1

Homoseksualni brak, homoroditeljstvo i posvajanje:

Ono što se često zaboravlja reći. Gilles Bernheim,

Veliki Rabin Francuske

UVOD ............................................................................................................................................................... 1

PRVI DIO: ........................................................................................................................................................ 2

ANALIZA ARGUMENATA NA KOJE SE POZIVAJU PRISTALICE JEDNOG NOVOG ZAKONA ..................... 2

HOMOSEKSUALNI BRAK U IME JEDNAKOSTI? ............................................................................................................... 2 HOMOSEKSUALNI BRAK U IME ZAŠTITE SUPRUŽNIKA? .................................................................................................. 3 HOMORODITELJSTVO U IME LJUBAVI? ....................................................................................................................... 4 HOMORODITELJSTVO U IME PRAVNE ZAŠTITE? ........................................................................................................... 5 POSVAJANJE U IME PRAVA NA DIJETE? ...................................................................................................................... 6 POSVAJANJE U IME DJECE KOJA ČEKAJU NA POSVAJANJE? .......................................................................................... 6 NOVI OBLICI HOMORODITELJSTVA U IME JEDNAKOSTI? ................................................................................................ 7 ZAKON I OPĆE DOBRO U BROJKAMA. ........................................................................................................................ 8

DRUGI DIO: ................................................................................................................................................... 10

IZA ARGUMENATA – KONFRONTACIJA DVAJU SVJETONAZORA ........................................................... 10

LGTB AKTIVISTI PORIČU SPOLNU RAZLIKU .............................................................................................................. 10 BIBLIJSKA VIZIJA KOMPLEMENTARNOSTI IZMEĐU MUŠKARCA I ŽENE ............................................................................ 12

ZAKLJUČAK .................................................................................................................................................. 13

UVOD

Velik broj naših sugrađana u zahtjevu za ozakonjenjem homoseksualnog braka ne vidi ništa drugo do li još jednu fazu demokratske borbe protiv nepravde i diskriminacije, na tragu borbe protiv rasizma.

U ime jednakosti, otvorenosti duha, modernosti i dominantne ideje o tome kako bi trebalo misliti, od nas se traži da prihvatimo stavljanje pod znak pitanja jednog od temelja našega društva. Osim toga, kako navodno kaže ispitivanje javnoga mišljenja, to je prihvatljivo većini naših sugrađana i ozakonjivanje istoga čak ni ne traži raspravu o tom kapitalnom ulogu.

Ja, naprotiv, mislim da je od najveće važnosti precizirati što je doista na kocki kada se negiraju spolne razlike, i da treba javno raspravljati o tome – a ne o načelima, kao na primjer o jednakosti, što bi odgovaralo onima koji to zagovaraju. Kada je riječ o zakonu o homoseksualnom braku, homoroditeljstvu i posvajanju od strane homoseksualnih osoba, pozivanje na jednakost ipak nije dovoljno jak argument.

U ovom ću eseju pokušati raščlaniti diskurs promicatelja jednog novog zakona, analizirati njihove argumente i izložiti negativne učinke onoga što traže. Moj je cilj doprinijeti nastajanju istinske javne rasprave, jer ova tema zaslužuje nešto bolje od tribunala uspavanih savjesti na kojem bi je pristalice željele zadržati sve do izglasavanja zakona, dok u javnosti karikiraju i diskvalificiraju one, koji žele preispitivati njihov projekt i njihove motive.

2

Neki bi možda poželjeli odbaciti sve što kažem uz opravdanje da jedan Rabin ne bi smio izlaziti iz svoje religiozne sfere, ili da on tome ionako nema što dodati, budući da Biblija zabranjuje homoseksualnost.

Želim odmah na početku odgovoriti na ove dvije primjedbe, jer predobro poznajem učinkovitost napadaja ad hominem koji diskreditiraju nakog govornika: na taj se način izbjegava analiziranje njegovih riječi i eskivira svaka rasprava.

Govorim kao rabin, točnije kao Veliki Rabin Francuske. Nisam glasnogovornik nikakve skupine pojedinaca, nego predstavnik i glasnogovornik religiozne dimenzije francuskog židovstva

Poput svih drugih Rabina, ja sam čitatelj, učitelj i komentator tekstova židovske mudrosti koji su obilježeni velikom tradicijom dijaloga, dijalektike, hermeneutike, jednom riječku pluralizma. Uvijek sam smatrao svojom zadaćom intelektualno se angažirati u velikim povijesnim pitanjima, a prije svega u velikim pitanjima moje zemlje. Zato me se tiče projekt dopuštanja homoseksualnog braka kao i namjera da se ozakoni homoroditeljstvo i posvajanje. Zato ne želim biti suzdržan poput manjine vjerskih poglavara, koji radije ostaju izvan igre i izvan rasprave, s obrazloženjem da pored civilnog postoji i religiozni brak. Ostati izvan igre u ovakvim je situacijama pogrješno.

Uzimajući riječ izražavam svoju solidarnost s nacionalnom zajednicom kojoj pripadam. Na taj način odgovorno ističem univerzalna načela, koja je ova zajednica iskovala i obranila kroz stoljeća, načela na kojima je utemeljena Republika, načela bez kojih ona ne bi preživjela. Ako me želi čuti i netko tko nije Židov, neka moje riječi procijeni po vlastitom sudu, vlastitom sustavu vrijednosti i vlastitom vjerničkom, agnostičkom ili ateističkom identitetu. Ako bude htio, neka prepozna njihovu mudrost i prizna njihovu moralnu vrijednost.

Nikoga ne će iznenaditi što se moj svjetonazor temelji na Bibliji i rabinskim komentarima. U ključnim pitanjima spolnosti i filijacije, on počiva na komplementarnosti između muškarca i žene. U ovom se eseju pozivam isključivo na Knjigu postanka i namjerno ne spominjem zabranu homoseksualnosti iz Levitskog zakonika, jer smatram da se ovdje ne radi o homoseksualnosti (činjenica je da ona postoji neovisno o tome što ja kao rabin o tome mislim), nego o tome da bi moglo doći do nepopravljive konfuzije u rodoslovlju, u statusu (dijete-subjekt postaje dijete-objekt) i u identitetu, do konfuzije koja bi mogla naškoditi cijelom društvu jer se u korist jedne male manjine zanemaruje opće dobro.

Dodao bih i to da me moja biblijska vizija svijeta, u kojoj je pravda središnje načelo, prirodno vodi tome da snažno osuđujem svaku fizičku i verbalnu agresiju na homoseksualne osobe i da se borim protiv toga, jednako kao što snažno osuđujem rasističke i antisemitske čine i borim se protiv njih.

Zahvaljujem T. Collin, J.P. Winter, M. Gross, B. Bourges i L. Roussel na bogatstvu njihovih razmišljanja koja su hranila ovaj projekt i izražavam svoju zahvalnost Joël Amar za dragocjenu pomoć pri nastajanju ovoga eseja.

PRVI DIO:

Analiza argumenata na koje se pozivaju pristalice jednog novog zakona

Homoseksualni brak u ime jednakosti?

