joseph heller - fajrunt

Dr. [email protected] 1

FajruntFajruntFajruntFajrunt

Joseph HellerJoseph HellerJoseph HellerJoseph Heller::::

Dr. [email protected]


Knjiga prvaKnjiga prvaKnjiga prvaKnjiga prva:::: Kad ljudi naših godina govore o ratu, onda se ne radi o Vijetnamu nego o ratu koji je počeo prije više od pola stoljeća i proširio se gotovo cijelim svijetom. Vodio se više od dvije godine prije nego što smo mi uopće ušli u njega. Više od dvadeset milijuna Rusa, kažu, nestalo je prije nego što smo se iskrcali u Normandiji. Sreća se već okrenula u Sta-ljingradu prije nego što je naša noga kročila na Kontinent, a bitka za Britaniju već je bila dobivena. Ipak je milijun Amerikanaca palo žrtvom rata prije nego što je završio -tristo tisuća nas ubijeno je u borbi. Oko dvije tisuće tristo ubijeno je samo u Pearl Harboru onoga groznog dana prije gotovo pola stoljeća - više od dvije tisuće petsto ih je ranjeno - veći broj vojnih žrtava u tom samo jednom danu nego u svim zajedno osim u najdužim, najkrvavijim akcijama na Pacifiku, više nego na Dan D u Francuskoj. Nije ni čudo da smo konačno ušli. Hvala bogu za atomsku bombu, veselio sam se s ostatkom civiliziranog zapadnog svijeta, skoro prije pola stoljeća, kad sam pročitao glavne naslove novina i saznao da je eksplodirala. Tad sam se već bio vratio, neozlijeđen i, kao bivši vojnik, osjećao sam se puno bolje nego prije. Mogao sam na koledž. I otišao sam, čak sam i predavao dvije godine na koledžu u Pennsvlvaniji, onda sam se vratio u New York i uskoro pronašao posao kao pisac reklama u prodajnom odjelu časopisa Time. Za samo dvadeset godina od danas, sigurno ne više, novine diljem zemlje objavljivat će fotografije svojih najstarijih lokalnih živućih veterana toga rata kao sudionike prorijeđenih parada na domoljubne praznike. Te su parade već sada prorijeđene. Ja nikada nisam marširao. Mislim da ni moj otac nije. Davno, davno nekad, kad sam još bio klinac, ludi Henry Markovvitz, stari pazikuća generacije moga oca u zgradi preko puta ulice, na


Dan primirja i Dan palih u ratu iskopao b odjenuo svoju prastaru vojničku odoru iz Prvog svjetskog rata, sve do pohabanih gamaša ranijeg Velikog rata, i cijeli se taj dan kočoperio pločnikom gore-dolje od tramvajske pruge linije Norton's Point na Railroad aveniji do trgovine sa slatkišima i tezge sa sokovima na uglu Surf avenije, što je bilo bliže oceanu. Hvalisavo, stari Henry Markovvitz - kao moj otac tada, stari Henry Markovvitz vjerojatno nije imao puno više od četrdeset godina - lajao bi zapovijedi do promuklosti umornim ženama što su se vukle kući na teškim nogama u svoje male stanove noseći smeđe papirnate vrećice iz voćarne ili mesnice, i koje na njega nisu obraćale pozornost. Njegove dvije kćeri, kojima je bilo neugodno, također su ga ignorirale, male djevojčice, ona mlađa mojih godina, a druga možda godinu dana starija. On je bio patio od šoka od granatiranja, pričalo se, ali mislim da to nije bila istina. Mislim čak da nismo ni znali što šok od granatiranja znači. Tada nije bilo dizala u našim ciglenim stambenim zgradama, koje su imale po trli četiri kata, i za stare i starije, penjanje stubama, odlazak kući, mogao je biti pakao. U podrumu je bio ugljen, dovezen kamionom i bučno izliven silom teže niz metalni žlijeb; tamo se nalazila peć i bojler, i pazikuća, koji bli živio u zgradli ne, i kojeg smo, više iz bojazni nego iz počasti, uvijek s poštovanjem nazivali prezimenom s titulom »Mister«, jer on je bio na straži za gazdu, kojeg smo se svi tada, a neki od nas i sada, uvijek barem pomalo bojali. Tek jednu laganu milju dalje nalazila se čuvena zabavna četvrt Coney Islanda sa svojim stotinama i tisućama kričavih žarulja i s igrama i vožnjama i štandovima s hranom. Luna park je tada bio velika i poznata atrakcija, kao i Steeplechase Park (»Steeplechase - the Funny Place«) gospodina Georgea C. Tilyoua, koji je preminuo puno prije i o kome nitko nije puno znao. Neustrašivo na svakom pročelju Steeplechasea nalazio se nezaboravni zaštitni znak, napadna, drečava karikatura grotesknog, ružičastog, plosnatog, nacerenog lica lagano idiotskog muškarca, koje se skoro žarilo od sotonske smiješnost pokazivalo, nevjerojatno, u nespretnoj ravnini, usta ponekad široka i gradsku ulicu i nemoguć i zapanjujuć broj golemih zuba. Čuvari su nosili crvene jakne i zelene džokejske kape i mnogi su zaudarali na viski. Tilvou je bio živio na Surf aveniji u svojoj vlastitoj kući, čvrstoj drvenoj konstrukciji s puteljkom što je vodio do uzvisine od kratkoga kamenog stubišta koje se spuštalo skroz do ruba pločnika i kao daje tonulo. U doba kad sam bio dovoljno star da sam prođem onuda na putu do javne knjižnice, postaje podzemne željeznice, ili na subotnju matineju u kino, njegovo prezime, koje je bilo uklesano u beton na vertikalnom licu najniže stube, već se nagnulo i utonulo više nego dopola u zemlju. U mom vlastitom susjedstvu, ugrađivanje uljnih grijača i raskapanje pločnika za cijev rezervoare goriva bilo je bez iznimke događaj kvarta, znak napretka. Za tih dvadesetak godina više svi ćemo izgledati prilično loše na novinskim slikama i u televizijskim izvještajima, nekako čudno, kao ljudi u drugom svijetu, prastar drhturavi, proćelavi, izgledat ćemo možda pomalo debilno, smežurano, s bezubim osmjesima u urušenim, naboranim obrazima. Ljudi koje znam već umiru, a drugi koje sam znao već su mrtvi. Više ne izgledamo baš lijepo. Nosimo naočale i nagluhi smo, ponekad previše pričamo, ponavljamo se, na nama rastu stvari, čak i najmanje modrice duže zacjeljuju i ostavljaju izdajničke tragove. A uskoro nakon toga više nitko od nas neće ostati. Tek bilješke i uspomene za druge, i slike kojih će se oni možda slučajno sjetiti. Jednoga dana netko će od djece -usvojio sam ih zakonski, uz njihov pristanak, naravno - ili netko od moje


odrasle unučadi nabasati na moja pilotska krilca ili Zračnu medalju, oznake moje postrojbe ili nared-nički širit, ili tu dječačku sliku mene - malog Sammvja Singera, najboljeg čitača svoje dobi na Coney Islandu i uvijek među najboljima u razredu u aritmetici, osnovnoj algebr plošnoj geometriji - u mojoj pahuljastoj zimskoj letačkoj jakn padobranskoj opremi, odnesen s one strane mora prije skoro pedeset godina na otok' Pianosu kod zapadne obale Italije. S osmjesima za kameru sjedimo u rano jutro pokraj aviona na niskoj hrpi bombi od po tisuću funti bez detonatora, čekamo signal za polijetanje na novi borbeni zadatak, s našim bombarderom za taj dan, kapetanom, sjećam se, koji nas promatra iz pozadine. On je bio bučan mpulzivan Armenac, često pomalo zastrašujuć, nesposoban da nauči navigaciju na ubrzanom tečaju u koji su ga nenadano ubacili na operativnoj obuci u zračnoj bazi u Columbi-ji, Južna Carolina, gdje su sastavili jednu grupu nas kao privremenu posadu da učimo za borbu i letimo avionom preko mora u ratno područje. Pilot je bio trezveni Tek-sašanin po imenu Applebv, koji je bio vrlo metodičan i vrlo dobar, bog ga blagoslovio, i njih dvojica uskoro se nisu slagali. Moji su osjećaji bili uz Yossariana, koji je bio šaljiv i brz, pomalo divalj ali, poput mene, gradski dečko, koji bi radije umro nego bio ubijen, rekao je tek napola u šali jednom blizu kraja, i koji je odlučio živjeti zauvijek, ili barem umrijeti u tom pokušaju. S tim sam se mogao identificirati. Od njega sam naučio reći ne. Kad su mi ponudili još jedan čvarak kao promaknuće i dodatak na moju Zračnu medalju da bih letio još deset misija, odbio sam i poslali su me kući. Držao sam se podalje od njegovih neslaganja s Applebvjem, jer sam bio bojažljiv, nizak, običan vojnik i Židov. Moja je priroda tada bila takva da sam uvijek morao naći svoje mjesto među novim ljudima prije nego što bih se otvorio, iako sam, u načelu barem, iako ne uvijek s uvjerenjem za kojim sam žudio, sebe smatrao jednakim drugima, i časnicima, čak i tom velikom, glasnom armenskom bombarderu koji se stalno suludo šalio daje zapravo Asirac i već gotovo istrijebljena vrsta. Bio sam načitaniji od svih njih, znao sam, i najbolji čitač, i, sasvim sigurno, dovoljno pametan da to ne kažem. Neizbježno, Yossarian se izgubio na svakom od noćnih zadataka koje smo letjeli na našoj operativnoj obucznad Južne Caroline i Georgije. To je već postao vic. Od ostalih novaka iz posade koje bih sretao u vojarnli u menzi, saznao sam da se svi bombarderi pretvoreni u navigatore gube na svim svojim noćnim učeničkim letovima, i to je postao drugi vic. Treći časnik u našoj posadi bio je sramežljivi kopilot po imenu Kraft, kojega je, nakon što je promaknut u pilota s one strane mora, pogodilo protuzračno topništvo na zadatku iznad Ferrare u sjevernoj Italiji kad je letio preko mosta u drugom pokušaju, i ubilo. Yossarian, vodeći bombarder, koji prvi put nije uspio izbaciti, dobio je medalju za taj let jer se vratio drugi put kad je vidio da su ostali promašil da most još uvijek stoji neoštećen. Na navigacijskim trenerskim letovima u Južnoj Carolini, Appelby bi sa svojim radio kompasom pronašao naš siguran put natrag. Jedne crne noćzgubili smo se i više od sata nismo imali radio kompas. Od obližnjih oluja dolazile su atmosferske smetnje, i do dana današnjeg jasno čujem Yos-sarijanov glas preko unutrašnje veze kako govori: - Vidim tu ispod obalu rijeke. Okreni lijevo i prijeđi preko nje, a ja ću na drugoj strani prepoznati nešto na zemlji. Ispostavilo se daje obala rijeke obala Atlanskog oceana, te da smo mi na putu za Afriku. Appelby je još jednom izgubio strpljenje i sabrao se nakon još pola sata, i kad je konačno


skrpao radio signale da nas vrati na naše polje, bilo je tek toliko goriva da nas dovede od piste do našeg stajališta. Motori su se sami ugasili prije nego što smo to mogli sami učiniti. Gotovo smo svi bili poginuli. To nisam sasvim shvatio sve do rane srednje dob, kad bih nakon toga pričao tu anegdotu, to nije bilo samo iz vica. Na toj fotografiji sa mnom je prijatelj, Bili Knight, mi-traljezac za taj dan, koji je bio otprilike dvije godine stariji od mene i već oženjen, s malom bebom koju je vidio tek tjedan dana, i žgoljavi klinac mojih godina po imenu Ho-ward Snowden, bombarder-strijelac i radiovezist odnekud u Alabami, koji će poginuti na misiji za Avignon oko mjesec dana kasnije, i koji je umro polako, stenjući u bol cmiz-dreći da mu je hladno. Imamo dvadeset godina zgledamo kao djeca kojoj je tek dvadeset godina. Hovvie Snovvden bio je prvi mrtvi čovjek kojeg sam ikada vidio i prvi mrtvi čovjek na koga sam bacio pogled izvan mrtvačnice. Moja žena umrla je noću i već su je odnijelz sobe kad sam stigao u bolnicu završiti papirologiju i početi s pripremama za sprovod. Otišla je onako kako je onkolog i rekao da će otići, skoro isti dan. Bila je bolesna, ali je rijetko imala bolove, i mi volimo misliti da je boli bila pošteđena, jer je bila jako dobra osoba, barem prema men djeci, najčešće vesela i velikog srca. Ljutiti bi se znala samo na svog prvog muža, i to samo ponekad, naročito jer često nije imao dovoljno novca za alimentaciju za djecu, ali dovoljno za nove djevojke i dovoljno da se još dvaput oženi. Imao sam sreće s mrtvacima, rekao je Lew odmah nakon rata, prijatelj od djetinjstva koji je bio u zarobljeništvu kao pješak i koji je vidio stotine mrtvih u Europi prije nego što su ga poslali kući, vidio i Amerikance i Nijemce, i bezbroj njemačkih civila u Dresde-nu kad je poslan natrag da pomogne raščišćavati nakon britanskog bombardiranja o kojem sam prvo od njega sa- > znao, zračnog napada koji je ubio otprilike svakog u gradu osim tih ratnih zarobljenika i njihovih stražara, i o kojem ja nisam znao i nisam odmah htio povjerovati. - Preko sto tisuća? Ti si lud, Lew. To je više od Hirošime i atomske bombe. Provjerio sam i priznao da je u pravu. Ali to je bilo prije skoro pedeset godina. Nije ni čudo što naše potomke Drugi svjetski rat baš ne zanima. Gotovo nitko od njih tada još nije bio ni rođen. Da jest, sada bi mu bilo pedesetak godina. Ali možda jednog dana, u budućnosti koju ne mogu ni pokušatzmjeriti, jedno od djece ili unuka nabasa na tu kutiju ili na ladicu s mojim pilotskim krilcima, Zračnom medaljom, naredničkim širitom i ratnom fotografijom i možda bude potaknut da s gorčinom razmisli o nekim zgodama familijarne prirode koje su se jednoć dogodile između nas, ili koje se nikada nisu dogodile, a trebale su. Kao i ja s plinskom maskom mog oca iz Prvog svjetskog rata. Pitam se stoje s njom. Obožavao sam tu plinsku masku kao igračku kad sam bio mal potajno bih se igrao s njom kad je on bio na poslu u gradu zrezivao oblike iz tkanine za dječje haljine. I ja imam njegovu fotografiju kad je bio vojnik. Nakon što sam, još u osnovnoj školi, pročitao biografiju njemačkog zračnog asa iz Prvog svjetskog rata baru- na Manfreda von Richthofena, želio sam neko vrijeme biti bojni pilot kad narastem i svakodnevno s njim dijeliti megdan u dvoboju iznad rovova Francuske i srušiti ga svaki put iznova. On je bio moj junak, i ja sam sanjao da ga rušim. Uskoro nakon rata, mog rata, moj je otac umro i rekli su da je to rak. On je uživao u cigarama. Kupovao ih je u malom dućanu u


susjedstvu iza ugla na Surf aveniji, gdje je zadovoljni gospodin Levinson sjedio sa svojim osmjehom za radnim stolom s noževima i lišćem duhana i rezao i vlastoručno motao svoje cigare, dok je gospođa Levinson, kao neki mirni ženski Pigmejac s tamnom kosom i pjegicama, prodavala kape za kupanje, čepiće za uši, disalice, lopatice i kantice i ostale sitnice za pijesak na plaži tek ulicu dalje. Nisu imali djece. Svi su radili. Kao klinac sam neko vrijeme prodavao novine po ulicama i barovima na šetalištu uz more. Ljeti su naše sestre prodavale smrznutu kremu na štandovima na šetalištu, i đumbirovac. Davey Goldsmith prodavao je hrenovke u pecivu. Na plaži su se neprijavljeni pokućari borili kao Spartanci s parama suhog leda koji se pušio iz nespretnih kutija što su ih teglili na rukama pocrnjelima od sunca, da za po pet centa prodaju sve svoje smrznute čokoladice i čašice sladoleda prije nego što ih ščepaju policajci što su ih ganjali po mekom pijesku između promatrača u kupaćim kostimima, koji su iz sveg srca navijali da im zbrišu. Mnogi od tih brzonogih starih dečki što su radili taj opasan posao bili su ljudi koje sam znao. Iz našeg stana uvijek smo mogli s oceana čuti razbijanje valova i zvono na bovi (tada smo to zvali »zova«, i to mi još uvijek zvuči točno). U doba neobične tišine u rano ili kasno popodne, mogli smo čak vrlo tiho čuti nejasnu, sablasnu glazbu s nama najbližeg vrtuljka, egzotične orgulje na paru kolosalnog vrtuljka na šetalištu s prstenom konja od zlata boje karamela koji se okreće i s naslikanim prugama sjajne crne i gizdavih nijansi plave i ružičaste ostalih slatkiša, kao želea, slatkog korijena i gumenih bombona - odakle su dolazili ti veličanstveni klizeći konji? Je li negdje postojalo poduzeće koje proizvodi samo konje za vrtuljke? Je li u tome ležao veliki novac? - skoro pola milje dalje. Nitko nije bio bogat. Sitna Pizda Novi predsjednik dolazio je legalno na položaj s ostavkom svog prethodnika izmučen u gnjevu duševnog umora koji je nastao iz potrebe da stalno objašnjava zašto je uopće i-zabrao takvu osobu kao svog potpredsjedničkog kandidata. - Zašto si ga izabrao? - osjetio se njegov najbolji prijatelj, državni tajnik, ponukanim da stalno pita. - Reci barem meni. Tvoja je tajna sigurna. - Nema nikakve tajne! - odgovorio je prvi čovjek nacije molećivo u vlastitu obranu. - Nije bilo ničeg ispod ruke, nikakva podmuklog razloga. Jednostavno sam postupio po vlastitoj ocjeni. Dajem ti riječ, tu nije bilo zločinačkih namjera. - To i jest ono zastrašujuće. Gospodin Yossarian Sredinom svog drugog tjedna.u bolnici, Yossarian je sanjao svoju majku i ponovno je shvatio da će umrijeti. Doktori su bili uznemireni kad im je prenio tu vijest. - Ne možemo pronaći ništa što nije u redu - rekli su mu. - Tražite dalje - uputio ih je. - Vi ste savršeno zdravi. - Samo čekajte - savjetovao je. Yossarian je bio na promatranju u bolnici, kamo se povukao pod još jednom neurotičnom paljbom zbunjujućih fizičkih simptoma kojima je postajao sve podložniji, nakon što je uhvatio


sebe kako po drugi put u životu živi sam, i koji kao da su, jedan za drugim, nestajali kao para čim bh opisao i čim su ga za svaki pregledali. Tek nekoliko mjeseci ranije sam je sebe izliječio od neizlječivog slučaja išijasa samo time što je nazvao jednog od svojih liječnika i potužio mu se na neizlječivi slučaj išijasa. Nije mogao naučiti živjeti sam. Nije si znao složiti krevet. Radije bi skapao od gladi nego kuhao. Ovaj put vratio se takoreći glavom bez obzira, s morbidnom vizijom druge morbidne vizije ubrzo nakon što je čuo daje Predsjednik, koga nije volio, namjeravao dati ostavku i da će ga potpredsjednik, koga još više nije volio, sigurno zamijeniti; i ubrzo nakon što je sasvim slučajno saznao da se Milo Minderbinder, uz koga je sad već neminovno i neizbježno bio vezan nekih dvadeset i pet godina, širzvan trgovine viškovima kojima je prošao rok valjanosti, kao što su stara čokolada i prastari egipatski pamuk, u vojnu opremu, s planovima za vlastiti ratni zrakoplov koji namjerava prodati vladi: bilo kojoj vladi, naravno, koja si može priuštiti da ga kupi. U Europi je bilo zemalja koje bi si ga mogle priuštiti, kao i u Azij na Bliskom Istoku. Vizija morbidne vizije koju je iskusio bila je vizija infarkta ili kap natjerala ga je da ponovno razmisli o postojanom starom Gustavu Aschenbachu, samom na svojem mitskom žalu mediteranske plaže i njegovoj besmrtnoj smrti u Veneciji, istrošenom s pedeset godina u gradu s kugom o kojoj nitko ne želi govoriti. U Napulju tada davno, dok je stajao u redu za transportni brod koji će ga odvesti kući nakon što je preletio sedamdeset misija i preživio, našao se iza starijeg vojnika po imenu Švejk i čovjeka rođenog Krau-theimer, koji je promijenio ime u Joseph K. da se bolje stopi sa svojom kulturom, i njegovo ime, kao ni Svejkovo, nije mu tada puno značilo. U slučaju da mora odlučiti, Yossarianu je još uvijek bilo draže živjeti. Nije jeo jaja i, iako nije imao glavobolju, gutao je svaki drugi dan svoj dječji aspirin. Nije sumnjao u to da ima o mnogočemu brinuti. Roditelji su mu bili mrtvi, kao i svi ujac tete. Pizda u Bijeloj kući? Ne bi bilo prvi put. Još jedan tanker se raspao. Radijacija. Otpad. Pesticidi, toksični otpad i slobodno tržište. Tu su bil neprijatelji pobačaja, koji su željeli uvesti smrtnu kaznu za svakog tko se ne zalaže za život nerođenih. Tu je bila osrednjost u vladi, i vlastitnteres. I nevolje u Izraelu. To nisu bile samo tlapnje. On ih nije sam izmišljao. Uskoro će klonirati ljudske embrije za prodaju, zabavu i rezervne dijelove. Ljudi su zarađivali milijune ne proizvodeći ništa opipljivije od promjena vlasništva. Hladni rat je gotov i još uvijek nema mira na zemlji. Ništa nema smisla, a ni sve drugo također. Ljudi rade stvari a ne znaju zašto, a onda to pokušavaju otkriti. Kad bi mu u njegovoj bolničkoj sobi postalo dosadno, Yossarian se igrao takvim visokoumnim mislima kao zaneseni dečko vlastitim genitalijama. Barem jednom svakog radnog dana ujutro upali bi k njemu njegov doktor, Leon Shumacher, i njegova žustra i ozbiljna svita pupajućih mladih liječnika, u pratnji živahne, privlačne odjelne bolničarke lijepog lica i fantastičnog dupeta koju je Yossarian očito privlačio, usprkos svojim godinama, i koju je on lukavo mamio da prema njemu razvije benignu simpatiju, usprkos njezinoj mladolikosti. Bila je to visoka žena impresivnih bokova koja se sjećala Pearl Bai-leya, ali ne i Pearl Harbora, što bi njenu dob stavilo negdje između trideset pet i šezdeset, najbolje godine za ženu, vjerovao je Yossarian, naravno pod uvjetom da je još zdrava. Yossarian je imao tek mutnu predodžbu o tome kakva je ona zaista; ipak je bez imalo skrupula koristio


svaku priliku da s njom s užitkom provede vrijeme u tih nekoliko mirnih tjedana koje je odlučio provesti u bolnici da se odmor razmisli o budućnosti, dok se velike nacije svijeta ponovno zauvijek i zasvagda ne poredaju u novi svjetski poredak. Sa sobom je donio svoj radio i skoro je uvijek slušao Bacha ili vrlo dobru komornu, klavirsku ili zbornu glazbu na nekoj od stanica srednjeg vala. Bilo je previše smetnji da bi se pažnja usredotočila na operu, naročito na Wagnera. Ovaj put je imao dobru sobu, zadovoljno je zaključio, susjedima se nije imalo što prigovoriti, nitko nije bio uvredljivo bolestan, a privlačna odjelna bolničarka bila je ta koja se, zauzvrat na njegovo mamljenje, skromno se smijuć s jednom nestrpljivom kretnjom i oholo zarumenjena, prkosno pohvalila da je njezino dupe fantastično. Yossarian nije vidio razloga da se ne složi. Sredinom prvog tjedna već je s njom očijukao svom snagom. Dr. Leon Shumacher nije uvijek blagonaklono gledao na tu razbludnu frivolnost. - Već je dovoljno loše što te puštam ovamo. Pretpostavljam da bismo se obojica trebali sramiti, ti u ovoj sobi, a nisi ni bolestan... - Tko kaže da nisam? - ...a toliko je ljudi vani na ulici. - Hoćeš li pustiti jednog od njih ovamo ako se ja složim da odem? - Hoćeš li ti platiti račune? Yossarianu je bilo draže da ne plati. Veliki stručnjak za angiogram trijezno mu je potvrdio da mu on ne treba, neurolog ga je slično sumorno izvijestio daje s njegovim mozgom sve u redu. Leon Shumacher gaje ponosno pokazivao kao rijedak primjerak, na kakav njegovi učenici u svojoj medicinskoj praksi neće imati priliku puno puta naletjeti, šezdeset osam godina star čovjek bez simptoma ijedne bolesti, čak ni hipohondrije. Kasno popodne, a ponekad i rano navečer, Leon bi svratio da žalosnim i jednoličnim glasom netaktično i egocentrično pročavrlja o svom dugom radnom danu, lešinarskim radnim uvjetima i nepravedno niskoj zaradi s čovjekom za koji su obojica znali da će uskoro umrijeti. To uopće nije bilo uviđavno. Sestra se zvala Melissa Macintosh, i, kao sve dobre žene sofisticiranom muškarcu sa sklonošću k romantizira-nju, izgledala je predobra da bude stvarna. Početkom drugog tjedna već mu je dopuštala da vrstima prstiju gladi rub čipke njezinih gaćica dok je stajala ili sjedila pokraj njegove postelje ili stolca kad je bila tamo i razgovarala i očijukala, dopuštajuć njemu da nastavi očijukati. Ružičasta od neugode i oživljena nevaljalštinom, nije ni pristajala ni zabranjivala dok se on igrao njezinim tankim donjim rubljem, ali se nije osjećala ni ugodno. Bila je u panici da će ih tko iznenaditi u toj nedopustivoj intimnosti. On se molio da ih iznenadi. Od sestre Macintosh skrivao je sve suptilne signale svojih ničućih erekcija. Nije htio da pomisli kako su njegove namjere ozbiljne. Bila je sretna da ga ima, složila se kad je to rekao. Pravio je manje problema od ostalih muškaraca i žena u privatnim i poluprivatnim sobama na istom katu. A bio joj je i zanimljiviji, vidio je - i zato zavodljiviji, razumio je, a ona možda nije - od onih nekoliko muškaraca s kojima se viđala izvan bolnice, i čak od onog jednog ili dvojice s kojima se već nekoliko godina viđala isključivo, ili skoro isključivo. Nikada se nije udala, čak ni jednom ili dvaput. Yossarian je pravio toliko


malo problema da uopće nije pravio probleme, te ona i ostale sestre s odjela nisu s njim imale puno više posla nego da u svakoj smjeni pogledaju u njegovu sobu samo da se uvjere da još nije mrtav i da mu ne treba ništa što bi ga održalo na životu. - Je li sve u redu? - svaka bi upitala. - Sve osim mog zdravlja - odgovorio bi uz uzdah. - Vi ste savršeno zdravi. U tome i jest problem, potrudio se da objasni. To znači da se stanje mora pogoršati. - To nije šala - šalio se kad su se one smijale. Jedan dan odjenula je crne gaćice, nakon što ju je molio da promijeni boju, glumatajući estetsku čežnju. Cesto, kad ju je htio kraj sebe, uhvatio bi se kako osjeća užasnu potrebu za nečim što bi mu trebalo. Kad bi pritisnuo svoje dugme, neka druga sestra mogla bi se javiti. - Pošaljite mi moju Melissu - zapovjedio bi. Ostale su surađivale. Nije patio od nestašice sestara. Bio je dobra zdravlja, izjavljivali su doktori ponovno svakog dana, i ovog puta, zaključio je s mrzovoljnim razočaranjem, s osjećajem da je prevaren, izgleda da su bili u pravu. Imao je dobar tek i probavu. Njegovi slušni organ leđna moždina bili su kompjutorski tomografirani. Sinusi su mu bili čist nigdje nije bilo nikakva znaka artritisa, burzitisa, angine ili neuritisa. Nije imao čak ni postnazalno kapanje. Njegov krvni tlak bio je uzrok zavisti svakom liječniku koji ga je pregledao. On je davao urin, a oni su ga uzimali. Kolesterol mu je bio nizak, hemoglobin visok, sedi-mentacija prava divota, a dušik u krvdealan. Objavili su da je savršeno ljudsko biće. On je pomislio kako bi njegova prva i druga žena, od koje je sad bio rastavljen već godinu dana, tu možda imale koju primjedbu. Imao je vrhunskog kardiologa koji mu nije ništa pronašao, patologa za svoj patos, koji nije našao razloga brizi, poduzetnog gastroenterologa koji je dojurio natrag u sobu po drugo mišljenje od Yossariana oko nekih kreativnih investicijskih strategija o kojima je razmišljao u vezi s nekretninama u Arizoni, i psihologa za svoju psihu, koji je bio Yossarianova zadnja šansa da se povjeri. - A što je s povremenim razdobljima anomije scrpljenost nezainteresiranost depresije? - šapćući je brzao Yossarian. - Uhvatim sebe da ne slušam stvari koje drugi ljudi uzimaju ozbiljno. Dosta mi je informacija koje ne mogu upotrijebiti. Kad bi dnevne novine samo bile manje zlazile jednom na tjedan. Više me ne zanima sve što se događa u svijetu. Komičari me ne nasmijavaju, a duge priče dovode me do ludila. Jesam li to ja ili je to starost? Ili planet zaista postaje irelevantan? TV vijesti su degenerirane. Svi svuda su dobre volje. Moj entuzijazam je iscrpljen. Osjećam li se zaista ovako zdravo ili to samo umišljam? Imam čak i glavu punu kose. Doktore, moram znatstinu. Je li moja depresija mentalna? - To nije depresija i vi niste iscrpljeni. U dogledno vrijeme psiholog se posavjetovao sa šefom psihijatrije, koji se konzultirao sa svim ostalim medicinarima, i oni su jednoglasno zaključili kako nema ničeg psihosomatskog u njegovom izvrsnom zdravlju i da je kosa na njegovoj glavi također prava. - Iako - dodao je šef psihijatar, pročistivši grlo. - Čast me tjera da vas upozorim na to da ste vrlo dobar kandidat za kasnodobnu depresiju.


- Kasnodobnu depresiju? - Yossarian je pustio da mu taj izraz prijeđe preko nepca. - Kad bi to otprilike bilo? - Otprilike sada. Koje su stvari u kojima zaista uživate? - Nema ih puno, bojim se. Jurim žene, ali ne pretjerano. Zarađujem više nego što mi treba. - Uživate li u tome? - Ne. Nemam ambicija, i nije ostalo puno stvari koje bih rado dovršio. - Ne igrate golf, bridž, tenis? Skupljate li umjetnine ili antikvitete? - Ne dolazi u obzir. - Prognoza nije dobra. - Oduvijek sam to znao. - Kako nam se sada čini, gospodine Yossarian - rekao je ravnatelj bolnice, govoreći u ime cijele institucije, s glavom Leona Shumachera, tričetvrt ćelavom, koja mu je visjela preko ramena. - Mogli biste živjeti zauvijek. Nije se imao zbog čega brinuti, činilo se, osim inflacije i deflacije, viših kamata i nižih kamata, deficita proračuna, prijetnje rata i opasnosti mira, nepovoljne ravnoteže trgovine i povoljne ravnoteže trgovine, novog predsjednika i starog kapelana, jačeg dolara i slabijeg dolara, uz frikciju, entropiju, radijaciju i gravitaciju. No on se brinuo i o svom novom drugu sestri Melissi Macintosh, jer ona nije ništa uštedjela. Ni njezini roditelji nisu imali novca, i ako dosta dugo pozivi, morat će živjeti samo od olakšica socijalnog osiguranja i bijedne mirovine iz bolnice, pod uvjetom da nastavi tamo raditi sljedećih dvadeset ili tristo godina, što se činilo da ne dolazi u obzir, osim ako ne upozna i ne uda se prije toga za nekog pravog gospodina sa sredstvima, koji će joj se sviđati tada kao što joj se Yossarian sviđa sada, što mu se isto činilo da uopće ne dolazi u obzir. Malo muškaraca moglo je s njom tako šarmantno prostačiti. Više nego jednom razmišljao je o njoj s tjeskobom: bila je previše nedužna da bi ju se prepustilo bezdušnoj dinamici financijskih okolnosti, preslatka, ne-sumnjičava i nesebična. - Ono što apsolutno moraš učiniti - rekao je jedan dan, nakon što ga je molila da je posavjetuje bi li ona i njezina cimerica trebale otvoritndividualne mirovinske račune -Yossarian je savjetovao da ne vidi kakve jebene praktične svrhe individualni mirovinski račun dugoročno ima bilo kome osim bankama koje ih nude. - Jest da se udaš za nekoga poput mene sad, čovjeka s nešto ušteđenog novca koji zna nešto o policama osiguranja i ostavštini, i samo je jednom prije toga bio oženjen. - Bi li ti bio prestar za mene? - upitala je u panici. - Ti bi bila premlada za mene. Učini to brzo, učini to danas. Čak b doktor mogao poslužiti. Prije nego što to saznaš, bit ćeš stara kao ja sad i nećeš imati ništa. Brinuo je i zbog lakomislene sentimentalnosti brige za osobu koja je treba. To nije bio američki način. Posljednja stvar koja mu je trebala jest još jedan ovisnik. Ili dva, jer ona je s ponosom govorila o zgodnoj, zabavnoj cimerici u njezinom tijesnom stanu, ženi po imenu Angela Moore, koja je viša od nje i slobodnija, prirodno plava Australka sa svjetlije plavom kosom i većim grudima, u šiljastim potpeticama i s bijelim ružem i bijelim sjenilom, koja radi kao predstavnica za proizvođača novotarija kojem daje besramne ideje za nove proizvode koje ostavljaju zavezana jezika i u nevjerici dvojicu starijih Zidova, obiteljskih ljudi, koji posjeduju kompaniju kao partner


tjera ih da pocrvene. Voljela je dojam koji je znala da ostavlja u skupim barovima na Manhattanu, u koje je često išla nakon posla da sretne druželjubive poslovne ljude koji bi s njom išli plesati nakon večere i da ih onda bez milosti ostavi na vratima stambene zgrade kad večer završi. Gotovo nikada nije sretala nekog s kim bi poželjela ostati duže, jer si skoro nikada nije dopuštala da popije dovoljno da se napije. Privatni telefonski broj koji je davala bio je broj gradske mrtvačnice, Melissa Macintosh mu je pričala s radosnom hvalom o njenom samouvjerenom i bujnom ponašanju, tako da je Yossarian znao da bi se zaljubio u tu ženu na prvi pogled, pod uvjetom da ikad baci pogled na nju, i ostao bi duboko zaljubljen dok je ne bi vidio drugi put. Ali ni ta visoka plavuša negdje u četrdesetima s bijelom šminkom i crnim čarapama zmijolikog uzorka nije imala bogate roditelje ili ušteđeni novac, i Yossarian se pitao: Sto to nije u redu s ovim ušljivim svijetom? Činilo mu se razumnim da svatko prema kome nije imao zamjerki treba imati dovoljno osiguranog novca da se bez straha suoči s budućnošću, i spustio je glavu u svom plemenitom suosjećajnom sanjarenju i htio je uzeti to izvanredno, prsato siroče od cimerice u ruke i osušiti njene suze i utišati sve njene bojazni, i otkopčati njezinu haljinu dok joj gladi stražnjicu. To bi bilo nešto za privatne detektive koji bi ga slijedili, o čemu bi mogli pisati kući, zar ne? Prvi privatni detektiv - uzeo je zdravo za gotovo da je detektiv privatan - pratio gaje ravno u bolnicu tijekom posjeta i odmah je dobio ozbiljnu infekciju stafilokokom koja ga je vezala za postelju s otrovanjem krvi u drugom krilu bolnice s tri prijašnja posjetitelja drugim pacijentima u bolnici koji su također dobili ozbiljne infekcije stafilokokom i koji bi, koliko je Yossarian znao, također mogli biti privatni detektivi. Yossarian je bio mogao reći svoj četvorici da je bolnica opasno mjesto. Tamo ljudi umiru. Čovjek iz Belgije došao je jedan dan i prerezali su mu grlo. Privatni detektiv poslan da zamijeni prvog, srušio se za dan s otrovanjem salmonelom od sendviča sa salatom od jaja koji je pojeo u bolničkoj kafeterij sad također leži u krevetu i sporo se oporavlja. Yossarian je razmišljao o tome da pošalje cvijeće. Umjesto toga, potpisao je ime Albert T. Tappman na kartama sa željama za brzo ozdravljenje koje je poslao svakome. Albert T. Tappman bilo je ime kaplana njegove stare vojne bombaške "grupe, i to je zanimanje također dodao i pitao se što će primaoci tih karti pomisliti nakon što ih prime i kamo je kapelan odveden i da li ga zastrašuju, zlostavljaju, izgladnjuju ili muče. Dan nakon toga poslao je druge karte za brzo ozdravljenje obojici privatnih detektiva i potpisao ih imenom Washington Ir-ving. A dan nakon toga poslao je još dvije karte, i njih je potpisao s Irving Washington. Drugog privatnog detektiva naslijedila su nova dvojica, koji su izgledali kao da se ne poznaju, a jedan od njih izgledao je misteriozno znatiželjan da istražuje o svima drugima kao i da prati Yossariana. Pitao se što bi oni to htjeli o njemu saznati što im ne bi bio voljan sam reći. Ako su htjeli preljub, dao bm preljub, i počeo se toliko brinuti zbog dobrog srca i osjetljive ekonomske budućnosti Melisse Macintosh da se počeo brinut o vlastitoj budućnost odlučio ponovno naručiti onkologa za tip-top jamstva o Velikom Ubojic da ga možda čuje kako dalje raspravlja o nadmoći biologije u ljudskim aktivnostima i tiraniji gena u reguliranju društava i povijesti. - Ti si lud - rekao je Leon. - Onda mi doved psihijatra. - Nemaš rak. Zašto želiš s njim razgovarati?


- Da mu učinim dobro djelo, tupane. Zar ti ne vjeruješ u dobra djela? Taj mali prdac vjerojatno je najtužnije kopile koje sam ikad vidio. Sto misliš, koliko on pacijenata tjedno vidi kojima može donijeti dobre vijesti? Katastrofe tog tipa su među rijetkima oko mene koje bih mogao izbjeći. - One nisu moje - rekao je neveseli onkolog, na čije sitne crte lica kao da se smjestio zloslutnzraz, prirodno kao crnina noću i sivo nebo zimi. - Iznenadili biste se, ipak, koliko puno ljudi povjeruju da su zaista moja krivnja. Čak me ni kolege ne vole. Nema baš puno ljudi koji žele pričati sa mnom. Možda je to razlog što sam tako tih. Ne vježbam dovoljno. - Volim taj duh - rekao je Yossarian, koji nije uspio vidjeti da ga ima mnogo. - Bi li vas osokolilo da znate da ćete prije ili kasnije vjerojatno odigrati važnu ulogu u mom životu? - Malo - On se zvao Dennis Teemer. - Gdje želite da počnem? - Gdje god želite gdje je bez bol neugode - odgovorio je Yossarian veselo. - Nemate simptoma koji bi sugerirali pažljiviji pregled. - Zašto da čekamo na simptome? - pitao je Yossarian, ušutkujući svog specijalista. - Nije li pojmljivo da se, otkad smo završili naša zadnja istraživanja, moglo izroditi nešto što sad marljivo cvjeta dok nas dvojica ovdje sjedimo i mirno odgađamo? Dennis Teemer je pristao, s treptajem uzbuđenja. - Izgleda da se s vama zabavljam više nego s većinom mojih ostalih pacijenata, zar ne? - To sam rekao Leonu. - Možda je to zato što vi zapravo niste moj pacijent -rekao je dr. Teemer. - Ono što vi zamišljate je pojmljivo, gospodine Yossarian, ali nije vjerojatnije da se to događa vama nego bilo kome drugome. - Sto to meni znači? - parirao je Yossarian. - Nije baš neka utjeha znati da smo svi podložni. Leon misli da će mi biti bolje kad znam da mi nije gore nego njemu. Hajde da počnemo. - Da počnemo s još jednim rendgenom prsa? - Bože sačuvaj! - vrisnuo je Yossarian u lažnoj panici. -Od toga bi moglo početi! Znate što ja mislim o rendgenu i azbestu. - I duhanu. Da vam dam statistiku u kojoj ćete uživati? Jeste li znali da više Amerikanaca godišnje umire od bolesti povezanih s pušenjem nego što ih je ubijeno u svim godinama Drugog svjetskog rata? -Da. - Onda valjda možemo i krenuti. Da vas lupnem po koljenu da probam vaše reflekse? - Zašto? - Zabadava. - Zar ne možemo barem napraviti biopsiju? - Čega? - Bilo čega što je nadohvat ruke i jednostavno. - Ako vas to smiruje. - Spavat ću bolje. - Možemo skinuti još jedan madež ili još jednu jetrenu mrlju. Ili da ponovno testiramo prostalu? Prostata nije rijetka. - Moja je jedinstvena - proturječio je Yossarian. - To je jedina koju imam. Hajdemo ono s madežom. Shumacher ima prostatu moje starosti. Recite mi kad otkrijete da s njom nešto nije u redu.


- Mogu vam reć sada - rekao je Yossarianov omiljeni onkolog. - Da će mi pružiti veliko zadovoljstvo obavijestiti vas da su rezultati negativni. - Ja vam mogu reći sada - rekao je Yossarian. - Da ću biti sretan da to čujem. Yossarian je čeznuo za time da se s ovim deprimiranim čovjekom udubi u deprimantnu prirodu patologija u depri-mantnom svijetu njegovog posla i deprimantnu prirodu svemira u kojem su obojica dosad uspješno preživljaval koji je svakim danom postajao sve nepouzdaniji - bilo je rupa u ozonu, ponestajalo je mjesta za bacanje smeća, spali smeće i zagadit ćeš zrak, ponestajalo je zraka - ali bojao se da bi doktora takav razgovor deprimirao. Sve to je, naravno, stajalo novca. - Naravno - rekao je Yossarian. - Odakle sve to plaćaš? - čudio se Leon Shumacher naglas, s opipljivim rezanjem zavisti. - Dovoljno sam star za staračko zdravstveno osiguranje. - Ono neće pokriti ni djelić ovoga. - A ostatak dolazi od sjajnog plana kojmam. - Da bar i ja imam takav plan - durio se Leon. Novac dolazi, objasnio je Yossarian, iz kompanije za koju radi, gdje je još uvijek uknjižen u polurukovodeći položaj kao poluumirovljeni polusavjetnik i može tamo ostati cijeli život pod uvjetom da nikada ne pokuša puno napraviti. - Da bar i ja imam takav posao. Sto to k vragu znači? - oponašao ga je Leon u podrugljivom preziru. - Yossarian, John. Zanimanje: poluumirovljeni polusavjetnik. Koji vrag bi naši epidemiolozz toga trebali zaključiti? - To je bila jedna od mojih karijera. Dio vremena radim za cijelu plaću, a nitko ne sluša ni pola stvari koje kažem. Nazvao bih to poluumirovljenim polusavjetnikom, a ti? Kompanija plaća sve. Veliki smo kao Harold Strangelove i Suradnic skoro isto toliko vrijedni ljubavi. Mi smo M&M Poduzeća & Suradnici. Ja sam jedan od suradnika. Ostali su poduzetni. Ja surađujem, oni poduzimaju. - Sto oni zapravo rade? - Sve što donosi novac i nije nepošteno kriminalno, vjerujem - odgovorio je Yossarian. - Je ljedna riječ od toga istinita? - Nemam načina da saznam. Oni meni mogu lagati kao i svima drugima. Mi jedni od drugih čuvamo tajne. Ja to ne izmišljam. Možeš provjeriti. Zaveži me ponovno za tu mašinu za srce i vidi hoće li preskočiti kucaj kad kažem laž. - Hoće li se to dogoditi? - upita iznenađeno Leon. - Ne vidim zašto ne bi. - Sto ti tamo radiš? - Protivim se. - Ne budi tako osjetljiv. - Odgovaram na tvoje pitanje - prijazno ga je obavijestio Yossarian. - Ja se protivim stvarima koje se ne slažu s mojim etičkim vrijednostima. Ponekad vrlo teško radim na protivljenju. Onda oni rade dalje ili ne. Ja sam savjest kompanije, moralna prisutnost, i to je još jedna od stvari koje radim otkad sam tamo navratio prije više od dvadeset godina radlegalne pomoći u vezi držanja moje djece van Vijetnamskog rata. Kako si ti svoje izvukao?


- Medicinski fakultet. Naravno, obojica su prešli na poslovnu administraciju čim je opasnost prestala. Inače, priča se da ti još uvijek imaš nešto vruće s jednom od naših omiljenih sestara. - Bolje nego s tobom ili tvojim kolegama. - Ona je vrlo fina djevojka i vrlo dobra sestra. - Mislim da sam to primijetio. -1 privlačna. - I to sam vidio. - Imamo nekoliko vrlo dobrih specijalista koji mi otvoreno kažu da bi joj se rado uvukli u gaće. - To je prosto, Leon, zaista prosto, i ti bi se trebao sramiti - očitao mu je Yossarian s gađenjem. - To je najprostiji način da se kaže da bi ju svi rado jebali. Leon je bio smeten, a Yossarian je manipulirao trenutni gubitak pribranosti u uslugu koja bi uključivala znak »Nema posjeta« na vratima, koji je bio na mjestu prije nego što je sljedeći posjetitelj stigao da ga smeta. Kucanje je bilo toliko plašljivo da se Yossarian na trenutak ponadao da se kapelan vratio kao slobodan čovjek otkuda je već to bilo gdje su ga zakonski držali nezakonski. Yossarian nije znao kako da mu pomogne i bio je otprilike isto toliko bespomoćan. Ali to je bio samo Michael, njegov najmlađi sin, čovjek koji je podbacio, među četvoro odrasle djece u nečemu što je nekad bilo obitelj. Osim Michaela, tu je bila i njegova kći, Gillian, sutkinja na jednom vrlo niskom sudu; Julian, njegov najstariji, još jedan štreber; i Adrian, koji je bio prosječan i zadovoljan i omalovažavan od ostalih jer je bio tek prosječan. Michael, neoženjen, nesređen, nezaposlen i čovjek komu se nema što prigovoriti, navratio je opet vidjeti što on to još uvijek radi u bolnic priznati kako razmišlja o tome da napusti pravni fakultet jer ga rad tamo ne stimulira više od medicinskog fakulteta, poslovne škole, škole za umjetnost, arhitekture i ostalih nekoliko fakulteta različitih vrsta koje je napuštao nakon kratkih pokušaja sad već, činilo se, duže nego što bi se itko htio sjećati. - Oh, sranje - žalio je Yossarian. - Ja stalno povlačim veze da ostaneš unutra, a ti stalno ispadaš van. - Ne mogu si pomoći - rekao je Michael obeshrabreno. - Sto više saznajem o praksi prava, sve sam više iznenađen da nije ilegalno. - To je jedan od razloga što sam i ja odustao od toga. Koliko si sad star? - Nisam daleko od četrdesete. - Još imaš vremena. - Nisam siguran šališ li se ili ne. - Nisam ni ja - rekao mu je Yossarian. - Ali ako uspiješ odgoditi odluku što da učiniš sa svojim životom dok nisi dovoljno star da se povučeš, nećeš je nikada ni morati donijeti. - Još uvijek ne znam šališ li se. - Ni ja još uvijek nisam uvijek siguran - odgovorio je Yossarian. - Ponekad mislim to što govorim i ne mislim u isto vrijeme. Reci mi, sunce moje, zar misliš da sam ja u svojoj raznolikoj povijestkad stvarno želio raditjedan od poslova koje sam radio? - Ni filmske scenarije? - Ne baš i ne dugo. To je bilo pretvaranje i nije trajalo, i nisam baš bio lud ni za završnim proizvodima. Zar misliš da sam htio početi s reklamom, ili Wall Streetom, ili se ikad baviti stvarima kao što su traženje zemljišta za gradnju ili burzovni terminski zaključci? Tko još počinje sa snom da će uspjeti u odnosima s javnošću?


- Jesi li stvarno jednom radio za Noodles Cooka? - Noodles Cook je radio za mene. Ubrzo nakon fakulteta. Zar misliš da smo zaista htjeli pisati političke govore, Noodles Cook i ja? Htjeli smo pisati drame i objavljivati u New Yorkeru. Tko je još imao izbora? Uzimamo najbolje što nam se pruža, Michael, ne ono što nas ushićuje. Čak i Princ od Walesa. - I to ti je neki život, tata, zar ne? - Tako moramo. Michael je trenutak šutio. - Uplašio sam se kad sam vidio znak »Nema posjeta« na vratima - priznao je u lagano povrijeđenom tonu. - Tko je to objesio? Počeo sam misliti da si možda stvarno bolestan. - To je moje viđenje šale - promrmljao je Yossarian, koji je flomasterom dodao da će prekršitelji biti ustrijeljeni. - To pomaže da ljudi ne ulaze. Svraćaju po cijeli dan a da ni ne nazovu. Čini se da ne shvaćaju da cijeli dan ležati u bolnici može biti prilično zahtjevan posao. - Ti se ionako nikad ne javljaš na telefon. Kladim se da si ovdje jedini pacijent s automatskom sekretaricom. Koliko još namjeravaš ostati? - Je li gradonačelnik još uvijek gradonačelnik? Kardinal još uvijek kardinal? Ona pizda je još uvijek u uredu? - Koja pizda? - Svaka pizda jest u uredu. Hoću sve pizde van. - Tako dugo ne možeš ostati! - viknuo je Michael. -Koji vrag ti uopće ovdje radiš? Prije samo nekoliko mjeseci bio si na godišnjem pregledu. Svi misle da si lud. - Protivim se. Tko to misli? -Ja. - Ti si lud. - Svi mislimo. - Opet se protivim. Svi ste ludi. - Julian kaže da si prije mnogo vremena mogao preuzeti cijelu kompaniju da smao imalo ambicije i mozga. - I on je lud. Michael, ovaj put sam se uplašio. Imao sam viziju. - Čega? - Ne da preuzimam M&M. Imao sam predosjećaj napada, ili mislio da ga imam, i bojao sam se da imam padavicu ili tumor, i nisam bio siguran umišljam lli ne. Kad mi je dosadno postanem zabrinut. Dobijem stvari kao konjunkti-vitis ili gljivice na nogama. Ne spavam dobro. Nećeš mi vjerovati, Michael, ali kad nisam zaljubljen dosadno mi je, a nisam zaljubljen. - Vidi se - rekao je Michael. - Nisi na dijeti. - Po tome znaš? - To je jedan od načina. - Mislio sam na epilepsiju, znaš, i na prolaznshemični napadaj, o kojemu ti ne znaš. Onda sam se uplašio kapi -svatko se treba bojati kapi. Previše pričam? Imao sam osjećaj da sve vidim dvaput. - Misliš duplo?


- To ne, ne još. Osjećaj da sumnjam da sam kroz sve već jednom prošao. Jedva da je u dnevnim novostima bilo nečeg meni novog. Svaki dan kao da se vodila još jedna politička kampanja ili je trebala početi, još jednzbori, a kad nije bilo to, onda još jedno tenisko natjecanje, ili opet one jebene olimpijske igre. Pomislio sam da je možda dobra zamisao doći ovamo i prijaviti se. U svakom slučaju, moj mozak je zdrav, moj um bistar. Kao i moja savjest. - To je sve jako dobro. - Ne budi tako siguran. Velike zločine počinili su ljudi čiste savjesti. I ne zaboravi, moj otac je umro od kapi. - S devedeset dvije godine? - Zar misliš da je zbog toga htio skakati od sreće? Michael, što ćeš ti učiniti sa sobom? Nemam mira zato što ne znam kamo ćeš se ti uklopiti. - Sad zaista pričaš previše. - Ti si jedini u familiji s kim mogu zaista razgovarati, a ti ne želiš slušati. Ostali to znaju, čak i tvoja majka, koja uvijek želi više alimentacije. Novac je važan, više nego skoro sve ostalo. Želiš zdravu ideju? Nađi si posao u kompaniji s dobrim mirovinskim planom i dobrim medicinskim planom, bilo kakav posao u bilo kojoj kompaniji, bez obzira koliko ti bio odvratan, i ostani tamo dok ne budeš prestar da nastaviš. To je jedini način da se živi, spremati se da umreš. - K vragu, tata, ti stvarno u to vjeruješ? - Ne, iako mislim da bi to mogla bitstina. Ali ljudi ne mogu preživjeti od socijalnog osiguranja, a ti nećeš imati ni to. Čak će i jadnoj Melissi biti bolje. - Kojoj jadnoj Melissi? - Ono srce od medicinske sestre tamo, ona privlačna i nekako mlada. - Nije baš tako privlačna i starija je od mene. - Je li? - Zar ne vidiš? Potkraj Yossarianovog drugog tjedna u bolnici, smislili su kako ga istjerati. Istjerali su ga s pomoću čovjeka iz Belgije u sobi do njegove. Čovjek iz Belgije bio je financijski mudrac u Europskoj ekonomskoj zajednici. On je bio jako bolestan financijski mudrac iz Belgije i govorio je slabo engleski, što nije bilo naročito važno jer su mu upravo izvadili dio grla i nije mogao uopće govoriti, a i razumio je jedva nešto engleskog, što je bilo vrlo važno sestrama i nekolicini liječnika, koji nisu bili u stanju obratiti mu se na načine koji su imali smisla. Cijeli dan i veći dio noći provodila je uz njegovu postelju njegova blijeda i majušna belgijska žena u neiz-glačanoj modernoj odjeći, koja je stalno pušila cigarete i nije razumjela englesk brbljala je sestrama neprestano i histerično, upadajući u uzbune vrištećeg užasa svaki put kad je on zastenjao ili se zakašljao ili spavao ili se probudio. Došao je u ovu zemlju da ga izliječe, i doktori su mu izvadili komad grkljana jer bnače sigurno umro da su ga ostavili unutra. Sad nije bilo sasvim sigurno hoće li preživjeti. Isuse, pomislio je Yossarian, kako on to podnosi? Isuse, pomislio je Yossarian, kako ja to podnosim? Čovjek nije imao nikakvog načina da izrazi svoje osjećaje osim da kima ili odmahuje glavom kao odgovor na uporna pitanja koja je na njega ispaljivala njegova žena, koja nije imala nikakvog primjenjivog načina da prenese njegove odgovore. On se nalazio u više opasnost


neudobnosti nego što je Yossarian mogao nabrojiti na prste obje ruke. Yossarianu je ponestalo prstiju prvi put kad je brojao i nije ponovno pokušao. Nije mu narastao nijedan novi prst. U njegovoj je blizini obično bio takav kreštav metež da je Yossarian jedva pronalazio vremena misliti o sebi. Yossa-rian se brinuo za čovjeka iz Belgije više nego što je htio. Ulazio je u stres i znao je da stres nije zdrav. Ljudi su uhvatili rak pod stresom. Briga o vlastitom stresu stavila je Yossariana pod još veći stres, te je počeo žalit sebe. Čovjek je imao bolove koji su Yossarianu bili nezamislivi. On nije dobivao nikakve tablete protiv bolova i osjećao je da neće biti u stanju to još dugo izdržat izvući se. Čovjek iz Belgije bio je narkotiziran. Bio je dreniran. Bio je raskužen i steriliziran. Sve je držao tako zaposlenima da je sestra Macintosh jedva pronalazila vremena da joj Yossa-rian gladi čipku na gaćicama. Posao je posao, a bolesni čovjek iz Belgije bio je ozbiljan posao. Melissa je bila požurivana i razbarušena, rastrzana i bez daha. Nije osjećao da je u redu da joj odvraća pažnju kad se toliko kritičnog događalo tek vrata dalje i, jednom razmažen, osjećao se bez nje osiromašen. Nitko drugi ne bi je mogao zamijeniti. Čovjek je bio puno radno vrijeme. Imao je cijev u grudima i cijev u želucu i trebao je neprestano opsluživanje, tako da je Yossarian imao malo vremena misliti o kapelanu Tappmanu i njegovom problemu ili o Milu i Wintergreenu i njihovim četama nevidljivih bombardera ili o visokoj australskoj cimerici s bijelom šminkom u šiljastim potpeticama s punim grudima ili o bilo kome drugom. Nekoliko puta dnevno Yossarian bi se uputio u hodnik pogledati u drugu sobu samo da vidi što se događa. Svaki put kad je to učinio doteturao bi natrag do svoje postelje i kolabirao u vrtoglavu nesvjesticu s rukom stisnutom preko očiju. Kad bi mu se vid razbistrio i on bi progledao, misteriozniji od privatnih detektiva zurio bi u njega. Taj tajni agent bio je dotjerani muškarac u brižljivo šivanim odijelima i prigušeno šarenim kravatama, sa stranom put tamnim očima na licu jakih kostiju, koje je izgledalo neodređeno orijentalno i podsjećalo ga je na orah, na oljušteni badem. - Tko ste dovraga vi? - Yossarian je htio dreknuti na njega više nego jednom. - Hej, tko ste vi? - upitao je jednom ljubazno, forsirajući smiješak. - Obraćate li se meni? - bila je dostojanstvena replika, izgovorena tihim glasom sa savršenim izgovorom. - Mogu li vam ikako pomoći? - Uopće ne. Jednostavno sam se pitao što je sa zdepastim, proćelavim gospodinom žute kose koji je bio ovdje u hodniku prilično dugo do prije nekoliko dana. - Drugi privatni detektiv? - Nemam ni najblažu predodžbu o čemu govorite! -odgovorio je čovjek i umaknuo. - Tko ste dovraga vi? - Yossarian je zaista dreknuo za njim čim se niz hodnik ponovno začuo poznati vrisak i čim je ponovno počelo tabananje cipela s gumenim potplatima. - Tko govori francuski? Tko govori francuski? - ranjeno zavijanje začulo bi se deset puta na dan od sestre Macintosh, sestre Cramer ili neke druge sestre, ili od jednog od bezbroj prisutnih doktora, tehničara, ili afroameričkih, hi-spanskih ili azijatskih pomoćnika i ostalih vrsta ekonomskih izbjeglica koji su pazili na Belgijanca za plaću u toj bizarnoj, neprirodnoj bolničkoj civilizaciji koja je bila savršeno prirodna. Sad kad je postojao bankomat na svakom katu pokraj


automata za slatkiše i sokove, pacijent s kreditnom karticom i većim zdravstvenim osiguranjem nije više morao kročiti nogom van. Tajni agent s besprijekornim govorom i nepogrešivim engleskim krojem nije se nijednom javio da govori francuski, iako bi se Yossarian mogao kladiti daje znao, i da uz to zna i otkrivati šifre. Yossarian je govorio malo francuskog vrlo loše, ali je odlučio gledati svoja posla. Bio je uzrujan zbog nesavjesnosti službe. Tko zna? Bilo je moguće da ga pogreška u prijevodu dovede u situaciju da ga optuže zbog bavljenja medicinom bez dozvole. Yossarian je znao: znao je o sebi da ako ikad bude morao proći kroza sve to u svojoj dobi, samo četirli četrnaest dana, da bi mogao dalje živjeti sa ili bez aparata za glas bog zna koliko malo duže, mislio je da bi se usprotivio. Bilo bi mu draže da to ne učini. Na kraju se sve svodilo na elementarne stvari. Nije mogao podnijeti Belgi-jančevu bol. Morat će otići odavde. Yossarian si je mogao sugerirati simptome i znao je to. Za jedan dan glas mu je postao promukao. - Što je s tobom? - sestra Macintosh okosila se brižno na njega već sljedećeg jutra nakon što se javila na posao, našminkala, ispravila nat na svojim čarapama bez nata i s najdotjeranijim mogućim izgledom ušla u sobu uvjeriti se da je on u redu. - Ne zvučiš normalno. Zašto ne jedeš? - Znam. Promukao sam. Nisam sad gladan. Ne znam zašto sam tako promukao. Nije imao vrućicu niti tjelesnu nelagodu i nije bilo vidljivih dokaza upale bilo gdje u njegovim ušima, nosu ili grlu, rekao je specijalist za uho, grlo i nos kojeg su pozvali. Sutradan ga je boljelo grlo. Bilo mu je stegnuto i teško je gutao hranu, iako još uvijek nije bilo znaka infekcije niti začepljenja, a on je znao sigurno, kao što je sve drugo sigurno znao, da će uskoro izgubiti grkljan zbog malignosti ako se tamo još zadrž ne ode k vragu što dalje i što brže iz bolnice. Sestra Melissa Macintosh izgledala je slomljenog srca. Nije to ništa osobno, uvjerio ju je. Galantno je obećao da će je uskoro odvesti na večeru u dobar restoran, i u Pariz i Firencu i Miinchen, možda, i da će gledati s njom po dućanima čipkasto donje rublje, ako se budu dobro slagali, i ako ona ne bude imala ništa protiv toga da je slijede privatni detektivi kamo god budu išli zajedno. Mislila je da se šali o privatnim detektivima i rekla da će joj nedostajati. Sa savršenstvom je odgovorio da joj za to neće dati prilike, pitajući se, još dok je gledao iskreno u njezine ozbiljne plave oč toplo joj za zbogom stisnuo ruku, hoće li se ikada sjetiti da se zaželi vidjeti je.

Knjiga drugaKnjiga drugaKnjiga drugaKnjiga druga::::


Rođen sam jak i bez straha. Do dana današnjeg mislim da ne znam što to znači bojati se drugog ljudskog bića. Nisam dobio svoje mišiće i velike kost duboka prsa od pakiranja u bale starih novina i od dizanja teških tereta kao klinac u ropotarnici mog oca. Da nisam imao snagu, ne bi me natjerao da to radim. Zaposlio bi me da vodim račune i obavljam sitne poslove, kao što je činio s mojim sestrama i mojim starijim bratom Irom. Bilo nas je četiri sina u obitelj dvije cure, a od dečki ja sam bio drugi od zadnjeg. Moja majka govorila bi ljudima da sam ja bio najjača beba koju je ikad vidjela, a i najgladnija. Trebala je obje ruke da me odbije od prsa. - Kao Herkules u svojoj kolijevci - rekao mi je Sammy Singer jednom. -Tko? - Herkules. Dijete Herkules. - Sto je s njim? - Kad je rođen stavili su mu dvije velike zmije u kolijevku da ga ubiju. Zadavio ih je jednom rukom. - Nije to bilo tako, pametnjakoviću. Mali Sammy Singer znao je takve stvari dok smo bili klinci u školi u trećem ili četvrtom razredu. Ili možda u šestom ili sedmom. Mi ostali čitali smo Toma Sawyera ili Robinsona Crusoa, a on je lektiru radio na Ilijadi. Sammy je bio pametan, inteligentan, a ja bistar. On je provjeravao stvari. Ja bih ih skužio. On je dobro igrao šah, a ja karte. Prestao sam igrati šah, a on je i dalje gubio novac protiv mene na kartama. Tko je onda bio pametan? Kad smo krenuli u rat on je htio biti borbeni pilot zabrao je zrakoplovstvo. Ja sam izabrao kopnene snage jer sam se htio boriti protiv Nijemaca. Nadao sam se da ću biti u tenku i provozati ravno kroz stotinu njih. On je ispao stražnji mi-traljezac, ja sam završio u pješaštvu. Srušen je jednom u vodu i vratio se kući s odličjem, a ja sam bio ratni zarobljenik i držali su me preko mora do kraja. Možda je on bio lukaviji. Nakon rata on je krenuo na koledž, što mu je plaćala vlada, ja sam kupio skladište drvne građe izvan grada. Kupio sam gradilište zgradio kuću pomoću špekulacije u partnerstvu s nekoliko svojih mušterija, koji su znali više o gradnji od mene. Ja sam više znao o biznisu. S profitom od toga izgradio sam sljedeću kuću sam. Otkrio sam kredit. Na Coney Islandu nismo znali da banke žele posuditi novac. On je išao u operu, a ja sam išao pucati na patke i kanadske guske s mjesnim vodoinstalaterima i Yankee bankarima. Kao ratni zarobljenik u Njemačkoj brinuo sam se svaki put kad sam upao u druge ruke što će se dogoditi kad novi stražari pogledaju moje metalne pločice za raspoznavanje i otkriju da sam Židov. Brinuo sam se, ali se ne sjećam da sam ikad osjećao strah. U svakom mjestu kamo su me premjestili dok su me otpremali dublje i dublje u unutrašnjost prema Dresdenu, pobrinuo sam se da smislim kako ću im reći prije nego što to sami otkriju. Nisam htio da pomisle kako imaju nekoga tko nešto skriva. Nisam mislio sve dok me Sammy nije upitao kasnije jesu li mi mogli pljunuti u lice ili mi razbiti glavu kundakom puške ili me jednostavno izdvojiti od drugih i odvesti u grmlje sa svojim puškama i bajunetama i probosti me ili ustrijeliti. Većina nas bili su klinc mislio sam da bi me mogli zezat malo se rugat da ću možda morati razbiti nekoliko vilica prije nego što ih naučim da prestanu. Nikada nisam sumnjao da to mogu. Ja sam bio LR, Lewis Rabinowitz s Mermaid Avenije na Coney Islandu u


Brooklynu, New York i u to doba nikad nisam sumnjao da me se i u čemu može pobijedit da neću uspjeti u bilo čemu što sam htio. Uvijek sam se kao klinac tako osjećao. Bio sam velik i širok od početka mao sam snažan glas, a osjećao sam se većim i širim nego što sam bio. U školi sam viđao starije klince koji su bili veći od mene, a možda su bil jači, ali to nikad nisam osjećao. I nikad se nisam bojao klinaca iz tih nekoliko talijanskih obitelji koje smo imali u kvartu, svih tih Bartolinija i Palumba, o kojima se ostali gotovo nisu usuđivali mi govoritzvan kuće. Ti digići su nosili noževe, pričalo se šapatom. Ja to nikada nisam vidio. Ostavio sam ih na miru i nisu me dirali. Ntko drugi što se toga tiče, barem koliko sam vidio. Osim jednog koji je to jednom učinio. Mršavi starijz osmog razreda prošao je pogrbljen pokraj mene i namjerno mi stao na nogu dok sam sjedio na pločniku u redu pred školskim dvorištem nakon objeda, čekajući da se vrata otvore i popodnevna nastava počne. Nosio je tenisice. Nismo smjeli nositi tenisice u školi osim za gimnastiku, ali svi ti Bartolinij Palumbe radili su sve što su htjeli. - Heeeej - rekao sam sebi kad sam vidio što se događa. Gledao sam ga kako dolazi. Vidio sam ga kako se okreće prema meni sa zločestim i nedužnim izrazom lica. Nisam vidio svoju ruku koja je suknula da ga uhvati za gležanj i stisne tek toliko da ga zadrži na mjestu kad se pokušavao oslobodit nastavitći pokraj mene a da nije ni trepnuo, kao da ima pravo, kao da mene ni nema. Bio je iznenađen, to da, kad je vidio da ga neću pustiti. Pokušao je izgledati gadan. Bilo nam je manje od trinaest godina. - Hej, što to radiš? - zarežao je. Ja sam imao gadniji pogled. - Nešto sspustio - rekao sam uz hladan smiješak. - Jel'? A što? - Svoje korake. - Jako smiješno. Pusti mi nogu. - I jedan od njih je pao na mene - drugom sam rukom potapšao mjesto na koje je stao. - Jel'? -Je. Povukao je jače. Ja sam jače stisnuo. - Ako i jesam, nisam htio. - Ja sam mislio da si htio - rekao sam mu. - Ako se zakuneš bogom i ponovno mi kažeš da nisi htio, mislim da ću ti možda povjerovati. - Ti si gadan tip? Misliš da jesi? - Da. Drugi dečki su gledali, i cure. Ja sam se debro osjećao. - Pa, nisam htio - rekao je i prestao vući. - Onda mislim dati vjerujem. Nakon toga bili smo neko vrijeme prijatelji. Sammy je jednog dana odlučio naučiti me kako da se tučem i pritom mi pokazati koliko bolje boksa. - Nije sve samo u mišićima, Lew. Imao je knjigu uputa koju je pročitao i nekakve bok-sačke rukavice koje je posudio. Morao sam mu se smiješiti dok smo jedan drugome vezali rukavice. Pokazao mije stav, vodstvo, naučio me lijevi direkt, udarac odozdo, aperkat. - Okej, tigar, pokazao si mi. Sto sad?


- Dalje ćemo oko tri minute, odmoriti se jedno minutu, pa ću ti pokazati što si krivp učinio, a onda ćemo još jednu rundu. Zapamti, stalno se kreći. Ne smiješ tući u klinču, ne smiješ se ni rvati. To nije dopušteno. Digni lijevu ruku, više, drži je gore zbacuje više. Inače ću uć opaliti te. Tako je dobro. Idemo. Zauzeo je pozu i zaplesao amo-tamo. Ja sam krenuo ravno prema njemu i lijevom rukom mu lako spustio obje ruke. Desnom sam mu zgrabio lice u svoju otvorenu rukavicu i zaigrano ga okrenuo s jedne strane na drugu. - To je klinč - vikao je. - Ne smiješ mi držati glavu. Moraš udaratli ništa. Sad je dosta i počinjemo ponovno. Zapamti, moraš me pokušati udariti. Ovaj put je brže plesao okolo, opalio me po glavi sa strane jednim od svojih kratkih udaraca i poletio ravno natrag. Opet sam krenuo ravno na njega, spustio mu lako ruke jednom šapom i počeo ga drugom lagano pljuskati po licu. Morao sam se smijati dok sam ga gledao. Ja sam se cerio, on je dahtao. - Hajde da radimo nešto drugo - rekao je jadno. - Ovo jednostavno ne ide, zar ne? Ponekad sam se brinuo zbog malog Sammvja jer on nije mogao puno, a volio je peckati ljude. Ali bio je pametan i ispostavilo se da bocka samo ljude za koje zna da se neće naljutiti. Kao mene. - Hej, Lew, kako je tvoja cura s velikim sisama? - govorio bi mi tijekom rata kad sam počeo izlaziti s Claire i kad sam je doveo. - Ti si pametan dečko - rekao bih mu s namještenim smiješkom kroz stisnute zube. Imam živac s jedne strane otraga na čeljust s jedne strane vrata koji bih osjećao kako probada kad bih počeo kuhati. Osjećao sam ga i kad sam kartao kad bih previsoko licitirao i kad mi je trebao svaki štih. - Hej, Lew, pozdravi mi svoju ženu s velikim sisama -govorio bi nakon što smo se Claire i ja vjenčali. Winkler me isto počeo tako dražiti, a nisam ga mogao smlaviti ako nisam smlavio i Sammvja, a Sammvja nisam mogao smlaviti. Trebao mi je biti kum, ali moji su htjeli moju braću, a u mojoj obitelji svi smo uvijek radili ono što su drugi htjeli da radimo. Nazvali su me Lewis i zvali me Louie kao da mi je ime Louis, a ja nikad nisam vidio tu razliku dok mi na nju nije ukazao Sammy. Pa i sada, još uvijek ne vidim veliku razliku. Sammy je čitao novine. Volio je obojene i rekao je da bm na Jugu trebalo dopustiti da glasaju i da bi trebali biti slobodni živjeti gdje hoće. Meni je bilo svejedno gdje žive sve dok ne žive blizu mene. Nikada nisam stvarno volio nekog koga nisam osobno poznavao. Voljeli smo Roosevelta neko vrijeme kad je postao predsjednik, ali to je bilo u-glavnom zato što to nije bio Herbert Hoover ili neki drugi od tih republikanaca ili jedan od onih seljaka antisemita s Juga ili srednjeg Zapada ili onaj otac Coughlin iz Detroita. Ali nismo imali povjerenja u njega i nismo mu vjerovali. Nismo vjerovali bankama i nismo vjerovali bankovnim knjigama i radili smo koliko smo god mogli u gotovini. Čak i prije Adolfa lera nismo voljeli Nijemce. A među Nijemcima koji u našoj kući nisu imali šanse bili su njemački Zidovi. A to je bilo i nakon lera. Odrastao sam slušajući o njima. - Nikada nisam nikome željela zlo - ponavljala bi moja majka. Čuo sam je kako to govori uvijek iznova, i to nije


bila istina. Njezine strašne kletve padale su posvuda, čak i na sve nas. - Ali ako je jedan narod zaslužio da ga se kazni, onda su to oni. Kad smo stiglz Poljske u Hamburg, nisu se mogli prisiliti da nas pogledaju. U njihovim očima bili smo smeće. Sramili su se naših kovčega i naše odjeće, a nismo znali ni njemački. Svi su se oni nas sramil stavili su nam to do znanja. Neki su od nas krali novac kad su mogli. Kad je u vlaku bilo prazno sjedalo ili je bilo mjesta na klupi na ulici, oni bi na njega stavili šešir da izgleda kao da tamo netko sjedi, tako da nismo mogli sjesti kraj njih. Tjerali bi nas da tako stojimo satima, čak i s djecom. Ljudi s novcima su svi to radili. I svi su se čak pravili da ne znaju jidiš. Kad je Sammy ne tako davno sa mnom došao u goste, spomenuo je da misli kako vjerojatno svi njemački Zidov ne govore jidiš. Moja majka bila bi se pravila da to uopće nije čula. Kad je u Europi počeo rat svi smo mi još uvijek bili nekoliko godina premladi da bi nas odmah mobilizirali. Ja sam u gimnaziji prešao sa španjolskog na njemački - počeo sam se spremati - i počeo sam dovoditi dečke poput Sammvja do ludila sa svojim achtung, wie gehts, hallo i nein i javoohlima. Kad bi zaurlali na mene da prestanem, ja bih im dobacio jedan danke schon. Nastavio sam učiti njemački čak i u vojsci. Kad sam se prijavio, znao sam dovoljno njemačkog da teroriziram ratne zarobljenike koje sam našao u Fort Dixu i Fort Sillu i Fort Rilevu i Fort Benningu. Kao ratni zarobljenik kod Dresdena, mogao sam razgovarati malo sa stražarima i ponekad prevoditi za ostale Amerikance. Budući da sam znao njemački poslali su me u Dresden zaduženog za radnu jedinicu, iako sam bio narednik i nisam morao ići. Biznis sa smećem procvjetao je dok sam još bio klinac civil. Sammvjeva majka čuvala je stare novine i poklanjala aluminijske tave i lonce, a moj otac ih je prodavao. U otpadu je bila dobra zarada, kao što je stari otkrio, i nekoliko malih bogatstava za prodavače starog željeza. Jurili smo po kućama predviđenim za rušenje. Slijedili smo vatrogasna kola. Veliki požari na Coney Islandu uvijek su bili zlatni rudnik, za nas rudnik bakra i rudnik olova, zbog cijevi koje smo spašavali. Kad je ubrzo nakon rata izgorio luna park, bio je to naš zlatni rudnik smeća. Platili su nam da ga odvezemo i opet su nam platili kad smo ga prodali prodavačima starog željeza. Sve vruće pakirano je u azbest i mi smo nosili azbest i vezali u bale i njega. Prilično nam je dobro išlo nakon toga i stari je imao deset tisuća da mi posudi da kupim skladište, uz visoke kamate, jer je uvijek bio takav i jer mu se zamisao nije sviđala. Nije htio da napustim posao sa smećem i nije htio da odselimo tri sata vožnje dalje. Stare škole i bolnice bile su naročito dobre. Kupili smo i drugi kamion i zapošljavali snagatore iz kvarta koji su mogli dizati teške terete i koji su znali otjerati ostale smetlare. Čak smo plaćal jednog velikog shvartza, jakog, tihog crnca po imenu Sonny, koji je jednog dana ušetao i tražio posao. Trgali bismo kroz gipsane zidove i azbestnu izolaciju metalnim kandžama i čekićima da bismo svojim kukama, polugama i pilama dosegnuli bakrene i olovne cijevi. Moj stari je otpustio Smokeya Rubina. Ja sam proširio vijest. Novosti su se vratile od Smokeya da će me potražit da bi mi bolje bilo da me ne nađe. Večer nakon toga otišao sam u Happvjevu zalogajnicu na Mer-maid avenij sjeo da ga čekam. Sammy i Winkler izgledali su slabi kad su ušl ugledali me. Mislio sam da će se onesvijestiti. - Sto ti radiš ovdje? - pitao je Winkler. - Briši, briši. - Zar ne znaš da te Smokey traži? - rekao je Sammy. -Ima i nekolicinu prijatelja.


- Ja mu olakšavam da me nađe. Častim vas sokom i sendvičima ako hoćete ovdje čekati. Ili možete sjesti gdje hoćete. - Barem od dovedi braću ako već želiš biti lud - rekao je Sammy. - Da odem do tebe? - Uzmi radije frape. Nismo dugo čekali. Smokey me ugledao čim je ušao - ja sam bio okrenut vratima - i odmah je došao do separea, s pojačanjem, momkom po imenu Red Benny i jednim čudakom poznatim kao Willie Bedak. - Tražio sam te. Moram ti reći neke stvari. I I - Slušam - oči su nam bile zalijepljene jedne za druge. - Došao sam da ih čujem. - Onda izađi. Hoću s tobom razgovarati nasamo. Razmislio sam o tome. Imali su trideset godina ili više, a nama je bilo sedamnaest i pol. Smokev je bio u ringu. Bio je u zatvoru i bar jednom su ga gadno zarežali u borbi noževima. - OK, Smokev, ako tako hoćeš - odlučio sam. - Ali neka tvoji dečki malo sjednu ako želiš sa mnom vani nasamo razgovarati, ako je to ono što želiš. - Pričao si loše stvari o meni, točno? Ne seri. I tvoj otac. - Koje loše stvari? - Da ste me otpustil da sam krao. Tvoj otac me nije otpustio. Da ispravimo stvari. Ja sam dao otkaz. Ne bih više radio ni za jednog od vas. - Smokev - osjetio sam kako mi počinje kucati onaj živac duž obraza i vrata. - Stari je htio da ti kažem da ako ikad kročiš u dućan, da ćemo ti slomiti vrat. To je natjeralo Smokevja da zastane. Znao je starog. Ako je stari to rekao, Smokev je znao da to i misli. Moj otac bio je nizak čovjek s najširim, najmasivnijim ramenima koje sam ikad vidio i malim plavim očima na licu koje je ljude podsjećalo na torpedo ili topovsku granatu. Sa svojim pjegama i tvrdim crtama lica i jetrenim mrljama, izgledao je kao blok lijevanog željeza, metar i šezdeset visoki nakovanj. Bio je kovač. Mi svmamo velike glave i velike četvrtaste vilice. Izgledamo kao Poljac znamo da smo Zidovi. U Poljskoj je jednim udarcem šake u čelo ubio Kozaka koji je podigao glas na moju majku, a u Hamburgu je to umalo ponovno učinio s nekakvim imigracijskim službenikom, koji je također počinio pogrešku da bude nepristojan prema mojoj majci, ali se na vrijeme povukao. U mojoj obitelji nitko nikada nije prošao bez posljedica ako bi uvrijedio bilo koga od nas, osim, valjda, u slučaju Sammvja Singera sa mnom i mojom ženom s velikim sisama. - Kako ti je tata, Marvin? - rekao je Red Benny Wink-leru, dok su svi u Happvjevoj zalogajnici gledali, a nakon toga je Smokey imao još jedan razlog da bude oprezan. Winkler je bubnjao prstima jedne ruke po stolu i šutio. Njegov otac bio je vlasnik kladionice i zarađivao je više nego bilo tko u kvartu. Imali su u kući neko vrijeme čak i klavir. Red Benny bio je teklić, naplatitelj, zelenaš, utjeri-vač dugova i provalnik. Jednog ljeta on i banda očistili su svaku sobu u ljetovališnom hotelu osim one koju su iznajmili Winklerovi, što je ljude iz unutrašnjosti natjeralo da se počnu pitati što to Winklerov tata radi da baš on bude pošteđen.


Do tada se Smokey već malo smirio. - T tvoj otac pričate ljudima da sam ukrao zgradu od vas, zar ne? Nisam ja ukrao tu kuću. Našao sam pazikuću i sklopio posao za nju sasvim sam. - Našao si je dok si radio za nas - rekao sam mu. Možeš raditi za nas ili možeš ući u biznis za sebe. Ne možeš radit jedno i drugo u isto vrijeme. - Sad trgovci neće ništa od mene kupovati. Tvoj otac im ne da. - Oni mogu raditi što hoće. Ali ako kupe od tebe, ne mogu kupovati od njega. To je sve što je on rekao. - Ne sviđa mi se to. Hoću s njim razgovarati. Hoću sad s njim razgovarati. Hoću s njim izravnati račune. - Smokey - rekao sam, govoreći sporo i osjećajući se odjednom vrlo, vrlo siguran u sebe. - Ako ikada i jednom riječju podigneš glas na mog oca, pobrinut ću se da umreš. Podigneš li prst na mene, on će se pobrinuti da umreš. Izgledalo je da ga se to dojmilo. - OK - popustio je, a lice mu je palo. - Opet ću raditi za njega. Ali reci mu da od sada hoću šezdeset tjedno. - Ti ne razumiješ. Možda te neće uzeti ni za pedeset. Morat ću pokušati razgovarati s njim za tebe. - I može dobiti kuću koju sam našao ako mi da petsto. - Možda ti da uobičajenih dvjesto. - Kad počinjem? - Daj mi vremena do sutra da ga pokušam uvjeriti -zapravo je i trebalo malo nagovaranja da podsjetim starog kako je Smokey dobro radio i kako su on i crnac prilično dobri zajedno u tjeranju drugih smetlara. I - Posudi mi sad pedeset, Louie, hoćeš? - molio je Smokev kao uslugu. - Vanma nečeg dobrog za pušitz Harle-ma u što želim investirati. - Mogu ti posuditi samo dvadeset - mogao sam mu dati više. - Čudno - rekao sam kad su izašli. Savijao sam prste. - Nešto mi nije u redu s rukom. Kad sam mu dao dvadese-ticu jedva sam je savinuo. - Držao si teglu sa šećerom - rekao je Winkler. Zubi su mu cvokotali. - Kakvu teglu? - Zar nisi znao? - otresao se Sammy skoro ljutito. -Grabio si tu teglu kao da ćeš ga njome ubiti. Mislio sam da ćeš je zgnječiti u komadiće. Naslonio sam se smijući se i naručio kolače i sladoled za nas trojicu. Ne, nisam znao da držim tu debelu cilindričnu teglu za šećer dok smo razgovarali. Glava mi je bila hladna i sabrana dok sam ga gledao ravno u oči, a moja ruka bila je spremna za akciju a da to nisam znao. Sammy je malo otpuhnuo i pobijelio kad je podigao ruku s krila i vratio stolni nož koji je bio držao. - Tigar, zašto si ga skrivao? - rekao sam kroz smijeh. -Od kakve bi mi to bilo koristi? - Nisam htio da vide kako mi se tresu ruke - prošaptao je Sammy. - Znao bi ga upotrijebiti? Sammy je odmahnuo glavom. - I ne želim nikad saznati. Lew, moram ti odmah sada reći. Ako ikad budemo zajedno kad se tebi tuče, želim da znaš da možeš sigurno računati na to da neću biti ponovno uz tebe.


- Ni ja - rekao je Winkler. - Red Benny ne bi ništa napravio kad sam ja u blizini, ali nisam bio tako siguran za ostale. - Društvo - rekao sam im. - Nisam ni ovaj put računao na vas. - Zaista si ga htio udariti teglom za šećer? - Sammy, udario bih ga i cijelom zalogajnicom da sam morao. Udario bih ga tobom. Bilo mi je već preko šezdeset i pet, prije točno dvije godine, kad sam ščepao tog mladog džepara, visokog, rog dečka u dvadesetim godinama. Lako se sjetiti jer mi je bio rođendan. Kao poklon za mene, morao sam odvesti Claire u grad na jednu od onih predstava s pjesmama koje je ona htjela vidjeti, a ja nisam. Stigli smo rano i stajali smo vani s hrpom drugih ljudspod strehe kazališta koje nije bilo daleko od autobusnog kolodvora Port Authoritv. Taj auto-busni kolodvor je mjesto na kojem se još uvijek smijem kad se sjetim one zgode kad su Sammvju ukrali novčanik dok se vraćao iz posjeta k nama i skoro je bačen u zatvor jer je vikao na policiju pokušavajućh natjerati da nešto poduzmu. Do tada sam se već pomirio s Nijemcima i vozio sam mercedes. Claire je također imala jedan elegantni kabriolet. Odjednom je neka žena ispustila geshrei. Vidio sam dva momka kako jure upravo iza mene. Bez razmišljanja zgrabio sam jednog. Okrenuo sam ga oko njegove osi, podigao ga i nabio ga prsima na motor auta. Tek kad je bio dolje vidio sam da je mlad, visok i jak. Bio je smeđ momak. - Ako pomakneš mišić, slomit ću ti vrat - rekao sam mu u uho. Nije pomaknuo mišić. Kad sam vidio kako ga policija pomnjivo pretražuje, stalno sam odmahivao glavom s nečim što je trebao biti strah. Pročešljali su mu skalp prstima tražeći žilet ili neki šiljast predmet. Štipali su kroz njegov ovratnik i džepove i skroz po šavovima košulje i hlača, opipavajući ga svuda od glave do pete u potrazi za pištoljem ili nožem ili bilo čime što je malo i oštro. Shvatio sam da sam mogao biti ubijen. Tek kad su provjeril njegove tenisice i završili, opustili su se. - Imali ste sreće, gospodine - rekao je mladi policajac koji je bio glavni, i koji je tamo bio najstariji. Ljudi su mi se stalno smiješil ja sam se smiješio njima. Osjećao sam se kao junak. - OK, Lew, predstava ti je završena - rekla mi je Claire suho, kao što sam se bio mogao i kladiti da će reći. - Idemo sad unutra na pravu predstavu. - Još samo minutu, Claire - odgovorio sam joj glasno i kočopereći se. - Tamo je jedna zgodna blondina koju mislim da bih rado bolje upoznao. ^tjiiiiiiKii^^ - Lew, daj više uđi, Isuse - rekla je. - Ili da idem bez tebe? Ušli smo smijući se. Tek dva tjedna kasnije vratili su se moji simptom opet sam bio u bolnici na kemoterapiji. I 51 John Izvan bolnice to je i dalje trajalo. Ljudi su ludjel nagrađivali su ih medaljama. Unutrašnji dekorateri bili su kulturni heroji, a modni kreatori bili su društveno superiorni svojoj klijenteli. - A zašto i ne bi bili? - Frances Beach je već odgovorila na tu Yossarianovu opasku, izgovarajući riječi skoro tako savršeno da su se drugi često pitali kako itko može izgovarati


engleski tako bez mane, a da uz to ne zvuči kao da ima polipe u nosu. - Zar si zaboravio kako izgledamo goli? - Da je to rekao muškarac, John - rekao je Patric Beach, njezin muž, po još jedan put zadovoljan njome. - Bio bi odran živ. - Muškarci to kažu, dragi - rekla je Frances Beach. -Na njihovim proljetnim i jesenskim kolekcijama i zarađuju milijarde odijevajući nas. Još uvijek je bilo dovoljno siromašnih ljudi. Yossarian je pogledao na grupu izvaljenu na pločniku pred bolnicom kad je odšetao do ruba pločnika i do dugačke limuzine s crnim prozorima koja je čekala da ga preveze do luksuznog nebodera s druge strane grada koji mu je sad bio dom. Rezervirao je običan auto. Ponovno su poslali limuzinu, neće biti dodatnih troškova. Neboder u kojem je živio zvao se luksuzna zgrada zbog toga što je cijena stanovanja u njemu bila velika. Sobe su bile male. Stropovi su bili niski, u njegove dvije kupaonice nije bilo prozora, a u kuhinji nije bilo mjesta za stol ili sjedalicu. Manje od deset ulica dalje od te kuće nalazio se auto-busni kolodvor Port Authoritv, konstrukcija s peronima na- slaganima jedan iznad drugoga sedam katova visoko. U prizemlju se nalazila policijska postaja s tri glavne prolazne ćelije koje su bile stalno u upotrebi, koje bi se prepunile zatvorenicima nekoliko puta svakog dana, i u koju je, godinu dana ranije, Michael Yossarian ubačen kad je izašao iz podzemne željeznice i pokušao se u nju vratiti kad je shvatio da je sišao prerano na putu u grad u arektonsku tvrtku za koju je radio kao crtač. - To je bio dan - još uvijek se sjećao. - Kad si mi spasio život i slomio duh. - Zar si htio biti tamo zaključan sa svim onim ostalima? - Umro bih da se to dogodilo. Ali nije bilo lako vidjeti te kako eksplodiraš i nasamaruješ sve te murjake i kako si se s tim izvukao. I znati da ja to ne bih nikada mogao učiniti. - Mi se ljutimo onako kako moramo, Michael. Mislim da nisam imao puno izbora. - Ja se deprimiram. - Imao si starijeg brata koji te tiranizirao. Možda je u tome razlika. - Zašto ga nisi zaustavio? - Nismo znali kako. Nismo ga htjeli tiranizirati. Michael je odgovorio rutinski se zasmijuljivši. - Bio si stvarno nešto za vidjeti, zar ne? - optužio je sa zavišću. -Imao s malu publiku. Čak su t pljeskali. Nakon toga obojica su bili mlitavi. Sad su ljudi živjeli u autobusnom kolodvoru, stalna populacija muškaraca i žena i odbjeglih dječaka i djevojaka, većina njih je spavala noću u tamnijim dubinama a veći dio svakog dana pojavljivali su se kao svakodnevni putnici da na otvorenom obave one normalne poslove koje su morali obaviti. U zahodima na različitim katovima bilo je tekuće hladne i tople vode, kao i obilje kurv homoseksualaca za svaki ukus, i punih dućana pri ruci za takve osnovne dnevne potrebe kao kaugumu, cigarete, novine i krafne s džemom. Toalet papir bio je besplatan. Plodne majke u bijegu iz idi-


ličnih rodnih gradića stizale su redovito s malom djecom i naseljavale se. Postaja je bila dobra polazna točka za kurve, prosjake i mlade bjegunce. Tisuće poslovnih dnevnih putnika, kao i tisuće posjetitelja, pokušavali su ne obraćati pažnju na njih dok su onuda prolazili svakog jutra na putu k poslu i natrag kući na kraju radnog dana. Nitko od njih nije bio bogat, jer nitko bogat ne bi na posao putovao autobusom. Kroz visoke francuske prozore u njegovom stanu u neboderu, Yossarianu se pružao nezapriječen pogled na drugu luksuznu zgradu još višu od njegove. Između te dvije zgrade protezala se dolje široka ulica, koja je sve monstruoznije vrvjela režućim klanovima ratobornih i odbojnih prosjaka, prostitutki, ovisnika, dilera, makroa, lopova, pornografa, perverznjaka i dezorijentiranih psihopata, svi oni marljivo prionuli na svoje kriminalne specijalnostzmeđu sve brojnijih hrpa degradiranih i urušenih ljudi koji su zaista živjeli vani. Među beskućnicima sad je bilo i bijelaca, i oni su isto pišali uza zidove i praznili crijeva u pokrajnjim uličicama koje su drugz njihovog kruga eventualno locirali kao mjesta za stanovanje u kojima bi mogli prenoćiti. Čak i u boljem kvartu Park avenije, znao je, mogle su se vidjeti žene kako čuče da se olakšaju u uređenim gredi-cama cvijeća na pješačkim otocima u centru. Bilo je teško ne mrzith sve. A to je bio New York, Velika Jabuka, Empire City u Empire State, financijsko srce, mozak i mišićje zemlje, i grad koji je bio najjači, osim možda Londona, u kulturnim događanjima u cijelom svijetu. Nikada u svom životu, Yossarian bi se često sjetio, ni u ratu u Rimu ili Pianosli čak u prokletom Napulju ili na Siciliji, nije bio svjedok takve zvjerske nečistoće kakvu je vidio da oko njega sada raste u moćnu vladavinu propadanja. Čak ni - dodao bi cinično više nego jednom Frances Beach svojoj staroj prijateljici - na bespolnim dobrotvornim ručkovima i elegantnim večernjim prijemima kojima je prisustvovao više puta nego što je htio kao jedini službenik M&M Poduzeća & Suradnika kojeg se moglo pokazati, neoženjen muškarac i osoba koja zna čavrljati prilično tečno o I I nečemu drugom osim o biznisu s dobro informiranim ostalima koji bi egoistično zamišljali da utječu na svjetske događaje time što o njima razgovaraju. Nije to, naravno, bila ničija krivnja. - Bože, što je to? - uzviknula je Frances Beach, dok su se njih dvoje vozili natrag u njezinoj iznajmljenoj limuzini s iznajmljenim vozačem s još jedne mlake zabave s vinom i čajem za članove uprave i prijatelje članova uprave nju-jorške javne knjižnice koji su još bili u gradu i zaključili, nakon dugih razdoblja neodlučnosti, da hoće ići tamo. - Autobusni kolodvor - rekao je Yossarian. - To je užasno, zar ne? Koji će to vrag? - Za autobuse. Za koji vrag si mislila daje? Znaš, Frances - podbadao je Yossarian ljubazno. - Mogla bi razmisliti o tome da ovdje sponzoriraš svoju sljedeću modnu reviju, ili jedan od svojih raskošnih dobrotvornih balova. Ja poznajem McBridea. - O čemu ti govoriš? Tko je McBride? - Bivši policajac koji sad ovdje radi. Zašto ne i vjenčanje - nastavio je. - Zaista veliko? To bi stvarno došlo na naslovne stranice. Imala sh...


- Ne ja. - ...u muzeju i u operi. Postaja je pitoresknija. - Vjenčanje visokog društva na toj postaji? - odgovorila je s podsmjehom. - Ti si poludio. Znam da se šališ, zato pusti da razmislim. Olivia i Christopher Maxon možda će uskoro tražiti novo mjesto. Pogledaj samo te ljude! - odjednom se uspravila. - Jesu li to muškarcli žene? I oni drugi - zašto to moraju raditi vani na ulici? Zašto ne mogu pričekati dok ne stignu kući? - Mnogi od njih nemaju kuću, Frances draga - rekao je Yossarian, dobrodušno joj se smiješeći. - A repovi za WC-e na autobusnoj postaji su dugi. U špici se moraju napraviti rezervacije. Nitko ne može dobiti sjedalo bez njih. WC-i u restoranima i hotelima, kažu znakovi, samo su za goste. Jesi lkad primijetila, Frances, da muškarci koji piske na ulici obično piske jako dugo? Ne, nije primijetila, informirala gaje ledeno. - U zadnje vrijeme zvučiš tako ogorčeno. Nekada si bio zabavniji. Prije puno godina, prije nego što su se vjenčali, oni su se zajedno sladili u nečemu što bi se danas zvalo veza, iako nijedno od njih ne bi ni pomislilo dati tako doličnu titulu onome što su jedno drugom radili tako usrdno i neprestano, bez i jedne obveze ili ozbiljne brige o nekoj zajedničkoj budućnosti. Onda, u kratko vrijeme, on se okrenuo od svog obećavajućeg posla kao početnik u arbitraž ulagačkom bankarstvu da se po drugi put okuša kao predavač prije nego što se vratio reklamnoj agencij onda u odnose s javnošću i slobodno pisanje, uspijevajući, s vremenom, kao majstor svih zanata osim onog koji bi sadržavao proizvod koji se mogao vidjeti, dodirnuti, iskoristitli potrošiti, proizvod koji bi zauzimao prostor i za kojim je postojala potreba. Dok je ona, puna znatiželje, poleta i nešto urođenog talenta, počela bivati privlačna kazališnim producentima i drugoj gospodi za koje je mislila da bi joj se mogli pokazati korisni na bini, platnu i televiziji. - A ti - podsjetio ju je sad. - Nekada si bila puno suo-sjećajnija. Zaboravila si svoju prošlost. - I ti. - I radikalnija. -1 ti. A sad si tako negativan - primijetila je bez mnogo osjećaja. - I uvijek sarkastičan, zar ne? Nije ni čudo da ljudima nije uvijek s tobom ugodno. Šališ se na račun svega, i nisu nikad sigurni da se zaista slažeš s njima. I uvijek očijukaš. - Nije točno! - Je, točno je - ustrajala je Frances Beach, a da čak nije ni okrenula glavu da doda uvjerljivost svojoj tvrdnji. - Sa otprilike svima osim sa mnom. Ti znaš tko očijuka, a tko ne. Patrick i Christopher ne očijukaju. Ti da. Uvijek si to radio. - To je moj način šale. - Neke žene misle da imaš ljubavnicu. - Ljubavnicu? - Yossarian je okrenuo tu riječ u prezirni smijeh. - Samo jedna bila bi jedna previše. Frances Beach se također nasmijala i nagovještaj napetosti nestao je iz nje. Oboma im je bilo preko šezdeset i pet godina. On ju je znao kad se zvala Franny. Ona se sjećala kad su njega zvali Yo-Yo. Nisu se igrali jedno s drugim od tada, čak nzmeđu brakova, nijedno od njih nije osjećalo potrebu da iskuša koliko su stabilna pravila po kojima onaj drugi sad živi.


- Izgleda da je ovih ljudi posvuda sve više i više - pro-mrmljala je blago, s očajem za koji je pokazala da se može lako kontrolirati. - Koji rade sve zamislivo vani javno. Pa-tricka su jednom opljačkali točno ispred naše kuće, a na našim uglovima stajale su danju i noću kurve, ružne i u neprivlačnoj odjeći, kao one pred tom zgradom. - Iskrcaj me pred tom zgradom - rekao je Yossarian. -Ja tu sad stanujem. - Tu? - kad je kimnuo, dodala je. - Seli. - Upravo sam preselio. Sto nije u redu? Na vrhu mog čarobnog brijega imamo dva zdravstvena kluba, a jedan od njih je hram ljubavi. Na dnu je devet kina, dva od toga s pornićima i jedno za homoseksualce, a između toga imamo burzovne mešetare, odvjetničke urede i reklamne agencije. Sve vrste liječnika. Imamo i banku s automatom i onaj odlični supermarket. Ja sam predložio i starački dom. Kad dobijemo starački dom, mogu tamo ostati cijeli život i praktički više nikada ne kročiti van. - Isuse, John, nemoj se uvijek šaliti. Preseli u dobar kvart. - Gdje da ga nađem? U Montani? - ponovno se nasmijao. - Frances, ovo jest dobar kvart. Misliš da bih ja kročio u loš? Odjednom je Frances izgledala umorna i malodušna. -John, nekada si znao sve - razmišljala je, zaboravljajući afektaciju kultiviranog govora. - Sto da se čini? - Ništa - odgovorio joj je on uslužno. Jer sve je dobro, podsjetio ju je: mjereno službenim standardima, rijetko je bilo bolje. Ovaj put su samo siromašni bili jako siromašni, a potreba za novim zatvorskim ćelijama bila je nija od potreba beskućnika. Problemi su bili beznadni: bilo je previše ljudi koje treba hraniti, a hrane je previše da ih se nahrani uz profit. Ono što je trebalo jest više nestašica, dodao je, sa samo malim osmijehom. Nije dobrovoljno izjavio da je do sada postao još jedan od solidne srednje klase koji nije volio da mu povećavaju poreze da olakša bijedu onih kojh nisu plaćali. Bilo mu je draže više zatvora. Yossarianu je bilo šezdeset osam godina i bio je ponešto tašt, jer je izgledao mlađe od mnogih šezdesetsedmogodiš-njih muškaraca, i bolje od svih žena iz njegove približne generacije. Njegova druga žena još se uvijek rastajala od njega. Nije mislio da će postojat treća. Sva njegova djeca bila su od prve. Njegova kći, Gillian, sutkinja, rastajala se od svog muža, koji nije, osim puno bolje plaće, postizao puno i nije bilo vjerojatno da će se pretvoriti u išta više od pouzdanog muža, oca, obiteljskog čovjeka i hranitelja. Njegov sin Julian, razmetljivac i najstariji od svih, bio je jedan od manje značajnih značajnijih mahera s Wall Stre-eta s još uvijek nedovoljnom zaradom da se kraljevski preseli na Manhattan. On i njegova žena sad su nastanjivali odvojene stanove u svojoj zastarjeloj vili u predgrađu, dok su se njihovi odvjetnici pripremali da ulažu tužbe i žalbe na tužbe za razvod i pokušavali, nemoguće, stići do podjele imutka i djece koja bi donijela potpuno zadovoljstvo oboma. Žena je bila zgodna i neugodna žena modernih ukusa iz obitelji koja je nemilice trošila novac, glasna kao Julian sto tako despotski sigurna u sebe, a njihovi dječak i djevojčica bili su također nasilnic odbojno asocijalni. Yossarian je osjećao nevolju kako se kuha u braku njegova drugog sina, Adriana, kemičara bez fakultetske titule koji je radio za kozmetičku firmu u New Jersevu i trošio veći dio svog


odraslog radnog života tražeći formulu za bojenje kose u sijedo; njegova žena počela se upisivati na tečajeve za izobrazbu odraslih. Najviše se uzrujavao zbog Michaela, koji kao da se nije mogao natjerati da želi postatšta posebno i koji je bio slijep za opasnosti što se kriju u nedostatku cilja. Michael se jednom Yossarianu našalio da će štedjeti novac za svoj razvod prije nego što počne štedjeti za brak, a Yossarian se suzdržao da ne primijeti kako njegov vic nije vic. Michael nije zažalio što se nikada nije jako trudio uspjeti kao umjetnik. Ni ta ga uloga nije privlačila. Žene, naročito žene koje su jednom bile udane, voljele su Michaela i živjele su s njim jer je bio miran, pun razumijevanja i nimalo zahtjevan, a onda bi se uskoro umorile od života s njim, jer je bio miran, pun razumijevanja i nimalo zahtjevan. Kategorički se odbijao svađat utihnuo b postao tužan u sukobu. Yossarian je gajio sumnju punu poštovanja da Michael, na svoj šutljiv način, sa ženama kao i s poslom, zna što radi. Ali ne s novcem. Za novac, Michael je radio kao crtač slobodnjak za agencije i časopise ili za umjetničke atelijere na ugovor, ili bi, čiste savjesti, prihvaćao što mu treba od Yossariana, ne vjerujući da će osvanuti dan kad više neće imati te slobodnjačke poslove pri ruc da Yossarian možda neće uvijek odlučiti da mu čuva leđa od konačne financijske tragedije. Sve u svemu, odlučio je Yossarian, bila je to tipično moderna, nesređena, novodobna obitelj u kojoj nitko osim majke nije istinski volio sve ostale ili vidio dobar razlog za to; i svatko je, sumnjao je, kao on, barem u tajnost povremeno tužan i sam sebi predbacuje. Njegov obiteljski život bio je savršen, volio je jadikovati. Kao Thomas Mannov Gustav Aschenbach, on ga nije imao. Još uvijek je bio pod prismotrom. Nije znao od koliko njih. Do kraja tjedna čak je ijedan ortodoksni Židov šetkao amo-tamo ispred kuće na drugoj strani avenije, a na automatskoj sekretarici ga je dočekala poruka od sestre Melisse Macintosh, koju je skoro već bio zaboravio, s informacijom da je premještena na neko vrijeme u noćnu smjenu, u slučaju da ju je planirao odvesti na večeru - i u Pariz i Firencu također radi donjeg rublja, podsjetila ga je s otrovnim smi-juckanjem - i s nevjerojatnom viješću da je belgijski pacijent još uvijek živ, ali u bolovima i da mu se temperatura spustila skoro do normalne. Yossarian se mogao kladiti u svoj život da će Belgijanac već biti mrtav. Od sviju koji su ga pratili, mogao si je objasniti tek nekolicinu - one koje je poslao odvjetnik njegove na razvod spremne žene i one koje je plaćao već na razvod spreman impulzivni muž žene s kojom je jednom ne tako davno spavao polupijan, majkom adolescenata, i za koju je mlako mislio da bi mogao željeti još koji put spavati s njom, ako ga ikada počasti potreba da ponovno spava sa ženom, koji je unajmio detektive da prate svakog muškarca kojeg je poznavala u svojoj maniji da skupi dokaze o preljubu kako bzbalansirao dokaze o preljubu koje je ona ranije prikupila protiv njega. Izjedalo ga je pitanje tko su ostali, i nakon još nekoliko faza pooštrenog ogorčenja, Yossarian je uhvatio bika za rogove i telefonirao u ured. - Ima li što novoga? - počeo je, Milovom sinu. - Koliko ja znam, nema. - Govoriš li mstinu? - Koliko najbolje mogu.


- Ništa ne skrivaš od mene? - Koliko znam, ne. - Rekao bi mi da skrivaš? - Rekao bih da mogu. - Kad se tvoj otac danas javi, M2 - rekao je Milu Min-derbinderu II. - Reci mu da mi treba ime dobrog privatnog detektiva. Radi se o osobnoj stvari. - Već je telefonirao - rekao je Milo junior. - On prepo-ruča čovjeka po imenu Jerry Gaffnev iz Gaffnevjeve agencije. - Ni pod kojim uvjetima ne spominjite da ga je moj otac predložio. - Već ti je to rekao? - Yossarian je bio opčinjen. - Kako je znao da ću pitati? - To mi je nemoguće reći. - Kako se osjećaš, M2? - Teško je biti siguran. - Mislim općenito. Jesi li se vraćao na autobusnu postaju da gledaš one TV monitore? - Moram još jednom zabilježiti vrijeme. Želim ponovno ići. - Ja to mogu srediti. - Hoće li Michael sa mnom? - Ako mu platiš za taj dan. Sve je u redu? - Zar vam ne bih želio reći da jest? - Ali bi li mi rekao? - To ovisi. - O čemu? - Da li vam mogu rećstinu. - Da li bi mi rekao istinu? - Znam li ja što je to? - Da li bi mi mogao reći laž? - Samo ako znam istinu. - Ti si sa mnom pošten. - Tako želi moj otac. - Gospodin Minderbinder je spomenuo da ćete nazvati - rekao je vedar, ljubazan glas koji je pripadao čovjeku po imenu Jerry Gaffnev kad mu je Yossarian telefonirao. - Čudno - rekao je Yossarian. - Koji? - Gospodin Minderbinder senior. - To je onda vrlo čudno - rekao je Yossarian oštrije. -Jer je Minderbinder senior inzistirao na tome da ne spomenem njegovo ime kad vam se javim. - To je bio test da vidim znate li čuvati tajnu. - Niste mi dali šansu da ga prođem. - Ja imam povjerenja u svoje klijente, i želim da svi oni znaju da uvijek mogu imati povjerenja u Jerrvja Gaffneva. Ako nema povjerenja, što nam ostaje? Ja sam apsolutno otvoren. Dat ću vam odmah dokaz za to. Znajte da se ova telefonska linija prisluškuje. Yossarian je uhvatio dah. - Kako ste to dovraga otkrili?


- To je moja telefonska linija i ja želim da se prisluškuje - gospodin Gaffnev je razumno objasnio. - Razumijete? Možete računati na Jerrvja Gaffnevja. Tek ja to snimam. - Da li se moja linija prisluškuje? - Yossarian je pomislio da bi morao pitati. - Ja vodim dosta poslovnih poziva. - Dajte da provjerim. Da, vaša tvrtka je prisluškuje. Možda se prisluškuje i vaš stan. - Gospodine Gaffnev, kako vi sve to znate? - Zovite me Jerry, gospodine Yossarian. - Kako sve to znate, gospodine Gaffnev? - Jer sam ja taj koji je prisluškuje i ja sam jedan od onih koji su možda postavili prislušne uređaje, gospodine Yossarian. Dajte da vam dam savjet. Svi zidovi mogu imati uši. Govorite samo uz otvorenu slavinu ako želite govoriti privatno. Seksom se bavite samo u kupaonicli kuhinji ako želite voditi ljubav ilspod klimatizacijskog uređaja s ventilatorom uključenim do - to je to! - razveselio se, nakon što je Yossarian ušao u kuhinju sa svojim prenosivim telefonom i otvorio obje slavine do kraja da bi razgovarao u tajnosti. - Ništa više ne hvatamo. Jedva vas čujem. - Nisam ništa rekao. - Naučite čitati s usana. - Gospodine Gaffnev... - Zovite me Jerry. - Gospodine Gaffnev, vi prisluškujete moj telefon i postavili ste prislušne uređaje u moj stan? - Možda sam ih postavio. Dat ću da to jedan od mojih istražitelja provjeri. Ja ništa ne skrivam. Gospodine Yossa-rian, vmate portafon sistem s osobljem u foajeu. Možete li biti sigurni da sad nije uključen? Nema ni jedne video kamere koja vas snima? - Tko bi to radio? - Ja, na primjer, da mi se plati. Sad kad znate da govorim istinu, vidite da možemo postati bliski prijatelji. To je jedini način da se radi. Mislio sam da znate da vam se telefon prisluškuje i da vam je stan možda pun prislušnih uređaja, i da se vaša pošta, putovanja, kreditne kartice i bankovni računi nadziru. - Jesemti, ne znam što znam - Yossarian je usisao neugodne novosti uz produženo stenjanje. - Gledajte vedru stranu, gospodine Yossarian. Uvijek to činite. Vjerujem da ćete uskoro biti stranka nove brako- razvodne parnice. To sve možete uzeti prilično zdravo za gotovo ako protivnici budu imali čime da nas plate. - V to radite? - Radim i dosta toga. Ali to je samo kompanija. Zašto vam je važno čuju li vas M&M S&P ako nikad ne kažete ništa što ne biste htjeli da kompanija čuje? Toliko vjerujete, zar ne? - Ne. - Ne? Imajte na umu, gospodine Yossarian, da sve ovo snimam iako ću rado izbrisati koliko god vi želite. Kako možete imati zadršku oko M&M S&P ako sudjelujete u njihovom napretku? Zar ne sudjelujete svi?


- Nikad se o tome nisam službeno izjasnio, gospodine Gaffnev, i neću to učiniti ni sada. Kad se možemo naći da počnemo? - Ja sam već počeo, gospodine Yossarian. Trava ne raste ispod nogu seiiora Gaffnevja. Poslao sam po vaš vladin dosje pod Zakonom o slobodnformacija i dobit ću izvještaj o vama od jednog od najboljih ureda za istraživanje mogućnosti kreditiranja. Već imam vaš broj socijalnog osiguranja. Sviđa vam se do sada? - Ne unajmljujem vas da istražujete mene! - Želim saznati što ti ljudi koji vas slijede znaju o vama prije nego što saznam tko su svi oni. Koliko ste rekli da mislite da ih ima? - Nisam rekao. Ali, izbrojio sam barem šestoricu, ali dvojica ili četvorica mogli bi raditi u paru. Primijetio sam da voze jeftine automobile. - Štedljive automobile - ispravio je Gaffnev pedantno. - Da ih se ne opazi. Zato ste ih vjerojatno i opazili - Yossa-rianu se činio ekstremno egzaktan. - Šestorica, kažete? Šest je dobar broj. - Za što? - Za biznis, na primjer. Postoji sigurnost u brojevima, gospodine Yossarian. Na primjer, da vas jedan ili dvojica od njih odluče ubiti, već bi bilo svjedoka. Da, šest je vrlo dobar broj - nastavio je Gaffnev sretno. - Bilo bi ljepše da ih je osam ili deset. Zasad zaboravite na to da se sretnemo. Ne bih htio da itko od njih shvati da radim za vas osim ako se ne ispostavi da oni rade za mene. Volim imati rješenja prije nego što pronađem probleme. Molim vas, zatvorite sad vodu ako se ne seksate. Promukao sam vičući, i jedva vas čujem. Zaista vam to ne treba kad razgovarate sa mnom. Prijatelji vas zovu Yo-Yo? Neki vas zovu John? - Samo bliski prijatelji, gospodine Gaffnev. - Moji mene zovu Jerry. - Moram vam reći, gospodine Gaffnev, da me razgovor s vama živcira. - Nadam se da će se to promijeniti. Ako mi dopustite da kažem, ohrabrilo me čutzvještaj vaše medicinske sestre. - Koje sestre? - otresao se Yossarian. - Ja nemam medicinsku sestru. - Zove se Miss Melissa Macintosh, sir - ispravio je Gaffnev, s prijekornim kašljucanjem. - Slušali ste i moju automatsku sekretaricu? - Vaša kompanija ju je slušala. Ja sam tek izvršitelj. Ne bih to radio da me za to ne plaćaju. Pacijent preživljava. Nema znakova infekcije. - Mislim da je to fenomenalno. - Drago nam je da ste zadovoljni. A kapelana još uvijek nije bio na vidiku: negdje zatvoren radstraživanja spitivanja nakon što je uspio ući u trag Yossarianu putem Zakona o slobodnformacija i neočekivano se ponovno pojavio u njegovom životu s problemom s kojim se nije mogao ophrvati. Yossarian je ležao na leđima u svojoj bolničkoj postelji kad ga je kapelan tamo pronašao zadnji put, i čekao je s pogledom bijesnog neprijateljstva dok su se vrata njegove sobe otvorila za centimetar nakon što nije odgovorio na plaho kucanje koje je čuo i ugledao konjsko, milo lice kvrgavog čela i s prorijeđenim pramenovima kose boje sijena iz-


blijedjelima do tupog srebra kako se sramežljivo naginje da se zagleda u njega. Oči su bile ružičastih kapaka i zasjale su bistro u času kad su se spustile na njega. - Znao sam! - čovjek koji je nosio to lice puknuo je od radosti. - Ionako sam vas ponovno htio vidjeti. Znao sam da ću vas naći! Znao sam da ću vas prepoznati. Kako dobro izgledate! Kako sam sretan da smo obojica još živi! Mogao bih klicati od radosti! - Tko - upitao je Yossarian kruto. - U kurac ste vi? Odgovor je stigao odmah. - Kapelan, Tappman, Kapelan Tappman, Albert Tappman, Kapelan? - cvrkutao je kapelan Albert Tappman razgovorljivo. - Pianosa? Zračne snage? Drugi svjetski rat? Yossarian si je konačno dopustio smiješak prepoznavanja. - Pa, proklet da sam! - progovorio je s nešto topline kad je konačno uvidio da je ponovno u društvu vojnog kapelana Alberta T. Tappmana nakon više od četrdeset i pet godina. - Uđite. I vi dobro izgledate - velikodušno je ponudio tom čovjeku koji je izgledao svenuo, neuhranjen, izmučen i star. - Sjedite, zaboga. Kapelan je pokorno sjeo. - Ali, Yossariane. Zao mi je što vas nalazim u bolnici. Jeste li jako bolesni? - Nisam uopće bolestan. - Onda je to dobro, zar ne? - Da, to je dobro. A kako ste vi? Odjednom je kapelan izgledao izvan sebe. - Nisam dobro, počinjem misliti, ne, možda ne baš dobro. - To je onda loše - rekao je Yossarian, sretan što je vrijeme da se prijeđe izravno na stvar. - Pa, recite mi, kapelane, što vas dovodi ovamo? Ako je to još jedan sastanak starih zračnih jedinica, došli ste krivom čovjeku. - Nije sastanak - kapelan je izgledao jadno. - Sto onda? - Nevolja - rekao je jednostavno. - Mislim da bi moglo biti ozbiljno. Ja to ne razumijem. Bio je kod psihijatra, naravno, koji mu je rekao daje on jako dobar kandidat za kasnodobnu depresiju i već prestar da očekuje bilo koju bolju vrstu. - I ja to imam. Moguće je, sugerirano je, da kapelan sve to zamišlja. Kapelan nije zamišljao, zamišljao je, da zamišlja išta od toga. Ali jedno je bilo sigurno. Kad mu nitko od neprestane struje pridošlica koji su ga strašili, a koji bi se pojavili u Kenoshi na službenim zadacima da ga ispituju o njegovom problemu, nije bio voljan pomoći da barem shvati u čemu se problem zapravo sastoji, sjetio se Yossariana i pomislio na Zakon o slobodnformacija. Zakon o slobodnformacija, objasnio je kapelan, jest savezni propis koji obvezuje vladine agencije da objelodane sve informacije koje imaju bilo kome tko im uputi molbu, osim onih informacija koje posjeduju, a koje ne žele objelodaniti. I zbog te jedne kvake u Zakonu o slobodnformacija, Yossarian je potom saznao, tehnički nisu obvezni objelodaniti nijednu informaciju. Stotine tisuća stranica svakog tjedna slale su se moliteljima sa svime zacrnjenim osim znakova interpunkcije, prijedloga i veznika. Bila je to


dobra kvaka, Yossarian je stručno prosudio, jer vlada nije morala objelodanitnformacije o informacijama koje nisu htjeli objelodaniti, i nije bilo moguće saznati pridržava li se itko libe-ralizirajućeg saveznog zakona po imenu Zakon o slobodnformacija. Kapelan se tek vratio u Wisconsin dan ili dva ranije, kad se odred krupnih tajnih agenata bez najave sručio na njega i potajno ga odveo. Oni su tu, rekli su, zbog stvari takve osjetljivost nacionalne važnosti da ne mogu ni reći tko su a da time ne ugroze tajnost agencije za koju su rekli da rade. Nisu imali nalog za uhićenje. Zakon kaže da ga ni ne moraju imati. Koji zakon? Isti zakon koji kaže da ga nikad ne moraju navoditi. - To je čudno, zar ne? - zamislio se Yossarian. - Je li? - rekla je kapelanova žena s iznenađenjem kad su razgovarali preko telefona. - Zašto? - Molim vas, nastavite. Pročitali su mu njegova prava i rekli mu da ih nema. Je li htio praviti nevolje? Ne, nije htio praviti nevolje. Onda će morati začepiti gubicu i poći s njima. Nisu imali ni nalog za pretres, ali su svejedno krenuli pretraživati kuću. On drugi poput njih vratili su se nekoliko puta od tada, s ekipama tehničara s bedževima i laboratorijskim kutama, rukavicama, Geigerovim brojačima i kirurškim maskama, koji su uzimali uzorke zemlje, boje, drveta, vode i upravo svega ostalog u laboratorijske čaše i epruvete i ostale specijalne posude. Prokopali su zemlju. Susjedi su se čudili. Kapelanov problem bila je teška voda. On ju je mokrio. - Bojim se da je to istina - povjerio se Leon Shumacher Yossarianu, kad je imao potpunzvještaj analize urina. -Odakle ti taj uzorak? - Od prijatelja koji je bio ovdje prošli tjedan kad si svratio. Moj stari kapelan iz vojske. - Odakle njemu? - Iz mjehura, pretpostavljam. Zašto? - Jesi li siguran? - Kako siguran mogu biti? - rekao je Yossarian. - Nisam ga gledao. Odakle bi dovraga inače bio? - Grenoble, Francuska. Georgia, Tennessee, ili Južna Carolina, mislim. Tamo se većina pravi. - Većina čega? - Teške vode. - Koji vrag sve to znači, Leon? - htio je znati Yossarian. - Jesu li zaista sigurni? Nema greške? - Nema u ovome što ovdje čitam. Znali su skoro odmah daje teška. Dvojica su morala podići pipetu. Naravno da su sigurni. U svakoj vodikovoj molekuli vode je neutron više. Znaš li koliko je molekula u samo nekoliko unci? Taj tvoj prijatelj mora da teži pedeset funti više nego što izgleda. - Slušaj, Leon - rekao je Yossarian oprezno, stišavši glas. - Čuvat ćete ovu tajnu, zar ne? - Naravno da hoćemo. Ovo je bolnica. Nećemo reći nikome osim saveznoj vladi. • - Vladi? Pa oni su ti koji ga gnjave! Oni su ti kojih se najviše boji! - Oni to moraju, John - intonirao je Leon Shumacher na automatski krajkrevetni način. - Laboratorij je to poslao na radiologiju da se uvjeri da je sigurno, a radiologija je morala obavijestiti Komisiju za nuklearnu kontrolu i Ministarstvo energije. John, ne postoji zemlja na


svijetu koja dopušta tešku vodu bez odobrenja, a taj tip je proizvodi na litre nekoliko puta na dan. Taj deuterijev oksid je dinamit, Johne. - Je li opasan? - Medicinski? Tko zna? Kažem ti da nikad nisam za takvo što čuo. Ali on mora saznati. Možda se pretvara u atomsku centralu ili nuklearnu bombu. Morao bi ga odmah uzbuniti. Kad je Yossarian zaista i telefonirao Albertu T. Tap-pmanu, kapelanu američkih zračnih snaga u mirovini, da ga upozori, kod kuće je bila samo gospođa Tappman, u histerij suzama. Kapelan je prije samo nekoliko sati nestao. Nije ga od tada čula, iako su točno svakog tjedna gospođu Karen Tappman posjećival uvjeravali da je njemu dobro i davali novac koji se velikodušno približavao svoti koju bi on donosio da je još uvijek na slobodi. Agenti su sjali od oduševljenja kad im je rečeno, kroz suze, da nije od njega ništa čula. Bio je to dokaz koji su htjeli da on ne kontaktira ni s kim izvana. - Pokušavat ću ga dalje tražiti za vas, gospođo Tappman - obećao je Yossarian svaki put kad su razgovarali. -Iako zapravo ne znam kud da se okrenem. Odvjetnici s kojima se konzultirala nisu joj vjerovali. Policija u Kenoshi također je bila skeptična. I njezina djeca bila su sumnjičava, iako nisu vjerovala policijskoj teoriji da je kapelan, kao toliki nestali muškarci s njihovog popisa nestalih osoba, pobjegao s drugom ženom. Sve što je otada John Yossarian uspio otkriti jest da je, kakvo god značenje kapelan imao za svoje službene otmičare, ono bilo samo monetarno, vojno, znanstveno, industrijsko, diplomatsko i međunarodno. To je saznao od Mila. Prvo se obratio dobrim utjecajnim prijateljima u Was-hingtonu - odvjetniku, skupljaču priloga za političke stranke, novinskom kolumnistu i tvorcu imagea - koji su svi rekli da se tome ne žele ni približit nakon toga nisu uzvratili njegove pozive ili ga više nisu željeli za prijatelja. I lobist i savjetnik za odnose s javnošću zatražili su velike honorare i jamčili su da ne mogu jamčiti da će išta učiniti da ih zarade. Njegov senator bio je beskoristan, njegov guverner bespomoćan. Američka unija za građanska prava također se povukla iz slučaja nestalog kapelana: složili su se s policijom u Kenoshi da je vjerojatno pobjegao s drugom ženom. Konačno, isfrustriran, otišao je Milu Minderbinde-ru, koji je žvakao svoju gornju, a onda donju usnicu, i rekao: - Teška voda? Pošto se prodaje teška voda? - Cijena pada i raste, Milo. Puno. Pogledao sam. Postoji plin koji se pravi od nje i on košta još više. Trenutno oko trideset tisuća dolara po gramu, mislim. Ali, nije u tome stvar. - Koliko je gram? - Oko tridesetina unce. Ali nije u tome stvar. - Trideset tisuća dolara za tridesetinu unce? To zvuči skoro jednako dobro kao droge - Milo je govorio sa svojim raziđenim očima fiksiranim spekulativno u daljinu, sa svakom od smeđih šarenica uperenom u drugom pravcu, kao da su zajedno obuhvaćale cjelokupnost svega što je do obzora bilo vidljivo ljudskoj rasi. Polovice njegovih brkova podrhtavale su u različitom


ritmu, s individualnim rđavo-si-vim dlakama koje su oscilirale nestašno kao senzori što prave elektronske zabilješke. - Postoji li velika potražnja za teškom vodom? - upitao je. - Svaka je zemlja hoće. Ali nije u tome stvar. - Za što se koristi? - Za nuklearnu energiju, uglavnom. I za pravljenje atomskih glava. - To zvuči bolje od droga - nastavio je Milo, fasciniran. - Bi li ti rekao da je teška voda isto toliko dobra rastuća grana kao ilegalne droge? - Ne bih tešku vodu nazvao rastućom granom - suho je odgovorio Yossarian. - Ali ja ne govorim o tome. Milo, ja želim saznati gdje je on. - Gdje je tko? - Tappman. Čovjek o kojemu ti govorim. On je s nama u vojsci bio kapelan. - Ja sam s puno njih bio u vojsci. - Napisao ti je preporuku kad si skoro upao u nevolje zbog bombardiranja naše vlastite zračne baze. - Dobio sam puno preporuka. Teška voda? Da? Tako se to zove? Sto je to teška voda? - To je teška voda. - Da, razumijem. A koji je to plin? - Tritij. Ali nije u tome stvar. - Tko pravi tešku vodu? - Kapelan Tappman, na primjer. Milo, želim ga pronać vratiti ga prije nego što mu se nešto dogodi. - A ja želim pomoći - obećao je Milo. - Prije nego što to učini Harold Strangelove, General Electric, ili netko od mojih drugih konkurenata. Ne mogu ti se dovoljno zahvaliti što si mi se obratio s ovim, Yossariane. Ti si stvarno zlata vrijedan. Reci mi, što vrijedi više, zlato ili tritij? - Tritij. - Onda si tritija vrijedan. Danas sam zauzet, ali moram pronaći tog kapelana i ubaciti svog čovjeka među znanstvenike koji ga ispituju da uspostavim vlasništvo. - Kako ćeš to uspjeti? - Reći ću jednostavno da je to u nacionalnom interesu. - Kako ćeš to dokazati? - Reći ću to dvaput - odgovorio je Milo i odletio u Washington na drugo predstavljanje novog tajnog bombardera koji je imao na umu, a koji se nije mogao ni čuti ni vidjeti. 16 Milo - Ne može se čut ne može se vidjeti. Ići će brže od zvuka i sporije od zvuka. - Zato kažete da je vaš avion podnadzvučni? - Da, majore Bowes. - Kada biste željeli da ide sporije od zvuka? - Kad slijeće, i možda kad uzlijeće. - Apsolutno, gospodine "VVintergreen? - Pozitivno, kapetane Hook. - Hvala vam, gospodine Minderbinder.


Sastali su se razinu ispod zemlje u podrumu UZSVTP-a, nove uredske zgrade za specijalne vojne tajne projekte, u kružnoj prostoriji sa oceanski plavim zidovima od pleksigla-sa, osvijetljenima zakrivljenim meridijanima iznad iskrivljenih kontinenata i živopisnih iskiparenih ploča slobodnih oblika koje su prikazivale ribe u borbi s grabežljivim pticama što su se na njih obarale. Na zidu iza friziranih glava zakrivljenog reda ispitivača bio je kondor divovskih krila i grabežljivih zlatnih pandži. Svi prisutni bili su muškarci. Nikakav zapisnik nije bio dopušten. Bili su to muškarci budnog intelekta i njihovo kolektivno sjećanje bila je dovoljna preporuka. Dvojica su se već borila sa zijevanjem. Svi su ionako uzeli zdravo za gotovo da se soba prisluškuje. Pregovori ovakve vrste ionako su bili previše tajni da bi ostali povjerljivi. - Hoće lći brže od svjetlosti? - upitao je pukovnik u polukrugu stručnjaka koji je sjedio uz bok predsjedavaju- ćem liku u samom centru, koji je sjedio na sjedalici višoj od drugih. - Ići će skoro toliko brzo. - Možemo ga turirati da ide još brže. - Došlo bi do povećanja potrošnje goriva. - Čekajte trenutak, molim vas, čekajte samo trenutak, gospodine Minderbinder, dajte da vas pitam - polako je prekinuo začuđeni civil profesorskog držanja. - Zašto bi vaš bombarder bio bezvučan? Već imamo nadzvučne avione, i oni sasvim sigurno prave buku kad probijaju zvučni zid, zar ne? - Bio bi bezvučan posadi. - Zašto bi to bilo važno neprijatelju? - To bi bilo važno posadi - naglasio je Milo. - A nitko se za te momke ne brine više od nas. Neki od njih možda će mjesecima biti u zraku. - Možda i godinama, s planovima za dotakanje goriva koje preporučamo. - Hoće l oni biti nevidljivi? - Ako želite da budu. - I neće praviti buku? - Posada je neće čuti? - Osim ako ne uspore i ne dopuste buci da ih sustigne. - Razumijem, gospodine Wintergreen. To je vrlo lukavo. - Hvala, pukovniče Pickering. - Kolika je vaša posada? - Samo dvojica. Dvojicu je jeftinije obučiti nego četvoricu. - Apsolutno, gospodine Minderbinder? - Pozitivno, pukovniče North. Časnik u centru bio je general i sad je pročistio grlo kao objavu da namjerava progovoriti. Soba je utihnula. Uživao je u napetosti. - Da li se svjetlost kreće? - upitao je konačno. Uslijedila je olovna tišina. - Svjetlost se kreće, generale Bingam - uskočio je konačno Milo Minderbinder, s olakšanjem da to može. I - Brže od svega - dodao je bivši stariji vojnik Winter-green uslužno. - Svjetlost je vjerojatno najbrža stvar na svijetu.


