Sadržaj

1. Struktura islamske države…………….……………………………………..2

2. Glavne karakteristike vladavine Emevija…………………………………..3

3. Kulturno-civilizacijska dostignuća muslimana u doba Emevija……………4

4. Karakteristike vladavine Abbasija………………………………………...5

5. Vladavina Emevija u Španiji i podjela hilafeta na dva dijela……………..6

6. Slabljenje vlasti Abbasija i prevlast lokalnih dinastija…………………………..7

7. Kulturno-civilizacijska dostignuća muslimana u doba Abbasija………………..8

8. Dinastija Osmanlija do preuzimanja hilafeta……………………………………9

9. Islamski svijet u vrijeme osmanske vlasti………………………………………..9

10. Širenje islama u Bosni…….…………………………………………………….10

11. Kriza Osmanskog carstva i ukidanje hilafeta……………………………...13

12. Muslimani u Bosni i Hercegovini od 1878 do 1974………………………13

13. Muslimani u XX stoljeću ……………………………………………………16

Struktura islamske države

Božiji poslanik, s.a.v.s., upravljao je zajednicom u kojoj su živjeli i muslimani i nemuslimani i rješavao je njihove probleme od prvog dana kad je kročio u Medinu. Kad je utemeljena islamska država Poslanik je nastojao formirati islamsko društvo koje će pružiti blagostanje svim ljudima. On je brinuo o svim potrebama ljudi, kao politički i upravni vođa islamske države, postavljajući valiju (guvernera) u svaki region i amila u svaku zemlju i na taj način je pomagao da se riješe svi problemi i razvije društvo koje će biti u skladu sa Objavom koju je primao. Za posao valije i amila Poslanik je birao ljude koji su najsposobniji i čija su srca ispunjena imanom. Također ih je pitao o metodama koje će koristiti tokom svog upravljanja. Prenosi se da je Allahov poslanik pitao Muaza ibn Džebela prije njegovog polaska u Jemen: “Po čemu ćeš suditi?” On je odgovorio: “Po Allahovoj knjizi”, Poslanik ga je upitao:“Šta ako ne nađeš presudu u njoj?’’. On je odgovorio:“Sudit ću po sunnetu Allahovog poslanika, s.a.v.s.”. Onda je Poslanik upitao:“A šta ako ni tamo ne nađeš presudu?” Muaz je odgovorio:“Oslonit ću se na svoj vlastiti idžtihad. Nakon ovoga Poslanik je rekao: “Molit ću Allaha da uputi izaslanika Allahovog poslanika prema onome čime će Allah i njegov poslanik biti zadovoljni”.

Poslanik, s.a.v.s., je za guvernere postavljao ugledne muslimane i naređivao im je da podučavaju u vjeri one koji su prihvatili islam. U mnogim slučajevima podvlačio je zadatak valija da prikupljaju novac u fondove, kao što im je naređivao i da rade na širenju islama i poučavaju ljude Kur’anu i fikhu. Preporučivao je da budu ljubazni i blagi prema istinoljubivosti, a nemilosrdni prema neposlušnosti i nepravdi. Valije su dobijale instrukcije da spriječe svako maltretiranje kršćana ili Jevreja. Poslanik je Muazu, šaljući ga u Jemen rekao: “Otići ćeš narodu koji je narod knjige. Neka tvoj prvi zadatak bude da ih pozoveš da obožavaju Allaha, pa ako oni prihvate Allahvovu vjeru obavijesti ih da im je On propisao zekat koji se uzima od najbogatijih među njima i daje onima kojima je potreban. Ako to prihvate uzmi zekat od njih i brini se o njihovom novcu…”

Poslanik, s.a.v.s., je provjeravao guvernere i administraciju i nadzirao njihov rad. Slušao je i izvještaje o njima, pa je tako, na primjer, smijenio amila Bahreina zbog delegacije Abd Kajsa koja se žalila na njega. Postavljao je i sudije koje su rješavale sporove. Prije polaska na dužnost upitao bi ih: “Po čemu ćete suditi?” Oni su odgovarali:”Ako ne nađemo odgovor u Kur’anu niti u sunnetu koristit ćemo analogiju i donijeti presudu.” Poslanik je odobrio ovu metodu. Muslimanima i nemuslimanima propisao je poreze na dvije vrste imovine – na prihode i živi inventar. Ti porezi bili su: zekat, ušur (desetina),fej (ratni plijen), harač (zemljarina) i džumruk (carina). Zekat se raspoređivao na osam kategorija kojima je po Kur’anu namijenjen i nikom drugom. Zekatski fondovi nikad nisu korišteni za plaćanje troškova uprave, već su oni pokrivani iz ostalih fondova. Tako je Poslanik, s.a.v.s., utemeljio sistem i strukturu islamske države. Glavni teret preuzeo je na sebe i brinuo se da sve usavrši tokom svog života. Poslanik je bio na čelu države, ali nije vladao kao diktator već se savjetovao sa svojim pomoćnicima- guvernerima, sudijama, vojskom, sekretarima, a posebno sa šurom- savjetodavnim vijećem. Ovakvu vrstu uprave trebalo bi da ima svaka država utemeljena na islamskim principima. Muhammed, s.a.v.s., je utemeljio kompletan sistem vlasti za vrijeme svog života. Iza sebe je ostavio sistem vlasti i upravnu strukturu koja je jasna i poznata svim ljudima. Činjenica da su kasnije halife i vladari od islamske države napravili autokratsku monarhiju i počeli vladati kao despoti govori dovoljno o njihovom nepoštivanju Poslanikove prakse i udaljavanju od njegovih savjeta.

2

Glavne karakteristike vladavine Emevija- 661-750 (41.-132. god. po hidžri)

Dinastiju Emevija(Umejada) osnovao je Muavija ibn Ebi Sufjan, a ime je dobila po porodici osnivača – Benu Umejje. Istočni izvori skoro bez izuzetka o njima govore sve najgore, a jedan od ključnih razloga zašto je to tako je činjenica da je njihovim dolaskom na vlast prestala postojati zajednica muslimana-umma- koja je nastala u Medini i čiji je osnovni politički princip u vlasti bila šura, a uspostavljena je dinastija čiji je osnovni princip vladavine monarhija.Nastojeći na sve načine da se udalje od istoka Emevije u političkoj vlasti i administraciji, ali i u oblasti kulture zajednicu muslimana vuku prema zapadu, tj prema bizantskoj i kršćansko-aramejskoj kulturi. Još je h. Alija uočio da se politički centar države mora premjestiti iz Hidžaza, pa je u njegovo vrijeme prijestolnica bila u Kufi, dakle u današnjem Iraku. Svoju težnju da postupaju suprotno svojim prethodnicima Emevije pokazuju i kroz to što za prijestolnicu svoje države biraju Damask. Taj potez je omogućio Emevijama prodor u svijet i otvorio im vrata Sredozemlja, ali je i znatno produbio jaz između njih i muslimana koji su živjeli na istoku tako da su bune i nemiri širom islamskog svijeta nastavljeni.Emevijske halife, njih četrnaest koji su u periodu od 661 do 750 obavljali ovu dužnost,(osim časnog izuzetka Omer ibn Abdulaziza), imaju izuzetno problematičan moralni lik. Nastojeći po svaku cijenu sačuvati vlast oni su koristili sva moguća sredstva i nisu se ustručavali čak ni ubistva članova Poslanikove porodice.Emevijski vladari:Muavija (661-680)- dobar vojskovođa i političar, administrativno uredio državu, odredio da će ga naslijediti sin Jezid čime je uveo dinastiju, a u odbrani dinastičkog prava svoje porodice koristio najkrvoločnije metodeJezid ibn Muavija(680-683) – karakteriše ga rasipnost i krvoločnost, naredio da se izvrši masakr na Kerbeli, bio je ohol i nemilosrdan što je posebno došlo do izražaja tokom napada na Mekku i MedinuMuavija II ibn Jezid(683-684)- miran i pobožan vladar, dobrovoljno abdiciraoMervan El-Hakem(684-685) i Abudullah ibn Zubejr(683-692)- vladali u periodu dvovlašća i nemira u zemlji Abdulmelik ibn Mervan(685-705)-dobar političar, veliki osvajač i graditelj, reformator, ukinuo dvovlašće i zaveo red u državi Velid(705-715), Sulejman715-717), Jezid(720-724) i Hišam(724-743)-sinovi Abdulmelikovi, veliki osvajači i graditelji, ali loši upravitelji, rasipnici i slabe ličnostiOmer ibn Abdulaziz (717-720) - veoma pravedan, istakao se po zahtjevu da se ispita porijeklo imovine Emevija i da se ukloni zlato iz džamije u DamaskuVelid II(743-745)- najslabiji emevijski halifaJezid III i Ibrahim (745)- kratko vladaju zbog sve većih pobuna i nereda u zemljiMervan II(745-750) -posljednji Emevija, u njegovo vrijeme bilo je najviše pobuna.

