ivanlaji},rokomi{eti} otoČnilogaritam aktualnostanjei … · 2010. 4. 6. · ivanlaji},rokomi{eti}...

Ivan Laji}, Roko Mi{eti}OTOČNI LOGARITAMAktualno stanje isuvremeni demografskiprocesi na jadranskimotocima

Institut za migracije i narodnosti i Ministar-stvo mora, turizma, prometa i razvitka, Zagreb,2006., 367 str.

Iako u Hrvatskoj ima 718 otoka, 389 hridi i78 grebena, prema popisu stanovni{tva iz2001. naseljeno je jedva njih pedesetak. Ne-koliko se hrvatskih demografa, a me|u nji-ma su i autori ove studije, godinama su-stavno bavi prou~avanjem oto~noga stanov-ni{tva, pa je zahvaljuju}i njima upravodemografski aspekt oto~noga ìvota i naj-bolje osvijetljen. Često se spominje kakootoci najvi{e izvoze upravo svoje ljude. O-to~ni je prostor oduvijek bio prostor od-laènja i dolaènja, bjeàlo se s kopna naotoke i s otoka na kopno. Ipak, 20. stolje}ebilo je prije svega stolje}e iseljavanja, i od1931. godine svaki je popis stanovni{tvapokazivao sve manji broj oto~noga sta-novni{tva. Iz {ume statisti~koga materijalatriju zadnjih popisa (1981., 1991. i 2001.),autori su poku{ali metodom grupiranjaotoka i oto~nih naselja prema povijesnim,geografskim i ekonomskim sli~nostimausporediti dobivene demografske podat-ke. Osim detaljnoga prikaza trenuta~nogademografskog stanja i procesa, na temeljupra}enja kretanja stanovni{tva kroz 20 go-dina autori su donijeli prognoze kretanjaoto~noga stanovni{tva za sljede}ih 20 go-dina. Ova knjiga svakako je posebna i zbog

svoje bogate opremljenosti – velikoga for-mata, slika u boji, 26 kartografskih prika-za, 77 tablica i 90 grafi~kih slika. Iako jeknjiga reprezentativna, mali prigovor od-nosi se na karte. Kartografski prikazi ~inegotovo tre}inu knjige i napravljeni su u-istinu kvalitetno i u velikom mjerilu, me-|utim samo na jednoj karti ozna~ena suimena naseljenih otoka, a ni na jednoj ne-ma imena naselja. Smatram kako time nebi bila naru{ena esteti~nost, ali bi se prido-nijelo funkcionalnosti i ~itljivosti karata.

Knjiga se sastoji od 5 poglavlja. Uprvom poglavlju Pristupi i kriteriji formira-nja oto~nih skupina autori obja{njavaju kri-terije za stvaranje oto~nih skupina. Čestose zaboravlja kako oto~ni prostor nije ho-mogen, nego je povijesno, geografski, de-mografski, prometno, pa i klimatski, vrloraznolik. Kako bi lak{e objasnili razlike unaseljenosti i olak{ali planiranje oto~nebudu}nosti, autori su sve hrvatske otoke gru-pirali na temelju pet kriterija: 1. premakopnenom povijesnom referentu (Kvarner-ski i Dalmatinski otoci); 2. veli~ini otoka(demografski obujam: vrlo mali, mali, sred-nji i veliki otoci); 3. poloàju u odnosu nakopnenu masu (obalni, kanalski i pu~in-ski); 4. razvijenosti (razvijeni i nerazvijeni);5. po definiciji Zakona o otocima (26 oto-~nih skupina). Naseljske oto~ne skupinegrupirane su ovisno o: 1. unutaroto~nompoloàju naselja (naselja unutra{njosti o-toka, obalna naselja), 2. demografskoj veli-~ini naselja. Ovi kriteriji svojevrsne su vari-jable koje utje~u na nejednaku naseljenosti pomaù je objasniti.

U drugom poglavlju Demografskostanje i procesi na jadranskom oto~ju autoriobra|uju ukupno kretanje oto~noga sta-novni{tva izme|u 1981. i 2001. godine (na-talitet, mortalitet, mehani~ko kretanje),doseljeno stanovni{tvo jadranskih otokate dnevno i tjedno mehani~ko kretanje oto-~noga stanovni{tva. Prema popisu iz 2001.godine, oto~no stanovni{tvo sudjelovaloje sa 2,76% u stanovni{tvu Hrvatske. "Naj-oto~nija" hrvatska ùpanija jest Dubrova-~ko-neretvanska, gdje svaki sedmi stanov-nik ìvi na otoku. Primorsko-goranska ù-

311

DRU[. ISTRA@. ZAGREB RECENZIJEGOD. 18 (2009), I PRIKAZIBR. 1-2 (99-100),STR. 311-331

panija ima pak najve}i apsolutni broj o-to~noga stanovni{tva (str. 48). Iako je po-pis iz 2001. pokazao da se smanjio brojstanovnika Hrvatske, na otocima je, za~u-do, zabiljeèn porast stanovnika. Rje{enjete enigme krije se dijelom i u ~injenici dasu se mnogi "neoto~ni" stanovnici Hr-vatske iz raznih, a prete`no fiskalnih, ra-zloga prijavljivali kao stanovnici oto~nihnaselja. Tu se naj~e{}e radilo o starijim vla-snicima ku}a za odmor. Autori su svjesni~injenice neuskla|enosti slu`bene demograf-ske statistike i realnoga stanja na oto~ju tenagla{avaju kako je dokaz tome {to uspr-kos pove}anju broja stanovnika natalitetpada. S obzirom na to da se na 20 otoka uprosjeku godi{nje rodilo manje od jedno-ga djeteta, a na osam se u deset godina(od 1991. do 2001.) nije rodilo ni jedno di-jete, moè se zaklju~iti kako su "podaci oprirodnom kretanju u svim razdobljima ipromatranim oto~nim skupinama nega-tivnog predznaka, a migracijska salda uvelikom dijelu oto~nih skupina pozitivna"(str. 66). Veliki otoci u zadnja dva me|u-popisna razdoblja biljeè blagi porast sta-novni{tva ve}inom zbog migracija. U demo-grafski su povoljnijem poloàju kvarner-ski, obalni, razvijeni i veliki otoci, dok sudalmatinski (posebno sjeverni dio), pu~in-ski, nerazvijeni i manji otoci pod sna`nimdepopulacijskim procesima. Promjene uprirodnom padu oto~noga stanovni{tvaposljedica su smanjena nataliteta, a ne to-liko pove}ana mortaliteta, jer se u zadnjihdvadeset godina oto~ni natalitet smanjioza petinu. Najve}i broj oto~noga stanov-ni{tva ìvi na obalnim otocima u naselji-ma koja su uglavnom okrenuta prema va-`nijim naseljima na kopnu. U popisu sta-novni{tva iz 2001. godine zamije}ena je ivisoka stopa rasta ukupnoga broja stanov-

nika premo{tenih otoka: Krka i Čiova. [tose ti~e useljeni~koga stanovni{tva, najve}ibroj imaju kvarnerski otoci. Od 23 nase-ljene oto~ne jadranske podskupine, njih{est ima natpolovi~ni udio do{lja~koga sta-novni{tva u ukupnom stanovni{tvu. Pre-ma statistici, doseljenici iz inozemstva di-jele se na doseljenike iz biv{e SFRJ i na do-seljenike iz drugih inozemnih dràva. Ta-ko se pokazalo da su otoci s najvi{e stra-nih useljenika premo{teni otoci Čiovo sudjelom od 26,5% "jugoslavenskih" imi-granata u ukupnom stanovni{tvu te Vir sa29,8% takvih (122). Najintenzivnije dose-ljavanje na jadransko oto~je povezano jesa zadnjim me|upopisnim razdobljem.

Tre}e poglavlje Demografske struk-ture oto~nog stanovni{tva daje podatke ospolu i dobi oto~noga stanovni{tva te o stu-pnju aktivnosti i obrazovnoj strukturi.Prosje~na dob oto~ne jadranske popula-cije u popisu iz 2001. godine bila je 42 go-dine. U demografiji se uzima da je popu-lacija koja je dosegla prosje~nu starost od30 godina po~ela starjeti. S obzirom na toda su najbrojnija oto~na naselje do 50 sta-novnika, autori su morali prilagoditi po-stoje}e demografske instrumente, jer je pro-sje~na starost stanovnika vrlo malih otoka65,6 godina. Ne{to je bolja situacija unaseljima s vi{e od 2000 stanovnika. Do-bno-spolne piramide gotovo su na svimotocima, osim na Lo{inju, Čiovu i Kor~uli,izvrnute, {to upu}uje na premalen omjermladoga i staroga stanovni{tva. Tako|er,prema podacima autora, na otocima su 2/5stanovni{tva aktivne, {to je manje nego narazini dràve. Poljoprivreda, koja je done-davno bila glavna gospodarska djelatnost,i njezine grane (ov~arstvo, vinogradarstvo,maslinarstvo i drugo) postaju inferiorne uusporedbi s afirmacijom turizma i ugosti-teljstva. Prema zadnjem popisu, 5,25% sta-novnika ìvi od poljoprivrede kao od os-novne djelatnosti. Samo dvije male oto-~ne skupine imaju vi{e od deset postopoljoprivrednoga stanovni{tva – vi{ka ipa{ka. U tercijarnom sektoru, kao i unutarcjelokupne oto~ne zaposlenosti, prevlada-


312

va broj zaposlenih u hotelima i restorani-ma. Vrlo visok udio zaposlenih imaju i tr-govina na veliko i malo – jednako kao i cje-lokupna oto~na prera|iva~ka industrija(242). Zamjetan je i broj zaposlenih u pro-metu nekretninama i u iznajmljivanju. Go-tovo polovica od 48,8% oto~ana starijih od15 godina zavr{ilo je srednju {kolu, ve}i-nom su to mu{karci; 20,4% stanovnikazavr{ilo je osnovnu {kolu. U ovoj katego-riji prevladavaju ène. Zbog visoke pro-sje~ne starosti stanovni{tva razumljivi suovakvi podaci. Zavr{en fakultet ima 5,6%oto~ana. Najve}i postotak fakultetski o-brazovanih stanovnika ima kr~ka oto~naskupina (7,58%), {to je oko hrvatskogaprosjeka.

U ~etvrtom poglavlju Budu}i demo-grafski razvitak jadranskih otoka autori daju4 mogu}e projekcije budu}ega kretanja sta-novni{tva. I sami napominju kako je ne-mogu}e potpuno predvidjeti sve faktorekoji bi ubudu}e mogli utjecati na kretanjei sastav stanovni{tva. Projekcija nastavlje-noga trenda ukupnoga kretanja jest pre-slikavanje demografskoga oto~nog razvit-ka, koji se temelji na me|upopisnim kre-tanjima iz 1981., 1991. i 2001. godine. De-populiraju}i otoci i oto~ne skupine i na-dalje bi gubili stanovni{tvo, dok bi oniotoci i oto~ne skupine koji su imali rastnastavili rasti zate~enom dinamikom. Sku-pine vrlo malih, malih i srednjih otoka o-pustjele bi, dok bi jedino veliki otoci imalivrlo kvalitetan demografski rast. Osimove "optimisti~ne" projekcije, ostale 3 da-ne projekcije upu}uju na same silazne, re-gresivne procese i daljnje smanjenje uku-pnoga broja stanovnika svih hrvatskih o-toka.