- I jedna od najsvjetlijih. Bingam se sumnjičavo okrenuo muškarcima sa svoje lijeve strane. Neki od njih su kimnuli glavom. On se na-mrštio. - Jeste li sigurni? - upitao je, i okrenuo svoj trijeznzraz lica specijalistima zdesna. I nekolicina njih je preplašeno kimnula. Neki su odvratili pogled. - Čudno - rekao je polako Bingam. - Vidim tu svjetlost što stoji na stolu u kutu zgleda mi savršeno mirna. - To je zato - ponudio se Milo. - Sto se kreće tako brzo. - Kreće se brže od svjetla - rekao je Wintergreen. - Može li se svjetlost kretati brže od svjetlosti? - Naravno. - Ne možete vidjeti svjetlo kad se kreće, sir. - Apsolutno, pukovniče Pickering? - Pozitivno, generale Bingam. - Svjetlost možete vidjeti samo kad je nema - rekao je Milo. - Dajte da vam pokažem - rekao je Wintergreen, nestrpljivo skačući na noge. Isključio je svjetiljku. - Vidite? - ponovno je upalio svjetiljku. - Jeste li primijetili razliku? - Vidim što mi želite reći, Gene - rekao je Bingam. -Da, počinjem uviđati svjetlost, ha? - general Bingam se nasmiješio i nagnuo se na naslon sjedalice. - Jednostavno rečeno, Milo, kako izgleda vaš zrakoplov? - Na radaru? Neprijatelj ga neće vidjeti. Čak ni kad bude naoružan svim svojim nuklearnim glavama. - Nama. Na fotografijama i crtežima. - To je tajna, sir, dok ne dođemo do financija. - On je nevidljiv - dodao je Wintergreen, namignuvši. - Shvaćam, Eugene. Nevidljiv? Počinje zvučati kao stari Stealth. - B-2 Stealth? - uzviknuo je Bingam u šoku. - Samo mrvicu! - Ali je bolji od Stealtha. - Nije nimalo nalik starom Stealthu. - To mi je drago - Bingam se ponovno opustio na svoj naslon. - Milo, mogu sa sigurnošću reći da smo svi mi ovdje zadovoljni ovime što čujemo od vas danas. Kako zovete svoj divni novi avion? Toliko moramo znati. - Naš divni novi avion zovemo M&M S&P Podnadzvu-čni nevidljiv nečujni obrambeni drugoudarni ofenzivni napadni bombarder. - To je pristojno ime za obrambeni drugoudarni ofenzivni napadni bombarder. - Nekako se nametalo samo od sebe, sir. - Samo čas, gospodine Minderbinder - usprotivio se žgoljavi civil iz Vijeća nacionalne sigurnosti. - Govorite o neprijatelju kao da ga imamo. Mi više nemamo neprijatelja. - Mi uvijek imamo neprijatelja - proturječio je svadljivi geopolitičar koji je nosio naočale bez rubova i sebe je smatrao barem jednako toliko pametnim. - Moramo imati neprijatelje. Ako neprijatelja nemamo, moramo ih stvoriti.


- Ali trenutno se ne suočavamo ni s jednom supersilom - usprotivio se debeli muškarac iz State Departmenta. -Rusija se raspala. - Onda je ponovno vrijeme za Njemačku - rekao je Wintergreen. - Da, tu je uvijek Njemačka. Imamo li za to novca? - Posudite - rekao je Milo. - Nijemci će nam posuditi - rekao je Wintergreen. -Kao i Japan. A kad jednom dobijemo njihov novac - dodao je Wintergreen trijumfalno. - Moraju se pobrinuti da pobijedimo u svakom ratu protiv njih. To je još jedna dobra tajna defenzivna karakteristika našeg divnog ofenzivnog defenzivnog napadnog bombardera. - Drago mi je što ste na to skrenuli pozornost, Gene -rekao je general Bingam. - Milo, želim s ovim ići na sve ili ništa i dati svoju preporuku. - Sitnoj Pizdi? - ispalio je pun nade Milo. - O, ne - odgovorio je Bingam s ugađajućom vedrinom. - Još je prerano za Sitnu Pizdu. Trebat ćemo se bar još jedanput sastati sa stratezima iz ostalih službi. Tu su još i oni prokleti civili oko Predsjednika, kao Noodles Cook. Trebat ćemo pustiti da informacije procure u novine. Želim početi graditi podršku. Vi niste jedini koji to ganjate, jasno vam je. - Tko su ostali? - Strangelove je jedan. - Strangelove? - rekao je Milo. - On nije ni za što. - On sere - napao je Wintergreen. - On je gurao Stealth. - Sto on sad hoće? - Ima onu stvar po imenu Strangleove Uradi-sam za-sve-svrhe defenzivni prvoudarnli trećeudarni neuništivi fantastični najaktualniji ofenzivni napadni bombarder. - On neće funkcionirati - rekao je VVintergreen. - Naš je bolji. - On ima bolje ime. - Mi još radimo na našem imenu. - Strangelove Uradi-sam za-sve-svrhe defenzivni prvoudarnli trećeudarni neuništivi fantastični najaktualniji ofenzivni napadni bombarder ne može se usporediti s našim M&M S&P Podnadzvučnim nevidljivim i nečujnim de-fenzivnim drugoudarnim ofenzivnim napadnim bombarderom - rekao je kratko Milo. - Ništa što on napravi ne funkcionira, zar ne? - Drago mi je da to čujem - rekao je general Bingam. -Jer vi ste dečki koje ja guram. Evo njegove nove posjetnice. Jedan od naših sigurnosnih agenata ukrao ju je od jednog od sigurnosnih agenata u drugoj komisiji za nabavku s kojima samo što nismo otvoreno ušli u rat. Vaš bombarder će pomoći. Posjetnica koja je proslijeđena bila je ukrašena dvostrukim orlom Austro-Ugarskog Carstva i ugraviranim slovima crvenk^^iRtne boje koja su govorila: Harold Strangelove i suradnici Dobre veze i savjeti Utjecaj iz druge ruke kupujemo i prodajemo Pompa po narudžbi Napomena: Informacije na ovoj posjetnici su tajne Milo je klonuo. Vizitka je bila bolja od njegove.


- Milo, svi smo mi u utrci stoljeća da izmislimo ultimativno oružje koje bi dovelo do kraja svijeta i donijelo vječnu slavu pobjedniku koji ga prvskoristi. Tko god bude spon-zorirao tu bebu mogao bi biti podignut do Vrhovnog zapovjedništva, i ja, Bernard Bingam, htio bih biti taj čovjek. - Tako je! Tako je! - u zboru će časnici s obje strane generala Bingama, koji je blistao od sramežljivog iznenađenja, dok su krupni civil i mršavi civil bili nijem razočarani. - Onda se morate brzo kretati, sir - zaprijetio je Win-tergreen neotesano. - Mi ne volimo sjediti na guzici s vrućim proizvodom kao što je ovaj. Ako ga vi dečki nećete... - Naravno, Eugene, naravno. Samo mi dajte nešto dobrog reklamnog materijala tako da znamo o čemu govorimo kad budemo razgovarali s ljudima o tome što ste nam vi danas govorili. Bez previše detalja, ili ćemo imati problema. S nekoliko vrućih paragrafa koji se mogu dobro prodati, ili možda nekoliko crteža u boji da nam daju ideju o tome kako će izgledati. Ne moraju biti točni, samo impresivni. I svi ćemo krenuti najbrže što možemo. Brzinom svjetlosti, ha? I, Milo, postoji još jedno neugodno pitanje koje moram postaviti. - I ja - rekao je debeli čovjek. - I ja imam jedno - rekao je Zgoljo. - To je osjetljivo, zato se unaprijed ispričavam. Hoće li ti avioni funkcionirati? Hoće li obaviti posao za koji kažete da hoće? Budućnost svijeta možda ovisi o tome. - Zar bih vama lagao? - rekao je Milo Minderbinder. - Kad o tome možda ovisi budućnost svijeta? - rekao je bivši stariji vojnik Wintergreen. - Radije bih lagao bivšoj ženi. - Dali ste mi jamstva koja trebam. I - Generale Bingam - rekao je Wintergreen, s bolnom ozbiljnošću čovjeka koji je jako uvrijeđen. - Ja razumijem kakav je rat. U Drugom svjetskom ratu, kopao sam rovove u Coloradu. Preko mora sam služio kao stariji vojnik. Razvrstavao sam poštu na Mediteranu tijekom invazije na Normandiju. Bio sam tamo na Dan D, hoću reći u svojoj poštanskoj sobi, i onda nije bila puno veća od sobe u kojoj smo sada. Stavljao sam vrat na panj s ukradenim Zippo upaljačima za naše borce u Italiji. - Ja sam to radio s jajima - rekao je Milo. - Ne mora nas se podsjećati na sve što se riskira. Nitko u ovoj sobi ne razumije bolje od mene koje su mi odgovornosti nitma dublju volju da ih ispuni. - Žao mije, gospodine - rekao je general Bingam smjerno. - Osim vas, generale, ili gospodina Minderbindera. Ili vaših kolega za stolom s vama, gospodine. Isuse Bože, znao sam da će ta jebena kopilad nešto htjeti - požalio se Win-tergreen kad su njih dvojica izašlz sobe za sastanke. Zajedno su krenuli kroz zavojiti podrumski kompleks koji je bio pun muškaraca i žena rezolutnog držanja što su žustro jurili po službenom poslu u civilu i odori. Cijela jebena gomila, primijetio je Wintergreen potiho režeći, izgledala je dobrostojeće i čisto, aseptično, i previše jebeno sigurna u samu sebe. Žene u odori sve su izgledale sitne, osim onih koje su imale časnički čin, a te su pak bile veće od života. I svaka jebena od njih, mrmljao je Wintergreen očiju spuštenih u krivnji, izgledala je sumnjivo, sumnjivo.


Na putu prema dizalima, prošli su pokraj znaka koji je pokazivao k Ministarstvu pravosuđa. U sljedećem hodniku bio je drugi putokaz, ovaj crne boje, koji je pokazivao na prečicu do novog Nacionalnog vojnog groblja. Dio nove UZSVTP-a otvoren javnosti, sa svojim blistavim trgovačkim centrom u visokom atriju, bio je već druga najpopularnija turistička atrakcija u glavnom gradu zemlje; prva je bio najnoviji ratni spomenik. Čovjek je trebao specijalne vojno-tajne UZSVTP akreditive da se kreće više i niže od promenada naslaganih jedna iznad druge i otvorenih mezanina s njihovim mnoštvom kioska u novokomponiranom art deco stilu, štandova s hranom i trgovina sa suvenirima i poznatih izložbi, diaprojekcija i streljana virtualne stvarnosti, koje su već zablistale u međunarodnom arektonskom natjecanju. S njihove desne strane u suterenu, jedna svjetlucava crvena strelica kao plamteći projektil vodila im je pogled do putokaza koji je objavljivao: Potpodrumi A-Z Strelica je odjednom zaokretala, prema dolje, prema zatvorenim metalnim vratima označenim sa: ULAZ ZA NUŽDU NE PRILAZI PREKRŠITELJI ĆE BITI USTRIJELJENI Njih su čuvala dvojica stražara u službenoj odori, koji su izgledali postavljeni na ulaz za nuždu da ljude drže podalje. Veliko žuto slovo S na sjajnoj crnoj pozadini utješno je podsjećalo da je novo staromodno sklonište instalirano za komfor i zaštitu posjetilaca i zaposlenih. Kraj dizala su stajali drugi stražari, koji nisu govorili ni jedan s drugim. U dizalu se nalazio TV ekran. Milo i Win-tergreen nisu govorili niti se pomicali, čak ni gore u glavnom predvorju stvarnog svijeta, gdje su turistički vodiči vodili turiste od autobusa parkiranih iza kružnih vrata, na rezerviranom prostoru pred glavnim ulazom. Nisu razgovarali sve dok nisu izašli van na laganu proljetnu kišicu i krenuli od veličanstvene zgrade za specijalne tajne projekte u kojoj se upravo odigrao njihov sastanak. - Wintergreen - konačno je šapnuo Milo. - Hoće li ti naši avioni zaista funkcionirati? - Kak' u kurac da ja to znam? - Kako će izgledati? - Valjda i trebamo to saznati. - Ako o tome bude ovisila budućnost svijeta - razmišljao je Milo. - Vjerujem da bismo ovaj posao trebali sklopiti dok je svijet još ovdje. Inače bi nam se moglo dogoditi da nam ne plate. - Trebat ćemo crteže. Taj jebeni Strangelove. - I nekakav tekst za letak. Koga možemo uzeti? - Yossariana? - On bi se mogao protiviti. - Onda ga jebi - rekao je Wintergreen. - Nek se protivi. Ignorirat ćemo tog jebača ponovno. Koji kurac! U čemu je kurčev jebeni problem ako se taj jebač protivli ne? Možemo ponovno ignorirati jebenog jebača, ili ne? Sranje. - Da bar - rekao je Milo. - Toliko ne psuješ u glavnom gradu nacije. - Nitko osim tebe me ne čuje. Milo je oklijevao. Nježni pljusak obasjan suncem poškropio je sve oko njega kapljicama kiše kroz prizmatičnu izmaglicu koja mu je okruživala čelo kao vijenac. - Yossa-rian se u zadnje


vrijeme ponovno previše protivi. Mogao bih ubiti svog sina što mu je rekao da se radi o bombarderu. - Nemoj ubiti svog sina. - Htio bih naći neko drugorazredno piskaralo s dobrim položajem u vladi, koji nema previše skrupula kad se radi o zarađivanju love. - Noodles Cook? - Noodles Cook je taj kojeg sam imao na umu. - Noodles Cook je sad prevelik za takve stvari. A trebali bismo i Yossariana da stupimo u kontakt. - Brinem se zbog Yossariana - mozgao je Milo. - Nisam siguran da mu vjerujem. Bojim se da je još uvijek pošten.

Knjiga treKnjiga treKnjiga treKnjiga trećaaaa::::

Yossarian je krenuo preko grada taksijem na mjesečni sastanak SKPKAMM-a u Metropolitan muzeju, stigavši na vrijeme da pročita anonimne ponude za stvaranje fonda za dekonstrukciju ne bi li se muzej smanjio s apsurdnih dimenzija na koje je protivno zdravom razumu narastao. Čuo je kako je prijedlog odbijen, vidio Oliviu Maxon kako se okreće da ga strogo fiksira pogledom svojih sjajnih crnih očiju dok se on okretao pogledati sa svladavajućim osmjehom Frances Beach, koja je ispitivačk puna divljenja podignula obrve prema Patricku Beachu, koji je promatrao svoje nokte i nije obraćao pažnju na Christophera Maxona, koji je pokraj njega, sav od podvoljaka i smijeha, vrtio zamišljenu cigaru između prstiju, polizao njezin zamišljeni vrh, uživao u zamišljenom mirisu koji je udisao, stavio zamišljenu cigaru u usta koja su bila prava i udišući pao duboko u narkotičan delirij. SKPKAMM, odabran Savjetodavni komitet za promicanje kulturnih aktivnosti Metropolitan muzeja, bilo je ekskluzivno tijelo od kojeg je samo trideset ili četrdeset od sedamdeset ili osamdeset članova tog dana došlo da se pozabavstim trnovitim pitanjem: da l kako da se povećaju prihodi od korištenja prostorija za društvene događaje kao što su vjenčanja, zaruke, satovi bridža, modne revije i rođendanske zabave, ili da se s tim neprimjerenim ceremonijama sasvim prekine jer su neukusne. Najjača potreba je kao i uvijek bila za novcem. Predložene i stavljene na dnevni red za opširniju raspravu na budućim sastancima bile su teme kao što su umjetnost skupljanja dobrovoljnih priloga, umjetnost sklapanja poslova, umijeće reklame, umjetnost društvenog u-spona, umjetnost modne kreacije, umjetnost odijevanja kostima, umjetnost hladnog buffeta i umjetnost vođenja bez nesuglasica i završavanja na vrijeme sastanka koji traje dva sata, koji je bio ugodan, bez događaja, bez iznenađenja i nepotreban. To malo neslaganja koje se javilo uredno je svladano.


Zadnja anonimna ponuda da se svim anonimnim ponudama više ne posvećuje ni površna pozornost predana je izvršnom odboru na razmatranje. U baru obližnjeg hotela u koji je kasnije Yossarian pobjegao s Patrickom i Frances Beach, Frances je počela s džin tonikom, a Patrick Beach je izgledao kao da se dosađuje. - Naravno da se dosađujem - obavijestio je svoju ženu sa zlovoljnim ponosom. - Sad već mrzim slike toliko koliko mrzim čuti kad se o njima govori. 0, Frances - njegov uzdah bio je mušičava molba jednog mučenika. - Zašto nas stalno stavljaš u ambijente poput toga? - Imamo li pametnija posla? - rekla je slatko Frances Beach svome mužu. - Zbog toga nas pozivaju na toliko drugih stvari koje su još gore, zar ne? I to pomaže da nam ime bude u novinama, tako da ljudi znaju tko smo. - To je zato da mi znamo tko smo. - Mislim da je to božanstveno. - Obećao sam da ću je ubiti ako upotrijebi tu riječ. - Da prijeđemo na stvar - rekla je ozbiljno Frances. - On to zasigurno nije ozbiljno mislio. - Je, mislio je. Jesi li to ozbiljno mislio, John, kad si predložio vjenčanje na tom autobusnom kolodvoru? - Naravno - lagao je Yossarian. - I misliš da bi se to moglo izvesti? Veliko vjenčanje? - Ne sumnjam - ponovno je lagao. - Olivia Maxon - Frances je iskrivila lice. - Ona priređuje vjenčanje za usvojenu nećakinju ili nekoga i želi svježe ideje za originalno mjesto zločina. To je njezina riječ. Muzej nije dovoljno dobar otkad su ono dvoje Židova tamo imali primanje, a ono drugo dvoje Židova je imenovano u upravu. I to su njezine riječi. Jadna Olivia jednostavno ne može zapamtiti kad razgovara sa mnom da bih i ja mogla biti Židovka. - Zašto je ne podsjetiš? - rekao je Yossarian. - Ne želim da zna. Sve troje se zasmijuljilo. - Ali si zato htjela da ja znam - ukorio ju je Patrick nježno. - I svi u- mojoj obitelji. - Tad sam bila siromašna - rekla je Frances. - I ljuta glumica koja je uživala u dramskom konfliktu. Sad kad sam udana za bogatog muškarca, lojalna sam njegovom staležu. - Kakav dan za teatralni duhoviti odgovor - rekao je Patrick. - Frances i ja najsretniji smo zajedno kad sam ja negdje na jedrenju. - Ono čemu u visokoj komediji nikad nisam mogao vjerovati - razmišljao je naglas Yossarian. - Jest da ljudi govore smiješne stvari, a ostali se ne smiju. Oni ni ne znaju da su dio komedije. - Kao ni mi - rekao je Patrick. - Da se vratimo na dnevni red - naredila je Frances. -Htjela bih vidjeti to vjenčanje na tvom autobusnom kolodvoru, radi Olivije. Sto se mene tiče, htjela bih da to bude katastrofa stoljeća. - Mogao bih pomoći s mjestom zločina - rekao je Yossa-rian. - Ne jamčim katastrofu. - Olivia će tu pomoći. Sigurna je da može dovesti našeg najnovijeg Predsjednika. Christopher daje dosta otkad je primio uvjetnu kaznu zbjegao komunalnu službu. - To je dobar početak. - Gradonačelnik bi došao.


- I to bi pomoglo. - A kardinal će inzistirati. - Imamo sve karte u rukama - rekao je Yossarian. - Ja ču krenuti u izviđanje terena ako to zaista želiš. - Koga tamo poznaješ? - htjela je znati Frances. - McMahona i McBridea, policajca i nadglednika. McBride je bio detektiv u tamošnjoj policijskoj postaji... - Tamo imaju i policijsku postaju? - uzviknuo je Patrick. - To će biti originalno - primijetila je Frances. - Imamo zaštitu pri ruci. - I praktično - rekao je Yossarian. - Mogli bi uzeti otiske prstiju od gostiju dok budemo stizali. McBride će znati da li se to može. Svi smo postali prilično prisni otkad je moj sin Michael tamo uhićen. - Zbog čega? - upitao je Patrick. - Jer je izašao iz podzemne željeznice i vratio se natrag kad je shvatio da je na krivoj postaji. Oni su ga okovali za zid. - Bože dragi! - Patrick je reagirao s izrazom gnjeva. -To mora da je bilo užasno. - Gotovo nas je obojicu ubilo - rekao je Yossarian, s nervoznim, deprimiranim smijehom. - Pođi tamo sa mnom, Patrick. Pogledat ću nešto novo. Vidjet ćeš više o tome kakav je moderan život. Nije sve samo muzej. - Radije bih na jedrenje. Patrick Beach, četiri godine stariji od oboje, bio je rođen bogat nteligentan i rano je postao lijen zbog unutarnjeg osjećaja svoje beskorisnosti. U Engleskoj, primijetio je jednom Yossarianu, ili u Italijli jednoj od preostalih republikanskih država s istinskom aristokratskom tradicijom, mogao bi se pokušatstaknuti akademski kao znanstvenik u nekom polju. Ali ovdje, gdje se na intelektualne napore uglavnom gledalo kao na proste, bio je od rođenja osuđen da postane diletant ili diplomat, za što je osjećao da je gotovo uvijek ista stvar. Nakon tri brza površna braka s tri površne žene, konačno se za stalno skrasio s Frances Rosenbaum, čije je umjetničko ime bilo Frances Rolphe, i koja je jednostavno razumjela njegovu vječitu sklonost samoć studiju. - Ja sam svoj novac naslijedio - rado je ponavljao s pretjeranom srdačnošću novim poznanicima prema kojima se osjećao obvezan biti fin. - Nisam morao teško raditi da budem ovdje s vama. Nije ga smetalo što ga mnogi ne vole. Ali to njegovo patricijsko lice moglo se smrznut njegove fine usnice zadrhtati od nemoćne frustracije s ljudima preglupim da razaznaju uvredu u njegovoj snishodljivosti, ili prebrutalnim da ih bude briga. - Olivia Maxon - rekla je Frances za zaključak. - Složit će se sa svim što ja budem htjela, pod uvjetom da joj dopustim da misli kako je inicijativa bila njezina. - A Christopher Maxon je uvijek suglasan - jamčio je Patrick. - Čim mu daš nešto s čim bi se mogao složiti. Često ručam s njim kad mi se jede sam. Kad mu se jelo s nekim, često bi pomislio na Yossaria-na, koji je bio voljan s njim podrugljivo čavrljati o gotovo svemu aktualnom i prizivati uspomene na njihova iskustva iz Drugog svjetskog rata, Yossarian kao odlikovani bombarder na otoku pokraj Italije, Patrick u Uredu za ratne informacije u Washingtonu. Patrick je još uvijek bio pun poštovanja i očaran da


razgovara s čovjekom koji mu se sviđa, a koji zna pročitati novine skeptično kao i on i koji je jednom bio ranjen u borb dobio ubod nožem u slabine od lokalne prostitutke, i koji se usprotivio svojim neposrednim nadređenima i natjerao ih da ga konačno pošalju kući. Frances je nastavila dobre volje. - Olivia će biti oduševljena kad sazna da ti pomažeš. Ona se zanima za tebe, Johne - dodala je prepredeno. - Evo, već si cijelu godinu rastavljen i još uvijek nisi s drugom ženom. I ja se o tome pitam. Kažeš da se bojiš živjeti sam. - Više se bojim živjeti s nekim. Jednostavno znam da će i slijedeća voljeti kino i televizijske vijesti! I nisam siguran da se ikada mogu ponovno zaljubiti - primijetio je čeznutljivo. - Bojim se da su takva čuda prošlost. - A kako misliš da se osjeća žena mojih godina? - Ali što bi rekla - zafrkavao je Yossarian - da ti kažem da sam zaljubljen u medicinsku sestru po imenu Melissa Macintosh? Frances je prihvatila ovakvu igru. - Podsjetila bih te da u našim godinama ljubav rijetko traje do drugog vikenda. - A privlači me i skladno građena australska blondina koja s njom dijeli stan, prijateljica po imenu Angela Moore-cock. - U nju bih se i ja mogao zaljubiti - odvažio se izjaviti Patrick. - Stvarno se tako zove? Moorecock. - Moore. - Mislio sam da si rekao Moorecock. - Rekao sam Moore, Peter. - Rekao je Moorecock - rekla je Frances, prijekorno. -I također bih te optužila da beskrupulozno iskorištavaš nedužne mlade zaposlene djevojke za svoje pokvarene seksualne namjere. - Ona nije nedužna i nije baš mlada. - Onda bsto tako mogao krenut s jednom od naših udovica ili rastavljenih. Njima se može manipulirati, alh se nikad ne može iskorištavati. One imaju odvjetnike i financijske savjetnike koji neće dopustiti da ih iskorištava itko osim njih. Patrick je napravio grimasu. - John, kako je ona govorila prije nego što je krenula na binu? - Kao što ja govorim sada. Neki bi rekli da smao sreće, Patrick, da oženiš ženu koja uvijek govori u epigramima. - I tjera nas da i mi tako govorimo. - Meni je to božanstveno. - O, sranje, draga - rekao je Patrick. - To je prostota, slatki moj, koju John nikada ne bi rekao pred nama dvoma. - On prostaci sa mnom. - I sa mnom. Ali nikad S oboma. Iznenađeno je pogledao Yossariana. - Je li to istina? - Možeš se kladiti u svoju slatku guzicu - rekao je Yossarian, smijući se. - Saznat ćeš što možeš? O našem vjenčanju na auto-busnoj postaji? - Već sam krenuo.


Pred hotelom nije bilo taksija. Niz ulicu nalazio se Pogrebni dom Franka Campbella, mrtvačnica koja je ulijevala strahopoštovanje i koja je posluživala mnoge od preminulih gradskih uglednika. Dvojica muškaraca pred ulazom, jedan u trijeznoj odori zaposlenog, drugi plebejac po izgledu s naprtnjačom i štapom za planinarenje, svađali su se potiho, ali ga nijedan od njih nije pogledao kad je podignuo ruku i zaustavio taksi. Zgrada u kojoj su se nalazili uredi M&M, u koju će Yossa-rian otići kasnije toga dana, bila je zdanje drugog ranga u japanskom kompleksu nekretnina sad poznatom kao Roc-kefeller Center. Nekada je to bila stara Time-Life zgrada i sjedište izdavačke kuće »Time Incorporated«, kuće za koju je, u istoj toj zgradi davno prije, Sammy Singer radio kao pisac reklama u prodajnom odjelu, kratko nakon što je odustao od predavačkog mjesta u Pennsylvaniji radije nego da potpiše državnu prisegu na lojalnost kako bi zadržao posao koji donosi samo tri tisuće dvjesto dolara godišnje, i gdje je sreo ženu koja će mu pet godina kasnije postati suprugom. Glenda je bila godinu dana starija od Sammvja, što bije bilo diskvalificiralo kod njegove majke da mu je majka još bila živa, i nije bila Židovka, što bi je vjerojatno još više uznemirilo. I bila je rastavljena. Glenda je imala troje male djece, od kojih je jedno, nažalost, bilo osuđeno da se razvije u granični slučaj shizofreničara slabe snage volje s nagnućem k drogama i rastućom sklonošću prema samoubojstvu, drugo dvoje preživljavajući, kako se kasnije ispostavilo, s potencijalnim karakteristikama koje su ih svrstavale među ljude s posebno visokim rizikom razvoja zloćudnih tumora. Jedino što je Sammy zažalio u svom dugom braku bio je njegov tragičn neočekivani kraj. Sammy nije imao visoko mišljenje o zavjetima odanosti, ali je gajio strastvenu odbojnost prema ljudima koji su ih zagovarali. Slično je bilo i s Korejskim ratom i Vijetnamskim ratom: nije imao duboka uvjerenja ni za jednu stvar, ali je razvio neprijateljsku averziju prema demagozima u objema političkim strankama, koji su prijeteći zahtijevali da vjeruje u ono u što oni vjeruju. Nije volio Harrvja Trumana nakon što je uživao u njegovoj pobjedonosnoj kampanji 1948., a kasnije nije mario za Eisenhovvera i Nixona. Za Kennedvja nije mario ništa više nego za Eisenhowera i prestao je glasati na predsjedničkim izborima. Uskoro je sasvim prestao glasat osjećao se udobno na dane izbora. Glenda je prestala glasati godinama prije nego što ju je sreo i smatrala je sve kandidate koji su vodili kampanje za javne službe vulgarnima, dosadnima i prezira vrijednima. U časopisu Time njegova je početna plaća bila devet tisuća dolara godišnje, otprilike triput više nego što bi zaradio kao predavač na koledžu, a imao je i četverotjedne ljetne praznike. Na kraju svoje treće godine tamo osjetio se blagoslovljenim kad je otkrio da posjeduje vlastiti udio u velikodušnom mirovinskom planu kompanije i planu dijeljenja dobitka. Sa sveučilišnom naobrazbom, koju mu je platila i omogućila savezna vlada kroz zakon o pravima vojnika, i položajem u glasovitoj, nacionalno poznatoj tvrtki, već s dvadeset pet godina ocjenjivali su ga kao nevjerojatno uspješnog svi njegovi prijateljz djetinjstva s Coney Islanda. Kad se preselio na Manhattan u vlastiti mali stan, s karizmom se uspeo u uzvišeno kraljevstvo elite, i čak ga je i Lew Rabinowitz gledao s nekom vrsti slasne zavisti. Sammy je volio svoje okružje, volio je svoj život. Nakon što se oženio, volio je svoju ženu, volio je svoju usvojenu djecu, i, iako je Lew odbio u to vjerovati, nije otišao u krevet s drugom ženom otkad su on i Glenda bili zajedno.


U svom poslu u gradu Sammy se po prvi put u životu našao medu republikancima. Ništa u njegovom podrijetlu ili višoj naobrazbi nije ga pripremilo na to da očekuje da btko osim bandita, asocijalnih ilgnoranata ikada poželio biti republikanac. Ali ovi kolege nisu bilgnoranti, a nisu bili ni banditli asocijalni. Pio je martinije na dugim objedima s ostalim muškarcima i ženama u kompaniji, godinama je noću često pušio travu sa starim i novim prijateljima, žalio nad poznanicima iz Brooklyna koji su sad bili ovisni o heroinu. Arijskim muškarcima i ženama s kojima je pio visk pušio marihuanu činilo se nevjerojatnim da bi Židovski mladići u Brooklvnu, New York, mogli biti narkomani. Vodio je prijatelje s Manhattana u Brooklvn da ih upoznaju, da jedu školjke u Sheepshead Bayu i hrenovke na Coney Islandu, da se voze na Padobranskom skoku ili Čudesnom kotaču i gledaju ostale kako hrabro prkose zastrašujućim roller-coasters. Vodio ih je u Steeplechase Park Georgea C. Tilyoua. Danju i noću išao je u krevet s mladim ženama koje su koristile dijafragme i kontraceptivnu vaginalnu pjenu, i još uvijek to nije probavio. Za razliku od prijatelja s kojima je odrastao, nije se oženio odmah nakon što se živ vratio iz rata, već tek kad mu je bilo gotovo trideset godina. U tom samačkom životu često je bio usamljen i gotovo nikada nesretan. Njegov šef bio je rječiti muškarac elegantnih manira koji je prezirao urednike, uglavnom zato što sam nije bio jedan od njih i zato stoje bio načitaniji od svih, a na sastancima bi elokventno tvrdio da su poslovn reklamni pisci u njegovom odjelu bolji pisci od onih u uredništvu, i da više znaju. U to je doba svaki tamošnji pisac reklama, Sammy također, pisao, ili govorio o pisanju, knjiga i članaka i priča i scenarija; muškarc žene iz umjetničkog odjela bavili su se vikendom slikarstvom i kiparstvom i sanjali o izložbama. To zabadalo od šefa, kojim su se svi ponosili, konačno je istisnut u prijevremenu mirovinu. Nedugo nakon toga umro je od raka. Čim je napustio kompaniju, Sammy, Židov s Coney Islanda u protestantskoj organizaciji kojom su dominirali malograđani prve klase, našao se u svojstvu voditelja jednog od manjih odjela i očuha troje djece protestantkinje sa Srednjeg Zapada odlučnog emocionalnog držanja, koja je jednog jutra bila odjurila da joj podvežu jajovode, da izbjegne rađanje više djece u problematičnom braku s mužem ženskarom, za koji je vidjela da će se sigurno raspasti. Mogla se prilagoditi ženskarenju, rekla je - a Sammy joj nije vjerovao - ali joj je bio odvratan njegov nedostatak takta. Uskoro nakon razvoda pogodio ga je melanom. Još je uvijek bio živ kad su Sammy i Glenda počeli zajedno živjet još je živio kad su se vjenčali. Sammy je zadovoljno ostao u Time-u, pišući tekstove da uveća reklamni utržak časopisa koji je cijenio jedino kao superiorni potrošački proizvod i o kojem inače nije imao visoko mišljenje. Volio je svoj posao, volio je ljude s kojima je radio, uživao je u sve boljoj plać ugodnom saznanju da je ekonomski osiguran. Njegov rad s međunarodnim izdanjima časopisa Time i Life pružao mu je mogućnost da putuje i donio mu trajna prijateljstva s ljudima iz drugih zemalja. Kao i ostalz njegove generacije, odgojen je s praktičnim idealom da je najbolji posao koji postoji onaj koji se može dobiti. Ostao je tamo dok i njega, sa šezdeset i tri godine, nije u prijevremenu mirovinu lagano pogurala ta bujajuća kompanija koja je namjeravala i dalje bujati smanjujući osoblje i odbacujući staro željezo kao što je bio on, i on je otišao vedar, sa zajamčenim dobrim primanjima do kraja života iz velikodušnog mirovinskog plana i plana za dijeljenje dobitka organizacije, plus tri tisuće dionica kompanije procijenjenih na više od sto dolara svaka, i s velikodušnim bolničkim i zdravstevnim osiguranjem koje je pokrilo gotovo sve račune koje je


natovarila Glenda u njezinoj zadnjoj bolest koje će ga pokriti za života kao i, da su još bili dovoljno mladi da se kvalificiraju, njegovo dvoje preživjele usvojene djece dok nisu navršili devetnaestu godinu ili završili koledž. Nosači s ruba pločnika pogledali su kroz njega ledeno kad se pojavio bez prtljage. Na autobusnom kolodvoru stvari su izgledale normalno. Putnici su strujali prema svojim ciljevima, oni na odlasku spuštali su se dolje k autobusima koji su ih nosili svuda, ili gore do druge, treće i četvrte razine k autobusima koji su ih nosili svuda drugdje. - Ja ću vas za petaka, mister - obratio mu se plaho mršavi dečko od otprilike četrnaest godina. Petak je značio pet dolara, i Yossarian nije imao srca reći dečku da misli da nije toliko vrijedan. - Ja ću vas za petaka, mister - rekla je djevojka ravnih prsa odmah iza njega, nekoliko godina starija, ali bez ispup-čenih kontura propupale ženske zrelosti, dok ga je krupna žena obojenih kapaka i narumenjenih obraza i namreška-nog sala na debeljuškastim koljenima koja su se vidjela ispod njezine uske suknje pogledala sprijeda, smijući se sama sa sobom. - Oblizat ću vam jaja - predložila je dok je Yossarian prolazio i koketno okrenula očima. - Možemo to obaviti na stubama za nuždu. Napeo se od bijesa. Imam šezdeset osam godina, rekao je sam sebi. Sto je to bilo na njemu što je ovim ljudima davalo dojam da je došao na kolodvor da mu se ono napravli da mu se obližu jaja? Gdje je k vragu bio McMahon? Policijski kapetan Thomas McMahon iz Port Authoritv policijskih snaga bio je u policijskoj postaji s civilnim zamje- nikom direktora Lavvrenceom McBrideom, i gledao Michae-la Yossariana kako olovkom crta na poleđini velikog lista papira, gledajući s tim posebnim strahopoštovanjem kojim neki neiskusni ljudi obdaruju obične vještine umjetničkog tehničara koje njima samima nedostaju. Yossarian im je mogao reći da će Michael vjerojatno prestati prije nego što završi skicu i ostaviti je. Michael je naginjao k tome da ne završava stvar, sasvim razborito, nije ih puno ni počinjao. Bio je zaposlen crtanjem slike samog sebe užasnutog i prikovanog za zid za koji je još uvijek bio prikovan kad je Yossarian ujurišao u policijsku postaju onaj dan kad je uhićen. Vijugavim potezima pretvorio je četvrtaste oblike zatvorskih ćelija u vertikalnu jamu punu blata i strmoglavih zidova u koju se gledalo iskosa, i u kojoj je ukočena ljudska štapićasta figura njega samog, koju je upravo skicirao, stajala progutana i napuštena. - Ostavite ga gdje jest! - Yossarian je zagrmio na telefon pola sata ranije policajcu koji je nazvao raddentifikacije, jer recepcionistica u arektonskom uredu za koji je Michael radio vertikalne projekcije nije znala da je zaposlen kao honorarac. - Da se niste usudili staviti ga u ćeliju! - Samo čas, gospodine, samo čas, gospodine! - prekinuo ga je uvrijeđeni policajac, s prodornim uzvikom negodovanja. - Zovem da utvrdimo identitet. Mmamo svoje procedure. - Serem se na vaše procedure! - naredio je Yossarian. -Jeste li me razumjeli? - Bio je dovoljno ljut i dovoljno preplašen i osjećao se dovoljno bespomoćnim da ubije. - Uradite što vam kažem ili ću imati vašu guzicu! - zalajao je grubo, uvjeren da to i misli. - Hej, hej, hej, samo čas, stari, hej, samo čas, stari! -sad je mladi policajac vrištao gotovo histerično glasno. -Koji kurac misliš da si ti?


- Ja sam major John Yossarian iz M&M Pentagonovog Projekta zračnih snaga. - Yossarian je odgovorio u odrješitom, nemilom tonu. - Ti bezobrazni drkadžijo. Gdje vam je pretpostavljeni? - Ovdje kapetan McMahon - rekao je jedan stariji čovjek, s iznenađenjem bez emocija. - U čemu je problem, gospodine? - Ovdje major John Yossarian iz M&M Pentagonovog Projekta zračnih snaga, kapetane. Imate mog sina. Ne želim da ga se dirne, ne želim da ga se pomakne, ne želim da ga se stavi blizu ikoga tko bi mu mogao nauditi. To uključuje i vas policajce. Jesmo li se razumjeli? - Razumijem vas - odgovorio je McMahon hladno. - Ali mislim da vi ne razumijete mene. Tko ste rekli da ste? - John Yossarian. Major John Yossarian. I ako me dalje budete s ovim zadržavali, imat ću i vašu guzicu. Stižem za šest minuta. Taksistu je dao novčanicu od sto dolara i rekao s poštovanjem, slušajući vlastito srce kako udara: - Molim vas da prođete svaki semafor koji možete sigurno proći. Ako vas zaustavi policija, dat ću vam još sto i ostatak puta ići pješice. Dijete mi je u nevolji. Da je djetetu preko trideset sedam godina nije bilo važno. Da je bespomoćan jest. Ali Michael je još uvijek bio siguran, okovan lancem za zid, kao da bi se stropoštao na pod da ga taj lanac ne drži, i blijed kao duh. Postaja je bila u zbrci. Ljudi su svuda hodal vikali. Ćelije s rešetkama vrvjele su od ruku i oznojenih lica sja-jećih očiju i usta, kao i hodnik. Zrak je smrdio na sve moguće, a policajc zatvorski čuvari, znojeći se i također se posvuda rojeći, radili su revno na skupljanju, guranju, rivanju i dizanju zatvorenika da ih se izgura van u marice i odveze u grad na dostavu u druge ruke. Od svih koji su bili tamo, samo su Michael i Yossarian bili svjesni činjenice da tu nešto nije normalno. Čak su i zatvoreniczgledaldealno prilagođeni na turbulentan okoliš i silovitu proceduru. Mnogima je bilo dosadno, ostali su se zabavljalli gledali puni prezira, neki su luđački bjesnili. Nekoliko mladih žena vrištalo je od smijeha i drsko kreštalo prostote u podrugljivoj razuzdanosti, mameć razjarujućsfrustrirane čuvare, koji su moralzdržat izaći s njima na kraj a da im ne vrate istom mjerom. McMahon i narednik na dužnosti dočekali su ga kamenih lica. - Kapetane - vi ste taj? - počeo je Yossarian, obraćajući se izravno McMahonovim svijetloplavim, čeličnim očima s tvrdokornim pogledom u vlastitima. - Naviknite se na ideju! Nećete ga staviti u jednu od tih ćelija. I ne želim ga u marici s ostalima. Policijski auto je u redu, ali htjet ću ići s njim. Ako želite, iznajmit ću privatni auto, a vi možete s nama staviti nekoliko policajaca. McMahon je slušao prekriženih ruku. - Ma nemojte? -rekao je tiho. Bio je mršav, uspravan, i više od metar i osamdeset visok, s koščatim licem sitnih crta, a njegove visoke jagodice bile su potočkane laganim ružičastim osipom, kao da uživa u iščekivanju sukoba koji će se dogoditi. - Recite mi ponovno, gospodine, tko ste rekli da ste vi? - Major John Yossarian. Radim za M&M Pentagonov Projekt zračnih snaga. - I zato mislite da je vaš sin iznimka? - On jest iznimka. - Je li?


- Zar ste slijepi? - eksplodirao je Yossarian. - Dobro pogledajte, za Isusa boga. On je jedini ovdje sa suhim preponama i suhim nosom. On je ovdje jedini bijelac. - Ne, nije, kapetane - krotko je ispravio narednik. -Imamo odostraga još dva bijelca koji su greškom prebili policajca. Tražili su novac. Svi uokolo sad su promatrali Yossariana kao da je on nešto bizarno. A kad je konačno shvatio zašto, da stoji pred njima s podignutim rukama u glupavoj pozi boksača, kao da se sprema udariti, htio je zajecati u ironičnom jadu. Bio je zaboravio svoje godine. I Michael ga je promatrao zapanjen. Upravo u tom trenutku obeshrabrujućeg samootkrića, dojezdio je McBride i na nježan, ali ujedno i čvrst i pomirben način, upitao: - Što je, dečki? Yossarian je ugledao krupnog muškarca srednje visine, rumenog lica, u sintetičkom odijelu bljutave svijetlosive boje, širokih prsa nadutih prema van i nadolje tako da je od vrata do struka izgledao kao bedem. - Tko ste dovraga vi? - zajecao je očajno Yossarian. McBride je odgovorio tiho, s neustrašivom sigurnošću čovjeka sposobnog da pod kontrolom drži ulične nerede. - Zdravo. Ja sam zamjenik nadglednika Lavvrence McBride s autobusnog kolodvora Port Authoritv. Zdravo, Tommy. Sto se zbiva? - On misli da je faca - rekao je McMahon. - Kaže da je major. I misli da nam može govoriti što da radimo. - Major Yossarian - Yossarian se predstavio. - On ovdje drži mog sina, gospodine McBride, zakovanog za zid. - On je uhićen - rekao je ugodno McBride. - Sto biste vi htjeli da učine s njim? - Hoću da ga ostave gdje jest dok ne odlučimo što ćemo. To je sve. On nema kriminalni dosje. - Policijskom stražaru najbližem Michaelu, Yossarian je zalajao naredbu. - Otključajte ga! Molim vas, odmah. McMahon je na trenutak razmislio i signalizirao dozvolu. Yossarian je prijateljski nastavio. - Recite nam gdje hoćete da ode. Mi nećemo pobjeći. Ne želim nevolje. Da li da iznajmim auto? Pričam li previše? Michael je bio ražalošćen. - Nisu mi ni pročitali pravo na šutnju. - Vjerojatno te ništa nisu ni pitali - objasnio je McBride. - Ili jesu? - A lisice žuljaju kao sam vrag! Prave lisice, boga mu. To je brutalnost. - Tommy, za što ga teretite? - upitao je McBride. McMahon je spustio glavu. - Švercanje u podzemnoj željeznici. - Oh, sranje, Tommy - rekao je McBride, preklinjući. - Gdje je Gonzales? - upitao je McMahon narednika. - To je onaj koji me uhvatio - viknuo je Michael. Narednik se zacrvenio. - Na izlazu iz podzemne željeznice, kapetane, skuplja kvotu. - I mislio sam si da imaju jebenu kvotu! - viknuo je Michael. - Majore, ne možete li utišati sina dok ovo ne sredimo? - upitao je McMahon molećivo.


- Tommy - rekao je McBride - Zar mu ne možeš samo dati sudski poziv i pustiti ga? Znamo da će se pojaviti. - A što si mislio da bismo učinili, Larry? - odgovorio je McMahon. Apelirao je na Yossarianovo razumijevanje kao da su saveznici. - Čujete li to, majore? Ja sam kapetan, on je bio narednik, a sad mi govori kako da vodim svoj posao. Gospodine, jeste li vi zaista major? - Umirovljeni - priznao je Yossarian. Pronašao je posjetnicu koju je tražio među nekoliko koje je nosio. - Moja vizitkarta, kapetane. I jedna za vas, gospodine McBride -McBride, je li? - u slučaju da vam mogu uzvratiti uslugu. Poslao vas je sam Bog. - Evo moje, majore - rekao je McBride, i drugu dao Michaelu. - Ijedna za vas, u slučaju da opet ovdje budete u nevolji. Michael je bio pokunjen dok su izlazili s McBrideom. - Dobro da te još imam da se brineš za mene, zar ne? - optužio je nadureno. Yossarian je slegnuo ramenima. - Osjećam se kao kakav jebeni slabić. McBride je intervenirao. - Hej, učinio si pravu stvar, klinac - zastao je da se zasmijulji, pa se nasmijao glasnije. - Kako bi nas ti uvjerio da ćeš nam polomiti vrat i noge kad smo te stavili u lisice? - Zar sam to učinio? - rekao je uplašeno Yossarian. McBride se ponovno nasmijao. - Gdje je vjerodostojnost? Je li tako, majore Yossarian? - Zaboga, zovite me Yo-Yo - rekao je druželjubivo Yos-sarian. - Mora da sam zaboravio na vlastite godine. - To jesi - napao je Michael. - Prepao sam se, k vragu. A vi se smijete. Bio si prva liga, stari - zajedljivo je nastavio. - Ja nemam ni snažan glas. Kad me taj policajac zaustavio, ruke su mi se tako tresle da se pobojao da ću doživjetnfarkt i gotovo me pustio. - Takvi smo, Michael, kad smo ljutli uplašeni. Ja poludim i počnem previše pričati. - Nisam im mogao ni reći svoje točno ime da mi povje-ruju. A kad si ti k vragu bio stvarno major? - Hoćeš posjetnicu? - Yossarian se prefrigano nasmi-juljio i okrenuo se McBrideu. - Otprilike minutu i pol -objasnio je. - Dali su mi privremeno promaknuće negdje pri kraju jer nisu znali što bi drugo sa mnom. Onda su me poslali kući, vratili me do mog stalnog čina, i dali mi časni otpust. Imao sam medalje, imao sam privjeske na širitu, imao sam čak i svoje Purpurno srce. - Ranjeni ste? - uzviknuo je McBride. - Da, i lud - odgovorio je Michael ponosno. - Jednom je naokolo hodao gol. - Hodali ste goli? - zakričao je McBride. - I dali su mu medalju - hvalio se Michael, sad potpuno opušten. - Medalju za hrabrost. - Dobili ste medalju za hrabrost? - zacvilio je McBride. - I nije ju mogao prikvačiti. - Jer je bio gol? - Još uvijek gol. - Nije vam bilo neugodno? Zar ništa nisu učinili? - Bio je lud. - Za što ste dobili medalju, majore? Kako ste dobili Purpurno srce? Zašto ste hodali goli?


- Prestanite me nazivati majorom, gospodine McBride - rekao je Yossarian, koji sad nije želio govoriti o strijelcu--bombarderu s Juga koji je ubijen iznad Avignona i malom mitraljescu s repa Samu Singeru s Coney Islanda, koji se onesvješćivao svaki put kad bi došao k svijest ugledao strijelca-bombardera kako umire i Yossariana kako povraća po sebi dok je motao zavoje i uzalud pokušavao spasiti umirućeg. Ponekad mu je to otada bilo smiješno upravo u tim jezivim anegdotalnim aspektima. Ranjenom bombarderu bilo je hladno i boljelo ga je, i Yossarian nije znao što činiti da ga ugrije. Svaki put kad bi Singer došao k svijesti, pogled bi mu pao na nešto drugo čime bi Yossarian bio zauzet, od čega bi se ponovno srušio u nesvijest: povraćao je, zamota-vao mrtvo meso, baratao škarama. Umirući bombarder smrzavao se na smrt na podu na toj krpici mediteranskog sunca, Sam Singer se i dalje onesvješćivao, a Yossarian je skinuo odjeću jer je zbog pogleda na ono što je ispovraćao i na krv na svojoj letačkoj odori htio dalje povraćat osjećati s mučnom sigurnošću da više nikada neće htjeti odjenuti nikakvu odoru, nikada, i kad su sletjeli, bolničari nisu bili sigurni kojeg da od trojice prvog stave u bolnička kola. -Hajde da govorimo o vama. Yossarian je sad već znao da je McBridea ostavila žena - pretvorila se gotovo preko noći u gnjevnu figuru čistog bijesa punu unutrašnje srdžbe za koju nije ni znao da postoji - i da živi sam otkad mu se kći odselila u Californiju s dečkom da radi kao fizioterapeut. Za McBridea, neočekivani raspad njegovog braka bila je još jedna srceparajuća o-krutnost koju nije mogao odgonetnuti, u svijetu u kojem je vidio da barbarski ključa mnoštvo drugih. Bivši detektiv narednik Larry McBride iz Port Authority policijskih snaga imao je pedeset godina mao je dječačko, bucmasto lice introspektivnog anđela u teškim vremenima. Kao policajac nikada nije bio u stanju prerasti sućut od koje je patio za svaku vrstu žrtve koju bi sreo - čak i sada ga je mučilo znanje o jednonogoj ženi koja je živjela na kolodvoru - i uvijek nakon zatvaranja nekog slučaja, na svoju mrcvareću emocionalnu štetu, počeo bi patit od samilosti za kriminalce, bez obzira koliko neosjetljiv, bestijalan ili glup, bez obzira koliko pokvaren bio njihov zločin. Na sve bh gledao sa sažaljenjem, vidio ih onakve kakvi su bili kao djeca. Kad se pojavila prilika da se povuče s punom mirovinom i preuzme rukovodeći položaj uz dobru plaću na autobusnom kolodvoru - na kojem je, u stvari, kao neka vrsta čuvara sad već proveo cijeli svoj radni vijek - prihvatio ju je radosno. Kraj braka za koji je mislio da je zadovoljavajući bio je udarac od kojega, kako se na početku činilo, nije mislio da će se oporaviti. Sad, dok se Michael pripremao da čeka, Yossarian se pitao koju mu to novu stvar McBride želi pokazati. - Ti reci meni - odgovorio je McBride zagonetno. Prošli put otkrio je svoje planove za materinsku ćeliju, za pretvaranje jednog od dva pomoćna zatvorska kaveza I ! - Nisam im mogao ni reći svoje točno ime da mi povje-ruju. A kad si ti k vragu bio stvarno major? - Hoćeš posjetnicu? - Yossarian se prefrigano nasmi-juljio i okrenuo se McBrideu. - Otprilike minutu i pol -objasnio je. - Dali su mi privremeno promaknuće negdje pri kraju jer nisu znali što bi drugo sa mnom. Onda su me poslali kući, vratili me do mog stalnog čina, i dali mi časni otpust. Imao sam medalje, imao sam privjeske na širitu, imao sam čak i svoje Purpurno srce. - Ranjeni ste? - uzviknuo je McBride.


- Da, i lud - odgovorio je Michael ponosno. - Jednom je naokolo hodao gol. - Hodali ste goli? - zakričao je McBride. - I dali su mu medalju - hvalio se Michael, sad potpuno opušten. - Medalju za hrabrost. - Dobili ste medalju za hrabrost? - zacvilio je McBride. - I nije ju mogao prikvačiti. - Jer je bio gol? - Još uvijek gol. - Nije vam bilo neugodno? Zar ništa nisu učinili? - Bio je lud. - Za što ste dobili medalju, majore? Kako ste dobili Purpurno srce? Zašto ste hodali goli? - Prestanite me nazivati majorom, gospodine McBride - rekao je Yossarian, koji sad nije želio govoriti o strijelcu--bombarderu s Juga koji je ubijen iznad Avignona i malom mitraljescu s repa Samu Singeru s Coney Islanda, koji se onesvješćivao svaki put kad bi došao k svijest ugledao strijelca-bombardera kako umire i Yossariana kako povraća po sebi dok je motao zavoje i uzalud pokušavao spasiti umirućeg. Ponekad mu je to otada bilo smiješno upravo u tim jezivim anegdotalnim aspektima. Ranjenom bombarderu bilo je hladno i boljelo ga je, i Yossarian nije znao što činiti da ga ugrije. Svaki put kad bi Singer došao k svijesti, pogled bi mu pao na nešto drugo čime bi Yossarian bio zauzet, od čega bi se ponovno srušio u nesvijest: povraćao je, zamota-vao mrtvo meso, baratao škarama. Umirući bombarder smrzavao se na smrt na podu na toj krpici mediteranskog sunca, Sam Singer se i dalje onesvješćivao, a Yossarian je skinuo odjeću jer je zbog pogleda na ono stoje ispovraćao i na krv na svojoj letačkoj odori htio dalje povraćat osjećati s mučnom sigurnošću da više nikada neće htjeti odjenuti nikakvu odoru, nikada, i kad su sletjeli, bolničari nisu bili sigurni kojeg da od trojice prvog stave u bolnička kola. -Hajde da govorimo o vama. Yossarian je sad već znao da je McBridea ostavila žena - pretvorila se gotovo preko noći u gnjevnu figuru čistog bijesa punu unutrašnje srdžbe za koju nije ni znao da postoji - i da živi sam otkad mu se kći odselila u Californiju s dečkom da radi kao fizioterapeut. Za McBridea, neočekivani raspad njegovog braka bila je još jedna srceparajuća o-krutnost koju nije mogao odgonetnuti, u svijetu u kojem je vidio da barbarski ključa mnoštvo drugih. Bivši detektiv narednik Larry McBride iz Port Authority policijskih snaga imao je pedeset godina mao je dječačko, bucmasto lice introspektivnog anđela u teškim vremenima. Kao policajac nikada nije bio u stanju prerasti sućut od koje je patio za svaku vrstu žrtve koju bi sreo - čak i sada ga je mučilo znanje o jednonogoj ženi koja je živjela na kolodvoru - i uvijek nakon zatvaranja nekog slučaja, na svoju mrcvareću emocionalnu štetu, počeo bi patit od samilosti za kriminalce, bez obzira koliko neosjetljiv, bestijalan ili glup, bez obzira koliko pokvaren bio njihov zločin. Na sve bh gledao sa sažaljenjem, vidio ih onakve kakvi su bili kao djeca. Kad se pojavila prilika da se povuče s punom mirovinom i preuzme rukovodeći položaj uz dobru plaću na autobusnom kolodvoru - na kojem je, u stvari, kao neka vrsta čuvara sad već proveo cijeli svoj radni vijek - prihvatio ju je radosno. Kraj braka za koji je mislio da je zadovoljavajući bio je udarac od kojega, kako se na početku činilo, nije mislio da će se oporaviti. Sad, dok se Michael pripremao da čeka, Yossarian se pitao koju mu to novu stvar McBride želi pokazati.


- Ti reci meni - odgovorio je McBride zagonetno. Prošli put otkrio je svoje planove za materinsku ćeliju, za pretvaranje jednog od dva pomoćna zatvorska kaveza I odostraga, za koje se nikada nije pokazala potreba, u sobu za majke neželjene djece koje su se uglavnom rješavale novorođenčadi po uličicama i haustorima ili bh bacile u košare, kante i kontejnere za smeće. Već je na vlastiti račun iz svog stana donio nekoliko komada namještaja koje više nije trebao. Yossarian je kimao glavom dok ga je slušao, uvlačeći malo obraze, a onda je ponovno kimnuo glavom. Nitko te bebe nije htio, mogao mu je reći, i nitko nije mario za te majke, koje su činile uslugu zajednici time što su ih bacale. Za drugu zatvorsku ćeliju, nastavio je McBride, na umu je imao neku vrstu pedijatrijskog dječjeg vrtića za nekoliko malih klinaca koji su uvijek živjeli na autobusnoj postaji, da ponudi majkama čisto, sigurno mjesto na kojem bi mogle ostaviti svoje potomke dok su putovale van da prosjače i prodaju se za drogu i piće i hranu, i također za odbjegle klince koji bi se stalno pojavljivali u ovom srcu grada dok ne bi uspostavili dobre veze sa zadovoljavajućim dilerom ili makroom. Yossarian ga je žalosno prekinuo. - McBride? - Misliš da sam lud? - požurio se obraniti McBride. -Znam da Tommy misli da sam lud. Ali mogli bismo imati mobile i plišane igračke i bojanke za malešne. A za starije televizore i video igre, možda i kompjutore, jasno, čak i tekst procesore, zar to ne bi mogli naučiti? - McBride? - ponovio je Yossarian. - Yossariane? - McBride je nesvjesno poprimio nekoliko Yossarianovih govornih karakteristika. - Mobil procesori za klince koji hoće droge i seks? - Samo dok vise ovdje i sklapaju kontakte. Ovdje bi bili sigurniji nego igdje drugdje, zar ne? Što je? Yossariane, što je? Yossarian je umorno uzdahnuo, osjećajući se beznadno. - Ti govoriš o prostorijama u policijskoj postaji za ambiciozne dječje prostitutke? Larry, javnost bi te rastrgala na komadiće. I ja bih. - A što bi ti učinio što je bolje? One ionako ovamo dolaze, zar ne? Iz činjenice da je McBride od tada šutio o temi svojih humanitarnih pothvata, Yossarian je zaključio da su zaustavljenli zabranjeni. Danas je u rukavu imao neko novo iznenađenje, i Yos-sarian je izašao s njim u prostranu zgradu autobusnog kolodvora, gdje su se aktivnosti svih vrsta obavljale još življe. Ljudi su brže hodali, i bilo ih je puno više, putovali su automatski poput duhova koji bi, da su bili slobodni odlučiti, bilzabrali drugi smjer od onoga kojim su išli. Toliko ih je jelo hodajući, ispuštajući mrvice i ambalažu - čokola-dice, jabuke, hrenovke, pizzu, sendviče, čips. Prostitutke su bile na poslu u svojim raznovrsnim specijalnostima, najbolje među njima bile su živahne i oštrim očima pecale su snalažljivo potencijalne mete, ostale su tumarale okolo u potrazi za otprilike bilo čime, a drugi, mušk ženski, bijel crni, lebdjeli su u čeznutljivoj omami praznog pogleda i tražili manje kao grabežljivci a više kao obogaljena lovina.


- Džepari - rekao je McBride, pokazujući bradom prema skupini od tri muškarca i dvije djevojke dobrog izgleda i latinskoameričkog držanja. - Oni su uvježbaniji od nas. Znaju čak i više o zakonu. Gledaj. Vesela skupina transvestita penjala se pokretnim stubama do gornjeg kata, lica blistavih od kozmetičkog sjaja, svi androgin taštih lica i odjeće, cijela skupina nestašna i koketna kao pubertirajuće izviđačke s viškom hormona. S McBrideom koji ga je usmjeravao, prošli su prazni prostor iza stupova koji su držali međukat promatračke kupole iznad sa svojim osobljem od nekoliko zaposlenih, koji su uzimali droge dok su nadzirali pet tuceta video ekrana u Komunikacijskom kontrolnom centru kolodvora. Stotine plavookih, nijemih video kamera guralo je svoje plosnate njuške u svaku pukotinu na svakoj razini prostranog, sedam katova visokog kompleksa koji se prostirao preko dva gradska bloka, gurale su nos bez crvenjenja čak i u muške WC-e i notorne stube za nuždu u koje bi većina onih koji su živjeli na postaji ugmizali noću radi spavanja i prijateljstva i apatičnog spolnog odnosa. Milo i Wintergreen već su razmišljali o tome da Komunikacijski kontrolni centar pretvore u unosan posao povećanjem broja ekrana i prodajom jedinica vremena znatiželjnim gledateljima gračima, koji bi zamijenili zaposlene u Port Authoritvju i njihove plaće i njihova skupa zdravstvena osiguranja i godišnje odmore i mirovine. Ljudi bi navaljivali da gledaju, da se igraju policajaca i voajera. Nazvali bi to »Prava stvar«. Kad bi kriminalitet popustio, prezentirali bi lažn na taj način zajamčili dovoljno seksa i nasilja da zadovolje čak i naj-krvožednije platežne gomile. Mogli bi rezervirati japanskim turističkim skupinama. Prije ili kasnije mogli bi cijelu stvar utopiti nekoj japanskoj filmskoj kompaniji. McBride je prošao pokraj kioska koji su vodilndijci, s novinama i šarenim časopisima poput Timea, koji su imali naslove o propasti ruskog socijalizma, veličini američkog kapitalizma i o zadnjem poslovnom bankrotu, s brojkama nezaposlenih, o prodaji još jedne firme duge tradicije strancima. Došli su do ulaza u jedno od stubišta za nuždu. Yos-sarian nije htio ponovno proći tom rutom. - Samo jedan kat - obećao je McBride. - Nešto grozno? - Ne bih ti to učinio. Odozgo su milozvučno odjekivali dokoni glasovi. Stube su bile praktički prazne, pod gotovo čist. Ali mirisi su u ovoj civilizaciji bili jaki, zrak je zaudarao na dim i neoprana tijela i njihov otpad, zadah trulež propadanja koji je bio nasilno odvratan i opako nepodnošljiv svima osim masi koja ga je svakodnevno proizvodila. Do ponoći jedva da je bilo zaštićenog tijela s dovoljno životnog prostora da bude slobodno od drugog tijela, još bolesnijeg i smrdljivijeg, zguranog kraj sebe. Ljudi su se prepirali. Bilo je vike, svađa, probadanja, paljenja, seksa, droge, pića i razbijanja stakla; do jutra je bilo žrtava i nakupljene prljavštine svih vrsta osim industrijskog otpada. Nije bilo vode ili WC-a. Smeće se nije skupljalo do jutra, kad bi se lokalni stanari probudil dovukli se do umivaonika i WC-a u kupaonicama da obave sanitarnu pripremu za dnevni rad pred sobom, i da se, usprkos obješenim zabranama, okupaju i operu rublje u umivaonicima. Do ovog doba dana, osoblje za održavanje već je prošlo sa svojim šmrkovima i maskama za lice da počiste izmet, otpatke i smeće ostavljeno noć prije, spaljene šibice i prazne ampule


droge, konzerve, igle, vinske boce, upotrijebljene kondome i stare flastere. Oštar miris izjedajućeg sredstva za dezinfekciju visio je neizbrisiv u zraku kao karbolni glasnik bespoštednog propadanja. McBride je krenuo niza stube prolazeći pokraj dvojice vulgarnih i drskih muškaraca, koji su se držali kao da im je dosadno, pušili marihuanu i pili vino i ušutjeli u tihom odobravanju nakon što su ga procijenil potvrdili s nekom vrsti objektivnog prihvaćanja njegov latentni autoritet i snagu koju je lučio. Blizu dna stuba usamljeni muškarac spavao je s leđima uz gelender. Prošli su betonski plato, ne smetajući mu, i na prstima pažljivo opkoračili jednonogu ženu koju je upravo silovao muškarac suhonjave blijede guzice i pepeljastih mošnja nedaleko od velike, smeđe žene koja je skinula gaće i suknju i prala stražnjicu i pazuha s nekoliko vlažnih ručnika koje je upravo polegla na novine s nekoliko složenih suhih, kraj dvije smeđe vrećice. Imala je mrljave pjege oko podbuhlih očiju i zaderane madeže boje katrana na vratu i leđima, što ga je natjeralo da pomisli na melanom. Zabuljila se u obojicu i svakome pojedinačno kimnula glavom s ravnodušnim prijateljstvom. Imala je goleme viseće grudi u ružičastoj potkošulji, a njezina pazuha bila su tamna i čupava. Yossa-rian nije htio gledati dolje na njezinu otkrivenu vaginu. Nije znao tko je ona, ali je znao da nije bilo ni jedne stvari o kojoj je s njom htio razgovarati. Na zadnjem stubištu do podzemnog nivoa vani, sjedila je samo mršava plavokosa žena s modricom na oku i u odrpanom crvenom puloveru, sanjivo zabavljena krpanjem rupe na svojoj zamazanoj bijeloj bluzi. Na dnu, tamo gdje su stube završavale pred izlaznim vratima na ulicu, netko se već posrao u kut. Pogledali su na drugu stranu i hodali gledajući u pod, kao u groznoj bojazni da će zakoračiti u nešto grešno. Umjesto da krenu van, McBride je skrenuo ispod stuba i zakoračio u teške sjene gotovo do kraja najnižeg platoa, dok nije stigao do bezbojnih vrata za koja bi Yossarian mislio da su nevidljiva. I I ! Upalio je svjetlo, koje je bilo slabo i žuto. Mala soba u koju su ušli sadržavala je samo metalni ormar s rđajućim vratima na slomljenim šarkama, koji je stajao uza zid. McBride je otvorio vrata i ušao u istrošenu ruševinu. Ormar nije imao stražnjeg zida. Našao je zasun i otvorio vrata uzidana u sami zid. - Jedan ovisnik je ovo pronašao - promrmljao je brzo. - Pustio sam ga da misli da je to sanjao. Uđi. Yossarian je zinuo od iznenađenja u tijesnoj komori koju su blokirala široka protupožarna vrata nekoliko stopa ispred njegovog lica. Glatka površina bila je vojnički zelena i u visini očiju stajao je masnim slovima ispisan natpis koji nije mogao previdjeti nitko tko zna čitati. ULAZ ZA NUŽDU DRŽI SE PODALJE PREKRŠITELJI ĆE BITI USTRIJELJENI Čvrsta vrata izgledala su nova, slova svježa na neo-grebanoj površini. - Uđi. To ti želim pokazati. - Ne smijem. - Ni ja. - Gdje je ključ?


- Gdje je brava? - McBride se pobjedonosno nacerio, naherivši glavu. - Hajde. Kvaka se okrenula, a masivna vrata se otvorila kao da su ih pokrenuli protuteret okrenula se na bešumnim leža-jevima. - Napravili su to tako da ljudi lako uđu, zar ne? - rekao je Yossarian tiho. McBride je zastao, tjerajući Yossariana da prođe prvi. Yossarian je ustuknuo kad se našao na malenom platou od kovanog željeza blizu stropa tunela, koji je izgledao puno viši nego što je bio zbog vrtoglavog kuta kojim su se spuštale stube na kojima je stajao. Instinktivno, uhvatio se za ogradu. Ovdje su stube bile male i nenadano su išle u drugom pravcu oko sićušne eliptične platforme od rešetkastog metala, gdje je sljedeće stubište oštro skretalo natrag pod njega i padalo izvan vidokruga pod istim strmoglavim kutom. Nije mogao vidjeti gdje stubište završava u tom ambi-su podruma, čiji je tamni pod izgledao nedavno presvučen nekom vrsti gumastog materijala. Gledajući dolje kroz kovano željezo s uzorkom vijugavih listova vinove loze koji kao da su se rugali vlastitoj teškoj kompoziciji, odjednom ga je to smiješno podsjetilo na one vertikalne tobogane u staromodnom luna parku u kojima bi se čovjek prekriženih ruku polegao u mrak unutar cilindričnog stupa i spiralno padao nadolje sve većom brzinom, da bi ga se na kraju izbacilo u ravnu okruglu arenu poliranog drveta s diskovima koji bi se rotirali u suprotnim smjerovima i nosili ga na jednu i drugu stranu na zadovoljstvo besposlenih promatrača, dok ga konačno ne bzbacili u stranu, na branu koja je okruživala okrugli prostor te atrakcije. Ona koje se najbolje sjećao zvala se Živi Biljar u starom luna parku George C. Tilvoua na Coney Islandu. Tamo je željezna ograda, koja je okruživala ograđeni dio za promatranje, bila priključena na struju da daje peckave šokove bezopasne voltaže neopreznim posjetiteljima kad god bi jedan od čuvara odjevenih u crveno sa zelenom džokejskom kapom ocijenio da je za to došao pravi trenutak. Taj iznenadni juriš sićušnih bockavih iglica koji bi se rasprsnuo kroz šake i ruke bio je nepodnošljiv i nezaboravan, i svi koji bi promatrali tih pola sekunde straha i panične neugodnosti drugih smijali su se; i žrtve su se smijale, kasnije. Iz zvučnika je također tutnjao smijeh. Nekoliko ulica dalje bile su predstave nakaza, koje su pokazivali ljude s malim glavama. Yossarian je sad stajao pri vrhu nečega visokog gotovo dva kata, čudne podzemne ulice dojmljive širine i nikakve vidljive koristi, s nadsvođenim stropom izoliranim ispupče-nim i udubljenim akustičnim pločicama boje breskve i obrubljenim vitkim linijama jabučno zelene. Visoki, ravni zidovi od kamena bili su tamnocrvenkaste boje. Na dnu su bile bijele pločice kao u postajama podzemne željeznice. Čudni prolaz bio je širok poput gradske avenije, bez rubnih kamena ili pločnika. Mogao je poslužit kao željeznička postaja, osim što nije vidio ni prugu ni perone. Tada je na dnu na drugoj strani ugledao dugačku reflektirajuću strelicu crvene boje, koja ga je na trenutak podsjetila na usijani penis, a sljedeći trenutak na plameni projektil, koja je pokazivala jarko nalijevo i onda padala okomito nadolje, do slova crne boje koja su govorila: Potpodrumi A-Z Iznad strelice, tamo gdje su završavale bijele pločice, i možda trideset stopa nadesno, raspoznao je veliko, pomoću šablone naslikano slovo S, sjajne boje jantara na sjajno crnom kvadratu. Očito, bili su u skloništu, pomislio je, dok nije blizu poda ugledao metalna vrata iste


maslinaste boje kao ona iza njega, s natpisom bijele boje u koji nije mogao povjerovati, nakon što je stavio svoje trifokalne naočale da bolje vidi na daljinu. OPASNOST NEMA EKSPLOZIVA - To bi moglo značiti barem dvije različite stvari, zar ne? - rekao je. McBride je mrko kimnuo glavom. - To sam i ja pomislio - Neočekivano se nasmijao, kao da je ponosan na samog sebe. - Sad pogledaj pločicu. - Koju pločicu? - S tamnim slovima. Stoji na zidu kraj vrata i kaže da je čovjek po imenu Kilrov bio ovdje. Yossarian je McBridea ispitivački pogledao. - Kilrov? To piše? Kilrov je bio ovdje? - Znaš li Kilrova? - Bio sam u vojsci s Kilrovem - rekao je Yossarian. - Možda to nije isti Kilrov. - To je taj. - Preko mora? - Svuda. Sranje, dosad bih ga već trebao znati. Gdje god sam bio stacioniran, i on je bio tamo. Uvijek sam to vidio napisano na zidu. Kad sam uhićen i stavljen u zatvor na tjedan dana, i on je tamo već prije toga bio zaključan. U koledžu nakon rata, kad sam krenuo u skladište knjižnice, on je već bio tamo. - Bi li ga mogao za mene naći? - Nikada ga nisam sreo. Nikada nisam sreo ikoga tko ga je vidio. - Ja bih ga mogao naći - rekao je McBride. - Preko Zakona o slobodnformacija. Kad dobijem njegov broj socijalnog osiguranja, imam ga. Hoćeš li poći sa mnom da razgovaramo s njim? - Je li još živ? - Zašto ne bi bio živ? - upitao je McBride, kojemu je bilo tek pedeset godina. - Želim više saznati o ovome, želim znati što je on ovdje radio. Želim znati koji je ovo vrag. - Koliko je sve ovo duboko? - Ne znam. Ovog nema na planovima. - Zašto te to muči? - Valjda sam još uvijek detektiv. Siđi nekoliko koraka -uputio je dalje McBride. - Još jednu stubu. Yossarian se smrznuo kad je začuo buku. Bila je to neka životinja, uzbibani gnjev nečeg živog, prijeteće brujan-je neke opasne uznemirene zvijeri, tutnjanje koje je, polako hripćući, naraslo u produženo krčanje. Zatim je došlo rezanje, guturalno i smrtno, i uzburkani drhtaj probuđene snage, i pokret udova koji se protežu i hodaju negdje dolje, tamo gdje nije mogao vidjeti. Onda se pridružila druga životinja; možda ih je bilo i tri. - Siđi - šapnuo je McBride. - Još jednu stubu. Yossarian je odmahnuo glavom. McBride ga je lagano gurnuo. Vršcima prstiju Yossarian je dotaknuo stubu niže i začuo kako je počelo zvečanje, kao grebanje metala po kamenu i štropotanje metala o metal, i ta je buka ojačala brzo do demonskog i zlosretnog klimaksa i odjednom, kao bez upozorenja, iako su upozorenja bila sve jača i neprestana, dogodilo se rasprsnuće, eksplozija, divlj okamenjujući kaos prodornog laveža i zaglušujuće rike i neobuzdanog juriša moćnih šapa koje su tutnjale naprijed u razularenom div-ljaštvu i onda milosno prekinule uz trešteći prasak lanaca, koji gaje natjerao da skoči od straha i kasnije


počeo odjekivati kao tvar velike balističke snage duboko u stežućoj tmini na oba kraja podzemne komore u kojoj su stajali. Razjareni urnebes ispod postao je još divljiji s razbješnjelim di- vijanjem zvijeri na teškim lancima od kojih su se sad trgale i trzale sa svom svojom nadnaravnom snagom. One su grg-ljale i one su rikale i one su režale i one su zavijale. A Yossarian je nastavljao napinjati uši u mahnitoj racionalnoj želji da čuje više. Znao je da se više nikada neće moći pomaknuti. U trenutku kad se uspio pokrenuti, krenuo je korak natrag nečujnim pokretom, jedva dišući, dok nije stajao na platou kraj McBridea, kojeg je uhvatio za ruku i nastavio se držati. Bio je leden i znao je da se znoji. Uhvatio ga je vrtoglavi strah da će mu se srce stisnut stati, da će neka arterija u njegovoj glavi puknuti. Znao je da se može sjetiti osam drugih načina da umre na licu mjesta, ako ne umre prije nego što ih nabroji. Činilo se da sirova furija razjarenih strasti tamo ispod lagano malaksava. Nepripi-tomljena čudovišta shvatila su da su ga promašila, i on je s olakšanjem slušao kako nevidljive opasnosti jenjavaju, a ti krvožedni oblici koji su dolje uvlačili dah kako se povlače vukući lance u mračne brloge iz kojih su bilskočili. Konačno je nastala tišina, zadnji zveckavi zvukovi stopili su se u ton tako delikatan kao zvonca na vjetar i nestali u blije-deću jeku koja ga je neprimjereno podsjećala na stupajuću, sablasnu karnevalsku glazbu nekog dalekog, usamljenog vrtuljka, a onda je i to iščeznulo u tišinu. Pomislio je da sada zna kakav je osjećaj biti rastrgan na komadiće. Drhtao je. - Sto ti misliš o tome? - upitao je McBride prigušenim glasom. Usne su mu bile bijele. - Uvijek su tamo; to se dogodi svaki put kad dodirneš tu stubu. - To je snimak - reče Yossarian. Na trenutak, McBride je ostao bez riječi. - Jesi li siguran? - Ne - rekao je Yossarian, i sam iznenađen spontanim uvidom koji je upravo izrazio. - Ali, previše je savršeno. Zar ne? - Kako to misliš? Yossarian sad nije htio govoriti o Danteu, Kerberu, Ver-giliju ili Haronu, ili rijekama Aherontu i Stiksu. - Možda je tu samo da nas preplaši. - Taj ovisnik se sigurno usrao, to ti mogu reći - rekao je McBride. - Bio je siguran da je halucinirao. Pustio sam da svi osim Tommvja misle da je tako. Uto su začuli novu buku. - Čuješ? - rekao je McBride. Yossarian je čuo kotače kako se okreću i pogledao u dno zida preko puta. Negdje iza njega čulo se prigušeno valjanje kotača po tračnicama, utišano daljinom i preprekama. - Podzemna željeznica? McBride je odmahnuo glavom. - Predaleko je. Sto bi rekao na - nastavio je spekulirati - hali-gali? - Jesi li lud? - I to bi mogla biti snimka, zar ne? - inzistirao je McBride. - Zašto bi to bilo ludo? - Jer to nije hali-gali. - Kako znaš? - Mislim da znam. Prestani se igrati detektiva.


- Kad si se zadnji put vozio na hali-galiju? - Prije milijun godina. Ali, previše je pravilno. Nema ubrzanja. Sto još hoćeš? Počet ću se smijati. Recimo da je to vlak - nastavio je Yossarian, kad se vozilo približilo i otkotrljalo dalje ulijevo. To je mogao biti vlak koji vozi od Bostona do Washingtona, ali McBride bi to znao. A kad je pomislio na divovski vrtuljak, počeo se smijati, jer se sjetio da već živi puno duže nego što je mislio da hoće. Prestao se smijati kad je ugledao uzak nogostup za prolaz i ogradu koja se protezala duž zida oko metar iznad poda i nestajala u blijedomagličasti, zlatni sumrak tunela na obje strane. - Je li to cijelo vrijeme bilo tu? - bio je zbunjen. - Mislio sam da haluciniram kad sam to sad primijetio. - Bilo je tu - rekao je McBride. - Onda mora da sam halucinirao kad sam zamislio da ga nema. Daj da idemo k vragu van odavde. - Ja hoću dolje - rekao je McBride. - Ja ne idem s tobom - rekao mu je Yossarian. I Nikada nije volio iznenađenja. - Zar nisi znatiželjan? - Bojim se pasa. - Rekao si - rekao je McBride - da je to samo snimak. - To bi me moglo još više uplašiti. Idi s Tomom. To je njegov posao. - To nije u Tommvjevom resoru. Ja ovdje uopće ne bih smio biti - priznao je McBride. - Ja bih trebao provoditi ove zabrane, a ne kršith. Primjećuješ lšta novo? - dodao je kad su krenuli stubama gore. Na unutrašnjosti metalnih vrata Yossarian je sad ugledao dvije čvrste brave, jednu automatsku, drugu sa zasunom. A iznad brava, ispod kvadrata laka, ugledao je pravokutnik, bijelo otisnut na purpurnoj pozadini uokvirenoj tankim srebrnim okvirom, na kojem je pisalo: IZLAZ ZA NUŽDU PRISTUP ZABRANJEN OVA VRATA MORAJU BITI ZAKLJUČANA I ZAKRAČUNATA KAD SU U UPOTREBI Yossarian se počešao po glavi. - S ove strane izgleda kao da ne žele da ljudi ulaze, zar ne? - Ilzlaze? On bi pretpostavio, pretpostavljao je, kad su krenuli van, da se radilo o starom skloništu koje se nije nalazilo na starim planovima. Nije mogao objasniti znakove, priznao je, nakon što je McBride tiho zatvorio protupožarna vrata i savjesno ugasio svjetlo da ostavi sve isto kao kad su došli. Psi, zvuk stražarskih pa&L. Ubojica? - Da se ljude drži podalje, pretpostavljam, kao onog ovisnika, i tebe i mene. Zašto si htio da to vidim? - Da znaš. Tzgleda da sve znaš. - Ovo ne znam. - I ti si netko u koga imam povjerenja.


Po glasovima odozgo mogli su pretpostaviti da se stubište prilično napunilo. Jasno su čuli prost smijeh, trome pozdrave i uzvike prepoznavanja, prostote, mogli su nami-risati dim šibica i droge i spaljenih novina, čuli su kako se razbila staklena boca, kat više čuli su štrcanje muškarca ili žene kako mokri, a to su i namirisali. Na vrhu najnižeg stubišta, vidjeli su jednonogu ženu, koja je bila bijela, kako pije vino s muškarcem i dvije žene koji su bili crni. Njezin izraz lica bio je prazan i govorila je kao omamljena, gužvajući ružičasto donje rublje u ruci koja joj je spokojno ležala u krilu. Njezine drvene štake, stare, oljuštene, raskalane i zamrljane, ležale su na stubama naslonjene na njezin bok. - Dobije kolica - već je objasnio McBride. - I netko ih ukrade. Onda prijatelji ukradu od nekog drugog. Onda netko ukrade i njih. Ovaj put je McBride krenuo kroz izlazna vrata i Yossa-rian se našao na pločniku prolazeći autobuse na podrazini rampi za vožnju, gdje su praskajućspus škrgućući motori bili glasnij gdje je zrak smrdio na diesel isparavanja i vruću gumu, i oni su krenuli pokraj odlaznih perona s autobusima na duge pruge za El Paso i Saint Paul, s vezama koje bi nastavljale daleko u Kanadu i dolje cijelim putem kroz Meksiko u Centralnu Ameriku. McBride je bio poduzetnički ponosan na operativnu e-fikasnost autobusnog kolodvora: brojevi od gotovo petsto odlaznih perona, šest tisuća osamsto autobusa, i gotovo dvjesto tisuća putnika unutra i van svaki normalni radni dan tečno su mu prelazili preko usana. Rad se nastavljao, on je brzo utvrdio, postaja je funkcionirala, i u tome je bila cijela stvar, zar ne? Yossarian nije bio siguran. Sad su pokretnim stubama krenuli na glavni kat. Prolazeći pokraj Komunikacijskog kontrolnog centra, bacili su nelagodno pogled na jata muških i ženskih prostitutki koja su se već skupljala u središnjim prostorima prostitucije, gdje će ih se sve više i više naći u prepredenim i patetičnim legijama kao molekule tvari u ljudskom obliku nesvjesno privučene k središnjoj masi od koje se nisu mogli htjeti osloboditi. Prošetali su pokraj smežurane crne žene koja je u razvezanim tenisicama stajala između štandova državne lutrije i lota, pružala prljavu papirnatu šalicu i bez sluha pjevala. - Petnaest centi? Dajte mi petnaest centi. Hranu? Korištenu hranu? - Sjedokosa podbuhla žena sa zelenom beretkom i u zelenom puloveru i suknji, sa zamrljanim nogama punim krasta, falš je pjevala neku irsku pjesmu blaženo promuklim glasom blizu prljave tinejdžerke usnule na podu i divljookog, vitkog, visokog muškarca boje čokolade koji je bio besprijekorno čist zgledao sav kost i koža, koji je propovijedao kršćansko spasenje s karipskim naglaskom krupnoj crnkinji koja je kimala glavom i žgoljavom bijelom Južnjaku zatvorenih očiju koji je stalno upadao s povicima ganute potvrde. Kad su se približili policijskoj postaji, Yos-sarian se sa zlobnim inatom sjetio svoje želje da od svog sposobnog vodiča sazna nešto posebno. - McBride? - Yossarian? - Razgovarao sam s nekim prijateljima. Oni razmišljaju o tome da organiziraju vjenčanje ovdje na kolodvoru.


McBride se velikodušno zarumenio. - Naravno, hej, to je dobra ideja. Da, Yo-Yo. I ja bih se mogao uključit pomoći. Mogli bismo im prirediti lijepo vjenčanje, mislim da bismo mogli. Još uvijek imam onu praznu ćeliju za klince. Mogli bismo je pretvoriti u kapelicu. I, naravno, vrata do, ahem, još uvijek imam krevet, za prvu bračnu noć. Mogli bismo im prirediti veliki doručak u jednoj od trgovina s hranom i možda im kupiti nekoliko srećaka lutrije kao poklon za sreću. Sto je smiješno? Zašto im to ne bi trebalo? Yossarianu je trebalo nekoliko trenutaka da se prestane smijati. - Ne, Larry, ne - objasnio je. - Ja govorim o velikom vjenčanju, gigantskom, visoko društvo, stotine gostiju, limuzine na autobusnim peronima, novinar kamere, plesni podij i veliki orkestar, možda dva plesna podija i dva orkestra. - Jesi li ti lud, Yo-Yo? - sad je McBride bio taj koji se smijuljio. - Uprava to nikad ne bi dopustila! - Ovi ljudi poznaju upravu. Oni bi došli kao gosti. I gradonačelnik i kardinal, možda i novi predsjednik. Ljudz tajne službe i stotinu policajaca. - Da dođe predsjednik, dopustili bi nam da se spustimo skroz do kraja tamo da pogledamo. Tajna služba bi to htjela. - Jasno, i ti bi to htio. Bilo bi to vjenčanje godine. Tvoja postaja bila bi poznata. - Morali bismo raščistiti ljude! Zaustaviti sve autobuse! - Ne - Yossarian je odmahnuo glavom. - Autobus gužva bili bi dio zabave. To bi došlo u novine. Možda i slika s tobom i McMahonom, ako te dobro namjestim. - Stotine gostiju? - McBride je ponovio resko. - Orkestar i plesni podij? I limuzine? - Možda tisuću petsto! Mogli bi koristiti tvoje auto-busne rampe i parkirati gore u tvojim garažama. I ugostitelj cvjećari, konobar barmeni. Mogli bi se voziti pokretnim stubama, u ritmu glazbe. Mogao bih razgovarati s orkestrima. - To ne bšlo! - objavio je McBride. - Sve bi krivo krenulo. To bi bila katastrofa. - Fino - rekao je Yossarian. - Onda ću htjeti to napraviti. Provjeri to za mene, hoćeš li, molim te? Mičite mi se s puta! Ovo zadnje je podviknuo na masnog hispanskog muškarca ispred sebe koji mu je zavodnički pokazivao ukradenu American Express kreditnu karticu s osmjehom insinui-rajuće i uvredljive intimnost sretno pjevušio. - Upravo ukradeno, upravo ukradeno. Ne idite iz kuće bez nje. Pogledajte, pogledajte. U policijskoj postaji nije bilo izvještaja o novim mrtvim bebama, a policajac na dužnosti rekao je McBrideu sa šaljivom drskošću: - Ni o živima. - Mrzim tog tipa - promrmljao je McBride, neugodno pocrvenjevši. - On misli da sam i ja lud. McMahon je bio na nom zadatku, a Michael, koji je završio svoj nezavršeni crtež, upitao je neobavezno: - Gdje ste bili? - Na Coney Islandu - rekao je Yossarian objesno. - I zamisli, i Kilroy je bio tamo. - Kilroy? - Je li tako, Larry? - Tko je Kilroy? - upitao je Michael. - McBride?


I I - Yossarian? - Jednom sam u Washingtonu otišao potražiti jedno ime na spomeniku Vijetnamskog rata, gdje su imena sviju koji su tamo ubijeni. Tamo je bio i jedan Kilrov. - Isti taj? - Kako u kurac da znam? - Ja ću ga provjeriti - obećao je McBride. - Hajde da još porazgovaramo o tom vjenčanju. Možda bismo to mogli napraviti, mislim da bismo mogli. I to ću provjeriti. - Kakvo vjenčanje? - upitao je Michael ratoborno kad su izašlz policijske postaje i krenuli kolodvorom. - Ne moje - nasmijao se Yossarian. - Ja sam prestar da se ponovno oženim. - Ti si prestar da te ponovno ožene. - To sam i rekao. A ti si još premlad? Brak možda nije dobar, ali nije ni uvijek samo loš. - Sad previše pričaš. Yossarian je imao svoj uvježbani način prolaska kroz prosjake. Dodavao je novčanice od jednog dolara sa složene dnevne hrpe u džepu onima koji su bili sramežljiv onima koji su izgledali prijeteće. Glomazan muškarac upaljenih očiju s komadom tkanine u ruci ponudio je da mu obriše naočale za dolar ili će ih razbiti u komadiće ako odbije. Yossarian mu je dao dva dolara i spremio naočale. Ništa iznenađujuće više nije izgledalo neobično u dereguliranoj eri slobodnog poduzetništva. Čekala ga je smrtna kazna, znao je, ali je tu vijest pokušao Michaelu eufemistički prenijeti. - Michael, želim da ostaneš na pravnom fakultetu -odlučio je ozbiljno. Michael se odmaknuo. - Oh, sranje, tata. Ja to neću. A i skupo je. Jednog dana - nastavio je snuždeno zastajkujući - htio bih raditi nešto vrijedno. - Znaš lšta? Platit ću pravni fakultet. - Ne želiš shvatiti što ti govorim, ali ja se ne želim osjećati kao parazit. - Da, shvaćam. Zato sam i odustao od potrošne robe, trgovine devizama, prodaje dionica, arbitraže, investicij- skog bankarstva. Michael, dajem ti još sedam godina dobrog zdravlja. To je najviše što ti mogu obećati. - Sto će se onda dogoditi? - Pitaj Arlene. - Tko je Arlene? - Žena s kojom živiš. Zar se tako ne zove? Ona s kristalima i tarot kartama. - To je Marlene, a ona je iselila. Sto će mi se dogoditi za sedam godina? - Meni, budalo. Meni će biti sedamdeset i pet. Michael, već mi je šezdeset i osam. Jamčim ti još sedam godina svog dobrog zdravlja u kojima moraš naučiti živjeti bez mene. Ako to ne učiniš, utopit ćeš se. Nakon toga ti ništa ne mogu obećati. Ne možeš živjeti bez novca. On čini ovisnim kad ga jednom probaš. Ljudi kradu da dođu do njega. Najviše što ću moći ostaviti svakom od vas, nakon poreza, bit će oko pola milijuna. - Dolara? - Michael je sav zablistao. - To zvuči kao pravo bogatstvo!


- Uz osam posto - bezizražajno mu je rekao Yossarian. - Dobit ćeš četrdeset tisuća na godinu. Barem trećina će otići na poreze, što će ti ostaviti dvadeset sedam. - Hej, pa to nije ništa! Od toga ne mogu živjeti! - I ja to znam. Zato ti pričam previše. Gdje je tvoja budućnost? Možeš li je vidjeti? Dođi ovuda. Maknuli su se s puta mladom čovjeku u tenisicama koji je trčao da spasi živu glavu od pola tuceta policajaca koji su trčalsto toliko brzo i približavali mu se s različitih strana, jer je upravo nožem ubio nekoga na drugom dijelu postaje. Među njima je u teškim crnim cipelama toptao Tom McMahon, koji je izgledao kao da mu je zlo od naprezanja. Kad mu je presiječen put naprijed, okretan mladić sve ih je ostavio na cjedilu skrenuvši oštro i saginjući se u isto stubište za nuždu u kojem je Yossarian bio s McBrideom i vjerojatno, razmišljao je Yossarian maštovito, nitko više za njega neće čuti - ili još bolje, već se vratio na njihovu razinu, i hodao iza njih u svojim tenisicama, izgledajući nedužno. Prošli su pokraj čovjeka koji je sjedeći spavao na podu u lokvi vlastite proizvodnje, i još jednog tinejdžera, u nesvijesti, i onda su ustanovili da im se na putu ispriječila mršava žena negdje blizu četrdeset godina sa slijepljenom plavom kosom i blijedom krastom na ustima. - Napravit ću vam za petaka, mister - ponudila je. - Molim vas - rekao je Yossarian, obilazeći je. - Obojicu ću vas za petaka svakoga. Obojicu ću vas istovremeno za petaka svakog. Stari, obojicu ću vas za istog petaka. Michael je, s usiljenim osmjehom, odskakutao oko nje. Povukla je Yossariana za rukav i nastavila ga držati. - Oblizat ću ti jaja. Yossarian se jedva oslobodio, posramljen. Lice mu je gorjelo. A Michael je bio užasnut vidjevši svog oca tako uzdrmanog. 101 George C. Tilyou Za pisaćim stolom s pomičnim poklopcem mnogo razina niže, gospodin George C. Tilyou, poduzetnik s Coney Islanda, koji je bio mrtav već gotovo osamdeset godina, brojao je svoj novac i osjećao se kao da sjedi navrh svijeta. Njegova svota nikada se nije smanjivala. Pred njegovim očima bile su početna i završna postaja hali-galija što ga je donio dolje za sobom iz svog Steeplechase luna parka. Tračnice nikada nisu izgledale novije dok su se dizale k vrhu najvišeg pada silom teže na početku i penjale se izvan vidokruga u dubok tunel u kojem je bio. Ispunio se ponosom kad je gledao svoj strašni vrtuljak, svoj El Dorado. Prvotno konstruiran u Lei-pzigu za Vilima II., njemačkog cara, još uvijek je to bio vjerojatno najveličanstveniji vrtuljak igdje. Tri platforme s konjima, gondolama, rezbarenim patkama i prascima vrtjele su se svaka svojom brzinom. Cesto bi zavrtio svoj El Dorado vrtuljak bez jahača, jednostavno da promatra odraze srebrnih zrcala na svjetlucavoj os da se divi snažnom glasu parnih orgulja, što je bila, često se šalio, glazba za njegove uši. Svoj je hali-gali nazvao Zmajevo ždrijelo. Drugdje je imao svoju Špilju vjetrova, a na ulazu se tresla njegova Bačva smijeha, koja je dovodila neizvježbane na koljena već na vrtećem dnu i nastavila ih tumbati jednog o drugog u naherenom neredu dok nisu otpuzali do drugog kraja i


ponovno se digli na noge ili bm pomogli pomoćnicli druge iskusnije mušterije. Onaj tko je to znao, mogao je bez problema proći, samo hodajući laganom dijagonalom suprotnom od smjera vrtnje, ali to nije bilo zabavno. Ili šetat šetati uzbrdo na pod koji se spuštao a da nikamo ne stignu i ostanu vječno na istom mjestu, ali ni to baš nije bilo zabavno. Promatrači oba spola naročito bi uživali gledajući neuravnotežene nevolje privlačnih dama koje bi grabile da spuste svoje suknje u danima prije nego što su hlače postale pristojan oblik ženske odore. - Ako je Pariz Francuska - sjećao se kako je rekao kao prvi govornik mpresario tog igrališta. - Onda je Coney Island, između lipnja i rujna, svijet. Novac, koji bi svaki dan sjeo brojati, nikada neće izgubiti na vrijednostli ostarjeti. Njegova gotovina bila je neuništiva i uvijek će imati vrijednost. Iza njegovih leđa dizao se sef od lijevanog željeza koji je bio viši od njega. Imao je stražare i pomoćnike iz starih dana, odjevene u crvene jakne i zelene džokejske kape iz starih dana. Mnogi su bili njegovi prijatelji od početka i ostali su s njim čitavu vječnost. Tajnovito i ustrajno domišljato prkosio je i pobijao stručnjake, svoje odvjetnike i svoje bankare, i s vremenom je uspio sve ponijeti sa sobom, zadržati sve što mu je bilo posebno vrijedno i što je namjeravao sačuvati. Njegova oporuka sadržavala je primjerenu odredbu za njegovu udovicu i njegovu djecu. Dokumenti o vlasništvu, vrijednosni papir novac u velikim količinama bili su zapečaćeni, prema uputama, u kutiju otpornu na vlagu i raspadanje i zakopani s njim u njegovoj grobnici na brooklynskom Green-Wood groblju, a na njegovom je nadgrobnom kamenu pisalo: MNOGE NADE OVDJE LEŽE POKOPANE Dok su se nasljednic izvršitelji natezali jedan s drugim i s državnim poreznicima, Steeplechase (»Funny Place«) neumoljivo je nestajao dio po dio s lica zemlje, osim faličkog, čeličnog, bankrotiranog kostura Padobranskog skoka, koji je došao dugo nakon što njega više nije bilo i koji je bio atrakcija koju bi on bio odbio. Skok je bio pitom i uredan, i nije plašio ni uzbuđivao mušterije ili gledatelje. Gospodin Tilyou uživao je u stvarima koje su ljude iznenađivale, zbunjivale, uništavale dostojanstvo, bacale mladića i djevojku nespretno jedno drugom u ruke i, s malo sreće, otkrivale pogled na bedro ili podsuknju, ponekad čak i na ženske gaćice, oduševljenoj publici baš kao i oni koji bi promatrali tu komediju njihove krajnje, groteskne bespomoćnosti s veseljem i smijehom. Gospodin Tilvou uvijek se smiješio kad bi se sjetio natpisa na svom nadgrobnom spomeniku. Sad se nije mogao sjetiti ničega što mu je nedostajalo. Imao je i drugi hali-gali, po imenu Tornado. Odozgo je neprestano čuo kretanje i zaustavljanje vlakova podzemne željeznice koja je bila dovozila gomile od stotina tisuća na plažu u ljetnim nedjeljama, i pišteće ispuhe automobila i većih transportnih vozila koja bi vozili amo i tamo. Slušajući žuborenje i zapljuskivanje kanala tekuće vode razinu iznad, donio je dolje svoje čamce ravnog dna i ponovno pokrenuo svoj Tunel ljubavi. Imao je Bič i Vir, s kojima bi mogao goste vitlati naokolo i bacath na stranu, i Živi biljar sa svojim toboganom unutar vertikalne komore i vrtećim diskovima na dnu koji bh zavrtjeli uspravne u jednom pravcu ili drugom dok su cičali s bespomoćnim zadovoljstvom i molili se cijelo vrijeme da to što prije prestane. Imao je


električne šokove na ogradi za neoprezne i zrcala za normalne koja bh deformirala u vesela i smiješna čudovišta. A imao je i svoj nacereni zaštitni znak ružičastih obraza, to demonsko plosnato lice s ravnom glavom i razdijeljenom kosom i širokim ustima punim kockica zubi poput bijelih pločica, od kojeg bi ljudi pri prvom susretu ustuknuli u nevjerici, a drugi put to dobre volje prihvatili kao prirodno. S neke nepoznate razine ispod stalno je čuo prolazak glatkoklizećih vagona čiji bi se kotači valjali dan i noć, ali nije bio znatiželjan. Zanimalo ga je samo ono što je mogao posjedovati, a posjedovati je htio samo ono što je mogao vidjet gledat kontrolirati s pomoću najjednostavnijeg pomicanja prekidača ili poluge. Volio je miris struje i šuštavo pucketanje električnih iskri. Imao je više novca nego što bkada mogao potrošiti. Nikada nije vjerovao zakladama ili vidio puno zaklada u zakladama. John D. Rockefeller redovito bi sad dolazio k njemu prositi cente i žicati besplatne vožnje, a J.E Morgan, koji je svoju dušu preporučio Bogu ne sumnjajući da će biti I objeručke prihvaćena, tražio je usluge. Živeći s vrlo malo, nisu imali za mnogo što živjeti. Djeca im ništa nisu slala. Gospodin Tilyou mogao im je to reći, rekao bm često. Bez novca život može biti pakao. Gospodin Tilyou imao je ideju da će posao uvijek i svuda ići svojim tijekom, i bio im je mogao reći, rekao im je. Bio je uređen, dotjeran, budan i uredan. Njegov pusteni šešir, njegov polucilindar, kojim se ponosio, visio je bez mrlje na kuki njegove vješalice za kapute. Sad se svakodnevno odijevao u bijelu košulju s uštirkanim ovratnikom, s tamnim šalom savršeno zavezanim i uredno uguranim u prsluk njegovog odijela, a vrhovi njegovih tankih smeđih brkova bili su bez iznimke navošteni. Njegov prvi veliki uspjeh bio je divovski kotač velik kao pola onoga koji mu se svidio u Chicagu, a svoj je ponosno nazvao, čak i prije nego stoje bio gotov, najvećim na svijetu. Ukrasio ga je blještavim trakama sa stotinama novih beskrajnih žarulja gospodina Edisona, a očarane mušterije bile su zabavljene i uzbuđene. - Nikada nikoga nisam prevario - običavao je govoriti. - A glupanu nikad nisam dao šansu. Volio je vožnje koje su išle okolo i vraćale sudionike na mjesto odakle su krenuli. Činilo mu se da se gotovo sve u prirodi, od najmanjeg do najvećeg, vrti u krugu i vraća na mjesto odakle je poteklo, da bi možda ponovno krenulo. Ljudi su mu bili zabavniji od gomile majmuna, i volio je njima manipulirati u toj ulozi s trikovima bezopasne javne neugode koja bi dala zadovoljstvo svima i za koju bi svi platili: šešir koji bi odletio od naleta vjetra ili suknja koja bi poletjela u zrak preko ramena, pomični podov stube koje se ruše, par umrljan ružem koji bi doplutao natrag na svjetlo iz skrivajuće tame Tunela ljubavi, zbunjen u želji da sazna zašto se promatrači tresu od smijeha pri pogledu na njih dok im raskalašeni šaljivdžije ne bi rekli. A još uvijek je imao i svoju kuću. Na Surf aveniji, preko puta svog Steeplechase luna parka, gospodin Tilyou je živio u velikoj drvenoj kući s uskim puteljkom i niskim zidanim stubama, i sve kao da je počelo tonuti u zemlju ubrzo nakon njegova pogreba. Na uspravnoj strani stube na dnu, one što je završavala na pločniku, platio je kamenorescu da ukleše njegovo prezime, TILYOU. Stalni stanovnici, koji bi prolazili na putu do kina ili postaje podzemne željeznice bili su prvi koji su


primijetili kao da se zbog položaja slova na imenu stuba spušta u pločnik. Dok cijela kuća nije nestala, nije se previše pozornosti poklanjalo praznoj parceli u ru-ševnoj četvrti koja je prošla svoje najbolje dane. Na sjevernoj strani uskog komada zemlje koji je činio Coney Island, koji nije bio pravi otok već istureni rt oko pet milja dug i pola milje širok, nalazila se voda zvana Grave-send Bay. Tamošnja tvornica boje trošila je puno sumpora. Dječaci pred pubertetom dirnuli bi upaljenim šibicama žute grumene koje bi pronašli na zemlji blizu te zgrade i bili su uzbuđen radosni da se one lako pale i gore plavkastim plamenom maju sumporast miris. Nedaleko je stajala tvornica koja je proizvodila led i jednom je bila mjesto spektakularne oružane pljačke čiji su počinitelji uspjeli pobjeći motornim čamcem koji je odjurio u vode Gravesend Baya. Dakle, bilo je vatre i bilo je leda prije nego što su hladnjaci postali praktični. Vatra je bila stalno prisutna opasnost, i veliki požari na Coney Islandu plamtjeli bi s vremena na vrijeme. Nekoliko sati nakon što je gospodin Tilyou ugledao svoj prvi luna park uništen vatrom, postavio je znakove koji su prodavali njegovu najnoviju atrakciju, njegov coneyislandski požar, a njegovi su kartodrapci bili zaposleni naplaćujući po deset centi za ulaznice od mušterija znatiželjnih da uđu u opustošeni uništeni prostor i bace pogled na njegove dimeće ruševine. Zašto se ja toga nisam sjetio, razmišljao je vrag. Cak ga je i Sotona zvao gospodin Tilyou.

Knjiga Knjiga Knjiga Knjiga četvrtaetvrtaetvrtaetvrta::::

Sammy i ja prijavili smo se isti dan. Nas četvorica krenuli smo zajedno. Svi smo otišli preko mora. Sva četvorica smo se vratili, iako sam ja bio zarobljen, a Sammy oboren u vodu, a drugi put je morao prinudno sletjeti sa zaboravnim pilotom po imenu Gladni Joe, koji je zaboravio probati polugu za opasnost za spuštanje stajnog trapa. Nitko nije ozlijeđen, pričao mi je Sammy, a taj pilot Gladni Joe dobio je medalju. To je ime koje se pamti. Milo Minderbinder tada je bio njegov šef menze, a ne veliki ratni junak kakvim se sad pokušava prikazati. Sammy je imao zapovjednika eska-drile po imenu Major Major, kojeg nikada nije bilo kad bi ga tko trebao, i bombardera za kojeg misli da bi se meni bio svidio, po imenu Yossarian, koji je skinuo odoru nakon što je tip u njihovom avionu iskrvario do smrti, i čak je na sprovodu bio gol, sjedeći na drvetu, kaže Sammy. Podzemnom željeznicom smo se otišli prijaviti u veliki vojni regrutni centar na postaji Grand Central na Manhat-tanu. To je bio dio grada u koji većina nas gotovo i nije išla. Morali smo proći liječnički pregled o kojem smo čuli od starijih dečki, koji su već bili otišli. Okrenuli smo glave i kašljali, pomuzli svoje genitalije, nagnuli se naprijed i raširili guzove i stalno se pitali što to oni traže. Čuli smo za hemoroide od svojih ujaka i tetaka, ali nismo baš znali što je to. Psihijatar me intervjuirao nasamo i upitao me volim li djevojke. Toliko ih volim da ih jebem, odgovorio sam. Izgledao je zavidan. I Sammy ih je volio, ali nije znao kako.


Imali smo više od osamnaest godina, i da smo čekali do devetnaeste, mobilizirali bi nas, rekao je FDR, i to je bio razlog koji smo naveli roditeljima, koji baš nisu bili presretni što idemo. Čitali smo o ratu u novinama, slušali o njemu na radiju, vidjeli kako se on blistavo vodi u holivudskim filmovima, i to nam je izgledalo i zvučalo bolje nego ostati doma u ropotarnici moga oca, kao ja, ili kao Sammy u arhivu osiguravajućeg zavoda za koji je radio, ili, kao Winkler, u dućanu cigara koji je bio fasada za kladionicu koju je njegov otac vodio otraga. I na duge staze rat i jest bio bolji, za mene i za većinu nas ostalih. Kad smo se vratili na Coney Island nakon što smo se prijavili, pojeli smo hrenovke u pecivu da proslavimo i malo se vozili na hali-galiju, na Tornadu, Ciklonu, Gromu. Vozili smo se na velikom Čudesnom kotaču i jeli karamel kokice i gledali preko oceana u jednom pravcu i preko Zaljeva Gra-vesend u drugom. Potapali smo podmornice i rušili avione na mašinama za igru u zabavištu s automatima i odjurili nakratko u Steeplechase i kotrljali se u bačvama i vrtjeli se na Viru i Živom biljaru i hvatali prstenove na velikom vrtuljku, najvećem na otoku. Provozali smo se u čamcu ravnog dna kroz Tunel ljubav pravili glasne proste zvukove da nasmijemo ostale ljude tamo. Znali smo da u Njemačkoj postoji antisemitizam, ali nismo znali što je to. Znali smo da tamo ljudima rade stvari, ali nismo znali koje. Tada nismo poznavali Manhattan. Kad bismo i otišli u grad, to je najčešće bilo u »Paramount« ili »Roxy«, da čujemo velike orkestre i pogledamo velike nove filmove prije nego što stignu u kvart šest mjeseci kasnije, u »Loew's Co-ney Island« ili »RKO-Tilyou« kina. Velika kina na Coney Islandu tada su bila sigurna splativa i udobna. Sad su bankrotirala ili su zatvorena. Neki od starijih momaka ponekad bi nas poveli na Manhattan u svojim autima subotom navečer u jazz klubove u Pedeset drugoj ulicli u Harlem da slušamo glazbu na obojenom plesnjaku ili u teatru ili da kupimo marihuanu, jedemo jeftina rebarca, da nam popuše ili nas poševe za dolar ako budu htjele, ali nisam to baš volio, čak ni glazbu. Kad je stigao rat, puno ljudi je počelo dobro zarađivati, kao i mi. Uskoro nakon rata mogao si dati da t popuše i obave sve ostalo baš ovdje na Coney Islandu bijele židovske djevojke ovisne o heroinu i udane za ostale lokalne junkije kojsto nisu imali novaca, ali sad je cijena bila dva dolara, i one su najveći utržak imale uglavnom s ličiocima i štukaterima i ostalim radnicima koji nisu bilz kvarta, koji nisu s tim curama išli u školu i kojima je bilo svejedno. Nekz moje klape, kao Sammy i Čudesni Marvin Winkler, kladioničarev sin, počeli su pušiti travu čak i prije rata, i taj seoski miris mogao si osjetiti u pušačkom dijelu kina na Coney Islandu čim si znao prepoznati kako to miriše. Nisam ni to baš volio, i dečki koji su bili moji prijatelji nikad svoje jointove nisu zapalili kad sam ja bio tamo, iako sam im rekao da mogu, ako žele. - Kakva korist? - Winkler je volio mrndžati crvenih i poluzatvorenih očiju. - Ti me spuštaš. Tip po imenu Tilyou, koji je možda već bio mrtav, postao je tip čovjeka u kojeg sam se mogao ugledati kad sam saznao za njega. Kad su svi ostali bili siromašni, on je imao kino mao je veliki Steeplechase luna park i privatnu kuću preko puta svog Steeplechase parka, i ja ih nikad nisam spojio s istim imenom dok mi Sammy nije na to skrenuo pažnju nedavno na jednom od svojih milosrdnih posjeta k meni, kad su svi već bili otišli, i George C. Tilyou također. Sammy je počeo često dolaziti u goste nakon što mu je žena umrla od raka jajnika i nije znao što bi sa sobom vikendom, a naročito kad bih ja ponovno izašao iz bolnice i nisam imao pametnija posla nego visjeti uokolo i skupljati snagu nakon još jednog tretmana zračenjem ili još


kemoterapije. Između tih boravaka u bolnici mogao bih se osjećati kao grom i ponovno biti jak kao bik. Kad bi se stvari ovdje pogoršale, otišao bih u grad u bolnicu na Manhattanu k onkologu po imenu Dennis Teemer na tretmane koje su tamo imali. Kad sam se osjećao dobro, bio sam sjajan. Ali, sad je izašlo na vidjelo. I svi znaju da bolujem od nečega što druge ljude ponekad otjera u grob. Nikad o tome ne govorimo imenom, ili čak kao o nečemu dovoljno velikom da ima ime. Čak ni s doktorima, Claire i ja ne govorimo o tome po imenu. Ne želim pitati Sammvja, jer nisam baš siguran da smo ga i na trenutak prevarili sve te godine koje lažem o tome - budući da nisam siguran, budući da bi me on sigurno ispravio, ako mu to dopustim. Ponekad se sjetim, ali svejedno razgovaram s njim po svome jer ga hoću malo zezati. - Tigar, znam - reći ću mu kroz smijeh. - Još uvijek misliš da sam zelen? Zezam te, budući da ja to volim, i najoptimalnije bi bilo da to jednog dana i shvatiš. Sammy je pametan i hvata se za detalje, kao ime Ti-lyou, i ožiljak na mojim ustima prije nego što sam pustio svoje velike četkaste brkove da ga sakrijem ili prije nego što sam pustio to kose što imam da mi odostraga raste duža da pokrije rezove i plave opekotine na žlijezdama na vratu. Možda sam puno propustio u životu time što nisam otišao na fakultet, ali nikad nisam htio ići, i mislim da nisam propustio ništa što bi mi bilo važno. Osim možda fakultetskih cura. Ali cura sam uvijek imao. Nikad me nisu plašile, i znao sam kako da ih dobijem i kako da razgovaram s njima i uživam u njima, i u starijima. Uvijek sam bio pohot-ljiv, rekao mi je Sammy. - Točno, tigar - odgovorio sam mu. - Sad mi još reci što to znači. - Bio si cijeli kurac - rekao je, jer me volio vrijeđati. -A nikakvih konflikata. - Konflikata? - Nikad nismao problema. - Nikad nisam imao problema. Nikad nisam imao sumnje. Moja prva bila je starija, iz druge ulice, po imenu Blossom. Moja druga bila je starija koju smo zvali Squeezy. Treća je bila cura koju sam pokupio u osiguravajućem zavodu dok je Sammy tamo radio, i ona je bila starija, i znala je da sam ja mlađi, ali me svejedno htjela i kupila mi je dvije košulje za Božić. Mislim da sam tada dobio svaku curu koju sam stvarno htio. S curama, kao i svugdje drugdje, čak i u vojsci, otkrio sam da ako staviš ljudima do znanja što hoćeš i ako izgledaš siguran u sebe da to hoćeš, oni će ti to vjerojatno i dopustiti. Dok sam još bio kaplar, moj narednik preko mora uskoro me puštao da odlučujem za obojicu. Ali nikad nisam imao cure s fakulteta, onakve kakve si mogao gledati u filmovima. Prije rata, nitko koga smo znali nije išao na fakultet niti razmišljao o tome. Nakon rata, svi su počelći. Medu curama koje sam upoznavao preko Sammvja iz njegovog časopisa Time prije nego što se oženio, a i poslije, nisam uvijek bio popularan kao što sam mislio da bih trebao biti, pa sam s njima zauzdao svoj šarm da njega ne stavim u neugodnu situaciju, a čak i njegova žena, Glenda, nije baš u početku bila luda za mnom i za Claire kao ljudi na koje smo bili navikli u Brooklvnu i Orange Vallevu. Claire je mislila da je Glenda snob jer nije Židovka i nije iz Brooklvna, ali se ispostavilo da nije tako. Kad smo se razboljeli, prvo ja, onda ona, svi smo se zbližili, pa čak i


prije toga, kad se njihov sin Michael ubio. Mi smo bili bračni par kojem su se najlakše mogli okrenut Claire je bila cura kojoj se najviše mogla povjeriti. Na Coney Islandu, Brighton Beachu, i svugdje drugdje, uvijek sam imao cura, koliko često sam htio, i mogao sam ih čak i za druge dobiti, čak i za Sammvja. Naročito u vojsci, u Georgiji, Kansasu i Oklahomi, i one udane, kojima muževi nisu bili tamo. A takva vrsta mi je uvijek nekako kasnije bila odbojna, ali me to nikad nije spriječilo da se dobro zabavim kad sam mogao. - Nemoj ga staviti - ponekad su me pokušavale natjerati da obećam prije nego što bih nas oboje usrećio time što bih ga stavio unutra. U Engleskoj prije nego što su me otpremili na Kontinent bilo ih je puno. U Engleskoj u ratu svaki se Amerikanac mogao poševiti, čak i Eisenhovver, a ponekad i u Francuskoj na selu ili na farmi, gdje smo bili zauzeti napredovanjem u borbi, prije nego što smo se morali povuć ja sam zarobljen s cijelom gomilom ostalih u nečemu za što sam kasnije saznao da je bila Ardenska bitka. Osim u Njemačkoj, ali čak gotovo i u Dresdenu kao ratni zarobljenik gdje sam radio u toj tvornici tekućih vitamina i pravio sirupe za trudnice u Njemačkoj koje su trebale prehranu, a nisu imale što jesti. To je bilo kasno u ratu, i ja sam mrzio Nijemce više nego ikad prije, ali nisam to mogao pokazati. Čak i tamo gotovo sam se poševio, toliko sam se već zezao sa stražarima, i s Poljakinjama i ostalim ženama koje su tamo bile na prisilnom radu, i možda bih zaista bio i mogao nagovoriti svoje omiljene stražare - oni su svi bili starcli vojnici koji su bili teško ranjeni na ruskoj fronti - da pogledaju na drugu stranu kad bih se nakratko ušuljao u sobu ili spremnicu s jednom ili drugom od njih. Žene nisu bile žudne, ali kao da nisu imale ništa protiv mene - sve do noći tog velikog bombardiranja kad je sve oko nas završilo u jednom danu, i sve su žene nestale također. Drugi momci su mislili da sam sišao s uma što tako lakrdijam, ali to nam je dalo nešto da radimo dok rat ne završ mi se možemo vratiti kući. Englezi u zatvoru nisu me mogli prokužiti. I stražari su bili umorni, i oni su se počeli sa mnom zabavljati. Znali su da sam Židov. Za to sam se svugdje pobrinuo. - Herr Reichsmarschall - zvao sam svakog od njemačkih redova kao stalni vic kad god bih morao s njima razgovarati da prevodim ili tražim nešto. »Jebeni Fritz« zvao sam svakog od njih u sebi, bez šale. Ili »Naci švapsko kopile«. - Herr Rabinouiitz - odgovorili bi oni s tobožnjim poštovanjem. - Mein Name ist Lew - uvijek sam se srdačno zezao s njima. - Molim vas, zovite me tako. - - Rabinovvitz, ti si lud - rekao je moj pomoćnik Vonne-gut, iz Indiane. - Izgubit ćeš glavu. - Zar se ne želite zabavljati? - stalno sam nas sve pokušavao razvedriti. - Kako možete podnijeti svu ovu dosadu? Kladim se da mogu ovdje organizirati ples ako ih nagovorimo na malo glazbe. - Ne ja - rekao je stari po imenu Svejk. - Ja sam dobri vojak. Obojica tih tipova znali su bolje njemački od mene, ali Vonnegut je bio skroman i sramežljiv, a Svejk, koji se stalno žalio na hemoroide i bol u nogama, nije se nikad htio miješati. Onda smo jednog tjedna vidjeli da cirkus dolazi u grad. Vidjeli smo plakate dok smo marširali u tvornicu hrane iz naših kvartira u armiranom podrumu, koji je bio podzemna prostorija klaonice dok su još imali životinja za klanje. Tada su se stražari već više bojali od nas. Noću bismo mogli čuti


avione iz Engleske kako lete iznad nas na svom putu do vojnih ciljeva u regiji. A ponekad bismo s uživanjem slušali bombe kako u stotinama eksplodiraju nedaleko od nas. Znali smo da sa istoka stižu Rusi. Imao sam veliku ideju kad sam ugledao te karnevalske plakate. - Hajde da razgovaramo s glavnim i vidimo možemo lći. I žene. Treba nam odmor. Ja ću govoriti - prilika me uzbuđivala. - Hajde da pokušamo. - Ja ne - rekao je dobri vojak Svejk. - Ja mogu upasti u dovoljno nevolja radeći samo ono što mi kažu. Žene koje su s nama radile bile su izmučene i zapuštene i prljave kao i mi, i mislim da ni u jednom od nas nije bila živa nijedna spolna žlijezda. Ja sam bio pothranjen i veći dio vremena sam imao proljev, ali to bi bila jedna ševa s kojom bih kasnije mogao zezati Claire i sad se hvaliti. Mogao sam lagati, ali ne volim lagati. Claire i ja vjenčali smo se i prije nego što sam izašao iz vojske, upravo nakon moje operacije duplog bruha u Fort Dixu kad sam se vratio iz Europe i zatvora u Njemačkoj, i gotovo podivljao zbog dvojice njemačkih ratnih zarobljenika tamo u New Jersevju jer su me ispod oka pogledaval govorili nešto na njemačkom kad su je vidjeli kako me čeka dok smo još bili zaručeni. Prvo sam ih vidio u Oklahomi, te njemačke ratne zarobljenike ovdje, i nisam mogao vjerovati svojim očima. Bili su vani s lopatama zgledali su bolje od nas, i sretnije u toj velikoj vojnoj bazi. To je rat? Ne bih rekao. Mislio sam da ratni zarobljenici trebaju biti u zatvoru, a ne vani se zabavljati jedan s drugim i šaliti se na naš račun. Naljutio sam se gledajućh. Čuvala su ih dvojica pogrbljenih vojnika koji su izgledali kao da im je dosadno i lijeno i držali su puške koje su izgledale za njih preteške. Švabe su trebali nešto raditi, ali se baš nisu pretrgavali. Svuda uokolo bilo je američkih zarobljenika koji su otišli na dopust bez dopuštenja i onda su ih stavili da kopaju rupe u zemlji samo da ih kazne i da ih onda pune, i oni su uvijek radili više nego itko od ovih. Naljutio sam se još više tek gledajućh, i jednog dana, a da nisam ni znao što radim, odlučio sam vježbati na njima svoj njemačk jednostavno sam im prišao. - Hej, to se ne smije, vojnice - rekao je stražar najbliži onoj dvojici kojima sam prišao, skačući prema meni uzrujano i govoreći jednim od onih stranih južnih naglasaka na koje sam se tek bio počeo navikavati. Čak je počeo podizati svoju pušku. - Stari, ja imam rodbinu u Europi - rekao sam mu. - I sve je u redu. Samo slušaj, čut ćeš - I prije nego što mi je uspio odgovoriti ja sam počeo na svom njemačkom, iskušavajući ga, ali on to nije znao. - Bitte. Wie ist Ihr Name? Danke schon. Wie alt sind Sie? Danke vielmals. Wo du kom-mst hier? Danke - do tada se već nekoliko ostalih približilo, a čak je i nekoliko drugih stražara došlo da sluša i također su se smješkali, kao da se zabavljaju na jednoj od naših kulturno-zabavnih priredbi. Ni to mi se nije sviđalo. Ma k vragu, pomislio sam, je li ovo rat ili mir? Jednostavno sam nastavio govoriti. Kad me nisu razumjeli, promijenio bih način na koji sam nešto rekao dok me ne bi razumjeli, i onda su svi kimal smijali se, a ja sam se pravio da se cerim od sreće kad sam vidio da mi daju dobre ocjene. -Bitte schon, bitte schon - govorili su mi kad sam presrdačno rekao: - Danke, danke - jer su mi rekli da sam: - Gut, gut. Prije nego što je to završilo, potrudio sam se da saznaju kako postoji jedna osoba koja se tu baš ne


zabavlja, i da sam ta osoba ja. - So, wie geht jetzt? - pitao sam ih i pokazao rukom po bazi. - Du, gefallt es hier1? Schon, ja? - Kad su rekli da im se zaista tu sviđa, kao da svi vježbamo njemački, postavio sam im sljedeće pitanje: - Gefallt hier bes-ser wie zuhause mit Krieg? Ja? - Mogao sam se kladiti da im se ovdje zaista više sviđalo nego što bi voljeli biti u Njemačkoj u ratu. - Naravno - rekao sam im na engleskom, i do tada bi se prestali smiješit izgledali su zbunjeni. Ja sam se zabuljio u lice onoga kojem sam se prvom obratio. - Sprechen du! - Svrdlao sam ga pogledom dok nije počeo slabašno kimati za odgovor. Kad sam vidio da je pokleknuo, htio sam se naglas nasmijati, iako mi to nije bilo smiješno. - Dein Name ist Fritz? Dein Name ist Hans? Du bist Heinrich? - I onda sam im ispričao o sebi. - Und mein Name ist Rabinouiitz - Rekao sam to ponovno kako bi to Nijemac rekao. - Rabinouiitz. Ich bin Leui Rabinouiitz, LR, von Coney Island in Brooklyn, New York. Du Kennst? - A onda sam progovorio jidiš. - Und ich bin ein Yid. Farsh-stest? - A onda na engleskom. - Ja sam Židov. Razumiješ? - A onda na svom slomljenom njemačkom. - Ich bin Jude. Verstehst? - Sad nisu znali kud da gledaju, ali nisu htjeli gledati u mene. Imam plave oči koje se mogu pretvoriti u ledene raspore, Claire mi još uvijek govori, i blijedu, europsku kožu koja se brzo može zacrvenjeti kad se jako smijem ili naljutim, i nisam bio siguran da mi vjeruju. Zato sam otvorio svoje radno odijelo jedno dugme više zvukao svoje pločice da im pokažem slovo Z otisnuto tamo na dnu zajedno s mojom krvnom grupom. - Sehen du ? Ich bin Rabinouiitz, Lew Rabinouiitz, und ich bin Jude. Razumiješ? Dobro. Danke - rekao sam sarkastično, hladno ubijajući pogledom svakog od njih dok nisam vidio kako spuštaju pogled. - Danke schon, danke vielmals, fiir alles, i bitte, i bitte schon također. I životom moje majke, kunem se da ćete mi platiti. Hvala stari - rekao sam kaplaru, kad sam se okrenuo da idem. - Drago mi je da si se i ti zabavio. - Sto je to sad bilo? - Samo sam vježbao njemački. U Fort Dixu s Claire, nisam vježbao. Bio sam ljut za sekundu kad sam ih vidio kako se smijulje i govore nešto o njoj, i bio sam ih spreman zgaziti, ljući nego što sam ikad bio u borbi, kad sam krenuo ravno prema njima. Glas mi je bio tih i vrlo miran, a ona vena na mom vratu i čeljusti već je kucala, kao tempirana bomba koja jedva čeka da eksplodira. - Achtung - rekao sam tihim i sporim glasom, raz-vlačeći tu riječ da potraje što duže, dok se nisam zaustavio tamo gdje su oni stajali na travi sa svojim lopatama blizu zemljanog puta koji su pravili. Njih dvojica pogledali su se s jedva skrivenim osmjehom za koji su vjerojatno mislili da mi neće smetati. - Achtung - rekao sam ponovno, s malo više ujeda na drugom slogu, kao da vodim pristojnu konverzaciju s nekim tko slabije čuje u salonu Claireine majke u njezinom domu u unutrašnjosti. Unio sam lice ravno u njihova, tek kojnč dalje. Usne su mi bile široko rastvorene, kao što bi bile da sam se namjeravao smijati, ali nisam se čak ni smiješio, i mislim da to još nisu bili shvatili. - Achtung, aufpassen -rekao sam da naglasim. Otrijeznili su se kad to nisam viknuo. Počeli su shvaćati da se ne šalim. I onda su se uspravilz svoje ugodne pogrbljenost počelzgledati pomalo izgubljeni, kao da me ne mogu shvatiti. Nisam do kasnije znao da stežem šake, nisam znao dok nisam vidio krv na svojim rukama tamo gdje su se nokti žarili u meso.


Sad više nisu bili tako sigurni, a ja jesam. Rat u Europi bio je završen, ali oni su još uvijek bili zarobljenici rata, i bili su ovdje, ne tamo. Bilo je ljeto i oni su bili zdrav golih prsa i brončani od sunca, kao što sam ja nekad bio na plaži na Coney Islandu prije rata. Izgledali su jaki, mišićavi, ne kao stotine i stotine koje sam vidio zarobljene s one strane mora. Ovi su bili ovdje prvi, i kao zarobljenici su postali zdrav jaki od američke hrane, dok sam ja imao rovovsko stopalo od vlažnih čarapa i cipela, i bio prekriven bubama koje nikada ranije nisam vidio, ušima. Bili su ratni zarobljenici, pretpostavljao sam, veliki brutalni dečkz elitnih postrojbi s početka rata, cijela ta generacija koja je do sada bila zarobljena, ubijena ili ranjena, zgledali su predobro i preimućno za moj ukus, ali postojala su pravila Ženevske konvencije za zarobljenike, i oni su bili ovdje. Ta dvojica pred kojima sam stajao bili su starij veći od mene, ali nisam sumnjao da ih mogu raskomadati ako do toga dođe, onakav slab kakav sam bio od operacija i mršav od rata, i možda nisam bio u pravu. Mene nisu tako dobro hranili kad sam ja bio zarobljenik. - Wie geht's? - rekao sam neobavezno, gledajući prvo jednog pa drugog tako da vide kako mi nije toliko do prijateljskog razgovora kao što zvučim. Do tada je moj njemački već bio dosta dobar. - Was ist dein Name? Jedan je bio Gustav, drugi Otto. Sjećam se imena. - Wo kommst du her? Jedan je bio iz Miinchena, za drugo mjesto nisam nikad čuo. Govorio sam s autoritetom i vidio sam da su tjeskobni. Nisu bili viši po činu od mene. Nijedan od njih nije mogao biti časnik ako su morali raditi, čak ni dočasnici, osim ako nisu lagali, kao što sam i ja učinio, samo da se izvučem iz posljednjeg zatvoreničkog logora i pođem negdje raditi. -Warum lachst du uienn du siehst Lady hier? I ti - pokazao sam na drugoga. - Zašto si se upravo smijao kad si pogledao onu damu, i što si mu rekao o njoj da se on još više počeo smijati? Zaboravio sam to reći na njemačkom i rekao sam na engleskom. Znali su dobro o čemu govorim, ali nisu bili baš sigurni s riječima. Meni je bilo svejedno. Ovo je bilo teško staviti u drugi jezik, ali sam znao da ću uspjeti ako se potrudim. - Warum hast du gelacht wenn du siehst mein djevojka? Sad smo svi znali da su razumjeli, jer nisu htjeli odgovoriti. Stražar s puškom nije razumio što se događa ili nije znao što da učini po tom pitanju. Izgledao je kao da se više boji mene nego njih. Znao sam da mi nije dopušteno čak ni razgovarati s njima. Claire bi bila voljela da prestanem. Nisam namjeravao. Ništa me ne bi moglo natjerati. Mladi časnik s bojnim odličjima koji je brzo došao, zaustavio se kad je ugledao moje lice. - Radije se držite podalje - čuo sam Claire kako ga je upozorila. I ja sam na sebmao bojna odličja, uključujuć Brončanu zvijezdu koju sam zaradio u Francuskoj kad sam upucao tenk Tigar s tipom po imenu David Craig. Mislim da mi je taj časnik čitao misl bio dovoljno pametan da mi se makne s puta. Izgledao sam službeno i govorio odlučno kao sam vrag. Moj njemački sve ih je zbunio, i ja sam se pobrinuo da ga govorim glasno. - Antuiortel - rekao sam. - Du verstehst was ich sage? - Ich verstehe nicht. - Wir haben nicht gelacht. - Keiner hat gelacht.


- Otto, ti lažeš - rekao sam mu na njemačkom. - Ti dobro razumiješ i ti se jesi smijao. Gustav, sag mir, Gustav, was du sagen - pokazao sam na Claire. - Uber meine Frau hier? Beide lachen, was ist so komisch? - Još nismo bili vjenčani, ali rado sam ubacio da mi je žena, samo da malo zategnem šarafe. - Ona je moja žena - ponovio sam, na engleskom, da časnik čuje. - Što si loše rekao o njoj? - Ich habe nichts gesagt. Keiner hat gelacht. - Sag mir! - naredio sam. - Ich habe es vergessen. Ich iveiss nicht. - Gustav, du bist auch ein Liigner, und du uiirst gehen zu Ubile fiir deine Liige. U pakao ćete obojica zbog vaše laž vaših prljavih riječi o ovoj mladoj dami, ako vas i ja sam tamo budem morao otjerati. Sad. Schaufeln hinlegen! Pokazao sam. Spustili su pitomo lopate i čekali. I ja sam čekao. - Schaufeln aufheben! - rekao sam, bez smiješka. Jadno su se ogledali oko sebe. Podigli su lopate i stajali ne znajući što bi s njima. - Dein Name ist Gustav? - rekao sam nakon još pola minute. - Dein Name ist Otto? Jawohl? Du bist von Miln-chen? Und du bist von... ach wo! - nije me zanimalo odakle je k vragu on. - Mein Name ist Rabinouiitz. Lewis Rabi-nowitz. Ich bin Lewis Rabinouiitz, s Coney Islanda, iz Zapadne dvadeset i pete ulice, između Željezničke avenije i Mermaid avenije, bei Karussell, vrtuljka na promenadi -osjećao sam kako mi kuca puls u palcima kad sam izvukao svoje pločice da ih natjeram da pogledaju to slovo Z, da budem sasvim siguran da znaju o čemu govorim kad sam im slijedeće rekao na jidišu. - Und ich bin ein Yid - a onda na njemačkom: - Ich bin Jude, judisch. Verstehst Du jetzt? - Nisu više bili tako preplanuli, i nisu izgledali tako snažni. Osjećao sam se najmirnij nikad sigurniji u sebe kao LR, Louie Rabinovvitz s Coney Islanda. Više se nije trebalo boriti s njima. Progovorio sam sa svojim osmijehom punim mržnje, za koji Claire kaže da izgleda gore od kosturovog i kao mrtvačka grimasa. - Jetzt... noch einmal - Spustili su lopate kad sam im to rekao i ponovno ih podignuli kao da sam ih savršeno uvježbao. Pokazao sam na Claire. - Hast Du schlecht gesagt wie als er hat gesagt wie Du gesehen Dame hier? - Nein, mein Herr. - Hast Du mitgelacht als-er hat gesagt schlecht? - Nein, mein Herr. - Opet lažete, obojica, mate sreću da lažete, jer bih vam obojici slomio vrat da ste mi rekli da ste se smijalli nešto loše rekli. Geh zur Arbeit - okrenuo sam se od njih s gađenjem. - Kaplare, opet su vaši. Hvala za priliku. - Lew, to nije bilo lijepo - rekla je prvo Claire. Časnik je progovorio. - Narednice, to vam nije dopušteno. Nije vam dopušteno da s njima razgovarate na taj način. S poštovanjem sam salutirao. - Ja znam pravila Ženevske konvencije, kapetane. Ja sam tamo bio ratni zarobljenik, gospodine.