Šta izvori kažu o Emevijama:Zapadni:

hvale ih kao prvu veliku i moćnu dinastiju islama koja je ogromnim islamskim carstvom vladala cijelo stoljeće

dive im se zbog silovitosti u osvajanju koja im je pomogla da za samo 20 godina osvoje imperiju koja se prostirala od Evrope do Indijskog okeana

hvale ih da su uspjeli objediniti zaraćena arapska plemena i napraviti državu

3

Istočni: pamte ih kao nasljednu monarhiju uvedenu nakon najdemokratskijeg sistema. Došli su na

vlast i na njoj se održavali na prevaru, služeći se svim i svačim(lažima, podvalama, ubistvima) i na taj su način prvi iznevjerili princip hilafeta.

ističu da su emevijske halife uglavnom bile okrenute unutrašnjim problemima i očuvanju prijestolja, a da su nosioci ekspanzije uglavnom bili različiti zanesenjaci, koji su svim srcem radili za novu vjeru, a da su Emevije samo pobrali njihove rezultate.

ističu da su obračuni i dalje nastavljeni, samo što su Emevije u njima učestvovale sa strašnom bezobzirnošću i terorom pokušavali natjerati ljude na pokornost

Emevije su presjekle demokratski duh zajednice prvobitnih muslimana i pokazali najgore osobine kroz borbu za vlast i preuzimajući prastari oblik apsolutističke monarhije sa Istoka gdje se lik kralja veliča skoro do božanstva. Najgori potez koji su napravili je što su okrvavili ruke ubistvom h. Alije i masakrom na Kerbeli, a najveći moralni pad je što su se uz sve to nazivali halifama i bili imami muslimanima. O njima se zna i to da su bili nacionalisti jer su Arapima uvijek davali prednost na svim funkcijama.

Kulturno-civilizacijska dostignuća muslimana u doba Emevija

U vrijeme vladavine Emevija islamska država brojala je oko 50 miliona stanovnika i bila je jedna od najvećih i najjačih država na svijetu. Muslimani su za samo pola stoljeća osvojili polovinu tada poznatog svijeta. Po uzoru na bizantsku upravu izvršili su administrativno uređenje države, a arapski jezik su proglasili službenim. Državni prihodi su skupljani na isti način kao i ranije, s tim da su sada porezi ubirani i od nemuslimanskih naroda. Provincije su podmirivale sve troškove lokalne administracije. U vrijeme Muavije uvodi se protokol, matične knjige, državni arhiv i poštanska služba. Pored uvođenja redovnog služenja vojnog roka Emevije osnivaju i mornaricu i grade prva brodogradilišta. Što se tiče nauke i kuture i na ovom polju se mogu uočiti značajna dostignuća. Najznačajniji su graditeljski poduhvati emevijskih halifa jer se od njih može pratiti razvoj islamske arhitekture i umjetnosti koje u ranijem periodu nije ni bilo. Najveće djelo u oblasti arhitekture je Velika džamija u Damasku koja je jedna od najstarijih, najvećih i najljepših džamija uopće u islamskom svijetu. Naravno, ne mogu se zaobići ni važni građevinski poduhvati u Jerusalemu gdje je sagrađena Mesdžidul-aksa i čuvena “kupola na stijeni” koja je i danas simbol ovog grada. U Siriji je podignut i veliki broj škola, te bolnica za različite kategorije bolesnika, a građeni su i putevi i vodovodi. U vrijeme Emevija udaraju se temelji islamskih nauka –fikha, hadisa, tefsira i sire. Glavni centar za njihovo izučavanje postaje Medina gdje djeluju Enes ibn Malik, Abdullah ibn Umer i Abdullah ibn Abbas. Značajna je i uloga Hasana El –Basrija koji je često znao kritikovati način vladavine Emevija. Od prikupljača hadisa treba istaći Abdullah ibn Mes’uda koji je zabilježio 848 predaja.

Zasluge Emevija teritorij islamske države proširili na cijelu Sjevernu Afriku, Pirinejski poluotok,

Iran, Turkestan, sjeverni dio Indije(od Atlantika do Indijskog okeana) uveli arapski jezik kao službeni u opću upotrebu, umjesto grčkog i perzijskog po uzoru na bizantsku upravu osnovali administrativne službe i uredili državnu upravu uveli obavezno i redovno služenje vojske značajno razvili islamsku arhitekturu(Velika džamija u Damasku, Mesdžidul-

aksa i Kubetus-sahra u Jerusalemu, brojne škole i bolnice)

4

podsticali razvoj islamskih nauka i nauke uopće(Sira, Hadis, medicina historiografija)

Karakteristike vladavine Abbasija(750-1258)

Dinastija Abbasija vodi porijeklo od Muhammedovog a.s. amidže Abbasa ibn Abdulmutalliba, po kojem su i dobili ime. Ova dinastija islamski svijet ponovo usmjerava ka istoku što će odrediti njegov razvoj u narednim stoljećima. Iako su došli na vlast nakon ubistva posljednjeg emevijskog halife Mervana II Abbasije zapravo nisu direktno doprinijeli rušenju prethodne dinastije. Oni su samo iskoristili veliku šiijsku pobunu u Horasanu koja je slomila Emevije, ohrabrivali su pobunjenike da bi se kasnije okrenuli i protiv njih. Ističući povezanost sa Poslanikovom porodicom Abbasije su relativno lahko zauzeli položaj halifa. Kako su Emevije kroz VII i VIII stoljeće osvojili brojna stara carstva i formirali veliku državu nova dinastija je imala uslove za život u miru. Osvajački duh se smirio, a susjedi su se umorili od ratovanja tako da je pred Abbasijama bilo mirno razdoblje u kojem su se mogli posvetiti unutrašnjem uređivanju zemlje. Na taj su način sretne okolnosti omogućile prva dva blistava stoljeća njihove vlasti, puna sjaja, blagostanja i raskoši. Tada je nastala i legendarna predstava o Abbasijama kao vladarima iz «1001 noći» koja će se još dugo nakon njihove propasti zadržati i na Zapadu i na Istoku. U mnogo čemu abasijski je period bio prijelomno doba. Tada je islam definitivno postao univerzalna civilizacija, kultura i umjetnost, različita od svih drugih u svijetu. Islamska država je postala kosmopolitska, a prestala biti čisto arapska. Ovo su vrlo mudro iskoristile abbasijske halife koji su znali rasplamsati stvaralački zanos nastao sintezom različitih duhovnih vrijednosti i različitih kultura. Ipak, abbasijsko društvo nije bilo ni blizu idealnom islamskom društvu. Iako manje radikalni od Emevija oni su ipak iznevjerili mnoge islamske principe, a blagostanje i rasipništvo prikrivalo je duboke društvene deformacije koje su narušavale princip jednakosti u islamu.Abbasije su islamskim svijetom vladale 764 godine i za to vrijeme su se izmijenile 54 halife. U njihovo vrijeme sjedišta hilafeta bila su tri grada: Anbara(750-762), Bagdad(762-836 i 892 -1258) i Samarra(836-892). Nakon Pada Bagdada hilafet se prenosi u Kairo(1261-1517), ali Abbasije su od tog trenutka samo marionete u rukama lokalnih vladara.Može se uočiti šest različitih razdoblja kroz koje je prošla dinastija Abbasija :