Ono što se čuje:

„Homoseksualci su žrtve diskriminacije. Oni, kao i heteroseksualci, moraju imati pravo na brak.“

Ono što se često zaboravlja reći: Argument „braka za sve“ one koji se vole jednostavno ne stoji: to što se ljudi vole ne znači da sustavno imaju pravo na brak, bili oni heteroseksualci ili homoseksualci. Na primjer: muškarac se ne može vjenčati s već udatom ženom, čak i ako se vole. Isto tako, žena se ne

3

može vjenčati s dvojicom muškaraca samo zato što ih obojicu voli i samo zato što obojica žele biti njezini muževi. Ili na primjer, otac se ne može vjenčati sa svojom kćerkom čak i ako se vole samo očinski i kćerinski.

U ime jednakosti, tolerancije, borbe protiv diskriminacije i tolikih drugih načela, ne može se dati pravo na brak svim ljudima koji se vole.

Ovdje nije upitna iskrenost ljubavi, a razumljivo je da zaljubljeni ljudi žele da njihova ljubav bude priznata. Svejedno postoje stroga pravila koja danas ograničavaju i koja će sutra nastaviti ograničavati veze kojima je dopušteno i one kojima nije dopušteno sklopiti brak. U tom smislu, brak za sve je samo krilatica, jer dopuštanje homoseksualnog braka ne bi ukinulo nejednakosti i diskriminaciju svih koji se vole, a kojima i dalje ne će biti dopušteno da se vjenčaju.

Argument „braka za sve“ zamagljuje pogled na dva aktualna stajališta prema braku.

U svjetonazoru koji dijelim s velikim brojem ljudi, bili oni vjernici ili ne, brak nije samo priznavanje ljubavi. To je institucija, koja savez muškarca i žene povezuje sa slijedom naraštaja. To je institucija obitelji, ćelije koja stvara odnos neposredne filijacije među njezinim članovima. Brak nije samo zajednički život dviju osoba; on organizira život jedne Zajednice koja se sastoji od potomaka i predaka. U tom smislu, brak je temeljni čin u izgradnji i stabilnosti kako pojedinaca tako i društva.

Jedan drugi svjetonazor brak smatra zastarjelom i nadiđenom institucijom, apsurdnim nasljedstvom jednog tradicionalnog i otuđujućeg društva. No, nije li onda paradoksalno čuti da se predstavnici tog istog svjetonazora zalažu za homoseksualni brak? Zašto oni i one koji odbijaju brak i radije žive u slobodnoj vezi danas defiliraju uz LGBT aktiviste da bi ih podržali u njihovoj borbi za homoseksualni brak?

Bez obzira na svjetonazor, jasno se vidi da iza „braka za sve“ stoji supstitucija: instituciju koja ima pravnu, kulturalnu i simboličku težinu zamijenio bi pravni aseksualni predmet koji potkopava temelje pojedinca i obitelji.

Zar bi u ime jednakosti i borbe protiv diskriminacije trebalo dokinuti svaku spolnu referencu u odnosima između građana i Države, počevši s ceremonijom vjenčanja i obiteljskom knjižicom koja se daje na kraju te ceremonije?

Homoseksualni brak u ime zaštite supružnika?

Ono što se čuje:

„Poslije smrti partnera ili u slučaju razdvajanja homoseksualne osobe bivaju obespravljene i osiromašene. Homoseksualni brak bi riješio taj problem.“

Ono što se često zaboravlja reći: Smrt i razdvajanje su trenutci bola i patnje. Mogu biti uzrokom vrlo teških socijalnih problema, na primjer kada je riječ o stanovanju. To vrijedi za sve parove, bili oni heteroseksualni ili homoseksualni, vjenčani, paksirani ili u slobodnoj vezi. Kada se na brak gleda iz konkretnog ugla stanovanja, materijalne razine življenja, dugova, poreza, nasljedstva… brzo se vidi da se brak ne može svesti na afektivni angažman i nejasno obećanje međusobne pomoći. Obećanje jednoga dana može postati pravno pitanje. Stalo mi je do toga da svaki čovjek bude zaštićen, bez obzira na spol osobe koja je otišla nakon određenog razdoblja zajedničkog života.

U pitanju zaštite supružnika počeo bih s nečim posve razvidnim. Brak, kao i PACS, povlači za sobom prava i obveze samo ako je bio sklopljen. Drugim riječima, autorizacija homoseksualnog braka u Francuskoj ne jamči automatski zaštitu svih pojedinaca u svim homoseksualnim parovima. Potrebno je da se oba partnera hoće i vjenčati! Ista stvar vrijedi i za heteroseksualne parove, od kojih veliki broj živi u slobodnoj vezi.

Ako sve veći broj heteroseksualnih parova bira PACS (prema podatcima INSEE, paragraf 1.8), vjerojatno u tome nalaze neke prednosti, napose što se tiče ekonomskih i pravnih parametara koji određuju njegov materijalni okvir (stanovanje, porezi, socijalna zaštita…) Na Internetu se lako mogu naći tablice koje uspoređuju brak i PACS u svim tim parametrima.

4

Ako u slučaju PACS-a neke dispozicije nisu automatske, one su ipak moguće. Uzimam za primjer nasljedstvo. Paksiran partner može naslijediti s istim ogradama i ograničenjima kao i bračni drug, samo što njegov partner mora napisati oporuku u kojoj ga navodi kao nasljednika. Kod PACS-a kao i kod braka, nasljedstvo dobiveno od partnera isključeno je iz ostatka nasljedstva.

Podrobna analiza tablica, točku po točku, pokazuje da je razlika između ovih dviju formula malena. Postavlja se samo pitanje kompenzacije u slučaju razdvajanja, koje povlači sa sobom značajni pad razine života za jednog od supružnika, čak i kad se ovaj, u slučaju PACS-a, može obratiti sucu za obiteljska pitanja da donese odluku o zajedničkom vlasništvu i eventualnim dugovima.

Nemam namjeru točku po točku analizirati te komparativne tablice.

Želja mi je da se iznađu rješenja, da u slučaju smrti ili razdvajanja paksirani supružnik bude jednako dobro zaštićen kao i bračni. Napose želim naglasiti da, s obzirom na sve što već postoji u Francuskoj u okviru PACS-a, zaštita supružnika ne može biti razlogom da se dopuštanjem homoseksualnog braka instituciju braka dovede tako radikalno u pitanje.

Homoroditeljstvo u ime ljubavi?

Ono što se čuje:

„Najvažnija je ljubav. Homoseksualni par djetetu može dati mnogo ljubavi, katkada i više nego heteroseksualni par.“

Ono što se često zaboravlja reći: Ljubav nije dovoljna, iako je jasno da sposobnost homoseksualaca za ljubav nije upitna. Jedna je stvar voljeti dijete, druga je stvar voljeti ga ljubavlju koja strukturira. Nema sumnje da homoseksualne osobe imaju jednake sposobnosti kao i heteroseksualne ljubiti dijete i pokazati mu tu ljubav, ali uloga roditelja ne svodi se samo na ljubav prema njihovoj djeci. Svesti roditeljske veze na afektivnu i edukativnu dimenziju značilo bi zanemariti činjenicu da je filijacija psihički vektor i da je ona temeljna za djetetov osjećaj identiteta.