I nakon svega, kako se navodi u Za-klju~ku knjige, ostaje nerije{eno pitanje je-

su li na{i otoci i njihovo stanovni{tvo de-populacijski prostori, prostori demograf-ske stagnacije ili revitalizacije (str. 282). Zadnjipopis stanovni{tva donio je mnoge neja-sno}e vezane uz izja{njavanje vlasnika ku-}a za odmor kao stalnih oto~nih stanovni-ka, pa }emo vjerojatno jasniji odgovor nato pitanje dobiti tek sa sljede}im popisom.

Marica Marinovi} Golubi}

Pierre RenouvinEUROPSKA KRIZAI PRVI SVJETSKI RAT

Golden marketing – Tehni~ka knjiga, Zagreb,2008., 543 str.

Monografija "Europska kriza i Prvi svjet-ski rat", djelo francuskoga povjesni~ara Pi-errea Renouvina, opseàn je historiograf-ski prikaz doga|aja koji su rezultirali dra-mati~nim promjenama na politi~kim zemljo-vidima, u prvom redu Europe, ali i svijeta.Knjiga je prvo izdanje doìvjela daleke1934. godine, a kasnije je objavljena u jo{nekoliko prera|enih i pro{irenih izdanjate je prevedena i na vi{e stranih jezika. Ka-da ve} spominjemo prijevode na stranejezike, zanimljivo je kako je ova knjiga ve}iza{la u hrvatskom prijevodu 1965. godi-ne, tada u nakladi izdava~ke ku}e "Napri-jed". Najnovije hrvatsko izdanje iza{lo je pak2008. godine u nakladi Golden marke-tinga – Tehni~ka knjiga, a oba izdanja (i o-no iz 1965. i 2008. godine) rezultat su pri-jevoda dr. sc. Nikole Berusa.

O spomenutoj opse`nosti Renouvi-nova djela "Europska kriza i Prvi svjetskirat" svjedo~i i broj od 543 stranice, kolikoima ovo izdanje. Sama monografija podi-jeljena je na pet tematskih sklopova, od-nosno kako ih autor naziva, pet knjiga. Tre-ba kazati da je svaka od tih knjiga dodat-no podijeljena na poglavlja i potpoglavlja.Naslovi knjiga izmjenjuju se ovim redom:(1) Politi~ki, gospodarski i dru{tveni ìvot pri-

313


je Prvoga svjetskog rata; (2) Podrijetlo sukoba;(3) Europa u ratu (kolovoz 1914. – prosinac1916.); (4) Ameri~ka intervencija i rasplet te(5) Rat i razvoj svijeta. Osim ovih pet knji-ga, Renouvin je priredio i kratku uvodnute zaklju~nu napomenu, svaka od tih napo-mena zauzima tek po dvije stranice. Knji-ga je opremljena i kazalom imena, koje op-segom svjedo~i o ozbiljnosti i pedantnostikojom Renouvin pristupa problematici Pr-vog svjetskog rata. Va`no je re}i i to da seu knjizi nalazi i pogovor prof. dr. sc. LivijeKardum. U pogovoru nas je autorica de-taljnije upoznala s likom i djelom PierreaRenouvina te je ponudila saèt osvrt nasamu knjigu "Europska kriza i Prvi svjet-ski rat", ali i na neke va`nije momente ve-zane uz Prvi svjetski rat.

Prije nego {to se osvrnemo na sa-mu monografiju, samo jedna kratka napo-mena o autoru. Pierre Renouvin (1893. –1974.) jedan je od najva`nijih francuskih,ali i europskih, historiografa. Zanimljivoje kako je i sam bio sudionik ratnih zbiva-nja kojima se ova knjiga bavi. Naime, i-mao je 21 godinu kada je zapo~eo Prvisvjetski rat, na ~ijem je samom po~etkumobiliziran, a tijekom rata bio je dvaputteè ranjen. Relativno dug ìvotni vijek o-biljeìla je i plodna znanstvena karijera, ukojoj se najve}im djelom bavio politi~komi diplomatskom povije{}u 20. stolje}a. Do-dajmo jo{ kako je izme|u ostalog bio pro-fesor na Sorboni te urednik poznatoga po-vijesnog ~asopisa Revue historique. O ve-li~ini ovoga znanstvenika svjedo~i i to dainstitut za istraìvanje povijesti me|una-rodnih odnosa, koji je 1983. godine osno-van u sklopu pari{koga Sveu~ili{ta, nosi nje-govo ime.

Kao {to je ve} re~eno, monografijazapo~inje kratkim uvodom, u kojemu Re-

nouvin nazna~uje pitanja i probleme na ko-je }e poku{ati ponuditi odgovore u knji-gama i poglavljima koja slijede. Nakonuvoda slijedi prva knjiga, "Politi~ki, gospo-darski i dru{tveni ìvot prije Prvog svjet-skog rata", koja ima 85 stranica i podijelje-na je u 6 poglavlja (Uloga Europe u svijetuna po~etku XX. stolje}a; Otpor Europskoj eks-panziji; Azijski kontinent od 1904. do 1914.; A-meri~ki kontinent od 1904. do 1914.; Europskedràve od 1904. do 1914. i Čimbenici me|una-rodne solidarnosti). Kao {to i sam naslov pr-ve knjige kaè, ona je zami{ljena kao svo-jevrstan pregled stanja u svijetu u prvihnekoliko godina 20. stolje}a, ali i kao u-poznavanje s osnovnim akterima budu}e-ga svjetskog sukoba. Osim kratkoga pre-gleda politi~kog ure|enja u najva`nijimeuropskim dràvama, u ovom dijelu go-vori se o ja~anju uloge Sjedinjenih Ameri-~kih Dràva (koje }e odigrati i jednu odklju~nih uloga na kraju Prvog svjetskograta), ali i o situaciji u Aziji, posebno o eks-panzionizmu Japana te revolucijama u Ru-siji, Kini, Perziji i Turskoj, koje su doneklenazna~ile budu}i slijed doga|aja.

Druga knjiga naslovljena je "Podri-jetlo sukoba" i ima 57 stranica i 5 poglavlja(Suparni{tva me|u velesilama; Austrijsko-nje-ma~ke inicijative (1905. – 1911.); Ruski odgovor(1912. – 1913.); Uznemirenost Europe i Sr-panjska kriza (1914.). U ovoj knjizi autor od-lazi korak dalje i usredoto~uje se na od-nose me|u dràvama, odnosno na geopo-liti~ku situaciju, a sve to kako bi nas upo-znao sa stvarnim uzrocima Prvog svjetskograta. Konkretno, Renouvin nas upoznaje spozadinom sklapanja vojnih saveza, ali i sinteresima i ambicijama pojedinih dràvai njihovih ~elnika. S dosta detalja i zani-mljivih ~injenica pokrivene su bosanska,marokanska i agadirska kriza te balkanskiratovi. Iz hrvatske perspektive, posebno jezanimljivo {to se u ovoj knjizi ne{to vi{epa`nje posve}uje situaciji u Austro-Ugar-skoj Monarhiji, ~iji smo dio tada bili, teodnosu Dvojne monarhije prema Srbiji. Vr-lo detaljno prikazan je sam povod Prvogsvjetskog rata, odnosno Sarajevski atentat


314

na nadvojvodu Franju Ferdinanda i doga-|anja koja su uslijedila – u prvom reduna~in na koji se Austro-Ugarska, moglo bise tako re}i, potrudila da Srbija ne uspijeudovoljiti svim njihovim zahtjevima i nataj na~in uvukla u sukob ne samo svojesaveznice nego i, {to je mnogo va`nije, Ru-siju i njezine saveznice.

Dok su se prva i druga knjiga bavi-le zbivanjima koja su bila uvod u Prvi svjet-ski rat, u tre}oj i ~etvrtoj knjizi prikazanaje kronologija samih ratnih zbivanja. "Eu-ropa u ratu (kolovoz 1914. – prosinac 1916.)"naslov je tre}e knjige, koja se proteè na138 stranica, a ima ukupno 10 poglavlja(Ravnoteà snaga u kolovozu 1914.; Borbe 1914.;Stajali{te neutralaca: intervencije i posredova-nja; Nove okolnosti: dugi rat; Vojni~ke i diplo-matske bitke 1915.; Politi~ke reperkusije borbi1915.; Rat do iscrpljenja; Borbe 1916.; Narodisu umorni i Mirovna ponuda u prosincu1916.). U ovoj knjizi Renouvin nas uvodi upri~u prikazom odnosa snaga na zara}e-nim stranama, pa su tako dani detaljnipodatci o stanju ljudstva i tehnike kako nastrani Centralnih sila tako i na strani An-tante. Osim ovih statisti~kih podataka, utre}oj knjizi nazna~eni su problemi s koji-ma se susre}u obje strane. Jedan od tih pro-blema jest i nova~enje – neke dràve nisuuop}e imale obveznu vojnu slu`bu, a i sa-ma obuka novaka ~esto je trajala predugo.Nadalje Renouvin skre}e pozornost na ve-liku nezaposlenost, koja se javila ve} u pr-vim tjednima rata. Tako se navodi primjerFrancuske, u kojoj je udio nezaposlenih usrpnju 1914. iznosio 4,5%, dok je u kolo-vozu iste godine taj udio sko~io na 43%.Osim toga, Renouvin isti~e i brojne drugeelemente koji su obiljeìli prve dvije go-dine rata – primjerice, govori o padu nad-nica, {to je izazvalo i pad ìvotnoga stan-

darda obi~nih ljudi, ali govori i o onom {toje bilo va`nije za sam rat, a to je manjakoru`ja i streljiva. Ova novonastala situaci-ja dovela je do toga da dràve, to jestvlade, moraju preuzeti glavnu ulogu iuvesti reìm koji je bio na granici dik-tature, a ~esto se ta granica znala i prije}i.Tako da je 1914., ali djelomi~no i 1915. go-dine, parlamentarni ìvot, uz suglasnostoporbe i vladaju}ih, gotovo zamro, a sveza neko op}e dobro. Renouvin u ovojknjizi skre}e pozornost i na posebnu ulo-gu neutralnih zemalja, koje su bile va`neza opskrbu prehrambenim proizvodima,pa su se za njihovu naklonost borile objestrane.

[to se ti~e samih ratnih zbivanja o-pisanih u tre}oj knjizi, autor isti~e kako je1914. godinu obiljeìlo polagano shva}a-nje kako }e rat otprilike izgledati, pa suobje zara}ene strane postale svjesne kakose situacija ne}e nu`no razvijati po una-prijed ustanovljenom planu. Sljede}a go-dina (1915.) zanimljiva je i iz hrvatske per-spektive zbog ulaska Italije u rat na straniAntante, a Renouvin smatra da koliko godse on ~inio velikim dobitkom za Antantu,bio je na neizravan na~in i dobitak za Cen-tralne sile. Naime, "Austrougarski Jugosla-veni, koji su mrzili Talijane, po~eli su seboriti u redovima austrougarske vojskesilovito{}u koju nikad do tada nisu poka-zivali" (220. str.). Uglavnom, 1915. godineaustrougarska i njema~ka vojska bile su uodre|enoj prednosti, odnosno pokazalesu se ne{to uspje{nijima u pozicijskom ra-tu, jer se rat vodio vi{e-manje na prostoruzemalja Antante. Sljede}e godine odvijase i prva bitka tijekom koje se nije vi{e vo-dila briga o {tednji streljiva, a rije~ je o bit-ki na Sommi koja se zato i naziva "bitkommaterijala". Renouvin nagla{ava kako je1916. godinu obiljeìo zamor stanovni{tvaratom (posebno se to odnosi na Rusiju), alii poku{aj posredovanja predsjednika Sje-dinjenih Ameri~kih Dràva, Woodrowa Wil-sona, izme|u zara}enih tabora.

