pio vodu misleći: Koln je ovdje kao Pariz. Kako svi gradovi u siromaštvu sliče jedan drugome! I osjećao je nešto poput ponosa, nade da će to biti posljednja noć u kojoj nepoznati Jean Leclere sjedi kraj prozora nekoga malog hotela i promatra drolje.

S novim danom trebao je započeti i novi život...Hans Bartschleger odmah je sljedećeg jutra primio Leclerea. Čvrsto mu je stegnuo

ruku. Bio je odlično raspoložen. — Uspjeh! — rekao je veselo. — Potpuni uspjeh! Dobili smo četiri ponude!

— Četiri? — rekao je Leclere zgranuto. Srce mu je podrhtavalo od sreće.— Uspjet ćete, zar vam to odmah nisam rekao? A sad me poslušajte što vam mogu

ponuditi. Možete birati, jedno je dobro kao i drugo. — Bartschleger je uzeo upravo izrađenu kartu s imenom Leclere iz kutije i mahao njome po zraku. — Reći ću vam o ponudama prije nego što sklopimo ugovor. Držim da ste pošten čovjek. Ugovor je već napisan, gospođica Seiferth će ga odmah donijeti. A sada da počnemo... Prvo: Orkestar Orlando, Tivoli Kopenhagen, čitava sezona. Mjesečna zarada dvije stotine dolara. — Bartschleger je sretno pogledao Leclerea. — Ugovore sklapamo uvijek na bazi dolara, to olakšava obračun na gostovanjima u inozemstvu.

Leclere se osjećao kao da pliva u hladnoj vodi. — Tivoli Kopenhagen — rekao je tiho. — Orlando...

— Čudite se, zar ne? Pa umijećem se uvijek ide uspjehu! A mi imamo najbolje menedžere za poslovne partnere. Ali nastavimo. Drugo: Orkestar operne kuće u Bruxellesu. S obvezom da svirate solo. Pomislite samo na violinski solo u opereti »Paganini«... Treće: Orkestar državnog radija u Amsterdamu. Četvrto, to je šlager: Violinist kod međunarodnog show-orkestra Tommy Feltena... Felte-nove sigurno znate s televizije.

Jean Leclere je podigao ruku, bujica Bartschlegerovih riječi se stišala. — Mislio sam da... — Leclere je nekoliko puta progutao.

— Kao solist, mislim... na koncertnom podiju... s poznatim orkestrom...— To će sve doći. Čovjek najprije mora imati osnovu.— Kod Tommya Feltena.— To je dvije stotine i pedeset dolara, gospodine Leclere.

— Ali ja ipak nešto znam! — viknuo je odjednom Leclere. — Pa dokazao sam da znam svirati! Studirao sam Bacha... Brahmsa... Čajkovskog... pa ja nešto znam...

— Pa tko sumnja u to? — Hans Bartschleger mahao je novom karticom kao da u sobi vlada tropska vrućina. — Pomislite samo na Paganinija, on je počeo kao violinist na tržnici.

Još iste večeri Jean Leclere je napustio kontinent i poletio s aerodroma K6ln-Wahn za London. U džepu je imao još sedam stotina dvadeset maraka. Ali praznije od džepa bilo mu je srce. Bilo je gotovo mrtvo. Samo jedna misao vladala je njime. Bilo je to najogorčenije što čovjek može zamisliti. Mrzim taj svijet, mislio je. Posljednji put ću se u Londonu potruditi da budem iskren. Znam, i ovaj posljednji put bit će uzalud. Svijet hoće da ga se vara! Samo bezobzirni postižu cilj svojih želja. Ne cijeni se prosjak nego lopov. U Londonu ću pokopati zadnju trunku dobroga čovjeka u sebi. Poslat ću-zvijer jer nitko ne traži drugo.

Bila je noć kada je sletio u Crovdon. Autobusom zračnog prometa odvezao se u London.

Ni ove noći Jean Leclere nije spavao. Nije se ni trudio da u Sohou ili Whitechapelu potraži hotelsku sobu.

Prvi put u svome mladom životu pio je dok se nije srušio. I osjećao se divno.

12.

Krajnje oprezno i s umjetničkom tankoćutnošću dr. Lombard je malim zahvatima svakodnevno mijenjao lice Carole Donani. Nabrao je kožu na licu, promijenio oblik obrva, uzeo sitne komadiće hrskavice iz ušiju i tako ih preoblikovao. Naposljetku, kao za neku vrstu generalne probe, dao joj je kosu obojiti u crno i urediti kosu na španjolski način.

— Divno! — rekla je sestra Anne kada je Caroli skinula kapu za sušenje kose. — Sad ste zaista posve nova žena, madame.

Carola je šutjela. Od uzbuđenja je zanijemjela. Okretala je glavu tražeći ogledalo. Ali nigdje nije mogla otkriti staklo u kome bi se pogledala. Čak su i prozori bili od mliječnoga stakla, pa se u njima ništa nije dalo vidjeti.

— Još tjedan dana, madame. — Dr. Lombard ju je promatrao kao slikar svoju dovršenu sliku, kritički, u nadi da će dodavanjem svjetla postići još jače djelovanje. — Još se naslućuju ožiljci iza ušiju i s obje strane nosa. Za tjedan dana ćemo i laganim make-upom moći pokriti preostale tragove.

— A kako... kako izgledam, doktore... — upitala je Carola jedva čujno. Dr. Lombard je podigao ruku, dotakavši palcem i kažiprstom usne.

— Neopisivo! Carmen je u usporedbi s vama bila pravo seosko potrkalo.— Zaista?— Časna riječ!Carola je sumnjičavo gledala dr. Lombarda. Nije lagao, prepoznala je to po njegovom

iskrenom oduševljenju.— Neću... neću li se uplašiti same sebe, doktore? — upitala je još jednom. Dr.

Lombard se odjednom uozbiljio i kimnuo glavom.— Hoćete, madame.— Hoću? — Još se sjećate svoga bivšeg lica i kad se za tjedan dana ponovo vidite, više to neće

biti vaše staro lice. A ipak će ono biti vaše. Da bi to shvatili i priznali, morat ćele proživjeti i svladati šok. Morat ćete se naviknuti na samu sebe.

— To neće biti tako teško, doktore. — Carola se ukočeno smješkala. Prošlih tjedana stalno je zamišljala taj trenutak: Dobit ću ogledalo, držat ću ga pred svojim licem i gledat će me strana žena koja ima moj glas, izgovara moje riječi, usne oblikuje prema mojim

rečenicama... pogledat ću se i gledati kao da sam susrela strankinju. I uvijek ću si morati govoriti: To si ti. To si ti. Takva si kakvom te ogledalo prikazuje i nikada nisi ni bila drukčija.

Tjedan koji joj je nagovijestio dr. Lombard, produžio se na deset dana. Carola je skupila sve strpljenje. Sada je mnogo spavala. Dr. Lombard joj je stalno stavljao bezokusno sredstvo za spavanje u večeru o kojem ona nije ništa znala. Trebala se opustiti. Dan kad se pogleda u ogledalo zahtijevat će više snage nego što ona trenutno ima.

Od Jeana Leclerea stiglo je opet pismo. Nakon dugih tjedana, konačno pismo. Opet je stanovao u »Atlanticu« i vjerno pisao o svojoj čežnji. Gdje je bio, to nije rekao. Pisao je samo da mu treba novaca pa mu je Carola još jedanput poslala dvije tisuće franaka.

Bilo je tmurno jesenje jutro kad su dr. Lombard i sestra Anne nakon doručka ušli u Carolinu sobu. Sestra Anne je pod rukom nosila nešto pravokutno: imalo je drveni okvir i jeftini, žuti karton na poleđini. Carola je skočila sa svoje stolice. Po čitavom tijelu osjetila je ubrzano kucanje srca.

— O... ogledalo... — rekla je tiho. Naslonila se na zid, osjećala je kako su joj popustila koljena. Dr. Lombard je kimnuo i sjeo na krevet.

— Imali smo hrabrosti, madame, da izgubimo lice... imajmo sada hrabrosti da ga ponovo nađemo...

— Zar… zar ne mogu sama pogledati… — Htio bih vam pomoći, madame.— Dovoljno sam jaka da se pogledam.— Bojim se da ćete pretrpjeti šok.Carola je odmahnula glavom. — Ne, doktore, sigurno ne! Psihički sam se pripremila

za ovaj trenutak. Jednom je morao doći, ne mogu ga izbjeći. Molim vas, doktore, ostavite me samu s ogledalom.

Dr. Lombard je oklijevao. Onda je kimnuo sestri Anne. Polegla je ogledalo, staklom prema dolje, na stol i izašla. Dr. Lombard se na vratima još jednom okrenuo.

— Ja sam vam na usluzi, madame. Bit ću vani u hodniku. Pozvonite, molim vas, ako me zatrebate.

— Hvala, doktore. Hvala.Vrata su se zatvorila. Carola je ostala sama. U njenoj ruci bila je najznačajnija,

najužasnija i najteža minuta njenog života. Zurila je u ogledalo i oklijevala. Rukama je opipala svoje lice... osjetila je nos, trepavice, obrve, uši... sve joj se činilo kao i prije... ali ipak je bilo drukčije, bilo je to drugo, novo lice.

Sjela je, obuhvativši rukama drveni okvir ogledala.Sada, rekla je u sebi. Sada! Samo jedan pokret i ugledat ćeš ono što ćeš od danas

zauvijek biti. Nema smisla da se bojiš... bila je to tvoja volja.Carola je zatvorila oči. Čvrsto je zažmirila, dršćućim rukama podižući ogledalo.

Postavila ga je uspravno na stol, držeći ga kao oslonac.Dobro je postavljeno, pomisli. Točno je pred mojim licem.Sporo,, sasvim sporo otvorila je oči.Bio je to samo kratak pogled, trzaj trepavica. Onda je opet zatvorila oči, naslonivši se

čelom na hladnu, staklenu površinu ogledala.Crna kosa, mislila je... bademaste oči... malen, ravan nos, sitan s uskim nosnicama...

sve je to vidjela u tome kratkom trzaju trepavica. To joj je kao jarka eksplozija sinulo u očima. I još nešto je vidjela... stranu ženu, potpuno nepoznato lice s kojim nije imala nikakvu unutarnju vezu.

Kako dugo je Carola Donani tako sjedjela pred ogledalom, nije ni sama znala. Osjećala je samo kako plače i kako joj se suze skupljaju nad gornjom usnicom, a djelomično klize niz staklenu površinu ogledala. Okrenula se da više ne gleda to strano lice. Skočila je u trenutku potpunog duševnog rastrojstva, dotrčala do umivaonika i oprala oči. Onda je zastala

pred prozorom, zureći u zapušteni park vile i opet prelazila vršcima prstiju preko nosa, očiju, obrva, usana, ušiju vrata.

Iza nje se začulo kucanje na vratima. Dr. Lombard je čekao na reakciju, a kada se ništa nije dogodilo postao je nervozan i nestrpljiv.

— Da? — rekla je Carola slabašno. Ušli su dr. Lombard i sestra Anne. Oboje su pogledali prema ogledalu — ležalo je staklom okrenuto prema gore. Dr. Lombard je odahnuo. Pogledala se. I mirna je.

— Madame — rekao je svojim blagim glasom koji bi više pristajao psihijatru nego kirurgu za kozmetiku. — Morate se naviknuti.

— Pokušat ću, doktore. — Carola se izmučeno nasmiješila.— Kako vam se sviđa? — Dr. Lombard je uzeo ogledalo sa stola. Caroline su oči

dobile izraz progonjenog. Priđe li mi sada s ogledalom, ja ću pobjeći. Skočit ću s prozora u vrt. Ne mogu se još gledati. Jednostavno ne mogu.

— Morate priznati da je Prosper Mćrimće mislio na takvu ljepotu kad je pisao svoju »Carmen«. — Dr. Lombard je Carolin očigledni šok pokušao ublažiti oduševljenjem. Čak je i za njega, pod čijim rukama se rodilo novo lice, bilo jezivo kad je uspoređivao Carolinu fotografiju prije operacije s glavom koja je sad stajala na punom svjetlu dana — glavom južnjakinje sa svom izražajnošću koja se rada pod suncem juga.

Stavio je ogledalo na krevet. Carola je odahnula.— Kad... kad ću biti otpuštena...?— Za pet dana, madame.— Netko će doći po mene.— Slutio sam. — Dr. Lombard je sklopio ruke. — Htio bih vam predložiti, madame,

da gospodina u svojoj sobi pripremim na ono što ga očekuje. Muškarci se u takvim zgodama ponašaju čudnovato glupo. Stoje, bulje otvorenih usta, pretjerano pokazuju kako su iznenađeni. Svako dostojanstvo nadmoćnog nestaje. Doista je neugodno kako se ponašaju. To uvijek i iznova doživljavam, a najčešće se radi o malim ispravkama. Dakle, ne radi se o takvoj dalekosežnoj promjeni kao, kod vas, madame.

Carola je odmahnula glavom. — Hvala, doktore... ali ja to neću... -Što?— Da prije pripremite Jeana.Dr. Lombard je podigao ramena. Dakle, zove se Jean. Prvi put preda mnom spominje

to ime. Jean za koga se lijepa žena učinila još ljepšom. Žrtva koja se možda nikada neće isplatiti... Iluzija koja će za nekoliko godina biti vjetrom odnesena poput svjetlucava mjehurića sapunice.

— Neće vas prepoznati, madame — rekao je dr. Lombard oprezno.— Ja to i želim.— Ne razumijem...— Htjela bih vidjeti kako me gleda prije nego što shvati da sam to ja. Neću da preda

mnom glumi. Neka me gleda onako kako promatra ženu koja mu se sviđa ili ga ostavlja ravnodušnim.

— I što očekujete, madame?— Ja... ja to ne znam. — Zvučalo je jadno i beskrajno bespomoćno. Dr. Lombard je

osjećao sažaljenje prema ženi koja je bila toliko smiona da iluziju iskuša u zbilji.— Strah vas je, madame?— Da — rekla je iskreno. — Ne znam što ću uraditi ako me pogleda kao nešto

svakodnevno.— Možda bih ipak prije trebao...— Ne! Ne! — Carola je podigla obje ruke kao da se želi braniti. Dr. Lombard je sjeo

na rub kreveta, poigravajući se s ogledalom.

— Za ljubav, madame, koja vašem srcu znači ispunjenje života, podnijeli ste veliku žrtvu.

— Da... — rekla je Carola tiho i naslonila se na zid.— Sve ovo vrijeme bili smo iskreni jedno prema drugome. Budimo to i sada. Ja sam

vam pomogao — naravno, za trideset tisuća franaka — da sagradite novi idealni svijet i da razbijete ono što vas još podsjeća na prošlost. Vaše lice. Sada nakon prvoga koraka u nepromjenljivo, morate imati hrabrosti da tu iluziju i dalje pothranjujete i onda kad se taj monsieur Jean — zavidim mu što ima takvu moć nad ženom kao što ste vi — u prvom trenutku prepoznavanja preplaši, pa se bude glupo ponašao. To je pravo muškarca da u takvim prilikama reagira bijedno. To je zato što o ženskoj duši ne zna ništa. Podnesite to mirno i dostojanstveno, madame^

Svi mi znamo kakvu ljepotu nosite sa sobom... i budimo drski u našoj povjerljivosti: prva noć riješit će sve probleme. — Dr. Lom-bard se posprdno smiješio. — Grijeh je najbolji emulgator.

Carola Donani je šutjela. Grijeh, mislila je. To je u biti primitivna riječ za nebesa i pakao kroz što mogu proći naše duše. Djetinja riječ, biblijska riječ; ali kakav se svijet krije iza toga, kakve sotone i kakve rajske divote. Bog nam nije smio dati srce niti osjećaje u njemu. Bila bi to najbolja zaštita pred grijehom. Ali ovako...

Dr. Lombard se podigao spustivši ogledalo na krevet.— Mogu vas otpustiti već za tri dana, madame...— Ne! — Carola je gledala prema ogledalu. Sunce je blještalo u njemu i to ju je

zasljepljivalo. — Moram se najprije naviknuti na se prije nego što druge budem mogla naviknuti.

Dr. Lombard je sestri Anne dao mig i oni su napustili sobu. Na hodniku je otkopčao svoju bijelu kutu kao da mu je postalo prevruće.

— Budite u njenoj blizini, Anne — rekao je. — Reakcija često dolazi kasnije. U svakom slučaju držite spremnu injekciju kardia-cola. Ne vjerujem u ovu krutu mirnoću... previše mi je skamenjena.

Dr. Lombard se bez razloga brinuo. Carola Donani pokazala je držanje koje je zaslužilo divljenje. U tišini svoje lijepe sobe ona je pripremala put u novi život onako kao što čovjek planira dugo putovanje oko svijeta i u pripreme uključuje sve mogućnosti koje bi mogle iskrsnuti.

Uz pomoć posrednika unajmila je malu kuću na obali, južno od Cannesa, kuću na stijenama iznad mora. Gnijezdo za ptice ljubavnice, kako je poetski i proročanski rekao posrednik. Kuću nije ni trebala pogledali, uzela ju je, jer za kratko vrijeme će ionako zračiti daškom njene osobnosti.

Pisala je jednome draguljaru u Nici koga je znala s nekoliko Donanijevih gostovanja u Monacu i ponudila mu dio svoga nakita na prodaju. Drago kamenje opisala je točno i stručno, navodeći vrijednosti koje su se pojavljivale na međunarodnom tržištu dijamanata. Ponudila je dvadeset posto popusta u odnosu na tu cijenu.

Naposljetku je pisala Jeanu Leclereu u hotel »Atlantic«.»Ljubavi!« — pisala je. »Prekosutra možeš doći po mene. U tri popodne izaći ću kroz

vrata klinike i zagrliti te. Neću ti odati kako izgledam. Znam da će me oči tvoje ljubavi odmah prepoznati. Ljubim te! Kad bi čežnja mogla otvoriti nebo, svijet bi danas potonuo... Kako čovjek samo može toliko voljeti?«

Jeanu Leclereu predano je to pismo u neugodnoj situaciji. Poslovodstvo hotela »Atlantic« dobilo je dopis. Upozoravajuće pismo iz Londona. Pošiljalac je bio izvjesni

Hilman Snider. Upozoravao je upravu na prevaranta Jeana Leclerea koji se izdaje za velikog violinista, a nije ništa drugo doli mali lupež.

Drugi direktor »Atlantica«, koliko god takvi dopisi bili prava rijetkost u ovoj kući, pridao je toliku važnost tome pismu da je zamolio Jeana Leclerea da dođe u njegov ured. I kovčeg od krokodilske kože i otmjeni izgled mogu zavarati. Bez komentara, pristojno, s časnom namjerom predao je pismo Jeanu Leclereu.

— Izvolite, monsicur — rekao je pritom. — Moja je dužnost da vas obavijestim o tome. Bio bih vam zahvalan kad biste me sa svoje strane informirali.

Leclere je najprije pročitao potpis. Hilman Snider. Lagani osmijeh zatitrao je na trenutak na njegovim lijepim, mekim crtama lica. Crne kovrče padale su mu na čelo. Žena majčinskih ambicija uzela bi ga sada u ruke i pomilovala.

— Snider — rekao je otegnuto. — Spalite tu glupost!— Poznajete li pošiljaoca, monsieur?— Jako dobro. Stari otrovni patuljak!— Kakav razlog ima da nam se obrati s ovakvim pismom?— Ja sam u dvadeselpetoj godini, monsieur, a Hilman Snider u pedesetdevetoj. Kako

biste vi reagirali kada bi kao šezdesetog-dišnjak voljeli dvadesetogodišnjakinju i izgubili je zbog dvadeset-petogodišnjaka...?

Jean Leclere se široko osmjehnuo. Pogodio je u srce i to točno u ono mjesto koje svakome Francuzu bijaše ranjivo. Ništa Francuz ne razumije bolje od komplikacija koje mogu nastati u vezi sa ženama. Drugi direktor zamišljeno je sklopio pismo.

— Tako nešto je bolno — rekao je zatvoreno. — Ali zašto...— Bojite se za račun? — Leclere je gurnuo ruku u džep na prsima. Bio je to brz i

siguran pokret. Njegovo je lice odjednom postalo oholo. — Monsieur, ako stvari tako stoje platit ću unaprijed.

Ali samo za dva dana. U kući koja lupežima vjeruje više nego svojim gostima ne osjećam se dovoljno sigurnim. Koliko stoji? Molim vas, izručite mi račun.

Drugi direktor je grickao donju usnu. Bio je u sumnji. — Mon-sieur — rekao je ublažavajuće — razumijem ovu neugodnu prigodu. Samo sam vas zamolio da se izjasnite o ovome pismu. Bio bih nesretan kada bi nesporazum...

— Koliko? — upitao je Leclere ukočena i tvrda lica. — Moja prtljaga bit će brzo spakirana.

U tome trenutku stiglo je Carolino pismo. Donio ga je na srebrnom poslužavniku jedan od posluge. Jean Leclere je brzo otvorio omotnicu i pogledom preletio po malobrojnim, blaženim redovima. Vidno je odahnuo, sporo sklopivši pismo. Značajno se smješkao. Drugi ga je direktor nestrpljivo promatrao.

Konačno, mislio je Leclere. Konačno...— Morat ću ostati — rekao je krajnje milostivo. — Upravo sam primio vijest da će

me poznanici ovdje potražiti. — Stavio je pismo u džep kaputa i pritisnuo bradom okovratnik. — Račun ipak možete pripremiti i poslati u moju sobu. Volim apsolutnu jasnoću.

Ne čekajući odgovor napustio je direktorov ured. U velikoj, palmama ukrašenoj hotelskoj dvorani nekoliko puta je duboko uzdahnuo, prisiljavajući se da ne obriše hladan znoj koji mu se pojavio na čelu. Netko bi to mogao promatrati.

U tome trenutku Jean Leclere imao je još stotinu i deset franaka u džepu.

13.

Dan otpuštanja, srijeda, bio je hladan i kišovit. Noću je kišilo stoje ostavilo tragove na drveću i zidovima, zemlja je trpko mirisala na mahovinu i trulež. Sivo nebo visjelo je nad

Marseilleom. Inače azurnoplavo more izgledalo p prljavo i neprijateljski.Dr. Lombard zaračunao je ostatak svoga honorara. Tih dvadeset tisuća franaka gurnuo je u ladicu svoga pisaćeg stola kao da se radi o starome papiru. Neće dugo ležati unutra. Stigao je novi uređaj za masažu, svjetiljka s ultraljubičastim zrakama bijaše već najavljena — što je trideset tisuća franaka?

— Želim vam sreću kojoj se nadate, madame Burger — rekao je Caroli kad joj je učinio i posljednju kliničku uslugu i gurnuo slike novoga lica preko stola. Carola se morala prisjetiti da se za dr. Lombarda zvala Magda Burger iz GieBena prije nego što se uz smiješak zahvalila i uzela slike.

Bio je to čudan osjećaj, gledati slike potpuno stranog lica i reći samoj sebi: To si ti. Oko se može prevariti, ogledalo može izobličiti — leća foto-aparata je nepodmitljiva.

Izgledaš tako, tako i nikako drukčije. I takva moraš ostati zauvijek. Starit ćeš, naravno, bore će se ukapati u kožu, ali i u starosti bit će to tvoj nos, tvoja brada, tvoje uši...

— Monsieur Jean još nije stigao — rekao je dr. Lombard kad je Carola zakopčala svoj kaput.

— On me čeka vani.— Vani? — Dr. Lombard je podigao obrve. Otkad ljubavnik poput psa mora čekati

vani?. Kakva je to žena? .Činilo se da je Carola pogodila njegove misli. Podigla je ovratnik svoga kaputa. Vani je pred prozorom vlaga kapala s drveća.

— Znam što sada mislite. Ova žena je zagonetna! Dragi doktore, svaka žena je takva. Zbogom!

— Više se nećemo vidjeti?— Sumnjam. Najkasnije prekosutra napustit ću Marseille. — Gledala je kovčege koji

su stajali pored pisaćeg stola dr. Lombarda. — Prtljagu, molim, pošaljite u hotel »Atlantic«.— Na ime Burger?— Ne, na ime Jean Leclere.— Leclere. — Dr. Lombard je zamišljeno gledao Carolu. — Dao sam vam novo lice,

madame. Smijem li si uzeti slobodu da otvoreno popričam s vama?— Mislim da ste to uvijek činili, doktore.— Htio bih vas odvratiti od toga, madame...— Ali...— Moram vas upozorili radi onoga što ste nakanili. Moglo bi mi biti sasvim svejedno,

ali ja sam vas proteklih tjedana promatrao. Htjeli biste se riješiti nečega čega se u sebi ne možete osloboditi. Vi to osjećate, a silite se da to ne osjetite. Uništit ćete se, madame. Stvarnosti se ne možete riješiti bježeći u snove. Iz snova se jednom morate probuditi, a to će biti užasno.

— Ne znam što želite, doktore — rekla je Carola ukočeno. — Ne trebaju mi upozorenja.

— Gdje vam mogu pisati, madame?— Zašto?— Ne bih htio prekinuti vezu.— Ali ja bih. — Carola je uzela svoje rukavice. Glas joj je bio tvrd i gotovo

nepristojan. Dr. Lombard joj to nije zamjerio; naslutio je što se u njoj događa, sada, u ovih sat vremena kad će učiniti prvi korak u novi, željeni život.

— Ne želite mi dati vašu buduću adresu, madame?— Ne.Dr. Lombard je ustao i pružio Caroli ruku.— Adieu, madame — rekao je malo potišten od pomisli da se jedna ovako lijepa žena

baca u ljubavnu avanturu za koju je slutio da je samo zaslijepljenost. — Možda ćete misliti da sam sentimentalan ako vam zaželim Božju pomoć.

Carola je sagnula glavu. Odjednom je opet imala na licu izraz male djevojčice koja traži zaštitu.

— Hvala, doktore... — rekla je tiho. — Kaže se da je Bog s onima koji se vole... ali ja mislim da ću si ovdje morati sama pomoći.

Naglo se okrenula i izašla iz sobe. Sestra Anne je htjela poći za njom, ali dr. Lombard je podigao ruku i odmahnuo glavom.

— Ne! — rekao je s izrazom užasnog umora. — Više ništa ne možemo učiniti za nju...

Pred vilom je stajao Jean Leclere i čekao.U ruci je imao velik buket lijepih, kao krv crvenih kata i nemirno šetao amo-tamo

ispred ulaza. Ponekad bi zastao promatrajući žene koje su dolazile putem što je vodio kroz park. Ustanovivši da nije Carola, nastavljao bi svoju šetnju pred ulazom pognute glave i s cvijećem na leđima.

Nije imao nikakvu predodžbu o tome kako bi Carola mogla izgledati. Nije mu ništa napisala o tome što je dr. Lombard promijenio na njoj. Znao je samo to da je svoju prekrasnu plavu kosu obojila u crnu. Zašto je to trajalo nekoliko tjedana, nikako nije shvaćao. Zastao je gledajući opet niz put. Odmah ću je prepoznati, mislio je. Njezin hod, njeno lagano, razdražujuće tijelo... osjećao je kako su mu se počela sušiti usta i kako je sjećanje na zajedničke noći poput treptaja prošlo njegovim tijelom.

Carola je stajala na ulazu klinike, u sjeni prednje zgrade i gledala prema njemu. Više od šest tjedana nije vidjela Jeana Leclerea. Živjela je od sjećanja, razdirana čežnjom. Kad ga je vidjela u njegovom kišnom ogrtaču vlažnih, crnih kovrča i ozbiljnog dječačkog lica, nekako ojađenog i razočaranog, bilo joj je teško misliti na čarobni svijet u kojem je živjela s njim.

Promatrajući ga, mislila je na riječi dr. Lombarda: »Stvarnost« se ne može riješiti bijegom u snove.« Bio je u pravu. Stvarnost je bila tu: visok mladić crnih kovrča što stoji pred ulazom i žena koja je dobila novo lice... i što još? Ljubav? Blaženstvo u kojem se zaboravlja na sve? Carola je pognula glavu. Bijaše joj užasno priznati da oklijeva jer joj ovaj odrasli dječak s buketom cvijeća na leđima više ništa nije značio. Bar u ovome trenutku. Možda bi se to opet promijenilo kad bi mu ponovo legla u zagrljaj i kad bi se san nastavio, a strast probudila. Živjeti u opojnosti — to je ona htjela. Za to je žrtvovala svoje lice, bacivši sve iza sebe.

A što ako se čarolija ne vrati?Jean Leclere je zastao zavirujući u park. Vidio je ženu kako stoji na vratima. Pogled

mu je prešao preko nje i podigao se do prozora. Zašto me pušta da tako dugo čekam, pomisli. Hladno je i vlažno. Pravo vrijeme za prehladu.

Carola je napustila ulaz i polako pošla prema izlazu. Svaki korak bolno joj je odjekivao u glavi. Činilo joj se kao da hoda po užarenom kamenju.

Još dvadeset koraka... deset... još pet...Na izlazu.Jean Leclere je upravo okrenuo leđa zidu. Zaplamsalo je drvce, zapalio je cigaretu.

Otpuhnuo je dim u hladan zrak i okrenuo se.Carolin i Jcanov pogled su se susreli. Samo sekundu, onda je Leclere pogledao ustranu

i opet povukao dim.Lijepa žena, pomisli. Vjerojatno Španjolka. Ili iz južne Italije. Usko, aristokratsko lice,

tijelo kao u gazele.Leclere je škiljio prema njoj. Tako nešto zove se ženom iz snova. A sigurno stoji

bajoslovnu količinu novca. To je dragocjenost koju čovjek mora okititi draguljima.Carola je stajala na kapiji i gledala Leclerea. Usne su joj podrhtavale. Razumljivo je

samo po sebi da me ne prepoznaje. Da je poletio prema meni, operacija ne bi bila uspjela. Ali

on uopće ne obraća pažnju na mene, ja na njega uopće ne ostavljam dojam, ne pobuđujem njegov muški instinkt. Ravnodušan je prema meni kao ženi.

Uputila se prema Leclereu, prekapajući po džepovima svoga kaputa i zaustavila se vrlo blizu njega. Leclere je brzo pogledao prema kapiji i ulazu u kliniku. Nitko nije dolazio. Nasmiješio se. Bio je to onaj njegov sramežljivi, dječački osmijeh koji je Carolu prvi put očarao na Place de 1' Opera u Parizu.

— Madame! — rekao je. Carolom je prošla vrućina. Još me ne prepoznaje.— Molim vas, možete li mi dati cigaretu? — upitala je. Čudila se što joj je glas

zvučao dublje nego inače. Jean Leclere je začuđeno raširio oči. Čudno govori francuski, pomisli. Govori kao da je sa sjevera. Jednu cigaretu...

— Izvolite, madame! — izvadio je svoju kutiju s cigaretama iz kaputa i pružio je Caroli.

— Hvala. I vatre, molim...Leclere je zapalio drvce. Dok se naginjala nad njegove ruke da pripali cigaretu kosom

je gotovo dodirnula njegov nos. Pomirisao je parfem koji se širio od nje.Otkuda mi je poznat taj miris, pitao se. Netko ga je koristio. Preko Caroline glave

pogledao je prema ulazu. Nitko se nije približavao.— Čekate nekoga? — upitala je stavljajući cigaretu medu po-drhtavajuće usnice.— Da — odgovorio je Leclere kratko. Ovaj mu je susret bio neugodan. Kad bi Carola

sada izašla iz klinike i vidjela ga kako tu stoji s lijepom ženom i puši, prvi susret poslije šest tjedana ispao bi razočaravajućim.

— Ženu?— Da.— Bila je na operaciji?Leclere je to ispitivanje smatrao nevjerojatnim. Još malo pa će doći Carola. Koliko

god ova žena bila lijepa... ja čekam drugu, koja me neće stajati novaca, nego će me spasiti bijede.

— Ispričavam se, madame — rekao je ljubazno, lagano se na-klonivši. — Ne bih htio biti toliko neuljudan da zbog razgovora ne primijetim pravodobno svoju ženu.

Htio je poći prema kapiji kad ga je netko čvrsto uhvatio za kaput. Zabezeknuto se okrenuo. Ova strana, nepoznata žena čvrsto ga je držala, njeno usko, prekrasno lice nalazilo se tik do njegova.

— Poljubi me! — rekla je gotovo jadnim glasom. Jean Leclere je osjetio probadanje u srcu.