Od polovine 8. do polovine 9. stoljeća imali su i vjersku i političku vlast i to je period najvećeg procvata nauke i kulture. U ovom periodu nvladaju i najpoznatiji vladari: Ebu Abbas Es-Sefah, Ebu Džafer El-Mensur, Muhammed El-Mehdi, Musa El-Hadi, Harun Er-Rešid, Muhammed El-Emin, Abullah El-Me’mun, El-Mu’tesam i Harun El-Vasik Razdoblje od polovine 9. do polovine 10. stoljeća karakteriše slabljenje centralne vlasti i

jačanje vlasti vojskovođa Turaka koji su dovodili halife po svojoj volji, svrgavali ih i čak i ubijali. U ovom razdoblju otcjepljuju se mnoge pokrajine pod vlašću lokalnih dinastija. Formiraju se male dinastije perzijskog(Tahirije, Saffarije, Samanije, Sadžije, Zijarije), turskog(Tulunije) i arapskog porijekla (Idrisije, Aglebije, Zijadije, Džaferije, Zejdije) od kojih su neke šiijske i uopće ne priznaju hilafet. Najveće probleme donose Turci Memluci koji od dvorske garde postaju najutjecajnija politička snaga u zemlji.

Od polovine 10. do polovine 11. stoljeća Abbasije skoro u potpunosti gube političku vlast, a dominaciju u hilafetu ima perzijska šiijska dinastija Buvejhije. Paralelno postoje tri hilafeta - Abbasije u Bagdadu, Emevije u Španiji i Fatimije u Egiptu.

Od polovine 11. do kraja 12. stoljeća Abbasije vraćaju dio političkog utjecaja, jer je najmoćnija lokalna dinastija, Turci Seldžuci, lojalna halifi. Međutim, u ovom razdoblju najveći problem predstavlja spoljašnja opasnost jer 1096. počinju križarski pohodi evropskih sila koji izazivaju velike promjene u islamskom svijetu. Četiri velika križarska pohoda(1096 -1204) i nekoliko manjih odnijeli su mnogo žrtava i znatno oslabili hilafet, ali su također doprinijeli da se Evropa upozna sa islamskom civilizacijom i dostignućima islamske nauke.

5

Od početka 13. stoljeća do 1258. nastupa period upada Tatara i Mongola koji se završava rušenjem Bagdada i potpunim obezvlašćivanjem Abbasija. Unutrašnje probleme i sukobe između sunija i šiija Mongoli iskorištavaju da potpuno unište utjecaj i vlast Abbasija.

Od 1261 do 1517. Abbasije su samo simbolično halife dok potpunu vlast imaju lokalne dinastije Turci Čerkezi i Turci Memluci. U tom periodu nestaje i Emevijskog hilafeta u Španiji, a muslimani gube značajne teritorije u Sredozemlju. Konačni kraj Abbasijskog hilafeta bio je kad je osmanski sultan Selim I zarobio posljednjeg halifu El-Mutevekkila III i prisilio ga da se odrekne hilafeta u korist Osmanlija(1517).

EMEVIJE U ŠPANIJI (750 –1031.)

Španija je pod vlast muslimana došla još 711. godine kad se vojska pod komandom Tarika ibn Zijada (čije ime i danas nosi Gibraltar - Džebeli Tarik), iskrcala na njene obale. Mnoge legende su u ovom vremenu vitezova izmišljene na obje strane, a jedna od njih kaže da je Tarik, prešavši u Španiju sa skromnom vojskom od oko 7000 boraca, uglavnom berbera, zapalio lađe kojima su došli, a borcima rekao:» IZA VAS JE MORE, ISPRED VAS JE NEPRIJATELJ, PA BIRAJTE!» Bilo ovo tačno ili ne islamska ekspedicija u Španiji po svojoj brzini izvođenja zauzima jedinstveno mjesto u srednjovjekovnim analima. Malobrojna Tarikova vojska sukobila se sa vizigotskom vojskom od 25 000 boraca kojima je komandovao kralj Roderik To je bio posljednji vizigotski kralj jer je njegova vojska rasturena, a on sam je poginuo u borbi. Muslimani su nezadrživo napredovali prema sjeveru, a gradovi su padali jedan za drugim, da bi nakon samo nekoliko mjeseci pao i Toledo –prijestonica bivšeg vizigotskog kraljevstva. Tarikov pohod je bio zamišljen kao izvidnica, a završio se munjevitim osvajanjem skoro cijele Španije. To je izazvalo ljubomoru guvernera sjeverne Afrike Musa ibn Nusajra koji je Tariku slao poruke da obustavi napredovanje na što se on oglušio. Željan slave i pun ljubomore Musa se uputio u Španiju i sustigavši Tarika kod Toleda, kako kaže legenda, javno ga je izbičevao zbog neposlušnosti. Musa je nastavio osvajanje prema sjeveru i uskoro se našao u podnožju Pirineja. Naređenje iz Damaska da se vrati spriječilo je Musu da ih prijeđe, ali je muslimanska vojska već 732 gazila Francuskom stigavši do Poatjea gdje ih je zaustavio franački vladar Karlo Martel. Unutrašnji sukobi u državi primoravaju muslimane da se ipak povuku do Pirineja. Nakon što su 750. godine pobijeni svi članovi dinastije Emevija dvadesetogodišnji Abdurrahman(koji se spasio zahvaljujući odanom robu) bježi u Španiju preko Palestine i sjeverne Afrike. Tamo je bio prihvaćen i nakon pobjede nad abbasijskim guvernerom sjeverne Afrike proglasio se emirom Španije. Suprotstavivši se i najjačim islamskim i kršćanskim vladarima Abdurrahman je 756.g. uspio osnovati nezavisni emirat sa sjedištem u Kordobi. Jedan od njegovih najsposobnijih nasljednika, Abdurrahman III proglasio se halifom 929. godine i ta titula ostala je u njihovim rukama sve do 1031. godine. Nakon toga slijedi jedan tužan i neslavan period u Španiji koji je završio njenim padom u ruke kršćanskih vladara i potpunim iskorijenjivanjem muslimana sa njenog područja 1492. g. Dostignuća Emevija u Španiji:

od Španije su napravili najrazvijeniju zemlju Evrope, pretvorili je u jedan veliki vrt i rasadnik nauke i umjetnosti

poslužili su kao most preko kojeg sa Istoka u mračnu srednjovjekovnu Evropu stižu: kultura knjige, proizvodnja papira, univerzitet, naučna misao, sačuvana djela Aristotela, Galena i drugih grčkih, rimskih, bizantskih i perzijskih naučnika i mislilaca, bolnice, školovanje dostupno svim klasama, kanalizacija, arapske cifre, upotreba nule, prvi globus i geografska karta, niz novih poljoprivrednih kultura(heljda,proso, riža, sezam, rogač, limun, narandža, dinja, lubenica, kajsija, šljiva, šećerna trska i upotreba šećera u ishrani), kompas, kupatila, biblioteke itd.

6

Kordoba, Sevilja, Malaga i Granada pretvoreni su u velike centre u kojima su otvoreni i univerziteti. Iznad ulaza na univerzitet je obično stajao hadis: «Svijet počiva na četiri temelja: učenosti mudraca, pravednosti vladara, molitvi pobožnih i junaštvu hrabrih.»

Dali su brojne značajne mislioce i učenjake, a najpoznatiji su: Ibn Badždže i Ibn Tufejl – čuveni filozofi, Ibn Rušd(Averoes) – filozof, ljekar i astronom, Ibn Arebi –najpoznatiji sufijski mislilac, El –Gafiki- botaničar, Ez-Zehravi-poznati hirurg, Ebu Mervan(Avenzoar)-napisao 6 značajnih medicinskih djela, Ibn Betuta – najznačajniji islamski putopisac

Nakon Emevija Španijom vladaju lokalne dinastije: Muvehhidi(Almohadi), Murabiti(Almoravidi) i Ahmerije iz Granade. Posljednji muslimani protjerani su nakon pada Granade i križarske ofanzive 1492., nakon čega Španija postaje vodeća kolonijalna sila u Evropi i osvaja brojne prekomorske posjede.