- Sto je to sve bilo? - Pogledali su moju zaručnicu, gospodine, i rekli nešto prljavo. Ja sam se tek vratio. Nisam još u redu u glavi. - Lew, i nisi u redu u glavi - počela je Claire čim smo bili sami. - Sto bi bilo da nisu učinili što sm rekao? - Smiri se, curice. Učinili su što sam im rekao. Morali su. - Zašto? Sto bi bilo da te stražar zaustavio? Ili onaj časnik? - Ne bi mogli. - Kako si znao? - Samo shvati. - Zašto nisu mogli? - Kažem t moraš mi vjerovati. Neke stvari se događaju onako kako ja kažem. Ne pitaj me zašto. Meni je to jednostavno. Oni su te uvrijedili, i time su uvrijedil mene, i morao sam im staviti do znanja da to ne mogu činiti. Nije im dopušteno - bili smo već zaručeni. - Ti si moja zaručnica, n'est-ce pas? Moja Fraulein. Naljutio bih se na bilo koga tko te pogleda i kaže nepristojnu primjedbu, kao i moj otac i moja braća, da vide bilo kog tipa da ti se ikad smijulji kao oni, ili nekoj od mojih sestara. Dosta brbljanja, moja draga. Hajde da se vratimo u bolnicu. Da se oprostimo od Hermana the Germana. - Lew, dosta je već Hermana. Ja ću čekati dolje i popiti sok ako ti misliš da moraš ponovno proći kroz sve to s njim. Meni to nije smiješno. I I - Ti još uvijek ne želiš vjerovati, dušo, ali ni meni to nije smiješno. Ne radim to zato s njim. Problem s Claire tada, rekli su mi Sammy i Winkler, bio je u tome da je imala velike grudi. A problem sa mnom bio je da sam brzo postao ljubomoran i bio spreman gotovo ubiti bilo kog drugoga tko ih je primijetio, i Sammvja i Winklera. Tako smo se nas četvorica otišli prijaviti toga dana i sva četvorica smo se vratili. Alrvinga Kaisera iz zgrade do nas ubila je topnička paljba u Italij nikad ga više nisam vidio, a i Sonny Bali je ubijen na isti način. Freddy Rosen-baum izgubio je nogu, a Manny Schvvartz još uvijek hoda okolo s kukama na umjetnoj ruc nije više baš s time presretan, a Solly Moss je pogođen u glavu i od tada ne čuje i ne vidi baš jasno, i, kao što je Sammy jednom spomenuo gledajući unatrag, to se čini kao veliki broj gubitaka za samo nekoliko ulica u dosta malom dijelu dosta malog kvar-ta, tako da je puno drugih drugdje moralo također biti ubijeno ili ranjeno. I ja sam to mislio. Ali taj dan kad smo nas dvojica otišli nismo mislili da će stvarno biti opasnostli gubitaka. Išli smo u rat i nismo znali što je to. Većina nas se oženila mlada. I nitko od nas tad nije znao za razvod. To je bilo za kršćane, za bogate o kojima smo čitali u novinama, koji bšli u Reno, u Nevadi, na šest tjedana, jer je tamo to išlo lakše. I za nekoga kao Sammvje-vu Glendu i njenog švrljajućeg prvog muža, koji se jako volio igrati uokolo i boljelo ga je dupe tko to zna. Sad se čak i jedna od mojih kćeri razvela. Kad sam prvi put čuo da se taj brak raspada htio sam isti čas pojuriti za svojim bivšim


zetom zmustz njega golim rukama sporazum o podjelmovine. Claire me ušutkala i odvela na Karibe da se ohladim. Sammy Singer bio je jedini kog sam znao da je čekao, a onda je oženio svoju shiksu s troje djece i svijetlosmeđom, gotovo plavom, kosom. Ali Sammy Singer je uvijek bio malo različit, nizak i različit, tih i mnogo je mislio. Bio je čudan i otišao je na fakultet. Ja sam bio dovoljno pametan i fakultet bi msto bio plaćen po zakonu o bivšim vojnicima, ali sam već bio oženjen mao sam pametnijeg posla nego da još idem u školu, i više mi se žurilo da nekamo stignem. To je još jedan razlog zašto nikad nisam volio Johna Kennedvja ili bilo koga oko njega kad je skočio na svjetla pozornice i počeo se ponašati kao glumac koji se predobro zabavlja. Mogao sam prepoznati čovjeka kojemu se žuri. Kad je ustrijeljen, trepnuo sam, rekao šteta, vratio se na posao isti dan, i pripremio se da počnem ne voljeti Lvndona Johnsona, kad sam imao za to vremena. Ne volim seronje i ljude koji puno pričaju, a to je ono što predsjednici rade. Jedva da još i čitam novine. Čak i tada nisam mogao shvatiti zašto bi dečko kojma mozga, kao Sammy Singer, htio ići na fakultet samo da bi studirao stvari kao što je engleska književnost, koju je mogao čitat u slobodno vrijeme. Kad sam imao trinaest godina i bio spreman za srednju školu, ušao sam u brooklvnsku Tehničku srednju školu, što tada baš nije bilo jednostavno, i bio sam dobar u predmetima kao što su matematika, mehaničko crtanje i u nekim od prirodnih predmeta, u što nisam ni sumnjao da neću biti. A onda sam zaboravio otprilike sve osim aritmetike kad sam izašao i krenuo raditi za svog oca u ropotarnici sa svojim bratom i jednim od šogora, koji je živio s mojom najstarijom sestrom u suterenskom stanu naše četveroobiteljske cigle-ne kuće s trijemom koju je obitelj već posjedovala. Aritmetiku sam valjda najviše koristio u kartanju, u licitiranju granju, gdje sam se prilično dobro držao u igrama na promenad plaži sa gotovo najboljim Zidovima iz starog svijeta iz Rusije i Mađarske i Poljske i Rumunjske, koji su pričal pričal pričali, čak i kad su igrali, o kartama i židovskim novinama, i o leru, kojeg sam rano mrzio, toliko rano kao i oni, i Staljinu, Trockom, Mussoliniju, i Fran-klinu Delanu Rooseveltu, kojeg su voljeli, pa sam ga i ja volio. Kladim se da na Coney Islandu nikada nije bilo nijednog židovskog glasača za bilo kojeg republikanca, osim možda mog šogora Phila, koji je uvijek bio protiv svega za što su svi oko njega bili, i još uvijek jest. Moj otac baš nije imao visoko mišljenje o mom kartaškom geniju. Kad sam ga pitao kako da drukčije potrošim vrijeme kad ne radimo, nije znao. Kad nešto ne bi znao, nije o tome htio govoriti. U vojsci se nije igrala moja igra, pa sam zarađivao novac na ajncu, pokeru i kockama. Gotovo sam uvijek pobjeđivao jer sam uvijek znao da hoću. Kad nisam osjećao da ću pobijediti, rijetko sam grao. Kad sam izgubio, to nije bilo puno. Začas sam mogao raspoznati ako je bilo igrača koji su jednako dobri kao i ja maju sreće, i znao sam čekati. Sad koristim svoju matematiku da računam sniženja, troškove, porezne olakšice, i margine profita, i mogu računati a da čak i ne osjećam da mislim, kao što moj računovođa ili blagajnice mogu sa svojim kompjutorima, i otprilike isto tako brzo. Nisam uvijek u pravu, ali gotovo nikad nisam u krivu. S idejom o mjerenju kućnog lož ulja za građevinare i prodavače zemljišta, čak i kad sam pronašao brojilo koje bi odgovaralo, nisam baš bio siguran. S mjerenim uljem ne bi bio potreban spremnik za


gorivo za svaku kuću u naselju, a kompanija koja posjeduje brojilo tamo bi prodavala ulje. Almao sam osjećaj da ću uvijek imati problema s tim da me ljudi u velikim naftnim kompanijama ozbiljno shvate, i taj problem sam mao i oni me nisu ozbiljno shvatili. Kad bismo se sastali ja nisam bio svoj. Nosio sam odijelo s prslukom mao sasvim drukčiji karakter, jer sam imao osjećaj da im se moj ne bi svidio. Nije im se baš sviđao ni taj koji sam koristio. Bio sam izvan svoje klase i znao sam to u onom času kad sam pokušao ući u njihovu. Bilo je granica, i od početka sam znao da nebo nije moja. Rat je puno pomogao, čak i meni, s građevinskim procvatom i nestašicama materijala za gradnju. Zarađivali smo novac na zgradama predviđenim za rušenje i u prvom požaru luna parka odmah poslije rata kad su mi namjestili kilu i ja sam se vratio u ropotarnicu i bio opet jak kao bik. Shvatio sam da još uvijek volim težak i naporan rad sa svojom braćom i šogorom i starim. Smokevja Rubina i crnca više nije bilo, ali smo imali druge kad smo ih trebali, i dva kamiona i još jedan koji smo iznajmljivali na tjedan. Mrzio sam prljavštinu, mrzio mast i otpatke, i smrad plijesni s oceana u novinama iz kanti za smeće na plaži, koje bi ulični smetlari donosili da prodaju na svojim kolicima koja su gural vukli. Bojao sam se prljavštine i zraka koji smo udisa-li. Bojao sam se buba. Stare novine ponekad bi stizale s mrtvim rakovima i grumenima školjki sa pijeskom i morskom travom i korama od naranče i ostalim vrstama smeća, i njih smo stavljali na sredinu velikih bala papira koje smo još uvijek vezivali žicom vlastitim rukama i kliještima. Sada postoje strojevi za vezanje novina u bale, podučio nas je VVinkler kao glas iskustva jednog od onih dana kad nije imao pametnijeg posla nego da nas dode gledati kako radimo kao mazge i visjeti okolo dok ne završim. Winkler je znao naći strojeve za sve, i to iz druge ruke. Najaktualnije strojeve, volio ih je zvati. Nisam bio siguran što to znači. VVinkler je pronašao svoje najnovije strojeve da izreže višak vojnog avijacijskog filma na veličinu za potrošačke kamere i planirao je zaraditi svoje prve milijune radeći to prije nego što se Eastman Kodak opametio zbacio proizvode za cijelu populaciju i ponovno preuzeo tržište. Ljudi su se ženil dobivali bebe, i htjeli su slike beba. - Pusti ti mašine, neću ja tvoje mašine - stari je gunđao na Winklera, škrgućući zubalom i govoreći s debelim polj-sko-židovskim naglaskom koji Claire jedva daje i čula prije nego što je počela hodati sa mnom i spavati u sobi moje druge sestre. Nitko nam pod tim krovom nije dao da budemo zajedno. Ona je bila Židovka iz unutrašnjosti, gdje su stvari bile drukčije nego na Coney Islandu, i oboje njezinih roditelja rodilo se u ovoj zemlji, što je također bilo različito. Sreli smo se kad su iznajmili u Sea Gateu jednog ljeta, radi plaže i oceana - imali smo jednu od najboljih plaža i oceana za plivanje kad nije bio prljav od kondoma i ostalih stvarz WC-a velikih prekooceanskih brodova koji bi uplovili u luku gotovo svaki dan, ilz kanalizacije. Kondome smo zvali »coneyislandska bijela riba«. Smeće i sve ostalo stoje uokolo plutalo zvali smo »Pazi!«. Imali smo drugo ime za kondome. Zvali smo ih vreće govana. Sad tako zovemo one pizde u Washingtonu. Kao Noodlesa Cooka, i možda onog novog u Bijeloj kući. - Imam ja svoje vlastite strojeve, ova dva - rekao je stari, i napeo mišice i nasmiješio se. Mislio je na svoja ramena i ruke. - I još tri stroja upravo ovdje - mislio je na mene i mog brata i mog šogora. - A moji strojevi su živ ne koštaju toliko. Vuci, vuci - vikao je. - Ne stoj tamo, ne slušaj ga. Moramo izrezati cijev onda donijeti bojlere.


I on i njegova tri živa stroja vratili su se na posao s našim kukama za bale i dugim kliještima i tankim čeličnim prutovima da se povuku i uviju u čvorove, dok smo oč jaja držali na sigurnom u slučaju da žica pukne. Bacali smo jednu balu navrh druge, gdje su se obje tresle i drhtale, na način za koji je Claire mislila da je seksualan, rekla mi je, kao veliki momak kao ja koji se baca na djevojku kao što je ona. Starome se Claire odmah svidjela, od vremena kad se počela pojavljivati u ropotarnici da gleda i pomaže tako da ja ranije završim kad smo imali spoj, i jer je dosta vremena provodila razgovarajući s mojom majkom, s kojom više nije uvijek bilo lako razgovarati. Zamatala je male poklone koje je donosila za rođendane i praznike. Zamatala? Claire je bila prva osoba koju smo znali koja je zamatala poklone. Prije nego što se Claire pojavila, tko je u cijeloj velikoj obitelji, u cijelom svijetu Coney Islanda, znao za zamatanje poklona? Ili za kristalne servise? Nitko u obitelji nije bio siguran što je to kristalni servis, ali ja sam znao da ga želim čim ga želi Claire, i razgovarao sam o našem kristalu s uspješnim Talijanom po imenu Rocky od kojega sam kupovao stvari. Rocky me volio i volio je kako Claire s njim otvoreno razgovara, i nakon što smo se obojica odselil odvojeno ušli u kupovanje zemljišta i gradnju kuća, ponekad bismo radili stvari jedan za drugoga. Rocky je volio djevojke, blondine i crvenokose s puno šminke i visokim petama i velikim grudima, i jako je poštovao supruge, kao Claire i svoju vlastitu. Njezin otac je bio mrtav, i moj otac je od početka zabranio da ikad spavam u njihovoj kući, čak i kad joj je majka kod kuće. - Slušaj, Louie - moj otac, Morris, mije rekao. - Dobro me slušaj. Ta djevojka je siroče. Nema oca. Oženi je ili je ostavi na miru. Ne šalim se. Odlučio sam je oženiti, i otkrio sam, kad sam mislio o tome, da hoću da mi žena bude djevica. Bio sam iznenađen, alspostavilo se da sam takav tip. Morao sam priznati da sam svaki put kad sam nagovorio curu da dođe k menmao o njoj kasnije barem malo niže mišljenje, iako sam obično s njima htio to ponovno obaviti. I čak šest godina kasnije, kad je Sammy oženio Glendu s njezino troje djece, nisam se mogao prisiliti da shvatim kako ijedan muškarac poput njega ili mene može oženiti curu koju je netko drugi jebao, naročito netko tko je još živ, i to više nego jednom, i više od jednog tipa. Znam da je to čudno, ali se ispostavilo da sam takav. I još uvijek jesam, jer postoje stvari o moje dvije kćeri oko kojih se Claire i ja više ni ne pokušavamo svađati. Ne bi mi vjerovale kad bih im rekao da im je majka bila djevica sve dok se nismo oženili. A Claire me natjerala da se zaku-nem da to više nikada nikome neću reći. Obično bih se povlačio pred Clairenim temperamentom, ali nikad iz straha. Nisam se bojao u vojscli zatvoreničkim logorima, čak niti u vatrenim okršajima ili topničkoj baražnoj paljbi kad smo napredovali kroz ostatak Francuske i Luksemburga i unutra prema njemačkoj granici, čak niti kad sam pogledao sa snijega nakon velikog prosinačkog iznenađenja i ugledao one njemačke vojnike s čistim puškama i lijepim novim bijelim odorama i cijela grupa nas je uhićena. Ali bojao sam se štakora u ropotarnici. I mrzio sam prljavštinu, naročito kad sam se vratio nakon rata. Čak i miš u kutu bio bi dovoljan da mi pozlli da se počnem tresti čitavu minutu, kao


sad kad okusim zelene jabuke svoje majke ili se toga samo sjetim. A kad sam konačno otvorio vlastiti biznis u gradu više od dva i pol sata vožnje od naše kuće u Brooklvnu, najbolja lokacija koju sam mogao naći bila je zgrada bankrotirane tvornice mišolovki blizu ranžirnog kolosjeka željezničke postaje za prijevoz tereta, a sad je i tu bila hrpa miševa. Dan za danom gadila bi mi se prljavština ispod mojih noktiju, i sramio sam se. Svi smo se sramili. Ribali smo se kad bismo završili hladnom vodom iz šmrka, što je bilo sve što smo tamo imali. To bi trajalo možda sat vremena. Čak i zimi sapunali bismo se spiralz šmrka s tvrdim industrijskim četkama i sapunom od lužine. Nismo htjelzać doći kući sa svom tom nečistoćom na nama. Mrzio sam crno ispod noktiju. U Atlanti u vojsci otkrio sam manikiranje -zajedno s koktelom od rakova i filet mignon odreskom - a u Engleskoj sam ponovno pronašao manikuru, a u Fran- I I cuskoj, dok smo napredovali, dao sam da me manikiraju gdje god sam mogao. A kad sam se vratio na Coney Island nisam htio bez toga. I nikad nisam bio bez toga. Čak i u bolnici, kad se najgore osjećam, još uvijek se brinem za svoju čistoću, a manikura je jedna od stvari za koje se uvijek pobrinem da ih dobijem. Claire je već znala za maniku-re. Nakon ženidbe to nam je bio dio predigre. Ona je voljela i pedikiranje, i da joj se češkaju leđa i masiraju stopala, a ja sam volio držati njezine prste na nogama. Vozio sam dobar auto čim sam imao novca za njega i kupio još jedan dobar za Claire kad sam imao novca za to, i nismo više moralzlaziti na spojeve u firminom kombiju, a kad sam otkrio šivana odijela nisam više htio odijevati ništa drugo. Kad je Kennedy postao predsjednik ispostavilo se da nam odijela radsti dućan u New Yorku, ali morao sam priznati da nikad nisam tako dobro izgledao u svome kao on u svome. Sammy je uvijek govorio da se ne znam odijevati, a to je govorila i Claire, i možda imaju pravo, jer nikad nisam obraćao puno pažnje na stvari kao što su boje i stil i prepuštao sam krojačima da to izaberu za mene. Ali znao sam dovoljno da znam kako se uvijek osjećam sjajno kad hodam u šivanom odijelu koje je stajalo preko tristo dolara s porezom, a moglo je koštat do petsto. Sad su preko tisuću i pol i čak do dvije tisuće, ali mi je još uvijek svejedno, i sad ih imam više nego što ću ikada imati vremena nositi, jer mi se težina stalno mijenja između remisija, a uvijek volim izgledati najurednije što mogu u odijelu i manikiran svaki put kad se odjenem zađem. Nosio sam pamučne košulje, samo pamuk. Nikakav najlon, nikakav poliester, nikakav materijal koji se ne gužva, nikad ništa što se ne mora glačati. Ali nikakav egipatski pamuk, nikada, ne nakon Izraela i rata 1948. Kad su Milo Minderbinder i njegova M&M poduzeća krenuli u egipatski pamuk, prestao sam prodavati njihove M&M zahodske školjke i umivaonike u svom vodoinstalaterskom biznisu i njihov građevni materijal u svom skladištu. Winkler zna da mi se to ne sviđa, ali on još uvijek kupuje Minderbinderov kakao u zrnu za čokoladne uskrsne zečiće koje radi, ali mh bacimo kad ih pošalje na poklon. Otkrio sam sir kad sam otkrio Karibe, francuski sir. Volio sam francuske sireve od dana kad sam ih pronašao. A Martinique i Guadeloupe i kasnije Saint Barts postala su naša omiljena mjesta za odmor na Karibima zimi. Zbog sireva. Nisam bio lud za Europom. Otišao sam jednom u Francusku i jednom u Španjolsku taliju i nikad se nisam htio vratiti ni u jedno mjesto


gdje se ne govori moj jezik i gdje nisu imali dobru predodžbu o vrsti osobe kakva sam mislio da jesam. I onda jednog dana na Saint Bartsu, dok sam se sjajno zabavljao s Claire nakon što smo upecali dvije zgodne parcele u Saint Maartenu za nešto što sam znao da će se pretvoriti u vrlo dobru cijenu, pojeo sam komad sira koji sam uvijek volio na komadu kruha koji sam također volio, Saint Andre sir, mislim da se sjećam da je bio, a malo kasnije osjetio sam kako se diže okus zelenih jabuka koji nikad nisam zaboravio, goreći, kiseli okus kojeg sam se sjećao odavno kad sam bio bolestan kao dijete, i bojao sam se da se nešto što nije dobro možda događa u meni. I vrat mi je bio ukočen, debelo otečen. Sammy bi rekao da tanko otečen ni ne može biti. Tome se sad mogu smiješiti. Bilo je to nešto više od loše probave. Do tada mi gotovo nikada nije bilo zlo, bez obzira na to koliko bih jeo ili pio, i mislim da se nikada nisam osjećao drukčije nego dobro kao odrastao čovjek. U vojsci mi je često bilo hladno i bio sam prljav i htio sam više sna i bolju hranu, ali mislim da se nikad nisam osjećao drukčije nego siguran i zdrav, ili da će mi se ikada dogoditšta loše i neobično. Čak i kad je onaj snajper pogodio kaplara po imenu Hammer u glavu dok smo stajali kraj izvidničkog džipa i razgovarali jedan s drugim tek stopu udaljeni. Grad je izgledao čist, to mi je on raportirao, i bio je siguran da možemo krenuti u njega. Nije me iznenadilo što se to dogodilo njemu, a ne meni. Nisam osjećao da je to samo dobra sreća. Osjećao sam da se to moralo tako dogoditi. - Zlato, hajde da se sutra vratimo - rekao sam Claire, kad sam osjetio taj stari, bolesni okus zelenih jabuka kako buja, a kasnije sam joj ispričao nekakvu glupost kad smo se vratili u sobu i ponovno obavili ono jedno s drugim. - Sjetio sam se nečega što moram obaviti u Nevvburghu što bi moglo ispasti prilično dobro za nas. Osjećao sam se dobro nakon zajedničkog seksa i čak nakon što smo se vratili kući. Ali da budem siguran, svratio sam k doktoru. Emil je pogledao i ništa nije pronašao. Još uvijek ne znam je li trebao bolje tražiti, ili bi li to išta promijenilo. Emil bi lako mogao vjerovati da to što sam imao na otoku nije ono što imam sad. Ne bojim se ljudi, ali se sve više bojim zelenih jabuka. Prvi put što se sjećam da sam se u životu razbolio, majka mi je rekla da sam bolestan jer sam pojeo zelene jabuke koje je držala u zdjeli da ih ispeče ili skuha s nečim. Ne znam jesam lh stvarno bio pojeo. Ali svaki put kad sam se ponovno tako razbolio i bilo mi je zlo i povraćao sam, od mumsa, od vodenih kozica, jednom od angine, ona bi okrivila zelene jabuke, i uskoro sam joj počeo vjerovati, iako nisam bio pojeo nikakve zelene jabuke, jer je okus povraćanja uvijek bio isti. I još uvijek to vjerujem. Jer svaki put kad mi je zlo u želucu, prije zračenja ili kemoterapije i tijekom zračenja ili kemoterapije i nakon zračenja ili kemoterapije, osjećam okus zelenih jabuka. Osjetio sam svoje zelene jabuke s operacijom svog duplog bruha. A kad mi je stvarno bilo loše po prvi puta dok sam vozio natrag s vikenda u Sammvjevoj kući na Fire Islandu s nekolicinom Sam-mvjevih živahnih prijatelja iz Time-a i osjetio da mi vrat natiče tako da nisam mogao okrenuti glavu i vozit onda sam se gotovo onesvijestio nad upravljačem i povratio odmah pokraj auta i počeo brbljati sam sa sobom pomalo de-lirično, brbljao sam o zelenim jabukama, rekla mije Claire. A klinci odostraga u karavanu, tad smo imali samo troje, isto su to rekli. Rekli smo ljudima koji su se pitali zašto smo se tako kasno vratili kući da sam bio samo pokvario želudac, jer mislili smo da se o tome i radi. Kasnije smo rekli da je to angina. Onda mononukleoza. Onda tuberkuloza žlijezda. Kad sam doživio svoj prvi pravi kolaps sedam


godina poslije i bio u bolnici u gradu, a Claire je rekla Glendi što to stvarno jest, ispostavilo se da su ona i Sammy to već znalli nagađali. Glenda je imala iskustva s bivšim mužem s drugom vrstom raka, a Sammy je, kao što smo znali, pametan jer svaki tjedan čita Time. Claire nikad nije upoznala obitelj kao što je bila naša, s brooklynskim naglaskom i židovskim naglaskom mojih mame i tate, niti je izašla s momkom poput mene, koji ju je oteo nekom drugom na duplom spoju na neviđeno i bio u stanju učiniti sve što je htio, i čija je budućnost bila u smeću. Nije mi se sviđalo ovo zadnje, ali to nisam pokazao sve dok nismo već bili u braku. - Nema budućnosti u smeću, jer njega ima previše -Winkler bi nam rekao prije svog prvog poslovnog neuspjeha. - Louie, višak je uvijek loš. Ekonomija treba nestašice. To je ono što je tako dobro u monopolima - oni smanjuju ponudu onoga što ljudi žele. Ja praktički za badava kupujem Kodakov višak vojnog avijacijskog filma koji nitko ne želi jer ga ima previše, i pretvaram ga u običan film u boji koji nitko nema. Svi se žene maju bebe, čak i ja, i svatko želi slike u boj ne može dobiti dovoljno filma. Eastman Kodak je bespomoćan. To je njihov film, zato ne mogu spustiti kvalitetu. Ja koristim Kodakovo ime, i ne mogu mi se približiti u cijeni. Prva narudžba koju sam dobio kad sam odaslao svoje dopisnice bila je od Kodaka za četiri role filma, tako da otkriju što ja to radim. On i Eastman Kodak uskoro su otkrili da vojni avijaci-jski film, koji je bio dobar na visini od deset tisuća stopa, ostavlja zrnaste mrlje na bebama i nevjestama, i on se vratio vožnji kamiona za nas u dane kad smo ga trebali prije nego što je počeo praviti uštipke s glazurom od meda ili čokolade za prvu od pekarni u koje je ušao prije nego što je preselio u Californiju i kupio prvu od svojih tvornica čokolade koje isto nisu radile. Dvadeset godina sam mu s vremena na vrijeme doturivao novac i nikada nisam rekao Claire. Dvadeset godina, Claire je slala novac kad su ga trebal nikad nije rekla meni. Prije nego što sam izašao iz vojske, Claire, još uvijek samo klinka, razgovarala je ozbiljno sa mnom o ponovnom odlasku u vojsku jer joj se sviđala mogućnost da putuje. - Ti se sigurno šališ - rekao sam joj, nakon što sam se vratio iz Dresdena i ležao u bolnici nakon mojih operacija. - Nisam blesav. Putovati kamo? U Georgiju? Kansas? Fort Sili, Oklahomu? Nema šanse. Claire je pomagala u ropotarnici s telefonom i poslovnim knjigama kad je moja starija sestra Ida morala biti kod kuće s majkom. A pomagala je i s mojom majkom kad je Ida morala biti u dućanu. Mogla ju je nasmijati više nego što smo mi mogli. Stara dama postajala je sve čudnija i čudnija zbog nečega što nam je doktor rekao da je stvrdnjavanje arterija glave, što je normalno u njezinim godinama, rekao je, i što sad mislimo da je vjerojatno bila Alzheimerova bolest, o kojoj sad možda isto mislimo da je prirodna, kao što Dennis Teemer misli o raku. Claire još uvijek nije baš nešto u matematici, i to me sad brine. Zbrajat oduzimati zna, naročito nakon što joj daš ručni kalkulator, pa čak i malo dijelit množiti, alzgubljena je s razlomcima, decimalnim brojevima i postocima i ne razumije aritmetiku poskupljenja, sniženja i kamata. Tada je svejedno bila dovoljno dobra za računovodstvo, i to je otprilike sve što je stari htio da ona radi nakon onog vremena kad je počela ubacivati komade mjed bakra u zadnje bale


papira tog dana da pomogne da ranije završimo. Stari to nije mogao vjerovati, i kad je zastenjao, to je potreslo zidove i vjerojatno natjeralo sve naše štakore i miševe i žohare da u panicskoče na McDonald aveniju. - Pokušavam pomoći - ispričala se. - Mislila sam da hoćete da bale budu teže. Ja sam se glasno nasmijao. - Ne s mjedi. - S bakrom? - upitao je moj brat sto se nasmijao. - Tchotchkeleh, gdje su tebe učili? - stari ju je upitao, škrgućući svojim zubalom, s drukčijim zvukom nego kad je bio veseo. - Bakar, mjed također, prodaje se po četrnaest centi po funti. Novine se prodaju za bubkes, za ništa po funti. Sto više vrijedi? Ne moraš ići na Harvard da to izra-čunaš. Evo, tchotchkeleh, sjedni ovdje, mala moja, i napiši brojeve i reci tko mora nama dati novce, a kome moramo mi platiti. Ne boj se, već ćeš tći na ples. Louie, dođi ovamo. Gdje si našao tu malu igračkicu? - uzeo je moju ruku u taj svoj zahvat i povukao me u kut da razgovara nasamo sa mnom, crvenog lica, velikih pjega. - Louie, dobro slušaj. Da mi nisi sin, a da mi je ona kći, ne bih joj dao da izlazi s tummlerom kao što si ti. Ne smiješ je povrijediti, nimalo. Nije ju bilo lako prevariti kao što je on mislio, iako sam vjerojatno bio mogao s njom učiniti sve što sam htio. Od sestrične iz blizine čula je o dečkima s Coney Islanda i njihovim društvenim klubovima, kako bi otplesali s tobom do stražnje sobe s vratima i kaučima i tako brzo te skinuli da se nisi mogla vratiti a da se ne sramiš, sve dok im nisi dala barem malo od onoga što su htjeli. Kad je rekla da neće tamo sa mnom prvi put, jednostavno sam je podigao dok smo još plesal otplesao je okolo niz hodnik u našu stražnju sobu samo da joj pokažem da to nije uvijek istina, ne sa mnom, ne tada. Ono što joj nisam rekao jest da sam već bio tamo s drugom curom oko sat ranije. Bila je zaista slaba u aritmetici, ali sam uskoro otkrio da je bolje da poslovne stvari ostavim u njenim rukama nego da ih ostavljam bilo kome od moje braće ili mojih partnera, a uvijek sam imao povjerenja u svoju braću i u svoje partnere. Koliko znam, nitko me od njih nikada nije prevario, i mislim da nitko od njih to ne bi bio ni htio, jer sam uvijek birao ljude koji su velikodušn vole se smijat piti kao i ja. Claire je imala dobre noge i ta divna prsa, i još uvijek ih ima. Primijetila je prije nego što sam ja primijetio da gotovo svi talijanski građevinari s kojima smo poslovali uvijek dolaze na sastanke na terenu s djevojkama koje su bile raskošne blondine ili crvenokose, a ona bi pomogla tako što je obojila kosu svjetlije kad sam je poveo sa sobom na nešto možda važnije nego inače. Nakitila bi se bižuterijom i razgovarala sa svima, muškarcima i djevojkama jednako, na njihovom jeziku. - Uvijek ovo nosim kad sam s njim - rekla bi s pomalo umornim podrugljivim pogledom o vjenčanom prstenu koji je nosila, i o otvorenom V-izrezu haljine ili kostimu koji je izabrala da odjene, i svi bismo se smijali. -Nemam vjenčani list sa sobom da to dokažem - odgovorila bi kad god bi je tko pitao jesmo li stvarno vjenčani. Prepustio bih te odgovore njoj i uživao u njima, i ponekad, ako je sklopljen dobar posao a ručak se produžio, proveli bismo ostatak popodneva u lokalnom motelu i uvijek otišli prije večeri. - On se mora vratiti kući - bio je način kako bi ona to formulirala. - Ni on ne može ostati ovdje cijelu noć. - U restoranima, noćnim klubovima i hotelima uvijek je bila


sjajna u počinjanju konverzacija u ženskom WC-u i namještanju cura za bilo koje tipove s nama koji nisu imali nijednu, a htjeli su. I primijetila je prije mene ono što sam počinjao imati na umu za jednu visoku plavokosu Australku jednog od talijanskih građevinara, živahnu, veselu curu s bijelom šminkom i visokim petama i još jednim sjajnim parom sisa, koja nije mogla biti mirna od silne želje da pleše iako nije bilo glazbe, i koja je stalno pravila otvorene viceve o zločestim igračkama koje je imala na umu za proizvođače igračaka za koje je radila. - Ona ima cimericu - tip mi je rekao a da nije pomaknuo usnama. - Ona je medicinska sestra i komad. Obje su voljne. Mogli bismo zajedno izaći. - Ja hoću ovaj kolačić - rekao sam tako da ona to čuje. - I to je OK. Ja ću se okušati sa sestrom - rekao je, i ja sam znao da se ne želim družiti s njim. Nije vidio da se ja zabavljam šarmirajući je, ne dobivši je na poklon. Claire je sve to pogodila. - Ne, Lew, to ne - stavila mi je do znanja za sva vremena, čim smo ušli u auto. - Nikada, ne, ne kad ja to vidim. Primio sam poruku, i nikada to više nije vidjela, koliko ja znam. A u bolnici u Fort Dixu, suočila se sa mnom preko Hermana the Germana. Znao sam daje ona prava za mene, nakon što sam se ohladio i prestao dinstati. - Tko se ovdje brine za tebe? - htjela je znati, na jednom od svojih posjeta vikendom iz grada. - Sto radiš kad ti nešto treba? Tko dođe? Bio bih očaran da joj pokažem, uvjerio sam je. A onda sam zaurlao - Herman! - čuo sam preplašene korake posilnog prije nego što sam mogao zaurlati po drugi put, i onda je moj Herman German stajao tu, mršav, sramežljiv, zajapuren, nervozan, pedesetak godina star, nikakav arijski super-man junak, nikakav Ubermensch, ne on. - Mein Herr Rabinouiitz'? - počeo je odmah, kao što sam ga naučio da želim. - Wie kann ich Ihnen dienen ? - Achtung, Herman - neusiljeno sam naredio. I nakon što je kucnuo petama i stao u stav mirno, dao sam naredbu koju je razumio. - Anfangen - počeo mi je pričati o sebi. A ja sam se okrenuo prema Claire - Pa, draga, kako si doputovala? I gdje si odsjela? U istom hotelu? Razrogačila je oči dok je čovjek recitirao, i nije mogla vjerovati kad je shvatila o čemu se radi. I nije izgledala zadovoljna. Morao sam se gotovo smijati njezinom komičnom izrazu lica. Herman je izvijestio svoje ime, čin i serijski broj, a onda svoj datum i mjesto rođenja, školsku spremu, radno iskustvo, obiteljsko podrijetlo i situaciju, i sve ostalo što sam mu rekao da hoću od njega svaki put kad sam ga pozvao u stav mirno i tražio da mi ponovno počne pričati o sebi. A nastavio sam čavrljati s Claire kao da ga ne vidim i kao da me nije briga. - Da ti kažem što sam mislio. Neću se ponovno javiti u vojsku, pa zato to možeš zaboraviti. Stari će me možda ponovno neko vrijeme trebati u ropotarnici. Claire nije mogla odlučiti na koga od nas dvojice da obraća pozornost. Ja sam zadržao ozbiljno lice. Soba je utihnula. Herman je završio i stajao je tamo trepćuć znojeći se. - Ah, da - rekao sam ne okrenuvši se, kao da sam ga se upravo sjetio. - Noch einmal. I on je ponovno počeo. - Mein Name ist Hermann Voge-ler. Ich bin ein Soldat der deutschen Armee. Ich bin Backer. Ich umrde am dritten September 1892 geboren und ich bin dreiundfunfzig Jahre alt.


- Lew, prestani, sad je dosta - Claire je konačno prekinula, i bila je jako ljuta. - Prestani! Prestani! Nije mi se sviđalo da tako razgovara sa mnom, pred Hermanom ili bilo kim drugim. Ona vena na mom vratu i vilici počela je kuckati. - Pa mislim da ću opet početi kod staroga - rekao sam kao da je nisam čuo. - Samo da imam nekakvu zaradu dok pokušavam odlučiti što ćemo s nama. - Lew, pusti ga - naredila je. - Ozbiljno to mislim! - Moj otac je uzgajao krave i prodavao mlijeko - recitirao je Herman na njemačkom. - Ja sam išao u školu. Nakon škole sam se prijavio za fakultet, ali nisam primljen. Nisam bio pametan. ! - U redu je - rekao sam joj nedužno, dok je Herman poslušno nastavljao kao prvi put. - To je naučen da radi. Naučili su ga da peče kruh. Ja sam ga naučio da radi ovo. Kad završi, reći ću mu da to ispriča još nekoliko puta, tako da nitko od nas to nikada ne zaboravi. Možemo neko vrijeme živjeti sa starcima u stanu na najgornjem katu. Mi smo najmlađi, pa će nama dati da se penjemo stubištem. Mislim da ne želim gubiti vrijeme da idem na koledž, ne ako se oženimo. Hoćeš li se udati? - Lew, hoću da ga pustiš! To hoću! Upozoravam te. - Natjeraj me. - I hoću. Nemoj me izazivati. - Kako? - Skinut ću se - odlučila je, i vidio sam da to misli ozbiljno. - Ovdje. Skinut ću se. Dosta je! Skinut ću se do gola i skočiti na krevet na tebe, odmah, ako ga ne pustiš. Sjest ću na tebe, čak i s tim tvojim šavovima, čak i ako se otvore. Dat ću da vidi sve što si vidio i ti, pokazat ću mu sve, kunem se da hoću. Reci mu da ide. Znala je kako se ja osjećam, ta lukavica. Kad su bikiniji došli u modu, nisam joj morao reći da ga ne odjene, i konačno sam odustao od toga da razgovaram sa svojim kćerima o njima i jednostavno nisam htio ići na plažu kad su one bile tamo. Počela se otkopčavati. Nastavila se otkopčavati, i otkopčala se još malo. A kad sam ugledao bijeli kombine s velikim dekolteom i čipkom spupčenje tih stvarno velikih grudi, koje nisam htio da ijedan drugi muškarac na svijetu ikada i primijeti, morao sam popustiti. Mogao sam si ju zamisliti kako otvara zatvarač zlazz svoje suknje dok je on još u sobi, i onda podiže svoj kombine, i bojao sam se toga i jednostavno nisam mogao podnijeti pomisao na to, i morao sam zaustaviti Hermana, i učinio sam to kao da sam ljut na njega umjesto na nju, kao daje sve njegova krivnja, ne njezina, ili moja, i rekao sam mu da ide. - OK, dosta, zakopčaj se - bio sam bijesan i na nju. -OK, Herman. Genug. Fertig. Danke schon. Idi sad! Schnell! Mach schnell! Gubi se odavde. - Danke schon, Herr Rabinouiitz. Danke vielmals - tresao se, zbog čega mi je bilo neugodno, zašao je klanjajući se. - To nije bilo smiješno, Lew, ne meni - rekla mi je dok se zakopčavala. - Nisam to činio da bude smiješno - i ja sam se osjećao loše. - Zašto onda? Nisam znao zašto.


Kad je otišao, zapravo sam se osjećao slab prema jadnom starom, i čak sam se potrudio da mu zaželim sreću prije nego što ga otpreme na repatrijaciju. Do tada sam već osjećao sažaljenje za njega. Bio je slab. Čak bi ga i ostali Nijemci smatrali slabim, i u svojim godinama nikada neće postati jak. Već me na neki način podsjećao na Sammvjevog oca, slatkog starog tihog čovjeka srebrne kose, koji bi cijelo ljeto odlazio na dugo kupanje u oceanu čim bi se vratio kući s posla. Sammvja ili njegovog brata ili sestru poslala bi Sammvjeva majka da pripaze na njega i podsjete ga da se vrati kući na vrijeme za večeru. Sammy i ja smo obojica imali sreće. Obojica smo imali stariju sestru, koja se brinula za roditelje na kraju. Sammvjev otac je čitao sve židovske novine, i u njihovoj su kući svi voljeli slušati klasičnu glazbu na radiju. U knjižnici Coney Islanda, Sammy bi za njega rezervirao knjige koje su bile prevedene na jidiš, uglavnom romane, i to uglavnom ruske. Bio je ljubazan. Moj otac nije bio. Moji jedva da su uopće čitali. Ja nikada nisam imao vremena. Na početku, kad je Sammy pokušavao pisati kratke priče i smiješne članke da ih proda časopisima, iskušavao ih je na meni. Ja nikada nisam znao što bih rekao, i drago mi je što je prestao koristiti mene. Sammy je imao tu staru sliku svog oca u odorz Prvog svjetskog rata. Bio je to smiješan mladi momak, kao svi ti vojnici tada, s kacigom koja je izgledala prevelika za njegovu malu glavu, i s plinskom maskom i čuturicom o pojasu. Stari Jacob Singer došao je u ovu zemlju da pobjegne od vojske tamo, a ovdje je opet bio u jednoj. Oči su mu bile blage i nasmiješene i gledale su u tvoje. Sammy ne sretne uvijek tvoj pogled. Kad smo bili mlađ počeli s ljubakanjem, morali smo mu reći da gleda ravno u djevojku koju drž grli, umjesto u stranu. Sammy je sa svojih šezdeset osam godina već stariji nego njegov otac kad je umro. Ja već znam da neću živjeti onako dugo kao moj otac. Sammy i ja živjeli smo u različitim ulicama i naši se roditelji nikada nisu sretali. Osim rođaka, koji su živjeli negdje drugdje i koji bi ljeti došli preko vikenda da provedu dan na plaži, nitko od nas nikada nije pozivao druge obitelji na objed ili večeru. Moj stari nije bio naročito ljubazan ni prema kome izvan obitelji, i prijatelji poput Sammvja i Winklera nisu se osjećali baš ugodno kad su došli k meni, a on je bio kod kuće. Ja sam bio omiljeni sin, kojeg je imao na umu da vodi posao kad bude prestar i da se pobrine da on i sva braća i sestre i njihova djeca imaju od čega živjeti ako to budu trebali a ne mogu pronaći ništa drugo. Rabinowitzi su bili bliski. Ja sam uvijek bio i najbolji vanjski čovjek, govornik, schmeichler, prodavač, schmoozer, ljubazan tip koji bšao od jedne stare zgrade do druge da podmaže nekog jadnog pazikuću koji bi lopatom trpao ugljen u podrumsku peć ili kotrljao kante za smeće van i pitao ga pristojno je li on »nadstojnik« ili »menedžer«. Htio sam razgovarati s »gospodinom« koji vodi posao i bacio bih natuknice o tome na koje bismo sve načine mogli pomoći jedan drugome. Ostavio bih mu posjetnicu koju mi je VVinkler jeftino izradio kod tiskara kojeg je znao, i pokušao uspostaviti kontakt s njim, koji bi vodio do toga da dobijemo stare cijev stare vodoin-stalacije kao što su sudoper zahodske školjke i kade i pokvareni bojleri za paru i vruću vodu u kući, ponekad čak i prije nego što bi se pokvarili. Znali smo ljude koji su sve znali popraviti. Ako se ne bi dalo popraviti, prodavali smo to kao otpad. Otpada će uvijek biti, obećavao bi nam otac kao optimist, dok smo se Claire i ja trudili da se ne smijemo, i uvijek će biti nekoga tko će ti platiti da ga odvezeš i platiti da ga prodaš. Potrudio


se da razgovara s nama oboma kad je razgovarao o novcu nakon što sam se ja vratio. Sada kada nisam više bio dijete, podigao bi mi plaću na šezdeset dolara tjedno, gotovo duplo. A na šezdeset pet na tjedan kad se vjenčamo. I naravno da možemo dobiti stan na najgornjem katu dok si ne budemo mogli priuštiti nešto svoje. - Slušaj, Morris, slušaj me dobro - rekao sam mu kad je završio. Imao sam gotovo četiri tisuće u banci od kockanja i vojničke plaće. - Ponudit ću ti nešto bolje. I jednog dana ćeš ti meni ponuditi nešto bolje. Dat ću ti godinu dana besplatno. Ali nakon godine dana, ja ću odrediti svoju plaću. I ja ću reći gdje, kada i kako želim raditi. - Besplatno? To mu se činilo u redu. Zatim smo se nakon nekog vremena preselili u staru tvornicu mišolovki u Orange Val-ley, New York, i došli na zamisao da prodajemo polovni građevni materijal i vodoinstalacije i bojlere i grijače za vodu na mjestu gdje ih nema puno, a stvari trebaju brzo. Claire je bolje vozila od sviju nas - dolazila je iz države New York i dobila je dozvolu sa šesnaest godina - i ona je vozila kamion ovamo-onamo u Brooklyn kad sam ja bio prezaposlen. Bila je žilava i bila je pametna i mogla je razgovarati smiono kad je morala, i znala je kako da upotrijebi svoj dobar izgled s policijom i na benzinskim crpkama da joj se pomogne kad bi nešto krivo krenulo, a da ništa ne bi obećala ili se dovela u nevolju. Sjećam se prvog oglasa za mjesne novine, koji nam je Sammy pomogao da napišemo, kojem se još smijemo. Režemo cijevi po mjeri. - Sto to znači? - upitao je. - To što piše - rekao sam mu. Taj redak donio nam je više posla svake vrste nego što je itko mogao zamisliti. Odande je došlo skladište građevnog materijala i onda firma za vodoinstalacijsku robu, sa zajmom od deset tisuća dolara od mog oca, uz dobru kamatu. Brinuo se zbog svoje starosti, rekao je. Nešto mu se treslo u glavi otkad je imao lakšu kap, o kojoj nitko nikada osim njega nije govorio. - Louie, reci mi, reci mstinu - pitao bi me. - Vidi li se da mi se glava malo trese, i ruka? - Ne, tata, ne više od moje. Sjećam se, kad je um moje majke gotovo sasvim otišao, još uvijek je htjela da joj kosu češljaju i bijele preljevom i da joj se čupaju dlačice s lica. Sad poznajem taj osjećaj kad čovjek želzgledati najbolje što može. I već gotovo trideset godina pokušavam se sakriti od pogleda sve dok ponovno ne izgledam dobro i zdravo. - Ti si dobar dečko, Louie - rekao je sa zafrkantskim gađenjem. - Lažeš, kao i uvijek, ali svejedno si mi drag. U našoj novoj zajednicznajmili smo kuću mali dvoje djece, onda smo kupili kuću mali treće, a onda sam sagradio kuću za prodaju i sagradio još nekoliko, jednu po jednu, s partnerima kod nekoliko prvih, i one su se prodale, uz zaradu. Zarada je uvijek bila motiv. Našao sam sebe kako objedujem i pijem s ljudima koji su išli u lov i glasali u-glavnom za republikance, i koji su vješali zastavu na nacionalne praznike mali osjećaj da time služe domovini. Stavljali su žute vrpce svaki put kad je Bijela kuća ušla u rat i ponašali se kao ratni heroji koji su ih vodili. Zašto žuto, šalio bih se, nacionalna boja kukavičluka? Ali, oni su imali dobrovoljne vatrogasce koji su uvijek bili na licu mjesta i službu ne pomoći, koju sam morao pozvati kad mi je po drugi put


odjednom pozlilo i kad sam izgubio svu snagu i Claire se uspaničila i odvezla me u bolnicu. Taj put su me premjestili u bolnicu na Manhattanu kod Dennisa Teeme-ra, koji me opet doveo u red i poslao kući kad sam se vratio na normalu. Ušao sam u Američku legiju kad smo se doselili ovamo, da steknem prijatelje i da imam kamo otići. Naučili su me da lovim, i to sam volio i volio sam ljude s kojima sam išao, osjećao se divno kad sam pogodio. Bodrili su me svaki put kad bih skinuo gusku i jednom jelena. Oni su ga rastrančirali za mene. Ja nisam mogao čak ni gledati. - To je kršćansko djelo - rekao bih, i svi bismo se smijali. Kad sam svog prvog sina poveo, uvijek je to bilo s drugim ljudima, tako da bude nekoga tko će to obaviti za nas. On nije bio lud za lovom, a uskoro sam i ja prestao ići. Zatim smo u susjednom gradu dobili golf klub. Ja sam imao više prijatelja, puno iz grada koji su preselili ovamo u udaljena predgrađa, bilo je više mjesta na koja se moglo otić jeli smo i pili s ostalim bračnim parovima. Naučio sam više o bankama, a i o bankarima. Na početku su nam dali na znanje, čak i blagajnice, da baš ne vole usluživati mušterije s imenima poput Rabinovvitz. To se promijenilo, priznajem. Ali ja nisam. Navikli su se na mene i na mnogo drugih, kako je područje raslo. Imali su više mišljenje o meni kad sam posuđivao nego kad sam ulagao novac. Kad sam ulagao novac bio sam tek još jedan teški radnik koji se bori s malim poslom. Kad sam bio dovoljno velik da od njih posuđujem, pretvorio sam se u gospodina Rabinovvitza, onda Lewa za više bankovne službenike, za gospodina Clintona i gospodina Hardvja - u klijenta sa sredstvima i određenom neto vrijednošću - i vodio bih ih kao goste u svoj golf klub čim sam ušao tamo i predstavio bih ih kao Eda Clintona i Harrvja Hardvja, svoje bankare, i bilo im je tako drago da su pocrvenjeli. Saznao sam o bankrotima. Nisam mogao vjerovati tim zakonima prvi put kad sam se našao u situaciji da me zeznu. Saznao sam za Paragraf 11 od građevinara po imenu Hanson i njegovog odvjetnika, a oni su saznali za mene. Kad su napustili njegovu kuću na početku poslovnog dana, ja sam već bio izašao iz svog auta dok su još stajali na trijemu. - Lew? - Hanson je bio toliko iznenađen da se zaista nasmiješio, dok nije vidio da seja ne smješkam. Bio je visok muškarac, a kosa mu je bila ošišana kratko do ušiju na frizuru koju smo morali nositi u vojsci, a koja mi se ni tada nije sviđala. Onog s njim nisam poznavao. - Kako si? - Hanson, duguješ mi četiri tisuće dvjesto dolara - rekao sam odmah. - Za drvo i crijep i zahode i kuhinjske instalacije i cijevi. Poslao sam ti račune i razgovarao s tobom preko telefona, a sad ti kažem u lice da novac želim danas, jutros. Sad. Ovdje sam da naplatim. - Lew, ovo je moj novi odvjetnik. Ovaj ovdje je Rabinovvitz. - Ah, da - rekao je novi odvjetnik, s onim smiješkom kakav se uvijek može vidjeti na odvjetnicima zbog kojeg izgledaju kao licemjeri koje želiš na licu mjesta zadaviti. -Moj klijent je u Paragrafu 11, gospodine Rabinovvitz. Mislim da to znate. - Recite svom klijentu - gospodine, kako se zovete? Mislim da mi nije rekao vaše ime. - Brevvster. Leonard Brevvster. - Molim vas da savjetujete svom klijentu, Brevvster, da je Paragraf 11 za njega i njegove odvjetnike, i za sud i možda za druge ljude kojima duguje. On nije za mene. On nije za Rabinovvitza. Hanson, mi smo se pogodili, t ja. Uzeo si moj materijal, upotrijebio ga, nisi se


žalio na dostavu ili kvalitetu. Sad ga moraš platiti. Tako ja radim. Dobro me slušaj. Želim svoj novac. - Ne možete ga utjerati, gospodine Rabinovvitz - rekao je Brevvster. - Osim preko suda. Dopustite da objasnim. - Hanson, ja mogu utjerati. - Levv - počeo je Hanson. - Objasni svom odvjetniku da ga mogu utjerati. Nemam vremena za sud. Mogu ga utjerati preko pora tvoje kože ako treba, kap po kap, ako me na to prisiliš. Zadržao si svoju kuću? Ne s mojih četiri tisuće dvjesto. Srušit će se pod tobom ciglu po ciglu. Jesi li me dobro čuo? - Lenny, dođi unutra. Kad su izašli, Brevvster je govorio spuštenog pogleda. - Morat ćete uzeti gotovinu - rekao mi je potiho. - Ne smijemo ostaviti dokaze. - Mislim da to mogu učiniti. Sad sam imao malo više povjerenja u banke, ali ne baš previše, i stavio sam novac u trezor, jer više nikada nisam htio moratmati povjerenja u svog računovođu. Claire je izgledala klonula kad sam joj rekao gdje sam bio. - Nisi znao da će platiti. - Da nisam znao, ne bih tamo išao. Ja ne gubim vrijeme. Ne pitaj me kako sam znao. Ljudi rade ono što ja hoću da rade. Zar nisi primijetila? Nisi? Dalje - što je s Mehlma-nom, tim gonifom, kad je već danas dan isplate? - Ista priča. - Nazovi ga. Ja ću razgovarati s njim. - Koliko da tražim? - Koliko je šest puta sedam? - Nemoj me zbunjivati. Još uvijek ima popust? - Bi li ga ti znala izračunati? - Plaća kamate ili ne? To je sve što mi trebaš reći! Nemoj me opet vraćati u školu. Claire nije voljela žicare, a ni prevarante, bez obzira na njihovu vjeru, nimalo više od mene još u doba kad smo jako naporno radili, a ona bi pomagala pri telefonu dok je skladište još bilo malo a ona nije bila zauzeta odvodeći djecu u školu ili jureći kući da bude tamo kad se vrate. Kasnije, kad je imala više vremena i kad smo imali više novca, imala je ovdje dio umjetničke galerije koja nije trebala donositi novac i nije, a nakon toga čak i pola dionica u jednoj umjetničkoj školi u Lučci u Italiji, koje sam joj kupio da joj dam nešto drugo na što može misliti kad ovdje više nije bilo toliko dobroga na što bi se moglo misliti. Kad je Mehlman nazvao, zgrabio sam od nje slušalicu. Ona je bila previše pristojna, kao da smo mi ti koji se trebaju ispričavati. - Mehlman, ti si lažac - odmah sam počeo, bez da sam i znao što je on bio govorio. - Dobro me slušaj. Ako me natjeraš da ti to dokažem, objesit ćeš se, jer se nećeš više imati kamo okrenut nećeš više imati što nalagati, i ja ću te natjerati da se sramiš. Mehlman, znam da si ti vrlo religiozan čovjek, zato ću ti stvar predočiti u religioznim kategorijama. Ako ne budem imao novac u rukama do podneva u četvrtak, ove shabbos puzat ćeš u shul na koljenima, i svi će u hramu znati da ti je Rabinovvitz slomio noge jer kaže da si lažac i prevarant. Ne znam je li Mehlman lagao ili nije. Ali novac je bio moj, i ja sam ga dobio.


Naravno, kasnije sam puno opuštenije gledao na Paragraf 11 kad sam konačno morao objaviti bankrot, ali vjerovnici nisu bili ljudi. To su bile samo korporacije. Ljudi su bili ponosni na mene i tapšali su me po leđima. Ali, tada sam bio starij ova boljka me usporavala. Imao sam manje elana i ne previše razloga da se natječem s pridošlicama koji su bili mlađ gladnij voljni raditi teško kao što smo i mi htjeli raditi. Rado bih bio zadržao skladište i posao s vodoinstalacijama da ih ostavim djeci ako ga žele zadržatli prodati ako ne žele. Oboje smo osjećali da je cijena previsoka i nismo to htjeli riskirati. Ali, tad je već sve izašlo na vidjelo. Moja bolest bila je javna tajna u obitelji. Djeca su znala, ali nisu znala što da misle o tome, a njih troje više nisu bili tako mali. Neko su vrijeme sigurno mislili da ja ne znam. Prošlo je nekoliko dana prije nego što me i Claire mogla pogledati u oč reći mi ono što sam već znao, a nisam htio da ona sazna, da imam tu bolest po imenu Hodgkinova bolest, i da je ozbiljno. Nisam znao kako će ona to prihvatiti. Nisam znao kako ću ja to prihvatiti, da me ona gleda kako sam sve bolesnij slabiji. Poživio sam duže nego što je itko mislio. Ja brojim. Otada dijelim svoj život u faze od po sedam godina. - Sad me slušaj - rekao sam joj taj prvi tjedan u bolnici ovdje. - Ne želim da itko zna. - Misliš da ja želim? - Nešto ćemo izmisliti. Kad smo ostavili posao i držali se još samo naše zemlje i građevine, već su svi znal mogli smo se konačno prestati praviti pred svima da imam anginu pectoris, koja bi me često prikovala za postelju i tjerala me da povraćam, ili povratnu mononukleozu, koja je činila isto, ili dosadnu manju upalu koju sam izmislio i odlučio nazvati tuberkuloza malih žlijezda, koja je ostavljala te male ožiljke i plave opekotine na vratu i usnama i prsima kad se liječila. Mišići su mi se brzo vraćali, kao i tek. Između razdoblja bolesti držao sam svoju kilažu povišenu za svaki slučaj, i još uvijek sam izgledao krupan. - OK, Emil, dosta je igrarija - rekao sam svom doktoru u bolnici nakon pretraga, kad sam vidio da mu je smijeh lažan. Stalno je gutao knedle i pročišćavao grlo. Da smo se rukovali, znao sam da bi mu ruka bila mlitava. - Dobro me slušaj, Emil. Ne radi se o zelenim jabukama kao što sam ti rekao, jer ne jedem zelene jabuke, i više ni ne znam kakav im je okus. Vrat mi je natečen i boli me. Ako nije alergija, a ti ne želiš reći da je trovanje hranom, onda mora biti nešto drugo, zar ne? - Hodgkinova bolest - rekao je Emil, i to je bilo zadnji put u dvadeset osam godina da je netko preda mnom nazove imenom. - Tako se zove - dodao je Emil. - Rak? - teško mi je bilo izgovorit tu riječ. - To je ono čega se svi bojimo. - To je oblik toga. - Bojao sam se da je leukemija. - Ne, nije leukemija. - Ne znam simptome, ali bojao sam se da je to. Emil, ne želim to čuti, ali pretpostavljam da moram. Koliko vremena još imam? Nemoj lagati, Emil, ne još.


Emil je izgledao opušteniji. - Možda puno. Ne želim nagađati. Puno ovisi o individualnoj biologiji. - Ne znam što to znači - rekao sam mu. - To su tvoje stanice, Lew. Ne možemo uvijek reći kako će se one ponašati. Puno ovisi o tebi. Koliko možeš podnijeti? Kako ti je jak imunitet? Bio sam ga držao za podlakticu a da nisam ni primijetio, i dobrohotno sam ga stisnuo dok nije malo problijedio. Malo sam se nasmijao kad sam ga oslobodio. Još uvijek sam bio vrlo jak. - Najbolji koji ćeš ikada sresti, Emil. - Onda, Lew, možeš još dugo biti u redu, još jako dugo. I većinu vremena se dobro osjećati. - Mislim da ću to i učiniti - obavijestio sam ga, kao da donosim poslovnu odluku. - Nemoj reći Claire. Ne želim da zna što je to. - Ona zna, Lew. Oboje ste odrasli. Nije htjela da ti saznaš. - Onda joj nemoj reći da si mi rekao. Želim gledati kako laže. - Lew, hoćeš li konačno odrasti? Ovo nije šala. - Misliš da ja to ne znam? Emil je skinuo naočale. - Lew, u New Yorku je jedan čovjek kojeg želim da vidiš. Zove se Teemer, Dennis Teemer. Otići ćeš u njegovu bolnicu. On o ovome više zna nego itko ovdje. - Neću kolima ne pomoći. Otišli smo limuzinom, sedefasto-sivom dugom limuzinom s crnim prozorima kroz koje smo mogli gledati van, a nitko nije vidio unutra, a ja sam bio ispružen otraga na prostoru dovoljno velikom da u njega stane lijes, možda dva. - Ponekad je koristimo i za to - rekao je vozač, koji nam je rekao da je iz Venecije i da mu je brat tamo gondo-lijer. - Sjedala se spuste, a otraga se otvori. Claire mu je ostavila vrlo visoku napojnicu. Uvijek dajemo veliku napojnicu, ali ovaj put je bilo za sreću. Teemer je imao ured na Petoj aveniji preko puta Metropolitan muzeja i čekaonicu punu tihih pacijenata. Blok dalje uz ulicu od njegove bolnice bio je Pogrebni dom Franka Campbella - »dom« su to zvali - a ja sam se šalio sam sa sobom o prikladnoj lokaciji. Sad kad čujem o tim velikim zabavama visokog društva koje se održavaju u muzeju i na takvim mjestima, dobijem osjećaj da sam naopačke u svijetu koji se okrenuo naglavce. U gradu su velike nove zgrade koje ni ne prepoznajem. Tu su novi multimilijunaši gdje su nekad bili Rockefeller J.R Morgani, a ja ne znam odakle su došl što rade. Nakon tog prvog posjeta uredu dr. Teemera, nikada nisam dao Claire da uđe sa mnom. Ona bi prešla u muzej i ja bih se našao s njom kad sam bio gotov i gledali bismo slike ako je ona to još htjela i onda bismo otišli negdje na objed pa kući. U toj čekaonici nitko se nikada ne smije, a ni ja nikada nisam raspoložen da počnem nešto veselo. Sam Teemer još uvijek je mali žgoljavi tip sumornog držanja, i kad me i oraspoloži, on to čini na način koji me uvijek ostavi nezadovoljnim. - Možda će vas zanimati, gospodine Rabinovvitz - počeo je kad smo se sastali - da više ne mislimo o tome kao o neizlječivoj bolesti. Odjednom sam se puno bolje osjećao. - Zadavit ću Emila. On mi to nije rekao.


- On ne zna uvijek. - Znači, postoji lijek? Ha? Teemer je odmahnuo glavom, a ja sam uhvatio dah. -Ne, ne bih se tako izrazio. Mi o tome ne mislimo kao o lijeku. Sad sam osjećao da bih ga mogao opaliti. - Dobro vas slušam, doktore Teemer. Bolest je sad izlječiva, ali nemate lijek? - To je pitanje rječnika - nastavi on. - Mmamo tretmane - Trudio se koliko je mogao, možda i previše, biti ljubazan. - I tretmani obično pomognu. I vama će pomoći, ali ne znamo koliko dobro. Ili koliko dugo. Ne možemo to stvarno izliječiti. Možemo potisnuti. To nije isto što zlječenje. Nikad nismo sigurni da smo se bolesti zauvijek riješili, zbog toga što je geneza bolesti, uzrok, uvijek u vama. - Koliko dugo je možete potiskivati? - Jako dugo dok su tretmani djelotvorni. Postoje problemi, ali mh rješavamo. U razdobljima remisije trebali biste se osjećati sasvim normalno. Kad se simptomi vrate, ponovno ih tretiramo. - Sigurni ste da će se vratiti? - Uglavnom se vraćaju. To nije bilo od azbesta s kojim sam radio. Mogao je biti gotovo siguran u to, ako itko i u išta može biti siguran kad se radi o nečijim genima, koji su uvijek sebični, rekao je, i zaboravni. - Neće raditi ono što ja hoću? - gotovo sam se nasmijao, uzrujano. - Moji su, a baš ih briga za mene? - Oni ne znaju za vas, gospodine Rabinovvitz - samo malo se nasmiješio. - To može prouzrokovati jedna od mnogih stvari. Duhan, zračenje. - Od čega? - Radij, struja, uran, možda čak i tritij. - Što je tritij? - Radioaktivni plin koji se dobiva od teške vode. Možda ga imate i u svom ručnom satu ili budilici. - Zračenje to uzrokuje i zračenje to liječi - oprostite, potiskuje? - rekao sam, praveći svoju šalu. - I kemikalije - rekao je. - Ili - gotovo vam mrzim to reći, neki ljudi to ne vole čuti - možda je to vaša prirodna biološka sudbina, ništa zlokobnije od toga. - Prirodna? Vi biste to nazvali prirodnim? To je bilo prije tek nešto više od dvadeset osam godina, i veći dio prvih sedam osjećao sam se dobro kao i uvijek prije. Nisam mogao vjerovati kako se dobro osjećam i povjerovao sam da je zauvijek nestalo. Kad se nisam dobro osjećao otišao bih u grad k Teemeru jednom na tjedan na pola dana. Kad sam se dobro osjećao, igrao sam golf ili karte s Emilom možda jednom na tjedan i ostao s njim na taj način u vezi. Kad se dijafragma iskliznula i Claire je ponovno ostala u drugom stanju, odlučili smo se protiv pobačaja a da to nismo izrekl dobili našeg malog Michaela, tako dobro sam se osjećao. Na taj način smo pokazali vjeru. Nazvali smo ga po mom ocu. Mikey, zvali smo ga, i još uvijek ga tako zovemo kad se šalimo. Osjećao sam se tako pun snage da sam mogao imati još stotinu djece. Njegovo židovsko ime je Moishe, što je bilo i židovsko ime mog oca. Tada je i stari već bio otišao, i mogli smo uzeti njegovo ime a da


ne izgleda kao da želimo staviti kletvu na njega dok je još živ. Mi Zidovi s istoka ne nazivamo djecu po roditeljima koji su još - U svijetu prirode, gospodine Rabinovvitz, sve su bolesti prirodne - tada mi je to zvučalo kao da ima smisla, ali nisam to volio čuti. - Dovoljno sam vas deprimirao. Sad dajte da pomognem. Ići ćete u bolnicu. Imate li prijevoz? Je li vaša žena sredila da ostane? Prvi put je odsjela u hotelu, sljedeći put, sedam godina kasnije, kad smo oboje mislili da će me izgubiti, sa Sam-myjem i Glendom, jer je trebala nekoga s kim će razgovarati. Ovaj zadnji put nije bilo Glende, pa je opet odsjela u hotelu s mojom starijom kćeri, ali su jele sa Sammvjem i on je dolazio svaki dan. Teemer je bio i Glendin liječnik. Za tri dana bilo mi je bolje, a za pet sam se vratio kući. Ali tad sam znao da ću umrijeti. One noći kad sam to shvatio, probudio sam se ujutro vlažnih očiju, a jedna od noćnih sestara primijetila je to, ali ništa nije rekla, i nikada nisam nikome rekao osim Claire. Odlučili smo se vratiti kući nakon doručka. - Prošle noći pustio sam suzu - priznao sam. - Misliš da ja nisam? živi. Ali, sad se brinem za Michaela, malog Mikevja, jer osim novca, ne znam što mu još ostavljam što se tiče gena i njegove »prirodne biološke sudbine«, a ni drugoj djeci, možda i unucima. Ti jebeni geni. Moji su, a ne žele me slušati? Ne mogu to vjerovati. Ne volim baš Teemera, ali se više ne bojim njega i njegovih bolesti, i kad je Sammy trebao specijalista poput njega za Glendu, preporučio sam ga umjesto onog kojeg su već imali, i njega su se i držali ono malo vremena što je bilo ostalo. Sad se više bojim tih zelenih jabuka, cijelo vrijeme, tih zelenih jabuka iz luckaste teorije moje majke da od zelenih jabuka ljudi obolijevaju. Jer više nego ičeg drugog, sad se bojim mučnine. Muka mi je od mučnine. - Ta ti je dobra, Lew - pohvalio me Sammy, kad je ovdje bio zadnji put. Tad sam shvatio vic. Sammy svoju kosu češlja unatrag ma razdjeljak sa strane, i ona je srebrna i sve rjeđa, kao što se sjećam i kose njegovog oca. Sammy nema baš puno što raditi otkad mu je žena umrla, a kasnije su ga izgurali s posla u Time-u i u mirovinu, pa često dolazi ovamo. Ne želim ga ovdje u bolnici, ali ponekad on svejedno dođe, s Claire, i seremo dok ne vidi da mi je dosta. Pričamo o dobrim starim vremenima na Coney Islandu, i sad ona stvarno izgledaju dobra, o luna parku i Steeplechaseu i o velikom RKO Tilyou kinu, i kako ničeg od toga više nema, sve je nestalo, u d'rerd, kao što su govorili moj otac i majka, u zemlji, pod zemljom. On dođe autobusom do autobusnog kolodvora, tog nestvarnog grada, zove ga, i onda u moderni neboderski stan koji je uzeo u zgradi sa svime, uključujuć neke super modele i call girls, kad se našao kako živi sam u praznom stanu koji više ne želi. Sammy još uvijek ne zna što bi sa sobom, a mi ne znamo kako da mu pomognemo. Izgleda da ga još ne zanima da se skrasi s nekim drugim, iako govori o tome da to hoće. Moja najstarija kći upoznala ga je s nekim svojim neudanim prijateljicama, a to je učinila i Glendina najstarija kćer, ali se ništa nije dogodilo. Uvijek su jedan drugome »fini« i to je sve. Clairine slobodne prijateljice sve su prestare. Odlučimo to a da to ne moramo ni reći. On se još uvijek s vremena na vrijeme voli poševiti, i to i čini, pokušava natuknuti kad se zezamo o tome. Sammy i ja možemo se sad smijuljiti kad priča o vremenima kad je svršio u hlače -ja nikad


nisam morao - i prvih nekoliko puta kad je konačno skupio hrabrost da dobije cure da mu drkaju: curama se sviđao, ali on nije znao što bi s njima. A one noći kad su ga odžeparili na autobusnom kolodvoru i kad je ostao bez novca i bez novčanika, čak i bez novca za kartu do kuće, i kad je bio uhićen i zaključan tamo u policijskoj postaji, ja sam bio osoba koju je nazvao. Odbrusio sam policajcu nakon što sam jamčio za Sammvja i zahtijevao narednika, odbrusio sam naredniku i tražio čovjeka koji je glavni, i onda sam odbrusio kapetanu, McMahonu, i rekao sam da ću navesti bijes Američke legije i Nacionalne garde i Pentagona na njega, i punu snagu mene, nekadašnjeg narednika Lewisa Rabinovvitza, iz poznate armijske Prve divizije, ako ne pokaže malo razuma i ne da mu novac za taksi da se vrati kući. Sammy se još uvijek ne može oporaviti od toga kako dobar ja znam biti u takvim stvarima. - Ležao je, taj kapetan McMahon - zaklinjao se Sammy - na krevetu u ćeliji otraga u policijskoj postaji koja je bila namještena kao soba, zgledao je bolestan. A ćelija do te bila je sa stolovima gračkama kao mala učionica, dječji vrtić, ali pajkani s pepeljarama igrali su tu karte. Dječji mobili visjeli su iznad njih u zatvorskoj ćeliji, i jedan je bio mobil crno-bijele krave koja preskače mjesec, i sjajili su se kao da reflektiraju svjetlo i sjajili bi u mraku - objasnio je Sammy. - Kao oni stari radijski satovi koje smo nosili prije nego što smo saznali da su opasni. Tamo je bio još jedan čovjek, McBride, koji je brisao prašinu i premiještao stvari, i on je taj koji mi je posudio novac da se vratim kući. Kad sam mu poslao ček da mu vratim novac, čak mi je poslao i kartu da se zahvali. Sto kažeš? Kad je mali, njihov Michael, poludio sa svojim drogama i nestao negdje u državi New York oko godinu dana prije nego što se objesio, ja sam učinio istu stvar preko telefona, iako bih se bio odvezao u Albany da sam morao, ali nisam morao. Nazvao sam guvernerov ured, vođu Nacionalne garde i glavni stožer državne policije. Da, jasno mi je da je to osobna stvar, ali ovdje narednik Rabinowitz, nekada iz poznate Prve divizije u Europi, »Velike crvene jedinice«, i ovo je pitanje života i smrti. Našli su ga u bolnici u Binghamto-nu i premjestili ga u državnom autu u bolnicu u gradu na državni trošak. Sammy se nikad nije oporavio ni od toga kako sam tada bio dobar. - Pričao sam i smješnije viceve - rekao sam mu ovaj put, kad mi je ukazao na vic koji sam upravo izrekao o tome da mi je muka od mučnine. - Nisam pokušavao biti smiješan. - I kaže se mučno - rekao mi je. - Što? - nisam imao pojma o čemu govori. - Kaže se mučno, ne muka - objasnio je. - Ljudima nije muka. Njima je mučno. Više mi se sviđalo kako sam ja rekao. - Sammy, ne budi peder - rekao sam mu. - Tebi može biti mučno. Meni će biti muka, ako to hoću. Razmisli malo, Sammy. Nije bilo davno kad sam ščepao onog klinca u gradu s ukradenim novčanikom. Jednostavno sam ga podigao, okrenuo ga u rukama u zraku, i nabio ga na poklopac auta tek dovoljno jako da zna da sam ja Lew Rabinovvitz. »Poma-kni se i slomit ću ti vrat« - upozorio sam ga, i držao ga tako dok policija nije stigla. Tko bi to vjerovao, da me sada vidi? Sad se osjećam kao da ne bih mogao podići pola kile putra. Moja težina ne vraća se dovoljno brzo, i Teemer i Emil razmišljaju o tome da pokušaju s nečim novim. Ni apetit mi se nije vratio na normalu. Uglavnom ga nemam, i počinjem se pitati događa li se to možda ovaj put nešto novo o čemu još ne znam. Sammy je možda ispred svih


nas, jer izgleda zabrinut za mene, ali ništa ne kaže. Ono što kaže, sa svojim smiješkom, jest ovo: - Ako si tako slab, Lew, možda bih bio voljan sad s tobom kršiti ruke. - Još uvijek bih te pobijedio - vratio sam mu. To me nasmijalo. - I pobijedit ću te u boksu, u slučaju da to ikad poželiš ponovno probati sa mnom. I on se smije, i mi jedemo ostatak naših sendviča od tunjevine. Ali, znam da izgledam mršav. Apetit mi se nije vratio jednostavno kao svaki drugi put, i sad kao da poči- I I njem shvaćati - to mi se prije nije dogodilo - ovaj put kao da počinjem shvaćati da se ovaj put možda spremam umrijeti. Ne govorim Claire. Ništa ne govorim Sammvju. Dobrano sam u šezdesetima, a mi smo u devedesetima, i ovaj put počinjem osjećati, kao što je osjećao moj otac kad je ostario, i njegov brat također, da se ovaj put stvari bliže kraju. 12 i Noodles Cook Uspon do prijestolne sobe Bijele kuće čovjeka s borbenim nadimkom Sitna Pizda nije bio bez svojih ceremonijalnih zapinjanja i svih mogućih pakosnih razonoda, kao što je G. Noodles Cook bio mogao dokumentirati do u detalje da nije bilo njegove vječne sklonosti da bude oprezan, sebičan, proračunat, lažljiv i potkupljiv - sve kvalitete koje su ga prepo-ručale kao dušu jedinstveno kvalificiranu za veličajno mjesto desetog od devet glavnih tutora čovjeku koji je u međuvremenu postao zemljin najnoviji predsjednik. Yossarian je obavijestio FBI da je njegov stari prijatelj i poslovni kolega G. Noodles Cook podlac i zmija i da administracija neće naći puno bolju osobu da popuni bilo koji položaj za koji se o njemu razmišlja. Noodles Cook bio je čovjek na kojeg se uvijek moglo osloniti da će lagati. Dobio je posao. Još na seminarima na fakultetu, gdje su se upoznali, Noodles se demaskirao kao osoba sa sklonošću da pokazuje svoje talente samo u prisustvu određenog mentora, koji je mogao primijetiti daje sve originalno što se pojavilo poteklo od njega. Noodles, koji je dobro prošao u ne-baš-elegantnoj privatnoj školi, dok je Yossarian bio u ratu, crnčio je dalje da dobije svoju doktorsku titulu i uskoro je otkrio da s tim ne može puno osim predavati. Do tada je Yossarian, koji je ispao s fakulteta samo s magisterijem, već bio u položaju da zaposli Noodlesa za svoj ogranak u agenciji za odnose s javnošću, gdje je radio kad se Noodles mudro odlučio iskušati u tom poslu. Imao je dobre obiteljske veze, a agencija za odnose s javnošću činila mu se dovoljno dobrom odskočnom daskom za nešto veće i bolje. Kolege su uskoro namirisali da Noodles nikada ne predlaže ideju osim kad je Yossarian dovoljno blizu da ga čuje, ili bi, još češće, odgodio predlaganje bilo čega čak i Yossaria-nu dok obojica nisu bili u prisustvu klijenta ili s visokim službenikom kompanije. Prečesto dok su surađivali na svojim filmskim i televizijskim scenarijima, Noodles bsporučio presudan redak na način koji bi pobudio sumnju da je ključ problema ležao u njegovim rukama već dan ranije.


Reći mu da se mora promijeniti, Yossarian bi govorio sebi, bilo bi kao reći grbavcu da se uspravi. Noodles će uvijek biti Noodles. Na svoj način bio je odan Yossarianu, koji ga nije volio, ali nije imao ništa ni protiv njega, i ostali su prijatelji. Napustivši fakultet s trijeznom spoznajom da ne želi da njegovo više obrazovanje ide još više, Yossarian je malo predavao, a onda se okrenuo reklami. Dobro mu je išlo, uživao je svoje godišnje povišice i mala promaknuća, ljudi tamo više su mu se sviđali nego oni na sveučilištu, na kraju svoje treće godine ponovno je dobio malu povišicu, i odlučio je da brzo krene istraživati za bolje plaćeni posao u drugoj agenciji koja se bavila uglavnom gotovo istim poslovima kao i ona koju je upravo napustio. Ostao je dok nije dobio godišnju povišicu, a onda je krenuo tražiti još jedan novi posao, i još jednu brzu povišicu plaće. Svaki put kad bi jedno mjesto napustio radi drugoga, bilo je to s obeshrabrujućom odlučnošću da ne želi provesti ostatak svog života vježbajući svoju inteligenciju, maštovitost i dobar izgled pomažući napretku proizvoda koje sam ne upotrebljava zdanja koja inače ne bi čitao. S druge strane, nije se mogao sjetiti proizvoda ili cilja s kojim bi htio imatkakve veze a koji je donosio dovoljno novca za stvari koje je naučio da želi za sebe i svoju ženu i djecu. Nije ga mučila dilema. Nije bilo potrebe racionalizirati. Radio je jer je morao. Na Wall Streetu, naravno, ležala je egzotična privlačnost u nezamislivim količinama destiliranog produkta o- goljenog od svih kompliciranih atributa. On se zvao novac, i planine njega mogle su se proizvesti nz čega, gotovo magično, i prirodno, kao što obično stablo proizvodi tone drveta iz zraka, sunca i kišnice. Novac je možda govno, kao što bi svaki student s malo znanja o Freudu mogao perverzno primijetiti na zabavama i obiteljskim okupljanjima; ali, tim su se govnom stvari mogle kupiti: prijatelji sa statusom i sredstvima; grb u krznara i kod zlatara i u modnim centrima svijeta; veličanstvena imanja u Connecticutu, Virgini-ji, Meksiku, East Hamptonu i Coloradu; i poznato istaknute titule koje su omogućivale kresanje prvog imena u sam inicijal i ljupko premještanje naglaska na srednje ime, kao u G. Noodles Cook i C. Porter Lovejov, najsivije od sivih eminencija u washingtonskoj Cosa Loro. Strpljivi Noodles Cook bio je neumoran u ponavljanju da je njegova majka bila kćer iz Goodman Noodles obitelji poznatoj po poznatoj Goodman Noodles tjestenini, a njegov otac potomak po bočnoj liniji britanskih Cookova iz turističke agencije Cook, a da je on sam nešto kao mladica između Noodlesa i Cooka, s nešto sredstava i vlasništva koje se svalilo na njega normalnim procesima nasljeđivanja. Noodles Cook bio je Goody na fakultetu, Goodman na poslu, a Noodles u novinskim trač rubrikama koje su redovito izvještavale o društvenim događajima. A danas je bio G. Noodles Cook u Tko je tko i na službenom papiru Bijele kuće. Noodles, počevši u vladi kao deseti od devet glavnih tutora potpredsjedniku brucošu, nikada nije propustio da se javi u rijetkim prilikama kad je Yossarian imao potrebu da ga nazove, a Yossarian je shvatio da je pristup još uvijek moguć, čak i na njegovom sadašnjem položaju kao jedan od bližih pouzdanika novog čovjeka odnedavno ustoličenog u Bijeloj kući. - Kako napreduje razvod? - jedan ili drugi od njih sigurno bi se raspitao svaki put kad bi razgovarali. - Fino. Kako tvoj?


- Dosta dobro. Moja me daje pratiti. - I moja mene. I - Kako se slažeš s tim tipom za kojeg radiš? - Yossarian nikad nije propustio pitati. - Sve bolje i bolje - iznenadio bi se. - Ne, nisam iznenađen. - Ne znam što da mislim o tome. Trebao bi nam se pridružiti ovdje u Washingtonu ako pronađem načina da te uguram na palubu. Ovdje je konačno prava prilika da se učini nešto dobro. - Za koga? Odgovor je uvijek bio skroman smijeh. Među njima dvojicom nije trebalo staviti više u riječi. Nijednog od njih, nekada u agenciji za odnose s javnošću, nije etički smetao rad za koncerne koji nikad nisu imali javne interese na umu i političke kandidate za koje ne bi glasali, i za veliku tvornicu cigareta u posjedu uglavnom Njujorčana, koji nisu morali uzgajati duhan da izmuzu život iz zemlje. Zarađivali su novac, sretali utjecajne ljude i uglavnom uživali u uspjehu. Pisanje govora koje bi drugi držali, čak i ljudi koji su im se gadili, izgledalo je kao drukčiji oblik kreativnog pisanja. Ali, vrijeme je prolazilo, i posao, kao svaki posao čovjeku otvorenog intelekta, postao je naporan. Kad više nije bilo sumnje da duhan uzrokuje rak, djeca su ih ubijala pogledom, i njihove su uloge suptilno krenule u pravcu neprobavljivog. Odvojeno su počeli razmišljati o tome da rade nešto drugo. Nijedan se nikad nije pokušao pretvarati da su reklama, odnosi s javnošću i politički rad koji su obavljalkada išta osim trivijalni, beskorisn prevarantski. Noodles se prvi otkrio. - Ako već jesam trivijalan, beskoristan i prijevaran -objavio je Noodles - onda barem mogu biti u vladi. I tako je krenuo u Washington D.C. s pismima preporuke, uključujuć jedno od Yossariana, da iskoristi svoje obiteljske veze u smjeloj težnji da lagano ukliže u tamošnju Cosa Loro. Yossarian se po drugi puta okušao s lakim novcem u visokim financijama s upućenom osobom na Wall Streetu, koja je prodavala sigurne stvari u doba kad je bilo sigurnih stvari. Nastavio je pisati kratke priče i male članke britkog satiričkog genija, kao stvorene za objavljivanje u prestižnom časopisu New Yorker; svaki put kad su njegovi radovi bili odbijeni, i svaki put kad se tamo prijavio i bio odbijen za uredničko mjesto, njegovo poštovanje za taj časopis je poraslo. Bio je uspješan s dva scenarija i poluuspješan s još jednim, i skicirao je ideju za trpki kazališni komad koji nikada nije uspio završit za kompleksni komični roman, koji nije uspio započeti. Također je zarađivao novac savjetujući klijente na osobnoj slobodnjačkoj bazi za honorar, postotke i proviziju i skromno sudjelujući u nekoliko povoljnih poteza u udruživanju nekretnina, koje nikad nije shvatio. Kad su nacionalni poslovi ponovno krenuli prema prijetećemu, našao je sebe kako kao zaplašeni otac ide k svom starom ratnom drugu Milu Minderbinderu. Milo je bio presretan što ga vidi. - Nikad nisam čak bio ni siguran da si me uvijek stvarno volio - odao mu je gotovo zahvalno. - Uvijek smo bili prijatelji - rekao je Yossarian okolišajući. - A zašto čovjek ima prijatelje?


Milo je istog trena postao oprezan, s urođenim smislom koji ga izgleda nikad nije napuštao. - Yossariane, ako si došao k meni da ti pomognem da držiš sina dalje od rata u Vijetnamu... - To je jedini razlog zašto sam došao. - Ne mogu ništa učiniti - pod čime je Yossarian shvatio da želi reći kako je već iskoristio svoju kvotu ilegalnih legalnih iznimaka od regrutacije. - Svi moramo dati svoj obol. Vidio sam svoje dužnost izvršio ih. - Svi mmamo svoje poslove - dodao je Wintergreen. -Kako kome grah padne. Yossarian se sjetio da su se Wintergreenovi poslovi u zadnjem velikom ratu uglavnom sastojali od kopanja i ponovnog punjenja rupa dok je bio zatvoren jer je otišao na dopust bez dopuštenja jedan put za drugim da bi odgodio da ga pošalju preko mora u opasnost, od prodavanja ukradenih Zippo upaljača kad je konačno tamo stigao, i služenja u I upravnom svojstvu u vojnoj pošti, gdje je poništavao naredbe s visokih mjesta koje nisu odgovarale njegovim standardima, jednostavno ih bacajući u smeće. - Govorimo o jednom klincu, dovraga - molio je Yossa-rian. - Ne želim da ide. - Znam kako patiš - rekao je Milo. - I ja imam sina o kojemu brinem. Ali, iskoristili smo naše veze. Yossarian je turobno shvatio da ne stiže nikamo i da će, ako Michaelu krivo grah padne, vjerojatno s njim morati pobjeći u Švedsku. Uzdahnuo je. - Znači, ne možeš ništa učiniti da mi pomogneš? Apsolutno ništa? - Da, ima nešto što možeš učiniti da mi pomogneš -odgovorio je Milo, i Yossarian se na trenutak pobojao da su se krivo razumjeli. - Ti poznaješ ljude koje mi ne znamo. Htjeli bismo - nastavi Milo, i glas mu postade tiši, na sakra-mentalan način - unajmiti jako dobru odvjetničku tvrtku u Washingtonu. - Zar nemate ovdje dobru tvrtku? - Želimo unajmiti svaku dobru odvjetničku tvrtku, tako da nijedna ne može sudjelovati ni u jednoj parnici protiv nas. - Želimo utjecaj - objasnio je Wintergreen. - Ne jebene pravne savjete. Da imamo jebenog utjecaja, nikad nam ne bi trebali jebeni pravni savjetli jebeni odvjetnici. Yossaria-ne, gdje bismo mogli početi da želimo sve najbolje pravne veze u VVashingtonu? - Jeste li razmišljali o Porteru Lovejovu? - C. Porteru Lovejovu? - na to je čak i Wintergreen upao u stanje trenutnog strahopoštovanja. - Bi li ti mogao doći do C. Portera Lovejova? - Ja mogu doći do Lovejova - neobavezno će Yossarian, koji nikada nije upoznao Lovejova, ali je došao do njega jednostavno, telefonskim pozivom u njegov odvjetnički ured kao predstavnik koncerna bogatog gotovinom koji, uz odgovarajuću naknadu, traži usluge nekog tko ima iskustva u Washingtonu. Milo je rekao da je čarobnjak. Wintergreen je rekao je je jebeno OK. - A Eugene i ja se slažemo - rekao je Milo. - Da te želimo zadržati, kao savjetnika i predstavnika, na kraće radno vrijeme, naravno. Samo kad te trebamo. - Za posebne prigode. - Dat ćemo ti ured. I posjetnicu.


- Dat ćete mi više od toga - Yossarian je postao umiljat. - Jeste li sigurni da me možete priuštiti? Dosta će koštati. - Mmamo dosta. A sa starim prijateljem kao što si ti, spremni smo biti velikodušni. Koliko ćeš htjeti, ako pokušamo na godinu dana? Yossarian se pravio da razmišlja. Svota koju će izrećstog časa mu je pala na um. - Petnaest tisuća na mjesec -konačno je rekao, vrlo razgovjetno. - Petnaest dolara mjesečno? - ponovio je Milo, još raz-govjetnije, kao da želi biti siguran. - Petnaest tisuća mjesečno. - Mislio sam da si rekao stotina. - Eugene, reci mu. - Rekao je tisuća, Milo - složi se tužno Wintergreen. - Imam problema sa sluhom - Milo je nasilno povukao uho, kao da čita bukvicu zločestom djetetu. - I mislio sam da petnaest dolara zvuči malo. - Tisuća, Milo. I htjet ću ih na bazi od dvanaest mjeseci, iako ću možda stajati na raspolaganju samo deset. Uvijek uzimam dva mjeseca ljetnih praznika. Bio je oduševljen tom bezobraznom laži. Ali bit će lijepo imati slobodno ljeto, možda da se vrati na ona dva književna projekta od onomad, svoj komad i komični roman. Njegova ideja za kazališni komad, oslanjajući se na Božičnu priču, portretirala bi Charlesa Dickensa i njegovo plodno domaćinstvo za božičnom večerom kad ta obitelj najslabije funkcionira, kratko prije nego što je taj ćudljivi književni arekt sentimentalnog dobrog osjećaja podigao ci-gleni zid unutar kuće da svoje odaje odvoji od ženinih. Njegov vedar komični roman bio je izveden iz romana Doktor Faustus Thomasa Manna i bio je usredotočen na legalnu parnicu o pravima na izmišljeno i užasavajuće zborno djelo Adriana Leverkuhna, na tim stranicama nazvano Apokalipsa, koje je, tvrdio je Mann, bilo izvedeno samo jedanput, u Njemačkoj 1926., anticipirajućlera, i možda nikad više neće bitzvedeno. Na jednoj strani parnice bili su nasljednici glazbenog genija Leverkuhna, koji je stvorio tu kolosalnu kompoziciju; na drugoj bi bili nasljednicmanja Thomasa Manna, koji je Leverkuhna izmislio i definirao i orkestrirao taj proročanski, stravičan i nezaboravan jedinstveni opus napretka i uništenja, s nacističkom Njemačkom kao simbolom i sadržajem istodobno. Privlačnost obje te zamisli za Yossariana je ležala u njihovoj očaravajućoj neprimjerenosti. - Petnaest na mjesec - Milo je konačno pomnožio na-glas. - Za dvanaest mjeseci godišnje, doći će na... - Sto osamdeset - reče mu Wintergreen odsječno. Milo je kimnuo, s izrazom koji ništa nije otkrivao. - Tisuća, Milo. Sto osamdeset tisuća dolara godišnje, plus troškovi. Reci mu ponovno, Eugene. I napiši ček za tri mjeseca unaprijed. Tako me uvijek plaćaju, kvartalno. Već sam vam doveo C. Portera Lovejova. Milov izgled boli bio je navika. Ali od toga dana, Yossa-rian je znao, ali nije volio priznati, nije bio u ozbiljnoj potrebi za gotovinom, osim u onim izvanrednim razdobljima razvoda i sukcesivnog kolapsa njegovih poreznih utočišta desetak godina nakon što su ih oblikovali nepogrešivi specijalisti.


- Ah, usput - Wintergreen ga je na kraju poveo na stranu. - Sto se tiče tvog sina. Prijavi mu mjesto boravka u crnačkom kvartu gdje mobilizacijske komisije nemaju problema napuniti kvotu. Zatim, bol u donjem dijelu leđa i pismo od liječnika učinit će ostalo. Ja imam jednog sina koji trenutno tehnički živi u Harlemu, i nekoliko nećaka koji službeno prebivaju u Newarku. Yossarian je imao osjećaj da će Michael i on radije pobjeći u Švedsku. C. Porter Lovejov i G. Noodles Cook složili su se simbiotski od dana kad ih je Yossarian spojio, sa obostranom toplinom koju Yossarian nikada nije osjećao prema Noodlesu ili prema Porteru Lovejovu tih nekoliko puta što su se sreli. - Tu ti dugujem - rekao je kasnije Noodles. - Više od jedne - Yossarian je poduzeo mjeru opreza da ga podsjeti. C. Porter Lovejov, srebrne kose, nadstranački, i jasne glave, kao što ga je prijateljski nastrojen tisak volio opisivati, bio je čovjek koji je još uvijek uživao u životu. Bio je vvashingtonska upućena osoba i posvećeni član Cose Loro gotovo pola stoljeća i sad si je već zaradio pravo, volio je razmišljati naglas pred slušateljima, da počne usporavati. Javno, služio je često na vladinim komisijama koje bi nekoga oslobađale i kao koautor izvještaja koji su nešto opravdavali. Privatno, bio je glavni partner i pravni savjetnik Cose Loro vvashingtonske odvjetničke tvrtke Atvvater, Fitzvvater, Dishwater, Brown, Jordan, Quack i Capone. U toj službi, zbog svog aristokratskog prestiža i ugleda čestite osobe, mogao je slobodno predstavljati kojeg god klijenta je htio, čak i one suprotnih interesa. Iz granične države, javno je objavljivao legitimne veze s domom u svim pravcima i znao je govoriti umirujućim naglascima južnjačkog gentlemana otmjena roda kad je pričao sa sjevernjacima i s izgovorom kultiviranog sjevernjaka s najboljih fakulteta kad je pričao s južnjacima. Njegov partner Capone bio je taman i proćelav zgledao je praktičan i prilično žilav. - Ako mi se obraćate zbog utjecaja - naglasio bi Porter Lovejov svakom vjerojatnom klijentu koji bi ga pun nade tražio. - Došli ste krivom čovjeku. Ipak, ako želite koristiti usluge ljudi s iskustvom koji zavezanih očiju mogu pronaći svoj put kroz ovdašnje labirinte vlasti, koji su u prisnim odnosima s ljudima koje ćete htjeti vidjet mogu vam reći tko su on mogu srediti da vas oni prime, koji vas mogu pratiti na sastanke i govoriti u vaše ime, koji mogu saznati što se događa u vezi s vama na sastancima kojima ne prisustvujete, i koji mogu hodati preko glava nadređenima, ako vam odluke nisu po volji, možda vam mogu pomoći. C. Porter Lovejov bio je taj koji je učinio najviše da podupre aspiracije G. Noodlesa Cooka i da poveća njihov domet. Mudro je kalibrirao parametre inicijative mlađeg čovjeka i krenuo je s velikodušnom brzinom da ga smjesti među ostale slavne osobe u Cosa Loro obitelji, koje će najbolje moćskoristiti njegove dosjetljive uvide u mehaniku političkih odnosa s javnošću i građenja imagea: njegov dar za huškački moto, podmuklu insinuaciju, uglađenu i sofisticiranu uvredu, lukavo žonglerstvo u logici koja je bila brža od pogleda i mogla se ušuljati nevidljivo, kao i podmuklu laž. Kad mu se pružila prilika, Noodles nikada nije razočarao nikoga tko je, kao C. Porter Lovejov, od njega očekivao najgore. Između Yossariana i ubojice iz Cose Loro poput Noodlesa Cooka, jaz miroljubivog gađenja dobio je oblik za koji ni jedan ni drugi nisu vidjeli potrebe da ga poprave. Ipak, Yossarian nije oklijevao da ga sad nazove oko smiješne mogućnosti da se novog predsjednika nagovori da


se pretvara kako ozbiljno uzima pozivnicu Christophera Maxona na vjenčanje usvojene nećakinje ili što mu je već bila u Port Authoritv autobusnom kolodvoru. - On skuplja milijune za tvoju stranku, Noodles. - Zašto ne? - reče Noodles veselo. - Zvuči zabavno. Recm da je rekao kako ozbiljno razmišlja o dolasku. - Ne moraš ga pitati? - Ne - Noodles je zvučao iznenađen. - John, još se nije rodio mozak koji bi bio dovoljno velik da se pozabavi svim stvarima za koje se svaki predsjednik pretvara da ih razumije. Ja sam još uvijek u milosti otkad sam mu pomogao kroz inauguraciju. Kao deset najnoviji od devet starijih tutora s jedana-nest doktorskih titula u mozgovnom kartelu što je okruživao čovjeka koji je otada postao predsjednik, G. Noodles Cook je još uvijek bio neokaljan tim posebnim prezirom za koji se obično kaže da ga stvara familijarnost. C. Porter Lovejov, promatrajući gaseći sjaj prvotnih devet tutora, bio je taj koji je predložio imenovanje G. Noodlesa Cooka kao desetog da ponovno zapalluziju briljantnosti u visokom uredu, izbor, tvrdio je s nezainteresiranim autoritetom, koji je morao biti na dobrobit ovog potpredsjednika, administracije, zemlje, Noodlesa Cooka samog i, što nije rečeno ali se podrazumijevalo, C. Portera Lovejova i njegovog partnerskog interesa u Cosa Loro odvjetničko-lobisti-čkoj tvrtki Atvvater, Fitzwater, Dishwater, Brown, Jordan, Quack i Capone. Capone, kao i Lovejov osnivački partner, igrao je golf u dobrim klubovima s poslovnim vođama i visokim državnim službenicima i rijetko mu se dopuštalo da izgubi. Poteškoće u formalnostima oko inauguracije izrasle su iz sasvim razumljive potpredsjednikove želje da ga se na viši položaj ustoliči s prisegom koju bi pročitao vrhovni sudac američkog vrhovnog suda. Časni gospodin koji je bio na tom položaju, čelična, prilično dominantna osobnost s naočalama i visokim čelom, dao je odjednom ostavku radije nego da sudjeluje u činu za koji je osjećao da je izvan duha zakona, ako već ne. slova. Neočekivani razvoj situacije ostavio je novom prvom čovjeku malo izbora, osim da se pozove na nekog drugog od slavnih osoba na sudu sa stranačkom pripadnošću "sličnom njegovoj. Žena koja je tada bila na sudu povukla se dobrovoljno četrnaest minuta nakon što su je pozvali. Kao objašnjenje dala je neodoljivu želju da se vrati u polje koje je najviše voljela: kućanstvo. Cijelog svog života, tvrdila je, težila je samo za tim da bude kućanica. A druga zvijezda od veličine u toj poštovanoj konstelaciji časnih sudaca u koje su se nekada ljudi voljeli ugledati, časni gospodin kojeg su prijateljske novine često hvalile zbog onoga što su nazivali njegovom duhovitošću i njegovim shovvmanski razmetljivim instinktom za tendenciozno i sa-mozabavno traženje dlake u jajetu, otišao je u ribolov. Afroamerikanac, naravno, nije dolazio u obzir. Bijela Amerika ne bi tolerirala predsjednika čiju je legitimnost u uredu pravomoćnom učinio crnac, i to naročito ne crnac poput ovoga, koji nije bio baš neki odvjetnik niti baš neki sudac i koji je na saslušanjima za potvrdu svog položaja pokazao da se u cijelosti sastoji od jednakih omjera žuč govana. Ostali ortodoksni članovi stranke na sudu odbačeni su kao jednostavno nedovoljno živopisn nedovoljno poznati. Njihovo odbijanje postalo je još samo definitivnije kad je iz njihovih komora


procurila ustavna sumnja kroz neimenovane izvore i neidentificirane niže službenike o tome da li uopće ijedan časni član ijednog suda u zemljstinski posjeduje pravo da zaprisegne čovjeka poput njega na položaj najvišeg vladinog službenika u zemlji. U rijetko jednoglasnoj odluci, pozdravili su glavnog suca zbog ostavke, ženu zbog njezinog kućanstva, i onog duhovitog za odlazak u ribolov. To je ostavilo samo demokrata, kojeg je davno nekada imenovao navodni liberal John Kennedv, i koji je od tada glasao za konzervativce. Je li predsjednik mogao preuzeti položaj a da ne položi prisegu položaja? Nije bilo dovoljno suda da to odluči. Ali, onda je Noodles Cook, i Noodles sam među starijim tutorima, došao s poduzetnim prijedlogom koji je imao na umu od početka, ali ga je zadržao za sebe do posljednjeg trenutka, i koji je konačno donio zadovoljavajućzlaz iz te neugodne slijepe ulice. - Ja to još uvijek ne razumijem - rekao je još jedanput potpredsjednik, kad su njih dvojica ponovno vijećali nasamo. Do tada su se ostalih devet starijih tutora s jedanaest doktorskih titula s vremenom osramotili kod njega. - Molim vas, objasnite mi ponovno. - Mislim da ne mogu - reče Noodles Cook, natmureno. Volio je položaj na kojem je bio, ali više nije bio tako siguran što se tiče posla, ili svog poslodavca. - Pokušajte. Tko imenuje novog glavnog suca vrhovnog suda? - Vi - reče Noodles, mračno. - U redu - rekao je potpredsjednik, koji je, s ostavkom svog prethodnika, tehnički već bio predsjednik. - Ali ja ga ne mogu imenovati dok nisam prisegnuo? - I to je točno - reče Noodles Cook, mrko. - Kod koga ću ja prisegnuti? - Kod koga želite. - Ja želim vrhovnog suca. - Mi nemamo vrhovnog suca - reče Noodles zlovoljno. - I nećemo imati vrhovnog suca dok ga ja ne imenujem? A ja ga ne mogu imenovati dok... - Mislim da ste sada shvatili. U tišini, s izrazom mrzovoljnog razočaranja, Noodles je još jednom požalio što on i njegova treća žena, Carmen, s kojom je prolazio kroz agoniju gorkog razvoda, više ne razgovaraju. Ceznuo je za nekim u koga može imati povjerenja, s kim bi na sigurnom mogao parodirati ovakav razgovor. Pomislio je na Yossariana, koji je do sada već, bojao se, vjerojatno o njemu mislio kao o govnu. Noodles je bio dovoljno inteligentan da shvati kako i on sam vjerojatno ne bi o sebmao visoko mišljenje da je tko drugi, a ne on. Noodles je bio dovoljno pošten da zna da je nepošten mao je tek dovoljno čestitosti da zna da je uopće nema. - Da, mislim da sam shvatio - rekao je potpredsjednik, s tračkom nade. - Mislim da ponovno počinjem kuckati na svim cilindrima. - To me ne bznenadilo - Noodles je zvučao manje potvrdno nego što je namjeravao. - Pa, zašto ne obavimo to dvoje zajedno? Zar ga ja ne bih mogao prisegnuti kao vrhovnog suca, dok on mene u isto vrijeme priseže kao predsjednika? - Ne - rekao je Noodles. - Zašto ne? - Njega mora potvrditi Senat. Vi biste ga prvo trebalmenovati.


- E, pa onda - reče potpredsjednik, uspravivši se na stolcu s tim vrlo širokim osmijehom oštroumna postignuća koji je obično nosio kad je igrao jednu od svojih videoigara. - Zar ga ne bi Senat mogao potvrditi dok ga ja imenujem, a on mene istovremeno priseže? - Ne - rekao je odlučno Noodles. - I, molim vas, ne pitajte me zašto. To nije moguće. Molim vas, vjerujte mi na riječ, gospodine. - Pa, to je zaista prava šteta! Meni se čini da bi predsjednik trebao imati pravo da ga zaprisegne na položaj vrhovni sudac vrhovnog suda. - Nitko koga ja poznajem tu vam ne bi proturječio. - Ali, to sa mnom ne ide, zar ne? Oh, ne! Jer nemamo vrhovnog suca! Kako se tako nešto uopće moglo dogoditi? - Ne znam, gospodine - Noodles je sam sebe ukorio da ne smije zvučati zajedljivo. - Mogao bi to biti još jedan previd naših Otaca osnivača. - Kog vraga pričate? - ovdje je potpredsjednik skočio na noge, kao da ga je na to natjerao kolerički bijes nad nekim nezamislivim bogohuljenjem. - Nije bilo previda, zar ne? Naš je Ustav uvijek bio savršen. Nije li? - Imamo dvadeset i sedam amandmana, gospodine. - Ma nemojte? Nisam to znao. - To nije tajna. - Kako sam to mogao znati? To je znači amandman? Promjena? - Da. - Pa, kako sam mogao znati? - njegovo se raspoloženje ponovno pretvorilo u mrzovoljan očaj. - Dakle, tu smo, je li? Ja ne mogu imenovati... - Da - Noodles je procijenio da je bolje da ga prekine nego da ih obojicu ponovno podvrgne toj litaniji. - To je baš kao Kvaka 22, nije li? - lane neočekivano potpredsjednik, i razvedri se nad dokazom vlastite inspiracije. - Ja ne mogu imenovati vrhovnog suca dok nisam predsjednik, a on me ne može zaprisegnuti na položaj dok ga ja ne imenujem. Nije li to Kvaka 22? Noodles Cook bijesno je buljio u zid i odlučio da radije izgubi svoj prestižni položaj u novoj administraciji nego da se upusti s osobom poput ove u temu poput te. Buljio je, vidio je, u veliku, pojednostavljenu kartu, koja je visjela kao umjetničko djelo, podjele snaga u bitci kod Gettvsburga. Noodles je počeo razmišljati o povijesnoj prošlosti. Možda je uvijek bilo ovako, razmišljao je, između vladara i savjetnika, da je podređeni u svakom pogledu osim u činu superioran. Tada je Noodles, u iscrpljenom očaju, istresao kao zapovijed rješenje koje je na kraju spasilo stvar: - Uzmite demokrata! -Što? - Da, uzmite jebenog demokrata - prigovore je odbacio pretkazujućh. - On je bio Kennedvjev demokrat, pa što to znači? Tip je loš kao i svi mi. Dobit ćemo bolje ocjene tiska, jer smo nepristrasni. A kad postanete nepopularni, možete okriviti njega što vas je zaprisegnuo. Vizija Portera Lovejova opet je bila opravdana. Upućujući Noodlesa, on je naglasio kako ga potpredsjednik dobro može iskoristiti. Potreba je bila na, mogućnosti neograničene. Održat će razgovor za posao. - Koliko da mu kažem? - htio je znati Noodles. Porter Lovejov je budalasto zasjao. - Koliko god ti dopusti. U stvari, ti ćeš intervjuirati njega da vidiš želiš li taj posao, iako


on to neće znati. - A kako će, pitao se Noodles, zabavljen, to uspjeti? Porter Lovejov je jednostavno ponovno zasjao. Borbeni nadimak? - Nemoj sad to spominjati - Porter Lovejov je upozorio. - On gaje sam izabrao, znaš. Nećeš imati problema. - Uđite, uđite, uđite - rekao je potpredsjednik veselo Noodlesu Cooku, nakon srdačnih pozdrava u predsoblju, koji su se Noodlesu činili začuđujuće neformalni. Čudilo ga je što je mladi čovjek tako ugledne titule doskakutao da mu zaželi toplu dobrodošlicu. Noodles je jedva imao vremena da primijeti sportske zastavice iz gimnazije i s fakulteta na zidovima sobe za primanje. Nije mogao pobrojiti veliki broj televizijskih ekrana, svaki od njih namješten na drugi kanal. - Čeka stare filmske reklame ntervjue - objasnile su djevojke tamo, hihoćući, i Noodles nije mogao procijeniti misle li to one ozbiljno ili ne. - Veselio sam se što ću vas upoznati - uvjeravao ga je potpredsjednik. - Varum, varum, varum - rekao je povjerljivo kad su bili sami, i zatvorili vrata. - To je iz videoigre u kojoj sam nepobjediv i koja se zove Pista u Indianapolisu. Znate je? Upoznat ćete. Jeste li dobri u videoigrama? Kladim se da vas mogu pobijediti. E, sad, molim vas, ispričajte mi sve o sebi. Umirem da saznam više. Za Noodlesa, to je bila dječja igra. - Pa, gospodine, što biste željeli saznati o meni? Gdje da počnem? I - Sa mnom je stvar u tome - odgovorio je potpredsjednik. - Da, kad nešto odlučim, uvijek to uspijem i postići. Neću plakati nad prolivenim mlijekom, a što je bilo, to je prošlo. Kad postavim cilj, radim na tom cilju svom snagom. - A tako - reče Noodles, nakon trenutnog iznenađenja, kad je pretpostavio da je dobio priliku da komentira. - I želite li reći da ste imali cilj da postanete predsjednik? - O, da, sasvim sigurno, sasvim sigurno. I taj sam cilj slijedio svom snagom. - Sto ste učinili? - Rekao sam da kad su me pitali hoću li prihvatiti. Vidite, gospodine Cook - mogu li vas zvati Noodles? Hvala. Čast mi je - za mene je riječ koja najbolje opisuje položaj potpredsjednika - biti spreman. Ili su to dvije riječi? - Mislim da su dvije. - Hvala. Mislim da tako jasan odgovor ne bih mogao dobiti ni od jednog drugog od svojih tutora. I to želim nastaviti tjerati svom snagom. Biti spreman. Očito, što ste više dana potpredsjednik, to ste bolje pripremljeni da budete predsjednik. Slažete li se? Noodles je vješto izbjegao to pitanje. -1 to je sljedeći cilj koji želite slijediti svom snagom? - To je glavni posao potpredsjednika, nije li? Moji ostali tutori se slažu. - Zna li to predsjednik? - Ne bih to sad tjerao svom snagom da mi nije dao svoju punu podršku. Želite li još nešto znati o meni što bi vam pomoglo da odlučite jeste li dovoljno dobri za ovaj posao? Porter Lovejov kaže da jeste. - Pa, gospodine - rekao je Noodles Cook, i oprezno krenuo dalje. - Postoji li nešto što ste preuzeli na sebe a za što osjećate da možda ne možete učiniti posve sami? - Ne. Ne mogu se ničega sjetiti. - Zašto onda osjećate da vam treba još jedan tutor?


- Da mi pomogne s pitanjima poput toga. Vidite, ja sam na fakultetu učinio pogrešku jer se nisam zaista posvetio svom studiju, i to žalim. - Ipak ste dobili prolazne ocjene, nije li tako? - Jednake kao i one kad sam se posvetio. Vi ste bili na fakultetu, gospodine Cook? Školovan ste čovjek? - Da, jesam, gospodine. Dobio sam svoju diplomu. - Dobro. I ja sam bio na fakultetu, znate. Imamo dosta zajedničkog i trebali bismo se slagati - bolje, nadam se - i ovdje se ušuljao zanovijetajući ton - nego što se slažem s drugima. Imam osjećaj da prave viceve na moj račun iza mojih leđa. Gledajući unatrag, trebao sam se više baviti filozofijom, poviješću, ekonomijom i takvim stvarima na fakultetu. Sad to nadoknađujem. - Kako - počeo je pitati Noodles, a onda se predomislio. - Gospodine, moje iskustvo pokazuje... - Neću plakati nad prolivenim mlijekom, i to je bilo, pa prošlo. - Moje iskustvo pokazuje - Noodles si je pokorno pro-krčio put naprijed. - Kao student, i čak kad sam malo predavao, da ljudi rade ono što jesu. Osoba koju zanimaju sport, golf i zabave provest će više vremena na sportskim natjecanjima, golfu i zabavama. Vrlo je teško u kasnijem se životu zainteresirati za predmete poput filozofije, povijest ekonomije, ako vas nisu privlačili već ranije. - Da. I nikada nije kasno - rekao je potpredsjednik, a Noodles nije znao slažu li se ili ne. - U zadnje vrijeme studiram napoleonske ratove, da bih nekako zaokružio svoju naobrazbu. Sekundu ili dvije Noodles je nepomično sjedio. - Koje? - bilo je sve čega se mogao sjetiti da odgovori. - Zar je bilo više od jednog? - To nije moje polje - odgovorio je Noodles Cook, i počeo gubiti nadu. - A bavim se i bitkom kod Antietama također - čuo je kako nastavlja čovjek koji je bio slijedeći na redu za predsjedništvo. A kasnije ću se okušati s Buli Runom. To je bio zaista sjajan rat, taj Građanski rat. Otada nismo imali takvog, zar ne? Vrlo biste se iznenadili, ali Buli Run je tek kratka vožnja autom odavde, uz policijsku pratnju. - Spremate se za rat? - Obrazujem se. I vjerujem u spremnost. Ostatak predsjedničkog posla dosta je težak, čini mi se, i nekako dosadan. Dao sam da mi sve te bitke snime na video kasete i pretvore u igre gdje obje strane mogu pobijediti. Varum, varum, varum! I Gettvsburg. Volite video igre? Koja vam je omiljena? - Nemam omiljenu - promrmljao je Noodles, malodu- šan. - Uskoro ćete je imati. Dođite pogledati ove. Na vitrinspod video ekrana - video ekrani s kontrolama za igru nalazili su se u mnogim kutovima ureda -prema kojem ga je potpredsjednik poveo ležala je igra po imenu Pista u Indianapolisu. Noodles je vidio druge, s naslovima poput Pusti bombe i Zezni regrutaciju. I još jednu, s naslovom Umri smijući se.


Njegov domaćin se zahihotao. - Imam devetoricu fakultetski školovanih ljudi u svom osoblju s jedanaest doktorskih titula, a nijedan me nikada nije uspio pobijediti ni u jednoj igri. Ne govori li vam to mnogo o visokom obrazovanju u ovoj zemlji danas? - Da - reče Noodles. - Sto vam to govori? - Mnogo - reče Noodles. - I ja tako mislim. Sad upravo izlazi nova, samo za mene, zove se Trijaža. Znate li je? - Ne. - Trijaža je riječ koja dolazz francuskog, i u slučaju da dođe do velikog rata i mi moramo odlučiti koja će nekolicina preživjeti u našim podzemnim skloništima... - Znam što znači ta riječ, gospodine potpredsjednice! -prekinuo je Noodles, s više oštrine nego što je namjeravao. - Jednostavno ne znam igru - objasnio je s nategnutim smiješkom. - Uskoro ćete saznati. Prvog ću vas uvesti. To je zabavno zazovno. Vi ćete imati svoje odabrane i ja svoje, a samo jedan od nas može pobijedit odlučiti tko će živjeti, a tko umrijeti. Uživat ćete. Mislim da ću htjeti da se specija- lizirate u Trijaži, jer nikad ne možete znati kada to stvarno moramo primijeniti, a mislim da oni drugi to ne mogu. OK? - Da, gospodine potpredsjednice. - I ne budite tako službeni, Noodles. Zovite me Pizda. Noodles je bio zgranut. - Ne bih to mogao! - odgovorio je sa žarom u refleksu spontanog inata. - Pokušajte. - Ne, neću. - Čak ako vam to znač posao? - Ni tada, gospodine Pizdo - to jest, gospodine potpredsjednice. - Vidite? Uskoro će vam to ići lako. Pogledajte ove druge stvari za koje Porter Lovejov kaže da ih morate srediti. Koliko znate o teškoj vodi? - Gotovo ništa - rekao je Noodles, osjećajući se na čvršćem tlu. - To ima neke veze s nuklearnim reakcijama, zar ne? - Ne pitajte mene. Tako nešto piše ovdje. Ne znam mnogo ni o tome, pa smo se već dobro sreli kao dva uma. - U čemu je problem? - Pa, imaju čovjeka u pritvoru koji je proizvodi bez dozvole. Umirovljeni kapelan iz starih vojnih zračnih snaga, kaže, u Drugom svjetskom ratu. - Zašto ga ne zaustavite? - On ne može prestati. On to proizvodi, nekako, ako znate što hoću reći, biološki. - Ne, ne znam što hoćete reći. - Pa, tako piše ovdje na sinopsisu sažetka ovog tajnog fascikla, pod šifrom Voda iz slavine. On jede i pije kao i mi ostali, ali ono što izlazz njega, pretpostavljam, jest ta teška voda. Njega je istražila i dalje razvila privatna korporacija M&M S&P, koja sad ima pravo opcije na njega i uskoro će ga patentirati. - Gdje ga drže? - Negdje pod zemljom, u slučaju da odluči postati radioaktivan. Bio je u kontaktu s nekakvim svojim surad-


I I nikom prije nego što su ga upecali, i njegova žena i taj drugi tip redovito razgovaraju u šiframa preko telefona i prave se da nemaju pojma ni o čemu. Još nema ničeg prljavog među njima. On razgovara preko telefona i s medicinskom sestrom, i puno prljavog možda počinje između njih dvoje. Kao da nikad nisu čuli za AIDS. A možda postoj veza belgijske špijunaže s novom Europskom ekonomskom zajednicom. »Belgijanac opet guta«, izvijestila ga je kad su posljednji put razgovarali. - Pa, što da učinimo s njim? - O, lako bismo mogli dati da ga ubije jedna od naših protuterorističkih jedinica, ako dođe do toga. Ali, možda ćemo ga trebati, jer imamo i problema s nestašicom tritija. Koliko znate o tritiju, Noodles? - Tritij? Nikada nisam čuo za njega. - Dobro. Znači da možete biti objektivni. Mislim da je to nekakav radioaktivni plin koji trebamo za naše hidrogenske bombe i druge stvari. Znaju ga dobitz teške vode, i taj kapelan mogao bi nam biti jako vrijedan ako uspijemo i druge istrenirati da počnu mokriti tešku vodu. Predsjednik nema za ovo puno strpljenja, pa to dajem vama. - Meni? - uzviknuo je Noodles, s iznenađenjem. - Hoćete reći da sam primljen? - Pa, razgovarali smo, nismo li? Recite mi što mislite da bih trebao preporučiti. Dodao je Noodlesu debeli crveni fascikl s gornjim papirom s kratkim pregledom izvatka sadržaja sinopsisa statusnog izvještaja rezimea sažetka u jednoj rečenici o sedamdeset i jednu godinu starom umirovljenom vojnom kapelanu, kojznutra proizvodi tešku vodu bez dozvole i sad je tajno u pritvoru zbog promatranja spitivanja. Noodles je malo znao o teškoj vod ništa o tritiju, ali je dovoljno znao da ne oda ni tračak prepoznavanja kad je pročitao imena Johna Yossariana i Mile Minderbindera, iako je nujno razmišljao o sestri Melissi Macintosh, za koju nikada nije čuo, i njezinoj cimerici po imenu Angela Moore ili Angela Moorecock, i o jednom misterioznom belgijskom agentu s rakom grla u njujorškoj bolnici, o kojemu je sestra redovito slala šifrirane poruke telefonom, i o elegantnom, dobro o- djevenom tajanstvenom muškarcu kojzgleda da sve druge drži pod prismotrom, ili da njuška ili je tjelohranitelj. Kao poznavalac informativnih tekstova, Noodles je bio impresioniran nadarenošću autora da sažme toliko toga u jednoj jedinoj rečenici. - Želite da ja odlučim? - Noodles je konačno promrmljao u nedoumici. - Zašto ne vi? Tu je još jedna stvar, o nekome sa savršenim ratnim avionom koji želi da kupimo i o nekom drugom s još boljim savršenim ratnim avionom koji želi da kupimo, a mi možemo kupiti samo jedan. - Sto kaže Porter Lovejov? - Zauzet je pripremama svog suđenja. Želim da vi sudite. - Mislim da nisam kvalificiran. - Ja vjerujem u potop - odgovorio je potpredsjednik. - Mislim da vas nisam dobro čuo. - Ja vjerujem u potop. - Kakav potop? - Noodles je opet bio zbunjen.


- Noin potop, naravno. Onaj iz Biblije. Kao i moja žena. Zar ne znate za to? Kroz stisnute oči Noodles je pretraživao to prostodušno lice za nekim tračkom igre. - Nisam siguran da znam što želite reći. Vjerujete li da je bio mokar? - Vjerujem da je to istina. U svakom detalju. - Onda je uzeo mužjaka i ženku svake životinjske vrste? - Tako piše. - Gospodine - rekao je Noodles, pristojno. - Do sada smo katalogizirali više vrsta životinjskog nsektnog svijeta nego što btko uspio skupiti za života i staviti u brod te veličine. Kako bh dobio, kamo bh stavio, da ne govorim o prostoru za njega i obitelji njegove djece, i problemima skladištenja hrane i odlaganja smeća u četrdeset dana i noći kiše? - Ipak znate za to! - Čuo sam. I sto pedeset dana i noći kasnije, kad je kiša prestala. - I za to znate! - potpredsjednik ga je promotrio s odobravanjem. - Onda vjerojatno također znate da je evolucija glupost. Ja mrzim evoluciju. - Odakle je došao sav životinjski život za koji sada znamo? Postoji tristo ili četiristo tisuća različitih vrsta samo buba. - Oh, vjerojatno su jednostavno evoluirale. - U samo sedam tisuća godina? Toliko je vremena otprilike bilo, kao što mjeri biblijsko vrijeme. - Možete to provjeriti, Noodles. Sve što moramo znati o stvaranju svijeta upravo je ovdje u Bibliji, stavljeno u jednostavan engleski - potpredsjednik ga je mirno promotrio. - Znam da ima skeptika. Svi su oni komunjare. Svi su oni u krivu. - Tu je i slučaj Marka Twaina - Noodles se nije mogao suzdržati da ne argumentira. - Oh, znam to ime! - uskliknuo je potpredsjednik, s velikom taštinom i veseljem. - Mark Twain je veliki američki humorist iz meni susjedne države Missouri, zar ne? - Missouri nije susjedna država Indiane, gospodine. A vaš veliki američki humorist Mark Twain ismijavao je Bibliju, prezirao je kršćanstvo, mrzio našu imperijalističku vanjsku politiku i gomilao svu silu poruge u svakom detalju priče o No njegovoj arci, naročito što se tiče sobne muhe. - Očito - odgovorio je potpredsjednik, ne gubeći staloženost. - Razgovaramo o dva različita Marka Twaina. Noodles je bio izvan sebe. - Postojao je samo jedan, gospodine - rekao je tiho, i nasmiješio se. - Ako želite, pripremit ću sažetak njegovih izjava i ostaviti ga kod jedne od vaših tajnica. - Ne, ja mrzim pisane stvari. Snimite to na video, i možda to možemo pretvoriti u igru. Jednostavno ne razumijem zašto ljudi koji čitaju imaju toliko problema shvatiti jednostavne istine koje tamo pišu tako jasno. I molim vas, nemojte me zvati gospodine, Noodles. Vi ste toliko stariji od mene. Zar me ne želite zvati Pizda? - Ne, gospodine, neću vas zvati Pizda. - Svi drugi me tako zovu. Imate pravo na to. Zakleo sam se da ću poštovati to ustavno pravo. - Gledajte, pizdo jedna - Noodles je skočio na noge i frenetično pogledao oko sebe, za pločom, kredom i ravnalom, za bilo čime! - Postoji zakon spojenih posuda. - Da, čuo sam za to.


- Mount Everest je gotovo pet milja visok. Da bi zemlja bila pokrivena vodom, moralo bi biti vode svuda na globusu koja bi bila gotovo pet milja duboka. Njegov budući poslodavac je kimnuo, zadovoljan jer se činilo da ovaj konačno shvaća. - Znači daje bilo toliko vode. - Onda se voda povukla. Kamo se mogla povući? - U oceane, naravno. - Gdje su bili oceani, ako je svijet bio pod vodom? - Ispod potopa, naravno - bio je odgovor bez ustezanja, i taj srdačni čovjek je ustao. - Ako pogledate na kartu, Noodles, vidjet ćete gdje su bili oceani. Vidjet ćete također da Missourpak graniči s mojom državom Indianom. - On vjeruje u potop! - Noodles Cook, još uvijek kuhajuć govoreći gotovo urlikom, izvijestio je odmah Portera Lovejova. To je bilo prvi put u njihovom odnosu da je svom sponzoru pokazao bilo što osim tajnovitog zadovoljstva. Porter Lovejov se nije dao smesti. - I njegova žena u to vjeruje. - Želim veću plaću! - Posao to ne traži. - Promijeni posao! - Razgovarat ću s Caponeom. Zdravlje mu je bilo dobro, nije primao socijalnu pomoć, i svi koji su s njim imali veze shvatili su da će kao tajnik za zdravlje, obrazovanje i socijalnu skrb u novom kabinetu, Noodles usredotočiti svu svoju energiju isključivo na izobrazbu predsjednika. 13l Tritij Teška voda narasla je za dva boda, kazao je telefaks u uredu M&M-a u Rockefeller Centru u New Yorku, na istom katu, i gotovo na istom mjestu, na kojem je Sammy Singer proveo gotovo cijeli svoj radni vijek u časopisu Time, u uredu koji je, kao što je Michael Yossarian ponovno vidio, imao prozore što su gledali na legendarno klizalište daleko dolje, sjajno, zaleđeno središte poštovanja vrijednog japanskog kompleksa nekretnina koji je za novac dobiven ranije od nestajuće Rockefellerove financijske dinastije. Klizalište je bilo na istom mjestu na kojem je Sammy godinama prije toga, s Glendom, išao na klizanje po prvi puta u životu, i nije pao, i ponovno je išao s njom na više nego jednoj stanki za objed nakon što su se počeli redovito viđati, dok gaje ona još uvijek tjerala da dođe živjeti s njom u njezinom stanu na West Sideu, zajedno s njezino troje djece i njezinom jedinstvenom kršnom majkom iz Wisconsina, kojoj se Sammy sviđao i koja je rado otišla ponovno živjeti sa sestrom na maloj obiteljskoj farmi nakon što je on pristao - nitko od njujorških roditelja koje je znao, čak ni njegovi, nisu nikada bili tako elegantno požrtvovni - a tritij, plin koji se dobiva iz teške vode, dobio je još dvije stotine i šesnaest bodova na međunarodnoj radioaktivnoj burzi u Ženevi, Tokiju, Bonnu, Iraku, Iranu, Nigeriji, Kini, Pakistanu, Londonu i New Yor-ku. Porast u tritiju se optimistički održavao zbog prirodne osobine tog izotopa vodika da degenerira u predvidljivom tempu u atomskom oružju, uz povremene nadopune, i primamljive sklonosti tog plina da se količinski smanjzmeđu vremena kad ga otpremnik zapečat sata kad stiže do kup- 1 I


Zanosna cimerica Melisse Macintosh, Angela Moore, o kojoj Yossarian više nije mogao misliti pod drugim imenom osim Angela Moorecock, do sada je svojih postarijim, kavalirskim poslodavcima već iznijela ideju svijetlećih predmeta koji bi fluorescentno naglašavalsturenije organe kopulacije, a na sajmu igračaka je na kupcima, muškarcima i ženama, iskušala svoju zamisao za sat za spavaonicu sa svijetlećim licem od tritija pomiješanog s bojom u kojoj bi kazaljke za sate i minute bile obrezani muški organi, a brojevi ne bi bili brojevi, već niz golih ženskih figura što bi se razotkrivale senzualno i progresivno sa satima u sistematskim stadijima erotskog transa dok zadovoljenje nije dostignuto u konačnom dvanaestom satu. Yossarian se zapalio slušajući je kako razrađuje tu inspiraciju za potrošački proizvod u cocktail baru dan ili dva nakon što mu je po prvi puta popušila i poslala ga kući jer je stariji nego muškarci na koje je na- ca, koji bi najčešće bio proizvođač inovacija ili sprava za označivanje s vanjskim površinama koje svijetle same od sebe ili sastavljač sporučilac nuklearnih glava. Kupci su često izvješćivali o tome da dobivaju i do četrdeset posto manje tritija nego što su platil četrdeset posto manje nego što je zapakirano i poslano, bez indikacija krađe, diverzije ili curenja. Tog tritija jednostavno pri dostavi više nije bilo. Nedugo prije toga, test pošiljka iz samo jedne zgrade u drugu da se istraži taj gubitak nije donijela nikakve nove informacije, ali je zato nestalo tri četvrtine tritija zapakiranog za test. Bilo bi netočno reći, rekao je smeteni predstavnik za javnost, da se rasplinuo u zraku. Oni su nadzirali zrak. U zraku nije bilo nikakvog neobičnog plina i sasvim sigurno nikakvog tritija. Usprkos zračenju i mogućnosti da uzrokuje rak koja iz toga slijedi, tritij je još uvijek bio tradicionalni materijal za svijetleće vodiče i kazaljke satova, za nišane pušaka za noćno gađanje, za značke poput svastika, križeva, Davidovih zvijezd aureola koje su svijetlile u mraku, i za golemo povećanje eksplozivne snage nuklearnog oružja. učila i nije sigurna da ga želi upoznatntimnije od toga, a kasnije mu je, zbog Melissine rastuće simpatije prema njemu, zajedno sa sve većom bojazni od AIDS-a, odbila popušiti drugi put ili mu udovoljiti na bilo koji ekvivalentan način; slušajući pozorno kako zaneseno govori taj prvi put, osjetio je gotovo pola semi-erekcije, i uzeo ju je za ruku dok su sjedili jedan pokraj drugoga na crvenoj baršunastoj klupici u elegantnom cocktail baru i protrljao je njome preko rasporka hlača da osjeti sama. Veliki skok u eksplozivnoj snazi uzrokovan akcijom tritija u atomskim glavama omogućio je estetsku redukciju u veličin težini bombi, projektila i granata koje su bile izrađene, omogućavajući tako da se veći broj prenese manjim spravama za dostavu kao Milov planirani bombarder, i Strangeloveov također, bez primjetljive žrtve u nuklearnoj destruktivnoj sposobnosti. Kapelan je bio na vrijednost potpuno siguran. - Kad ga mogu vidjeti? - Michael Yossarian čuo je svog oca kako zahtijeva. Kosa njegovog oca bila je gušća od njegove i rudlavo bijela, boja za koju je njegov brat Adrian neumorno tražio kemijsku formulu za bojanje u mladenački, prirodno sivu koja ne bi bila mladenačka ni na kojem čovjeku Yossa-rianovih godina i ne bzgledala prirodno.