— Madame — mucao je. — Molim vas!— Zar ti se ne sviđam?— Madame, moja žena...— Jesam li lijepa?— Vi ste anđeo, madame. Ali pustite me, molim vas.— Da li biste me mogli voljeti?— Bio bi to raj! — Leclere je očajno gledao prema klinici. Ako sada dođe Carola.— Poljubite me onda! Pokažite da bi me mogli voljeti!Luđakinja, vjerojatno je luda, pomisli Leclere. Ludima čovjek ne bi smio proturječiti

ukoliko je to ikako moguće. Inače mogu biti zloćudni. Ali ovdje to nije bilo moguće.— Idemo u park — rekao je promuklo. — Ne radim to rado na ulici...Osim noću na Place de 1' Opera, mislila je Carola smiješeći se. U parku ću je

jednostavno ostaviti, mislio je Leclere. Možda nas ugleda netko iz klinike pa me oslobodi od ove napasnice. Zajedno su pošli prema vili. Kod kapije Carola je naglo zastala.

— Dosta smo se igrali — rekla je tiho. Jean Leclere je gledao u park. Upomoć, pomisli, upomoć. — Ti si stvarno veliki, bedasti dječak. — Govorila je njemački. Odjednom ju je napustila sva snaga.

Leclereu je stao dah. Cvijeće mu je ispalo iz ruke i ostalo ležati na prljavoj ulici.— Che... chériel — zamucao je. — Ne... Bože moj... chériel — Raširio je ruke i

zagrlio je. Gotovo je pala na njegove grudi, zabadajući mu prste u ramena. Kad ju je poljubio, sve je bilo kao prije: Straha je nestalo, sve sumnje su potonule, sve su se misli rasplinule u jednom jedinom osjećaju — on me voli, on me voli.

Zanijela ju je opojnost, san o velikoj sreći. Dr. Lombard je spustio zavjesu, odmičući se od prozora. Sestra Anne stajala je iza njega velikih, začuđenih očiju.

— Ona može biti okrutna — rekao je i počeo čistiti naočale. — Okrutna poput vatre koja sve proždire kad se jednom zapali...

Leclere je hotelski račun platio gestom nalik onoj kojom se u prosjakov šešir baca novčić od pet franaka. Platio ga je točno u centime, ni soua više. Nije dao napojnicu, nije se čak ni zahvalio. Drugi direktor »Atlantica« progutao je nepristojno vladanje stisnutih zuba. Čak i kada je Leclere rekao: — Pišite svome prijatelju Himanu Snideru kako vam nije bilo potrebno da u zalog zadržite moje gaće — ostao je miran, šutio je i namjestio lice nesretnika koji ne vidi mogućnosti da ikako popravi svoju krivnju.

Leclere je zatim u hotelskoj cvjećarnici kupio buket žutih ruža i opet se odvezao gore do apartmana. Izgledao je umoran i neispavan. Hrvati se s lavom već je strašan poduhvat — no koliko je teže ugasiti vulkan u ženi gladnoj ljubavi. Osjećao se kao da su mu kosti šuplje. Kao da mu svaki korak odzvanja u mozgu.

Carola ga je čekala. Sjedjela je na krevetu, naga, bijele kože, razasute crne kose oko uskog divnog lica. Kad je ušao Leclere, protegla se, poduprla se rukama iza leda i nagnula natrag. Nije se sramila, bila je u svome svijetu.

Leclere se trudio da je ne gleda. Išao je prema prozoru, sjeo je kraj malog pisaćeg stola i na nj stavio ruže i malu knjižicu.

— Od danas se zoveš Vera Friedburg — rekao je.— Kako?— Nisam mogao dobiti drugu putovnicu. Samo njemačku. S ovim imenom. Nisu mi

htjeli reći kako su došli do nje. Izdana je u Kielu.— Vera Friedburg... — Carola je došla do prozora i prišla Jeanu. Nagnula se preko

njega, čitajući putovnicu. Njena naga blizina, disanje njenih, na njegova leda pritisnutih grudi i miris njene kože učinili su ga bezvoljnim i bespomoćnim. Pružio je svoje ruke prema natrag i obuhvatio njene kukove.

— Odjeni se, chérie — rekao je promuklo.— Tako je lijepo biti naga.— Izgubit ću pamet.Poljubila ga je u zatiljak. — Zar si ti ikada imao pameti, ljubavi moja? — upitala je

nježno.— Putovnica je skuplja no što su prije tražili. Sve su to odvratni lupeži. Iskorištavaju

nas što smo u škripcu. Traže tisuću franaka više.— Toliko i vrijedi. — Carola je putovnicu uzela sa stola i prišla prozoru. Sunčevo

svjetlo igralo se oko njenog nježnog, bijelog tijela. Leclere ju je gledao kao da je vidi prvi put. Bilo je nemoguće zasititi se te žene. Čovjek joj se morao diviti kada god bi mu pogled pao na nju. Drukčije jednostavno nije mogao.

— Pečat je pravi, sve je u redu — rekla je zatvarajući putovnicu.— Vera Friedburg... naviknut ćeš se na ime Vera? — Da, chérie — rekao je promuklo.

Odjednom ga je, malo nakrenute glave, upitno pogledala. Njena nagost blistala je na suncu.

— Jesi li sretan? — upitala je.— Beskrajno sretan.— Nikad nećeš voljeti neku drugu ženu?— Nikada, chérie.— Ubit ću te ako to ikada učiniš... znaš li to?— Da — rekao je bez daha.— Putujemo za dva sata.Leclere je skočio. — Kamo? — uzviknuo je zaprepašteno.— U Cannes. Južno od Cannesa imamo kuću, između Juan les Pinsa i Antibesa.— Ti si božica! — oduševljeno je viknuo Leclere. — Trebalo bi te obožavati!— Čini to — rekla je i zatvorila oči. Putovanje je otkazano.Uzeli su drugi vlak, četiri sata kasnije.

14.U nastavku svoje turneje po sjeveru Bernd Donani je najprije svratio u Berlin. Odatle

je nakanio letjeti u München da se u Starnbergu u svojoj »Vili Alba« tjedan dana odmori i poigra s djecom. Osim toga, htio se dogovoriti s kiparom o oblikovanju spomenika za Carolin grob. Želio je imati dostojanstven nadgrobni kamen koji bi krasio obiteljsku grobnicu Donanijevih i govorio o ljubavi koja je tu pokopana.

Boravak u Berlinu ispao je, međutim, duži nego što je bilo predviđeno. Kriminalističkom isljedniku Fritzu Weghartu smrt Carole Donani nije davala mira. Iznova je proučavao izvještaje uhvativši se jedne nevjerojatne činjenice koja je svima bila neobjašnjiva. Za Fritza Wegharta, velikog Donanijevog obožavatelja, bijaše to više od puke kriminalističke revnosti. Njemu je ležalo na srcu da na određene tamne mrlje nesreće baci svjetlo.

Molio je da razgovara s Berndom Donanijem. Pietro Bombalo je unatoč navici da se pridržava termina to dozvolio. Let za Miinchen je otkazan. S policijom je valjalo imati dobre odnose.

Donani se isprva protivio da išta čuje o Carolinoj nesreći. — Neka pokojnica ima konačno svoj mir — rekao je gorko. — Užasno je da čovjek mora živjeti u spisima, a već mu je postavljen nadgrobni kamen.

Isljednik Weghart bio je drukčijeg mišljenja. Donio je listu pitanja koja su ostala otvorena. Medu njima bijahu i dva koja su davala povoda da se čovjek zamisli nad njima.

— Znam, bolno je, maestro — rekao je — što se još jedanput moramo vratiti tome tragičnom danu.

— Molim vas, učinite to na najkraći mogući način. — Donani je rukom pokrio oči. Izgledao je umorno. Fritz Weghart je samo krajnjim naporom sakrio zaprepaštenje kad je ugledao Donanija. Slavni dirigent je naglo ostario. To se vidjelo samo izbliza. Na podiju pod televizijskim i filmskim svjetlima on je još uvijek djelovao kao mladenački, bjelokosi bog.

— Sutra letim u Starnberg radi nadgrobnog spomenika. Molim vas, dopustite da pokojnica konačno umre i u vašim spisima.

Isljednik Weghart je kimnuo glavom. — Slučaj ćemo smatrati završenim kad sva otvorena pitanja budu razjašnjena.

— Slučaj? — Donani je Fritza VVegharta gledao skamenjenog lica. — Olkada je moja žena slučaj?

— To je samo stručni izraz, maestro. — Weghart je spustio svoj spis na mali stol za pušenje. — Smijem li vam postavili nekoliko pitanja?

— Izvolite!

— Dan nakon smrtonosne nesreće vaše supruge jedan je neznanac s njena računa podigao cjelokupni iznos. Nismo mogli identificirati toga neznanca. Imate li možda i najmanju slutnju tko bi to mogao biti?

— Ne. To sam vam već rekao.— Rođak vaše supruge?— Ne.— Zbog čega je vaša supruga poništila svoj račun?— Ne znam. — Donanijevo lice bilo je blijedo i ukočeno.— Je li možda došlo do svađe prije nesreće? Je li inače u posljednje vrijeme bilo

neslaganja u vašem braku?— Ne,— To »ne« bilo je jasno i nije dopuštalo daljnja pitanja u tome pravcu. Lažem,

pomisli pritom Donani. Moram lagati. Zar da i sam posumnjam da je Carola podigla svoj novac pomoću posrednika kako bi se rastala? Time je prijetila kad su djeca imala ospice i kad je sama otputovala iz Rima u Starnberg. Stalno sam morao misliti na to. Od njene smrti nema niti jedne ndfci a da ne čujem njezin glas: »Neću se vratiti...« Zar da sve to kažem? Ne. To je samo moja stvar. Carola sad leži u grobu i neka je ostave na miru.

— Još nešto, maestro.Donani je ljutilo podigao pogled. — Još nešto?— Vaša supruga je imala skupocjen nakit. To zna svatko već sa slika i iz novinskih

članaka. U trezoru banke još je samo mali dio toga. U Starnbcrgu — bili smo toliko slobodni da se raspitamo — leži samo mala kutijica za nakit. Međutim, vaša supruga je veći dio nosila sa sobom po turnejama. I nakit je, osim nekoliko relativno bezvrijednih stvarčica koje je nosila za vrijeme nesreće, nestao...

— Čemu sve to? — upitao je Donani srdito.— Novac je podignut, nakit nestao — tu bi se zamislio svaki isljednik.— Ja nisam isljednik, ja sam udovac koji je svoju ženu volio više od svega. — Donani

je ustao. Bilo je jasno da je time htio završiti razgovor. Fritz Weghart je ostao sjedjeti. Boljelo ga je što mora biti toliko nepristojan, ali on nije bio samo Donanijev obožavatelj već i službenik.

— Moguće je da ju je netko mrtvu opljačkao — rekao je. — Tu smo mogućnost već tada uzeli u obzir, iako o bankovnom računu još ništa nismo znali. — Weghart se nagnuo nad svoje spise. — Kriminalistička policija radi poput arheologa koji sastavlja krhotine glinene vaze. Potrudili smo se da skupimo podatke o svim ženskim osobama koje su nestale u to vrijeme. Tako smo otkrili da je na dan nesreće između sedamdeset tri nestale žene bilo devet plavokosih koje su i po stasu odgovarale vašoj supruzi. Od tih devetoro četiri su nađene... petoro se još uvijek vodi pod nestalim osobama.

Donani se naglo okrenuo. Znao je što Fritz Weghart namjerava nabrajanjem nepoznatih tragedija. — Pa to je savršena glupost! — uzviknuo je. — To je najjeftinija izmišljotina!

— Jeste li svoju suprugu mogli besprijekorno identificirati?— Sa stopostotnom sigurnošću! Haljina, kosa, prstenje, automobil, papiri...— Od haljine ništa nije ostalo... Sjećate se da je tijelo...— Molim vas! — Donani je podigao ruke. Lice mu se razvuklo od muke. Pogled na

izgorjelo, skupljeno tijelo nikad više nije mogao zaboraviti.— Bila je to Carola! — rekao je glasno.— Onda moramo zatvoriti spise s nekoliko neriješenih zagonetki.— Molio bih vas. — Donani je spustio glavu. — Taj događaj je odlučujući događaj u

mome životu. Izgubio sam sve što mi je bilo drago. Molim vas, dajte sada i pokojnici mira... a i meni...

Isljednik Fritz Weghart je ustao i nakon kratkog stiska ruku napustio sobu. Osjećao se kao krivac iako je samo vršio svoju dužnost.

Zatvorit ću spise, mislio je. Priopćit ću državnom tužilaštvu da se više ništa ne može doznali. Doista, neka pokojnica miruje. Svaki čovjek nosi tajne sa sobom u grob — valja ih do određene granice poštivati.

Nakon što je nekoliko puta pokušavao i čekao na odgovor, Pie-tro Bombalo je sat vremena kasnije ušao u Donanijev apartman. Donani je sjedio kraj prozora, ukočeno buljeći na ulicu. Nije se okrenuo ni onda kad mu se Bombalo obratio. Nije bilo sigurno čak ni to da ga čuje, a kamoli razumije što priča.

— Maestro... — Bombalo si je češkao glavu, stružući pritom vrš-cima cipela po tepihu. — Iznudio sam četrnaest dana odmora. Možemo dva tjedna ostati u Starnbergu. A onda... onda na tri mjeseca putujemo u Južnu Ameriku. Sve je već planirano. Prvi koncert je u Santiagu. — Bombalo je čekao Donanijev odgovor. On je, međutim, šutio. Nije se čak ni okrenuo. — Sve je dakle u redu, maestro? — pitao je Bombalo.

Šutnja.— Mogu li konačno pristati? Šutnja.Bombalo je uzdahnuo. Moramo ga izvući iz te letargije. Ali kako? Madona, kako?

Pomoću žena — bila je to pogrešna računica. Dalekim putovanjima — bio je to samo prostorni rastanak, ali ne i duševni. Donani mora zaboravili. Mora ga se prisiliti da misli na sadašnjost a ne na prošlost. Morao bi se odvojiti od mrtve. On sad pripada isključivo životu.

— Kad letimo?Glas je trgnuo Bombala iz misli.— Sutra, maestro. U deset sati.— Znaju li djeca da dolazim?— Da. Bit će na aerodromu u Münchenu.— Veselim se što ću ih vidjeti. — Donani je duboko udahnuo kao da nešto mora

istisnuti iz srca. — Zar ne misliš da su obje nalik na Carolu...Bombalo je tiho uzdahnuo. — Veoma — rekao je. — Sad ćemo se četrnaest dana

moći igrati s njima.— Što ti je četrnaest dana! — rekao je Bernd Donani gorko.

Mala je kuća, između Cannesa i Antibesa, zaista bila ljubavno gnijezdo. Sastojala se od velike, gotovo staklene dnevne sobe iz koje se pružao predivan pogled na more, zatim velike spavaće sobe s francuskim krevetom, male kuhinje, kupaonice i sobe za goste koja se sigurno nikad nije koristila. Pristup tome mjestu bio je moguć jedino brojnim, u stijene uklesanim stubama. Pokušaj da se do kuće izgradi dizalo propao je zbog velikih troškova. Zato je i stanarina bila tako niska, a posrednik tako sretan što ju je uspio uvaliti toj Njemici jer nakon vlasnikove smrti nije bilo više nikoga tko bi bio spreman da se više puta dnevno pentra gore-doljc po stijenama. A i plato na kojem je kućica ležala bijaše tako mali da se nije moglo ni pomisliti na proširenje zgrade. Poput bijele krune smještena je gore na vrhu stijenja, okružena strmim obroncima, morem, nebom i suncem.

Leclere je s jezom gledao u dubinu. Stajao je naslonjen na ogradu terase, a morski vjetar mu je puhao kroz crne kovrče.

— Ja nisam siguran od vrtoglavice — rekao je i dalje gledajući dolje na more. Valovi su se lomili na stijenju, pjena je prskala po šiljastom kamenju. Carola, koja se sada zvala Vera Friedburg, vježbala je na listu papira njezin potpis iz putovnice, sjedeći za pletenim stolom. Vera Friedburg... Vera Friedburg... Padalo joj je teško. Prava je Vera Friedburg imala uspravan rukopis koji se posve razlikovao od mekih linija kojima je pisala Carola Donani.

— Tko ovdje padne... — rekao je Leclere.

— Nadajmo se da nećeš ti. -Ja?— Zavoliš li drugu, bacit ću te odavde u more.Zvučalo je kao šala, Carola se pritom i smijala, ali oboje su znali koliko je to bilo

ozbiljno. Leclere se odmakao od ograde kao da već sada ima osjećaj da ga nešto vuče u dubinu. Sjeo je, na-slonivši se na zid kuće i svoje dječačko lice okrenuo prema suncu. Duboke, tamne sjene ležale su mu pod očima. Ova žena će me potpuno uništiti. Prvi put se ne osjećam kao pobjednik... ja sam

poražen. Ona me pokorila. Postao sam njezin rob. Nikad nisam vjerovao da postoji žena koja će me natjerati da padnem na koljena. Ova to može, za jednu jedinu noć.

— I što sada? — upitao je Carolu koja je i dalje šutke vježbala potpis Vere Friedburg.— Radit ćeš, ljubavi.— Rado. Ali gdje i kako?— Davat ćeš koncerte.— Koncerte! — Leclere se grubo nasmijao. Sve je ispričao Caroli čim su stigli u hotel

i čim se ugasio prvi žar ponovnog susreta. Pričao joj je o svome putovanju evropskim zemljama, o svome prosjačkom hodu od menedžera do menedžera, o sviranju pred Hansom Bartschlegerom u Kolnu i o ponudama koje je dobio. Plesni orkestar, Tivoli, show-orkestar... ili opet deseti violinist u nekom simfonijskom ili opernom orkestru. — Zar da stanem na ulicu u neki kut?

— Ne pričaj gluposti, ljubavi. — Carola je zgužvala papir s uvježbavanim potpisima, prišla ogradi i pustila ga da odleprša u more i nestane u dubini. — Priredit ćeš koncert za violinu u jednoj od najvećih dvorana u Cannesu.

— U snu. — Leclere je u dječačkom bijesu stisnuo šake. — Oh, one bih lupeže od menedžera mogao izudarati nogama! Ta nadutost! Taj arogantni smiješak: Gle, gle, mladi violinist. Želi postati solistom! Drugi Menuhin, ha, ha, ha! Što si ti mladi skakavci sve ne umišljaju. Kao da s Menuhinom, Riccijem, Oistrachom, Heifet-zom i Campolijem nemamo dovoljno solista. Pa, mi nemamo dovoljno koncerata za violinu da ih sve zaposlimo...

— Ti si smušenjak, ljubavi — rekla je Carola i brzim pokretom raščupala Leclereove kovrče. — Čovjek mora znati čekati. To je sve. I ja sam dugo čekala dok te nisam našla.

Kimnuo je poput poslušna dječaka, uzeo njene ruke i poljubio joj dlanove.Ona još ima novaca, mislio je pritom. Još možemo živjeti od sunca i ljubavi. Ne

smijemo samo misliti što će biti kad potrošimo i posljednji franak.Carola se nakon ručka sama spustila niz stijenu i uzela taksi do Cannesa. Jean Leclere

je ostao u ljubavnom gnijezdu, sjedeći na terasi i svirajući Bachovu chaconneu. Bila je to jedna od najslavnijih i najtežih vježbi za prste za solo-violinista.

Franco Gombarelli primio je njemu nepoznatu Veru Friedburg na terasi hotela Golf u Cannesu. Odmah su se prepoznali. Gombarelli je izgledao kao Bombalo, okrugao, pokretljiv, temperamentan, širokih pokreta ruku kod pričanja, pun glumačke vještine, ali u dogovorima za novac nemilosrdan poput kamena. Zaista su svi jednaki, pomislila je Carola kad ju je pozdravljao ljubeći joj ruku i u tri rečenice izrekao dvadeset komplimenata. Odmah će baš kao i Bombalo podići oči prema nebu i uzdisati kao da visi na vješalima.

— Pređimo na stvar, gospodine Gombarelli — rekla je sjedajući a konobar joj je već donio campari. — Saznala sam za vaše ime preko poznanika. — Bombalo je stalno govorio da je taj Gombarelli lupež, razmišljala je. Ako Bombalo nekoga naziva lupežom, onda to mora biti kvalitetan menedžer. — Priča se da ste dobar menedžer.

— To me čini sretnim, signora — rekao je Gombarelli već malo opreznije i vrebajući. Što to znači, mislio je. Zar da joj budem menadžerom?

— Htjela bih da se pobrinete za jednog mladog violinista.

— Oh, signora... — Gombarelli je podigao oči prema oblacima. Bio je to tipično Bombalov pogled. — Što ću ja s violinistom? Glazbeni svijet sastavljen je gotovo od samih violinista.

— Solista. Organizirat ćete solistički koncert u Cannesu.— Izgledam li ja kao samoubojica?— Ja ću platiti troškove koncerta.Kada je Franco Gombarelli čuo nešto o plaćanju, odmah je izgubio svoj pogled

»zbogom svijete«. Nagnuo se preko stola i zagledao u Carolu.— Što pod time podrazumijevate, signora?— Unajmit ćete dvoranu, najveću...— Vi ćete platiti najamninu?— Točno. Pobrinut ćete se za tiskanje plakata i ulaznica, angažirat ćete orkestar. Ne

mora to biti svjetski orkestar, dovoljan je neki gradski orkestar koji može pristojno pratiti solista.

— I vi ćete sve to platiti? -Da.Gombarelli se počeo znojiti. Mnogo je ludog u našem poslu, mislio je. Ali ovo je

najluđe. Platiti koncert koji nitko neće posjetiti. Ako ima previše novaca, neka ga dade meni... Bio bih čak spreman da joj učinim protuuslugu bilo koje vrste.

— Koliko to stoji? — upitala je Carola. Gombarelli je isturio donju usnu.— To se mora točno izračunati, signora.— Vi u ovome ništa ne riskirate. Doživi li koncert uspjeh, zaradit ćemo oboje. Ako

pak propadne, samo ja snosim troškove.Carola mu je gurnula karticu preko stola. Na njoj je bila jedna adresa.Jean Leclere, Cap d' Invalle. Sur le roc... Gombarelli je ukočeno gledao u slova.— Što je to, signora?— Na ovu adresu za tri dana poslat ćete pismo. Napisat ćete da ste na jedvite jade

dobili adresu i da vas je impresario Francois Parthou iz Marseillea upozorio na Jeana Leclerea. Zamolit ćete ga da vam u petak, u sedamnaest sati pokaže što zna. Tako će sve imati svoj logički slijed: preporuka, probno sviranje, koncert. Izvolite!

Carola je na stol stavila pet stotina franaka. Gombarelli je puhao. Pet stotina franaka za pismo i probu. Mogao bih sudjelovati u toj gluposti bude li i dalje tako unosno plaćena.

— Napisat ćete pismo? — upitala je Carola.— Da, signora. Gospodin Leclere će biti sretan...— I šutjet ćete?— Kao riba, signora.— Dovidenja, gospodine Gombarelli.— Buon giomo, signora. — Ponovno joj je poljubio ruku, pričekao da ode, diveći se

njenom hodu i tijelu i domahnuo konobaru.— Konjak... do ruba molim! — rekao je.Plaćen solistički koncert. Bijaše to nešto novo u dugogodišnjoj karijeri Franca

Gombarellija.Carola se zadovoljno vratila u Antibes. Već izdaleka, gore visoko na stijenama, vidjela

je svoju malu, bijelu kuću.Za tri tjedna napravit ću od njega velikog umjetnika, mislila je. Bit će dvostruko

sretan... na pozornici i u mojim rukama.Čovjek može kupiti i raj. Mora samo znati gdje ga može naći.Pismo je stiglo točno po dogovoru.Donio ga je iz poštanskog sandučića pored ulice Jean Leclere osobno, penjući se po

strmim, kamenim stubama.

Carola je ležala na ležaljci na terasi i sunčala se. Sama s nebom i morem, ležala je naga na suncu, ispruženih ruku i nogu. Predivno, smederužičasto, svjetlucavo tijelo. Jedino je lice pokrila vlažnom maramom; dr. Lombard joj je zabranio da prva tri mjeseca izlaže lice jakim sunčevim zrakama budući da se pod njima koža previše isušuje i da je, posebice novooblikovani nos bio krajnje osjetljiv na visoke temperature.

Jean Leclere se trudio da pri pogledu na nago tijelo opet ne postane nemiran. Pustio je da se vrata terase zalupe kako bi istakao da se vratio. Carola je pod zaštitnom maramom okrenula glavu prema njemu.

— Je li stigla kakva pošta? — upitala je. Onda je shvatila koliko je to pitanje nelogično. Podigla je ruku i mahnula Leclereu. — Kako glupo od mene... ta tko bi nam mogao pisati? Tko bi znao da mi ovdje imamo svoj raj?

— Za mene je stiglo pismo.— Što! — Skočila je bacivši maramu s glave i nagnula se. Leclere je gledao mimo nje,

krv mu je opet šumila u sljepoočnicama. Ta žena je stvorena samo za ljubav. Sve što čini, svaki pokret, svaki zvuk, sve je na njoj zamamno i puteno.

— A od koga je?— Od nekog nepoznatog. — Leclere je pročitao ime pošiljaoca.— Neki Franco Gombarelli.— Nikad čula. — Carola se digla s ležaljke i pošla prema Leclereu. Uzela mu je

pismo iz ruke, okrenula ga nekoliko puta i opet ga pružila Leclereu.Leclere je otvorio omotnicu, rasklopio list, preletio dopis i začudio se. Njegove tamne

obrve su se skupile, dječačko mu je lice poprimilo izraz duboke začuđenosti. Onda je još jednom pročitao pismo. Ovaj put isprekidana daha.

— Nešto neugodno, ljubavi? — upitala je Carola.— Zove me da sviram! — bio je to krik. — Zamisli! Impresario me moli da mu nešto

odsviram. U petak! U Cannesu! Franc,ois Parthou, taj marsejski gad me preporučio... Zar je tome vjerovati!?

— Daj da vidim! — Carola mu je uzela pismo iz ruke i pročitala malobrojne retke koji su sadržavali upravo ono što je rekla Gom-barelliju. — Pa to je lijepo... sad će se roditi tvoja zvijezda, ljubavi moja. — Bacila je pismo na stol i stavila ruke oko Lcclercovog vrata. — Vjerujem u te — rekla je tihim, nježnim glasom. — Svirat ćeš onako kako voliš. A to će biti nedostižno.

Leclere ju je poljubio, gladeći joj topla leda. — Petak — rekao je, gledajući mimo nje na grebenove pune pjene. — To su još tri dana. Vježbat ću kao luđak... Svirat ću s Menuhinom uz ploču... Pokazat ću im što može Jean Leclere.

Odmah poslije ručka odvezli su se u Antibes i kupili dobar gramofon i sve ploče velikih virtuoza na violini koje su mogli dobiti. Nisu se dugo zadržali u gradu, vratili su se u svoju kuću na stijeni i već nakon desetak minuta Leclere je, stojeći pred gramofonom u dnevnoj sobi vježbao teške skladbe. Onda je isključio gramofon i svirao sam ravnajući se prema notama. Carola ga je nježno primorala da se otme opojnosti i odvukla od stalka za note.

— I genije mora nešto pojesti — rekla je uzimajući mu violinu iz ruke. — Sad je dosta.

— Kakav sam bio? — postavio je staro, uvijek ponavljano pitanje medu umjetnicima. I Donani ga je postavljao nakon svakog koncerta kad je bio sam s Carolom. »Kakav sam bio...«

Carola se okrenula. Nešto ju je oštro probolo u srcu. Zaborav ne uspijeva zbog sitnica, razmišljala je. Samo riječ, samo primjedba — i prošlost se opet budi.

— Ne znam — rekla je prisiljavajući se da joj glas zvuči pouzdano. — Ja ne mogu razlikovati sitnice, ali uvijek smatram da si predivan.

Leclere je bio sretan kao dječak koji je primio dar. Ali on nije samo sanjao o uspjehu, nego je i radio na njemu. Tri dana nije bilo tišine u kući na stijeni, zvukovi violine satima su lebdjeli nad morem, uvijek iste melodije, artističke skladbe Paganinija, dvostruki Kreislerovi i Sarasateovi hvatovi. Carola ga je tih dana prepustila njegovom unutarnjem i vanjskom miru. Samo su noću ležali jedno drugom u rukama i nakon ekstaza razgovarali o svojoj budućnosti i sreći što su se susreli.

Leclere je u petak bio blijed i rastresen, neraspoložen i namrgođen. — Ja nisam školarac! — vikao je kad mu je Carola vezala kravatu i četkom prolazila kroz crnu kosu. — Prokletstvo, osjećam se kao da moram recitirati pjesmicu pred stričevima i tetama koji će doći u goste. Ostavi me konačno na miru!

Carola je šutjela. Dobro je poznavala tremu. Bilo je pjevača koji iza pozornice sekundu prije nastupa nisu mogli istisnuti ni zvuk iz grla da bi onda, stupivši pod svjetlo reflektora, bogovski pjevali. Bernd Donani znojio se prije svakog izlaska na podij, a Caruso se, tako se bar pričalo, svaki put previjao od boli u trbuhu. Jean Leclere se, međutim, ponašao poput neodgojena dječaka, prigovarao je, režao i trčao naokolo kao zarobljeni tigar.

Franco Gombarelli organizirao je sve onako kako je Carola propisala. U muzičkoj sobi hotela Golf dočekao je Jeana Leclerea kim-nuvši nekoliko puta kad mu je ovaj prilazio.

Naravno, razmišljao je Gombarelli, tako mora izgledati da bi bogatašicama ispio mozak. Mladić s izgledom zaigrana dječaka, crnih kovrča i melankoličnih očiju poput doge. Mekane ruke za milovanje. Pune usne za poljupce. Vitko tijelo koje ne opterećuje, ali se igra s mišićima. Tipovi na koje žene padaju uvijek su isti. Čovjek to jednostavno ne može razumjeti.

— Dobro došli, budući majstore! — uzviknuo je Gombarelli, držeći se uputa. Pomislio je da će na tim glupostima još i dobro zaraditi. — Čuo sam da bi poznati solisti uskoro u usporedbi s vama mogli biti mačji kašalj. Kolega Parthou o vama je pjevao hvalospjeve. Ako je samo četvrtina od toga istinito, onda vas čeka blistava budućnost.

Leclere se uopće nije obazirao na to ushićenje. Izvadio je svoju violinu, nategao gudalo i počeo ugađati žice. Carola je ostala vani, sjedjela je u dvorani i čekala. Tako je on želio.

— Možemo li? — upitao je Leclere kad je ugodio violinu. Gombarelli je glasno obrisao nos.

Moram to pretrpjeti, pomisli. Ponašanje virtuoza već ima. Otišao je do klavira, pogledao note koje je ondje položio Leclere i začuđeno podigao pogled.

— Ovo biste željeli odsvirati?— Zar ste mislili da ću vam svirati twist?— To je najteže što postoji u violinskom području. Već sama kadenca...— Bojite li se možda toga što ćete me pratiti?Gombarelli je pocrvenio i sjeo za klavir. Umišljeni fićfirić! Uspije li odsvirati ovaj

koncert bez pogrešaka, stvarno je majstor. No, to ćemo odmah čuti. Bit će to cviljenje mačke koja se koti.

— Preskočit ću dugi uvod — kratko je rekao Gombarelli. — Počet ću četiri takta prije vašeg početka. Idemo, dakle!

Jean Leclere je zatvorio oči. Ne boj se, mislio je. Ne moraš se bojati, ti to možeš, dugo si vježbao, u tvojim prstima živi svaki ton.

Već kod prvog poteza gudalom Gombarelli je začuđeno podigao pogled. Što su više svirali u Gombarellija se budio osjećaj sreće i nade da će doživjeti divan trenutak, jedan od onih kratkih trenutaka u čovjekovu životu koje on više nikad ne zaboravlja.

Kad je otpočela solo-kadenca, Gombarelli je spustio ruke u krilo i zurio u Jeana Leclerea. Imao je zatvorene oči, prsti su mu klizili po žicama, gudalo je letjelo, crna kosa padala mu je na čelo, činilo se kao da se cijelo njegovo tijelo pretvorilo u glazbu — instrument iz kojega vibriraju zvukovi. Novi Paganini, pomisli Gombarelli potreseno. Bože

moj, što smo to ovdje otkrili. Ovo što izbija iz ovoga mladića pravo je čudo. Prepozna li svijet što se u njemu krije, rodit će se nova zvijezda. Ako prepozna!