Slabljenje vlasti Abbasija i prevlast lokalnih dinastija

Decentralizacija i slabljenje vlasti abbasijske dinastije počinje već u 9. stoljeću kada vojskovođe turskog porijekla preuzimaju utjecaj u vlasti. Različite lokalne dinastije će sve do konačnog pada Abbasija vladati širom islamskog svijeta, a neke od njih će odigrati veoma važnu ulogu. Dinastije turskog porijekla:

Tulunije u Egiptu i Siriji(868-905) Gaznevije u Afganistanu, Indiji i Horasanu(962 –1186)- veliki osvajači, njihov dvor bio stjecište

učenjaka, pjesnika i umjetnika Gurijje u Afganistanu(1186-1290) Ali Kildži u Afganistanu(1290-1320) Ihšidije u Egiptu i Siriji (935-969) Ejlekije u Turkestanu(932-1164) Turci Memluci u Egiptu(1250 –1382) – zaustavili prodor Mongola u bici kod Ajn Džaluta

1260.g., istakli se kao velike vojskovođe Turci Čerkezi u Egiptu(1382-1517)- ratuju sa Tatarima, sultani ove dinastije bili su izrazito

surovi i neobrazovani Turci Seldžuci u središnjoj i Maloj Aziji i na prostoru Bliskog istoka (1037-1307) – istakli se

velikim osvajanjima koja su presjekla trgovačke puteve Veneciji i Đenovi, najvećim evropskim trgovačkim silama, pa su zbog toga pokrenuti križarski pohodi od 1096 do 1291.g. Pored toga u njihovo vrijeme vezirsku dužnost obavlja i čuveni Nizamul-mulk koji ogromna sredstva troši na kulturu i obrazovanje.

On osniva visoke škole-nizamijje, a na jednoj od njih predaje i El-Gazali. Šahovi Harezma(1000-1220)- vladali današnjim Uzbekistanom i Turkmenistanom, nestali pod

najezdom Mongola

Dinastije perzijskog porijekla: Tahirijje u Horasanu(820-872) Safarijje u Perziji(867-908) Samanijje u Transoksaniji i velikom dijelu Perzije(874-999)- u njihovo vrijeme Buhara i

Semerkand postaju centri islamske nauke i kulture Sadžijje u Azerbejdžanu(879-930) Zijarijje u pokrajini Džurdžan uz Kaspijsko more(928-1042) Buvejhije u zapadnim dijelovima Perzije i u Mesopotamiji(932-1055)- u njihovo vrijeme

abbasijske halife imaju samo simboličnu vlast

Dinastije arapskog porijekla:

7

Idrisijje u Maroku(788-974) – prva šiijska dinastija u okviru Abbasijakog hilafeta, njihov glavni oslonac bilo je starosjedilačko stanovništvo sjeverne Afrike – Berberi

Aglebije u Tunisu, Libiji i u Sredozemlju(802-908) – značajni po osvajanju Sicilije koja je vrlo značajna za prenošenje islamske kulture u Evropu

Fatimijje u Egiptu i Siriji(909-1171)- jedina šiijska dinastija koja je vladala Egiptom. Podigli su džamiju i univerzitet Al-Azhar u svojoj prijestolnici Kairu( vojskovođa Dževher). Proglasili su se halifama pa su u njihovo vrijeme postojala tri paralelna hilafeta u islamskom svijetu

Hamdanije u sjevernoj Mesopotamiji i Siriji(929-1004) – neprestano ratovali sa Bizantom

Dinastije kurdskog porijekla: Ejjubijje u Egiptu i Siriji(1171 –1250) – naslijedili Fatimije i vladali u vrijeme najvećih križarskih

pohoda. Najznačajniji vladar bio je Salahuddin Ejjubi koji je 1187. osvojio Jerusalem što je bio povod trećeg križarskog rata.

Kulturno-civilizacijska dostignuća muslimana u doba Abbasija

hilafet dobio internacionalni karakter, za razliku od arapskog u vrijeme Emevija prevođenjem sa sanskrita i grčkog muslimani dali ogroman doprinos razvoju nauke i sačuvali

djela čuvenih grčkih mislilaca i naučnika – Platona, Aristotela, Galena, Euklida, postigli velike uspjehe u medicini(oftalmologija, hirurgija), a najveće ime u ovoj oblasti

nesumnjivo je Ibn Sina(Avicena) čije je djelo El-Kanun fit-Tibb postalo glavni medicinski udžbenik i u Evropi i doživjelo 15 latinskih i jedno hebrejsko izdanje,

u oblasti astronomije dali značajan doprinos u vrijeme kad je u svijetu još bilo rašireno mišljenje da je Zemlja centar svemira i kad su spaljivani oni koji su govorili da se ona okreće oko Sunca,

preuzeli hidusku aritmetičku nauku i uveli je u upotrebu, a najveći matematičar bio je El-Havrizmi koji je napisao najstarije djelo o algebri preko kojeg je algebra stigla i u Evropu,

najveći geograf srednjeg vijeka El -Idrisi napravio je prvi globus za Rodžera, vladara Sicilije, prevođenje Platonovih i Aristotelovih djela podstaklo je razvoj filozofije pa se pojavio veliki

broj djela iz ove oblasti. Najpoznatiji mislioci iz perioda vladavine Abbasija su: Ibn Sina, El-Farabi, El-Gazali, Ibn Arebi, Ibn Hazm, Ibn Miskevejh, El-Kindi, te eklektička škola Ihvanus-safa,

počeli intenzivnije proučavati historiju, te se pored sire proučavala i opća historija, a najznačajniji historičar abbasijskog perioda bio je Džerir et-Taberi,

izuzetno se razvile islamske nauke, kodificirano šest glavnih hadiskih zbirki književnost i poezija u vrijeme Abbasija toliko su se razvile da su dale trajan pečat arapsko-

islamskoj civilizaciji, a dovoljno je spomenuti Hiljadu i jednu noć, rubaije Omera Hajjama i gazele Abu Nuvasa koji su samo dio velikog opusa književnika tog vremena,

osnivaju visoke vjerske škole, opservatorije i bolnice u kojim se proučavaju Kur'an, hadis, fikh, tefsir, ahlak, književnost, gramatika, matematika, astronomija, medicina, filozofija

od Kineza preuzimaju tehniku proizvodnje papira i otvaraju prvu fabriku papira u Bagdadu 794.g.

Dinastija Osmanlija do preuzimanja hilafeta(1288-1517)