- Čim bude siguran - odgovorio je M2, u čistoj bijeloj košulji koja još nije bila izgužvana, mokra i nije joj trebalo glačanje. - Michael, nije li on upravo rekao da je kapelan na sigurnom? - Mislim da sam to čuo. Michael se nasmiješio u sebi. Naslonio je čelo na staklo prozora da bi koncentrirano gledao dolje na klizalište i njegov šareni kaleidoskop bezbrižnih klizača, pitajući se, s ma-lodušnom slutnjom da je već mnogo toga propustio, čekaju li možda u toj razonodi nagrade koje bi ga mogle zabaviti kad bi se ikada uspio prisiliti potruditi da ih potraži. Reflektirajući oval leda bio je tih dana okružen rastućim plimama prosjaka i skitnica, s radnim šetačima na stankama za objed ili kavu, s policajcima na zastrašujućim konjima. Michael Yossarian nije plesao; nije znao uhvatiti ritam. Nije igrao golf, skijao ilgrao tenis, a već je znao da nikada neće ni klizati. - Mislim, siguran za nas - čuo je M2-a kako se plačljivo bran okrenuo se pogledati. M2 izgledao je trijumfalno pripremljen na pitanje koje mu je bilo postavljeno. - On je Michael Yossarian 114 siguran za M&M poduzeća i ne mogu ga prisvojiti čak ni Mercedes-Benz ili N&N odjel poduzeća Nippon & Nippon. Čak je i Strangelove blokiran. Mi ćemo patentirati kapelana čim saznamo kako radi, a tražimo i zaštitni znak. Razmišljamo o aureoli. Budući da se radi o kapelanu, naravno fluorescentnoj aureoli. Možda nekoj koja svijetli u mraku, cijelu noć. - Zašto ne od tritija? - Tritij je skup i radioaktivan. Michael, znaš li nacrtati aureolu? - To ne bi trebalo biti teško. - Željeli bismo nešto veselo, al ozbiljno. - Pokušao bih - rekao je Michael, ponovno se smiješeći - napraviti to ozbiljno, a teško je predočiti si jednu koja nije vesela. - Gdje ga drže? - htio je znati Yossarian. - Na istom mjestu, pretpostavljam. Zaista ne znam. - Zna li tvoj otac? - Znam li ja da li on zna? - Da znaš, bi li mi rekao? - Da mi kaže da smijem. - A da ti kaže da ne smiješ? - Rekao bih da ne znam. - Kao što upravo govoriš. Barem govoriš istinu. - Trudim se. - Čak i kad lažeš. Tu je nekakav paradoks. Razgovaramo u krugovima. - Ja sam išao u bogoslovnu školu. - A što - rekao je Yossarian - da kažem kapelanovoj ženi? Uskoro ću je vidjeti. Ako postojtko za koga joj mogu savjetovati da se kod njega požali, svakako ću joj to reći. - Koga bi mogla pronaći? Policija je bespomoćna. - Strangelove? - Oh, ne - rekao je M2, problijedivši više nego obično. - Morat ću saznati. Ono što sada možete reći Karen Tappman...


I I - Karen? - Tako piše na mom listiću s informacijama. Ono što istinito možete reći Karen Tappman... - Mislim da joj ne bih lagao. - Mi nikada nismo ništa drugo nego istiniti. To stoji crno na bijelo u našem priručniku, pod poglavljem »Laži«. Ono što morate reći Karen Tappman - M2 je poslušno recitirao -jest daje njemu dobro i da mu ona nedostaje. Raduje se što će joj se ponovno pridružiti čim prestane predstavljati opasnost samome sebli zajednici, a njegovo prisustvo u obitelj bračnoj postelji više ne bude pogubno za njeno zdravlje. - To vam je najnoviji štos, je li? - Molim vas - M2 se lecnuo. - Ovo je slučajno istina. - Rekao bi to čak i da nije? - To je savršeno točno - priznao je M2. - Ali ako se tritij počne pojavljivati u njemu od teške vode, mogao bi biti radioaktivan, i svi bismo se ionako morali držati podalje od njega. - M2 - rekao je Yossarian strogo. - Uskoro ću htjeti razgovarati s kapelanom. Je li ga tvoj otac vidio? Znam što ćeš reći. Moraš saznati. - Prvo, morat ću saznati mogu li saznati. - Saznaj možeš li saznati može li on to organizirati. Strangelove bi to mogao. M2 je opet problijedio. - Otišli biste Strangeloveu? - Strangelove će doći k meni. A kapelan neće proizvoditi ako mu kažem da to ne čini. - Moram reći ocu. - Ja sam mu već rekao, ali on uvijek ne čuje. M2 je bio potresen. - Upravo sam se sjetio nečeg drugoga. Da li bismo trebali o svemu ovome razgovarati pred Michaelom? Kapelan je sada tajna, i nisam siguran da sam ovlašten dopustiti bilo kome drugome da čuje za njega. - Za koga? - upitao je Michael nestašno. - Za kapelana - odgovorio je M2. H no - Kojeg kapelana? - Kapelana Alberta T. Tappmana - rekao je M2. - Onog prijatelja tvog oca iz vojske koji proizvodi tešku vodu u sebi bez dozvole i sad je tajno u pritvoru dok ga promatraju i pregledavaju, dok ga mi pokušavamo patentirat registrirati zaštitni znak. Znaš li za njega? Michael se nacerio. - Misliš na onog prijatelja mog oca iz vojske koji je počeo ilegalno u sebi proizvoditi tešku vodu i sad je u... - To je taj! - uskliknuo je M2, i razrogačio oči kao daje ugledao sablast. - Kako si saznao? - Ti si mi upravo rekao - nasmijao se Michael. - Opet sam to učinio, nisam li? - zajecao je M2, i kolabirao uz tresak na stolac za svojim stolom u bolnom pa-roksizmu pokajničkog jadikovanja. Sad je njegova sjajna bijela košulja, koja je bila od sintetičkog materijala, bila zgužvana, mokra i trebalo joj je glačanje, a mokri obrisi nervozne, znojave tjeskobe već su potamnjivali materijal ispod pazuha bijele potkošulje bez rukava, koju isto nikada nije propustio odjenuti. - Jednostavno ne znam čuvati tajnu, je li?


Moj otac je još ljut na mene jer sam vam ispričao za bombarder. Kaže da bi me mogao ubiti. I moja majka. I moje sestre. Ali to je isto vaša krivnja, znate. Njegov je posao da me spriječi da mu tako govorim tajne. - Kako? - upitao je Michael. - Kao to o bombarderu. - Kakvom bombarderu? - Našem M&M P&S Podnadzvučnom nevidljivom i nečujnom defenzivnom drugoudarnom ofenzivnom napadačkom bombarderu. Nadam se da ne znaš za njega. - Sad znam. - Kako si saznao? - Imam ja svoje načine - rekao je Michael, i okrenuo se k svom ocu s mrkim pogledom. - Sad se bavimo i vojnom opremom? Yossarian je razdražljivo odgovorio. - Netko će se morati baviti vojnom opremom htjeli mi to ili ne, kažu mi, pa bi to isto tako mogli bit oni, a netko će raditi s njima na ovome, rekao ja da ili ne, pa bi to isto tako mogli biti t ja, i to je savršena istina. - Čak iako je laž? - Rekli su mi da je to krstarica. - On zaista krstari - M2 je objasnio Michaelu. - S dvoje ljudi? - proturječio mu je Yossarian. - A evo i drugog izlaza, da ti umirim savjest - Yossarian je dodao Michaelu. - Neće funkcionirati. Točno, M2? - To jamčimo. - I osim toga - rekao je Yossarian, s očitim negodovanjem - od tebe samo tražimo da nacrtaš avion, ne da letiš tom jebenom spravom niti da lansiraš napad. Ovaj avion je za sljedeće stoljeće. Te stvari traju zauvijek, i mi ćemo možda obojica biti mrtvi prije nego što jednu od njih podignu u zrak, čak ako i dobiju ugovor. Sad im je svejedno da li funkcionira ili ne. Sve što žele je novac. Točno, M2? - I platit ćemo ti, naravno - ponudio je M2, stajući ponovno na noge i vrpoljeći se. Bio je vitak, suhonjav, bezobličnih ramena sturenih ključnih kostiju. - Koliko ćete platiti? - upitao je neugodno Michael. - Koliko god želiš - odgovorio je M2. - On to misli ozbiljno - rekao je Yossarian kad ga je Michael klaunski pogledao za interpretaciju. Michael se zahihotao. - Kako bi bilo - upustio se razuzdano, promatrajući svog oca da vidi reakciju - dovoljno za još jednu godinu na pravnom fakultetu? - Ako to želiš - M2 se odmah složio. - I moje životne troškove? - Jasno. - I to misli ozbiljno - rekao je Yossarian ohrabrujući svog nepovjerljivog sina. - Michael, nećeš ovo vjerovati - ni ja to zaista ne vjerujem - ali ponekad je na ovome svijetu više novca nego što je itko ikad pomislio da bi planet mogao držati a da ne potone nekamo drugdje.


- Odakle sve to dolazi? - Nitko ne zna - rekao je Yossarian. - Kamo odlazi kad nije ovdje? - To je još jedna znanstvena nepoznanica. Jednostavno nestaje. Kao one čestice tritija. Trenutno ga ima puno. - Pokušavaš me zavesti? - Mislim da te pokušavam spasiti. - OK, vjerovat ću ti. Sto želite da napravim? - Nekoliko neodređenih crteža - rekao je M2. - Znaš li čitati strojarske nacrte? - Hajde da pokušamo. Pet nacrta potrebnih za umjetničko prikazivanje vanjskog izgleda aviona već su bilzabran položeni na konfe-rencijski stol u susjednoj vanjskoj unutrašnjoj konferencij-skoj sobi baš izvan stražnje lažne fasade drugog uspravnog trezora otpornog na vatru, od debelog čelika i betona, s alarmnom dugmad radioaktivnim kazaljkama od tritija. Michaelu je trebalo nekoliko trenutaka da se snađe u mehaničkim crtežima, u bijelim crtama na purpurastopla-voj podlozi, koji su isprva izgledali kao okultna zbrka ukrašena nažvrljanim kriptičnim oznakama u abecedama koje se nisu mogle dešifrirati. - Nekako je ružan, čini mi se - Michael se osjetio stimuliranim jer radi na nečemu različitom, a što je bilo u sklopu njegovih mogućnosti. - Počinje izgledati kao leteće krilo. - Postoje li krila koja ne lete? - zafrkavao je Yossarian. - Krila poleti kragne - odgovorio je Michael ne podigavši svoj analitički pogled. - Krila kazališne pozornice, krila političke stranke. - Ti zaista čitaš, zar ne? - Ponekad. - Kako izgleda leteće krilo? - M2 je bio vlažan čovjek, i njegovo čelo i brada bili su poškropljeni sjajnim kapljicama. - Kao avion bez trupa, Milo. Imam osjećaj da sam ovo ranije vidio. - Nadam se da nisi. Naš avion je nov. - Sto je ovo? - Yossarian je pokazao. U donjem lijevom kutu svih pet listova identificirajuće legende bile su maski- rane prije kopiranja komadićem crne vrpce na kojoj je bilo otisnuto bijelo slovo S bez zavijutaka. - Vidio sam to slovo. - Kao i svatko drugi - odgovorio je lako Michael. - To je standardna šablona. Vidio si ga na starim skloništima. Ali koji vrag je ovo? - I na njih sam mislio. Desno od slova S bio je niz minijaturnih znakova koji su izgledali kao spljoštene črčkarije, i dok je Yossarian stavljao naočale, Michael je zurio kroz povećalo i pronašao malo slovo h nekoliko puta ponovljeno, s uskličnikom na kraju. - Dakle - primijetio je, još uvijek jako dobro raspoložen - tako ćete nazvati svoj avion, ha? »M&M-ov Shhhh!«. - Znaš kako ga zovemo - M2 je bio uvrijeđen. - To je M&M P&S Podnadzvučni nevidljiv nečujni defenzivni drugoudarni ofenzivni napadački bombarder.


- Uštedjeli bismo na vremenu da ga zovemo »Shhhh!« Reci mi ponovno što hoćete. M2 je govorio plašljivo. Ono što se tražilo bile su lijepe slike aviona u letu gledanog odozgo, odozdo i sa strane, i barem jedna slika aviona na zemlji. - Ne moraju biti točne. Ali, neka budu realistične, kao avioni u stripovima ili dokumentarnim filmovima. Izostavi detalje. Moj otac ne želi da ih vide dok ne dobijemo ugovor. Ne vjeruje više nikome u našoj vladi. Htjeli b sliku kako će avion stvarno izgledati u slučaju da ga ikada moraju izgraditi. - Zašto ne tražite svoje inženjere? - mozgao je Michael. - Ne vjerujemo baš svojim inženjerima. - Kad je Ivan Grozni - razmišljao je Yossarian - završio gradnju Kremlja, dao je da se pogube svi graditelji, tako da ga nitko živ ne može kopirati. - Sto je na njemu bilo tako grozno? - pitao se M2. -Moram to ispričati ocu. - Ostavite me sad samog - rekao je Michael, trljajući bradu i koncentrirajući se. Skidao je svoj samtasti sako, fućkajući sam za sebe Mozartovu melodiju. - Ako zatvorite vrata, zapamtite da sam zaključan i nemojte me jednog dana zaboravitzvući. - Izgleda slatko.- Za sebe je naglas primijetio. Na prelasku u sljedeće stoljeće, bio je cinično siguran, mjesecima će trajati besmislene ceremonije, povezane s političkim kampanjama, a M&M-ov ratni avion bit će egzaltirani vrhunac. I bez sumnje, prva beba rođena u sljedećem stoljeću bit će rođena na istoku, ali ovaj put puno istočnije od raja. Ponovno je pogledao planove ovog oružja za kraj stoljeća i ugledao crtež koji mu se činio estetski nepotpun. Puno je toga manjkalo u predviđenom obliku, puno nedostajalo. A kad je pogledao planove i u budućnost u kojoj bi taj avion letio, nije mogao pronaći označeno nijedno mjesto u koje bi se on, u istrošenim riječima njegovog oca, uklopio, u kojem bi mogao uspijevati s išta više sigurnost zadovoljstva nego što je trenutno uživao. Imao je prostora za poboljšanje, ali nije vidio puno šanse za njega. Sjetio se Marlene i njezinih astroloških mapa i tarot karti, i osjetio da mu opet nedostaje, iako nije bio siguran je lkada mario za nju više nego za bilo koju drugu u svom nizu monogam-nih romansi. Počinjalo ga je plašiti da možda nema budućnosti, da je već u njoj; kao njegov otac, prema kojem je uvijek gajio miješane osjećaje, već je bio tamo. Mora riskirati poziv Marlene. Čak i njegov brat Julian imao je ovih dana problema da zaradi onoliko novca koliko je drsko prognozirao da je osuđen zaraditi. I njegova sestra morat će odgoditi razvod dok diskretno ne izvidi kakva je situacija s poslom u privatnoj praksi kod jedne odvjetničke tvrtke s čijim je partnerima ponekad imala kontakt. Otac će mu biti mrtav. Tata John je više nego jednom jasno rekao da ne očekuje da će ući duboko u to dvadeset i prvo stoljeće. Veći dio svog života Michael je s povjerenjem pretpostavljao da će njegov otac uvijek biti živ. Još uvijek je to osjećao, iako je znao da to nije istina. To se nikad nije događalo s pravim ljudskim bićima. A tko će onda biti tamo za njega? Nije bilo nikoga koga se moglo cijeniti, nijedne figure u koju se moglo ugledat čije su zasluge potrajale bez mrlje duže od petnaest minuta. Bilo je ljudi koji su imali moć, koji su drugima mogli učiniti velika dobra, kao filmski redatelj predsjednik, ali to je bilo sve.


Pola milijuna dolara za koje se njegov otac nadao da će mu moći ostaviti u nasljedstvo više nije izgledalo kao vječno bogatstvo. Neće moći živjeti od zarade, iako je devet desetina zemlje živjelo na manje od toga. S vremenom neće imati ništa, i nikoga, nikoga, podvukao je njegov otac, da mu pomogne. Otac ga se uvijek dojmio kao ponešto poseban, racionalno iracionalan i nelogično logičan, i nije uvijek pričao dosljedno razumne stvari. - Lako je pobijediti u debati kao nihilist - rekao je. -Jer toliko ljudi koji bi trebali bolje znati apsurdno zauzimaju stavove. Govorio je glatko o stvarima kao što su Ewingov tumor, Hodgkinova bolest, amiotrofična lateralna skleroza, i slobodno je razgovarao o svojoj smrti s objektivnošću toliko činjeničnom da se Michael morao priupitati je li on to sam sebe zavarava ili se samo pravi. Michael nije uvijek znao kad je bio ozbiljan a kada nije, i kada je u pravu a kada u krivu, i kada je u pravu i krivu istodobno. A Yossarian bi objavio da to ni sam uvijek ne zna o sebi. - Problem koji ja imam - njegov je otac pokajnički priznao, ali s natuknicom ponosa - jest da sam gotovo uvijek sposoban vidjeti obje strane gotovo svakog pitanja. I gotovo je uvijek bio previše voljan biti u prijateljskim odnosima s jednom ženom ili drugom, opsjednut još uvijek snom da će pronaći posao koji želi radit potrebom da bude ono što je on nazivao »zaljubljen«. Michael nikada nije našao posao koji je htio raditi - pravo nije bilo ništa gore od bilo čega drugog, a umjetnost nije bila ništa bolja. Pisao je scenarij, ali nije htio da njegov otac još za to zna. Ali u jednoj središnjoj stvari, Yossarian se činio sasvim u pravu. - Prije nego što to i shvatiš, ti prokleta budalo - otresao se razdražljivo na njega u nježnom lošem raspoloženju - bit ćeš star kao što sam ja sada i nećeš imati ništa. Čak ni djecu, mogao je jadno dodati Michael. Koliko je on vidio, ni to mu nije stajalo u kartama, niti u Marleninim tarot kartama, niti u bilo kojim drugima. Michael je ponovno podrobno pogledao planove ispred sebe, privukao bliže svoj blok i uzeo olovku. Nije zavidio ljudima koji su željeli raditi više da dobiju puno više, ali se morao iznova pitati zašto nije poput njih. 115 M2 - Sviđa ti se Michael, zar ne? - Da, sviđa mi se Michael - rekao je M2. - Daj mu da radi kad god možeš. - Učinit ću to. Htjet ću s njime više raditi na onim video ekranima na autobusnoj postaji. Platit ću mu još jednu godinu na pravnom fakultetu. - Nisam siguran da će to htjeti. Ali pokušaj. Svi roditelji s odraslom djecom koje je znao imali su barem jedno o čijoj su se neizvjesnoj budućnosti stalno brinuli, a mnogi su imal dvoje. Milo je imao ovoga, a on je imao Michaela. Iritacija se pomiješala sa zbunjenošću dok je proučavao nove poruke od Jerrvja Gaffneva iz Gaffnevjeve agencije. Prva mu je savjetovala da nazove svoju automatsku sekretaricu kod kuće da čuje dobre vijesti od svoje medicinske sestre i loše vijesti od svog sina o svojoj prvoj ženi. Dobre vijesti od sestre bile su da je tu večer slobodna za večeru i kino s njim i da se belgijski pacijent u bolnici dobro oporavlja od teške dizenterije koju su uzrokovali dobri antibiotici koje su mu dali za tešku upalu pluća koju je uzrokovalo ljekovito vađenje glasnice u ofenzivnom pokušaju, dosada uspješnom, da mu se spasi život. Drugi faks izvještavao je da


se kvalificirao za hipoteku. Yossarian nije imao pojma što to znači. - Kako je uopće znao da sam ovdje? - čuo je sebe kako misli naglas. - Mislim da gospodin Gaffnev zna sve - odgovorio je M2, s vjerom. - On nadzire i naše faks linije. - Plaćate ga za to? - Netko ga plaća, mislim. - Tko? - Nemam pojma. - Zar ti je svejedno? - Ne bi trebalo biti? * - Zar ne možeš saznati? - Morat ću saznati mogu li saznati. - Čudi me da ne želiš znati. - Zar bih to trebao željeti? - M2, Michael te zove Milo. Koje ti je ime draže? Milovu jedinom sinu postalo je neugodno. - Radije bih - rekao je, glasno dišući - da me zovu Milo, čak iako je to ime mog oca. To je i moje ime, znate. On mi ga je dao. - Zašto to ne kažeš? - upitao je Yossarian, preziruć osjećaj krivnje koji mu se nametao. - Ja sam sramežljiv, znate. Moja majka kaže da sam poput zeca. I moje sestre to kažu. Stalno traže od mene da 4 promijenim svoj karakter, da budem dovoljno jak da pre- uzmem kad budem morao. - Da budeš više kao tvoj otac? - One nemaju visoko mišljenje o mom ocu. - Kao tko onda? Wintergreen? - One mrze Wintergreena. - Kao ja? - Ni vas ne vole. - Tko onda? j - One se ne mogu sjetiti muškarca koji je dovoljno dobar. - Daj da te pitam - rekao je Yossarian. - Imate li još uvijek svoju ugostiteljsku kompaniju? - Mislim da imamo. To je i vaša kompanija, znate. Svatko ima udio. M&M komercijalna ugostiteljska kompanija bila je najstariji kontinuirani ugostiteljski servis u povijesti zemlje, s 115 M2 - Sviđa ti se Michael, zar ne? - Da, sviđa mi se Michael - rekao je M2. - Daj mu da radi kad god možeš. - Učinit ću to. Htjet ću s njime više raditi na onim video ekranima na autobusnoj postaji. Platit ću mu još jednu godinu na pravnom fakultetu. - Nisam siguran da će to htjeti. Ali pokušaj.


Svi roditelji s odraslom djecom koje je znao imali su barem jedno o čijoj su se neizvjesnoj budućnosti stalno brinuli, a mnogi su imal dvoje. Milo je imao ovoga, a on je imao Michaela. Iritacija se pomiješala sa zbunjenošću dok je proučavao nove poruke od Jerrvja Gaffneva iz Gaffnevjeve agencije. Prva mu je savjetovala da nazove svoju automatsku sekretaricu kod kuće da čuje dobre vijesti od svoje medicinske sestre i loše vijesti od svog sina o svojoj prvoj ženi. Dobre vijesti od sestre bile su da je tu večer slobodna za večeru i kino s njim i da se belgijski pacijent u bolnici dobro oporavlja od teške dizenterije koju su uzrokovali dobri antibiotici koje su mu dali za tešku upalu pluća koju je uzrokovalo ljekovito vađenje glasnice u ofenzivnom pokušaju, dosada uspješnom, da mu se spasi život. Drugi faks izvještavao je da se kvalificirao za hipoteku. Yossarian nije imao pojma što to znači. - Kako je uopće znao da sam ovdje? - čuo je sebe kako misli naglas. - Mislim da gospodin Gaffnev zna sve - odgovorio je M2, s vjerom. - On nadzire i naše faks linije. - Plaćate ga za to? - Netko ga plaća, mislim. -Tko? ^ - Nemam pojma. - Zar ti je svejedno? - Ne bi trebalo biti? * - Zar ne možeš saznati? - Morat ću saznati mogu li saznati. - Čudi me da ne želiš znati. - Zar bih to trebao željeti? - M2, Michael te zove Milo. Koje ti je ime draže? Milovu jedinom sinu postalo je neugodno. - Radije bih - rekao je, glasno dišući - da me zovu Milo, čak iako je to ime mog oca. To je i moje ime, znate. On mi ga je dao. - Zašto to ne kažeš? - upitao je Yossarian, prezirući j osjećaj krivnje koji mu se nametao. - Ja sam sramežljiv, znate. Moja majka kaže da sam poput zeca. I moje sestre to kažu. Stalno traže od mene da 4 promijenim svoj karakter, da budem dovoljno jak da pre- uzmem kad budem morao. - Da budeš više kao tvoj otac? - One nemaju visoko mišljenje o mom ocu. - Kao tko onda? Wintergreen? - One mrze Wintergreena. - Kao ja? - Ni vas ne vole. - Tko onda? I - One se ne mogu sjetiti muškarca koji je dovoljno dobar. - Daj da te pitam - rekao je Yossarian. - Imate li još uvijek svoju ugostiteljsku kompaniju? - Mislim da imamo. To je i vaša kompanija, znate. Svatko ima udio.


M&M komercijalna ugostiteljska kompanija bila je najstariji kontinuirani ugostiteljski servis u povijesti zemlje, s počecima u Milovom radu upravitelja menze za njegovu eskadrilu u Drugom svjetskom ratu, gdje je smišljao plodonosne i mutne financijske strategije za kupovanje svježih talijanskih jaja sa Sicilije na Malti za sedam centi po komadu i prodajućh kantini na Pianosi za pet centi po komadu uz dobar profit koji je povećavao dotok kapitala eska-drile, u kojem je svatko imao udio, rekao je, i poboljšavao kvalitetu života i životni standard svih ondje, i za kupovanje scotch viskija za Maltu na izvoru na Siciliji, eliminirajući posrednike. - M2 - rekao je Yossarian, i sjetio se da je zaboravio. Nije imao želje da ga povrijedi. - Kako ćeš željeti da te zovem kad budeš ovdje sa svojim ocem? Dva Mila mogli bi biti jedan previše, možda i dva. - Morat ću saznati. - Zaista ne znaš, čak ni to? - Ne mogu odlučiti - M2 se kvrčio. Ruke su mu pocr-venjele dok ih je stezao. I rubovi njegovih očiju su pocrve-njeli. - Ne mogu donijeti odluku. Sjećate se zadnjeg puta kad sam pokušao. Jednom davno, upravo prije nego stoje Yossarian došao moliti Mila za pomoć da Michaela drže izvan Vijetnamskog rata, jedan puno mlađi M2 pokušao je nezavisno odlučiti po pitanju od transcendentne važnosti. Mislio je da ima dobru ideju: da se odazove pozivu onoga što mu je bilo rečeno da je njegova zemlja i prijavi se u vojsku da ubija azijske komuniste u Aziji. - Nećeš to učiniti! - odlučila je njegova majka. - Bolje ćeš služiti vladi - odgovorio je njegov otac, na odlučniji način - ako otkriješ koga regrutacijska komisija ne mobilizira. Tako ćeš vidjeti koga zaista trebaju. Mi ćemo se time pozabaviti za tebe. Dvije i pol godine koje je M2 proveo na bogosloviji ostavile su mu ožiljke za cijeli život i usadile u njega traumatičnu averziju prema svemu duhovnom, i strah i nepovjerenje prema muškarcima i ženama koji ne puše, ne piju, ne psuju, ne šminkaju se, ne hodaju uokolo ni djelomično goli, ne pričaju masne viceve, jako se puno smješkaju, čak i kad ništa smiješno nije rečeno, i smješkaju se kad su sami, te pokazuju zajedničku, blaženu vjeru u higijensku vrlinu i samopoštovanje za koje misle daje isključivo njihovo, a koje se njemu činilo zlo i odvratno. Nikada se nije oženio, a žene s kojima se družio bile su bez iznimke dame otprilike njegovih godina koje su odijevale jednostavne plisirane suknje i uredne bluze, nosile vrlo malo delikatno nanesene šminke, bile su sramežljive, bezbojne i ubrzo su nestajale. Trudio se on koliko hoće, Yossarian nije mogao smiriti nisku sumnju da M2 pripada onoj vrsti samotnih i osvetoljubivih ljudi od kojih se uglavnom sastojala ona manje hvalisava od dvije glavne vrste postojanih mušterija prostitutki, koje su mogle biti viđene u njegovom neboderu kako se voze dizalima na seksualne kure u luksuznom hramu ljubavi na vrhu ili prema dolje u utrobu zgrade u trli četiri salona za masažu drugorazrednog dostojanstva u pot-podrumima ispod nekoliko glavnih kina na prvoj podrazini u koje se moglo ući ravno s ulice. Michael je Yossarianu već neobavezno natuknuo da M2 očito posjeduje sve tipične atribute serijskog seksualnog u-bojice: bio je bijelac.


- Kad smo otišli na kolodvor - povjerio se - samo ga je zanimalo da gleda žene. Mislim da nije mogao prepoznati transvestite. Je li mu i otac takav? - Milo zna što je prostitutka i nije volio da idemo za njima. On je uvijek bio čedan. Sumnjam da zna što je transvestit ili da bi uočio veliku razliku kad bi to saznao. - Zašto ste me pitali - M2 je sad pitao Yossariana -imamo li još uvijek naš ugostiteljski servis? - Mogao bih imati posla. Ima jedno vjenčanje... - Drago mi je što ste to spomenuli. Gotovo sam zaboravio. Moja majka želi da razgovaram s vama o našem vjenčanju. - Ovo nije tvoje vjenčanje - ispravi ga Yossarian. - Vjenčanje moje sestre. Moja majka želi da se moja sestra uda, i želi da se to učini u Metropolitan muzeju. Očekuje da ćete vi to srediti. Zna da ste u SKPKAMM-u. Yossarian je bio iskreno zadivljen. - I ceremoniju? - To je tamo već netko održao? - I samu ceremoniju? Koliko ja znam, ne. - Znate li nekoga iz uprave? - Ja sam u SKPKAMM. Ali, to bi moglo biti nemoguće. - Moja majka to neće prihvatiti. Kaže - čitam upravo, iz njenog telefaksa - da ako to ne uspijete, ona ne zna za što ste drugo sposobni. Yossarian je dobroćudno odmahnuo glavom. Bio je sve samo ne uvrijeđen. - Trebat će novca, i vremena. Trebali biste početi, rekao bih, s donacijom od deset milijuna dolara muzeju. - Dva dolara? - upitao je M2, kao da ponavlja. - Deset milijuna dolara. - Mislio sam da sam čuo dva. - Rekao sam deset - rekao je Yossarian. - Za izgradnju još jednog novog krila. - To se da srediti. - Ali nije sigurno. - Dobit ćemo osiguranje? - Rekao sam da nije sigurno, iako će se vjerojatno već nekako srediti. Tvoj otac se specijalizira za osiguranje. Vi ste praktički dođoši, a oni ne uzimaju deset milijuna od bilo koga tko im pokuca na vrata. - Biste lh mogli uvjeriti da ih uzmu? - Mislim da bih mogao. A ni tada ne jamčim. - Dobit ćemo jamstvo? - Nema jamstva - Yossarian je ponovno ispravio. - T tvoj otac izgleda imate istu selektivnu slušnu manu, zar ne? - Kolektivnu slušnu manu? - Da. I morat će trošiti razuzdano. - Zauzdano? - Da. Razuzdano. Morat će biti rasipno i dovoljno sirovo da uđe u novine i časopise za visoku modu. - Mislim da je to ono što žele.


- Možda postoji jedna mogućnost za koju još ne znaju -prosudio je konačno Yossarian. - Vjenčanje koje sam spomenuo održat će se na autobusnoj postaji. M2 se trgnuo, baš kao što je Yossarian i očekivao. - Sto je u tome dobro? - htio je znati. - Inovacija, Milo - odgovorio je Yossarian. - Muzej više nekim ljudima nije dovoljno dobar. Autobusna postaja je upravo ono pravo za Maxone. - Maxone? - Oliviju i Christophera. - Velikog industrijalca? - Koji nikada nogom nije kročio u tvornicu i nikada nije vidio proizvod koji je ijedna od njegovih kompanija ikada proizvela, osim možda kubanskih cigara. Pomažem Maxo-nima oko logistike - nonšalantno je uljepšao stvar. - Svi mediji će o tome izvještavati, naravno. Hoćete li uzeti auto-busnu postaju ako ne dobijemo muzej? - Morat ću pitati majku. Inače... - Ako je to dovoljno dobro za Maxone - mamio ga je Yossarian. - S gradonačelnikom, kardinalom, možda čak i Bijelom kućom... - To bi već moglo pomoći u odluci. - Naravno, vi ne biste mogli biti prvi. - Mogli bismo biti prvi? - Ne biste mogli biti prvi, osim ako se tvoja sestra ne uda za Maxonovu curu ili ako ne želite napraviti duplo vjenčanje. Mogu razgovarati s Maxonima za vas, ako tvoja majka to želi. - A što bismo - upitao je M2, s obazrivim pogledom - s kurvama na autobusnoj postaji? Bijelo svjetlo u sivim očima M2-a kad je izrekao riječ kurve odjednom mu je pridalo izgled grabežljivca, koji je gori od posjedničke žudnje. Yossarian je dao odgovor za koji je mislio da je najpogodniji. - Svatko po vlastitom nahođenju - odgovorio je bezbrižno. - Koliko god tko hoće. Policija će surađivati. Mo- gućnosti su neograničene. Ja sam realističan što se tiče muzeja. Tvoj otac prodaje stvari, Milo, a to nije elegantno. - Moja ga majka mrzi zbog toga. - A ona živi u Clevelandu. Kad ti se sestra udaje? - Kad god vi to želite. - To olakšava stvari. Za koga se udaje? - Za koga god mora. - Znači da imamo široke mogućnosti. - Moja majka će htjeti da napravite popis gostiju. Mi ovdje nikoga ne poznajemo. Svi naši najdraži prijatelji žive u Clevelandu, i mnogi ne mogu doći. - Zašto to ne napravite u muzeju u Clevelandu? I vaši bi najdraži prijatelji mogli doći. - Radije bismo imali vaše strance - M2 je pažljivo sjeo za svoj kompjutor. - Poslat ću telefaks majci. - Zar joj ne možeš telefonirati? - Ne želi se javiti na moje pozive.


- Saznaj - rekao je Yossarian, s novom psinom na umu. - hoće li uzeti Maxona. Možda imaju jednog viška. - Bi li oni uzeli Minderbindera? - Bi li ti oženio nekoga od Maxonovih ako imaju samo djevojku? - Bi li oni mene uzeli? Ja imam ovu Adamovu jabučicu. - Dobre su šanse da bi te uzeli, čak i s Adamovom jabučicom, ako date tih deset milijuna za još jedno novo krilo. - Kako biste ga nazvali? - Krilo Mile Minderbindera, naravno. Ili možda Milov hram, ako biste radije to. - Mislim da bismo izabrali to - pogađao je M2. - To bi bilo podobno. Moj otac je bio kalif Bagdada, znate, jednom u ratu. - Znam - rekao je Yossarian. - mam Damaska. Ja sam bio s njim, i pozdravljali su nas svuda kamo bismo krenuli. - Što biste stavili u to krilo muzeja? - Što god im date, ili stvari sa skladišta. Treba im više prostora za novu kuhinju. Sigurno bi stavil nekoliko onih predivnih statua tvog oca na kamenim oltarima crvenim od ljudske krvi. Uskoro mi javi. I M2 je počeo udarati brže na svojoj tastaturi. Yossarian je otišao u vlastiti ured, da se telefonski uhvati u koštac s nekim vlastitim poslovima. - Ona želi više novca - Julian mu je odmah rekao na svoj uobičajenzravan način. - Neće ga dobiti - Yossarian je bio jednako odrješit. - Za koliko? - izazvao je njegov sin. - Julian, ne želim se kladiti s tobom. - Savjetovat ću joj da tuži - rekla je njegova kći, sutkinja. - Izgubit će. Imala bi dovoljno novca kad bi opozvala one privatne detektive. - Kune se da nijednog nije zaposlila - rekao je njegov drugi sin Adrian, kozmetički kemičar bez diplome, čija je žena zaključila, kroz obrazovni tečaj za odrasle na kojem je uvježbavala samopouzdanje, da nije stvarno toliko sretna koliko je cijelo vrijeme mislila. 4 - Ali možda to čini njezin odvjetnik, gospodine Yossa-rian - rekao je gospodin Gaffnev, kad ga je Yossarian nazvao spričao mu novosti. - Njezin odvjetnik kaže da ne. - Odvjetnici, gospodine Yossarian, poznati su po tome da lažu. Od osam ljudi koji vas slijede, Yo-Yo... - Ja se zovem Yossarian. Gospodine Gaffnev, gospodin Yossarian. - Očekujem da će se to promijeniti, gospodine - rekao je Gaffnev, ništa manje srdačno. - Čim se sastanemo i postanemo bliski prijatelji. U međuvremenu, gospodine Yossa-rian - nije bilo uvredljivog tona - imam dobre vijesti za vas, Gaffnev 116 jako dobre vijesti, od obje službe za provjeravanje mogućnosti kreditiranja. Jako se dobro držite, osim jednog zakašnjelog čeka alimentacije za vašu prvu ženu i pokojeg zakašnjelog čeka za uzdržavanje vašoj drugoj ženi, almate jedan prekoračeni račun na osamdeset i sedam


dolara i šezdeset devet centi za zatvoreno poduzeće za prodaju robe na malo nekada zvano »Skrojena žena« koje je, ili je bilo, u Paragrafu 11. - Ja dugujem osamdeset sedam dolara dućanu koji se zove »Skrojena žena«? - I šezdeset devet centi - rekao je gospodin Gaffnev, sa svojim smislom za točnost. - Možda ćete biti pozvani na odgovornost za taj račun od vaše žene Marian kad se spor konačno presudi. - Nisam imao ženu po imenu Marian - pouči ga Yossa-rian, nakon što je razmislio nekoliko trenutaka da bude siguran. - Moja žena nije se zvala Marian. Nijedna od njih dvije. Gospodin Gaffnev odgovorio je tetošeći ga. - Bojim se da griješite, gospodine Yossarian. Ljudi se često zbune u bračnim sjećanjima. - Ja nisam zbunjen, gospodine Gaffnev - uzvratio je Yossarian, nakostriješen. - Nijedna moja žena nije se zvala Marian Yossarian. Možete to provjeriti ako mi ne vjerujete. Ja sam u Tko je tko. - Meni se Zakon o slobodnformacija čini dosljedno puno boljim izvorom, i naravno da ću to provjeriti, ako ništa drugo samo da raščistim zrak među nama. Ali u međuvremenu... - nastala je pauza. - Mogu li vas već zvati John? - Ne, gospodine Gaffnev. - Svi su ostalzvještaji u besprijekornom redu, i možete dobiti hipoteku kad god zaželite. - Kakvu hipoteku? Gospodine Gaffnev, ne želim vas uvrijediti kad vam kategorički kažem da nemam pojma o kojem vragu vi to pričate kad spominjete hipoteku! - Živimo u teškim vremenima, gospodine Yossarian, i ponekad nas stvari prebrzo zadese. 1 I ! - Govorite kao pogrebnik. - Hipoteka na nekretnine, naravno. Za kuću na selu ili na obali mora, ili možda za puno bolji stan upravo ovdje u gradu. - Ja ne kupujem kuću, gospodine Gaffnev - odgovorio je Yossarian. - I ne razmišljam o stanu. - Onda biste možda trebali o tome početi razmišljati, gospodine Yossarian. Ponekad senor Gaffnev zna najbolje. Vrijednost imovine može samo porasti. Količina zemlje na planetu je ograničena, govorio je moj otac, i on je dugoročno dobro zaradio. Sve što ćemo trebati za vašu molbu jest uzorak vaše DNK. - Moje DNK? - ponovio je Yossarian, začuđen. - Priznajem da sam zbunjen. - To je vaša deoksiribonukleinska kiselina, gospodine Yossarian, i posjeduje vaš cijeli genetski kod. - Znam da je to moja deoksiribonukleinska kiselina, k vragu! I znam što ona radi. - Nitko je ne može falsificirati. Ona će dokazati da ste vi vi. - Tko bih drugi k vragu bio? - Institucije koje daju zajmove sada su oprezne. - Gospodine Gaffnev, gdje da dobijem uzorak svoje DNK da ga podnesem zajedno sa svojom molbom za hipoteku za kuću o kojoj ne znam i koju nikada neću htjeti kupiti? - Čak ni u East Hamptonu? - mamio ga je Gaffnev. - Čak ni u East Hamptonu. - Tamo su sada izvrsne vrijednosti. Ja se mogu pobrinuti za DNK za vas.


- Kako ćete je dobiti? - Pod Zakonom o slobodnformacija. Ona je u dosjeu u vašoj spermi s vašim brojem socijalnog osiguranja. Ja mogu dobiti ovjerenu fotokopiju... - Moje sperme? - Vaše deoksiribonukleinske kiseline. Stanica sperme samo je medij prijevoza. Geni su ono što je bitno. Mogu dobiti fotokopiju vaše DNK kad budete spremni sa svojom molbom. Sve prepustite meni. I zaista, imam još dobrih vijesti. Jedan od gospode koja vas slijede vas ne slijedi. - Odoljet ću vicu. - Ja ne vidim vic. - Mislite li da on nije gospodin ili da me ne slijedi? - Još uvijek ga ne vidim. Ne slijedi vas. On slijedi jednog ili više njih koji vas slijede. - Zašto? - Morat ćemo pogađati. To je bilo zacrnjeno u izvještaju Slobode informacija. Možda da vas zaštiti od otmice, mučenja ili ubojstva, ili možda tek da sazna o vama ono što drugi saznaju. Postoji tisuću razloga. A ortodoksni Židov -oprostite, jeste li vi Židov, gospodine Yossarian? - Ja sam Asirac, gospodine Gaffnev. - Da. A ortodoksni židovski gospodin koji paradira pred vašom zgradom zaista je ortodoksni židovski gospodin i zaista živi u vašem susjedstvu. Ali on je i čovjek FB opasan je. Zato budite diskretni. - Što on hoće od mene? - Pitajte ga ako želite. Možda samo šeta, ako nije tamo na zadatku. Znate kakvi su ti ljudi. Možda se ne radi o vama. Imate fasadu CIA-e u vašoj zgradi koja se maskira kao fasada CIA-e, kao i ured Administracije socijalnog osiguranja, da ne spominjem te seks salone, prostitutke i ostale poslovne ustanove. Pokušajte sačuvati svoj broj socijalnog osiguranja. Uvijek se isplati biti diskretan. Diskrecija je bolja polovica hrabrosti, senor Gaffnev kaže svojim prijateljima. Nemojte se bojati. On će vas obavještavati. Usluga je njegovo srednje ime. Yossarian nije osjećao potrebu da se izjasni. - Gospodine Gaffnev - rekao je. - Kad vas mogu vidjeti? Bojim se da inzistiram. Nastao je trenutak slavodobitnog smijeha, sistematskog grgljanja prožetog prizvucima samozadovoljstva. - Već ste me vidjeli, gospodine Yossarian, a niste ni primijetili, zar ne? - Gdje? - Na autobusnoj postaji kad ste sišli dolje s gospodinom McBrideom. Gledali ste točno u mene. Imao sam na sebi sako srneće boje od vunenog štofa riblje kosti s jednostrukim kopčanjem i tankim purpurnim uzorkom, smeđe hlače, svijetloplavu švicarsku košulju od najboljeg egipatskog pamuka i odgovarajuću kravatu boje solidne rđe, s odgovarajućim soknama. Imam glatki brončani ten i ćelav sam na vrhu, s crnom kosom ošišanom vrlo kratko sa strane i vrlo tamnim obrvama i očima. Imam otmjene sljepoočnice i fine jagodice. Niste me prepoznali, zar ne? - Kako bih vas prepoznao, gospodine Gaffnev? Nikada vas prije nisam vidio. Tihi smijeh se vratio. - Da, jeste, gospodine Yossarian, više nego jedanput. Ispred hotelskog restorana nakon što ste tamo svratili onaj dan s gospodinom i gospođom Beach nakon


sastanka SKPKAMM-a u Metropolitan muzeju. Ispred Pogrebnog doma Franka Campbella preko puta. Sjećate li se crvenokosog muškarca sa štapom i zelenim ruksakom na leđima koji je bio sa stražarom u odori na ulazu? - Vi ste bili crvenokosi muškarac s ruksakom? - Ja sam bio stražar. - Bili ste prerušeni? - Sad sam prerušen. - Nisam siguran da sam shvatio, gospodine Gaffnev. - Možda je to vic, gospodine Yossarian. On se u mojoj profesiji često priča. Možda će moja sljedeća doskočica biti bolja. I stvarno mislim da biste morali nazvati svoju medicinsku sestru. Ponovno ima dnevnu smjenu i danas je slobodna za večeru. Može dovest onu prijateljicu. - Svoju cimericu? - Ne, ne gospođicu Moorecock. - Zove se gospođica Moore - Yossarian ga je hladno ukorio. - Vi je zovete gospođica Moorecock. - Vi ćete je zvati gospođica Moore, ako želite dalje raditi za mene. Gospodine Gaffnev, držite se dalje od mog privatnog života. - Žao mi je što vam moram reći da nijedan život više nije privatan. - Gospodine Gaffnev, kada ćemo se naći? - zahtijevao je Yossarian. - Želim vas pogledati u oč vidjeti s kim k vragu imam posla. Nisam opušten s vama, gospodine Gaffnev. - Siguran sam da će se to promijeniti. - Ja nisam siguran. Mislim da mi se ne sviđate. - I to će se promijeniti, nakon što budemo razgovarali u Chicagu. - Chicagu? - Kad se nađemo na aerodromu i vi uvidite da sam dostojan povjerenja, lojalan, spreman pomoći, pristojan i fin. Bolje? - Ne. Ja ne idem u Chicago. - Mislim da idete, gospodine Yossarian. Mogli biste odmah rezervirati. - Sto ću raditi u Chicagu? - Presjedati s jednog aviona na drugi. - Kamo? - Da se vratite, gospodine Yossarian. Iz Kenoshe, Wi-sconsin, nakon svog posjeta gospođi Tappman. Vjerojatno ćete htjeti nastaviti za Washington ravno na svoje sastanke s gospodinom Minderbinderom i gospodinom Wintergree-nom, a možda i Noodlesom Cookom. Yossarian je uzdahnuo. - Sad znate sve to o meni? - Ja u svom poslu čujem stvari, gospodine Yossarian. - Za koga još radite kad čujete stvari o meni? - Za bilo koga tko plaća, gospodine Yossarian. Ja ne diskriminiram. Sad imamo zakone protiv diskriminacije. I nemam svoje miljenike. Uvijek sam objektivan i ne pravim razlike. Razlike su mi mrske. I nepravedne su također. - Gospodine Gaffnev, ja vam još nisam platio. Niste mi poslali račun niti smo razgovarali o vašem honoraru.


- Vaše financijsko stanje je dobro, gospodine Yossarian, ako se može vjerovati kompanijama za procjenu kredita, i možete dobiti hipoteku kad god zaželite. Postoje divna ima- I I nja na jezeru koja se sad mogu dobiti u New Yorku, Con-necticutu i New Jerseyu, a dobrih zemljišta ima i na moru u Santa Barbari, San Diegu i na Long Islandu. Mogu vam pomoći s formularima za hipoteku ako želite, kao i s vašom DNK. Ovo je dobar čas za hipoteku i vrlo dobar čas za kupnju. - Ja ne želim hipoteku i ne želim kupovati. I tko je ta prijateljica koju ste spomenuli? - Vaše medicinske sestre? - Ja nemam medicinsku sestru, k vragu. Odličnog sam zdravlja, ako još uvijek pratite stvari, a ona je jednostavno moja prijateljica. Melissa. - Sestra Macintosh - gospodin Gaffnev se formalno usprotivio. - Ja čitam iz vašeg dosjea, gospodine Yossarian, a dosjei nikada ne lažu. Mogu biti pogrešnli ne više aktualni, ali nikada ne lažu. Oni su neživi, gospodine Y. - Ne usuđujte me se tako zvati! - Oni ne mogu lagati, i uvijek su služben autoritativni, čak i kad griješe i proturječe jedan drugom. Njezina prijateljica je medicinska sestra u sobi za postoperativni oporavak, a vi ste izrazili želju da je sretnete. Njezino ime je Wilma, ali je ljudi vole zvati anđeo, ili srce, naročito pacijenti kad se probude iz anestezije nakon operacije, i dvojica ili trojica liječnika tamo, koji s vremena na vrijeme gaje ambicije da joj, kako kažu oni sami, a ne ja, uđu u gaće. Možda je to medicinskzraz. Možda će vam se pridružit gospođica Moore. - Gospođica Moore? - Yossarianu je, punom uzburkanih osjećaja, postajalo sve teže pratiti. - Tko je k vragu gospođica Moore? - Vi je zovete Moorecock - podsjetio je Gaffnev utišanim glasom punim prijekora. - Oprostite što pitam, gospodine Yossarian. Ali naši slušatelji već duže vrijeme nisu uhvatili zvuke seksualne aktivnosti u vašem stanu. Jeste li još uvijek u redu? - Radio sam to na podu, gospodine Gaffnev - odgovorio je nepokolebljivo Yossarian. - Ispod klimatizacijskog uređaja, kao što ste mi savjetovali, i u kadi s otvorenom slavinom. - Laknulo mi je. Već sam se brinuo. I zaista biste sada morali nazvati gospođicu Macintosh. Njezin telefon je trenutno slobodan. Ima nepovoljne vijesti o Belgijančevoj krvnoj slici, ali se čini željna da vas vidi. To bih prognozirao usprkos razlici u godinama. - Gospodine Gaffnev? - Oprostite mi. Michael upravo završava i sprema se vratiti, a vama bi se moglo dogoditi da ga tamo zaboravite. - Vidite i to? - Ja i vidim stvari, gospodine Yossarian. To je također esencijalno u mom poslu. On oblači svoj sako i uskoro će se vratiti s prvim skicama tog novog krila Mile Minderbindera. Dopustit ćete senoru Gaffnevu ovaj mali vic? Mislio sam da će vam biti smješniji od mog prvog. - Zahvalan sam... Jerry - rekao je Yossarian, bez ikakve sumnje da mu gospodin Gaffney nevjerojatno ide na živce. Za sebe je zadržao svoje raspoloženje neprijateljskog sarkazma. - Hvala vam... John. Drago mi je što smo sada prijatelji. Nazvat ćete sestru Macintosh?


- A gdje je maštovito donje rublje? - bockala ga je Me-lissa kad je nazvao. - A gdje Pariz, i Firenca? - Odjeni svoje noćas - uzvrati Yossarian. - Trebali bismo vidjeti kako se slažemo prije nego što krenemo na put. I povedi svoju cimericu, ako želi doći. - Možeš je zvati Angela - reče Melissa kiselo. - Znam što si radio s njom. Rekla mi je sve o tebi. - Baš šteta - rekao je Yossarian, malo osupnut. S njima dvjema, vidio je, mora uvijek biti budan. - Sto se toga tiče - napao je - ona je meni rekla sve o tebi. To mora biti prava noćna mora. Mogla bi otići u samostan. Tvoji antiseptični strahovi su gotovo nevjerojatni. - Svejedno mi je - rekla je Melissa s natruhom fanatične odlučnosti. - Ja radim u bolnic vidim bolesne ljude. Ne želim više riskirati herpes ili AIDS ili čak chlamydiju, ili vaginitis ili anginu ili bilo koju drugu stvar koju vi muškarci prenosite okolo. Ja poznajem bolesti. - Radi što hoćeš. Ali, dovedi tu svoju drugu prijateljicu. Onu koja radi u sobi za poslijeoperativni oporavak. Mogao bih se već s njom i sprijateljiti. - Wilmu? - Zovu je anđeo, zar ne, i srce? - Samo kad se oporavljaju. - Onda ću i ja. Želim se pripremiti.

Knjiga šestaKnjiga šestaKnjiga šestaKnjiga šesta::::

Upravljači sa zglobnim prijenosom. Sumnjam da znam više od tucet ljudz starih dana koji bi se mogli sjetiti tih automobilskih oglasa za upravljače sa zglobnim prijenosom, jer mislim da nas nije ni ostalo više od desetak koje bih mogao naći. Nitko od njih više ne živi na Coney Islandu, ili čak u Brooklvnu. Sve je to nestalo, zatvoreno, osim šetališta i plaže i oceana. Živimo u neboderima kao onom u kojem sam ja sada, ili u predgrađima iz kojih se može doputovati na Manhattan, kao Lew i Claire, ili u staračkim naseljima u kućama u suvlasništvu u West Palm Beachu, na Floridi, kao moji brat i sestra, ili, ako imaju više novca, u Boca Ratonu ili Scottsdaleu, u Arizoni. Većina nas dogurala je puno dalje nego što smo ikada mislili da ćemo doguratli nego što su naši roditelji sanjali da bismo mogli. Spasonosni sapun. Zadah iz usta. Fleischmannov kvasac protiv akni. Ipana pasta za zube za smiješak ljepote, i Sal Hepatica za smiješak zdravlja. Kad priroda zaboravi, sjeti se Ex-Laxa. Od Pepsi-Cole svatko prdi Nadaleko sad to smrdi Za pet centi dvaput više Pepsi-Cola to se piše.


Nitko od nas mudrijaša s Coney Islanda tada nije vjerovao da to novo piće Pepsi-Cola, usprkos »Dvanaest punih unci, a to je puno« u originalnom napjevu iz te glazbene radio reklame, ima šansu u natjecanju protiv Coca-Cole koju smo znal voljeli, u ledenoj, manjoj, znojavoj, pomalo zelenkastoj staklenoj boci s gracioznim naborima na površini, koja je sjedala kao hladni melem u ruke svake veličine i bila je nadaleko nadmoćni ljubimac. Danas mi one imaju sasvim isti okus. Obje kompanije narasle su veće nego što bi bilo kojem poslovnom poduzeću trebalo biti dopušteno da naraste, a boca od šest unci je još jedan istrijebljeni užitak iz prošlosti. Nitko danas više ne želi prodavati popularno bezalkoholno piće od samo šest unci za samo pet centi, i nitko, osim možda mene, ne bi ga ni kupovao. Na svaku malu bocu soka plaćala se kaucija od dva centa, a pet centa na sokove u većoj boci koji su se prodavali za deset centi, i nitko od članova bilo koje obitelji na Zapadnoj trideset i prvoj ulici na Coney Islandu nije bio nehajan prema vrijednosti tih praznih boca soka. Tada su se za dva penija mogle kupiti vrijedne stvari. Ponekad, kao djeca, išli bismo u lov na blago za bocama od kaucije na prikladnim mjestima na plaži. Predali bismo ih za novac u Steinbergovom dućanu sa slatkišima baš u mojoj ulici na uglu Surf avenije, i novčiće iskoristili da igramo poker ili ajnc za penije kad smo naučili kako, ili bismo ih odmah potrošili na hranu. Za dva centa mogao si kupiti Nestle ili Hershey čokoladu lijepe veličine, nekoliko pereca ili smrznute šećerne štanglice, ili, ujesen, dobar komad halve za kojom smo svi neko vrijeme bili ludi. Za pet centi mogao si dobiti Milky Way ili Coca-Colu, Melorol ili Eskimo Pie, hrenovku u pecivu u Rosenbergovom dućanu s delikatesama na Mermaid avenijli kod Nathana oko milju niže u luna parku, ili pak vožnju na vrtuljku. Za dva centa mogao si kupiti novine. Kad je otac Robbvja Kleinlinea radio u Ti-lyouovom Steeplechaseu dobivali smo slobodne ulaznice i s nekoliko centi smo tamo obično mogli zaraditi kokos u igri bacanja penija. Naučili smo kako. Cijene su tada bile niže, a i zarade. Djevojčice su preskakale konopac, bacale kamenčiće grale školice. Mi smo igrali sve moguće vrste improviziranog bejzbola i svirali usnu harmoniku i češalj. Rano navečer nakon večere - mi smo to zvali užinom -igrali bismo se slijepog miša na pločniku dok su nas naši roditelji gledali, i svi smo mi znali, a roditelji su vidjeli, da smo mi ne-baš-tako-slijepi dečki koristilgru uglavnom kao priliku da na nekoliko sekundi popipamo sisice djevojčica svaki put kad bismo jednu ulovil opipavali praveći se da je još ne možemo prepoznati. To je bilo prije nego što smo mi dečki otkrili masturbaciju, a one menstruaciju. Rano svakog jutra u tjednu, svi očevz ulice, i sva braća i sestre koji su već završili školu, počeli bi se beščujno materijaliziratz svojih zgrada i kretati prema stanici Nor-ton's Point tramvaja u pravcu Norton's Pointa na Railroad aveniji, koji bh odvezli na povišenu stanicu četiri različite linije podzemne željeznice na Stillvvell aveniji, slijedeći različite rute, koje su završavale na Coney Islandu, do vagona podzemne željeznice koji bh onda prevozili u grad do njihovih različitih radnih mjesta, ili, kao sa mnom kad mi je bilo tek sedamnaest i pol godina s mojom maturom iz gimnazije, do niza agencija za zapošljavanje na Manhattanu u malodušnoj potrazi za poslom. Nekolicina bi hodala tu milju do željezničke postaje radi vježbe ili da uštedi pet centi. Navečer bi u špici klipsali natrag kući. Zimi bi već bio mrak. A većinu večeri od kasnog proljeća do rane jeseni, moj bi otac sam hodao do plaže sa svojim vječnim smiješkom, u čupavom ogrtaču za kupanje s ručnikom omotanim oko ramena, na svoju relaksirajuću


kupku ili plivanje, ponekad bi ostao tamo sve do mraka, a mi ostali bismo se zarazili strahom moje majke da će se ovaj put zaista utopiti ako ga tko odmah ne dovede. - Idi po njega - uputila bi jednog od nas koji bi joj bio najbliži. - Reci mu da dođe jesti. To je bio vjerojatno jedini sat u danu u kojem bi on uživao sam ili prebirući kakve god već misli pune nade, koje bi mu davale to ugodno držanje i donosile smireni smiješak na njegovo potamnjelo lice. Svi smo tada bili odličnog zdravlja, i ta dobra činjenica sigurno je bila jedna od njih. On je imao svoj posao. Imao je svoje židovske novine, i oboje roditelja imalo je muziku koju su voljeli na radiju: naročito Puccinija; The Bell Teleph one Hour; NBC Symphony of the Air, WQXR, radio stanica New York Timesa; i WNYC, radio I I stanica, govorio bi spiker, »grada New Yorka, gdje sedam milijuna ljudi živi u miru i skladu i uživa u blagodatima demokracije«. Ja sam ih prerastao u glazbi, od Count Basiea, Dukea Ellingtona i Bennvja Goodmana u Beethovena i Bacha, komornu muziku i klavirske sonate, a sad ponovno u Wagne-ra i Mahlera. A ler i njegovi vrli legionari sve bi nas bili pobili. Radni tjedan od četrdeset sati bio je razvode socijalne reforme, koju jedva da sam imao vremena cijenit korak u bolji način života, koji moja djeca i unuci uzimaju zdravo za gotovo. Oni su usvojena djeca, jer Glenda je već bila dala podvezati jajovode kada smo se upoznali. Odjednom smo svmali poslove na mjestima koja su se zatvarala subotom. Mogli smo petkom navečer dugo biti budni. Cijele obitelji mogle su imati slobodan vikend. Minimalna plaća i zakoni o dječjoj radnoj snazi bili su drugi blagoslovi koje su nam podarili FDR i njegov New Deal, iako se ovo drugo činilo opskurnim. Sve do koledža nisam saznao da su djeca od dvanaest i manje godina svuda u industrijaliziranom zapadnom svijetu uvijek radila svojih dvanaest sat duže u rudnicima ugljena i tvornicama; i sve dok nisam otišao u vojsku i počeo se družiti s ljudima koji nisu bili s Coney Islanda, nisam saznao da je coneyislandski »prdac« zapravo prdež. Minimalna plaća tada je bila dvadeset pet centi na sat. Kad je Joey Heller u zgradi preko puta bio dovoljno star da u dobi od šesnaest godina dobije svoje radne papire i posao za Vvestern Union kao dostavljač telegrama u gradu četiri sata na dan nakon škole, svakog petka donosio bi kući pet dolara. A od toga gotovo nikada nije propustio kupiti novu fonografsku ploču iz druge ruke za društveni klub na Surf aveniji koji smo već imal u kojem smo naučili plesati lindy hop, pušiti cigarete i maziti djevojke u stražnjoj sobi, ako smo imali dovoljno sreće da smotamo ili nagovorimo jednu od njih da tamo odu s nama. Dok su ih moj prijatelj Lew Rabinovvitz i njegov prijatelj Leo Weiner i nekoliko drugih hrabrijih dečki već ševili na kaučima i drugim mjestima. Otac Joeya Hellera bio je mrtav i njegov stariji brat i sestra također su radili kad god su mogli, uglavnom honorarno u Woolworthu ili ljeti na šetalištu za štandovima sa smrznutom kremom ili hrenovkama u pecivu. Njegova majka, kao djevojka švelja, sad je radila za moju majku, sužavajuć proširujući haljine, podižuć spuštajući porube, i okrećući pohabane ovratnike na košuljama za lokalnu praonicu, za dva ili tri centa po komadu, čini mi se, možda za pet.


Provlačili su se. Joey je također htio postati pisac. Joey je bio taj od kojega sam prvi put čuo tu varijaciju radio reklame za Pepsi-Colu. Sjećam se prvog stiha još jedne parodije koju je smislio na popularnu pjesmu koja je bila blizu vrha na top listi Lucky Strike-a, jedne koja se još i danas može čuti na pločama nekih od boljih pjevača koje smo tada imali: Kad s okom punim sjaja Ona primi te za jaja Znaj da prava ljubav je to. Volio bih da se mogu sjetiti ostatka. Htio je pisati komične skečeve za radio, film i kazalište. Ja sam ih htio raditi s njim i također jednoga dana pisati kratke priče dovoljno dobre da ih objavi New Yorker, ili bilo koji drugi časopis. Zajedno smo surađivali na skečevima za našu izviđačku četu, četu 148, i kasnije, kad smo bili stariji, za zabave na plesnjacima u našem klubu, gdje smo naplaćivali deset ili dvadeset pet centi za ulaznice ljudima iz tuceta drugih društvenih klubova na Coney Islandu i Brighton Bea-chu, za djevojke besplatno. Jedan od naših dužih izviđačkih skečeva, »Kušnje i patnje Tobvja Tenderfoota«, bio je tako komičan, sjećam se, da su nas molili da ga ponovno odigramo na jednom od redovitih sastanaka koji su se održavali svakog petka u našoj osnovnoj školi, O.S. 188. I Joey je otišao u zračne snage i postao časnik i bombarder, i također je predavao na koledžu u Pennsvlvaniji. Ali tada više nije bio »Joey«, a ja više nisam bio »Sammy«. On je bio Joe, a ja sam bio Sam. Bili smo mlađi nego što smo mislili da jesmo, ali više nismo bili klinci. Ali Marvin VVinkler još uvijek govori o njemu kao o Joevju kad priča o prošlosti, a o meni razmišlja kao o Sammyju. Ta reklama postala je jedna od najuspješnijih ikad smišljenih kampanja za dopisne tečajeve, a možda je to još uvijek. Ispunio si kupon i dobio paket uputa koje će te, pisalo je, u desetak jednostavnih lekcija naučiti svirati klavir. Išlo je lakše, naravno, ako si, kao Winkler, imao klavir, iako on nikada nije imao volje da nauči svirati. U našoj budućnosti čekao nas je Ford, govorio nam je proizvođač, a na benzinskim crpkama kod Gulfa ili kod znaka letećeg crvenog konja mogao se dobiti rafinirani benzin za automobile s upravljačem sa zglobnim prijenosom, koje si još nismo mogli priuštiti. Lucky Strike značio je fini duhan u tim danima zglobnih upravljača, ljudi su tražili Philip Morris, a za Camel bi hodali milju, kao i za ostale cigarete i cigare koje su mom ocu donijele rak pluća koji mu se proširio na jetru i mozak i onda ga vrlo brzo ubio. Bio je u poodmaklim godinama kad je preminuo, ali Glenda nije bila stara kad ju je pogodio njen rak jajnika i umrla je točno trideset dana nakon dijagnoze. Počela se tužiti na različite stvari nakon što je Michael počinio samoubojstvo i danas bismo mogli nagađati da je njezina bolest nastala iz stresa. Ona je bila ta koja gaje pronašla. Imali smo jedno zakržlja-lo drvo u dvorištu kuće koju smo iznajmili preko ljeta na Fire Islandu, i on se uspio o njega objesiti. Ja sam ga skinuo, svjestan da ne bih trebao, radije nego da ga ostavim da se klati tamo dok mi, i žene i djeca iz obližnjih kuća, buljimo u njega dva sata koliko bi moglo trajati dok ne stigne policija i medicinskstražitelj u njihovim vozilima za plažu. Dolar na sat... milja u minuti... stotinu na tjedan... sto milja na sat, vau! Sve je to bilo moguće. Znali smo da postoje automobili koji voze tako brzo, i svi smo mi s Coney Islanda imali rođake »Smijali su se kad sam sjeo za klavir.« koji su živjeli negdje drugdje kojima je išlo bolje nego nama i koji su imali te aute koji bi moglći milju na minutu i brže. Naši su živjeli većim dijelom u New Jersevju, u Pater-sonu i Newarku, i


dolazili su u svojim automobilima ljetnim nedjeljama, da prošetaju promenadom do vrtuljka ili čak do Steeplechasea, da odu na plažu ili da gacaju po oceanu. Ostali bi na večeri koju je moja majka voljela kuhati, a moja sestra bi pomagala, da im posluži pohane teleće kotlete s pečenim krumpirima koje je izvrsno spremala, da ih »dobro nahrani«. Poslovi u državnoj službi bili su na cijeni zbog plaće, bio je to siguran, čist rad, imao je godišnj mirovinu, a davali su ga i Zidovima, a na one koji bi ga dobili gledalo se kao na bolje od ostalih. Mogao si početi kao pripravnik u vladinom Tiskovnom uredu, pročitao mi je moj stariji brat iz novina državne administracije, i onda raditi kao tiskar s početnom plaćom od šezdeset dolara na tjedan - tu je bio taj dolar na sat, gotovo nadohvat, i više - čim je pripravništvo završilo. Ali morao bih živjet raditi u Washingtonu, i nitko od nas nije bio siguran da li bih zbog toga trebao napustiti kuću. Kraći posao na određeno u mornaričkom brodogradilištu Norfolk u Portsmouthu, Virginia, kao pomoćnik kovača, s hrpom drugih momaka s Coney Islanda koji su također radili u brodogradilištu, izgledao je kao in-spirirajuća ideja, dok smo čekali da vidimo hoće li rat završiti prije nego što navršim devetnaestu i hoće li me ili neće mobilizirati u vojsku ili mornaricu. U Bank ulici 30 u gradu Norfolku, bilo nam je rečeno, kamo se trajektom moglo stićz Portsmoutha, bio je kupleraj, bordel, ali nikad nisam imao dovoljno hrabrosti da odem, a nedostajalo mi je i vremena. Izdržao sam tamo na teškom fizičkom radu gotovo dva mjeseca, radeći pedeset i šest dana za redom i pola radnog vremena subotom i nedjeljom, prije nego što sam potpunoj iscrpljen odustao i vratio se kući, te na posljetku našao posao kao arhivski službenik u zavodu za autoosigu-ranje za puno manje novca, slučajno u istoj zgradi na Man-hattanu, u staroj zgradi General Motorsa na Broadwayu 1775, u kojoj je Joey Heller radio u svojoj odori kao kurir Vvestern Uniona, dostavljajuć podižući telegramske poruke. Gdje si bio ti? Kada si čuo za Pearl Harbor. Kada je eksplodirala atomska bomba. Kada je Kennedv ubijen. Ja znam gdje sam ja bio kad je mitraljezac radist Snow-den ubijen na drugom letu za Avignon, i to mi je značilo više nego kasnije atentat na Kennedvja, i još uvijek mi znači. Ja sam bio u repu svog bombardera B-25, polusvjestan, nakon što sam došao k sebi od udarca u glavu koji me na neko vrijeme oborio, kad je kopilot izgubio kontrolu i pustio avion u slobodan pad i počeo zavijati preko unutrašnje veze da svi u avionu pomognu svima drugima u avionu koji mu nisu odgovarali. Svaki put kad bih došao k svijest čuo Snowdena kako stenje i vidio Yossariana kako nešto radi u svojoj uzaludnoj borbi da mu pomogne, ponovno bih se onesvijestio. Prije tog zadatka, jednom sam prinudno sletio s pilotom kojeg smo svi zvali Gladni Joe, koji je imao glasne noćne more kad nije bio na borbenoj dužnosti, i jednom sam se prisilno spustio na vodu s pilotom po imenu Orr, za kojega su kasnije rekli da je nekako siguran stigao do Švedske; ali nijedan od ta dva puta nisam ranjen, i još uvijek nisam mogao sebe uvjeriti da to nije zaista samo kao u filmovima. Ali onda sam vidio Snowdena s utrobom vani, i nakon toga sam vidio kako je žgoljavog čovjeka koji je skakao na splavi na plaži na pola prerezao propeler, i sad vjerujem, da sam ranije bio pomislio da bi se ijedna od tih stvari mogla dogoditi u mom prisustvu, možda se ne bih bio u stanju natjerati da poželim ići. Moja majka i otac oboje su znali da je rat groznija stvar nego što je itko od nas klinaca iz susjedstva sebi mogao predočiti. Bili su prestravljeni kad sam im kasnije rekao da sam primljen na letačku dužnost


kao strijelac. Nijedno od njih nikada nije bilo u avionu. Nisam ni ja, ili bilo tko drugi koga sam znao. Oboje su otišli sa mnom do tramvajske postaje na Rail-road aveniji, blizu druge trgovine sa slatkišima u našoj ulici. Odande sam se trebao voziti do Stillwell avenije i, s trojicom ostalih, krenuti Sea Beach linijom podzemne željez- nice na Manhattan do postaje Pennsvlvania da se javim na dužnost svoj prvi dan. Godinama kasnije saznao sam da se moja majka, nakon što me zagrlila za zbogom s nježnim osmijehom i ozbiljnim licem, a ja sam otišao tramvajem, srušila u suzama točno tamo i počela neutješno plakati, i prošlo je gotovo pola sata prije nego što su je moj otac i moja sestra mogli povesti natrag ulicom u naš stan. Od dana kad sam otišao u vojsku moj životni standard se praktički udvostručio. Zarađivao sam šezdeset dolara na mjesec kao službenik u osiguravajućem zavodu i morao si sam plaćati prijevoz i objed, ili ga donijeti. U vojsci sam od prvog dana zarađivao sedamdeset i pet dolara na tjedan kao običan vojnik, a hrana i odjeća i stanarina i doktor zubari bili su besplatni. I prije nego što sam izašao, kao narednik s letačkom plaćom, prekomorskom plaćom i borbenom plaćom, zarađivao sam na mjesec više nego vladin tiskar i već sam kao mladić bio bliži toj stotini dolara na tjedan nego što sam vjerovao da ću ikada biti. Odakle je dolazio sav taj novac? Kao što bi moja majka znala reći, na jidišu: u ponedjeljak je trećina nacije bila loše udomljena, loše odjevena i loše nahranjena. A u četvrtak je bilo deset milijuna ljudi u vojsci, koji su zarađivali više nego što ih je većina bila u stanju zaraditi ranije, i dva milijuna zaposlenih civila, i tenkovi, zrakoplovi, brodovi, nosači aviona i stotine tisuća džipova i kamiona i ostalih vozila koje su se slijevale iz tvornica gotovo prebrzo da se izbroje. Odjednom je bilo dovoljno svega. Pripada li sva zasluga leru? Kapitalizam, vjerojatno bi odgovorio moj otac s rezigniranim smiješkom, kao da su za tog humanog socijalista sva zla nejednakosti mogla biti razjašnjena tom jednom grešnom riječju. - Za rat je uvijek dovoljno. Za mir je to preskupo. Od te prve vožnje vlakom s postaje Pennsvlvania do zbornog mjesta na Long Islandu, iskusio sam gubitak osobne važnost individualnog identiteta u vojsci, za koje sam otkrio, na vlastito čuđenje, da mi odgovaraju. Bio sam dio usmjerenog stada, i osjećao sam se olakšan time što mi je sve zacrtano, što mi se govori što da radim, i što radim iste stvari kao i ostali. Osjetio sam se rasterećen, slobodniji nego kao civil. Imao sam i više slobodnog vremena, osjećaj veće slobode, kad su faze orijentacije prošle. Nas četvorica, koji smo se zajedno prijavili, vratili smo se neozlijeđeni, iako sam se prilično loše proveo na oba leta za Avignon, a Lew je bio zarobljen i držan u zarobljeničkom logoru u Njemačkoj pola godine prije nego što su ga oslobodili Rusi. Zna kakvu je sreću imao što je uopće preživio nakon što je Dresden bombardiran dok je bio tamo. Alrving Kaiser, koji je bio naš Toby Tenderfoot u Joevjevom i mom skeču, raznesen je u Italiji topničkom paljbom i nikad ga više nisam vidio, a Sonny Bali je također tamo ubijen. Do Vijetnama sam znao kakav je rat, i kakva je zloća Bijele kuće, i zakleo sam se Glendi da ću učiniti sve zamisli-vo, legalno legalno, da spriječim da Michael ode kad bi se imalo približio


tome da prođe svoj liječnički pregled i dobije poziv. Sumnjao sam da će se to dogoditi. Čak i prije nego što je bio dovoljno star da uzima droge ili lijekove pokazivao je znake ponašanja nekoga tko ih uzima. Bio je dobar s činjenicama i brojevima, ali je bio izgubljen sa stvarima poput mapa i nacrta. Pamćenje statističkih podataka bilo mu je fenomenalno. Ali nije baš bio nešto u algebr geometriji, ili bilo čemu apstraktnom. Pustio sam Glendu da nastavi misliti da je razvod na taj način utjecao na njega. Smišljao sam junačke planove da preselimo u Kanadu ako bi ga regrutacijska komisija pozvala. Otišao bih čak i u Švedsku s njime da je to izgledalo sigurnije. Dao sam joj riječ, ali je nisam morao održati. Lew je htio u padobranske jedinice ili da kotrlja tenk s isturenim topom preko Nijemaca koji progone Zidove, ali je završio u pješaštvu nakon obuke u poljskom topništvu. Preko mora, postao je narednik kad je njegov narednik ubijen. Čak i ranije, u Nizozemskoj, preuzeo je zapovjednički položaj kad je njegov narednik postao nesiguran u sebe i počeo se za naredbe oslanjati na Lewa. Ja sam htio biti borbeni pilot i letjeti u P-38, jer je izgledao tako brz i blistav. Ali nisam imao dubinsku percepciju, pa sam umjesto toga postao strijelac. Vidio sam plakate koji su naglašavali potrebu za strijelcima i javio se dobrovoljno. To je bila najopasnija igra od svih, pričalo se, i neće biti problema. I za mene, kao što se ispostavilo, gotovo da ih i nije bilo. Bio sam dovoljno malen da me stave u mitraljesku kupolu na Letećoj tvrđavi u Engleskoj, ali na sreću nitko to nije primijetio, i završio sam umjesto toga kao repni mi-traljezac na sunčanijem Mediteranu u jednostavnijem, sigurnijem B-25. Na vježbi, uvijek sam jako volio onaj osjećaj kad sam u ruci držao strojnicu kalibra 50. Volio sam biti u zraku i pucati pravim živim mecima na mete koje su vukli u zraku i stajaće mete na zemlji, približitm se sprijeda sa svije-tlećim mecima s njihovim bijelim trakama svjetla. Brzo sam naučio sve o inercij relativnom pokretu, da se bomba ili metak iz aviona kojde tristo milja na sat počinje kretati u istom smjeru istom brzinom, i da gravitacija proradi od prvog trenutka, i ponekad mi je naš prvi časnik za oružje dao da radim na ploč pomažem onima kojima je išlo teže s razumijevanjem. Naučio sam uzbudljive stvari o Newto-novim zakonima: ako si u pokretu, ili je meta u pokretu, nikada je nećeš pogoditi ako ciljaš ravno u nju. Ima još jedna stvar koja me još uvijek iznenađuje: ako je metak ispaljen iz horizontalnog oružja u istom trenutku u kojem je identični metak spušten na mjestu iz iste visine, udarit će o zemlju u isto vrijeme, iako bi drugi mogao sletjet pola milje dalje. Simulacije borbe manje sam volio, jer puške nisu bile prave, iako je bilo zabavno gotovo kao streljana u zabavištu s automatima za igru na promenadi. Sjedio bih u zatvorenoj naprav bojni avioni različitih izvedbi letjeli su prema meni na ekranu iz različitih pravaca i visina tek djelić sekunde, i bilo je realno nemoguće tako brzo razlučiti prijatelja od neprijatelja, nanišanit pritisnuti obarač. Nitko na tim spravama nije briljirao; s druge strane, nitko nije ni totalno skiksao. Dvojicu za koje sam znao premjestili su zbog straha. Nakon tih vježbi postao sam skeptičan: ako će to zaista biti ovako, jedino što se može učiniti jest ispustiti otprilike u pravcu neprijatelja u tih nekoliko sekundi koje imaš što se brže može što više rundi. I tako se ispostavilo daje i bilo, gotovo svugdje. Strana koja je u igru donijela više vatrene moći, bila je strana koja je uvijek pobjeđivala. Ljudi ne žele znati da stara bitka kod Termopila i junačka spartanska obrana do posljednjega čovjeka nisu bili grčki trijumf nego potpuni poraz. Sva ta hrabrost uzalud je izgubljena. To je


ona vrst činjenica koje volim dobaciti ljudima da ih malo pretresem i natjeram da malo razmisle. Imao sam povjerenja u svoju strojnicu, ali mi nikada nije palo na pamet da ću uvijek pucati na nekoga tko će letjeti da bi pucao na mene. Volio sam zafrkavanje i odjednom sam se našao u prijateljskim odnosima s više ljudi koji su mi se sviđali nego na Coney Islandu. U vojsci sam imao prednosti onakav kakav sam bio. Pročitao sam više i znao sam više. Shvatio sam da je praktično pustiti ljude da odmah saznaju da sam zaista toliki Židov kolikog si samo mogu zamisliti, i pronašao bih neki način da to spomenem i da dodam također da sam s Coney Islanda u Brooklynu, New York. Imao sam nekom-plicirane i prisne odnose s ljudima s imenima poput Bruce Suggs iz High Pointa, North Carolina, i Hali A. Moody iz Mississippija, s Jayom Matthevvsom i Bruceom J. Palmerom iz različitih mjesta u Georgiji, koji se baš međusobno nisu voljeli, s Artom Schroederom, i Tomom Sloaneom iz Phila-delphije. U vojarnama u Lowry Fieldu, Colorado, kamo sam otpremljen na uvježbavanje za mitraljesca u kupoli, osjetio sam neprijateljstvo i prijetnju od Boba Bovversa, koji je također bio iz Brooklyna, iz gadnijeg susjedstva gdje su živjeli Norvežan Irci, koje nam je bilo poznato zbog svojih antisemita, i Johna Rupinija, odnekud iz države New York, i bili smo upadljivo oprezni da se jedni drugima ne nađemo na putu. Znao sam kako se osjećaju i oni su znali da ja znam, i bili su gotovo jednako neugodni sa gotovo svima drugima. Pretpostavljam da bi to Lew sredio s njima na licu mjesta. U partiji pokera drugli treći dan u trupskom vlaku koji me vozio iz Arizone u Colorado, učinilo mi se da čujem jednog od igrača kako nešto kaže o nekom Židovu, ali nisam bio siguran. Onda se onaj preko puta mene, koji je već rekao da je iz malog mjesta na jugu, nakesio i primijetio: - I mh imamo, imaju dućan s odjećom. Trebao bi vidjeti kako izgledaju. - Sad sam bio siguran i znao sam da moram progovoriti. - Samo trenutak, molim, ako nemaš ništa protiv - rekao sam mu bez okolišanja i ponešto pompozno. Iznutra sam bio zbunjen i nesiguran. To nije bio moj glas. - Ja sam slučajno Židov i ne volim čuti da tako govoriš. Odmah ću napustitgru ako to želiš. Ali ako hoćeš da nastavim igrati, moraš prestati govoriti stvari koje me vrijeđaju i od kojih se loše osjećam. Ne znam zašto mi to uopće želiš učiniti. Igra je stala, i mi smo se klatil slušali zvuk vlaka. Ako napustim igru, Lesko bi je napustio sa mnom, a ako se i približi bilo čemu nasilnom, znali su da će Lesko biti na mojoj strani. Ali onaj kojemu sam se obratio, Cooper, bio je obuzet osjećajem krivnje i promumljao je ispriku. - Žao mi je, Singer. Nisam znao da s ti jedan od njih. Lew bi mu slomio vrat, pretpostavljam, i otišao u zatvor. Ja sam se privremeno sprijateljio s nekim tko je oduvijek htio ispraviti neku nepravdu. Lew je Lew, a ja sam ja. Moje ime je Samuel Singer, bez inicijala u sredini -Sammy B.I.U.S. Singer - i rođen sam malen zrastao sam manji od većine, i fizički ne baš impresivan. Ne kao drugi dobar prijatelj iz susjedstva, Ike Solomon, koji nije bio viši, ali je imao snažne bicepse i šira prsa i mogao je dizati utege i uživao je na švedskim Ijestvama. Cijelog života mrzio sam tučnjave, i činio sam sve što sam mogao da se ni u jednu ne upletem. Mogao sam biti duhovit i suosjećajan i uvijek sam uspijevao sklopiti prijateljstva. Uvijek sam bio dobar u tome da pokrenem stvari svojim bockavim pitanjima i da pametnim propitivanjem svetinja održim živahan razgovor.


- Mislite li da bi zemlji bolje išlo da smo protiv Britanaca izgubili Rat za nezavisnost? - pitao bih pronicavo, kao da mi je to stvarno zagonetno, i bio sam spreman s kritičnim pitanjima za bilo koji odgovor koji bi došao. - Ako je Lincoln bio tako pametan, zašto nije dopustio da se Jug odcijepi? Kako bi boljelo isto koliko je bolio rat? - Je li Ustav ustavan? - Može li se demokracija ikada demokratski stvoriti? - Nije li Djevica Marija bila Židovka? Znao sam stvari koje drugi ljudi nisu znali. Znao sam da, ako uđemo na kat bilo koje vojarne s ne manje od četr- I deset ljudi, gotovo uvijek će tamo biti dvojica s istim rođendanom. Mogao sam se kladiti čak i s ljudima iz Nevade i Kalifornije da je Reno, Nevada, zapadnije od Los Angelesa, i gotovo se i po drugi put kladiti s njima nakon što smo to provjerili, toliko su bili odlučni da se drže jednog starog koncepta. Imam jednu spremnu i za kardinala u slučaju da se ikada nađem kraj njega i budem raspoložen za zezanciju. - Čije je gene imao Isus? - i s nedužnim izrazom podsjetio bih, nakon bilo kakvog odgovora koji bi jadni čovjek mogao naći, da je rođen kao beba i narastao u čovjeka, i da je obrezan na osmi dan. U razredu u topničkoj školi gotovo sam upao u nevolje s odlikovanim dočasnikom koji nas je podučavao kad je primijetio da je prosječni život avijatičkog strijelca u borbi tri minute, i kasnije nas pozvao da postavljamo pitanja. Završio je svoje službovanje u B-17 s izubijanim Osmim zračnim snagama u Engleskoj, i ja ga nisam htio provocirati -bio sam jednostavno znatiželjan. - Kako se to zna, gospodine? - upitao sam, i otada nikada nisam vjerovao anketama i procjenama. - Kako to mislite? - Kako su moglzmjeriti tako nešto? Gospodine, vi mora da ste bili u borbi najmanje sat vremena. - Mnogo duže od sat vremena. - Znači za svaki sat koji ste preživjeli, devetnaest drugih moralo je poginuti u čak i manje od sekunde da se dobije prosjek od tri minute. I zašto je opasnije za strijelce nego za pilote i bombardere? Gospodine, oni pucaju na cijeli avion, zar ne? - Singer, vi ste jako pametni, je li? Ostanite ovdje koji čas kad drugi odu. Dao mi je do znanja da mu ne smijem nikada više u učionici proturječit uveo me u nešto što sam kasnije, s Yossarianom, zvao Komovi zakoni, prema potpukovniku Komu na Pianosi: prema Komovima zakonima, jedini kojima je ikada bilo dopušteno išta stavljati u pitanje bili su oni koji to nikada nisu činili. Ali zaposlio me da dajem instrukcije ostalima s jednostavnim primjerima iz algebre i geo- metrije o razlozima zašto se uvijek mora gađati dobrano ispred mete koja se kreće prema tebi - a da bi se pucalo ispred aviona morao si pucatza. Ako je avion udaljen toliko jardi, a metak putuje toliko jardi u sekundi, koliko sekundi će trebati tvojem metku da ga dostigne? Ako avion


putuje toliko stopa u sekundi, koliko će stopa putovati u trenutku kad ga dostigne metak? Vidjeli su to u praksi u satima koje smo proveli pucajući u glinene golubove i pucajući na topničkom strelištu iz kamiona u vožnji. No, iako sam to podučavao i znao, čak sam i ja imao problema s principom da ako pucaš na avion koji te napada uvijek moraš ciljatza njega, u jednu točku između mete i tvog repa, zbog napredujuće zračne brzine metaka iz tvog aviona i krivudavog puta koji taj avion mora slijediti da bi pucao ispred tebe. Ljudi s kojima sam se sprijateljio uvijek su bili velikodušne prirode. I uvijek je nekako jedan veći, jači tip uvijek bio tu kao kompa u slučaju da stvari krivo krenu, kao Lew Rabinovvitz ili Sonny Bartolini, jedan od gadnijih Talijana iz jedne obitelji s Coney Islanda. I Lesko, mladi rudar iz Pennsvlvanije, kojeg sam upoznao u topničkoj školi. I Yos-sarian na operativnoj vježbi u Carolin kasnije na Pianosi u borbi, nakon što smo nas petorica, Yossarian, Appleby, Kraft, Schroeder i ja, odletjeli preko mora kao posada. Strah da me tko ne pretuče uvijek je bio u meni, i u mojim mislima bio je veći nego strah od toga da će me srušiti. U South Carolini jedne noći, to se i dogodilo. To je bilo nakon još jednog učeničkog leta u tamu u kojoj Yossa-rian nije mogao naći put do mjesta poput Athens, Georgia ili Raleigh, North Carolina, a Appelby iz Texasa ponovno nas je morao vratiti pomoću svog radio kompasa. Otišli smo u vojničku menzu na ponoćni obrok, Schroeder, ja i Yossa-rian. Časnički klub je već bio zatvoren. Yossarian je uvijek bio gladan. Skinuo je svoje oznake da izgleda kao običan vojnik, s pravom da bude tamo. Ondje je noću uvijek vrvjelo od ljudi. Dok smo prolazili kroz njih, odjednom me gurnuo veliki, pijani, neotesani redov, gurnuo me tako jako da nije bilo sumnje da je namjerno. Okrenuo sam se s instinktivnim iznenađenjem. Prije nego što sam uspio progovoriti, on je bio na meni, gurnuo me mahnito prema grupi vojnika I koji su se već okrenuli da gledaju. Sve se događalo gotovo prebrzo da se shvati. Dok sam još uvijek bio zabezeknut i oklijevao, on je pojurio na mene podignutih ruku i šake spremne za udarac. Bio je viši od mene, i širok i teži, i nije bilo načina da se obranim. To je bilo kao onaj put kad sam pokušao naučiti Lewa da boksa. Nisam mogao ni pobjeći. Ne znam zašto je mene izabrao i mogu samo nagađati. Ali uto, prije nego što je i mogao udariti, Yossarian se našao između nas da nas razdvoji, raširenih ruku i otvorenih dlanova, tjerajući ga da prestane, pokušavajući ga namamiti da se smiri. Ali prije nego što je uspio završiti svoju prvu rečenicu, taj redov je pustio mene i postrance udario njega u glavu i onda još jedanput jako udario drugom šakom, i Yos-sarian je pao u bespomoćnoj omami dok je ovaj tjerao dalje, udarajući ga po glavi objema rukama dok je Yossarian teturao nakon svakog udarca, i prije nego što sam znao što ja radim, bacio sam se naprijed da zgrabim jednu od njegovih debelih ruku i držim je. Kad to nije upalilo, skliznuo sam dolje da ga uhvatim oko pasa i ukopao noge u zemlju da se napregnem svom snagom da ga, ako uspijem, gurnem tako da izgubi ravnotežu. Do tada se na njega s druge strane oborio i Schroeder, kojeg sam čuo kako govori: - Seronjo glupi, on je časnik, glupi seronjo! - Mogao sam ga čuti kako mu krešti u uho: - On je časnik! - Onda je Yossarian, koji je i sam bio prilično jak, bio na njemu sprijeda i uspio mu stegnuti obje ruke i gurnuti ga natrag dok nije izgubio tlo pod nogama i morao se pridržati. Osjetio sam kako ga je napustila borbenost kad je shvatio Schroederove riječi. Izgledao je bolestan kad smo ga pustili.


- Radije stavite svoje čvarke, poručnice - podsjetio sam tiho Yossariana, dahćući, i dodao kad sam vidio da opipava lice. - Nema krvi. Najbolje da odete i stavite čvarke, prije nego što netko dođe. Možemo propustiti večeru. Otada sam uvijek bio na Yossarianovoj strani u trenjima s Applebvjem, čak i u doba koje smo kasnije oboje zvali Sjajni atabrinski ustanak, iako bih ja savjesno uzimao tablete protiv malarije dok smo letjeli kroz ekvatorsku klimu kad smo putovali preko mora, a on ne bi. Atabrin će smiriti posljedice malarije, rečeno nam je prije naše prve stanice u Puerto Ricu, ali neće nimalo utjecati na samu bolest. Pra- vila ili ne pravila, Yossarian nije vidio nikakve razumne potrebe da liječi simptome prije nego što ih je dobio. Neslaganje između njih kristaliziralo se u kontroverzu da se sačuva obraz. Kraft, kopilot, bio je, kao i obično, neutralan. Kraft je malo govorio, puno se smješkao, zgledao je često nesvjestan većine onoga što se događa oko njega. Kad je nedugo nakon toga ubijen u akcijznad Ferrare, još sam uvijek o njemu razmišljao kao o neutralnom. - Ja sam kapetan ovog broda - Appelbv je učinio pogrešku rekavši to Yossarianu pred nama u Puerto Ricu, na našoj prvoj stanici nakon što smo skočilz Floride na četr-naestodnevni let preko mora. - I vi ćete morati slijediti moje naredbe. - K vragu - rekao je Yossarian. - Ovo je avion, Applebv, ne čamac. Bili su jednake visine i obojica su imali čin drugog poručnika. - A mi smo na zemlji, ne na moru. - Ja sam još uvijek kapetan - Applebv je polako govorio. - Čim uzletimo, naredit ću vam da ih uzmete. - A ja ću odbiti. - Onda ću vas prijaviti - rekao je Applebv. - Neću to rado učiniti, ali ću vas prijaviti našem zapovjedniku, čim ga dobijemo. - Samo izvolite - ustrajao je tvrdoglavo Yossarian. - To je moje tijelo i moje zdravlje, i ja mogu s njim raditi što hoću. - Ne po pravilima. - Ona su neustavna. Pokazali su nam aerosolnu bombu, koju sam tada prvi put vidio, a koja se sada zove sprej, i poučili nas da je koristimo u unutrašnjosti aviona čim uđemo, kao obranu od komaraca i bolesti koje bi mogli prenijeti dok putujemo kroz Karibe u Južnu Ameriku. Na svakoj etapi puta u Na-tal u Brazilu, rečeno nam je da držimo oči otvorene za znakove ostataka aviona ili dva koji su nestali s neba u moru ili džungli dan ili dva ranije. To nas je trebalo više rastrijezniti nego što jest. Baš kao i osmosatni letovi preko oceana iz Brazila na otok Ascension u avionu napravljenom da ne leti više od četiri sata, a odande, dva dana kasnije, u Liberiju u Afric onda gore u Dakar u Senegalu. Na tim dosadnim dugim letovima preko vode držali smo oči otvorene za naplavine i žute splavi, kad smo se toga sjetili. U Floridi smo imali vremena i slobodne večeri, a tamo je bilo plesnjaka u salunima i kavanama. Ja sam htio početi ševiti. Stariji dečki s Coney Islanda kao Chicky Ehrenman i Mel Mandelbaum, koji su ranije krenuli u vojsku, vratili bi se na dopust iz dalekih mjesta poput Kansasa i Alabame s međusobno sličnim izvještajima


0 ženama koje su bile preorne da legnu za naše hrabre momke u vojsci, i sad kad sam i ja bio momak u vojsci, i ja sam htio ševiti. Ali još uvijek nisam znao kako. Bio sam bojažljiv. Znao sam se šaliti, ali sam bio sramežljiv. Previše lako bi me zanijela neka kvaliteta na licu ili figuri koja mi se svidjela. Prebrzo bih se uzbudio, i kočila me zabrinutost da se to vidi. Mogao bih prerano svršiti, znao sam, ali to je bilo bolje nego ništa za većinu nas tada. Kad sam plesao sentiš s djevojkom, gotovo svakom djevojkom, uvijek sam dobio ere-kciju gotovo odmah i s velikom nelagodom bih se povukao. Sad znam da sam ga trebao pritisnuti na nju još jače da ne ostavim mjesta sumnji daje tamo i početi praviti sugestivne viceve o tome što hoću i što ću dobiti, i bolje bih prošao. Kad bih otišao u stražnju sobu s djevojkom da je počnem mazitli bih im se pridružio u nekom stanu kad su radile kao baby-sitterice, uglavnom bih dobio što sam htio dovoljno brzo i bio bih prilično zadovoljan sobom sve dok se ne bih sjetio da sam mogao dobiti još puno više. Bio sam nizak, znao sam, i uvijek sam mislio da imam mali pimpek 1 da većina ostalih ima prilično velike, dok jednog ljetnog dana u svlačionici Steeplechase bazena nisam neustrašivo pogledao u zrcalo dok sam stajao kraj Lewa dok smo se pral vidio da je moj jednako dobar. Ali on je svoj upotrebljavao. A ja bih ili prebrzo svršio, ili uopće ne bih. Prvi put kad su me Lew i njegov prijatelj Leo Weiner spojili s djevojkom koju su našli, koja je došla na Coney Island preko ljeta da radi u slastičarnic nije bila nevoljna da se ispruži za svakoga tko je to htio - obojica su jako dobro znali razgovarati s djevojkom - svršio sam u gumici čak prije nego što sam ušao. Prvi put kad sam si sam sredio, s djevojkom u klubu koja mi je, dok sam ja još uvijek radio s rukom, dala do znanja da hoće ići cijelim putem, izgubio sam erekciju čim smo se svukli, iako sam sigurno bio dovoljno tvrd i spreman prije nego što smo oboje svukli gaćice. Glenda je obožavala te priče. Nisam siguran, ali mislim da se nisam konačno poševio sve dok nisam bio već preko mora. Tamo je to išlo bez napora, bio sam tek jedan od hrpe momaka koji su svi radilste stvari puni mladenačkog samopouzdanja i općeg apetita za obijesnu dobru zabavu, s grupama lokalnih cura u Bastiji, glavnom gradu, koje nisu govorile naš jezik, a zatim još više u Rimu, gdje su nam se žene koje smo sretali na ulici smiješile da nam pokažu što tamo rade, a od nas su očekivale da ih salijećemo s molbama i gotovinom, cigaretama i čokoladom, s bezbrižnom vedrinom i već napola otvorenih šliceva. Nismo o njima mogli misliti kao o prostitutkama ili kurvama, samo kao o djevojkama s ulice. Ne mogu biti siguran da to zaista nisam prije napravio zbog tog događaja sa slatkom južnjačkom djevojkom na plesnjaku u West Palm Beachu, Florida, kamo smo odletjeli da isprobamo avion koji nam je dan za let preko mora i da kalibrira-mo razne instrumente radi mana i odstupanja. Još uvijek ne znam broji li se ta ili ne. Ona je bila slatka koliko se uopće može biti, s jako crnom kosom i očima gotovo boje lavande, koji centimetar niža od mene, i s jamicama na obrazima, i očarana mojim gadnim newyor-škim plesnim koracima, koje nikada nije vidjela, a htjela je naučiti. Schroeder ih isto nije vidio, kao ni poručnik Kraft, koji je iz voznog parka rekvirirao džip u kojem smo otišli tamo. Ubrzo smo izašli da malo udahnemo zraka. Ja sam još uvijek držao ruku oko njenog struka i otišli smo a da o tome nismo govorili u jedan od tamnijih dijelova parkirališta. Prolazili smo parove koji su se grlili na različitim zakrivenim mjestima. Ja sam joj pomogao da sjedne na branik niskog sportskog auta.


- Oh, ne, Sammy dušo, nećemo noćas raditi onu stvar, ne ovdje, ne sada - rekla mi je vrlo strogo, držeći me na udaljenosti s rukama na mojim prsima. Zatim me kratko prijateljski poljubila u nos. Ja sam uklizio među njezinih noge, dovoljno blizu da je nastavim ljubiti, i upravo sam joj gurnuo ruke ispod haljine niz butine do elastične vrpce njezinih gaćica, a palcima sam trljao iznutra. Dok nije progovorila, to je bilo otprilike onoliko daleko koliko sam se nadao da ću stići na tom parkiralištu. Gledajući je u oči, priznao sam uz smiješak. - Mislim da ne bih ni znao kako. Nikad to nisam napravio. - Sljedeći dan smo letjeli u Puerto Rico, i mogao sam riskiratstinu. Nasmijala mi se kao da se još uvijek šalim. Nije mogla vjerovati da je maher poput mene još uvijek djevica. - Oh, ti jadni dečko - suosjećala je milozvučno. - Jako si bio uskraćen, zar ne? - Naučio sam te da plešeš - natuknuo sam. - Onda ću ti ja pokazati kako mi to radimo - složila se. - Ali ne smiješ ga staviti unutra. To mi moraš obećati. Sad se odmakni na trenutak i pusti da se malo okrenem. Tako je bolje. Vidiš? Oh, taj tvoj je vrlo lijep, zar ne? I spreman za akciju kao dobri mali dečko, zar ne? - Obrezao me kipar. - Sad, ne tako brzo, Sammy dušo. I ne tako naglo. Ne tamo, zlato, ne tamo. To je gotovo moj pupak. Moraš naučiti da mi daš šansu da stavim svoju stvar tamo gore gdje je možeš dohvatiti. Pusti da ti je pružim, dušo, vidiš? Ali, neću to noćas za tebe napraviti. Razumiješ? Vrati se malo bliže. To je bolje, jel' da? Ali ne smiješ ga staviti unutra! Nemoj ga staviti! Stavljaš ga! Ovo zadnje bio je urlik koji je potresao susjedstvo. Skakala je ispod mene divlje otprilike petnaest sekundi, frenetično se pokušavajućzmigoljiti, a sve što sam ja pokušavao bilo je da podignem svoju težinu da pomognem, i slijedeće što znam jest da sam ustao i ugledao sebe kako pucam kroz zrak preko poklopca auta. To je šiknulo na milju. Pucati je prava riječ za dečka od devetnaest ili dvadeset godina. Kad je čovjeku preko šezdeset i osam, on svrši. Kad može. Ako hoće. Nikad nisam mislio da ću postati ovako star, buditi se ukočenih zglobova i nemati ništa s čime bih se stvarno bavio veći dio dana osim da dobrovoljno skupljam priloge za borbu protiv raka. Čitam do kasno u noć, kao što kaže pjesnik, i mnogo jutara, i odlazim na jug zimi s prijateljicom koja ima kuću u Naplesu, Florida, da budem blizu oceana, ponekad kćeri koja živi u Atlant ponekad u Houston, Teksas, da posjetim svoju drugu kćer, koja tamo živi s mužem. Igram bridž i na taj način upoznajem ljude. Imam malu vikendicu u East Hamptonu, blizu oceana, s jednom gostinjskom sobom i privatnom kupaonicom. Svaki put kad Lew ode na tretman, ja putujem da ga posjetim barem jednom na tjedan autobusom s autobusnog kolodvora. To traje cijeli dan. Nikada nisam mislio da ću živjeti duže od njega, a možda i neću, jer u dugim remisijama koje je imao u više od dvadeset godina otkad znam za njegovu Hodgkinovu bolest, on je jači od mene i puno više radi. Ovaj put, ipak, već duže izgleda mršaviji, utučen, fatalističan, ali Claire, koja razgovara s Teemerom, više se brine zbog njegovog mentalnog stava nego zbog njegove bolesti.


- Muka mi je od mučnine - rekao mi je zadnji put kad smo nasamo razgovarali, kao da se sprema da se preda, i ja nisam znao je li namjerno rekao vic. Pa sam probao jedan od svojih. - Kaže se mučno. -Što? - Točna riječ je mučno, Lew, ne muka. - Sammy, ne budi opet peder. Ne sad. Osjetio sam se budalasto. Nije mi u kartama da živim sa svojom djecom kad osta-rim, pa sam uštedio za starački dom. Čekam svoj rak prostate. Možda se uskoro opet oženim ako moja prijateljica, koja je dobrostojeća udovica, ikada prebrodi svoje financijsko nepovjerenje i kaže mi da bismo trebali. Ali koliko dugo? Još sedam godina? Stvarno mi nedostaje obiteljski život. Glenda je odlučila da se ona ispred plesnjaka ne broji. - Bože dragi! - rekla je kroz smijeh, odmahujući u nevjerici glavom, kad god smo se prisjećali tog iskustva. - Nisi pojma imao, zar ne? - Ne, nisam. I - I ne pokušavaj sad s tom »daj-pomozi-mi« taktikom. To nije uvijek bila samo taktika. Otprilike sve žene s kojima sam ikada bio činilo se da imaju više iskustva od mene. Mislim da postoje dvije vrste muškaraca, i ja spadam u drugu vrstu. Ona je to prvi put obavila na koledžu kad je prvi put otišla od kuće, s muškarcem za kojeg se udala ubrzo nakon diplome, koji je dobio rak prije nje, svoj melanom, i onda se oženio još dva puta, i čak dobio još jedno dijete. Ja nisam imao svoju šansu da odem na koledž sve do poslije rata, a tada jedva da je bio veliki problem dobiti curu u krevet, jer sam bio manje neiskusan, a većina djevojaka je to radila. Applebv je stigao na otok Ascension iz Natala u Brazilu, navigajući cijelim putem pomoću svog radio kompasa, s pomoćnim rezervoarom za gorivo instaliranim u spremištu za bombe za produženo putovanje. Nije imao više nimalo povjerenja u Yossarianove navigacijske sposobnosti. Ni Yos-sarian ga nije imao i bio je tek lagano uvrijeđen. Applebv je bio taj koji se sve više ljutio. Kocka u oslanjanju samo na radio kompas, saznao sam od Yossariana, koji je barem toliko naučio, jest u tome da smo stigli do otoka osam sati kasnije kružnim putem, umjesto ravno, i potrošili više benzina. Naučio sam više o ratu i kapitalizmu i zapadnom društvu u Marakešu u Maroku kad sam vidio bogate Francuze kako piju aperitive na terasama luksuznih hotela sa svojom djecom i njegovanim ženama dok su samozadovoljno čekali da drugi obave iskrcavanje u Normandij kasnije u južnoj Francuskoj, da ponovno osvoje njihovu zemlju i omoguće im da se vrate i povrate svoja imanja. U ogromnom američkom sabirnom centru u Constantineu u Alžiru, gdje smo čekali dva tjedna na naše konačno dodjeljivanje na dužnost u bombardersku grupu, po prvi puta sam saznao nešto podrobnije o Sigmundu Freudu. Tamo sam dijelio šator s medicinskim asistentnom, starijim od mene, koji je također čekao dodjeljivanje, koji je također želio pisati kratke priče kao VVilliam Sarovan i koji je također bio siguran da to može. Nijedan od nas dvojice nije shvatio da ne postoji potreba za više od jednim Sarovanom. Danas bismo iz Sarova-nove beznačajnosti mogli zaključiti da nije postojala velika potreba ni za jednim. Razmijenili smo knjige koje smo pročitali.


- Sanjaš li kada da tspadaju zubi? - upitao me lukavo jednog dana a propos ničega drugoga o čemu smo raspravljali. Nismo imali što raditi dok smo sjedili uokolo i čekali. Ako smo htjeli, mogli smo igrati bejzbol ili odbojku. Upozorili su nas da ne odlazimo u Constantine i bezbrižno švrljamo okolo u potrazi za viskijem ili ženama, i to pričom o ubijenom vojniku koji je pronađen kastriran, s mošnjama ušivenim u vlastita usta, za koju smo mislili da nije vjerodostojna. Jeli smo iz našeg limenog posuđa. Njegovo pitanje pogodilo je točno u metu. Reagirao sam trgnuvši se, kao da sam se našao uz kakvog magičnog čitača misli. - Da, baš to sanjam! - priznao sam lakovjerno. -Noćas sam to sanjao. On je tašto kimnuo glavom. - Jučer si drkao - izjavio je bez ustezanja. - Ti si pun govana! - odgovorio sam odmah vrelo, i pitao se s osjećajem krivnje kako je saznao. - Nije to nikakav zločin - branio se umirujući me. -Nije čak ni grijeh. I žene to rade. U to posljednje tada nisam vjerovao. Iznenadio bih se, jamčio je. Nakon što smo sletjeli na Pianosu očarano smo gledali okolne planine i šume, toliko blizu mora, dok smo čekali vozila koja će nas odvesti s našim torbama u četni ured naše aviopukovnije da raportiramo s našim naredbama i da nas podijele u šatore. Bio je svibanj i bilo je sunčano, i na svaki način divno. Sve je bilo mirno. Laknulo nam je što smo stigli sigurni. - Dobar posao, Applebv - Yossarian ga je smjerno pohvalio, govoreći u ime sviju nas. - Nikada ne bismo uspjeli da ste se morali osloniti na mene. - Taj dio mi se baš ne sviđa - rekao mu je neumoljivo Applebv sa svojim laganim teksaškim naglaskom. - Prekršio si pravila, i rekao sam da ću te prijaviti. U četnom uredu, gdje nas je primio susretljivi narednik Tovvser, Applebv se jedva mogao suzdržati dok formalnosti I nisu bile obavljene. Zatim, kroz stisnute usnice na licu koje je gotovo drhtalo od uvrijeđenog bijesa, upitao je, zahtijevao je, da vidi zapovjednika aviopukovnije zbog svakodnevne neposlušnosti člana posade koji je odbio uzeti svoje tablete atabrina i suprotstavio se izravnim naredbama da to učini. Tovvser je zatomio svoje iznenađenje. - Je li ovdje? - Da, sir. Ali morat ćete malo pričekati. - I htio bih razgovarati s njim dok smo svi još ovdje zajedno, tako da drugi mogu posvjedočiti. - Da, razumijem. Svi možete sjesti ako želite. Zapovjednik aviopukovnije bio je major i njegovo je prezime bilo također Major, vidio sam, i ta neobičnost me nasmijala. - Da, mislim da ću sjesti - rekao je Applebv. Mi ostali smo šutjeli. - Narednice, otprilike koliko dugo ću morati čekati? Danas moram još puno toga obaviti, tako da mogu biti potpuno spreman da sutra ujutro čio i oran krenem u borbu onaj čas kad me budu zatrebali. Meni se činilo da Tovvser ne može vjerovati vlastitim ušima. - Gospodine? - Sto je, narednice? - Sto ste me ono pitali? - Koliko ću dugo morati čekati prije nego što mogu uć vidjeti majora?


- Samo dok on ne ode na objed - odgovorio je narednik Tovvser. - Onda možete odmah ući. - Ali on tada neće biti tamo. Zar ne? - Neće, sir. Major Major neće biti u svom uredu sve do poslije objeda. - Ah, tako - Applebv je nesigurno odlučio. - Mislim da je onda bolje da dođem poslije objeda. Schroeder i ja stajali smo nijemi, kao što smo uvijek stajali kad su časnici sređivali stvari. Yossarian je slušao s izgledom prodornog ispitivanja. Applebv je prvzašao. Čim sam krenuo za njim, o-djednom je stao i krenuo korak natrag zinuvši u čudu. Po- gledom sam slijedio njegov, i bio sam siguran da sam vidio visokog, tamnog časnika sa zlatnim listom majora kako je iskočio kroz prozor četnog ureda i otperjao iza ugla. Applebv je stiskao oč odmahivao glavom kao da se boji da je bolestan. - Jeste li vi... - počeo je, a onda ga je narednik Towser pokucao po ramenu i rekao da sad može uć vidjeti majora Majora ako to još uvijek želi, budući da je major Major upravo izašao. Applebhv je povratio svoj čvrst vojnički stav. - Hvala vam, narednice - odgovorio je vrlo formalno. -Hoće li se uskoro vratiti? - Vratit će se nakon objeda. Onda ćete moratzać pričekati ga vani dok ne ode na večeru. Major Major nikada nikoga ne prima u svom uredu kad je u uredu. - Narednice, što ste to upravo rekli? - Rekao sam da major Major nikada nikoga ne prima u uredu kad je u uredu. Applebv je nekoliko trenutaka napeto buljio u narednika Tovvsera, a onda je preuzeo strogi ton prijekorne formalnosti. - Narednice - rekao je, i napravio stanku, kao da čeka dok ne bude siguran da ima njegovu nepodijeljenu pažnju. - Pokušavate lz mene napraviti budalu samo zato što sam novi u ovom aviopuku, a vi ste već dugo preko mora? - Oh, ne, gospodine - odgovorio je Tovvser. - To su moje naredbe. Možete pitati majora Majora kad ga vidite. - Upravo to i namjeravam, narednice. Kad ga mogu vidjeti? - Nikada. Ali Applebv je mogao svoj izvještaj podnijeti pismenim putem, ako je htio. Za dva ili tri tjedna bili smo praktički veterani, i stvar više nije bila važna čak ni Applebvju. Applebv je uskoro bio vodeći pilot i stavili su ga zajedno s bombarderom dužeg iskustva po imenu Havermever. Yos-sarian je bio dovoljno dobar isprva da bude vodeći bombarder i stavili su ga zajedno s dobroćudnim pilotom po imenu McWatt. Kasnije mi je Yossarian bio draži zbog toga što je brže izbacivao bombe. Imali smo sve, činilo mi se. Šatori su bili udobn koliko sam vidio nije bilo neprijateljstva ni prema kome. Bili smo u miru jedan s drugim na način koji nam ne bzgledao ostvariv igdje drugdje. Tamo gdje je Lew bio, s pješaštvom u Europi, bilo je smrti, straha, krivice. Većina nas voljela je zabavu i nismo duboko patili zbog povremenih gubitaka. Časnik zadužen za obje kantine tada je bio Milo Minderbinder, sada industrijalac i veliki čovjek u uvozu-izvozu, i učinio je odličan posao, najbolji na cijelom mediteranskom ratnom području, svi su znali. Imali smo svako jutro svježa jaja. Radnici u kuhinji pod kaplarom Snarkom bili su talijanski težaci koje je


regrutirao Milo Minderbinder, a u blizini je pronašao i mjesne obitelji koje su rado prale naše rublje praktički zabadava. Sve što smo morali raditi da bismo mogli jesti bilo je da slijedimo naredbe. Svakog vikenda dobivali smo sladoled, a časnici su ga dobivali svaki dan. Tek kad su me srušili pokraj Francuske s Orrom saznali smo da karbonizacija za Milove sladoledne kupove dolazz cilindara ugljičnog dioksida koji su trebali biti u našim pojasima za spašavanje da bh napuhnuli. Kad je Snovvden umro, otkrili smo da je Milo uzeo njekcije s morfijem iz paketa za prvu pomoć. Dok sam useljavao u svoj šator taj prvi dan, zastao sam uz zvuk mnogih aviona i, gledajući gore, ugledao tri jata od po šest aviona kako se vraćaju sa zadatka u savršenoj formaciji pred jasnom plavom pozadinom neba bez vjetra. Tog su jutra otišli bombardirati željeznički most na bližoj strantalije izvan grada po imenu Pietrasanta, i vratili su se na vrijeme za objed. Nije bilo flakova. Nije bilo neprijateljskih aviona. Nikada, cijelo to vrijeme što sam bio tamo, nije bilo neprijateljskih aviona. Taj rat izgledao mije sasvim u redu, opasan i siguran, točno onakav kakvom sam se nadao. Imao sam i zanimanje u kojem sam uživao, koje je uz to bilo i respektabilno. Sve dok nisam vidio klinca mojih godina, Snowdena, kako krvar umire tek koji metar udaljen od mene u stražnjem dijelu zrakoplova, nije mi konačno svanula istina da on mene pokušavaju ubiti, zaista pokušavaju ubiti. Ljudi koje nisam poznavao pucali su topovima na mene gotovo svaki put kad sam poletio na borbeni zadatak baciti bombe na njih, i to više nije bilo smiješno. Nakon toga sam htio kući. Bilo je i drugih stvari koje nisu bile smiješne, jer se broj zadataka koje sam morao izvršiti popeo prvo s pedeset na pedeset i pet, a onda na šezdeset i šezdeset i pet, i mogao se popeti još i više prije nego što bih stigao tamo, s jezovitom mogućnošću da do tada možda neću preživjeti. Tada sam iza sebe imao trideset i sedam zadataka, i morao sam odletjeti još dvadeset i tri, a onda dvadeset i osam. Oni su postal gori, a nakon Snowdena, molio sam se svaki put kad smo bili u zraku, a ja sam zauzeo svoje mjesto na bicikl sjedalu u repu, gledajući unatrag, prije nego što sam pripremio da napunim sprobam svoju strojnicu kad smo bili u formacij kretali preko vode. Sjećam se svoje molitve: »Dragi Bože, daj da sigurno dođem kući, i kunem se da nikada više neću zakoračiti u avion.« Kasnije sam bez razmišljanja prekršio to obećanje zbog sastanka prodavača. Nikada nisam rekao Glendi ni bilo kome drugome da sam se ikada molio. Tijekom svog drugog tjedna tamo putovao sam za Ba-stiju s poručnikom po imenu Pinkard s kojim sam se već sprijateljio na jednom zadatku, koji je auto uzeo iz voznog parka i pozvao me da pođem s njim i pogledam to mjesto. Kad nismo bili na zadacima, naše vrijeme bilo je naše. Nedugo nakon toga, Pinkard je srušen nad Ferrarom u avionu s Kraftom i pretpostavljalo se da je poginuo zajedno s ostalima. Uz ravnu cestu koja je vodila na sjever po ravnom terenu blizu plaže nabasali smo na dvije nasmiješene djevojke koje su autostopirale, i on je uz škripu kotača stao da ih ukrca. Nekoliko minuta kasnije skrenuo je s ceste na ravni komad zemlje zaštićen grmljem, gdje je još jedanput naglo zaustavio auto, pokazao van i dolje i počeo nešto nerazumljivo brbljati. - Fuki-fuk? - upitala je starija od njih dvije, kad je pretpostavila da je razumjela. - Fuki-fuk - odgovorio je Pinkard.


Djevojke su razmijenile poglede i složile se, i mi smo se iskrcal u parovima otišli u različitim pravcima. Ja sam imao stariju i mi smo otšetali s rukama jedno oko drugoga. Moja se spustila na zemlju blizu rđajućeg para željezničkih šina koje su vodile niz obalu otoka i više nisu bile u upotrebi. Između tračnica ležao je metalni cjevovod, koji nam je donosio benzin s dokova u Bastiji. Znala je što da radi. Brzo se pripremila i stavila me unutra. Nisam osjetio toliko kontakta koliko sam očekivao, ali nisam sumnjao da konačno to radim. Čak sam se jednom i pridigao i s užitkom pogledao dolje da budem siguran. Završio sam prije Pinkarda, ali sam brže bio spreman za drugi put. Do tada smo se vratili u džip i nitko od ostalih nije htio ponovno stati. Otprilike tjedan dana kasnije Nijemci su se povuklz Rima a Amerikanci su ušli, slučajno na Dan D, u Francusku. U roku nekoliko sati, činilo se, izvršni časnik u našoj aviopukovniji - do dan danas ne znam što je to izvršni časnik, ali naš je bio major po imenu de Coverlev - iznajmio je tamo za nas dva stana da ih koristimo na kratkim dopustima, za časnike elegantan stan s četiri sobe za četvoricu muškaraca, opremljen mramorom, zrcalima, zastorima i blistavim armaturama u kupaonici na širokoj ulici Via No-mentana, koja je bila izvan puta i do koje je trebalo prilično dugo hodati. Naš se nalazio na čitava dva kata na vrhu zgrade s gmižućim dizalom na nekoliko koraka od Via Ve-neto u centru grada, i zbog praktičnosti lokacije, časnici koji su u isto vrijeme bili na dopustu tamo su provodili puno vremena, čak b jel ponekad obavili ono s djevojkama kojih bi tamo uvijek bilo. Mi smo dolazili u većim grupama sa zalihama namirnica, i zahvaljujući Milu i majoru de Coverlevju, imali smo tamo i žene koje su cijeli dan za nas kuhale. Imali smo služavke koje su čistile, koje su se dobro zabavljale dok su tamo radile i bile s nama, i njihove prijateljice bi došle u posjet i ostale cijelu večer, ponekad i noć, zbog hrane i zabave. Bilo koja neplanirala želja mogla se jednostavno utažiti. Jednom sam ušao u Snovvdenovu sobu i nabasao na Yossariana u krevetu povrh služavke koja je još u ruci držala svoju metlu, čije su zelene gaćice bile na madracu pokraj njih. Nikada se nisam tako dobro zabavljao kao tada u tom stanu; sumnjam da sam se i otada puno puta bolje zabavljao. Drugi dan mog prvog dopusta tamo upravo sam se bio vratio s kratke šetnje kad je pilot po imenu Gladni Joe izašao iz fijakera s dvije živahne i raspoložene djevojke. Imao je kameru. - Hej, Singer, Singer, dođi - zaurlao je na mene uzbuđenim, visokim glasom kojim kao da je uvijek sve izgovarao. - Trebat će nam dvije sobe gore. Ja plaćam, ja te častim. Rekle su da će pozirati. Dao mi je da počnem s onom lijepom - punašnom djevojkom crne kose, okruglog lica s jamicama na obrazima i grudima pristojne veličine - i bilo je jako dobro, kao što bi rekao Hemingway, uzbudljivo, opuštajuće, ispunjavajuće. Svidjeli smo se jedno drugom. Kad smo se zamijenil ja sam bio s onom žilavom, bilo je još bolje. Vidio sam da je istina da i žene mogu u tome uživati. I nakon toga uvijek mi je bilo prilično lako, naročito nakon što sam odselio u New York u svoj vlastiti mali stan i radosno se bacio na posao u reklamnom odjelu časopisa Time. Znao sam razgovarati, znao sam očijukati, znao sam trošiti, znao sam zavesti žene da odluče zavesti mene, na isti način kao što sam namamio i Glendu da me namami da nakon mnogo zajedničkih vikenda preselim i onda da je oženim.


Kad sam se nakon toga vratio u aviopukovniju, osjećao sam se siguran i pustolovan, pravi ženskar, gotovo Don Ju-an. Odigrao sam pristojnu ulogu u prilično dobrom filmu. Sve je išlo vrlo dobro, činilo mi se, bez napora s moje strane. Dobivali smo svoja svježa jaja svako jutro, bombe su već bile ukrcane svaki put kad smo došli do našeg aviona. Za sve potrebno pobrinuli su se drugi, i ništa od logističkog posla što je to uključivalo nisam morao obaviti ja. Živio sam s kršćanima i bilo mi je dobro. Među nama je kad sam stigao bilo nekoliko strijelaca i časnika, koji su već bili završili svoje službovanje. Obavili su svojih pedeset zadataka i mnoge su moljakali da polete još jedanput ili dvaput kad osoblja iz ovog ili onog razloga nije na dan ili dva bilo dovoljno, a oni su čekali da stignu naredbe koje će ih otpremiti natrag u Ameriku. Prije prebacivanja bombarderske grupe s kopna na otok, bili su na zadacima u Monte Cassinu i Anziju dok su Nijemci u toj regiji još imali bojne avione da ih napadnu, i kasnije, s većinom ostalih koji su tamo bili prije mene, na vrućim metama o kojima su uvijek pričali, kao što su Perugia i Arezzo. Ferrara, Bologna i Avignon još su uvijek bilspred mene, čekali me u budućnosti. Kad je broj misija od kojeg se sastojao rok službe bio povećan s pedeset na pedeset i pet, onima koji još nisu otplovili za Napulj za put kući u Ameriku naređeno je da se vrate na borbenu dužnost i da obave dodatne zadatke koji su sad određeni. I oni su išli, primijetio sam, ti borbeni letači veterani, s više znanja nego što sam ja imao, bez straha i bijesa, pomalo razdraženi zbog neugodnosti, ali bez panike ili prosvjeda. Meni se to činilo ohrabrujuće. Preživjeli su bez ozljeda i s vremenom otišli kući. Većina ih nije bila puno starija od mene. Prošli su kroz to nedodirnuti. I ja ću. Osjetio sam da počinje moj odrasli život. Prestao sam masturbirati. 18 i Dante - Na kojem jeziku? - U prijevodu, naravno. Znam da ne čitaš talijanski. - Trli četiri puta - Yossarian se sjetio Danteove Božanstvene komedije, dok su čekali dizalo nakon što je Michael predao završene crteže. - Jednom kao klinac - uvijek sam čitao više nego što si tkada htio. Jednom na seminaru iz renesansne književnosti, s Noodlesom Cookom. Možda dvaput od tada samo Pakao. Nikad nisam baš iz toga izvukao toliko zadovoljstva koliko sam trebao. Zašto? - Podsjeća me na to - rekao je Michael, aludirajući na zgradu autobusnog kolodvora, na kojem su sad obojica imali posla. Michael s M2 da zabilježi vrijeme na video monitorima, a Yossarian s McBrideom i policajcima u zaštitnim prslucima, ako budu potrebni, oboružanima pištoljima za smirivanje za pse na dnu prvih stuba. - Čak me. »Port«, kao luka, »Authoritv«, kao autoritet, vlast, »terminal«. Svi znamo što znači terminal. Nikad to nisam pokušao čitati -nastavio je tonom surove hvalisavosti. - Ali svaki put kad pomislim na tu autobusnu postaju, zamišljam da je to ono što bi Danteov Pakao mogao predstavljati. - To je svježi koncept - primijetio je Yossarian suho. Oni su bili jedini putnici. - Iako je - ispravio se Michael, dok su se spuštali -zgrada PAAT-a vani na otvorenom. Kao nešto sasvim normalno. - To je još gore, zar ne? - rekao je Yossarian. «mm>


- Od pakla? - Michael je odmahnuo glavom. - Sartre kaže da su pakao drugi. Trebao bi ga pročitati. - Ne želim ga pročitati. To je blesavo, ako je to ozbiljno mislio. Zvuči kao nešto što je rečeno samo zato da ga ljudi poput tebe citiraju. - Ti si pametan. - Na ovaj se možemo naviknuti - rekao je Michael. - Je li to zbog toga gore? Misliš da se u paklu ne naviknu? - doda uz smijeh Yossarian. - U Danteu oni odgovaraju na pitanja, naprave stanku u mučenju da ispričaju duge priče o sebi. Ništa što je Bog stvorio nikada nije ispalo kako treba, zar ne? Ni pakao. Čak ni evolucija. Michael je bio naobražen čovjek, koji nije pronašao čar u Čarobnom brijegu. Nije pročitao Svejka, iako je imao povoljnu predodžbu o njemu. Kafka i Joseph K bili su mu zabavni, ali nespretn neuzbudljivi. Faulkner passe, a Uliks novost koja je bila zanimljiva u svoje vrijeme, ali Yossarian je izabrao da ga svejedno voli. Počevši kao mladi otac, s djecom čiji se broj s vremenom popeo na četvero, Yossarian je čak više nego jednom razmišljao o tome da će pod stare dane možda još uvijek biti u rodbinskim vezama s njima. - Počinjem isto osjećat za tu tvoju uredsku zgradu -rekao je Michael, kad su izašlz dizala i napuštali predvorje. - Našu - ispravio je Yossarian. Michael je imao skakutavi korak i ček M&M-a u džepu, i njegov živahni duh bio je u napadnom srazu s njegovim tmurnim primjedbama. - I sve ostale zgrade ovdje u Rockefeller Centru. Nekada su bile više, kao pravi neboderi. Sad kao da i one idu k vragu, kao da se skupljaju. Michael je možda zaista nešto nanjušio, razmišljao je Yossarian kad su izašli na osunčanu ulicu začepljenu vozilima i pješacima u pokretu. U stvari, vitka zdanja oštrih linija od jednolikog srebrnog kamena koja su sačinjavala prvotni, pravi Rockefeller centar, sad su bila u sjeni viših konstrukcija ekstravagantnijeg stila i smjelijeg dizajna. Stare zgrade ustupile su mjesto novima. Nisu više puno značile. Krovovi su zaista izgledali niži, i Yossarian se nepraktično pitao bi li sve zaista moglo polako tonuti u misteriozne blatne dubine nekakvog nestvarnog mora zaborava. Niz blok prema Šestoj aveniji, nakon što su obavili svoje razgovore za poslove na vodećim položajima, red dobro odjevenih prosjaka u poslovnim odijelima s prslucima već je zauzeo položaje, neki moljakajući milostinju s ispruženim papirnatim šalicama iz McDonald's-a, drugi koji su izgledali gotovo previše ravnodušni da prose, izbuljenih lica utonulih do vrata u njihova tijela. Preko ulice nalazilo se klizalište, reflektirajući sjajni prostor vlastite prisutnosti s čudesnom jasnoćom. Rastuće, četvrtaste konstrukcije uredskih zgrada oko njega penjale su se u komadima kamena posijanog prozorima kao ravni, tupi monoliti koje je isklesao kakav zidar. Netko tko bi zastao da sluša, lako bi razaznao rezonancu vlakova koji su putovalspod zemlje i osjetio vibracije koje bi stvaralo njihovo trenje. Na razini ulice, u slovima izrezbarenim u kamenu ili u plavim ili zlatnim mozaicima na malim okruglim grbovima, pojavljivalo se ime glavne kompanije koja je imala sjedište u svakoj od zgrada. Uskoro, kad se o postojećem


najamu bude ponovno pregovaralo, staro sjedište Time-Lifea bit će preimenovano u novu M&M zgradu. Na najvišoj konstrukciji u cijelom tom kompleksnom arektonskom pothvatu, na broju 30 Rockefeller Centra, transformacija primjetne važnosti već se dogodila. Institucionalno ime prvotnog stanara, Radiokorporacije Amerike, slavne organizacije koja je bila pionir u radio i televizijskom emitiranju i produkciji popularne, vulgarne zabave za zahvalne međunarodne mase, izbrisana je bez traga i zamijenjena imenom veće kompanije koja je zgradu kupila, Opće električne kompanije, vodećeg proizvođača vojne robe, lokomotiva, motora za avione na mlazni pogon, zagađivača rijeka, električnih tostera, deka i žarulja za kućnu upotrebu. Sintetičko zlato korišteno u slovima na novom imenu bilo je dugotrajnijeg sjaja nego pravo zlato i, iako jeftinije, veće vrijednosti. Iznad klizališta nalazila se lagana metalna skulptura muške figure u poliranoj limun žutoj pozlati, koja je navodno predstavljala mitskog Prometeja, neprimjeren izbor iznad leda za poluboga koji je čovjeku donio vatru. - Dođi prijeko - rekao je Yossarian mudro, da se makne s puta mladićima u tenisicama i dobre volje koji su jurili prema njima bez straha dok su im se crn bijeli pješaci na brzinu micali s puta. Na samom klizalištu, na ovalu leda ispod razine ulice, bio je predah za čišćenje, kojeg su obavljali nacereni japanski podvornici na klizaljkama u crvenim jaknama i zelenim džokejskim kapama i s upadljivim bedževima na reverima, s karikaturom nacerenog ružičastog lica s previše zuba na sjajnoj bijeloj pozadini. Vlaga se iskrila u kapljicama kao smrznute suze na izbočenim jagodičnim kostima azijatskih radnika u crvenom i zelenom. U nježnoj koordinaciji ovi su uniformirani pomoćnici poniznog držanja, koji su sad nosili Tilvou Steeplechase znakovlje na snježnobijelim gumbima, glatko klizili svojim strojevima preko površine leda pune ožiljaka od oštrica, dodajući svježi sloj vode za novu ledenu prevlaku za sljedeću grupu pridošlih. Najraniji među njima stajali su već u redu; gotovo svi su nešto jeli, sirovu ribu i rižu, perece posute solju, ili južnjački sendvič sa svinjetinom s roštilja, i nisu imali što raditi do početka klizanja. Prisjećajući se Dantea, Yossarian nije mogao reći što ležspod tog jezera leda u paklu, ako ne područje dlakavog, odvratnog Sotone samog. Znao je što se nalazspod klizališta i zgrada oko njega: cijevi za hlađenje za led, odvodi za vodu, električni kablovi, telefonske linije, cijevi za paru da zimi donesu toplinu u urede. Ispod razine ulice nalazili su se i pješački prolazi što su se širili u različitim pravcima, puni trgovina koje više nisu bile elegantne, i barem jedna linija podzemne željeznice iz drugog gradskog okruga s postajama za prijelaz na druge linije u drugim pravcima. To bi trajalo cijelu vječnost, ali putnik koji je imao vremena mogao se povezati gotovo svuda kamo je morao ići. - Vrati se - rekao je ponovno Yossarian, radije nego da ga očešu prosjaci srednje klase, čija su ga otupjela lica uvijek činila nesigurnim. Nije znao daje američki kapitalizam slobodnog tržišta uništio toliko svojih sljedbenika. Zbor hihotavog smijeha iza njega natjerao ga je da pogleda iza sebe prema jednoj od mramornih posuda za cvijeće s jetrenim mrljama na promatračkoj razini. Ugledao je crvenokosog čovjeka sa štapom i mlohavim zelenim ruksakom kako uslužno slika veselu skupinu tihih, tamnokosih, orijentalnih turista. Yossarian je imao osjećaj da ga je negdje već


vidio. Čovjek je imao tanke usne, narančaste trepavice, ravan, oštar nos, a lice mu je bilo lomljivo, bijelo kao mlijeko, tena čestog među ljudima s kosom te boje. Kad je vratio fotoaparat, okrenuo se prema Yossarianu s arogantnim držanjem, koje je davalo naslutiti da savršeno dobro zna koju će osobu ugledati. Pogledi su im se sreli, i u isti čas je Yossarian pomislio da ga je sreo ranije, na Sjevernom groblju u Miinchenu na ulazu u mrtvačku kapelu na početku poznate Mannove novele, tog misterioznog crvenokosog čovjeka čija su prisutnost i brzi nestanak uznemirili Gustava Aschenbacha - jedan pogled i njega više nije bilo na vidiku, nestao je iz priče. Ovaj čovjek šepirio se nemarno s upaljenom cigaretom, kao da jednako prezire i njega i rak. I dok je Yossarian uporno i ozlojeđeno ispitivački buljio u njega, on se bezobrazno nacerio, i Yossariana su prošli trnci, upravo kad se duga, sedefasto bijela limuzina sa zača-đenim prozorima zaustavila između njih, iako ispred nje nije bilo auta. Auto je bio duži od mrtvačkih kola, a za volanom je sjedio crnomanjasti vozač. Kad je limuzina ponovno krenula naprijed, na zemlji je ugledao široke crvene pruge izobličene tragovima guma, kao krv što se cijedi s kotača, a čovjek crvene kose i sa zelenim ruksakom je nestao. Azijati su ostali lica podignutih prema gore, kao da se naprežu pročitati kakvu nedokučivu poruku na čistim zidovima i staklastim ogledalima prozora. Ako krenu prema zapadu do Osme avenije, znao je, doći će do seks salona i tijesnih porno kina na asfaltnom bulevaru koji je spajao zgradu autobusnog kolodvora slijeva s neboderom luksuznih stanova s desne strane, koji je već bankrotirao, ali nije funkcionirao nimalo lošije nego prije. Dani su opet postajali kraći, i nije želio da Michael zna kako će po treći put izaći s Melissom Macintosh i odvesti je na večeru i još jedan film, gdje će prstima ponovno gladiti njezin vrat i uho, što ju je prvi put natjeralo da se ukoč kruto nasmiješi sama sebi, pocrvenjevši sve do svojih malih plavih očiju, te da joj podraga koljena, koja je držala stisnuta jedno uz drugo tijekom cijelog filma i u taksiju do njezinog stana, kamo, već mu je stavila do znanja, nije htjela da on tu noć ude, i kamo on nije istinski ni htio ući, i nije, čak ni neizravno, tražio da bude pušten. Voljela je filmove više nego on. Dvojica muškaraca koji su ga slijedili činilo se da uopće ne vole filmove, ali su ga svejedno slijedili, a žena u crvenoj Tovoti bila je sva izvan sebe tražeći parkiralište na kojem će ga čekati, i postajala je sve deblja od vrećica slatkiša i kolačića koje je proždrljivo jela. Njegov drugi put s Melissom, opustila je koljena kao daje naviknuta na njegov dodir i sjedila potpuno se prepustivši filmu, ali ravnih leđa i ruku čvrsto pritisnutih preko stegna, odlučno stisnutih podlaktica. On je poštovao njezin otpor. Od nje je do sada dovoljno naučio, a još više od Angele, da zna da je Melissi, dok je bila mlada, mršavija, lakša, brža i okretnija, seks bio bestidna zabava na sve moguće dovitljive načine. - Morala sam joj reći kako - smijala se Angela. - Većina muškaraca su glup ne znaju ništa. A ti? - Dobivam pritužbe - odgovorio je. - Ti si prepreden - Angela ga je sumnjičavo promotrila. - Zar ne? - dodala je i nakesila se. Yossarian je slegnuo ramenima. Sama Melissa odbila je govoriti o pojedinostima i zadobila bi držanje nepokolebljive doličnosti kad god bi on natuknuo nešto o prošlim i budućim razuzdanim eskapadama.