Četvrta knjiga "Ameri~ka interven-cija i rasplet" pokriva posljednje dvije go-

315


dine rata i sa svojih 157 stranica najopse-`nija je knjiga, a organizirana je u desetpoglavlja (Ulazak Sjedinjenih Ameri~kih Dr-àva u rat; Ravnoteà snaga i poku{aji da seostvari mir (travanj – rujan 1917.); Naru{a-vanje ravnoteè (listopad 1917. – oùjak 1918.);U o~ekivanju velike bitke (sije~anj – velja~a1918.); Velika njema~ka ofenziva (oùjak – sr-panj 1918.); Ruski problem ljeti 1918.; Save-zni~ka ofenziva; Traènje primirja; Slom cen-tralnih sila i posljednje poglavlje Primirja).Renouvin zapo~inje ovu pretposljednju knji-gu osvrtom na totalni podmorni~ki rat naAtlantiku, koji je doveo do zao{travanja od-nosa na relaciji Washington – Berlin te re-zultirao ulaskom Sjedinjenih Ameri~kihDràva u rat na strani Antante. Osim toga,1917. godinu obiljeìo je jo{ jedan velikidoga|aj, a to je revolucija u Rusiji, kojoj jeautor posvetio dosta prostora. PosljedicaOktobarske revolucije jest i potpisivanje se-paratnoga mira izme|u Rusije i Njema-~ke, {to je omogu}ilo Njema~koj da seaktivnije angaìra na zapadnom boji{tu. I-pak, ni ti napori nisu bili dovoljni daCentralne sile steknu neku osjetniju pred-nost. Usprkos svim ovim velikim promje-nama, Renouvin nagla{ava kako se 1917.jo{ nije nazirao kraj Prvog svjetskog rata.Tek savezni~ka ofenziva u drugoj polovici1918. godine rezultira znatnijim pomaci-ma na boji{tu, pa kada je potkraj rujna teiste godine Bugarska (koja je {titila njema-~ki bok) zatraìla primirje, Njema~ka uvi-|a svu teìnu svoga poloàja. U listopaduprekida se podmorni~ki rat, a kapituliraTurska i Austro-Ugarska te kona~no 6. stu-denog 1918. i Njema~ka. Ova knjiga zavr-{ava prikazom tijeka pregovora oko primi-rja, koji su se odvijali u Mudrosu, Vili Gi-usti i Rhetondesu.

Posljednja, peta, knjiga koja nosinaslov "Rat i razvoj svijeta" ima 67 strani-ca i pet poglavlja (Politi~ke promjene; Go-spodarski ìvot: opadanje mo}i Europe; Dru-{tvene promjene; Vjerski ìvot i Intelektualnipokret). U njoj je Renouvin u kratkim crta-ma nazna~io {to se doga|alo u svijetunakon Prvog svjetskog rata; tako se osvr}ena {irenje komunizma, na ideju o osniva-nju "Dru{tva naroda", ali govori i o sve ve-}em opadanju mo}i Europe te ja~anju Japa-na i Sjedinjenih Ameri~kih Dràva. Osimtih politi~kih tema, u petoj knjizi spominjese i razvoj vjerskoga ìvota tijekom rata,kao i promjene koje su obiljeìle umjetnosti znanost u prva dva desetlje}a 20. stolje}a.

Renouvin svoje djelo, kako i prili~i,zavr{ava poglavljem naslovljenim Zaklju-~ak, no kao {to smo ve} rekli, rije~ je tek orelativno kratkom zavr{nom osvrtu. Na-ime, u zaklju~ku on postavlja cijeli niz no-vih pitanja na koja ne nudi odgovore, na-vode}i ~itatelja na razmi{ljanje o stabilno-sti mira koji je postignut na kraju Prvogsvjetskog rata, odnosno na razmi{ljanje otome koliko je Europa svjesna promjenakoje se tek trebaju dogoditi i na kraju kra-jeva koliko su europske dràve uop}e spre-mne da se suo~e s budu}nosti.

Sve u svemu, knjiga "Europska kri-za i Prvi svjetski rat" vrlo iscrpno opisujeprvi sukob svjetskih razmjera, a njezina jeposebna va`nost u tome {to Pierre Renou-vin na relativno objektivan na~in prikazu-je doga|aje koji su doveli do samoga su-koba. Dakle, pribliàva kontekst koji nu-`no treba poznavati ako èlimo razumjetizbivanja u Prvom svjetskom ratu. Va`nostje ovoga djela i detaljan prikaz pripreme isamoga tijeka najve}ih bitaka u Prvomsvjetskom ratu. U svakom slu~aju, ova jeknjiga nezaobilazno {tivo i za one koji seèle baviti vojnom povije{}u i za one kojise bave politi~kom i diplomatskom povije-{}u 20. stolje}a.

Dijana Bebek Mileti}


316

KORPORATIVNOUPRAVLJANJE

Darko Tipurić (ur.)

Sinergija, Zagreb, 2008., 809 str.

Knjiga s toliko stranica, u kojoj je pisalosedamnaest autora, s tako zanimljivom te-mom ve} i po tome pobu|uje zanimanjeznanstvene i stru~ne javnosti. Jasno, od-mah se postavlja i pitanje: pobu|uje li onai svojom kakvo}om dubinski interes te istejavnosti? Poku{at }emo i o tome ne{to re}iu njezinu prikazu na sljede}im stranica-ma.

Urednik knjige (D. Tipuri}) na uvod-nim stranicama podsje}a na to da se "kor-porativno upravljanje" uvijek povezuje sodre|enim odnosima mo}i, utjecaja, ovla-sti i odgovornosti unutar sloènih poslov-nih sustava, kao {to su to – po definiciji –upravo same korporacije. Ovdje je dana ivrlo zanimljiva definicija temeljnoga poj-ma knjige, definicija koja "bjeì" od "vla-sni~ke definicije" korporacijskoga uprav-ljanja: "Korporativno upravljanje se moèdefinirati kao sustav nadzornih meha-nizama kojima svi dobavlja~i krucijalnihinputa trebaju osigurati povrate na svojaulaganja u korporaciji, ne ugroziv{i njezindugoro~ni opstanak i prosperitet. Onotreba stvoriti okvir za postavljanje najva-`nijih ciljeva, odre|ivanje sredstava za nji-hovo postizanje i pra}enje izvedbe te dje-lotvornosti njihova ostvarivanja" (str. V).Ujedno su navedene teme koje naj{ire od-re|uju praksu korporacijskoga upravlja-nja u mnogim zemljama. Prije svega to su

teme vezane uz ova pitanja: tko nadzirekorporaciju i za{to, kako se korporacijomupravlja i u ~ijem interesu, tko treba nad-zirati korporaciju i na koji na~in, kakvi suodnosi vlasnika i menadèra te ve}inskih imanjinskih dioni~ara; na koji se na~in {titeprava manjinskih dioni~ara; kako se kor-poracija odnosi prema javnosti i potenci-jalnim ulaga~ima; kako se u korporacijskeposlove uklju~uju druge interesno-utjecaj-ne skupine te kako se {tite njihova prava irazmatraju zahtjevi; kako se iskazuje dru-{tvena odgovornost poduze}a.

Mora se priznati da se u zadnjih ne-koliko godina D. Tipuri} i grupa autoraoko njega (mahom s Ekonomskoga fakul-teta u Zagrebu) najsustavnije bavila prak-ti~nim aspektima korporacijskoga uprav-ljanja. Tako je, primjerice, isti urednik ure-dio 2004. godine knjigu ESOP i hrvatskopoduze}e, a 2006. godine knjigu Nadzorniodbor i korporativno upravljanje. U ovoj knji-zi velika se pozornost daje i teorijskom u-temeljenju koncepta korporacijskoga upra-vljanja te njegovim prakti~nim posljedica-ma za korporacije i relevantnu dru{tvenuokolinu. U prilog tomu govori sam sadràjknjige, koja je strukturirana u tri velike cje-line i obuhva}a devetnaest poglavlja.

U prvoj cjelini pod naslovom "Kon-cepcije, sustavi i teorije korporativnog u-pravljanja" nalazimo {est poglavlja. U pr-vome od njih pokazuje se nastanak i ra-zvoj moderne korporacije te kontekst u ko-jem se razvijalo i mijenjalo korporacijskoupravljanje u povijesti, od razdoblja tzv.menadèrskoga kapitalizma do suvremeno-ga pogleda na upravljanje korporacijama.Ovdje se posebno nagla{ava da "suvreme-no korporativno upravljanje treba integri-rati vlasni~ku i stakeholdersku orijentaci-ju, stavljaju}i naglasak na izgradnju kon-kurentnosti i efikasnosti te potenciraju}iodrìvi razvoj poduze}a u kojemu }e se o-stvariti ne samo interesi dioni~ara nego idrugih glavnih interesno-utjecajnih sku-pina" (str. VII). U drugome poglavlju natome tragu detaljno se analiziraju tzv. in-terni (odbori, naknade menadèrima, kon-centracija vlasni{tva, odnosi s interesno-

317


-utjecajnim skupinama i korporacijsko iz-vje{tavanje) i eksterni mehanizmi korpora-cijskoga upravljanja (trì{te za korporacij-sku kontrolu, pravni i regulativni okvir,za{tita manjinskih dioni~ara i konkurent-ski uvjeti). U tre}em poglavlju raspravlja seo razlikama izme|u otvorenoga i zatvore-noga sustava korporacijskoga upravljanja.Dok se zatvoreni sustav uglavnom temeljina djelovanju velikih vlasnika i banaka (slu-~aj Njema~ke i Japana), u otvorenome su-stavu nagla{enija je uloga trì{nih meha-nizama (slu~aj zemalja anglosaksonskogaposlovnog kruga). Hrvatsku obiljeàva, poautorima (H. Horak), zatvoreni sustav kor-poracijskoga upravljanja; ovdje je znatnavlasni~ka koncentracija, ali je uloga trì{takapitala osjetno manja nego u otvoreno-me sustavu korporacijskoga upravljanja.

Idu}a tri poglavlja, dodajmo namavrlo zanimljiva, posve}ena su recentnimteorijama korporacijskoga upravljanja:agencijskoj teoriji, teoriji uslu`nosti i tzv. sta-keholder teoriji. Agencijska teorija (agencytheory, bolje re~eno: teorija o opunomo-}eni{tvu) opisuje, razja{njava i formaliziraodnos izme|u vlasnika kao principala imenadèra kao agenta (opunomo}enika).Agencijski problem nastaje, po autorovumi{ljenju (D. Tipuri}), zato {to je "prirod-no pona{anje" menadèra oportunisti~ko,tj. usmjereno prema maksimizaciji vlastitekoristi, a ne prema maksimizaciji koristi vla-snika koji su ih angaìrali. Ova teorijasmjera dati odgovor kako da se "sebi~ni"menadèri pona{aju – kao da su vlasnicipoduze}a kojima rukovode. Najva`nije jekako prona}i optimalan odnos, u kojem bise primjereno pove}ala u~inkovitost mena-dèra, a da se istodobno smanje i ublaèneuskla|enosti i nepodudarnosti u ciljevi-ma vlasnika i menadèra.