8

Pojava turkmenskih plemena koja su dolazeći iz Centralne Azije preplavila istočne i centralne dijelove islamskog svijeta općenito se može okarakterizirati kao pozitivna i sretna za islam. Barbarski nevjernici su se preobratili u gorljive muslimane sunite i počeli lagano i bez nasilja osvajati ogromna područja od Jerusalema do Indije. Bilo je to doba blagostanja i procvata, velikih graditeljskih poduhvata, kao i doba sufijsko-mističnih pokreta koji su se ugrađivali u život sunitskih muslimana. Turci Seldžuci izgradili su veliku imperiju koja je odmah počela ugrožavati i najveće carstvo u njihovom susjedstvu - Bizant. Najveći uspon Seldžuci su doživjeli u vrijeme Alp Arslana koji je 1071 g. porazio bizantsku flotu kod Malazgirta pri čemu je zarobio i samog bizantskog cara. Nakon najezdi Mongola Seldžučka država slabi i raspada se na manje emirate. Nova nomadska plemena koje su Mongoli pokrenuli iz Azije iskoristila su slabljenje Seldžuka i naselila se u Anadoliju. Jedan ogranak tih plemena, pleme Kajji formiralo je mali emirat(bejluk) Osman u centralnom dijelu Anadolije. Iz tog malog bejluka razvilo se ogromno Osmansko carstvo koje je postojalo preko pola milenija. Prvi vladar osmanske države bio je emir Osman(1288-1326) po kojem je dobila ime i država i vladajuća dinastija. Političkim i vojnim poduhvatima za kratko vrijeme je većina bejluka u Anadoliji došla pod osmansku vlast. Već 1354. prvi osmanski sultan kročio je na tlo Evrope i označio početak ekspanzije nove države u svim pravcima. Počelo je osvajanje Balkana, ali i ostatak seldžučkih emirata u Aziji. Velike uspjehe na tom polju zabilježili su sultani Murat I i Bajazit I koji su priključili državi ogromne novoosvojene teritorije. Ali, veliki tatarski vojskovođa Timurlenk(Tamerlan) zadao je strašan udarac mladoj osmanskoj državi porazivši osmansku vojsku u bici kod Ankare 1402. g. kada je zarobljen i pogubljen i sam sultan Bajazit. Četvrt stoljeća haosa i slabosti, dinastičkih borbi i anarhije završilo se uspostavljanjem jake osmanske države, dobro organizirane i spremne na nove podvige. Ratovi Mehmeda I i Murata II ponovo su vratili ugled Osmanlijama i pripremili su sve za dolazak jednog od najznačajnijih sultana - Mehmeda II Osvajača(El-Fatiha). Mehmed II je zadao posljednji udarac Bizantskom carstvu osvojivši Carigrad 1453. što je izazvalo toliko promjena u tadašnjem svijetu da se ta godina smatra i početkom novog vijeka. Prijestolnica Carstva je odmah prenesena iz Burse u Carigrad koji dobija ime Istanbul. Fatih među svoje trofeje stavlja i osvajanje Bosne 1463. g, ali i brojne druge kraljevske i carske krune. Pored osvajanja on je dao i značajan doprinos na polju zakonodavstva. Ali, s Fatihom nije završena velika žeđ za osvajanjima. Fatihov unuk Selim I osvojio je Siriju i Egipat i preuzeo hilafet od odavno nemoćnih Abbasija, a Selimov sin Sulejman vladao je carstvom koje se prostiralo od Austrije do Mesopotamije, od Krima i Kavkaza do Indijskog okeana. Ambiciozni i pobjednički duh stoljećima je vladao ovim carstvom, ali se još u trenucima najvećeg uspona mogu primijetiti prvi znaci propadanja i rušenja temelja na kojima je ono izgrađeno. Ipak ovi temelji su bili tako jaki da im je trebalo nekoliko stoljeća da se potpuno sruše iako su na tome radile sve značajne vojne i političke sile u tadašnjem svijetu.

Islamski svijet u vrijeme osmanskog hilafeta(1517 -1924.)

Osmansko carstvo na svom vrhuncu obuhvatalo je Malu Aziju, veliki dio Evrope, Siriju, Egipat, Mesopotamiju i Sjevernu Afriku. Bilo je zasnovano na dalekovidosti, energiji i islamu. Njegova snaga bila je u nepobjedivoj, dobro organiziranoj armiji, djelotvornoj administraciji, humanom socijalnom sistemu i velikoj toleranciji. U cijelom srednjem vijeku nije postojala tako razvijena i vitalna država. Zahvaljujući vjerskom zakonu - šerijatu i svjetovnom-kanunu bila je to zemlja jednakosti i tolerancije koja je svima pružala mogućnost da stignu do najviših položaja. Osmanlije su posljednji put uspjeli ujediniti u jednu državu skoro cijeli islamski svijet. Bila je to država čvrsto zasnovana na sunitskoj ortodoksiji, izrazito neprijateljski raspoložena prema šiizmu i tolerantna prema sufijama. Nakon arapskog i perzijskog turski postaje treći literarni jezik islamskog svijeta. Kao praktičan i organiziran narod Turci su uspjeli objediniti usitnjeni i razjedinjeni islamski svijet, ali je neprijeteljstvo prema njima stoljećima tinjalo, posebno među Arapima. Samo 50-tak godina nakon preuzimanja hilafeta Osmansko carstvo je počelo pokazivati prve znake slabosti. Veliki broj različitih faktora doprinosio je tome. Sama struktura države u biti je ostala srednjovjekovna i nije se mijenjala što je postalo glavna

9

kočnica u trci sa tek stasalim modernim evropskim državama. Pored toga, promjene koje su izazvala geografska otkrića potpuno su uništile finansijsku stabilnost zemlje, prihodi su smanjeni, rashodi povećani, a novih osvajanja nije bilo. Pod žestokim pritiskom carske Rusije koja je po svaku cijenu željela Bosfor i Dardanele i neprestanim potresima zbog unutrašnjih pobuna veliko Osmansko carstvo lagano se pretvaralo u "Bolesnika na Bosforu".

Karakteristike vladavine Osmanlija:1. Vladali teritorijem na tri kontinenta, objedinjujući 20 nekadašnjih carskih kruna u 40 pokrajina2. Na planu administracije, pravnog sistema, vjerskih sloboda bili su najtolerantnija evropska

carevina3. Birajući islam za državnu religiju i osnovnu ideologiju znatno doprinijeli njegovom širenju u

Aziji i Evropi4. Dali značajan doprinos islamskoj kulturi i nauci5. Najzaslužniji za činjenicu da najveći broj muslimana u svijetu pripada hanefijskom mezhebu

koji su zvanično slijedile Osmanlije6. Derviški redovi uživali su podršku sultana što je dovelo do procvata sufijske misli7. Korupcija i slabljenje centralne vlasti tokom perioda Osmanlijskog hilafeta izazivali su pobune i

revolt kod podanika, a način na koji su sultani postupali i njihova autokratska uprava rušili su njihov ugled vjerskih autoriteta

8. Bili su jedini nearapski narod koji je davao halife9. Uveli su instituciju šejhul-islama kao glavnog vjerskog autoriteta

Širenje islama u BosniDolazak Osmanlija u 15. stoljeću vjerojatno nije bio prvi doticaj Bosne s islamom. Rana arapska ekspanzija na Mediteranu, koja je do devetog stoljeća utvrdila muslimansku vladavinu na Kreti, Siciliji, u južnoj Italiji i Španiji, dovodila je muslimanske trgovce i gusare na dalmatinsku obalu. Trgovanja robljem s te obale, zbog čega su bosanski robovi dospjeli i do zapadnog Mediterana potkraj srednjeg vijeka, svakako je bilo i u tom ranijem razdoblju: porobljenih Slavena iz mediteranske regije bilo je već na početku postojanja muslimanske Španjolske, pa je poznato da su vladari Andaluzije imali u desetom stoljeću slavensku vojsku od 13 750 ljudi. Ali, možemo samo nagađati da li je iko od tih Bosanaca prešao na islam, dočepao se slobode i vratio u zavičaj. Isto tako možemo samo nagađati kakvi su bili odnosi između Bosne i muslimana u srednjovjekovnoj Ugarskoj, arapskih trgovaca, potomaka islamiziranih turanskih plemena i drugih doseljenika. Zna se da su oni prebivali u mnogim ugarskim krajevima, pa i u Sremu, sve dok nisu na kraju bili protjerani iz Ugarske, zajedno sa Židovima, u 14. stoljeću.