Sve emocije svijeta nisu dostatne da bi stvorile temeljne psihičke strukture koje odgovaraju djetetovoj potrebi da zna odakle dolazi. Dijete se, naime, izgrađuje postajući različito, a to pretpostavlja da zna kome nalikuje. Dijete ima potrebu znati da je proizašlo iz ljubavi i sjedinjenja jednog muškarca - njegovog oca, i jedne žene - njegove majke, zahvaljujući spolnoj razlici koja postoji između njegovih roditelja. I posvojena djeca znaju da su proizašla iz ljubavi i želje svojih roditelja, iako ih oni nisu donijeli na svijet.

Otac i majka djetetu ukazuju na njegovo rodoslovlje. Dijete treba jasno i suvislo rodoslovlje da bi se moglo pozicionirati kao pojedinac. Ono što je oduvijek činilo čovjeka i što će ga zauvijek činiti je riječ u spolnom tijelu u rodoslovlju.

Imenovati filijaciju ne znači samo reći tko će dijete odgajati, s kim će ono imati emocionalne odnose, tko će biti njegov odrasli „referent“, nego i odnosno prije svega djetetu omogućiti da se pozicionira u lancu naraštaja.

Sustav na kojem se temelji naše društvo već stoljećima je rodoslovlje po dvostrukoj liniji, očevoj i majčinoj. Trajnost tog sustava svakom pojedincu jamči da može naći svoje mjesto u svijetu u kome živi, budući da zna odakle dolazi. Već u predškolskim razredima, jedna od čestih zadaća koje se zadaje djetetu je da nacrta svoje genealoško stablo. Zahvaljujući toj vježbi, ono će se moći postaviti u odnosu prema svom ocu i svojoj majci, i u odnosu prema društvu.

Rizik da se nepopravljivo pobrka lanac naraštaja danas je golem. Kao što se ne može uništiti temelje kuće a da se ona ne sruši, ne može se odustati od temelja našega društva a da ga ne dovedemo u opasnost.

Homoroditeljstvo ne podrazumijeva rodbinske veze. Izraz „homoroditeljstvo“ (homoparentalité) bio je izmišljen da bi se omogućilo homoseksualnim osobama koje ne mogu biti roditelji jednom djetetu da to budu. Ta nova riječ, iskovana da bi ustanovila načelo homoseksualnog roditeljskog para i dala pravnu mogućnost da se jednom djetetu dadne dvoje

5

„roditelja“ istoga spola zapravo je čista fikcija: brak i roditeljstvo ne temelje se na spolnosti pojedinaca, nego na spolu, dakle na antropološkoj razlici između muškaraca i žena.

I tako, zanemarujući razliku muško - žensko i stavljajući naglasak na razliku heteroseksualno - homoseksualno, homoseksualne osobe ne traže rodbinsko roditeljstvo (parenté) (očinstvo ili majčinstvo) koje podrazumijeva biološku vezu koja sjedinjuje dijete (rođeno - engendré) s njegova dva roditelja (roditelji - géniteurs), nego „roditeljevanje“ (parentalité), koje ulogu „roditelja“ svodi na obavljanje edukativne funkcije. Pa ipak, čak i kad s radi o posvojenoj djeci, oni ne trebaju samo odgajanje, nego re-kreiranje filijacije.

Zato ovdje treba snažno ustvrditi da biti otac ili majka nije samo afektivno, kulturalno ili društveno pitanje. Izraz „roditelj“ nije neutralan: on ima spolne konotacije. Prihvatiti izraz „homoroditeljstvo“ znači riječi „roditelj“ oduzeti njezinu neotuđivu tjelesnu, biološku i fizičku dimenziju.

Udruga gay i lezbijskih roditelja i budućih roditelja (APGL - l’Association des Parents et futurs parents Gays et Lesbiennes) predlaže nekoliko zamjena za riječ „roditelj“ ovisno o mogućim ulogama i statusu: „su-roditelj“, „homoroditelj“, „majka za drugoga“, „biološki roditelj“, „zakonski roditelj“, „socijalni roditelj“, „drugi roditelj“. Malo je vjerojatno da se dijete može prirodno i na strukturirajući način postaviti prema takvoj terminologiji.

Homoroditeljstvo u ime pravne zaštite?

Ono što se čuje:

„Homoroditeljstvo de facto postoji: stotine tisuća djece odgajaju homoseksualni parovi. Treba stvoriti pravni okvir za zaštitu te djece.“

Ono što se često zaboravlja reći: Zakon već omogućuje organizaciju svakodnevnog života ponovno sklopljenih obitelji. Članak 372 Građanskog zakona kaže da vršenje roditeljskog autoriteta pripada ocu i majci djeteta i da roditelji svoj autoritet ne mogu proizvoljno prepustiti trećoj osobi. Zauzvrat, Građanski zakon predviđa mogućnost da se roditeljski autoritet delegira trećoj osobi na odluku suca (čl. 377 ss Code civil). Delegiranje može biti totalno (ono se odnosi na sva prava u odnosu na dijete osim pristajanja na posvajanje), ili djelomično (ono se odnosi na samo neke vidove, kao što je čuvanje ili nadziranje). Samo obiteljski sudac može odlučiti o delegaciji ili vraćanju roditeljskog autoriteta.

Kod mehanizma delegacije nezgodno je to što se ono što je delegirano trećoj osobi oduzima roditeljima. Zato, suočeni s rastućim fenomenom ponovno sklopljenih obitelji, mehanizam je bio ublažen 2002. godine (Zakon br. 2002-305 od 4.3.2002. o roditeljskom autoritetu) i sada daje obiteljskom sucu mogućnost da, zbog potreba odgoja djeteta i u suglasnosti s njegovim roditeljima, organizira podjelu roditeljskog autoriteta (članak 377-1 du Code civil).

Takva podjela dopušta da se vršenju roditeljskog autoriteta pridruži treća osoba, a da roditelj pri tom ne gubi svoje prerogative.

Homoseksualna partnerica roditeljski autoritet već sada može dijeliti s djetetovom majkom. Pitanje može li se podjela roditeljskog autoriteta s trećom osobom vršiti unutar homoseksualnog para već se postavilo na Kasacijskom sudu, koji je prihvatio da se roditeljski autoritet može dijeliti između majke i njezine homoseksualne partnerice (Kasacijski sud, 24. veljače 2006). U svojoj presudi, Kasacijski sud tvrdi da se Građanski zakon „ne protivi da jedna majka koja je jedini nositelj roditeljskog autoriteta njega djelomično ili u cjelini delegira ženi s kojom živi u stalnoj i trajnoj vezi, čim okolnosti to traže i čim je ta mjera u skladu s najboljim interesom djeteta“. „Prosuđeno je da u sličnim okolnostima najbolji interes djece može opravdati da se roditeljski autoritet dijeli između majke i njezine partnerice“, objasnio je Kasacijski sud.

Nije potrebno dodavati još jedan zakon. Francusko pravo je dovoljno bogato da bi moglo odgovoriti na situacije u kojima se danas nalaze ponovno sklopljene obitelji, uključujući i homoroditeljske „obitelji“. Umjesto da dodajemo nove zakone, ne bi li jednostavno trebalo

6

razmisliti kako da se bolje upozna ono što već postoji i što odgovara postojećim situacijama? Bolje upoznavanje s postojećim zakonima omogućilo bi njihovo puno korištenje i nalaženje prikladnih rješenja po mjeri, da bi „su-roditelj“ ili netko treći mogao biti pridružen vršenju roditeljskog autoriteta u odnosu na dijete, ako se to pokaže potrebnim i u interesu tog djeteta.