Teorija uslu`nosti (stewardship theo-ry) odbacuje klju~ne postavke agencijsketeorije; po njoj valja izgraditi kontekst u ko-jemu }e menadèri uvidjeti kako je djelo-vanje u interesu vlasnika i njihov – inte-res. Tako, dok je u "agencijskom odnosu"naglasak na izgradnji institucionalno-u-govornih aran`mana kako menadèri nebi ostvarili vlastite interese umjesto vlas-nikovih poslovnih interesa, ovdje se smje-ra proizvodnji "zajedni~kih ciljeva", pa je idjelovanje menadèra u interesu organi-zacije. Po Tipuri}evu mi{ljenju, teorija uslu-`nosti ima izvore "u organizacijskoj psi-hologiji i sociologiji, a napose u sociopsi-holo{kome modelu ljudskog pona{anjakoji pretpostavlja kako menadèr praktici-ra proorganizacijsko i kolektivisti~ko po-na{anje, ostvaruju}i vi{e zadovoljstva slu-è}i grupi (organizaciji) nego zadovolja-vaju}i svoje vlastite ciljeve" (str. VIII).

Teorija o stakeholderima (DČ: korpo-racijskim dionicima) temelji se na zahtje-vu integracije eti~ke dimenzije u postoje-}u poslovnu praksu. Njezini zagovornicismatraju da je vlasni~ki pristup poduze}us moralnoga stajali{ta neprihvatljiv te dajedina mjera uspje{nosti poduze}a/mena-dèra ne moè biti sposobnost stvaranjabogatstva za dioni~are. [tovi{e, ako svrhapoduze}a nije maksimizacija cilja samo je-dne odabrane skupine stakeholdera/dioni-ka, onda se svrha postojanja poduze}a, inultima linea, smje{ta u kontekst moralnihvrijednosti i ljudskih prava. Iz toga kutasvrha je korporacija da stvaraju bogatstvokoje ne pripada isklju~ivo vlasnicima kapi-tala, a u mjeru njihova uspjeha ra~una se injihova sposobnost distribucije stvorenevrijednosti na jednoj {iroj osnovi, osnovikoja }e zadovoljiti socijalnu pravdu.

U drugome dijelu knjige pod naslo-vom "Kontekst i vanjski mehanizmi kor-porativnog upravljanja" nalazimo {est po-glavlja. Prva dva bave se globalnom i na-cionalnom regulacijom te pravnim stan-dardima korporacijskoga upravljanja. Utre}em poglavlju raspravlja se o trì{tu ka-pitala u Hrvatskoj i klju~nim elementimanjegove regulacije, u ~etvrtome o trì{tu


318

za korporacijsku kontrolu. Po Tipuri}evumi{ljenju, osnovna je pretpostavka mo-dela trì{ta za korporacijsku kontrolu mo-gu}nost da menadèri upravljaju korpo-racijom tako dugo dok njezinu trì{nu vri-jednost ne moè osjetnije uve}ati alterna-tivna skupina menadèra nekom novomposlovnom strategijom. "Osnovni pokre-ta~ promjena, po takvoj tezi, slaba je dje-lotvornost menad`menta poduze}a u as-pektu stvaranja vrijednosti za dioni~are.Trì{te za korporativnu kontrolu djelujekao prijetnja menad`mentu ne samo zbogmogu}nosti gubljenja nadzora nad podu-ze}em. Lo{e upravljanje, tako|er, smanju-je vrijednost neefikasnih menadèra natrì{tu rada, a time i njihove izglede za bu-du}i anga`man" (str. IX).

U petome i {estome poglavlju oveknjige problematizira se dru{tvena odgo-vornost poduze}a, odnosno "stakeholder-ski pristup" ekonomiji i dru{tvu. Autor ra-da o dru{tvenoj odgovornosti poduze}aisti~e da biti odgovoran ne zna~i fiksno,nepromjenljivo stanje koje se uspostavljaprimjenom nekih poslovnih aktivnosti upraksi i na~ina na koji su integrirane u po-slovne aktivnosti. Dru{tvena odgovornostodnosi se prije svega na volju, kapacitet imogu}nosti na osnovi kojih poslovne or-ganizacije u~e i integriraju promjenljivao~ekivanja dru{tva u svoj "menad`mentrizika", promjena i prilika, kao i na~ine nakoje te poslovne prakse zadovoljavajuo~ekivanja svoga poslovnoga okruènja.

U tre}em dijelu knjige pod nazi-vom "Interni mehanizmi korporativnogupravljanja" nalazi se sedam poglavlja. Uprvome poglavlju D. Tipuri} razmatra u-logu nadzornoga odbora u sustavima kor-poracijskoga upravljanja. Ovo je poglavljezanimljivo jer on ovdje primjenjuje agen-

cijsku teoriju na obja{njenje odnosa iz-me|u menadèra i nadzornoga odbora tevlasnika poduze}a i ~lanova nadzornogaodbora. Po njegovu mi{ljenju, nadzorniodbor jest spona u dvostrukome agencij-skome lancu: kao agent vlasnika s poseb-nim zaduènjima (zato {to vlasnici ne mo-gu ili nisu kadri preuzeti kvalitetno uloguprincipala prema upravi) te kao principalprema upravi korporacije koji preuzimaagentsku ulogu. "Kao interni mehanizamkorporativnoga upravljanja, nadzorni od-bor je odlu~uju}i element sustava korpo-rativnoga upravljanja jer nadzire djelo-vanje uprave, donosi politike i autorizirastrategije koje odre|uju budu}nost podu-ze}a" (str. X).

U drugome poglavlju ovoga dijelaknjige govori se o nagra|ivanju vrhovnihmenadèra. Podsje}a se na to da je prikla-dno oblikovana naknada menadèrima zanjihov rad jedan od internih mehanizamakorporacijskoga upravljanja, koja bi tre-bala poticati menadère na dono{enjeprofitabilnih odluka i dugoro~no ih vezatiuz poduze}e. Sukladno tim ciljevima,treba pa`ljivo kombinirati osnovne kom-ponente kompenzacijskih primanja vrhov-nih menadèra (kao {to su osnovne pla}e,kratkoro~ni i dugoro~ni poticaji, paketiotpremnina, program mirovinskoga i ì-votnog osiguranja te posebni programi do-datnih beneficija). U tre}em poglavlju raz-matra se korporacijsko izvje{tavanje, u ~e-tvrtome analiza financijskih izvje{}a, u pe-tome i {estome uloga interne, odnosno vanj-ske, revizije. U posljednjem poglavlju o-voga dijela knjige razmatra se odnos kor-poracijskoga upravljanja i informacijskihsustava.

Gledano iz sociolo{ke perspektive,tema "korporativnoga upravljanja" ve} narazini stru~ne terminologije izaziva odre-|ene nedoumice: je li rije~ doista o "korpo-rativnome" ili ipak o "korporacijskome u-pravljanju". Dok ekonomisti (a mahom suoni autori u ovoj knjizi) govore uglavnomo "korporativnome upravljanju", osobnosam mnogo skloniji drugome terminu. Na-

319


ime, sociolozima termin "korporativan"uglavnom ozna~uje zajedni~ke interese od-re|enih sudionika, pa tako i korporacija,ali ne i – "korporativa". Leksi~ki gledano,dakle, iz sociolo{koga kuta kad je rije~ oupravljanju korporacijama, razgovaramoo korporacijskome a ne o korporativnomeupravljanju.

No pustimo na stranu ovu na~elnuprimjedbu. O njoj se moè pomnije ra-spravljati i jednom drugom zgodom. Spo-menimo ovdje i neke sadràjne nedostat-ke ove knjige, nedostatke koji ipak ne u-manjuju njezine objektivno zna~ajne te-orijske i ud`beni~ke domete. Prvo, iako jekroz knjigu ve} na njezinu samom po~e-tku uvedena nova, sociolo{ki {ira, definici-ja korporacijskoga upravljanja (usp. pose-bno str. 3-10), prema kojoj se korporacijskoupravljanje bavi sustavima nadzornihmehanizama kojima svi dobavlja~i glav-nih "inputa" trebaju osigurati povrate nasvoja ulaganja u poduze}e, ne ugroàva-ju}i pri tome dugoro~an opstanakpoduze}a, kasnije nisu iskazani posve u-vjerljivi argumenti u prilog takvome ne-vlasni~kome konceptu korporacije. O to-me svjedo~e i autorske sumnje u uprav-lja~ki relevantne potencijale "stakeholder-skog pristupa ekonomiji i dru{tvu" (rad B.Siseka), u teorijske dosege teorije uslu`no-sti (rad D. Tipuri}a i N. Podrug) te "stake-holderskoga pristupa poduze}u" (rad D. Ti-puri}a i M. Lovrin~evi}).

Svjestan toga, Tipuri} kao jedan odautora tekstova o agencijskoj teoriji, teori-ji uslu`nosti i dioni~kome pristupu podu-ze}u, na jednome mjestu kaè: "Premda jekrajem sedamdesetih godina pro{log sto-lje}a po~ela postupna afirmacija vlasni-~kog pristupa poduze}u, ideje 'menadèr-skog kapitalizma' o druk~ijem odre|enjukorporacije nisu nestale ve} su unaprije-

|ene u novoj koncepciji, stakeholderskompristupu poduze}u, s ja~im naglaskom nadru{tvenoj dimenziji. Me|utim, ni vlasni-~ki niti stakeholderski pristup ne mogudati zadovoljavaju}e odgovore na pitanjeo biti poduze}a, niti o poèljnim na~inimakorporativnoga upravljanja" (str. 28). O-vim na~elno prihvatljivim stavom za sva-koga istraìva~a spa{ena je i "akademskapozicija" i dan naputak za propitivanje kor-poracijskog upravljanja u realnim okviri-ma iz barem nekoliko aspekata – vlasni-~koga, nevlasni~koga i komunitarnoga.No nije se i{lo dalje i propitivalo jesu li du-goro~no odrìve nevlasni~ke koncepcijekorporacijskoga upravljanja unutar kapi-talisti~kog na~ina proizvodnje bogatstva.

Drugo, tu dozu suzdrànosti, a o-sobito autorske teorijske neambicioznosti inedore~enosti, nalazimo posljedi~no ondai u tekstu o dru{tvenoj odgovornosti po-duze}a (rad M. A. Omazi}a u jedanaesto-me poglavlju). Iako se moèmo sloìti sautorom da "koncepti dru{tvene odgovor-nosti poduze}a variraju znatno unutar od-re|enog dru{tvenoga konteksta" (str. 325),da biti odgovoran nije fiksno i nepromjen-ljivo stanje (str. 329), u ovome prilogu nakraju nije posve jasno {to je to doista "dru-{tveno odgovorno pona{anje" korporacijau nacionalnim, a {to u internacionalnimrelacijama. Umjesto toga, ovdje prevlada-va "morali – bi – pristup" (savjeti {to bi tre-bali ~initi hrvatski menadèri) i jedanpopis kriterija koji mogu unaprijediti dru-{tvenu odgovornost poduze}a (str. 358-360).Ne znam, mo`da je i to nekomu dovoljnoza ovaj trenutak hrvatskoga kapitalizma,ali mene taj odgovor autora trenuta~no nezadovoljava. Posebno je {teta da autor nijeuspio razviti odre|ene i posve jasne kon-cepte dru{tvene odgovornosti poduze}apod pretpostavkama ranije navedenih te-orija korporacijskoga upravljanja.