Gledajući pred sebe u ugodnim maštarijama, Yossarian je morao ozbiljno razmisliti o hendikepima vlastite težine, godina, zglobova, okretnost muškosti. Ono u što nije sumnjao bio je njegov konačni uspjeh u tome da je ponovno zavede u to isto zaigrano stanje pohotnog elana i spremne podatnosti, koje je navodno nekada bilo njezino. Nije bila jedra iznad struka, i to je pomagalo da njegov žar bude umjeren. Izračunao je rizike i cijenu: možda će je čak jednom ili dvaput moratzvesti na ples i možda otići na rock koncert ili muzičku komediju, možda čak i zajedno s njom gledati televiziju, vijesti. Bio je siguran da može svladati njezin strah od bacila tucetom crvenih ruža i podsjećanja na obećano rublje iz Pariza, Firence i Miinchena, i da može zadobiti njezino srce magičnom romantičnom zakletvom iz svog inventara šaljivih trikova, izgovorenu nježno upravo u točnom trenutku: - Da si ti moja cura, Melissa, znam da bih te htio jebati svaki dan. Također je znao da bi to bila laž. Ali mogao se sjetiti tek malo zadovoljstava koja bi ga ispunjavala više od blesavog blaženstva novog seksualnog trijumfa koji bi dijelile osobe koje su znale i voljele jedna drugu, i smijale se jedna s drugom. I sad je barem imao cilj primamljiviji od mnogih. Još je malo lagao i zakleo se da je njegov razvod gotova stvar. Na uglu se pred policajcem na konju skupljala gomila. Yossarian je dao dolar crnom muškarcu s rukom ispucale kože i dolar bijelome s rukom poput kosturove. Bio je zadivljen da je uopće živa. - Ovo mora da je - očajavao je Michael - najgori jebeni grad na svijetu. Yossarian se sumnjičavo uzdržao od toga da se složi. -To je jedini grad kojmamo - konačno je odlučio. - I jedan od rijetkih pravih gradova na svijetu. Loš je kao najgori, ali je bolji od ostalih. Michael je izgledao blijed dok su si krčili put s ostalim prolaznicima uglednih zanimanja kroz dokonije skitnice, prostitutke i prosjake koji su odsutno čekali na neki nenadani dobitak. Mnoge od žena i djevojaka nisu nosile ništa ispod svojih crnih, ružičastih i bijelih vinilskih kišnih ogrtača, a nekoliko mamećih harpija bi se, kad policija nije budno pazila, obnažile i pokazale dlakave ili gole, s osipom od brijanja na preponama. - Mrzio bih biti siromašan - mrmljao je Michael. - Ne bih znao kako. - A ne bismo bili dovoljno pametni da naučimo - rekao je Yossarian. Bilo mu je cinično drago da će uskoro bitzvan svega toga. To je bila još jedna utjeha starosti. - Dođi ovuda, prijeđi sad natrag - onaj izgleda dovoljno lud da ubode. Pusti ga da uhvati nekog drugog. Sto je to na uglu? Jesmo li to vidjeli prije? I I Vidjeli su to prije. Očeličeni promatrači gledali su sa smiješkom kao vreteno tankog, ofucanog čovjeka koji je britvom rezao stražnji džep na hlačama pijanca na pločniku kako bi bez upotrebe sile pridobio vlasništvo novčanika koji se nalazio unutra, dok su dvojica uredno uniformiranih policajaca stajala i nestrpljivo čekala da završi prije nego što će ga odvesti u pritvor, sa zabranjenim plodovima njegovog rada već kod njega. Prizor je promatrao i treći policajac, onaj na velikom kestenjastom konju, nadgledajućh kao dužd ili polubog. Bio je oboružan revolverom u kožnatim koricama zgledao je, sa svojim sjajnim pojasom streljiva, kao da je naoružan i strijelama. Čovjek s britvom pogledao bi gore svakih nekoliko sekund isplazio


mu jezik. Sve je bilo u redu, mir nije bio narušen. Svi su svoje uloge zajedničkgrali, kao urotnici u goblenu simboličke suradnje prezrele značenjem koje se odupiralo objašnjenju. Bilo je mirno kao u raju i disciplinirano kao pakao. Yossarian i Michael krenuli su prema gradu, koračajući oko postarije dame koja je čvrsto spavala na pločniku, naslonjena na zid, čvršće nego što je Yossarian bio naviknut spavati od rastave - i početka, i sredine - svog drugog braka. Zadovoljno je hrkala i nije imala torbicu, primijetio je Yossarian kad ga je uhvatio smeđi čovjek u sivoj jakni s crnim vezom i kestenjastosmeđim turbanom, koji je nerazumljivo brbljao dok ih je manevrirao kroz vrata na okretanje praznog indijskog restorana u kojem je Yossarian rezervirao za objed, što se sada pokazalo nepotrebnim. U prostranom separeu, Yossarian je naručio indijsko pivo za obojicu i znao je da će popit Michaelovo. - Kako možeš sve ovo sada jesti? - upitao je Michael. - S uživanjem - rekao je Yossarian i dodao si još začinjenih umaka na tanjur. Za Michaela je Yossarian naručio salatu i tandori piletinu, za sebe janjetinu vindaloo, nakon pikantne juhe. Michael je glumio gađenje. - Da to pojedem bila bi mi muka. - Mučno. - Ne budi cjepidlaka. - To sam i ja rekao kad su me prvi put ispravili. - U školi? - U Kolumbiji, Južna Carolina - rekao je Yossarian. -Jedan mali pametnjaković, mitraljezac s repa o kojem sam ti pričao, Sam Singer, s Coney Islanda. Bio je Židov. Michael se pokroviteljski nasmiješio. - Zašto to ističeš? - Tada je to bilo važno. I ja se sad vraćam u to vrijeme. A što je sa mnom, s tim imenom Yossarian? Nije uvijek bilo tako jednostavno, sa seljačinama s Juga i malograđanima iz Chicaga koji su mrzili Roosevelta, Židove, crnce i sve druge osim malograđana iz Chicaga. Mislio bi da će se, kad završi rat, sve ružno promijeniti nabolje. Nije se baš puno toga promijenilo. U vojsci su me svi pitali, prije ili kasnije, o imenu Yossarian, i svi su bili zadovoljni kad sam im rekao da sam Asirac. Sam Singer je znao da sam istrijebljen. Pročitao je kratku priču pisca po imenu Saroyan, koja se više vjerojatno nigdje ne tiska. I ona je istrijebljena, kao Sa-royan. Kao ja. - Mi nismo Asirci - podsjetio je Michael. - Mi smo Armenci. Ja sam samo pola Armenac. - Rekao sam Asirac da bude smiješno, tupane. Oni su to uzeli zdravo za gotovo - Yossarian ga je s ljubavlju pogledao. - Samo je Sam Singer shvatio zašto. »Kladim se da bih i ja mogao biti Asirac«, rekao mi je jednom, i znao sam točno što time misli. Mislim da ga je to nadahnulo. Kad je došlo do konačnog obračuna, on i ja bili smo jedini koji su odbili letjeti više od sedamdeset zadataka koje smo imali. K vragu, rat je bio praktički završen. »Jebeš nadređene«, odlučio sam kad sam ustanovio da mi većina mojih nadređenih ni po čemu nisu nadređeni. Godinama kasnije pročitao sam ono gdje Camus kaže da je jedina sloboda koju imamo sloboda da kažemo ne. Jesi lkada čitao Camusa? - Ne želim čitati Camusa. - Ne želiš ništa čitati? - Samo kad mi je stvarno dosadno. Za to treba vremena. Ili kad se osjećam sasvim sam.


- To je dobar trenutak. U vojsci se nikada nisam osjećao sasvim sam. Singer je bio knjiški mali peder i počeo se ponašati kao veliki komičar sa mnom čim sam mu to dopustio. »Ne bi li bilo bolje da smo izgubili Rat za nezavisnost?«, upitao me jednom. To je bilo prije nego što sam saznao da trpaju ljude u zatvor jer kritiziraju novu političku stranku. Michael, što je zapadnije - Reno, Nevada, ili Los Angeles? - Los Angeles, naravno. Zašto? - Krivo. To je još jedna stvar koju sam naučio od njega. U Južnoj Carolini jedne noći nekakav veliki pijani nasilnik počeo ga je bezrazložno tući. Nije imao nikakve šanse. Ja sam bio časnik, iako sam skinuo čvarke da uđem na ponoćni obrok u kantini za obične vojnike. Osjetio sam da ga moram zaštititi, i čim sam stao između njih da ih pokušam rastaviti, tip me počeo tući kao lud - Yossarian se od srca nasmijao. - O, Bože - zastenjao je Michael. Yossarian se ponovno nasmijao, tiho, kad je vidio Mi-chaelov očaj. - Ono što je smiješno jest - i to je stvarno bilo smiješno: gotovo sam se smijao čak i dok me tukao, i bio tako iznenađen - da ništa od toga nije boljelo. Lupao me po glav licu, a ja nisam osjećao bol. Uskoro sam mu stegnuo ruke, i ljudi su nas razdvojili. Sam Singer je skočio na njega sa strane a taj drugi mitraljezac koji je bio s nama, Art Schroeder, skočio mu je na leđa. Kad su ga smiril rekli mu da sam časnik, brzo se rastrijeznio i gotovo umro. Sljedećeg jutra, već prije doručka, pojavio se u mojoj sobi u časničkoj vojarni da moli za oproštaj i spustio se na koljena. Ozbiljno. Nikad nisam vidio nekoga tako poniznog. I gotovo mi se počeo moliti. I to ozbiljno. I nije htio prestati, čak i kad sam mu rekao da ode i zaboravi to. Mislim da sam i ja mogao upasti u nevolje jer sam skinuo svoje poručničke čvarke samo da bih jeo u vojničkoj menzi, ali on na to nije mislio. Nisam mu rekao koliko mi se gadi gledati ga dok se tako dodvorava. Tada sam ga mrzio, i tad sam se naljutio i naredio mu da ode. Ne želim nikada više vidjeti nikoga tako kukavnog, volim sebi reći - Michael je nakon te priče završio s jelom. Yossarian je zamijenio tanjure s njim i dovršio njegovu piletinu i pomazao ostatak riže i kruha. - Probava mi je još uvijek dobra, hvala Bogu. - A što nije dobro? - rekao je Michael. - Seksualni nagon. - Oh, zajebi to. Sto još? - Pamćenje, za imena i telefonske brojeve, ne mogu se uvijek sjetiti riječi koje znam da znam, ne mogu se uvijek sjetiti onoga što sam htio zapamtiti. Puno pričam i stvari dvaput kažem. Puno pričam i stvari dvaput kažem. Malo i mjehur, i kosa - dodao je Yossarian. - Sad je bijela, i Adrian mi kaže da ne bih smio time biti zadovoljan. Još uvijek pokušava pronaći boju da je pretvori u sijedu. Kad je pronađe, ja je neću htjeti upotrijebiti. Reći ću mu da pokuša s genima. - Sto je sad s genima? Puno pričaš o tome. - Vjerojatno mi je to u genima. Teemer je kriv. Bože, ta tučnjava je bila prije četrdeset godina, a čini mi se kao da je bila jučer. Svi koje sada sretnem odonda imaju problema s leđima ili rak prostate. Mali Sammy Singer, zvali su ga. Pitam se što je s njim. - Nakon četrdeset godina? - Gotovo pedeset, Michael.


- Upravo si rekao četrdeset. - Vidiš kako brzo prođe desetljeće? To je istina, Michael. Ti si rođen prije tjedan dana - sjećam se kao da je bilo jučer - a ja sam rođen tjedan dana prije toga. Nemaš pojma, Michael, ne možeš zamisliti - još - kako je to smiješno, kako dezorijentirajuće, ući u sobu po nešto i zaboraviti zašto si došao, pogledati u hladnjak i ne sjetiti se što si htio, i razgovarati s toliko ljudi poput tebe koji nikada nisu čuli za Kilroya. - Sad sam čuo za njega - primijetio je Michael. - Ali još uvijek o njemu ništa ne znam. - Osim da je vjerojatno također bio u ovom restoranu -rekao je Yossarian. - Kilroy je bio posvuda kamo bi otišao u Drugom svjetskom ratu - vidio si to napisano na zidu. Ni o njemu ne znamo ništa. To je jedini razlog zašto ga još uvijek volimo. Sto više saznaš o nekome, manje ga možeš poštovati. Nakon te tučnjave, Sam Singer je mislio da sam najbolja osoba na svijetu. A nakon toga, nikada se više nisam bojao ući u pravu tučnjavu. Danas bih se bojao. - Bilo je drugih? - Ne, gotovo jedna, s pilotom po imenu Applebv, onim s kojim sam poletio preko mora. Nikada se nismo slagali. Ja nisam znao navigaciju i ne znam zašto su od mene očekivali da je znam. Jednom sam se izgubio na vježb dao mu smjer koji bi nas odnio preko Atlanskog oceana prema Africi. Umrli bismo tamo da on u svom poslu nije bio bolji nego što sam ja bio u svom. Kakav sam ja bio bedak, kao navigator! Nije ni čudo daje bio ljutit. Pričam li previše? Znam da sad puno pričam, zar ne? - Ne pričaš previše. - Ponekad pričam previše, jer vidim da sam zanimljiviji od ljudi s kojima razgovaram, a čak i oni to znaju. I ti možeš pričati. Ne, nikada nisam stvarno morao ući u drugu tučnjavu. Nekada sam izgledao prilično jak. - Ja to ne bih učinio - rekao je Michael, gotovo ponosno. - Ni ja to sad ne bih učinio. Danas ljudi ubijaju. Mislim da bpak mogao, da si vidio brutalnost i nisi si dao vremena da razmišljaš. Kako je samo onaj mali Sammy Singer skočio na tog velikog tipa kad je vidio kako me mlati! Da smo si dali vremena, razmislili bismo o tome da nazovemo policiju ili pogledamo na drugu stranu. Tvoj stariji brat Julian smije mi se jer se ne želim svađati ni s kim oko parkinga ili jer ću uvijek dati prednost svakom vozaču koji ga hoće od mene uzeti. - Ni ja se oko toga ne bih tukao. - Ti ne želiš naučiti ni voziti. - Bojao bih se. - Ja bih to riskirao. Čega se još bojiš? - Ne želiš znati. - Jednu stvar mogu pogoditi - rekao je nemilosrdno Yossarian. - Bojiš se mene. Bojiš se da ću umrijeti. Bojiš se da ću se razboljeti. I jebeno je dobro da se bojiš, Michael, jer, to će se sve dogoditi, iako se ja pravim da neće. Obećao sam ti još sedam godina mog dobrog zdravlja, a sad je to bliže šest. Kad napunim sedamdeset i pet, dečko, sam si. I neću živjeti zauvijek, znaš, iako ću umrijeti u tom pokušaju. - Želiš li to? - Zašto ne? Čak i kad sam tužan. Sto mi drugo preosta-


je? - Kad si tužan? - Kad se sjetim da neću živjeti zauvijek - šalio se Yos-sarian. - I ujutro, ako se probudim sam. To se ljudima događa, naročito ljudima poput mene s predispozicijom za kasnodobnu depresiju. - Kasnodobnu depresiju? - I ti ćeš to saznati, ako budeš imao dovoljno sreće da potraješ. Pronaći ćeš to u Bibliji. Vidjet ćeš to kod Freuda. Gotovo mi je ponestalo interesa. Želio bih znati što da želim. Ima i jedna cura koju hoću. - To ne želim čuti. - Ali nisam siguran da se ikada više mogu stvarno zaljubiti - nastavio je Yossarian, usprkos njemu, znajući da previše priča. - Bojim se da je i to već nestalo. Odnedavno imam jednu lošu naviku. Ne, svejedno ću ti reći. Razmišljam o ženama koje sam davno nekada znao i pokušavam si predočiti kako sada izgledaju. Onda se zapitam zašto sam ikada bio lud za njima. Imam još jednu koju ne mogu kontrolirati, jednu koja je još gora. Kad se žena okrene, ja uvijek, sada već svaki put, moram pogledati dolje na njenu stražnjicu prije nego što mogu odlučiti je li privlačna ili nije. Nikada to prije nisam radio. Ne znam zašto to sada moram raditi. I sve one gotovo uvijek tamo postanu preširoke. Mislim da nikada ne bih htio da moja prijateljica Frances Beach sazna da to radim. Želja me počinje napuštati, i ta radost što dolazi jutrom, kao što ćeš pročitati u Bibliji... - Ne volim Bibliju - prekinuo je Michael. - Nitko je ne voli. Pokušaj umjesto toga Kralja Leara. Ali ti ne voliš ništa čitati. - Zato sam odlučio biti umjetnik. - Nikada se nisi stvarno potrudio, zar ne? - Nikada nisam stvarno želio. Puno je lakše htjeti u-spjeti ni u čemu, zar ne? - Ne. Dobro je nešto željeti. To sada shvaćam. Nekada bih se svakog jutra budio glave pune planova i nisam mogao dočekati da počnem. Sad se budim ravnodušan i pitam se što da pronađem da me zabavi. To se zbilo preko noći. Jednog dana bio sam star, tek tako. Ponestalo mi je mladosti, a jedva mi je šezdeset i devet. Michael ga je gledao s ljubavlju. - Oboji kosu. Oboji je u crno ako već ne možeš u sivo. Nemoj čekati Adriana. - Kao Aschenbach? - Aschenbach? - Gustav Aschenbach. - Opet Smrt u Veneciji? Nikada baš nisam volio tu priču i ne vidim zašto je ti voliš. Kladim se da ti mogu reći nekoliko stvari koje su u njoj krive. - I ja. Ali ona ostaje nezaboravna. - Tebi. - Možda jednog dana i tebi. I Aschenbachu je bilo ponestalo interesa, iako se zabavljao svojom smiješnom opsesijom i utvarajući si da ima još puno stvari koje može napraviti. On je bio umjetnik intelekta, koji je bio


umoran od rada na projektima koji se više nisu pokoravali ni njegovom najstrpljivijem naporu, i znao je da se sad samo pretvara. Ali nije znao da je njegov istinski kreativni život gotov i da se on i njegova era približavaju kraju, sviđalo se to njemu ili ne. A bilo mu je tek preko pedeset. Yossarian je tu bio u prednosti. Nikada nije imao puno toga u čemu si je dopustio uživati. Čudna priroda s kojom bi Yossarian sad suosjećao, taj čovjek koji je volio stisnutu šaku i počinjao svaki dan s istim hladnim tušem, koji je radio ujutro i ništa nije želio više nego moći završiti svoj posao na večer. - On je svoju kosu obojio u crno - prepričao je Yossa-rian, kao predavač. - Lako je dopustio brijaču da ga nagovori da to učini, da stavi šminku oko očiju radluzije sjaja, da oboji obraze dodirom crvenila, da istakne obrve, da izbriše godine sa svoje kože kremom za lice i zaokruži si usne bojama i sjenilima, i predao je svoj duh, tamo, na licu mjesta. I ništa nije dobio zauzvrat za svoje napore osim mučne obmane da se zaljubio u dječaka krivih zuba i s pijeskom na nosu. Naš Aschenbach nije se mogao čak ni natjerati da dramatično umre, čak ni od kuge. Jednostavno je pognuo glavu i predao duh. - Mislim - rekao je Michael. - Da možda pokušavaš da zvuči bolje nego što stvarno jest. - Možda - rekao je Yossarian, koji je osjećao sumnju da je možda tako. - Ali to je točka do koje sam došao. Evo što je Mann tada napisao: da prijetnja mjesecima visi nad Europom. - Drugi svjetski rat? - Prvi svjetski rat! - Yossarian ga je oštro ispravio. -Čak i tada, Mann je vidio kamo kreće taj neobuzdani stroj koji zovemo civilizacija. I evo stoje bila moja sudbina u ovoj kasnijoj polovici mog života. Ja zarađujem novac od Mila, kojeg ne volim i osuđujem. Uz to se sa samosažaljenjem poistovjećujem s izmišljenim Nijemcem bez smisla za humor ilkakve druge osobine zbog koje bi ga čovjek mogao voljeti. Uskoro ću sići niže u autobusni kolodvor s McBri-deom da saznam što je tamo. Je li to moja Venecija? Jednom sam u Parizu upoznao čovjeka, kultiviranog izdavača knjiga, koji se nikada nije mogao prisiliti da ode u Veneciju, baš zbog te priče. Sreo sam drugog čovjeka koji nije mogao provesti na odmoru tjedan dana u bilo kojem mjestu u planinama zbog Čarobnog brijega. Imao bi stravičan san da tamo umire i nikada se neće moćzvući živ ako ostane, i već sutradan bi odjurio kao lud. - Hoće li jedan Minderbinder oženiti Maxonovu? - Oboje imaju nevjeste za ponuditi. Ja sam predložio M2. - Kada ćeš ponovno tamo s McBrideom? - Čim predsjednik kaže da će možda doć čim dobijemo dopuštenje da istražimo mjesto. Kada ideš s M2? - Čim opet bude htio gledati prljave slike. I mene plaća M&M. - Ako želiš živjeti pod vodom, Michael, moraš naučiti disati kao riba. - Sto ti misliš o tome? - Da nikada nismo imalzbora. Ne mislim dobro o tome, ali ne mislim ni loše. To je naša prirodna sudbina, kao što bi rekao Teemer. Biološki, mi smo nova vrsta i još se nismo naučili prilagoditi prirodi. On misli da smo rakovi. - Rakovi?


- Ali nas svejedno voli, a ne voli rak. - Mislim da je on lud - pobunio se Michael. - I on to misli - odgovorio je Yossarian. - I preselio se na tretman u psihijatrijskom odjelu bolnice dok nastavlja raditi kao onkolog. Izgleda li to ludo? - Ne izgleda zdravo. - To ne znači da nije u pravu. Tu možemo vidjeti socijalnu patologiju. Sto te još brine, Michael? - Prilično sam sam, rekao sam ti - rekao je Michael. -I počinjem se bojati. I zbog novca. Ti si me uspio zbog toga zabrinuti. - Drago mi je da sam bio od koristi. - Ne bih znao odakle da ga dobijem da ga nemam. Ne bih mogao nekoga ni orobiti. Ne znam kako. - I vjerojatno bi te orobili dok bi pokušavao naučiti. - Ne mogu čak ni naučiti voziti auto. - Učinio bi ono što bih ja učinio da nemam novca. - Sto je to, tata? - Ubio bih se, sine. - Jako smiješno, tata. - To bih ja učinio. To nije gore od umiranja. Ni ja ne bih mogao naučiti biti siromašan, i radije bih odustao. - Što će biti s onim crtežima koje sam napravio? - Bit će otisnuti u brošurama i odneseni u Washington na sljedeći sastanak o avionu. Možda i ja budem morao ići. Na tome si zaradio, na tom letećem krilu. - Završivši nešto što čak nisam htio ni početi. - Ako želiš živjeti kao riba... Michael, postoje stvari koje t ja nećemo učiniti za novac, alma stvari koje moramo učiniti, ili ga nećemo imati. Tmaš još ovih nekoliko godina da naučiš brinuti za sebe. Za Boga miloga, nauči voziti! Ne možeš živjeti nigdje drugdje ako to ne znaš. - A kamo bih išao? - Nekome koga želiš vidjeti. - Nikoga ne želim vidjeti. - Da se odvezeš od ljudi s kojima ne želiš biti. - Jednostavno znam da ću nekoga ubiti. - Riskirajmo to. - To si već rekao. Hoće li se zaista na autobusnom kolodvoru održati vjenčanje? Htio bih ići. - Dobit ćeš pozivnicu. - Može dvije? - Michael je plaho odvratio pogled. -Marlene je ponovno u gradu i trebala je neko vrijeme stan. Vjerojatno će joj se to svidjeti. - Arlene? - Marlene, ona koja je upravo otišla. Možda će ovaj put ostati. Misli da je ne bi smetalo ako moram raditi kao pravnik. Bože, vjenčanje na tom autobusnom kolodvoru. Kakva bi vrsta ljudi održala vjenčanje na takvom mjestu samo da im ime dođe u novine? - Njihova vrsta. - A koja guzica je smislila tu ludu ideju? - Moja guzica - rekao je Yossarian, valjajući se od smijeha. - To je bila ideja tvog tate.


- A kako izgleda leteće krilo? - Kao sva druga leteća krila - ubacio je Wintergreen spretno, nakon što se Milo skamenio zbog pitanja koje nije predvidio. - A kako izgledaju druga leteća krila? - Kao naše leteće krilo - odgovorio je Milo, povrativši prisebnost. - Hoće lzgledati - upitao je jedan major - kao stari Stealth? - Ne. Samo po izgledu. - Apsolutno. Pukovniče Pickering? - Pozitivno, majore Bowes. Od sastanka o M&M-ovom defenzivnom drugoudar-nom ofenzivnom napadačkom bombarderu, pukovnik Pickering je izabrao ranu mirovinu s punim mirovinskim pravima da kapitalizira na mogućnosti za bolje plaćen, ako već manje sjajan položaj, u zračnom odjelu M&M poduzeća & suradnika, gdje mu je početna godišnja plaća bila točno pola stotine puta bogatija nego njegova zarada u državnom zaposlenju. General Bernard Bingam odgađao je na Milov zahtjev sličan potez u nadi da će biti promaknut i da će na posljetku doći do Vrhovnog zapovjedništva a nakon toga, ako bude barem donekle sve išlo po planu s jednim dobrim ratom, možda i u samu Bijelu kuću. Bilo je dobro da je Pickering bio tu da pomogne, jer se ovaj najnoviji sastanak o Minderbinderovom bombarderu pokazao trnovitijim od ostalih. Natuknica poteškoća koje su ih očekivale pojavila se s neočekivanom prisutnošću debelog čovjeka iz State Departmenta i mršavog iz Vijeća nacionalne sigurnosti. Više nije bila tajna da su oni pristaše konkurentskog Strangeloveovog prijedloga, a posjeli su se na suprotnim krajevima zavinutog stola da ostave dojam kako govore odvojeno, s nezavisnim glasovima. Obojica su bili profesionalni diplomati koji su redovito, kao Strangeloveovi suradnici, provodili neko vrijeme u inozemstvu, gdje su nadopunjavali novodobivene zalihe utjecaja iz druge ruke i dobrih kontakata koji su, uz pompu, bili prodajna roba Strangeloveog carstva. Drugi razlog za Milo-vu konsternaciju bilo je odsustvo saveznika na kojeg je računao, C. Portera Lovejova, koji je drugdje bio zauzet, možda, bojao se Milo, na sličnom sastanku u UZSVTP-u o Strangeloveovom zrakoplovu, kao njegov saveznik. General Bingam bio je očito oduševljen time da može paradirati svoje sposobnosti pred časnicima iz ostalih branši, koji su bili viši od njega po činu i majstori u atomskim pitanjima i njima pridruženim teško razumljivim znanstvenim područjima. Bingam je znao gdje može skupljati bodove. U ovoj elitnoj enklavi bila su trideset i dvojica drugih, i svi su bili željni govoriti, iako nije bilo televizijskih kamera. - Recm za tehnologiju, Milo - predložio je general Bingam, da bi stvari pokrenuo u povoljnom pravcu. - Dajte da prvo podijelim ove slike - odgovorio je Milo, kao što je uvježbao. - Tako da vidimo kako naši avionzgledaju. - Divne su - rekao je pukovnik s naočalama s iskustvom u dizajnu. - Tko ih je nacrtao? - Umjetnik po imenu Yossarian. - Yossarian? - Michael Yossarian. On je specijalist za vojnu umjetnost i radsključivo za nas.


Kad su, kao što im je bilo rečeno, Milo i Wintergreen sišlz podruma UZSVTP-a kroz vrata Potpodruma A, dočekala su ih trojica naoružanih UZSVTP stražara u odorama koje prije nisu vidjeli: crvene vojne jakne, zelene hlače i crne kožnate vojničke čizme, s imenima ispisanim svijetlo-crvenim slovima na sjajnom materijalu od svilenog sedefa. Bili su provjereni po spisku i odgovorili točno kad su ih pitali lozinku: Bingamova beba. Predane su im okrugle propusnice od ljepenke s brojevima obrubljenim plavo, koje su trebali nositi oko vrata na tankoj bijeloj vrpci, i upućeni su da produže izravno u konferencijsku sobu Bingamove bebe u Potpodrumu A, okrugloj komori u kojoj su Michaelove slike upravo ostavljale tako povoljan dojam. Sve prisutne se podsjetilo da je zrakoplov drugoudano oružje dizajnirano da se provuče kroz preostalu obranu i uništi oružja i zapovjedna mjesta koja su preživjela prvi udar. - Sve što vidite na ovim slikama je apsolutno pravo -nastavio je Milo. - Osim onoga što je krivo. Ne želimo pokazati ništa što bi dopustilo drugima da razviju protumjere ili oponašaju našu tehnologiju. Je li to razumno, generale Bingam? - Apsolutno, Milo. - Ali kako će itko od nas ovdje znati - usprotivio se debeli čovjek iz State Departmenta - kako će on stvarno izgledati? - Za koji kurac morate znati? - parirao je Wintergreen. - On je nevidljiv - dodao je Milo. - Zašto ga morate vidjeti? - Valjda ni ne moramo znati, zar ne? - složio se general i pogledao prema admiralu. - Zašto moramo znati? - pitao se drugi. - Prije ili kasnije - pjenio se mršavi Strangeloveov čovjek - tisak će htjeti znati. - Jebeš tisak - rekao je VVintergreen. - Pokažite im ovo. - Jesu li one prave? - Kakve jebene veze ima jesu li jebeno prave ili nisu? -upitao je Wintergreen. - Dat će im to još jednu jebenu priču kad saznaju da smo lagali. - Sad govorite moj jebeni jezik, sir - rekao je ađutant mornaričkog zapovjednika. - I ja se divim vašem jebenom poštenju - priznao je pukovnik. - Admirale? - U redu. Gdje je jebena pilotska kabina? - U jebenom krilu, gospodine, sa svim ostalim. - Hoće li posada od dvojice - upitao je netko - biti efikasna kao jebena posada od četvorice? - Više - rekao je Milo. - I kakve jebene veze ima jesu li oni jebeno efikasnli nisu? - upitao je Wintergreen. - Shvaćam koji kurac želite reći - rekao je major Bowes. - Ja ne. - To je jebeno u redu. - Ja nisam siguran da sam shvatio što je to jebeno u redu. - Milo, iz kojeg kuta vi na to gledate? Nije bilo kutova. Leteće krilo dopuštalo je da zrakoplov bude proizveden s okruglim rubovima od materijala koji bzbjegao radar. Ono što se jebeno nudi, objasnio je Winter-green, jest jebeni avion dalekog dometa da letznad jebenog neprijateljskog teritorija sa samo dva jebena letača.


Čak i bez punjenja gorivom u zraku, avion je mogao letjeti odande do San Francisca s punim teretom bombi. - Znači li to da bismo mogli bombardirati San Franci-sco odavde i vratiti se bez viška goriva? - Na povratku bismo mogli bombardirat New York. - Dečki, uozbiljite se - naredio je major general. - Ovo je rat, ne socijalni plan. Koliko punjenja do Kine ili Sovjetskog Saveza? - Dva ili tri tamo, možda nijedno natrag, ako niste sentimentalni. I samo jedan M&M-ov bombarder mogao bi nositsti teret bombi kao svih trinaest borbenih bombardera korištenih u napadu Ronalda Reagana na Libiju u... u... travnju 1986. - Čini se kao da je bilo jučer - razmišljao je jedan postariji čovjek iz Zračnih snaga sanjalački. I - Možemo vam dati avion - obećao je Wintergreen -koji će to učiniti jučer. - Shhhhh! - rekao je Milo. - Shhhh!? - rekao je ekspert za vojnu nomenklaturu. -To je savršeno ime za nečujni bombarder. - Onda je Shhhh! ime našeg aviona. On je brži od zvuka. - On je brži od svjetlosti. - Možete nekoga bombardirati prije nego što i odlučite to učiniti. Odlučite danas, to je učinjeno - jučer! - Ne mislim - netko je rekao - da stvarno imamo potrebu za avionom koji može nekoga jučer bombardirati. - Ali razmislite o potencijalu - argumentirao je Winter-green. - Oni napadnu Pearl Harbor. Vh srušite dan ranije. - S tim se slažem. Koliko dugo... - Samo malo, samo malo - zamolio je netko drugi među nekolicinom koji su se sad buntovno meškoljili. - Kako to može biti? Artie, može lšta ići brže od svjetlosti? - Jasno, Marty. Svjetlost može ići brže od svjetlosti. - Pročitajte si svog jebenog Einsteina! - zaurlao je Win-tergreen. - A naš prvi avion spreman za akciju može biti gotov godine 2000. i dati vam nešto što zaista možete proslaviti. - A što ako prije toga uđemo u atomski rat? - Nećete imati naš proizvod. Morate pričekati. - Vaš bombarder je, dakle, instrument mira? - Da. A imamo i čovjeka kojeg možemo ubaciti u pogodbu - povjerio se Milo. - Koji vam interno može proizvoditi tešku vodu. - Hoću tog čovjeka! Ne pitam što košta! - Apsolutno, dr. Teller? - Pozitivno, admirale Rickover. - A naš instrument mira može se koristiti da izbaci teške terete bomb na gradove. - Ne volimo bombardirati civile.


- Da, volimo. To je ekonomično. Možete naš Shhhhh! naoružat konvencionalnim bombama, za iznenadne napade. Veliko iznenađenje će doći kad ne bude atomske eksplozije. Njih možete koristiti protiv prijateljskih naroda, s trajnim efektima radijacije. Hoće li Strangelove to učiniti? - Sto kaže Porter Lovejov? - Nije kriv. - Mislim prije optužbe. - Kupite oba aviona. - Imamo li novca za oba? - Nije bitno. - Ne bih to volio reći Predsjedniku. - Imamo čovjeka koji će razgovarati s Predsjednikom -javio se Milo. - Zove se Yossarian. - Yossarian? Već sam negdje čuo to ime. - On je vrlo poznati umjetnik, Bernie. - Jasno, poznajem njegov rad - rekao je general Bingam. - Ovo je jedan drugi Yossarian. - Nije li vrijeme za još jednu pauzu? - Možda će mi trebati Yossarian - promrmljao je Milo, dlanom pokrivajući usta. - Da razgovara s Noodlesom Coo-kom. I gdje je taj jebeni kapelan? - Vodaju ga okolo, gospodine - šapnuo je pukovnik Pickering. - Ne znamo gdje jebeno jest. Ta desetominutna stanka pretvorila se u petominutnu stanku u kojoj je šest UZSVTP stražara uparadiralo s rođendanskom tortom od duda za generala Bernarda Binga-ma i papirima koji su ga unaprijedili od brigadnog generala u generalmajora. Bingam je ugasio svjećice u prvom pokušaju i veselo upitao: - Ima li još nešto? - Da! Definitivno da! - viknuo je korpulentni čovjek iz State Departmenta. - I te kako ima! - povikao je isto tako glasno mršavz Vijeća nacionalne sigurnosti. Debel Žgoljo utrkivali su se da izvuku najviše iz činjenice da je veći broj osobina M&M-ovog Shhhh! identičan s onima starog Stealtha. - Gospodine, vaša jebena sjedala za izbacivanje bila su prvotno u planovima za jebeni stari Stealth. Našzvještaji pokazuju da su ta jebena sjedala na komadiće razderala lutke u testovima. - Možemo vas opskrbiti - rekao je Milo. - Svim rezervnim lutkama koje trebate. Debeli je pao i umuknuo. - Brinuo se, vjerujem - ubacio se dekan društvenih znanost socijalnog rada na Koledžu rata. - Zbog ljudi, ne jebenih lutaka. - Možemo vas opskrbit s koliko god ljudi trebate. Žgoljo je bio zbunjen, a Debeli je bio bez teksta. - Mi se raspitujemo za njihovu sigurnost, gospodine. Vaše mašine, kažete, mogu biti u zraku dugo vremena, čak i godinama. Naše mašine s ljudima moraju se moći vratiti. - Zašto? - Zašto?


- Da, radi čega? - Zašto se jebeno moraju vratiti? - Sto nije jebeno u redu sa svima vama jebenim idiotima? - zahtijevao je Wintergreen, odmahujući glavom u ne-vjerici. - Naš avion je oružje za drugi udar. Pukovniče Pickering, hoćete li s ovim jebenim seronjama govorit objasnitm? - Naravno, gospodine Wintergreen. Gospodo, kakve jebene veze ima mogu li se jebeni avioni vratitli ne? - Nikakve, pukovniče Pickering. - Hvala, majore Bovves, govno jedno. - Nema na čemu, ti kopile. - Gospodo - rekao je Žgoljo. - Želim da se zapiše da me nitko nikada u životu nije nazvao seronjom, sve otkad sam bio mali dječak. - Mi ništa ne zapisujemo. - Seronjo. - Supku. - Kurcu, kamo bi pobjegli? - upitao je Vvmtergreen. -Većina svega će do tada već i ovdje nestati. - Dopustite mi - zarežao je Žgoljo, ne ostavljajući mjesta sumnji da je ogorčen. - Vaši jebeni bombarderi, kažete, nose atomske bombe koje će probiti jebenu zemlju prije nego što eksplodiraju? - Vaši jebeni projektili to ne mogu. - Molim vas, recite nam zašto bismo to jebeno htjeli. - Pa, vi jebeni ljudi, u tim vašim jebenim izvještajima, uvijek pričate o neprijateljskim podzemnim bunkerima za njihove jebene političke i vojne vođe. - Pričamo li o tome? - Igra li predsjednik Trijažu? - Trebali biste pročitati što pišete. - Mi ne volimo čitati. - Mi mrzimo čitati. - Mi ne možemo čitati to što pišemo. - Mmamo bombe koje će ući sto milja ispod zemlje prije nego što eksplodiraju. Vaša trenutna dubina planiranja je da živite četrdeset i pet milja ispod zemlje. Naše bombe možemo napraviti tako da detoniraju toliko daleko ispod četrdeset pet da ne naškode nikome ni na našoj ni na njihovoj strani. Možete se upustiti u nuklearni rat koji neće prouzročiti štetu po život ilmovinu na zemlji. To je humano, nije li? To je jebeno humano, rekao bih. - Ja bih to nazvao jebeno humanim. - Dajte da jednu jebenu stvar postavim na svoje mjesto. Molim vas, Žgoljo, dopustite da nešto kažem. Ovi jebeni avioni su za naš drugi udar? - Oni će ići za preživjelim neprijateljskim snagama koje nisu upotrijebljene u njihovom prvom udaru. - Zašto ih oni ne bskoristili u prvom udaru? - Kako da ja jebeno znam? - Jamčite da će vaši avioni funkcionirati?


I I I - Oni funkcioniraju već duže od dvije godine. Imamo modele koji već toliko dugo lete tamo i natrag. Morate nam sada reći da li da krećemo dalje. Inače ćemo naš jebeni Shhhhh! odnijeti drugdje. - Ne možete to učiniti - rekao je Debeli. - Oprosti, Žgoljo, dopusti da završim. - Ja sam na redu, Debeli. To bi bilo protiv zakona. Milov smijeh bio je dobroćudan. - Kako biste vi znali? Avioni su nevidljiv ne prave buku. - O, sranje, ne mogu vjerovati da vi to stvarno pitate -rekao je VVintergreen. - Kakva je jebena razlika u tome funkcionira lli ne? Njegova glavna vrijednost jest da zastraši. U trenutku kad krene u akciju već je propao. - Ja još uvijek imam pitanje. Dopustite da nastavim, Debeli. - Ja sam na redu, ti žgoljavi prdac. - Nisi, ti debela guzico. - Ne slušajte tog seronju - ustrajao je Debeli. - Ako je avion nevidljiv i nečujan, što će vas spriječiti da ga ionako ne prodate neprijatelju? - Naše domoljublje. Nakon toga Bingam je odredio posljednju stanku. - Wintergreen - šapnuo je Milo, u pauzi prije nego što su završili. - Imamo li zaista bombu koja će se spustiti stotinu milja prije nego što eksplodira? - Morat ćemo pogledati. Sto je sa starim Stealthom? Misliš da će shvatiti? - Nisu sasvim isti. Stealth nikada nije izgrađen. Tako je naš Shhhhh! noviji. - I ja bih to rekao. Bilo je onih među sudionicima koji su htjeli više vremena, i drugih poput Debelog i Žgolje koji su inzistirali na usporednoj provjeri sa Strangeloveovim avionom. Trebat će im Yossarian, mrndžao je Milo potišteno, dok su se trojica viših vojnih časnika savjetovala šapatom. Bingam je napeto čekao. VVintergreen je vidljivo kuhao. Milo mu je savjetovao da prestane, budući da ga nitko ne gleda. Konačno je kontraadmiral podigao pogled. - Gospodo - govorio je bez žurbe. - Tražimo oružje za novo stoljeće koje će sve drugo naoružanje pretvoriti u pomoćno i nevažno. - Ne trebate dalje tražiti - savjetovao je pun nade Milo. - Sto se mene tiče - nastavio je admiral, kao da ništa nije čuo - ja sam sklon svrstati se u tabor generala Binga-ma. Bernie, još jedan bod za tebe. Želim preporučiti vaš Shhhhh! Ali prije nego što to kažem službeno, imam važno pitanje - nagnuo im se bliže, s laktovima na stolu i bradom oslonjenom na ruke. - Vaš avion, gospodine Minderbinder. Morate mi pošteno reći. Ako ga se proizvede u dovoljnom broju, može li uništiti svijet? Milo je razmijenio mahnit pogled s Wintergreenom. Odlučili su biti pošteni. Wintergreen je spustio pogled dok je Milo plašljivo odgovorio. - Bojim se da ne može, gospodine - priznao je Milo pocrvenjevši. - Možemo ga pretvoriti nepodobnim za život, ali ga ne možemo uništiti.


- S tim mogu živjeti! - Apsitivno, admirale Dewey? - Pozilutno, generale Grant. - Žao mi je što sam vas nazvao žgoljavim prdcem -pokorno se ispričao diplomat iz State Departmenta. - U redu, ti debela guzico.

Knjiga sedmaKnjiga sedmaKnjiga sedmaKnjiga sedma::::

Svaki put kad su kapelana Alberta Tavlora Tappmana premjestili na novu lokaciju, osjećao se kao da je na istom mjestu, i to s dobrim razlogom. Životni prostor obložen olovom na koji je bio ograničen bio je željeznički vagon, i niti prije niti nakon svakog putovanja nije mu bilo dopušteno otići po vlastitoj volji. Njegovo okruženje nije bilo drukčije. Nekoliko laboratorija, vagona s opremom i soba za medicinske preglede također su bili na kotačima, kao i, tik pokraj kuhinje, vagoni s uredima i sobe izvršnih časnika trenutno zaduženih za ono što se do sada počelo nazivati, u službenom žargonu, Projekt Wisconsin. Vrata su mu bila zaključana i pred njima su stražarili ljudi u odori s automatskim oružjem s kratkim cijevima i velikim magazinima za streljivo. Ovoliko je saznao o tom vlaku: nije bilo mjesta na koje je mogao otići osim u drugi dio vlaka. Nije mu bilo dopušteno sići, osim na neredovite pozive za ograničene oblike rekreacije, koje je sad bez iznimke odbijao. Bio je slobodan da na to kaže ne. Nikada nije posebno uživao u vježbi, pa ga ona ni sad nije mamila. Dok je sjedio u svom kožnatom naslonjaču, njegov mišićni tonus poboljšavale su procedure bezbolne električne stimulacije. Prednosti krepkih tjelesnih vježbi bile su također dobivene bez napora iz specijaliziranog uređaja koji je pojačavao njegov puls, disanje i cirkulaciju. Bio je u boljoj tjelesnoj kondiciji nego prije i, primijetio je svakog jutra dok se brijao, izgledao je bolje. Ponekad bi putovanje od jednog mjesta do drugog trajalo po nekoliko dana, i brzo je shvatio da je u vlaku s kotačima koji se glatko okreću, koji su tih umirujući, s beščujnim motorom, tračnicama i prugom koje su toliko blizu savršenstvu koliko se bilo što zamišljeno zrađeno na ovom svijetu ikada može nadati da će biti. Imao je sve pogodnosti. Njegov vagon bila su spavaća kola s prolaznom spavaonicom i dnevnom sobom sa sivim tapisonom. Imao je kombiniranu radno-rekreacijsku sobu s tamnim meksičkim tepihom s motivom cvjetova ružičaste ruže i bijelim i žutim livadnim cvijećem, na podu od čvoraste borovine izbijelje-nom do krem boje s patinom od poliuretana. Na kraju se nalazila kuhinja s dovoljno prostora za stol i dvije sjedalice, i tamo je jeo svoje obroke i dodatnu prehranu, uvijek pod napetom prismotrom, dok je žvakao i gutao, barem od jednog mrzovoljnog promatrača u bijelom laboratorijskom ogrtaču, koji je vječito bilježio. Nije mu bilo poznato da su mu išta skrivali. Sve što je jeo i pio bilo je izmjereno, iskušano, analizirano i provjereno na radijaciju i mineralni sadržaj. Negdje u blizini, bilo mu je rečeno, možda u drugom vagonu radi blizine, nalazila se


barem jedna kontrolna grupa koja se sastojala od osoba koje su konzumirale isto što i on u sasvim isto vrijeme, u istim porcijama i kombinacijama, koje su od jutra do mraka činile točno isto što i on. Do sada nije bilo znakova abnormalnosti kao njegove. U svim njegovim sobama bili su ugrađeni Geigerovi brojači, i za njegovu zaštitu, i njih su dvaput na dan testirali. Svi ljudi koji su mu se približili - kemičari, fizičari, liječnici, tehničar vojni službenici, čak i stražari sa svojim puškama i konobari koji su ga poslužival raščišćavali njegov stol i žene koje bi dolazile da počiste i pomognu u kuhanju - nosili su sedefas-te oznake s imenima i bedževe koji bi odmah registrirali znakove radioaktivnosti. Još uvijek je bio siguran. Dali su mu sve što je mogao tražiti, osim slobodu da pođe kući. - Iako? Iako njegov život kod kuće, priznao je, nije više bio onako ugodan kao nekada, i on i njegova žena, prezasićeni televizijskim dramama, vijestima i komedijama situacije, spekulirali su često o načinima da vrate u svoj nepomućeno dug bračni život veću količinu dobrovoljnih aktivnost ugodnih iznenađenja. Putovanja u inozemstvo s turističkim grupama izgubila su draž. Imali su manje prijatelja nego prije, manjak snage i motivacije, a njihova uzbuđenja i razonode sastojali su se sad gotovo samo od gledanja televizije i susreta s djecom i unucima, od kojih su svi - za to su se svakodnevno zahvaljivali - i dalje stanovali na lako prevalji-voj udaljenosti od njihovog doma u Kenoshi. Bolest uma koju je pokazao nije bila rijetka među Amerikancima njegove generacije, rekao je psihijatar u odori, pun razumijevanja, koji je svaki drugi dan bio poslan učiniti što može da olakša stres kapelanovog zatočeništva i u isto vrijeme, kao što je sam priznao, da ispipa bilo kakve informacije u vezi s njegovim jedinstvenim stanjem koje još nije bio voljan svjesno odati. - A u dobi od sedamdeset i dvije godine, kapelane, vi ste vjerojatno i vrlo pogodan kandidat za ono što mi zovemo kasnodobnom depresijom - rekao je kvalificirani medicinar. - Da vam kažem što time mislim? - To mi je već bilo rečeno - rekao je kapelan. - Ja sam pola vaše dobi, a i ja sam dobar kandidat, ako vas to imalo tješi. Nedostajala mu je njegova žena, povjerio se, i znao je da on nedostaje njoj. Ona je dobro, uvjeravali su ga barem tri puta na tjedan. Nije im bilo dopušteno da izravno komuniciraju, čak ni pismeno. Najmlađi od njegovo troje djece, tek mali plentravac kad je on bio preko mora, sad je imao gotovo pedeset godina. Djeci je dobro, i unucima. Ipak, kapelan se o svemu u svojoj obitelji neumjereno brinuo (»Možda patološki?«, pogađao je psihijatar diskretno. »Ali, naravno, to bsto bilo normalno.«) i opsesivno se na mukama vraćao drugim užasima za koje je osjećao da su mu neminovni, ali koje nije znao imenovati. I to je bilo normalno. Usprkos samom sebi, po navici se vraćao u iste uporne prizore katastrofe kojima se mučio već u prošlosti, tom uni-štavajućem šoku osamljenost gubitka kakav je osjetio tijekom svoje službe u vojsci, pri prvom rastanku od žene i djece. ! Još je uvijek bilo nezgoda o kojima se mogao brinuti, a i bolesti kao što su Ewingov tumor, leukemija, Hodgkinova bolest i ostale vrste raka. Ponovno je vidio sebe kao mladića na Pianosi, a svog najmanjeg sina ponovno kao dijete, kako umire dva ili tri puta svaki tjedan, jer


njegovu ženu još nitko nije naučio kako da zaustavi arterijsko krvarenje; ponovno je u suznoj, paraliziranoj tišini gledao kako mu cijela obitelj na utičnici doživljava strujni udar, jedan za drugim, jer joj nikada nije rekao da ljudsko tijelo vodi struju; svi četvero još su uvijek nestajali u plamenu gotovo svake noći kad je bojler eksplodirao i zapalio dvokatnu drvenu kuću; do u užasne, bezdušne, odurne pojedinosti vidio je pristalo i krhko mlado tijelo svoje jadne žene koje je u ljepljivu masu na ciglenom zidu tržnice smrvio slaboumni pijani vozač, i svoju histeričnu kći, sad ponovno s pet, šest, sedam, deset ili jedanaest godina, koju od stravičnog prizora odvodi ljubazan sredovječan gospodin snježnobijele kose, koji je siluje i ubija uvijek iznova, nakon što ju je odvezao u napuštenu pješčaru, dok njegovo dvoje mlađe djece polako umire od gladi u kući, jer je majka njegove žene, koja je tada čuvala njihovu djecu i odavno je mirno umrla pod starost prirodnom smrću, pala mrtva od infarkta kad su joj telefonom javili vijest o nesreći njegove drage žene. Njegova sjećanja na te iluzije bila su nemilosrdna. Nostalgičan i kukavan, uvijek se iznova, bespomoćan i s određenom razočaranom čežnjom, vraćao u ta ranija vremena mladog očinstva prije gotovo stoljeća, kad nikada nije živio bez patnje, i nikada bez nade. - To je još jedna normalna odlika kasnodobne depresije - savjetovao ga je psihijatar s nježnim razumijevanjem. -Kad ostarite, nađete sebe kako se vraćate u vremena kad ste bili još mladi. Ja to već sada radim. Pitao se gdje će njegovo sjećanje završiti. Nije htio govoriti o svojoj neobičnoj viziji, možda o čudu, o tom golom čovjeku na stablu pokraj vojnog groblja na Pianosi, na tužnom pogrebu mladog dječaka po imenu Snowden, koji je ubijen u svom avionu na zadatku bombardiranja mostova iznad Avignona u južnoj Francuskoj. Stojeći nad otvorenim grobom s majorom Danbvjem slijeva i majorom Majorom zdesna, dok je s druge strane zijevajuće rupe u crvenoj zemlji stajao niski vojnik po imenu Samuel Singer, koji je na tom zadatku bio u istom avionu s preminulim, sjetio se ponovno s neugodnom jasnoćom kako je s drhtajem u govoru zamucao kad je podigao oči k nebu, a one su umjesto toga pale na lik na drvetu, kako je zastao u pola rečenice kao daje na tren ostao bez dara govora, a iz njega je isisan sav dah. Mogućnost da je na drvetu zaista bio goli čovjek nikada mu nije pala na pamet. Svoje je sjećanje zadržao za sebe. Nije htio da osjetljivi psihijatar s kojim se dobro slagao zaključi da je lud. Od tada mu nije podaren nikakav sličan znak božanske prisutnosti, iako je sada molio za jedan. Potajno, srameći se, molio se. Nije se sramio što je molio, nego se sramio zbog toga što bi netko mogao otkriti da mol pitati ga što to radi. Molio je i da Yossarian uleti u scenu kao Superman u novom čudu - nije se mogao sjetiti nikoga drugoga koga bi poželio - i da ga oslobodz ove neizmjerne krize u koju je sad bio bespomoćno zapleten, tako da se može vratiti kući. Cijeli svoj život samo je htio biti kod kuće. Nije on bio kriv što mokri tešku vodu. Nekoliko puta kad nisu bili u pokretu, odveli su ga niz nekoliko stuba iz vagona da brzo prošeta kojih dvadeset, trideset, zatim četrdeset minuta, pod prismotrom naoružanih stražara koji su bili na položajima malo dalje. Uvijek je netko hodao pokraj njega - liječnik specijalist, znanstvenik, tajni agent, časnik, ili sam general -as vremena na vrijeme stavljali su mu na ruku medicinsku narukvicu da mu mjeri tlak i puls, ili pak na nos i usta masku s metalnim


spremištem u kojem se skupljao dah. S ovih sesija vježbe i napora shvatio je da se barem velik dio vremena nalazspod zemlje. Unutra, u svojim odajama, mogao se približiti bilo kojem prozoru s obje strane u svim svojim sobama i ugledati Pariz, ako je htio, i to Monmartre s isturenog bedema Slavoluka pobjede, ilmati pogled s Montmartrea koji bi o-buhvaćao Louvre, taj isti Slavoluk pobjede, Eiffelov toranj i vijugavu Seineu. Slika krovova odozgo je također bila monumentalna. Ili bi pak mogao pogledati kroz prozor i, ako mu je to bilo draže, iz raznih perspektiva promatrati španjolski grad Toledo, sveučilišni grad Salamancu, Alhambru, ili otići do Big Bena i Houses of Parliament, ili Sant Cathe-rine's Collegea u Oxfordu. Kontrolama na konzolama pokraj svakog prozora moglo se jednostavno upravljati. Svaki prozor bio je video ekran, koji je pružao praktički neograničen izbor lokacija. U New Yorku, normalna perspektiva bila je s francuskog prozora na najvišem katu visokog nebodera. Mogao se kretati gradom jednako brzo kao što se mogao kretat svijetom. Preko avenije od Port Authoritv autobusnog kolodvora jedan dan nedugo nakon što je stavljen u pritvor, bio je tako siguran da je vidio Yossariana kako izlazz taksija, da je gotovo dozvao njegovo ime. U Washingtonu mu je omogućeno da uđe i dokono razgleda predsoblje UZSVTP- -a, i svaki od divnih izloga u trgovinama na mezaninima. Na svim mjestima osvjetljenje i boje mijenjali su se sa satima i uvijek se slagali s njegovim dijelom dana. Njegovi omiljeni pogledi noću bili su na kazina Las Vegasa i na Los Angeles sa Sunset Stripa. Sa svojih je prozora mogao gledati gotovo svako mjesto koje je htio, osim onoga koje je stvarno bilo tamo. U Kenoshi, Wisconsin, imao je pogled na svoj grad s pokrivene verande ispred svoje kuće i jednako umirujuću sliku sa stražnje strane, od malog dvorišta koje je graničilo s njegovim malim vrtom, gdje je u sumrak običavao na ljuljački sjediti sa svojom ženom, u blagim noćima osvijetljenim mjesečinom i, dok su gledali krijesnice, pitati se zajedno u tužnoj reminiscenciji kamo je otišlo svo to vrijeme, kako je brzo prošlo stoljeće. U vrtlarstvu je izgubio svoj vješti dodir. Još je uvijek volio plijeviti, ali se brzo umarao i često su ga obeshrabrivali bolovi u nogama i križima od onoga što je njegov doktor zvao lumbago. Gledajući jednom kroz prozor svog vlaka prednju stranu kuće, preko puta je ugledao susjeda za kojeg je bio siguran da je preminuo prije nekoliko godina, i na trenutak je bio dezorijentiran. Osupnula ga je pomisao na to da ispod površine njemu dobro poznatog grada, u kojem je proveo gotovo cijeli svoj život, možda prolazi ova skrivena, podzemna željeznica čiji je sad putnik protiv svoje volje bio. Sve i, iako većina to nije znala, svi, u širokom krugu koji je okruživao kapelanovu kuću u Kenoshi sada su već bili promatrani, nadzirani, pregledavan istraženi pomoću najosjetljivijih i najdiferenciranijih od naprednih instrumenata i tehnika: hrana, voda za piće iz bunara i spremnika, zrak koji su udisali, kanalizacija, smeće. U zapisnik su, radi analize, uveden svaki mlaz vode u WC-u i sve kućno smeće. Još nije bilo dokaza kontaminacije koja b najmanje bila povezana s onom čiji je on još uvijek bio jedinstveni vlasnik. Nigdje u Kenoshi nije se mogla pronaći ni molekula deuterijevog oksida, ili, na jednostavnijem jeziku, teške vode. - Sve je počelo kao urinarni problem - ponovio je kapelan Albert Taylor Tappman još jedanput. - I ja sam to imao - otkrio je psihijatar spustio uzdah. - Ali, naravno, ne kao vaš. Da sam ga imao, pretpostavljam da bih bio ovdje s vama u karanteni. Zaista ne znate kako to radite, ili što ste napravili da to počne?


Kapelan je ponovno potvrdio s pokajničkim mucanjem. Sjedio je sa svojim mekanim šakama sklopljenim na bedrima, i ovaj doktor kao da mu je vjerovao. Njegov je kućni liječnik odmah osjetio da se događa nešto nenormalno i uzeo drugi uzorak. - Ne znam, Alberte, to mi još uvijek čudno izgleda, nekako teško. - Sto to znači, Hectore? - Nisam siguran, ali mislim da to što radiš ne smiješ raditi bez vladinog dopuštenja. Da vidimo što kaže laboratorij. Možda će to morati prijaviti. Prije nego što je i shvatio što se zbiva, kuća mu je vrvjela od vladinih agenata; onda su stigli kemičari, fizičari, radioloz urolozi, endokrinoloz gastroenterolozi. Po kratkom postupku pregledala ga je svaka moguća vrsta specijalista i stručnjaka za očuvanje okoliša, a sve u odlučnom i sveobuhvatnom pokušaju da se otkrije odakle dolazi taj vo-dikov neutron viška u svakoj molekuli vode koju je izmo-krio. U njegovom znoju ga nije bilo. On je bio čist, kao i sve druge tekućine u njegovom tijelu. Onda su došla ispitivanja, najprije ljubazna, onda uvredljiva i puna naznaka brutalnosti. Je li pio tekući vodik? Koliko on zna, nije. O, znao bi da jest. Bio bi mrtav. - Zašto me onda pitate? To je bio trik, likovali su oni, hihoćući. Svi su pušili cigarete i ruke su im bile žute. Tekući kisik? On ne bi znao ni gdje da ga dobije. To ni ne bi morao znati da ga popije. Nije znao čak ni što je to. Kako onda može biti siguran da ga nije pio? I to su zapisali. To je bio još jedan trik. - A vi ste na njega pali, kapelane. To je bilo dobro, Ace. Jel' da Butch? - Točno, Slugger. Bilo ih je trojica, nzistirali su da saznaju ima li prijatelja, žena ili djece u bilo kojoj od zemalja koje su nekada bile iza željeznog zastora ilh sad ima u CIA. - Ni ja ih nemam u CIA - rekao je psihijatar. - Ne znam kako bih se obranio da ih imam. Odmah su mu oduzeli putovnicu i prisluškivali mu telefon. Poštu su mu čitali, bankovne račune zamrznuli. Njegov sef je zapečaćen. Najgore od svega, uzeli su mu broj socijalnog osiguranja. - Nema čekova? - uzviknuo je užasnuto psihijatar. Čekovi su i dalje stizali, ali nije imao broj socijalnog osiguranja. Bez njega, nije imao identiteta. Psihijatar je problijedio i zadrhtao. - Mogu pogoditi kako se osjećate - suosjećao je. - Ja bez svojega ne bih mogao živjeti. I zaista im ne možete reći kako to radite? Kemijski fizičar fizikalni kemičari odbacili su ubod insekta. Entomolozi su se složili. Na početku su svi uglavnom bili ljubazn s njime postupali zaštitničk uviđavno. Medicinari su mu prilazili prijazno, kao kuriozitetu i mogućnosti za napredovanje u karijeri. Ubrzo je ipak druželjubivost sviju osim psihijatra i generala postala nategnuta i tanka. Nagomilana frustracija smanjila je toleranciju. Raspoloženja su postala sirova, a konzultacije neprijateljske. Naročito je to bilo tako s tajnim agentima. Nisu bilz FB nisu bilz CIA-e nego iz neke još dublje skrivene agencije. Vrijeđala ih je njegova nesposobnost da rasvijetli tajnu, i korili su ga zbog tvrdoglavog odbijanja da dade objašnjenja koja nije imao.


- Vi ste svojevoljni - rekao je najveći od grubih ispitivača. - Svi se izvještaji slažu - rekao je mršavi, gadni, crno-manjastspitivač oštrog, krivog nosa, maničnih očiju koje kao da su se žarile od smiješnosti, malih, nepravilnih zuba sa smeđim mrljama od nikotina i gotovo bez usana. - Kapelane - rekao je debeljuškasti, koji se smiješio i puno namigivao a da nije izgledao veselo i uvijek mirisao kiselo na pivo. - Sto se tiče zračenja. Jeste li, prije nego što smo vas ovamo doveli - i sad hoćemo istinu, dečko moj, radije nećemo ništa ako ne možemo dobitstinu, shvaćaš? - jeste li apsorbirallegalno zračenje? - Kako bih to znao, gospodine? Sto je ilegalno zračenje? - Zračenje za koje vi ne znate, a mi znamo. - Za razliku od čega? - Za razliku od zračenja za koje vi ne znate, a mi znamo. - Zbunjen sam. Ne vidim razliku. - Ona je implicirana u načinu na koji to kažemo. - A vi ste je prečuli. Dodaj to na popis. - Tu smo ga ulovili. Za jaja, rekao bih. - To je dovoljno, Ace. Nastavit ćemo sutra. - Jasno, generale. U načinu na koji je Ace razgovarao s generalom bilo je opipljive drskosti, i kapelanu je bilo neugodno. Časnik zadužen za Projekt VVisconsin bio je general Leslie R. Groves, nekada pri Projektu Manhattan, koji je 1945. razvio prve atomske bombe i sad je davao znakove da je iskreno zabrinut, toplog srca i zaštitnički raspoložen. Do sada je kapelanu s njim bilo ugodno. Od generala Grovesa puno je naučio o logičkom načelu koje je dopuštalo njegovo despotsko utamničenje i neprestanu prismotru, o razlika- I ma između fisije i fuzije, kao i o tri stanja vodika s kojima on kao da je nešto prčkao, ili koje kao da su prčkale s njim. Nakon vodika 1 dolazi deuterij, s neutronom više u svakom atomu, koji u kombinaciji s kisikom stvara tešku vodu. Onda dolazi tritij, radioaktivni plin s dva neutrona više, koji se koristi kao boja u svijetlećim mjeračima i kazaljkama satova, uključujuć one iz nove linije pornografskih satova za spavaće sobe koji su preko noći osvojili pohotnu maštu nacije, te kao pojačanje procesa detonacije u termonuklearnim napravama poput, na primjer, hidrogenske bombe, koje sadržavaju litijev deuterid, deuterijev spoj. Najstarije od tih bombi, detonirane 1952., razvile su razornu snagu tisuću puta veću - tisuću puta veću, naglasio je general Groves -od bombi bačenih na Japan. A odakle dolazi deuterij? Iz teške vode. A on je svoju lijevao u zahod. - Sto činite s mojom? - Šaljemo je da je pretvore u tritij - odgovorio je general Groves. - Vidite što ste mokrili, kapelane? - To je dovoljno, Ace.


S generalom Grovesom kraj sebe, kapelan je sišao iz svog vagona na malo igralište s kvadratima od bijelog betona iza grubo okrečene zgrade bez prozora s križem na vrhu, koja je izgledala kao stara talijanska crkva. Tu je bio i koš s pločom obješen visoko o drvenu gredu čiji je tamni lak izgledao nov, a na zemlji jednolično zelene boje bili su iscrtani likovi za igru guranja pločica. Nogometna lopta crnih i bijelih sašivenih dijelova koji su joj davalzgled velikog modela molekule koja samo što nije eksplodirala, ležala je u sredini kao da čeka da je tko šutne. U kutu je za štandom sa suvenirima stajao osunčani prodavač i nudio razglednice, novine i mornarske kape oceanski plave boje s bijelim vrpcama i bijelim slovima ispisanom riječju VENEZIA, i kapelan se naglas pitao jesu li zaista u Veneciji. General je rekao da nisu, ali da je ugodna promjena misliti da jesu. Usprkos iluziji neba i svježeg zraka, još su uvijek bili unutra, pod zemljom. Kapelan nije htio igrati košarku niti lopaticom gurati pločice, ili šutati nogometnu loptu, i nije htio suveni- re. Njih dvojica hodali su oko vagona oko četrdeset minuta, a general Groves je nametao prilično energičan tempo. Drugi put, nakon što su sišli blizu malog podvožnjaka koji je vodio u okomitom pravcu do njihovih tračnica, začuo je nejasno, sićušno praskanje baruta, slično praskanju malih petardi, odnekud iz neke daleke šupljine. Bila je to streljana. Kapelan nije htio oprobati sreću i možda zaraditi plišanog medvjedića. Nije htio bacati penije u nadi da će zaraditi kokosov orah. Iznutra iz tog prostora također je čuo glazbu vrtuljka, a onda naizmjence tutnjajući uspon i pad škripećih čeličnih kotača i klepetavih vagona divovskog tobogana. Ne, kapelan nikada nije bio na Coney Islandu, niti je čuo za Steeplechase luna park Georgea C. Tilyoua, i nije imao želje da sad pođe tamo. Nije imao ni želje da upozna samog gospodina Tilyoua ili da posjeti njegov blistavi vrtuljak. General Groves je slegnuo ramenima. - Vi kao da tone-te u apatiju - ponudio je uz nešto sažaljenja. - Kao da vas ništa ne zanima, ni televizijske komedije, ni vijesti, ni sportski događaji. - Znam. - Ni mene - rekao je psihijatar. Na trećem putu natrag u njegov dom u Kenoshi dostavljen mu je prvi od paketa s hranom Mile Minderbindera. Nakon toga su ti paketi stizali svaki tjedan u isti dan. Čestitka je uvijek bila ista: ŠTO JE DOBRO ZA MILU MINDERBINDERA DOBRO JE ZA NACIJU. Ni sadržaj se nije mijenjao. Uredno složeni na sloju drvenih strugotina bili su novi Zippo upaljač, paket sterilnih štapića za uši s vatom od čistog egipatskog pamuka, luksuzna bombonijera koja je sadržavala funtu najfinijeg M&M-ovog pamučnog slatkiša prekrivenog čokoladom, tucet jaja s Malte, bocu škotskog viskija iz destilerije na Siciliji, sve to proizvedeno u Japanu, i male suvenirske uzorke slanine iz Quebeca, vina iz Torina i piva s Malediva, što je sve također potjecalo iz Azije. Kapelan je pristao kad je general Groves predložio da paket pokloni ljudima gore, I koji još uvijek nisu imali gdje živjeti. Kapelan je prvi put bio iznenađen. - Ima li sada u Kenoshi beskućnika?


- Sad nismo u Kenoshi - odgovorio je general Groves, i otišao do prozora pritisnuti dugme za lokaciju. Ponovno su bili u New Yorku, gledajući pokraj čistača cipela i kolica prodavača hrane s njihovim dimećim ugljenim vatrama koji su se poredali po ulicama blizu glavnog ulaza u autobusni kolodvor, pokraj PAAT zgrade do dva arektonski sterilna tornja Svjetskog trgovačkog centra, možda još uvijek najviših komercijalnih građevina u svemiru. Drugi put, dok je bio siguran daje u UZSVTP-u u Was-hingtonu, kapelan je na ekranu vidio da se nalazi unutar PAAT-a, parkiran negdje ispod dok su mijenjali lokomotive i laboratorijske vagone. Kroz prozor je mogao pogledati čak i u Operativni kontrolni centar kolodvora i povezati se s bilo kojim od tamošnjih videoekrana, te promatrati autobuse kako dolaze i odlaze, dnevne plime ljudi, policajce u civilu koji su bili odjeveni kao prodavači droge i prodavače droge koji su bili odjeveni kao policajci u civilu, prostitutke, ovisnike i bjegunce, prljava, mlitava parenja i ostale gnusne činove zajedničkog života na stubištima za nuždu, čak provirit u brojne WC-e i vidjeti ljude kako piske i peru rublje i, ako je htio, unutar kabina samih da promatra injekcije droge, oralni seks i defekacije. Nije to htio. Imao je televizore na kojima je imao izvrstan prijam tristo dvadeset i dva programa, ali nije mu bilo zabavno išta gledati bez žene. Televizija nije baš bila zabavna ni kad su bili zajedno, ali su barem mogli fiksirati lica na zajedničku točku na ekranu dok su tražili nešto novo o čemu bi mogli razgovarati što bi prodrmalo njihovu letargiju. To je bila starost. Njemu je bilo tek preko sedamdeset i dvije. Drugi put je u New Yorku pogledao kroz svoj prozor na Metropolitan muzej baš u vrijeme kad se raspuštao sastanak SKPKAMM-e, i ponovno je bio siguran da vidi Yossari-ana kako odlazi u društvu starije žene u modernoj haljin muškarca koji je bio viši od oboje, i ponovno ga je htio pozvati, jer je ovaj put uočio čovjeka crvene kose sa zelenom naprtnjačom kako to troje prepredeno promatra i kreće za njima, a onda još dvojicu svjetlije narančaste kose kako ih također slijede, a iza njih je stigao još jedan čovjek, koji je nesumnjivo slijedio sve zajedno. Nije mogao vjerovati svojim očima. Osjećao je da vjerojatno opet halucinira, kao onaj put kad je imao viziju čovjeka na drvetu. - A kakva je to druga buka koju stalno čujem? - konačno je upitao generala Grovesa kad su ponovno krenulz grada. - Mislite na vodu? Taj potok ili rijeku? - Cesto to čujem. Možda stalno. - Ne mogu reći. - Ne znate? - Moje naredbe su da vam kažem sve što znam. Ovo je izvan moje jurisdikcije. To je tajnije i niže dolje. Znamo s našeg sonara da je to prilično usko, sporo tijelo vode i da mali čamci bez pokretačke snage, možda čamci na vesla, redovito njime prolaze, krećući se uvijek u istom pravcu. Ima i glazbe. Komadi su identificirani kao preludij i svadbena koračnica iz trećeg čina opere Lohengrin - a slabašno u pozadini te glazbe, odnekuda dublje, čuje se s time nepovezani dječji zbor straha, koji vladini glazbolozi još nisu uspjeldentificirati. Njemačka je konzultirana i sad je također ojađena zbog toga što postoji zborni komad velike glazbene kompleksnosti, možda i genija, o kojem ništa nisu znali. - Voda je u mojim papirima rijeka Rhine. To je sve što znam. - Rajna? - kapelan je bio zadivljen.


- Ne. Rhine. Sad nismo u Njemačkoj. Ponovno su bili u glavnom gradu. Nije bilo razloga da se sumnja u generala Grovesa, koji je upadljivo inzistirao na tome da bude prisutan na svim sesijama s Aceom, Butchom i Sluggerom. Kapelan je shvatio da možda ni generalovo prijateljstvo nije ništa više od proračunane taktike u široj strategiji, koja je uključivala tajnu zavjeru s trojicom ljudz tajne službe, kojih se najviše bojao. Nije bilo načina da išta sazna, znao je, čak ni to da nema načina da išta sazna. - Cesto se točno tako osjećam - brzo se složio general kad je izrazio svoje bojazni. I - I ja - priznao je psihijatar. Je li blagonakloni psihijatar također bio trik? - Nemate mi prava ovo činiti - prosvjedovao je kapelan generalu Grovesu kad su ponovno bili sami. - Mislim da toliko znam. - Bojim se da griješite - odgovorio je general. - Mislim da ćete uvidjeti da imamo pravo činiti vam sve što nas ne možete spriječiti da vam činimo. U ovom slučaju, to je i legalno i regularno. Bili ste pripadnik vojske. Jednostavno su vas opet pozvali u rezervu. - Ali, pušten sam iz rezerve - odgovorio je kapelan pobjedonosno. - Imam pismo koje to dokazuje. - Mislim da ga više nemate, kapelane. Nema ga ni u mojim papirima. - Oh, ima - rekao je kapelan, naslađujući se. - Možete ga pronaći u mom dosjeu Slobode informacija. Tamo sam ga vlastitim očima vidio. - Kapelane, kad ponovno pogledate, vidjet ćete da je on zacrnjen. Vi niste sasvim nedužni, znate. - Za što sam kriv? - Za prekršaje za koje tajni agenti još ne znaju. Zašto ne kažete da ste krivi? - Kako da to kažem ako mi oni neće reći koji su to prekršaji? - Kako da vam kažu ako ne znaju? Za početak - nastavio je general Groves još instruktivnijim tonom. - Tu je ta stvar s teškom vodom koju prirodno proizvodite, a nećete nam reći kako. - Ne znam kako - bunio se kapelan. - Nisam ja taj koji vam ne vjeruje. Tu je onda ta druga stvar, s čovjekom po imenu Yossarian, John Yossarian. Jednom ste ga potajno posjetili u New Yorku čim smo za ovo saznali. To je jedan od razloga što su vas pokupili. - Nije tu bilo ničeg misterioznog. Otišao sam ga posjetiti kad se sve ovo počelo događati. On je bio u bolnici. - Sto mu je bilo? - Ništa. Nije bio bolestan. - Ipak je bio u bolnici? Pokušajte zamisliti, Alberte, kako većina ovog zvuči. Bio je u bolnici u isto vrijeme kad je tamo bio i belgijski agent s rakom grla. Taj čovjek je iz Bruxellesa, a Bruxelles je centar EEZ-a. Je l to slučajnost? On ima rak grla, ali niti mu se stanje poboljšava, niti umire. Kako to? Osim toga, tu su i šifrirane poruke o njemu za vašeg prijatelja Yossariana. Stižu mu četirli pet puta na dan od žene koja se pravi da samo voli s njim razgovarati preko telefona. Ja takvu ženu nisam sreo. A vi? Sad mu je opet zatajio bubreg, kaže ona, tek jučer. Zašto bi njegov bubreg zatajio, a ne vaš? Vi ste taj s teškom vodom. Ja nemam svoje


mišljenje. Ja o ovim stvarima ne znam ništa više nego što znam o preludiju trećeg čina Lohengrina ili zboru djece koja pjevaju u strahu. Dajem vam pitanja koja su drugi postavili. Postoji čak i duboka sumnja da je Belgijanac u CIA. Postoj vjerovanje da ste vi u CIA. - Nisam! Kunem se da nikad nisam bio u CIA! - Ne morate mene uvjeravati. Te poruke izlaze iz bolnice preko Yossarianove bolničarke. - Bolničarke? - uzviknuo je kapelan. - Zar je Yossarian bolestan? - Zdrav je kao dren, Alberte, i u boljoj je formi nego vli ja. - Zašto onda ima bolničarku? - Za puteno zadovoljenje. Oni se na ovaj ili onaj način prepuštaju spolnom općenju sad već četirli pet puta na tjedan - general je pažljivo pogledao grafikon koji je držao na krilu da bude apsolutno siguran. - U njegovom uredu, u njezinom stanu, i u njegovom stanu, često na kuhinjskom podu s otvorenom vodom ili na podu jedne od drugih soba, ispod klimatizacijskog uređaja. Iako na ovom grafikonu vidim da se učestalost libidonoznog kontakta naprasno smanjuje. Medeni mjesec je možda pri kraju. Više joj ne šalje tako često crvene ruže na dugim stabljikama niti priča o donjem rublju, sudeći prema ovom zadnjem Gaffnevjevu izvještaju. Kapelan se meškoljio pod tom hrpom osobnih pojedinosti. - Molim vas. - Jednostavno vas pokušavam informirati - general je okrenuo stranicu. - Tu je zatim i tajni dogovor koji očito imate s gospodinom Milom Minderbinderom, koji niste našli za shodno spomenuti. - Milom Minderbinderom? - kapelanova reakcija bila je nevjerica. - Poznajem ga, naravno. On šalje ove pakete. Ne znam zašto. Bio sam s njim u ratu, ali ga nisam vidio niti razgovarao s njim gotovo pedeset godina. - Hajte, kapelane, hajte - sad je general glumio pretjerano razočaranje. - Alberte, Milo Minderbinder tvrdi da vas posjeduje, prijavio vas je kao patent, registrirao je zaštitni znak za vašu vrst teške vode, ni više ni manje nego s aureolom. Ponudio vas je vladi zajedno s ugovorom za vojni avion za koji se natječe, i svaki tjedan prima vrlo, vrlo lijepu svoticu za svaku litru teške vode koju iscijedimo iz vas. Vi ste zapanjeni? - Nikada nisam čuo za sve to! - Alberte, on ne bmao prava sve to sam raditi. - Leslie, sad sam siguran da vas imam - kapelan se gotovo nasmiješio. - Rekli ste maloprije da ljudmaju pravo raditi sve što ih ne možemo spriječiti da rade. - To je točno, Alberte. Ali u praksi, to je argument koji mi možemo upotrijebiti, a vi ne možete. Možemo kroz sve ovo ponovno proći na tjednom sastanku sutra popodne. Na tjednom sastanku, koji se održavao svakog petka, sam general je bio taj koji je prvi saznao za novi razvoj događaja. - Tko je prdnuo? - upitao je. - Da, kakav je to smrad? - Poznat mi je - rekao je kemijski fizičar koji je taj tjedan bio na dužnosti. - To je tritij. - Tritij? Geigerovi brojači u sobi počeli su škljocati. Kapelan je spustio pogled. Upravo se dogodila užasna preobrazba. U njegovim vjetrovima bilo je tritija.


- To mijenja igru, kapelane - ukorio ga je general ozbiljno. Svaki test i procedura morat će se ponovit novi započeti. - I odmah provjerite sve u svim ostalim grupama. Nitko od ljudi u bilo kojoj od kontrolnih grupa nije ispuštao ništa iz svojih guzica osim uobičajenog metana i vodikovog sulfida. - Gotovo da mi je mrsko proslijediti ovu novost - rekao je general sumorno. - Od sada, kapelane, nema više prdenja. • - Ni pišanja uza zid. - To je dovoljno, Ace. Ne čini li vam se čudno - upitao je general Groves filozofski, tjedan dana nakon toga na sastanku za slobodnu i spontanu diskusiju - da je upravo Božji čovjek taj koji možda unutar sebe razvija termonuk-learnu sposobnost za uništenje života na ovom planetu? - Ne, naravno da ne. - Zašto bi nam se činilo čudno? - Jeste li ludi? - Sto s vama nije u redu? - Tko bi drugi to bio? - Oni zlorabe ministrante, zar ne? - Zar ne bi sila koja je stvorila svijet bila ta koja će ga dokrajčiti? - Bilo bi još čudnije - složio se general, nakon što je izvagao ove izjave - da je to bilo tko drugi. 121 Lew To je taj osjećaj mučnine koji više ne volim. Do sada sam već naučio razliku. Ako mislim da nije ništa, to prođe. Ako mislim da je nešto, remisija je gotova i recidiva se vrati. Uskoro će me svrbjeti na različitim mjestima i znojit ću se noću i dobit ću vrućicu. Znam prije bilo koga drugog kad gubim na težini. Vjenčani prsten postane mi labav oko prsta. Volim nekoliko pića svake večeri prije večere, tu istu staru mješavinu za klince kojoj se sada ljudi smiju, od Car-stairs viskija i Coca-Cole, C&C. Ako nakon što sam pio alkohol osjetim bol u vratu ili ramenima, a sad i u trbuhu, znam daje vrijeme da nazovem doktora i počnem se nadati da ne moram ponovno u grad na novu rundu s Teemerom i možda u njegovu bolnicu na drugu sesiju zračenja. Uvijek kažem Claire kad osjećam da se nešto događa. Ne dajem joj lažne uzbune. Sa žgaravicom je lako. To dolazi od previše jela. Mučnina koje mi je već dosta dolazi s bolešću i dolazi s lijekom. Ne može se pogriješiti. Kad pomislim na mučninu, pomislim na svoju majku i njezine zelene jabuke. Meni one imaju isti okus, koji osjećam kad mi je mučno. Jednom kao dijete imao sam apsces u uhu, koji je kod kuće razrezao specijalist koji je došao s dr. Abeom Levineom, i ona nam je rekla, men doktorima i svima ostalima, da mora da sam opet jeo zelene jabuke. Jer to si dobio kad si jeo zelene jabuke. Moram se nasmiješiti kad mislim na staru curu. Bila je slatka, čak i pred kraj, kad nije uvijek bila skroz pri sebi. Sjetila bi se mog imena. Imala je teškoća da prepozna ostale, čak i starog, s njegovim vodenastim očima, ali ne mene. - Louie - tiho bi pozvala. - Bozchik. Loualeh. Kim aher to der momma. Sad mi je već muka od mučnine. Sammy se uvijek smije kad me čuje da to tako kažem, pa uvijek pazim da to kažem svaki put kad ga vidim, samo da ga nasmijem, kad je ovdje u još jednom posjetu ili u gradu ponekad kad mi dođemo da malo izađemo. S vremena na vrijeme odemo u grad na jednu večer samo da dokažemo da to još možemo. Ne znamo nikoga tko još tamo živi osim njega i jedne od


mojih kćeri. Odem u kazalište s Claire i jako se trudim da ne zaspim dok se pravim da me zanima što se događa na pozornici. Ili sjednem sa Sam-myjem i jedem i pijem dok ona odlazi u muzeje ili galerije s mojom kćerkom Lindom ili sama. Ponekad Sammy povede i jednu finu ženu, ali je lako vidjeti da se tu ništa vruće ne događa. VVinkler zove iz Kalifornije svakih nekoliko tjedana samo da čuje kako je i da mi kaže tko je tamo umro od poznatih i da čuje što ima novo s ljudima s kojima smo ovdje još uvijek u vezi. Sad prodaje cipele, cipele od prave kože, kaže mi, velikim lancima trgovina s odjelima za cipele, a dotok gotovine od cipela služi mu da premosti slabije sezone s čokoladnim jajima i uskrsnim zečićima. Rad još nešto o čemu ne želim više znati, s viškovima zamrznute hrane, uglavnom mesa. Sammy se još uvijek može nasmijati poslovnim pothvatima Sjajnog Marviea. Sammy kao da više nema puno toga u čemu bi uživao otkad živi sam u tom svom novom neboderu. Još uvijek ne zna što bi sa svojim vremenom, osim što skuplja priloge za borbu protiv raka. Ima dobru mirovinu od svog časopisa Time, kaže, i uštedio je novac, tako da to nije problem. Ja mu dajem ideje. On se ne miče. - Idi u Las Vegas i poigraj se malo s kurvicama. Claire to čak odobrava. Još uvijek sam lud za njom. Njezine grudi su još velike zgledaju kao nove otkad ih je dala ponovno uljepšati. Ili bi mogao otići na Bermudske otoke ili na Karibe i naći si dobru tajnicu na odmoru da je pazi kao princezu. Ili u Boca Raton za dotjeranu sredovječnu udovicu ili razvedenu ženu preko pedeset godina, koja se zaista hoće ponovno udati. - Sammy, stvarno bi morao razmisliti o tome da se ponovno oženiš. Ti nisi tip koji zna živjeti sam. I - Nekad sam živio sam. - Sad si prestar - kaže mu Claire. - Ne znaš ništa ni skuhati, zar ne? Zaboravljamo da je Sammy još uvijek sramežljiv sa ženama dok se ne probije led i ne zna kako da pokupi curu. Kažem mu da ću poći s njim kad mi bude bolje i pomoći mu da pronađe neke koje će nam se svidjeti. - I ja ću doći - kaže Claire, koja je uvijek spremna nekud otići. - Ja ih mogu postrojit pronaći one šašave. - Sammy - tjeram ga. - Digni guzicu i kreni na put oko svijeta. Više nismo klinci, t ja, i vrijeme bi moglo biti kratko da počnemo raditi stvari koje smo uvijek mislili da želimo. Zar ne želiš ponovno otići u Australiju i vidjeti te svoje prijatelje tamo? Sammy je mogao svuda putovati kad su ga premjestili u međunarodni odjel tog posla u Time-u i još uvijek zna ljude na različitim mjestima. Ja čak i sam razmišljam da bih možda mogao krenuti na put oko svijeta kad mi se ovaj put vrati težina, jer bi to Claire voljela. U zadnje vrijeme uživam vidjeti da svi oni dobiju stvari koje žele. Možda je to i moja starost, zajedno s Hodgkinom, ali bolje se osjećam kad znam da će svima biti OK kad mene ne bude. Barem u početku. Sad kad je Michael ovlašteni knjigovođa na mjestu koje mu se sviđa, svzgledaju zbrinuti. Claire još uvijek ima svoje lice i svoju figuru, zahvaljujući posjetima zdravstvenim farmama i tajnim štipkanjima i na-biranjima na koje se s


vremena na vrijeme odšulja. Zajedno sa svim ostalim, imam dobar komad zemlje uz more u Saint Maartenu kao stvoren za gradnju, koji je i na njezino ime, i još jedan komad u Kaliforniji za koji još ni ne zna, iako je i on na njezino ime. Imam više od jednog sefa, sa stvarima unutra za koje ju još nisu naučili kako da njima barata. Volio bih da je bolja u aritmetici, ali Michael je sad tu da joj pomogne s njezinim dijelom, a Andy u Arizonsto ima nešto poslovnog duha. Michael izgleda zna svoje znanje, zajedno sa stvarima koje je naučio od mene, za koje znam da ga nisu naučili u školi za knjigovodstvo. Vjerujem svom odvjetniku i drugim svojim ljudima dok god sam ovdje da se uvjerim da znaju što želim i gledam da to učine odmah, ali nakon toga, ne bih se kladio. Ulijene se. I Emil Adler se ulijenio sa starošću i brzo te pošalje drugoj vrsti specijalista. Klinci su svi odustali od njega i krenuli drugim vlastitim doktorima. Ja uvježbavam Claire da bude s odvjetnicima žilavija od mene, da bude nezavisna. - Traži si novog odvjetnika, koga god hoćeš, kad god hoćeš. Od sada ti to sve možeš za mene srediti. Ne daj da te ni na sekundu ignoriraju. Ništa im ne dugujemo. Oni će to sigurno tražiti kad god im budemo dugovali. Nitko se u mojoj obitelji ne kocka, čak ni na burzi. I samo Andy voli ekstravagantne stvari, ali dobro se oženio, lijepom curom s dobrom ličnošću, zgleda da se solidno skrasio kao partner sa svojim puncem u nekoliko živahnih trgovina automobilima u Tempeu i Scottsdaleu u Arizoni. Ali nikada si neće moći priuštiti razvod, što bi moglo bit dobro, a ona će moći. Ja posjedujem dio njegovog dijela, ali to je već preneseno na njega. Sušan ima djecu blizu sebe i udala se za dobro odgojenog tesara kojemu sam pomogao da uđe u izgradnju kuća, i zasada izgleda da to dobro ide. Linda je zauvijek zbrinuta kao učiteljica, na poslu gdje ima duge praznike i gdje je čeka dobra mirovina. Zna privući muškarce i možda će se ponovno udati. Ponekad poželim da je Michael više nalik meni, hrabriji, da ima jači karakter, da se glasnije i češće dokaže, ali tome sam možda ja kriv, i Claire misli da možda jesam. - Sto drugo, Lew? - kaže kad je pitam. - Tebe nije lako slijediti. - Ne bih bio sretan kad bih mislio da jest. Claire odbija suradnju kad želim razgovarati o svojim planovima s imanjem i ne želi dugo slušati. - Prije ili kasnije... - kažem joj. - Neka bude kasnije. Promijeni temu. - Ni ja u tome ne uživam. OK, promijenit ću temu. Osam posto kamata na investiciju od sto tisuća dolara donijet će ti koliko godišnje? - Ne dovoljno za novu kuću koju želim kupiti! Lew, za boga miloga, hoćeš li prestati već jednom? Popij nešto umjesto toga. Ja ću ti napraviti. I Sad ima više povjerenja u Teemera nego ja i nego što on izgleda da ima u sebe. Dennis Teemer se preselio u ludnicu u svojoj bolnici, kaže mi, na liječenje, iako ima isto radno vrijeme i bolničku praksu. To meni zvuči ludo. Pa onda možda ipak zna što radi, kao što Sammy kaže u vicu. Kad mi Emil ne može pomoći u bolnici ovdje, vratim se u grad k Teemeru, da me opet zmopira ponovno sa svim tim injekcijama od kojih dobivam tu mučninu koju mrzim, i to u


najboljem slučaju barem jedanput na tjedan. MOPP je ime kemoterapijske mješavine koju mi sada daju, i Teemer me pušta da mislim kako sam to s »mopiranjem« ja izmislio, i da to još nije čuo ni od koga drugoga. Sad se već mrzim vraćati k njemu. Bojim se i umoran sam. Moram, kaže mi Emil, i ja i to znam. Sad već mislim da mrzim i Teemera. Ali ne dovoljno da mu slomim vrat. On je postao bolest. U njegovoj je čekaonici uvijek sumorno. Kad me Claire ne dovede, ja odem tamo i natrag u crnoj ili sedefastoj iznajmljenoj limuzini s istim vozačem, tim Frankom iz Venecije, i ulazak je također gadan. Kad iz Teeme-rovog ureda krenem u grad da pođem kućli u bolnicu, moram proći pokraj pogrebnog zavoda na uglu, i taj dio isto ne volim. Vani uvijek čeka barem jedan od zaposlenih, kojzgleda preuredan da bude normalan, i obično tip s ruksakom i štapom, koji mora da tamo radi a izgleda kao planinar, i oni gledaju svaki auto koji uspori na križanju. Gledaju i mene. Sad se već bojim vratiti u Teemerovu bolnicu, ali nikada to ne pokazujem. Otkad je Sammvjeva Glenda otišla, a VVinkler i njegova žena žive u Kaliforniji, Claire mora odsjesti u hotelu, sama ili s jednom od cura, i to baš nije lijepo za nju. Mučnina je ta koja će me otjerati na groblje. Sjećam se kakav je to osjećaj i od toga mi je isto mučno. Često sam umoran, umoran od starosti, valjda, i umoran od bolesti, i sada već, mislim, stvarno m jest muka od... svega toga! Brinem se o tom danu koji će doći, kad ću otići u bolnicu i neću izaći van na vlastitim nogama. Nitko mi ne mora reći da sam poživio duže nego što je itko od nas mislio da hoću. I nitko mi to i ne govori. Ako bi tko pokušao, skočio bih kao onaj stari Lew Rabinovvitz s Coney Islanda i stvarno mu slomio vrat. Teemer misli da postavljam nekakav rekord. Ja mu kažem da ga on postavlja. Zadnji put kad sam otišao k njemu imao je specijalista za kosti koji je pogledao tomografske snimke moje noge, za koje se ispostavilo da su u redu. Počinju misliti da je to došlo od virusa. Sto se mene tiče, to je OK. Teemeru je to svejedno, on bi to morao liječiti na isti način, ali mene veseli da znam kako možda to ne predajem dalje kao nešto nasljedno. Moji klinci dobiju simptome kad ih ja dobijem. Vidim to na njihovim licima kad razgovaraju sa mnom. Izgledaju kao da im je mučno. I razmišljaju o tome da odjure ravno k doktoru svaki put kad im je slabo ili kad se probude s ukočenim vratom. Nisam najnesretnija osoba koja je ikada živjela, ali mislim daje to sad svejedno. Nisam više mlad. Moram to zapamtiti. Stalno zaboravljam, jer se između razdoblja bolesti osjećam dobro kao uvijek i mogu pronaći više načina da se zabavim nego većina ljudi koje znam. Ali kad je Marty Kapp umro na golf terenu u New Jerseyu, a onda i Stanley Levy, također od srčanog udara, a David Goodman je gotovo umro sa samo trideset i osam godina, a Betty Abrams je umrla od raka u Los Angelesu, a Lila Gross od raka ovdje, i Mario Puzo je imao trostruki bypass i Casey Lee također, a Joey Heller je dobio tu paralizu od tog ludog Guillain-Barre sindroma za koji nitko nikada nije čuo i sad mora razmišljati koliko će njegovi oslabljeni mišići oslabiti kad ostari, morao sam se početi navikavati na ideju da vrijeme rad protiv Lewa Rabinovvitza, da sam došao u godine kad se i zdravi ljudi razbole i umiru, i da ni ja neću živjeti zauvijek. Počeo sam uživati u francuskim vinima zajedno sa svojim apetitom za sireve na našim karipskim odmorima na Martiniqueu i Guadelouppei, a Claire nije primijetila da sam počeo otvarati sva naša bolja vina. Praznim svoj vinski podrum. Sad mi je teže zaraditi puno novca nego što je bilo, i možda je to još jedan znak da sam ostario. Svaki put kada


nekamo odemo, sa sobom oboje uzmemo više bočica s različitim lijekovima. Bilo je lako vidjeti da će stvari kao moje osobne vodoinstalacije jednostavno prestati raditi kako treba i da će se prije ili kasnije ozbiljne bolesti početi gomilati. Ja sam svoju već imao. ! Nekada davno, nikada se nisam tako osjećao, nisam mislio da bi život za mene ikada mogao biti kratak, čak ni u vojsci tijekom pješačke borbe u Europi. Znao sam da postoji opasnost, vidio sam je odmah, ali nikada nisam mislio da bi mogla dotaknuti mene. Ulazeći u kolovozu kao zamjena u francuski grad po imenu Falaise nakon tamošnje velike bitke, vidio sam dovoljno mrtvih Nijemaca kako trunu na hrpama na tlu da mi bude dovoljno za cijeli život. Vidio sam na desetke drugih prije nego što sam bio gotov. Vidio sam mrtve Amerikance. Vidio sam Eisenhovvera kako posjećuje mjesto pobjede, i pomislio sam da i on izgleda bolesno. U gradu po imenu Grosshau iza Belgije, na njemačkoj granici blizu drugog grada po imenu Hiirtgen, stajao sam ne dalje od dvije stope od Hammera, koji mi je govorio da su se Nijemci povukl da je mjesto čisto, kad ga je u glavu pogodio snajper. Još uvijek je izvještavao da je sigurno kad je pao naprijed meni u ruke i potonuo dolje u snijeg. Nije me začudilo da je on bio taj, a ne ja. Uzeo sam zdravo za gotovo da ću uvijek imati sreće. Ispostavilo se da sam imao pravo. Čak i u zarobljeničkom logoru imao sam sreće i nisam se stvarno bojao. Dan kad smo konačno stigli tamo nakon tog bijednog putovanja vlakom i kada su nas poredali da nas registriraju, vidio sam tog hladnog, žgoljavog časnika u čistoj odori kako bulji u jednog židovskog zatočenika po imenu Siegel, na način koji mi se nije svidio, i bez razmišljanja sam odlučio progovorit učiniti nešto. Bio sam prljav kao i svi ostali, ušljiv, mrtav umoran, i zaudarao sam na proljev, ali sam krenuo k časniku, tjerajući sam sebe da izgledam bojažljiv, i smješkajući se vrlo pristojno, upitao: - Bist Du auch Jude? Otvorio je usta i zablenuo se u mene kao da sam lud. Nikada nisam nikoga vidio tako iznenađenog. Uvijek se iznova smijem kad pomislim na to. Mislim da ga nisu baš često u njegovoj njemačkoj vojsci pitali je li Židov. - Sag das noch einmal - oštro je naredio. Nije mogao vjerovati. Učinio sam što mi je rekao i ponovio. Odmahujući glavom, počeo se smijuljiti u seb dobacio mi tvrdi keks iz malog paketića koji je držao. - Ne, bojim se da ne - odgovorio je na engleskom, uz smijeh. - Zašto želite znati jesam li Židov? Jer sam ja Židov, rekao sam mu na njemačkom, i pokazao mu ono slovo Z na svojoj pločici s imenom. Moje ime je Rabinovvitz, Lewis Rabinovvitz, nastavio sam i onda dodao nešto o čemu sam htio da razmisli. -1 znam malo njemački. Ponovno se zasmijuckao i pogledao me kao da mi ne vjeruje i onda je otišao i ostavio nas same. - Hej, stari, jesi li lud? - rekao je visoki tip iza mene s kovrčavom kosom boje rde, čije je ime bilo Vonnegut i koji je kasnije pisao knjige. Ni on nije mogao vjerovati. Ionako bi kasnije saznali kad bih došao na red, razmišljao sam. Još uvijek se nisam bojao. Bio sam zaljubljen u svoju pušku od prvog dana kad sam je dobio, i nitko me nikada nije morao podsjećati da je čistim. Nakon sveg tog smeća u ropotarnici od staroga, bilo je to nešto


kao raj naći se sa strojnicom kao novom, koja je radila i mogla se dobro iskoristiti. Imao sam veliko povjerenje u sve svoje puške. Kad sam došao u četu preko mora kao nov zamjena, bio sam sretan uzeti BAP, Brovvning automatsku pušku, čak i nakon što sam primijetio da dečki koji su znali bolje bježe od nje i uskoro otkrio zašto. Čovjek s vatrenom moći jest onaj koji će vatru i privući. Bilo je najbolje nikada ne pucati, osim ako nismo morali. I to sam brzo naučio. Čovjek koji bi odao naš položaj kad nije bilo ničeg važnijeg u što bi se moglo pucati od još jednog njemačkog vojnika, riskirao je da ga mi ostalzlemamo. Imao sam povjerenja u svoje puške, ali se ne sjećam da sam puno iz njih morao ispaljivati. Prvo kao kaplar i zatim kao vođa voda, uglavnom sam ostaloj dvanaestorici govorio kamo da se postave i kamo da ciljaju. Probijali smo se naprijed kroz Francusku prema Njemačkoj, i činjenica je da nismo često vidjeli ljudske prilike na koje smo pucali dok nisu bili mrtvi, i mi smo ih prošli dok su ležali ukočeni na zemlji. Taj dio je bio jezovit. Vidjeli smo prazan prostor, uočili smo rafale iz puške i tamo usmjerili paljbu, čuvali smo se tenkova i oklopnih vozila i grlili zemlju pod topničkom paljbom; ali, u našem vlastitom vodu gotovo nikada nismo vidjeli ljude s kojima smo ratovali, i kad nisu napadalli nas bombardirali, bilo je to gotovo kao na Coney Islandu u streljanli na automatima. Osim što baš nije uvijek bilo jako zabavno. Bili smo mokri, bilo nam je hladno, bili smo prljavi. Drugi su se bili skloni šćućuriti zajedno pod baražnom paljbom, i ja sam morao urlati na njih da se rašire i odmaknu jedan od drugoga, kao što su morali. Nisam htio nikoga preblizu da mi upropasti moju svijetlu budućnost. Došao sam kao zamjena u vod već pun zamjena, i nije dugo trebalo da shvatim što to znači. Nitko nije dugo trajao. Jedini koga sam sreo koji je potrajao od Dana D bio je Buchanan, moj narednik, i on je gubio kontrolu do vremena kad sam ja tamo stigao i kasnije je bio pogođen iz strojnice u trku iz zaklona do neke živice preko puta ulice u tom gradu Grosshau u šumi Hiirtgen, koja je trebala biti čista. Tu je zatim bio i David Craig, koji se iskrcao u Normandiji devet dana nakon Dana D i skinuo tenk Tigar, i uskoro je bio u bolnici s ranom na nozi od topničkog pogotka pred mjestom po imenu Luneville. Do vremena tog tenka, Buchanan nije znao što da radi kad bi dobio zapovijed i uvijek bi pogledao mene. Vidio sam da se jadnik trese. Nismo sa sobom imali puške koje bi mogle probušiti Tigra. Tenk je bio prikliještio ostatak našeg voda. Ja sam preuzeo zapovijed. - Tko ima bazuku? - upitao sam, i pogledao okolo. - David? Craig? Ti ćeš ići. Provuci se niz ulicu kroz kuće zađi straga ili sa strane. - O, k vragu, Lew! - do tada je već i njemu bilo dosta. O, k vragu, pomislio sam, i rekao: - Ja ću poći s tobom. Ja ću uzeti rakete. Pronađi gdje moraš gađati - Ni raketa iz bazuke ne bi prošla kroz Tigrov oklop. Upute su bile dobre. Ciljaj raketom u dno topovskog tornja. Drugu u gusjenice ako uspijemo, s ne više od sto stopa dalje. Ja sam nosio četiri rakete. Kad smo prošli kuće i našli se izvan sela, slijedili smo odvodni jarak s tankim potokom zelene vode dok nismo stigli do zavoja, i on je bio tamo, stajao je preko jarka, ne više od trideset stopa ispred nas. Svih šezdeset tona te velike zvijeri točno iznad nas, s


vojnikom s dalekozorom u otvorenom poklopcu, s osmijehom koji nisam podnosio, od kojeg bi se onaj živac na jednoj strani moje čeljusti napeo i počeo kucati. Nismo ispustili ni zvuk. Ipak sam stavio prst na usne, ubacio raketu i otkočio. Craig je lovio u Indiani. Pogodio je točno u metu. Njemčev dalekozor odletio je kad je raketa eksplodirala, i pao je izvan vidnog polja ovješene glave. Tenk se počeo kretati unatrag. Drugac pogodio je gusjenice i kotači su se prestali okretati. Gledali smo dovoljno dugo da vidimo tipove iz ostatke voda kako bacaju granate unutra dok su jurili pokraj tenka, i uskoro je cijela stvar bila u plamenu. Craig i ja predloženi smo za tu akciju za Brončanu zvijezdu. Njega je u butinu ranilo stablo, koje se rasprsnulo blizu mjesta Lunevillea prije nego što je mogao dobiti svoju Zvijezdu, a ja sam postao ratni zarobljenik prije nego što sam dobio svoju. Na zemlji s moje druge strane, oko pet metara dalje kad je Craig pogođen, ležao je mrtvi klinac s glavom koju mu je otvorila ta ista granata, i ja nisam bio dirnut. Ta granata, koja je pogodila drvo, zakvačila je osmoricu od nas dvanaestorice. Onaj njemački vojnik u tenku bio je jedini njemački vojnik kojeg sam vidio koji nije bio mrtav ili zarobljenik, osim onih koji su me zarobili, a oni su izgledali dobri kao novi. Snijeg je pao u prosincu u šumi Hiirtgen, i znali smo da se nećemo vratiti kući do Božića. David Craig možda, ali mi ne. Sredinom mjeseca spakirali su nas u žurbi u konvoj trupskih kamiona i otpremili na jug kao pojačanje pukovnijzvan druge šume, blizu grada po imenu Ardennes. Kad smo stigli tamo skrcali se, kapetan je čekao na čistini da nas pozdravi, i čim smo se okupili da ga čujemo, objavio je: - Ljudi, mi smo opkoljeni. Imali smo smiješnog tipa po imenu Brooks, i on je počeo urlati: - Opkoljeni? Kako možemo biti opkoljeni? Mi smo upravo stigli ovamo. Kako smo mogli stići ako smo opkoljeni? Ispostavilo se da je to ipak istina. Nijemci su se probili kroz šumu i to baš nije bilo smiješno. I A sljedeći dan smo saznali, samo tako što nam je rečeno, da smo se predali, svi, cijela pukovnija. Kako je to moglo biti? Bili smo naoružani, i bili smo tamo, bili smo opremljeni. Ali netko otraga sve nas je predao. Morali smo spustiti oružje na hrpu na zemlj samo čekati da nas zarobe. To nije imalo smisla. - Kapetane, možemo li se pokušati vratiti? - upitao je netko nervozno. - Kad okrenem leđa, više ne zapovijedam. - Kojim putem da idemo? Na to nitko nije znao odgovor. Nas desetorica ukrcali smo se u lagani kamion s dvojicom vozača koji su nas tamo i dovezli, i krenuli. Tankali smo u voznom parku, toliko je tamo sve bilo svejedno. Uzeli smo vunene šalove za lice i vrat, i suhe sokne. Imali smo puške, karabine i granate. U košulji uz svoje teško vojničko donje rublje imao sam kutije sa zalihama hrane, cigarete, paketiće Nescafea, šećer, šibice, svoj stari dobri pouzdani Zippo upaljač da pomogne upaliti vatru, nekoliko svijeća. Nismo daleko stigli.


Nismo čak ni znali kamo idemo. Krenuli smo cestom kojom smo stigl skrenuli lijevo na širu cestu kad smo stigli do raskršća, misleći da idemo natrag na zapad prema našim crtama. Ali tada je cesta zaokrenula i mi smo shvatili da opet idemo na sjever. Slijedili smo ostale aute. Snijeg je postao gust. Počeli smo prolaziti džipove, stožerna vozila i kamione koji su se klizal koje su ostavljali u nanosima snijega. Tada smo stigli do ostalih koji su bilstrijeljan zapaljeni. Neki su se još dimili. Prozori su bili razbijeni. Vidjeli smo neke u kojima je bilo leševa. Čuli smo puščanu paljbu, merzere, strojnice, trubljenje, čudne zviždaljke. Kad je naš vlastiti kamion odsklizao u nasip, ostavili smo ga i razdvojili se u manje grupe da pokušamo pobjeći odvojeno pješice. Ja sam odšljapkao na jednu stranu ceste, preko strmine i dolje u zaklon na drugoj strani, kližući se i spotičući dok sam se vukao što sam brže mogao. Dvojica drugih pošla su sa mnom. Uskoro smo čuli aute, pse, onda glasove kako izvikuju naredbe na njemačkom. Razdvojili smo se i skrivali se na zemlji. Nisu nas teško našli. Jednostavno su došli do nas iz vrtloga pahuljica mali nas na nišanu prije nego što smo ih uspjel vidjeti. Bili su odjeveni u bijele odore koje su se utapale u pozadinu, i sve što su nosilzgledalo je sasvim novo. Dok smo mzgledali kao pseće govno, kao što je rekao taj tip Vonnegut kad sam ga sreo na željezničkoj postaji, a kasnije je to stavio i u knjigu koju je napisao, rekli su mi Claire i djeca. Uhvatili su nas sve, svu dvanaestoricu, mali još nekoliko stotina kojima smo se pridružili dok su nas tjerali naprijed. Ukrcali su nas na kamione koji su vozili preko rijeke za koju sam kasnije saznao da je Rajna skrcali nas na velikom željezničkom kolodvoru, gdje smo sjedili unutra i kunjali dok se trupski vlak s teretnim vagonima nije dovezao na sporedni kolosijek. Njemački vojnici požurili su van i ukrcali se u kamione i stožerne aute koji su čekali. Vidjeli smo cijele detašmane u američkim odorama s vrpcama na rukama i bijelim kacigama vojne policije i morali smo se pitati koji se to vrag zbiva. To je bila Ardenska bitka i oni su nas upravo pobjeđivali, ali to smo saznali tek pola godine kasnije. Proveli smo tri noć tri cijela dana zaključani u vagonu tog vlaka. Spavali smo stojeći, sjedeći, čučeć ležeći kad smo našli prostora. Nismo imali toalet papira. Njima je bilo svejedno kako to obavljamo. Upotrebljavali smo kacige. Kad nam je ponestalo rupčića, ponestalo nam je i stidljivosti. Toliko dugo je trebalo da nas isporuče u taj veliki logor za ratne zarobljenike skroz u Njemačkoj, gotovo na drugoj strani. Tamo su imal logor za britanske vojnike. Prepoznali smo amblem na vratima ograde od bodljikave žice. Tu je bio i drugi za Ruse. Bio je još jedan za druge Europljane, iz kojeg je stigao taj stari po imenu Svejk kojeg sam kasnije sreo. A sad je tu bio i jedan za Amerikance. Neki od Engleza s kojima sam razgovarao bili su zarobljenici već više od četiri godine. Ja nisam mislio da bih to mogao podnijeti. Onda sam pomislio da ako oni to mogu, mogu i ja. Oko tjedan i pol nakon što sam stigao tamo, taj časnik s kojim sam razgovarao prvi dan pozvao me po imenu. Počeo je na njemačkom. I - Govorite njemački, kažete? - Jaivohl, Herr Kommandant. - Da čujem - nastavio je na engleskom. - Govorite samo na njemačkom.


Znao sam malo njemački, rekao sam mu. Ne dobro, znao sam, ali razumio sam više. - Kako to da to znate? - Ich lernte es in der Schule. - Zašto ste učili njemački? - Man mu/Ste in der Schule eine andere Sprache lernen. - Svi ste izabrali njemački? - Nein, Herr Kommandant. - A drugi? - Fast alle studierten Franzosisch oder Spanisch. - Vaš naglasak je užasan. - Ich weiss. Ich hatte keine Gelegenheit zu iiben - Zašto ste vzabrali njemački? Riskirao sam osmijeh kad sam mu rekao da sam mislio da ću ga jednog dana imati priliku govoriti. - Bili ste u pravu, vidite - odgovorio je suho. - Ja s vama sad govorim engleski jer ne želim gubiti vrijeme. Sviđa li vam se ovdje, u logoru? - Nein, Herr Kommandant. - Zašto ne? Nisam znao kako se kaže dosadno, ali sam mu znao reći da nemam što za raditi. - Ich habe nicht genug zu tun hier. Hier sind zu viele Mdnner die nicht genug Arbeit ha-ben. - Mogu predložiti nešto bolje. Radnu jedinicu u Dresde-nu, koji nije jako daleko. Mislite da bi vam to bilo draže? - Mislim da... - Na njemačkom. - Jauiohl, Herr Kommandant. Entschuldigen Sie. Bit ćete sigurni u Dresdenu, sigurni kao i ovdje. Tamo nema ratne industrije i nisu stacionirane trupe i neće biti bombardiran. Jest ćete malo bolje mamo posla da budete zaposleni. Šaljemo otprilike stotinu ljudi. Dopušteno nam je da to učinimo. Da? Ja sam kimao glavom. - Ich uiiirde auch gerne gehen. - Bit ćete korisni za prevođenje. Stražari tamo nisu školovani. Oni su starli jako mladi, kao što ćete vidjeti. Rad je isto korektan. Pravit ćete hranu, uglavnom za trudnice. To vam još uvijek odgovara? - Ja, das gefallt mir sehr, Herr Kommandant, uienn es nicht verboten ist. - Dopušteno je. Ali - rekao je, zatim zastao i slegnuo ramenima, da mi pokaže da postoji nekakva kvaka - možemo zaposliti samo vojnike. To je sve što je dopušteno prema pravilima Ženevske konvencije. Ne smijemo poslati časnike, čak ni dočasnike. A vi ste narednik. Čak ni kad se dobrovoljno jave. - Was kann ich tun? - upitao sam. - Ich glaube Sie uiurden nicht mit mir reden, ivenn Sie ivuftten dafch nicht gehen kann. - Zašto bnače poslao po mene ako nije znao kako da to zaobiđe? - Herr Kommandant - podsjetio je. - Herr Kommandant.


Otvorio je dlan na stolu i gurnuo prema meni britvu. -Ako odrežete svoje naredničke oznake mogli bismo s vama postupati kao s običnim vojnikom. Nećete ništa izgubiti, nikakve privilegije nigdje, ni ovdje, ni kod kuće. Ostavite tu britvu kad idete, i čvarke, ako odlučite da ih skinete. Dresden je bio najljepši grad koji sam ikada vidio. Naravno, do tada ih nisam vidio puno koje bih nazvao pravim gradovima. Samo Manhattan, i onda nekoliko tankih šnita Londona, uglavnom krčme i spavaće sobe. Kroz centar je tekla rijeka, i svuda je bilo više crkava nego što sam vidio u cijelom svom životu, sa zvonicima i kupolama i križevima na vrhu. Tu je bila i Opera na velikom trgu, a oko statue čovjeka na konju s velikom stražnjicom, redovi šatora postavljeni da prime izbjeglice što su dotjecali u grad da pobjegnu pred Rusima koji su napredovali na istoku. Grad je radio. Tramvaji su redovno vozili. Djeca su išla u školu. Ljudi su išli na posao, žene i starci. Jedini muškarac naših godina kojeg smo vidjelmao je batrljak ruke koja mu je nedostajala pričvršćen u rukavu. U kazalištima su se davale predstave. Veliki metalni znak reklamirao je Yenidze cigarete. Nakon nekoliko tjedana pojavili su se plakati, i ja sam vidio da u grad dolazi cirkus. Bili smo smješteni u zgradu koja je prije bila klaonica, dok su još imali stoke za klanje. Ispod je bio podrum za skladištenje mesa koji je bio izdubljen iz solidnog kamena, i tamo smo odlazili kad bi se oglasile sirene, a avioni se približili da bombardiraju neko drugo mjesto. Uvijek su išli u obližnja mjesta koja su imala veću vojnu važnost od našega. Preko dana bili su američki. Noću su bili engleski. Mogli smo čuti bombe kako eksplodiraju jako daleko i dobro smo se osjećali kad smo ih čuli. Cesto smo mogli vidjeti avione, vrlo visoko i u velikim formacijama. Naši stražari bili su klincspod petnaest godina i hrop-ćući starci preko šezdeset, osim jednog gadnog nadglednika za kojeg su rekli da je Ukrajinac, koji bi svakih nekoliko dana pogledao u tvornicu ili u naš dio logora da se uvjeri da smo još uvijek tamo i da vidi da dobro čuvamo odore. Kad god bi tko od nas bio jako bolestan, odnijeli su odoru i pažljivo je složili. Rusi su se približavali s jedne strane i oni su se nadali, naročito Ukrajinac, da će moći pobjeći k Amerikancima. Sve žene i djevojke u tvornici bile su tamo na prisilnom radu. Većinom su to bile Poljakinje i neke od starijih izgledale su kao što su izgledale moje tete i baka, i čak moja majka, ali mršavije, puno mršavije. Puno sam se šalio da ih ohrabrim i pomalo očijukao. Kad su se neke zauzvrat našalile ili dobacile one duboke poglede čežnje, počeo sam misliti, o, dečko, to će biti nešto o čemu ćeš moći pričati. Zezao sam se o tome i sa stražarima, da mi nađu mjesto za Fraulein i mene da se malo pomazimo. - Rabinovvitz, ti si lud - rekao mije onaj Vonnegut više nego jednom. - Učini to jedanput s Njemicom i ubit će te. Bilo mi je drago da me upozorio. Mora da me primijetio kako gledam djevojke dok su vani paradirale tamo i natrag. - Hajde da organiziramo ples - odlučio sam jednom. -Kladim se da bih mogao ovdje organizirati ples ako ih uspijemo nagovoriti da nam daju malo glazbe. - Ja ne - rekao je Svejk, sa svojim jakim naglaskom, i rekao mi još jednom da želi biti samo dobar vojak. I Vonnegut je odmahnuo glavom. Odlučio sam to pokušati sam. Avioni su brujali nad nama gotovo svake noći, i stražari su svakim danom izgledali sve zabrinutiji.


- Herr Reichsmarschall - rekao sam najstarijem. - Mein lieber Herr Rabinoivitz - odgovorio je on u istom tonu. - Ich mdchte ein Fest haben und tanzen. Kdnnen wir Musik haben, zum Singen und Tanzen1? Wir werden mehr arbeiten. - Mein lieber Herr Rabinouiitz - i oni su se sa mnom zabavljali. - Es ist verboten. Das ist nicht erlaubt. - Fragen Sie doch, bitte. Wiirden Sie das nicht auch gerne haben? - Es ist nicht erlaubt. Bojali su se ikoga pitati. Onda su stigli cirkuski plakat ja sam odlučio zaista se oko toga potruditi, s Vonnegutom i dobrim vojakom Svejkom, nas trojica. Oni nisu htjeli sudjelovati. Ja nisam vidio što smo moglzgubiti. - Zašto ne? K vragu, zar ne bismo svi to htjeli? Ići ćemo ga zajedno pitati. Trebamo odmor. Svi ćemo ovdje poumira-ti od dosade ako samo budemo morali dalje čekati. - Ja ne - rekao je Svejk, na svom vrlo sporom engleskom. - Skromno moleći vaš oprost, Rabinovvitz, vidim da se mogu uvaliti u dovoljno nevolja radeći samo ono što mi se kaže. Već sam prošao kroz ovo, duže nego što vi mislite, više puta nego što vi znate. Skromno vas molim za oprost. - OK, OK - prekinuo sam ga. - Učinit ću to sam. Te noći bombarderi su došli po nas. Danju su američki avioni letjeli nisko, daleko jedan od drugoga i razmrskavali kuće u različitim dijelovima grada i mi smo mislili da je čudno da bombe padaju tako daleko jedna od druge i ne ciljaju ni u što osim u kuće. Pitali smo se zašto. Pravili su ruševine za požare koji će doći kasnije, ali to nismo znali. Kad su se ponovno navečer oglasile sirene, otišli smo kao i obično u naš podrum za skladištenje mesa ispod klaonice. Ovaj put smo ostali. Nije bilo prestanka uzbune. Kroz naše kamene zidove i betonski strop čuli smo čudne jake, potmule udarce i tutnjavu koja nam nije zvučala poput eksplozija bombi. Bile su to zapaljive bombe. Uskoro su se sve žarulje koje su visjele sa stropa ugasile i brujanje ventilatora je prestalo. Elektrana je prestala raditi. Zrak je ipak ulazio kroz ventile, i mi smo mogli disati. Zatim se začula neobična tutnjava, približila se, postala glasnija, nastavila se satima. Sličila je na buku vlaka koji odjednom ulazi u tunel sa udarom vjetra, osim što je jednostavno ostala, ili kao hali-gali na vrhu kad ubrzava prema dolje. Ali ona nije oslabila. Taj tutanj bio je zrak, to je bio miljama širok udar zraka koji se usisao u cijeli grad zbog plamena vani, i bio je jak kao ciklon. Kad se konačno smanjio, pred zoru, dvojica stražara popela su se plašljivo uza stube da pokušaju pogledati van. Vratili su se blijedi poput duhova. - Es brennt. Alles brennt. Die ganze Stadt. Alles ist zerstort. - Sve je u plamenu - preveo sam, s istim utišanim glasom. - Grada nema. Nismo mogli zamisliti što to znači. Ujutro kad su nas izveli van na kišu, svi ostali bili su mrtvi. Bilo je mrtvih na ulici, spaljenih crno u skrbe i pos-međenih od pepela koji je još padao s oblaka dima koji se svuda dizao. Bili su mrtvi u pocrnjelim kućama u kojima je sve drvo izgorjelo i mrtvi u podrumima. Crkve su nestale, a Opera se nagnula i pala na trg. Tramvaj je bio prevaljen na stranu i također spaljen.


Stup dima dizao se kroz krov pocrnjelog kostura željezničkog kolodvora, a kapi kiše bile su umrljane garom i pepelom i podsjećale me na prljavu vodu iz crijeva u ropotarnici kojom smo čistili kad je dnevni posao bio završen. Na drugoj strani parka mogli smo vidjeti da drveće, sve drveće, gori pojedinačno kao baklje, kao na gradskoj priredbi, i ja sam pomislio na vatreno kolo u plamenu, na vatromet na Coney Islandu na Steeplechase keju u kojem sam cijeli svoj život uživao svakog utorka navečer ljeti, na milijun blještavih svjetala luna parka. Naša zgrada je nestala, klaonica u kojoj smo živjel sve druge zgrade u našem dijelu grada. Stajali smo nepomično više od sat vremena prije nego što je netko došao automobilom da nam kaže što da radimo, a ti ljudi u odorama bili su ošamućeni kao i mi. Trebalo im je više od još jednog sata prije nego što su uspjeli odlučiti, prije nego što su pokazali u daljinu i rekli nam da krenemo iz grada prema brdima i planinama. Svi oko nas, dokle god je sezao pogled, svi su bili mrtvi, muškarci, žene, i djeca, svaki papagaj, mačka, pas i kanari-nac. Meni je sviju bilo žao. Bilo mi je žao poljskih prisilnih radnica. Bilo mi je žao Nijemaca. Bilo mi je žao mene. Ja se nisam računao. Na sekundu sam gotovo zaplakao. Bilo im je svejedno da smo mi tamo? Još uvijek ne znam zašto smo mi pošteđeni. Vidio sam da nisam važan. Sve bi se to dogodilo i bez mene i točno isto završilo. Ja nigdje ne bih bio važan, osim kod kuće sa svojom obitelj možda nekoliko prijatelja. A nakon toga, znao sam da nikada više neću htjeti glasati. Glasao sam za Trumana, jer je bio dobar za Izrael, ali nakon toga nisam nikada. Nakon Roosevelta, nije bilo ni jednog jedinog o kojem sam imao dovoljno visoko mišljenje da se u njega ugledam, i ne želim dati nijednom od one hvali-save kopiladi u objema strankama zadovoljstvo da i na minutu pomisle kako sam za to da ih vidim kako uspijevaju u svojim ambicijama. - Oni to ne znaju, Lew - rekao mi je davno Sammy, s tim svojim superiornim, fakultetski obrazovanim smiješkom koji je nosio. Pokušavao me zainteresirati za Adlaia Steven-sona, i onda kasnije za Johna Kennedvja. - Oni ne znaju da im ti ne daješ to zadovoljstvo. - Alija znam - odgovorio sam. - I to je ono što mislim. Mi se ne računamo, i naši glasovi se isto neće računati. Koliko dugo otprilike misliš da će ti trebati da ti postane zlo od Kennedvja? Mislim da mu je trebalo manje od tjedan dana, prije nego što su onnauguracijski balovi bil napola gotovi, i mislim da ni Sammy nije ponovno glasao osim možda za Lvndona Johnsona. Ne provodim puno vremena prateći što se događa u svijetu i ne vidim da bšta promijenilo da to činim. Ja gledam svoja posla. Ono što je važno čujem. Ono što sam naučio zapamtio sam, i to se pokazalo točnim. Nije značilo baš ništa, to što sam bio u vojsci, to se uopće nije računalo. Dogodilo bi se na isti način i bez mene - pepeo, dim, mrtvi, ishod. Nisam imao ništa s lerom i ništa s izraelskom državom. Ne želim krivicu i ne želim hvalu. Jedino mjesto gdje sam se računao je doma, s Claire i djecom. Negdje za bilo koga tko ih bude želio kasnije, možda moji unuci, spremio sam svoju Brončanu zvijezdu, svoju vojnu pješačku značku, službenu pohvalu moje postrojbe, moje naredničke čvarke koje sam imao kad sam izašao iz vojske, i širit s crvenim brojem 1 Prve divizije, Velike crvene jedinice, koja je prošla kroz pakao prije nego što sam im se ja pridružio i prošla kroz još više pakla nakon što sam otišao. Sad imamo četvero


unučadi. Volim sve u svojoj obitelj osjećam da bih uništio, možda čak i ubio, bilo koga tko bi prijetio da naudi bilo kome od njih. - Slomio bi mu vrat? - rekao je Sammy s osmijehom zadnji put kad je došao u goste. - Slomit ću mu vrat - i ja sam se nasmiješio. - Čak i sad. Čak i sad. Kad to ponovno počne izbijati najednom mjestu, sapnice za zračenje u bolnici mogu naciljat spaliti ono što oni zovu novi rast, a ja znam da je novi tumor. Ako ponovno izbije u onome što oni zovu dijafragma, a ja zovem želudac, muka mi je prije i muka mi je kasnije, s tom mučninom na koju ne mogu ni samu pomisao podnijeti, za koju stvarno mislim da će me jednog dana konačno odnijeti, ako budem morao nastaviti živjeti s njom. Osim kad sam sa Sammy-jem, i tada mi je »mučno«, jer on se volgrati onoga što on zove pedagog, a ja zovem pametnjaković. - Lew, reci mi - upitao me. Tiho se smijao. - Koliko si vratova slomio u životu? - Računajući onog tipa na autu koji je zgrabio tašku? - To nije bila tučnjava, Lew. I nisi mu slomio vrat. Koliko? Razmišljao sam minutu. - Nijedan. Nikada nisam morao. Reći da ću to učiniti uvijek je bilo dovoljno.