Završni taktovi bijahu klicaji veselja. Gombarelli je iscrpljeno spustio ruke na tipke i nekoliko puta duboko udahnuo. Jean Leclere se probudio kao iz dubokog sna. Pritisnuo je violinu na svoja prsa i zurio u Gombarellija.

— Predivno — rekao je Gombarelli nakon poduže šutnje. — Jednostavno predivno!— Je... je li to istina? — Leclereov se glas mogao jedva čuti.— Ja to inače nikad ne bih rekao, Jean! Imate veliku budućnost pred sobom.— I priredit ćete koncert?— Vi me još pitate? — Gombarelli je ustao pružajući Leclereu obje ruke. — Jean,

zahvaljujem vam na ovim trenucima. Moram vas zamoliti za oproštaj... zaista... isprva sam mislio da je Parthou pretjerao, da mi u gnijezdo želi staviti kukavičje jaje. Ali sada znam da imate sve uvjete da postanete jedan od velikana. — Gombarelli je stisnuo ruke Leclereu. Nadaren je, mislio je pritom. Ali zar ga neće kočiti njegov karakter? Što ga veže za tu ženu? Tko je ta Vera Friedburg? Što je dosad radio?

Došlo ie i pitanje kojega se Leclerg bojao. Moralo je doći.— Gdje ste dosad bili? — Leclereovo lice se ukočilo. — U Pariškoj filharmoniji.— Pod Donanijem?— Da.— I Donani nije prepoznao vaš talenat?— Ne.— Čudno! — Gombarelli je odmahnuo glavom. — Zašto ste otišli od Donanija?— Zato što više nisam htio ostati! — Leclere se odjednom izderao. Gombarelli je

uzmakao kao da se prepao da će dobiti violinom po glavi. — Ne mogu podnijeti aroganciju i omalovažavanje! Htio sam dalje... dalje... nisam htio završiti kao violinist u posljednjem redu! Ja znam što mogu!

Gombarelli je kimnuo. Izgorjet će, pomisli gotovo tužno. Propast će zbog samoga sebe — genij koji se ne da njegovati. Za kratko vrijeme provrit će kao loše čuvano vino. Njegov će karakter ubiti umjetnika u njemu.

— Kad će biti koncert? — upitao je Leclere.— Za tri tjedna. Želio bih ga temeljito pripremiti. Gombarelli je nervozno prešao

rukom kroz kosu. — Plakati, oglasi u novinama, leci, dva-tri razgovora za novinare... nastojat ću zainteresirati i Radio-Monaco. Ta htjeli bismo da to bude savršen uspjeh.

— Zar još sumnjate u to?— Ne. — Gombarelli je poklopcem poklopio klavijaturu. — Doći ćemo na svoj račun.A ta gospoda Vera Friedburg će ga snositi, mislio je. U biti ta je igra, koju igramo s

njime, sramotna. Odgajamo umjetnika koji ne posjeduje ljudske kvalitete da bi to mogao biti. Trebalo bi mu reći: Ti doduše čarobno sviraš, dječače moj, ali iznutra si trula, crvljiva jabuka. Ostani ono što jesi — igračka bogatašica čiji su ti računi otvoreni. Ti ne moraš odijevati frak da bi živio.

— Poslat ću vam ugovor, Jean — rekao je Gombarelli. — Jako sam radostan što smo se upoznali. Nakon koncerta potanko ćemo porazgovarati o menedžerskom ugovoru, zar ne?

Umoran i iscrpljen, Leclere je napustio sobu za glazbu i potražio Carolu u hotelskoj dvorani. Sjedjela je kraj prozora, pila čaj i čitala modni časopis. Kad ga je spazila, skočila je, potrčala prema njemu i uzela njegovu glavu u svoje ruke. Poljubila ga je poput majke koja pozdravlja sina nakon položena ispita. Leclere se oslobodio njezinih ruku naglim trzajem glave.

— Je li bilo dobro? — upitala je Carola, preplašivši se odjednom.— Posve.— Imat ćeš koncert? -Da.

— Ovdje u Cannesu?— Da.— Pa to je predivno! — Carola se zavrtjela i domahnula jednom od livriranih

konobara. — Bocu šampanjca! — uzviknula je. — Moramo to proslaviti, ljubavi!Leclere je odmahnuo glavom. Teško dišući pritisnuo je kovčeg s violinom pod ruku.— Idemo odavde, chérie — rekao je promuklo. — Hoću kući. Želim biti sam.— Ali ljubavi!Leclere se okrenuo i napustio hotelsku dvoranu. Carola je bacila novčanicu na stol i

požurila za njim. Dostigla ga je na šetalištu. Išao je namrgođen i pognute glave kroz mnoštvo ljudi kao da prije nekoliko minuta nije izvojevao najveću pobjedu u svome životu. Kad je Carola gurnula svoju ruku pod njegovu, otresao ju je kao dosadnu muhu.

Sad će postati solist, razmišljao je. Veliki violinist. Svijet će mi biti otvoren. Ali ova žena će me kočiti. Uvijek će biti kraj mene. Uvijek će htjeti da njena bude zadnja. Danju će sa mnom postupati kao s djetetom, a noću kao s neiscrpivim muškarcem. Dok se svojom svirkom budem obraćao nebu, ona će biti moj pakao.

— Što ti je? — upitala je Carola tiho. - - Ništa!To je zvučalo tako neuljudno da više nije pitala. Ni u kući nisu razgovarali. Leclere je

sjedio kraj ograde terase i zurio u more i zapjenjene grebenove.Te noći prvi put su spavali odvojeno — doduše jedno kraj drugoga, u istome krevetu,

ali nijedno rukom nije potražilo drugog, nijedno tijelo nije se pritislo uz drugo. Nijedna ruka nije tražila mekoću i toplinu. Između njih se odjednom našao zagonetan zid koji je nestao tek u zoru kad je Carola oprezno položila glavu na Leclereova prsa i kad je njegova ruka još u polusnu kliznula po njenom tijelu.

Uzdahnula je i opet zaspela.

15.Sljedećih dana sve je opet bilo kao prije. U Leclereovu životu stalno su se smjenjivale

vježbe za violinu i nježnosti, a Carola je uživala u zanosu njegove mladenačke, djelotvorne snage kao u opojnom otrovu.

Kad su prvi plakati visjeli na Kanskim zidovima i oglasnim pločama, Leclere se slikao pored njih, a jedan je objesio u malom kućnom predsoblju. Često je stajao pred njim i glasno čitao:

Gala-koncert Beethoven — Čajkovski — Prokofjev sviraJean Leclere, violina uz pratnju Torinskog simfonijskog orkestra

pod vodstvom Maria Brandellija Velika dvorana Umjetničke kuće u Cannesu.

— Kako to zvuči — rekao je sretno. — Svira: Jean Leclere, uz pratnju... Bože moj, ja to još uopće ne mogu shvatiti. A kad pomislim na tu večer, užasno se bojim. Prsti će mi biti kao oduzeti, eh eri e.

— Bit ću uz tebe. — Carola je naslonila glavu na njegovo rame. — Svirat ćeš kao nikada prije.

I onda je odjednom stigla ta večer. Stigla je tako brzo da je Leclere uvijek iznova, ne vjerujući gledao na kalendar. Gombarelli mu je poslao obavijest. Karte se nisu baš najbolje prodavale, ali s obzirom na novo ime, čovjek mora biti zadovoljan. Torinski orkestar doputovao je u Cannes pa je Leclere prijepodne odmah imao probu radi upoznavanja s glazbenicima i dirigentom. To nije bilo ništa novo. On je to već poznavao, samo što je dosad

uvijek sjedio medu muzičarima i sa zavišću gledao čovjeka koji je s Donanijcm stajao pred orkestrom. Sada je to bio on. Sad je stajao kraj dirigentskog pulta dogovarajući se s Mariom Brandellijem o pojedinim dijelovima izvođenja. Konačno je mogao reći: Želim da ovo bude ovako, a ovo ću svirati — ne onako kao što je to u partituri — nego više piano. Dakle, orkestar me ne smije pokrivati. Sad je on bio taj koji je naređivao, prema njemu su se drugi morali ravnati, on je stajao ispred svih. Bio je to divan osjećaj, pobjedničko kucanje srca, duboko zadovoljstvo nakon godina priželjkivanja.

Prijepodne je prohujalo s probom. Leclere je za ručak jedva nešto pojeo. Osjećao je kako mu se grlo opet polako steže. Popodne je postao nervozan. Kad su iz Antibesa krenuli u Cannes, sjedio je blijed i upao pored Carole čija se večernja haljina s vezom od crnih perli svjetlucala. Jednu kovrču svoje crne kose pričvrstila je ukosnicom od briljanta i rubina. Njezina je ljepota bila očaravajuća. Ona je bila uzor južnjačkog savršenstva žene.

Ali Leclere to više nije primjećivao. Ukočeno je gledao preda se i nijemo pokretao usne. Jedno mjesto kod Čajkovskog zadavalo mu je glavobolju, pa ga je ponavljao u sebi.

Franco Gombarelli dočekao ih je na zadnjem ulazu Umjetničke kuće i u pretjeranom oduševljenju zagrlio Leclcrca. Kroz prozor čuo se zvuk instrumenata, zamršena zbrka tonova. Orkestar se zagrijavao.

Gombarelli je pustio Leclerea da prvi ude u sobu za umjetnike, a Carolu je zadržao povlačeći je za ruku.

— Signora! — rekao je tiho, gotovo u njeno uho. — Prije nego što počne, moram vam još nešto reći. Najamnina za dvoranu stoji dvije tisuće franaka, orkestar će stajati — sa smještajem, putom, honorarima — osam tisuća franaka. Ja dobijam tisuću, sve zajedno to iznosi jedanaest tisuća franaka.

— Odmah ću vam ispisati ček. — Carola je upitno pogledala Gombarellija. — Kakva je prodaja karata?

— Loša, signora...— .Koliko će slušatelja bili u dvorani? — Stidim se to reći. — Gombarelli je zaista pocrvenio. Carola je grickala donju usnu.— Koliko?— Četrdeset dva, signora...— Što? — srce joj je na trenutak stalo.— Četrdeset dva. Nijedan više. Nepoznat violinist...— Pa to nije moguće! U dvoranu stane tisuću i tri stotine ljudi, a samo četrdeset

dva...? — Carola je prešla rukom preko očiju. — On će... on će, dakle, svirati pred praznom dvoranom.

— Izgleda, signora.— Jeana će to duševno potpuno slomiti.Gombarelli je preklinjući podigao obje ruke. — Ja to ne mogu promijeniti, signora. Ja

ne mogu dovući ljude za kosu. Već jučer sam ponudio slobodne ulaznice; ljudi nisu čak htjeli ni doći po njih. E, kad bi to bio Menuhin!

— I on je jednom morao početi! — uzviknula je Carola. Gombarelli je kimnuo. — Da, kao čudo od djeteta! Ako Jeanu odjenete kratke hlače i pronesete li glasinu da mu je četrnaest godina, možda i mi napunimo dvoranu.

Carola nije odgovorila na tu sarkastičnu primjedbu. Ostavila je Gombarellija i požurila za Jeanom da ga ohrabri.

Kad je ušla u sobu za umjetnike, Leclere je stajao kraj prozora i šakom udarao u zid. Zavjesu je strgnuo, ležala je zgužvana, poderana i zgažena pod njegovim nogama.

— Jean! — uzviknula je Carola užasnuto. — Što je? Leclere se nije okrenuo. Samo mu je glava pala na prsa.

— Jesi li vidjela dvoranu? — upitao je potmulo.

— Ne.— Pogledaj je!— Znam.Leclere se naglo okrenuo. U njegovim tamnim očima kao da je bilo nešto luđačko.— Što to znaš?!— U dvorani je četrdeset i dvoje ljudi — rekla je gotovo nečujno. Podigla je obje ruke

i prišla Jeanu. Ali malo ispred njega zaustavila se i ostala stajati. Bojala se da će joj udarcem odbiti ruke. Lice mu se divlje trzalo.

— Ipak! Četrdeset dva! Ponosan broj. Ja sam mislio da je dvorana potpuno prazna. Tih četrdeset i dvoje moralo se dobro sakriti ili se smrzavaju u samoći pa su sjeli radi grijanja.

Leclere je lupnuo nogom i podigao šaku. — Banda! — derao se. — Svi ste vi bastardi! Nemate pojma o umjetnosti! Neću svirati! Ne dolazi u obzir! Neću svirati pred praznim gledalištem! Radije bih otišao svirati na tržnieu!

— Ljubavi — pokušavala ga je smiriti. Leclere je zabacio glavu.— Ostavi te blesave riječi! Ako orkestar želi, neka svira. Ja ne izlazim.— Moraš, Jean!— Moram? Tko će me prisiliti na to? -Ja.— Ti? Smiješno! Čuješ li — smiješno! Ha ha ha! Ti me možeš prisiliti da ti dođem u

krevet, ali ovdje odlučujem ja.— Bezobrazan si, Jean — rekla je Carola tiho.— Ja sam smiješna figura! — derao se Leclere. — Strašilo! Zašto mi taj lupež

Gombarelli nije rekao da su prodane samo četrdeset dvije ulaznice? Nikad ne bih ni došao!— Upravo zbog toga ti nije ni rekao.— Neću ni ovako nastupiti! — galamio je Leclere prkosno.— Hoćeš!— Ne! Ne! Ne!— Budeš li se ponašao poput nezrela dječaka, ja ću otići — rekla je Carola ozbiljno.

Leclere je ljutito podigao ruke uvis. Crne kovrče letjele su mu oko glave.— Pa idi, onda! Idi! — Glas mu je postao prodoran, eksplodirao je. Sva mekoća i

nježnost bijahu razorene njegovim bijesom. — Vrati se tamo odakle si i došla! Brini se opet o čaši hladnoga mlijeka! Briši mu znoj s čela! Budi prvi plan i pozadina na njegovim fotografijama! I moljakaj ga da ti dođe u krevet...

Caroline oči su se ukočile. Onda je široko zamahnula i udarila ga posred lica. Od udarca se zateturao prema natrag, rukama pokrio obraz i zajecao.

Carola je čekala na uzvratni udarac. Hajde, pomislila je, a njome je prostrujala ona ledena odlučnost kao i one noći na cesti za Wannsee, kad su stajali pred nepoznatom mrtvom ženom i odlučili se na korak u novi život. Udari me. Drugo nisam ni zaslužila.

Ali Jean Leclere se nije micao. Samo se okrenuo, pritisnuo lice na prozorsko staklo i šutio. Tek kad su se vrata zatvorila, naglo se okrenuo. Carola je otišla. Umjesto nje ušao je Gombarelli, stidljiva smiješka, trljajući ruke. Imao je lice pretučena psa.— Van! — urliknuo je Leclere.

— Za deset minuta počinje koncert — rekao je Gombarelli zapinjući. — Htio bih još samo...

— Van! — Leclere se sagnuo i uhvatio stolicu. Da bi se zaštitio, Gombarelli je podigao ruke.

— Gospodine... u dvorani je deset novinara!— Dakle, od onih četrdeset dva desetorica su sa slobodnim ulazom!— U međuvremenu -pedeset jedan. Na večernjoj blagajni bilo je još nekoliko ljubitelja

glazbe.

— Van! — Leclere je bacio stolicu prema Gombarelliju. Impresario se spasio jednim skokom i istrčao iz sobe. Za njim su se zalupila vrata. Teško dišući Leclere se naslonio na zid i rukavom obrisao znoj sa čela. Pred vratima je čuo graju, Gombarellijev organ se jasno isticao. Kad su se vrata ponovo otvorila, Leclere se obazro za novim predmetom koji bi mogao baciti i otkrio svoj violinski kovčežić.

U sobu je ušao dirigent Mario Brandelli. Leclere je maknuo ruke s kovčega. — Što vi još tražite ovdje? — dahtao je.

— Vas, da vidim jeste li spremni. Orkestar već sjedi. Vi biste se prije nastupa trebali još počešljati.

— Neću svirati!— Ali mi hoćemo! — Glas Marija Brandellija zvučao je izazivački. — Ne radi se o

broju posjetilaca — već o umjetnosti.— Fućkam ja na to!— Kod Donanija ne biste to smjeli reći.Leclere je daleko isturio glavu. Njegovo blijedo lice bilo je isce-reno.— Izrekne li netko još jednom Donanijevo ime u mojoj nazočnosti, ubit ću ga —

rekao je promuklo. — Razumijete li me! Ubit ću ga! Na spomen toga imena osjećam se kao da me netko ubada nožem!

— Kako želite. — Mario Brandelli je slegnuo ramenima. Provjerio je da li je njegova bijela mašna na pravome mjestu i potegao frak. Bacio je pogled na sat i kimnuo.

— Još dvije minute. Ja ću sada izići. Ako hoćete, možete me slijediti. Svirat ćemo, a na vašim dionicama sjedit ćemo šuteći. Bit će to dosad najčudniji koncert za violinu. I na taj način čovjek može postići da se o njemu priča, tu imate pravo.

Otvorio je mala vrata prema dvorani i koraknuo prema podiju. Slab pljesak dolepršao je do njega. Leclere je vidio kako se naklonio i otvorio partituru.

Dršćućim rukama Leclere je uhvatio svoju violinu. Osjećao se kao u pećnici. Nepodnošljiva vrućina pržila mu je mozak. Neću izići, pomisli. Ne, neću. Ali ipak je išao... stisnuo je violinu uza se, gurnuo je pod ruku i isteturao na podij.

Opet pljesak, slab, hladno je odzvanjao u praznoj dvorani. Otraga u gledalištu vidio je nekoliko razasutih glava u praznim redovima. Bile su kao svijetle točke na tamnom platnu. Klanjajući se tražio je Carolinu svjetlucavu haljinu u gledalištu, ali je nije našao. Otišla je. Zauvijek je otišla. Tako brzo se može rastati, to ide tako lako.

Odjednom je osjetio bezgraničnu usamljenost. Osjećao se napuštenim. Kako je hladno u tome svijetu.

Mario Brandelli podigao je svoj dirigentski štapić. Orkestar je zasvirao. Kod prvih tonova Leclere se trznuo... zurio je u Brandellija, ukliješlio svoju violinu pod bradom, grčevito uhvatio gudalo i začuo zbrku tonova ne prepoznavajući melodiju.

I on me ostavlja na cjedilu. I on, jadikovao je u sebi. Svi su protiv mene. Što sam učinio? Zašto me svijet želi prognati?

Brandelli je okrenuo glavu prema njemu, lijeva ruka mu se pozivajući pružila prema Leclereu. Bijela, otvorena ruka. Trzaj prstiju, ruka se lagano podigla i... znak... početak... Bože moj, početak!

I Leclere je svirao. Njegova violina ga je slušala, ali bilo je to samo reproduciranje nota koje je napisao skladatelj. Nedostajalo je duše, tumačenja, onoga neizrecivoga što u glazbi izaziva očaranje i zanos. Bila je to školska svirka, a ne koncert virtuoza.

Koncert je protekao a da Jean Leclere nije osjetio ništa više doli nužde da izdrži. Naklonio se pred slabim pljeskom i više se nije pojavljivao iz sobe za umjetnike iako je pedeset jedan posjetitelj i dalje pljeskao. Prepustio je Mariju Brandelliju da im se zahvali za to.

Opet je bio sam. Brandelli je nestao ne rekavši mu više ni riječi. Od Franca Gombarellija nije bilo ni traga, a Carola je zauvijek otišla. Pojavile su se samo dvije čistačice, čudeći se što je još uvijek netko tu. Počele su čistiti podij.

Leclere je umorno pospremio svoju violinu i napustio koncertnu kuću. Na ulici je još jednom podigao pogled do osvijetljenih prozora. Ondje je sjedio orkestar s Gombarellijem i slavio uz nekoliko boca vina. Čuo je smijeh. Ismijavaju me, mislio je ogorčeno. Smiju mi se.

Onda je ugledao plakat. Visio je na kućnome zidu, veliki komad papira ispisan žutim slovima.

Gala-koncert.Leclereovi prsti pretvorili su se u kandže.Približio se plakatu, uhvatio ga i otrgnuo sa zida. Mladi par koji je prolazio kraj njega

začuđeno se zagledao u Leclerea. Iznad njega, kroz prozor, još uvijek je odzvanjao smijeh.Prestanite! Htio je vikati. Prestanite! Molim vas, prestanite, molim... znam da sam

budala! Prestanite s tim smijehom!Ali on nije vikao. Uhvatio je kovčeg s violinom objema rukama i potrčao. Bježao je

dolje prema moru pa onda duž obale van iz grada.

Carola je čvrsto spavala kada se Leclere ušuljao u spavaću sobu i tiho povukao vrata za sobom. Gotovo sat vremena stajao je dolje kod strmih stepenica ne usuđujući se uspeti. Bojao se da je kuća napuštena, a ovdje iznad grebena usamljenost ga je spopala razarajućom snagom. Onda se ipak uspeo, zatvorio vrata i zastao u predsoblju suspregnuta daha. Sve je tamno. Sve je tiho i napušteno. San o velikom Jeanu Leclereu se rasplinuo.

Tapkao je kroz tamu do spavaće sobe. Kad je vidio da je Carola u krevetu, preplavio ga je neizmjeran osjećaj sreće. Tiho se skinuo i odgurnuo pokrivač. Carola je spavala kao i uvijek, naga, povijenih nogu.

Legao je do nje, stisnuo se uza nju, položio svoju glavu na njeno rame i poljubio je u vrat. Nije se probudila... šapnula je nešto u snu, obavila rukom Leclereovo tijelo poput majke koja zaštićuje svoje dijete stišćući ga uza se.

Leclere je sklopio oči. Zaspao je sa smiješkom. Bio je sretan i osjećao se zaštićenim.Kad se probudio, bilo je svijetlo jutro. Carola je već bila ustala. Pozvao ju je, ali ona se

nije odazvala. Skočio je i glasno vičući trčao po kući sve dok nije našao njezin papirić na stolu pripremljenom za doručak.

— U Cannesu sam — kratko je pisalo na njemu. Vraćam se oko podne.Pokraj papirića ležale su jutarnje novine s otvorenim stranicama za kulturu. Leclere se

nagnuo i pročitao kratku kritiku.— Gala-koncert mladog violinista Jeana Leclerea uz kristalnu pratnju Torinskog

orkestra pod ravnanjem Maria Brandellija u Velikoj dvorani Umjetničke kuće nametnuo je veliko, gorljivo pitanje o najboljem stoje nudila ta večer: Gdje je Jean Leclere dao skrojiti svoj frak?

Leclere je zgužvao novine bacivši ih zajedno s drugima, nepro-čitanim, dolje u more. Ali onaj strašni bijes koji ga je sinoć spopao nije se vratio. Prospavao je, nestalo je unutarnjeg pritiska, sunce je sjalo. Sjedio je na terasi nad svjetlucavim, plavim morem.

Imam vremena, razmišljao je. Carola nije otišla, a bilo bi i čudno kada bi se žena mogla odvojiti od mene. Sve dok ona ostane sa mnom život će biti bezbrižan. Morat ću se ogledati gdje leže nove prilike.

Doručkovao je s tekom pa onda sjeo kraj radija i slušao plesnu glazbu. Kako se samo čovjek može toliko uzrujati zbog jedne neuspjele večeri, razmišljao je protežući se na suncu. Prema životu trebao bih imati mnogo hladniji, nemilosrdniji odnos. Zar netko suosjeća sa mnom?

Naslonio se i zatvorio oči. Barem sunce nije imalo ništa protiv njega.

Carolu nije stajalo samo višesatnog nagovaranja nego i četiri tisuće franaka dok se Franco Gombarelli konačno nije pokazao spremnim da priredi novi koncert.

— Ja više ne radim za toga luđaka, signora! — uzviknuo je Gombarelli popivši aperitiv za osvježenje svojih glasnica. — Ponudite li mi i dvadeset tisuća, ja to neću učiniti.

— Dat ću vam četiri tisuće i ni franka više. Za to ćete se pobrinuti da na moj trošak još jednom angažirate orkestar i unajmite dvoranu. Ovaj put u Monte Carlu.

— To je savršena ludost! Oprostite, signora, ali bilo bi bolje da stanete na neki kutak ulice i dijelite novčanice. Tako bi barem došli u novine. — Gombarelli je povukao kravatu i otkopčao gornje dugme na košulji. Uzbuđenje je u njemu oslobađalo nepodnošljivu vrućinu. — Koga ćete namamiti na violinistički koncert nepoznata čovjeka u dvorani u Monte Carlu? Da to čovjek glasno kaže, odmah bi ga zatvorili u jednu ustanovu. Monte Carlo! Da i princu pošaljem pozivnicu?

— Naravno. Slobodnu ulaznicu.— Stvarno imate smisla za humor, signora. — Gombarelli se naslonio. Rezignirao je.

— Vaš mladi prijatelj se ponaša kao divljak. Za mnom se baca stolicama, a Mariju Brandelliju prijeti ubojstvom. On zna svirati, ja to priznajem, ali on nema ni trunka zrelosti i čvrstoće karaktera da bi živio drukčije no što je dosad činio. Kao prijatelj lijepih, bogatih žena...

— Neukusni ste, Gombarelli! — rekla je Carola kruto.— Što da vam kažem nego istinu, signora?— Nemojte pričati već nešto učinite. Evo! — Preko stola gurnula mu je svežanj

novčanica. Gombarelli je bespomoćno gledao. Sjed-jeli su u dvorani hotela Golf ali su njihove fotelje, bile u kutu izvan vidokruga ostalih gostiju. Gombarelli je brzo uzeo novčanice i gurnuo ih u džep.

— Četiri tisuće franaka, prebrojite — rekla je Carola tvrdo.— Vama vjerujem, signora. Čemu prebrojavati?— Kad će, dakle, biti koncert?— Što je moguće prije. Ali iskreno se bojim da to vaš mali Jean neće prihvatiti.— Prepustite to meni. Unajmite intimnu dvoranu, ne veću od četiri stotine sjedala.— Četiri stotine! — Gombarelli je pogledao u strop. — Bude li svako drugo sjedalo

zauzeto, hodočastit ću u Lourdes i tamo prijaviti novcL čudo.— U dvorani će biti četiri stotine slušatelja. Gledalište će biti rasprodano. Makar

poklanjali ulaznice. — Carolino je lice bilo kruto, a pogled nije trpio prigovora. — Nakon koncerta s Jeanom Lelercom obračunat ćete višak prihoda.

— Poludjet ću, signora! Zašto mi taj novac odmah ne poklonite? Čemu takvo lutanje?— Neka ima osjećaj da je zaslužio. Neka nauči vjerovati u se.— Ali čemu to? Zar mu je to potrebno kraj vas? Što vi imate od toga?Carola je začuđeno pogledala Gombarellija. Prvi put je ostala bez odgovora. Međutim,

odjednom je shvatila koliko Gombarelli ima pravo. Čemu sve to? Napustila je virtuoza s dirigentskim štapićem i pobjegla u novi život. A sad je počela stvarati novoga virtuoza. Ako joj to uspije, sve će biti isto kao s Donanijem: Putovanja svijetom, probe, koncerti, primanja, mlitavi umor i jutarnje ustajanje — jer sve se mora nastaviti... probe, koncerti, primanja... Svijet će htjeti čuti Jeana Leclerea... u koncertnoj dvorani, na televiziji, radiju, ploči...

Carola je nervozno rukom prešla preko očiju. Kako to da to dosad nisam opazila pa mi čovjek poput Gombarellija mora skrenuti pažnju na tu činjenicu?! Dosad je u Jeanu Leclcrcu vidjela samo mladost, strast ljubavnika, čar zaborava, svoju blaženu sreću koju je htjela nagraditi uspjehom i slavom. Odjednom je ugledala i drugu stranu; život u sjeni slave pred kojim je pobjegla. Sve je upravo onako kao kad sam upoznala Donanija, razmišljala je s

ledenim užasom. Bila sam zaslijepljena njegovim uspjesima, obožavala sam ga. Više uopće nisam mislila. Jer beskrajno je lijepo biti sretna, ništa drugo nego samo sretna. A što je ispalo od toga...

Franco Gombarelli je ispio svoj aperitiv.— Rado ću vam vratiti vaših četiri tisuće franaka, signora — rekao je uljudno. Carola

je odmahnula glavom.— Još samo jedan koncert. Možda uspije.— Vaš novac je u pitanju. — Gombarelli je ustao. — Učinit ću sve što mogu. Neću

da stvar propadne zbog mene. Samo bih vam htio unaprijed kazati da se protivim tome da gledaoce najprije oraa-mim pa da ih potom dovučem u dvoranu. Više od poklonjenih ulaznica ja ne mogu učiniti.

— Kako i što ćete raditi, meni je svejedno. — Carola je ustala. — Od vas očekujem punu dvoranu. Niti jednu praznu stolicu. Ni jednu jedinu!

Gombarelli je kimnuo. Bilo je besmisleno dodati još nešto. Bože moj, pomisli, kakve kvalitete ima taj mladić da je ovakva žena tako poludjela.

Ali u životu je uvijek tako. Krivi uvijek imaju prednost.

Tri sljedeća tjedna bijahu ispunjena teškom borbom. Jean Le-clerc se protivio da još jednom nastupi. Protivio se divljim provalama bijesa i plačljivim jadikovanjem, razbio je vazu i bolestan legao u krevet. Tek kad mu je Carola priprijetila da će ga ostaviti, opet je postao normalan i uračunljiv.

— Od čega ćemo živjeti? — upitala je Carola polažući zadnju obavijest o stanju na bankovnom računu na stol. Leclere je nepovjerljivo škiljio u listić. — Imam još trideset devet tisuća franaka!

— Lijepa hrpa novca, chériel— To je samo šaka novca ako čovjek mora živjeti isključivo od toga i ako uz to ne

zarađuje.— Imaš i nakit. — Leclere je to rekao posve trijezno.— I to će uskoro biti potrošeno. Znaš da nakit, ako ga prodaješ, upola vrijedi.— Bit će dovoljno za dvije ili tri godine, chérie.— A onda?— Tko zna što će biti za dvije godine. — Leclere joj je stavio ruku oko vrata. —

Atomski rat, propast svijeta...— Ne blebeći gluposti. — Oslobodila se njegova zagrljaja i naslonila. Pokušao joj je

milovati grudi, ali ona mu je grubo odgurnula ruku. Leclere je slegnuo ramenima. Onda ništa, pomisli isturivši donju usnu. Ja to mogu izdržati, ali ti ne možeš. Kad se smrači, počet ćeš se tresti.

— Ove bi godine morao početi da zarađuješ kao solist — nastavila je pribrano. — Čovjek ne može jednostavno rezignirati i zapustiti svoju nadarenost samo zato što jedanput nije uspio.

— Nikad neću uspjeti! Nikada! — Leclere je skočio. Nesavladiv nagon tjerao ga je da je povrijedi. — Kladio sam se na krivog konja, to je sve! — uzviknuo je. — Mislio sam da su novac i ljubav dovoljni da utru put. Bilo je to krivo, idiotski! Sada uviđam da je postojao samo jedan čovjek koji me je mogao izvesti na svjetlo. Jedini koji je za to imao mogućnosti bio je Donani!

Carola je problijedjela. Prsti su joj se ukočili.— Obećali smo jedno drugom da to ime više nikad nećemo spominjati — rekla je

muklo.

— Obećali! — Leelerc se grubo nasmijao. — Istini je nemoguće pobjeći. Pa što smo mi? Muškarac i žena koji ujutro, u podne i navečer padaju jedno drugom u zagrljaj. Koji se obmanjuju ako misle da uživaju najveću sreću, a u zatiljku im kuca strah. Što će biti? Kako li će se to završiti? — Naglo se okrenuo i nagnuo prema Caroli. — To ti je poznato, zar ne? — vikao je. — Znaš li ti kako će se to nastaviti?

— Da. Nastupat ćeš na koncertima.— Ne!— Da! — Pogledala ga je i on je u njenom pogledu prepoznao okrutnost na koju je

upravo i sam bio spreman. Zaustavio je dah i stisnuo zube.— Da! Svirat ćeš! — rekla je Carola još jednom. — Svirat ćeš jer te ja plaćam.— Ti... ti plaćaš?— Ja unajmljujem dvoranu, dajem tiskati plakate, plaćam Gombarellija da ti bude

menedžer. Ja sam sve kupila. I orkestar koji te prati. — Lice joj je bilo kao od kamena. Leelerc je osjećao kako mu klecaju noge, kako mu se tresu ruke i kako mu se čelo rosi hladnim znojem. — Mojom ćeš pomoći postati sve — ili ništa!