Pa ipak, bez obzira na ove na~elneprimjedbe, knjiga Korporativno upravljanjepredstavlja u hrvatskim prilikama jedin-stvenu i sveobuhvatnu gra|u za razumi-jevanje teorije, prakse i klju~nih dilemakorporacijskoga upravljanja u zadnjih dva-desetak godina. Kao takva, ona je nezao-


320

bilazan izvor temeljnih znanja i informa-cija o korporacijskome upravljanju ne sa-mo studentima i akademskim gra|animanego i poslovnim ljudima, medijskoj i po-liti~koj javnosti. Primjerice, u njoj }e zain-teresirani ~itatelj na}i i vrlo detaljne tek-stove o pravima dru{tava i korporacijsko-me upravljanju u EU (str. 191-231), kao iiscrpan opis zakonodavnoga i regulator-noga okvira korporacijskoga upravljanjate regulacije trì{ta kapitala u na{oj zemlji(233-297). Ta poglavlja, a posebno ona utre}emu dijelu knjige o internim mehani-zmima korporacijskoga upravljanja, svje-do~e o tome da je u svaki od njih uloènvelik autorski trud i rad. Dodajmo da knji-ga na kraju nudi i opseàn popis literaturete relevantnih izvora o temi koju obra|u-je. Rije~ju, tko god bude htio u ovomepodru~ju i}i "korak dalje", makar se i neslagao sa svim tezama autora u ovoj knji-zi, ne}e je mo}i zaobi}i.

Drago Čengi}

RAZVOJ SPOSOBANZA BUDU]NOSTPrinosi promi{ljanjuodrìvog razvojaHrvatske

Vladimir Lay (ur.)

Institut dru{tvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb,2007., 283 str.

U izdanju Instituta dru{tvenih znanostiIvo Pilar, Zagreb, objavljena je knjiga Ra-zvoj sposoban za budu}nost – Prinosi promi-{ljanju odrìvog razvoja Hrvatske urednika

Vladimira Laya. Okosnicu knjige ~ini raz-matranje novoga smjera razvoja koji ne pre-ferira "rast i profit po{to-poto", kao ni mo-gu}nosti takva razvoja.

U prvoj tematskoj cjelini, Pristupna,teorijska i metodologijska razmatranja (auto-ri: Vladimir Lay, Zdenko Zeman, Draèn[imle{a i Marija Geiger), tekstovi su koji seuglavnom odnose na razmatranja odrì-vosti i odrìvoga razvoja Hrvatske. Nagla-sak je na ~etiri stoèrne dimenzije odrì-vosti (koje su vrlo domi{ljato istaknute i ulikovnom rje{enju korica): biolo{ko-eko-lo{koj, ekonomskoj, sociokulturnoj te po-liti~koj. Druga tematska cjelina, Prema odr-ìvom razvoju Hrvatske (autori: Jelena Pu-|ak, Sanja [poljar Vrìna, Draèn [imle{ai Jasmina Branilovi}), problematizira aspe-kte odrìvoga razvoja Hrvatske sa socio-lo{koga i s antropolo{koga stajali{ta.

Autor prvoga teksta Vizija odrìvograzvoja Hrvatske – Prinosi artikulaciji pola-zi{ta i sadràja vizije sam je urednik Vladi-mir Lay. Naslov teksta jasno daje do zna-nja da je rije~ o dvije cjeline: prvoj koja jeposve}ena polazi{tima i pristupu vizijiodrìvoga razvoja te drugoj posve}enojsadràju vizije odrìvoga razvoja. Kriti~kianaliziraju}i postoje}i dru{tveni poredakna apstraktnoj, globalnoj razini, Lay na-gla{ava kako krajnje izopa~eni model ka-pitalisti~kog upravljanja svijetom dovodido okrutnoga "mljevenja" ljudi i prirode, {togotovo nitko ne kontrolira niti sputava.Zbog toga treba raditi na viziji odrìvogarazvoja ne samo na globalnoj nego i nalokalnoj razini. Jer upravo je lokalna razi-na sna`nija karika uspjeha ove vizije! In-tegralna ili cjelovita odrìvost podrazumije-va ìvot ~ovjeka i ìvot svijeta kao prima-ran, kao iskonsku i temeljnu vrijednost, au-tor ovakav na~in odrìvosti smatra najpri-hvatljivijim. Lay op{irno tematizira biolo-{ko-ekolo{ku, ekonomsku, sociokulturnu ipoliti~ku odrìvost, povezuju}i ih u jednucjelinu ve} spomenutim pojmom integral-ne odrìvosti. Navedene dimenzije odrì-vosti uranja i u sadràj vizije odrìvoga ra-zvoja te svaku podrobno obja{njava. Po-trebno je istaknuti kako autor kritizira re-

321


dukciju pojmova odrìvosti i odrìvoga ra-zvoja isklju~ivo na ekolo{ku razinu.

Kompletan tekst proèt je brojnimpitanjima, za koja autor smatra da jo{ "leb-de u zraku", da na njih nitko ne}e ili neèli odgovoriti. Takvim pitanjima poku{a-va se doprijeti do svijesti ~itatelja i uputitiga na pravi put, pa ako bude kro~io njime,ne}e se morati bojati neizvjesnosti sutra-{njice. Smatraju}i da Hrvatska ima jake ar-gumente za svoje "bolje sutra", Lay navo-di presudnu ulogu razvojne elite – politi-~ke i poduzetni~ke – a nagla{ava i ulogu,u posljednje vrijeme sve ja~ega, civilnogdru{tva.

U zaklju~ku autor isti~e da upravoodrìvi razvoj Hrvatske mora postati inte-resom raznih dru{tvenih aktera, jer je in-teres "bog koji upravlja modernim svije-tom", a jednako tako i njegovim malim di-jelovima, kao {to je to, primjerice, malaeuropska zemlja Hrvatska.

Odrìvi razvoj kao opona{anje ìvotaautora Zdenka Zemana tekst je koji tema-tizira ideju odrìvog razvoja, polaze}i odsamoga za~etka te ideje 1970-ih pa sve dona{ih dana. Naime, Zeman nagla{ava va-`nost djela Only One Earth (1972.) te izvje-{taja izra|enog za Rimski klub o dvojbama~ovje~anstva The Limits to Growth (1972.),u kojima se, jo{ tada, jasno upozoravalona ograni~enost resursa na Zemlji, ali i napotrebu da se hitno i odlu~no obuzda svjet-ski rast.

Nastavljaju}i se na ostale va`ne do-kumente i konferencije, autor konstatirakako je ideja o odrìvom razvoju p/ostalave}im dijelom nerealiziranom, unato~ svimapelima i nastojanjima.

Smatraju}i kako se temeljni pro-blem ne nalazi u definicijama ili kritikamaideje odrìvog razvoja, nego u odnosu ~o-vjeka spram svijeta op}enito, autor nam

daje vrlo jasnu sliku ~ovjeka moderne e-pohe. Oslanjaju}i se na Webera, Zeman is-ti~e kako moderni ~ovjek, potpomognut"svemo}nom" znano{}u, kalkulira "li{en svihprovidencijalnih i transcendentalnih uvje-tovanosti i ograni~enja" (str. 60). Zapadni~ovjek ovakav odnos spram svijeta gajive} nekoliko stolje}a, a Zeman smatra ka-ko je uzrok tome antropocentri~ni autizamproiza{ao iz same srì moderne.

Koriste}i se Giddensovom koncep-cijom "modernog stanja", odnosno stanja ka-sne modernosti, te Beckovom kritikom znan-stvene prakse na Zapadu, Zeman polemi-zira o definicijama odrìvoga razvoja i nji-hovim kritikama. Zaklju~uju}i kako su ko-risti od postoje}ih definicija odrìvoga ra-zvoja mnogo ve}e od moèbitnih {teta, pre-lazi na Caprinu "mreù ìvota", opisuju}isloènost ìvota, uklju~uju}i i domenu ljud-skoga dru{tva. Prema Capri, postoje triglavna tematsko-problemska sklopa, a rje-{enje kojih smatra najve}im izazovomXXI. stolje}a. Zeman se usredoto~uje na pr-vi tematsko-problemski sklop, problem ì-vota i vo|enja organizacija (ponajprije onihekonomskih), s obja{njenjem kako je eko-logijski odrìvo dru{tvo mogu}e izgraditijedino ako krenemo od temeljite promje-ne mnogih institucija i tehnologija, u pr-vom redu ljudskih organizacija.

Iznose}i Caprinu viziju rje{avanjaproblema ekologijske odrìvosti, Zeman svo-ju raspravu zaklju~uje pro{irenom defini-cijom odrìvoga razvoja. Isti~e kako istojtoj definiciji "zadovoljavanje potreba sa-da{njih nara{taja, bez ugroàvanja mogu}-nosti budu}ih nara{taja da zadovolje svo-je potrebe" (str. 74) treba dodati i obzirnostprema ukupnoj ìvoj prirodi.

Draèn [imle{a pridonosi realizaci-ji ove knjige tekstom Kako gazimo planet –svijet i Hrvatska. Kritiziraju}i najprisutniji,a moglo bi se re}i i odavno zastarjeli, fak-tor odre|ivanja uspjeha neke zemlje – BDP,a nude}i alternative, autor nam prikazujenedostatke BDP-a, ali i prednosti ekolo{kiprihvatljivijih pristupa. Poseban naglasakstavlja na pristup nazvan ekolo{ki otisak.

[imle{a prikazuje ekolo{ki otisak kaometodu kojom se, prema njegovim rije-


322

~ima, najjasnije i najto~nije izraàva utje-caj ljudi na planet, a dovoljno govori i ome|uljudskim odnosima te odnosima mo-}i u na{im dru{tvima. Nagla{ava kako ~o-vje~anstvo danas ima "overshoot", odno-sno rast preko granica nosivoga kapacite-ta Zemlje. Budu}i da SAD i EU imajunajve}e ekolo{ke otiske, autor ih uzima kaoglavne pokazatelje negativna na~ina bez-uvjetnog iskori{tavanja biokapaciteta – ivlastitoga i svjetskoga. Navode}i niz po-dataka, uspore|uju}i ekolo{ke otiske vode-}ih zemalja svijeta, [imle{a ocrtava ozbilj-nost situacije u kojoj se nalazimo.

Kako bi {to jasnije prikazao ovu me-todu mjerenja kvalitete ljudskoga ìvota,autor pi{e i o kritikama upu}enim eko-lo{kom otisku. Navode}i kritike, [imle{azaklju~uje kako svi prigovori i nedostatciekolo{kog otiska ne smiju umanjiti ukup-nu vrijednost koju nam taj otisak daje unastojanju da se otkrije stvarni utjecaj naprirodu.

U svojem nastojanju da pobolj{apostoje}e zabrinjavaju}e stanje, ova nammetoda nudi "~itavu lepezu konkretnih iodrìvih na~ina proizvodnje, potro{nje iodnosa prema otpadu" (str. 92). Navode}inekoliko konkretnih primjera, [imle{a nu-di prostor za razmi{ljanje svakom ~itate-lju. Naposljetku autor posve}uje pa`nju Hr-vatskoj, domi{ljato je nazvav{i "malom ze-mljom za prevelik otisak", i ovim sloga-nom saìmlje sve ono o ~emu u nastavkugovori.

[imle{a zavr{ava svoj rad iznose}iniz podataka, konkretnih rje{enja, pozi-tivnih primjera o mogu}im na~inima sma-njenja ekolo{kog otiska Hrvatske, a u zaklju-~ku i ~itavoga svijeta.