Knjiga osmaKnjiga osmaKnjiga osmaKnjiga osma::::

Kao junak Siegfried u Sumraku bogova, pretpostavljao je, Yossarian je sam, u stisku brzog ljubavnog čina na danjem svjetlu, počeo ono na što će kasnije gledati kao na svoje vlastito Putovanje Rajnom: Siegfried u zoru u svojoj planinskoj nastambi, Yossarian oko podneva u svom M&M Rockefeller Centru. Ali, on je svoje putovanje ugodno završio četiri tjedna poslije u bolnici, s još jednim čistim računom zdravlja nakon što je imao napad i halucinatorni prolaznshe-mični napadaj, te s prodajom cipela i pet tisuća dolara u džepu. Siegfried je imao Briinhilde, sad smrtnicu, i kameno skrovište koje je s njom dijelio. Yossarian je imao svoju bolničarku, Melissu Macintosh, također vrlo ljudsku i svoj pisaći stol, svoj pod s tepihom, kožnati naslonjač i širu dasku na prozoru iz starih vremena u svom uredu u novo preimenovanoj M&M zgradi, nekada staroj Time-Life zgradi, s prozorom koji je gledao dolje na klizalište na koje su Sammy i Glenda išli klizati više puta nego što se Sammy sada mogao sjetiti, i koji su kasnije postali muž i žena, dok ih smrt ne rastavi. Yossarian, kimnuvši glavom dok je tapkao, složio se da vrata ureda zaista nisu zaključana, iako je znao da jesu, i da bi netko zaista mogao uć uhvatith dok su ovako požudno spojeni, iako je znao da nitko neće i ne može. Uzbuđivala ga je njezina bojazan; njezine strepnje, sumnje i neodlučnosti elektrizirale su ga paklensk poticale u njemu sve veću strast i sklonost. Melissa je bila sva ustreptala


u svom damskom strahu da će netko uć naći je otkrivenu u tim neurednim naporima živahnih seksualnih neformal-nost, crveneći se, željela je da on, za promjenu, brzo svrši; no smijala se kad je on to učinio i otkrila je njegovu smicalicu dok je pregledavala je li spakirao svoje lijekove i spremala se da se s njim odveze na aerodrom prije leta u Keno-shu na početku njegovog putovanja. Zajedno s osnovnim toaletnim potrepštinama, htjela je da uzme Valium za nesanicu, Tvlenol ili Advil za bolove u leđima, Maalox za hija-talnu herniju. Na njegovo veliko čuđenje, sada je bilo izravnih jumbo-jet letova u Kenoshu, Wisconsin. Telefon je zazvonio kad je zatvorio patentni zatvarač svoje putne torbe. - Gaffnev, što sad vi hoćete? - Zar mi nećete čestitati? - Gaffnev je govorio veselo, ignorirajući Yossarianov neskriveni gnjevni ton. - Opet ste prisluškivali? - upitao je Yossarian, gledajući krišom Melissu. - Što? - upitao je Gaffnev. - Zašto ste nazvali? - Vi mi jednostavno nećete odati priznanje, zar ne, John? - Za što? Konačno sam od vas dobio račun. Niste puno zaračunali. - Nisam puno napravio. Osim toga, zahvalan sam za vašu glazbu. Ni ne znate kako sam sretan kad preslušavam vrpce koje smo snimili. Obožavam Brucknerove simfonije u ovo mračno doba godine, i Borisa Godunova. - Biste li htjeli Prsten Nibelunga? - Najradije Siegfrieda. To ne čujem baš često. - Obavijestit ću vas kad Siegfried bude na programu -rekao je Yossarian kiselo. - Yo-Yo, bit ću vam tako zahvalan. Ali ne govorim o tome. - Gospodine Gaffnev - rekao je Yossarian, i zastao da pusti da njegova poanta bude shvaćena. - O čemu vi govorite? - Vratili smo se na gospodina Gaffneva, je li, John? - Nikada nismo bili na Johnu, Jerry. Što hoćete? - Hvalu - odgovorio je Gaffnev. - Svatko voli da ga se cijeni kad je nešto dobro obavio. Čak i senor Gaffnev. - Hvalu za što, senor Gaffnev? Gaffney se nasmijao. Melissa je, odmarajući se na naslonu kožnate sofe, raspala nokte turpijicom. Yossarian joj je uputio mrk pogled. - Za moje talente - govorio je Gaffney. - Predvidio sam da ćete otići u VVisconsin posjetiti gospođu Tappman. Nisam li rekao da ćete presjedati u Chicagu, za vaše putovanje u Vvashington do Mila i VVintergreena? Niste me pitali kako znam. - Idem li u Vvashington? - Yossarian je bio zapanjen. - Dobit ćete Milov telefaks. M2 će telefonirati na aerodrom da vas podsjeti. Eto, upravo stiže faks, zar ne? Opet sam pogodio cilj. - Vi jeste slušali, zar ne, vi kopile? -Što? - Možda i promatrali. I zašto bi mi M2 telefonirao ako je ovdje u istom hodniku? - Vratio se u zgradu PAAT-a s vašim sinom Michaelom, i pokušava odlučiti želi li se tamo oženiti. - Za Maxonovu curu?


- Morat će reći da. Imam još jednu dobru šalu koja bi vas mogla nasmijati, John. - Propustit ću avion. - Imate dovoljno vremena. Kasnit će u polijetanju gotovo sat vremena. Yossarian je prasnuo u smijeh. - Gaffnev, konačno griješite - likovao je. - Moja tajnica je nazvala. Avion leti prema rasporedu. I Gaffney se nasmijao. - Yo-Yo, vi nemate tajnicu, a avionska kompanija laže. Kasnit će četrdeset i pet minuta u polijetanju. Vaša bolničarka je nazvala. - Nemam ja bolničarku. - Od toga mi je toplo pri srcu. Molim vas, recite gospođici Macintosh da bubreg ponovno radi. Bit će sretna da to čuje. - Kakav bubreg? - Oh, Yossariane, sramite se. Ne slušate uvijek kad vam telefonira. Bubreg belgijskog pacijenta. A kad već idete u Vvashington, zašto ne pozovete Melissu... - Melissu, gospodine Gaffnev? - Gospođicu Macintosh, gospodine Yossarian. Ali, zašto je ne pozovete da vam se tamo pridruži? Kladim se da će reći da bi stvarno željela ići. Vjerojatno tamo nikada nije bila. Može otići u Nacionalnu galeriju dok vi budete zauzeti s Milom i Noodlesom Cookom, i u Nacionalni aeronautički muzej Smithsonian institucije. Yossarian je pokrio slušalicu. - Melissa, ja ću stati u Washingtonu na putu natrag. Kako bi bilo da uzmeš slobodno i tamo se sastaneš sa mnom? - Stvarno bih voljela - odgovorila je Melissa. - Tamo nikada nisam bila. Mogu otići u Nacionalnu galeriju kad ti budeš zauzet, i u Aeronautički muzej Smithsonian institucije. - Sto je rekla? - upitao je Jerry Gaffnev. Yossarian je odgovorio s poštovanjem. - Mislim da znate što je rekla. Vi ste zaista zagonetan čovjek, zar ne? Nisam vas još pročitao. - Odgovorio sam na vaša pitanja. - Moram smisliti nova. Kada se možemo sastati? - Zar se ne sjećate? U Chicagu, kad vaš let bude kasnio. - On će kasniti? - Više od sat vremena. Zbog nepredviđenih mećava u Iow Kansasu. - Vh već predviđate? - Ja čujem stvar vidim stvari, John. Od toga živim. Mogu li sada isprobati svoju šalu? - Valjda možete. I slušali ste, zar ne? Možda i gledali. - Slušali što? - Mislite da sam blesav, Gaffnev? Hoćete li čuti moju šalu? Jerry, jebi se. - Nije loša, Yo-Yo - rekao je Gaffnev, druželjubivo. -Iako sam je već čuo. Opera Siegfried podsjećala je, sjećao se Yossarian u svojoj sedefastoj limuzini, da Heldentenor u njoj, nakon jednostavnog dodira usnama krvi ubijenog zmaja, uzvišeno počinje razumijevati jezik ptica. Rekli su mu da uzme zlato, ubije patuljka i odjuri u planinu kroz krug od vatre da pronađe Bninhilde kako leži u začaranom snu, s tim da je ta poruka ptičjim notama prenesena mladiću koji nikada prije nije vidio ženu i kome je trebalo više od jednog pogleda na jedru Briinhilde da dođe do zapanjujućeg otkrića da to nije muškarac!


Siegfried je imao svoje ptice, ali Yossarian je imao svog Gaffnevja, koji ga je mogao izvijestiti, kad ga je Yossarian nazvao iz auta, da kapelan ispušta tritij u svojim vjetrovima. Sestra Melissa Macintosh nije nikada čula za crijevnu bolest poput te i obećala je da će pitati nekoliko gastroente-rologa s kojima je bila u prijateljskim odnosima. Yossarian nije bio siguran da to želi. Bio je povrijeđen i smeten pitanjem koje se postavljalo samo od sebe, i previše posramljen da ga izgovori: da pita je lzlazila s tim doktorima i spavala s njima, čak i samo s četvoricom ili petoricom. To mu je ponovno reklo, na njegovo nezamislivo veselje, da je zaista mislio da je zaljubljen. Takvi ubodi ljubomore bili su kod njega iznimno rijetki. Čak i davno nekad u njegovoj žarkoj vezi s Frances Beach, iako je sam bio gotovo monogaman, ravnodušno je pretpostavljao da ona u isto vrijeme, u žargonu tog vremena, radi »ono« i s ostalima koji su potencijalno podržavali njezine glumačke ambicije. Sad je kao sladokusac uživao u euforiji ljubavnih dojmova koji su ga opet pomlađivali. Nije mu bilo neugodno, niti se bojao, osim da bi Michael ili druga djeca mogli saznati, dok je to sve još uvijek imalo egzotični karakter ushićenja. U autu ga je držala za ruku, pritisnula mu butinu, prošla prstima kroz kovrče na njegovoj glavi. Dok je Siegfried od početka bio u opakim rukama zlog patuljka pohlepnog za zmajevim zlatom, koji je jedva čekao da ga likvidira čim se dokopa zlata. Melissa je bila poželjnija. Ona i njezina cimerica, Angela Moore, ili Moorecock, kako ju je sada zvao, s razlogom su osuđivale oženjene muškarce koji su bili u potrazi za tajnim djevojkama, osim ože-njenih muškaraca koji su bili u potrazi posebno za njima, i Yossarianu je bilo drago da je njegov najnoviji razvod konačan. Mislio je da je najpametnije da odmah ne rastrubi vijest da, čak i sa zanosnim ženama, nakon što je zavođenje gotovo, ostaje samo zatreskanost i seks, a da su muškarcima njegovih godina kapric i fetišizam često uzbudljiviji od španjolske muhe. Već je kovao plan da zadnjim avionom krene s njom natrag iz Washingtona i da joj u polutamnoj unutrašnjosti, dok ona bude sjedila kraj prozora, u tih pedesetak minuta koje budu imali, pokuša skinuti gaćice. Osim, naravno, ako na sebi ne bude imala traperice. Za razliku od Angele, ona sama nikada nije pružila verbalne dokaze o mnogostranom rasponu ljubavnog iskustva za koje je njezina cimerica i najbolja prijateljica bestidno tvrdila da obje posjeduju. Vokabular joj je naginjao k puritanskom, ali je zato izgledala kao da joj ništa nije strano i nije jasno pokazivala potrebu za vodstvom ili definicijama. U stvari, znala je trik ili dva o kojima nije ni sanjao. I toliko je tvrdoglavo odbijala pričati o svojoj seksualnoj povijesti, da ju je uskoro prestao moliti. - Tko je Boris Godunov? - upitala je u autu. - Opera koju sam slušao neku noć kad si se vratila s posla i tražila daje isključim jer si htjela čuti jebene televizijske vijesti. - Kad se vratiš - htjela je zatim znati - možemo li zajedno slušati Prsten Nibelunga? I ovdje, promislio je, oboje su uživali još jednu veliku prednost pred Wagnerovim prototipima. Jer dobra je Briinhilde iskusila malo užitaka kad je Siegfried krenuo na svoju misiju junačkih djela i osjetila je samo izdaju, jad i ljubomorni bijes nakon što se on vratio daje otme i preda


drugom muškarcu. Nijednom joj nije palo na pamet, dok je kovala zavjeru za njegovu smrt, da mu je možda netko kriomice doturio napitak od kojeg je zaboravio tko je ona. Dok je Yossarian Melissu ipak usrećivao. To je bilo nešto što dugo nije bio u stanju učiniti ni s jednom drugom ženom. I on je čuo ptičji pjev. Melissi se činio iskusan i dobronamjeran kad je zaključio da bi zaista mogla odustati od svojeg posla u bolnic imati više novca i vremena kao privatna bolničarka, ako -a to je bio veliki ako - je voljna odreći se svog plaćenog godišnjeg i jednog dana mirovine. Ali za svoju buduću sigurnost mora se odlučiti da se uskoro mora udati za muškarca, zgodnog ili ne, čak i prostaka i tupavca, zaboraviti šarm, kojma mirovinsko osiguranje mat će mirovinu koju joj može ostaviti kad umre. Melissa je blaženo slušala, kao da je glad slavi. - Imaš li ti mirovinsko osiguranje? - Zaboravi mene. To mora biti netko drugi. Ona je mislila kako on ima briljantan mozak. Jednostavno ispaljeno obećanje, dano kratko nakon što su se upoznali u bolnici, a koje se ticalo zastarjelih srebrnih plombi u njezina dva gornja zuba, značilo je više nego što je mogao zamisliti; vidjele su se kad se smijala i on se zakleo da će ih dati zamijeniti porculanskim krunama ako bude držala oči otvorene za previde i ako on iz bolnice izađe živ. A to je, kad je učinjeno, njoj više značilo nego sve crvene ruže na dugim stabljikama i donje rublje iz Saks Fifth Ave-nue, Victoria Street i Fredericks of Hollywood, i preplavilo ju je vedrom zahvalnošću kakvu nikada ranije nije vidio. Čak ni Frances Beach, koja je toliko dobila od Patricka, nije znala biti zahvalna. John Yossarian ležao je noćima budan u drhtavu nespo-kojstvu pitajući se je li ova žena s kojom se zabavljao možda već pomalo u njega zaljubljena. Nije bio tako siguran da želi ono za čime žudi. Od šoka u tušu, put njegove prave ljubavi tekao je tako glatko da se dao namamiti u sferu fantastičnog, fiktivnog i nadrealnog. Te nezaboravne večeri koja je slijedila nakon njegovog razgovora s Michaelom, u kinu ispod razine predsoblja njegove zgrade, nije pokazala iznenađenje kad je stavio ruku na njeno rame da je malo pogladi po vratu, a onda drugu na koljeno da vidi što se tamo da napraviti. On je bio taj koji je ovaj put bio iznenađen kad je njezin otpor bio tek površan. S dolaskom proljeća prestala je nositi hulahupke. Jakna joj je ležala složena na krilu radi ukusnog skrivanja. Kad je krenuo naviše da stigne do svilenog dodira gaćica i osjeti čipku kovrča ispod njih, došao je onoliko daleko koliko se nadao i bio je spreman stati. Ali onda je ona rekla: - Ne moramo to ovdje učiniti - govorila je s ozbiljnošću kirurga koji daje neizbježnu presudu. - Možemo otići gore u tvoj stan. On je otkrio da bi radije pogledao ostatak filma. - Ovdje je OK. Možemo jednostavno nastaviti gledati. Ona je pogledala ostale oko sebe. - Meni ovdje nije udobno. Bolje ću se osjećati gore. Nikada nisu saznali kako je završio film. - Ne možeš to tako činiti - rekla je u njegovom stanu, kad su tamo bili vrlo kratko. - Zar ništa ne stavljaš? - Imao sam vazektomiju. Zar ne uzimaš pilulu?


- Meni su zavezali jajovode. Ali što je s AIDS-om? - Možeš vidjeti moju analizu krvi. Uokvirena mi je na zidu. - Zar ne želiš vidjeti moju? - Riskirat ću - stavio joj je ruku na usta. - Za boga miloga, Melissa, molim te, prestani toliko govoriti. Savila je noge, i on se stisnuo dolje između njih, i nakon toga su oboje znali što da rade. Brojeći unatrag kasno sljedećeg jutra, kad je morao povjerovati da su konačno gotovi, bio je uvjeren da nikada u životu nije bio muževniji niti silniji, ili više pun želje, ljubavi, pažnje i romantičnosti. To je tako divno, fućkao je kroz zube dok se prao nakon zadnjeg puta, onda se prebacio u sinkopiranom, suiing ritmu na predigru i orgazmičnu ljubavnu glazbu iz Tristana. Bilo je sjajnije od bilo čega u njegovom libidonoznom iskustvu, i znao je u srcu da nikada, nikada, nijednom, neće zaželjeti ponovno proći kroz bilo što poput toga! Pretpostavljao je daje ona razumjela da će se dogoditi prilično strmi pad: on možda čak ni neće pronaći želju, volju, stvarnu žudnju i elementarne tjelesne mogućnosti da ikada poželi s njom, ili s bilo kojom drugom ženom, ponovno voditi ljubav! Sjetio se Marka Twaina iz jedne od njegovih boljih priča u kojoj je upotrijebio usporedbu svijeće i svijećnjaka da naglasi kako seks između muškaraca i žena nije ni blizu ravnopravnog natjecanja. Svijećnjak je uvijek tu. Onda ju je čuo kako telefonira. - I s tim je bilo pet! - povjeravala se raskošno Angeli, lica sjajnog od blagostanja. - Ne - nastavila je nakon nestrpljive stanke da sasluša. - Ali koljena me stvarno bole. On sam bi obračun subjektivno fiksirao na pet i tri osmine, ali se osjećao malo bolje glede bliske budućnosti kad je čuo da i nju bole kosti. - On toliko zna o svemu - nastavila je. - On zna sve o kamatama, i knjigama, i operi. Ange, nikada nisam bila sretnija. To ga je natjeralo da zastane, jer nije bio siguran da ponovno želi odgovornost za to da jedna žena nikada nije bila sretnija. Ali taj poticaj njegovoj taštini bio je zaista dobar osjećaj. A onda je došao šok u tušu. Kad ga je isključio, čuo je muškarce kako mrmljaju u mukloj diskusijza zatvorenih vrata kupaonice. Čuo je ženu u očitoj kadenci pristanka. To je bila nekakva namještaljka. Zavezao je ručnik oko pasa zašao da se suoči s bilo kakvom opasnošću koja gaje očekivala. Bilo je gore nego što je mogao predvidjeti. Ona je uključila televizor i gledala je vijesti! Nije bilo rata, niti nacionalnih izbora, niti rasnih nemira, niti velikog požara, oluje, potresa, ili avionske nesreće -vijesti jednostavno nije bilo, i ona je to upravo slušala na televiziji. Ali tada, dok se odijevao, uhvatio je sočnu aromu jaja koja se mute i slanine koja se prž kruha koji se grije u kriške toasta. Godina dana koju je proživio sam bila je najusamljenija u njegovom životu, i on je još uvijek živio sam. Ali onda ju je vidio kako stavlja kečap na svoja jaja i morao je pogledati na drugu stranu. Pogledao je televizijski ekran. - Melissa draga - našao je sebe kako je priprema dva tjedna kasnije. Opet je držao ruku na njezinom ramenu i odsutno prstom gladio njezin vrat. - Daj da ti sada kažem što će se


dogoditi. To neće imati nikakve veze s tobom. To su promjene za koje znam da će se dogoditi čovjeku poput mene, čak i sa ženom do koje mu je vrlo stalo: muškarcu koji dosta vremena voli biti sam, razmišlja i puno sanjari, baš ne uživa u kompromisima kompanjonstva s bilo kim, dosta vremena šut mozga, i ravnodušan je prema svemu o čemu bi netko drugi mogao govoriti, i neće ga se puno ticati bilo što što žena učini, sve dok puno o tome ne priča s njim i ne gnjavi ga. To se već događalo, to mi se uvijek događa. Ona je usredotočeno klimala glavom nakon svake točke, ili u slaganju ili u svjetovnoj percepciji. - I ja sam potpuno ista - počela je u iskrenom odgovoru, sjajnih očiju i blistavih usana. - Ne mogu podnijeti ljude koji puno pričaju, ili mi se obraćaju kad pokušavam čitati, čak i novine, ili me zovu telefonom kad mi nemaju ništa za reći, ili mi govore stvari koje već znam, ili se ponavljaju i prekidaju. - Ispričaj me - prekinuo ju je Yossarian, budući da je izgledala u stanju da kaže još više. Ubio je nešto vremena u kupaonici. - Ja sam prestar, a ti si zaista premlada. - Ti nisi prestar. - Stariji sam nego što izgledam. - I ja. Vidjela sam tvoju dob na bolničkim papirima. O, sranje, pomislio je. - Moram tsto tako reći da neću imati djecu i nikada neću imati psa, i neću kupiti vikendicu u East Hamptonu ili bilo gdje drugdje. U njegovom se stanu sa svake strane nalazila prostrana spavaonica s kupaonicom i prostorom za osobni televizor, i možda bi tako mogli počet sastajati se za obroke. Ali, tu je ponovno bila televizija, ponovno uključena, i čuli su se glasovi koje nije slušala. Nikada nije mogla znati kad bi moglo doći nešto zanimljivo. Iako je televizija bila jedan jedini porok koji kod žena nije mogao podnijeti, vjerovao je da je s ovom ženom to vrijedno pokušaja. - Ne, neću ti reći njezino ime - rekao je Yossarian Frances Beach nakon sljedećeg, burnog sastanka SKPKAMM--a, na kojem je Patrick Beach progovorio da dinamično podrži Yossarianov anonimni prijedlog da Metropolitan muzej riješi financijske probleme riješivši se umjetnina i prodavši zgradu i zemljište tamo na Petoj aveniji graditelju. - Ne poznaješ je. - Je li to prijateljica one sočne Australke o kojoj stalno pričaš, one po imenu Moore? - Moorecock. -Što? - Zove se Moorecock, Patrick, ne Moore. Patrick se namrštio u nedoumici. - Mogao bih se zakleti da si me ispravio i rekao da se zove Moore. - I jest, Patrick. Ne obraćaj sad pažnju na njega. Je li to ona bolničarka koju si spomenuo? Bila bih tužna kad bih pomislila da si potonuo tako nisko da bi se oženio jednom od mojih prijateljica. - Tko govori o braku? - pobunio se Yossarian. - Ti - nasmijala se Frances. - Ti si kao onaj slon koji uvijek zaboravlja. Zar će se zaista morati ponovno oženiti? Nitko neodlučnog Yossariana nije morao podsjećati na nekoliko blagoslova samačkog života. Ne bi morao slušati nekoga drugog kako telefonira. Na svom novom CD plaveru s automatskim mijenjanjem mogao je slušati kompletnog Lohengrina, Borisa Godunova ili Majstore pjevače, ili četiri cijele Brucknerove simfonije, i pustith cijele u elizejskom miljeu


glazbe, a da ne čuje nekog ženskog kako upada da kaže: - Koja je to glazba? - ili - Zar ti se to stvarno sviđa? - ili - Nije li to malo teško za ujutro? - ili - Hoćeš, li molim te, stišati? Pokušavam gledati televizijske vijesti - ili - Razgovaram sa sestrom na telefonu. - Mogao je pročitati novine a da mu se ne uzme dio koji je htio slijedeći. Mogao je podnijeti još jedan brak, vjerovao je, ali nije imao vremena za još jedan razvod. Takva teška hrana za neodlučno razmišljanje pritiskala je Yossarianov um dok je letio na zapad na sastanak s kapela-novom ženom, s tim da je sada jedina namjera tog posjeta bila da se međusobno sažaljevaju i priznaju jedan drugome neslavni poraz. Njezino se lice spustilo s razočaranjem koje nije mogla potisnuti kad ga je dočekala na aerodromu. Oboje su se nadali nekome mlađem. Junak Siegfried, kasnije se sjetio, dokrstario je u akciju kao galijot, veslajući u brodu u kojem je bio Brunhildin konj, i uskoro se našao tete-a-tete s drugom ženom, s kojom se ubrzo i zaručio. Yossarian je imao svoje sjedalo prvog razreda u zrakoplovu i nikakvu takvu ludu sanju na umu. Siegfried se morao popeti na planinu i hodati kroz vatru da bi dobio ženu Briinhilde. Yossarian je dao da Melissa doleti u Vvashington. Gledajući unatrag kad se sve završilo i dok je razmišljao o parodiji za časopis New Yorker, činilo mu se da je u usporedbi s vvagnerijanskim junakom prilično dobro stajao. Siegfried je na kraju bio mrtav; Briinhilde je bila mrtva, čak je i konj bio mrtav; Valhalla se srušila, bogovi su nestali s njom; a skladatelj je bio uznesen strastvenom glazbom stišanom u trijumfu poput delikatnog sna, jer takva je proračunana priroda umjetnost umjetnika. Dok se pak Yossarian mogao radovati što će se uskoro ponovno poševiti. Doktor mu je to dopustio. Cijelog svog Kenosha 123 života volio je žene, i veći dio tog života bio je zaljubljen u više nego jednu. Mali lučki gradić Kenosha na jezeru Michiganu u Wis-consinu, tek dvadeset i pet milja južno od puno većeg malog grada Milvvaukeea, sad je imao aerodrom i doživljavao je ekonomski procvat koji gradski oci nikako nisu mogli objasniti. Mjesni socijalnnženjeri pripisivali su taj divni razvoj, možda šaljivo, dobroćudnoj klimi. Otvorilo se nekoliko malih novih poduzeća tehničke naravi, a agencija federalne vlade otvorila je laboratorije za koje se pričalo da su fasade CIA-e u napuštenoj tvornici koja je dugo bila zatvorena. U čekaonici u New Yorku, Yossarian je primijetio ostale putnike prvog razreda, sve muškarce mlađe od sebe i jako dobre volje. Samo su znanstvenici ovih dana bili tako sretni u svom pozivu. Držali su spremne olovke dok su razgovarali, a ono o čemu su najviše razgovarali - zaprepastilo ga je kad je čuo - bili su tritij i deuterij, o kojima je sada malo znao, i litijev deuterid koji je, kako je saznao kad je pitao, bio spoj litija i teške vode, i, što je još važnije, eksplozivna supstanca omiljena u najboljem vodikovom oružju. - Zar to svatko zna? - bio je zapanjen što tako otvoreno govore. O, jasno. Mogao je sve to naći napisano u Nuklearnom almanahu i Hogertonovom Priručniku atomske energije, obje knjige možda već u mekom uvezu.


Dok se ukrcavao, u poslovnom je razredu prepoznao nekoliko prostitutk dvije call girls iz seks klubova u neboderu ili one koje su bile ulične atrakcije blizu cocktail barova i bankovnih automata odmah vani. Call girls su bile njegove susjede. U ekonomskom razredu spazio je male grupice beskućnika koji su nekako došli do avionskih karata da ostave zle ulice New Yorka i postanu beskućnici u VVisconsinu. Oprali su se za hodočašće, vjerojatno u zahodima PAAT zgrade, gdje su plakati koje je Michael jednom dizajnirao još uvijek strogo upozoravali da je pušenje, bes-posličarenje, kupanje, brijanje, pranje rublja, jebanje i pušenje kurca zabranjeno u umivaonicima i WC kabinama, da je alkohol štetan za trudnice i da analni odnos može dovesti do infekcije HlV-om i hepatitisom. Michaelovi plakati dobili I su umjetničke nagrade. Njihova ručna prtljaga sastojala se od kolica za kupovinu i papirnatih vrećica. Yossarian je bio siguran da je otraga vidio kako sjedi veliku crnu ženu s kvrgavim melanomskim madežima na koju je nabasao dok se prala samo u ružičastoj ženskoj košulji bez rukava na stubištu za nuždu kad je tamo bio s McBrideom. Tražio je, ali nije našao, zbrkanu ženu s jednom nogom, koju je, kao stvar opće prakse, silovao jedan zapušteni muškarac za drugim možda trli četiri puta na dan, ili tjestastu plavokosu, koje se također sjećao sa stuba, koja je ravnodušno šivala šav na bijeloj bluzi. Od fizičara u zrakoplovu, Yossarianu se također činilo da je čuo, a da ništa od toga nije razumio, kako u svijetu znanosti vrijeme konstantno teče natrag ili naprijed, ili naprijed i natrag, i da čestice tvari mogu putovati natrag i naprijed kroz vrijeme a da se ne promijene. Zašto, onda, ne može on? Također je čuo da subatomske čestice uvijek moraju bitstodobno na svakom mjestu na kojem mogu biti, i od toga je počeo razmišljati da se u njegovom neznanstvenom svijetu ljud grupa sve što se može dogodit događa, i da se sve što se ne događa ne može dogoditi. Što god se može promijeniti, promijenit će se; a sve što se ne mijenja, ne može se promijeniti. Gospođa Karen Tappman pokazala se kao malena, nemirna postarija žena, s promjenjivim stavom o raznim aspektima situacije koja ih je dovela u vezu. Ali o značenju jedne stvari uskoro nije moglo biti nikakve sumnje: slaganja koje su dijelili da mu je žao što je došao i da je ona zažalila što ga je pozvala. Uskoro neće imati puno što reći jedno drugome. Nisu mogli smisliti ništa novoga da pokušaju. Prepoznao ju je, priznao je pošteno, sa slika kojih se sjećao da ih je kapelan nosio. Ona se nasmiješila. - Bilo mi je tek preko trideset. Ja sam sad vas prepoznala sa slika u našoj radnoj sobi. Yossarian nije znao da kapelan ima njegovu sliku. - Oh, da, pokazat ću vam - gospođa Tappman povela ga je u stražnji dio dvokatne kuće. - Cesto ljudima govori da ste mu vi spasili život preko mora kad su stvari bile najužas-nije. - Mislim da je on pomogao spasiti moj. Podržao me u odluci da se odbijem nastaviti boriti. Ne znam koliko vam je rekao. - Mislim da mi je uvijek sve govorio. - Ja bih ionako u tome istrajao, ali on mi je dao osjećaj da sam u pravu. Postoji uvećana fotografija te slike vas i djece, koju je nosio u novčaniku.


Jedan zid radne sobe bio je pun fotografija koje su premošćivale gotovo sedamdeset godina. Neke su prikazivale kapelana kao sićušnog dečka sa štapom za pecanje i osmijehom bez zuba, a neke Karen Tappman kao sićušnu djevojčicu u haljini za zabavu. Na slici koje se sjećao bila je Karen Tappman s trideset godina kako sjedi u skupini s troje male djece, i svi četvero hrabro gledaju u kameru zgledaju tužno izoliran napušteni, kao da se boje nadolazećeg gubitka. Na drugom zidu bile su njegove ratne fotografije. Yossarian je zastao da se zagleda u vrlo staru izblijed-jelu smeđu fotografiju kapelanovog oca iz Prvog svjetskog rata, male figure okamenjene fotoaparatom, s kacigom pre-masivnom za to dječje lice unutra, kako nespretno drži pušku s fiksiranom bajunetom, s čuturicom u platnu obješenom o pojas na jednoj stran plinskom maskom u platnenoj kutiji s druge. - Držali smo tu plinsku masku kao suvenir - rekla je gopođa Tappman. - I djeca su se voljela s njom igrati. Ne znam što je s njom. U jednoj od bitaka malo je bio otrovan plinom i bio je neko vrijeme u bolnici za veterane, ali se brinuo za sebe i živio je dugo. Umro je od raka pluća upravo ovdje u kući. Sad kažu daje previše pušio. Evo ove vaše. Yossarian je potisnuo osmijeh. - Ne bih to nazvao svojom slikom. - Pa, on je tako zove - odgovorila je prijeporno, pokazujući osobinu za koju nije mislio da postoji. - Svima ju je pokazivao. »A to je moj prijatelj Yossarian«, rekao bi, »On mi je pomogao da proguram kad su stvari bile gadne.« To bi svima govorio. On se i ponavlja, bojim se. Yossarian je bio dirnut njezinom iskrenošću. Fotografiju je bio rutinski uslikao časnik za odnose s javnošću eska- drile, a prikazivala je članove posade kako čekaju ispred aviona prije polijetanja. Na ovoj je vidio sebe kako stoji u pozadinzmeđu figura u fokusu i bombardera B-25. U prednjem planu bila su trojica vojnika za taj dan, koji su bez znakova zabrinutosti sjedili na bombama bez upaljača od po tisuću funti na zemlji dok su čekali da se ukrcaju i polete. A Yossarian se, vitak i dječački kao i ostali, u padobranskoj oprem svojoj izgužvanoj, naherenoj časničkoj kapi, tek okrenuo da pogleda. Kapelan je napisao imena svakoga na slici. Ime Yossarian bilo je najveće. Tu su ponovno bili Samuel Singer, William Knight i Hovvard Snowden, svi narednici. - Jedan od ovih mladića poslije je poginuo - rekla je gospođa Tappman. - Mislim da je to taj. Samuel Singer. - Ne, gospođo Tappman. To je bio Howard Snovvden. - Jeste li sigurni? - Bio sam s njim na tom letu. - Svzgledate tako mladi. Mislila sam da ćete možda još uvijek izgledatsto dok sam vas čekala na aerodromu. - I bili smo mladi, gospođo Tappman. - Premladi da poginete. - I ja sam tako mislio. - Albert je govorio na njegovom pogrebu. - Bio sam tamo. - To je za njega bilo jako teško, rekao je. Nije znao zašto. I gotovo mu je ponestalo riječi. Mislite li da će ga uskoro oslobodit pustiti da se vrati kući? - Karen Tappman gledala je Yossariana kako sliježe ramenima. - Nije učinio ništa loše. Mora da mu je sada teško. I meni


je. Žena preko puta je udovica i mi navečer igramo bridž. Pretpostavljam da ću prije ili kasnije možda morati naučiti živjeti kao udovica. Ali ne vidim zašto bih to trebala učiniti sada. - Zaista postoji određena briga za njegovo zdravlje. - Gospodine Yossarian - odgovorila je negodujući, iznenada promijenivši raspoloženje. - Mojem je mužu sada preko sedamdeset godina. Ako mora biti bolestan, zar ne može biti bolestan ovdje? - Moram se složiti. - Ali pretpostavljam da znaju što rade. - Ja se nikada, nikada ne bih mogao složiti s time. Ali oni se boje da bi mogao eksplodirati. Nije shvatila. - Albert nije nagao. Nikada nije bio. Nijedno od njih nije se moglo sjetiti nekog novog napora koji bi mogli poduzeti, sa svom tom mjesnom policijom koja ga je vodila kao nestalu osobu, odjelom savezne vlade koji je tvrdio da ne zna ništa o njemu, drugim odjelom koji je donosio novac i pozdrave svakih petnaest dana, i trećim odjelom koji je inzistirao na tome da je pozvan natrag u vojnu rezervu. - Svi su oni prilično sumnjivi, zar ne? - primijetio je. - Zašto? - upitala je. Novine, dva senatora, jedan kongresmen i Bijela kuća, nitko nije bio impresioniran. U posljednjoj verziji kapelano-vog dosjea Slobode informacija, Yossarian je uočio promjene: sve o njemu sada je bilo zacrnjeno, osim veznika. Nije bilo broja socijalnog osiguranja, a u dosjeu je ostala tek kopija nažvrljanog osobnog pisma jednog vojnika, koje je datiralo u kolovoz 1944., u kojem je sve osim pozdrava »Draga Mary« bilo zacrnjeno i, na dnu, poruka od cenzora, koji je bio kapelan Tappman. »Žudim tragično za tobom. A. T. Tappman, kapelan američke vojske«. Yossarian je mislio da je rukopis njegov vlastiti, ali se nije mogao sjetiti da je to ikada napisao. Ništa nije rekao Karen Tappman, jer nije htio riskirati da je uznemiri vijestima o ženz kapelanove prošlosti po imenu Mary. U psihološkom profilu što ga je izradio FBI, kapelan je spadao u model one vrste propovjednika koji pobjegne s drugom ženom, a empirijski dokazi su upućivali na to da je žena s kojom je pobjegao orguljašica u njegovoj crkvi. Gospoda Tappman nije bila uvjerena, jer u crkvi nije bilo orguljašice, a njezin je muž bio bez crkve ili kongregacije od svog umirovljenja. Yossarian je pričekao gotovo dok nisu bili gotovi s jelom prije nego što joj je prenio novu informaciju, koju je dobio od Gaffnevja u telefonskom razgovoru iz aviona nad jeze- rom Michigan. Jeli su rano na njezin zahtjev i tako su mogli uštedjeti tri dolara na posebnim ponudama za rane ptice. To je Yossarianu bilo novo. Uživali su dodatni popust kao stariji građan nisu morali pokazati osobne iskaznice. I to mu je bilo novo. Naručio je desert samo zato što gaje prvo naručila ona. - Ne želim vas zabrinuti, gospođo Tappman - rekao je, dok su završavali s jelom. - Ali oni spekuliraju da bi to moglo biti - riječ mu nije lako prelazila preko usta - čudo. - Čudo? Zašto bi me to zabrinulo? - Neke ljude bi zabrinulo. - Onda bi možda i trebalo. Tko će odlučiti?


- Nikada nećemo saznati. - Ali oni moraju znati što čine. - Ne bih išao tako daleko. - Imaju ga pravo zadržati, zar ne? - Ne, nemaju pravo. - Zašto onda ništa ne možemo učiniti? - Nemamo na to pravo. - Ne razumijem. - Gospođo Tappman, ljudi koji raspolažu silom imaju pravo učiniti sve što ih ne možemo spriječiti da učine. To je kvaka za koju smo Albert i ja saznali u vojsci. To se događa sada. - Znači da nema puno nade? - Možemo se nadati čudu da će oni zaista odlučiti da je to čudo. Onda će ga možda morati pustiti. Postoj mogućnost da će to nazvati - opet je oklijevao - prirodnom evolucijskom mutacijom. - Pravljenje teške vode? Moj Albert? - Problem s teorijom o čudu jest da postoji drugi psihološki profil. Sad je to gotovo uvijek žena, i to u toploj klimi. Žena, oprostite, s punim grudima. Vaš se muž jednostavno ne uklapa u kalup. - Je li? - riječi su bile izravan odgovor predan s hladnim dostojanstvom. - Gospodine Yossarian - nastavila je, s izgledom ratoborne sigurnosti na svom oštrom licu - sad ću vam ispričati nešto što nikada nikome nismo otkrili, čak ni djeci. Moj muž je već jednom bio svjedok čuda. Vizije. Da. Dogodilo mu se to u vojsci, ta vizija, da povrati njegovu vjeru upravo u trenutku kad je bio gotovo spreman objaviti kao javnu ispovijest da je odustao od toga, da više ne može vjerovati. Eto. Nakon trenutka u kojem se bojao da ju je naljutio, Yos-sarian je skupio snage iz ove predstave borbenog duha. -Zašto ne bi nikome htio reći? - Ono je bilo dano samo njemu, ne da se njime hvali. - Smijem li proslijediti tu informaciju? - To je bilo na sprovodu na Pianosi - pričala je. - Na pogrebu onog mladog Samuela Singera o kojem smo govorili. - Nije to bio Singer, gospođo Tappman. To je bio Snow- den. - Sigurna sam da je on rekao Singer. - Nije važno, ali ja sam mu pružio prvu pomoć. Molim vas, nastavite. - Da, on je Singeru držao posmrtno slovo i osjetio je da mu ponestaje riječi. On to upravo tako opisuje. I onda je pogledao gore prema nebu da se ispovijed odustane od svoje službe, da se na licu mjesta odrekne vjerovanja u Boga, u religiju, pravdu, moral, ili milost, i tada, kad je bio spreman to učiniti, dok su ga ti časnic vojnici promatrali, podaren mu je znak. Bila je to vizija, slika čovjeka. A on je sjedio na drvetu. Malo izvan groblja, s ožalošćenim licem gledao je pogreb vrlo tužna pogleda, i njegove su oči fiksirale mog muža. - Gospođo Tappman - rekao je Yossarian, uz dugi uzdah, a srce mu je bilo teško. - To sam bio ja.


- Na drvetu? - podignula je obrve u sprdnji. Takve je poglede već vidio na pravim vjernicima, pravim vjernicima u bilo što, ali nikada tako duboko ukorijenjenu sigurnost. -Ne može biti - obavijestila ga je, sa gotovo brutalnom iz-vjesnošću. - Gospodine Yossarian, taj lik je bio gol. - Vaš muž vam nikada nije pričao kako je do toga moglo doći? - obazrivo je upitao. I I I - A kako bi drukčije moglo doći, gospodine Yossarian? To je očito bio anđeo. - S krilima? - Sad bogohulite. Za čudo mu nisu trebala krila. Zašto bi anđelu ikada trebala krila? Gospodine Yossarian, želim svog muža natrag. Sve ostalo mi je svejedno. - Počela je plakati. - Gospođo Tappman, otvorili ste mi oči - rekao je Yos-sarian, sa sažaljenjem i ponovno probuđenim žarom. Naučio je iz cijelog života skepse da je uvjerenje, čak i naivno uvjerenje, u zadnjoj analizi korisnije od bezvjerne pustare. - Učinit ću sve što mogu. U VVashingtonu imam posljednju nadu, čovjeka u Bijeloj kući koji mi duguje nekoliko usluga. - Molim vas, pitajte ga. Želim znati da se još uvijek trudite. - Molit ću ga, preklinjati. On barem jednom na dan ima pristup do Predsjednika. - Do Sitne Pizde? Bilo je još rano kad ga je ostavila u motelu. Vraćajući se iz bara nakon tri dupla skoča, ugledao je crvenu Tovotu iz New Yorka na parkiralištu, i unutra ženu kako jede, a kad je prestao zuriti, ona je upalila svjetla i odjurila, i on je znao, opijeno se zasmijuljivši, da mora da je halucinirao i Tovotu i nju. Ležeći u postelj gutajući čokoladne štanglice, kikirik Coca-Colu iz limenke iz automata, osjećao se previše nemiran da spava i previše lijen za književno djelo puno značenja koje je sa sobom još jednom ponio pun nade. Knjiga je bila meko izdanje s naslovom Smrt u Venecij sedam drugih priča i bila je od Thomasa Manna. Lakša proza bila mu je ovih dana još teža. Cak je i njegov obožavani New Yorker rijetko imao snagu da mu prikuje pažnju. Tračevi o poznatim osobama bili su sad uglavnom o ljudima koji su mu bili nepoznati, Akademijine nagrade vjerojatno će otići filmovima koje nije znao zvođačima koje nije vidio niti je za njih čuo. Nedostajala mu je Melissa, ali mu je bilo drago što je tamo sam; ili, dok se škakljao lukavom jezičnom preina- kom, bilo mu je drago što je sam, iako mu je nedostajala Melissa. Pronašao je stanicu s klasičnom glazbom i bio je zgrožen čuti njemački Bachov zbor kako počinje partituru iz američke muzičke komedije Carousel. Prignječio si je srednji prst bacajući se na dugme da promijeni stanicu. S drugom stanicom imao je više sreće: uključio se u potpuri koji mu je donio dječji zbor iz La Boheme i zatim dječji zbor iz Carmen. A nakon toga, uz pratnju sve jačih smetnji od udaljenih munja, začula se tutnjava nakovanja koje je prepoznao iz njemačkog Das Rheingold, koji prate spuštanje bogova u utrobu zemlje da ukradu zlato od patuljaka i njime plate divovima koji su izgradili njihov slavni novi dom, Valhallu, prema ugovoru iz čijih su se prvotnih stavki već povlačili. Divovima je bila obećana bočica koja daje vječnu mladost, a sad


su se morali zadovoljiti novcem. Kad se s bogovima sklapaju poslovi, ponovno je zaključio Yossarian, sa sve težim kapcima, uvijek je pametnije prvo naplatiti. Kad je zbor nakovanja nestao u smetnjama, nejasno je začuo nelogični glazbeni pandemonij primitivnog divljeg smijeha kako se diže kroz ljestvice u melodij ključu, i tada, nebulozno, ispod šištavog sloja električnih smetnji, različiti usamljen, divan, anđeoski vapaj dječjeg zbora iz jedinstvene polifonske tužaljke za koju je vjerovao da je prepoznaje, ali nije znao odakle. Sjetio se romana Thomasa Manna o kojem je jednom razmišljao pisat pitao se u svom polusnu gubi li tlo pod nogama i sanja da sluša Lever-kuhnovu Apokalipsu o kojoj je čitao. A nekoliko sekundi kasnije, taj sve slabiji signal izblijedio je dok u iskonskoj praznini ljudske tišine nije ostalo samo postojano pištanje te nezatomljive električne smetnje koja je tiho ključala. Te je noći zaista sanjao u nepovezanom snu da se vratio u svoj neboderski stan u New Yorku i da poznata crvena Tovota sa ženom koja unutra jede slatka peciva ponovno parkira na istom mjestu ispred njegove motelske sobe u Kenoshi, dok na drugom kraju trbušasti, zdepasti Židov srednjih godina, koji je bio agent FBI-a, korača naprijed i natrag mičući usnama i spuštene glave. Visok i mršav, u-padljiv čovjek narančaste kose u lanenom odijelu gledao je nenapadno iza ugla, s iskričavim plamičcima u očima, držeći narančasto piće sa slamkom u velikoj plastičnoj šalici, I dok ih je tamniji muškarac čudno orijentalnih crta lica sve lukavo promatrao, uredno odjeven u plavu košulju, kravatu boje rđe i sako s jednim redom kopčanja srneće boje s uzorkom riblje kosti, protkan tankim purpurnim uzorkom. Skrivajući se prepredeno u sjenama stajao je sumnjiv muškarac s tamnom beretkom koji je pušio cigaretu ne pridržavajući je rukama, koje su mu bile ugurane duboko u džepove zaprljanog kišnog ogrtača, otkopčanog i spremnog da se otvori u trenu da bi muškarac pokazao svoje dlakavo tijelo u besramnom pozivu na odvratni pogled na njegovo donje rublje i prepone. Yossarian je na kraju svog sna imao kratak zadovoljavajući spolni odnos sa svojom drugom ženom. Ilije to bila prva? Ili obje? Probudio se razmišljajući o Melissi s osjećajem krivnje. Kad je izašao na doručak, crvena Tovota s newyorškim registarskim tablicama i ženom koja je žvakala hranu opet je tamo bila parkirana. Odvezla se kad je zastao da pogleda, i znao je da mora da fantazira. Ona nije mogla biti tamo. 24l Apokalipsa - A zašto ne? - upitao je Jerry Gaffnev- na aerodromu u Chicagu. - S Milovim bombarderom i kapelanovom teškom vodom, i s vaša dva razvoda, sa sestrom Melissom Macintosh i tim belgijskim pacijentom, i s tom aferom s udanom ženom, morate znati da ste zanimljivi drugim ljudima. - Od New Yorka do Kenoshe u samo jednom danu? Nitko ne može tako brzo voziti. - Ponekad radimo na tajanstvene načine, John. - Ona je bila u mom snu, Jerry. A i vi. - Ne možete nas zbog toga kriviti. Vaši snovi su još uvijek vaši. Sigurni ste da to niste umišljali?


- Svoj san? - Da. - Po njemu sam vas uspio prepoznati, Gaffnev. Znao sam da sam vas vidio ranije. - Stalno vam to govorim. - Kad sam prošle godine bio u bolnici. Vi ste bili jedan od onih tipova koji su me posjetili, zar ne? - Ne vas, John. Provjeravao sam zaposlene koji su javili da su bolesni. Jedan je imao infekciju stafilokokom, a drugi trovanje salmonelom koju je pokupio... - U sendviču s jajetom tamo u kafeteriji, točno? Kad je stigao na aerodrom, koji je bio u turbulentnom neredu jer su letovi bili otkazani zbog nepredviđenih mećava u Iow Kansasu, Yossarian je brzo primijetio tamnog, urednog, dotjeranog muškarca srednje visine i pomalo orijentalnog izgleda kako maše avionskom kartom pokušavajući mu privući pozornost. - Gospodine Gaffnev? - upitao je. - Mesija nije - rekao je Gaffnev, smijuljeći se. - Hajde da sjednemo i popijemo kavu. Imamo sat vremena. - Gaffnev mu je rezervirao mjesto na sljedećem letu za Vvashington i dao mu kartu i propusnicu za avion. - Bit ćete sretni da saznate - očito mu je bilo drago što to može otkriti - da će vas cijelo ovo iskustvo samo obogatiti. Za otprilike pola milijuna dolara, rekao bih. Za vaš rad s Noodlesom Coo-kom. - Nisam ništa radio s Noodlesom Cookom. - Milo će htjeti da radite. Počinjem razmišljati o vašem izletu kao o nečemu poput Putovanja Rajnom. -I ja. - To ne može biti slučajnost. Ali sa sretnijim završetkom. Gaffnev je bio taman, elegantan, uglađen i zgodan -turskog podrijetla, otkrio je, iako iz Bensonhursta u Broo-klynu, New York. Ten mu je bio gladak. Na vrhu glave bio je ćelav, sjajnog tjemena, mao je crnu kosu kratko ošišanu sa strane, i crne obrve. Oči su mu bile smeđe i uske i, s podignutim humcima njegovih finih obraza, davale su njegovom licu intrigantan izgled nekog kozmopolita s Istoka. Bio je besprijekorno odjeven, bez mane, u sako uzorka riblje kosti srneće boje s jednim redom kopčanja s tankim purpurnim uzorkom, smeđe hlače, blijedoplavu košulju i kravatu boje solidne rđe. - U snu - rekao je Yossarian - bili ste jednako odjeveni. Jeste li jučer bili u Kenoshi? - Ne, ne, Yo-Yo. - Ta odjeća bila je u snu. - Vaš san je nemoguć, Yo-Yo, jer se ja nikada jednako ne oblačim dva dana zaredom. Jučer - nastavi Gaffnev, konzultirajući svoj rokovnik i ližući si usne očito svjestan efekta - nosio sam sako od Harris tvida tamnije boje s podstavom s narančastim uzorkom, čokoladno smeđe hlače, prlja- voružičastu košulju s tankim okomitim prugama, i kravatu sa crvenkastosmeđim, kobaltno plavim i jantarnim uzorkom. Možda to ne znate, John, ali ja vjerujem u urednost. Urednost je važna. Svaki dan se odijevam za posebnu prigodu, tako da sam odjeven za tu prigodu kad prigoda iskrsne. Sutra, vidim po svom kalendaru, nosit ću, ako odem na jug, zobeno žutrski


lan sa zelenim, ili plavi blejzer s dvo-rednim kopčanjem i rožnatom dugmad sive hlače ako ostanem na sjeveru. Hlače će biti od flanela. John, samo mi vi to možete reći - jeste li u svom snu imali spolni odnos? - To se vas ne tiče, Jerry. - Kao da ga obavljate svugdje drugdje. - To nisu vaša posla. - Ja uvijek sanjam seks prvu noć kad nekamo sam putujem. To je razlog što nemam ništa protiv ićzvan grada. - Gospodine Gaffnev, to je divno. Ali to se mene ne tiče. - Kad putujem s gospođom Gaffnev, nema potrebe sanjati. Na sreću, i ona volzvoditi seksualni čin odmah po dolasku u novi okoliš. - I to je divno, ali ne želim to čuti, i ne želim da vi čujete za moje. - Trebali biste biti oprezniji. - To je razlog zašto sam vas unajmio, k vragu. Pratite me v prate me ostali o kojima ne znam ni jednu jebenu stvar, i želim da to prestane. Želim ponovno svoju privatnost. - Onda odustanite od kapelana. - Ja nemam kapelana. - Ja to znam, Yo-Yo, ali oni ne znaju. - Prestar sam za Yo-Yo. - Vaši prijatelji zovu vas Yo-Yo. - Navedite mi jednog, dupeglavče jedan. - Provjerit ću. Ali, došli ste k pravom čovjeku kad ste došli k Gaffu. Mogu vam otkriti načine kako vas drže pod prismotrom i mogu vas naučiti da izbjegnete prismotru, a onda vam mogu dati mjere koje upotrebljavaju da osujete nekoga poput vas tko je naučio kako osujetiti njihovu prismotru. - Zar si ne proturječite? - Da. Ali u međuvremenu sam primijetio četvoricu kako vas prate, koji su se lukavo prerušili. Gledajte, eno onog gospodina kojeg znamo kao židovskog FBI agenta, kako pokušava ući u avion za New York. Jučer je bio u Kenoshi. - Negdje sam ga vidio, ali nisam bio siguran. - Možda u vašem snu. Kako šetka parkiralištem ispred motela i govori svoje večernje molitve. Koliko ih prepoznajete? - Barem jednog - rekao je Yossarian, zagrijavajući se za kontrašpijunažu u kojoj kao da su se sada udružili. - A ne moram čak ni gledati. Visoki muškarac u lanenom odijelu s pjegicama i narančastom kosom. Gotovo je zima, a on još uvijek nosi lan. Točno? Kladim se da je tu, naslonjen na zid ili stup, i pije sok iz papirnate čaše. - To je Orange Julius. Želi da ga primijetite. - Tko? - Provjerit ću. - Ne, dajte meni! - objavio je Yossarian. - Ja ću razgovarati s tim gadom, jednom za svagda. Vi dalje stražarite.


- Imam pištolj u futroli na gležnju. - I vi? - Tko još? - McBride, moj prijatelj. - Iz PAAT-a? - Znate ga? - Bio sam tamo - rekao je Gaffnev. - I vi ćete uskoro, sad kad je vjenčanje ugovoreno. - Ugovoreno je? - to je Yossarianu bila novost. Gaffnev je opet izgledao zadovoljan sam sobom. - To čak ni Milo još ne zna, ali ja znam. Možete naručiti kavijar. Molim vas, dajte da mu kažem. Onz sigurnosti moraju se složiti. Je li vam to smiješno? - Već sam to čuo. - Nemojte tom agentu mnogo reći. Možda je iz CIA-e. Yossarian je bio nezadovoljan sobom, jer nije osjećao nikakvu pravu ljutnju dok je koračao k svom plijenu. - Bok - rekao je čovjek znatiželjno. - Sto ima? Yossarian je osorno progovorio. - Nisam li vas vidio jučer u New Yorku kako me slijedite? -Ne. I to je trebalo biti sve. - Jeste li bili u New Yorku? - Yossarian je sad bio puno manje odlučan. - Bio sam na Floridi - njegovo pristojno držanje izgledalo je kao nepromjenjiva maska. - Imam brata u New Yorku. - Sliči li na vas? - Mi smo blizanci. - Je li on federalni agent? - Ne moram na to odgovoriti. - Jeste li vi? - Ne znam tko ste vi. - Ja sam Yossarian. John Yossarian. - Da vidim vaše isprave. - Obojica me pratite, zar ne? - Zašto bismo vas pratili? - To i ja želim saznati. - Ne moram vam reći. Nemate nikakve isprave. - Nemam isprave - pokunjeno je Yossarian izvijestio Gaffnevja. - Ja imam isprave. Dajte da ja pokušam. I za manje od minutu, Jerry Gaffnev i muškarac u odijelu od lana čavrljali su u nepomućenoj naklonosti kao dvojica vrlo starih prijatelja. Gaffnev je pokazao lisnicu i dao mu nešto što je Yossarianu izgledalo kao posjetnica, a kad se jedan policajac i četvero ili petero drugih ljudi u civilu, koji su mogli biti policija, žustro približilo, Gaffnev je podijelio sličnu karticu svakome od njih, a onda i svima u


maloj grupi prolaznika koji su zastali da gledaju, i konačno dvjema mladim crnim ženama iza šanka s hranom koje su služile hrenovke, zapakirane sendviče, mekane perece s velikim zrnima košer sol bezalkoholna pića kao Orange Julius. Gaffnev se konačno vratio, beskrajno zadovoljan sobom. Govorio je tiho, i samo je Yossarian mogao prepoznati njegovo zadovoljstvo, jer mu je držanje ostalo mirno kao i prije. - On ne prati vas, John - rekao je, a mogao je govorit o vremenu, tako je izgledao. - On slijedi nekoga tko slijedi vas. Želi saznati koliko su saznali o vama. - Tko? - zahtijevao je Yossarian. - Koji? - Još nije saznao - odgovori Gaffnev. - Možda ja. To bi nekom drugom bilo smiješno, ali vidim da se vi ne smijete. John, on misli da biste mogli bitz CIA-e. - To je kleveta. Nadam se da ste mu rekli da nisam. - Još ne znam da niste. Ali neću mu ništa reći dok ne postane klijent. Samo sam mu ovoliko rekao - Gaffnev je gurnuo još jednu od svojih vizitki preko stola. - I vi biste moralmati jednu. Yossarian je promotrio posjetnicu namrštena čela, jer su riječdentificirale davaoca kao vlasnika Gaffhevjeve agencije za nekretnine, s uredima u gradu i na obali u New Yorku i Connecticutu, te u obalnim općinama Santa Monica i San Diego u nižoj Kaliforniji. - Nisam siguran da razumijem - rekao je Yossarian. - To je fasada - rekao je Gaffnev. - Mamac. - Sad razumijem - nacerio se Yossarian. - To je fasada za vašu detektivsku agenciju, točno? - Krivo ste shvatili. Agencija je fasada za moj stvarni biznis s nekretninama. U nekretninama je više novca. - Nisam siguran da vam mogu vjerovati. - Zar pokušavam biti smiješan? - Nemoguće je reći. - Ja ga mamim - objasnio je Jerry Gaffney - da dođe ravno u jedan od mojih ureda praveći se da je kupac koji traži kuću dok pokušava saznati tko sam zapravo. - Da saznate što sprema? - Da mu prodam kuću, John. Tamo je moja prava zarada. Ovo bi vas trebalo zanimati. Možete divno iznajmiti u East Hamptonu za sljedeće ljeto, na sezonu, godinu ili na kratko. Ima i divnih imanja uz more, ako razmišljate o kupnji. - Gospodine Gaffnev - rekao je Yossarian. - Opet smo se na to vratili? - Sad o vama znam manje nego prije. Rekli ste da ću krenuti na ovaj put, i evo, krenuo sam. Predvidjeli ste mećave, i sad su mećave. - Meteorologija je jednostavna. - Vi kao da znate sve što se događa na licu zemlje. Znate dovoljno da budete Bog. - U nekretninama je bolja zarada - odgovorio je Gaffnev. - Po tome znam da nemamo Boga. I on bi se bavio nekretninama. Ta mi nije loša, zar ne? - Čuo sam i lošije. - Imam jednu koja bi mogla biti bolja. Znam i puno o tome što se događa ispod zemlje. spod PAAT-a, znate. - Čuli ste pse?


- O, jasno - reče Gaffnev. - I vidio materijal o Kilrovu. Imam veze i u UZSVTP-u, elektronske veze - doda, a njegove tanke, senzualne usne koje su bile gotovo žive, gotovo jetrene boje, raširile su se opet u taj njegov kriptičan i nekako nepotpun osmijeh. - Čak sam - nastavi s dosta ponosa - upoznao gospodina Tilvoua. - Gospodina Tilvoua? - reče Yossarian kao jeka. - Kojeg gospodina Tilvoua? - Gospodina Georgea C. Tilvoua - objasnio je Gaffnev. - Čovjeka koji je izgradio stari Steeplechase luna park na Coney Islandu. - Mislio sam da je mrtav. - I jest. - Je li to vaš vic? - Zar se smijete? I - Samo se smiješim. - Ne možete reći da se ne trudim - rekao je Gaffnev. -Idemo sada. Pogledajte iza sebe ako želite. Od toga će svi poći za nama. Neće znati da li se držati Yossariana ili pratiti mene. Imat ćete glatko putovanje. Mislite na ovu epizodu kao na entr'acte, na intermezzo između Kenoshe i vašeg posla s Milom i Noodlesom Cookom. Kao na Wagnerovu glazbu za Siegriefodovo Putovanje Rajnom ili na Pogrebnu glazbu u Gotterdammerung, ili na onaj interludij zveketa-vih nakovanja iz Rheingolda. - To sam jučer čuo, u svojoj sobi u Kenoshi. - Znam. - I saznao sam nešto novo što bi moglo pomoći kapelanu. Njegova žena misli da je već doživio čudo. - To je već staro, John - podcjenjujući će Gaffnev. - Sve se u Kenoshi prisluškuje. Ali, evo nečega što bi moglo biti dobro. Milu biste mogli predložiti cipelu. - Kakvu cipelu? - Vojnu cipelu. Možda službenu cipelu američke vlade. Zakasnio je s cigaretama. Ali vojska će uvijek trebati cipele. I za dame. A možda i grudnjake. Molim vas, pozdravite svoju zaručnicu od mene. - Kakvu zaručnicu? - ispali Yossarian. - Gospođicu Macintosh? - Gaffnev je izvio svoje crne obrve gotovo u upitnike. - Gospođica Macintosh nije mora zaručnica - pobunio se Yossarian. - Ona je samo moja bolničarka. Gaffnev je zabacio glavu u gesti smijeha. - Vi nemate bolničarku, Yo-Yo - inzistirao je obijesno. - To ste mi rekli deset puta. Da provjerim i prebrojim? - Gaffnev, idite na sjever sa svojim irskim lanom ili na jug sa svojim blejzerom i flanel hlačama. I povedite te sjenke sa sobom. - Kad dođe vrijeme. Volite njemačke skladatelje, zar ne? - Koga još ima? - odgovorio je Yossarian. - Osim ako ne ubrajate talijansku operu. - Chopin? - Njega ćete naći u Schubertu - rekao je Yossarian. - A obojicu u Beethovenu.


- Ne sasvim. A što je sa samim Nijemcima? - upita Gaffnev. - Oni se baš međusobno ne vole, nije li tako? - odgovorio je Yossarian. - Ne mogu se sjetiti nijednog drugog naroda s tako osvetničkim međusobnim neprijateljstvima. - Osim našeg? - predloži Gaffnev. - Gaffnev, vi previše znate. - Uvijek me zanimalo učiti stvari - Gaffnev je ovo priznao s izgledom suzdržanosti. - To se u mom poslu pokazalo korisnim. Recite mi, John - nastavio je, i značajno fiksirao Yossariana pogledom - jeste lkada čuli za njemačkog skladatelja po imenu Adrian Leverkiihn? Yossarian je pogledao Gaffnevja s napetim zaprepaštenjem. - Da, čuo sam, Jerry - odgovorio je, pretražujući ugodno, neprobojno tamno lice pred sobom za nekim tračkom pojašnjenja. - Čuo sam za Adriana Leverkuhna. Napisao je oratorij nazvan Apokalipsa. - Ja ga znam po njegovoj kantati, Faustove tužaljke. - Mislim da to nikada nije izvedeno. - Oh, jest. Ima taj vrlo dirljivi dječji zbor, i taj pakleni dio u glissandu odraslih glasova koji se divljački smiju. Smijeh i tužni zbor uvijek me podsjete na fotografije nacističkih vojnika u ratu, vašem ratu, kako tjeraju u smrt onu židovsku djecu iz geta. - To je Apokalipsa, Jerry. - Jeste li sigurni? - Sasvim siguran. - Morat ću provjeriti. I ne zaboravite cipelu. - Kakvu cipelu? - Jebenu cipelu? - Wintergreen se rugao Yossarianu na sljedećoj etapi njegovog Putovanja Rajnom. - Sto je tako sjajno s jebenom cipelom? - To je samo jebena ideja - rekao je Yossarian, u jednom od hotelskih apartmana od kojih se sastojao washing-tonski ured M&M P&S. Za njega i Melissu draži mu je bio noviji hotel sličnog ugleda i živahnije klijentele koji se hvalio, sjetio se s nekom vrstom blažene taštine dok je ležao u bolnici u stabilnom stanju i bez opasnosti od oštećenja na mozgu i paralize, većim izborom vrhunskih porno filmova na svim jezicima članica Ujedinjenih naroda. - Govorio si da želite potrošački proizvod. - Ali cipelu? Do sada već sigurno ima pedeset jebenih tvornica cipela koje prave cipele za jebene noge za jebače poput nas. - Ali nijedna nema ekskluzivan ugovor za službenu cipelu američke vlade. - Muške cipele ili ženske cipele? - mozgao je Milo. - I jedne i druge, sad kad i žene pogibaju u borbi. -Yossarianu je bilo žao stoje s time uopće počeo. - Zaboravi. Ima puno u biznisu što ne razumijem. Još uvijek ne vidim kako ste vi dečki kupili jaja za sedam centi po komadu, prodalh za pet cent napravili profit. - Još uvijek to činimo - hvalio se Wintergreen. - Jaja se kvare - razmišljao je Milo sa žaljenjem. - I lome se. Radije bih imao cipelu. Eugene, provjeri to. VVashington 125 - Ja bih radije avion - gunđao je VVintergreen.


- A nakon aviona? Sto ako više ne bude opasnosti od rata? - Provjerit ću. - Ja nisam presretan s tim avionom - reče Yossarian. - Razmišljaš li opet o tome da nas napustiš? - ismijavao ga je VVintergreen. - Protiviš se već godinama. Yossariana je ubola poruga, ali je to ignorirao. - Vaš Shhhh! mogao bi uništiti svijet, zar ne? - Virio si - odgovorio je VVintergreen. - Ne može - rekao je Milo teška srca. - To smo priznali na sastanku. - Možda Strangeloveov može? - podbadao je VVintergreen. - I zato želimo - rekao je Milo - sastanak s Noodlesom Cookom. Yossarian je odmahnuo glavom. - I nisam presretan s atomskom bombom. Ne volim je više. - Tko bi volio da dobije ugovor? - argumentirao je VVintergreen. - Jebeni Strangelove? - A mi nemamo bombu - umirivao gaje Milo. - Imamo samo planove za avion koji će je ispustiti. - A naš avion neće funkcionirati. - To jamčimo, Yossarian. Čak i napismeno. Naši avioni neće letjeti, naši projektili neće bitspaljeni. Ako uzlete, srušit će se; ako ispale, promašit će. Mi nikada ne griješimo. To je kompanijin moto. - Napisan je na našem jebenom zaglavlju - doda VVintergreen, i nastavi namjerno s prezirnim osmjehom. - Ali, da te pitam ovo, gospodine Yo-Yo. Za koju zemlju bi volio da je najjača, ako ne naša? U tome i jest jebena kvaka, zar ne? - U tome je kvaka, zaista - Yossarian se morao složiti. - I ako mi ne prodamo naše jebene ratne proizvode svima kojh žele kupiti, naši prijateljski jebeni saveznic konkurenti to će učiniti. Tu ti ništa ne možeš. Prošlo je vrijeme za tvoje jebene ideale. Kaži mi, ako si tako pametan, što bi ti učinio da ti vodiš jebenu zemlju? I - Ni ja ne bih znao što da učinim - priznao je Yossa-rian, i bio je bijesan na sebe što se dao pobijediti u svađi. Nekoć to nikada nije bilo tako. - Ali znam da bih htio imati čistu savjest. - Naša je savjest čista - odgovoriše obojica. - Ja ne želim krivnju. - To je sranje, Yossarian. - I ne bih bio odgovoran. - A to je isto sranje - odvrati Wintergreen. - Ti tu ne možeš ništa, i bit ćeš odgovoran. Ako će svijet ionako o-dletjeti u zrak, u čemu je jebena razlika tko to učini? - Barem će moje ruke biti čiste. VVintergreen se prostački nasmije. - Odletjet će sa zglobova, tvoje jebene čiste ruke. Nitko neće ni znati da su tvoje. Neće te čak ni naći. - Jebi se, VVintergreen! - odgovorio je Yossarian razjareno, povišena glasa. - Idi ravno u pakao, sa svojom čistom savješću! - okrenuo se, naduren. - Volio bih da si već mrtav, tako da za ovog života mogu iz tebe izvući barem malo zadovoljstva.


- Yossariane, Yossariane - ukori Milo. - Budi razuman. Jedno znaš o meni - ja nikada ne lažem. - Osim ako se ne mora - doda VVintergreen. - Mislim da on to zna, Eugene. Ja sam moralan kao i svaki drugi čovjek. Točno, Eugene? - Apsolutno, gospodine Minderbinder. - Milo, jesi lkada - upita Yossarian - u svome životu učinio išta nepošteno? - Oh, ne - odgovori kao metak Milo. - To bi bilo nepošteno. A za time nikada nije postojala potreba. - I zato mi - rekao je VVintergreen - želimo taj tajni sastanak s Noodlesom Cookom, da ga zamolimo da tajno razgovara s Predsjednikom. Želimo da sve bude otvoreno. - Yossariane - rekao je Milo - zar nisi s nama sigurniji? Naši avioni ne funkcioniraju. Mi za to imamo tehnologiju. Molim te, nazovi Noodlesa Cooka. - Dogovori sastanak i prestani jebati. A mi želimo biti tamo. - Nemate povjerenja u mene? - Kažeš da se ne razumiješ u jebeni biznis. - Kažeš da te on zbunjuje. - Da, i ono što me jebeno zbunjuje - rekao je Yossarian, predajući se - jest kako ga tipovi poput vas razumiju. Noodles Cook je brzo shvatio što se traži od njega. - Znam, znam - počeo je, nakon što su se svi predstavili, govorećzravno Yossarianu. - Ti misliš da sam govno, zar ne? - Gotovo nikada - odgovori Yossarian, bez iznenađenja, dok su druga dvojica gledali. - Iako, Noodles, kad ljudi misle na Svetog oca Papu, obično ne pomisle automatski na tebe. - Touche - nasmijao se Noodles. - Ali drago mi je biti ovdje. Molim vas, ne pitajte me zašto. - Ono što su htjeli, nastavio je, očito je bilo nepodobno, neprimjereno, neobranjivo i možda nezakonito. - U normalnim uvjetima, gospodo, mogu lobirati s najboljima od njih. Ali sad u vladmamo etiku. - Tko je glavni u Odjelu za etiku? - Ostavili su to mjesto otvoreno dok Porter Lovejov ne izađe iz zatvora. - Imam ideju - reče Yossarian, osjećajući da je dobra. -Dopušteno ti je držati govore, zar ne? - Držim ih redovito. - I za njih dobiti honorar? - Ne bih ih držao bez toga. - Noodles - rekao je Yossarian. - Vjerujem da ova gospoda žele da održiš govor. Za publiku od jednog čovjeka. Samo predsjedniku, preporučiti mu da vlada kupi njihov avion. Bi li mogao održati takav uspješan govor? I - Mogao bih održati vrlo uspješan takav govor. - A zauzvrat, oni bi tsplatili honorar. - Da - reče Milo. - Dobili biste honorar. - A koliki bi bio taj honorar? - upita Noodles. - Milo? - Yossarian je koraknuo unatrag, jer još uvijek je bilo puno u biznisu što nije razumio.


- Četiri stotine milijuna dolara - reče Milo. - To zvuči pošteno - odgovori Noodles, na način jednako bezazlen, kao da ni on upravo nije čuo ništa čudno, i tada mu je, Yossarian se sjetio s uživanjem dok je kasnije ubijao vrijeme u svojoj hotelskoj postelji, Noodles ponudio da malo poviri u Predsjedničku igraonicu, nakon što su ostali odjurili na ni financijski sastanak koji su spomenuli, zbog kojeg su već bili kao na žeravici, jer se ispostavilo da Gaffnevjeva šala o pristanku kartela na brak između M2 i Christine Maxon nije nikakva šala. - A za tebe, Yossarian...- počeo je Milo kad su se njih trojica rastajala. - Za tu divnu ideju koja ti je pala na pamet... - pridružio se srdačno "VVintergreen. - Zato ga trebamo, Eugene. Tebi, Yossariane, dajemo, iz zahvalnosti, pet stotina tisuća dolara. Yossarian, koji nije očekivao ništa, odgovorio je bez uzbuđenja, brzo učeći. - To zvuči pošteno - rekao je razočarano. Milo je izgledao kao da mu je neugodno. - To je malo više od jedan posto - inzistirao je nježno. - I malo manje od jedan i pol posto naše standardne nagrade za nalaznika, zar ne? - rekao je Yossarian. - Ali još uvijek zvuči pošteno. - Yossariane - ulagivao se VVintergreen - Gotovo ti je sedamdeset godina i dobro si stojeći. Pogledaj u svoje srce. Je li zaista važno zaradiš li još sto tisuća dolara, ili čak hoće li svijet zaista nestati u nuklearnoj eksploziji kad tebe više ne bude? Yossarian je dobro pogledao u svoje srce i pošteno odgovorio. - Ne. Ali vas dvojica jednako ste stari. Je li vam zbilja važno hoćete li zaraditi milijune ili ne? - Da - rekao je Milo ushićeno. - I to je velika razlika među nama. - Pa, sad smo sami - reče Noodles. - Ti misliš da sam govno, zar ne? - Ne veće od mene - rekao je Yossarian. - Jesi li lud? - viknuo je Noodles Cook. - Ti se ne možeš uspoređivati! Vidi s čim sam se upravo složio! - Ja sam to predložio. - Ja sam pristao! - svađao se Noodles. - Yossariane, ovdje je devet drugih tutora koji su puno veća govna nego što ću ja ikada postati, i oni mi se ne približavaju. - Predajem se - rekao je Yossarian. - Ti si veće govno od mene, Noodles Cook. - Drago mi je što to vidiš na moj način. Daj da ti sad pokažem našu igraonicu. Postao sam dosta dobar u video igrama, bolji od ostalih. On je jako ponosan na mene. Renovirani Ovalni ured prvog čovjeka nacije bio je drastično smanjen da se napravi mjesta za prostranu igraonicu u koju je sada vodio Yossariana. U smanjenim odajama, u kojima sad udobno nije moglo biti više od trojice ili četvorice drugih, predsjednički sastanci bili su sve rjeđ sve brži, urote sve jednostavnije, zataškivanja časovita. Predsjednik je imao više slobodnog vremena za video igre, i one su mu izgledale bliže stvarnom životu nego sam život, rekao je jednom javno. Fizička kompenzacija za tu promjenu ležala je u većoj, impozantnijoj drugoj sobi koja je, s dodatnom sobom, bila dovoljno prostrana za stolce ravnih naslona i stolove za igru za brojne video ekrane, kontrole i ostale priključke, koji su sad čekali kao robotski stjuardi poredani uza zidove. Dio najbliži ulazu bio je označen kao RATNI ODJEL i sadržavao je individualne igre označene pojedinačno kao Napoleonski rat, Bitka kod Gettysburga, Bitka kod Buli Runa,


I I Bitka kod Antietama, Pobjeda na Grenadi, Pobjeda u Vijetnamu, Pobjeda u Panama Citjju, Pobjeda u Pearl Harboru i Ponovni Zaljevski rat. Veseli plakat prikazivao je rumenog marinca jabučastih obraza iznad rečenica: DOĐITE I OKUŠAJTE SE SVATKO MOŽE IGRATI BILO KOJA STRANA MOŽE POBIJEDITI Yossarian je prošao pokraj igara s imenima Pista u In-dianopolisu, Pusti bombe, Zezni regrutaciju i Umri smijući se. Na vidljivom mjestu u Predsjedničkoj igraonici nalazio se video ekran veći od ostalih i, u visini struka, na površini s proporcijama i postoljem poput biljarskog stola, prozirna reljefna mapa zemlje, prošarana različitim tonovima zelene, crne, plave i pustinjskim ružičastim i smećkastim. Na šarenoj replici nalazili su se setovi električnih vlakova na labirintima tračnica, koje su prelazile kontinent na različitim razinama i spuštale se pod zemlju kroz tunele. Kad je Noodles sa zagonetnim osmijehom pritisnuo dugme koje je uključilo blistava unutrašnja svjetla i pokrenulo vlakove, Yossa-rian je ugledao model cijelog novog minijaturnog svijeta goleme i hermetične kompleksnosti kako funkcionira ispod površine kontinenta na različitim platoima, šireći se od granice do granice, kroz međe na sjeveru u Kanadu i Aljasku, na istoku i zapadu do oceana. Ime te igre bilo je: TRIJAŽA Na mapi je prvo, na poluotočnoj državi Floridi, primijetio sićušni znak u obliku kućice koji je označivao savezne zalihe citrusa. Velik broj željezničkih vagona, koji su putovalspod zemlje, bili su natovareni projektilima, a mnogi drugi nosili su topove i prevozili oklopna vozila. Vidio je nekoliko medicinskih vlakova označenih crvenim križem. Njegove oči pronašle su Savezni wisconsinski depo sira na obalama jezera Michigan nedaleko od Kenoshe. Primijetio je još jedno spremište citrusa u Kalifornij podzemne piz-zerije i hladnjače za meso raspoređene diljem zemlje. Tu je bio i nuklearni reaktor na rijeci Savannah, za koji je sada znao. Vvashington D.C., u obliku zvijezde, bio je povećan u plavom unutar bijelog kruga; tamo je pročitao oznake za Bijelu kuću, za Burning Tree klub, UZSVTP, novo Nacionalno vojno groblje, najnoviji ratni spomenik i Vvalter Reed bolnicu. A pod zemljom ispod svakog od njih, ako je dobro shvatio to stoje gledao, bila je savršena rekonstrukcija svega toga, skrivena na nižem sloju. Putujući od glavnog grada vodile su strelice paralelne sa željezničkim tračnicama, koje su podzemnom rutom vodile do ciljeva koji su uključivali Greenbrier klub u Zapadnoj Virginiji, Livermore laboratorije u Kaliforniji, centre za kontrolu bolesti u Atlant Centar za liječenje opekotina u newyorškoj gradskoj bolnici, i također u samom New Yorku, primijetio je s golemim iznenađenjem, PAAT, autobusni kolodvor, tako blizu zgrade koja mu je trenutno bila dom. Bio je zaprepašten što je pronašao PAAT združen s UZSVTP-om nkorporiran u lokalnu mrežu s jednim podzemnim ticalom koje je skliznulo kroz zakopani kanal ispod Canal Streeta i zidom koji ga je pregrađivao od Wall Stree-ta. U Brooklvnu, ugledao je Coney Island prikazan na površini željeznom crvenom minijaturom faličnog tornja, koji je prepoznao kao zatvoreni Padobranski skok starog Steeplechase luna parka. A ispod, na onome što je izgledalo kao faksimil luna parka, Steeplechase Parka, bila je skica nace-renog lica spljoštene kose i s gomilom zuba, koje je također znao.


- Ali naši funkcioniraju - rekao je ponosno Noodles. -Inače ne bi bili na mapi. Dao je da mu se izgradi cijeli ovaj model kako bi bio siguran da je jednako dobar kao onaj u igri. Ako postoji jedna riječ prema kojoj on živi, to je »budi spreman«. - To su dvije riječi, zar ne? - ispravi ga Yossarian. - I ja sam tako nekada mislio - reča Noodles. - Ali sad na to gledam kao on. Postao sam bolj u golfu. - Jesu li zato ti klubovi ovdje? - On ih stavlja u video igru, tako da se oboje slažu. Vidiš tu gore u Vermontu? - Yossarian je ugledao Ben & Jerry savezni depozitorij sladoleda. - Njega je u videoigri pronašao tek nedavno, pa sad i on želi jednog. Imat ćemo i Haagen Dazs. Možda ćemo ispod provesti dugo vremena, ako ikada do toga dođe, i on želi biti siguran u svoj sladoled i u svoj golf. Ovo je povjerljivo, ali već imamo stazu s devet rupa završenu ispod Burning Tree kluba, i ona je identična s onom gore. On je trenutno dolje, i vježba na stazi tako da bude u prednosti nad ostalima kad dođe vrijeme. - Tko bi bili ti ostali? - upita Yossarian. - Oni od nas koji su izabrani da prežive - odgovorio je Noodles. - I da nastave voditi zemlju ispod zemlje kad gore više ne bude puno ostalo. - Razumijem. Kad bi to bilo? - Kad otključa kutiju i pritisne dugme. Vidiš li onaj drugi aparat pokraj igre? To je Lopta. - Kakva lopta? - Novinari je vole nazivati Lopta. To je jedinica koja će lansirati naše avione i defenzivno-ofenzivna oružja čim se sazna za veliki napad i mi odlučimo započeti vlastiti rat. To će se morati dogoditi, prije ili kasnije. - To znam. Sto će se onda dogoditi? - Mdemo dolje, Sitna Pizda i ja, dok se žeravica ne ohlad zračenje ne prestane. Zajedno s ostalima koji su izabrani da prežive. - Tko ih bira? - Nacionalni nadstranački odbor Trijaže. Sebe su izabrali, naravno, i svoje najbolje prijatelje. - Tko je u njemu? - Nitko nije siguran. - Sto će biti sa mnom i mojim najboljim prijateljima? - Vi ste svi raspoloživi, naravno. - To zvuči pošteno - rekao je Yossarian. - Šteta što sad nemamo vremena za jednu igru - rekao je Noodles. - Ima se što gledati kad se međusobno borimo za pročišćenu vodu. Želiš li da jednu počnemo? - Imam dogovor s prijateljicom u Smithsonian aeronautičkom muzeju. - A ja imam predavanje iz povijesti koju moram održati kad se on vrati s golfa. To nije jednostavno. - Mnogo uči? - zafrkavao je Yossarian. - Obojica mnogo učimo - rekao je Noodles uvrijeđeno. - Pa, Yossariane, karte na stol. Koliko ćeš htjeti?


- Za što? - Za to što si mi sredio taj posao s govorom. Prirodno, očekuješ svoj dio. Kaži svoju cijenu. - Noodles - reče Yossarian prijekorno. - Ne bih mogao ništa uzeti. To bi bio mito. Ne želim ni penija. - To zvuči pošteno - rekao je Noodles i nacerio se. -Vidiš li koliko sam ja veće govno? Ovu ti dugujem. - Ima nešto što želim - sjetio se Yossarian kasnije kako je ozbiljno zamolio. - Želim da se oslobodi kapelan. I u tom je trenutku Noodles postao ozbiljan. - Pokušao sam. Ima komplikacija. Ne znaju što će s njim i sad im je žao što su ga uopće pronašli. Ako bi ga se sigurno mogli riješiti kao radioaktivnog otpada, mislim da bi to učinili. Nakon tritija, morali su vidjeti što će slijedeće izaćz kapelana. Plutonij bi bio užasan. I gore, litij, taj izabrani lijek koji je primao zbog depresije, u spoju s teškom vodom pretvarao se u litijev deuterid iz hidrogenske bombe, a to bi mogla biti katastrofa. 126 Yossarian Noodles Cook morao je pripremiti svoju lekciju iz povijesti, a Yossarian je imao svoj dogovor u muzeju. Yossarian se Noodlesa sjetio tjedan dana kasnije kad se približio PAAT-u i začuo sićušne parne zviždaljke lokalnih prodavača vrućeg kikirikija. Te su ga podsjetile na melodiozne fraze iz »Šumskih žubora« u Siegfriedu, i na borbu za onaj magični prsten od ukradenog zlata koji je navodno donosio moć nad svjetom onome koji ga je nosio - i velik jad i uništenje svima koji su ga imali. Dok je prolazio kroz vrata da uđe na autobusni kolodvor, predočio si je tog germanskog junaka, koji je bio tek Islanđanin, u leglu usnulog zmaja koji je tamo ležao i brinuo se za svoja posla. - Pusti me da spavam - bilo je progunđano hvala jadnom kralju-bogu Vvbtanu, koji se u tužnoj, frustriranoj nadi da će iz zahvalnosti dobiti prsten natrag, došuljao da ga upozori kako se približava neustrašivi junak. Mladi Siegfried morao se suočiti sa svojim zmajem, a Yossarian je imao one divlje pse na ulazu u taj tajanstveni podsvijet podruma za koji je McBride sad imao dopuštenje da ga istraži. Yossarian se, gledajući unatrag, nije mogao sjetiti nikakvih predznaka za ono što je kasnije u bolnici, kad je razmišljao o svom Putovanju Rajnom, nazvao narativnom ironijom, da će taj isti dan početi vidjeti duplo i završiti u bolnici sa svojom nevoljom, s Melissom, svojih pola milijuna dolara, i prodanom cipelom. S ujedinjenom Njemačkom i ponovnim buđenjem neonacističkog nasilja, mislio je da bi New Yorker mogao skočiti na tu jetku parodiju Putovanja Rajnom od suvremenog američkog srednjestaleškog asirskog Siegfrieda nejasnog semitskog podrijetla, što je samo po sebi očito bila proturječnost. Ali, neizbježno, posjetitelj liječnici koji su mu odvraćali pažnju uskoro su mu oduzeli vrijeme scrpilz njega taj optimistički žar, prijeko potreban za obnovu i dovršenje ozbiljnih književnih ambicija. Yossarian je bio prisiljen da se divi veteranskoj trezvenosti s kojom bi Melissa, pa čak i Angela, mogle postati neprimjetne u prisutnosti njegove djece ili Frances i Patric-ka Beacha, stapajući se bezazleno s pozadinom ili nestajući nečujno iz sobe. I onda se pojavljujući niotkuda potpuno slučajno. Čak je i Sam Singer, stražnji mitraljezac, bio tamo, da posjeti svog krupnog prijatelja koji je imao rak, kao i njihov čudni, pomalo nestvarni prijatelj iz Kalifornije,


de-beljuškastog lica i stisnutih očiju, koji je tražio Yossariana zbog njegovog pristupa Milu. Tu je bio čak i fantazmagorični susret s jezivom ratnom žrtvom u gipsu i zavojima po imenu Vojnik u bijelom, u mističnom povratku u još jednu izobličenu obmanu. Siegfried je, smislio je po analogiji, odjurio pješice da probudi Briinhildeu poljupcem nakon što je ukrao prsten što ga je ubijeni zmaj zaradio radeći kao div da izgradi vječnu Valhallu za besmrtne bogove, koji su već znali da je i za njih došao sumrak. Dok je Yossarian otišao taksijem mao više od poljupca na umu za Melissu kad ju je našao praktički samu u polutami kina u muzeju s filmom o povijesti zrakoplovstva koji se vrtio bez prestanka. Ali tako brzo ga je obuzeo taj treperavi prastari film o prvim avijatičarima da je sasvim zaboravio dirati je. Lindberghov avion, koji je bio izložen, bio mu je začudniji od bilo koje svemirske kapsule. I Melissa je bila puna poštovanja. Klinac Lindbergh je s dvadeset i četiri godine letio s periskopom, s tim da mu je pogled prema naprijed zaklanjao pomoćni rezervoar za gorivo. Na večer se, nakon večere, srušio mrtav umoran od svog puta i već previše dobro upoznat s dnevnim redom erosa da bude gladan seksa. Ako je bila uvrijeđena, nije to pokazala. Na njegovu blagu nevjericu, zaspala je prije njega. Meditirajući u osami na leđima, spontano je donio o-dluku koja ga je razveselila, da je iznenadi s petinom njegovog polumilijunskog blaga koje je dobio taj dan, a da sam preuzme porez. Mislio je da će poklon od sto tisuća dolara spremljenih za budućnost, za tu ženu koja je teško radila s neto vrijednošću manjom od šest tisuća, možda djelovati jednako povoljno kao zmjena dvije srebrne plombe, osam tuceta ruža u roku dva dana, i svileno, nabrano donje rublje iz Saksa na Petoj aveniji, Victoria's Street i Frederick's of Hollywood. Nekome kao njoj, nenadani dobitak od sto tisuća dolara mogao je izgledati mnogo. U zrakoplovu je imala suknju, ali je on izgubio želju da se s njom tamo igra. Više je pričao o vjenčanju na autobusnom kolodvoru. Htjela je ići, iako je još nije pozvao. Ono što mu je najviše bilo na umu bilo je nekoliko odvojenih večeri. Za Yossariana, požudno iščekivanje neočekivanih lascivnih gozb otkrića s Melissom počelo se smanjivati kako je vjerojatnost njihova događanja rasla. Prebrzo su postali poznati jedno drugom - to mu se događalo i ranije: dogodilo se svaki put - i već je odlučio da se moraju početi manje viđati. Kad se nisu spremali za krevet ili planirali što će jesti, često nisu imali što raditi. I to se ranije događalo: dogodilo se svaki put. A ne činiti ništa često ga je više okrepljivalo kad je to činio sam. Ni za što je nije htio ponovno odvesti na ples, i radije bi umro nego otišao u kazalište. Nakon sto tisuća, možda bi bilo mudrije da se rastanu kao prijatelji. Još joj ništa nije rekao o tom altruističkom impulsu. I ranije je imao donkihotskih zamisli. A onda ga je udarilo. Ovdje je opet bila razlika prema Putovanju Rajnom. Siegfried je otišao u lov i zabijen mu je nož u leđa. Yossarian je krenuo na autobusnu postaju i spašen je u bolnici. Imao je svoju halucinaciju i svoj prolaznshemični napadaj, a u sljedećih deset dana on i njegova bolničarka Melissa, za koju je mislio da će je manje viđati, bili su zajedno svako jutro i veći dio svakog popodneva, kao i veći dio svih


večeri, dok ona nije otišla po svoj san koji joj je trebao da se javi na posao sljedećeg jutra i pomogne da ga održe na životu time što pazi da nitko od medicinskog osoblja ne učini nešto krivo. Sve do pretposljednjeg dana nije saznala da nosi dijete. On nije sumnjao da je dijete njegovo. 271 PAAT Psi su, naravno, bili snimak. McBride je preskočio stubu koja ih je tjerala da se uskomešaju i napadnu i stao na slijedeću, koja ih je ponovno zatvorala u tišinu. Divlji napad dolazio je od tri psa, rekli su službeni audiolozi. Ili jednog, rezonirao je Yossarian, s tri glave. - Michaela nema? - upitao je na početku McBride. - Joan ne ide s nama? Joan, odvjetnica u Port Authoritvju, bila je McBrideova nova prijateljica. Bilo bi zgodno, Yossarian je već smislio, kad bi se i njihovo vjenčanje održalo na autobusnoj postaji. Mogao si je zamisliti »Svadbeni marš« iz Lohengrina u policijskoj postaj svadbenu procesiju pokraj zidnih lanaca do improviziranog oltara u zatvorskoj ćeliji straga, pretvorenoj u kapelicu. McBrideova porodiljska ćelija sad je bila mjesto odmora za McMahona. Ćelija za igru za djecu bila je rekreacijska soba, koju su policajci koristili u svojim stankama kao sastajalište za one kojima se nije žurilo kući. Imali su ploče za damu i slagalice, erotske časopise, televizor i video na kojemu su mogli odvrtjeti porno filmove koje su konfiscirali od pornografa, dok su pušili travu oduzetu dealeri-ma, koje su također prezirali. McMahon je morao gledati na drugu stranu. McBride je opet bio razočaran. - Gdje ti je prijateljica? - plašljivo je upitao McBride. - Mora raditi, Larry. Još je uvijek medicinska sestra. - Zar nisi ljubomoran - htio je znati McBride - na muške pacijente i doktore? - Cijelo vrijeme - priznao je Yossarian, sjećajući se avanturista poput sebe, i svojih prstiju na čipki njezinih gaćica. - Što znaš o tim agentima? - Oni su dolje. Misle da sam ja iz CIA-e. Nisam siguran da im vjerujem. Pretpostavljam da je i ona druga buka lažna. - Kakva druga buka? Vrtuljak? - Kakav vrtuljak? Mislio sam na hali-gali. - Kakav hali-gali? Larry, taj vlak nije hali-gali. Čekamo li Tommvja? - On kaže da ga se to ne tiče, jer nije na njegovom planu. Opet se odmara. Yossarian je pronašao McMahona tamo gdje je i očekivao da će ga pronaći, na postelji u ćeliji straga, s uključenim televizorom. Kapetan Thomas McMahon je više ili manje cijeli svoj uredski posao zajedno sa svojim telefonom premjestio u ćeliju s posteljom i sad je provodio velik dio svakog radnog dana odmarajući. Dolazio je i slobodnim danima. Žena mu je te godine umrla od emfizema, i živeći sam, pričao je dok je pušio cigarete, sa staklenom pepeljarom na naslonu stolca za ljuljanje, a nije baš bilo zabavno. Taj stolac je pronašao u jeftinom dućanu koji je skupljao novac za pomoć oboljelima od raka. Oči su mu postale povelike na njegovom uskom licu, a kosti su izgledale sablasne i gole, jer je gubio na težini. Godinu ili više ranije, jureći za mladićem koji je nekoga ubio u drugom dijelu postaje, izgubio je dah, i još ga nije sasvim povratio. McMahon više nije volio svoj posao, ali nije htio u mirovinu, jer, čuvati taj posao koji je mrzio, sad kad je bio udovac, bila je cijela zabava koju je imao.


- Sad ih je više od nas - odgovarao bi McMahon zlovoljno o svojim kriminalcima. - I to je nešto na što vi o-brazovani pametnjakovići nikad niste mislili s tim vašim Ustavom. Što je sada tamo vani? - upitao bi umorno, slažući svoj tabloid. Uživao je u praćenju grotesknih novih zločina. Dosađivalo mu je raditi na njima. - Pijanac na podu, tri drogaša na stolcima. Dvoje smeđih, jedan bijeli. - Valjda ću morati pogledati - McMahon se odmotao iz stolca i ustao, zapuhavši se u tom naporu u nečemu što je moglo biti tromost. Sad je Yossarianu izgledao kao još jedan dobar kandidat za kasnodobnu depresiju. - Znaš, mi ne uimo svakog lopova kojeg uhvatimo - ponovio je, u vječitoj jadikovci. - Nemamo ljudi da ih obrade, nemamo ćelija u koje bismo ih stavili, nemamo sudova koji bh proglasili krivima, i nemamo zatvora u kojima bismo ih držali. A to je nešto što puno vas koji se cijelo vrijeme žalite na policiju i sudove ne želite razumjeti, ni onaj čovjek u časopisu Time kojeg su odžeparil koji je podigao takvu halabuku. - McMahon je zastao da se zasmijulji. - Morali smo ga zaključati dok su nas oni lopovi koji su ga pokrali sve gledali sa smiješkom. I McMahon se nasmiješio spričao o umirovljenom reklamnom direktoru iz Time-a, koji je ostao bez pare jer je dao svoj sitniš nekim prosjacima, a onda su mu ukrali novčanik. Imao je svoj broj socijalnog osiguranja, ali nije mogao dokazati da je njegov. Izgubio je kontrolu kad se policajci nisu ni pomaknuli da ue ijednog od spretne bande džepa-ra. Novčanik je bio već miljama daleko; neće biti dokaza. -Koči nas taj vaš vražji pravni sustav koji kaže da je osoba nedužna dok ne uspijemo dokazati da je kriva - reče McMahon. - Otkada to, to bismo mi htjeli znati! Mislim da ga je to izludilo. Tamo su bili lopovi. Tu su bili murjaci. A tu je bila i hladna činjenica da po tom pitanju ništa ne možemo učiniti. Tad se uspaničio i napravio takav cirkus da smo ga morali vezati lancem za zid prije nego što se urazumio i zašutio. Vidio je što ga čeka u ćelijama, gdje ne bmao šanse da se natječe. Ni mi je ne bismo imali, ni ti. Tada ne bi mogao dokazati svoj identitet. To je uvijek zabavno gledati. To ih uvijek prestravi. Nitko koga smo nazvali nije bio kod kuće. Nije mogao dokazati čak ni svoje vlastito ime. Konačno... - McMahon se sad smijuljio - nam je morao datme svog prijatelja negdje u Orange Vallevju za kojeg se pokazalo da je veliki ratni junak iz Drugog svjetskog rata. Sad je velika zvijerka u vojnoj pričuvi. Također veliki čovjek u građevinskoj industriji, rekao nam je, i veliki darovatelj Udruženju policijskih veterana. Imao je nekakvo ime kao Berkowitz ili Rabinovvitz, i derao se preko telefona, kao i ti kad si prvi put nazvao, Yossariane, samo što je ovaj tip govorio istinu i nekako nije bio pun govana kao što si to bio ti. Onda taj Singer nije imao novca da se vrati kući. Tako mu je Larry dao dvadeset dolara za taksi, sjećaš se? I zamisli, tip mu je vratio. Točno, Larry? - Poslao je poštom. Tommy, mislim da bi morao poći s nama. - Ne želim saznati ništa više ni o čemu. I ne volim te tipove. Mislim da su iz CIA-e. - Oni misle da si tz CIA-e. - Vraćam se u tvoju rađaonicu - McMahonu je ponovno ponestajalo snage. - Da se malo odmorim dok se ne pojavi jedna od tvojih trudnih klink da nam jednu od tvojih beba koju hoće baciti. Do sada još nemamo nijednu. - Ne daš mi da to objavim. Čujemo o dosta njih.


- Obojicu bi nas zatvorili. Sad, Larry, učini ovo za mene - pronađi tamo dolje nešto da otkažeš to ludo vjenčanje koje je on najavio. Prestar sam za takve stvari. - Već imaju nešto što ne mogu prokužiti - McBride je izvijestio Yossariana. - Dolje je dizalo koje se neće pomaknuti, a mi ne možemo otkriti odakle dolazi. S prednje strane policijske postaje odjednom se začuo eksplozivni zvuk tučnjave. - O, sranje - gunđao je McMahon. - Kako ih sve mrzim, čak i muriju. I tvoje trudnice. Dvojica kršnih mladića koji su bili prisni prijatelji, slomili su jedan drugome nos i raskolili jedan drugome usnicu u prepirci oko novca ukradenog od mlade crne prostitutke ovisne o drogi, njihove bliske prijateljice, s bijelom kožom, žutom kosom, i AIDS-om, sifilisom, tuberkulozom i gono-rejom. - Još je jedna čudna stvar o ovim tipovima iz FBI-a -povjerio se McBride, kad su njih dvojica izašlz postaje. -Ništa im nije čudno s tim znakovima. Kao da su ih već ranije vidjeli. Krenuli su preko glavne kolodvorske dvorane ispod Operativnog kontrolnog centra, i Yossarian se sjetio da ga se sada može vidjeti na jednom od pet tuceta video monito- ra, kako putuje s McBrideom kroz zgradu. Možda je Mi-chael ponovno ovdje, i gleda s M2-om. Da si počne kopati nos, netko bi to vidio. Na drugom ekranu, pretpostavljao je, mogao bi biti crvenokosi muškarac u lanenom odijelu, koji pije Orange Julius, i možda otrcani čovjek u prljavom kišnom ogrtaču i s plavom beretkom, promatran odozgo dok promatra njega. - Kao da ih ništa ne iznenađuje - gunđao je McBride. -Sve o čemu žele razgovarati kad planiramo vjenčanje jest da dobiju pozivnice za sebe i svoje žene. Stubiše je bilo praktički prazno, pod gotovo uredan. Ali, mirisi su bili jaki, zrak je zaudarao na užežena, životinjska isparavanja neopranih tijela i njihov plodni otpad. McBride je krenuo naprijed i pažljivo na prstima prošao oko žene s jednom nogom, koja je upravo bila ponovno silovana nedaleko od velike žene smeđe kose zadebljalih madeža koji su izgledali kao melanomi, koja je ponovno skinula gaćice i suknju i pljuskala si stražnjicu i pazuhe s nekoliko vlažnih ručnika, a Yossarian je ponovno znao da s njom ne bmao ni jednu stvar o kojoj bi razgovarao, osim možda da je pita je li letjela u Kenoshu istim avionom kao i on, što nije dolazilo u obzir i bilo je sasvim moguće. Na zadnjem katu sjedila je žgoljava plavuša u odrpanom crvenom puloveru, još uvijek sanjivo zaposlena šivanjem raspora na svojoj prljavoj bijeloj bluzi. Na dnu, već je na podu u kutu bilo svježe ljudsko govno. McBride nije o tome ništa rekao. Skrenuli su ispod stuba i produžili do izlupanog metalnog ormara s lažnim dnom i skrivenim vratima. Jedan za drugim ponovno su ušli u sićušnu komoru, pred protupožarnim vratima vojnički zelene boje s upozorenjem: ULAZ ZA NUŽDU DRŽI SE PODALJE PRIJESTUPNICI ĆE BITI USTRIJELJENI - Tu njima ništa nije čudno - durio se McBride. Yossa-rian je otvorio masivna vrata samo prstom i opet se našao na sićušnom platou blizu stropa tunela, na vrhu stuba koje su se strmo spuštale. f I Prolaz ispod njih opet je bio prazan.


McBride je izveo mali plesni korak na stubama za aktiviranje, koje su budile uspavane pse i vratio ih uz jedva i cijuk prosvjeda u nepomični podzemni svijet u kojem su imali svoje nečujno prebivalište i provodili svoje beskrajne sate. Razmetljivo se nacerio Yossarianu. - Gdje su zvučnici? - Nismo ih pronašli. Nije nam još odobreno da daleko gledamo. Samo provjeravamo sigurnost za predsjednika. - Kakva je to voda? - Kakva voda? - O, k vragu, Larry, ja bih ovdje trebao biti nagluh. Čujem vodu, jebenu rijeku, ili nekakav potok što žubori. McBride je nepristrano slegnuo ramenima. - Provjerit ću. Danas ćemo sve pregledati. Nismo saznali bi li to trebalo biti tajno. I to je tajna. Približavajući se dnu naherene elipse tih stuba, Yossa-rianov je pogled uhvatio ramena, manšete na hlačama i pohabane cipele, jedan par iznošenih crnih, drugi par na-rančastocrvenih. Yossariana više ništa nije moglo iznenaditi kad je stigao do zadnjeg stubišta i ugledao dvojicu kako ih čekaju: vitki, ugodni crvenokosi muškarac u sakou od lana i crnomanjasti neugodan, zdepast čovjek u pohabanu kišnom ogrtaču, loše izbrijanih obraza i s plavom beretkom. Taj posljednjzgledao je mrzovoljan, a među vlažnim usnicama stiskao je mlitavu cigaretu. Obje ruke bile su mu ugurane duboko u džepove ogrtača. To su bili Bob i Raul. Bob je bio različit od agenta u Chicagu. Ali, Raul je bio pljunuti čovjek ispred njegove kuće i u njegovu snu u Kenoshi. Raul je gnjavio svoju vlažnu cigaretu po ustima, kao u zlovoljnom prigovoru nekoj zabrani da je upali. - Jeste li prošli tjedan bili u Wisconsinu? - Yossarian si nije mogao pomoći da ne pita, s držanjem prijazne nevinosti. - Oko motela blizu aerodroma u mjestu po imenu Ke-nosha? Čovjek je neutralno slegnuo ramenima i pogledao Mc-Bridea. - Bili smo zajedno svaki dan prošli tjedan - odgovorio je McBride za njega. - Pregledavali smo planove one ugostiteljske tvrtke koju si ti uključio u posao. - A ja sam bio u Chicagu - ponudio se crvenokosi po imenu Bob. Složio je štapić žvakaće gume u usta i bacio zgužvani zeleni papirić na pod. - Jesam li vas sreo u Chicagu? - Yossarian ga je sumnjičavo pogledao, siguran da ga nikada nije vidio. - Na aerodromu? Bob je blago odgovorio. - Zar to ne biste sami znali? Yossarian je već čuo taj glas. - A vi? - Naravno - rekao je on. - To je vic, zar ne? Ali ga nisam shvatio. - Yo-Yo, taj tip zadužen za vjenčanje hoće šest podija za ples i šest podija za orkestar, s jednim u rezervi u slučaju da ostalih pet ne budu dobri, i ja ne vidim gdje ćemo naći prostora i ne znam koji to vrag znači. - Ja aussi - rekao je Raul, kao da mu je jedva stalo. - Razgovarat ću s njim - reče Yossarian. - I nešto kao tri tisuće petsto gostiju! To je tristo pedeset okruglih stolova. I dvije tone kavijara. Yo-Yo, to je četiri tisuće funti! - Moja žena želi doći - reče Bob. - Imat ću pištolj u futroli na zglobu, ali htio bih se praviti da sam gost.


- Pobrinut ću se za to - rekao je Yossarian. - I moi - reče Raul i baci cigaretu. - Pobrinut ću se i za to - rekao je Yossarian. - Ali, recite mi što se ovdje događa. Gdje smo mi to? - Ovdje smo da to otkrijemo - rekao je Bob. - Razgovarat ćemo sa stražarima. - Yo-Yo, pričekaj dok mi provjerimo. - Yo-Yo - zahihotao je Raul. - Moj Dieux. Sva trojica pogledala su ulijevo u tunel. I onda je Yos-sarian unutra ugledao kako sjedi na stolcu od svijena drve-ta vojnik u crvenoj bojnoj odori s puškom na krilu, a iza njega uza zid stajao je drugi naoružani vojnik, s većim oru- žjem. Na drugoj strani, u jantarnoj izmaglici koja je na sužavajućem obzoru nestajala u sjajeću točku, ugledao je dvojicu drugih nepokretnih vojnika, točno u istoj pozi. Mogli su biti odrazi. - Što je tamo? - Yossarian je pokazao prijeko do prolaza do POTPODRUMA A-Z. - Još ništa nismo pronašli - reče McBride. - Pogledaj i ti, ali ne idi daleko. - Još ima nešto tres čudno - reče Raul, i konačno se nasmiješi. Nekoliko puta je zatoptao nogom i počeo skakat dočekivati se teško na obje pete. - Primjećujete lšta, moj amil Dolje nema zvuka, nous ne možemo praviti buku. Svi su počeli strugati nogama, toptat skakati na mjestu da to pokažu, i Yossarian. Nisu napravili ni zarez u tišini. Bob je kucnuo zglobovima prstiju po ogradi stuba, i zvuk udarca je bio kao i očekivan. Kad je lupnuo po podu, nije se čulo ništa. - To je dosta čudno, zar ne? - rekao je nasmiješeni Bob. - Kao da ni nismo ovdje. - Što to imaš u džepovima? - Yossarian je odjednom upitao Raula. - Ne vadiš ruke. Ni u mom snu, niti na ulici preko puta moje zgrade. - Svoj kurac i svoja jaja - reče odmah Raul. McBride je bilo neugodno. - Svoj pištolj i svoju značku. - To je mon kurac i mes jaja - šalio se Raul, ali se nije smijao. - Imam još jedno pitanje, ako želiš doći na vjenčanje -reče Yossarian. - Zašto tamo imate svoje stražare - da drže ljude unutra ili da drže ljude vani? Sva trojica uputila su mu pogled iznenađenja. - Oni nisu naši - rekao je Bob. - To i želimo saznati - objasnio je McBride. - Hajde da allons. Krenuli su, bez zvuka koraka. Ni Yossarian nije napravio ni zvuka kad je krenuo prijeko. Zatim je primijetio još jednu čudnu stvar. Nisu bacali sjenu. Ni on je nije bacao dok je, kao kakav duh ili mjesečar, prelazio sterilnim prolazom do piste od bijelih pločica. Stube što su vodile odande također su bile bijele, a ograda je bila od bijelog porculana koji je svijetlio gotovo do nevidljivosti na pozadini sasvim bijele boje, i ona također nije imala sjenu. I nije bilo prljavštine, i nijednog sjajućeg odraza od ijedne čestice prašine u zraku. Osjećao se kao da nije nigdje. Sjetio se papirića od žvakaće gume i vlažne cigarete. Pogledao je unatrag da se uvjeri je li u pravu. Bio je.


Zgužvani zeleni papirić koji je Bob smotao nije se nigdje vidio. Neupaljena cigareta također je nestala. Pred njegovim se očima, dok je tražio, zeleni papirić materijalizirao kroz površinu poda i ponovno je bio na zemlji. Onda je opet iščeznuo i sasvim nestao. Neupaljena cigareta vratila se slijedeća. A onda je i ona nestala. Došli su niotkuda i otišli nekamo drugdje, i on je imao sablastan osjećaj da samo mora pomisliti na jednu stvar da je dovede u tu nestvarnu stvarnost pred sobom - ako je mozgao o poluodjevenoj Me-lissi u donjem rublju boje slonovače, ona bi tamo poslušno ležala; pomislio je i ona se pojavila - i okrenuti svoje misli nečemu drugom i to bi se izrodilo u postojanje. Ona je nestala. Zatim je bio siguran da je lagano čuo jasnu sopćuću glazbu parnih orgulja na vrtuljku. McBridea nije bilo u blizini da potvrdi taj zvuk. Moguće je bilo da bi ga McBride čuo kao hali-gali. A onda Yossarian više nije bio siguran, jer su njegove parne orgulje veselo u ritmu valcera počele svirati mračnu, silovitu Siegfriedovu pogrebnu glazbu iz kul-minirajućeg Gdtterdammerunga, koja za manje od sat vremena prethodi žrtvovanju Brunhilde i njezinoga konja, uništenju Valhalle, i smrti velikih bogova, koji su uvijek bili nesretni, uvijek tjeskobni. Yossarian je krenuo pistom i došao do nadsvođenog prolaza pokraj spomenika koji je potvrđivao da je Kilrov bio tamo. Strecnuo ga je osjećaj da je besmrtni Kilrov također mrtav, da je umro u Koreji, ako već ne u Vijetnamu. - Stoj! Naredba je zazvonila prolazom s jekom. Ispred njega, na još jednom stolcu od svijena drveta, pred križnom rampom s rotirajućim čeličnim šipkama, sjedio je još jedan stra-žar. I ovaj je bio odjeven u purpurnu borbenu jaknu i zelenu kapu sa šiltom, koja je izgledala kao džokejska kapa. Yossarian je na njegov znak krenuo naprijed, osjećajući se bestežinski, nestvaran, nebitan. Stražar je bio mlad, imao je svijetlu kratko podšišanu kosu, oštre oč tanka usta, i Yossarian je, kad se približio dovoljno da vidi pjegice, razaznao da izgleda točno kao mladi mitraljezac Arthur Sch-roeder, s kojim je letio preko mora prije gotovo pedeset godina. - Tko ide? - Major John Yossarian, umirovljeni - reče Yossarian. - Mogu li vam pomoći, majore? - Želim ući. - Morat ćete platiti. - Ja sam s njima. - Ipak ćete morati platiti. - Koliko? - Pedeset centi. Yossarian mu doda dvije četvrtine dolara i uzme okruglu plavu ulaznicu s omčom od bijelog konca i brojevima u redu koji su se okretali oko ruba na disku od tanke ljepen-ke. Uslužno gestikulirajući, stražar ga je uputio da prebaci konac preko glave i objesi ulaznicu oko vrata i preko prsa. Iznad poruba njegovog džepa pisalo je ime A. SCHROEDER. - Tu je dizalo, gospodine, ako želite ićzravno. - Što je tamo dolje? - Trebali biste to znati, gospodine. - Zovete se Schroeder?


- Da, gospodine. Arthur Schroeder. - To je jebeno čudno - vojnik nije ništa rekao dok ga je Yossarian promatrao. - Jeste lkada bili u Zračnim snagama? - Ne, gospodine. - Koliko vam je godina, Schroeder? - Sto i sedam. - To je dobar broj. Otkad ste ovdje? - Od 1900. - Hmmmmm. Bilo vam je oko sedamnaest kad ste se prijavili? - Tako je. Ušao sam u španjolsko-američki rat. - Sve su to laži, zar ne? - Da, gospodine. Jesu. - Hvala vam što ste mi reklstinu. - Ja uvijek govorim istinu. - Je li to još jedna laž? - Da, gospodine. Ja uvijek lažem. - To onda ne može bitstina, zar ne? Jeste li s Krete? - Ne. Ja sam iz Atene, u Georgiji. Išao sam u školu u Itaci, New York. Moj je dom sada u Cartagi, Illinois. - Je li? - Da, gospodine. Ja ne mogu reći laž. - Vi ste s Krete, zar ne? Znate li paradoks o Krećaninu koji kaže da Krećani uvijek lažu? Nemoguće mu je vjerovati, zar ne? Želim unutra. - Imate ulaznicu - stražar je probušio rupu u sredin drugu na jednom broju. Broj je bio za Živi biljar. - Ne mogu tamo? - Već ste bili, gospodine - objasnio mu je stražar po imenu Schroeder. - Unutar one arkade su aluminizirani metalni detektori. Ne unosite droge ili eksplozive. Spremite se na buku i jaka svjetla. Yossarian je prošao kroz križnu rampu i krenuo kroz srebrne detektore metala na ulazu u hodnik. U trenutku kad je to učinio, svjetlo se na trenutak ugasilo. A u sljedećem trenutku nesmiljena bijela svjetla sijevnula su sa žarom od kojeg je gotovo zateturao. Odjednom se našao u sjajno osvijetljenom hodniku čarobnih zrcala. Grmeća buka gotovo ga je zaglušila. Činila mu se kao treska dijagnostičkog aparata za magnetsku rezonanciju. Ugledao je zrcala sto su groteskno svjetlucala sa svih strana znad glave neujednačeno mu izobličujući odraz, kao da je rastaljen u zivu i topi se naočigled u nešto različito sa svake točke gledišta. Svaki njegov dio bio je povećan i produžen kao da ga spremaju za temeljit pregled; njegovi odrazi nadimali su se u hrpu oteklina. U jednom zrcalu ugledao je svoju glavu i vrat izobličene u vitki blok Yossariana, dok su mu torzo i noge bili zakržljal natečeni. U zrcalu pokraj toga tijelo mu je bilo monstruozno nabubreno, a lice smanjeno na grozdiću, na prištić s kosom i minijaturno nacereno lice zgnječenih crta. Primijetio je da se gotovo smije, i novost tog iznenađenja ga je još više uzbudila. Ni u jedna dva zrcala deformacija nije bila ista, niti u


jednoj leći anomalije nisu bile dosljedne. Njegov autentičnzgled, njegova objektivna struktura, nije više bila apsolutna. Morao se pitati kako zaista izgleda. A onda se zemlja pod njegovim nogama počela micati. Pod se trzao naprijed i natrag. Prilagodio se glatko, sjećajući se veselih trikova Georgea C. Tilvoua i njegovog starog Steeplechase Parka. Ovo je bio jedan od njih. Za-glušujuća buka je prestala. Vrućina iz svjetala je pržila. Najprodornije je bilo pržeće blještavilo čiste bjeline koja je gorjela ispod njegova desnog oka i drugo, jednako vruće, koje je sjalo kao plamsaj s lijeve strane. Nije ih mogao pronaći. Kad se okrenuo da pokuša, pomaknule su se s njegovim vidnim poljem i ostale na mjestu, a onda je ponovno osjetio kako mu se tlo pomiče pod nogama, u drugoj psini, u kojoj je desna polovica trzala natrag ili naprijed, dok je druga išla u suprotnom pravcu, i njih su se dvije brzo izmjenjivale prema ustaljenom ritmu postojanih otkucaja srca. I ovdje je mogao jednostavno napredovati. Svjetla su postala indigo modra, i veći dio njega izgledao je crn. Svjetla su postala crvena, a dijelovi njega opet su ostali bez boje. Ponovno na normalnom svjetlu, gotovo se onesvijestio nad stravičnim pogledom na sebe kao beskućnika, gnusnog, prljavog zopačenog. U drugom zrcalu napuhao se u mučnoj metamorfozi u nabreklog insekta u krhkom smeđem oklopu; onda se pretvorio u Raula, pa u Boba, a onda je s užasnutom stravom ugledao sebe kao prljavu, zdepastu, neurednu ženu srednjih godina dežmekaste brade i sirovog lica koja ga slijedi u crvenoj Tovoti, a onda se ponovno promijenio zgledao onako kako je uvijek mislio da izgleda. Hodao je dalje, žureći odatle do kraja, gdje ga je izazivalo zadnje zrcalo, koje se ispred njega ispriječilo kao masivna zapreka od stakla. U ovom je još uvijek bio on sam, ali su crte lica glave na njegovim ramenima bile crte nasmiješenog mladića punog nade, nedužnog, naivnog i prkosnog. Vidio je sebe s manje od trideset godina i s ružičastom budućnošću, optimističan lik ne manje pristao i besmrtan od najponositijeg božanstva koje je ikad postojalo, ali ne ni više. Kosa mu je bila kratka, crna i kovrčava, i on je bio u trenutku svog života dok je još uvijek samozadovoljno gajio drske nade da je sve moguće. Bez oklijevanja je iskoristio zamah da učini divovski korak naprijed ravno u zrcalo, ravno u tu iluziju samog sebe kao čilog mladića s malo sredovječne širine, i s druge je strane izašao kao sijedi odrastao čovjek blizu sedamdesete u prostrani krajolik luna parka koji se protezao pred njim u ravnom polukrugu. Začuo je vrtuljak. Začuo je hali--gali. Začuo je visoko cicanje veselja i simulirane panike u-daljene grupe muškaraca i žena u čamcu ravnog dna, koji su tandrkali niz visoki vodeni spust da bi na kraju pljusnuli u bazen. Okrećući se u smjeru kazaljke na satu, ispred njega se sada nalazio savršeni krug magične bačve, Bačve smijeha, broj jedan na njegovoj plavo-bijeloj ulaznici. Na-zubljeni vanjski rubovi okrećuće cjevaste komore bili su malinasto crvene boje slatkiša i slatkog sirupa iz slastičarnice, a nebeski plava boja ruba bila je prekrivena žutim kometima među razbacanim bijelim zvijezdama i tu i tamo mareličastim polumjesecima s osmjesima. Neobavezno je prošetao kroz bačvu, jednostavno idući linijom suprotnom od pravca okretanja zašao je na drugom kraju u razgovor pokojnog pisca Trumana Capotea, koji je ovaj vodio s čovjekom čije ime ga je natjeralo da zastane. - Faust - ponovio je stranac. - Dr. Faust? - upitao je ro Yossarian.


- Ne, Irvin Faust - reče čovjek, koji je također pisao romane. - Dobre kritike, ali nikada veliki bestseller. Ovo je William Sarovan. Kladim se da za njega čak niste ni čuli. - Naravno da jesam - Yossarian je bio uvrijeđen. - Vidio sam Najbolje dane tvog života. Čitao sam »Odvažnog mladića na trapezu« i »Četrdeset tisuća Asiraca«. Toga se sjećam. - One više nisu u tisku - žalio se William Sarovan. - Ne možete ih naći u knjižnicama. - Nekada sam pokušavao pisati poput vas - priznao je Yossarian. - Nisam daleko stigao. - Niste imali moju maštu. - Svi pokušavaju pisati poput mene - reče Ernest He-mingway. Obojica su imali brkove. - Ali ne stignu daleko. Da se potučemo? - Ja se nikada ne želim potući. - Pokušavaju pisat poput njega - reče Ernest He-mingway i pokaže na Williama Faulknera, koji je sjedio u dubokoj tišini u napučenom kutu punom teških pijanaca. Faulkner je također imao brkove. Kao i Eugene O'Neill, Tennessee Williams i James Joyce, nedaleko od prostora s onima s poremećajima osobnosti, koji su utjelovljavali depresiju i živčane slomove, u kojem je Henry James sjedio tih, dok je Joseph Conrad buljio u Charlesa Dickensa, iza kojega je počinjala napučena zona samoubojica, gdje je Jer-zy Kosinski čavrljao s Virginijom Woolf, pokraj Arthura Ko-estlera i Sylvie Plath. U cunju smeđeg Sunčevog svjetla na ljubičastom pijesku ugledao je Gustava Aschenbacha na li-geštulu i prepoznao knjigu na njegovom krilu kao isto džepno izdanje njegovog vlastitog primjerka Smrti u Venecij sedam drugih priča. Aschenbach mu je domahnuo da dođe. A Yossarian je u sebi odgovorio »Jebi se!« i mentalno mu pokazao prst i opscenu talijansku gestu odbijanja dok je žurio pokraj Biča, Pereca i Vira. Ugledao je Kafku kako ga, iskašljavajući krv, motrz sjenovita kuta ispod zatvorenog prozorskog stakla iza kojega ga je Marcel Proust promatrao iznad natkrivene uličice s uličnim znakom ULICA OČAJNIH. Došao je do planine od željeza s tračnicama koje su se dizale visoko i ugledao ime ZMAJEVO ŽDRIJELO. - Jesemti! - uskliknuo je veselo McBride, kojeg nije bilo u blizini. - Stvarno imaju hali-gali! Zatim je došao do vrtuljka, kitnjastog, kompliciranog, okrećućeg, sa zrcalima, s oslikanom oplatom i antiknim bijelim reljefima koji su se izmjenjivalzmeđu okomitih ovalnih okvira s refiektirajućim staklom na glavnom okruglom podestu i unutrašnjem vijencu. Živahni valcer iz orgulja na paru zaista je bio Siegfriedova Pogrebna glazba, a situiran veličanstveno na jednoj od kićenih gondola koje su vukli labudovi bio je postariji njemački službenik s okruglom kacigom i enciklopedijskim znakovljem, koji se držao dovoljno dostojanstveno da bude imperator ili car. Yossarian je ugledao čamac na vesla prije nego što je vidio kanal, drveno plovilo s putnicima koji su sjedili u-spravno po dvoje, troje ili četvero jedan do drugoga, plutajući prema njemu bez pokretačke snage u umjetnom kanalu jedva dovoljno širokom da njime prođe jedno po jedno plovilo, i on je znao da se nalazi kod Tunela ljubavi, gdje je stražar u crvenoj jakn zelenoj džokejskoj kapi stajao i stražario na ulazu s prenosivim telefonom i bušilicom za ulaznice u ruci. Imao je narančastu kosu i mliječnu put i nosio je zeleni ruksak na leđima. Kričavi plakat ilustracije boje lavande i đumbira zavodljivo su obavještavali o nevjerojatnom muzeju voštanih


figura u Tunelu ljubavi, gdje su se mogle vidjeti voštane figure pogubljenog otmičara Lind-berghove bebe, Brune Hauptmanna, i gole Marilvn Monroe koja leži na postelji, restaurirane do detalja u smrti nalik životu, sve u prirodnoj veličini. Nevjerojatni muzej voštanih figura zvao se OTOK MRTVIH. Na prvom sjedalu čamca ravnog dna koji je isplovio iz jednog od mračnih otvora u tunelu i otkliznuo u drugi crni otvor, ugledao je Abrahama Lincolna s krutim cilindrom kako sjedi nepomičan pokraj Anđela smrti bez lica, i oni kao da su se držali za ruke. Ugledao je svog ranjenog mitraljesca Howarda Snovvdena na istoj klupi. Jednog do drugoga na klupi odmah iza njih, vidio je gradonačelnika Fiorella H. La Guardiu i predsjednika Franklina Delana Roosevelta. Gradonačelnik je nosio pomodan široki šešir sa zavrnutim obodom sličan kauboj-skom, a FDR je imao zgužvani homburg i vijao je svojim cigaršpicom, i obojica su se smješkali kao živi na fotografiji na naslovnoj stranici davnih novina. A na sjedalu iza La Guardije i Roosevelta ugledao je svoju majku i oca, a onda i svoga ujaka Sama i tetu Idu, ujaka Maxa i tetu Hannah, pa svog brata Leea, i znao je da će i on umrijeti. Odjednom mladića na trapezu« i »Četrdeset tisuća Asiraca«. Toga se sjećam. - One više nisu u tisku - žalio se William Sarovan. - Ne možete ih naći u knjižnicama. - Nekada sam pokušavao pisati poput vas - priznao je Yossarian. - Nisam daleko stigao. - Niste imali moju maštu. - Svi pokušavaju pisati poput mene - reče Ernest He-mingway. Obojica su imali brkove. - Ali ne stignu daleko. Da se potučemo? - Ja se nikada ne želim potući. - Pokušavaju pisat poput njega - reče Ernest He-mingway i pokaže na Williama Faulknera, koji je sjedio u dubokoj tišini u napučenom kutu punom teških pijanaca. Faulkner je također imao brkove. Kao i Eugene O'Neill, Tennessee Williams i James Joyce, nedaleko od prostora s onima s poremećajima osobnosti, koji su utjelovljavali depresiju i živčane slomove, u kojem je Henry James sjedio tih, dok je Joseph Conrad buljio u Charlesa Dickensa, iza kojega je počinjala napučena zona samoubojica, gdje je Jer-zy Kosinski čavrljao s Virginijom Woolf, pokraj Arthura Ko-estlera i Sylvie Plath. U cunju smeđeg Sunčevog svjetla na ljubičastom pijesku ugledao je Gustava Aschenbacha na li-geštulu i prepoznao knjigu na njegovom krilu kao isto džepno izdanje njegovog vlastitog primjerka Smrti u Venecij sedam drugih priča. Aschenbach mu je domahnuo da dođe. A Yossarian je u sebi odgovorio »Jebi se!« i mentalno mu pokazao prst i opscenu talijansku gestu odbijanja dok je žurio pokraj Biča, Pereca i Vira. Ugledao je Kafku kako ga, iskašljavajući krv, motrz sjenovita kuta ispod zatvorenog prozorskog stakla iza kojega ga je Marcel Proust promatrao iznad natkrivene uličice s uličnim znakom ULICA OČAJNIH. Došao je do planine od željeza s tračnicama koje su se dizale visoko i ugledao ime ZMAJEVO ŽDRIJELO. - Jesemti! - uskliknuo je veselo McBride, kojeg nije bilo u blizini. - Stvarno imaju hali-gali! Zatim je došao do vrtuljka, kitnjastog, kompliciranog, okrećućeg, sa zrcalima, s oslikanom oplatom i antiknim bijelim reljefima koji su se izmjenjivalzmeđu okomitih ovalnih okvira s reflektirajućim staklom na glavnom okruglom podestu i unutrašnjem vijencu. Živahni valcer iz orgulja na paru zaista je bio Siegfriedova Pogrebna glazba, a situiran veličanstveno na jednoj od kićenih gondola koje


su vukli labudovi bio je postariji njemački službenik s okruglom kacigom i enciklopedijskim znakovljem, koji se držao dovoljno dostojanstveno da bude imperator ili car. Yossarian je ugledao čamac na vesla prije nego što je vidio kanal, drveno plovilo s putnicima koji su sjedili u-spravno po dvoje, troje ili četvero jedan do drugoga, plutajući prema njemu bez pokretačke snage u umjetnom kanalu jedva dovoljno širokom da njime prođe jedno po jedno plovilo, i on je znao da se nalazi kod Tunela ljubavi, gdje je stražar u crvenoj jakn zelenoj džokejskoj kapi stajao i stražario na ulazu s prenosivim telefonom i bušilicom za ulaznice u ruci. Imao je narančastu kosu i mliječnu put i nosio je zeleni ruksak na leđima. Kričavi plakat ilustracije boje lavande i đumbira zavodljivo su obavještavali o nevjerojatnom muzeju voštanih figura u Tunelu ljubavi, gdje su se mogle vidjeti voštane figure pogubljenog otmičara Lind-berghove bebe, Brune Hauptmanna, i gole Marilvn Monroe koja leži na postelji, restaurirane do detalja u smrti nalik životu, sve u prirodnoj veličini. Nevjerojatni muzej voštanih figura zvao se OTOK MRTVIH. Na prvom sjedalu čamca ravnog dna koji je isplovio iz jednog od mračnih otvora u tunelu i otkliznuo u drugi crni otvor, ugledao je Abrahama Lincolna s krutim cilindrom kako sjedi nepomičan pokraj Anđela smrti bez lica, i oni kao da su se držali za ruke. Ugledao je svog ranjenog mitraljesca Howarda Snowdena na istoj klupi. Jednog do drugoga na klupi odmah iza njih, vidio je gradonačelnika Fiorella H. La Guardiu i predsjednika Franklina Delana Roosevelta. Gradonačelnik je nosio pomodan široki šešir sa zavrnutim obodom sličan kauboj-skom, a FDR je imao zgužvani homburg i vijao je svojim cigaršpicom, i obojica su se smješkali kao živi na fotografiji na naslovnoj stranici davnih novina. A na sjedalu iza La Guardije i Roosevelta ugledao je svoju majku i oca, a onda i svoga ujaka Sama i tetu Idu, ujaka Maxa i tetu Hannah, pa svog brata Leea, i znao je da će i on umrijeti. Odjednom mu je sinulo da su preko noći svi koje je znao već dugo stari - ne da stare, ne da su sredovječni, već stari! Velike estradne zvijezde iz njegovog doba više nisu bile zvijezde, a slavni romanopisc pjesnicz njegovih dana novoj su generaciji bili smiješno nevažni. Kao RCA i časopis Time, čak BM i General Motors imali su još samo mršavu veličinu, a We-stern Union je odavno preminula. Bogovi su ponovno ostarjeli, i bilo je vrijeme da se sve iznova protrese. Svi moraju otići, Teemer je tu činjenicu iznio na razmatranje posljednji put kad su razgovaral, u jednom nekarakterističnom izljevu emocionalne žestine, dodao je: - Svi! Yossarian je požurio pokraj Tunela ljubavi s njegovim »gotovo živim« voštanim figurama na Otoku mrtvih. Prelazeći preko bijelog mostića s rococo balustradama, našao se ponovno u Napulju, u Italiji, 1945., u redu iza nepokolebljivoga starog vojaka Svejka i mladog po imenu Krautheimer, koji je promijenio ime u Joseph K., želeći se vratiti kući parnim brodom, pred nestalom starom L. A. Thompson panoramskom željeznicom na Surf aveniji pokraj nestalog starog Steeplechase Parka. - Još si uvijek ovdje? - Sto je bilo s tobom? - I ja sam ovdje. Što je bilo s tobom? - Ja sam Švejk. - Znam. Dobri vojak? - Ne znam za dobri.


- Mislio sam da ću sada biti najstariji - rekao je Yossa-rian. - Ja sam stariji. - Znam. Ja sam Yossarian. - Znam. Jednom si pobjegao u Švedsku, zar ne? - Nisam daleko stigao. Nisam mogao stići ni do Rima. - Nisi pobjegao? Na maloj žutoj splavi? - To se događa samo u filmovima. Kako se ti zoveš? - Joseph K. Već sam ti rekao. Zašto pitaš? - Sad teško pamtim imena. Zašto pitaš? - Jer je netko o meni pričao laži. - Možda zato još uvijek čekamo u redu - reče Švejk. - Zašto se ne vratiš u Cehoslovačku? - Zašto bih - reče Švejk - kad mogu u Ameriku? Zašto ti ne odeš u Cehoslovačku? - Što ćeš raditi u Americi? - Uzgajati pse. Bilo što lagano. Ljudi u Americi žive zauvijek, zar ne? - Ne baš - rekao je Yossarian. - Hoće li mi se svidjeti u Americi? - Ako zaradiš novca i misliš da si dobrostojeći. - Gdje je taj jebeni brod? - zanovijetao je K. - Ne možemo ovdje vječno čekati. - Da, možete - rekao je Švejk. - Stiže! - uzviknuo je K. Začuli su klepetavi zvuk zastarjelih kotača na zastarjelim željeznim tračnicama, i onda lanac vagona hali-galija obojenih u crveno i blijedozlatno kako voze prema dijelu gdje je L. A. Thompson panoramska željeznica usporavala. Ali, umjesto da stanu kao što su očekivali, ti su vagoni nastavili naprijed pokraj njih da bi ponovno sve iznova počel, dok se K tresao od jada, Yossarian se zagledao u putnike. Opet je prepoznao Abrahama Lincolna. Vidio je La Guardiju i FDR-a, svoju majku i oca, svoje ujake i tete, i svoga brata. I svakog od njih vidio je dvostruko, Anđela smrti dvostruko i mitraljesca Snowdena također, i vidio ih je dvaput. Okretao se, spoticao, i pojurio natrag, bježeći, tražeći u zbunjenom strahu pomoć od vojnika Schroedera, koji je sad tvrdio da mu je sto sedam godina, ali pronašao je samo McBridea, njih obojicu, kraj Boba i Raula, koji su u kombinaciji davali četvoricu. McBride je pomislio da Yossarian izgleda čudno i da nekako tetura i naginje se, i čvrsto ga je rukom pridržao radi stabilnosti. - Da, osjećam se stvarno čudno - priznao je Yossarian. - Daj da te primim za ruku. - Koliko prstiju vidiš? - Dva. A sad? Deset. A sad? Dvadeset. Vidiš duplo. Počinjem sve ponovno vidjeti dvostruko. Trebaš li pomoć? Da. Hej, dečki, pomozite mi. I od njih? Jasno. 28l Bolnica


- Režite - rekao je kirurg za mozak, na posljednjoj etapi njegova Putovanja Rajnom. - Režite vi - rekao je njegov pripravnik. - Nema rezanja - rekao je Yossarian. - Vidi ti tko se sad miješa. - Da nastavimo? - Zašto ne? - Nikada ovo nisam radio. - To je govorila i moja djevojka. Gdje je čekić? - Bez čekića - rekao je Yossarian. - Hoće li cijelo vrijeme brbljati dok se mi pokušavamo koncentrirati? - Dajte mi čekić. - Spustite čekić - naredio je Patrick Beach. - Koliko prstiju vidiš? - upitao je Leon Shumacher. - Jedan. - A sad? - upitao je Dennis Teemer. - Još uvijek jedan. Onaj isti. - On se zeza, gospodo - rekla je nekadašnja kazališna glumica Frances Rolphe, rođena Frances Rosenbaum, koja je narasla da postane zrela Frances Beach, s licem na kojem su se ponovno vidjele njezine godine. - Zar ne vidite? - Popravili smo ga! t. - Jesti - rekao je Yossarian. I I - Ja bih dozu smanjila na pola, doktore - instruirala je Melissa Macintosh. - Halcion ga budi, a Xanax ga čini anksi-oznim. Prozac ga deprimira. - Ona te, dakle, tako dobro poznaje, je li? - smijuljio se Leon Shumacher, nakon što su Yossarianu dali još jela. - Vidjeli smo se. - Tko je njezina prsata plava prijateljica? - Zove se Angela Moorecock. - He, he. Nadao sam se nečemu sličnom. Kad će doći ovamo? - Nakon posla, a prije večere, i možda opet dođe s dečkom koji gradi kuće. Moja djeca mogla bi biti ovdje. Sad kad sam izvan opasnosti, možda će se htjeti oprostiti od mene. - Taj tvoj sin - počeo je Leon Shumacher. - Onaj s Wall Streeta? - Sve stoje htio čuti jest koliki je maksimalni rizik. Sad neće htjetnvestirati više vremena ovdje ako nećeš umrijeti. Rekao sam mu da nećeš. - A ja sam mu rekao da hoćeš, naravno - rekao je Dennis Teemer, u kućnom ogrtaču i pidžami, živahniji kao pacijent nego kao doktor. Njegova žena, kojoj je bilo neugodno, rekla je prijateljima da on provodi eksperiment. -»Za koliko?«, htio se kladiti sa mnom. - Ti još uvijek misliš da je to prirodno? - usprotivio se Yossarian. - Da umiremo?