— Ti, govno! — rekao je jedva čujno.— Mislim da smo sada kvit. — Ustala je i zgužvala obavijest iz banke. — Tako se

rasplinjuju iluzije, dragi moj. Puknu kao baloni od sapunice. Ti me voliš zbog novca, ako sam to dobro razumjela? Ja te volim zbog tvoje bujne mladosti. Je li to isto tako jasno izraženo? Zašto da glumimo jedno drugome? Kad sam u Berlinu bacila sve od sebe, vjerovala sam u veliku, vječnu ljubav. Još u Marseilleu gdje sam izgubila svoje lice ja sam vjerovala u nju. Sanjala sam o njoj kada smo se uselili u ovu kuću. Sanjala sam o njoj još do prije pet minuta. Jedna tvoja rečenica, jedna jedina rečenica promijenila je sve. Iznova si mi se predstavio. Ne onako kao nekoć na Place de l'Opera u Parizu, dječački drzak i šarmantan, sa svojom blistavom mladošću — ne, predstavio si se kao ono što zaista jesi: Plaćeni ljubavnik!

— Chérie... — mucao je Leelerc.— Ostavi tu glupu riječ! — Carola je prišla ogradi i zagledala se u zapjenjene

grebenove. — Poštedimo se te komedije. Za svaku noć dobivaš svoju nagradu, za svaki zagrljaj svoj obol. Ti imaš nešto na ponudu, a ja to kupujem od tebe.

— Carola! — urlao je Leelerc. Stisnuo je šake dršćući cijelim tijelom.— I još nešto: Još imam novaca. Još te mogu plaćati. Ali i onda kad ga više ne budem

imala, bit ćemo prikovani jedno za drugo. Do smrti. Za tebe sam žrtvovala svoje lice. Žrtvovala sam ga da zauvijek ostanem s tobom. Ne zahtijevam mnogo, ako sada kao protuvrijednost tražim tvoj jeftini život. I ti ćeš poput svih muževa raditi za svoju ženu; sasvim je svejedno kako i gdje. To ti je dužnost! Ne možeš joj pobjeći. Mogu te prisiliti.

— Čime? — Leelerc je udario nogom o pod. — Kako, he? — urlao je. — Kako ćeš me prisiliti?

— Tako što ću te ubiti — rekla je sasvim mirno. — Ubila sam staru Carolu Donani i postala Vera Friedburg. Što mi onda znači ubiti jednog Jeana Leclerea?

— Ti... ti si jeziva... — mucao je Leelerc. Okrenuo se i pobjegao s terase natrag u kuću. Znao je da Caroline riječi nisu dramsko i prazno blebetanje. Smatrao ju je sposobnom za takav čin.

Kad je Leelerc nestao, Carola je naslonila glavu na kućni zid. Srce ju je boljelo, imala je osjećaj da će se sljedećeg trenutka srušiti. Što sam sve rekla, osjećala je kako se potisnuti plač pretvara u drhtanje cijeloga tijela. Bože moj, što sam sve rekla. Pa to nije istina, sve je to laž. Ja ne mogu bez njega, trebam ga kao dah, kao svagdanji kruh, kao ožednjeli vodu. Bez njega ne bih bila ništa, živim samo kroz njega.

Pritisnula je dlanove na lice. Na trenutak je imala žarku želju da skoči preko ograde i da se razmrska na grebenovima usred us-pjenjenog mora.

Leelerc je u noći dogmizao na njenu stranu i položio glavu na njene grudi. Bio je poput psa koji traži toplinu i milovanje.

— Svirat ću — rekao je tiho. Iako je bila budna, Carola se nije pomakla. — Učinit ću sve što želiš, samo pričaj sa mnom. Reci da me voliš, ostani moja chérie...

Ostala je nijema, ali se okrenula prema njemu pritisnuvši svoje lice u njegove crne kovrče. Tiho je udahnula kad su njegove vrele ruke počele milovati njeno tijelo.

Godinu ili dvije, mislio je Lcclerc pritom. Tko zna kako će svijet tada izgledati. Bilo bi glupo da si upropastim te dvije godine.

Drug je koncert polučio veliki uspjeh. Dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Osam stotina ruku frenetično je pljeskalo, jer za slobodan ulaz čovjek ipak nešto mora učiniti. Novinski kritičari koji su također sjedjeli u dvorani sa slobodnim ulaznicama čudili su se ogromnom uspjehu mladog čovjeka koji je svoj violinski solo odsvirao kao školsku lekciju. Na kraju se koncerta ravnodušno naklonio kao da želi reći da ga taj pljesak uopće ne dira.

U prostoriji za umjetnike Franco Gombarelli dotrčao je do Leclerca i htio mu čestitati. — Smijem li vas osloviti s »maestro«? Prevrnut ćete svijet na glavu! — Gombarelli je svoju ulogu igrao savršeno. Sjeo je za stol stavljajući na njega hrpu novčanica. — Pogledajte, dragi moj! Dnevna blagajna! Višak od dvije tisuće franaka. To je impozantno za prvi pravi koncert! Znale li koliko je iznosio prvi Paganinijev honorar? Dvije kriške kruha s maslacem i sirom, ha ha! Vi ste sretnik, Jean!

Leclere nije odgovorio. Pristupio je stolu, uhvatio svežanj novčanica, podigao ga i bacio zabezeknutom Gombarelliju u lice.

— Uzmite i to, Verina kreaturo! — rekao je sasma mirno. — Ne znam što vam je dala da se izvede ova komedija, ali nije to dovoljno za ovu majstorsku predstavu. Nedostajalo je još ovo. Stavite si to u džep. Bude li mi potreban novac, uzet ću si ga na jednostavniji i zabavniji način — u krevetu. Laku noć!

— Gospodine Leclere! — Gombarelli je skočio. — Još nešto!— Što još? Stavite svoju izdajničku nagradu u džep. Gombarelli je stao tik pred

Leclereom. Njegove tamne oči su se žarile.— Nešto sam zaboravio. Htio bih vam izraziti svoje oduševljenje vašim karakterom i

znanjem. Izvolite!Podigao je obje ruke i ošamario Leclerea po obrazima. Leclere je podigao šake, ali

visoki Gombarelli bijaše znatno jači od njega. Jednim pokretom zaustavio je Leclereove ruke udarivši ga potom još dva puta u lice.

— Tako — rekao je Gombarelli duboko zadovoljan. — To bi bilo to! Za to ću rado dati deset tisuća franaka bude li potrebno. Dobar odgoj me sprečava da vam pljunem u lice. Ali kao posljednje ponesite ovo: Smatram da ste najbjednija svinja od čovjeka koju je ikada izdržavala jedna žena. A sada — laku noć!

Leclere se iznemoglo naslonio na zid. Lice ga je peklo kao da je bilo u vatri. Zbog snažna Gombarellijcva udarca ruke nije ni osjećao. Polako — nije znao koliko je to trajalo — vratio se život u njega. Noge su mu se pokrenule i odnijele ga do stoia-

Novac je još ležao na podu, lažni obračun na stolu. Pored toga ležala je violina, smeđa, nježno isprugana. U njenom laku zrcalili su se lusteri na stropu.

Podigao ju je s obje ruke, zamahnuo visoko nad glavom i bacio je o zid. Zazvučavši zvonko, gotovo poput dječjeg krika drvo se razmrskalo, a žice zatreperile u zraku. Samo vrat violine ostao je u njegovoj ruci. Uz psovku i njega je bacio u kut sobe.

Leclere se okrenuo i napustio kuću kroz zadnji ulaz. Sve mu se gadilo. Kad je svoje lice ugledao u zatamnjenom prozorskom staklu, to lice muške kurve, nateklo od

Gombarellijcvih udaraca, nabujalo kao od kvasca, isplazio si je jezik i pljunuo na svoju sliku u staklu.

Zajapurena lica lutao je Jean bez cilja cestom koja je vodila za Cannes. Zašto se uputio tamo, što je htio u Cannesu, kako će se ubuduće nastaviti veza i život s Carolom, taj promašeni život koji se gradio na strastima, to nije znao. Osjećao je potrebu za bijegom. Za bijegom pred onim što će se sada tražiti od njega.

Kad je ono na Place de 1' Opera u Parizu prišao zanosno lijepoj ženi dirigenta Donanija te je gotovo nevjerojatnom smionošću poljubio, mislio je na unosno udvaranje. Na kratku, neozbiljnu vezu bez dubine, bez drama i, pogotovo, bez posljedica. Ali onda se sve to slomilo na njemu. Kao ogromni val povuklo ga je sa sobom na more iako nije znao ni htio plivati. Sad je ležao iznemoglo na nepoznatoj plaži, kao ljubavni Robinzon. Tako je barem osjećao, žaleći se duboko i bolno.

Nakon pola sata pješačenja pored njega je stao automobil, pokupio ga i odvezao u Cannes. Bio je to neki Englez koji je bez riječi pušio lulu i samo lijevom rukom upravljao kolima, ne brinući se uopće za svog suputnika.

Jean je zurio kroz staklo na vratima. Što da radim, neprestano je razmišljao. Postoje samo dvije mogućnosti: Otići od Carole i izložiti se neizvjesnoj budućnosti ili ostati i stalno je omamljivati u noćima. Tako dugo dok se ne nađe prilika da se klisne iz tih okova u drugi, još nepredvidiv život u kome bi se dalo živjeti mirnije, ali s istom bezbrižnošću.

Englez ga je u luci pustio iz kola. Leclere je stao uza zid palube i zagledao se iznad bijelih jedara i motornih jahti pa na elegantne šetače pod raskošnom rasvjetom Croisette. Najradije bi plakao. Osjećao se doista bijedno, a bio je i bijesan.

Trebao bih se napiti. Nalokati. I pričekati kako će se stvari razvijati. Što mu je drugo preostalo? Bilo je, naravno, mnogo načina kako bi se mogao vratiti u normalan život. Opet bi mogao sjesti kao violinist u posljednji red nekog orkestra, mogao bi svirati po barovima, priključiti se nekom putujućem orkestru — ali Carola bi stalno bila kraj njega. Žena koja je zbog njega odbacila bogat život, promijenivši lice, za koju više nije bilo povratka.

Jean je te večeri potisnuo sve moguće probleme. Lunjao je lučkom četvrti Cannesa. U nekoj lučkoj krčmi napio se i upoznao djevojku koja mu je nakon upitnog pogleda odmah ovila ruke oko vrata.

— Dođi! — rekao je mrzovoljno. — Sve je ionako pri kraju! — Djevojci je stavio pet stotina franaka u bluzu, uhvatio je pod ruku i pošao za njom ulicama staroga grada. Kasnije je ležao u željeznom krevetu, hropćući spavao i u snu trzao nogama.

Bilo je to čudno. Lučka prostitutka Fifi Bareuge osjećala je sažaljenje prema nepoznatom, pijanom, lijepom mladiću; više no što se moglo kupiti za pet stotina franaka. Ostavila ga je da spava do jutra, ne izbacivši ga iz sobe kao što je postupala s drugim mušterijama.

Sudbina ga nije napustila. Što god radio i gdje god bio, Jean Leclere nije mogao umaknuti ženama.

16.Carola je čitavu noć probdjela. Prvo na terasi, zureći u more i mučeći se beskrajnim

očajavanjem, a onda u dnevnoj sobi ščućure-na u jednoj fotelji.Borila se s mislima i odlukama, donosila ih i odbacivala, podizala optužbe pa

odustajala od njih. Za boravka u klinici dr. Lom-barda imala je više od šest tjedana vremena da živi sa svojim mislima. Bila je to samo čežnja za novim životom, samo ljubav prema Jeanu. Luda zaslijepljenost, kako je to sada nazvala, spoznaja zbog koje ju je hvatala jeza. Ostao je samo još pepeo poslije prebrzog požara i užasna spoznaja da je život bacila u ništa.

Jean Leclere... mlado tijelo, meke usne, meke, mazne ruke, niz grešnih noći. Pokušaj oblikovanja dviju sudbina na temeljima potpunog zaborava prošlosti... baš ništa.

Ono od čega se Carola prošlih mjeseci uvijek i iznova branila, ono što je potiskivala i pred čim je — kad je primjećivala da joj volja slabi — bježala u Leclereov zagrljaj, sada ju je počelo nadmoćno ispunjavati. Ono čemu se više ništa nije moglo suprotstaviti bila je pomisao na Donanija i djecu.

Osjećala je kao da će joj se raspuknuti srce. Usamljenost u kući na stijeni okruženoj morem više nije mogla podnijeti kad je upoznala pravi Leclereov karakter. To okrutno otrežnjenje bilo joj je toliko užasno da je mislila da će prestati disati. Skočila je, istrčala na terasu, nagnula se preko ograde i zagledala u zapjenjeno more.

Dolje, pomisli. Kako bi sve to bilo jednostavno. Skok preko ograde, pad koji traje samo sekundu, udisaj-dva i onda mir... konačno mir...

Stajala je na terasi dok nije ozebla. Zašlo da skočim? Možda Jean to samo čeka. Pravit će se potresenim, a u sebi će odahnuti.

Skupila se u ramenima i vratila u kuću. Kako ga dobro poznam. Nikad si to nisam htjela priznati, lagala sam si, uvjeravala sam se da je to veliki dječak. Drag i lakouman dječak. I da je baš zbog te lakoumnosti toliko drag.

Kao u nekom prekomjernom čuđenju stavila je ruku na usta. Bože moj, pa ja sam to mislila. Još prije nekoliko dana ja sam baš tako mislila. Hodala sam zatvorenih očiju, sretna što smijem samo osjećati. Bila sam slijepa jer nisam htjela vidjeti — iz straha da ću prepoznati ono što sad više ne mogu poreći

Sjedjela je tako čitavu noć, čekajući da se Leclere vrati. Što mu reći, još nije znala. Odluka će pasti. Bilo je to jedino u što je bila sigurna.

Jean se vratio u ranu zoru. Lice mu je izgledalo razoreno, izobličeno i nateklo. Vonjao je po jeftinom parfemu i alkoholu, mješavini koja je izazivala mučninu. Pomalo teturajući naslonio se na ogradu i mahnuo Caroli. Ona je sjedjela u fotelji nijemo buljeći u

— Bonjour, chérie!— rekao je iskezivši zube. — Jesi li dobro spavala? Kao što vidiš, gazda te nije zaboravio... opet je tu.

— Gdje si bio? — kruto je upitala Carola.Jean je sveobuhvatno zaokružio rukom. Lice mu je blistalo. Alkohol mu je kolao

tijelom i tjerao znoj iz pora.— U osmom nebu! — uzviknuo je. — Kad si sedmo nebo rezervirala za sebe! Ali

kakvo je tek raspoloženje u osmom nebu! Anđeli ondje sviraju na bocama konjaka! Trebala bi jedanput izići iz sedmog neba i sa mnom poći u osmo!

— Pijan si! — rekla je Carola s gađenjem.— I te kako! Zar je lumpovanje zabranjeno?— Ponašaš se kao nezreli deran.— Zar ja to nisam? — Jean se s mukom okrenuo oko vlastite osi i ponovo se uhvatio

za dovratak. — Tko bi me učinio zrelim? He? Tko od mene želi napraviti velikog čovjeka? S deset tisuća franaka? He, tko? Moja mala chérie... moja mala, vraški lijepa, častohlepna drolja...

Carola se okrenula. Podigla se iz fotelje, prišla vratima i zagledala se na more koje je u osvitu izgledalo kao da se diže iz magle.

— Odsad možeš činiti što god želiš! — rekla je kruto.Jean je stresao glavom kao da izranja iz vode. Njegove ponešto staklene oči odjednom

su se uozbiljile; činilo se kao da je netko povukao zavjesu za izobličavanje stvari. — Što to znači? — pitao je jasnim glasom.

— Gotovo je. — Carola se polako okrenula prema njemu. — Zašto me gledaš tako zaprepašteno? Gotovo je. Sama se čudim kako te riječi mogu mirno izgovoriti. Morala bih bjesnjeti i urlati, morala bih ti pokazati spisak svega onoga čega sam se zbog tebe odrekla...

— Izvoli! — Leclere je podigao ruku, lice mu je izražavalo dosadu. — Samo da ne čujem Leporello-ariju. Zar sam ja ikada tražio ono što si ti žrtvovala?

— Ne.— No onda. — Jean je proteturao kroz sobu i bacio se u jednu od fotelja. Podigao je

noge na stolić za pušenje i naslonio glavu na naslon fotelje. — Rastajemo se, dakle?— Da — rekla je Carola. Glas joj je gotovo zveckao od hladnoće.— Tebi je lako reći da. — Jean je promatrao svoje nokte. — Imaš još račun u banci,

nakit i, eto, na kraju još i svoj tjelesni kapital.— Šuti! — uzviknula je odjednom Carola. — Prekini, upozoravam te! Zaveži!Leclere je slegnuo ramenima. — Zavela si me na stranputicu...— Što sam ja? — upitala je Carola gotovo bez daha. Nagnula je glavu. Pa to nije

moguće. On to valjda nije ozbiljno mislio. Toliko drskosti i ne može postojati.— Imao sam dobro namještenje. Bio sam violinist kod Bernda Donanija. To je nešto

na čemu mi zavidi stotinu kolega. A što sam sad?— Pijani lupež! — vikala je Carola.— Pijan iz jada zbog svog promašenog života! Zaveden sam na stranputicu, učinila si

od mene igračku, ja sam životinjica koja se uzima sa sobom u krevet...— Prestani — rekla je Carola opasno tiho. — Prestani!— Zašto? Boli te, a? — Široko se iskesio i sklopio ruke nad trbuhom. — To me

veseli, chérie. Znaš li da je i meni dosta svega?— Sve si u meni razorio, sve! Iluziju koju sam imala o ljubavi, vjeru u budućnost,

zajedništvo dvoje ljudi koji prkose svim otporima i ostvaruju svoje planove.— Planovi! — Jean je sažaljivo mahnuo glavom. — Imala si novac, to je bilo sve! I

imala si utjecajna muža. Zbog toga si bila zanimljiva, chérie — ne zato jer si lijepa žena. Lijepih žena ima mnogo, samo što stoje mnogo novaca. Ti si bila iznimka koja je trebala donijeti novac. A što imam sada? — Jeanov glas je postao cmizdrav kao u zločestog djeteta. — Utjecajni Donani sad je daleko poput čovjeka na Mjesecu, aTIjepa i bogata žena ostala je...

— Zaboravit ću se ako ne prestaneš! — divlje je uzviknula Carola. U dva velika koraka našla se uz njega pred foteljom i raširila prste. Jean Leclere je uvukao glavu među ramena kao da svoj vrat želi sakriti pred njenim rukama. Zatreptao je očima.

— Ja sam tebi bio potreban — rekao je sporo. Ne ti meni. Ti si me za to platila... zar to nisi sama rekla? Koliko još imaš novaca? Trideset tisuća? Četrdeset tisuća? Koliko će to dugo trajati? Morat ćeš drukčije kalkulirati, chérie. Poskupio sam.

Carola je za trenutak sklopila oči. Borila se protiv iskušenja da se baci na njega i da ga ubije. Vlastitim rukama... da mu svojim noktima rastrga zlobno nacereno lice i da onda pritisne, okrenute glave da ne bi morala gledati kako se velike, dječje oči koče.

Dječje oči...Alwine i Babette.Moja djeca.Te su je misli razdirale iznutra. Zabacila je glavu i odmakla se od fotelje dublje u

sobu. Jean je glasno odahnuo.— Idi! — rekla je tiho. Jean je ustao i popravio uzao svoje kravate.— Tako naglo?— Ovog trenutka!— Valjda se barem smijem spakirati.— Ne!— E, to tako uistinu neće ići! — Jean je gurnuo ruke u džepove hlača. Počeo je

drhtati. Pred prozorom je iz mora izlazilo Sunce, okrugla, zlatnocrvena lopta. Činilo se kao da je nebo u plamenu. — A kamo da pođem? — upitao je glasno.

— Tamo odakle si i došao!

— Za to mi je potreban novac. — Jean je kao prkosno dijete isturio donju usnu. — Moramo ovo jedanput jasno izreći, chérie: nisam ja odgovoran za tebe, već ti za mene. Sve što se dogodilo bilo je tvoje maslo. Mrtva žena u Berlinu koja je u tvojim kolima morala glumiti poginulu Carolu Donani. Operacija lica. Krivotvorena putovnica. Sve si to ti učinila.

— Iz ljubavi prema tebi! — Carola se naglo okrenula. — Bila sam luda! Luda! Sad to vidim! — Otrčala je do ormara, brzo iščupala ladicu i izvadila svežanj papira. Jean je šetao po sobi napućenih usana, kao da želi fućkati. Njegov je mozak, oslobođen zadnje omamljenosti alkohola, brzo radio. Gotovo je. To je sada sigurno. Na neki način to je oslobođenje, ali ako se bolje razmisli, to završava u katastrofi. Od čega ću živjeti? Barem prvi dani moraju biti osigurani. Možda tjedan, mjesec dana. Za to vrijeme dali bi se otkriti novi izvori.

Stao je, pročeprkao po džepovima i zazveckao s nekoliko novčića. — To je sve što imam — rekao je drsko i ispružio dlan. — Siromašni muzičar moli za malu nagradu. Zar nisam... uvijek bio vrijedan...?

Carola je grčevito držala papire koje je izvukla iz ladice. U što sam se pretvorila, vikalo je u njoj. Zar bi netko mogao potonuti još dublje od mene? Bože moj, kako pravedno i brzo možeš kazniti...

— Sve ću ti nadoplatiti — rekla je prigušeno. — Ne želim da imaš osjećaj da si samo jedan jedini sat ljubavi neplaćeno žrtvovao. Evo! — podigla je obje ruke i otvorila ih. Jeanove oči su se raširile. Novčanice. U rukama joj je debeli svežanj novčanica. Sve same novčanice od po sto franaka. Pošao je korak prema njoj, ali mu je ona došla ususret. Kad je vidio njene oči, te od uzbuđenja i mržnje blještave oči, spustio je ruke.

— Želim platiti! — odjednom je Carola viknula prodornim glasom. Istrgnula je novčanicu iz svežnja i bacila je Jeanu u lice. — Evo — za jednu noć! I za drugu! Treću... četvrtu... petu... — kod svake riječi bacila mu je novčanicu od sto franaka u lice. Stajala je blizu njega kod riječi šest nije ih odvajala više ni pola metra, a ni novčanice više nisu lepršale po zraku nego su ležale na Carolinom dlanu i svako »evo! evo!« bio je pljesak po njegovim obrazima, šamar novčanicom.

Jean se nije micao. Njegove su oči gledale pokraj Carole, podnosio je udarce i brojio. Tisuću franaka. Tisuću tri stotine... četiri stotine... pet stotina... U ruci ima još novaca i još uvijek viče, još uvijek udara... sedam stotina... devet stotina... dvije tisuće...

Odmaknuo je glavu, zamahnuta ruka odletjela je u prazno.— Bilo je više noći! — urlala je Carola. Drhtala je čitavim tijelom kao u groznici. —

Neću za sobom ostaviti dugove. Grijeh je skup! Želim platiti! Otkad više ne uzimaš novac? — Ponovo se približila Jeanu koji je uzmakao za jedan korak i opet ga udarila novčanicom na dlanu.

— Dvadeset jedan! I još jednu noć! Dvadeset dva! Možeš se obogatiti, ljubavi moja! Možeš postati Krez! Možeš se odmoriti na tvome teško zarađenom bogatstvu! Dvadeset četiri! Dvadeset pet! Ne diži ruku, lupežu jedan! Ja plaćam u gotovini! Evo... evo...

Bacila je ostatak svežnja Jeanu u lice i onda oteturala natrag. Iznemoglo se naslonila na zid i pritisnula ruke na oči. Jean Leclere je elegantnim pokretom pomaknuo kovrče koje su mu pale na čelo. Vršcima prstiju oprezno je opipao išamarani obraz. Otekao je. Ali može se ohladiti/To nije veliko zlo. Ogledao se oko sebe i podrugljivo nasmiješio. Stajao je usred tepiha od novčanica; na njegovim cipelama ležao je novac, s njegovog sakoa visjele su novčanice.

Bez žurbe se prignuo i sakupio novac. Čak je odgurnuo fotelju da potraži odlepršale novčanice. Onda ih je na stolu sredio, složio u hrpu i stavio u džep sakoa.

— Merci, madame — rekao je pristojno. — Račun vam vjerojatno nije potreban.Naklonio se. Još jedanput se sagnuo, jer je opazio sto franaka iza jedne vaze.

Oklijevao je i onda stavio novčanicu na stol.

— Prilog za cvijeće za ovaj svečani dan, madame — rekao je zajedljivo. — Predlažem veliki buket od šarenih maćuhica.

Carola još nije skinula ruke s očiju. Tek kada su se zatvorila vrata i kada je Jean Leclere napustio sobu, spustila je ruke. Odjednom su joj kroz tijelo prostrujali vruća bol i snažni grčevi, stisnula je ruke na grudi i pokušala doći do jedne od fotelja. Moje — Jtffig. Bože moj, moje srce.

Osjetila je kako tone, vidjela kako se ruši, užasnuto zatvorila oči kad su prema njoj pošle šare sa cvijećem na tepihu. Kao da joj netko želi pritisnuti maramu sa cvjetićima na usta. Ležala je usred sobe, strop je padao na nju, a kuća kao da se odvojila od stijene i odletjela. Htjela je vikati, ali više nije imala glasa. Onda je sve oko nje utonulo u tamu, crveno sunce je eksplodiralo.

Kraj, pomislila je još. Tako izgleda kraj...Dok je Carola padala u nesvijest, Jean Leclere je gotovo u bijegu napustio bijelu kuću

na stijeni. Ništa nije ponio osim svoga malog kovčega od krokodilske kože. To je bio znak bogatstva kojega se nije htio odreći.

Čitavo prijepodne Jean je bio zaokupljen navikavanjem i prilagođavanjem na svoju novu situaciju. Tek što je napustio kuću sjeo je na strme stepenice koje su vodile dolje do ulice i opet izvadio novac iz džepa. Brojeći, listao ga je između palca i kažiprsta. Tri tisuće i šesto franaka! Dovoljno da prebrodi ničiju zemlju između prošlosti i budućnosti?

Brzo je izračunao što mu sve treba. Novo odijelo, smoking, rublje, cipele, večernji kaput, tjedan dana u dobrom hotelu — tri tisuće i šesto franaka baš i nije mnogo. Baš naprotiv. Morao je požuriti da ispuni vakuum svoga života novim, okrepljujućim kisikom.

Leclere se autobusom odvezao do Cannesa. Ondje je kupio odjeću, unajmio kola i odvezao se u Monte Carlo. Odsjeo je u hotelu »Splendid«, izrazio želju da ga ne smetaju i legao u krevet u svojoj sobi s pogledom na more i kneževski dvorac. Prvo se naspavao. Probudio se kasno poslijepodne, naručio u sobu toast sa šunkom i jajem i bocu pommerva, a potom još jedanput prebrojio svoj preostali novac.

Devet stotina franaka.Jean Leclere je osjetio neugodno škakljanje pod kožom na glavi. S devet stotina franka

čovjek je u Monte Carlu bijedan prosjak. Svaki čistač, svaki krpač mreža u luci bio je kralj prema njemu. Ali on je posjedovao savršeni smoking; imao je košulju s diskretnim obrubom od čipki na prsima; lakirane cipele bile su najbolji talijanski rad.

Jedan trenutak je mislio na Carolu, ali zaista samo toliko koliko traje treptaj. Trebao sam još više izvući iz nje. Sve je išlo tako brzo. Dopustio sam da me prevesla.

Prišao je prozoru i zagledao se na Monte Carlo, osvijetljene tornjeve kneževa dvorca, na svjetlucave staklene zidove nebodera i šarene lampice brojnih brodova. Naglo se okrenuo. Nemam vremena za sanjarenje, rekao je sam sebi. Imam samo devet stotina franaka u džepu. Sada moram unovčiti kapital moje mladosti.

Sobnim telefonom naručio je taksi, odjenuo svoj elegantni večernji kaput, dao lift-boyu velikodušno dva franka i odvezao se do Casina.

Bilo je to prvi put da je stupio u Casino, ali on je to učinio takvom sigurnošću i opuštenošću kao da je odrastao u tim raskošnim prostorijama. Budući da nije ništa znao o pravilima igre, šetao je kroz pojedine dvorane, promatrao roulette, bakani i croupiere, promijenio dvije stotine franaka u žetone i sjeo na mjesto kod rou-letta. Samo da nitko ne obrati pažnju na njega. Gurnuo je žeton od pedeset franaka na crni broj i gledao ruke drugih koji su se nervozno igrali novčanicama i hrpicama žetona.

Dobio je. Začuđeno je gledao na hrpicu novčanica koje su mu dogurnule croupierove grabljice. Još je jednom uložio, ovaj put sto franaka i opet dobio, a da nije znao kako je to

uopće moguće. Sretan kao dijete nagomilao je žetone, sredio novčanice i razmišljao da li da izazove sreću po treći put. Malo se trznuo kad je iza njega ženski glas zapitao: — Sorry, hoćete li nastaviti ili mogu sjesti?

Iza njegove stolice stajala je visoka, dugonoga, fascinantna dama. Svoju crvenkastoplavo obojenu kosu počešljala je u turban čiji je vrh krasio uski, zlatni, briljantima i rubinima obložen dijadem. Bijela, crvenim perlama prošivena večernja haljina tijesno se pfi-pijala uz njeno zamamno tijelo.

Jean Leclere se nakon prvog iznenađenja nakon kojeg mu je ponestalo daha ljubazno nasmiješio, dječački kao uvijek. Bio je to onaj slavni smiješak koji je odzvanjao u srcu žena kao zvuk zvona.

— Izvolite! — rekao je. Skočio je, namjestio dami svilom presvučeni stolac i svjesno se nespretno naklonio. — Leclere. Jean Leclere, madame.

— Oh! — Zainteresirano ga je pogledala svojim vodenastoplavim očima i sjela na Jeanovo mjesto za roulettom. — Ja sam Doris Kinley. Dolazim iz Chicaga. — Francuski Mrs. Kinley bio je nešto trom i razvučen, školski francuski s američkim akcentom.

— Chicago! — Jean je stupio iza stolice Mrs. Kinley i kao nenamjerno položio svoje ruke pored njezinih nagih ramena na naslon stolca. Nije je dodirnuo, ali njegove su ruke bile tako blizu, milimetarski udaljene da je to djelovalo kao dodir. Pogled mu je klizio preko dijadema i tijela. Sredina tridesetih, mislio je Jean. Na ruci ne nosi vjenčani prsten. Samo dragulje takve veličine kakve inače časopisi prikazuju kao rijetkost.

— Chicago mora biti predivan — rekao je da tišina njegova promatranja ne bude previše upadljiva. Pritom je sanjalački pogledao Doris Kinley kad se okrenula prema njemu. Ovdje sjedi nova sreća, pomisli istovremeno. Ovdje je izvor novca koji nikad neće presušiti. Adieu, Carola! Nadaren sam pa brzo mogu zaboraviti gluposti.

— Chicago? Oh! — Doris Kinley je malo iscerila svoje lijepo, njegovano, luckasto, američko lice. — Onome tko poznaje samo klaonice nije lijep. Moj treći muž Frankie — razveli smo se prije devet mjeseci — bio je mesar. Možete li si to zamisliti. Sa svojom tajnicom ide na put u Aljasku. Evo! — podigla je svoja bijela ramena. — Sad imam pedeset posto od njegovih dvadeset triju filijala. Ali ja vas pitam: Što ću s tim dućanima? Zar da putujem okolo i razgledavam samo klaonice? Sve sam to prepustila upravitelju.

Jean je položio svoju lijevu ruku na njeno rame. Osjetio je kako se trznula pod tim dodirom. Na njenom licu su se od uzbuđenja pojavile dvije crvene mrlje i raširile se po cijelom vratu. Opet se nasmiješio kad je okrenula glavu prema njemu, ali ovaj put njegov je smiješak bio znalački, ohrabrujući.

— Lijepa žena kao što ste vi i tako krvav zanat. To je preziranje ljepote, madame — govorio je svojim maznim glasom. — Znate li što mi južni Francuzi kažemo? Ženu je Bog poklonio svijetu da voli — zar nije tako, madame?