Marija Geiger autorica je posljednje-ga teksta prve tematske cjeline, naslovlje-nog S onu stranu monokulture – tradicijska

ekolo{ka znanja i novi ekolo{ki svjetonazor. O-kosnicu teksta ~ini kritika moderne meha-nicisti~ko-pozitivisti~ke znanosti, koja jenastajala u minula tri stolje}a, nasuprot no-vomu, ekolo{kom svjetonazoru koji zago-vara revitalizaciju tradicijskih znanja o oko-li{u, i to onih pozitivnih aspekata toga zna-nja te njihovo uskla|ivanje s potrebamadana{njosti. Citiraju}i brojne autore (Shi-va, Bateson, Capra, Merchant, Sterlingitd.) ~iji ekolo{ki svjetonazor, ali i razli~ita,alternativna mi{ljenja i djelovanja podrà-vaju raznovrsnost kulturnog i biodiverzi-teta, autorica kritizira monokulturu kojuje "proslavila zapadna mehanicisti~ko-po-zitivisti~ka znanost" (str. 113). Aktualni, do-minantni svjetonazor, kojemu je svojstve-na monokultura, treba zamijeniti postmo-dernim, ekolo{kim svjetonazorom koji za-govara odre|ene multidisciplinarne, inte-grativne i fleksibilne pristupe, a kojim seosmi{ljava i podràva ekolo{ki odrìvi ra-zvoj, nagla{ava Geiger. Autorica kao alter-nativu dosada{njoj konvencionalnoj me-hanicisti~koj paradigmi suprotstavlja no-vu ekolo{ku paradigmu. Me|utim, valjaspomenuti kako autorica, kritiziraju}i zna-nost dana{njice, ne odbacuje znanstvenadostignu}a i znanstvena znanja, osobitoona koja mogu posluìti pobolj{anju kva-litete tradicijsko-ekolo{kih znanja, premdaih u jednom dijelu teksta suprotstavlja.

S tek nekoliko rije~i autorica je po-godila bit teme o kojoj govori. Naime, tra-dicijsko ekolo{ko znanje, kojem Geiger po-sve}uje ve}inu svojih razmatranja u tek-stu, "predstavlja iskustvo ste~eno tijekomtisu}a godina direktnog ljudskog kontaktas lokalnim okoli{em" (str. 21), takvo znanjeosigurava fizi~ku egzistenciju zajednice,kulturni identitet te funkcioniranje lokal-nog ekosustava. U dijelu teksta pod na-slovom Tradicijsko ekolo{ko znanje versus znan-stveno znanje Geiger analizira tradicional-no ekolo{ko znanje (nasuprot znanstve-nom znanju), usredoto~iv{i se na epistemo-lo{ke, kozmolo{ke, ontolo{ke, kontekstu-alne i socijalne aspekte toga znanja.

Umjesto zaklju~ka autorica govorio na~inima i mogu}nostima ulaska tradi-

323


cionalnih ekolo{kih znanja u moderni svi-jet te o prihva}anju globalne politike oko-li{a takvih znanja u proteklih nekoliko de-setlje}a. Zaklju~uju}i kako novi ekolo{kisvjetonazor nije okrenut velikim pri~amani epistemologiji velike znanosti, nego ma-lim, lokalnim naracijama, Geiger zavr{avasvoj dio pri~e o "razvoju sposobnom za bu-du}nost".

Drugi dio knjige Prema odrìvom ra-zvoju Hrvatske zapo~inje empirijskom ana-lizom Sukobi ekonomskih i ekolo{kih interesau suvremenom hrvatskom dru{tvu – empirij-ska analiza ~etiriju slu~ajeva autorice JelenePu|ak.

Po{to definira odre|ene pojmove ko-ji se ti~u samoga teksta, autorica prelazi nakonkretne primjere sukoba ekonomskih iekolo{kih interesa, odnosno na kratku a-nalizu triju primjera na teritoriju Hrvatskete jednoga primjera u Bosni i Hercegovini.

Konstatiraju}i kako su ekonomski iekolo{ki interesi u sukobu, zbog dosada-{nje isklju~ivosti, Pu|ak smatra da je nji-hova pomirba ne samo mogu}a nego i pri-jeko potrebna. Upravo prikazom i anali-zom slu~ajeva autorica upozorava na o-snovne probleme pronalaènja na~ina zapomirbu navedenih dvaju interesa. Polaziod najbanalnijega primjera svjesnog i na-mjernog one~i{}avanja okoli{a Karlova~kepivovare u gradu Karlovcu, pa sve do idej-noga megaprojekta "Gornji horizont" – gra-dnja hidroelektrana i akumulacijskih jeze-ra u podru~ju rijeke Trebi{njice. U svakomod navedenih primjera postoje ekonom-ski interesi te interesi koje brane razne e-kolo{ke udruge i civilno dru{tvo, nagla{avaPu|ak. Zbog toga autorica posve}uje po-zornost socijalnim akterima koji obiljeà-vaju jednu i drugu skupinu interesa. Us-pore|uju}i njihovu borbu s borbom Davi-da i Golijata, jasno ocrtava socijalne aktere

jedne i druge strane na konkretnim pri-mjerima.

Zaklju~uje svoj rad apelom da se po-mire ekonomski i ekolo{ki interesi, u pr-vom redu radi o~uvanja prirodnih osnovaìvota.

Sanja [poljar Vrìna autorica je tek-sta Simptomi globalne sinergije zdravstveno/o-koli{ne destrukcije ili za{to je Hrvatskoj potre-bna antropologija zagovora? Potrebno je napo-menuti kako je autorica antropologinja, ko-ja svojim radom pridonosi multidiscipli-narnosti knjige.

Analiti~kim diskursom kriti~ke me-dicinske antropologije autorica prikazujelokalno stanje Hrvatske i okolnoga prosto-ra, sve do globalne razine, govore}i o zdra-vlju i zdravom okoli{u, stavljaju}i nagla-sak na sve teù mogu}nost njihova odrà-vanja.

Odnos prema zdravlju i okoli{u, na-spram sve mo}nijoj tehnologiji, dokumen-ti globalnih ugovora koji su deklarativnokreirani, a jo{ deklarativnije provo|eni, [po-ljar Vrìna prikazuje u svjetlu neoptere}e-nim sveop}im globalnim sistemom dana-{njice. Autorica analizira globalne neuspje-he o~uvanja zdravlja i zdravog okoli{a, u{to unosi i dimenziju o ljudskim pravima,institucijama provo|enja globalnoga eko-nomskog nadzora, misle}i pritom na uskufinancijsku vezanost institucija, kao {to sunpr. Ujedinjeni narodi, uz institucije kojeim omogu}uju financijsku sigurnost.

Uklju~uju}i i razmatranja situacijeu Hrvatskoj, nagla{ava kako se ni kod nasne moè zaobi}i razgovor o uni{tavanjuzdravlja i zdravog okoli{a.

Treba prona}i uzroke nastanka odre-|enih socijalnih konstrukcija, koje ili pro-nalaze svijetle to~ke trenuta~ne situacijeili se zadovoljavaju aktivisti~kim odgovo-rima koji nisu sposobni konkretno djelo-vati, zaklju~uje [poljar Vrìna.

Posljednji tekst u knjizi Poloàj i u-tjecaj ekolo{kih udruga u Hrvatskoj djelo jeautora Draèna [imle{e i Jasmine Brani-lovi}.

Ono {to ~ini okosnicu rada upravosu ekolo{ke udruge kao dio civilnoga dru-


324

{tva, odnosno ekolo{ke udruge kao poka-zatelj razvijenosti civilnoga dru{tva u Hr-vatskoj. Autori polaze od op}e razine pri-kaza globalnih ekolo{kih pokreta, prekopovijesnoga pregleda ekolo{kih pokreta una{oj zemlji, a u kona~nici se doti~u po-loàja i utjecaja ekolo{kih udruga u Hrvat-skoj, uzimaju}i u razmatranje zadnjih 10-akgodina.

Naime, zbog vi{edesetljetnoga ko-munisti~kog reìma, ali i negativnoga sta-va demokratske dràve spram civilnogadru{tva, tek se od 2000. godine moè pra-titi njegov zamjetniji razvoj, pa tako i ra-zvoj ekolo{kih udruga, konstatiraju [imle-{a i Branilovi}. Potanko analiziraju odnosdràve prema ekolo{kim organizacijama,uklju~uju}i politi~ki, ekonomski, porezni o-kvir, uzimaju}i u obzir i rasprostranjenostekolo{kih udruga u Republici Hrvatskoj.Raspravljaju o resursima, suradnji i tipo-logiji ekolo{kih udruga te iscrpno razlaùi zaokruùju prikaz stanja ekolo{kih udru-ga kao va`noga segmenta civilnoga dru{tvaRepublike Hrvatske.

Zaklju~uju}i kako na{a zemlja, na-àlost, ne odstupa mnogo od ostalih tran-zicijskih zemalja, autori optimisti~no pro-cjenjuju kako su o~igledni pomaci nabo-lje, osobito u zadnjih nekoliko godina.

Integralna odrìvost i odrìvi ra-zvoj postavljaju se kao jedina alternativa"bolesti rasta po{to-poto" i jedini put kojimse moè posti}i "razvoj sposoban za budu-}nost". Pristup koji je ponu|en ~itateljimaove knjige svakako nije stranputica, nemoè dovesti do negativnih posljedica zaokoli{, dru{tvo, ekolo{ke udruge, ali ni za"obi~noga" pojedinca i njegovu svako-dnevicu. Vrlo je korisno biti obavije{ten,osobito ako je rije~ o temi s one "drugestrane medalje", koja rasvjetljuje zablude

modernoga postkapitalisti~kog dru{tva.Upravo zbog toga ova je knjiga pogodnoznanstveno, stru~no, ali i informativno {ti-vo, prijeko potrebno na{em ionako siroma-{nom znanju o odrìvom razvoju kao mo-gu}nosti boljega ìvljenja.

Anita Bu{ljeta

NACIJA I NACIONALIZAMU HRVATSKOJPOVIJESNOJ TRADICIJI

Tihomir Cipek, Josip Vrande~i} (ur.)

Alinea, Zagreb, 2007., 336 str.

Knjiga "Nacija i nacionalizam u hrvatskojpovijesnoj tradiciji" nastala je kao zbornikradova izloènih na Drugom kongresu hr-vatskih povjesni~arki i povjesni~ara odrà-nom u Puli 2004. godine.

Kao ve}ina zbornika radova vi{e au-tora, tako ni ovaj koji tematizira pojmovenacije i nacionalizma ne daje sustavan pri-kaz tematike, ali joj pristupa s razli~itih stra-na i daje uvid u vi{egodi{nja nastojanja in-telektualaca i njihova shva}anja potrebeda se i na ovim prostorima usvoje teko-vine modernih zapadnih zemalja. Naciona-lizam kao politi~ka ideologija u svojim za-~ecima nastaje kao pokret domoljublja, ane mr`nje prema tre}emu, te ide ruku podruku s demokratizacijom dru{tva prekozahtjeva o jednakopravnosti svakoga pri-padnika nacije.

Uz definiciju nacije kao zami{ljenezajednice kojoj su uvjetovani zajedni~kiosje}aj pripadnosti i zajedni~ka, naj~e{}emitska, pro{lost, a ne jezik, kultura, obi~ajii/ili prostor obitavanja, zbornik daje uvid upostupno ja~anje te povezanosti na ovimprostorima.

Tema nacije i nacionalizma danas je(u doba globalizacije) aktualnija nego ika-da. Pogre{no se suverenost nacije suprot-

325


stavlja globalnim integracijama (gospodar-skim, vojnim pa i politi~kim). Jo{ je ve}apogre{ka shva}ati nacionalizam kao nega-tivan odjek na neke globalizacijske proce-se. Razvidno je da ~lanice Europske unijenisu izgubile svoje nacionalne atribute nitisu ih se morale odre}i zbog skladnoga su-ìvota. I dalje je u politici vodilja prije sve-ga nacionalni interes.