- Da ja umrem. Teemer je pogledao ustranu. - Ja mislim da je prirodno. - Za tebe? - Mislim da je i to prirodno. Ja vjerujem u život. - Ne shvaćam. - Sve što je živo živi od stvari koje žive, Yossarian. T ja mnogo uzimamo. Moramo vraćati. - Sreo sam atomskog fizičara u zrakoplovu za Keno-shu, koji kaže da je sve živo napravljeno od stvari koje to nisu. - I to znam. - To te ne nasmijava? To te ne tjera u plač? To te ne tjera da se upitaš? - Na početku bijaše riječ - rekao je Teemer. - A riječ je bila gen. Sad je riječ kvark. Ja sam biolog, ne fizičar, i ne mogu reći »kvark«. To pripada nevidljivu svijetu neživog. Zato se držim gena. - Pa u čemu je razlika između živućeg gena i mrtvog kvarka? - Gen nije živuć, a kvark nije mrtav. - Ni ja ne mogu reći »kvark«, a da se ne poželim smijati. - Kvark. - Kvark. - Kvark, kvark. - Pobijedio si - rekao je Yossarian. - Ali, ima li razlike između nas i toga? - Ništa u živoj stanici nije živo. Ipak srce pumpa, a jezik govori. To obojica znamo. - A mikrob? A gljiva? - Oni nemaju dušu? - nagađao je kirurg na učenju. - Duša ne postoji - rekao je kirurg koji gaje učio. - Sve je to u glavi. - Netko bi to trebao reći kardinalu. - Kardinal to zna. - Čak i misao, čak i ova misao, samo je električnmpuls između molekula. - Ali postoje dobre misl loše misli - oštro će Leon Shumacher. - Pa zato nastavimo s poslom. Jesi lkada bio u mornarici s čovjekom po imenu Richard Nixon? On misli da te poznaje. - Ne, nisam. - Želi te doći vidjeti. - Nisam bio u mornarici. Molim te, ne daj mu da dođe. - Jesi lkada svirao alt saksofon u jazz bandu? - Ne. - Jesi lkada bio u vojsci s Vojnikom u bijelom? - Dvaput. Zašto? - On je na katu ispod. Hoće da svratiš i kažeš zdravo. - Ako ti je sve to uspio reći, onda to nije taj. - Jesi lkada bio u vojsci s tipom po imenu Rabi-nowitz? - upitao je Dennis Teemer. - Lewis Rabinowitz? Yossarian je odmahnuo glavom. - Ne, koliko se sjećam.


- Onda sam možda ja krivo shvatio. A s čovjekom po imenu Sammy Singer, njegovim prijateljem? On kaže da je s Coney Islanda. Misli da bi ga se mogao sjećatz rata. - Sam Singer? - Yossarian se uspravio. - Naravno, mi-traljezac s repa. Nizak tip, mali, žgoljav, s valovitom crnom kosom. Teemer se nasmiješio. - Sad mu je gotovo sedamdeset. - I on je bolestan? - On je prijatelj pacijenta kojim se bavim. - Reci mu da svrati. - Bok, kapetane - Singer je prihvatio ruku koju je Yos-sarian pružio. Yossarian je procijenio čovjeka koji je bio oduševljen što ga vidi, omanjeg, s očima boje lješnjaka lagano izbuljenim na njegovom dobrodušnom licu. Singer se glasno nasmijao. - Lijepo je ponovno te vidjeti. Pitao sam se što je s tobom. Doktor kaže da si OK. - Postao si dostojanstven, Sam - rekao je Yossarian, dobre volje. - I malo naboran, i možda malo viši. Nekada si bio žgoljav. I jako si osijedio, gubiš kosu. I ja. Ispričaj mi, Sam. Sto se događalo posljednjih pedeset godina? Išta novoga? - Zovi me Sammy. - Zovi me Yo-Yo. - Dobro mi je, pretpostavljam. Izgubio sam ženu. Rak jajnika. Nekako se koprcam. - Ja sam se dvaput rastao. I ja se koprcam. Pretpostavljam da ću se morati ponovno oženiti. Na to sam navikao. Djeca? - Jedna kći u Atlanti - rekao je Sammy Singer. - I druga u Houstonu. I unuci, već na koledžu. Ne volim im se nametati. Imam odvojenu spavaonicu kad me dođu posjetiti. Radio sam dugo za časopis Time - ali ne kao reporter -dodao je zajedljivo Singer. - Bilo mi je dobro, dobro sam zarađivao, a onda su me poslali u mirovinu da dovedu svježu krv i održe časopis živim. - A sad je praktički mrtav - rekao je Yossarian. - Ja sad radim u onoj staroj Time-Life zgradi u Rockefeller centru. Gledam na klizalište. Jesi lkada tamo bio? - Naravno da jesam - rekao je Singer, prisjećajući se s ljubavlju. - Sjećam se klizališta. Proveo sam tamo lijepa vremena. - Sad je to nova M&M zgrada, tamo su M&M poduzeća i Milo Minderbinder. Sjećaš se starog Mila? - Naravno - nasmijao se Sammy Singer. - Dobro nas je hranio, taj Milo Minderbinder. - To je istina. Bolji životni standard nego što sam imao prije. - I ja. Kasnije su govorili da je on bombardirao našu eskadrilu. - I to je istina. To je još jedna od proturječnosti kapitalizma. Čudno je to, Singer. Posljednji put kad sam bio u bolnici, kapelan se stvorio niotkuda da me posjeti. - Koji kapelan? - Naš kapelan. Kapelan Tappman. - Jasno. Znam tog kapelana. Vrlo tih, zar ne? Umalo se izgubio kad su se ona dva aviona sudarila iznad La Spezie, s Dobbsom u jednom avionu i Hupleom u drugom, kad su Nately i svi ostali poginuli. Sjećaš li se tih imena? - Sjećam se svih. Sjećaš li se Orra? On je bio u mom šatoru.


- Sjećam se Orra. Kažu da je na splavi stigao do Švedske nakon što je srušen kod Avignona, točno prije nego što smo mi otišli kući. - Jednom sam otišao u Kentucky i tamo ga posjetio -rekao je Yossarian. - Bio je pomoćnik u samoposluživanju, i nismo imali puno što za reći jedan drugome. - Bio sam u avionu kad su nas srušili nakon prve misije u Avignon. On se za sve pobrinuo. Sjećaš li se toga? Ja sam I bio dolje na splavi s tim mitraljescom iz trupne kupole, narednikom Knightom. - Sjećam se Billa Knighta. On mi je sve ispričao o tome. - To je bilo onaj put kad se nikome nije napuhao prsluk za spašavanje jer je Milo izvadio cilindre s ugljičnim dioksidom da napravi sladoledne kupove za sve vas dečke u časničkom klubu. Ostavio je umjesto njih poruku. Takav je bio naš Milo - smijuljio se Singer. - A vi momci dobivali ste sladoled svake nedjelje, zar ne? - Da, jesmo. A onda je uzeo morfij iz paketa za prvu pomoć na drugoj misiji u Avignonu, rekao si. Je li to stvarno istina? - I to je učinio. I tamo je ostavio poruku. - Zar je tada prodavao droge? - Nisam mogao znati. Ali je sigurno prodavao jaja. Svježa jaja. Sjećaš li se? - Sjećam se tih jaja. Još uvijek ne mogu vjerovati da jaja mogu imati tako dobar okus. Cesto ih jedem. - Ja ću početi - odlučio je Yossarian. - Upravo si me uvjerio, Sammy Singer. Nema smisla brinuti se o kolesterolu, zar ne? - Znači, sjećaš se Snowdena, Howarda Snowdena? Na misiji za Avignon? - Sam, mogu lkada zaboraviti? Bio bih upotrijebio sav morfij iz paketa za prvu pomoć kad sam ga vidio u takvim bolovima. Taj jebeni Milo. Puno sam ga kleo. Sad radim s njim. - Zar sam se zaista tako onesvijestio? - Tako mi je to izgledalo. - To sad izgleda čudno. Ti si bio pokriven tolikom krvlju. I onda svim mogućim drugim stvarima. On je samo stenjao. Bilo mu je hladno, zar ne? - Da, rekao je da mu je hladno. I da umire. Ja sam bio prekriven svime, Sammy, a onda i onim što sam povratio. - I onda si se svukao i nisi se htio neko vrijeme odjenuti. - Bilo mi je dosta uniformi. - Vidio sam te kako si na pogrebu sjedio na drvetu, gol. - Imao sam tenisice. - Vidio sam i Mila kako se penje k tebi sa svojom pamukom prekrivenim čokoladom. Nekako smo ti se svi tada divili, Yossarian. Ja ti se još uvijek divim, znaš. - Zašto, Sam? - upitao je Yossarian, i oklijevao. - Ja sam samo pseudoasirac. Singer je shvatio. - Ne, nije zato. Barem ne od vojske. Tamo sam se dobro sprijateljio s kršćanima. Ti si bio jedan od njih, kad me onaj tip počeo tući u Južnoj Carolini. I ne od onih


godina u Time-u, gdje je bilo zabavno i gdje sam visio okolo s protestantima i mojim prvim teškim pijancima. - Mi smo asimilirani. To je još jedna dobra stvar u ovoj zemlji. Ako se ponašamo kao oni, možda nas pripuste unutra. - Tamo sam upoznao svoju ženu. Znaš što, Yossarian? - Yo-Yo? Sam Singer je odmahnuo glavom. - Nakon što sam se oženio, niti jednom nisam prevario ženu, i nikada to nisam ni htio, i to se ljudima činilo čudno, i drugim djevojkama. Ne njoj. Možda su mislili da sam peder. Njezin prvi muž bio je sasvim drugačiji. Pravi Casanova, onakav kakav sam ja uvijek mislio da želim biti. Kad me upoznala, bio sam joj draži ja. - Nedostaje ti. - Nedostaje mi. - Meni nedostaje brak. Nisam naučen živjeti sam. - Ni ja se ne mogu na to naviknuti. Ne znam baš kuhati. - Ni ja ne kuham. Sam Singer je razmislio. - Ne, mislim da sam ti se divio jer si bio časnik, a tada sam imao dječju predodžbu da su svi časnici nekako bolji od nas ostalih. Ili bismo i mi bili časnici. Uvijek kao da si znao što radiš, osim kad bi se izgubio i kad bi krenuo s nama preko Atlanskog oceana. Cak i kad sšao naokolo i činio ludosti, to je nekako imalo više smisla od ostalog. Stajao si u formaciji gol da dobiješ tu medalju. Svima nam se to užasno svidjelo. - Nisam se prenemagao, Sam. Veći dio vremena bio sam u panici. Probudio bih se ujutro i pokušao pogoditi gdje sam, i onda otkriti koji vrag tamo radim. Sad se ponekad na isti način budim. - Glupost - rekao je Singer, i nacerio se. - I uvijek je izgledalo da puno ševiš, kad mi ostali to nismo. - Ne toliko koliko ti misliš - rekao je Yossarian, smijući se. - Više sam ga jednostavno trljao okolo. - Ali, Yossariane, kad si rekao da više nećeš letjeti, držali smo fige. Bili smo završili naših sedamdeset misija i bili smo u istom dreku. - Zašto niste izašl pošli sa mnom? - Nismo bili toliko hrabri. Poslali su nas kući čim su te uhvatili, pa je to za nas bilo dobro. I ja sam rekao ne, ali tada mi više nisu dalzbora. Sto je bilo s tobom? - I mene su poslali kući. Prijetili su da će me ubiti, da će me baciti u zatvor, rekli su da će me uništiti. Promaknuli su me u majora i poslali me kući. Nisu htjeli cirkus. - Većina nas ti se divila. A tzgleda da i sada znaš što činiš. - Tko to kaže? Nisam više ni u što siguran. - Hajde, Yo-Yo. Na našem katu čak pričaju da si se spetljao s jednom od sestara. Yossarian je gotovo pocrvenio od ponosa. - Doputovalo je tako daleko? - Čujem to čak i od doktora moga prijatelja - nastavio je Singer veselo. - Tamo na Pianosi, sjećam se, bio si u prilično prijateljskim odnosima s bolničarkom, zar ne? - Neko vrijeme. Dala mi je nogu jer nisam bio vrijedan truda. Problem u obaranju cure s nogu, Sammy, jest u tome da je moraš vječno obarati. Ljubav ne funkcionira na taj način.


- I to znam - rekao je Singer. - Ali t još nekolicina ostalih bili ste s njom na plaži u odijelima onaj dan kad je Kida Sampsona ubio avion. Sjećaš se Kida Sampsona, zar ne? - Oh, k vragu, naravno - rekao je Yossarian. - Misliš da bih ikada mogao zaboraviti Kida Sampsona? Ili McWatta, koji je bio u avionu koji ga je raskomadao. McWatt je bio moj omiljeni pilot. - I moj. On je bio pilot na letu za Ferraru kad smo se morali vratiti da drugi put bombardiramo i kad je Kraft ubijen, kao i bombarder po imenu Pinkard. - Bio si sa mnom u avionu i tada? - Naravno da jesam. Bio sam i u avionu s Gladnim Joeom kad je zaboravio upotrijebiti polugu za opasnost da spusti stajni trap. A oni su mu dali medalju. - Meni su dali medalju za tu misiju u Ferraru. - Teško je vjerovati da se sve to stvarno dogodilo. - Znam taj osjećaj - rekao je Yossarian. - Teško je vjerovati da sam dopustio da prođem kroz sve to. - Taj osjećaj znam. Čudno je to sa Snovvdenom - oklijevao je Singer. - Nisam ga poznavao baš dobro. - Ja ga nikada nisam bio primijetio. - Ali sad osjećam da mi je bio jedan od najbližih prijatelja. - I ja imam taj osjećaj. - I osjećam - nastavio Sammy. - Da je on bio jedna od najboljih stvari koje su mi se dogodile. Ne volim to tako reći. To zvuči nemoralno. Ali to mi je dalo jednu epizodu, nešto dramatično o čemu mogu pričati, i nešto što me tjera da se sjetim da je rat zaista bio stvaran. Ljudi ne vjeruju većinu, moju djecu i unuke baš ne zanima ništa tako staro. - Dovedi svog prijatelja i ja ću mu ispričati da je to istina. Zašto je on ovdje? - Nekakav pregled. - Kod Teemera? - Yossarian je odmahivao glavom. - Oni se znaju - rekao je Singer. - Već dugo. - Da - rekao je Yossarian, sa sarkastičnom sumnjom koja je Singeru dala do znanja da nije uvjeren. - Pa, Sam-nry, kamo ćemo odavde? Nikada nisam znao navigaciju, ali sad kao da mi je pravac nekako lakše naći. Znam puno žena. Možda se budem htio ponovno oženiti. - I ja znam neke, ali većinom stare prijateljice. I I ! - Nemoj se ženiti, osim ako ne osjećaš da zaista moraš. Osim ako to ne trebaš, nećeš u tome biti dobar. - Možda ću još putovati - rekao je Singer. - Prijatelji mi govore da krenem na put oko svijeta. Znam ljude iz vremena kad sam bio u Time-u. Imam dobrog prijatelja u Australiji, koji je već davno dobio bolest po imenu Guillain-Barre. Ni on nije mlad i ne može se više baš lako kretati na svojim štakama. Htio bih ga ponovno vidjeti. Imam još jednog u Engleskoj, koji je u mirovini, i jednog u Hong Kongu. - Mislim da bih na tvom mjestu otišao. Barem ćeš imati što raditi. A što je s onim koji je ovdje? Onim Teemerovim pacijentom.


- On će vjerojatno uskoro kući. Bio je zarobljenik u Dresdenu s Kurtom Vonnegutom i drugim po imenu Švejk. Možeš li to zamisliti? - Ja sam u Napulju stajao u redu s vojnikom po imenu Švejk i sreo tipa po imenu Joseph K. Nisam ni čuo za Dre-sden dok nisam o tome pročitao u Vonnegutovu romanu. Pošalji svog prijatelja gore. Htio bih čuti o Vonnegutu. - On ga ne poznaje. - Reci mu da svejedno svrati ako želi. Ja ću biti ovdje preko vikenda. Pa, Sammy, da riskiramo? Misliš da bismo se mogli ponovno vidjetzvan bolnice? Singera je prijedlog iznenadio. - Yossariane, to ovisi o tebi. Ja imam vremena. - Uzet ću tvoj broj ako mi ga želiš dati. Možda bi se isplatilo pokušati. Htio bih opet razgovarati s tobom o Wil-liamu Saroyanu. Nekada si pokušavao pisati priče poput njegovih. - I ti. Što se dogodilo? - Prestao sam nakon nekog vremena. - I ja sam odustao. Jesi lkada pokušao u New Yorke- ru> - Izvisio sam tamo svaki put. -I ja. - Sammy mi kaže da ste mu spasili život - rekao je masivno građeni muškarac u kućnom ogrtaču i vlastitoj pidžami, koji se predstavio kao Rabinowitz, na živahan, ra- spoložen način, s promuklim ali odlučnim glasom. - Recite mi kako ste to učinili. - Neka vam on ispriča detalje. Vi ste bili u Dresdenu? - On će vam ispričati te detalje - Rabinowitz je opet pustio da mu se pogled zaustavi na Angeli. - Mlada damo, vzgledate kao netko koga sam jednom sreo, a ne mogu se sjetiti gdje. I ona je bila komad. Jesmo li se ikada sreli? Nekada sam izgledao mlađe. - Nisam sigurna da znam. Ovo je moj prijatelj Anthonv. - Zdravo, Anthonv. Dobro me slušaj, Anthonv. Ne zezam se. Lijepo s njom postupaj večeras, jer ako ne budeš dobar prema njoj, ja ću to saznati, i počet ću joj slati cvijeće, a ti ćeš završiti vani na hladnom. Točno, draga? Laku noć, draga moja. Dobro se zabavite. Anthonv, ja sam Lew. Hajde, idite se zabaviti. - Hoću, Lew - rekao je Anthonv. - Sad sam u mirovini, bavim se malo nekretninama i nešto građevinom sa svojim šogorom. A vi? - I ja sam u mirovini - rekao je Yossarian. - Vi ste s Milom Minderbinderom. - Dio radnog vremena. - Imam prijatelja koji bi ga htio upoznati. Dovest ću ga. Ja sam ovdje zbog problema s težinom. Moram paziti na nju jer imam manji problem sa srcem, i ponekad previše smršavim. Volim to provjeriti. - Kod Dennisa Teemera? - Dugo poznajem Teemera. Ta divna plavokosa dama izgleda kao nešto posebno. Znam da sam je već vidio. - Mislim da biste se sjećali. - Zato i znam. - Hodgkinova bolest - povjerio se Dennis Teemer.


- Sranje - rekao je Yossarian. - On ne želi da znam. - Ne želi da itko zna. Ni ja. A ja ga znam gotovo trideset godina. On postavlja rekord. - Je li uvijek bio takav? Voli očijukati. - I ti. Sa svima. Hoćeš da svi ovdje budu ludi za tobom. On je samo otvoreniji. Ti si prepreden. I - Ti si lukav i znaš previše. U Rabinowitzu je Yossarian vidio visokog, neposrednog, krupnog čovjeka koji je izgubio velike količine mesa. Na vrhu glave bio je gotovo ćelav mao je zlatnosijede četkaste brkove. Bio je agresivno pažljiv prema Angeli, s neuništivom seksualnom sigurnošću koja je pregazila i oslabila njezinu vlastitu. Yossariana je zabavljalo gledati je kako se naginje naprijed da joj grudi ne upadaju u oči, kako stavlja ruke na krilo da pridrži suknju, i ukočeno podvija noge. Bila je suočena s viškom zapovjedničke bahatosti, koja joj se nije sviđala, ali koju nije mogla poraziti. - A on čak nije ni Talijan - grdio je Yossarian. - Ni ti nisi Talijan, a ipak si mi drag. Problem jest u tome što ga odnekud znam. - Ah, gospođice Moore, mislim da sam se sjetio - rekao je Rabinowitz s prodornim osmjehom, kad je ušetao i ponovno je ugledao. - Podsjećate me na divnu mladu damu s dobrom ličnošću koju sam jednom sreo s građevinarom s kojim sam poslovao u Brooklvnu, blizu Sheepshead Baya. Talijan po imenu Benny Salmeri, čini mi se. Zaista ste voljeli plesati. - Zaista? - odgovorila je Angela, gledajući ga ispod po-luspuštenih namazanih kapaka. - Znala sam građevinara po imenu Salmeri. Nisam sigurna da je to isti. - Jeste lkada imali cimericu koja je bila medicinska sestra? - Još je uvijek imam - odgovorila je Angela, sad već razgovorljivija. - Ona koja je ovdje prije bila na dužnosti. To je moja partnerica, Melissa. - Ta divna stvar s tom dobrom ličnošću? - Ona se brine za našeg prijatelja. Zato on i jest ovdje. Ona jebe stare muškarce i daje im srčane udare. - Kad barem to ne bi govorila ljudima - spočitnuo joj je blago Yossarian kad je Rabinovvitz otišao. - Uništit ćeš joj šanse. I to nije bio infarkt. Uništit ćeš i moje. - A ja bih željela - rekla je Angela - da ti ne pričaš ljudima da se zovem Moorecock. Proučavali su jedno drugoga. - Kome sam rekao? - Michaelu. Onom doktoru Shumacheru. - Angela Mo-ore je oklijevala, radi namjernog efekta. - Patricku. - Patricku? - iznenađen, Yossarin je osjetio odgovor prije nego što je postavio pitanje. - Kojem Patricku? Patricku Beachu? - Patricku Beachu. - 0, sranje - rekao je, nakon uboda iznenađenja. - Ti se viđaš s Patrickom? - Nazvao je. - Morat ćeš ići na jedrenje. Vjerojatno ćeš to mrziti. - Već sam bila. Nije bilo loše. - Nema li on problema s prostatom?


- Trenutačno ne. Zato i ne dolazi više ovamo. Bio si blizak s njegovom ženom. Misliš da će saznati? - Frances Beach zna sve, Angela. - Ja nisam prva. - Ona to već zna. Moći će pogoditi. - Zaista ima nečeg između tebe i te bolničarke, zar ne? - pogodila je Frances Beach. - Gotovo da mogu namirisati koitus u ovom užeženom zraku. - Zar puštam da se vidi? - Ne, dragi, ona. Gleda te zaštitničkije nego što bi trebala. I stvarno je pretjerano korektna kad su drugi ovdje. Savjetuj joj da ne bude tako napeta. - Od toga će postati još napetija. - A ti još imaš taj vulgarni poriv koji nikada nisam mogla podnijeti. Pogledaš ženinu stražnjicu čim se okrene, kod svih žena, a tako ponosno njezinu. To je taj posjednički ponos. I moju gledaš, zar ne? - Znam da to uvijek radim. Nisam na to ponosan. Još uvijek izgledaš prilično dobro. - Ne bi to mislio da nemaš uspomene. - Imam još jednu lošu naviku koja će ti se činiti još lošijom. - Kladim se da mogu pogoditi. Jer, to i ja radim. - Onda mi reci. - Jesi l ti stigao do tog kukavnog stupnja kad ne možeš ozbiljno pogledati ljudsko lice a da već ne zamisliš kako će izgledati kad ostari? - Ne shvaćam kako si znala. - Oduvijek smo bili previše slični. - Radim to samo sa ženama. To mi pomaže da izgubim zanimanje. - Ja to radim sa svakim licem koje već daje znakove starenja. To je zlo i morbidno. Njezino će se dobro držati. - Zove se Melissa. - Reci joj da mi može vjerovati. Iako sam bogata i moderna, i nekada sam kao glumica bila nakratko slavna zbog lajavosti. Drago mi je što se ne ženiš zbog novca. - Tko misli na brak? - To s Patrickom za mene je bilo puno više od novca. Mislim da odobravam. Iako mi se ne sviđa njezina prijateljica. Patrick je opet počeo jedriti. Mislim da možda i leti. Sto mi još možeš reći? - Ne mogu ti reći ništa. - A ja ne želim znati, ni ovaj put. Osjećala bih se tako kriva kad bi on pomislio da sumnjam. Ne bih htjela nikome zasmetati u sreći, naročito ne njemu. Voljela bih da i ja imam više, ali ti znaš koliko mi je godina. S našom prijateljicom Oliviom mogla bih ipak napravitznimku. Ne posjećuje nas često, ali nam svaki put pretrpa sobu cvijećem. I potpisuje svaku razglednicu s »Olivia Maxon« kao da se radi o britanskoj tituli, a ti poznaješ tisuću Olivija. Obožavam tvoju ugostiteljsku kompaniju. - Ona je od Mila Minderbindera. - Dvije tone kavijara je božanstveno.


- Dostajala b jedna, ali je sigurnije imati malo više. To vjenčanje na kolodvoru je otprilike najzabavnija stvar koju vidim u svojoj budućnosti. - To je otprilike moja jedina zabava. Oh, John, Johnnv, užasnu si mi stvar upravo učinio - rekla je Frances Beach. - Kad sam saznala da si bolestan, konačno sam se po prvi puta osjetila starom. Ti ćeš se oporaviti, a ja nikada neću. Netko je ovdje. Molim vas, uđite. Vaše je ime Melissa? - Da. Ovdje je još netko tko ga želi posjetiti. - A ja se zovem Rabinowitz, madam. Lewis Rabinovvitz, ali me prijatelji zovu Lew. Ovdje je još netko - gospodin Marvin Winkler, upravo stigao iz Kalifornije, i došao se pozdraviti. Gdje je naša divna prijateljica Angela? Marvine, ovo je gospodin Yossarian. To je čovjek koji će ti to srediti. Winkler želi upoznati Mila Minderbindera u vezi sjajnog novog proizvoda kojma. Rekao sam mu da ćemo to srediti. - Koji je to proizvod? - Lew, pusti da razgovaram s njim nasamo. - Dakle, Winkler? - Pogledajte moju nogu - Winkler je bio čovjek srednje visine i vidljiva opsega. - Ne primjećujete ništa? - Što gledam? - Moju cipelu. - Što je s njom? - Ona je apsolutno najaktualnija. Yossarian ga je promotrio. - Vi se ne šalite? - O poslu se ne šalim - odgovorio je Winkler, izgovarajući riječi s naporom, kao da ispušta uzdahe boli. Glas mu je bio tih i guturalan, gotovo nečujan. - Predugo sam već u njemu. Ja sam proizvodio i prodavao višak vojnog filma nakon rata. Bavio sam se i pekarskom robom i bio sam poznat po najboljim uštipcima s glazurom od meda u New Yorku, Connecticutu i New Jersevju. Sve što sam radio bilo je apsolutno najaktualnije. Još uvijek pravim čokoladne uskrsne zečiće. - Jeste lkada imali dobitnu kombinaciju? - Imao sam problema s tempiranjem. Bio sam i u ugostiteljskom poslu i neko vrijeme nudio doručke s dostavom u kuću nedjeljom ujutro, tako da ljudi mogu dugo spavati. Moja tvrtka bila je Greenacre Farms na Coney Islandu i ja sam bio jedini vlasnik. - A ja sam bio mušterija. Niste mi dostavili. - Nije bilo isplativo. - Winkler, sredit ćemo vam sastanak. Ne mogu odoljeti. Ali, morat ćete mi o tome ispričati. I I I - Neću izostaviti ni riječ. - Razmišljali smo o cipeli - priznao je Milo. - Za prodaju vladi. - Onda ćete sigurno htjeti moju. Ona je najaktualnija. - Što to točno znači?


- Nema bolje, gospodine Minderbinder, i nema razloga da vlada izabere bilo koju drugu. Pogledajte ponovno moju nogu. Vidite li vi tu savitljivost? Cipela izgleda nova kad je prvi put počnete nositi; kad je starija, izgleda korištena čim je razgazite. Ako je bez sjaja možete je ulaštiti, ili je možete ostaviti takvu kakva je i nositi je prljavu, ako to želite. Možete je posvijetlitli potamnit čak joj promijeniti boju. - Ali što ona može? - Ona se stavlja preko noge i drži soknu suhom i čistom. Pomaže da se koža tabana zaštiti od rezanja ili gre-banja i ostalih bolnih nelagodnosti hodanja po zemlji. Možete u njoj hodati, trčati, ili jednostavno sjedit razgovarati, kao što ja sada činim s vama. - A mijenja i boju. Kako ste rekli da to radi? - Jednostavno promijenite ovaj magični plastični umetak u prorezu na pet odnesete je postolaru i kažete mu da je oboji u boju koju želite. - Izgleda čudesno. - Rekao bih da to i jest. - Možete lh napravit za žene? - Noga je noga, gospodine Minderbinder. - Jedna stvar mi nije jasna, gospodine Winkler. Što može vaša cipela, a ne može ova koju ja nosim? - Donijeti nam obojici novac, gospodine Minderbinder. Moja je apsolutno najaktualnija. Pogledajte razliku. - Počinjem shvaćati. Jeste li vrlo bogati? - Imao sam problema s tempiranjem. Ali, vjerujte mi, gospodine Minderbinder, nisam bez iskustva. Poslujete s čovjekom koji je izumio i još uvijek proizvodi najaktualnijeg čokoladnog uskrsnog zečića. - Sto je tako posebno s vašim? - Napravljen je od čokolade. Može biti zapakiran, poslan, pokazan i, najbolje od svega, pojeden, kao slatkiš. - Nije li to tako sa svim uskrsnim zečićima? - Da, ali moj je najaktualniji. To tiskamo na svakom paketu. Potrošač ne želi drugorazrednog čokoladnog uskrsnog zečića, a naša vlada ne želi drugorazrednu cipelu. - Razumijem, razumijem - rekao je Milo, razvedrivši se. - Razumijete se u čokoladu? - Znam sve što se o njoj treba znati. - Recite mi nešto. Molim vas, kušajte ovo. - Rado - rekao je Winkler, uzimajući bombon i uživajući u perspektivi da će ga pojesti. - Sto je to? - Pamuk prekriven čokoladom. Sto mislite o tome? Obazrivo, kao da rukuje nečim rijetkim, krhkim i odvratnim, Winkler je podigao masu sa svog jezika, dok je zadržao osmijeh na licu. - Nikada nisam probao bolji pamuk prekriven čokoladom. Ovaj je apsolutno najaktualniji. - Na žalost, ne uspijevam ga prodati. - Ne vidim zašto. Imate ga mnogo? - Puna skladišta. Imate li kakvu ideju?


- U tome sam najbolji. Smislit ću nešto dok vi nosite moju cipelu svom dobavljaču u Washingtonu. - To će svakako biti učinjeno. - Onda razmislite o ovome: odstranite čokoladu s pamuka. Tkajte pamuk u finu tkaninu za košulje i plahte. Danas gradimo razbijajući. Vi ste sastavljali. Danas se povećavamo smanjujući. Meni za moj biznis možete prodati čokoladu po pristojnoj cijeni, za novac koji ću primiti od vas za moju cipelu. - Koliko cipela trenutačno imate? - Trenutačno samo ovaj par koji nosim, i još jedan kod kuće u ormaru. Mogu povećati proizvodnju za milijune čim u rukama budemo imali ugovor i unaprijed dobijemo sav novac koji će mi trebati da pokrijem troškove proizvodnje. Volim novac unaprijed, gospodine Minderbinder. To je jedini način na koji poslujem. - To zvuči pošteno - rekao je Milo Minderbinder. - I ja radim na taj način. Na žalost, sad u Washingtonu imamo i Odjel za etiku. Ali, vodit će ga naš odvjetnik čim izađe iz zatvora. U međuvremenu, imamo naše privatne dobavljače. Dobit ćete svoj ugovor, gospodine Winkler, jer dogovor je dogovor. - Hvala, gospodine Minderbinder. Mogu li vam poslati zečića za Uskrs? Mogu vas staviti na naš počasni popis. - Da, molim vas, učinite to. Pošaljite mi tisuću tuceta. - Kome da pošaljem račun? - Netko će već platiti. Obojica razumijemo da ne postoji besplatan objed. - Hvala na objedu, gospodine Minderbinder. Ja odlazim s dobrim vijestima. - Ja dolazim s dobrim vijestima - uzviknula je Angela poletno, i uletjela u bolničku sobu u slavljeničkoj ekstazi. -Ali Melissa misli da bi se ti mogao jako ljutiti. - Pronašla si je novog momka. - Ne, ne još. - Vratila se starome. - Nema šanse. Kasni. - S čim? - Njezina menstruacija. Misli da je u drugom stanju. Prkosno, Melissa je rekla da želi dijete, a vrijeme koje je ostalo da se ima dijete nije bilo neograničeno ni jednome od njih. - Ali, kako je to moguće? - žalio se Yossarian, na kraju svog Putovanja Rajnom. - Rekla si da si dala vezati jajovode. - Ti si rekao da smao vazektomiju. - Salio sam se kad sam to rekao. - Nisam znala. I ja sam se šalila. - Ahem, ahem, ispričajte me - rekao je Winkler, kad više nije mogao izdržati. - Mmamo nedovršenog posla. Yossarine, sve vama dugujem. Koliko ćete novca htjeti? - Za što? - Za to što ste organizirali sastanak. Ja sam vaš dužnik. Recite što želite.


- Ne želim ništa. - To zvuči pošteno. 29 i Gospodin Tilyou Sigurno zaklonjen u svom posmrtnom životu u vlastitu svijetu, gospodin George C. Tilvou, sada već oko osamdeset godina mrtav, uživao je promatrajući svoj posjed i gledajući vrijeme kako prolazi, jer ono nije prolazilo. Samo radi ukrasa, u svom je prsluku nosio zlatni sat na zlatnom lancu s privjeskom u obliku zuba od zelenog hematita, ali on je ostao neodvijen. Bilo je intervala između događaja, naravno, ali nije bilo smisla mjerith. Vožnje na oba hali-galija, na njegovom Zmajevom ždrijelu i Tornadu, i na njegovim Steeplechase konjima, sve su bile vođene konstantama gravitacije i trenja i nikada nisu primjetljivo varirale od početka do kraja, kao ni putovanje vodom čamcem kroz njegov Tunel ljubavi. Mogao je, naravno, promijeniti trajanje na svom El Dorado vrtuljku i povećatli smanjiti broj okretaja Biča, Gusjenice, Vira i Pereca. Nije bilo dodatnih troškova. Ovdje se ništa nije gubilo. Željezo nije rđalo, boja se nije ljuštila. Nigdje nije bilo prašine ili otpada. Njegove košulje sa šiljsatim ovratnikom uvijek su bile čiste. Njegova žuta kuća izgledala je svježe kao i onaj dan prije pedeset godina kad ju je konačno spustio. Drvo se nije svijalo ili trulilo, prozori nisu zapinjali, staklo se nije razbijalo, iz slavina nije kapalo. Čamci nisu puštali. Nije daje vrijeme stajalo. Vremena nije bilo. Gospodin Tilvou uživao je u trajnosti, vječnoj stabilnosti. Ovdje je bilo mjesto gdje ljudi neće starjeti. Uvijek će biti novih, i njihov se broj nikada neće smanjiti. Bio je to san vlasnika zabavnog parka. Kad je jednom natrag dobio svoju kuću, nije više bilo ničega na zemlji što je htio, a nije imao. Išao je ukorak s uvjetima vani kroz sretno poznanstvo s generalom Leslijem Grovesom, koji bi s vremena na vrijeme navratio da popriča i ugodno se zabavi na ponuđenim atrakcijama, stižući na svoj željeznički kolosijek privatnim vlakom. General Groves donosio je novine i tjedne časopise koji bi se jednostavno rasplinuli u zraku, kao i sve ostalo smeće, nakon što bi gospodin Tilvou preletio samo one rijetke priče dovoljno neobične da zasluže njegovu pozornost. Također točno, svaka tri mjeseca točno u dan, gospodin Gaffnev, ugodni poznanik drugačije vrste, koji je radio kao privatnstražitelj, skoknuo bi odozgo da sazna sve što može o bilo čemu novom. Gospodin Tilvou nije mu govorio sve. Gospodin Gaffnev bio je vrijedan divljenja zbog svoje uglađenost odjeće, i gospodin Tilvou se veselio tome što će jednoga dana tamo ostati zauvijek. Ponekad bi general Groves stigao s gostom za kojeg bi mislio da gospodin Tilvou treba unaprijed saznati. Gospodin Tilvou imao je muškaraca i žena u dovoljnim količinama i nikakve osobite potrebe za svećenicima, i nije se osjećao ni najmanje uvrijeđenim kad je čuo da ga je kapelan o kojem je general Groves bio govorio odbio u-poznati. U većoj prostoriji u jednoj od dva željeznička vagona koji su okruživali elegantni stan generala Grovesa, gospodin Tilvou mogao se zabaviti na jedinstven način gledajući kroz staklo na bilo kojem od prozora i, kad se jednom upoznao s kontrolama, gledajući van na gotovo svako mjesto na svijetu. Obično bi htio samo New York, naročito one dijelove Brooklvna o kojima je još uvijek razmišljao kao o svom terenu, i svoj grob: zabavni dio Coney Islanda i Gre-en-Wood groblje u Sunset Parku u Brooklvnu, kamo je 1914. privremeno stavljen, sad je mogao mirno potvrditi, na počinak.


Na mjesto na kojemu je bila stajala njegova kuća ostao je prazan prostor, parkiralište za posjetitelje u sezoni koji su sad imali automobile. Tamo gdje je nekada cvjetala njegova nadaleko poznata šarolika zemlja čudesa sad su poslovali objekti na lošijem glasu. Nigdje gdje bi pogledao nije vidio nijednu stvar pod suncem kojoj bi zavidio. Njegovo zlatno doba je prošlo. Vidio je pad i koroziju na kraju jedne ere. Ako je Pariz Francuska, kao što je volio ponavljati, Coney Island ljeti sigurno više nije bio svijet, i on si je čestitao što je izašao na vrijeme. Mogao se igrati s bojama stvari na prozorima željezničkog vagona generala Grovesa, mogao je gledati crno sunce i krvavi mjesec. Moderni obzori velikih metropola nisu odgovarali njegovom smislu za odgovarajuće i proporcionalno. Gledao je zgrade što su se dizale nebu pod oblake i golema trgovačka poduzeća kojima nitko nije bio vlasnik, i sve je to na njega djelovalo obeshrabrujuće. Ljudi su kupovali dionice koje možda nikada neće vidjeti, i te dionice nisu imale ništa s vlasništvom ili nadzorom. On sam je, kao pitanje mjere i odgovornog moralnog ponašanja, uvijek ulagao napor i kapital samo u one projekte koji bi u cijelosti bili njegovi, i posjedovao samo one stvari koje je mogao vidjet gledat osobno ih željeti koristiti, i to sa zadovoljstvom i uživanjem koje su osjećal drugi. Sad je bolje stajao od jadnog gospodina Rockefellera i autokratskog gospodina Morgana, koji su svoje bogatstvo stavili u ostavštine, a svoju vjeru u njima naklonjeno Vrhovno biće koje je nadgledalo pristojan svemir, i sad su doživjeli da to zažale. Gospodin Tilyou mogao im je reći, zaista im je i govorio. Gospodin Tilyou uvijek je pri rucmao sjajan novi novčić od deset centi da ga dade gospodinu Rockefelleru, koji je, iako dana nije bilo, gotovo svakodnevno dolazio prositi u svojoj pokajničkoj borbi da skupi natrag sve one sjajne nove novčiće koje je dao drugima u pogrešno usmjerenom pokušaju da kupi ljubav javnosti, za koju je sada shvatio da je nikada nije ni trebao. Gospodin Morgan, pogleda koji je bio oštar poput svrdla, i vječno bijesan, bio je čvrsto uvjeren da je učinjena pogreška koje je on bio dijabolična i nedužna žrtva. Kao po satu, iako satova koji su radili nije bilo, zahtijevao je da mu se kaže je li odozgo stigao nalog koji bi korigirao njegovu situaciju. Nije bio naviknut da se tako postupa s njime, oštro je podsjetio s kivnom nevjericom i tvrdoglavom glu-pošću kad mu je rečeno da ništa nije stiglo. Nije nimalo sumnjao da spada u raj. Otišao bi k Vragu i k Sotoni također. - Može li Bog slučajno pogriješiti? - gospodin Tilvou se na kraju osjećao natjeranim da ukaže. Iako nije bilo tjedana, gotovo je cijeli tjedan prošao prije nego što je gospodin Morgan došao do odgovora. - Ako Bog može učiniti sve, može i pogriješiti. Gospodin Morgan očito je kuhao i zbog svoje neupaljene cigare, jer gospodin Tilvou nije više htio dopustiti da itko puši. Gospodin Morgan posjedovao je špil karata koje nije htio dijeliti, ako nije bilo sati, mnoge je od njih proveo sam igrajući pasijans na jednoj od gondola na blistavom El Dorado vrtuljku, koji je prvobitno bio izrađen za njemačkog cara Vilima II. Jedna od nakićenijih kočija na tom kotaču sreće, koja nikada nikamo nije išla, još uvijek je bila pompozno ukrašena kraljevskim grbom. Kad je car bio na vrtuljku, gotovo uvijek se svirao Wagner.


Gospodin Tilvou imao je toplije osjećaje za dvojicu zrakoplovaca iz Drugog svjetskog rata, jedan od njih po imenu Kid Sampson, drugi McWatt - mornar vojnici na dopustu uvijek su prevladavali na Coney Islandu i bili dobrodošli u Steeplechaseu. Gospodina Tilvoua uvijek je razveselio bilo koji novi dolazak sa starog Coney Islanda, kao na primjer veliki pridošlica Lewis Rabinowitz, koji se u rekordnom roku snašao i prepoznao ime George C. Tilyou. Gospodin Tilyou uživao je u društvu dobrih duša poput njih, i često im se pridruživao u njihovim brzim vratolomijama na Tornadu ili Zmajevom ždrijelu. Za opuštanje, i u upornoj inspekciji, krstario je često natrag u svoj Tunel ljubavi, plutajući u tamu ispod sablasnih plakata otmičara Lindberghove bebe na električnoj stolic Marilyn Monroe mrtve na svojoj postelji, u svoj muzej voštanih figura na Otoku mrtvih, da pronađe svoju budućnost plutajući u prošlost. Nije osjećao nikakvu instinktivnu odbojnost, baš nikakvu, prema tome da zauzme svoje mjesto pokraj Abraha-ma Lincolna i Anđela smrti, gdje će se vjerojatno naćspred gradonačelnika New Yorka po imenu Fiorello H. La Guardia i prijašnjega predsjednika Franklina Delana Roosevelta, smrtnika iz prošlosti koji su ležali naprijed u njegovoj budućnosti. Oni su stigli nakon njegova vremena, kao i otmičar Lindberghove bebe i Marilvn Monroe. Gospodin Tilvou još se nije mogao natjerati da kaže da je čovjek koji je sada u Bijeloj kući još jedna sitna pizda, ali je to bilo samo zato što ni on ni Vrag nisu koristili prostote. Gospodin Tilvou imao je prostora za rast. Ispod njega bilo je jezero leda i pustinja gorućeg pijeska, nešto padina blata, rijeka uzavrele krvi, i još jedna uzavrela jama. Tu su bile tamne šume koje je mogao imati kad bi uspio smisliti što bi s njima, s drvećem crna lišća, i nekoliko leoparda, lavom, psom s tri glave i vučicom, ali oni se nisu smjeli staviti u kavez, što je isključilo zoološki vrt. Ali, njegova mašta nije bila gipka kao prije; bojao se da možda stari. Ovladao je simbolima, bio je naviknut na iluzije. Njegov Steeplechase park nije bio pravi park. Svojim je posjetiteljima nudio privid u kojemu su i sami surađivali. Njegov proizvod bio je užitak. Njegov Tornado nije bio tornado, njegovo Zmajevo ždrijelo nije bio ždrijelo. Nitko nije ni mislio da jesu i on nije mogao zamisliti što bi učinio s pravim tornadom ilstinskom ždrijelom ili nepatvorenim zmajem. Nije bio siguran da bi našao izvore zabave u pustinji s gorućim pijeskom, u kiši vatre ili rijeci uzavrele krvi. Ponovni dobitak njegove kuće još ga je uvijek ispunjavao ponosom zbog upornosti. Trebalo mu je trideset godina, ali tamo gdje nema vremena, uvijek ga ima puno. Kuća je bila od žutog drveta, na tri kata i s tavanom sa zabatima. Nitko nije komentirao kad je, ubrzo nakon njegove smrti, najniži kat nestao i trokatnica se pretvorila u dvokatnicu. Ljudz susjedstva ponekad bi spomenuli da slova na licu najniže stube kao da tonu, kao što zaista i jesu tonula. Ali kad je počeo rat, ime je već bilo gotovo dopola nestalo. Tijekom rata, mladići su odlazili u vojsku, obitelji se selile, a gospodin Tilvou ponovno je vidio svoju priliku da nešto poduzme. Ubrzo nakon rata nikome nije bio čudan prazan prostor, uskoro parkiralište, koje se nalazilo tamo gdje je nekada bila kuća. Kad je uskoro nakon toga nestao i njegov Steeplechase Park, a zatim se zatvorilo Tilvou kino, njegovo je ime nestalo s otoka z sjećanja. Sad kad je posjedovao sve što žel bio siguran u svom domu, postao je predmetom zavisti svojih Morgana i Rocke-


fellera. Njegova privlačna čarobna zrcala nikada nisu izobli-čavala ni njega ni njegove kartodrapce. Vraćajući se u ured nakon posla pred kraj dana, iako nije bilo dana i on nije imao posla, pronašao je gospodina Rockefellera. Dao mu je još deset cent potjerao ga. Bilo je teško tu siromašnu figuru povezati, čak i maglovito, s onim kompleksom poslovnih zgrada u Rockefeller Centru i s ovalnim biserom klizališta. Vidio je iz bahate poruke na svom pisaćem stolu s poklopcem da će se gospodin Morgan vratiti da još jedanput s njim raščisti glede nove nepušačke politike koju je uveo gospodin Tilvou. Radije nego da se tako brzo opet suoči s njima, gospodin Tilvou uzeo je svoj neza-prašeni polucilindar s kuke na vješalici za kapute. Pretresao latice cvijeta u svom zapućku, cvijeta koji je uvijek bio svjež i uvijek će to biti. Energičnim korakom, požurio je iz ureda kući, pjevušeći tiho divnu Siegfriedovu Pogrebnu glazbu koja je odzvanjala s njegovog vrtuljka. Preskačući prve tri stube, vrlo lagano spotaknuo se na najgornjoj, a to mu se nikada prije nije dogodilo. Na policznad dvostrukog sudopera kod kuhinjskog prozora ugledao je nešto čudno. Vaza od Waterford kristala s bijelim ljiljanima izgledala je savršeno normalno ali, tajanstveno, voda unutra kao daje ležala pod kutom. Za trenutak je pronašao libelu i postavio je na okvir prozora. Zadrhtao je od studenog iznenađenja. Kuća je bila nakrivljena. Izašao je začuđen, izbrazdana čela. Na stubama koje su na okomitom licu nosile njegovo ime, nije mu trebala libela da vidi kako su se stube nakrivile, baš kao i puteljak. Desna strana je padala. Temelj slova u imenu TILYOU naginjao se prema dolje, a ovalna dna zadnjih slova više se nisu vidjela. Ukočio se u panici. Bez njegova znanja ili namjere, kuća mu je ponovno počinjala tonuti. Nije imao pojma zašto. I Iz razloga koje nije znala, njezin je otac nije volio kad je bila dijete, niti je pokazao išta sličnije prihvaćanju kad je bila starija i udana. Bio je srdačniji prema njezinoj sestr bratu, ali ne mnogo. Ona je bila najstarije od troje djece. Majka joj je bila veća utjeha, ali nije uspjela ništa ublažitli oplemeniti u kućnom ozračju kojim je dominirao suzdržan i dalek otac. Bili su luteranci u Wisconsinu, nedaleko od Madisona, glavnog grada države, gdje su zimi dani kratki, noći crne i duge, a britki vjetrovi ledeni. - On je jednostavno uvijek bio takav - objasnila je njezina majka, braneći ga. - Poznavali smo se iz crkve i škole - Bili su istih godina i oboje su bili djevice kad su se vjenčali. - Naše obiteljzabrale su nas jedno za drugo. Tako se to nekada radilo. Mislim da nikada nije bio doista sretan. Imao je mali dućan s poljodjelskom robom koji je naslijedio i povećao, i slobodnije se šalio sa svojim zaposlenima i nabavljačima, koji su ga voljeli, nego što je bilo vjerojatno da će činiti kod kuće. Uglavnom je bio opušteniji s drugima. Nije to bilo ništa protiv nje osobno, uvjeravala ju je majka, jer kao dijete uvijek je bila dobra. Ali kad joj je otac umro, također od raka pluća, otkrili su da nije ostavio nikakvu odredbu za nju u svojoj oporuci, iako je za njezino troje djece ostavio dijelove koji su zajedno bili jednaki onima što ih je ostavio njezinu bratu i njezinoj sestri, a njoj je kao skrbnici dodijelio pravo raspolaganja novcem. Nije bila sasvim iznenađena. 30l SAMMY - Što bih drugo očekivala? - rekla je Glenda, kad je govorila o tome. - Nemoj misliti da me to više ne boli.


Kao mladić, luteranski otac, koji nije imao ukusa za glazbu ni osjećaja za ples ili bilo koju drugu vrstu slavljeničkih ludorija u kojima je uživala majka - ona je pravila maske za Halloween i voljela je kostimirane zabave - otkrio je urođeni dar za crtanje i uzbuđenu radoznalost za strukture zgrada i kompliciranu arekturu. Ali ove posljednje sposobnosti bile su ignorirane u teškim uvjetima ruralne okoline koju je regulirao otac još strožiji nego što je on ispao, s roditeljima koji su vodili život pun ograničenja, još oskudniji od njegovog. Nijedna misao nije dana koledžu ili studiju umjetnosti, i gušenje tih sklonosti možda je bilo ključno u kovanju njegovog nepopustljivog karaktera i neizrecive tjeskobe u kojoj je bio ukorijenjen. Tek kasnije mogla ga je tako definirat rijetko sažalijevati. Štedljiv čovjek opreznih izdavanja, ipak je rano stavio do znanja svoje težnje da omogući višu naobrazbu svakome od svoje djece i osjećaj da bi ga veselilo kad bi oni tu priliku iskoristili. Samo je Glenda iskoristila tu jedinstvenu velikodušnost; a on nije nikada ublažio svoje razočaranje u druge, kao da je namjerno odbijen i ponižen. Bio je zadovoljan njezinim u-spjehom u osnovnoj školi, ali je hvalio kritički, uvijek s predbacivanjem koje je pružalo malo razloga za veselje. Ako bi kući donijela test s devedeset bodova u algebrli geometriji, možda jedina s tako visokim rezultatom, on je htio znati, nakon nevoljke pohvale, zašto nije uspjela riješiti jedan problem od deset koji nije riješila. Pet minus donio bi pitanje o minusu, petica bi ga natjerala da se duri zbog nedostatka plusa. U njegovoj ozbiljnosti nije bilo humora, ali je zato bilo neke izvrnute komike u njezinu prepričavanju. Pravo je čudo da je odrasla vedra, s malo sumnje u samu sebe, kompetentna i odlučna, što je upravo ono što sam ja trebao. U gimnaziji, s nešto podrške od majke i mnogo ohra-brenja od mlađe sestre, uspjela je dobiti mjesto u timu školskih navijačica. Ipak, još uvijek malo sramežljiva i po prirodi ne baš društvena, nikada nije bila srdačno primljena u živahan društveni život koji su druge djevojke uživale među sobom i sa školskim sportašima i njihovim vulgarnim obožavateljima. Bilo je mnogo zabava i društvenih sastajanja na kojima nije bila. Za inč ili dva bila je niža od većine svojih godina, s jamicama na obrazima, smeđim očima i kosom boje meda, mršava, ali s primjetnim grudima. Nije puno izlazila, uglavnom jer joj nije uvijek bilo ugodno kad jest, i u tome je također ležao povod za miješane signale od njezinog oca. Bio je uznemiren kad bzašla bez pratnje, kao da je kriva zbog nedoličnosti već time što je izašla; s druge strane, govorio je u poniženju koje se odnosilo na njega samog, kao da njega samog izbjegavaju, kad je bila kod kuće vikendom navečer. U strašnoj opomeni proricao je doživotne, čemerne zamke svojstvene tome da rano postane »neugledna cura«, kao što je često osjećao daje on sam bio, i govorio o tome kako je potraćio vlastite šanse kad je bio mlad. Neugledan je bila riječ koju je često izgovarao. Karakter je bila druga; njegov mračni zaključak bio je da njega nikada nije dosta. Ni ona, ni njezin brat, ni sestra nisu se sjećali da ih je ikada zagrlio. Ona nije bila seksualno aktivna. Jednom na prednjem sjedalu automobila nekog starijeg igrača ragbija dopustila je da joj skine gaćice prije nego što je shvatila što se događa i skamenila se od straha. Povukla je njegov penis; nije ga htjela poljubiti. To je bio njezin prvi pogled na sjeme, o kojem je čula djevojke u školi kako hihoću i govore s ozbiljnim razumijevanjem, sjetila se s nelagodom, kad sam je pitao. Ja bih poprimio blaziranu objektivnost u tim istraživanjima u njezinu prošlost, ali je moja dilema bila ambivalentna i požudna i bolna. Nakon igrača ragbija, izlazila je oprezno i smišljala kako će izbjeći daje


nekamo samu odvede bilo koji stariji dečko koji je bio iskusan i siguran u sebe. Sve dok na koledžu nije srela Richarda. Uživala je u maženju i naravno bila je uzbuđena, ali je mrzila da je tjera i s njom grubo postupa, i gotovo do njezine dvadesete godine, koliko sam uspio saznati, njezini prilično jaki erotski nagon jaka romantična žudnja bili su neispunjen s čistom, religioznom ispravnošću, potisnuti. Na prvoj godini koledža imala je veliku sreću da se sprijatelji s dvjema židovskim djevojkama iz New Yorka i jednom lijepom plavom studenticom glazbe iz Topanga Ca-nyona u Kaliforniji. Bila je zbunjena i očarana time što je držala njihovim savoir faire, znanjem skustvom, njihovim jakim glasovima i drskom sigurnošću u sebe, njihovim neobuzdanim humorom i hrabrom i bestidnom otvorenošću. Uživale su u tome da je podučavaju. Nikada se bez ustručavanja nije mogla prilagoditi njihovom nehajnom seksualnom vokabularu, koji se činio sveučilišnom normom. Ali bila im je jednaka u duhovitost inteligenciji, kao i u poštenju i postojanosti prijateljstva. Već na drugoj godini njih su četiri živjele u bezbrižnim uvjetima u velikoj kući za koju su se složile da je iznajme. Ostale su u vezi od tada, i sve su je tri došle posjetiti taj zadnji mjesec. Sve su od kuće dobivale više novca od nje, ali su ga dijelile izdašno. Richard je bio prvi muškarac s kojim je spavala i oboje su bili zadovoljeni, jer je on, kompetentan i ponosan, dobro obavio potreban posao. Bio je dvije godine stariji, već na zadnjoj godini studija, i do tada je bio u postelji barem jedanput s ostale tri, ali tada nitko o tome nije mislio ništa loše. Viđali su se još malo u Chicagu, gdje je ona ljeti radila, jer je on tamo već bio zaposlen i mogao ju je upoznati s ostalim ljudima u međusobno povezanom grozdu društvenih krugova. On je bio u regionalnom uredu velikog osiguravajućeg zavoda Hartford, gdje mu je vrlo dobro išlo i gdje se brzo učvrstio kao iznimna osobnost i vrlo ambiciozan. Oboje su navečer nakon posla voljeli piti, a često i za objedom, i obično im je bilo dobro zajedno. Znala je da on tamo ima i druge djevojke, ali je otkrila da joj to ne smeta. I ona je izlazila s drugima, kao što je to radila i u koledžu, i više nego jednom izašla je s muškarcima iz ureda za koje je znala da su oženjeni. Ubrzo nakon diplome odselila se u New York, gdje se on pridružio drugoj kompanij bio značajno promaknut, i našla se u vlastitom malom stanu s uzbudljivim poslom istraživačice za časopis Time. I uskoro nakon toga, odlučili su kušati brak. Ona se bila spremna promijeniti, on ne. Ostao je šarmantan prema njezinoj majci, mnogo više nego što je imao razloga biti, i proizveo je smijuljenje čak i njezinoga oca, a ona je počela doživljavati njegovu uobičajenu ekstrovertira-nu srdačnost kao iritantnu i nedostojnu. On je puno putovao i često je bio do kasno vani, čak i kad je bio u gradu, a kad je treće dijete, Ruth, rođeno s konjunktivitisom koji je došao od trihomonijaze, dovoljno je znala o medicin tehnikama medicinskog istraživanja da potvrdi kako je to vene-rična bolest, i dovoljno o njemu da zna odakle je bolest došla. Bez riječi njemu, otišla je jednoga dana ginekologu i dala da joj podvežu jajovode, i tek kasnije rekla mu je da ne želi više beba od njega. Uglavnom zato što je dijete bilo novo, trebalo im je još dvije godine da se rastanu. Tada je bila previše principijelna da uzme alimentaciju i to se uskoro pokazalo kao grozna pogreška, jer je on nepopravljivo kasnio s potporom za djecu s kojom se složio, a slao je i premalo, i uskoro je, čim je počeo veze s novim djevojkama, bio sasvim u dugu.


Nisu mogli dugo razgovarati a da se ne posvađaju. Nakon što sam ja stupio na scenu, oboma je postalo lakše da mi dopuste razgovarati s njima u ime drugoga. Njezina majka došla je na istok da pomogne u velikom stanu s ograničenom stanarinom na West End aveniji s puno velikih soba, i ona se mogla vratiti na posao s dobrom plaćom u reklamno-prodajnom odjelu Time-a, gdje sam je ja upoznao. Sjedila je iza niske pregrade, na koju bih se ja naslonio i tračao kad nijedno od nas nije imalo ništa važno za obaviti. Bila je pametnija od čovjeka za kojega je radila, odgovornija i marljivija, ali to tada nije bilo važno za ženu u toj kompaniji - nijedna žena nije mogla biti urednik ili pisac u bilo kojem od izdanja ili na čelu bilo kojeg odjela. Bez mene ne bi bila mogla pokriti troškove i možda bi morala otićz grada s majkom i troje djece. Naom Ruth ne bmale vremena ni novca da prođu kroz koledž. Ne bi bilo sredstava za privatne škole na Manhattanu ili, poslije, usprkos odličnom Time-ovu zdravstvenom osiguranju, za Michaelo-vu skupu osobnu psihoterapiju, koja na kraju nije pomogla. Nedostaje mi, kao što je Yossarian primijetio u našim razgovorima u bolnici, i ne pokušavam to sakriti. Jako mi nedostaje, i tih nekoliko žena s kojima provodim vrijeme - moja prijateljica udovica s nešto novca i lijepom vikendicom na Floridi, dvije druge koje znam s posla koje nikada nisu imale uspjeha u rješavanju vlastitih kućnih života, nitko od nas više mlad - znaju da će mi ona nastaviti nedostajat da sada poprilično tek brojim dane. Uživam dosta, igram bridž, idem na obrazovne tečajeve za odrasle i pretplaćujem se na koncerte u Lincoln Centru i YMHA, idem na kratka putovanja, viđam se sa starim prijateljima kada dođu u grad, obavljam svoj dopisni rad za pomoć oboljelima od raka. Ali, tek brojim dane. Za razliku od Yossariana, ne očekujem da mi se išta novo ili dobro ponovno dogod uživam manje otkad je Lew konačno, kao što je to formulirala Claire, »dopustio sebi« da ode. Njegova obitelj je jaka i nije bilo plakanja na sprovodu, osim jednog njegovog starijeg brata i sestre. Ali, ja sam prolio koju suzu kod kuće nakon što mi je Claire ispričala svoju verziju njegovih posljednjih nekoliko dana i rekla mi njegove posljednje riječi, koje su bile o men mom putu oko svijeta. Veselim se putovanju koje sam počeo planirati, svagdje ću, naravno, pogledati znamenitosti, ali uglavnom želim vidjeti ljude koje znam u Australiji, Singapuru i Engleskoj, i u Kaliforniji, gdje još uvijek imam Marvina i njegovu ženu, nećaka iz moje obitelj neke druge poznanike koji su ostalz dana na Coney Islandu. Počet ću, odlučeno je, s kratkim izletima u Atlantu i Houston, da posjetim Naom Ruth, s njihovim muževima i mojim unucima. Te dvije djevojke već odavno misle o meni kao o svom pravom ocu. Richard se nije protivio da ih zakonski usvojim. Od početka sam s njima psihološki postupao kao sa svojom biološkom djecom, i nisam žalio što nisam imao vlastite. Ali nismo bliži od toga. Kao i u većini obitelji koje vidim, pronalazimo tek nesuvislu zabavu u zajedničkom društvu i uskoro smo svi napeti. Richard nikada nije pokazao ljubomoru jer smo se tako brzo zbližili, i on se povukao iz svakog privida obiteljskog života čim je to pristojno mogao izvesti. U samo nekoliko godina imao je nekoliko vlastitih novih žena, a sa zadnjom i dijete.


Veselim se tome da saznam više o tom grotesknom vjenčanju na autobusnom kolodvoru, Vjenčanju kraja stoljeća, kako ga Yossarian i ostali sada zovu, na koje će me, na što sam ja prezirno puhao, navodno pozvati. - Jednom su me opljačkali na tom autobusnom kolodvoru - rekao sam mu. - Moj je sin tamo bio uhićen. - I ja - rekao sam mu. - Zato što si bio opljačkan? - Zato što sam digao buku, histeričnu buku, kad sam vidio da policija ništa ne čini. - Njega su lancem vezali za zid. - I mene - obavijestio sam ga. - Još uvijek mislim da nikada više neću tamo htjeti otići. - Čak ni na vjenčanje? Vjenčanje poput ovog? S četiri tisuće funti najboljega beluga kavijara? Neću htjetći. Postoje još neki kompromisi koje jednostavno ne želim napraviti. Iako bi Esther, udovica koju najčešće viđam, »umrla« da može prisustvovati, samo da bude na scen da blene u ostale. Kad sam sreo Glendu, njezini raskalašni dani bili su iza nje. Ponekad bih se osjećao barem malo prevaren jer nisam bio tamo na njezinu boemskom vrhuncu da i tada u njoj seksualno uživam, što je učinilo više drugih nego što se ona s ugodom htjela sjećati, i da uživam u njezinim cimericama i ostalim prijateljicama. Pomisao na slobodu kojom su njih četiri živjele nastavila me uzbuđivati, i mučiti. I ja sam imao svoje dobre promiskuitetne godine s djevojkama iz studentskih dana na Sveučilištu New York i u Greenwich Villageu i onda iz kompanije, i s drugima koje sam sreo preko ljudi u kompaniji, i čak i avanturicu ili dvije svaki semestar te dvije godine dok sam predavao na svom koledžu u Pennsvlvaniji. Ipak, neko vrijeme otprilike u doba našeg vjenčanja, još uvijek sam ponekad u sebi osjećao gnjevnu, razdražljivu ljubomoru na čitavu njezinu erotsku povijest i bio kivan na sve muškarce, mladiće, tog nogometaša !z gimnazije, i onda na sve muškarce koji su odigrali svoju bludnu ulogu kao njezini partneri. Naročito sam mrzio one koje sam zamišljao i koji bi je svaki put jednostavno znali dovesti do omamljujućeg klimaksa. Muževna dostignuća kao da joj nisu bila važna. Bila su važna meni, i među one nitkove o kojima sam nešto znao, ili sam bio drugačije mo- tiviran da ih izmislim, morao sam ubrojiti njezinoga muža Richarda. Vidio sam ga u tim ponižavajućim dramama kao osvajačkog kavalira i neodoljivog protivnika, i to je bilo tako čak i nakon što sam ga konačno odbacio kao gnjavatora, taštog čovjeka, plitkog i praznoglavog, uvijek punog energičnih, ali uskogrudnih planova, i čovjeka kojeg je sad već i Glenda smatrala samo dosadnim i napornim. To što je ona gajila dugu strast za njemu slične, bilo je sramno sjećanje gotovo previše mučno za nas oboje. Još uvijek ne znam kako netko s melanomom može nastaviti radit dobiti povišice i nove djevojke i čak dvije žene. Ali, Richard je u tome uspio. Lew mi je mogao reći, uvijek sam mislio; ali nisam htio da Lew pogodi ono što sam konačno shvatio o sebi, a to je da nikada nisam sasvim odrastao, čak ni s Glendom, kad se radilo o muškarčevu odnosu sa ženom. Richardova prva nova djevojka koju smo vidjeli bila je bolničarka u uredu njegova onkologa. Bila je vesela i znala je sve o njegovu tjelesnom stanju; ipak je uskoro svejedno s njim spavala i javljala se na telefon u njegovu stanu kao da je stan njezin. Sljedeća mu je bila njezina najbliža prijateljica, kojoj ga je velikodušno predala i koja je isto znala za njegov rak, ali se


svejedno udala za njega. Dok se brak raspadao, bilo je djevojaka u slijedu stodobno, a onda je došla vitka, inteligentna žena iz dobre obitelji koju je sljedeću oženio, uspješna pravnica iz velike tvrtke u Los Ange-lesu, kamo se spakirao i odselio, na još bolji posao od onoga gdje je dao otkaz, da tamo s njom osnuje domaćinstvo i odmakne se još dalje od obiteljskih zahtjeva ovdje. A to su bile samo one za koje se dobrano potrudio da za njih saznamo, one privlačne koje su ga morale potražiti u našem stanu kad bi se pojavio da posjeti djecu, dok je to svoje pravo još uvijek htio koristiti, ili da se još jedanput počne natezati oko novca za uzdržavanje ili problema s Michaelom, koji su postajali sve izraženiji kako je odrastao. Richard je već odselio na Zapad kad smo se odvažilzgovoriti tu užasnu riječ shizofrenija, naučenu iz biblioteke i arhiva Time-a, koje se graničnim slučajem njegov tada smatrao. Glenda je prezira-la moje strahopoštovanje prema Richardu. - On je prodavač, za boga miloga, i hvalisavac - uzviknula bi prijekorno kad bi me čula kako zavidno spekuliram. - Ako iskuša sa stotinu žena, mora pronaći nekoliko kojima je on bolji od ničega, ili od tipova s kojima već nešto imaju. On zna pričati, to znamo. Znali smo da ima određen uporni šarm, iako ne za nas. U vremenima kad je ona bila potištena, ja bih joj razbistrio stvari, u argumentu koji smo prvi upotrijebili jedno s drugim preko jutarnjih novina o čovjeku koji je tada bio u Bijeloj kući: on je nečastan, samoživ, umišljen, patvoren i lažljiv, pa zašto onda da od njega očekujemo da se ponaša drugačije? Još uvijek ne znam je li sitna pizda koju sada tamo imamo veća sitna pizda od dvojice sitnih pizda prije njega, ali se ipak čini da je dovoljno velika, s Noodlesom Cookom kao osobom od povjerenja i tim pohlepnim, srebr-nokosim parazitom C. Porterom Lovejovem, koji je tek izašao iz zatvora na još jednom od onih predsjedničkih pomilovanja, kao svojim mentorom za pitanja morala. Uvijek sam lukavo uspijevao u posredovanju s Richar-dom. I kod mene je imao potrebu da se pokaže kao privlačan i svjetski čovjek, a ja mu nikada nisam dao da bude siguran kako u tome uspijeva. - Organiziraj objed - ponudio sam, nedugo nakon što smo si Glenda i ja počeli pričati stvar izdvajati jedno drugo da razgovaramo na zabavama. - Daj da ja s njim razgovaram za tebe. - Radi čega? - upitala je. - Zbog čega - izašlo je iz mene spontano. - O, Bože! - uzviknula je, ulazeći u svoje mračno raspoloženje. - Ti si pravi pedant, znaš. Singer, ti si fin, bistar muškarac, ali kakav si ti pedant! To je bilo prvi put da sam čuo da je netko izgovorio riječ pedant. Vjerujem da sam tada, možda upravo u tom trenutku, svjesno počeo uspavljivati svoj otpor prema tome da ikada dopustim sebi osjetiti trajniju vezanost za bilo koju ženu, čak i za one kojima sam neko vrijeme bio grozničavo očaran. Moj strah nije bio od vezivanja, nego od zatočenja. Ali, bilo koja žena koja bi upotrijebila riječ pedant, razmišljao sam, nazvala svog bivšeg muža »dvoličnim« i »narcisoidnim« i opisala pomoćnog direktora za kojeg smo oboje radili kao »troglodita«, bila je žena za koju sam osjećao da mogu s njom razgovarat možda čak i poželjeti živjeti s njom, usprkos troje djece, prvom mužu i njezinim godinama viška. I još k tome kršćanka. Dečki s Coney Islanda mislili su da sam poludio kad su čuli koga Sammy Singer konačno ženi, curu s troje djece, kršćanku, godinu dana stariju od sebe. A nije čak ni bogata!


Glenda je imala još jednu osobinu koju nikada nisam nikome spomenuo sve dok nije otišla, a i onda sam ispričao samo Lewu, jednom kad smo obojica pili, ja sa svojim sko-čom s ledom, on još uvijek sa svojim Carstairsom i Coca-Co-lom: bila je romantična i smiona kad bismo popil izašli, puna vragolaste zabave, a još i više nakon što smo se vjenčali, i nije bilo kraja njezinoj spontanost mojem ugodnom iznenađenju, sve do vremena kad se razboljela i usporila. Više nego jednom na stražnjem sjedalu auta dok smo se vraćali kući sa zabave s ljudima koje smo jedva znali, počela bi se milovat pipat trljati, šla bi sve dalje i dalje, i na meni je bilo da se napnem da nastavim normalno razgovarati s parom naprijed, praveći neumjereno glasne šale kako bih imao razloga za glasan smijeh i za to što govorim glasno i nepovezano, jer bi se ona nenadano uspravila s komentarima i odgovarala čak i na pitanja prije nego što bi ponovno zaronila da se još malo pozabavi sa mnom, i bila je prava umjetnost ne ostati bez glasa kad je konačno bila sigurna da sam svršio. Imao sam omamljujuće orgazme, znala je, i još ih uvijek imam. Oni počinju sporije, ali traju puno duže. Lew je rekao Claire da sam imao suze u očima kad sam razmišljao o tom dijelu, rekla mi je zadnji put kad smo se vidjeli, na objedu u restoranu, nedugo nakon što je Lew umro, kad je prvi put letjela u Izrael nadajući se da će tamo možda kupiti kuću na obali za praznike za sebe i djecu koja bi htjela doći. Glenda i ja nikada se nismo udvarali jedno drugome, i to je jedan od razloga što se naš brak dogodio onako kako se dogodilo. Jedno me poslijepodne povela na klizanje u Rockefeller centar. Ja sam kao klinac bio pravi as na metalnim koturaljkama, igrajući našu vrst hokeja na ulici, i svladao sam klizaljke tako spretno daje ona bila u iskušenju da pomisli kako sam izmišljao. Jedne nedjelje u proljeće unajmio sam auto i odvezao nju i djecu na Coney Island, gdje nikada nisu bili. Proveo sam ih kroz Steeplechase. Svi su se rolali okolo u Bačvi smijeha smijavali vlastite izobličene odraze u čarobnim zrcalima, a kasnije sam ih odveo preko avenije da im pokažem dvokatnu Tilyouovu kuću. Pokazao sam im isklesano ime na kamenom licu najniže stube, koja se nastavljala ukapati u pločnik i već je bila gotovo potonula. Bili su skeptični glede mog dojma da kuća tone i da je nekada bila za kat viša. Tjedan dana kasnije unajmio sam veći auto, te poveo i njezinu majku kad smo ponovno otišli tamo i pojeli ranu nedjeljnu večeru u velikom ribljem restoranu u Sheepshead Bayu po imenu »Lundy's«. Kad smo se taj put Glenda i ja poljubili za rastanak, poljubili smo se i po drugi put i pritisnuli jedno u drugo, i znali smo da je počelo. Ja sam osjetio snažnu sentimentalnu naklonost prema njezinoj majci. Nedostajala mi je moja vlastita. Ja sam živio u donjem gradu, a Glenda je živjela na sjeveru Man-hattana, i jednom kasno navečer kad joj se nije dalo putovati kući nakon posla i rođendanskih koktela za drugu djevojku, koji su se protegnuli u dugu večeru s otprilike dva-naestero nas, i nakon jazz kluba i plesnjaka u Greenwich Villageu, rekao sam da može spavati kod mene. Ona je rekla u redu. Imao sam krevet i dugačak kauč. - Ne moramo ništa raditi - obećao sam da je umirim kad smo stigli. - Zaista to mislim. - Da, moramo - odlučila je, s nasmijanim uvjerenjem. -I ne moraš sa mnom izvoditi tu točku sramežljivog-malog-dečka. Vidjela sam te na poslu. I nakon toga rijetko smo izlazili a da u naš raspored nismo ubacili priliku da budemo sam daleko od pogleda. Išli smo u kino, išli smo u kazalište, odlazili bismo nekamo tijekom vikenda. Jednom je htjela povesti djevojke da pogledamo Kralj i ja. Ja sam rekao: - Misliš Kralja i mene, zar ne?


Nakon sekunde iznenađenja, vidjela je da se šalim i nasmijala se. - Oh, Bože! - pohvalila me s nevjericom. - Ti si stvarno još uvijek pedant. Čak i smisliti takav vic! Ali, radije bih bila udana za pedanta nego za guzicu, naročito za pedanta koji me zna nasmijati. Sam, vrijeme je. Useli k meni. Ionako već praktički živiš tamo, a ja imam mjesta. Ne smetaju ti moji klinci, provodiš s njima više vremena nego što je Richard to ikada činio. Vodiš ih na Coney Island, i da vide Kralja i mene, i bolje se slažeš s Michaelom nego mi ostali. Naom Ruth ugledaju se u tebe, iako je Naomi već viša. I bolje se slažeš s mojom majkom nego ja kad imam menstruaciju. Nemoj se svađati. Samo usel pokušaj. Ne moraš me oženiti. - Znaš da to nije istina. Znaš daje to laž. ¦ - Ne odmah. Nisam bio siguran da je želim viđati svaki dan. - Sad me na poslu viđaš svaki dan. Svaki vikend smo zajedno. - Znaš da to nije isto. - A kad ja dam otkaz i ti me budeš uzdržavao, provodit ćeš više vremena bez mene, u uredu, nego sada. Nije bila tako dobra domaćica kao moja majka, i tek obična kuharica. Čak je i njezina majka pripravljala bolju hranu, a ni ona nije bila nešto naročito. Rekao sam joj nepokolebljivo da o tome neću ni razmišljati. Ali, kako smo nastavili odlaziti na vikende, počeo sam ostavljati rezervnu odjeću u njezinu stanu, a kad smo ostajali do kasno, bilo je lakše spavati kod nje, a kad sam spavao kod nje, uskoro je postalo lakše, a onda i sasvim lako spavati s njom. Imala je svoju odjeću kod mene, i kozmetičku torbicu, u kojoj je imala dijafragmu. Kao da nikome u obitelji nije bilo neobično to što sam ja tamo. Samo je Michael s vremena na vrijeme bio znatiželjan i znao bi promrmljati nešto kriptično, ili šaljivo. Michael bi mogao postati spontano znatiželjan o gotovo bilo čemu i ne bi tu znatiželju dugo zadržao. Ponekad bzgubio interes za ono što je govorio još dok je to govorio i promijeniti temu u pola rečenice. Ostali su mislili da je to njegov poseban način zafrkavanja. On se pravio da jest, ali sam ga ja ozbiljno shvatio i počeo osjećati da se radi o još nečemu. Kućanstvo je surađivalo da pojednostavi naše sastanke: uskoro je i dnevna soba postala privilegirani prostor kad je bilo kasno i kad smo zatvorili vrata. Tako je bilo i bolje, jer ako bismo živnuli od pića, mogli bismo tamo početi s neobaveznim zagrljajem i tamo i svršiti, a nije se znalo kamo će nam odletjeti odjeća. A na početku, i puno godina kasnije, rijetke su bile noći kad smo bili sami zajedno, čak i one duge noći, i rijetko jutro ili popodne na izletu, kad nismo vodili ljubav barem jednom, čak i tijekom menstruacije. Kasnije smo se usporil propuštali prilike, prečesto jer bi ona postajala nesretna i utučena, i prepuštala se mračnim mislima zbog briga i nevolja koje smo imali s Michaelom. Do tada smo Richarda već otpisalz našeg života kao beskorisnog. Ona bi ozbiljno govorila i tiho plakala u mojem naručju dok se nismo počeli ljubiti da se utješimo, i čak i tada, kad bi osjetila da sam se stvrdnuo, vodili bismo ljubav u drugom duhu, nekako brižno i nježno. Ja bih odgodio dovoljno dugo da se uskladim s njezinim reakcijama i onda se prepustio u oslobođenje, a ona bli ne bi doživjela orgazam, ali bi bila


zadovoljna jer sam ja zadovoljan, i zahvalna što sam joj pomogao da nakratko zaboravi težinu naših problema s Michaelom, sada jednako toliko mojih koliko i njezinih. Još uvijek sam uvjeren da nikada u životu nisam sreo osobu koja bi bila manje sebična, boljeg srca i manje samoživa od nje, ili manje zahtjevna i zamorna, i ne mogu zamisliti ženu koja bi mi bila bolja kao supruga i prijateljica nego što je bila ona. I to je vrijedilo sve godine našeg braka, čak i kroz Michaelove ispade i poslije neizbježno samoubojstvo, sve do vremena kad se ona počela osjećati loše u želucu i crijevima i doktori su se, nakon pretraga, složili da ima rak jajnika, i tek je tada medeni mjesec završio. I to su bile najbolje, mislim stvarno najbolje, godine mog života, bez ijedne minute žaljenja. Bilo je to bolje od rata. Yossarian bi znao što time želim reći. Umrla je za trideset dana, kao što je Teemer odredio da će umrijeti, blijedeći polako u bolest, s malo akutne boli, kao što je gotovo jamčio i ja sam se još uvijek osjećao njegovim dužnikom kad sam ga ponovno sreo u bolnici dok se brinuo za Lewa i saznao sa smutnjom da je prešao na psihijatrijski odjel zbog nepopustljivog stresa idiosinkratske »teologije biologije« kako ju je formulirao, koja se pokazala preteškom da se s njom bez pomoći uhvati u koštac. Nastavio je raditi preko dana, ali je tamo spavao navečer, sam. Njegova žena mogla se tamo smjestiti s njim, ali joj je bilo draže da to ne učini. Teemer, pažljiv, marljiv, melankoličan, bio je i starij, kao što gaje Yossarian opisao, osakaćena žrtva u svom ratu protiv raka. Njegov pogled sada je bio pogled na svijet koji je dešifrirao žive stanice raka i društva na izdisaju kao sliku istoga stanja. Vidio je rak svagdje. Ono stoje vidio u stanici, vidio je povećano u organizmu, a to se nastavljalo u ljudskom biću koje je pronašao rekreirano u grupama. Gajio je začuđujuće uvjerenje, uvjerenje, tvrdio je, zdravo i snažno u rastu kao tipičan zloćudni tumor za kakav se specijalizirao: uvjerenje da su sve pogubne prekomjernosti koje je vidio kako se svuda nezaustavljivo razmnožavaju isto tako normalne i neizbježne u našem načinu života kao replikacije malignih stanica koje je poznavao u životinjskom svijetu i biljkama. Dennis Teemer mogao je gledati civilizaciju, volio se šaliti u pesimističkom paradoksu i vidjeti svijet kao tek mikrokozmos stanice. - Postoje još dvije stvari s tim stanicama raka koje biste možda voljeli znati. One u laboratoriju žive zauvijek. I nedostaje im samokontrola. - Hmmmm - rekao je Yossarin. - Reci mi, Teemer, živi li stanica raka koliko i zdrava stanica? - Stanica raka jest zdrava stanica - bio je odgovor koji je stigao i nikome se od nas nije svidio. - Ako su snaga, rast, pokretljivost i širenje standardi. - Živi li dugo kao normalna stanica? - Stanica raka jest normalna - bio je frustrirajući odgovor. - Takva kakva je. Biološki, zašto bismo očekivali da se ponaša drugačije? One mogu živjeti zauvijek... - Zauvijek? - U laboratoriju, za razliku od naših ostalih stanica. One se nezadrživo razmnožavaju. Zar to ne zvuči zdravo? Migriraju, koloniziraju i šire se. Biološki, u svijetu živih tvari, zašto bismo očekivali da ne postoje stanice koje su agresivnije od ostalih? - Hmmmm.


- A biologija uvijek radi ono što mora. Ona ne zna zašto i nije je briga. Ona nema izbora. Ali, za razliku od nas, ona ne traži razloge. - To su vrlo velike misli s kojima vi baratate - rekao sam mu dvosmisleno. - Kad bi barem prestao - rekla je njegova žena. - To je moj užitak - rekao je Teemer, s nečim što je moglo proći kao osmijeh. - Zračenje, kirurgija i kemotera-pija moj su posao. Ali, nije posao ono što me deprimira. Deprimira me depresija. - Kad bi barem došao kući - rekla je gospođa Teemer. Bio je počašćen što su ga njegovi medicinski kolege na psihijatriji ozbiljno shvaćali: mislili su da je lud, alm je to bilo sporedno. Ponovno sresti Yossariana donijelo mi je poplavu dragih ratnih uspomena, čak sam se sjetio i jezivih događaja koji su bili opasn odvratni, kao onaj s ranjenim Snowde-nom koji je umirao od zime i Yossarianom koji obamrlo povraća u vlastito krilo. I mene koji sam u omaglici padao u nesvijest svaki put kad sam došao k seb ugledao nešto drugo što se događalo, a što se nisam mogao natjerati da gledam: Yossariana kako slaže meso natrag u ranu na bedru, reže zavoje, povraća, koristi sjajnu tkaninu Snowdeno-va padobrana kao deku da ga zagrije, a onda kao mrtvački pokrov. Bilo je tu i rušenje s Orrom, i nestali cilindri s ugljičnim dioksidom za Milove sladoledne kupove koje su časnici dobivali svaki dan, a mi novaci samo nedjeljom. Na istrazi se ispostavilo da, logistički gledano, možemo imatli prsluke ili kupove, ali ne i jedno i drugo. Glasali su za kupove, jer nas je bilo više koji smo mogli uživati u kupovima nego što će nas trebati prsluke za spašavanje. Imao sam ono prinudno slijetanje s Gladnim Joeom. Dali su mu medalju zato što je vratio avion i nepotrebno ga uništio. I Yossarian je dobio medalju jer se vratio preko mosta kod Ferrare po drugi put, s McWattom za kontrolama koji je pjevušio: »O, moj Bože, što se može«. Yossarian, vidjevši križne kazaljke kako odmiču, i znajući da će promašiti, nije potraćio svoje bombe. Mi smo bili jedini avion sa šansom da pogodimo, i sad će sva ta protuzračna paljba biti uperena na nas. - Mislim da se opet moramo vratiti, zar ne? - čuo sam McWatta preko unutrašnje veze, nakon što je most ostao neoštećen. - Mislim da moramo - odgovorio je Yossarian. - Moramo li? - rekao je McWatt. -Da. - 0, moj Bože - rimovao je McWatt. - Sto se može. I tako smo se vratil pogodili most, i ugledali Krafta, koji je bio naš kopilot u Americi, kako je ubijen u avionu pokraj našega. A onda se dogodilo i ono s Kidom Sampso-nom, kojega je McWatt raskomadao avionom dok je skakutao na splavi usidrenoj u vodi. »0, moj Bože, što se može«, otpjevušio je McWatt kontrolnom tornju, prije nego što se lijeno okrenuo da se zabije u brdo. I naravno, uvijek Howie Snovvden, hladan i krvav tek nekoliko stopa dalje, uzvikujući odjednom dok je krvario: - Počinje me boljeti! I onda sam vidio da ga boli. Do tada nisam znao da bol postoji. I vidio sam smrt. I od tog leta dalje, molio sam Boga na početku svakog, iako nisam vjerovao u Boga i nisam vjerovao u molitvu.


Kod kuće nitko nije pokazivao veliko zanimanje za rat, moj rat, osim Michaela, čija je pozornost bila kratkotrajna. Djevojkama je to bila tek bablja priča lustrirani putopis. Michael bi pokorno slušao minutu ili dvije prije nego što bi odlutao na osobnijim tangentama. Kao repni mitraljezac, gledao sam unatrag i klečao na koljenima ili sjedio na osloncu sličnom biciklističkom sjedalu. Michael si je to savršeno mogao predočiti, složio se brzo, jer je i on imao bicikl sa sjedalom, i vozio bi se do plaže da gleda valove i kupače i jesam li mogao gledati ravno naprijed, okrenut unatrag otraga? Michael, to nije smiješno, ukorile bi ga djevojke. On se nacerio kao da se šali. Ne, odgovorio sam. Mogao sam gledati samo ravno natrag, ali mitraljezac iz kupole, kao Bili Knight, mogao je okretati svoje puške i pucati u svim smjerovima. - Pa, mogu i ja - rekao je Michael. - Pucati. Kladim se da još uvijek znam puknuti loptu u gol. Znaš li zašto svi spremamo svoje kupaće kostime u isto doba godine, i... počinjemo pucati loptu? - Djevojke su digle ruke. I Glenda. Meni se nije činilo da se Michael uvijek trudi biti zabavan, iako je pokorno preuzimao tu ulogu kad bi ga napali. Zvali smo ga Sherlock Holmes, jer je obraćao pozornost na detalje i zvukove koje smo mi ostalgnorirali, i tu je ulogu igrao s istom pretjeranom komičnom teatralnošću. Imao je problema s poslovicama kakve ja nisam mogao ni zamisliti da postoje. Mogao je razumjeti zašto je bolje spriječiti nego liječiti, ali nije mogao shvatiti kako se to odnosi na išta osim na medicinu. Izgledao je apsolutno zbunjen kad je Glenda jednom, savjetujući ga u vezi s nečim drugim, primijetila da je uvijek bolje prvo skočiti pa onda reći hop, jer on nije imao nikakve namjere skakati. Kao njegova majka kad je bila dijete, bio je poslušan prema svima. Pomagao je prati posuđe kad su mu rekli. A kad su mu u školi rekli da uzme drogu, uzeo je drogu. Kad smo zahtijevali da prestane, prestao je. Počeo je ponovno kad su ga ponovno ponukali. Nije imao bliskih prijatelja i činilo se da ih patetično želi. Kad je napunio petnaest godina, znali smo da neće proći koledž. Spekulirali smo nasamo o poslu za njega koji ne bi sadržavao bliske veze s ostalima: šumar, noćni čuvar, svjetioničar, to su bile među našim najcrnjim vicevima i najnategnutijim perspektivama. Kad je napunio devetnaestu, pitali smo se što ćemo s njim. Michael je donio odluku za nas. Glenda gaje pronašla prva kad je izašla van s košarom oprana rublja. U dvorištu kuće koju smo iznajmili na Fire Islandu bilo je samo jedno malo stablo, zdepasti škotski bor, rekli su nam, i on se o njega objesio. Michaelove fotografije koje smo imali mogle su slomiti srce. Glenda nije ništa rekla kad sam ih spremio u vitrinu u kojoj je držala fotografije sebe kao navijačice i svoga oca kao prodavača poljodjelske robe. U isti ormar s mojom Zračnom medaljom i pilotskim krilcima, mojim naredničkim čvarcima, te starim slikama mene sa Snowdenom i Billom Knightom kako sjedimo na redu bombi, dok nas Yossarian gleda iz pozadine, i s tom starijom slikom moga oca s plinskom maskom i kacigom u Prvom svjetskom ratu. Nedugo poslije, Glenda, koja je uvijek bila zdrava, počela je često patiti od neodređenih simptoma koji su izbjegavali verifikaciju: Reiterov sindrom, Epstein-Barr virus, fluktuacije u kemiji krvi, Lyme borelioza, sindrom kronične iscrpljenosti, otupjelost i bockanje u udovima, i, na posljetku, probavne smetnje i bolest koja je bila i previše određena. Teemera sam upoznao preko Lewa, koji je predložio da se barem posavjetujemo s onkologom koji će se baviti njegovom Hodgkinovom bolešću. Teemer je pregledao podatke i nije


proturječio. Primarni rast u jajniku nije više bio glavni problem. Oni u drugim područjima mogli bi se pokazati težim. - Ovisit će - okolišao je dok je prvi put razgovarao s nama. - O individualnoj biologiji tumora. Na žalost, oni u jajniku ne pokazuju se sve dok se već nisu raširili. Ono što mislim da bismo... - Imam li godinu dana? - presjekla je Glenda odsječno. - Godinu dana? - zamucao je Teemer, koji je izgledao zapanjen. - Mislim dobru godinu, doktore. Možete li mi to obećati? - To vam ne mogu obećati - rekao je Teemer, s bolnom nujnošću za koju smo uskoro uvidjeli da je za njega tipična. Glenda, koja je postavila svoje pitanje s lažnim, hrabrim samopouzdanjem, bila je šokirana odgovorom. - Možete li mi obećati šest mjeseci? - glas joj je bio slabiji. - Dobrih? - Ne, to vam ne mogu obećati. Forsirala je osmijeh. - Tri? - To ne ovisi o meni. - Neću vas pitati za manje. - Mogu jamčiti jedan, i neće biti skroz dobar. Ali, neće biti puno boli. Morat ćemo vidjeti. - Sam - Glenda je ispustila veliki uzdah. - Dovedi cure kući. Mislim da je bolje da počnemo planirati. Umrla je iznenada u bolnici samo trideset dana poslije, od koronarne embolije, dok su joj eksperimentalno davali novi lijek, a ja sam uvijek sumnjao da se radilo o humanitarnom savezu o kojem mi ništa nije rečeno. Yossarian, koji je dobro poznavao Teemera, mislio je da je ta mogućnost vjerodostojna. Yossarian, trbušast, širok, s kosom koja sijedi, nije bio onakav kakvog bih ga ja bio zamislio. Ni ja nisam ispao onakav kakav je on mislio. On bi mogao zamisliti odvjetnika ili profesora. Bio sam iznenađen što je povezan s Milom Minderbinder om; on me nije pohvalio za moj promotivni rad u Time-u. Ipak smo se složili da je divno što smo, po sreć prirodnoj selekciji, uspjeli uspješno preživjeti. Činilo se logičnim da smo obojica neko vrijeme predavala u škol onda otišla u marketing i odnose s javnošću, radi viših plaća i življeg milieua, i da smo obojica željela pisati prozu koja bi nas podigla u onu elitu poznatih i bogatih, kao i slavne drame i filmske scenarije. - Sad već volimo luksuz i zovemo to sigurnošću - primijetio je s površnom lošom savješću. - Kako starimo, Sa-muel, uvijek smo u opasnosti da se pretvorimo u onu vrstu osobe kakvu smo govorili da preziremo kad smo bili mladi. Kako si zamišljao da ću stvarno izgledati? - Kapetan zračnih snaga, još uvijek dvadesetak godina star, kojzgleda pomalo lud, i uvijek zna što radi. - I nezaposlen? - odgovorio je uz smijeh. - Nemamo mnogo izbora, zar ne? - Jednom sam ušao u sobu u Rimu - otkrio sam mu. -U sobu koju sam dijelio sa Snovvdenom najednom od naših dopusta, i ugledao te navrh one bucmaste sluškinje koja je uvijek lijegala s bilo kim od nas koji bi je pitao i uvijek je nosila one svoje gaćice limunove boje. - Sjećam se te sluškine. Sjećam ih se svih. Bila je fina. Upitaš li se ikad kako ona sad izgleda? Ja s tim nemam problema, stalno to radim. Nikada ne pogriješim. Ipak, ne mogu pogađati unatrag. Ne mogu sad pogledati ženu i vidjeti kako je izgledala kad je bila mlada. Puno mi je lakše predskazati budućnost, nego prošlost. A tebi? Pričam li previše? I


- Mislim da je to zadnje zvučalo kao Teemer. Mislio sam da je govorio i s iskrom starog Yossariana, i njemu je to bilo drago čuti. On i Lew nisu se baš svidjeli jedan drugome. Mogao sam osjetiti kako se svatko od njih pita što ja vidim u onom drugom. U tim bolničkim razgovorima samo je jedan od njih mogao biti u središtu pozornosti, i Lewu je bilo teško trijumfirati kao ekstrovert kad je bio šest stopa visok, a težina mu se spustila ispod sedamdeset kila. Lew je taktično ublažio ton s Yossarianom i njegovim mirnijim posjetiteljima poput Patricka Beacha i otmjene Olivije Maxon, sa svim njenim apsurdnim oduševljenjem s njezine dvije tone kavijara, i čak sa čilom blondinom i lijepom bolničarkom. Cesto bismo se navečer okupili u Teemerovoj sobi na psihijatrijskom odjelu da tamo porazgovaramo o duševnom zdravlju, demokraciji, neodarvinizmu i besmrtnosti, među pacijentima koji su svi bili pod jakim lijekovima i neosjetljivo i ravnodušno buljili u nas, kao da čekaju poput krava spuštenih gubica dok se mi probijamo do naših zaključaka, i to je izgledalo pomalo ludo. Živjetli ne živjeti još je uvijek bilo pitanje za Yossariana, i nije mu bilo drago čuti da je već poživio puno duže nego što je mislio da jest, možda čak skroz od početka vrste, i da će, kroz DNK prenesenu u njegovu djecu, nastaviti živjeti dugo nakon svoje smrti, genetski govoreći. - Genetski govoreći nije ono na što ja mislim, Dennis, i ti to znaš. Stavi u mene gen koji će onemogućiti one koji me stare. Želim zauvijek ostati ovakav kakav sam sada. Teemer je u tim privatnim razgovorima bio luđački opsjednut laboratorijskim znanjem da su metastatičke stanice raka genetski napredak u odnosu na prave malignosti, mnogo izdržljivije, spretnije i razornije. Morao je o njima, dakle, misliti kao o evolucijskom napretku i pitati se nisu li sve medicinske intervencije u korist pacijenta zapravo zločini protiv prirode, tek prijestupnička upletanja u balansirajuće struje biološkog života koje je vidio kako niče u harmoničnoj sinkronizaciji svagdje gdje ima živih stvari. Na kraju krajeva, morao se pitati, što je to tako plemenito u ljudskoj vrsti, ili tako esencijalno? - Mi nismo imali ništa s vlastitom evolucijom, a imamo sve s vlastitom propašću. Znam da to zvuči revolucionarno, ali moram razmotriti tu mogućnost. Ja sam neodarvinist i čovjek od znanosti. - Ja sam čovjek od otpada - rekao je Lew, kojemu je sad već bilo dosta bolnice. - Tako sam počeo. - Ne, Lew, ti si počeo u stanici sperme kao vlakno DNK koje još uvijek ne zna tko si. - Kurac! - rekao mu je Lew. - Točno - rekao je Teemer. - I to je sve što smo svi mkada bili. - Jasno, Dennis, ako želiš tako razmišljati - rekao je Lew, kojemu je bilo dosta takvoga intelektualiziranja i koji je sljedeći dan otišao kući da tamo čeka što će biti dalje. Što se toga tiče, ni Yossarian i ja nismo baš bili kompatibilni. Ja nisam bio čuo za njegove filmske scenarije, zgledao je malo bocnut kad sam na njegovu ideju o drami o obitelji Dickens odgovorio samo smiješkom i uopće ni sa čim na njegovu zamisao o komičnom romanu o Thomasu Mannu i skladatelju u jednom od njegovih romana, koji je sklopio faustovsku pogodbu.


Ono što nisam volio kod Yossariana bilo je to što je izgledao ponešto svjestan sebe kao posebnoga bića i više nego malo samodopadan u krugu svojih prijatelja. A ono što nisam volio kod sebe bilo je to što sam se još uvijek osjećao spremnim prihvatiti ga kao superiornog. Bio sam zapanjen kad sam među njegovim posjetiteljima ugledao onog McBridea s autobusnoga kolodvora, s ugodnom ženom sjajnih očiju, koju je predstavio kao svoju zaručnicu. Čovjek po imenu Gaffnev skoknuo je da prijekorno odmahne glavom na Yossariana u njegovoj bolničkoj postelji. Izrazio je svoju ideju o iskonskoj faustovskoj pogodbzmeđu Boga, ili je to možda bio Vrag, i prvog čovjeka, koji je možda bio žena. - Dat ću tnteligenciju - predložio je Stvoritelj. - I dovoljno znanja da uništiš sve na svijetu, ali morat ćeš ga iskoristiti. - Dogovoreno! - rekao je naš predak, i to je bio naš Postanak. I - Kako vam se sviđa? - upitao je Gaffnev. - Pustite me da razmislim - rekao je Teemer. - To bi mogao biti ključ moje unificirane teorije. - Dođi kući - rekla je njegova žena. - Jesi li ti luda? - uskliknuo je Teemer. - Ne dok ne budem gotov. McBride je bio čovjek u PAAT-u koji mi je dao novac da se vratim kući nakon što sam tamo bio uhićen. Bilo je fascinantno vidjeti ga sprijateljenog s Yossarianom, i obojicu kako zajedno rade na tom vjenčanju na autobusnom kolodvoru na koje bi Predsjednik mogao doći podzemnom željeznicom i na kojem bi kardinal bio jedan od nekolicine prelata koji bi obavljali službu. - Ako ti se pruži prilika - kovao sam prepredeno s Yossarianom - pitaj kardinala čije je gene imao Isus. - I Teemer bi to volio znati. Želim poći na taj put oko svijeta dok svijet još uvijek postoji. Na Havajima je žena koja je radila sa mnom i također je bivša žena jednog prijatelja od kojega sam kupovao crteže dok sam još radio prezentacije s dijapozitivima za prodavače oglasnog prostora u Time-u. Davno se udala za nekog drugoga. Htio bih oboje tih poznanika ponovno vidjeti. Yossarian mi savjetuje da ne propustim Novi Zeland kad već idem u Australiju, a naročito Južni otok, zbog njegovih visokih gora i glečera. Mogao bih pokušat pecati pastrve u ribičkim čizmama dok sam tamo. To je još nešto što nikada nisam iskušao. U Sydneyu imam starog prijatelja iz ureda i njegovu ženu u kući koja gleda na zaljev, s bazenom radi vježbe koju radi od dvadeset devete godine da mu mišići gornjeg dijela tijela ostanu snažni, a oni su već objavili da s njima ostajem barem dva tjedna. On više ne može koristiti noge otkad je paraliziran zbog bolesti po imenu Guillain-Barre nakon preventivnog antitoksičkog cijepljenja za sastanak trgovačkih predstavnika u Meksiku. Yossarian poznaje neudane žene u Sydneyu i Melbourneu i ponudio mi je da ih nazove i predstavi me. Predložio je da svakoj unaprijed pošaljem tucet crvenih ruža. Kaže da crvene ruže uvijek pale. Nakon toga želim otići u Singapur, gdje djevojka koja je nekada bila asistentica živi s mužem, koji je tamo odvjetnik neke američke tvrtke, a onda u Hong Kong, gdje isto još uvijek znam ljude. Odande ću odletjeti u Italiju, samo u Rim. Želim pokušati pronaći zgradu navrh Via Ve-neto u kojoj smo imali one stanove na dva cijela kata. Mislim da bih mogao uživati u Rimu više nego zadnji put, kad sam kao zamjena bio


poslan na brzi poslovni sastanak, ali ni približno onako mnogo kao prvi put kao mladi vojnik u ratu s nezasitnim apetitom za talijanskom kuhinjom i mladenačkim libidom koji je bio visoko zapaljiv i mistično i neiscrpljivo obnovljiv. Nakon toga otići ću u Englesku, gdje znam nekoliko ljudi s kojima sam također radio. Izgleda šteta da ću preskočiti Pariz, ali više nikoga ne poznajem u Francuskoj, a mislim da ne bih znao što bih sa sobom da odem tamo sam. A onda natrag u moj neboderski stan nakon sedam ili osam tjedana, u kuću i život bez osobe koja mi je značila više od bilo koga. Izabrao sam sigurne zemlje i neutralne zrakoplovne kompanije, ali će me ipak vjerojatno oteti teroristi, šali se Esther, i onda me ubiti zbog moje američke putovnice i židovskog podrijetla. Esther bi se vjerojatno udala za mene da se prisilim da je upitam, ali samo ako bi sačuvala svu svoju udovičku imovinu. Ona u sve zabada nos i svojeglava je. Ne bismo se slagali. Yossarianu je bolje nego meni jer on još uvijek mora donositi velike odluke. Ili tako barem kaže Winkler, koji je bio tamo u bolničkoj sobi da izvijesti o svom poslovnom dogovoru s Milom Minderbinderom za svoju novu apsolutno najaktualniju cipelu - još uvijek se smijem kad se sjetim onih dana kad smo bili djeca i kad je Winkler osnivao svoj novi najaktualniji posao, »Sendviči s direktnom dostavom u kuću«, a ja sam pisao tekst pod naslovom SPAVAJTE NEDJELJOM DUGO! za njegove reklamne letke - kad je raskošna blondina uletjela u bolničku sobu s vijestima koje mora da su za Yossariana bile pravi šok. Približavajući se sedamdesetoj, bio je suočen sa zastrašujućim izgledom da će opet postati otac, ili ne, i oženiti se treći put, ili ne. - Jesemti - bile su riječi za koje se Winkler sjeća da su izašle iz njega. I Žena tako oplođena bila je tamnokosa bolničarka. Svima je bilo očito da su već neko vrijeme u bliskim odnosima. Bude lkada imala dijete, htjela je da bude njegovo. A ako ne bude imala ovo sada, oboje bi ubrzo mogli biti prestari. - Zar ona ne shvaća - preklinjao je Yossarian - da ću, kad me on bude tražio da mu dodam loptu, ja imati osamdeset i četiri godine? - Njoj to nije važno. - Htjet će da je oženim. - Naravno. I ja to želim. - Slušaj - i ti, Winkler! - ni riječi o ovome - naredio je Yossarian. - Ne želim da itko drugi zna. - Kome bih ja rekao? - upitao je Winkler i odmah rekao meni. - Ja znam što bih ja učinio - ponudio je, s pompoznim držanjem koje voli glumiti kao poslovni čovjek. - Sto bi ti učinio? - upitao sam. - Ne znam što bih učinio - odgovorio je, i obojica smo se ponovno nasmijali. Pronaći Yossariana tamo u bolnic vidjeti čime se sve bavi, s tom blondinom punom entuzijazma kao prijateljicom i tom trudnom bolničarkom koja se želi udati za njega, s Patrickom Beachom i njegovom ženom, i s nečim tajnim što se zbiva između Beacha i te blondine, kao zmeđu Yossariana i žene udane za Patricka Beacha, i s McBrideom s njegovom zaručnicom, koji također redovito svraća, i s njihovim razgovorima o autobusnom kolodvoru i ludom vjenčanju koje se tamo sprema, i s dvije tone kavijara - sve to i više ostavlja me sa


smetenim kajanjem da sam previše jdto-jpustio, i da sad kad to više nemam, samo sreća nije dovoljna. 31 i Claire Kad mu je ponovno stiglo do želuca, odlučio je predati se i dopustiti si da ode. Nije više mogao misliti ni na što gore od mučnine. Mogao je prihvatiti da gubi kosu, rekao je, pokušavajući me nasmijati, ali više nije bio siguran u drugo. Sad je bilo toliko toga oko njega od čega mu je bilo zlo. Bilo mu je mučno od raka, bilo mu je mučno od kure, a onda je došlo i nešto novo što su zvali limfom. Jednostavno se više nije htio boriti protiv toga. Imao je već bolove svih vrsta. Rekao je daje mučnina teža od svih njih. Ja sam od početka imala osjećaj da je ovaj put nekako drugačiji. Čim smo stigli kući, počeo je s aritmetikom. Nije htio prestati. - Sto je više - osam posto ili deset posto? - Čega? - odgovorila sam. - Deset posto. Sto očekuješ da kažem? - Da? Sto je onda teže - funta perja ili funta olova? - Ja nisam glupa, znaš. Ne moraš sve počinjatspočetka. - Sto je vrednije - funta bakra ili funta novina? Oboje smo se nasmijali na tu uspomenu. - Sad znam odgovor i na to. - Je li, sisata? Da vidimo i uvjerimo se. Koliko maraka od tri centa ima u tucetu? - Lew! - OK, onda, što je više - deset posto od osamdeset dolara ili osam posto od sto dolara? - Donijet ću ti nešto da pojedeš. - Ovaj put su isti. Razumiješ? - Lew, pusti me na miru. Slijedeće što ćeš htjeti čuti jest sedam puta osam. To je pedeset i šest, točno, Lew? - Divno. Je li sedam puta osam više od šest puta devet? Hajde, dušo. Pokušaj. Kako stoje jedan prema drugome? - Za boga miloga, Lew, pitaj me ono koje znam! Hoćeš li mekani omlet ili dobro pečen, ili hoćeš da ti danas jaja ispečem s obje strane? Nije bio gladan. Ali miris sira uvijek mu je izmamio smiješak. Ne bi puno pojeo, ali mu se lice ipak ozarilo, i to je bio način da ga natjeram da prestane. Kao da je mislio da, ako ne uspijem zapamtiti te njegove tablice množenja, neću moći zadržati ni peni onoga što mi je ostavio. Nije više bilo Scrabblea ili Backgammona ili remija ili monopolija, i nije mogao odgledati film na videu a da ne izgubi zanimanje i zaspi. Volio je dobivati pisma; zabavljala bi ga ona Sam-mvjeva pisma. Zato sam ga molila da ih nastavi pisati. Nije htio posjete. Oni su ga umarali. Morao ih je zabavljati. A znao je da je i njima mučno od toga. Emil je dolazio u kuću liječiti ga od svih drugih stvari kad god smo osjećali da mu treba, osim ako nije igrao golf. Toga se više nije htio odreći gotovo ni za koga, taj naš kućni liječnik, čak ni za vlastitu obitelj. Jednom sam mu stvarno očitala. Al on je umoran. Do tada nam je svima bilo dosta Teemera, a mislim da je i Teemer odustao od nas. Ono da je poludio samo je izlika koju koristi. Jednostavno više ne podnosi svoje pacijente; otprilike je to i rekao Lewu. Misli da svi njega okrivljujemo za sve. Zato smo odlučili da koristimo bolnicu nadaleko kuće, jer Teemer nije mogao smisliti više ništa drugo. Lew bi otišao tamo kad god je morao i vratio se kući kad je htio. Uvijek se osjećao više


kod kuće u našoj vlastitoj kući, ali nije htio tamo skončati. A znala sam i zašto. Nije mi htio priuštiti još i taj jad. Zato se vratio u bolnicu kad je osjetio da je vrijeme. Sve su bolničarke tamo bile lude za njim, i mlade i one stare udane. S njima se još uvijek mogao našaliti. S njima je još uvijek mogao naći teme kojima bi se smijao. Možda to nitko ne može vjerovati - on bi to vjerovao, jer sam mu uvijek stavila do znanja kad sam zbog toga bila ljutita - ali, uvijek sam bila ponosna na to što je tako pri- vlačan ženama, iako bih se znala prilično uzrujati kad bi mu se neke od drugih žena u klubu previše otvoreno nabacivale, a njega bih vidjela kako ih navlač počela se pitati gdje će to završiti. Tada sam voljela otić kupiti najskuplju haljinu koju sam pronašla i sve ih pozvati na veliku zabavu samo da ih pustim da vide kako sam ja još uvijek gazdarica u kući. Na odmoru bi me uvijek zabavljalo to kako bi on na zezantski način počeo razgovarati s ostalim parovima s kojima smo mislili da bismo se možda htjeli družiti. Ali, ovaj put je stvarno nešto bilo drugačije u njemu, a te lekcije iz aritmetike mogle bi me dovesti do ludila. Bio je ljut što ne mogu naučiti stvari kao što on to hoće - bilo je stvarno nešto za vidjeti u što bi mu se to njegovo lice pretvorilo kad bi počeo kuhati, a onaj živac na čeljusti mu počeo titrati kao tempirana bomba, a onda bih se i ja naljutila. - Mislim da se sprema umrijeti, mama - rekla je moja kći Linda kad sam rekla da to više ne mogu podnijeti, a naš Michael bio je tamo s njom i složio se. - Zato je sad počeo sa svim tim računovodstvom i bankarstvom. Ja sam to previdjela, a uvijek sam ga mogla čitati kao knjigu. O, ne, rekla sam im, Lew se nikada neće prestati boriti. Ali je prestao, i nije to poricao. - Hoćeš znati što Linda misli? - rekla sam da ga iskušam. - Kaže da misli da si ti odlučio da se spremiš umrijeti. Rekla sam joj da je luda. Ljudi to ne odluče tek tako, ne normalni ljudi, i ne ti. Ti bi bio zadnja osoba za tako nešto. - O, mala, to je moja dobra cura - rekao je s olakšanjem, i na trenutak je izgledao sretan. Mislim da se zaista i nasmiješio. - Claire, umoran sam od borbe - rekao je jednostavno, i onda se kunem da sam mislila da će zaplakati. -Čemu? - sjećam se njegovih plavih očiju, kako su bile blijede, i sjećam se da su odjednom bile zamagljene. Ne bi si dopustio, ne dok sam ja tamo da ga vidim, ali sad se kladim da jest, barem malo, kad nikoga nije bilo, možda više nego malo, možda stalno. Ono što mi jest rekao bilo je ovo: - Već je puno godina, Claire, zar ne? Dogurao sam gotovo do sedamdesete. Čak i Teemer misli da je to dosta dobro. Ne I mogu podnijeti da mi bude muka, da se sad stalno osjećam slab. Sammy bi sad rado čuo da kažem mučno, umjesto muka, ali što on zna o tome? Nije to bilo tako davno kad sam uhvatio onog tipa koji je ukrao tašku i nabio ga na poklopac od auta. Sto bih sad mogao s njim? Ne mogu podnijeti da izgledam ovako žgoljav. Zato se tako često vraćam u bolnicu. Ne mogu podnijeti da me t djeca gledate ovakvog. - Lew, nemoj tako razgovarati sa mnom. - Claire, dobro me slušaj. Uvijek drži puno gotovine u trezoru za slučaj da moraš nešto zbilja brzo napraviti. Pronaći ćeš obilje u ona dva. Oni će zapečatiti trezore kad ja odem, zato sad iznajmi dva samo na svoje ime, na dva različita mjesta, i stavi nešto novca u njih. Znaš da ja uvijek volim planirati unaprijed. Daj djeci ključeve tako da ih imaju, alm nemoj reći gdje su dok


ne bude vrijeme. Pusti neka saznaju od odvjetnika, ali ne daj da odvjetnici sve znaju. Nikada ne vjeruj odvjetniku. Zato ja uvijek imam dvojicu. Kad njih dvojica počnu vjerovati jedan drugome, otarasi se obojice. Postoji jedan veliki komad zemlje uz more kojmamo na jednom otoku za koji ti nikada nisam rekao, i on je sada cijeli na tvoje ime, ma još jedan vrlo dobar komad zemlje u Kaliforniji za koji također nisi znala. Taj prodaj brzo da ti pomogne s porezima na nasljedstvo. Možeš vjerovati partneru kojeg ćeš pronaći u tome. I Sam-myju Singeru možeš vjerovati u stvarima kao što su savjet kad nisi sigurna oko djece. I Marvinu Winkleru također. Ali, zadrži kuću ako možeš. Nemoj misliti na ono što smo nekada govorili o gazdama. Novčićz strojeva za rublje -samo oni su dovoljni da ti se isplati držati kuću. - Toliko znam, Lew. Vidjela sam to prije tebe. - Naravno. Ali, reci mi ovo ako si stvarno tako pametna. Claire, ako uložiš milijun dolara u obveznice oslobođene poreza s kamatom od šest posto, koliko ćeš zaraditi na tome? - Godišnje? - To je moja mala. Imaš ti glavu na ramenima. - S krunama u zubima. I malo renoviranim licem. - Pa zašto onda ne naučiš brojeve? - Šezdeset tisuća dolara godišnje, bez poreza. - Odlično. To je moje zlato. I odatle dolazi prava ljepota bogatstva. Ako Rockefeller ili bilo tko drugma sto milijuna u istim obveznicama, on će zaraditi... - Šesto tisuća? To je prava hrpa! - Ne, još već hrpa! Šest milijuna godišnje u kamatama ne radeći ništa, i bez poreza, i to je bolje nego što ćemo tli ja ikada moći. Nisu li financije divne? A sad, ako umjesto milijuna bez poreza imaš samo devetsto tisuća uloženih na istih šest posto... - 0, Lew, za boga dragoga, pusti me na miru! - Razmisli. Radi na tome. - To je šest puta devet opet iznova, zar ne? - Da, točno, to je jedina razlika. Znači, koliko ćeš zaraditi sa šest puta devet? - Djeca će znati. - Zaboravi djecu! Ne želim da moraš ovisiti o njima i ne želim da ona moraju ovisiti o tebi. Ljudi se mijenjaju, ljudi polude. Pogledaj Teemera. Pogledaj svu tu buku i borbu koja je bila između Glende i njezine sestre oko one seoske kuće kad joj je umrla majka. Sjećaš se što se dogodilo mom ocu s deset tisuća koje sam posudio, i vidjela si što se dogodilo s umom moje majke i prije nego što je ostarjela. Kad mu je otac posudio tih deset tisuća dolara da otvori posao s polovnim vodoinstalacijama koji je onda postao i naše skladište građevinske opreme, novac koji je dao bio je u gotovini, i nitko od nas nije znao odakle je došao ili gdje ga je držao prije nego što je postavio uvjete i dao da se izrade papiri, sve službeno i vrlo legalno, tako da bi novac išao Minnie i svima ostalima ako se njemu prije nešto dogodi. Moralo je biti papira i moralo je biti kamata. Stari Morris, koji se nikada u životu nikoga nije bojao, bojao se da ne bude siromašan pod starost, a već mu je bilo više od osamdeset. Bože, kako se sjećam te ropotarnice kao da je bilo jučer. Bila je mala, mala prostorija, otprilike širine garaže za kamion, velika približno kao restoran u gradu u kojem smo Sam Singer i ja objedovali, iako je kamion uvijek bio parki-


I ran vani, jer je unutra uvijek bilo toliko otpada, i vani odostraga. Hrpe metala, razvrstane u mjed, željezo i bakar, i vaga dovoljno velika za bale novina, i toliko smeća, prljav-štine. Čiste novine bile su dotegljene iz podruma pazikuća svagdje po kućama na Coney Islandu, koji su ih čuvali, uz određenu cijenu, i one su se stavljale vani na velike bale. Unutra bi moglo biti svega. Na kraju dana, svi oni - Lew, njegov otac, braća, šogori, čak i Smokey Rubin i onaj crnac - ribali su svoja tijela i nokte hladnom vodom iz šmrka, s velikom industrijskom četkom za ribanje i sapunom od lužine. A ja bih tamo čekala sva uređena, spremna da izađem s njim na spoj. Njegov jedini strah bio je od štakora, ne samih štakora, koliko pomisli na njih, i u vojsci kad je bio preko mora, i onda u zarobljeničkom logoru. U klaonici u Dresdenu bilo je vrlo čisto, rekao je. Sve to, svi ti ljud sav taj posao, bili su mi strani koliko će mi bit Izraelci ako ipak kupim kuću i počnem ikada tamo živjeti. Lewu bi se svidjela pomisao na mene u Izraelu, iako ga nikada nisam mogla nagovoriti da odemo -jedva sam ga uspijevala nagovoriti da odemo kamo u inozemstvo gdje nije govorio jezik i oni nisu znali tko je on. To je otprilike najudaljeniji dio svijeta koji mislim da mogu pronaći da živim u njemu i opustim se i možda uživam u nekim uspomenama dok pokušavam iskusiti neku novu vrst avanture na mjestu stare predaje, s ljudima s moralom kojma nekakvu vrst nade i značenja. Želim uživati u tome. I ja sam odgojena židovski, ali moj kućni život u maloj obitelji u državi New York nije bio nimalo sličan. Moj je otac bio knjigovođa. A onda je bio vlasnik kladionice kao Marvi-nov, i kockao se puno, ali je uvijek nosio odijelo i košulju i kravatu i volio je one panama šešire i pomodne crno-bijele cipele koje su se tada nosile, sjećam se, s velikim perforira-nim rupama. Ta velika, glasna, radnička Lewova obitelj, s njihovim jidiš i brooklinskim naglascima, zbunila me i svidjela mi se. Kao i cijela ta otvorena, bučna, brza gomila tipova na Coney Islandu. Upoznala sam ga na rendesu naslijepo s mojom sestričnom koja je živjela tamo, i ja sam trebala biti s nekim drugim, ali kad je on jednom odigrao svoju igru za mene i dao mi do znanja da bi nekako htio da to ide dalje, nijedan drugi kojeg sam igdje drugdje ikada srela nije imao šanse. Bili smo točno pravi tip jedno za drugo. Nikada nismo o tome razgovarali, ali mislim da bih se ponovno udala, bez obzira bi li se njemu ta ideja sviđala ili ne, a mislim da se meni sviđa. Vjenčali smo se mladi, i ja sam uvijek bila udana, i ne znam mogu li se ikada naviknuti da živim sama, ali gdje da nađem momka koji će popuniti njegovo mjesto? - Ne računaj na mene - rekao je Sammy, kad sam sve to istresla pred njega. - Nisi mi morao reći - otresla sam se. Imam tu naviku: zvučalo je nepristojnije nego što sam mislila. - Sam, bez uvrede, ali nikada s tobom ne bih mogla dijeliti spavaću sobu. - Ni ja to ne mislim - rekao je Sam s nježnim osmijehom, i bilo mi je drago što mu nisam povrijedila osjećaje. -Bit će teško njega zamijeniti. - Misliš da ja to ne znam? Ali, on ti je zavidio, jako ti je zavidio, na tvom životu u gradu. Ili na onome što je mislio da je tvoj život. Čak i nakon što si oženio Glendu, on je imao sliku tebe kako se opijaš svake noć odlaziš u postelju sa svim onim otmjenim djevojkama u uredu i onim ostalima koje si stalno sretao dok si se bavio marketingom.


Sam je izgledao kao da mu je jako drago. - Nikada to nisam radio - rekao je, izgledajući pomalo ponosan i pomalo posramljen. - Nijednom nakon što sam oženio Glendu. Prestao sam to htjeti dok je bila živa. I hej, Claire, znaš i sama da je Glenda bila tamo u uredu sa mnom dobrih nekoliko godina, pa kako misliš da bi mi to prošlo? Gdje misliš da ćeš nekoga pronaći, Claire? Možda to ne znaš, almaš vrlo visoka mjerila. Nisam imala dobrih ideja. Još uvijek sam posjedovala veći dio umjetničke škole u Italiji nedaleko Firence koju mi je Lew kupio kao iznenađenje za rođendan. Koliko je drugih žena ikada dobilo rođendanski poklon poput toga? Ali, u-glavnom nemam povjerenja u talijanske muškarce i ne volim umjetnike osim kao umjetnike. Ne vjerujem nzraelskim muškarcima, ali oni su barem otvoren kažu ti da I hoće tvoje tijelo za noć ili pola sata i da bi također htjeli tvoj novac. Do sada sam već prerasla muškarce s Coney Islanda. Ionako su svi otišli. Morat ću lagati o svojim godinama, ali koliko se dugo mogu s tim izvući? - Sam, sjećaš li se ropotarnice na McDonald aveniji? Sjećao se ropotarnice, ali samo nekih od obitelji, jer oni nisu bili previše prijazni s ljudima koji u nju nisu spadali, niti čak uvijek jedan s drugim. Uvijek je bilo barem nekoliko obitelji koje su živjele tijesno jedna uz drugu u toj maloj zgradi koju je Morris kupio i posjedovao. Nisu se uvijek obvezno voljeli - njegov šogor Phil dobro se trudio da bude gnjavator za sve, i čak je glasao za republikance kao što su bili Dewey i Eisenhower i Nixon - ali, međusobno su se lojalno obranili, kao nitko drugi, uključujuć priženjene, a onda i mene, kad sam jednom počela tamo s vremena na vrijeme dolaziti na večeru i spavati u sobi jedne od njegovih sestara, čak i prije nego što smo se vjenčali. Bog neka pomogne onome tko mi je ikad povrijedio osjećaje ili rekao nešto nepristojno, čak i kad nisam bila u pravu. Osim možda Sammyja i Marvina, s njihovim podbadanjem, i one nekolicine pametnjakovića s njihovim šalama Lewu o mojim punim grudima. Nisam uživala čuti od njega da se oni zezaju o mojim grudima kao velikim sisama, ali on nikada nije uspio otkriti bi li to stvarno mogao biti kompliment, kao što je lukavi Sammy Singer stalno tvrdio. Starome sam se svidjela, i odlučio me zaštititi, jer mi je umro otac. Smatrao me siročem. - Louie, slušaj me, slušaj me dobro - govorio mu je, čak i kad sam ja bila tamo. - Ili je oženi, ili je ostavi na miru - Nije htio da Lew spava u našoj kući, čak i kad je moja majka bila tamo. - Možda njezina majka ne može vidjeti, ali ja mogu. I Lew je slušao. Dobro ga je slušao dok se nismo vjenčali, a onda smo počeli ravno u sridu i gotovo da nismo ni prestali, čak ni u bolnicama, gotovo do kraja. Lew je bio razvratnik i veliki udvarač, ali je bio strogi puritanac kad se radilo o obitelji. Nikada mu nije bilo stvarno ugodno i nije opraštao djevojkama njihove bikinije i kratke suknje i njihove školske aferice. Sto se toga tiče, ni meni se to nije sviđalo. I nisam voljela prostote. Bilo je gore nego kad su ih dečki govorili, a one kao da i nisu mislile daje to prosto. Ali im nisam to mogla reći, jer nisam htjela da vide kako sam jednako staromodna kao njihov otac, dok sam ih pokušavala malo urazumiti. Tako sam ga konačno i sredila u Fort Dixu dok je šikanirao onog jadnog njemačkog posilnog kojeg smo zvali Herman the German i ja sam ga pokušavala natjerati da prestane. Konačno sam ga zaustavila tako što sam rekla da ću se svuć uzjahati njegovo tijelo operirano od bruha točno tamo pred Hermanom the Germanom,


koji nas gleda u stavu mirno. Bez humora, bez imalo smijeha, konačno je pustio Hermana da ode. A to je bilo nakon možda čitavih pola sata što je Herman tamo stajao i recitirao svoju prošlost. Bio je stvarno zao kad se radilo o Nijemcima, i kunem se da sam ga praktički morala kumiti da prestane. Ali, to ga je konačno sredilo, jer me Lew vidio golu, a nijedan drugi muškarac nije, i tada sam još bila djevica. Oženili smo se 1945., ubrzo nakon što se vratio iz zarobljeničkog logora mao operaciju bruha. A to je bilo nakon što sam mu tri godine slala pakete košer salame i limenke halve i ostala jela koja je volio, a koja se ne bi pokvarila, pa čak i ruž za usne i najlon čarape za jadne djevojke koje je govorio da sreće preko mora. Bila sam prepametna da budem ljubomorna. Ionako većina paketa nije ni stigla do njega, nijedan nakon što je zarobljen. Bože, kako su samo radili u toj staretinarnici, radili kao ludi sa svojim tankim čeličnim prutovima za vezivanje bala, koji bi ponekad puknul bili užasno opasni. Stari je imao snagu trojice i očekivao je da njegovi sinov zetovmaju jednako toliko, i zato se kupovanja moderne opreme za vezivanje starih novina u bale uvijek odgađala. Imali su kuke i kliješta da oviju prutove za bale, mali su svoje rezače cijevi za vodoinstalacijski otpad kojeg bi se dokopali, ali ponajviše su imali ruke. I ona široka ramena. I tamo je bio Lew, još uvijek klinac, gol do pasa, s kukom u desnoj ruc migom ohrabrenja meni, dok sam pomagala oko papira ili čekala da on završi, pa da možemo izaći. Gadan zamah kuke u balu - trzaj ruke, okret koljena - i bala je bila prevrnuta i svaljena, i ležala je na vrhu one ispod i obje su drhtale, a nas je to podsjećalo na seks. Morris je znao vrijednost novca i nije ga htio uzalud potrošiti. Prije nego što nam je posudio onih deset tisuća koje su nam trebale da počnemo, došao je pregledati zgradu koju smo htjelznajmiti, zatvorenu tvornicu mišolovki punu miševa, prava stvar za jadnoga Lewa, za tjednu stanarinu od sedamdeset i pet dolara, naš budžet. Posudio nam je novac - znali smo da hoće - ali uz kamatu od deset posto, kad su banke naplaćivale četiri. Ali on je riskirao kad se banke ne bi usudile, a novac koji je htio za svoju starost također je bio tamo i za nas ostale kad nam bude trebao. Shvlock bi tražio manje, šalili smo se s njim, ali stari momak nikada se nije prestao brinuti o novcu za svoju starost. Čak i kada je ustao iz postelje nakon udara, netko ga je morao voditi u staretinarnicu da radi koliko može. Lew je bio šesto dijete, drugi sin od osmero djece, ali je već donosio odluke kad sam ga ja upoznala. Nakon rata Morris je očekivao od Lewa da nastavi tamo radit možda jednoga dana preuzme skrb za posao i cijelu obitelj. Ja sam, kao budala, mislila da želim da ostane u vojsci, ali on nije htio ni čuti. Imao je nekoliko tisuća koje je uštedio od svoje naredničke plaće, većinu u banci - plaćali su mu cijelo vrijeme dok je bio ratni zarobljenik - i novac koji je slao kući od kocke. Otac mu je ponudio povišicu da ga zadrži - s predratnih tridesetak dolara na šezdeset pet na tjedan. Le-wov smijeh bio je ljubazan koliko je već mogao biti. - Slušaj, Morris, slušaj me dobro, jer ti nudim nešto još bolje. Dat ću ti godinu dana, besplatno, ali ću onda odlučiti o svojoj plaći. Ja ću odlučiti gdje, kada i kako ću raditi. - Dogovoreno! - rekao je Morris, tiho škrgućući zubalom. Tada su svi starcmali lažne zube.