Islam se u većim razmjerama na Balkanu počinje širiti dolaskom prvih osmanskih vojnih posada u prvoj polovini 13. stoljeća. Nakon osvajanja zemalja naseljenih kršćanskim stanovništvom Osmanlije nisu progonile nemuslimane sa osvojenih teritorija već su im omogućavali da nastave živjeti pod vlašću sultana, garantirajući im život, imetak i čast. Na taj način kršćani su postajali dio osmanskog društva, a zauzvrat su morali prihvatiti Osmansko carstvo kao svoju državu i plaćati joj poreze. Kako je u to vrijeme u Evropi bio na snazi zakon usvojen u Augsburgu 1555. po kojem vladar ima pravo određivati vjeru svojih podanika("Quius regio eius religio") Osmansko carstvo je još stoljećima ostalo jedina zemlja u Evropi gdje su mogli živjeti pripadnici različitih religija. U svojim osvajanjima Osmanlije su u pravilu prvo pokušavale steći naklonost kršćanskih feudalaca i osigurati njihovu dobrovoljnu predaju i pokornost, a ako im to ne bi uspjelo onda bi se bez oklijevanja hvatali oružja. To je bila suština njihove osvajačke politike kojom su nakon bitke na Marici 1371. i bitke na Kosovu 1389. godine uspostavili cijeli sistem vazalnih država i državica na Balkanu. Od vazala nije traženo da prihvate islam već samo da plaćaju određeni godišnji danak. Osmanlijama čak nije ni odgovaralo da vazali prelaze na islam jer su time automatski postajali ravnopravni sa ostalim muslimanima i njihov porez je morao biti znatno umanjen. Tako je na Balkanu ostalo jako puno kršćana, a čak i oni koji su

10

prešli na islam još su stoljećima plaćali porez koji plaćaju nemuslimani. Još nije tačno utvrđeno zašto, ali je najveći broj prelazaka na islam na Balkanu zabilježen u Bosni i Albaniji. Neki to pripisuju buntovničkoj prirodi i antagonizmu prema kršćanima, neki nastojanju da sačuvaju imetak, neki izmišljaju priče o bogumilima i ilirskim korijenima, ali pravi razlog će vjerovatno i dalje ostati nepoznat. O tome kako i zašto se to dogodilo iznikli su mnogi mitovi. Neke od njih upile su glave prosječnih Bošnjaka još iz starije naučne literature (i iz nekih savremenih djela za koja se baš i ne bi moglo reći da su naučna). Mnoga bitna svjedočanstva nisu bila dostupna sve dok historičari nisu u četrdesetim godinama 20. stoljeća počeli ozbiljno analizirati osmanske administrativne dokumente. U posljednjih nekoliko desetljeća nastala je mnogo potpunija slika i napokon su odbačeni neki od najčešćih mitova i legendi o širenju islama u Bosni.Najbolji izvor informacija su osmanski "defteri", porezne knjige u kojima je popisano vlasništvo imovine, a ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti. Iz njih se može steći vrlo dobar uvid u širenje islama u Bosni. Najstariji defteri, iz 1468. i 1469. godine, pokazuju da je islam u prvim godinama nakon osvajanja pridobio tek šačicu ljudi za sebe: na području istočne i srednje Bosne koju te knjige obuhvaćaju bilo je 37 125 kršćanskih porodica, a svega 332 muslimanske. Naučnik koji je prvi analizirao te dokumente, Nedim Filipović, isto je tako uočio da je islamizacija vrlo sporo napredovala u Hercegovini, a da je najviše uznapredovala, što nije nikakvo čudo, na malom području oko Sarajeva, koje su Osmanlije držali u svojim rukama već od četrdesetih godina 15. stoljeća. Sljedeći defter koji je temeljito raščlanjen obuhvaća sandžak Bosnu iz 1485. godine. Tu se već vidi daje islam znatno uznapredovao. U usporedbi s brojevima iz 1468. i 1469. godine zapanjuje opadanje ukupnog broja stanovnika (što je u zbilji bilo još veće ako uzmemo u obzir normalan godišnji prirast stanovništva).Za to vrijeme ljudi su se neprestano iseljavali iz Bosne, pa se i u popisima spominje veći broj napuštenih sela. Dakako da su bježali samo oni koji nisu prešli na islam, a novopečeni su muslimani svi ostajali. Ali u iduća četiri desetljeća, kad se ukupni broj stanovnika uglavnom nije mijenjao, znatno je porastao broj muslimana: u defterima iz dvadesetih godina 16. stoljeća za sandžak Bosnu ukupan broj kršćana iznosi 98 095 a muslimana 84 675. Kako znamo da u tom razdoblju nije bilo većeg doseljavanja muslimana u Bosnu, taj broj po svoj prilici predstavlja i broj bosanskih kršćana koji su primili islam.Proces islamizacije postupno se ubrzavao i u Hercegovini. Sačuvan je zapis pravoslavnog monaha iz Hercegovine iz 1509. godine koji kaže da su mnogi pravoslavci drage volje prigrlili islam. U sjevernoj i sjeveroistočnoj Bosni islam se nije mogao tako brzo širiti jer su ta područja naknadno oteta od Ugarske i tek u 16. stoljeću katoličko stanovništvo postepeno prelazi na islam. Adem Handžić u jednoj studiji dokazuje da su iz razumljivih razloga više prelazili na islam oni katolici koji su stanovali dalje od katoličkih crkava. Najotpornije je mjesto bila Srebrenica, u kojoj je živjelo mnogo njemačkih i dubrovačkih katolika pa su sredinom 16. stoljeća još činili dvije trećine stanovništva. Inače su se gradovi obično brže islamizirali nego sela. Negdje potkraj 16. i na početku 17. stoljeća muslimani su stekli apsolutnu većinu na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine. Tako je proces kojim su muslimani postali većinsko stanovništvo u Bosni potrajao dobrih 150 godina.Očito je netačna pretpostavka da je u prvim godinama nakon osvajanja Bosne bilo masovnog prisilnog prelaska na islam: proces prelaska na islam je u početku bio polagan i potrajao je više naraštaja. Defteri svjedoče o prilično ravnodušnom držanju vlasti spram odlučnosti nekih kršćana da ustraju u svojoj vjeri: bilo je normalno da ljudi postanu muslimani i uzmu muslimanska imena a da i dalje žive sa svojom kršćanskom porodicom. Ta nam praksa pomaže da shvatimo zašto su muslimani u Bosni zadržali slavenski način tvorbe prezimena po očevu imenu: u prvim defterima ima mnogo ovakvih primjera: "Ferhat, sin Ivanov", ili "Hasan, sin Mihailov". Druga omiljena teorija o širenju islama u Bosni tvrdi da je ono bilo posljedica masovnog prevjeravanja pripadnika Crkve bosanske - koji su, prema svim verzijama ove teorije, navodno bili bogumili. Na prvi pogled ima nečega vjerodostojnog u toj tvrdnji: Crkva bosanska i veliki porast islamskog stanovništva u Bosni dva su najizrazitija obilježja bosanske historije, a prva završava gotovo istovremeno kad druga započinje. Ipak, ta je teorija u svojoj najjednostavnijoj formi očito netačna. Ta se dva fenomena