Dok se u zapadnoeuropskim zemlja-ma, po modelu politi~koga nacionalizma,nacija pojavljuje tek poslije moderne dr-àve (~ime ta dràva kao domovina odre-|ene nacije postaje nacionalna dràva), nasrednjoeuropskim prostorima moderna dr-àva prethodi svijesti o naciji, kao i borbiza nacionalnu integraciju.

Na pragu je tih misli i ~lanak Tiho-mira Cipeka Nacija kao izvor politi~kog legi-timiteta, koji nas temeljitim, sadràjnim pri-kazom uvodi u razliku izme|u etni~ke za-jednice kao prete~e i nacije kao izmijenje-noga, evoluiranoga nasljednika istoga kor-pusa. U suvremenoj znanosti i demokrat-skoj javnosti pojam nacionalizma shva}ase kao neprijatelj demokracije. No u 18. st.nije bio tako shva}en. Naprotiv, smatrao setemeljem demokracije. Prijepori oko poj-ma nacionalizma ne postoje samo u vred-novanju nego i u datiranju. Naj~e{}i ra-zlog nesporazuma proizlazi iz razli~ita vred-novanja pojmova nacionalizma i nacije.

Prva upotreba pojma nacionalizma(spis iz 1774. godine J. G. Herdera) te nje-gova primjena od sredine 19. st. u svako-dnevnom govoru upu}uju na nacionali-zam kao moderan fenomen, uz naznakuda su i prije njegove pojave postojali dru-gi, stariji, tipovi kolektivnih veza.

Prema Lembergovoj definiciji, nacio-nalizam se (kao integracija utemeljena na

jednakosti jezika, podrijetla, kulture ili pod-re|enosti istoj dràvnoj vlasti) naj~e{}e od-re|uje kao ideologija i politi~ki pokret, gdjesredi{te njihova vrijednosnoga sustava ~i-ne oblikovanje nacije i stvaranje samostal-nih nacionalnih dràva.

Nacija ne postoji oduvijek. Ona izi-skuje subjektivan osje}aj pripadnosti i o-bjektivnu osnovu. Nastoji se o~uvati vla-stiti zna~aj razli~itim oblicima svakodnev-nih komunikacija i kolektivnih rituala. U-pravo je pretpostavka za oblikovanje naci-je u mitu o zajedni~kom podrijetlu i povi-jesnom po~etku.

Tip nacionalizma karakteristi~an zasrednjoeuropske nacije jest risorgimentoili preporodni nacionalizam, kojemu je o-snovni cilj stvaranje nacionalne dràve.Integraciju hrvatskoga naroda u modernunaciju potaknuo je upravo preporodni na-cionalizam utemeljen na liberalnim ideja-ma. Njegova je zada}a {iriti ideale Fran-cuske revolucije (sloboda, bratstvo i jedna-kost), koja je i glavni izvor nacionalisti~keaspiracije. Zada}a nacionalista 19. st. nijebila izgradnja nacije, nego njezino bu|e-nje ili preporod. Prema liberalnoj ideo-logiji, temeljna je teza da se pojedinac ra-|a slobodan, iz ~ega proizlazi da je i naci-ja izvorno slobodna.

Politi~ka revolucija u Francuskoj i in-dustrijska revolucija u Engleskoj po~etaksu ubrzanih politi~kih, ekonomskih i dru-{tvenih promjena. Nestanak stale{kih ve-za otvara prostor za odanost, lojalnost na-ciji, a nacionalizam kao takav obe}ava novioblik vladavine ~iji je politi~ki poredak u-temeljen na volji nacije. Iz toga proizlazi ibit nacionalisti~ke ideologije 19. st., koji gle-da na sustav vladanja {to ga prihva}a na-cija te na politi~ki poredak koji je obliko-van i djelatan u interesu nacije. Za formi-ranje moderne nacije temeljna je politi~kareprezentacija, a parlamentarizam i kon-stitucionalizam postaju osnovne ideje pre-porodnoga nacionalizma. Preporodni na-cionalizam sadràva glavna liberalno-de-mokratska na~ela. Demokracije su nacio-nalnim na~elima oblikovale osje}aj kolek-


326

tivnog identiteta i solidarnosti, dok su naliberalnim na~elima sagradile institucio-nalne temelje slobodna razvoja pojedincai manjine.

Nik{a Stan~i} u prilogu pod nazivomIzme|u politi~kog nacionalizma i etnonaciona-lizma: od hrvatske stale{ke "nacije" (natio croa-tica) do hrvatskoga "politi~kog naroda" dajenam uvid u probleme definiranja hrvat-ske nacije u sastavu Habsbur{ke Monar-hije bez postojanja vlastitih dràvnih in-stitucija.

U ~lanku Tajni sporazum Hotela Lam-bert s Hrvatskom narodnom strankom u svje-tlu izvje{}a Franje Zacha (1844.) Piotr Žurekprikazuje svjesnost Hrvatske narodne stran-ke o potrebi politi~koga savezni{tva. Savez-nika su prona{li u organizaciji poljske a-ristokratske emigracije pod nazivom HotelLambert, pa i uz cijenu kompromisa koji bizna~io odustajanje i od nekih temeljnihzahtjeva za pronalaskom samostalnih rje-{enja i pribliàvanje srpskim krugovima.

U svom radu Politizacija, kulturne ra-zlike i racionalnost jezi~no-nacionalnog zahtje-va: primjer Dalmacije u revolucionarnoj 1848/49godini Konrad Clewing iznosi jezi~ne i kul-turne razlike kao prvi problem integracijena podru~ju Dalmacije. Nerealizirane za-htjeve za vlastitim slu`benim jezikom uinstitucijama vlasti smatralo se zaprekomdaljnjoj dru{tvenoj modernizaciji i cjelo-kupnom regionalnom razvitku.

Dinko [ok~evi} u svom djelu Svje-sno mijenjanje slike Ma|ara u dijelu hrvatskogtiska kao dio dobro smi{ljene taktike u politici"novoga kursa" prije i nakon Rije~ke rezolucijeiznosi teoriju "zavjere" dijela hrvatskih me-dija. Uspore|uju}i novinske napise iz 1903.i one iz 1905. godine, uo~ava nagli zaokretu prikazivanju Ma|ara. Razloge pronalazi

u ispolitiziranosti hrvatskih medija i ve}ojpoliti~koj prihvatljivosti vezanja rje{ava-nja hrvatskoga pitanja uz Ma|are. Politikanovoga kursa kao najva`nija sastavnicasuradnje s Ma|arima i potencijalno rje{e-nje aktualnih politi~kih i dràvnopravnihproblema na hrvatskom prostoru za hr-vatske su prilike obiljeìle po~etak 20. st.Rije~ je o velikom obratu koji je popra}enu tada{njem hrvatskom tisku te dokaz ra-zvijenosti politi~ke komunikacije u kojemse hrvatsko novinstvo pokazalo na zavid-noj razini.

Sve ve}a opasnost od austrijsko-nje-ma~kog imperijalizma bila je naznaka zapotrebnu suradnju Hrvata, Ma|ara i Tali-jana. Hrvatsko novinstvo tu je odigralo va-`nu ulogu u svjesnom mijenjanju slike oMa|arima. Njihova su nastojanja bila u-gasiti negativne stereotipe o pro{losti Ma-|ara, upu}uju}i na prilike iz 1848., koje sutada bile aktualne. Nagla{ava se sveprisu-tni austrijski centralizam i navode se pri-mjeri koji potvr|uju tezu pozitivnih od-nosa u zajedni~koj hrvatsko-ma|arskojpovijesti. Članci su bili namijenjeni prijesvega hrvatskom ~itateljstvu, ali zbog ra-zvoja dobrosusjedskih odnosa dolazi doobostrane suradnje na mnogim podru~ji-ma. Tu je bio zamjetan utjecaj medija, kojije (ne)izravno potaknuo kulturnu surad-nju. Poku{aji svjesnoga mijenjanja slikeMa|ara vide se u objavi ~lanaka koji dobi-vaju jo{ ve}e zna~enje zbog politi~ke te-ìne samih autora. Uspjesi objavljenih ~la-naka o~itovali su se u sve ve}oj prisutno-sti i u ma|arskim novinama.

Prilike i promjene koje su slijedilekao rezultat politike novoga kursa upu}i-vale su na dobar put k ostvarenju zacr-tanih ciljeva. No u promijenjenim politi-~kim okolnostima bilo je pitanje vremenakada }e nastupiti novi problemi koji }e senazirati i u postupnoj rezerviranosti novi-na koje su branile sada ve} krhki hrvatsko--ma|arski savez.

Naravno, ne treba zanemariti ni za-stupljenost novina koje kriti~ki nastupajuspram ma|arske politike. Njihova uloga

327


bila je usmjerena ka kreiranju negativno-ga raspoloènja. Sve mogu}nosti i prilikekoje su bile aktualne bile su ujedno i pri-kazane u negativnom kontekstu. Sve to u-pu}uje na sve ve}u ulogu i va`nost novin-stva u oblikovanju javnoga mi{ljenja te nanjihovu sposobnost utjecaja, i to na samo-me po~etku 20. st.

U studiji Protuintegracijski sadràj hr-vatskih povijesnih regionalizama Josip Vran-de~i} oslikava istarski, dalmatinski i rije~kiotpor hrvatskoj nacionalnoj integraciji u19. st. i poku{aj traènja rje{enja pod okri-ljem Italije.

Marko Trogrli} u ~lanku Četiri fazepoliti~kog djelovanja Jurja Biankinija prika-zuje politi~ki ìvot ovoga znamenitog hr-vatskog politi~ara i novinara iz Dalmacijei razlaè ga u ~etiri faze s obzirom na nje-gove temeljne politi~ke stavove.

Studija Aleksandra Jakira O nekimaspektima procesa oblikovanja nacionalnih i-dentiteta na primjeru Dalmacije izme|u dvasvjetska rata govori o razlozima nemogu}-nosti jugoslavenskoga nacionalizma da napodru~ju Dalmacije zamijeni hrvatski, pai srpski, identitet.

Nevio [eti} u ~lanku Istarske teme uprepisci Ra~ki – Strossmayer analizira hrvat-sko dru{tvo u Istri na temelju podrobnihpisama Josipa Jurja Strossmayera i FranjeRa~kog, punih dobro primije}enih detalja,promi{ljanja i statisti~kih popisa.

Darko Dukovski u svom djelu Istra20. stolje}a: promjene identiteta – nacionalnisukobi i tolerancija govori o utjecaju inte-gracijskih zahtjeva na istom ìvotnom pod-ru~ju, u kratkom vremenu, u sklopu Au-stro-Ugarske, Kraljevine Italije, SFRJ i Hr-vatske na hrvatski identitet i hrvatsku kul-turnu tradiciju.