Doris Kinley je brže disala. Njeni dugi, vitki prsti igrali su se s kupčićem žetona koji je Jean Leclere još ostavio ležati na stolu za roulette. — Šarmantno! — rekla je prigušenim glasom i zurila u kotr-ljajuću kuglicu na roulettii. — Lijep komad zemlje, ta Rivijera.

— Zemlja ljubavi i zaborava, madame.— Ne znam. Prekratko sam ovdje.— Prvi su. ljudi, da bi započeli vatru, čekali bljesak munje ili kresali kamen o kamen.

— Jean je ruku gurnuo u džep, izvadio svoj upaljač i upalio ga. Onda je gotovo s užitkom otpuhnuo mali plamen. Doris Kinley buljila je velikim očima u njega. — Danas to ide za sekundu, madame. Tako je i u ljubavi.

U očima Doris Kinley pojavio se treptavi sjaj. Dok su dotad bile svijetle poput vode, sad su postale tamne i duboke.

— Pa vi ste pjesnik, monsieur — rekla je tiho.— Prisutnost lijepih žena uvijek me očarava.

Jean se odlučio na prvi izravni napad. Uhvatio je desnu ruku Mrs. Kinley, povukao je sebi i poljubio. Osjetio je mali otpor, ali ga je nevidljivo slomio tako što je pojačao pritisak svojih prstiju i onda svojim usnama nježno dodirnuo njen dlan. Potom je pustio ruku i ukočeno se uspravio. Doris Kinley zurila je stisnutih usnica preko igračkog stola.

— Smijem li igrati za vas? — upitala je nakon šutnje koja je potrajala dosta dugo. Jean je kimnuo.

— Znam da ćete mi donijeti sreću, madame — rekao je dvosmisleno.Doris Kinley uložila je sve žetone najedanput. Kuglica se zakotrljala i zaustavila na

jednom broju. Croupierove grabljice pomele su hrpicu.— Izgubili smo — rekla je smješkajući se. — Jeste li ljuti?— Kako bih mogao biti, madame. — U Jeanu Leclereu krv se sledila. Moj posljednji

novac. Sad sam bez i jednog franka. Ništa mi drugo ne preostaje nego da postajem potrčko Doris Kinley iz Chicaga. Upravo me kupila a da to ni sama ne zna. Postao sam njezino vlasništvo.

— Opet ću to izvući — rekla je Mrs. Kinley. Otvorila je svoju večernju torbicu i položila debeli svežanj novčanica na stol. — Bila sam lakoumna. Da igramo sada zajedno?

Jean Leclere je kimnuo. — Nažalost ja se ne razumijem u rou-lette, madame. Uvijek se prepuštam svojoj sreći.

Doris Kinley se nasmijala i bacila nekoliko novčanica na razne brojeve. Pritom je nagnula glavu unatrag i pogledala Jeana blješ-tećim očima. Dragi, simpatični dečko, mislila je. I to što je mislila vidjelo joj se u očima. Bilo je to prvo njeno putovanje u Europu i hinilo se kan da će se isolatiti.r- Odvalimo se ^rekla je i uhvatila

Jeanovu ruku koja je ležala na njenom ramenu. - I ono što dobijemo - 50:50!Jean je opet kimnuo. A ako izgubimo, pomislio je. No, nije se usudio misliti na ono

što bi poslije toga moglo slijediti.Brinuo se bez razloga. Doris Kinley i Jean dobili su te noći deset tisuća franaka.I zajedno se odvezli kući. U hotel Mrs. Kinley.

17.

Za Carolu svijet je prestao biti obasjan suncem. Nebo, more, zeleni brežuljci, vinogradi, stijene, plaže - sve je bilo sivo, prljavo, kao zavjese koje već godinama nisu prane.

Pošto se probudila iz svoje duboke nesvijesti, sjela je opet kraj prozora i unutarnjom hladnoćom čovjeka koji je sa svime svršio i koji živi samo još tijelom, točno odredila tok slijedećih sati i dana. Za nju nije bilo povratka, ali nije postojala ni budućnost. Uložila je svoj život u jednu strast i izgubila tu igru iluzije jedne ljubavi. Vjerovala je u postojanost osjećaja i nije primijetila da je Jean Le-clerc u njoj vidio samo za sebe korisnu promjenu koja mu je postala besmislena i teret u onome trenutku kad je spoznao da jc s njom posjedovao ono što mu je najmanje vrijedilo: samo ženu koja voli.

Zar ona to nije prepoznala ili to nikada nije htjela vidjeti? Ovo pitanje si je Carola bezobzirno postavila i dala jasan odgovor: uvijek sam to osjećala, ali nikad nisam htjela priznati da je to istina. Napustila sam muža i djecu zbog lupeža čiju sam bijedu optočila zlatom. Svatko tko razmišlja razumno smatrat će me ludom... a ja sam to i bila. Tko može umirućeg od žeđi uvjeriti u to da smije popiti samo nekoliko gutljaja?

Za Carolu je nakon rastanka bilo jasno kako će izgledati njezin daljnji put: vodio je u veliki zaborav. To je bila jedina posljedica. Više i nije imala snage da nastavi živjeti. Osjećaj krivnje koji jc vladao njome bio je jači od čežnje za smrću.

Jedna jedina misao prevladavala je njome. Misao koja je došla prekasno da bi još nešto mogla promijeniti u njenom životu. Htjela je još jedanput vidjeti svoju djecu... samo

izdaleka, samo još jedan pogled na ono što će ostaviti iza sebe i onda zauvijek otići. Htjela je sama sebe kazniti tim pogledom: s jedne strane djeca koja se bezbrižno igraju, svake nedjelje idu do groblja i na grob polažu kiticu cvijeća — as druge majka koja živi u tajnosti, s drugim licem, koja je sve napustila u iluziji da bi živjela samo za ljubav. Tko bi to mogao razumjeti? Carola je odmahnula glavom. To nije bilo razumljivo. Ono što je učinila bilo je tako ružno da je postojao samo još jedan izlaz: put iz svijeta u koji nije spadala.

Sljedećih dana Carola je postupala dosljedno. Otkazala je vilu kod iznajmljivača, spakirala prtljagu, poništila račun u banci, kupila avionsku kartu za München i naručila sobu u jednom hotelu u Starnbergu.

Još jedanput je vidjela Jeana Leclerea. Srela ga je na šetalištu u Cannesu, ruku pod ruku s crvenoplavom, zgodnom ženom. Prošli su jedno kraj drugog pogledavši se kao stranci, nisu se pozdravili niti okrenuli jedno za drugim. Carola nije osjećala ni mržnju, ni bol kada je vidjela da Jean prolazi. Baš naprotiv, odjednom joj se najbliža prošlost činila još nerazumljivijom, zagonetnijom, još po-tištenijom. Bila sam luda, mislila je. Sjela je na jednu od bijelih klupa ispod palmi. Svatko tko pogleda Jeana Leclerea zna što mora mislili o njemu. Samo ja to nisam vidjela. Do danas. Ili možda jesam? Zar sam htjela biti slijepa, zar sam bila bijesna na svoj unutarnji glas?

Ostavila je sve osim dvaju kovčega. Razmišljala je da li da ih ponese. Za tri-četiri dana neće trebati ni haljine, ni rublje, ni kućnu haljinu, ni kozmetičku torbicu, ni cipele, ni nakit. Za majicu bez džepova koju će navući imala je mjesta u ručnoj torbici. Ali ni to nije trebala ponijeti.

Konačno je ipak otputovala s dva kovčega. Vlakom se odvezla do Genove. Odande je avionom odletjela do Ziiricha gdje je pre-sjela na avion za Miinchen. Nije se zadržavala u Miinchenu, već je na aerodromu uzela taksi i odvezla se u Starnberg. Tek u svijetloj, lijepoj hotelskoj sobi s pogledom na zamagljeno jezero nestalo je u njoj uzbudujućeg nemira.

Bila je na cilju. Dvije tisuće metara dalje ležala je »Vila Alba«. Niz ulicu pa lijevo na privatni put. Tamo je počinjala livada koja se spušlala do jezera obrubljenog s dva metra visokom bukovom živicom. Iza drveća i grmlja ležali su u cvijeću bijela vila, terasa, bazen, mali raj usred bučnog svijeta.

Stigla je do posljednje stanice.Carola je odjednom imala mnogo vremena. Ležala je čitav dan na ležaljci pokraj

otvorenog prozora svoje hotelske sobe i nijemo gledala preko jezera koje se svjetlucalo na suncu. Ali taj mir je varao. Bio je to samo vanjski mir. Fasada. Iza toga bjesnio je očaj. Bila je prevelika kukavica a da bi izvršila ono zbog čega je došla u Starnberg. Borila se protiv posljednjeg osjećaja koji ju je sprečavao u toj nakani, protiv svoje majčinske ljubavi.

Drugog je dana i to svladala. Satima si je govorila: više nisi vrijedna te djece. Izdala si ih. Zaboravila si ih. Prodala si ih za žigola. Više nisi majka, više nemaš pravo na svoju djecu. Ti si mrtva — za svoga muža, za Ahvinu i Babettu, za sve. Izgorjela si u Berlinu u svojim kolima. Što ti još želiš ovdje? Kakvom se čudu još nadaš? Oproštaju? Pa to je samo ponovno zavaravanje same sebe.

Iz dvorane za ručavanje mogao se vidjeti krov »Vile Alba«. Carola je za vrijeme večere, upitala konobaricu o vili.

— Ona kuća? — Ljubazna je konobarica pogledala kroz široki prozor. — To pripada Donaniju. Vi sigurno poznajete velikog dirigenta Bernda Donanija, gospođo?

— Da. Čula sam za njega.— Jadni čovjek — rekla je konobarica.— Zašto? Pa sigurno ima dovoljno novaca.— Žena mu je umrla prošle godine. Poginula je u nesreći. Automobilom. Priča se da

od nje gotovo ništa nije ostalo. Na pogrebu se srušio kraj groba. A djeca, ima tako dražesnu djecu... češće dolaze ovamo po sladoled na štapiću.

Carola je ostavila jelo netaknuto. Nije mogla progutati nijedan zalogaj. Grlo joj je bilo stisnuto. Otišla je u svoju sobu i sjela kraj prozora. Osjećala je veliku žudnju za skončanjem.

U fotelji je konačno zaspala. Premorena i jecajući u dubokom snu nalik na nesvjesticu. Kada se probudila, bio je bijeli dan i sunce joj je sjalo u lice.

Posljednji dan.Istuširala se hladnom vodom da bi istjerala olovni umor iz tijela.Opet nije doručkovala jer ju je davio strah pred predstojećim satima. Popila je samo

četiri šalice jake kave nakon čega joj je srce počelo divlje lupati.Onda se spustila niz ulicu, skrenula na privatni put i približila se livadi i velikoj

ulaznoj kapiji »Vile Alba«. Činilo joj se kao da nikad nije ni otišla odavde, kao da se vraća iz jutarnje kupovine. Sve je bilo tako samo razumljivo, a ipak tako sablasno. Sagnula se kod ulazne kapije i iščupala nekoliko visokih čičaka. Korov. Toga prije nije bilo. Kad bi se vratili kući s putovanja, odjenuli bismo svoju vrtnu odjeću pa bismo onda pošli van, kositi travu, njegovati ruže, plijeviti korov, skupljati lišće... bili smo tako sretni...

Mi? Tko su to mi? Stajala je i kroz rešetkastu kapiju zurila u vilu. Više nije postojalo »mi«, više nemam pravo reći mi ili misliti mi. Ja sam sama, ja sam mrtva. Ja ležim na starnberškom groblju. Na nadgrobnom kamenu stoji ime Carolc Donani. Ja više ne postojim.

Sa strane, odande gdje je šuma dopirala do jezera, odjednom je zazvonio dječji smijeh. Carola se lecnula i htjela pobjeći. Ali put do ceste bio je već zatvoren; otuda je dolazila Erna Graudenz, domaćica, privatnim prilazom s košarom u ruci. Iz grmova pored Carole poiskakale su Ahvine i Babette, smijući se i trčeći jedna za drugom crvenih, užarenih obraza, u svijetlosivim kožnim hlačama i bijelim, sjajnim košuljicama.

Carola se naslonila na rešetkastu kapiju i čvrsto uhvatila za željezne šipke. Bože, pomozi mi. Nemam potrebnu snagu. Osjećam kako se rušim. Ne mogu ih gledati kao tuđu djecu. Bože, moj Bože... pa to su moja djeca... moja djeca!

Kao kroz veo vidjela je kako se Erna Graudenz brže približava, vidjela je Ahvinu i Babettu na putu, vidjela je njihove začuđene poglede kojima su promatrali stranu ženu kako stoji na ulazu u kuću, vidjela je kako se približavaju.

— Dobar dan, teto — rekla je mala Babette. — Ovdje stanujemo mi.Alwine je kimnula. Sa svojih osam godina ponašala se kao mala dama. Naklonila se

prignuvši koljena i promatrala Carolu.— Želite k nama? Nema nikoga osim nas. Tata je u Münchenu u Operi.Carola je htjela nešto reći, njene su se usne otvorile, ali iz grla joj nije došao ni zvuk.

Oh, kad bih barem smjela vikati. Kad bihsmjela vikati: Ja sam vaša majka! Zar me ne prepoznajete? Da, drugačije izgledam.

Vaša je mama bila plava, imala je drugačije uši, nos, bradu... Ali to sam ja, vjerujte mi, vjerujte mi, to sam ja. Vratila sam se, ja... ja...

Ne bi tome vjerovale, pobjegle bi. Bojale bi me se, strane tete koja tvrdi da je njihova mama dok one točno znaju da mama leži na groblju. Carola se naslonila na željeznu kapiju. Da, ja sam mrtva, sad to vidim. Nikad neću moći reći djeci da sam njihova majka. Ovoga jutra sam konačno sve izgubila. Znala sam to već prije. Samo si to nisam htjela priznati.

Erna Graudenz se približavala velikim koracima. Odmjerila je kritički i sumnjičavo stranu gospodu na ulazu vile. Nije izgledala kao netko tko bi htio autogram, ali sve je bilo moguće. Donanija nisu obožavale samo mlade djevojke.

— Dođite ovamo, djeco! — zvala je. — Babette! Alwinice, zar ne čuješ?— Pa pustite djecu — rekla je Carola tihim glasom. — Tako su ljubazna.— Želite gospodinu Donaniju? — upitala je Erna Graudenz otvoreno. — Nema ga. A i

ne prima posjete.— Ne. Nisam htjela njemu. Ovdje sam na odmoru. Čula sam u hotelu da ovdje

stanuje gospodin Donani; htjela sam samo baciti pogled na kuću.

Mogu govoriti, mislila je izgovarajući te riječi. Mogu izgovarati čitave rečenice, a pritom se gotovo gušim.

— A tako. — Erna Graudenz se nasmiješila i otključala kapiju. Djeca su otrčala prilazom do kuće. Stanite! Htjela je vikati Carola. Ostanite trenutak! Molim vas! To su posljednje minute, nemojte biti toliko okrutne usprkos svemu što sam vam učinila. Ta ja želim samo još ove malobrojne sekunde. Htjela bih vas pomilovati, privinuti uza se, osjetiti vas, ta vaša mala tijela koja sam rodila. Htjela bih vas samo još jednom poljubiti i onda će svemu biti kraj. Onda ćemo svi imati mir.

Erna Graudenz je ostala stajati kod kapije. — Nažalost, ne smijem vas pustiti unutra. Gospodin Donani ne želi da se u njegovom odsustvu razgledava kuća. Žao mi je.

Zatvorila je krilo željeznih vrata pred Carolom i zaključala ih. Carola je rukama obuhvatila željezne šipke ijiritisnula čelo na njih.

Djeca su trčala preko livade, njihove su se bijele košuljice blještale na suncu.Alwine... Babette... mislila je i zatvorila oči. Zbogom...Erna Graudenz se vratila korak natrag. — Zar vam nije dobro? — upitala je. — Pa vi

ne možete stajati.— Oh! Ja sam srčani bolesnik. Ponekad me spopadnu takve smetnje u krvotoku.Carola je obrisala oči. — Već je prošlo.Odvojila se od željeznih vrata i vratila se putem do ulice. Hodala je kao navinuta lutka,

ukočenih nogu i obješenih ramena. Erna Graudenz je mahala glavom, stisla košaru k sebi i pošla prema kućnom ulazu.

Ima svakakvih ljudi, zaključila je.Carola se tri sata šuljala oko zemljišta »Vile Alba«. Kad je bila sigurna da su djeca i

gospođica Graudenz bile na ručku, otvorila je mala vrtna vrata na živici kod bazena i ušla u vrt. Rubom šume došuljala se do balustrade od koje se moglo poći prema jezeru.

Kamena klupa bila je još tu. Pored nje bio je postavljen kameni spomenik od bijelog mramora. Jednostavna gromada čija je okle-sana strana gledala prema jezeru. Slova su bila obložena zlatnom.

»Nikad te neću zaboraviti, Carola«, čitala je. Spomenik se počeo vrtjeti pred njenim očima. Zlatna slova skakala su prema njoj zabijajući se u nju poput vatrenih strelica.

»Što je život bez tebe«, čitala je dalje, mukotrpno odgonetava-jući smisao iz zlatne mrlje koja je kružila oko nje.

Bio je to pogled pri kojem je izgubila i zadnju trunku samo-kontrole. Vrisnula je, zaletjela se prema kamenu i šakama počela lupati po zlatnim slovima kao da bi htjela razbiti mramor u komadiće. Neprestano je vikala: — Ne! Ne! Ja sam živa! Ja sam živa! Ja sam živa!

Onda je opet rubom šume potrčala natrag i kroz mala vrtna vrata na ulicu. Bježi odavde, vikalo je u njoj. Bježi daleko odavde! Ovo je mrtvačnica, mauzolej sagrađen u spomen Caroli Donani. Krik za izgubljenom ljubavlju.

A ja živim! To se više ne može popraviti, nikako! To se može samo razriješiti stvarnom smrću!

Trčala je i trčala. Zatvorenih očiju i mlitavih ruku. Kada je iznemoglo stala, bila je već na privatnom putu. Trčala je u polukrug

oko vile Donani. Opet je stajala pred ulazom, pred čičcima koje je iščupala prije nekoliko minuta.

U tom su trenutku iz ulice skrenula velika kola na prilazni put. Brzo su se približavala i oštro zakočila kad je vozač vidio osobu na putu.

Carola se ogledala. Bježati, vikalo je u njoj. Moram odavde! Ne mogu to više podnijeti! Moram kroz šumu... moram jednostavno trčati kroz grmlje kao pas lutalica.

Bernd Donani je iskočio iz kola i prišao joj. Operna proba je dobro završila i sad je iz Miinchena došao gladan kao lav. Bombalo je ostao sjediti u kolima. Stručno je pogledao

nepoznatu, tamnokosu ženu i zazviždao kroz zube. Prava Carmen, pomisli. Prokletstvo, čovjek bi trebao jednom otputovati u Španjolsku.

— Želite k meni, gospodo? — upitao je Donani približavajući se. — Drago mi je, inače nisam navikao na posjete.

Carola je zurila u svoga muža. Njeno lijepo, duguljasto, južnjač-ko lice bilo je blijedo i trzalo se. Kako je pobijelio! A ni bore oko očiju prije nije imao. Te su bore od jada. Ali njegove oči su ostale iste, njegove blage očinske oči...

Naglo se okrenula, sagnula glavu kao sramežljiva djevojčica i potrčala mimo njega prema ulici. Donani se okrenuo i začuđeno zurio za njom.

— Gospođo! — vikao je. — Pa što je! Molim vas, stanite — molim vas...Bombalo je iskočio iz automobila i otvorenih usta gledao za ženom koja je trčala.— Što ste joj rekli, maestro? — upitao je onda. — Ona trči kao da je netko progoni. A

tko je to uopće bio?— Kad bih to znao. — Donani je gledao za Carolom. Lice mu je bilo zasjenjeno

sjećanjima i pitanjima. — Kako trči — rekao je tiho. — Ovo držanje glave... ruku... tako, isto tako je trčala Carola.

Bombalo je uhvatio Donanija za rukav i povukao ga.— Dođite — rekao je grubo. — Prije nego što opet ugledate duhove.— Moram saznati tko je ona. — Donani se jednim pokretom oteo i potrčao za

Carolom. Bombalo si je čupao kosu s glave. Kao i uvijek obje je ruke optužujućomjjestom podigao uvis.

— Maestro! — vikao je. — Pa to je glupost! O madona, zar to nikad neće prestati?Donani je zadihan stigao do ulice. Borio se za dah. Nije bio navikao na brzo trčanje.

Srce mu je lupalo i boljelo ga. Vidio je kako žena nestaje iza zavoja ceste i znao je da je nikad neće stići.

— Pa stanite! — još jedanput je viknuo. — Nemojte bježati! Njegove riječi su se izgubile među drvećem.

Iza zavoja, tamo gdje je bila sigurna od Donanijevih pogleda, Carolu je napustila sva snaga. Srušila se i pala na travu pokraj ceste.

Napadaj slabosti bio je samo kratak. Nije izgubila svijest, ležala je na leđima, zurila je u plavo, bijelim oblacima prošarano nebo i dašćući isprekidano disala. Da, čak je sasvim jasno razmišljala. Ležim ovdje, poput kukca kojeg su okrenuli na leđa; ali nije imala snage da se okrene i da produži dalje. Tek nakon otprilike pola minute, osjetila je kako popušta iscrpljenost i da se može uspraviti. Otresla je travu sa svoje haljine, nekoliko puta duboko udahnula i onda nastavila putem do svog hotela.

U svojoj sobi bacila se na krevet i zagledala u strop. Nešto čudno dogodilo se s njom. Njena čežnja za smrću, njena odluka da ovoga dana okonča svoj život, sve je to nestalo. Osjetila je to već kad je čula kako se djeca smiju u šumi, još prije nego ih je vidjela. Već su samo njihovi svijetli glasići odagnali njenu želju za samouništenjem. Kad je vidjela Ahvinu i Babettu, kad je pričala s njima i kad se šuljala kroz vrt,- stajala pred užasnim spomenikom — bivalo joj je sve jasnije da bijeg iz tog svijeta ne bi bilo rješenje problema već samo neizmjerni kukavičluk. U sebi je osjetila nešto poput eksplozije kad je sučelice stajala s Berndom Donanijem, kada ju je gledao, a nije ju prepoznao. Kad je čula njegov glas i primijetila bore oko njegovih očiju. Njezin bijeg nije bio bijeg pred njim već pred samom sobom. Mogao bi me prepoznati, pomisli. Nezamislivo je što bi se iz toga moglo razviti. Postoje stvari koje i najjače živce mogu otjerati u ludilo.

Ležala je na krevetu i vidjela svoj novi put. Ne put u ništavilo kao prije, nego put natrag k Donaniju i djeci. Moram se vratiti onakva kakva sam bila: Carola Donani kakva je prikazana na fotografiji koja visi u dječjoj sobi u srebrnom okviru i stoji na bijelom klaviru u

prostoriji za glazbu. Licu se mora vratiti stari izgled. Ako je bilo moguće potpuno promijeniti lice, onda mora postojati i način da se opet oblikuje staro.

Carola nije dugo oklijevala. Neizmjerna volja da bude opet Ca-rola Donani, a ne Vera Friedburg rastjerala je svako oklijevanje. Platila je hotelski račun, naručila taksi i odvezla se u Miinchen. U uredu Air Francea imala je sreću. Jedno mjesto u već punom avionu za Pariz je bilo slobodno. A od Pariza do Marseilla postojalo je mnogo putova.

Kad se avion podigao s uzletišta i nad Miinchenom zaokrenuo da bi zatim nastavio u pravcu sjeverozapada, nije gledala van na grad koji je ležao u večernjoj izmaglici, nego je naslonila glavu na sjedalo i zatvorila oči.

Vratit ću se, duboko se nadala da će opet biti Carola Donani. Sve ću priznati, sve. I onda on može učiniti što hoće. Može urlati, može me tući, može postupati sa mnom kao s ropkinjom, prezirati me — ali ja ću biti kod svoje djece i pokušat ću kod njih popraviti ono što sam skrivila Berndu Donaniju.

U Parizu se odmah raspitala za let za Marseille. Te večeri više nije bilo aviona, ali mogao se još stići brzi, noćni vlak. Dala je taksisti sto franaka. — Morate stići vlak za Marseille — rekla je. — Platit ću sve policijske kazne.

Taksist je kao luđak jurio s Orlya do Pariza i kroz grad do kolodvora. — To će biti skupa vožnja, madame! — derao se. — Pajkani su me već četiri puta zapisali!

Carola je pogledala na svoj sat. — Još četrnaest minuta. Hoćemo li stići?— Ako želimo počiniti samoubojstvo...— Moram uhvatiti vlak za Marseille!Dvije minute prije polaska Carola je utrčala na peron i otvorila vrata vagona. Taksist

je obrisao znoj s čela tegleći prtljagu.— To više nikada neću učiniti, madame! Kunem vam se!— Uspjeli ste!— Ali živci su mi gotovi za tjedan dana.— Živci. — Carola se gorko nasmijala i pružila vozaču pet stotina franaka. — Je li to

dovoljno?— Naravno, madame.— Ne želim da vam ikad bude potrebno toliko živaca koliko ja sad moram imati.Taksist je zabezeknuto gledao za Carolom kada su se vrata zatvorila za njom i kada je

pošla kroz hodnik vagona da potraži mjesto po zauzetim kupeima. Čovjek stvarno svašta doživljava, zaključi. Ne bi me začudilo kada bi se ta gospoda u skoroj budućnosti pojavila u novinama. Kao lopov, tražena ili nestala osoba.

Okrenuo se i brzo napustio kolodvor. Uvijek je bolje ne imati posla s tim. Upita li ga slučajno policija — on nikad nije odvezao nikakvu gospodu do kolodvora.

Carola je našla mjesto kraj vrata kupea. Podigla je kovčege na prtljažnik, sjela u svoj kut i osjetila kako je svladava olovni umor. Želudac joj se grčio. Ništa nije pojela. Čitav dan, a ni jučer. Pomisao na jelo samo je pojačala njenu mučninu. Naslonila se, sklopila ruke u krilu i zatvorila oči. Tako je od iscrpljenosti zaspala... Nekoliko se puta probudila za vrijeme ulaska vlaka u stanice, kad su putnici koračali preko njenih ispruženih nogu ili lupali prtljagom po zidu.

Rano ujutro stajala je u Marseilleu pred kolodvorom s kovčezima pored sebe i razmišljala gdje provesti vrijeme do deset sati. Dr. Lombard primao je tek u deset. Držao se točno toga vremena. Čak i ako bi se neka kraljevska visost prijavila za prijam, jednako bi joj bilo rečeno: Od deset.

Domahnula je taksisti koji je potom uzeo njenu prtljagu i odnio je do svojih kola. Kamo, razmišljala je u mekanom sjedalu. Ne treba mi hotel, a ne mogu ni jesti. Sat na

kolodvoru pokazivao je deset minuta poslije šest. U to su doba u klinici dr. Lombarda svi još spavali. Samo je noćni stražar sjedio kraj telefona. Noćna sestra ili dežurni liječnik nisu postojali. U klinici za kozmetičku kirurgiju nisu ležali kritični pacijenti za koje bi noć mogla biti opasnom.

— Vila Lombard. Rue de Frontiere — rekla je vozaču koji se nekoliko puta upitno okrenuo prema njoj. — Ali vozite sporo, imamo vremena.

— U redu, gospodo.Iako su tumarali Marseilleom, u četvrt do sedam su stali pred velikim ulazom u

kliniku. Carola je platila, izišla, uzela svoju prtljagu i pošla vrtnim puteljkom do ulaza. Morala je tri puta pozvoniti prije nego što je noćni čuvar, trljajući oči, došao do vrata. I sam

je bio duboko snen. Nitko neće provaliti u kozmetičku kliniku, razmišljao je svake noći kad je lijegao i tako smirivao svoju savjest noćnoga čuvara. Tko bi ukrao skalpel ili injekciju? U kući nije bilo novaca, a nakit bolesnica ležao je u podrumu u uzidanom čeličnom trezoru. Bilo bi, dakle, besmisleno provaliti kod dr. Lombarda.

Prije nego što se obratio Caroli, pogledao je na sat. To je činio teatralnom gestom koja bi trebala značiti: Što to znači? U ovo doba se ne zvoni.

— Da? — upitao je glasno. Zvučalo je to kao »van!«. Carola je gurnula ruku u džepove kaputa. Bilo je hladno. S mora je puhao oštar vjetar.

— Najprije bih htjela u kuću — rekla je.— Prijava poslije devet, madame.— Znam. Dosta dugo sam ležala ovdje. Molim vas, probudite sestru Anne. Ona me

pozna.— Nemoguće. — Noćni čuvar je demonstrativno pogledao u svoj sat. — Sad je...— Ne zanima me vrijeme. — Otvorila je svoju ručnu torbicu i pružila čuvaru

novčanicu. Starac je pogledao novčanicu i onda zaprepašteno zurio u Carolu.— Što to znači?— To je za vas. Zovite sestru Anne.Novčanica u ruci čuvara je drhtala. Tisuću franaka, mislio je. Luđakinja. Bit će zaista

bolje ako nekoga pozovem. Nikad se ne zna kako će se takva luđakinja ponašati ako ne izvršiš njene naredbe.

— Samo trenutak — starac je opet zatvorio vrata. Carola se naslonila na zid i podigla okovratnik kaputa. Lecnula se kad je odjednom počelo udarati zvono obližnje crkve. Sedam sati.

Iza vrata je začula brze korake. Ključ se okrenuo. Carola je koraknula unazad. Netko je oprezno otvorio vrata, zgodno lice sestre Anne pojavilo se u uskom otvoru. Bojažljivo je odmjerila osobu koja je čekala. — Vani stoji neka luđakinja — rekao je noćni čuvar kad ju je probudio. — Idem brže po nekakvu toljagu. Da pozovem i policiju?

— Dobro jutro, sestro Anne — rekla je Carola i podigla svoje lice prema slabom jutarnjem svjetlu. — Poznajete li me još?

Sestra Anne je otvorila vrata. — Madame! — promucala je. — Vaše ime — oprostite, ali više se ne sjećam.

— Kod vas sam se zvala Magda Burger. Iz GieBena.— O, da. Izvolite!Carola je promrzla stajala u velikoj dvorani sa stepenicama. Ovdje sam izgubila svoje

lice. Ovdje bih ga ponovno trebala vratiti.— Čudite se, sestro Anne? Znam da dr. Lombard prima tek od deset, ali došla sam

noćnim vlakom iz Pariza pa nisam htjela na tih nekoliko sati negdje drugdje. Molim vas, oprostite. Htjela bih da me opet primite u kliniku.

— Zar se nešto dogodilo? — Sestra Anne je na brzinu odmjerila Carolino lice. Nije otkrila nikakve promjene. Koža je bila glatka, bez bora i ožiljaka. — Zar još nešto treba ispraviti?

— Mogu li razgovarati u deset s doktorom Lombardom?— Pokušat ću, madame. Pa znate i sami... njegovi termini. Doktor je za danas ujutro

naručio deset gospoda na pregled.Carola je nervozno vrtjela dugme na svome kaputu. — Zamolite ga da učini izuzetak.

Hitno je, zaista hitno... — odjednom se počela ljuljati, hvatati oko sebe, tražiti oslonac i konačno se uhvatila za sestru Anne koja ju je pridržala.

— Zaboga, madame, što vam je? Pa vi ste potpuno blijedi. Sestra Anne je domahnula noćnom čuvaru koji je stajao sa strane. Zajedno su uhvatili Carolu i odnijeli je u praznu sobu. Napola bez svijesti, ali sretna što je na cilju, Carola se spustila na krevet. Sestra Anne otkopčala joj je kaput i haljinu i opipala bilo. Bilo je slabo, jedva se osjećalo.

Carola se pokušala nasmiješiti držeći ruku sestre Anne. — Ne morate se bojati — rekla je otežala jezika. — To je samo prolazna slabost. Zbog gladi!

— Gladi? — zaprepašteno je ponovila sestra Anne. — Ali madame! Odmah ću vam donijeti jelo i skuhati jaku kavu.

— Ne. Molim vas, nemojte. Možda kasnije, nakon razgovora s dr. Lombardom. — Zatvorila je oči i osjetila kako počinje tonuti u nesvjesticu. — Molim, možda kavu — rekla je još. Onda se nasmiješila jer je sve postalo tako beznačajno, tako predivno nevažno.