Posvajanje u ime prava na dijete?

Ono što se čuje:

„Homoseksualci su žrtve diskriminacije. Oni, kao i heteroseksualci, moraju imati pravo imati djecu.“

Ono što se često zaboravlja reći: Ne postoji pravo na dijete. Pravo na dijete ne postoji ni kod homoseksualaca ni kod heteroseksualaca. Nitko nema pravo imati dijete samo zato što želi imati dijete.

Ne, pravo na dijete ne postoji ni za heteroseksualce ni za homoseksualce. Par koji želi imati dijete može se sjediniti da bi ga začeo. Par koji želi posvojiti dijete može pokrenuti potrebnu proceduru, ali nijedan od tih parova nema pravo na dijete koje želi samo zato što ga želi. Heteroseksualnom paru se može odbiti posvajanje ako se procijeni da ne postoje optimalni uvjeti za djetetovu izgradnju. Može se, na primjer, procijeniti da je bolje dijete povjeriti nekom mladom i zdravom paru nego nekom starijem paru slaba zdravlja.

Kada bi se homoseksualnim parovima dalo pravo na dijete, svi bi se heteroseksualni parovi kojima je odbijeno posvajanje osjetili na ovaj ili onaj način diskriminirani, i imali bi razloga za sebe zahtijevati to isto pravo.

Ma koliko bolna bila, neplodnost ne znači da netko ima pravo na dijete. Ima ljudi koji su neplodni ili nesposobni za prokreaciju zbog bolesti, poodmaklih godina, celibata ili spolne konfiguracije para. Ne može se poreći patnju koju proživljavaju homoseksualni parovi, ženski ili muški, zbog svoje neplodnosti – istu patnju proživljavaju heteroseksualni parovi koji ne mogu imati potomstvo. Homoseksualni parovi danas traže da se njihova patnja prizna i smanji, ali nitko nema pravo smanjivati svoj teret na račun drugoga, a još manje preko leđa nedužnih i malenih. Patnja neplodnog para nije dostatan razlog da bi taj par dobio pravo na posvajanje.

Dijete nije objekt prava nego subjekt prava. Govoriti o „pravu na dijete“ je neprihvatljiva instrumentalizacija. Ako svi koji hoće dijete imaju pravo na dijete, onda dijete postaje predmet. U aktualnoj raspravi, u govoru onih koji traže posvajanje od strane homoseksualnih parova, djeteta kao osobe, kao subjekta nema. Zato mogu izbjeći pitanje na što bi dijete moglo imati pravo, što bi djetetu moglo trebati, voli li više imati jednog oca i jednu majku ili dvoje roditelja istoga spola. Ovdje lakomislenost katkada graniči s cinizmom. Pravo djeteta je radikalno različito od prava na dijete. To je pravo temeljno. Sastoji se napose u tome, da se djetetu pruži obitelj u kojoj će imati maksimalne šanse da se najbolje izgradi.

Posvajanje u ime djece koja čekaju na posvajanje?

Ono što se čuje:

„Nekoliko tisuća djece čeka na posvajanje i bolje je za njih da ih posvoji homoseksualni par nego da ostanu u sirotištu.“

Ono što se često zaboravlja reći: Posvojeno dijete više od bilo kojeg drugog djeteta treba oca i majku. Napušteno dijete proživjelo je dubok unutarnji lom. Napušteno dijete traži svoje parametre i želi naći ono što je izgubilo. U najdubljoj dubini, instinktivno, želi se naći što je bliže moguće temeljnoj ćeliji koja mu je dala život: ocu i majci. Posvojeno dijete mora se suočiti s dvostrukom traumom činjenice da je bilo napušteno i da ima dvostruki obiteljski identitet. Više od bilo kojeg drugog djeteta, ono treba jasnu biološku filijaciju. Više od bilo kojeg drugog djeteta, ono ne

7

vjeruje da je plod ljubavi. Nije bilo željeno, njegove oči nisu ničije oči i ne prepoznaje se ni u kome u svojoj adoptivnoj obitelji. Često se događa da posvojeno dijete odbije jedno od roditelja. Zato je važno da se može identificirati s dvoje roditelja različitih spolova: s majkom, jer se mora pomiriti sa ženom; s ocem, da bi moglo prepoznati nazočnost muškarca bez koga ga njegova majka nije mogla začeti.

Zbog svega toga bi posvajanje od strane homoseksualnog para moglo još otežati traumu napuštenog djeteta, jer bi lanac filijacije bio dvostruko prelomljen: u realnosti zbog napuštanja, i na simboličan način zbog homoseksualnosti svojih adoptivnih roditelja. Smije li se od djeteta koje je već bilo ranjeno tražiti da se prilagodi emocionalnoj situaciji svojih roditelja, koja je drugačija od velike većine roditelja druge djece, i od situacije za kojom dijete teži? Mora li se posvojeno dijete prilagođavati emocionalnom izboru svojih roditelja?

Posvajanje postoji da bi se djetetu dala obitelj, a ne obrnuto. Posvajanje ima za cilj ispraviti nevolju u kojoj se dijete nalazi. Zato je bitno dobro razlučiti razloge zbog kojih neki par želi posvojiti dijete: posvaja li se dijete zbog njega samoga ili da bi zadovoljilo potrebe toga para? Želi li par pomoći djetetu da izađe iz nevolje u kojoj se nalazi ili želi pomoći samom sebi u bolnoj situaciji nemogućnosti imati dijete? Razumije se da nijedan par ne posvaja dijete ako ne osjeća potrebu za tim. Pa ipak, treba paziti da interes djeteta bude na prvom mjestu, kao što to kaže naš obiteljski zakon: svako dijete ima pravo na obitelj, u prvom redu svoju vlastitu, a ako nje nema, onda na onu koja će postati njegova adoptivna obitelj, ako je to za njegovo dobro. Zato treba podsjetiti da željeti dijete nije dostatno da bi se dijete posvojilo, i da sva sućutna prividno lagana rješenja nisu uvijek dobra rješenja: u ime dobra mogu se nanijeti mnoge rane.

Novi oblici homoroditeljstva u ime jednakosti?

Ono što se čuje:

„Pojam roditeljstva se mijenja, napose zbog medicinski potpomognute oplodnje. O tome treba voditi računa u zakonodavstvu.“

Ono što se često zaboravlja reći: Lezbijska i feministička udruga „Les Biens Nées“ na svojoj Internet stranici nabraja četiri oblika homoroditeljstva, ako ono bude zakonski dopušteno: „Može proizaći iz obiteljskog preslagivanja poslije heteroseksualne veze s partnerom istoga spola. Može nastati kao sustav su-roditeljstva u kojemu se homoseksualci i lezbijke dogovore da će imati dijete koje će se rasti u obje obitelji. Može proizaći i iz posvajanja. Konačno, može proizaći iz umjetne ili medicinski potpomognute oplodnje“.