U ~lanku Hrvatski nacionalni interesina Konferenciji mira u Parizu 1919. godineLivia Kardum prenosi probleme s kojimase jugoslavensko izaslanstvo vlade uBeogradu s Nikolom Pa{i}em na ~elu susre-talo na spomenutoj konferenciji. Razje-dinjenost izaslanstva na nacionalnoj osno-vi, nesloga stavova i mala spremnost nakompromis u jo{ su teì poloàj stavljalezalaganje i za hrvatske nacionalne intere-se i za interese zajedni~ke dràve. Borbaza hrvatske nacionalne interese dobivasve ja~e zna~enje zbog sve ja~eg antagoni-zma unutar jugoslavenske delegacije naMirovnoj konferenciji u Parizu. Neobi~ansastav jugoslavenske delegacije, gdje na~elu nije bio predsjednik vlade, nije u-manjivao njezino zna~enje, ali se vidjelosve ve}e sputavanje njezina samostalnogadjelovanja, jer se uvijek moralo voditira~una o vladi u Beogradu. Sam sastav de-legacije vodio je podjelama u pogledu na-~ela na kojima su se trebala temeljiti jugo-slavenska teritorijalna potraìvanja. Suko-bi oko na~ela kojima bi se predlagale gra-nice bili su pokazatelj razli~ita intenzitetau obrani jugoslavenskih granica te uskihinteresa koji su imali prednost pred op}iminteresom nove jugoslavenske dràve. Mar-ginaliziranje rada Ministarstva vanjskihposlova bila je jasna naznaka da sve odlu-ke (pravo na kreiranje vanjske politike, pra-vo na politi~ko odlu~ivanje) ovise o vladiu Beogradu. Svaki poku{aj obrane hrvat-skih nacionalnih interesa ko~ila je srpskastrana, uz raznorazna obrazloènja kojasu imala uvijek isti ishod; ili se trebalo suz-dràvati od kategori~kih izjava koje bi mo-gle bezrezervno vezivati ruke vlade ili jetrebalo ~ekati prigodniji trenutak.

Branka Boban, uspore|uju}i Stjepa-na Radi}a i Vladka Ma~eka te njihovo poli-ti~ko djelovanje i stajali{ta o svim va`ni-jim pitanjima u tim, za hrvatski integra-cionalizam te{kim, vremenima, dolazi dozaklju~ka da su velike razlike uzrokovanene samo osobnostima ove dvojice nego iodgovorima na dnevnopoliti~ka doga|anja.

U studiji Planinski ljudi, ravni~arski lju-di: Prostor i etnografska reprezentacija Karl


328

Kaser analizira razli~ite stereotipe o "di-narskom" i "ravni~arskom" ~ovjeku s Bal-kanskoga poluotoka na temelju znanstve-nog opusa Jovana Cviji}a i Dinka Toma{i}a.

Ivo Rendi}-Mio~evi} u prilogu Trans-generacijski prijenosi i oblikovanje hrvatskognaroda: Primjer goransko-dalmatinski i kvar-nerski uspore|uje civilizacijska obilje`ja (po-loàj, gospodarstvo, kulturu, govor, obi-~aje...) dalmatinskoga patrijarhalnog iotvorenoga kvarnerskog dru{tva kao sa-stavnice hrvatskoga nacionalizma. Ujednona mnogim primjerima obja{njava trans-generacijski prijenos obi~aja i vjerovanja.

[to je nacija usta{kim intelektualcima?Vi{eslava Aralice donosi pregled misli in-telektualaca, podràvatelja usta{kog reì-ma, o naciji i dràvi, selja~kom narodu, je-ziku, krvnom podrijetlu i rasi.

Petnaest radova doma}ih i stranihautora u {est cjelina: Od etni~ke zajedniceprema naciji, Liberalni nacionalizam, Za-tvaranje hrvatskoga nacionalnog kruga uDalmaciji, Hrvatstvo na istarskom rubu,Nacionalno ispred liberalnog, Geografskei organicisti~ke pretpostavke nacionalnog;sadràj je ovog zbornika koji je dao velikdoprinos u prikupljanju teorija o hrvat-skoj naciji i nacionalizmu. U vremenu ka-da je glavni cilj hrvatske nacije – stvaranjevlastite dràve – ve} ostvaren, petnaestakintelektualaca – povjesni~ara, politologa,sociologa, slavista, raznih teoreti~ara – si-ne ira et studio izloìlo je svoja promi{ljanjao naciji, njezinoj definiciji, ciljevima, ra-zlozima nastanka, vrstama nacionalizamai njegovim povijesnim oblicima. Time supridonijeli okupljanju najva`nijih misli iteorija o nastanku hrvatske nacije, i to pri-je svega u odnosu na sli~ne procese u nje-zinu okruènju.

Kristijan Sedak

DanielaAngelina Jelin~i}ABECEDAKULTURNOG TURIZMA

Meandarmedia, Biblioteka Intermedia, knjiga26, Zagreb, 2008., 347 str.

Abeceda kulturnog turizma autorice Dani-ele Angeline Jelin~i} moè se istodobnopredstaviti kao knjiga za {iru javnost, za-tim kao priru~nik za studente turisti~kihusmjerenja, ali i kao knjiga za sve one kojise bave ili èle baviti kulturnim turizmom.Ukratko, rije~ je o prvoj knjizi koja na jed-nom mjestu znanstveno objedinjuje teori-ju, postavu razli~itih disciplina koje se ba-ve kulturnim turizmom, razmatra katego-rije putnika i njihovu motiviranost za tajoblik turizma te istodobno vrlo detaljno pri-kazuje me|unarodne institucije, fondovei programe koji su uklju~eni u kulturni tu-rizam. Autorica isti~e i ulogu dràve u kul-turnom turizmu te analizira kulturno-turi-sti~ki sektor u Europi i Hrvatskoj.

Knjiga je podijeljena na osam po-glavlja i deveto poglavlje u kojem autoricaiznosi zaklju~ke i preporuke za razvoj kul-turnoga turizma te izdvaja prednosti, ne-dostatke, mogu}nosti, opasnosti i kriterijeodrìvosti kulturnoga turizma u RepubliciHrvatskoj.

Abeceda kulturnog turizma osvjetlju-je razvoj turizma u zadnjim desetlje}ima20. stolje}a, izdvaja sve ja~i trend razvojakulturnoga turizma, definira i vrlo detaljnoobja{njava osnove kulturnoga turizma(od definicije do razli~itih teorijskih pristu-pa). Tako se obra|uju pojmovi poput kul-ture, turizma, kulturnog, kreativnog i ho-bisti~koga turizma te se sintetiziraju rezul-tati dosada{njih istraìvanja.

Opis rada me|unarodnih organiza-cija u kulturnom turizmu autorica iznosi utre}em poglavlju, koje je posluìlo kaoosnova za analizu uloge dràve u kultur-nom turizmu u ~etvrtom poglavlju. Iscr-

329


pno se analiziraju: UNESCO kao pionirskaorganizacija kulturnoga turizma u svijetu,koja isti~e va`nost materijalne i nemateri-jalne ba{tine; Vije}e Europe i projekt Eu-ropskih kulturnih itinerara; Europska u-nija i projekt Europske kulturne prijestol-nice; Svjetska turisti~ka organizacija kaokrovna organizacija svjetskoga turizma tespecijalizirane organizacije poput ICOM-a,ICCROM-a i ICOMOS-a. Isto tako autori-ca uz spomenuto navodi i opisuje mnogome|unarodnih programa i projekata ve-zanih uz svjetsku ba{tinu kojima je cilj za-po{ljavanje lokalnoga stanovni{tva za po-trebe kulturnoga turizma, npr. u Aziji, naKaribima, u Rumunjskoj, Sahari.

Drugi dio knjige, poglavlja pet i {est,istraìva~kog je tipa, a usredoto~uje se naistraìvanjima, na temelju prikupljenihpodataka u Hrvatskoj i u nekoliko europ-skih zemalja (Velika Britanija, Nizozem-ska, Finska, Italija, Cipar). Rezultati istra-ìvanja uspore|uju se sa stanjem u Hr-vatskoj te se iznose preporuke za kreiranjekulturno-turisti~ke politike Republike Hr-vatske.

Iako Republika Hrvatska ima Stra-tegiju razvitka kulturnog turizma, ipak u po-jedinim segmentima spomenute djelatno-sti jo{ otkrivamo "toplu vodu", stoga seautorica u svome istraìvanju posebno o-kre}e i ulozi dràve te smatra da ne trebao~ekivati inicijativu samo od dràve, negoda bi realno bilo da se postavi kvalitetanzakonski okvir i da se radi na koordinira-nju raznih inicijativa na tome podru~ju.Isto tako smatra se kako kulturnu ponuduRepublike Hrvatske ne moèmo okarak-terizirati kao lo{u, jer obalna i oto~nanaselja u ljetnim mjesecima imaju tradici-ju odràvanja svojih dugogodi{njih festi-vala, a istodobno ih imaju i naselja u unu-

tra{njosti, poput Vara`dina, Bjelovara, ilimanja zagorska mjesta. No pitanje je ko-liko su takva zbivanja zanimljiva gostima,osobito stranim gostima, jer se i oni dijelena nekoliko kategorija (slu~ajni, oni kojidolaze vidjeti samo najpoznatije kulturnesadràje te oni koji dolaze s jasnim ciljemi namjerom). Upravo sama autorica isti~ekako su potonji jedini pravi kulturni turisti,kojih u Hrvatskoj jo{ nema dovoljno. Či-njenica je da su u Republici Hrvatskoj jo{najbrojniji slu~ajni turisti. S ciljem razvit-ka kulturnoga turizma u Republici Hrvat-skoj, kulturna ponuda trebala bi se ubu-du}e usredoto~iti na privla~enje pravih kul-turnih turista, tj. "obrazovanijega gosta saspecifi~nim interesima", a za to }e biti po-trebni vrhunski projekti i programi te kva-litetan tim stru~njaka s podru~ja kultur-noga turizma. Knjiga Abeceda kulturnog tu-rizma moè biti osnova za razvoj takvihprojekata.

U sedmom poglavlju autorica go-vori o trendovima kulturnoga turizma uEuropi, navode}i primjere iz Srednje i Is-to~ne Europe, Ju`ne Europe, sredozem-nih otoka, Zapadne Europe i Skandinavijete zaklju~uje kako je Europa oduvijek bilastalna turisti~ka destinacija i za Europlja-ne i za stanovnike ostalih kontinenata.

Budu}i da do sada nisu potpunoiskori{teni svi potencijali koje RepublikaHrvatska ima za razvoj kulturnoga turiz-ma, ova knjiga trebala bi pridonijeti ne sa-mo promi{ljanju i pove}anju ponude kul-turnoga sadràja nego i usavr{avanju po-stoje}ih kvalitetnih kadrova, zapo{ljavanjukulturnih menadèra koji bi trebali obje-diniti kulturu i turizam u kvalitetan proiz-vod, na pove}ano zadovoljstvo gostiju,{to bi pove}alo i prihode doma}ina.

Abeceda kulturnog turizma vrlo je vri-jedan poku{aj elaboracije dviju disciplina– kulture i turizma – a istodobno je i uspje-{no uspostavljena veza izme|u teorije i in-terpretacije istraìvanja (poglavlje osam).To je obrazac dobro osmi{ljenih ideja kojebi ubudu}e trebala zadovoljiti praksa kakobi kulturni turizam dobio mjesto kakvo


330

zasluùje u Republici Hrvatskoj. Knjiga bizbog autori~ina pristupa problemu trebalabiti poticaj hrvatskim istraìva~ima da idalje istraùju, jer su takva istraìvanja za-nimljiva zainteresiranoj javnosti, a od ko-risti su svima koji se ve} bave ili }e se bavi-ti kulturnim turizmom.

Rebeka Mesari} Žab~i}

331


ivanlaji},rokomi{eti} otoČnilogaritam aktualnostanjei … · 2010. 4. 6. · ivanlaji},rokomi{eti}...

Documents