Kad se probudila, kraj nje je sjedio dr. Lombard i upravo izvlačio injekciju iz njene vene na lijevoj ruci. Nije ga odmah prepoznala. U sjećanju je imala njegovanog, uvijek korektno odjevenog

liječnika. Sada je sjedio kraj njenog kreveta u hlačama i gornjem dijelu pidžame, nemarno počešljan i neobrijana lica.

— Kakve su to gluposti, madame? — upitao je kad je primijetio da Carola zamjećuje svijet oko sebe. — Utjerali ste mi vraški strah u kosti.

— Doktore! — Carola se htjela uspraviti, ali dr. Lombard ju je pritisnuo natrak na jastuk.

— Samo ostanite mirno ležati, madame. I nemojte se uzbuđivati. Imamo vremena.— Ne.— Ne?— Ja više nemam vremena, doktore. Zato sam i došla. — Carola je uhvatila ruku dr.

Lombarda i čvrsto je stisla. — Morate... morate mi vratiti moje staro lice.Dr. Lombard se nije začudio, nije čak ni podigao obrve. Ustao je i položio injekciju na

poslužavnik. — To sam i očekivao — rekao je kruto. Carola je skočila. Još se malo ljuljala, ali injekcija za jačanje počela je već djelovati. Držala se za uzglavlje kreveta prisiljavajući se da dr. Lombarda gleda snagom žene koja zna što želi.

— Očekivali ste to?— Da. Samo, priznajem došlo je brže nego što sam mislio. Računao sam s godinu

dana, najviše dvije...— Okrutni ste, doktore.— Morat ću biti još okrutniji. — Dr. Lombard je gledao pored Carole kroz prozor. —

Ne mogu vam vratiti vaše staro lice.— To nije istina! — Carola je osjetila kako joj opet popuštaju koljena. To nije istina,

ponavljala je stalno u sebi. To nije istina... nije istina... nije istina! Hoće samo više novaca, to je sve. Stvara napetost da poslije čim više izvuče iz mene. Dobit će sve, sav moj novac, moj nakit... samo neka mi vrati lice, lice Carole Donani.

— To je istina, madame — rekao je dr. Lombard odlučno. — Već sam vam nekoliko puta objasnio da nakon operacije više nema povratka.

— To... ne vjerujem vam, doktore. — Carola je zgrabila svoju torbicu koja je ležala pored kreveta na stolici. — Dat ću vam dvadeset pet tisuća franaka.

— Zašto ne dvadeset pet milijuna? — Dr. Lombard se kruto nasmijao. — Oprostite što se smijem, madame... ali taj smijeh je neka vrsta očaja. To je nemoguće.

Carola se opet sputila na krevet. Ne postoji »nemoguće«. Bože moj, pokloni mu ideju, daj mu hrabrosti da se ipak odvaži. Moram opet imati svoje lice.

— Vi nećete, doktore! — uzviknula je. Lombard je kimnuo.— Madame, nikad se neću dati zavesti da pokušam preći preko granice medicine.— Usudit ćete se kada vam ispričam zašto bih htjela da me opet pretvorite u ono što

sam bila.— Nisu mi potrebne vaše priče, madame. Dr. Lombard je prišao prozoru i pogledao u

vrt. Vrtlar je počeo svojim jutarnjim radom, pometao je i grabljao po putovima. — Ljubavnik vas je napustio. To mi je bilo jasno čim sam ga vidio. Žigolo. Zašto žena kao što ste vi nasjedne takvom tipu, spadat će uvijek medu one zagonetke koje mi muškarci ne možemo ni riješiti ni razumjeti. Uvjeravam vas, madame, da bih bio odbio operaciju lica i za stotinu tisuća franaka, samo da sam vidio tog providnog mladića prije operacije. Previše bih vas žalio za ovako nešto. Ali kad sam ga napokon vidio kad je došao po vas, znao sam da ću jednog dana opet razgovarati s vama. Ne s takvom kakva ste sada, očekivao sam vas rastrganu i razočaranu, opljačkanu i siromašnu. Jedino što me začuđuje da još posjedujete novce.

— Imat ćete drugačije mišljenje kada saslušate moju ispovijed, doktore. — Carola je spustila pogled na svoje podrhtavajuće ruke. — Ja nisam Magda Burger iz GieBena.

— To sam znao već prije operacije — rekao je dr. Lombard. — U vašoj putovnici — dopustio sam si da je pregledam za vrijeme vaše nesvjestice — stoji ime Vera Friedburg. Ali ni to nije vaše pravo ime. Putovnica je izdana prije pet godina, a na slici je vaše novo lice.

Carola je kimnula. Morat će mu sve kazati.— Tko ste vi doista? — upitao je dr. Lombard.— Carola Donani.Dr. Lombard se trudio da sačuva smirenost. Koliki je bio šok vidjelo se po tome što se

naglo skupio u ramenima. Donani, razmišljao je. Naravno. Sad sam se sjetio, sad znam i gdje sam to lice već jedanput vidio. U časopisu... i kasnije, nakon Donanijeva koncerta, u svečanoj gradskoj dvorani kad je gradonačelnik priredio bal u čast Pariških filharmoničara. Čak sam i plesao s njom, s lijepom, plavom Carolom Donani.

— Pa to je užasno — rekao je tiho. U njegovom glasu titrala je iskrena potresenost.— Shvaćate li da opet moram imati svoje staro lice? — upitala je Carola.— Prijavljeni ste kao nestala osoba, madame?— Ne, ja sam mrtva.— Mrtva? — Dr. Lombard se naglo okrenuo kao da ga je ujela tarantula. — Kako da

to shvatim?— Izgorjela sam. U olupinama automobila. Pokopana sam u Starnbergu.Dr. Lombard je prošao drhtavim rukama preko očiju. Spopadao ga je užas. — Tko...

tko je žena koja je zaista izgorjela?— Ne poznajem je. Našli smo je u Berlinu u jami pored ceste. Ubijenu. Bila mi je

tako slična... tijelo, kosa... stavili smo je u moja kola.— Mi? To ste bili vi i onaj žigolo?— Da. Jean Leclere, violinist iz Donanijeva orkestra.Dr. Lombard je šutio. Glava mu se spustila na prsa, prste je stavio iza leda i grčevito

stiskao.— Ja sam obožavalac vašega supruga, madame — rekao je promuklo od uzbuđenja.

— Čak imam i zbirku Donanijevih ploča...

— Onda mi pomozite, doktore! — vikala je Carola i pružila ruke prema njemu. — Molim vas, pomozite mi. Htjela bih ispraviti najgoru grešku svoga života, ali to mogu samo ako od mene opet napravite Carolu Donani.

Dr. Lombard je tromo kimnuo. Onda je neizrecivom bespomoć-nošću podigao ramena.

— To je nemoguće. — Okrenuo se prema Caroli i pogledao u njene užasnute oči. — Vašem sam nosu dao drukčiji oblik usadiva-njem komadića hrskavice. Uši su vam postale nešto manje jer sam hrskavicu izvadio iz njih. Bradu sam malo podrezao i tako joj dao aristokratsku južnjačku izduženost. Promijenio sam oblik očiju i dao im kosi oblik. Bademaste oči, kako kaže narod. Sasvim sam promijenio vaš izgled. — Dr. Lombard se odjednom derao i podigao ruke uvis. — To više ne mogu vratiti u prijašnje stanje! To je konačno! Shvatite to!

— Onda mi ostaje samo smrt — rekla je Carola muklo, ustala je i rukom pomakla kosu s lica. — Zahvaljujem vam, dr. Lombarde. Sad znam svoj put. Vidite, ja sam sasvim mirna, imam snage da još predem i taj posljednji komadić. Zbogom!

U tri velika koraka dr. Lombard je došao do vrata i zakrčio joj put. — Neću vam dopustiti da tako odete, madame! — viknuo je. — Nalazite se u stanju u kojem više ne možete logički razmišljati.

— Baš suprotno, doktore. Nikad nisam mislila logičnije. — Carola se bolno nasmiješila. — Što još želite od mene?

— Obećajte mi da nećete praviti nikakve gluposti, madame.— Sve vam obećavam, doktore. Kakve biste vi koristi imali od toga?— Zakunitc se svojom djecom!— Otkuda znate da imam djecu?— Pisalo je u novinama. — Dr. Lombard je uhvatio Carolu za ramena. — Preklinjem

vas, madame, nemojte poduzimati ništa u takvom raspoloženju. Postoji razuman put — ali ne preko operacijskog stola.

— To bi bio jedini, doktore.— Ispričajte vašem suprugu svoju užasnu zaslijepljenost onako kako ste je ispričali

meni.— A djeca! — bio je to krik.— Djeca se brzo navikavaju. Dva-tri tjedna i više neće znati kako ste prije izgledali.— A moj grob u Starnbergu?— On neće nestati ni onda ako opet budete izgledali kao prije, kao Carola Donani. Za

to postoji zemaljska pravda. Nećete to moći izbjeći. — Spustio je ruke i polako mahao glavom. — Ali smrt, madame, ne. Smrt nije rješenje. To je kukavičluk. To je ispod časti, od vas to ne bih očekivao. Ako ste imali hrabrosti da žrtvujete svoje lice za iluziju, imajte onda i snage da s novim licem platite tu krivnju. Bit će to okrutno težak put.

Carola se okrenula i otišla do prozora. Vani je padala kiša. Sitna, gotovo nevidljiva kiša. Nebo je bilo sivo. Kuće, ulice, drveće, trava, sve je bilo bezbojno.

— Vratit ću se u Starnberg — rekla je tiho.Dr. Lombard je stao pored nje. — Časna riječ?— Kunem se svojom djecom, doktore!— Čut ću opet o vama, madame?— Da. Pisat ću vam.Dr. Lombard je pozvao taksi, otpratio Carolu do ulice, pomogao joj da ude i odnio oba

kovčega do prtljažnika automobila. Stajao je pred rešetkastom kapijom i mahao za taksijem sve dok nije nestao iza zavoja. Tek mu je tada palo na pamet što je zaboravio.

Bože moj, pa ona još uvijek nije ništa ni jela ni pila.

18.

Kralak susret s nepoznatom, plašljivom gospodom koja je trčala poput Carole ostao je Berndu Donaniju u dubokom sjećanju i nije mu dao mira. S Bombalom nije razgovarao o tome jer je znao da će ga proglasiti ludim. Bombalo je bio surove prirode i dobar prijatelj, razumio je sve ljudske slabosti; kad se pak radilo o duši, on je potpuno zakazivao. Za njega je život bio užitak koji se vječno mijenjao, a najsavršeniji užilak bio je onaj u kome ništa nije trebalo misliti.

Donani je sljedećeg dana bezvoljno dirigirao orkestrom kelnskog radija i odmah odletio natrag u München.

Zašto je pobjegla, razmišljao je stisnut u svome sjedalu krijući se iza novina pred pogledima drugih putnika. Kasnije je pod nekim izgovorom krenuo kroz Starnberg s nadom da će ponovo susresti lijepu, nepoznatu ženu. Ali bila je to smiona nada. Mogla je isto tako doći iz Tutzinga ili iz Miinchena. Čitav dan i za vrijeme koncerta nije ga napuštala misao da je taj tako brzo prekinuti susret imao sudbonosno značenje. Htio je razgovarati s Bombalom o tome, ali on je spavao. On to ionako ne razumije, zaključio je Donani. Opet bi rekao: Maestro, čemu te glupe misli.

Koncert u Kolnu bio je za tri tjedna. Donani je uzeo dopust. I članovi orkestra su otputovali u domovinu, u Pariz. Pietro Bombalo, čiji je život i domovina bio Bernd Donani, nije čeznuo za Italijom. Htio je ostati u Starnbergu.

Na aerodromu Miincken stajale su Ahvine i Babette i vrišteći dotrčale do Donanija kad je izišao iz aviona.

— Tata! Tata! — vikale su i mahale velikim buketima karanfila. — Je li istina ono što Erna kaže? Ostaješ tri tjedna kod nas?

— Istina je, slatke moje. — Donani je zagrlio svoje djevojčice, poljubio ih pa su s rukom u ruci pošli u veliku dvoranu za putnike.

Na putu iz Miinchena u Starnberg Donani i djeca su sjedjcli stisnuti jedno uz drugo i jeli čokoladu. Napokon su stigli kući.

Donani se protcgao kada je izišao na livadu i pogledao prema jezeru. — Ovdje je uvijek predivno — rekao je. — Svaki dan izvan kuće izgubljen je dan. Zar ne, Bombalo?

— Da — kratko je odgovorio Bombalo. Naslutio je nove probleme.— Čovjek bi zauvijek trebao ostati ovdje — rekao je Donani.— A od čega ćemo živjeti?— Odsvirao sam dovoljno.— A ja, maestro?— I li. Ne bi bio lupež da se već odavno nisi zbrinuo za sva vremena.Bombalo je prošao rukom preko glave i brundajući sjeo u vrtnu njihaljku. Natočio si je

vermut i glasno uzdahnuo. — Koliko sam zahvalan Bogu da imam takve živce! — rekao je glasno. — Kako bih inače mogao podnijeti jednog Donanija?

Donani je smijući se ušao u kuću i u svojoj radnoj sobi pregledao poštu. Novine, kritike, reklame, tiskanice, molbe za autogram, uzorci robe, pisma. Podijelio je poštu na dvije hrpe. Jednu hrpu, onu veću, bacio je u koš za smeće, a pisma iz manje otvorio je španjolskim nožićem za pisma. Trgnuo se kad je začuo kucanje na velikom prozorskom staklu. Vani na terasi stajale su Ahvine i Ba-bette. Nosići su im bili pljosnati pritiskom na staklo. Kucale su i mahale.

— Dođi, tata! — vikale su uglas. — Dođi se igrati! — Pokazale su mu novu, veliku šarenu loptu i lupale njome po kamenim pločama terase.

Donani je odmahnuo. Stiglo je pismo od Metropolitan Opere u New Yorku. Pitali su je li Bernd Donani u idućoj sezoni na raspolaganju. Šest opernih večeri: tri puta Lohengrin, jednom Aida, dva puta Othello.

— Tata! Dođi se igrati! — zvale su Alvvine i Babette.— Za sat vremena! — odgovorio je Donani.— Oh! — Babette je pritisnula nos na staklo i napućila usta.— Nikad nemaš vremena! — uzviknula je glasno. — Onaj striček je uvijek imao

vremena. Bio je mnogo bolji i zabavniji.Donani je spustio pismo iz New Yorka na stol. Kao da je netko svalio kamen na njega.

Odjednom mu je bilo tako teško disati. Ustao je, otvorio staklena vrata i koraknuo na terasu. Ahvine i Babette zapljeskale su rukama i dobacile mu loptu. Donani ju je nespretno uhvatio i spustio na kamene pločice.

— Koji striček? — upitao je.— Onaj striček koji je bio ovdje s mamom — rekla je Alwine ništa ne sluteći. —

Hajde, tata! Baci loptu!— Kad je taj striček bio ovdje?— Oh, onda... kad smo imale ospice.— Cijelo vrijeme?— Ne, jako kratko. Šteta. Tako je lijepo mogao baciti loptu u zrak. Sasvim visoko,

tata. Sve do Sunca.Donani je kimnuo otežalom glavom. Uzeo je loptu, podigao je, zamahnuo nogom i

lupio je daleko preko livade. Djeca su kličući trčala za njom. Donani se okrenuo i vratio u kuću. Pozvonio je gospođici Graudenz. Imao je osjećaj da će se ugušiti.

— Gospodine Donani?Donani se naglo okrenuo. Na vratima je stajala Erna Graudenz.— Erna, upravo sam čuo od djece da smo imali posjetu.— Posjetu? Ne. Ah da, policija je bila ovdje i ja sam...— Znam. Ne, to je bilo znatno ranije. Kad je moja žena... kad je još bila živa.— Ne.— Da. Pokušajte se sjetiti. Djeca su imala ospice.Donani je čekao jedva se usuđujući disati. Erna Graudenz je gledala u strop i

razmišljala. Onda je kimnula.— Da. Istina je. Ah, na to ste mislili? Da, neki mladić je bio ovdje.Mladić! Kako mi odjednom srce postaje teško, pomisli Donani. — Zašto mi to nikad

niste rekli?Erna Graudenz je uvrijeđeno podigla ramena. — Pa bio je ovdje samo jednu noć.

Sljedećeg jutra je opet otputovao. Smatrala sam to nevažnim.— A tko je bio taj mladić? — prekinuo ju je Donani nestrpljivo.— Ne znam. Gospođa ga je dovela.— Ona... ga je dovela? — Donani je morao skupiti svu snagu da govori mirno i

ravnodušno.— Gospoda je rekla da je gospodin njen stari poznanik. Nisam dalje pitala, to mi ne

pristaje. Bio je to uljudan, mladi čovjek. Tako se strpljivo igrao s djecom.— Da, znam. Loptu je mogao baciti do Sunca. Hvala, Erna. Zvučalo je gorko, kao iz

rastrgana srca. Erna Graudenz je otišla. Donani je sačekao dok su se vrata zatvorila za njom. Onda ga je držanje napustilo, spustio se u fotelju i pokrio lice rukama.

Nepoznati, mladi čovjek... Carola ga je dovela... ovdje je prenoćio... i ona mi nikad, nikad nije pričala o njemu. Ona se vratila kad su djeca ozdravila i bila je kao uvijek. Anđeo koji ga je štitio od svega zla.

Odjednom se sjetio riječi kriminalističkog komesara Wegharta u Berlinu: »Mladi čovjek, južnjačkog izgleda podigao je u minhen-skoj banci čitav Carolin novac urednim čekom kojemu se ništa nije moglo prigovoriti.« Koliko god Carolina smrt bila jasna, postojala je zagonetka o kojoj dosad ništa nije htio čuti.

Sad se više nije moglo pobjeći pred istinom. Tu, u ovoj kući, bio je mladi čovjek kojega nitko nije prepoznao i kome je ona dala sedamdeset dvije tisuće maraka. Bogatstvo. Sav njezin novac. Zašto?

Donani je ustao i izišao k Bombalu, debelom samozadovoljnom Bombalu koji je sjedio na rubu bazena i gulio naranču.

— Bombalo — rekao je Donani tiho. — Misliš li da me je Carola varala?— Jeste li poludjeli, maestro?— Bojim se da ću uskoro stvarno izgubiti pamet. Odgovori mi, smatraš li to

mogućim?— Da ćete izgubiti pamet?— Da me Carola varala! — urlikao je Donani. — Varala me s nekim mladim

praznoglavcem!Bombalo je položio ruke na mekani trbuh. Lice mu je bilo zatvoreno i oprezno.

Sprema se nevrijeme! Uvijek sam očekivao tako nešto.— Carola je bila lijepa žena — rekao je izbjegavajući odgovor.— Ne pričaj gluposti! Znaš li nešto?— Ja! Ne! Kunem se! Ali ona nije bila sretna.— Pa imala je sve što si žena može poželjeti.— Ali ne i vas, maestro.— Ta ja sam uvijek bio uz nju.— Naravno.— Uvijek sam bio uz nju.— U fraku.— A kako inače?— Možda u pidžami. Ili sasvim bez...Donani je ostavio Bombala i teškim korakom pošao do kamene klupe kod balustrade.

Udario je nogom loptu koju su mu opet dobacila djeca daleko u vrt i trgnuo ga njihov usklik: — Odlično, tata! Bolje od stričeka!

Što je to, razmišljao je Donani i sjeo na klupu. Buljio je u bijeli spomenik od mramora i stiskao šake. Mogao bih skinuti Sunce s neba i zgaziti ga. Mogao bih se baciti niz obronak i utopiti se u jezeru. Tad bih bio sretan. Bože moj, Bože moj, zar sam godinama živio slijep?

Nemir i sumnja rasli su u njemu. Nije mogao više sjedjeti na klupi i gledati Carolin spomenik. Bilo mu je nemoguće zadržavati se na mjestu, na komadiću zemlje koji je Carola nazvala vlastitim rajem. Raj koji više nije bio neokaljan, nedirnut... Nepoznati mladić stajao je ili čak sjedio ovdje, na mjestu koje je Donaniju bilo sveto, i ujutro se odšuljao kao lopov.

Donani je stisnuo šake na sljepoočnice i okrenuo se. Zašto ne urličem, upitao se. Zašto taj unutarnji pritisak ne mogu jednostavno istisnuti iz sebe? Carola je mrtva... Ona leži pod brežuljkom uvenulih vijenaca... izgorjela do veličine djeteta, neprepoznatljiva... ali prije nego je izgorjela i zauvijek nestala iz moga svijeta, skrivala je tajnu preda mnom. Mladić kojemu je dala sedamdeset dvije tisuće maraka. Čovjek južnjačkog izgleda!

Donani se lecnuo. Šake su mu mlitavo pale niz tijelo. To ne može biti. Prošla ga je ledena jeza. Bože moj, to ne može biti! Pred njim je odjedanput iskrsnula slika: mladić crnih kovrča, s violinom pod bradom, fanatičnih očiju, uzdrhtao od nervoze. Svirao mu je. Što? To je izbrisano iz sjećanja. Ali svirao mu je jer je htio postati solist. A Carola ga je preporučila, hvalila, nagovorila njega, Donanija, da sasluša mladog violinista. Taj je mladić postigao ono

što dotad nikome nije uspjelo. Svirao je pred Donanijem i on ga je čak pratio na klaviru.

Muškarac, mladić južnjačkog izgleda. Crne kovrče, tamne oči, debele, mekane usne.Donani je zatvorio oči. Pred sobom je vidio scenu. Čuo je kako govori: »četiri puta ste

pogriješili«. Vidio je kako se mladi violinist slomio u sebi. Kako se ono zvao? Bože, pomozi — kako se zvao? Jean, da, Jean mu je bilo ime. Ali dalje... dalje... Leclef? Ne. To znači »ključ«. Ali tako nekako.

Gotovo isto. Jean Leclere... Leclere... To je to! Tako se morao zvati!Donani se naglo okrenuo i otrčao natrag u kuću. Uhvatio je Bombala za ruku i

odvukao ga zabezeknuta sa sobom u radnu sobu. Zatvorio je vrata, povukao zavjese na prozore i bacio se u fotelju. Bombalo je buljio u njega. Sad stvarno izgleda kao da je poludio, pomisli užasnuto. Madonna mia, to ne smije biti istina.

— Nazovi odjeljak za osoblje u Parizu! — uzviknuo je Donani. Glas mu je potpuno izgubio boju, bilo je to više lajanje. — Ispitaj da li naš orkestar ima violinista po imenu Leclere!

— Sada odmah? — mucao je Bombalo.— Smjesta! Munjevito! Hajde, nazovi već jednom!Sliježući ramenima, Bombalo je podigao slušalicu. Tri minute kasnije znali su sve.

Jean Leclere je postojao. Medu prvim violinama. Dao je otkaz prije nekoliko mjeseci — točno jedan dan nakon Caroline smrti. Nije se znalo gdje je sada. Nikada se više nije javio.

— Postajete vrlo ćudljivi, maestro — rekao je Bombalo i sjeo za pisaći stol. Hladan znoj orosio mu je čelo. — Što hoćete s tim violinistom?

Donanijevo lice bilo je tvrdo. Kao od kamena isklesano.— Imate li vi menedžeri neku vrstu internacionale, Pietro? — upitao je. — Neku

vrstu lanca? Pa vi se svi medu sobom poznajete.— Samo oni zaista veliki, maestro — odgovorio je Bombalo ponosno.— Nazovi ih sve! Sve! Ispitaj ih da li poznaju nekog Jeana Le-clerca! Da li im se

javio?— Ali to su gluposti, maestro. To stoji tisuće.— Neka stoji čitavo moje bogatstvo. Hoću znati gdje se taj Jean Leclere sad nalazi —

grmio je Donani i skočio. — Nećeš odustati, zovi po cijelome svijetu! Negdje ćemo ga naći.Bombalo je naslonio glavu na ruke kad je Donani izjurio iz sobe. — Ipak je poludio —

kukao je. — Madona! Čime sam to zaslužio? Potpuno je izgubio pamet!Ali ipak je nazvao svoje prijatelje menedžere. Počeo je sa Francuskom, nastavljajući

svoju potragu po Italiji... i kod svakog broja koji je okrenuo žalio je novac koji je, po njegovom mišljenju, bacio kroz prozor.

Dva je dana Bernd Donani hodao kao zatvorena zvijer po kući. Erna Graudcnz i djeca nisu mu se usudile išta reći. Bombalo je naizmjence jeo i telefonirao. Poslijepodne drugoga dana odjednom je zaurlao: Maestro! Maestro!

Donani je uletio u radnu sobu. Bombalo je sjedio za pisaćim stolom i ponašao se kao da ga trese struja. Lupao je nogama po podu i mahao telefonskom slušalicom.

— Imam ga! Imam ga! — vikao je presretan. — Svirao je u Mar-seilleu kod Parthoua.— Dakle u Marseilleu je — rekao je Donani tiho.— Ne. Odande je već otišao.— A kamo?— To ćemo odmah saznati. Parthou je spominjao nekog Franca Gombarellija u

Cannesu. Na svu sreću imam njegov telefonski broj.— Nazovi! Odmah! — Donani je sklopio ruke. Izgledalo je kao da moli poput malog

djeteta. To mora biti pravi trag, mislio je. Bože moj, kad bi to bila istina!

Bombalo je telefonirao. Govorio je talijanski, zvučalo je kao svađa, ali kad su u pitanju južni jezici to često vara. Onda, uz duboki uzdah, lice mu je počelo sjati. Napravio je nekoliko bilješki.

— Vaša volja bila mi je zapovijed, maestro — stenjao je iznemoglo. — Taj Jean Leclere je upravo u Monte Carlu. Gombarelli ga je još jučer vidio. Uštirkanog, ruku pod ruku s nekom damom koja smrdi po novcu. — Što želite, dragi kolega, od tog pokvarenjaka? — upitao me Gombarelli.

— To se samo nas tiče, Bombalo. — Donani je položio ruke na leda. Isprsio se pa se činilo kao da se čak i raširio. — Spakiraj kovčege, Pietro... sutra ujutro letimo u Monte Carlo!

Dva dana oklijevala je Carola sakrivajući se u sobi maloga hotela prije nego što je odlučila vratiti se u Starnberg i ispuniti obećanje koje je dala dr. Lombardu.

Kako će sve to ispasti, nije mogla predstaviti. Znala je samo jedno. Nije mogla jednostavno ući u kuću, raširiti ruke i reći: evo me. Izgledam doduše drukčije, ali to sam stvarno ja. Slušajte, moram vam nešto ispričati.

Bilo je to nemoguće. Možda bi najbolji način bio da najprije razgovara samo s Donanijem. Kada on prebrodi šok, mogla bi se povjeriti djeci. Sasvim je svejedno kako će onda izgledati budućnost — s Donanijem ili bez njega. Djecu bi mogla vidjeti i pričati s njima. Kad bi joj opet govorili »mama«, sreća bi bila savršena. Od života više nije očekivala, više nije htjela ni imati. Htjela je samo mir. Konačno mir. Zaborav nije bio moguć jer njeno lice ju je opomi-njalo pri svakom pogledu u ogledalo.

19.

Povratak u Starnberg bio je vožnja i u pakao i u raj. Opet je unajmila sobu u malome hotelu pokraj jezera i saznala od konobarice da je gospodin Donani baš toga jutra otputovao. Kamo, to naravno nitko nije znao. Kasnije se to moglo pročitati u novinama.

To joj je sve olakšalo. Djeca su bila sama s Ernom Graudenz. Ako je Donani opet krenuo na turneju, mogli su proći tjedni dok se ne vrati. Tjedni koje će moći provesti zajedno s djecom, u kojima će uživati u velikoj sreći što je opet kod kuće, bez ispovijedi koja bi to mogla pokvariti. Naravno, bilo je to samo odugovlačenje, pomicanje roka, ali ipak dani u kojima bi mogla pokušati da djecu opet navikne na se.

Poslije podne prošetala je do »Vile Alba«. Ulazna vrata bila su otvorena, vidjela je to izdaleka. Ispred nje su stajala dostavna kola, dva su muškarca istovarivali sanduke i nosili ih u podrum. Alvvine i Babette su se vozile na romobilima. Njihova bučna, vesela galama nadjačavala je potmulo grgotanje upaljenog kamionskog motora.

Jedan od muškaraca opet je spustio pokrivač i nešto doviknuo vozaču koji je sjedio za volanom. Motor je zabrujao, teško vozilo krenulo je polako natrag prema izlazu da se okrene.

Međutim, Babette je istog trenutka prestigla Ahvinu. Klicala je, mahnula rukom Alwini i jurila odguravajući se stalno desnom nogom po vrtnom puteljku prema izlazu. Nije mogla vidjeti kamion kako se približava. Pokrivala ga je živica. Tek kada dođe do izlaza mogla bi ga vidjeti — ali onda će već biti prekasno. Ona će stići do izlaza i udariti u kamion.

Carola je izdaleka uočila opasnost. Užasnuto je kriknula, podigla ruke uvis i vikala: — Stani! Stani! Babette! Odskoči! Babette...

Babette je vidjela »tetu« na putu. Mislila je da joj teta maše. Smijući se i ona je mahala i još jedanput dala veliki zamah.

— Babs! — vikala je Carola u velikom očaju. Kamion je izlazio. I Babette je odjednom ugledala kamion. Prikolica se odjednom prijeteći stvorila pred njom. Približavala se sve bliže. Zid u koji je morala lupiti. Čula je brujanje motora i u djetinjoj potrazi za zaštitom čvrsto se uhvatila za upravljač romobila umjesto da se odgurne od njega i spusti na stranu u travu.

Kola su počela kočiti. Vozač je primijetio očajnu ženu koja je mahala na ulici i pritisnuo kočnicu. U stražnjem ogledalu vidio je kako se pojavljuje dijete. Jurilo je točno prema njemu. Pokušao je prebaciti kamion u brzinu i krenuti u suprotnom smjeru. Htio se maknuti s izlaza, ali mu to nije uspjelo. Babette je uz prodoran krik lupila u kamion, odbila se od njega i otkotrljala u bukovu živicu. Na travi je ležalo nepomično, malo iskrivljeno tijelo. Romobil je bio ispod kamiona.

— Babette! — viknula je Carola još jedanput. Onda je potrčala putem, gurnula vozača kamiona koji je blijed i zaprepašten silazio s vozila, i kleknula kraj onesviještenog djeteta. Iz rane na glavi tekla je krv preko malog, još u nesvijesti, od straha izobličenog lica. Lijeva je ruka mlitavo visjela kao u lutke.

— Nisam... nisam kriv — mucao je vozač. — Dijete nisam mogao vidjeti! — Tada je dotrčao i drugi vozač iz podruma. Ahvine je stajala kod ulaza i derala se. — Erna! — vikala je. — Erna! Pregazili su Babs! Pregazili su Babs...

— Mora odmah u kuću! — Carola je uzela Babettu na svoje ruke. Vozač joj je držao glavu koja je krvarila, drugi je pridržavao očigledno slomljenu ruku. Iz kuće je izjurila Erna Graudenz. Histerično je plakala i htjela poletjeti prema Babetti.

— Je li mrtva? — vikala je. — Bože moj! Je li mrtva?! Babette kaži nešto! Babette!— Nazovite odmah profesora Landsberga! — rekla je Carola. Stisla je dijete k sebi.

Kaput i haljina su joj se zaprljali, ali ona to uopće nije primijetila. — Starnberg 37289. Brzo. Neka profesor Landsberg odmah dođe!

Erna Graudenz je prestala kukati i plakati. Zaprepašteno je zurila u Carolu. Onda je otrčala. Kada je Carola ušla u kuću i odnijela Babette u dječju sobu, čula je kako Erna Graudenz već telefonira.

— Odmah će doći — rekla je Erna Graudenz kasnije u dječjoj sobi i čudila se. Bez pitanja, strana gospođa otišla je odmah gore u Babettinu sobu. Sada je trčala u kupaonicu, uzela iz ugrađene kućne apoteke zavoje i flastere, jod i vatu i počela brisati krv s dječjeg čela. Zavijala je ranu koja je krvarila. Ruku je položila na drvenu lutku. Ova žena mora imati šesto čulo, pomisli Erna Graudenz. Odmah zna gdje se što nalazi, sve uzima kao da već godinama stanuje u ovoj kući.