11

mogu dovesti u neku vezu, ali je ta veza tek posredna. Proces širenja islama trajao je kroz više naraštaja. Ako su glavni izvor novopečenih muslimana u svom tom razdoblju bili pripadnici Crkve bosanske, onda bi valjalo očekivati da ćemo u defterima naći podatke o velikom broju tih pripadnika - koji se postupno smanjuje - ali defteri pokazuju da je za gotovo 150 godina bilo u Bosni manje od 700 registriranih pripadnika te crkve. Ima mnogo valjanih razloga da vjerujemo da se Crkva bosanska uglavnom ugasila još prije dolaska Turaka, i da broj njenih svjetovnih pripadnika u godinama prije njene propasti ionako nije bio bogzna kako velik. Ono što slučaj Crkve bosanske pokazuje je da je Bosna imala neobično krhku i izlomljenu crkvenu historiju u razdoblju prije dolaska Osmanlija. Na nekim područjima (u Hercegovini i u srpskom pojasu u istočnoj Bosni) nadmetale su se medu sobom tri različite crkve. U većem dijelu same Bosne nadmetale su se dvije: Crkva bosanska i Katolička crkva. Nijedna od njih, sve do posljednjih desetljeća Bosanskog Kraljevstva, nije isključivo podupirala državnu politiku, i nijedna nije imala pravu teritorijalnu podjelu na župne crkve i župnike. Mnoga sela su bila daleko i od franjevačkih samostana i od hiža Crkve bosanske, pa su ih u najboljem slučaju obilazili jedanput godišnje fratar ili krstjanin. Ako ovakvo stanje uporedimo s prilikama u Srbiji ili Bugarskoj, u kojima je postojala jedinstvena, snažna i dobro organizirana nacionalna crkva, uočit ćemo jedan od glavnih razloga velikom uspjehu islama u Bosni. Nesnošljivo nadmetanje katolika i pravoslavnih nastavilo se za sve vrijeme širenja islama u Bosni. Znakovito je da je jedina druga balkanska zemlja u kojoj je prevladala muslimanska većina bila Albanija, koja je također bila poprište nadmetanja kršćanskih crkava (katoličke i pravoslavne). Ali albanski je slučaj opet drugačiji. Činjenice govore da se ta zemlja islamizirala zbog svjesne osmanske politike da suzbije otpor u njoj nakon tursko-mletačkog rata u 17. stoljeću.Valja spomenuti još jednu pogrešnu teoriju o širenju islama u Bosni, teoriju u koju još mnogi vjeruju iako su je opovrgnula historijska istraživanja u tridesetim godinama 20. stoljeća. Prema toj teoriji, kad su Osmanlije osvojile Bosnu, lokalno kršćansko plemstvo prešlo je u većini na islam kako bi zadržalo svoje feudalne posjede. Tu je teoriju popularizirao u 19. stoljeću franjevac Ivan Franjo Jukić. U njoj je o muslimanskoj aristokratiji u Bosni ustvrdio: "Potekli su od loših kršćana koji su se pomuslimanili zato što su samo tako mogli očuvati svoju zemlju... Nova vjera osigurala im je vlasništvo i bogatstvo, oslobodila ih je svih nameta i dažbina i omogućila da se slobodno odaju svakom poroku, svakom zlodjelu, a sve radi toga da mogu živjeti kao velika gospoda bez truda i muke." Ovo nipošto nije tačan opis položaja nijednog bosanskog plemića koji je zadržao svoje imanje: zemlja mu je pretvorena u timar, a on je bio dužan provoditi veći dio godine u aktivnoj vojnoj službi. U tridesetim godinama 20. stoljeća historičar Vaso Čubrilović zapazio je da su manjina starih bosanskih zemljoposjednika doista postali spahije i zadržali neke od svojih posjeda, ali je isto tako napomenuo da nisu morali radi toga prelaziti na islam. U prvim godinama osmanske Bosne kršćanske spahije bile su sasvim obična pojava.

Kriza Osmanskog carstva i ukidanje hilafetaIako je Turska na početku XX stoljeća ostala jedina islamska zemlja koja nije pala u kolonijalno ropstvo od njene stare slave nije ostalo gotovo ništa. Pokušaji reformi tokom čitavog 19. stoljeća samo su je gurali u nove nemire i sve jače udaljavanje od islamskih principa. Muslimani koji su još živjeli u osmanskoj državi počeli su dizati ustanke i, zahvaćeni romantičarskim valom nacionalizma 19. stoljeća, počeli stvarati nacionalne države koje su odmah zatim padale pod vlast evropskih kolonijalnih sila. Engleska imperijalistička politika lagano je počela upravljati islamski

12

m svijetom i pridobijati arapske prinčeve da se pobune protiv Osmanlija. Zahvaljujući djelovanju različitih engleskih špijuna arapski prinčevi su zaratili s Turcima i pomogli Engleskoj da ih do kraja prvog svjetskog rat potpuno uništi. Kao nagradu za lojalnost Englezi su kolonizirali arapske zemlje i time prekršili data obećanja o nezavisnosti. Jedina koja je izvukla korist iz svega je porodica Sauda, jedna od najuglednijih među beduinima Arabije koja je uz pomoć Engleza uspjela formirati državu o kojoj su već dugo sanjali ratujući sa drugim arapskim prinčevima - Kraljevinu Sudijsku Arabiju. Tako je višestoljetni antagonizam Arapa i Turaka rezultirao prodajom kolonijalnim osvajačima najsvetijih mjesta islamskog svijeta. Turcima je ostala samo Turska, ograničena na Anadoliju i uski pojas evropskog tla preko Bosfora. Nestali su sa scene nakon završetka I svjetskog rata kada je Versajskim mirom njihova teritorija potpuno razdijeljena, a vojni potencijal uništen ili oduzet. Hilafet je 1924. ukinula nova sekularistička vlast Turske na čelu sa Kemalom Ataturkom koji je ugled stekao spasivši zemlju od englesko-francuske okupacije.

Muslimani u Bosni i Hercegovini od 1878 do 1974.

U okviru Austrougarskog carstva(1878-1918)Nakon austrougarske okupacije 1878. g. bosanski muslimani prvi put nakon 400 godina dolaze pod vlast jedne kršćanske sile. Okupacija je predstavljala civilizacijski šok za bošnjačko stanovništvo koje se našlo u teškoj situaciji jer nije željelo napuštati domovinu, ali ni živjeti u nemuslimanskoj državi. Tada se znatno izmijenila demografska slika Bosne i Hercegovine jer se oko 14 000 ljudi iselilo u Tursku. U okviru Austrougarske Bosna i Hercegovina dobija status corpus separatuma – posebnog područja koje je pod direktnom vlašću cara. Zadržana je administrativna podjela iz osmanskog perioda, uz promjenu naziva sandžak u okrug i nahija u srez. Tako je Bosna i Hercegovina ipak ostala u svojim granicama. Nova vlast je izvršila značajne reforme u zemlji, a od tih reformi muslimane je najviše pogodio Vojni zakon iz 1882. godine koji ih je obavezivao na vojnu službu u austrijskoj vojsci. Muslimanski i srpski seljaci u Hercegovini su digli i ustanak protiv tog zakona ali je on rezultirao pooštravanjem mjera u Bosni i dolaskom novog zemaljskog poglavara Benjamina Kalaja koji je narednih 20 godina upravljao zemljom. Kalaj je u cilju sprječavanja novih pobuna sve vjerske zajednice stavio pod kontrolu države. Ustoličeni su vjerski poglavari koje je postavljala austrougarska vlada i koji nisu bili zavisni od centara izvan Bosne i Hercegovine. Muslimani su odvojeni od utjecaja šejhul-islama iz Istanbula osnivanjem institucije reisul-uleme, a uprava vakufskom imovinom prešla je u državne ruke tako da je svako političko organiziranje bilo spriječeno. Prvi reisul-ulema bio je sarajevski muftija Hilmi ef. Omerović koji je bio pogodna ličnost zbog svoje lojalnosti novoj vlasti. Ipak, nemogućnost upravljanja vakufskom imovinom i pojave pokrštavanja muslimana u nekim mjestima podstakle su muslimane da se bore za vakufsko-mearifsku autonomiju, a ta borba je uspješno okončana tek 1909. godine donošenjem Štatuta kojim je provedena reorganizacija islamske zajednice u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ovaj Štatut ostao je na snazi sve do 1930. g. Iseljavanja u Tursku nastavljena su tokom cijelog perioda austrougarske uprave što je dmeografsku sliku u Bosni i Hercegovini izmijenilo u korist pravoslavnog i katoličkog stanovništva i znatno oslabilo politički utjecaj muslimana.