Ovih nekoliko redaka nisu ni konceptualni okvir, ni praktični vodič, nego prava platforma političkih zahtjeva za novim pravima u korist homoseksualnih osoba. Kada bi homoseksualni brak bio dopušten u ime jednakosti, zašto bi se jednakost prestala primjenjivati na roditeljstvo – riječ koja je zamijenila majčinstvo i očinstvo, kao što smo to već naglasili?

LGBT aktivisti pokušavaju nametnuti ideju da bi to bilo u neskladu s načelom jednakosti, dakle da bi to bilo nepravda, i marginaliziraju činjenicu da se dijete uvijek rađa iz veze muškarca i žene – pa i onda kada je riječ o potpomognutoj oplodnji. Oslanjaju se na taj „nesklad“ kao na polugu da bi postigli još više – napose pristup medicinski potpomognutoj oplodnji za lezbijske parove.

Time potvrđuju da je dopuštanje braka za homoseksualce za mnoge od njih zapravo Trojanski konj. Imaju mnogo ambiciozniji projekt: poricanje svake spolne razlike (vidi dolje poglavlje 2.1).

Novi oblici homoroditeljstva otvaraju put izluđujućim kombinacijama. Na primjer, jedna lezbijka svoje jajašce donira svojoj partnerici koja si ga da implantirati i tako nosi dijete toga „para“. Spermije može donirati neki muški homoseksualni par koji će onda imati ulogu „su-roditelja“ toga djeteta – koje onda ima četvoro roditelja. Ili, ako muški homoseksualni par ne može ili ne želi ulaziti u takvo „partnerstvo“ s neki lezbijskim parom, može zatražiti usluge

8

neke „zamjenske majke“, ali samo u nekoj stranoj zemlji – što postavlja pitanje priznanja i prava toga djeteta u trenutku njegova povratka u Francusku.

Ovakva kombinatorika danas je realnost. To nitko ne može poreći, iako nitko ne može točno i precizno reći o kojim se brojkama radi (ako netko ne dokaže suprotno, pretpostavimo da je to krajnje minorno u odnosu da 827.000 registriranih poroda u Francuskoj 2011.) Ovakva kombinatorika sadrži dva zahtjeva. Dopustiti nove oblike homoroditeljstva zato što već postoje. Stvoriti zakon koji će svakome omogućiti pristup istima, zato što se to sada obavlja u inozemstvu pa je skupo i izvor nejednakosti.

Svima je jasno da na mnogim područjima života prekršaj, dakle nepoštovanje zabrane, ne može biti dostatan razlog da se ukine zabrana. Drugim riječima, stvarno postojanje činjenica nije dostatno da bi one postale zakonska stvarnost. To vrijedi i za nove oblike homoroditeljstva.

Svima je isto tako jasno da je ulog koji stoji iza medicinski potpomognute oplodnje s jedne strane i trudnoće (nošenja djeteta) za drugu osobu s druge strane mnogo veći nego samo pitanje homoroditeljstva, i da je širi od obiteljskog zakona. Zato je ključno da se ta pitanja i dalje rješavaju isključivo u okviru zakona o bioetici, i da taj okvir ne postane taocem onih zahtjeva, koji bi željeli maknuti svaku spolnu razliku iz našega društva.

Zakon i opće dobro u brojkama.

Ono što se čuje:

„To se odnosi na stotine tisuća odraslih i djece. Francuzi su skloni homoseksualnom braku. Druge su ga zemlje već odobrile. Zašto zaostajati?“

Ono što se često zaboravlja reći: Brojke o kojima se govori („stotine tisuća“) bile su jako precijenjene 1999. kada se govorilo o PACS-u i precijenjene su 2012. kada je riječ o homoseksualnom braku.

1999. je trebalo pod hitno prihvatiti PACS jer se govorilo da se 5 milijuna ljudi želi „paksirati“. Analize INSEE (Nacionalnog instituta za statistiku i proučavanje ekonomije - Institut national de la statistique et des études économiques) danas kažu da je između 2000. i 2010. potpisano 904.746 PACS-ova, od čega samo 7 % između osoba istoga spola (dakle 63.609 PACS-ova u 11 godina). Ista licitacija je na djelu danas: zakonski prijedlog tvrdi da u Francuskoj ima 3,5 milijuna gay i lezbijskih osoba, i od Udruge gay i lezbijskih roditelja i budućih roditelja (APGL - l’Association des Parents et futurs parents Gays et Lesbiennes) uzima podatak da 45 % lezbijki i 36 % gay osoba žele imati djecu. Ako usporedimo te tri brojke, došli bismo na oko 700.000 homoseksualnih brakova.

Korisno je dodati da u Španjolskoj, zemlji s 46 milijuna stanovnika, ima oko 3.100 homoseksualnih brakova godišnje, nakon što je prve godine, 2006., bilo 4.300 brakova.

Ni broj djece koja žive u homoseksualnim „obiteljima“ se ne slaže.

APGL smatra da bi hitno trebalo donijeti zakon, jer u Francuskoj roditelji istoga spola navodno odgajaju 300.000 djece. Uz ove brojke koje daju aktivisti, korisno je pročitati radove

9

Nacionalnog instituta za demografsko proučavanje (INED – Institut national d'études démographiquess), državne institucije koja obrađuje sve demografske teme: INED procjenjuje da djece na koje se to odnosi ima između 24.000 i 40.000. Brojka koju je lako provjeriti i koja nije sporna je broj članova udruge APGL: u cijeloj Francuskoj ima ih 1.800.

Dopuštanje homoseksualnog braka ne znači nikakav progres niti napredak jedne nacije. Često se čuje da je Francuska u zaostatku u odnosu na druge zemlje koje su dopustile homoseksualni brak ili posvajanje u okviru građanske unije.

Pojam zaostatka zavrjeđuje da se o njemu razmisli. Da bismo kao nacija bili na vodećem mjestu, bi li bilo dovoljno dopustiti što je više moguće stvari koje su u drugim zemljama zabranjene?

Znak za progres i napredak jedne nacije za mene je, onkraj tradicionalnih socijalnih, ekonomskih, obrazovnih ili istraživačkih pitanja, blagostanje stanovništva i njegovo povjerenje u budućnost. Po pitanju društvene pravde, zar ne postoje toliki drugi međunarodni parametri po kojima možemo vidjeti da smo u nekim stvarima u zaostatku, a u drugima daleko ispred drugih?

Mogli bismo se pridružiti svjetskoj utakmici, ali bi prije toga trebalo dokazati da je uključivanje u tu utrku od općeg interesa za cijelu naciju. Mogli bismo govoriti i o plasmanu koji imamo kad je riječ o pravima koja imaju manjine, ali ne bi li i tu prioritet bio integracija nekih manjina unutar Republike, i napose smanjivanje broja rasističkih, antisemitskih i homofobnih agresija?

Trebalo bi uzeti u obzir javno mišljenje o društvenoj prihvatljivosti svih zahtjeva i posljedica koje oni mogu uzrokovati.

Tijekom posljednjih deset godina, nekoliko instituta za ispitivanje javnoga mišljenja redovito je objavljivalo ankete na reprezentativnim uzorcima stanovništva od 18 godina naviše, s odgovorima na pitanje jesu li skloni ili se protive homoseksualnom braku i posvajanju djece od strane osoba istoga spola. Ova dva pitanja postavljena su iz kuta dodavanja prava homoseksualnim osobama, a u pozadini imaju borbu za jednakost i protiv diskriminacije.