— Mogu li još nešto učiniti, gospođo... gospođo...— Friedburg — rekla je Carola promuklo. — Da, možete li stupiti u vezu s

gospodinom Donanijem?— Ne... ne znam kamo je otputovao. Znam samo da je negdje u južnoj Francuskoj.— A kad se vraća?— Ni to ne znam.— Ništa se nije promijenilo — rekla je Carola tiho puna ogorčenja. Erna Graudenz je

nije razumjela pa se nagnula prema naprijed.— Što ste rekli, gospođo Friedburg?— Ništa. Donesite iz kućne apoteke kapljice za srce.— Kapljice za srce?— Da. U drugom su pretincu odozgo. To je mala boca, smeđa s bijelom naljepnicom

L6wen-apoteke u Miinchenu.Erna Graudenz je opet potrčala i uskoro se vratila s bočicom. Taje žena pomalo

sablasna, zaključila je kad je Caroli pružila kapljice. Otkuda ona zna gdje stoje kapljice za srce mrtve gospođe Donani?

Profesor Landsberg stigao je već nakon desetak minuta. Brzo ju je pregledao. Dijagnoza je jako smirila Carolu: bezopasna površinska rana koju je trebalo sašiti i jednostavan lom nadlaktice koju je potrebno slikati na rentgenu. Erna Graudenz telefonom je pozvala bolnička kola. Babette će u bolnicu zbog rentgena i stavljanja gipsa.

Navečer je uzbuđenje bilo zaboravljeno. S debelim zavojem oko glave i rukom u gipsu Babette je ležala u krevetu i grickala čokoladu.

— Izgledaš kao Arap — rekla je Carola i odložila knjigu koju joj je čitala. I Alvvine se već svukla. Tako je rijetko netko imao vremena za njih, čitao im knjige, igrao se s njima, pričao. Babette je čvrsto uhvatila Carolinu ruku kad je ustala i kad je Erna Grau-denz došla u sobu.

— Kamo ideš, teta? — upitala je.— Teta sad mora otići — rekla je Erna Graudenz.— Ne! — Babette je još čvršće uhvatila Carolinu ruku. — Pusti da ostane ovdje,

Erna!— Ali to ne može.— Ako djeca žele, ja imam vremena — rekla je Carola tiho.— O da! Da! Molim! Molim! — Alvvine i Babette ritale su se nogama. — Neka teta

ostane!Lice Erne Graudenz dobilo je zatvoren i odbojan izraz. — Ne znam da li je to po volji

gospodina Donanija — rekla je kruto.— Tata neće imati ništa protiv! — uzviknula je Alvvine. — Teta mora njegovati Babs!— Ja ću dopustiti samo teti da me njeguje — rekla je Babette molećivim očima

podigla je pogled prema Caroli. — Molim te, teta, ostani.Erna Graudenz je podigla obrve i slegla ramenima. — Ako djeca postavljaju takve

ultimatume — izvolite. Možete ostati, gospođo Friedburg. Ali zadnju riječ ima gospodin Donani kad se vrati. Ne vjerujem da će mu se to svidjeti. Spremit ću vam sobu za goste.

Carola se trgla. Soba u kojoj je stanovao Jean Leclere.— Ne, molim vas. Nemojte — rekla je brzo i okrenula glavu da Erna Graudenz ne

opazi njeno uzbuđenje. — Spavat ću ovdje kod djece. Bude li Babs imala nemirnu noć... može dobiti vrućicu. Spavat ću tamo na kauču.

Kasnije je sjela između kreveta i gledala sretna lica usnule djece. Opet sam kod kuće, razmišljala je. Zar sve ovo što je iza mene nije samo ružan san...?

Bernda Donanija i Bombala u Cannesu je dočekao Franco Gombarelli. Malome menedžeru bila je čast pozdraviti velikog dirigenta i stisnuti mu ruku.

— Još jutros sam vidio tog Jeana Leclerea — rekao je kad se Donani raspitivao za violinista. — Stanuje u najboljem hotelu, u Golfu. Soba 369. Raspitao sam se kod portira. Mladić mora imati hrpu novaca.

Naravno, sedamdeset dvije tisuće maraka, mislio je Donani gorko.— Krenimo odmah tamo! — rekao je glasno. Bombalo ga je kritički pogledao sa

strane.— Zar prije ne bismo trebali...— U Golf!Gombarelli se stresao isto kao i Bombalo kad je čuo taj glas. Svoje goste odvezao je

kroz Monte Carlo do bijelog, uz more smještenog, terasastim vrtovima okruženog luksuznog hotela.

Nitko nije pokušao zadržati Donanija kad je sigurnim koracima krenuo prema dizalu i doviknuo:

— Soba 369!Bombalo se još uspio ugurati u dizalo dok je Gombarelli, ništa ne sluteći, otišao do

bara i naručio dupli konjak.— Što ti tražiš ovdje? — upitao je Donani sumorno.— Ta neću vas valjda sada ostaviti samoga, maestro!

— Kako želiš. Zadržati me nitko ne može.Pred sobom 369, bijelim vratima sa zlatnim okvirom, Donani je na trenutak stao i

isprsio se. Onda je kratko pokucao. Ne čekajući poziv ušao je.Jean Leclere je stajao u svilenom kućnom kaputu pred prozorom i gledao na veliki

hotelski bazen s morskom vodom. U ležaljci, zaštićena narančastim suncobranom, dolje je ležala Doris Kinley ispruživši svoje duge noge. Predivan zlatni rudnik, upravo je razmišljao Leclere. Novac i ljepota, kome se tako nešto nudi?

Kad je čuo kako se otvaraju sobna vrata, nije se okrenuo već je rekao:— Stavite whisky na stolić.Donani je zatvorio vrata. Bombalo se naslonio na njih. Živi, za Leclerea nesavladivi

zid. — Dobar dan, Jean Leclere! — rekao je Donani glasno.Jean se naglo okrenuo. Lice mu se izobličilo od užasa i izbezum-ljujućeg straha.— Gospodin... Donani — promucao je.Koliko god se uplašio, ipak je uspio spoznati da je bio u klopci. Između vrata i njega

stajao je visoki Donanijev lik. Na vratima je bio naslonjen Bombalo. Sve što bi mu moglo pomoći, zvonce za sobnog konobara ili poslugu, nalazila su se na jednom mjestu — na dasci pored vrata. Preostao mu je samo bijeg kroz prozor. Besmislena pomisao, jer se soba 369 nalazila na trećem katu, petnaestak metara iznad bulevara.

— Što... što želite od mene? — promuklo od straha upitao je Jean.— Istinu! — rekao je Donani glasno.— Istinu? O čemu?— Ne glumite Leclere. Budući da stojim ovdje pred vama, trebalo bi vam biti jasno

da se ne moramo zavitlavati suludim pitanjima. Trebali bismo razgovarati o stvarima kakve jesu. Dakle — što je bilo s mojom ženom i vama? Nemojte vrludati. Želim jasan odgovor. Želim da mi samo potvrdite ono što već ionako znam.

Jean Leclere je šutio. Ukočeno je gledao prema Bombalu. Stoji ovdje kao krvnik, pomislio je osjećajući ledeni užas. Što li smjeraju ako im kažem istinu?

— Napustite moju sobu! Odmah! — rekao je grubo skupivši posljednje ostatke hrabrosti. — Zvat ću upomoć i izazvati skandal.

— Kad bi samo znali koliko mi je to sada svejedno. — Donani je stupio još korak naprijed. Jean se stisnuo uza zid. Znoj mu je orosio čelo i klizio u oči. Bio je to hladan znoj izazvan golim strahom.

— Moja je žena bila vaša ljubavnica? — upitao je Donani. Bombalo je grickao donju usnu. Mogao je prosuditi koliko je Donaniju trebalo snage za ovo pitanje. Jean Leclere je slabo kimnuo.

— Da — rekao je tiho, jedva čujno. Donanijevo je srce na trenutak stalo. Lice mu je problijedjelo.

— Kada?— Počelo je za vrijeme koncerta u Parizu. Upoznali smo se na Place de l'Opera.— Vi ste živjeli s mojom ženom i u mojoj kući dok su mi djeca bolesna ležala u

krevetu?— Samo jednu noć. — Jean je stisnuo šake. Onda si me ponizio... sjećaš li se kad sam

svirao pred tobom i kada si malome violinistu rekao da je neznalica. Ti si bio kralj a ja rob koji je pod tvojim

udarcima nogom smio samo vikati: Hvala! Hvala, gospodine! Hvala! Sad je drugačije. Sada kao prevareni suprug stojiš preda mnom a nekadašnji te rob ponižava, tebe velikog Donanija. — Vaša mi je žena izišla ususret — rekao je Jean prisjećajući se s drskim smiješkom. — Nije zatvorila vrata svoje sobe, a kad sam ušao rekla mi je...

Donani je podigao ruku. Na njegovom licu čitala se neizmjerna bol. — Leclere, vi ste svinja kad tako govorite o pokojnici! — derao se.

Jean je podigao obrve. O pokojnici, sijevnulo mu je. On uopće ne zna da je ona živa, da ima drugo lice, da se zove Vera Friedburg i da negdje luta u svijetu. On još uvijek misli da je onaj leš u olupini automobila bio njezin?

Zlokobni smiješak pojavio se na Leclcrcovu licu. Neka i dalje ostane mrtva za tebe, mislio je. Poklonit ću ti vječnu muku da ti u sjećanju ostane žena koja te je svojim posljednjim činom prevarila.

— Pitali ste me, monsieur — rekao je i slegnuo ramenima. — Ja sam odgovorio.— A novac? — vikao je Bombalo s vrata.— To je duga i tužna priča, gospodo. Ne bih htio biti toliko pokvaren da vam još i to

ispričam.— Govorite! — rekao je Donani odrješito.— Dobro. Ako baš inzistirate. — Jean se s rukama na leđima njihao na stopalima. —

Koncert u Berlinu trebao je biti posljednji. Carola i ja naumili smo iz Berlina u inozemstvo. Htjeli smo živjeti zajedno i biti sretni. Bilo gdje, sasvim sami. Jasno rečeno: htjeli smo odmagliti. Carola je zbog toga ispunila ček na čitav svoj imetak i dala ga meni. Htjeli smo iz Berlina preko Miinchena u Ziirich i odatle nastaviti na jug. Onda se dogodila ona užasna nesreća.

Leclere je potreseno zastao i sagnuo glavu. — Sve je propalo. Svi su nam planovi izgorjeli te noći. Od Carole mi je ostao samo ček. Sljedeći dan odletio sam u Miinchen, podigao novac, dao otkaz u orkestru i evo me tako ovdje. — Podigao je ruke i slegnuo ramenima. — To je sve. Carolu sam zauvijek izgubio... ali imam novac. A to mi je ipak neka utjeha.

Bernd Donani je na trenutak zatvorio oči. Više nije mogao gledati Leclereovo lice a. da ne §koči i udari ga u tu njegovu nasmiješenu žigolo-facu. Okrenuo se zatvorenih očiju i pošao prema vratima. Bombali ih je otvorio, pustio Donanija iz sobe i opet ih zatvorio za njim. Zaključao ih je. Leclere je široko otvorenih očiju zurio u Bombala. — Ali što vi još tražite ovdje? — viknuo je. — Da ste odmah nestali, trbonjo!

— Za pet minuta, sine moj. — Bombalo se široko nasmiješio i protrljao ruke. — Kraj naše simfonije mi se još ne sviđa. Prenaglo je okončan. Ja na kraju toliko volim bubnjeve.

— Upomoć! — vikao je Jean Leclere i podigao ruke kao da se želi zaštititi. — Upomoć!

Bombalo je pošao prema njemu i uhvatio ga. Kad je odjeknuo prvi udarac Jean Leclere je zatulio, kod trećeg bio je već miran i predao se neizbježnoj sudbini.

Nakon pet minuta Bombalo je zadovoljno napustio sobu 369. Tiho je za sobom povukao vrata kao da napušta ljubavnicu ili nekoga tko duboko spava. Idući hodnikom trljao je i dalje ruke, zviždukao i potrčao za Donanijem koji ga je čekao dolje u dvorani.

20.U Starnbergu je Donanijev povratak djelovao isto tako iznenađujuće i neočekivano

kao i njegov odlazak. Erna Graudenz upravo je bila u dućanu kad je vidjela kako vani prolaze Donanijeva kola.

— Isuse i Marijo! — uzviknula je. — Šef je opet stigao! A ona strankinja je sama u kući! Kako li će biti bijesan!

Brzo je platila i otrčala natrag prema »Vili Alba«. Pred ulazom je susrela samo još Bombala koji je vadio putne torbe iz prtljažnika. Erna Graudenz se iscrpljena naslonila na auto.

— Je li gazda već gore? — upitala je bez daha.— Da. — Bombalo se vragoljasto nasmiješio. — A tko je ona zgodna uš što je sjela u

naše krzno?

— Je li... je li je gazda već vidio? — mucala je Erna Graudenz. — Djeca je nisu htjela pustiti...

— Stajala je pred vratima i pozdravila nas kao gospodarica — Bombalo se meketavo nasmijao. — Gazda je bio zabezeknut. Ali onda se upadljivo pomladio, skočio iz kola dok još nisu ni stala i poljubio joj ruku.

— Poljubio joj ruku? — Erna Graudenz je odahnula. — Nije je prekoravao?— Ali zašto bi? — Bombalo je uhvatio drške putnih torbi. — Kad nekome već dugo

nedostaje doček lijepe žene, taj je onda zahvalan za svaki mig sudbine.Donani je u dječjoj sobi sjedio kraj kreveta male Babette. Stalno je morao dodirivati

njezin debeli zavoj oko glave i potvrđivati daje nalik Indijancu. Alwine je sjedjela na drugome kraju kreveta i na dječjem tkalačkom

stanu tkala šal od šarene vune.— Za moju lutku Fifi — objasnila je ponosno. — Teta Vera nam je pokazala kako se

to radi. Kako je to lijepo, tata! Zapravo već znamo tkati. I Babette. Ona čak želi za Koka istkati pulover.

— To je stvarno lijepo. — Donani je poljubio svoju djecu i napustio dječju sobu. Na hodniku je uhvatio Carolu za ruku. Prošli su je trnci kad se okrenula i pogledala u njegove molećive oči.

— Nećete li valjda zaista otići? — upitao je.— Hoću, gospodine Donani. Samo sam slučajno prolazila kad se dogodila nesreća.

Moram se vratiti.— Imate li obitelj?— Ne.— Slobodni ste?— Potpuno. — Srce joj je stalo. Donani je pogledao mimo nje na vrata dječje sobe.— Djeca bi bila nesretna kada biste otišli. A ni ja ne bih bio sretan kad bi naše

poznanstvo tako kratko trajalo. Što ako bismo vas svi mi, djeca i ja, zamolili da još ostanete? Barem dok Babette potpuno ne ozdravi.

— To može trajati još dva ili tri tjedna, gospodine Donani.— Ako možete žrtvovati toliko vremena...— To ne bi bila žrtva.Donani je pljesnuo rukama kao dječak. — Dakle, ostajete?! — uzviknuo je.— Samo pod uvjetom da nikome ne budem na teret. Donani je odmahnuo glavom. —

Svi bismo se veselili, sigurno.Pogotovo djeca. Mnogo... mnogo toga su morala pretrpjeti u posljednje vrijeme. Moja

je žena smrtno stradala i... — prekinuo je i pomislio na istinu koju mu je potvrdio Jean Leclere. I djecu je htjela napustiti, mislio je ogorčeno. I mene, mene koji ju je trebao kao zrak. To jednostavno ne mogu shvatiti.

Carola se okrenula. Više ga nije mogla gledati i slušati. Ja to neću moći izdržati, osjećala je. Neću imati snage da budem Vera Friedburg, dobra, strana teta koja sluša priču o mrtvoj mami. To nadmašuje ljudsku snagu.

— Ostajete, dakle? Molim vas! — Još jedanput je rekao Donani.Carola je nijemo kimnula glavom. Iz dječje sobe zazvučali su svijetli glasići: — Teta

Vera! Teta Vera!Donani se slabo nasmiješio. — Eto vidite — jednostavno ne smijete otići. Ali, djeca

sad mogu malo pričekati. Tata bi isto htio imati nešto od te iznenadne posjete. Smijem li vas pozvati na šalicu čaja, gospodo Friedburg?

— Poslije. Moram najprije smiriti Babettu. Nije dobro ako sa svojom ozlijeđenom glavom tako glasno zove i skače po krevetu.

Okrenula se i vratila u dječju sobu. Donani je zamišljeno gledao za njom i rukom nervozno prošao kroz bijelu kosu.

Hoda kao Carola, pomislio je osjećajući pritom bol u grudima. I govori kao Carola... gotovo ista melodija glasa, ista boja... ako čovjek zatvori oči opsjena je savršena. Čini se da je Carola živa. Bože moj — zar da u toj Veri Friedburg doživim uskrsnuće Carole?

Polako je sišao niza stepenice do dnevne sobe. U predsoblju je stajao Bombalo i cerio se.

— Uopće ne izgledate sretno, maestro — rekao je i obrisao znoj s čela. — Svaki drugi čovjek počeo bi pjevati korale ako bi mu u kuću doletio anđeo.

— Pusti te gluposti, Pietro! — Donani je zakopao ruke u džepove hlača. — Gospoda Friedburg se brine samo o djeci. Ona je naš gost. Zamolio sam je da još ostane.

— To je bilo pametno, maestro. — Bombalo se tiho nasmiješio. — To je bila genijalna misao.

— Majmune! — rekao je Donani glasno i otišao u biblioteku. Bombalo je sretnog izraza lica trljao ruke.

— Opet je to onaj stari Donani! — viknuo je glasno. — Trebalo bi svaki dan zahvaljivati Bogu što je stvorio žene.

Sljedećih dana život u »Vili Alba« odvijao se na dvije razine.

Erna Graudenz se našla uvrijeđenom. Dala je do znanja kako je ona sada suvišna i kako može ići. Kad bi susrela Carolu, nakostriješila bi se poput ježa. Najčešće se to dešavalo u dječjoj sobi kad je donosila večeru i kad su Alwine i Babette uglas zahtijevale da s njima ne jede Erna nego teta Vera. Onda bi se Erna Graudenz uvrijeđeno povlačila u kuhinju, jela sama i razmišljala kako je cijeli svijet nezahvalan.

Navečer, dok su djeca spavala, a gospođica Graudenz svoju brigu nosila u kino ili sjedjela pred televizorom, Donani, Vera Friedburg i Bombalo sjedjeli su pred ognjištem, pili vino, prepričavali doživljaje i zaključili kako se dobro slažu i kako vrijeme prebrzo prolazi. Dva tjedna su proletjela kao dva dana. Babetti su skinuli zavoj s glave. Gips je morao ostati još četiri tjedna, a Donani je nagovijestio da je ugovor između njega i Vere Friedburg sklopljen do potpunog ozdravljenja Babette. — Imam vašu riječ, gospođo Friedburg — rekao je jedne večeri kada je Carola počela govoriti o svome odlasku — da ćete ostati do potpunog ozdravljenja moje Babs. Prije vas neću pustiti!

A Bombalo je revno kimnuo glavom i dodao na svoj previše jasan način: — A kad Babette bude zdrava, jedan od nas će u krevet... Nećete tako brzo moći odavde. — Donani je na tu primjedbu reagirao mrkim pogledom, ali Bombalo mu je uistinu govorio iz duše. Bilo je to čudnovato stanje koje je uzaludno pokušavao objasniti. Navikao je na Veru Friedburg. Da, bilo mu je gotovo nezamislivo da je više neće biti. Pripadala je »Vili Alba« kao da je već godinama ovdje. Bila je to privrženost koja je Donaniju postajala sve neobjašnjivijom.

Djeca su bila sretna, a i Vera Friedburg se osjećala dobro, koliko je Donani mogao vidjeti. Obavijala ju je tajna koju nije dokučio: nije znao ni odakle je, ni tko je, ni zašto je bila pobjegla pred njim. To su bila pitanja koja je sačuvao za sebe. Htio ih je postaviti kad mu se bude ukazala prilika. Ali kad god je htio započeti s time, dok su on i Vera Friedburg sjedjeli pred kaminom, on je ipak uzmicao zbog straha da će tim pitanjima uništiti mir koji je zajedno s njom ušao u »Vilu Alba«.

Početkom trećega tjedna Carolinog potajnog povratka najavio se neočekivan, a Donaniju ne baš dobro došao posjetilac, isljednik Fritz Weghart iz Berlina. Iskoristio je jednu pretragu u Miinchenu da posjeti Bernda Donanija u Starnbergu. Donani je hladno pozdravio isljednika i odveo ga u dnevnu sobu. Kraj prozora je sjedjela Vera Friedburg i vezla. Pogled

komesara Wegharta izražavao je tako jasno čuđenje da se Donani osjećao dužnim da mu da objašnjenje.

— Gospoda Friedburg je preuzela brigu o djeci. Ona sada spada u kuću. Molim vas siednite. gospodine komesare.

Fritz Weghart je sjeo promatrajući nepoznatu ženu kraj prozora. Nervozna je, primijeti. Ona je tako nervozna da iglu ubada bilo gdje. Prsti joj dršću. Zašto je tako uzbuđena? Tko je ta žena? Nije uobičajeno za Donanija da se tako brzo veže za ženu, osobito ako je tako neizmjerno volio Carolu.

Carola se nagnula nad svoj ručni rad. Koliko god je izgledala nezainteresirano, toliko je pažljivo slušala što Donani i Weghart pričaju. To bi mogao biti opasan čovjek, odmah je osjetila. Zašto je došao? Što hoće od Donanija toliko mjeseci nakon Caroline smrti? Zar još uvijek nije zatvorio spise te nesreće u Wannseeu?

— Možete slobodno govoriti, gospodine isljednice — rekao je Donani kad je vidio Weghartov upitni pogled uperen prema Veri Friedburg. — Gospođa Friedburg zna što se dogodilo.

— Dakle... — Weghart je glasno udahnuo. — Radi se o tome da sam iz poštovanja koje osjećam prema vama doduše zatvorio spis, ali privatno još nisam završio s istraživanjem. Vaša tragična sudbina gotovo da je postala i moja. Ne ostavlja mi mira radi mnoštva otvorenih pitanja.

— Vaša revnost i vaše poštovanje vrijedni su hvale — rekao je Donani ukočeno — ali bilo bi bolje kada biste sve to napustili i pomirili se s time da je završeno jedno poglavlje moga života. Carola je mrtva i sve što se možda odnosi na nesreću je nevažno. Neka se mrtvima, a i živima konačno dade mir.

Isljednik Weghart se nagnuo naprijed. Svojom jasno izraženom sumnjom pogodio je Donanija kao i Carolu.

— Imam valjane razloge za slutnju da ona pokojnica nije uopće bila Carola Donani već neka nepoznata žena.

Iznenađenje je bilo toliko jako da je Carolin ručni rad ispao iz njenih ruku na pod. I Donani je skočio i užasnuto zurio u isljednika.

— Pa to je ludost! — uzviknuo je. — Ako je to tako, onda. bi moja žena još morala biti živa!

— Da... i ne! U svakom je slučaju još bila živa kada smo identificirali mrtvu ženu u olupinama automobila kao vašu suprugu.

— To je senzacionalna slutnja! Nemate dokaze za to! — vikao je Donani. Carola je sjedjela kao skamenjena. Nije se mogla ni pomaknuti.

— Dokaz u ovom trenutku imam samo jedan — tijelo u grobu. Ako pristanete na ekshumaciju...

— Nikada! — uzviknuo je Donani. — Nikada! Meni je Carolin mir svetinja.— Za vas je, dakle, izvan svake sumnje da je poginula bila vaša supruga?— Potpuno. Prije tri tjedna saznao sam da je baš tako. Išao sam to istražiti. Međutim,

to je moja privatna stvar. Vašu sumnju mogu mirne savjesti nazvati utopijskom.— A podizanje novca?— To je isto razjašnjeno.Caroline oči su se raširile. Razjašnjeno, pomislila je. Osjetila je kako se u njoj sve

sledilo. Što on uistinu zna? Kako može znati što se dogodilo s novcem?I isljednik Weghart naglo je skočio iz fotelje. — Kažete da znate tko ima novac?— Da.— A tko?— Upravo to je apsolutno moja privatna stvar. Sve je jasno i logično. Uopće nema

veze s kriminalom.

Laže, razmišljala je Carola. On uopće ne može znati da je Jean podigao novac. Ako bi to znao, ako je ikada razgovarao s Lecler-com, ako je saznao tu nevjerojatnu istinu o svojoj ženi, onda bi morao znati i to da je Carola živa. Ali on to ne zna i zbog toga sve što je sada rekao mora biti laž. Laž da bi zaštitio Carolu. Da bi zaštitio mene kojoj je postavio spomenik u vrtu.

Fritz Weghart je nemirno šetao amo-tamo. Jedanput je kratko zastao pred Verom Friedburg i zagledao se u njenu crnu kosu. Zgodna je, pomisli. Ne tako fascinantna kao Carola Donani, ne tako blistava, sjajna, nalik na zvijezdu, ali zato tiha, smirujuće ljepote, mirna i nježna, baš kakvu je Donani tražio i trebao. Da li on sve želi odbaciti od sebe da bi zaboravio i sasvim se predao novoj ženi? Ako je to tako, onda zaista ne bi više smio smetati. Trebao bi jednostavno dopustiti da prošlost ostane pokopana na stanberškom groblju. Iako pod grobnom pločom leži krivi leš.

— Ne mogu uzdrmati vašu sigurnost, maestro — rekao je konačno. — U svakom slučaju činio sam najbolje što sam mogao.

— Tako je, zaista — rekao je Donani bez imalo sarkazma. — Vjerojatno bi svakome kriminalistu to izgledalo sumnjivo ali u biti je tako jednostavno. Pgvycimo_ debeJiLcrtu ispod prošlosti, stavite vaše spise konačno na ono mjesto gdje se na miru može slegnuti prašina na njih.

Isljednik Weghart napustio je nakon dva sata »Vilu Alba« svjestan da, doduše, nije odgonetnuo tajnu, ali da je zato spoznao da je i Donani samo čovjek poput ostalih. Jedna Vera Friedburg počela je potiskivati Carolu, a Donani joj je pomogao tako što je njegova mrtva supruga sada umirala i u njegovom srcu.

Te je večeri i Pietra Bombala vuklo u kino. Donani mu je dao neupadljiv znak koji je on dobro shvatio. — Mogao bi pogledati novi film — rekao je Donani. — Navodno je jako dobar. Učini nešto za svoje obrazovanje. — Bombalo se vragoljasto nasmiješio i mudro odgovorio:

— Maestro, Bombalo je posljednji zbog kojeg bi stvar trebala propasti.Kada su djeca pozaspala, a Vera Friedburg se presvukla, Donani je u kaminu naložio

sjajnu vatru, svoje najbolje crno vino stavio je da se malo zagrije i gurnuo teške fotelje od kože bliže vatri. Čak se i presvukao, što navečer u vlastitoj kući nikad nije činio, jer se na svojim turnejama uvijek osjećao kao maneken i jer je bio sretan da u »Vili Alba« može hodati onako kako on to želi. Danas je odjenuo tamno odijelo, stavio sivu kravatu i svojoj pojavi dao malo ležerniji izgled tako što je u rupicu za dugme utakao malu crvenu ružu.

Iznenadio se kad je vidio Veru Friedburg kako se spušta niza stepenice. Na sebi je imala usku, kratku, prekrasnu večernju haljinu od bijele francuske čipke, izrazita kontrasta prema njenoj tamnoj južnjačkoj pojavi i zagasitocrnoj kosi.

Nešto neizrečeno, neka iskričava napetost ležala je medu njima kad joj je Donani poljubio ruku i otpratio je do kamina.

Dugo su šuteći sjedjeli jedno nasuprot drugom, zurili u pucke-tave plamenove i izbjegavali da se pogledaju. Donani je konačno prekinuo tišinu.

— Ovakvu sam večer priželjkivao — rekao je polako. Sagnuo se, stavio novu cjepanicu u kamin i naslonio se. Plamenovi su obasjavali njegovo lice nemilosrdno ističući bore koje su se usjekle u njegovu kožu. Carola je sagnula glavu. Nikad mu neću moći rećiistinu. Morat ću do kraja života igrati ovu ulogu. Dobra teta Vera Friedburg, ništa više. Za njega sam mrtva, ja Carola Donani. U njegovoj duši ja se polako raspadam, to jasno osjećam. Nikad mi ne bi mogao oprostiti da sam još živa. Za njega sam postala spomenik: njegov se život, međutim, nastavlja i približava izazovu koji se za njega zove Vera Friedburg. O Bože moj, kako nemilosrdna može biti sudbina.

Donanijev glas ju je trgnuo iz razmišljanja.— Vera, danas ste čuli mnogo toga zagonetnog — rekao je. Prvi put ju je nazvao

Verom. Bila je to prisnost koja je u ovome trenutku bila sama po sebi razumljiva. — Znate da sam svoju ženu Carolu izgubio u prometnoj nesreći. Jako sam je volio, smatrao sam je svojim anđelom. Živio sam samo za nju i djecu, radio, trošio se. Znao sam samo za nju... Koliko god svijet bio velik, za mene se sastojao samo od Carole. Možda je to bila greška. Od čovjeka sam napravio poluboga, a taj polubog je htio da se s njime postupa kao s čovjekom. Ta je spoznaja došla prekasno kad se više ništa nije moglo spasiti. Dok sam ja vjerovao u Carolu svojom ljubavnom strašću koja je svoje korijene imala napola u ludilu, ona mi se otela iz ruku. Ja to nisam primijetio, bio sam slijep jer sam bio previše siguran. U mojim mislima uopće nije postojala mogućnost da bi me Carola mogla napustiti. Ali ona je to učinila. Sada to znam.

Na trenutak je zastao. Oko Carole se počela vrtjeti soba, plamenovi iz kamina lizali su prema njoj kao da će je spaliti. Dona-nijeva ispovijest postala je najvatrenija optužba koju je žena ikada čula od svoga muža. Optužba pod kojom se Carola slomila.

— Carolina smrt nije riješila taj problem — nastavio je Donani. — Samo ga je prekinula. Moj očaj je bio isto toliko velik kao ranije moja zaslijepljenost. Ja jednostavno nisam mogao shvatiti da je Carola mrtva. I onda je došao taj isljednik Weghart i u moju bol ubacio još i otrov. Moju duševnu ranu nije izliječio nego ju je otvorio. Znate li što to znači kad čovjek sazna da je anđeo samo čovjek, da je njegovo jedino biće sposobno na prevaru?

— Da — rekla je Carola bezvučno. — Ja... ja to mogu razumjeti.— Dugo mi je trebalo da se s time pomirim. Neko vrijeme mislio sam da to nikada

neću moći. Bio sam na rubu ludila jer sam prisjećajući se prošlosti prepoznavao stotinu znakova koje prije nikad

nisam primijetio. Vidio sam odjednom da sam krivo živio i da se Carolina anđeoska slika izobličila u karikaturu.

— Ne — rekla je Carola jedva čujno. — To ne smijete reći. Carola vas je isto toliko voljela kao i vi nju.

— Ja sam to mislio. Do zadnjeg trenutka. Do onog trenutka dok nisam stajao licem u lice s njenim ljubavnikom.

Caroli kao da je prepuklo srce. Utonula je natrag u fotelju, njezin pogled se ugasio... buljila je u Donanija i poželjela da umre, ovog trenutka. Donani je nije gledao, zurio je u plamen i nastavio pričati.

— Ljubavnik je mladi violinist. Jean Leclere. Nezreo, nadaren mladić, ali nestalna karaktera. Tip koji privlači žene jer utjelovljuje mladost, prostodušnost, želju za životom i onu šarmantnu pokva-renost koja na žene djeluje kao opojno sredstvo. S njim je htjela napustiti mene i djecu. Za mrkle noći, kako se to kaže. Onda se dogodila nesreća. Umrla je. Ali smrt nije mogla izbrisati ono što sada znam. Ona nije umrla kao moja žena, već kao ljubavnica toga Leclerea. Kada ju je smrt uzela, ona se u sebi već odavna rastala od mene... Tako ja ništa nisam izgubio. Ni njenu dušu, ona je već bila drugdje, ni njeno tijelo, ono je pripadalo tome Leclereu. Izgubio sam samo jedno ime, ime Carola Donani — izgubio u trenutku u kojem je ona sama bila na putu da ga odbaci kao trulu naranču. — Donani se naslonio i sklopio ruke. — Eto, to ja sada znam! To je čudno... u meni je sada mir. Sada mogu zaboraviti, početi iz početka. A početak je bio moj susret s vama, Vera, kada sam vas našao ovdje... u pravom trenutku, jer sam upravo stigao iz pakla svoga samorazaranja, iz Monte Carla, od toga Jeana Leclerea.