U Kraljevini SHS(1918-1929) i Kraljevini Jugoslaviji(1929-1941)Stupanjem u državnu zajednicu Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine nazvanu imenom Država SHS Bošnjaci su prihvatili ideju o ujedinjenju Južnih Slavena u jednu državu o čijem će se uređenju dogovoriti njihovi predstavnici. Međutim, zahvaljujući činjenici da je jedina imala svoje vojne snage Srbija je ostalim južnoslavenskim zemljama nametnula svoju volju. Aleksandar Karađorđević je prisilno izvršio proglašenje nove države pod imenom Kraljevina SHS, koja će biti monarhija pod vlašću dinastije Karađorđevića i na taj način je potpuno zanematio volju legitimnih predstavnika Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije. U novoj državi Bošnjaci su imali najteži položaj jer kao narod

13

uopće nisu priznati, a negiralo im se čak i slavensko porijeklo i vršen je pritisak da se svi isele u Aziju. Važnu ulogu u periodu progona muslimana imao je reisul-ulema Džemaludin Čaušević koji je nastojao upoznati svjetsku i evropsku javnost o tome šta se dešava na Balkanu i tako barem ublažiti težak položaj muslimanskog stanovništva. Vidovdanski ustav, koji je trebao riješiti sve nesuglasice u novoj državi izglasan je 28.juna 1921.godine. No tim ustavom je izvršena samo još veća centralizacija vlasti u Kraljevini SHS, a ranije pokrajinske granice su se nastojale izbrisati. Čitava zemlja je podijeljena na 33 administrativne oblasti koje se nisu poklapale sa ranijim granicama. Zahvaljujući Mehmedu Spahi i najjačoj bošnjačkoj stranki JMO Bosna i Hercegovina je uspjela zadržati teritorijalnu cjelovitos. Spaho je kao uslov da glasa za Ustav tražio da se u njega unese i 135. član koji garantuje ostanak Bosne i Hercegovine u ranijim granicama, a da se njeni okruzi samo preimenuju u oblasti. Taj 135. član postao je poznat kao «turski paragraf». Vidovdanski sistem ostao je na snazi do 1929.godine, kada je kralj Aleksandar odlučio preuzeti svu vlast u svoje ruke i uspostaviti diktaturu. Kralj je promijenio ime zemlje u Kraljevina Jugoslavija i izvršio novo razgraničenje tako što je podijelio cijelu teriroriju na devet banovina od kojih nijedna nije obuhvatala cijeli terirorij ranijih pokrajina. U šest od devet banovina većinu stanovništva su činili Srbi što je otkrivalo planove Karađorđevića. Teritorij Bosne i Hercegovine rasparčan je između četiri banovine, a Bošnjaci ni u jednoj nisu imali većinu. Ukinuta je autonomija islamske vjerske zajednice, a zabranjeno je i svako političko organiziranje. Tek nakon atentata na kralja Aleksandra 1934. godine situacija se nešto poboljšala, pa su Bošnjaci ponovo mogli učestvovati u vlasti. Period do početka drugog svjetskog rata obilježila su nastojanja da se riješi tzv. hrvatsko pitanje u zemlji, tj da se Hrvatima da autonomija. To pitanje riješeno je potpisivanjem sporazuma Cvetković-Maček u avgustu 1939.g. tako što je osnovana Banovina Hrvatska kojoj je bez saglasnosti bošnjačkog stanovništva pripojeno i 13 kotara(općina) iz Bosne i Hercegovine. Podjela Bosne i Hercegovine između Srba i Hrvata bila bi završena formiranjem Banovine srpske zemlje koje je bilo predviđeno za sljedeću godinu. Reakcije Bošnjaka i osuda ovog sporazuma nisu imale efekta, ali je izbijanje drugog svjetskog rata spriječilo njegovo provođenje.

Stradanja u drugom svjetskom ratuNa početku drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je uključena u sastav NDH i okupirana njemačkim, talijanskim i ustaškim vojnim snagama. Na njen teritorij su iz susjedne Srbije upadale četničke jedinice, a tokom cijelog rata glavnina partizanskih snaga i sam Vrhovni štab nalazili su se unutar njenih granica. Sve je to imalo teške posljedice za muslimansko stanovništvo koje je bilo žrtva skoro svih vojski koje su prolazile Bosnom. Četnici su ih ubijali zbog ustaških zločina, ustaše i Nijemci zato što su sarađivali s partizanima, partizani zato što nisu sarađivali s njima. Tako su na kraju rata muslimani bili desetkovani i preplašeni i više nisu znali na koju stranu treba da krenu. Najviše je stradalo područje istočne Bosne u kojem je stanovništvo prepolovljeno pokoljima i progonima. Pored toga, u toku rata se rješavala i buduća sudbina Bosne i Hercegovine na zasjedanjima AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a na kojima su glavnu riječ imali istaknuti srpski komunisti.

U komunističkoj Jugoslaviji do donošenja ustava 1974.Iako se nominalno uspjela izboriti za ravnopravan status u novoj državi Bosna i Hercegovina nije ni blizu bila jednaka Srbiji i Hrvatskoj. Preko nje su se lomile političke borbe u KPJ, ekonomske krize i svi drugi problemi. Muslimani su bili u težem položaju od onog u vidovdanskom sistemu jer uopće nije priznato ni njihovo postojanje pa se u popisima stanovništva uopće nisu mogli pojaviti ako se nisu izjasnili kao Srbi ili Hrvati. Kasnije im je omogućeno da budu neopredijeljeni, ali o priznavanju njihove posebnosti nije bilo ni govora. Kako je ateizam bio državna politika skoro sva imovina islamske zajednice je oduzeta, medrese su pretvorene u zadruge i skladišta, a na vakufskom zemljištu je nicala infrastruktura nove vlasti. Kad je nešto kasnije pritisak poustio već je bilo kasno jer je nova ideologija

14

ušla duboko u strukturu društva i ono se samo branilo od svakog mogućeg pojavljivanja religije-glavnog državnog neprijatelja. Revolucija u toku 1968. godine utjecala je na promjenu stava o muslimanima pa su u novi Ustav SFRJ koji je donesen 1974.godine ušli pod nazivom Muslimani. Iako neadekvatan i ograničavajući taj naziv je omogućio afirmaciju zajednice muslimana u Bosni i Hercegovini i postepeno buđenje iz višegodišnjeg sna. Pojavili su se prvi listovi i časopisi, naučna djela i različite vrste društava i organizacija.

Muslimani u XX stoljeću

Na kraju I svjetskog rata nijedna islamska zemlja nije bila nezavisna niti je imala bilo kakav politički ili ekonomski utjecaj

Arapski svijet je podijeljen između pobjedničkih sila Engleske i Francuske i koloniziran. Englezi postavljaju temelje sukobima na Bliskom Istoku naseljavanjem prvih Jevreja na teritorij Palestine 1919.g.

U periodu između dva svjetska rata pojavljuju se prvi antikolonijalni pokreti i počinje dugotrajna i krvava borba za nezavisnost islamskih zemalja u Aziji i Africi

15

U II svjetskom ratu veliki broj islamskih zemalja iz revolta prema Englezima i Francuzima i zbog Hitlerovih obećanja da će im vratiti nezavisnost staje na stranu Njemačke i Italije. Ovaj potez ih je koštao nevjerovatno mnogo jer su poslije rata sva njihova bogatstva prešla u ruke Amerikanaca i Engleza

Poslije II svjetskog rata nove svjetske sile ne dozvoljavaju malim zemljama da se dignu sa dna, pa većina islamskih zemalja pristupa Pokretu nesvrstanih kroz koji nastoje ostvariti barem najosnovnija prava

Do kraja 70-ih godina XX stoljeća većina bivših kolonija je stekla nezavisnost, ali ih je nakon toga odmah čekao novi oblik ekonomske zavisnosti - neokolonijalizam koji je velikim silama osiguravao prevlast na tržištu i snabdijevanje energentima

U drugoj polovini XX stoljeća veliki broj muslimana živi pod komunističkim diktaturama, a to se posebno odnosi na muslimane u SSSR-u i na Balkanu, dok se muslimani Afrike suočavaju sa diktaturama plemenskih vođa i generala.

Na kraju XX stoljeća muslimani se suočavaju sa brojnim progonima, kršenjem najosnovnijih ljudskih prava i katastrofalnim siromaštvom. Najugroženiji su muslimani u Kašmiru, Čečeniji, Palestini, Afganistanu, a posebno muslimani Afrike.

U svijetu trenutno živi oko 1,6 milijardi muslimana, ali ni u jednoj islamskoj zemlji ne postoji parlamentarni višepartijski sistem niti demokratska vlast.

16