Ne može se poreći da iz tih ispitivanja proizlazi da postotak Francuza koji su skloni homoseksualnom braku u posljednjih deset godina stalno raste, i da u najnovijem istraživanju IFOP-a u kolovozu 2012 glasi 65 %. Rezultati su nešto više iznijansirani kad je riječ o posvajanju od strane parova istoga spola budući da je, po tom istom istraživanju, 53 % Francuza tome sklono, ali je postotak pozitivnih odgovora u godinu dana pao za 5 %.

Bilo bi korisno raspravljati o politici koja činjenice pretvara u zakone čim su ispitivanja javnoga mišljenja ustanovila da je većina za, ili drugim riječima, bilo bi korisno raspravljati o društvenoj prihvatljivosti tih činjenica. Ta bi nas rasprava udaljila od naše teme o homoseksualnom braku i homoroditeljstvu.

Na mnogim područnima svima je jasno da je mišljenje promjenjivo. Ako javno mišljenje na neku temu prelazi 50 %, to još uvijek ne može biti dostatan razlog za izglasavanje nekog zakona niti argument za odluku da rasprava nije potrebna.

Ako se ispitivanja javnog mišljenja smatra društvenim kompasom, ne bi li trebalo pitati Francuze što misle o svim zahtjevima LGTB aktivista koje postavljaju u ime jednakosti i borbe protiv diskriminacije? Ne bi li pitanja trebalo postaviti iz ugla gledanja posvojene djece, ili tu djecu pitati kakve su konkretne posljedice brisanja spolnih razlika u njihovom svakodnevnom životu? Dva pitanja koja se redovito postavljaju već deset godina zapravo ne dopuštaju da se doista vidi što ispitanici misle o svemu onome što je povezano s homoseksualnim brakom i homoroditeljstvom. Kada se ista pitanja postave iz drugog kuta gledanja i kada se traži isključiv izbor i definiciju prioriteta, odgovori su bitno drugačiji.

Dokaz: ispitivanje koje je IFOP (Francuski institut za proučavanje javnog mišljenja - Institut français d'opinion publique) obavio 25. i 28. rujna 2013., koje je objavljeno 10. listopada. Kada se pita koji od dva načela treba prioritetno jamčiti, 63 % Francuza (48 % simpatizera ljevice i 70 % simpatizera desnice) misle da posvojena djeca trebaju imati i oca i majku, dok 34 % Francuza (49 % simpatizera ljevice i 17 % simpatizera desnice) misle da homoseksualni parovi trebaju moći posvajati djecu.

10

DRUGI DIO:

Iza argumenata – konfrontacija dvaju svjetonazora

LGTB aktivisti poriču spolnu razliku

„Rodna teorija“ Rodnu teoriju najprije su koristile feministice u svojoj borbi za jednakost spolova, a onda su je preuzeli homoseksualni aktivisti u svojoj borbi za ukidanje razlike među spolovima. Šezdesetih godina, anglosaksonski feministički pokreti prokazivali su socijalne razlike između muškaraca i žena koje su postojale samo zato što nisu istoga spola. Te su ideje dovele do stvaranja pojma „roda“, koji se može definirati kao socijalna uloga koja se pripisuje spolu. Rod se odnosi na normu, na društveni standard koji se smatra muškim ili ženskim. Drugim riječima, on definira razliku i hijerarhizaciju društvenih odnosa između muškaraca i žena ovisno o njihovu spolu.

Po njima, spol je taj koji ženu sustavno drži u podređenom položaju.

Dok se spol odnosi na biološke razlike između muškarca i žene, rod se odnosi na društvene razlike koje proizlaze upravo iz te spolne razlike. Rod je dakle ono što bi se moglo nazvati „društvenim spolom“. Teorije koje pojedince drže u ulogama, poslovima ili slikama kao što su „muškarac na poslu a žena u kući“ bivaju prokazane kao ugnjetavačke.

„Nitko se ne rađa kao žena, nego to postaje“ Rodni teoretičari misle, poput Simone de Beauvoir, da se nitko „ne rađa kao žena, nego to postaje“ upravo zbog „rodnih karakteristika“ koje su velikim dijelom kulturna konstrukcija, protiv koje se treba boriti. Po njima, čovjek se rađa „neutralan“, a društvo svakom muškarcu nameće da bude muško jer je muškoga spola, i svakoj ženi da bude žensko jer je ženskoga spola, sa svim nejednakostima koje to podrazumijeva.

Ti teoretičari ne definiraju pojedinca po njegovom spolu (muško ili žensko), nego po njegovoj spolnosti (homo, hetero…). Oni brišu biološku i anatomsku dimenziju koja razdvaja dva spola, i vide samo mnoštvo rodova koje nameće kultura i povijest.

Feministički pokreti smatraju da je spolnost pojedinca društvena i kulturna konstrukcija, dakle neprirodna, zato prokazuju društvene odnose i zahtijevaju kulturu koja će štititi žene. Ta zaštita, između ostaloga, uključuje odricanje od heteroseksualnosti.

„Queer teorija“: ukinuti spolne razlike kao prirodnu datost

Najradikalniji teoretičari idu još i dalje: žele ukinuti sve razlike između muškaraca i žena i postići savršenu jednakost među njima.

U ime te jednakosti smatraju da svaka razlika uključuje nejednakost (iako između razlike i nejednakosti ne postoji nikakva antinomija: suprotnost od jednakosti nije razlika, a jednakost nije u kontradikciji sa spolnošću), i zahtijevaju ukidanje spolne razlike između muškaraca i žena (smatrati da je razlika problem, koji paradoks u društvu u kojemu svi hoće biti prihvaćeni u svojoj različitosti!).

Budući da spolna razlika ženu navodno održava u podređenom položaju, jednakost bi nužno trebala ići preko nerazlikovanja spolova. Čini se dakle da je konačni cilj feminističke revolucije ne samo ukinuti muške privilegije, nego i razlikovanje spolova. Ako je rod društvena konstrukcija, onda svaka društvena reprezentacija spolnosti postaje

11

konstruirana, stečena i umjetna. Malo pomalo, spol kao prirodna kategorija dovodi se u pitanje a spolnost kao prirodna datost se relativizira.

Poricanje spolnosti Queer teorija (na engleskom to znači bizarno, čudno, u suprotnosti prema ispravnom) rodnu teoriju tjera u krajnost i predbacuje joj da je izgrađena na heteroseksističkoj pretpostavci: smatrati samim po sebi razumljivim da je heteroseksualnost norma i da je ta spolna orijentacija superiorna. Od trenutka kada heteroseksualnost više nije sama po sebi razumljiva, mogu se predvidjeti svi mogući oblici spolnosti.

Queer teorija traži stvaranje jedne nove antropologije koja ne će biti podređena „obveznoj heteroseksualnosti“ ili „heteroseksualnosti koja se sama po sebi podrazumijeva“. Cilj je vraćanje na primitivno stanje u kojemu navodno nije postojala spolna ili rodna razlika. Queer teorija hoće dokinuti percepciju koja uključuje „rodnu razliku“ pojedinaca kao i svako „rodno različito“ korištenje riječi, tako da „muškarac“ ili „muško“ može označavati žensko tijelo, zato što samo tijelo više nije nikakva stvarnost. Budući da je samo socijalna konstrukcija, spolni identitet ni na koji način ne određuje psihu pojedinca. Zato spolni identitet uopće ne treba uzimati u obzir.