Nije mogao nastaviti. Lik je pred njim skliznuo iz fotelje na tepih. Carola se onesvijestila, granica njene snage bila je prekoračena.

— Vera! — uzviknuo je Donani zbunjeno. Kleknuo je pored mlitavog tijela, pritisnuo usku, crnokosu glavu na svoja prsa i gladio naga ramena. — Vera, Bože moj, što vas je tako uplašilo? Vera... ja vas volim! Sada to ne čujete i zbog toga se usudim to reći. Volim vas!

Tako ste nalik na Carolu a ipak posve drugačija. Vi... Vi biste me mogli učiniti sretnim, opet sretnim! — S obje ruke podigao je njeno lice k sebi i usrdno je poljubio u hladne, bezbojne usne. Onda ju je podigao i oprezno odnio na gornji kat, položio na krevet u sobi za goste i pokrio.

— Ti nećeš otići, ja to znam — rekao je i gladio njenu crnu kosu. — I za mene nećeš biti novi anđeo, nego samo žena od krvi i mesa.

Požurio je da donese konjak. Kad se vratio i htio naglo otvoriti vrata, ona su bila zaključana. Prodrmao je kvaku i pokucao.

— Vera! — Zvao je tiho da ne probudi djecu koja su spavala u susjednoj sobi. — Vera, molim vas, otvorite!

U sobi je bilo tiho. Još jednom je pokucao i tiho pozvao: — Vera! — Onda je pognuo glavu i polako se spustio niza stepenice u veliku dnevnu sobu.

Sutra, mislio je, sutra će sve biti drugačije. Treba joj vremena da to sve duševno prevlada. Rijetka je avantura saslušati ispovijest muškarca.

Sljedećeg jutra Donani je uzalud čekao u zimskom vrtu za stolom pripremljenim za doručak. Erna Graudenz je na njegovo pitanje zajedljivo odgovorila da ona nije nadležna da goste priučava na točnost. Donani je na kraju sam otišao gore, pokucao na vrata sobe za goste pa kad nije dobio nikakav odgovor, on ih je pokušao otvoriti. Nisu bila zaključana.

Soba je bila prazna, krevet je bio pospremljen, vrata ormara otvorena, a dijelovi odjeće rasuti po sobi. Sve je sličilo na bijes i nagli odlazak. Vera Friedburg morala je napustiti kuću noću samo s jednom putnom torbom. Sva njena garderoba bila je još u sobi.

Donani je otrčao u dječju sobu. Alvvine je bila u školi, Babette je sjedjela u krevetu i pila kakao. Smiješak joj je postao bespomoćan kad je vidjela da umjesto tete Vere ulazi samo tata.

— Gdje je teta Vera? — upitala je Babette i vratila šalicu natrag na noćni ormarić. — Zašto teta Vera jutros još nije došla k meni?

— Da, zašto? — Donani je sjeo na rub kreveta i uzeo Babettinu ručicu. — Možda je tata tome kriv.

— Dao... dao si joj otkaz? — uzviknula je Babette.— Ne. Samo sam htio da zauvijek ostane kod nas.— Oh, divno, tata! A gdje je teta Vera sada?— Ne znam, malo moje. — Donani je okrenuo glavu. Glupo je, pomisli, ali ja se ne

mogu suzdržati... osjećam kako mi naviru suze.I— Hoće li se vratiti, tata? — pitala je Babette i prstićem ga ubola u leđa. Donani je

slegnuo ramenima.— Ni to ne znam, malo moje. — Glas mu je izgubio sigurnost. — Znam samo da nas

je i ona napustila... kao nekoć mama.

Cijelo prijepodne Donani je sjedio u glazbenoj sobi i razmišljao. Pietro Bombalo se šuljao po terasi, provirivao kroz prozor na Do-nanija dok ovaj nije poskočio i jednim potezom povukao zavjesu.

U dječjoj sobi plakale su Alwine i Babette otežavajući svima život a pogotovo Erni Graudeoz.

— Pa ona ne može tek tako otići — rekla je Alwine. — Pa svi smo je tako voljeli. Zar uopće ništa nije rekla?

Oko podne Bombalo je usprkos svemu ušao u glazbenu sobu i postavio se pred Donanijem.

— Sada je dosta — rekao je. — Zar sve to sranje počinje iznova? Otišla je i basta!

— Odmah izađi — rekao je Donani tiho i prstima potražio pepeljaru. — Kažem ti: nestani što je brže moguće!

— Ako me mislite zatući, maestro, ja ću ostati. — Bombalovo debelo tijelo se napuhnulo. — Madonna mia, pa barem netko u ovoj kući mora biti razuman. Što se dogodilo? Teta Vera je otišla. Ali vratit će se ona već.

Donani je skočio. — Otkuda ti to znaš? — viknuo je.— Moraš poznavati žensku psihu. To je sve. Bio sam u njenoj sobi. I sve je još ovdje.

Haljine, kaputi, donji veš, grudnjaci...— Bombalo! — uzviknuo je Donani i opet posegao za pepeljarom.— Zar bi žena zauvijek otputovala ako sve ostavlja ovdje? Zar ste ikada vidjeli ženu

koja zauvijek odlazi i ne uzima svoje haljine sa sobom? Svoje donje rublje? Pa ni svoje grudnjake, dovraga? Čak je i putovnica još u sobi. Putovnica dokazuje da će se ona vratiti! Čovjek ne putuje bez nje po svijetu.

Donani je zaprepašteno zurio u Bombala. To stoje Pietro rekao bilo je sasvim točno. Iako je Vera Friedburg pobjegla, opet će se vratiti, jer sve što je donijela bilo je još u njenoj sobi.

— Tražit... tražit će da to pošaljemo za njom — rekao je nesigurno. _ _____..........— Pa što! Onda ćemo znati gdje je i otići tamo.— Da trčim za njom? Da je molim?— Da. — Bombalo je kimnuo. — Iako to sada odlučno odbijate, maestro — znam da

mislite isto što i ja. Slijedit ćemo je do ruba svijeta.Donani je šutio. Da, to bih sada učinio. Carolu sam izgubio jer sam život s njom

smatrao samo po sebi razumljivim. Ako ljubav želi biti ostvarena, čovjek se uvijek iznova mora boriti da ostane nova i vruća kao željezo koje se stalno kuje jer čovjek njome nije zadovoljan. Za Verom Friedburg jurit ću cijelim planetom ako je potrebno. Neću je više ispustiti iz ruku.

— Dođi, Pietro — rekao je odjednom.— Kamo?— U njenu sobu. Slutim da se odvezla kući da raščisti sama sa sobom. Zna što će

učiniti, ali se još buni protiv toga. Naći ćemo je. I ona čuva neku tajnu, osjećam ja to. Što ja znam o njoj? Ništa. Baš ništa. Samo njeno ime. Vera Friedburg. Neudata. To je sve. Sada ćemo odgonetnuti njen život. Imamo njezine isprave.

— Da! I? — Bombalo je uhvatio Donanija za rukav. — Ne znamo čak ni gdje stanuje.— Ali u putovnici piše gdje je rođena. Postoje matični uredi, uredi za prijavu

boravka, stambeni uredi. U Njemačkoj se ni jedan čovjek ne može izgubiti. Svatko je ubilježen u kartoteci i u njoj je njegova sudbina. Valjda ima rodbinu, poznanike. Pa živi u istome svijetu kao i mi, a ne u zrakopraznom prostoru, Pietro! — Donani je svog impresarija uhvatio za kragnu.

— Za dva dana nabavio si mi Leclereovu adresu. Za dvadeset četiri sata moram saznati gdje mogu naći Veru Friedburg. A onda, kunem ti se, onda je više neću pustiti.

Potrčali su uza stepenice kao dva vragoljasta dječaka i počeli prevrtati po ladicama i rublju Vere Friedburg. Bombalo je konačno pronašao putovnicu, sam ju je njuškajući u žurbi nekamo gurnuo tako da ju je iznova morao tražiti.

— Evo — rekao je gurnuvši je Donaniju pod nos. — Ovdje možete pročitati koliko je Vera stara: točno trideset dvije godine.

— Izgleda mlada, mnogo mlada! — Donani je uzeo isprave i zagledao se u sliku. Bila je to novija snimka, to se vidjelo. Vera je na sUci imala istu frizuru koju je još i sada nosila. _

— Rođena u Lüneburgu — čitao je kimajući. — To je dobro. Lüneburg je malen grad, znači ima podatke o stanovnicima. Berlin ili München bili bi gori. Bombalo, telefonski

razgovor za Lüneburg. Ured za prijavu boravka ili — ako nije nadležan za to — matični ured. Jedan će od njih moći dati informaciju tko je Vera Friedburg.

Pietro Bombalo je telefonirao. Nije bilo tako lako kako su Donani i Bombalo zamislili, jer službenik — ako već daje informaciju — želi točno znati kako će se ta informacija upotrijebiti. Njemački službenici su po prirodi sumnjičavi. Zbog toga je trajalo izvjesno vrijeme dok je Bombalo objasnio da se radi o privatnoj stvari velikog dirigenta Donanija koji želi podatke o toj ženi. Dao je telefonski broj »Vile Alba« pa mu je službenik obećao da će sigurno nazvati čim u prijavnom registru pronađe njezino ime.

Trajalo je dva sata dok telefon nije zazvonio. Dva sata u kojima je Donani trčao amo-tamo kao zarobljeni tigar, pio mineralnu vodu i Bombala tjerao na rub očaja moleći: — Nazovi još jednom Liineburg. Zaboravili su na to. Pietro, hajde nazovi još jedanput.

Telefonsko zvono prekinulo je taj monolog. Bombalo je jurnuo i ščepao slušalicu. — Da. Kod Donanija. Liineburg? Prekrasno! Imate li adresu gospođe Friedburg?

Bombalo je posegnuo za olovkom i papirom. Glas iz Liineburga kreketao je u slušalici i činilo se kao da omamljuje Bombala koji je zapisivao. Spustio se na stolicu, lice mu je poblijedjelo, potpuno zbunjeno gledao je Donanija i nekoliko puta kimnuo prije nego što je poklopio slušalicu. Bez riječi gurnuo je papir prema Donaniju, stavio ruke na oči i s uzdahom se zavalio u naslon.

Donani je preletio papirić i Bombalovu bilješku. I on se ukočio u šoku.— Pa to nije istina! — viknuo je odjednom i udario šakom po stolu. — Zar je čitav

svijet poludio? Pa ona je jučer bila ovdje. Osobno sam je odnio u njenu sobu. Poljubio sam je. To nije istina!

Papirić je odlepršao na pod.Na njemu je Bombalo zapisao:»Informacija matičnog ureda Liineburg: Gospođica Vera Friedburg umrla je prije

četiri godine u Marseilleu, klinika St. Hubert, upala pluća. Pokopana na gradskom groblju u Marseilleu.«

Bernd Donani se šakama lupao po čelu. .. — Poludjet ću, B,pmbalp! — galamio je. — Poludjet ćuL, „ ^

21.

Bertha Portz je nakon nagle smrti svoje kćerke Carole Donani potpuno usmjerila život prema vlastitom, mirnom svršetku. Živjela je u svome stanu potpuno povučeno, tu i tamo pisala je Carolinoj djeci u Starnberg, poslala nekoliko slatkiša, ali više nikad nije stupila u kuću kraj jezera. Iako je nakon posljednjeg razgovora osudila svoju kćerku i suosjećala s Berndom Donanijem — smrt je sve promijenila. Sad je Donanija moralno krivila za nesreću. Carola je propala zbog njegove slave, to je sada bilo njeno čvrsto uvjerenje. Čovjek može živjeti do određene granice svoje karijere, svoga zanimanja, svoga uspona. Prekorači li se, međutim, ta granica, čovjek postaje strojem, on ubija dušu svoje žene i postaje — iako to sam uopće ne primjećuje — ubojica koji razara ljude oko sebe.

Kada je Bertha Portz došla do tog uvjerenja, više nije mogla stati pred Bernda Donanija. Njene male unuke... Da, bio je to novi svijet koji je rastao i koji će jednoga dana možda nešto naučiti iz grešaka stare generacije... možda. Dosad se uvijek pokazivalo da se greške ponavljaju iz generacije u generaciju samo pod drugim imenom i s drugim predznacima.

Kad je na njenim ulaznim vratima zazvonilo, začudila se i skinula svoju pregaču. Jedanaest prijepodne. Pošta je već stigla, mljekar je odavno bio, prijateljica nije mogla biti jer

će navečer igrati tarok pa će se dakle, vidjeti s njom poslije osam navečer. Otvorila je vrata i provirila kroz uski otvor. Nepoznata, vitka mlada žena južnjačkog izgleda stajala je pred njom i gledala je raširLflih očiju.

Gospoda Portz je i dalje vrata držala samo odškrinutim. Juž-njakinja, pomislila je. Toliko toga se čuje u posljednje vrijeme. Nude tepihe i vezene ručne radove, a kad udu u stan, omame čovjeka i opljačkaju ga.

Strah starih gospoda spopao je Berthu Portz. Strankinju je namjerno odmjerila strogo pa je onda kruto rekla: — Da? Izvolite?

— Smijem li ući? — upitala je Carola tiho.Bertha Portz se osjećala kao da se nebo ruši na zemlju, kao da svijet u ovome trenutku

s krikom propada. Zateturala je unatrag, stisnula se uza zid, zatvorila oči i rukama pritisnula srce.

To je kraj, mislila je. Znači tako odlazim... Mrtvaci se dignu i dođu po tebe. Drugačije izgleda... posve nepoznato... ali to je njezin glas, njene oči i njene ruke. Tako, dakle, izgleda kraj.

Povratila se opet kad joj je Carola stavila vlažan oblog na čelo. Jednim skokom Bertha Portz skočila je iz fotelje i bacila maramu daleko od sebe u solju, Uzmakla je do prozora tako da može vikati ako bude potrebno. S buđenjem iz nesvjestice nestalo je njena uvjerenja da su mrtvi uskrsnuli i ustupilo mjesto realnosti. Pred njom je opet stajala strankinja južnjačkog izgleda. Govorila je doduše kao Carola, imala je i njene oči — ali postojala je samo sličnost, kako je gospođa Portz sada primijetila. Imala je i Carolin hod, ali ipak je bila posve drugačija, posve. Bio je to dašak sjećanja, ništa više.

— Što... što želite ovdje? — upitala je glasno i, da bi se zaštitila, podigla je obje ruke kad joj se Carola za korak približila. — Tko ste vi...?

Carola je sagnula glavu i okrenula se. Plač je potresao njeno tijelo, bacila se u fotelju i pritisla lice u naslon. Onda je odjednom tako glasno provalilo iz nje da se Bertha Portz prepala i gotovo šćućurila: — Majko! Zar me ti ne prepoznaješ, majko?

— Vi... vi ste varalica... — rekla je Bertha Portz bezvučno. — Moja kćerka je mrtva. Sama sam stajala na njenom grobu. Idite! Odmah! Ili ću zvati u pomoć!

— Ali to sam ja, mama! Ja sam to! — Carola je molećivo podigla ruke. — Ja onda nisam poginula. U automobilu je izgorjela nepoznata žena. Vodila sam drugi, tuđi život, operirala sam lice. Molim te mama, vjeruj mi. Mama, kako da ti dokažem da sam Carola? — Naglo je otvorila ručnu torbicu i bacila svoju staru njemačku putovnicu na stol: moje stare isprave. Sa slikom plave Carole Donani. Sad sam pak ovakva. — Skočila je i zateturala. Ali njena ogromna volja održala ju je na nogama. — U to sam se pretvorila, mama! Strankinja koja je živjela kao bludnica. Žena kojoj se gadi kad se pogleda u ogledalu. Žena koja traži put natrag i koja se želi kajati i pokoriti ako je to uopće moguće. Žena koja je dospjela dotle da u svome daljnjem životu želi služiti poput sluškinje samo da bude kod svoje djece koju je izdala. Da, izdala zbog nekog mladića koji je znao voljeti i koji mi je otvorio nebo u kojem sam doduše mogla osjećati, ali sam bila slijepa. — Raširila je ruke i zatvorila oči. — Želiš li još što čuti, mama? Ili ne? Onda me izbaci... zaslužila sam da završim na ulici! Više ne mogu... Samo sam još jedanput htjela razgovarati s tobom.

Bertha Portz pošla je polako prema Caroli. Uhvatila je njene ispružene ruke i privukla ih na svoja prsa.

— Sjedni — rekla je tiho. — Isplači se prvo...— Mama! — Carola je pritisnula glavu na majku. Plač joj je bio divlji i razdirući, ali

je oslobađao. Strah i grijesi prošlih mjeseci istekli su iz nje i učinili je spremnijom i slobodnijom za budući život.

Pet sati je trajala Carolina ispovijest. Sve je ispričala. Ništa nije prešutjela, ni najmanju sitnicu. Stara žena gledala je svijet kakav nikad prije nije upoznala, čak ni naslutila. Bio je

tako stran, tako užasan da je nijemo slušala. Nije mislila ni na jelo ni na piće, nego je samo zurila u svoju kćerku Carolu, svoje dijete koje izgledom više nije bilo njeno.

— I što sada? — upitala je kad je Carola nakon pet sati iscrpljena zašutjela. — Što će sada biti? Zar ćeš se odati Berndu?

— Došla sam k tebi da te to pitam, mama. Ne znam.— Moraš mu reći istinu kao što si je rekla meni.— To sam i htjela... do jučer navečer. — Carola se naslonila i zagledala u strop. —

Onda se sve promijenilo, on se počeo ispovijedati. Razgolitio je svoje misli. Spoznala sam s užasom da je Carola za njega zaista mrtva. Ne samo tjelesno, nego i duševno. Odvojio se od nje, ja sam u njemu samo još blijeda slika. Samo sjećanje medu brojnim drugim sjećanjima. A stoje najužasnije, on me zavolio — drugu ženu koja se zove Vera Friedburg. Znam, on me voli. Tada sam pobjegla, jednostavno pobjegla k tebi. Više ne znam što mi je dalje činiti. Ako mu kažem da sam ja Carola, otvorit ću za njega pakao. Carola za njega mora ostati mrtva!

Bertha Portz položila je svoje stare uvenule ruke u krilo i pogledala svoju kćerku sažalno. — Tu nema rješenja, dijete moje — rekla je promuklim glasom. — Onda moraš ostati mrtva. Ostani kod mene.

— A moja djeca? Da ih više nikad ne vidim?— To će ti biti doživotna kazna.— Radije ću umrijeti! — Carola je skočila. — Onda zaista želim sve napustiti! Dobro

je što mi to kažeš, mama. Više se ne bojim smrti. Već sam se onda trebala baciti sa stijene u more. Ali tada sam bila prevelika kukavica. Danas više nisam.

— Mogu ti samo savjetovati da ostaneš kod mene, Carola. Ili... ili... — zastala je i jednim pokretom privukla Carolu k sebi. — Ti voliš svoga muža. Odjedanput si otkrila da ga opet voliš.

— Mama! — promucala je Carola raširenih očiju.— Da. To je to! To je jače od svega u tebi. Želiš opet u njegov zagrljaj. Htjela bi ga

voljeti i varati, dalje i dalje... Htjela bi glumiti tu Veru.— Mama! — Carola se otrgla i skočila. — Pa ja sam mu žena!— Njegova žena leži na starnberškom groblju.— Onda stvarno postoji samo jedan put — uzviknula je Carola. — Postat ću

ljubavnica svome mužu.— Ako se ne sramiš...— Sramim? Zašto, majko? Bernda ću opet učiniti sretnim, zar on to nije zaslužio?

Carola to nije mogla, a Vera može! Zar tako neću bar malo popraviti svoju krivnju, ako Bernd mojom pomoći postane sretan?

— I ti mu to zauvijek želiš prešutjeti?— Da.— To će biti užasna borba protiv same sebe i tvojih majčinskih osjećaja. Izgubit ćeš tu

bitku ili zbog nje propasti. Nemoj to učiniti Carola. Slušaj me, poslušaj svoju majku. Nemoj to učiniti. Reci mu istinu. — Stara žena je preklinjući podigla ruke. U njenim očima bile su suze, tekle su tiho preko izboranog lica. Plakala je tiho bez jecanja.

Carola se okrenula. Ako se stvarno na tome slomim, pomislila je. Ipak godinu dana ću izdržati. Godinu dana Bernd će opet biti sretan, a i ja. Kako duga i divna može biti blažena godina!

— Povući ću se od svega — rekao je Bernd Donani Bombalu nakon prve obeshrabrujuće vijesti. Prvo uzbuđenje je prohujalo, vratilo se trijezno razmišljanje. Ali bilo je to teško razmišljanje, mračno poput noći. Oproštaj velikog Donanija od velikog svijeta. Carola je mrtva, a sad i Vera Friedburg. Ona je doduše živa, ali sve je završilo njenim

bijegom. Završila je epizoda koja je za Donanija trebala biti mnogo više. Ostao je gorak okus, prezir koji je obuhvaćao čitav svijet.

— Više neću imati posla s tim ljudima, Bombalo. Sjećam se kako mije neki stari, operni pjevač jednom rekao: — Gospodine Donani, vi ste još mladi i sve dok imate uspjeha za neke ćete biti Bog. Ali jao, jao, triput jao kada jednom budete stari i nemoćni. I kljuse za taljige bit će vrednije od vas, jer kljuse barem još nešto može vući. Ali vi ćete ležati onda samo na teretu drugih. Onda ćete i sami prepoznati ono što vi mladi ljudi nikad ne možete shvatiti. Svijet, ljudi, sve što ovdje diše i naziva se božjom kreaturom, sve je pokvareno! — Mislim da sam dovoljno proživio da to mogu potvrditi.

— A ja, maestro? — Bombalo je lupnuo o svoja debela prsa. — Zar i ja spadam medu te pokvarenjake?

— I ti. Godinama si bio lupež prema meni. — Donani se slabo nasmiješio i lupnuo uvrijeđenog Bombala po ruci. — Nemoj se ljutiti, Pietro. Lupeštvo ti pristaje. Zato si postao menedžer. Ali ja više neću. Otkazi sve. Želim živjeti samo ovdje, iza zidova i živice. Kao prognanik. Bit ću sretan jer sam se sam protjerao. Ti možeš i dalje putovati svijetom. Znam da Johann Weber traži novog impresarija. Weber je budući čovjek za pultom.

— Ja sam Donanijeva sjena i to ću ostati. — Bombalo je sjeo na kauč pored Donanija. — Uštedio sam dovoljno novaca. Ako smijem ostati kod vas... Platit ću svoje troškove uzdržavanja, maestro.

— Ti si tikvan, Pietro. — Donani je položio ruku oko Bombalovih ramena. — Ti nemaš razloga da se zakopaš.

— Imam. — Bombalo je zurio u vrt. — Kako me život još može veseliti bez vas? Obojica smo ostarjeli i zajedno možemo čekati kraj.

Tako su razgovarala dvojica muškaraca koji su se htjeli povući u osamu kad se vani zaustavio taksi, okrenuo se pred kapijom i opet odvezao. Donani i Bombalo čuli su škripu kotača i brujanje motora, korake do ulaznih vrata, okretanje ključa u bravi i zatvaranje vrata.

— Otkad Erna Graudcnz dolazi taksijem? — upitao je Donani. Nehotice je pogledao na sat. Deset. To je bilo neobično. Erna Graudenz u ovo doba išla je u kupovinu.

Bombalo je slegnuo ramenima. — Možda je morala previše toga tegliti. Što ja znam?Baš toga trenutka začulo se kucanje na vratima sobe za glazbu. Donani i Bombalo su

se zaprepašteno pogledali. Odjednom su imali istu misao, ali nijedan se nije usudio da je izgovori. Umjesto toga zajedno su uzviknuli: — Naprijed!

Na vratima je stajala Carola i smiješila se kao da se ništa nije dogodilo. Ušla je u sobu i skinula kaput, a Donani i Bombalo stajali su tako zabezeknuti i nepokretni da se nijedan nije sjetio svoje dužnosti da joj u tome pomogne.

— Duboko vam se ispričavam, gospodine Donani — rekla je Carola uvježbano odvažnim glasom. — Ali morala sam srediti hitnu obiteljsku stvar. Sada je sve jasno. Mogu ostati dokle me budete mogli ili htjeli podnositi.

— Naravno, da, svakako. — Donani je zbunjeno rukom prešao preko očiju. — Djeca će se sigurno radovati... a i ja naravno, svi se mi veselimo zar ne, Bombalo?

— Si, si, maestro! — mucao je Bombalo. Onda se podigao i brzo napustio glazbenu sobu. Sada mora biti sam. Sad je došao trenutak kad jedna žena može spasiti velikog Donanija.

— Tako... tako ste naglo nestali, gospodo Friedburg — rekao je Donani tiho. — Veoma smo se brinuli.

— Znala sam to. Ali drugačije nije išlo. Molim vas, nemojte me pitati zašto. Ali sad je sve u redu. Sad mogu ostati kod Alvvine i Babette.

— To je lijepo — rekao je prigušeno.

Nosi ime mrtve žene, mislio je i osjetio kako ga prožima ledena hladnoća. Ona je varalica. Izgleda kao slika, ali nju je sotona nacrtao. O Bože, zar tim mukama nikad nema kraja? Dokle će to trajati?

— Je li vas moje... moje nemoguće ponašanje istjeralo iz kuće? — upitao je promuklo. — Dosađivao sam vam pričom o mojoj ženi i nagovještavao stvari koje su vas vjerojatno pogodile. Ispričavam se zbog toga. Obećavam da se to nikada više neće dogoditi i da u mojoj kući možete živjeti za djecu, a da vam nitko više neće dosađivati.

— Hvala vam, gospodine Donani. — Carola je sagnula glavu. Ne mogu ga više gledati a da mu se ne bacim u ruke, pomislila je potreseno. Mama je u pravu. Slomit ću se ako postanem ljubavnica vlastitome mužu. Neću imati snage da ljubim potajno. Ne Bernda Donanija — jer taje ljubav drugačija, posve drugačija od one strasti koja je sada iza mene.

— Djeca će se veseliti. — Donani je pošao kao lutka ukočenih nogu prema vratima. — Babette je jako plakala, ali sad će se smijati i klicati. — Stao je i okrenuo se. Carola je još uvijek stajala u sredini sobe i raširenih očiju gledala za njim. — I ja... ja sam sretan što je sve ovako — ponovio je i pokušao potisnuti misao da se ona nalazi u koži odavno mrtve žene. — Naša će se kuća ispuniti novim životom.

To je zvučalo jezivo. Osjetio je kako se Vera Friedburg u sebi lecnula.Zašto je to tako, upitao se. Zašto? Tko je ona uistinu? Što se skriva u tome divnom

tijelu, iza tog prekrasnog, skladnog lica?Prvi je pošao u dječju sobu a ona ga je polako, oklijevajući slijedila kao da je vuče jak

magnet.

Navečer su opet sjedjeli pred ognjištem i jeli sendviče. Dječje veselje je prošlo. Spavala su sretna što je teta opet bila tu. Bombalo je nagovorio Ernu Graudenz da ode s njim u kino. Čak je obećao da će se pristojno ponašati.

Carolu je opet obuzeo strah. Znala je da više ne može bježati pred ovom noći. Sjedjeli su tiho, izmjenjujući pokadkad poneku nevažnu riječ. Pili su vino i u tišini dugo se gledali zamagljenih očiju. Onda se Donani podigao, poljubio Veri Friedburg ruku i poželio joj laku noć i bezbrižan san. Bio je to pravi potez. Osjetio je to po drhtaju njene ruke koju je još uvijek držao.

Dok se penjao po stepenicama na gornji kat osjećao je njen pogled na zatiljku. Ali nije se okretao. Mirnim koracima išao je dalje i za sobom zatvorio vrata spavaće sobe. Tek ondje izgubio je držanje... desnom šakom udario je o lijevu, prišao prozoru i prokleo sebe i svoj kruti moral. Ona se vratila, mislio je. Ostat će ovdje. A ja je nikada neću pitati: tko ste vi uistinu? — Zašto nosite ime mrtve žene? Živjet ću očaran njome, zurit ću u nju i baš ništa neću učiniti jer je to zid koji sam sebi postavljam. Donijet će nesreću jer je varalica. U njoj je tajna koju krije smrt.

Nemirno je šetao po sobi amo-tamo. Čuo je Bombala i Ernu Graudenz kako dolaze kući. Čuo ih je kako se dolje još smiju, onda je sve utihnulo. Počela je duga noć... noć muke... prva od mnogih koje će slijediti.

Osjetivši dašak vjetra, on se okrenuo. Vrata su se otvorila i opet bešumno zatvorila. Pred bijelim vratima odražavao se tamni lik... samo obris, sjena... ali u njemu je disao život. Čekao je.

Donani je osjetio kako mu se grlo počelo stezati. Brzim pokretom upalio je svjetiljku na noćnom ormariću.

Vera Friedburg podigla je ruke i stavila ih na oči kao da je zaslijepljena. Nosila je dugu, nježnoljubičastu spavaćicu. Crna kosa padala joj je oko uskog, blijedog lica. Pod tankom tkaninom Donani je prepoznao njeno tijelo... njena ramena, grudi, struk, kukove, duge, vitke noge. Golo vilinsko tijelo pod lepršajućim velom.

— Molim te... utrni svjetlo... — rekla je jedva čujno. Napravila je korak u sobu i ispružila ruke prema njemu.

Glasom koji je zvučao kao prigušeni krik, Donani je poletio prema njoj. Podigao ju je i stisnuo k sebi.

Prozirna tkanina napela se na njenom tijelu. Lijeva dojka se isticala kao da je gola... Donani je ispod nje sasvim jasno opazio okruglu, tamnu znamenku veličine novčića.

— Carola! — uzviknuo je. Noge su mu popustile u koljenima, ona je pala iz njegovih ruku na krevet, spustio se na koljena i zakopao lice u njenom krilu. — Carola! — mucao je. — Ti si Carola... to si ti... to si ti... — U tom trenutku poželio je da umre od sreće.

Probudio se jer mu je sunce sjalo u oči. Protegao se, ispružio ruke i zijevnuo. Carola je sjedjela pred ogledalom i češljala svoju crnu kosu. Preko spavaćice odjenula je kućnu haljinu. Bila je to haljina bivše Carole Donani koju je našla u ormaru. Nosila je i svoje papuče i kao uvijek okrenula se prema njemu, nasmiješila mu se i rekla: — Dobro jutro, moj veliki dječače!

A on je odgovorio: — Dobro jutro, anđele.Tišina. Pogledali su se i tiho se nasmijali. Promuklo je rekao:— To nije san? Zaista ne? Ne snivam?— Ne, dragi moj.— I ono što si mi ispričala... to nije bila fantazija?— Ne. To je užasna istina i prošlost.Opet se spustio u jastuke i ispružio ruke. — Bože moj, kako sam sretan! — rekao je.

— I kako se bojim onoga što nas još čeka. Bit će istraga, procesa, kazni... ali što to sve znači? Ja te opet imam, opet imam svoju Carolu! — Okrenuo je glavu prema njoj i pogledao je očima punim ljubavi. — Za mene je postojao samo jedan život i to je bio život s tobom. On se sada nastavlja. Bože moj... on se nastavlja...

— Da. Nastavlja se. Već sam razgovarala s Bombalom preko kućnog telefona. U nedjelju nastupaš u Miinchenu. — Ustala je, uzela poslužavnik sa stolca pred ogledalom i prišla mu. Donani se podigao na laktove.

— Što je to, anđele? — upitao je začuđeno.— Tvoja čaša mlijeka. Kao i uvijek. Sve se nastavlja.— Ne. — Uzeo je čašu mlijeka i stavio je ustranu. Uhvatio je Carolu za zglobove

ruku i povukao je k sebi u krevet. Obujmio ju je rukama. — Sve će se promijeniti. Više te neću pustiti. Prikovat ću te za sebe dok mi ne kažeš: Pusti me molim te, više ne mogu disati...

Smiješila se. — To nikad nećeš doživjeti! Nikada! Oko podneva Bombalo se usudio da pokuca na vrata spavaće sobe i da upita: — Maestro, što mislite o ručku?

Iz sobe mu je prvo odgovorilo rezanje, a onda strogi glas:— Tišina!Bombalo se zadovoljno udaljio. Donanijeva budućnost već je počela.