Od političkog projekta da se spolni identitet zamijeni spolnim usmjerenjem…

Umjesto spolnog identiteta koji dokida, queer teorija predlaže „spolno usmjerenje“ koje svaki pojedinac bira ovisno o rodu koji mu se nameće kao njegova unutarnja bit.

Queer teorija razlikuje spol (kao nešto što je zadano) i spolnost (kao ponašanje) i brani ideju po kojoj netko može biti fizički muško a psihički žensko i obrnuto. Neovisno o svojoj biologiji i rodu, pojedinac može imati homoseksualne, heteroseksualne, biseksualne ili aseksualne želje.

Queer teorija pojedinca dakle poziva da izađe iz okova „muškarca“ ili „žene“ koje nije izabrao, i da se izrazi onako kako sam sebe doživljava. Na primjer, biološki muškarac koji se smatra ženskoga „roda“ može imati heteroseksualnu želju i zato živjeti s drugim muškarcem.

U toj perspektivi, spolno usmjerenje koje pojedinac bira nije ništa definitivno i može se tijekom života mijenjati. Budući da je rod konstruiran, može biti i de-konstruiran. Muškost i ženskost postaju tek uloge koje netko može po volji igrati ili ne igrati, parodirati ili mijenjati. Žene, muškarci, heteroseksualci, homoseksualci, biseksualci ili transseksualci… U tom vrzinom kolu rodova, pojedinci si uvijek iznova fabriciraju i prefabriciraju spolne identitete.

U ime tolerancije, promicatelji queer teorije traže društveno priznavanje svih oblika spolnog usmjerenja: homo, bi, trans… ali tolerancija ovdje igra ulogu Trojanskog konja u borbi protiv heteroseksualnosti, društvene norme koju smatraju nametnutom i nadiđenom, budući da se temelji na spolnoj razlici.

… do političkog projekta razaranja braka Očito je da je ova borba usmjerena protiv sadašnjeg obiteljskog modela, koji se smatra društvenom uvjetovanošću i preprekom za izražavanje „vlastitog dubokog ja“: roda (a medicina i administracija moraju se prilagoditi tom izboru spolne pripadnosti).

Ako više nije primaran spolni identitet pojedinaca, nego njihova spolna usmjerenost, ako osoba koja je fizički muško može biti psihički žensko i obrnuto, zašto se ne bi institucionalizirala veza između dviju osoba bez obzira tko one bile? Napose, u ime čega im se ne bi povjerilo djecu, budući da su svi modeli jednakovrijedni?

Suočeni s ovom bujicom zahtjeva, legitimno je upitati se nije li krajnji cilj aktivista uništenje braka i obitelji u onom obliku kako ih se tradicionalno shvaća. S tim ciljem, homoseksualni brak i pravo na usvajanje djece od strane homoseksualnih parova bili bi samo jedno od sredstava da se bolje uruši same temelje društva, da se omogući sve oblike veza

12

konačno oslobođenih od naslijeđenog morala i tako konačno ukloni i sam pojam spolne razlike.

Biblijska vizija komplementarnosti između muškarca i žene

Komplementarnost između muškarca i žene je strukturirajuće načelo u Židovstvu, u drugim religijama, u ne-religijskim svjetonazorima, u organizaciji društva kao i u mišljenju velike većine stanovništva. To načelo, za mene, svoj temelj nalazi u Bibliji. Drugi će njegov temelj naći negdje drugdje. Ovdje ću se koncentrirati na biblijsku viziju, koja ne isključuje druge vizije.

Neuništiva razlika „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Knjiga postanka 1,27). Biblijski tekst spolnu razliku temelji na stvarateljskom činu. Polaritet muško–žensko prožima sve što postoji, od zemlje pa do Boga. Taj polaritet sačinjava praiskonsku datost koja usmjerava svako zvanje – biće i djelovanje – muškarca i žene. Dualitet spolova je utkan u antropološku konstituciju čovječanstva.

Svaka osoba prije ili kasnije spoznaje da posjeduje samo jednu od dviju temeljnih varijanata čovječanstva, i da joj ona druga ostaje zauvijek nedokučiva. Spolna je razlika na taj način znak naše konačnosti. Ja nisam sve čovječanstvo. Spolno biće nije totalitet svoje vrste, ono treba biće drugoga spola da bi proizvelo sebi sličnog.

Razlika koja znači transcendenciju Po Knjizi postanka, čovjek je sličan Bogu samo kao muškarac i žena zajedno (Post 1,27), a ne svatko za sebe, što ukazuje na to, da se ljudsko biće definira samo u povezivanju dvaju spolova. Svaka osoba, zbog svojeg spolnog identiteta, ukazuje na nešto što je nadilazi. Čim postaje svjesna svoje spolne pripadnosti, ljudska je osoba suočena s nekom vrstom transcendencije. Mora misliti na ono što je nadilazi i priznati postojanje nedostižnog bića koje joj je u bitnome slično, poželjno, ali nikad posve shvatljivo.

Iskustvo spolne razlike tako postaje model svakog iskustva transcendencije koje obilježava nerazdvojiv odnos s jednom apsolutno nedostižnom stvarnošću. Iz ovoga možemo shvatiti zašto Biblija tako rado koristi odnos između muškarca i žene kao metaforu odnosa između Boga i čovjeka: ne zato što bi Bog bio muško a čovjek žensko, nego zato što ljudski spolni dualitet najjasnije manifestira drugačijost, koja se ni u najintimnijem odnosu ne može nadići.

Od samoće do odnosa Značajno je da je u Bibliji spolna različitost izražena odmah nakon što je ustvrđeno da je čovjek na sliku Božju. To znači da je spolna razlika sastavni dio te slike, da je Bog blagoslivlja.

Spolnu razliku treba dakle shvatiti kao naravnu činjenicu s duhovnim sadržajem. Dokaz je to, da u sedam dana stvaranja svijeta životinje nisu prikazane kao spolna bića. Ono što njih karakterizira nije spolna razlika, nego razlika u redu stvaranja, i unutar svakoga reda, razlika u vrstama: ribe u moru, ptice u zraku, životinje na zemlji… Sva živa bića stvorena su, kao neki refren, „prema njihovim vrstama“ (Post 1,20).

U tom izvješću, spolna razlika spomenuta je samo kod čovjeka, jer upravo u ljubavnom odnosu, koji uključuje spolni čin po kojemu muškarac i žena „postaju jedno tijelo“, oboje postižu svoj finalitet: biti na sliku Božju.

Spol dakle nije neka slučajna osobina ljudske osobe. Genitalnost je somatski izraz spolnosti koja utječe na cijelo biće ljudske osobe: tijelo, dušu i duh. Komplementarnost i zajedništvo mogu postojati upravo zato što muškarac i žena uviđaju da su u svom spolnom biću različiti, a oboje su osobe.

13

„Muško“ i „žensko“, „muškarac“ i „žena“ su odnosni izrazi. Muško je muško samo u onoj mjeri u kojoj je usmjereno prema ženskom, a po ženi prema djetetu – u svakom slučaju prema očinstvu, bilo ono tjelesno ili duhovno. Žensko je žensko samo u onoj mjeri u kojoj je usmjereno prema muškom, a po muškarcu prema djetetu – u svakom slučaju prema majčinstvu, bilo ono tjelesno ili duhovno.

Drugo izvješće o stvaranju produbljuje ovaj nauk kada prikazuje čin stvaranja žene kao kirurški zahvat po kojemu Bog iz Adama vadi onu, koja će mu postati družica (Post 2,22). Odsada ni muškarac ni žena odvojeno nisu ukupnost ljudskosti, i nijedan od njih ne poznaje ukupnost ljudskosti.

To ima dvostruku svrhu:

- Ja nisam ukupnost, ja nisam čak ni ukupnost ljudskosti. - Ja ne znam sve o ljudskosti: drugi spol mi ostaje uvijek djelomično nepoznat.

To znači da čovjek ne može biti sam sebi dostatan. To ograničenje nije uskraćivanje, nego dar koji omogućuje otkrivanje ljubavi koja se rađa iz divljenja pred razlikom.

Želja čovjeku otkriva spolnu različitost iste naravi: „Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!“ (Post 2,23) i otvaranje prema tom drugom mu omogućuje da otkrije sebe u svojoj komplementarnoj razlici: „Iša neka se zove, od Iša kad je uzeta“ (Isto).

„Čovjek će ostaviti oca i majku, prionut će uza svoju ženu, i njih će dvoje biti jedno jedino tijelo“ (Post 2,24). U hebrejskom, „jedno jedino tijelo“ ukazuje na „Jedinoga“: Ehad je Božje ime par excellence, sukladno molitvi Shema Izrael: „Čuj, Izraele, Gospodin je naš Bog, Gospodin je Jedan - Adonaj Ehad“ (Ponovljeni zakon 6,4).

U svojem tjelesnom i duhovnom sjedinjenju koje je moguće zbog njihove spolne razlike i komplementarnog spolnog usmjerenja, muškarac i žena u stvorenom svijetu predstavljaju sliku Boga Jednoga.

U toj točci treće poglavlje Knjige postanka prikazuje grijeh kao odbijanje ograničenja i odbijanje razlike: „Zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo“ (Post 3,5).

„Stablo spoznaje dobra i zla“ – stablo ispravnog i pogrešnog spoznavanja – simbolizira upravo ta dva načina suočavanja s granicama:

- „ispravno spoznavanje“ poštuje drugačijost, prihvaća da ne zna sve i da nije sve; taj način spoznavanja otvara prema ljubavi i time „stablu života“ koje je Bog posadio u središte Vrta (Post 2,9).

- „pogrešno spoznavanje“ odbija ograničenje, razliku; ono guta drugoga u nadi da će u sebi rekonstituirati sve i steći sveznanje. To odbijanje odnosa u različitosti vodi u pohlepu, nasilje i konačno u smrt.

Nije li to ono što nam nudi rod - gender: odbijanje različitosti, razlike, i zahtjev za prakticiranjem svih seksualnih ponašanja, neovisno o spolu, koji je prvi dar prirode? Drugim riječima, to je pretenzija „spoznavati“ ženu kao i muškarca, postati cjelina ljudskosti, osloboditi se od svih prirodnih uvjetovanosti i tako postati „kao bogovi“?

ZAKLJUČAK

Nakon analize argumenata i prezentacije teorija koje iza njih stoje, trebat će naći izlaz iz rasprave koja nastaje. Poput drugih, bio sam primljen kod Mme Christiane Taubira, Ministrice pravosuđa, i kod Mme Dominique Bertinotti, zadužene za Obitelj. Poput drugih, s poštovanjem su me saslušale, ali samo prijedlog zakona i stajalište koje će zauzeti Vlada pokazat će je li razgovor bio iskren ili samo fasada, je li otvorio razmišljanje ili je bio samo procedura smišljena da bi se stvorio dobar dojam – i ništa više od toga.

U zaključku recimo da argumenti jednakosti, ljubavi, zaštite ili prava na dijete ne stoje i da sami po sebi ne mogu opravdati donošenje jednoga zakona.

Neovisno o tome hoće li prava na homoroditeljstvo i usvajanje biti proširena ili ograničena, jasno je da će LGTB aktivisti koristiti homoseksualni brak kao Trojanskog konja u svojim mnogo širim

14

nastojanjima poricanja spolnosti, brisanja spolnih razlika, da bi ih zamijenili usmjerenjima koja omogućuju da se izađe iz „prirodnog oklopa“ i potkopali heteroseksualne temelje našega društva.

Ne bi bilo ni hrabro ni slavno dignuti ruku za neki zakon koristeći se sloganima više nego argumentima, prilagođavajući se dominantnom trendu od straha pred anatemiziranjem, i koristeći u protunapadu kao krajnje sredstvo pitanja kao što su: „Ako nema razloga da se izglasa neki zakon, zašto nekoga smeta ako on postoji“?

Smeta me da se ne žele postavljati pitanja, da se ne želi izaći iz onoga što se danas smatra evidentnim.

Problem koji donosi najavljeni zakon je da bi on mogao naštetiti našem društvu u cijelosti u korist jedne malene manjine, i to nakon što se stvori nepopravljiva konfuzija na tri područja:

- U genealogiji, u kojoj bi se majčinstvo i očinstvo zamijenilo roditeljstvom

- U položaju djeteta, koje više ne bi bilo subjekt nego objekt na koji svatko ima pravo

- U identitetima ili spolnoj pripadnosti kao prirodnoj datosti, koja bi se morala izbrisati pred pojedinačnim spolnim usmjerenjem u ime borbe protiv nejednakosti koja se izopačila.

Treba jasno reći što je na kocki kad se raspravlja o homoseksualnom braku i homoroditeljstvu. Ulog se odnosi na temelje društva u kojemu svatko od nas želi živjeti.

Spadam među ljude koji misle da se ljudsko biće ne može izgraditi bez strukture, bez reda, bez statuta, bez pravila. Da sloboda ne znači negaciju granica. Da afirmacija jednakosti ne znači dokidanje razlika. Da moć tehnologije i imaginacije od nas traži da nikada ne zaboravimo da je ljudsko biće dar, da je život postojao prije nas i da ima svoje zakone.

Čeznem za društvom u kojem će modernost imati sve svoje mjesto a da se zato ne mora negirati elementarna načela ljudske i obiteljske ekologije.

Za društvom u kojem će različitost načina postojanja, života i čežnji biti prihvaćena kao šansa, a da se istovremeno ta različitost ne razvodni u svođenju na najmanji zajednički nazivnik koji briše svako razlikovanje.

Za društvom u kojem, usprkos razvijanja virtualnosti i kritičke inteligencije, najjednostavnije riječi – otac, majka, suprug, roditelji – zadržavaju svoje simboličko i utjelovljeno značenje.

Za društvom u kojem su djeca prihvaćena i imaju svoje mjesto, sve svoje mjesto, a da zato ne postanu predmet posjedovanja pod svaku cijenu ili igračka u rukama onih koji teže za moći.

Čeznem za društvom u kojem ono izvanredno što se događa u susretu između muškarca i žene ostaje institucionalizirano, i to pod specifičnim vlastitim imenom.