Naravno, Lew je uvijek imao gotovine u džepovima da se pogađa s pazikućama i prodavačima starog željeza. Ponekad bz zgrade mogao odnijeti nedirnuti parni bojler, nekako ga popravit prodati drugom gazdi kao polovnu stvar u dobrom stanju. Nestašica je donijela mnogo takvih prilika, zajedno s kuhinjskim sudoperima, cijevima, radijatorima, zahodskim školjkama, svime što ide u kuću. Smetlari nisu razmišljali toliko unaprijed kao mi. Pazikuće - Lew ih je uvijek nazivao gospodom i govorio o njima kao o mene-džerima - uvijek su voljeli pomisao da zarade nešto sa strane. Toliko je toga bilo uokolo, i to nam je dalo ideju da počnemo prodajući polovnu građevinsku robu na nekom mjestu izvan grada gdje je nije bilo dovoljno. Mislim da je ideja prvo meni pala na pamet. Bilo je to vrijeme da se riskira. Ono što nam je najviše trebalo bio je smisao za humor i jako samopouzdanje, a tada smo i jedno i drugo imali u izobilju. Ponovno se moram smijati kad gledam unatrag. Oboje smo znali tako malo, a o mnogo toga ja sam znala više od njega. Znala sam što su čaše na stalku, a Lew za njih nikada nije bio čuo. Ali, nakon što sam spomenula da želim servis takvih čaša, on se pobrinuo da ga imam u našem prvom stanu. Dobili smo ga od tipa po imenu Rocky, talijanskog trgovca svim i svačim s kojim se negdje sprijateljio, jedan »što vam treba?« tip poduzetnika. Uvijek je bio odjeven da ubije, čak i kad bi svratio u ropotarnicu, kao da je izašao iz modnog časopisa, s briljantinom u kosi. Naš prvi auto također je došao od Rockvja, polovni. Rocky: »Sto treba?« Lew: »Auto«. Rocky: »Koja marka?« Lew: »Chevrolet. Plavi. Tako ona hoće«. Rocky: »Kada?« Lew: »Ožujak ove godine«. U ožujku je auto bio tamo. To je bilo 1947., a auto je bio iz 1945. I servis čaša na stalku, za koje ni Rocky nikada nije čuo, i još uvijek se sjećam sramežljivog pogleda koji mi je dobacio i kako se počeškao po glavi, gurajući prstima unatrag velikodušnu grivu valovite kose. Ali, nijedan drugi znak da ne poznaje taj proizvod. Tko ga je tada i znao? Ipak, dopremljen je već sljedeći tjedan, u dvjema kutijama s oznakom Wolworth, svaki komad odijeljen od ostalih ljepenkom i posebno umotan u smećkasti svileni papir. Bez naplate. Vjenčani poklon od Rockyja. Vau! Još uvijek imam neke komade, sačuvala sam ih. I sad je gotovo pedeset godina poslije i Vau! još jedanput, jer se Rocky stvorio niotkuda spostavilo se da je on partner na tom komadu zemlje u Kaliforniji, za kojega je Lew rekao da mu mogu vjerovati. Bili su u vezi sve te godine, a Lew nikada nije ni pisnuo. - Zašto mi nikada nisi rekao? - morala sam pitati. - Bio je u zatvoru - rekao je Lew. Jesu li među ljudima prijateljstva još uvijek tako jaka? Lew je bio gladan, uvijek gladan, i pun ambicija, i uvijek pomalo stranac u svijetu koji je vidio oko sebe i čiji je dio htio biti, nikada nije prestao htjeti da bude unutra i da ima. Mogao je ić na koledž, i moglo mu je ići dobro kao bilo kome drugome, jer je brzo učio, ali za to si nije htio dati vremena. I njegova me majka voljela - svi su me voljeli - jer sam ja bila jedina koja je zamatala njezine poklone u papir i mašne. Sjedila bih i provodila vrijeme s njom, iako nismo mogle puno razgovarati. Ja nisam razumjela puno jidiša, a to je bilo otprilike sve što je ona govorila, i uskoro je dobila ono što su liječnici zvali otvrdnjavanjem arterija glave, a vjerojatno je bila Alzheimerova bolest, i jedva da je više ikada s bilo kime suvislo govorila. Danas se čini da ćemo svi dobiti Alzheimerovu bolest ako prije toga ne umremo od raka. Tu je bila Glenda, tu je bio Lew.


- I moj otac - rekao je Sam. - I ne zaboravi kapi. - Ne zaboravljam. Imala ju je moja majka. - I moja, konačno - rekao je Sam. Sjedila bih svejedno s Lewovom majkom. Moj trik bio je da uvijek odgovorim s da. S vremena na vrijeme trebalo je reći ne, i ja sam mogla vidjeti po odmahivanju glave i nekakvu mrmljanju da sam rekla krivu stvar, a kad to nije upalilo i još uvijek se nismo razumjele, nasmiješila bih se i rekla: - Možda. Lew je učio dovoljno brzo, i kad mu s velikom naftnom kompanijom nije upalio plan za mjerenje potrošnje lož ulja, vidio je da postoje ljudi s kojima ne može napredovat mjesta na koja neće moćći, i bili smo dovoljno pametni da se držimo unutar svojih granica. Nikada čak nije ni ušao u golf klub za kršćane, čak ni kada smo tamo imali dovoljno prijatelja i vjerojatno bi mogao ući. Više ih je volio pozvati kao goste u naš. Oboje smo učili brzo, i kad smo imali dovoljno novca za dva auta, imali smo dva auta. A kad su strani auti ušli u modu i bili bolji od naših, imali smo i dva takva. Nikakva sintetička vlakna za Lewa, nikakve imitacije, nikada. Pamučne košulje šivane po narudžbi, sve dok pamuk nije iz Egipta. Egipat je bio još jedna stvar koja bi mu digla tlak nakon ratova s Izraelom. Krojena po mjeri, odijela iz trgovine po imenu Sills čak i prije nego što je itko znao da je i John Kennedv tamo davao šivati svoja odijela. A najvažnije od svega: manikiranje, manikiranje! Nikada mu nije bilo dosta manikiranja. Sigurna sam da je to bilo zbog prljavštine u staretinarnici, a onda u zarobljeničkom logoru. Provodili smo tako vrijeme na kraju, kad više nije mogao ni gledati televiziju. Ja sam ga i pedikirala, a on bi samo ležao i smiješio se. Cesto smo to radili nakon što smo se vjenčali; to je bilo nešto između nas. Rekla sam bolničarkama u bolnici da rade na njegovim noktima kad ga žele usrećiti, i one su to radile, i prave medicinske sestre također. - Umro je smijući se, znaš - rekla sam Samu. - Je li? - To je istina. Barem su mi tako rekli - namjerno sam to tako rekla, a Sammy je skočio s iznenađenjem. - Umro je smijući se tebi. - Zašto? - Zbog tvoga pisma - rekla sam, i malo se nasmijala. -Drago mi je da si nam poslao to dugo pismo o svom putovanju. - Ti si mi rekla da ga napišem. Drago mi je što sam tražila. Čitala sam mu ga u dijelovima kad je stiglo i oboje smo mu se puno smijali. Onda ga je ponovno pročitao sam. Ponio ga je u bolnicu kad je znao da odlazi posljednji put, i čitao gaje naglas sestrama. Noću je dao noćnoj sestri da mu ga ponovno čita naglas. Sestre su ga tamo obožavale, kunem se da jesu, ne kao one ćudljive, snobovske u New Yorku. Uvijek se raspitivao kako su i govorio im da dobro izgledaju, onima udanima s djecom i onima starima također. Znao je kako da ih zabav kaže im prave stvari kad su imale problema. - Mary, reci svome mužu da mu je bolje da pripazi, jer čim mi bude malo bolje, morat ćeš se početi sastajati sa mnom nakon posla i slobodnim danima, i bolje mu je da počne učiti sam sebi kuhati večeru. I doručak, jer koji put ujutro kad se probudi, ti nećeš biti tamo. - Agnes, evo što ćemo napraviti. Ja ću se sutra odjaviti. Ti ćeš me pokupiti u svojoj


hondi u pet, otići ćemo na piće i večeru u »Motel na gori«. Ponesi dovoljno stvari u slučaju da poželiš ostati cijelu noć. - Agnes, nemoj se smijati - i ja bih rekla, jer ja sam tamo sjedila. - On to ozbiljno misli. Vidjela sam ga već prije na poslu, i on uvijek dobije po svome. Zato i jesam s njim. - To je bilo zaista lijepo, puno putovanje koje nam je Sam opisao u svom pismu. - Novi Zeland, Australija, Singapur... - hvalila sam ga. - I uz to još Havaji, Fiji, Bal Tai? Jesi li stvarno sve to mislio? - Većinu. Fiji, Bal Tai ne. To je bilo ubačeno za vas dvoje. - Pa, upalilo je. Jako se zabavljao kad te zamišljao na tim mjestima. »Jadni Sammy«, rekao je noćnoj sestri, dok mu ga je ona čitala te posljednje noći. Umro je noću, znaš, i oni su me nazvali u jutro, i to su mu otprilike bile zadnje riječi, Sam. »Baš kad me najviše treba, ja moram ležati u bolnici. Jadni momak odlazi bez nas na put oko svijeta, a još uvijek nije naučio kako da pokupi curu«.

Knjiga jedanaestaKnjiga jedanaestaKnjiga jedanaestaKnjiga jedanaesta::::

Četiri tisuće funti najkvalitetnijeg kavijara bile su razdijeljene automatiziranim strojevima u porcije od po četiri grama za petsto i dvanaest tisuća kanapea koji su, s čašama uvoznog šampanjca, bili pri ruci tisuću i dvjesto konobara da ih podijele za tri tisuće petsto vrlo bliskih prijatelja Re-gine i Mila Minderbindera i Olivije i Christophera Maxona, kao i za šaku poznanika mlade i mladoženje. Izgred je bio namjerno smišljen radi pažnje medija. Nešto od viška bilo je namijenjeno osoblju. Ostatak je iste noći hladnjačama prevezen u udaljena prenoćišta u New Jersevju u koja su beskućnic ostali stanovnici autobusnog kolodvora skupljen privremeno koncentrirani za taj dan i noć. Tako izbačeni uprljani prosjaci, prostitutke i dileri droge, zamijenjeni su uvježbanim izvođačima koji su ih predstavljali, i njihove su imitacije bile ocijenjene kao autentičnije i pod-nošljivije od originala koje su nadomještali. Kavijar je stigao u radionice komercijalnog ugostiteljskog odjela Milo Minderbinderovih poduzeća & suradnika u osamdeset dizajniranih kanistara od po dvadeset pet kila. Fotografirali su ih za objavljivanje u odabranim visokostili-ziranim časopisima posvećenima dobrom ukusu i veličanstvenim društvenim događajima veličine Minderbinder-Ma-xon vjenčanja. Snajperisti s crnim kravatama iz komercijalnog ubojitog odjela M&M bili su diskretno postavljenza draperija na galerijama i pod arkadama na raznim balkonima autobusnog kolodvora. Posebno su pazili na ilegalne akcije snaj- perista gradske policije i nekoliko federalnih agencija zaduženih za sigurnost Predsjednika i prve dame, te ostalih vladinih službenika. Uz kavijar i šampanjac ponuđeni su čajni sendviči, ohlađeni škampi, ostrige, sirovo povrće s blagim curry umakom i guščja jetra. Ne smije biti vulgarnosti, inzistirala je od početka Oli-via Maxon.


Njezin je strah otklonio samouvjereni mladić koji je stajao pokraj konzole kompjutorskog modela vjenčanja koje se tek trebalo održati, i koje se sad događalo kao da se već održalo, na monitorima u komunikacijskom kontrolnom centru zgrade PAAT-a, u kojem je bila instalirana oprema za kompjutorski model za izlaganje i predpremijeru. Uključio je drugi od šezdeset video ekrana koji su se tamo nalazili. Na njemu je upravo, nakon što je završio događaj koji se još nije dogodio, glavni novinar iz jednog medijskog konglomerata zadužen za događaje visokog društva, odgovarao na pitanja koja još nisu bila postavljena. - Nije bilo ničega vulgarnog - izjavio je, prije nego što je događaju i prisustvovao. - Bio sam na vjenčanju. Bilo je fantastično. Olivia Maxon, njezini strahovi privremeno otklonjeni njegovom uvjeravajućom demonstracijom onoga što se predviđalo kao neizbježno, stisnula je Yossarianovu ruku u gesti ponovno zadobivenog povjerenja i počela tražiti novu cigaretu dok je gasila opušak one koju je upravo popušila. Olivia Maxon, omanja, tamna žena, naborana, nasmiješena i moderno isušena, bila je sve samo ne radosna zbog nepredviđenog povlačenja iz aktivne suradnje Frances Beach zbog ozbiljne kapi koju je doživio njezin muž i zbog potrebe da se osloni znatnije nego što je htjela na Johna Yossariana, s kojim se nikada nije osjećala sasvim sigurnom. Frances je puno vremena provodila kod kuće s Patrickom, zabranjujući slučajne goste. Oprema u komandnoj centrali južnoga krila kolodvora, između glavnog i drugog kata, bila je vlasništvo Gaffneyeve agencije za nekretnine, a živahni mladi stručnjak za kompjutore koji je sad objašnjavao samo za Yossariana, Gaff-neya i Oliviju Maxon, bio je Gaffnevjev namještenik. Predstavio se kao Warren Hacker. Gaffnevjeva crvena kravata bila je zavezana u windsorski čvor. Ramena sakoa od kam-garna koji je danas nosio bila su skrojena četvrtasto. Christophera Maxona nije bilo, nakon što mu je žena rekla da tamo ne može biti od koristi. Milo je, nakon što mu je dosadila ta repriza događaja koji će se dogoditi u budućnosti, odšetao van na balkon koji je okruživao centralu. Sve samo ne ugodno se osjećajući blizu transvestita na galerijznad, koji su, isijavajući nemoralom, gledali na figure ispod sebe, od kojih je shvatio da je i on jedna, spustio se pokretnim stubama na glavnu razinu kat niže, da čeka i pođe s Yossarianom na turu kolodvorom koja je sad bila određena za sve njih, i za koju su neki u njegovoj obitelji mislili da je mora obaviti. Sad kad je zarada od njegovoga aviona bila osigurana, na umuje imao nebodere. Sviđala mu se njegova M&M zgrada i htio je više. Mučila ga je još jedna izjedajuća zagonetka: bio je dezorijentiran kad je gore na ekranu ugledao sebe na vjenčanju s bijelom kravatom i frakom kako drži kratki govor koji još nije vidio, i zatim pleše s onom tamnokosom ženom Olivijom Maxon, koju je tek upoznao, kad još uvijek nije znao plesati. Nije bio siguran gdje se nalazi u vremenu. Prije nego što je odlutao dolje, poveo je Yossariana vani da porazgovaraju nasamo. - U čemu je jebeni problem -pitao se odsutno. - S jebenim kavijarom? - Nije stvar u novcu - izvijestio ga je Yossarian. - Radi se o jebenoj ribi. Ali sad misle da su dovoljno ulovili. - Hvala bogu - rekla je Olivia, kad je ponovno čula tu vijest. U društvenim arhivama Metropolitan muzeja bilo je presedana koji su dali smjernice i mjerila s kojima se moglo natjecat koje se moglo nadvisiti. Ova Minderbinder-Ma-xonova stvar sve će ih


nadmašiti. Čak i u recesiji, zemlja je plivala u novcu. Čak i usred bijede, bilo je mjesta za rasipanje. Iako je bilo proljeće, zaduženi cvjećar postavio je osamdeset božičnih drvaca u pet banketnih sala i okružio ih tisućama tegli bijelog narcisa. Bilo je po dvije sekcije s plesnim podijima i platoima za orkestar na glavnom i drugom katu južnog krila, i jedan na glavnom katu sjevernog krila. Od poslijepodneva dalje, reflektori su osvjetljivali ulaze sa Osme i Devete avenije, kao i manje, odvojene ulaze s pokrajnjih ulica. Unutra se kroz prozore od zamagljena stakla na golemom vanjskom zidu, koji se protezao čitava dva gradska bloka, postizao efekt gomile Sunčeva svjetla koje sja kroz crkvene prozore. Autobusi što su prolazil mogli se vidjeti kroz prozore bili su pozdravljeni kao pametna imitacija stvarnoga svijeta. Jednako hvaljen kao dojam stvarnosti bio je i povremeno dopuhnuti miris ispušnih plinova diesela, filtriranih kroz prirodne oblake ženskih parfema i miomirisa koji su bili uliveni u središnji ventilacijski sustav. Od svih je podnabavljača, cvjećara i ostalih radnika koji su imali ugovor s M&M odjelom komercijalnog ugostiteljstva zatraženo da potpišu sporazume o tajnosti s odjelom komercijalnog ubijanja M&M P&S, a tajnost tih sporazuma o tajnosti bila je naširoko publicirana. Donji kat sjevernoga krila, koje je od južnoga krila dijelila gradska ulica koju će mladenka i njezina povorka morati prijeći, bio je pretvoren u kapelicu i ekskluzivan ban-ketni dio. Da bi se ta preinaka mogla provesti, morale su se otkloniti masivne stube što su vodile na kat niže, zajedno s informacijskim štandom i golemim mobilom od pomičnih šarenih kugli koji je inače zauzimao puno podnog prostora. Stube, informacijski štand i skulptorsko djelo stavljeni su na izložbu ispod improvizirane nadstrešnice u Metropolitan muzeju na mjesto gdje je obično stajala Velika dvorana muzeja, i oni su privukli priličan broj posjetitelja i dobili pristojne kritike umjetničkih kritičara. Sama Velika dvorana premještena je na autobusni kolodvor, posuđena za tu priliku uz naknadu od deset milijuna dolara. Kad su iz sjevernoga krila iščupane stube i skulptura, dobilo se mjesta za sjedala i redove orahovih klupa, i za, što je bilo još važnije, instaliranje, tu na autobusnom kolodvoru, Hrama iz Dan-dare, koji je, kroz mirnu primjenu nešto uvjerljivog pritiska i svotu od još deset milijuna dolara, također od Metropolitan muzeja privremeno posuđen za tu večer. U sjevernome krilu PAAT-a promatrači u Komunikacijskom kontrolnom centru uskoro će ugledati obred vjenčanja izveden na ekranu. Tamo je bilo i dovoljno prostora za mali stol s počasnim mjestima za glavne sudionike obreda i njihovo dvoje gostiju iz Bijele kuće, i za šest okruglih stolova, svaki sa stolcima za deset ljudi koji su bili najbliže vezani uz događaj i za one eminencije na duguljastom stolu ispred stupova Hrama. Oltar unutar Hrama iz Dandare bio je pretrpan cvijećem i plamtećim svijećnjacima. Milijun sto dvadeset i dvije tisuće čaša za šampanjac nabavljene su da posluže kao mali poklon suveniri. Mnoštvo raznolikih predivnih visećih lustera iz različitih epoha instalirano je kroz svih pet banketnih sekcija i bili su omotani u zavojite vrbine grane. Vrbinim granama dodani su snopovi rafije, a na lišću i granama svih osamdeset božičnih drvaca gorjela su sitna žmirkava svjetla. U izobilju je bilo zanosnih goblena koji su služili kao stolnjaci, mase poredanih svijeća, antiknih kaveza punih živih ptica, te rijetkih knjiga i srebrnine iz različitih razdoblja. Grmovi astera u dvije tisuće dvjesto malajskih lonaca postavljenih uza sve ulaze u


glavne sale kolodvora pomogli su pretvoriti polovicu južnoga krila glavnog kata PAAT-a u minijaturni Versailles, s tisućama žmirkavih svjetala u loncima od terakote koja su simulirala milijune svijeća. U sto i četiri vitrine naslonjene na zidove svih banketnih prostora stajali su živi glumci koji su glumili poze i aktivnosti makroa, kurvi, raspačivača droge, odbjegle djece, prosjaka, ovisnika o drog ostalih izop-ćenika koji su nastanjivali kolodvor. Trgovinama koje su još uvijek profitabilno preživljavale na kolodvoru bilo je plaćeno da ostanu otvorene cijele noći ne bi li time pojačali neobičnost okoline i ambijenta, i mnogo gostiju uživalo je provodeći stanke u kupovini. Šezdeset i jedan par privlačnih ženskih jednojajčanih blizanki, sve koje su na svijetu za taj posao mogli pronaći, pozirale su kao sirene u pedesetak za tu prigodu izgrađenih umjetnih bazena i fontana, a trideset i osam parova muških jednojajčanih blizanaca glumili su glasnike i barjaktare i davali šaljive odgovore na pitanja. Službenici kolodvorskih informacija, svi u crvenim jaknama, posvuda su bili na dužnosti da pomognu s uputama i putokazima. Aerodromska poslovnica na kolodvoru ostala je otvorena da na tri najveća gradska aerodroma preveze one goste koji su s raskošne Minderbinder-Maxonove zabave žurili ravno na raskošne zabave u Maroku i Veneciji, glazbene festivale u Salzburgu i Bavreuthu, izložbu cvijeća u Chelseau i vvimbledonski teniski turnir. Sofisticirani lovci na glave za rukovodeće položaje osigurali su kroz intenzivne procese intervjuiranja da samo dobro odgojeni model glumcz dobrih obitelji, s diplomama dobrih koledža, budu zaposleni za uloge muških i ženskih kurv ostalih bijednih, degeneriranih stanovnika kolodvora, koji su inače tamo imali svoje mjesto stanovanja i zarađivali svoj kruh svagdašnji. Glumci su se na uloge bacili puni nestašluka i ljupkog poleta za pravom i čistom zabavom, stoje pridobilo srca sviju u nekoliko publika. Prema kraju zabave, kao što su mogli vidjeti oni koji su promatrali video ekrane, ovi su se izmiješali s gostima u kostimima svojih glumljenih zanimanja, i to je bila još jedna inovacija koja je pridonijela općem veselju. Ostali glumc glumice i mušk ženski modeli, odjeveni da sliče likovima s poznatih slika z poznatih filmova, šetali su kroz nekoliko galerija, zauzimajući karakteristične poze likova koje su oponašali. Bilo je nekoliko Marilvn Monroe, nekoliko Marlona Brandoa u ulozi Stanlevja Ko-walskog, tu i tamo koji Humphrev Bogart, nekoliko umirućih Dantona, i barem dvije Mona Lise, koje su svi prepoznali. Konobari su nosili bijele bluze i vezene tunike različitih epoha. Kladionica za konjske utrke, »Arbvjev restoran« na drugom katu i »Lindvin restoran i bar« ispod bili su rekonstruirani da sliče flamanskim gostionicama iz sedamnaestog stoljeća, sa sitnicama i stvarima iz tog doba koje su ispunjavale te taverne kao primjereni dekor. U jednom od tih tabloa, pušeći cigaretu radije nego lulu i sve pomno promatrajući, stajao je mršav muškarac mliječne kože, ružičastih očiju i bakrene kose. Nosio je bavarske le-derhoze, štap za planinarenje i zeleni ruksak, i Yossarian, koji je bio nejasno siguran da ga je već negdje vidio, nije mogao procijeniti je li on ovdje na poslu ili kao opremljeni element u dekoru. Bilo je nekoliko imitatora Rembrandto-vog autoportreta i jedna Jane Avril. Nije bilo nijednog Isusa Krista. Nakon večere, gosti će biti slobodni da plešu ili šetaju pokraj grčkih i rimskih starina, da kupe Zarov kruh u »Za-rovoj košari s kruhom«, Fanny Farmer slatkiše, ili srećke njujorške državne lutrije, ili pak da zavire u Dragovu posto-larsku radionicu ili jedan od »Tropica« barova, gdje su


piramide naranči bile ukrašene u francuskom direktoar stilu, s girlandama, rozetama i resama. Mnogi nikada nisu vidjeli piramide naranči. Buketi na njihovim stolovima za večeru bili su od pozlaćenog lišća magnolije i proljetnih grana, a okomiti stupovi koji su nosili Komunikacijski kontrolni centar izgledali su veličanstveno u srebrnom svjetlu reflektora, s fontanama koje su se prelijevale bijele oko njih, i mnoštvom barjaka tvrtke podignutih poput jedara i zastavica koje su lepršale i škljocale na umjetnom povjetarcu. Jedna sala koja je vodila do vrata vani, do autobusa na duge pruge koji su vozili na zapad u Kenoshu, Wisconsin, i na sjever na Pol, bila je ukrašena u stilu grčke renesanse i namještena talijanskim tapiserijama, japanskim lanternama, srednjovjekovnim oklopima zrezbarenim orahovim oplatama iz francuskih dvoraca. Preko puta je bio još jedan hodnik za odlaske; ovaj je imao namještaj iz 19. stoljeća, prenapunjene jastuke od cica, i drveninu od mahagonija, sve tek unutar vrata od kovanog željeza srednjovjekovnog dvora. Dvor Charlesa Engelharda, također posuđen iz Metropolitan muzeja, jarko osvijetljen ružičastim i zlatnim svjetlom, bio je ukrašen s pedeset tisuća francuskih ruža i gotovo isto toliko listova magnolije prošaranih zlatom, oko plesnog podija ručno oslikanog samo za tu večer u harlekin-ske rombove zelenog, žutog, crvenog i crnog. Četrdeset sedam šefova protokola iz ministarstva vanjskih poslova asistirali su u osjetljivom pitanju rasporeda sjedenja, trudeći se da se tri tisuće petsto gostiju odgovarajuće, iako ne uvijek i zadovoljavajuće, smjeste. Osnovni raspored oko kojega su se na posljetku složili ostavio je puno od tri tisuće petsto neudovoljenih i nezadovoljnih, ali do određene mjere udobrovoljenih razočaranjem vidljivim na drugima. Nigdje nije bilo glavnog stola osim malog privilegiranog koji je gledao van prema Hramu iz Dandare u sjevernom krilu za glavne goste i, naravno, Predsjednika i prvu damu, I s Noodlesom Cookom koji je već sjedio umjesto glavnog čovjeka dok ovaj ne dođe. Prva dama stigla je rano da pokupi autograme od poznatih ličnosti. - Pitam se gdje je Predsjednik - rekla je Olivia Maxon, gledajući s nestrpljivim iščekivanjem. - Da barem dođe. On će doputovati, znali su neki, posebnim brzim vlakom izravno u PAAT iz tajnog UZSVTP-ova podzemnog terminala u Washingtonu. I naravno, bit će među zadnjima koji će se pojaviti, materijalizirajući se tek na vrijeme da uz širok smiješak mahne i protrese tek nekoliko ruku prije nego što preda mladu, dok će istodobno stati kraj mladoženje kao kum M2-a. To je bio još jedan presedan u bračnim procedurama i obećavao je da će postati standard za vjenčane obrede, možda čak i za kraljevske obitelji sa stoljećima starim tradicijama. Svi su stolovi bili okrugli, tako da nijedna osoba ne bude na istaknutu mjestu, a stolci su bili namjerno demokratski jednaki. I svaki od ostala tristo četrdeset i četiri okrugla stola izvan sjevernoga krila nudio je po jednu važnu javnu osobu i multimilijunaša, ili ženu koja je udana za jednog od njih. Multimilijunaši nisu bili sasvim sretni, jer svima bi draži bio sam Predsjednik, ili ako to nije moguće, jedan od osmorice pozvanih milijardera, koji su dobro razumjeli svoje metaforične dimenzije kao božanstva, trofeje, izvore inspiracije i ukrase. Nekoliko milijardera kupilo je taj isti tjedan hotele na Manhattanu da bmali prostorije za privatne zabave za prijatelje.


Kardinal je zatražio Predsjednika ili, ako ne njega, guvernera i gradonačelnika, jednog vlasnika većih gradskih novina, barem dvojicu od osam milijardera i jednog fizičara nobelovca da ga pokuša preobratiti. Yossarian mu je umjesto toga dao Dennisa Teemera, da ga nauči činjenicama biološkog života, jednog novinskog izdavača i jednog odbačenog multimilijunaša koji se nadao tete-a-tete pristupu milijarderu. Smjestio ih je za stol s lijepim pogledom na mladenku na strani Devete avenije južnog krila, nedaleko od policijske postaje i stola s Larrvjem McBrideom i njegovom novom ženom, i Michaelom Yossarianom i njegovom starom djevojkom Marlene, između trgovine rubljem »Sport Spot« blizu ulaza u policijsku postaju i trgovine »Jo-Ann's Nut House«. McMahon je također bio tamo, pojavljujući se iz svoje ćelije da pozdravi McBridea i njegovu novu gospođu, na dužnosti u svojoj odori policijskog kapetana umjesto u smokingu. McBride je bio predložen za predsjedničku pohvalu za svoj vješti uspjeh u tome da pronađe mjesta za tri stotine i pedeset i jedan stol za tri tisuće petsto najbližih prijatelja Regine i Mila Minderbindera i Olivije i Christophera Maxo-na, koji nisu imali bliskih prijatelja i nisu ih ni htjeli, i za Hram iz Dandare i ostale monumentalne strukture u pet blistavih sala, zajedno s podijima za orkestre i ples. Bio je također odgovoran i za koordinaciju aktivnosti ostalih zaposlenih, u disciplinama s kojima dotad nije imao iskustva. Od ključnog prioriteta u planiranju bila je potreba za prohodnim prolazom za mladinu povorku da prijeđe iz južnog krila sa strane Devete avenije skroz do Walgreenove trafike, nakon čega svita skreće iza ugla, kreće kroz izlaze u smjeru grada, prelazi Cetrdesetprvu ulicu ispod nadvožnjaka i dolazi do crkvene i banketne dvorane u sjevernom krilu, do oltara postavljenog unutar Hrama iz Dandare. Hram iz Dandare, Blumenthalovo dvorište, Engelhardov dvor i Velika dvorana, četiri posvećena prostora proslavljenoga Metropolitan muzeja, koji su stajali na raspolaganju za zabave i ostale društvene i poslovne događaje, za tu su večer bili premješteni na autobusni kolodvor i postavljeni tako da je svaki gost imao pogled na vlastiti poznati spomenik sa slavnom ugostiteljskom poviješću. Kao što je McBride predvidio, svi gostmali su barem djelomičan pogled na mladenku i njezinu svitu dok su se penjali prema vrhu pokretnih stuba iz kolodvorske podzemne razine na strani Devete avenije i dostojanstveno kretali u pravcu Osme avenije i konačno u sjeverno krilo. Ta prilično duga ruta dopuštala je neobični glazbeni program da uveliča tu priliku kao jedinstvenu. Yossarian je zapanjeno slušao prve poznate mu note. Za otvaranje vjenčanoga slavlja poslužio je preludij opere Majstori pjevači. I kad su se zaorili prvi slaveći akordi Yossarian je ugledao mladenku kako, kao iznad horizonta, levitira u pogled na vrhu pokretnih stuba. Glazba koja je bila odgovarajuće dužine za dugi hod, bila je savršena u svojoj živahnosti, kao stvorena za pljeskanje u ritmu. Djevojčice s cvijećem i nositelji prstena bili su naročito stimulirani ubrzavajućim i promjenjivim tempom i došli su na svoje kad je, za dvije minute i šest sekundi potrebnih zadnjima iz mladenkine pratnje da skrenu u hodnik kraj pokrajnjeg ulaza u sjeverno krilo, dodan još i »Ples šegrta«. Tamo, nakon što je mladenka zaokrenula i prešla ulicu u sjeverno krilo, glazba se promijenila u obrednu orkestralnu izvedbu »Pjesme hvale« iz te iste Wagnerove opere, koja je završavala u laganoj, titra-jućoj noti kad je mladenka stigla pred oltar i zaustavila se tamo gdje je kardinal, reformistički rabin i šest ostalih prelata različitih vjera stajalo čekajući s


mladoženjom i svojim pomoćnicima. Ovdje se, kad je obavljeno čitanje ritualnih tekstova, iz pozadine začuo tihi refren »Liebesnacht« dueta iz Tristana zolde, dok je kardinal pokušavao ignorirati da je glazba istodobno i božanska i putena, a rabin pokušavao zaboraviti da ju je komponirao Wagner. U tom dijelu obreda, sretni par proglašen je mužem i ženom devet puta, od osam svećenika i Noodlesa Cooka, koji je još uvijek zamjenjivao zakašnjelog predsjednika. Kad su se okrenuli od oltara da se čedno poljube prije nego što će krenuti na plesni podij, uzvišena melodija izabrana za taj trenutak, objavio je Hacker prije nego što su počeli, bili su završni taktovi Sumraka bogova, s duševnim, uzvišenim zvucima teme »Iskupljenja kroz ljubav«. - Znate li to? - upitao je Hacker. - Znam - rekao je Yossarian, s iznenađenom zahvalnošću, i gotovo je bio u napasti da zazviždi zajedno s mirnim violinama i snenim puhačima čiji su se tonovi sad dizal stišavali u tako svet zaključak. - Htio sam to predložiti. - Zaista je htio? - klinac je upitao Gaffnevja, i pritiskom na dugme zaustavio aktivnosti. - Ne, nisam - porekao je Yossarian prije nego što je Gaffnev uspio odgovoriti. - Ali mislim da je to savršeno. Mirno je, slatko, melodiozno, erotično i svakako klimatično i finalno - nije izrazio svoj neugodan i osvetnički predosjećaj da na ekranima promatra drugi Sumrak bogova, da je uskoro fajrunt za sve ljude koji, toga nesvjesni, banče na tim video ekranima, uključujuć njega i Frances Beach, s kojom je na ekranu upravo plesao, možda i za Melissu i McBridea i njegovu novu ženu, za mladenku i M2-a. - Gostima će se to svidjeti, Olivia. Otići će na plesni podij pje-vušeći tu melodiju iz Gdtterdammerunga. - Ne, gospodine - ispravio je samozadovoljnim i pokroviteljskim tonom Hacker. - Ne, gospodine moj. Jer, kad ovo završi, dolazi nešto još bolje. Čekajte da čujete. Gaffnev je kimnuo. - Mislim da si rekao da već jesi. - To je dječji zbor - rekao je kompjutorski tehničar. -Kad Wagner izblijedi, ispod njega prvo tiho, pa sve jače, uvodimo zbor djece koji većina ljudi nikada nije čula. On je anđeoski. I upravo kad je najdirljiviji, eksplodiramo u komediju, u zbor muzičkog smijeha, da stvorimo novo raspoloženje kakvo želimo za ostatak večeri. To je zbor muškaraca koji se smiju, i on će nadjačat utopiti klince, i mi smo vani. Oba su od njemačkog skladatelja po imenu Adrian Leverkuhn. Znate ga? - Čuo sam za njega - rekao je Yossarian, oprezno, osjećajući se čudno, kao da ponovno tetura u vremenu. - On je lik iz književnog djela - dodao je zlobno. - Nisam to znao - rekao je mladi Hacker. - Onda znate kako je bio sjajan. Oba su zbora iz njegove kantate po imenu Faustove tužaljke, ali to ne moramo reći ljudima. - Pametno - otresao se Yossarian. - Jer oni to ni nisu. Oni su iz njegovog oratorija po imenu Apokalipsa. Kompjutorski čarobnjak nasmiješio se Yossarianu sa sažaljenjem. - Gospodine Gaffnev? - Nije u pravu, Hacker - rekao je Jerry Gaffnev, sle-gnuvši ramenima prema Yossarianu s naznakom pristojne isprike. - Yo-Yo, uvijek praviš tu pogrešku. To nije Apokalipsa. To je iz Faustovih tužaljki. - K vragu, Gaffnev, opet nisi u pravu. Ja bih to barem trebao znati. Već otprilike petnaest godina razmišljam o tome da napišem roman o tom djelu.


- Baš zgodno, Yo-Yo. Ali ne razmišljaš ozbiljno, i to ne ozbiljni roman. - Prestani s tim Yo-Yo, Gaffnev. Opet se svađamo. Ja sam se time ozbiljno bavio. - Htio smati Thomasa Manna i Leverkuhna zajedno na sceni, zar ne? I dodati onog Gustava Aschenbacha, s Leverkuhnom kao jednim od njegovih suvremenika. To nazivaš ozbiljnim radom? - Tko je Gustav Aschenbach? - upitao je Hacker. - Mrtvi čovjek u Veneciji, Warren. - Gospodo, mogu to za obojicu lako srediti, evo ovdje na mom kompjutoru. Pričekajte tri desettisućinke sekunde. A-ha, evo, evo. Evo, gospodine Yossarian, Faustove tužaljke. Vi ste u krivu. - Vaš kompjutor je u krivu. - Yo-Yo - rekao je Gaffnev. - Ovo je model. On ne može biti u krivu. Idemo dalje s vjenčanjem. Neka vide kako je prošlo. Na najvećim ekranima sunce je potamnjelo, mjesec je zadobio boju krvi, a brodovi na rijekama i u luci su se prevrnuli. - Warren, prestani se zezati - Gaffnev je bio nezadovoljan. - Nisam ja, Jerry. Kunem se. Stalno to brišem, a ono se stalno vraća. Idemo. Leverkuhnova glazba, vidio je Yossarian, dobro je prošla. Kad su se umiruće harmonije koje su završavale Gdtter-dammerung približile završetku, nježni dječji zbor za koji se Yossarian nije mogao sjetiti da gaje ikada čuo, ušuljao se eterično, prvo kao dah, natuknica, zatim se postupno uzdigao do vlastite esencije, u nebesku slutnju patetičnog slamanja srca. A onda, kad je sladak, bolan, tužan nagovještaj postao gotovo nepodnošljiv, ugrmile su, bez upozorenja, razbijačke, nepoznate, ljestvice nemilosrdnih muških glasova u rušilačkim zborovima bespoštedna smijeha, smijeha, smijeha, smijeha, i to je u slušateljima izazvalo začuđeno olakšanje i silnu, rastuću radost. Publika se ubrzo vlastitim smijehom pridružila barbarskom kakofonom ansamblu lu- dujućeg klicanja koje je odjekivalo iz svih zvučnika, i slavljeničko raspoloženje gala večeri bilo je spremno da počne s radošću, s jelom, i pićem, glazbom, i još domišljatog razmetanja i estetskih delikatnosti. I Yossarian je bio tamo i smijao se, aa to ga je i samog šokiralo. Namrštio se sam sebi s neodobravanjem, dok je Olivia Maxon, kraj njega tu u Komunikacijskom kontrolnom centru kolodvora, vidjela sebe kako se smije s njim u kapelici sjevernoga krila i rekla da je to božanstveno. Yos-sarian je sad na oba mjesta izgledao pokajnički. Mrštio se i tu i tamo, zlovoljan i nezainteresiran. Zureći u tu budućnost, Yossarian je bio zabezeknut kad je ugledao sebe s bijelom kravatom i u fraku: nikada u životu nije nosio bijelu kravatu i frak, kostim propisan svim muškarcima u toj elitnoj skupini posvećenih u sjevernom krilu. Uskoro je zaplesao ukočeni tustep s Frances Beach, a onda u nizu s Melissom, mladenkom i Olivijom. Ono što se Yossarianu često kod samog sebe nije sviđalo, sad se sjetio, dok je gledao slike sebe kako izgleda tih, popustljiv i uslužan na tom vjenčanju koje ga je još čekalo, jest da ne osjeća, i nikada i nije osjećao, stvarnu odbojnost prema Milu Minderbinderu, i da o Christopheru Maxonu misli kao o simpatičnom i nesebičnom, te da mu se Olivia Maxon, iako neoriginalna i nepromjenjiva, čini neugodna samo kad izražava jaka mišljenja. Imao je neko


apstraktno uvjerenje da bi se trebao sramiti, i još jednu apstraktnu ideju da bi se trebao još više sramiti jer se ne srami. Sjedio je s Melissom i Frances Beach za stolom dovoljno blizu da komunicira s Minderbinderovima i Maxonovima, blizu Noodlesa Cooka i prve dame, očekujući Predsjednikov dolazak. Stolica rezervirana za Noodlesa za stolom susjednim Yossarianovom bila je prazna. Angela, koja je očajnički željela doći, nije bila tamo, jer joj Frances Beach to nije dopustila. - Ne volim što se tako osjećam - povjerila mu se Frances. - Jednostavno si ne mogu pomoći. Bog zna da sam i sama isto to učinila, više nego jedanput. I s Patrickom sam to učinila. Plešući s Frances, za koju je sačuvao ono posebno uzajamno prijateljstvo koje bi neki mogli nazvati ljubavlju, o- I sjećao je samo kosti, rebra, lakat i lopaticu, nikakvog mesnatog uzbuđenja, i bilo mu je neudobno držati je. Plešući jednako nevjesto s trudnom Melissom, koje su ga stanje, tvrdoglavost i neodlučnost sada uzrujaval gotovo neprestano tjerali u bijes, uzbudio ga je prvi kontakt s njezinim trbuhom u njezinoj morski zelenoj haljin žudio je za time da je još jednom odvede u spavaću sobu. Yossarian je sad dobro promotrio taj trbuh da se uvjeri je li punašnost još punija ili su korektivne mjere koje će je vratiti u normalu već poduzete. Gaffnev ga je promatrao nasmiješen, kao da mu ponovno čita misli. Frances Beach primijetila je na vjenčanju razliku u njegovim reakcijama na nju i počela žalosno mozgati nad tužnim činjenicama vlastitog života. - Nesretni smo sami sa sobom kad smo mladi, i nesretni sa sobom kad smo stari, a oni od nas koji to nisu, odvratno su bahati. - Dao si joj prilično dobar tekst - izazvao je Yossarian Hackera ratoborno. - I meni se sviđa. Dobio sam ga od gospodina Gaff-neyja. Zvuči prilično stvarno. - I treba zvučati stvarno - Yossarian je Gaffnevju uputio mrki pogled. - Ona i ja smo već vodili taj razgovor. - Znam - rekao je Gaffnev. - To sam i mislio, ti jebaču - rekao je Yossarian bez ljutnje. - Ispričajte me, Olivia. Mi govorimo takve stvari. Gaffnev, još uvijek me prisluškuješ. Zašto? - Ne mogu si pomoći, Yossariane. To je moj posao, znaš. Ja informacije ne stvaram. Ja ih samo prikupljam. Nije stvarno moja krivica da izgleda sve znam. - Sto će biti s Patrickom Beachom? Nije mu boljj. - Oh, bože - rekla je Olivia i stresla se. - Rekao bih - odgovorio je Gaffnev - da će umrijeti. - Prije mog vjenčanja? - Nakon, gospođo Maxon. Ali, Yo-Yo, to bih rekao i za tebe. To bih rekao za svakoga. - I za sebe? - Jasno. Zašto ne? - Ti nisi Bog? - Ja se bavim nekretninama. Zar Bog nije mrtav? Zar ja izgledam mrtav? Usput, Yossariane, i ja razmišljam o tome da napišem knjigu.


- O nekretninama? - Ne, roman. Možda mi možeš pomoći. Počinje na šesti dan stvaranja. Poslije ću ti pričati o tome. - Poslije sam zauzet. - Imat ćeš vremena. Dogovor sa svojom zaručnicom imaš tek u dva. - Opet se ženite? - Olivia je izgledala zadovoljna. - Ne - rekao je Yossarian. - I nemam zaručnicu. - Da, ženi se - odgovorio je Gaffnev. - Ne slušajte ga. - On još uvijek ne zna što radi. Ali ja znam. Dalje s vjenčanjem, Warren. - Još uvijek nije stigao - izvijestio je Hacker, zbunjen. - I nitko ne zna zašto. Do tada, osim Predsjednikove odsutnosti, nije bilo nijednog propusta. McBride se poslušno, neumorno brinuo za parkirališni prostor za automobile i usklađivao njihove dolaske s dolascima i odlascima putničkih autobusa, šaljući mnoge iz obje grupe na rampe i ulaze na trećem i četvrtom katu. Tisuću i osamdeset parkirališnih mjesta u gornjim garažama pružalo je dovoljno prostora za većinu od gotovo tisuću sedam-sto sedamdeset i pet limuzina koje se očekivalo. Većina ih je bila crna, a ostale su bile sedefastosive. Ostali automobili morali su skrenuti na parkiralište s druge strane avenije, gdje su uzduž pločnika bili poredani prodavači šiš kebaba i kikirikija i grozdovi štandova za čišćenje cipela s druželjubivim starim crnim i smeđim muškarcima koji bi ponekad provodili blage noći spavajući za svojim štandovima ispod suncobrana. Koristili su umivaonike i WC-e kolodvora, ignorirajući postojane crteže Michaela Yossariana koji su izrijekom zabranjivali »Pušenje, Zadržavanje, Brijanje, Kupanje, Pranje rublja, Prosjačenje, Prostituciju«, te oralni I seks i kopulaciju. Otrcani ulični prizori bili su zabavni mnogima koji su prelazili aveniju da uđu ispod blok dugačke nadstrešnice od metala i mutnog stakla, i pretpostavljali da je to priređeno posebno za njih. Fotografi su pokrivali svaki prilaz tom važnom događaju, kao da je zgrada pod opsadom, a bilo je i novinara iz stranih zemalja. Ukupan broj od sedam tisuća dvjesto i tri novinarske iskaznice izdanje akreditiranim novinarima. To je bio rekord za jedno američko vjenčanje. Četrdeset šest vlasnika inozemnih publikacija stigli su kao gosti. Pozivnice za tu gala priredbu bile su dostavljene u omotnicama koje su bile krute i četvrtaste, jer su bile na platini, i samo je Sammy Singer na prvotnom popisu od tri tisuće petsto pozvanih odbio doći, pristojno se pozivajući na prvobitni dogovor za putovanje u Australiju. Yossarian je o Samu Singeru imao više mišljenje nego ikada ranije. Tajni agenti Raul i riđi Bob i njihove žene bili su pri ruc kao stražar kao gosti. Yossarian ih je namjerno prognao za udaljene stolove daleko razdvojene jedan od drugoga; sad je s indigniranim iznenađenjem vidio na vjenčanju koje se događalo upravo tada, da su obojica ipak sjedili upravo tamo s njim za njegovim vlastitim stolom u unutrašnjem svetištu sjevernog krila, dovoljno blizu da drže stražu dok su promatrali epski spektakl čiji su i sami bili dio, i da je Jerry Gaffnev, koji nije bio pozvan, isto tamo sa svojom ženom za njegovim stolom! Netko je negdje izdao druge naredbe a da mu to nije javio.


Kao što se i očekivalo, zastoj limuzina počeo se stvarati ranije nego što se očekivalo. Do 6 sati popodne, stigli su mnogi koji nisu htjeli propustiti priliku da ih se fotografira prije nego što se stvori gušća gužva važnijih ljudi. A mnogi od onih koji su stigli najranije, među njima i prva dama, željeli su pod svaku cijenu biti tamo i buljiti u ostale. Bila je to prava gozba za urednike modnih časopisa. Ženama je ranije pomogla Olivija Maxon, koja je rekla da »nijedna haljina nije pretjerana«. Bile su zahvalne i za popis savjeta vodećih modnih stilista o trendovima u njihovim sljedećim kolekcijama. Rezultat je bio sjajna ekstravagancija do u minutu aktualnih krojeva haljina ponovno uhvaćenih kamerom s iznimnim sjajem, u kojima su dame samopouzdano sudjelovale i kao gledatelj kao izlošci. Iako je gotovo dvije tisuće žena pokazivalo vrlo raznolike modne ukuse, nijedna od njih nije bila nemoderna. Nosile su sve, od koktelskih do balskih haljina, stižući u blaženom svjetlucanju glatkog lana u duginim bojama s tankim zlatnim prugama i porubima izvezenim od indijanskih perlica, u paletama koje su bile blijede, uglavnom od slonovače do breskve i morski zelene. Leopardovske točke bile su omiljeni uzorak na šifonskim suknjama, ili na haljinama od organdija s resastim rubovima, kao i na svilenim blejzerima. Bilo je i žena u dugim večernjim haljinama, koje su bile uzbuđene kad su vidjele mnoge druge žene u dugim večernjim haljinama, naročito u haljinama s tankim vezom na šuštavoj, blijedoj svili. Kratke suknje također su bile od sifona u duginim bojama. Jakne su bile u ružičastom, narančastom i žutosmeđem satenu ukrašenom štrasom umjesto uobičajenih metalnih ukrasa, dok su široke crne point d'esprit nadsuknje naprijed pokazivale koljena, a straga padale do poda, a one dovoljno hrabre da točno pogode bile su naročito ponosne na svoju seksi večernju odjeću od mat džerseja. Nakon šampanjca, kavijara i koktela, i dobrano prije nego što su se mladenka i M2 pojavili, svjetla su u svim krilima autobusnog kolodvora sakramentalno smanjena i svatko je sjeo oko jedne od pet pozornica koja je bila najbliže, da slušaju nadarenu violinisticu u dobi mlade Midor četiri klona kako sviraju Paganinijeve kaprice, svaka na jednom od podija. Nije bilo moguće razlikovati original od klonova, i nikakve nagrade nisu podijeljene za točan odgovor. Christopher i Olivia Maxon mogli su bili viđeni uživo i također veći od života na ekranima zatvorene televizije velikim kao filmska platna. Oni su bili u prvom redu skroz nadesno na glavnom katu sjevernog krila, i svi gosti tamo i drugdje odjednom su primijetili da jedan reflektor kao daje namješten da svijetli ravno dolje na Oliviju, koja je sjedila sklopljenih ruku i s izgledom lebdećeg zanosa na svom slavnom licu. Kao što su oni u Komunikacijskom kontrolnom centru mogli vidjeti na ekranima koje su okrenuli na vijesti, ona je već bivala opisana u aktualnom budućem izdanju I U.S. News & World Report-a kao »kraljica nouvelle društva«. A Time će pisati, kao što su mogli vidjeti na novinskim kioscima kolodvora koji su ostali otvoreni samo za njih, da je »Olivia Maxon princeza u novom društvenom poretku, a autobusni kolodvor njezina palača«. Fantastična bit vjenčanja koje je spajalo dvije milijarderske obitelji bila je akcentuirana ceremonijom u svjetlu svijeća u otmjenom bijelom na bijelom svih haljina desetaka žena i


malih djevojčica u vjenčanoj pratnji, koje je dizajnirao Arnold Scaasi. Sama mladenka nosila je prljavo bijelu haljinu od tafta, delikatno vezenu zlatom, sa šlepom od osam metara. Njezin veo od tila pridržavala je tijara od dijamanata i bisera. Njezina prva djeveruša bila je bivša Miss Universum, koju nikada ranije nije srela. U svojoj pratnji djeveruša, imala je dvadeset pratilja kestenjaste kose i četrdeset plavokosih, viših i ljepših od sebe, i sve su bile odjevene u prljavo bijeli moare prošaran zlatom. Sto i dvadesetero djece ispod dvanaest godina regrutiranih od prijatelja i članova obiju obitelji bilo je odjeveno kao djevojčice sa cvijećem i nositelji prstena. Mladoženjina majka, Regina Minderbinder, bila je nervozna u svom pomodnom bež, dok je Olivia Maxon, u satenu boje breskve s preklapajućim naborima ukrašenima desecima tisuća sićušnih bisera, izgledala jednostavno očaravajuće sa svojim golemim, tamnim očima i prćastim nosom, i sa sjajnim nebrušenim smaragdima koji su ukrašavali njezin bijeli vrat. Vjenčana povorka okupila se u uredu za ekspresno slanje paketa autobusne kompanije Grevhound na podzemnoj razini. Tamo su tu tihu djevojku i njezinu kompletnu pratnju, koja se sastojala od njezine Miss Universum, šezdeset predivnih djeveruša, i sto i dvadeset djevojčica s cvijećem i nositelja prstena, okupali, dotjeral za taj veliki događaj uredili osobni frizer šminkeri. Na vrijeme su se poredali u vrlo duge redove na dnu paralelnih pokretnih stuba i, na glazbeni znak izmjeren do u djelić sekunde, zakoraknuli na stube prema gore da ih odnesu u skup kojh je s nestrpljenjem čekao. Pobjedonosne, kličuće fanfare zapovjedničkih vvagnerijanskih akorda dale su znak da se uspnu na glavni kat južnog krila, i mlada se, držeći za ruku svog poujaka, Christopher a Maxona, pojavila i zakoraknula u svečani pljesak pun poštovanja od onih koji su ih prvi vidjeli sa stolova do policijske postaje blizu trgovine rubljem »Sport Spot« i »Jo-Ann's Nut House«. Uz preludij Majstora pjevača i »Ples šegrta«, mladenka i Christopher Maxon, na veliko olakšanje sviju, bez greške poveli su pratnju od sto osamdeset i jednog čovjeka niz središte južnoga krila do Walgreenove trafike i okretaja prema izlazu na ulicu, na kojoj je motoriziran pješački promet skrenut - čak su i autobusi vozili drugom rutom - i onda, uz sentimentalnu orkestralnu izvedbu »Pjesme hvale«, u sjeverno krilo i konačno u kapelicu i Hram iz Dandare. Kad je ceremonija obavljena, i kad su Leverkiihnov in-terludij dječje tužaljke i ogavan smijeh iz Apokalipse završili - to jest bila Apokalipsa, usprkos Gaffnevjevu apsurdnom inzistiranju da nije - svi prostori pretvoreni su u banketne dvorane ispunjene laganom glazbom. Slijedili su lagani plesovz davnih dana, dok su ljudi pronalazili svoja mjesta i spremali se za svoju prvu večeru - druga večera planirana je kao zaprepašćujuće iznenađenje! Tri tisuće petsto bliskih prijatelja Minderbinderovih i Maxonovih vrtjeli su se i nagibali uz balade između poširana lososa i hladetine od šampanjca, trija od teletine, janjetine i piletine, ječma s vrganjima i proljetnog povrća. Vina uz taj glavni obrok bila su Cordon Charlemagne Latour 1986. i Louis Roederer Cristal Champagne 1978. Glazbeni setovi bili su planirani na dvadeset minuta. U desetminutnim stankama između njih, bila je tu živahna izvedba glazbenika iz svake grupe koji bi otišli na drugi podij na pet različitih mjesta da sviraju za drugu publiku. Išli su pojedinačno uz i niz pokretne stube ne izgubivši ritam, što su primijetili svi osim njih. Konobari koji su se vozili gore i dolje iza njih noseći tacne držali su ritam s njima njišući bokovima i ramenima, a pomoćnici su trčkarali okolo kao duhovi vjetra da nečujno počiste stolove znesu ostatke na mamutske kamione za smeće spremne na rampama, koji bi odjurili čim su bili do kraja napunjeni sa svojih rezerviranih parkirališnih


mjesta između hladnjača koje su najvišom brzinom istovarivale nove jestive užitke. Nekolicina starih dečki u dobroj formi krenuli su za glazbe- t nicima uz i niz stube plešući vlastiti ples, i pjevajući vlastitu melodiju koju su zvali »Hali-gali«. Uskoro su svi bendovi svirali »Hali-gali« svaki put kad su se rotirali. Satelitske video reprize tog dijela zabave prikazane su u ubrzanom tempu da simuliraju efekt u nijemim filmovima, s ljudima koji se kreću u isprekidanoj žurbi, a Milo Minderbinder, u svojem smokingu, sa svojim brkovima i žalosnim smiješkom, mnogima koji ga nisu znalzgledao je kao Charlie Chaplin. Odmah nakon poširanog lososa i hladetine od šampanjca, trija teletine, janjetine i piletine, ječma s vrganjima i proljetnog povrća, nakon kave i raznih deserta, na svaki su stol stigla tri smrznuta kalupa sorbea od manga i naranče, svaki u obliku velike egipatske sfinge, osim što je jedna imala lice Mile Minderbindera, a druga lice Christophera Maxona, sve do neupaljene cigare. Treća egipatska sfinga -svatko je pogrešno prenaglio pogađajući da se radi o predsjedniku - nosila je nepoznato lice čovjeka za kojeg se kasnije utvrdilo da je neki Mortimer Sackler. Još nije mnogo ljudi znalo tko je Mortimer Sackler, i ta je šala primljena kao još jedan od pikantnih viceva večeri. Bez upozorenja, glas žene na sustavu za oglašavanje objavio je: - Zbog zastoja na ruti 3, svi odlasc dolasci autobusa će kasniti. Skup se valjao od smijeha i ponovno zapljeskao. Tek što se raspojasana skupina oporavila od svojeg uzbuđenja oko ovoga, počelo je, na njihovo šokirano oduševljenje, serviranje prvog jela još jednog punog obroka: druga večera, ili večera iznenađenja. Ona se sastojala od jastoga, kojeg je slijedio bujon od fazana, kojeg je slijedila prepelica, koju je slijedila poširana kruška u špinanom šećeru. A ovaj obrok, rekao je razbuđujući glas nekog anonimnog, kličućeg majstora ceremonije na zvučnicima, bio je »na račun kuće«. To jest, predan je bez troškova Maxonima od roditelja mladoženje, Regine i Mile Minderbindera, da izrazi njihovu ljubav njihovoj novoj snasi, njihovo besmrtno prijateljstvo za njezinog poujaka i potetu, Christophera i Oliviju Maxon, i njihovu duboku zahvalnost svakoj pojedinačno prisutnoj osobi koja se potrudila doći. Nakon poširane kruške i špina-nog šećera, kad je bilo vremena za Milov kratki govor koji mu još nije bio napisan u vrijeme kad su oni u Komunikacijskom kontrolnom centru gledali kako ga drži, on je recitirao, ukočeno, svoju počast vlastitoj ženi: - Imam divnu ženu i jako smo zaljubljeni. Nikada ovo nisam rekao u mikrofon, alma samo jedan način da se to kaže. Jupi. To je ponovio još tri puta za još tri seta video kamera i mikrofona i svaki put je imao problema s riječju jupi. Christopher Maxon, njegovo okruglo lice smežurano u osmijeh, prešao je brže na stvar, govoreći: - Moja majka uvijek je govorila: »Ne govori ljudima da ih voliš, pokažm to«. A ovo je moj način da kažem: »Volim te« mojoj ženi, Oliviji, koja je večeras toliko učinila za našu ekonomiju. Svatko tko govori o recesiji - ma, zaboravi. Za udaljenim stolom u južnom krilu, gradonačelnik New Yorka je ustao uz površni pljesak da objavi kako su Olivia i Christopher Maxon upravo donirali deset milijuna dolara autobusnom kolodvoru da izgradi kuhinju za korištenje za buduće priredbe, i još deset milijuna dolara


Metropolitan muzeju, za njihovu velikodušnu suradnju time što su za ovu prigodu ustupili Hram iz Dandare, Blument-halov Patio, Engelhardov dvor i Veliku dvoranu. Olivia Maxon poskočila je da objavi: - Nije ni čudo -nakon ovog! Nikada nisam vidjela svog muža tako uzbuđenog da nekoj instituciji nešto pokloni. Onda je stigla svadbena torta, na kojoj su legije pekarskih majstora i naučnika mjesecima naporno radile u Cup Cake Cafeu, tek ulicu dalje na uglu Devete avenije i Trideset devete ulice. Prijašnji pljesak nije bio ništa u usporedbi sa spontanim izljevom vriskajućeg divljenja kad je svadbena torta uvezena na dizalici, spuštena i kad je s nje skinut veo za aplaudirajuću publiku na velikom podiju za orkestar južnoga krila ispred »Au Bon Pain« pekare, gdje je nekada bila banka i strop je bio visok. Torta je bila čudesni spomenik od šlaga, špinanog šećera, bezbrojnih glazura i laganih platformi od slojeva bestežinskog, putrastog bezea sa sladoledom i punjenjem od čokolade s likerom, veličine kakvu nitko nikada prije nije vidio. Svadbena torta bila je trinaest metara I I visoka, težila je sedam stotina kilograma i koštala je milijun i stotinu i sedamnaest tisuća dolara. Svi su rekli da je šteta što se ne može sačuvati u Metropolitan muzeju. Sama mlada nije mogla izrezati tortu, jer nije bila dovoljno visoka. U spektaklu koji je pristajao uz tu prigodu, tortu su izrezali od vrha nadolje timovi gimnastičara i umjetnika na trapezu u bijelim tajicama i ružičastim bodijima iz »Rin-gling Bros. and Barnum & Bailev« cirkusa, koji je gostovao u Madison Square Gardenu tek nekoliko ulica dalje. Poslužena je na tri tisuće petsto tanjura, svaki ukrašen grančicom frezije od špinanog šećera. Porcelan je bio od poznatog Spodea, i komadi Spodea bačeni su van sa smećem da se uštedi na vremenu i da se može pridržavati knap raspored ugostiteljskih kamiona i putničkih autobusa koji su jurili van i unutra ne sudarajući se. Bilo je više nego dovoljno torte za tri tisuće petsto gostiju, i onih četiristo kila koje su ostale, izrezano je u blokove i odvezeno u prenoćišta za evakuirane pokvarenjake da se prežderu prije nego što se šlag i punjenje od sladoleda rastope i usmrde. Limuzine i kamioni za dostavu i odvoz otpada koristili su pola od kolodvorskih četiri stotine šezdeset i pet numeriranih vrata, precizno usklađenih s rasporedima dolaska i odlaska četrdeset autobusnih kompanija s njihovih dvije tisuće putovanja i dvjesto tisuća putnika dnevno. Putnicima koji su odlazili bilo je dopušteno putovati besplatno ne bi lh se potaknulo da odu brzo. Putnici koji su stizali, vođeni su ravno dalje do pločnika, podzemne željeznice, taksija i mjesnih autobusa, i oni su isto izgledali kao kalkulirane čestice pokreta u pametnoj nijemoj predstavi. Iako je bilo za predvidjeti da će predsjednik stići kasno da izbjegne razmjenu duhovitosti sa svih tri tisuće petsto ostalih gostiju, nitko nije očekivao da će stići tako kasno da propusti sam obred vjenčanja i početak i kraj oba obroka. Nepripremljen i neizvježban, Noodles Cook je nevoljko glumio mladoženjinog kuma i prihvatio mladu od Christophera Maxona da je preda M2-u. Uspio je to izvesti, ali nije izgledao baš predsjednički.


Yossarian je, u Komunikacijskom kontrolnom centru, mogao jasno vidjeti sebe u bijeloj kravat fraku kako promatra Noodlesa Cooka koji je sve uzrujanije pogledavao prema njemu za njegovim stolom, i onda na sat. Yossarian, na oba mjesta istodobno u različiti sat različitih dana, počeo se na oba mjesta smeteno okretati. Na obje lokacije mogao je čuti prvu damu kako se žali Noodlesu Cooku da je često teško znati stoje predsjedniku na pameti. Konačno je shvatio Noodlesa i ustao sam. U glavnoj dvorani sa šalterima u južnom krilu nalazilo se umjetničko djelo poznatog kipara Georgea Segala. Bile su to tri ljudske figure u prirodnoj veličini koje su simbolizirale autobusne putnike, dva muškarca i jednu ženu, koji su hodali prema vratima. Yossarian je znao da su u muklo doba noći tri statue zamijenjene trima naoružanim agentima Tajne službe, poznatim po žilavost hladnokrvnoj pasivnosti, koji su glumili statue. Nosili su skrivene voki-toki-je i ne pomaknuvši se stajali su tamo i slušali cijeli dan vijestz Washingtona o mjestu gdje se nalaz procijenjenom vremenu dolaska počasnog gosta. Yossarian se sada približio jednom od tih ljudi koji je glumio statuu i upitao, sotto voće: - Gdje je jebemu? - Kako da ja jebeno znam? - uzvratio je muškarac jedva pomičući usne. - Pitajte nju. - Kurčina se neće pomaknutz ureda - rekla je žena ne pomaknuvši usne. Nije bilo informacija koje bi objasnile zakašnjenje. U međuvremenu, slavlje se nastavljalo. Koordinacija kompliciranih pokreta opreme, zaliha i divizija personala bila je procedura jednako zahtjevna kao vojna invazija na Arapski zaljev, s niskom marginom za vidljivu grešku. Iskusni logistički stručnjacz Washingtona poslani su na posao s McBrideom i ostalim članovima odbora za planiranje Odjela komercijalnog ugostiteljstva Mila Minderbindera. Strategija je isplanirana u operativnoj sobi Odjela i provedena u djelo u tamošnjim kuhinjama i trgovinama, kao i u prostranim sobama s hranom u Metropolitan muzeju i u prostorijama brojnih obližnjih trgovina koje su imale skladišta i strojeve za obradu i koji su bili uvojačeni za taj ni slučaj. Budući da graditelji PAAT zgrade nisu predvidjeli budućnost u ugostiteljstvu, nisu uključili kuhinje, i moralo se sklopiti savezništvo s brojnim individualnim prehrambenim poduzećima u blizini. Na dan događaja, glavni dostavljači počet će, vidio je Yossarian, i počeli su, također je vidio Yossarian, stizati na kolodvor satima prije izlaska Sunca, a prostorije na svakom katu koje su trebali koristiti zauzeli su naoružani muškarci u civilu i zapečatili za javnost. Do 7 i 30 tisuću petsto radnika postavilo se na položaje na dodijeljenim im mjestima i krenulo u akciju. Do 8 sati je pokretna vrpca koju su konstruirali korpusnženjera postavljena u Ugostiteljskom odjelu za pravljenje kanapea i ostalih malih sendviča, te za čišćenje i rezanje dimljenog lososa. Tamo rad nije prestao dok četiristo tuceta tih čajnih sendviča nije bilo napravljeno i otpremljeno. Do 8,15 šezdeset je kuhara, sedamdeset električara, tristo cvjećara i četiri stotine konobara i barmena pojačalo prvobitno iskrcane trupe na oba mjesta. Do 8,30 posade su počele strugati pedeset bušela kamenica i pedeset bušela školjki, kuhati stotinu kila rakova i praviti pedeset i pet galona koktel umaka.


Do 9 stolovi, stolc namještaj stigli su na kolodvor, a električar vodoinstalateri bili su na licu mjesta radi opsežnog posla koji je trebalo obaviti, dok su se u Ugostiteljskom odjelu i Metropolitan muzeju rezači rekordnom brzinom bacili na rezanje povrća za predjelo: tisuću kitica celera, tisuću petsto funti mrkvi, tisuću i jednu glavu cvjetače, pedeset kila tikvica i sto kila crvene paprike. Do 10 svih sto i petnaest tisuća crvenih, bijelih i crnih balona s natpisom UPRAVO VJENČANI skakutali su pobjedonosno iznad hodnika autobusnih ramp vrata svih pokrajnjih i glavnih ulaza. U podne su električari završili s vješanjem posebnih lustera. U 13 prenosivi WC-i su dopremljen neprimjetno postavljeni na za to određena mjesta. Bilo ih je više od tri tisuće petsto, svi u pastelnim bojama sezone, više od jednog na svakog gosta, iza lažnih pročelja kitničarskih butika za žene i pozamanterijskih butika za muškarce, i gosti su primijetili s drhtajem oduševljenja da nijedna osoba neće imati kontakt s WC-om ranije okuženim time što ga je netko drugi koristio. Svaku školjku odmah su užurbano i neprimjetno kroz izlaze sa stražnje strane odnijeli skladištari, transportni radnic sanitarnnženjeri, da je odvezu kamionom, ukrcaju na šlepove koji su čekali na rijeci Hudson, odvezu na pučinu u vrijeme oseke i bace u ocean, s tim da to nitko neće saznati sve do dan ili dva kasnije; ta mala pažnja s individualnim WC-ima bila je još jedan te gospodske bakanalije, i mnogi su se gosti ušuljali dvaput, samo radi novostskustva, kao da po drugi put idu na vožnju u luna parku slobodnom od bacila. - Zašto se toga nitko nije ranije sjetio? - često su ponavljali. Rano poslije podne, u 14,55, pet tona leda stiglo je po narudžbi, a kad je sat pokazao 15 sati, dvjesto konobara, pa onda još dvjesto konobara, kad je prvi kontingent krenuo naprijed i raščistio put, onda još dvjesto kad je onih prijašnjih dvjesto ušlo u prostoriju i raširilo se, počeli su postavljati stolove, dok je ostalih šesto, koje su držali u pričuvi, hladilo bijelo vino, vodu i šampanjac, i pripremalo zalihe u sto i dvadeset barova na glavnom i drugim katovima, kao i na prostranom trećem katu, gdje su za kasne sate bili predviđeni glasna glazba i divlji ples. U četiri su glazbenici postavljali svoje instrumente na podije i prostore za ples. Do pet je postavljeno pedeset solidnih desertnih buffe-ta, a tisuću dvjesto ili više sigurnosnih stražara iz grada, savezne vlade i M&M-ovog komercijalnog ubilačkog odjela, zauzeli su pozicije na višim točkama kolodvora. Vani su kamioni puni jedinica Nacionalne garde pazili da ne bude smetnji prosvjednih grupa, koje se možda neće slagati sa slavljeničkim raspoloženjem te gala večeri. Nakon dizanja, spuštanja i rezanja svadbene torte, bilo je još plesa i čestitki. U nekoliko finala, svi su se skupili u u Metropolitan muzeju, gdje je još stolova bilo natovareno desertnim slasticama od špinanog šećera. Tamo je, prije nego što se zabava podijelila u manje, prijateljskije, gotovo konspirativne grupe, održano nekoliko zdravica Minderbinderovima i Maxonovima i nekoliko kratkih govora. Pohlepa je dobra, objavio je netko s Wall Streeta u riskantnoj arbitraži. Nema ničeg lošeg u rasipanju, hvalio se drugi. Dok god imaju, zašto se ne bi razmetali? Nema ničeg neukusnog u lošem ukusu, grmio je drugi, kome su pljeskali na njegovoj duhovitosti.


- Ovo je bio jedan od onih događaja - kriještao je od veselja predstavnik beskućnika - zbog kojih je čovjek ponosan što je beskućnik u New Yorku. Kasnije se pokazalo da se radi o lažnjaku, da je to govornik jedne tvrtke za odnose s javnošću. Formalni kraj aktivnosti signalizirala je sentimentalna repriza »Iskupljenja kroz ljubav«, koju su svirali svih pet orkestara večeri, violinistica i njezina četiri klona, i ranije orkestralne snimke, i mnogi su besramno isprepleli ruke i pjevušili neobuzdano tu melodiju, kao u instrumentalnoj izvedbi najnovije zamjene za »Auld Lang Syne« ili onog besmrtnog popularnog favorita »Tili We Meet Again«. Za one lude i vratolomne, koji su htjeli ostati još malo da kuglaju u dvoranama na drugom katu ili plešu cijelu noć ili se na neki drugi način nauživaju u fascinantnim atrakcijama i objektima autobusnog kolodvora, na svakoj od pomoćnih servirnih postaja koje su ostale otvorene cijelu noć pripremljen je treći obrok, i on je, kao što je bilo pokazano na svim ekranima, spremao slijedeće: ALTERNATIVNI MENU Fricase od plodova mora Les trois Roti Primeurs Kolač od krumpira Salata s gratiniranim sirom Bleu de Bresse Slatkiš deserti Espresso Yossarian, koji je još uvijek razmišljao o Alternativnom menuu, prenerazio se kad je ugledao sebe na video kamerama u televizijskoj emisiji, u bijeloj kravat smokingu između Mile Minderbindera i Christophera Maxona kako govori: - Vjenčanje je bilo vrhunac života. Mislim da nitko od nas ovdje neće doživjeti da vidi nešto slično. - K vragu - rekao je Yossarian od krv mesa, i nadao se da je njegova lakonska ironija očita. Nije bilo sumnje da su Minderbinderov Maxonovi te noći uzdigli Port Authoritv autobusni terminal u prvi red velikih ugostiteljskih prostora za kraj stoljeća i početak novog. Svima koji su odlazili dali su šarenu brošuru, zajedničko izdanje PAAT-a i Metropolitan muzeja, s kojim je PA-AT sad imao toliko zajedničkih interesa. Za samo 36 000 dolara svatko na svijetu mogao je iznajmiti prostor za zabavu na jednom od ta dva mjesta. Bilo je predviđeno da većina gostiju ode do 1 sat. I otišli su, a milijun sto i dvadeset dvije tisuće čaša za šampanjac, koje su tamo bile kao suvenir mali pokloni, ubrzo su razgrabljene. Mlada, živahnija gomila ostala je da kugla, jede i pleše ludo na snimljenu glazbu cjelonoćnog disc joc-keya na gornjim katovima. Konačno su oni koji se još uvijek nisu mogli odvojiti, zaspali na čvrstim čistim ležajevima poslaganim u dvorani sa šalterima, ili su legli u jedno od stubišta za nuždu, gdje su novi, neupotrebljeni madraci postavljeni na platoima i stubama. Kad su se probudili, u barovima su im ponudili svježi sok od naranče, kao i doručak od palačink jaja u kafićima. Stubišta su ispraznil pomno izribali: umjesto dezinfekcijskog sredstva, u zraku se osjećao miris svježeg losiona poslije brijanja i pomodnog parfema. Jednonoga žena sa štakom zaposlena je da luta stubištem i mrmlja kako je silovana, ali to je bila manje poznata glumica s lijepim licem koja je pozirala za kozmetiku, i lijepom nogom koja je pozirala za čarape. Velika, dobrodušna, materinska crnkinja s madežima koji su izgledali kancerogeno i bogatim kontraalt glasom pjevušila je crnačke duhovne pjesme. Do 4,30 ujutro, dvadeset osam prijevoznih kompanija Cosa Nostre koje su bile pod podugovorom kroz washing-tonsku Cosa Loro s komercijalnim ugostiteljskim odjelom M&M


P&S, uklonile su ostatak otpada, i do 6, kad su se pojavili prvi od uobičajenih autobusnih putnika, sve je bilo vraćeno u normalu, osim što nije bilo prostitutk beskuć- nika, koji su morali ostati u nametnutom egzilu dok sve ne bude sigurno. - To je bilo lukavo od tebe - rekao je Gaffnev, hvaleći Yossarianov mali govor. - Ne mogu vjerovati da sam to rekao - kajao se Yossa-rian. - Još i nisi. Pa? - upitao je Gaffnev, dok su na monitoru promatrali ljude na kolodvoru koji se još nisu skupili kako se prorjeđuju nekako izmučeni, nošeni u blijedim odrazima natrag u mjesta iz kojih još nisu došli. - Gospođa Maxon je izgledala zadovoljna. - Onda će bit njezin muž. Sviđa mi se sva ona Wagne-rova glazba. A moram se i smijati. Misliš da je kraj Sumraka bogova taktičan izbor za ovu prigodu? - Da. Bi li ti draži bio rekvijem? - Gaffneveve tamne oči su zasvjetlucale. - Opet postaje crno, to prokleto Sunce - rekao je Hacker tiho, i nasmijao se. - Ne mogu ga izbaciti. - Ne može potamnjeti - otresao se Yossarian, ponovno iznerviran. - Da Sunce potamni, i nebo bi bilo crno, i ti ga ne bi mogao vidjeti. - Je li? - nacerio se mladić. - Pogledajte sami. Yossarian je na glavnim ekranima zaista ugledao crno sunce na modrome nebu. Mjesec je ponovno bio crven, a svi brodovi u luc susjednim vodama, remorkeri, šlepovi, tankeri, tegljači, trgovački ribarski brodov razne vrste plovila za razonodu, ponovno su bili prevrnuti. - To je mali kiks - rekao je Hacker. - Mi to tako zovemo. Morat ću jednostavno dalje raditi na tome. - Ja sam vidio još jedan kiks - rekao je Yossarian. - Mislite na Predsjednika? - Uopće se nije pojavio, zar ne? Ja ga nisam vidio. - Ne možemo ga dobiti da izađe iz ureda. Evo, pogledajte - Yossarian je prepoznao predvorje Ovalnog ureda u Was-hingtonu. - Trebao bzaći, biti odvezen do zgrade UZ-SVTP-a, i tamo sjesti na novi supervlak. Umjesto toga, on stalno odlazi na drugu stranu. Odlazi u svoju igraonicu. - Morat ćete preprogramirati svoj model. Hacker se opet zasmijuljio u namještenu očaju i prepustio Gaffnevju odgovor. - Ne možemo preprogramirati model, Yo-Yo. To nije model. Ti ćeš morati preprogramirati predsjedništvo. -Ja? - U stvari, on je upravo sada tamo - rekao je Hacker. -Koga vraga uopće ima u toj svojoj igraonici? - Pitaj Yossariana - rekao je Gaffnev. - On je bio tamo. - Ima video igru - rekao je Yossarian. - Zove se Trijaža.


Knjiga dvanaestaKnjiga dvanaestaKnjiga dvanaestaKnjiga dvanaesta::::

Milo je brzo izgubio interes, odletio je poslom, i bio izvan postaje kad se oglasila uzbuna, a ne siguran ispod nje s Yossarianom. - Gdje je gospodin Minderbinder? - pitao je McBride kad je Yossarian sam došao na plato na kojem je ovaj stajao s Gaffnevjem. - Otišao je kupiti još nebodera u Rockefeller Centru -odgovorio je Yossarian s prezirom. - Ilzgraditi vlastiti. On ih hoće sve. - Jednog dana, pomislio je Yossarian dok su se spuštali stubama od kovana željeza, ti monstruozni psi koji će se sad uskomešati, možda će stvarno biti tamo; a kakvo bi tek to krajnje vraško iznenađenje bilo! Pronašli su sva dizala, rekao mu je McBride slavodobitno. Michael i njegova djevojka Marlene umorili su se od čekanja i otišli daleko dolje s Bobom i Raulom. McBride je imao još nešto što je htio pokazati Yossarianu. - Koliko daleko je daleko dolje? - upitao je Yossarian veselo. McBride se nervozno zahihotao i, izbjegavajući njegov pogled, odgovorio preko ramena. - Sedam milja! - Sedam milja1? Gaffnevja je nasmijao njegov iznenađeni cvilež. A to su bila prava dizala, nastavio je McBride. Milju u minuti uzbrdo, tisuću milja na sat nizbrdo. - A imaju i pokretne stube, cijelim putem. Kažu da se spuštaju četrdeset dvije milje! - Gaffnev? - upitao je Yossarian, i Gaffnev je polako kimnuo glavom. - Gaffnev, Milo nije zadovoljan - dao mu je do znanja Yossarian u svom šaljivom tonu. - Pretpostavljam da znaš. - Milo nikad nije zadovoljan. - Boji se. - A čega se danas boji? Ima ugovor. - Boji se da nije tražio dovoljno i da neće dobiti za Shhhhh! koliko će Strangelove dobiti za svoj avion. A avioni neće ni funkcionirati. Zaustavivši se na stubama tako naglo da su se sudarili, Gaffnev je, na Yossarianovo totalno iznenađenje, pogledao Yossariana izgubivši na trenutak svoje uobičajeno samopouzdanje. - Neće? Zašto to govoriš? - Hoće li? Gaffnev se opustio. - Oni funkcioniraju, Yo-Yo. Na sekundu sam pomislio da znaš nešto što ja ne znam. Oni već funkcioniraju. - Ne može biti. Neće. Dali su mi riječ. - Oni gaze riječ. - Obećali su mi. - Oni krše svoja obećanja. - Ja imam jamstvo. - Nije dobro. - Imam to napismeno.


- Gurni si to u svoj dosje Slobode informacije. - Ne razumijem. Prešli su Strangelovea? Gaffnev se nasmijao na svoj tihi način. - Yossariane, prijatelju moj, oni jesu Strangelove. Oni su se spojili, naravno. Osim u imenu i kompaniji, nisu lsti? Avione rade već godinama. - Zašto to nikada nisi rekao? - Kome? Nitko me nije pitao. - Mogao si reći meni. - Nisi me pitao. Često mi je korisnije zadržati stvari za sebe. Ponekad je znanje moć. Neki kažu da će ultimativno oružje biti dobro za moj posao, neki kažu da neće. Zato sam danas ovdje. Da saznam. - Kakav posao? - Nekretnine, naravno. - Nekretnine! - podsmjehnuo se Yossarian. - Odbijaš mi vjerovati - rekao je Gaffnev, smiješeći se. - A ipak misliš da želiš istinu. - Istina će nas osloboditi, zar ne? - Ne oslobađa nas - odgovorio je Gaffnev. - I neće. Nikada i nije. - Pokazao je dolje na McBridea. - Idemo, Yo-Yo. On tma drugu istinu za pokazati. Prepoznaješ li tu glazbu? Yossarian je bio gotovo siguran da preko zvučnika ponovno čuje Leverkuhnove pasaže, iz djela koje nikada nije bilo napisano, u lagano revijskom tonu, svirana rubato, le-gato, vibrato, tremolo, glissando i ritardandno, zašećerena za popularnu potrošnju, bez podrhtavajućih, zbunjujućih natuknica strahotnog vrhunca. - Gaffnev, griješiš s tim Leverkuhnom, znaš. To je iz Apokalipse. - Sad to znam. Provjerio sam to i vidio da nisam u pravu. Ne mogu ti opisati koliko mi je neugodno što to moram reći. Ali, kladim se da znam što ćeš me sad upitati. - Primjećuješ lšta? - upitao je svejedno Yossarian. - Naravno - rekao je Gaffnev. - Ovdje nemamo sjene, naše noge ne prave buku. Primjećuješ li tšta? - upitao je Gaffnev kad su se pridružili McBrideu. Nije mislio na stra-žara u nadsvođenom prolazu na stolici pokraj dizala. - Primjećuješ li? Bio je to Kilrov. Nije ga bilo. Riječi na njegovoj metalnoj pločici bile su izbrisane. Kilrov je mrtav, otkrio je McBride. - Mislio sam da bih ti trebao reći. - Imao sam osjećaj da je tako - rekao je Yossarian. - Ima ljudi mojih godina kojima će biti žao da to čuju. Vijetnam? - O, ne, ne - odgovorio je McBride iznenađeno. - Rak. Rak prostate, kosti, pluća i mozga. Nazvali su to prirodnom smrću. - Prirodna smrt - ponovio je Yossarian tužno. - Moglo je biti gore - suosjećao je Gaffnev. - Barem je Yossarian živ. - Jasno - srdačno će McBride poput pravog dobrog druga. - Yossarian još uvijek živi. - Yossarian živi? - ponovio je Yossarian. - Jasno, Yossarian živi - rekao je McBride. - Možda bismo to mogli napisati na zidu. - Jasno, a koliko dugo? - odgovorio je Yossarian, a uzbuna se oglasila. McBride se odmah prenuo. - Hej, koji je to vrag? -izgledao je preplašen. - Nije li to uzbuna? Gaffnev je kimao glavom. - I meni se čini.


- Čekajte ovdje! - McBride je već trčao prema stražaru. - Idem saznati. - Gaffnev? - upitao je Yossarian, drhteći. - Ne znam ovdje dolje - odgovorio je Gaffnev mračno. - Možda je rat, vrijeme za trijažu. - Ne bismo li trebali što dalje odavde? Hajde da skočimo van. - Ne budi lud, Yossarian. Ovdje smo mnogo sigurniji. Kad je začuo uzbunu kako se oglasila i ugledao šarene svjetiljke na mehanizmu kako žmirkaju, Predsjednik je bio zadovoljan sobom jer je uspio nešto pokrenuti. Sjeo je sjajući samozadovoljstvom dok mu nije sinulo da ne zna kako da zaustavi to što je počeo. Pritiskao je jedno dugme za drugim, sve uzalud. I baš je htio pozvati pomoć, kad je pomoć sama upala: Noodles Cook, krupan čovjek iz State Depart-menta čije ime nikada nije odmah padalo na pamet, njegov vitki pomoćnik iz Vijeća nacionalne sigurnosti, Žgoljo, i onaj general iz zračnih snaga nedavno promaknut u Vrhovno zapovjedništvo. - Sto je bilo? - vrisnuo je general Bingam, užasnut i zažaren od zbunjenosti. - Funkcionira - rekao je Predsjednik, naceren. - Vidite? Baš kao u igri. - Tko nas napada? - Kad je počelo? - Napada li nas tko? - upitao je Predsjednik. - Vi ste lansirali sve naše projektile! - Odaslali ste naše avione! - Jesam li? Kamo? - Svuda! S tim crvenim dugmetom koje ste stalno pritiskali. - Ovim? Nisam to znao. - Ne dirajte ga više! Vadećz svoje tamne kose vruće uvijače svijetlomodre boje koja se dobro slagala s bojom njezinih očiju i stavljajući ruž i ostalu šminku kao da se sprema za izlazak - imala je razloga da želi biti u svom najboljem izdanju - sestra Melissa Macintosh ponovno je odlučila da za objedom s Jo-hnom Yossarianom pokuša donijeti odluku u neslaganju oko toga da li da ode na termin s opstetričarom, da sačuva svoju trudnoću ili da ode na termin kod ginekologa, da poduzme korake da je prekine. Nije imala pojma o bilo čemu strašnom što se događalo drugdje. - Kako sam mogao znati? Pozovite ih sve natrag. Recite da mi je žao. Nisam to učinio namjerno. - Ne možemo natrag pozvati projektile. - Možemo vratiti bombardere. - Ne možemo vratiti bombardere! Sto ako netko odgovori? Moramo ih prvi uništiti. - Nisam to znao. - A morat ćemo poslat naše bombardere za drugi udar, u slučaju da nam žele vratiti nakon našeg prvog udara. - Hajde, gospodine. Moramo požuriti. - Kamo? - Pod zemlju. U skloništa, Trijaža - sjećate se?


- Jasno. Nju sam igrao prije nego što sam se prebacio na ovu igru. - K vragu, gospodine! Koga vraga se smješkate? - Nema ničega jebeno smiješnog u ovome! - Kako sam mogao znati? - Idemo! Mi smo ti koji moraju preživjeti. - Mogu li povesti ženu? Djecu? - Vi ostajete ovdje! Izjurili su poput rulje i poredali se u cilindrično dizalo za bijeg koje ih je čekalo. Debeli se spotaknuo preko C. Portera Lovejova, koji je očajnički dojurio da uđe u dizalo, i upao unutra, s Lovejovem koji mu je visio na leđima i mahnito grabio kao kakav poludjeli majmun. Razumjela je da se on ne želi tako brzo ponovno oženiti. Ponudila se još jednom čokoladom iz kutije od jedne funte koja joj je bila nadohvat ruke. Slatkiši su bili dar od belgijskoga pacijenta i njegove žene na dan kad je on, nakon gotovo dvije godine, izašao iz bolnice živ. Laknulo joj je što Belgijanci lete natrag u Europu, jer je naginjala tome da se snažno veže i htjela je da joj um bude slobodan kako bi se pozabavila vlastitim nevoljama. Yossarian je mogao dati vrlo dobre razloge protiv očinstva u njegovim godinama. Oni je se nisu dojmili. Bio je bolj brži u svađi, i zato, po njenom mišljenju, prepredeniji. Mogla je priznati seb svojoj cimerici Angeli da ne razmišlja uvijek dobro i jasno o stvarima i nije baš uvijek bila nepogrešivo dalekovidna. Ipak, to ne bi vidjela kao slabost. Imala je nešto što Yossarian nije imao: povjerenje, vjeru da sve na kraju mora dobro završiti za ljude poput nje, koji su dobri. Čak je i Angela sad, od Patrickovog šlaga, nakon što joj je dosadila pornografija i posao, debljajući se i zabrinuta zbog AIDS-a, govorila da čezne za povratkom u Australiju, gdje još uvijek ima prijatelje i obitelj, i omiljenu tetku u staračkom domu, za koju se nadala da će je početi posjećivati. Ako Angela sad bude morala početi razmišljati o kondomima, radije će se odreći seksa i udati se. Yossarian je puno pričao o temi godina i gotovo ju je ponovno lako sredio - čestitala si je što ga je u tome osujetila - tek dvije večeri ranije. - Ja se jednostavno tako nečega ne bojim - stavila mu je prkosno do znanja, ukočene kralježnice. - Snašli bismo se bez tebe da moramo. - Ne, ne - ispravio je, gotovo zlobno. - A što ako ti budeš ta koja prije umre! Odbila je dalje razgovarati o tome. Ta slika njezine male kćerke same s ocem od preko sedamdeset godina bila je prezapetljani čvor da ga pokuša razmrsiti. Znala je da je u pravu. Nije sumnjala da bi Yossarian davao dostatnu novčanu pomoć, čak i kad bi ustrajala usprkos njemu i oni više ne bi nastavili kao par. Znala je u želucu da mu toliko može vjerovati. Bila je istina da je rjeđe nego u ranijim fazama bio vatreno zaljubljen. Nije ju više zadirkivao o tome kako će zajedno ići u kupovinu rublja, i još je nije odveo u Pariz ili Firencu ili Mlinchen da ga kupi. Ruže je sad slao samo za rođendane. Ali ni ona više nije bila tako puna ljubavi, razmišljala je sad s nešto pokajničke bojazni, i s vremena na vrijeme morala se svjesno podsjetiti da se lascivnije potrudi dostići trenutke usrećujuće senzualnosti, koji su između njih nastajali normalnije na početku.


Priznala je, kad ju je Angela pitala, da više nikada nije izgledao ljubomoran i nije pokazivao interes za njenu seksualnu prošlost. Rijetko ju je htio voditi u kino. Već je spomenuo bez ljutnje i s tek malo nezadovoljstva da se, čak i u sadašnjosti, nikada nije našao sa ženom koja bi tijekom duge veze željela voditi ljubav tako često kao on. Gledala je unatrag da razazna je li tako bilo i s ostalim muškarcima koji su joj bili prijatelji. Sto se toga tiče, ni on se više nije trudio tako jako kao prije da joj udovolj nije bio jako zabrinut kad bi vidio da nije uspio. Nije osjećala da je išta od toga važno. Melissa Macintosh je znala da je u pravu i nije mogla vidjeti daje išta loše u tome što želi. Bila je žena koja govori o »osjećaju u želucu«, kako je opisivala svoje dogmatske intuicije, a sad je njezin osjećaj u želucu bio da će on, ako bude strpljiva, ako se jednostavno bude držala svojih pozicija i ako ostane tolerantno nefleksibilna, kao i obično, konačno pristati na sve što bude htjela. Sto se tiče njezina djeteta, imao je jake argumente. Ona je imala jedan slabi, a on je bio dovoljan: Htjela je to dijete. Pomisao da se on možda neće ni pojaviti u restoranu da dalje raspravlja nije joj pala na um sve dok nije pregledala svoj mali stan prije nego što je izašla. Odbacila je to s impulsom straha, radije nego da i počne misliti o tome što bi to dezerterstvo moglo značiti. Obula je cipele s visokim potpeticama da izgleda još bolje i brzo izašla koracima koji su zavodnički kuckali. Izvan stana, blizu ugla prema kojem je krenula da uzme taksi, vidjela je, kao što je i očekivala, kamione službe za održavanje iz Združene Edison kompanije, s muškarci- ma koji su trgali asfalt da nešto poboljšaju ili poprave. Uvijek su bili tu, ti ljudz elektrane, gotovo od početka vremena, činilo joj se, i požurila je pokraj njih kuckajući svojim visokim petama. Bila je udubljena u pojedinosti nadolazećeg sukoba, i jedva da je i primijetila da su nebesa tamnija nego što je prirodno za taj dio dana. Konačno izašavšz bolnice nakon toliko vremena, belgijski je pacijent letio natrag u Bruxelles k svom izvršnom položaju u Europskoj ekonomskoj zajednici. Sebe je šaljivo nazivao »bolesnim čovjekom Europe«. Bio je pristojna zdravlja, dobro raspoložen, ali manje težine, i mnogo slabiji čovjek, minus jedna glasnica, plućno krilo i jedan bubreg. Nakon što su mu savjetovali da se okani žestokih pića, o-graničio se na vino i pivo u dva tjedna vanbolničke njege otkad je otpušten. Kroz kružni otvor poput točke na vratu, koji je s pomoću plastičnog implantata stalno držao otvorenim radi sukcije ntubacije, i kroz koji je, kad se htio glupirati, mogao govoriti, udisao je dim cigarete i zadovoljno pištao. Bilo mu je zabranjeno pušiti, alzvedeno na taj način, to se nije računalo. Njegova zaigrana, obijesna žena, sretna da ga ima živog, pušila je i za njega. S izvježbanom vještinom, napućenih bi usta udisala iz vlastite cigarete i, poput mačića, ispuhivala, u vitkim izravnim mlazovima, dim u njega, točno kroz kirurški otvor s plastičnim cilindrom i poklopcem koji se mogao pomaknuti. Onda bi se, ako su bili kod kuće, mazili, ljubili, škakljal pokušavali voditi ljubav. Na njihovo oduševljenje znenađenje, uspijevali su redovitije nego što bjedan od njih smatrao mogućim nedugo prije. On je sad obično skrivao svoj protetski uložak od stranaca ispod visokog ovratnika košulje i velikog čvora kravate, šala, ili šarene marame. Otkrio je u sebi slabost prema točkastim tkaninama. Samo sa svojom ženom, ovaj bolesni čovjek Europe dijelio je još jednu tajnu, svoju apsolutnu vjeru da ništa što bi on, njegovi kolege, ili bilo koja organizacija stručnjaka mogla učiniti, ne bmalo ikakva trajnog


korektivnog učinka na ekonomsku sudbinu njegovog kontinenta ili zapadnog svijeta. Ljudska bića su Dennis Teemer to nije čuo, a kardinal, koji je ranije dobio mig nekih katastrofalnih nakana, nije mu to ispričao. Mnogi su bili pozvani, ali taj čovjek znanost taj čuvar duša imala malo utjecaja na ljudske događaje. Povijest će pratiti svoj autonomni tijek nezavisna od ljudi koji je stvaraju. Kad je napuštao bolnicu, njih su dvoje priredili malo slavlje u njegovoj sob dali svakoj od sestara i ostalim članovima osoblja bocu šampanjca, kutiju od pola kilograma Fanny Farmer pralina i steku cigareta. Bili bi dal gotovinu, novčanicu od sto dolara svakome, ali bolnica se mrštila na novčane poklone. U zrakoplovu bi belgijski pacijent i njegova žena obično rezervirali prvi razred, ali bi uživali u tome da provedu dio svakog putovanja u jeftinijim sjedalima radi blizine ntimnosti koja im je dopuštala da pritisnu svoje butine i ruke jedno o drugo s riskantnim nestašlukom dok su pušil ispod pokrivača se mazil masturbirali do orgazma jedno drugome genitalije. Leteći ovaj put preko Atlantika, ostali su poslušno u svojim sjedalima prvog razreda i gledali film, komediju, u trenutku kad se uzbuna za koju nisu znali oglasila. Nijedno od njih nije obraćalo pozornost na brojna klupka pušeće bijele maglice koja su počeli primjećivati kako se odmataju iza neviđenih letećih tijela što su putovala brže od njih, više i niže, i koja su se počela pojavljivati na nebu nakon što je ekran pocrnio, svjetla ponovno zasjala s divljim sjajem, a zasjeni prozora ponovno bili podignuti. Krećući se prema sjeveru u sumrak, nije ih zasmetalo što su ugledali da nebesa tamne. Iza njih je sunce postalo sivo kao olovo. Kako je prestala raditi oprema za prikazivanje filma, interni sistem komunikacije također kao da je bio pogođen. Nije bilo glazbe ili druge zabave preko slušalica. Kad je stjuardesa ustala s mikrofonom ispred pilotske kabine da objasni te neugodnosti, njezine riječi nisu bile prenesene. Kad su putnici, u druževnoj šaljivoj ljutnji, gestikulirali ostalom osoblju zrakoplova da se raspitaju, a stjuardese i hostese se nagnule dolje da odgovore, njihovi glasovi nisu imali zvuka. nisu bili među njima. Budući da više nije bilo moguće zaštititi javnost od napada, nikakva javna skloništa nisu osigurana, i nije se smatralo razboritim stvarati strah i očaj s upozorenjem koje bi se moglo pokazati neopravdanim u slučaju da se atomski protuudar kojeg su se bojali ne dogodi. Kad se oglasila uzbuna, tek onih nekoliko sretnih, privilegiranih koji su već bilzabrani pozvani su, skupljen dopušteno im je da siđu. To su bili ljudi rijetkih sposobnosti koji su se smatrali nezamjenjivima u produžetku našeg načina života ispod zemlje. Bili su pronađen brzo odvedeni do zamaskiranih ulaza u dizala otporna na toplinu od posebnih timova predanih policajaca i policajki UZSVTP-a, koji nisu zastali da razmisle, sve dok nije došao trenutak istine, o tome da su i oni samsključeni kao zamjenjivi. - Ovdje Harold Strangelove, i vi ćete biti sretni da čujete da smo ja i moji glavni suradnici stigli dolje sigurn bit ćemo na raspolaganju da vas nastavimo opskrbljivati našim dobrim vezama i savjetima, kao i našom pompom najbolje kvalitete - razgovjetno je rekao glas preko sustava zvučnika. - Predsjednik je ostavljen, i ja sam sad glavni, jer ja znam više od svih drugih. Naši su projektili lansiran ja jamčim da ćemo svoj cilj dostići uspješno, čim otkrijemo što je bio naš


cilj kad smo ih lansirali. Još uvijek ne znamo hoće ljedan od teritorija koje napadamo odgovoriti. Da bismo smanjili njihovu sposobnost, trenutno imamo sve svoje bombardere za prvi udar u zraku. Uskoro ćemo prekinuti radijsku tišinu da i vi možete slušati. U međuvremenu vas uvjeravam da ništa nismo previdjeli. Imamo već i zajednicu sposobnu za život koja već funkcionira četrdeset i dvije milje ispod zemlje, i mi ćemo nastaviti funkcionirati glatko i demokratski sve dok svi ovdje budu radili točno ono što ja kažem. Vojno smo sigurni. Ovdje imamo osoblje potrebno da preživimo nuklearni protunapad izvana, ako se on dogodi. Imamo političke vođe, profesionalne birokrate, medicinare, intelektualce, inženjere, i ostale tehničare. Sto bismo još mogli htjeti? Ulaze u sva naša skrovišta već su zapečatile naše specijalne UZSVTP snage. Svakome tko je dovoljno sretan da sad bude ovdje bit će dopušteno da ode, ako bude nezadovoljan i to zaželi. Ali, nikome novome neće biti dopušteno ući bez dopuštenja, i nitko tko preživi neće biti pušten unutra dok ja to ne odlučim. Dobro smo opskrbljeni svom robom koju bi razuman čovjek dobrih namjera mogao trebati, i gotovo da nema predvidljive granice količini vremena koju ovdje možemo ugodno provesti sve dok svi vi budete radili što ja kažem. Imamo vrlo raznolike rekreacijske mogućnosti. Mislili smo na sve. A sad, da vas obavijestim o aktualnoj situaciji, ovdje je moj novi predsjednik mog Vrhovnog zapovjedništva s izvještajem o tome kakva je trenutno naša vojna situacija. - Dragi sugrađani - rekao je general Bernard Bingam. - Iskreno rečeno, ja ne znam više od vas o razlozima zašto se ovaj rat morao dogoditi, ali znam da su naši razlozi bili dobri razlozi, naša je stvar pravedna, a naša će vojna operacija biti onako potpuno uspješna kao i sve one vođene u prošlosti. Naše snage anti-projektilnih-projektila sve su na straž vjerojatno postižu nevjerojatan uspjeh protiv bilo kakvih neprijateljskih projektila koji nas možda osvetnički zasipaju. Naša su najjača točka na ovom stadiju naši teški bombarderi. Imamo ih na stotine za naš prvi udar, i sad ćemo im dati signal da krenu, čisto kao preventivnu mjeru. Bit će vam dopušteno da poslušate kako komuniciram sa zapovjednikom naših aeronautičkih operacija. Evo nas. Halo, halo. Ovdje Bingam, Bingam, Bingam Bernie Bingam, zovem iz podzemnog glavnog stožera u Benovom i Jerrvje-vom depou sladoleda u Washingtonu. Javite se, javite se, zapovjednice, molim vas javite se. - Haagen Dazs. - Hvala, zapovjednice Wehead. Gdje ste? - Na pedeset dvije tisuće stopa, u našem letećem zapovjednom položaju iznad geografskog središta zemlje. - Savršeno. Kažite svojim jedinicama da krenu. Vrijeme je od bitne važnosti. Onda promijenite svoju lokaciju. - Već smo promijenili lokaciju, čak i dok sam vas izvještavao. - Znači više nije točna? - Tada nije bila točna. - Savršeno. Izvijestite čim ugledate neprijateljske projektile ili letjelice. Mi ćemo vas izvijestiti kad se svi vratite. - U redu, gospodine. Kamo da se vratimo?


- Hmmmm. Možda ne bude mjesta. Mislim da na to nismo mislili. Možete sletjet na teritorije koje ste uništili. Proslijedite prema planu. - Apsolutno, generale Bingam? - Pozitivno, zapovjednice Wehead. - Haagen Dazs. - Kod Bena i Jerrvja. Doktore Strangelove? - To je bilo sjajno. - Apsolutno, doktore Strangelove? - Pozitivno, generale Bingam. Nismo ništa previdjeli. Sad vam se svima moram ispričati, jer smo jednu sitnicu propustili - nastavio je namjerno zavlačeći riječi, što je očito bila samozatajna i šaljiva isprika. - Zaboravili smo dolje povesti žene. Oh, da - već si mogu zamisliti sve vas velike muškarčine kako se hvatate za glavu i jaučete glumeći ne-sretnost. Ali zamislite samo razdor koji bi one ovdje već sada uzrokovale. Nije na meni da to službeno preporučim, ali me naš šef medicine podsjetio da se apstinencija uvijek pokazala kao savršena zamjena za ljepši spol. Ostale adekvatne zamjene za žene su masturbacija, fellatio i sodomija. Mi preporučamo kondome, a u kioscima i samoposluživanjima pronaći ćete goleme zalihe. Da bi se održala populacija, možda ćemo na kraju morati pripustiti neke žene unutra, ako ih još bude bilo. Sto se tiče svećenstva, vjerujemo da imamo neke od svih naših većih vjera. Dok ih ne lociramo, imamo čovjeka bez vjere koji se spreman brinuti o duhovnim potrebama ljudi sviju vjera. Sto se tiče kraja, molimo vas da se ne brinete. Nismo ništa previdjeli. Nakon našeg prvog udara, imamo tajne defenzivno-ofenzivne avione spremne za drugoudarni zračni napad da unište bilo kakvo oružje koje je odoljelo našem prvom udaru i koje bi se moglo vratiti na nas. Jedino čega se morate bojati je sam strah. Mi smo gotovo apsolutno sigurni da možda nemamo gotovo baš previše stvari o kojima se treba brinuti, zahvaljujući našim novim starim verzijama starog novog Stealth bombardera, - Shhhhh!? - Yossarian je bio zabezeknut. - Rekao sam ti da će funkcionirati. - Gaffnev, što će se dogoditi? - Odsječen sam od svojih izvora. Jurnjava prema dolje dizalom do razine na sedmoj milji brzinom od sto milja na sat trajala je gotovo pet minuta. Ostatak puta do dna na četrdeset i dvije milje trajao bi još nekih dvadeset minuta više, i njih dvojica su se složili da neko vrijeme nastave pokretnim stubama. - Zar ne možeš pogoditi? Gdje će sve to završiti? Gaffnev je imao odgovor. - Tamo gdje je počelo, kažu fizičari. To mi je na umu za roman koji ću možda htjeti napisati. Počinje nakon one dvije priče o stvaranju Adama i Eve. Postoje dvije, znaš. - Znam - rekao je Yossarian. - Bio bznenađen koliko ljudi to ne zna. Moja priča počinje na kraju šestog dana stvaranja. - I kamo onda ide? - Natrag - likovao je Gaffnev, otkrivajući tu zamisao za svoj roman kao da je to već sada trijumf. - Vraća se natrag, na peti dan, kao film koji se vrti unatrag. Na početku priče, Bog ponovno pretvori Evu u rebro i stavi rebro natrag u Adama, kao što pronalazimo u drugoj verziji. Onda jednostavno odstvori Adama i Evu iz svoje slike, kao što pronalazimo u prvoj, kao


da nikada nisu ni bili stvoreni. Jednostavno ih nestane, zajedno sa stokom i ostalim životinjama i puzećim stvorovima koji su nastali taj šesti dan. U mom drugom danu, njegovom petom, ptice i ribe su vraćene. Zatim nestaju Sunce i Mjesec, zajedno s ostalim svjetlima na nebeskom svodu. Onda su odnesene voćke i vegetacija iz trećeg dana, vode se ponovno spoje i nestaje suha zemlja po mog vlastitog Strangeloveova aviona i Minderbinderova Shhhhh!. Neće biti novina. Budući da će svzvještaji doćz službenih izvora, nećete imati razloga da im vjerujete, i oni će biti zadržani na minimumu. Haagen Dazs. imenu svijet. To je bio treći dan, a dan nakon toga, on vrati nebeski svod koji se zove nebo, koji je bio stavljen među vode. I onda prvi dan, moj šesti, svjetlo nestaje i ništa ne ostaje da razdvaja dan od tame, i zemlja je ponovno bez oblika i prazna. Vratili smo se na početak, prije nego što je bilo ičega. Onda ukradem nešto iz Novog zavjeta za vrlo lukavu kvaku. Na početku bijaše riječ, i riječ bijaše Bog, sjećaš se? Sad, naravno, nemamo riječ, a bez riječi, nema ni Boga. Kako ti se sviđa? Yossarian je zajedljivo rekao: - Djeca će je obožavati. - Hoće li to biti dobar film? Jer za nastavak, cijela stvar počinje ispočetka za dvije ili tri milijarde godina i rekreirana je na točno isti način, do u najsitniju potankost. - Gaffnev, ja ne mogu čekati tako dugo. Imam djevojku u drugom stanju tamo gore, koja će uskoro roditi ako joj to dopustim. Hajdemo još nekoliko milja pješice. Ne vjerujem tom dizalu. Gledajući dolje dok je hodao, Yossarian odjednom nije mogao vjerovati svojim očima. Izgubio je svoje naočale. Ali ni s naočalama ne bi na prvi pogled vjerovao da vidi ono što ide prema njima. Kad je začuo uzbunu, general Leslie R. Groves, koji je umro od srčane bolesti 1970., odlučio je spašavati se kako zna, trčati dolje prema rastaljenom središtu Zemlje, gdje je bilo vruće kao u paklu, znao je, ali ne tako vruće kao temperatura fuzijske eksplozije ili vrućine koju bi kapelan proizveo ako bi se nastavio uspješno razvijati u nuklearnu mješavinu tritija i litijskog deuterida i postigao kritičnu masu. - Nemojte ga udarati! Nemojte ga držati! Nemojte ga dirati! - lajao je naredbe kao dužnost prema svojoj zemlj zadnju ljubaznost prema kapelanu, koji je odbio poći s njim i spasiti se. - Ne dajte da se pregrije! Mogao bi eksplodirati! Kad su vidjeli generala kako bježi, svi njegovi znanstvenici, tehničari, inženjer kućno osoblje također su krenuli trčati, i osim naoružanih muškaraca u bojnim položajima na svim ulazima, kapelan je ostao sam. Kad se vlak zaustavio, kapelan je ugledao blistavo klizalište u Rockefeller Centru kako ispada iz slike, a neboderi se oko njega počinju njihati na video ekranu i smiruju se sa svima ostalima nepravilno nahereni. Jednom ranije, kapelan je ugledao Yossariana kako prelazi ulicu tamo pokraj mlađeg čovjeka koji je mogao biti njegov sin, prolazećza duge sedefastosive limuzine koja kao da je ostavljala tragove guma od krvz svojih kotača, dok je zlokobna, nespretna figura sa štapom i zelenim ruksakom promatrala obojicu sa zlim žmirkanjem. Nije mogao ponovno pronaći Yossariana ispred Metropolitan muzeja nijedanput kad je tamo uključio sliku da čeka. Nije razmišljao o tome da ga potraži na Port Authoritv autobusnoj postaji kad je okrenuo na tu sliku da zamišljeno gleda one zgrade. Tamo je stigao kad je prvi put došao u


grad. Povratna putovanja kući u Kenoshu već su mu postala bolna. Tri večeri na tjedan gledao je svoju ženu kako polako hoda da se sastane s udovicom preko puta i autom ode u prezbiterijansku crkvu na još jednu partiju bridža, u grupi uglavnom muškaraca i žena koji su izgubili svoje partnere, i gledao je s boli jer više nije bio dio njezinog života. Kad se vlak zaustavio a klizalište nestalo, vani je o-djednom začuo zvukove povika i koraka i pretpostavio da nešto nije u redu. Čekao je da netko dođe i kaže mu što da radi. Za manje od deset minuta našao se potpuno sam. General Groves bio je eksplicitan. - Ne, ja želim ponovno van - odlučio je. - Tamo je možda rat. - Albert, naljutite se. Zar se nikada ne ljutite? - Toliko sam ljutit da bih mogao eksplodirati. - Ta vam je dobra! A ja ću učiniti što mogu da raskrčim put - I tada ga je kapelan čuo kako izvikuje svoje posljednje naredbe prije nego što je odjurio. Oprezno, pipajući, kapelan je iskoračio iz vlaka. Kod sebe je imao nešto gotovine od generala, a vratili su mu i broj socijalnog osiguranja. Bio je posljednji koji je izašao. Malo dalje ugledao je pokretne stube koje su izgledale sasvim nove. Bio je potpuno sam osim stražara u njihovim crvenim jaknama, zelenim hlačama i smeđim vojnim čizma- ma. Oni su s oružjem bili stacionirani na svim ulazima i na vrhu i dnu pokretnih stuba koje su vodile dolje. Bio je slobodan da krene gore, slobodan da ode. - Mogli biste imati problema s povratkom, gospodine. Čim je zakoračio na pokretne stube, počeo je hodati, željan da stigne kamo god je išao što brže može. Dok se penjao, ubrzao je korake. Kad je stigao do vrha, slijedio je strelicu do cilindričnog dizala s prozirnim staklima koji se, nakon što je pritisnuo najviše dugme, počeo penjati brzinom od koje mu je na trenutak ponestalo daha i od koje mu je utroba potonula. Kroz okomite prozirne prozore vidio je sebe kako prolazi kroz golf igralište i onda kroz luna park s hali-galijem i divovskim kotačem, s čuvarima u jaknama iste crvene boje kao i specijalne postrojbe vojnika. Prolazio je pokraj cesta punih vojnih vozila i limuzina s civilima. Prošao je željezničku prugu s mobilnim projektilima i drugu s hladnjačama s oznakama WISCONSINSKI SIR i BE-NOV & JERRYJEV SLADOLED. Tamo gdje je dizalo stalo, nakon vožnje od gotovo dvadeset minuta, ugledao je još jedan par sasvim novih pokretnih stuba. Tamo gdje su one završile, ušao je u još jedno dizalo i ponovno pritisnuo najviše dugme. Onda se ponovno penjao pokretnim stubama. Osjećao se kao da je miljama vozio uzbrdo. Nije se umorio. Gledajući stalno prema gore, odjednom se, u uznemirujućoj nevjerici, našao oči u oči s Yossarianom, koji je brzo hodao prema njemu nizbrdo na drugim pokretnim stubama, i zagledali su se jedan u drugoga međusobno se prepoznajući. - Sto ti radiš ovdje? - uzviknula su obojica. - Ja? Sto ti radiš ovdje? - odgovorila su obojica. Odvezli su se u suprotnim smjerovima. - Kapelane, ne idi van! - Yossarian je viknuo za njim skupivši ruke oko usta. - Vani je opasno. Rat je. Vrati se dolje! - Jebi se! - viknuo je kapelan, i upitao se odakle mu sad takve riječi. | Prešavši mu preko usana, one su ga podbole naprijed s duhom oslobođenja za koje je sam mislio da je fanatično. Konačno je izjurio z zadnjeg dizala i našao se pred cestom I


I Na uredničkom sastanku New York Times-a, koji se održavao svaki dan da se odredzgled naslovne stranice za sije- punom vozila i jurećih pješaka, preko puta strmog stubišta od kovanog željeza, koje se penjalo u kratkim stubištima do spiralnog platoa, a na vrhu je imalo platformu przlazu s velikim metalnim vratima. Penjući se njima, nije obraćao pozornost na provalu divljih pasa koje je čuo kako laju iza njega. Na vrhu je stajao stražar. Na vratima su bile riječi: ULAZ ZA NUŽDU ULAZ ZABRANJEN OVA VRATA MORAJU BITI ZAKLJUČANA I ZABRAVLJENA KAD SU U UPOTREBI Stražar ga nije pokušao zaustaviti. Umjesto toga je uslužno okrenuo ključ u bravi, pomaknuo zasun i otvorio vrata. Još dvojica stražara stajali su s druge strane. Ni oni mu se nisu ispriječili na putu. Našao se kako hoda kroz metalni ormar u nekakvu malu služinsku sobu i onda van u hodnik ispod stuba koje su išle gore iznad njegove glave, a zatim je, vanspred sebe, ugledao izlazna vrata što vode na ulicu. Srce mu je poskočilo. Počinjao je vidjeti svjetlo, rekao je sebi, skoračio je van u tamni dan, prolazeći malu hrpicu dreka u kutu, koju je nakratko pogledao. Bio je na autobusnom kolodvoru, u pokrajnjoj uličici na nižoj razini, s koje su kretali autobusi. Jedan je, ugrijava-jući motor, upravo polazio za Kenoshu, Wisconsin. On je bio jedan od trojice putnika. Cim se opustio u sjedalu, ispuhao je nos, nakašljao se da pročisti grlo, uzdahnuo glasno s olakšanjem. Svaki put kad su stali da nešto pojedu pokušao bi telefonirati dok je ne dobije. Peron je bio ispod zaštitne nadstriješnice, i nije bio iznenađen što vidi daje svjetlo tako mutno. Ali, kad su izašlz tunela i van na autocestu, nebo nije bilo svjetlije. Gotovo bez imalo znatiželje, pogledao je gore kroz prozor i vidio daje i samo Sunce pepeljasto sivo i potamnjelo oko ruba u crnom krugu. U Wisconsinu je za sumornih dana često viđao takvo blijedo sunce iza mase oblaka. Sad nije vidio oblake. deći broj, odlučili su pretkazati, a televizijske vijesti će o tome onda odlučitzvijestiti, jednu nepredviđenu pomra-činu Sunca. Frances Beach, posvećujući se prvenstveno skrb komforu svog invalidnog muža, odavno je prošla točku gdje joj je bilo važno što je New York Times ili bilo koja druga novina odlučila o bilo čemu osim o modi. U svojim zadnjim godinama, nije bila iznenađena da se ponovno duboko zaljubi u Yossariana. Ono što je nedostajalo u njihovoj naklonosti, zaključila je dobrohotno uz pokajnički osmijeh, podigavši pogled sa svoje knjige i skidajući naočale za čitanje, bili su razdor i drama. Nijedno od njih nikada nije osjećalo stvarnu potrebu za onim drugim. Ono što je bilo krivo među njima bilo je da nikada među njima ništa nije krenulo krivo. Claire Rabinowitz osjećala se u svadljivoj suprotnosti prema svim svojim suputnicima na El Alovu letu koji ju je nosio u Izrael da sama pogleda vikendicu na moru izvan Tel Aviva za koju je uplatila predujam u obliku opcije daje kupi. Nije bilo puno kontakta u čekaonici prvog razreda ili u čekaonici na izlazu, u koju je, iz agresivne znatiželje, odlutala da ubije vrijeme. U avionu nije bilo nijednog muškarca bilo koje dobi, s obiteljli bez nje, koji bi se i približio onome stoje s ponosom nazivala svojim standardima. Nije bilo nijednog koji bi njenom Lewu držao i svijeću. Sam-my Singer, u Kalifornijli na putu na Havaje ili u Australiju, pretpostavio je da će se to dogoditi, i ona je njegovo upozorenje shvatila kao kompliment.


Kad je bilo kome pričala o Lewu, djecli Sammvju, nikada o njemu nije govorila kao o svome. Ali kad je mislila na njega, on je još uvijek bio njezin Lew. Polako je svladavala svoju nevoljkost da prizna kako će joj zauvijek biti nemoguće ponovno stvoriti ono što je bilo. Uzela je zdravo za gotovo da su i svi ostali na tom letu Zidovi, čak i oni koji su, poput nje, izgledali američkli agnostično. I l Na uredničkom sastanku New York Times-a, koji se održavao svaki dan da se odredzgled naslovne stranice za sije- punom vozila i jurećih pješaka, preko puta strmog stubišta od kovanog željeza, koje se penjalo u kratkim stubištima do spiralnog platoa, a na vrhu je imalo platformu przlazu s velikim metalnim vratima. Penjući se njima, nije obraćao pozornost na provalu divljih pasa koje je čuo kako laju iza njega. Na vrhu je stajao stražar. Na vratima su bile riječi: ULAZ ZA NUŽDU ULAZ ZABRANJEN OVA VRATA MORAJU BITI ZAKLJUČANA I ZABRAVLJENA KAD SU U UPOTREBI Stražar ga nije pokušao zaustaviti. Umjesto toga je uslužno okrenuo ključ u bravi, pomaknuo zasun i otvorio vrata. Još dvojica stražara stajali su s druge strane. Ni oni mu se nisu ispriječili na putu. Našao se kako hoda kroz metalni ormar u nekakvu malu služinsku sobu i onda van u hodnik ispod stuba koje su išle gore iznad njegove glave, a zatim je, vanspred sebe, ugledao izlazna vrata što vode na ulicu. Srce mu je poskočilo. Počinjao je vidjeti svjetlo, rekao je sebi, skoračio je van u tamni dan, prolazeći malu hrpicu dreka u kutu, koju je nakratko pogledao. Bio je na autobusnom kolodvoru, u pokrajnjoj uličici na nižoj razini, s koje su kretali autobusi. Jedan je, ugrijava-jući motor, upravo polazio za Kenoshu, Wisconsin. On je bio jedan od trojice putnika. Čim se opustio u sjedalu, ispuhao je nos, nakašljao se da pročisti grlo, uzdahnuo glasno s olakšanjem. Svaki put kad su stali da nešto pojedu pokušao bi telefonirati dok je ne dobije. Peron je bio ispod zaštitne nadstriješnice, i nije bio iznenađen što vidi daje svjetlo tako mutno. Ali, kad su izašlz tunela i van na autocestu, nebo nije bilo svjetlije. Gotovo bez imalo znatiželje, pogledao je gore kroz prozor i vidio da je i samo Sunce pepeljasto sivo i potamnjelo oko ruba u crnom krugu. U Wisconsinu je za sumornih dana često viđao takvo blijedo sunce iza mase oblaka. Sad nije vidio oblake. deći broj, odlučili su pretkazati, a televizijske vijesti će o tome onda odlučitzvijestiti, jednu nepredviđenu pomra-činu Sunca. Frances Beach, posvećujući se prvenstveno skrb komforu svog invalidnog muža, odavno je prošla točku gdje joj je bilo važno što je New York Times ili bilo koja druga novina odlučila o bilo čemu osim o modi. U svojim zadnjim godinama, nije bila iznenađena da se ponovno duboko zaljubi u Yossariana. Ono što je nedostajalo u njihovoj naklonosti, zaključila je dobrohotno uz pokajnički osmijeh, podigavši pogled sa svoje knjige i skidajući naočale za čitanje, bili su razdor i drama. Nijedno od njih nikada nije osjećalo stvarnu potrebu za onim drugim. Ono što je bilo krivo među njima bilo je da nikada među njima ništa nije krenulo krivo. Claire Rabinowitz osjećala se u svadljivoj suprotnosti prema svim svojim suputnicima na El Alovu letu koji ju je nosio u Izrael da sama pogleda vikendicu na moru izvan Tel Aviva za koju


je uplatila predujam u obliku opcije da je kupi. Nije bilo puno kontakta u čekaonici prvog razreda ili u čekaonici na izlazu, u koju je, iz agresivne znatiželje, odlutala da ubije vrijeme. U avionu nije bilo nijednog muškarca bilo koje dobi, s obiteljli bez nje, koji bi se i približio onome stoje s ponosom nazivala svojim standardima. Nije bilo nijednog koji bi njenom Levvu držao i svijeću. Sam-my Singer, u Kalifornijli na putu na Havaje ili u Australiju, pretpostavio je da će se to dogoditi, i ona je njegovo upozorenje shvatila kao kompliment. Kad je bilo kome pričala o Levvu, djecli Sammvju, nikada o njemu nije govorila kao o svome. Ali kad je mislila na njega, on je još uvijek bio njezin Lew. Polako je svladavala svoju nevoljkost da prizna kako će joj zauvijek biti nemoguće ponovno stvoriti ono što je bilo. Uzela je zdravo za gotovo da su i svi ostali na tom letu Zidovi, čak i oni koji su, poput nje, izgledali američkli agnostično. Ubrzo nakon što se oglasila uzbuna, gospodin George C. Tilvou osjetio je da se njegov svijet stresao. U svom Steeplechase Parku, vidio je kako je nestalo struje na njegovom El Dorado vrtuljku i kako se elegantne vrteće platforme zaustavljaju s carem na jednoj od njih. Vidio je, čudno, da su njegova dvojica pilota iz Drugog svjetskog rata nestala, kao da su ih pozvali. Njegov poznanik s Coney Islanda gospodin Rabinowitz buljio je u mehanizam iz daljine, kao da analizira kvar koji bi mogao biti u stanju popraviti. Mršteći se, gospodin Tilyou je otišao natrag u svoj ured. Oprašio je svoj polucilindar rukavom dok ga je vraćao na kuku na vješalici. Osjetio je kako mu se ljutnja topi. Vratila mu se depresija. Njegov sastanak s višim vlastima, s Luciferom i možda samim Sotonom, da zatraži objašnjenje za čudno ponašanje svoje kuće, opet će biti odgođen. Nije više bilo sumnje da postupno tone, bez njegova blagoslova zvan njegove vlasti. Pomnjiva mjerenja pokazala su subverzivno nestajanje. Dok ju je sada gledao iza svog pisaćeg stola, odjednom se urušila pred njegovim očima. Gotovo prije nego što je mogao shvatiti što se događa, čitav donji kat je nestao. Njegova trokatnica sad je bila dvokatnica. Odozgo su se, dok je još uvijek buljio, sručili šireći pljuskovi smeća, a onda su također počeli upadat veliki grubi grumeni zemlje, kamenja i ostalog otpada. Nešto novo što nije očekivao stizalo je izvana uz drobeći tresak. Vidio je pokidane električne žice kako vise. Vidio je komade nitana lima. Vidio je cijevi. Prepoznao je masivnu donju stranu s gustom konfiguracijom nezgrapnih cijevi za hlađenje, koje su kapale obložene kristalnim ovojem mraza koji se topio. Leteći preko Sredozemlja dok je svitao dan, nije bilo znaka ikakve nove katastrofe koja je prijetila. Stigla je štura vijest da se naftni tanker negdje ispod njih sudario s krstaricom. Bila je mrzovoljna, i bilo joj je svejedno što joj se to možda vidi na licu. Druga dimenzija njezinih latentnih razočaranja bila je da se još uvijek nije osjećala onako kako se nadala da će se osjećati, da odlazeći u Izrael, odlazi kući. Njegovo depresivno raspoloženje malo se popravilo. Vidio je Japanca u crvenoj jakn s klizaljkama kako se drži za goli život za rub poda. Bilo je to klizalište iz Rockefeller Centra! Morao se nasmiješiti. Vidio je kako je gospodin Rockefeller problijedio, zadrhtao i odjurio u panici. Gospodin Morgan teško se spustio gol na zemlju spuštene glave, plačući, i počeo moliti. Ni car nije imao odjeće.


Gospodin Tilvou morao se nasmijati. Ništa novo pod suncem? Vidio je nešto novo, naučio lekciju za koju nikada nije sanjao daje moguća. Čak ni pakao nije zauvijek. Yossarian nije mogao vjerovati svojim ušima. Gdje li je samo kapelan naučio tako dobro reći »Jebi se!«? Kad je Yossa-rian konačno stigao do dna, kapelan je već bio preko vrha i nestao s vidika. Gaffnev mu je počeo govoriti da se moraju vratiti do dizala i sići do McBridea i ostalih, kad se ponovno začuo Strangeloveov glas koji je objavio da se ne moraju bojati ničega osim nestašice krojača. - Ima još nešto što smo zaboravili, i neki od nas u glavnom stožeru već izgledaju šlampavo. Imamo glačala, ali nemamo nikoga tko ih zna upotrebljavati. Imamo tkaninu i konac i šivaće strojeve. Ali, trebamo nekoga tko šiva. Čuje li me itko? Dođite ako šivate. - Haagen Dazs. Ja znam prati rublje i peglati. Moj časnik za oružje krojačev je sin. - Odmah se vratite i pridružite nam se ovdje. - Razumijem, gospodine. Kako da dođemo do vas? - I to smo zaboravili! - Gaffnev - rekao je Yossarian, kad im je ostalo još deset milja - koliko dugo ćemo biti ovdje? - Možda moja budućnost leži ovdje - odgovorio je Gaffnev. - Kad budemo dolje i budemo imali vremena, ima nešto što ti želim pokazati. Nalazi se na jutro i pol na jezeru ispod Vermonta, blizu podzemnog igrališta golfa i dobrog skijaškog terena Bena & Jerrvja, u slučaju da namjeravaš kupovati. I - Sad? Misliš da sad planiram kupovati? - Uvijek se mora gledati unaprijed, kaže dobri senor Gaffnev. To je zemljište na vodi, Yo-Yo. Možeš utrostručiti svoj novac za nekoliko mjeseci. Moraš to pogledati. - Neću imati vremena. Imam dogovor za objed. - Možda će tvoj dogovor biti odgođen. - Možda ću htjeti otići na njega. - Svi planovi otpadaju ako je ovo stvarno rat. - I vjenčanje? - S bombama koje padaju? Sad nam vjenčanje zapravo više i ne treba, kad ga imamo snimljenog. - Padaju li bombe? Gaffnev je slegnuo ramenima. Ni McBride nije znao, otkrili su, kad su krenuli dugim pokretnim stubama do dna od zadnje stanice lifta. Nije znao ni neskladan par tajnih agenata, koji nisu imali pojma što bi trebali učiniti sa sobom. Strangelove je imao odgovor kad se ponovno javio. -Ne, još nikakve bombe nisu viđene kako idu u našem pravcu. To nas zbunjuje. Ali oni koji su ovdje nemaju se čega bojati. Samo jedna zračna snaga na svijetu ima bombe koje mogu prodrijeti ovako duboko prije nego što eksplodiraju, i one sve pripadaju nama. Nismo ništa previdjeli, osim brijača. Dok čekamo da vidimo hoće li nam itko odgovoriti na napad, trebamo brijače, barem jednog. Bilo koji brijač koji ovo čuje, neka se odmah javi. Nismo ništa previdjeli. Sva naša postrojenja bit će operativna za dva do tri tjedna ako se budete držali mojih pravila. Ako itko od vas predviđa probleme u slijeđenju mojih uputa, molim vas da odmah slijedite ovu uputu i odete danas. General Bingam


sad će poslati sve moje avione i Shhhhh!-e na drugi udar, nakon što potvrdimo da nema krojača ili brijača u posadi. Raul se namrštio i rekao - Merde. - Visok i nespretan, narančaste kose i pjegastog lica, Bob je izgledao puno manje sretan nego obično. Obojica su imali obitelji o kojima su se brinuli. McBride se također brinuo. - Ako je vani rat, nisam siguran da želim biti ovdje dolje. Michael nije htio biti dolje, a Marlene se složila, i Yos-sarian ga nije krivio. Postojala je potreba, rekao je Strangelove, za postolarom. - Merde - rekao je Raul. - Taj tip je pun merde. - Da, nismo ništa previdjeli, ali to smo zaboravili -nastavio je dr. Strangelove, s namještenim smijuckanjem. -Imamo skladišta puna tih divnih novih najaktualnijih cipela, ali prije ili kasnije trebat će ih ulaštit popraviti. Osim toga, nismo previdjeli ništa. Možemo ovdje živjeti zauvijek, ako budete radili što vam kažem. Bili su blizu perona željezničke postaje koja je gledala na usku željezničku prugu tipa za koji je Yossarian bio siguran da ga je vidio ranije. Mala veličina tunela ukazivala je na mali vlak, otprilike veličine minijaturnog vlaka u luna parku. - Stiže još jedan - doviknuo je McBride. - Da vidimo što ovaj put ima. Brzo se približio da promotri kad se sjajnocrvena mala lokomotiva približila u vidokrug skromnom brzinom zvoneći signalnim zvonom. Pokretala ju je struja, ali je imala gizdav purpurni dimnjak s ukrasima od ispolirane mjedi. Klatno zvona učvršćeno komadom konopa za kontrolne poluge povlačio je nacereni vlakovođa srednjih godina u odori, crvenoj jakni s kružnim širitom UZSVTP-a. Mali vlak otkotrljao se dalje, vukući glatko za sobom nekoliko otvorenih, uskih putničkih vagona s ljudima koji su u njima sjedili u parovima. Yossarian ponovno nije mogao vjerovati svojim očima. McBride je u mahnitom uzbuđenju pokazao dvije figure što su sjedile na prvom sjedalu prvog vagona. - Hej, ja znam te ljude! Tko su oni? - Fiorello H. La Guardia i Franklin Delano Roosevelt -odgovorio je Yossarian, i rekao apsolutno ništa o dva postarija para koja su sjedila s njegovim starijim bratom na sjedalima iza njih. U sljedećem je vagonu prepoznao Johna F. Kennedvja sa ženom pokraj sebe, iza bivšeg guvernera Teksasa i njegove žene koji su s njim bili u smrtonosnom autu. A sam na sjedalu u vagonu koji je slijedio te besmrtnike vozio se Noodles Cook, koji je izgledao oronuo, dezorijentiran i polumrtav ispred dvojice vladinih služenika kojih se Yossarian sjećao iz vijesti. Jedan je bio debeo a drugi žgoljav, a jedan pokraj drugoga na zadnjem sjedištu trećeg od tri vagona sjedili su C. Porter Lovejov i Milo Minderbinder. Lovejov je govorio, brojeći nešto na prste. Obojica su bili živi, a Milo se i smiješio. - Mogao bih se bio zakleti - rekao je Yossarian - da su Mila ostavili. Gaffnev je oblikovao ustima jednu riječ. - Nikada. Tada je Yossarian odlučio da ode na svoj dogovor s Melissom. Nije htio ostati tamo dolje sa Strangeloveom i ostalima. Gaffnev je bio šokiran i mislio je daje ovaj lud. To nije bilo planirano. - A ne, ne, Yo-Yo - Gaffnev je odmahivao glavom. - Ne možeš van. To sad nema smisla. Nećeš nikamo.


- Gaffnev, ja idem. Opet nisi u pravu. - Ali nećeš daleko stići. Nećeš dugo izdržati. - Vidjet ćemo. Pokušat ću. - Morat ćeš biti oprezan. Vani je opasno. - Ovdje unutra je opasno. Ide li tko sa mnom? McBride, kao da je jedva dočekao, skočio je naprijed i pridružio mu se. - Nikada ne bi pronašao put van bez mene. - Pokraj Yossariana se povjerio: - Brinem se za Joan koja je tamo vani sama. Gaffnev je htio čekati dok ne sazna puno više. - Sad znam dovoljno da ne riskiram. Michael također nije volio riskirati, i Yossarian ga ni za to nije krivio. Bob i Raul bili su previše inteligentni da riskiraju kad nisu morali, a o svojim obiteljima mogli su brinut odavde odozdo. Kad je vidio Yossariana kako se vozi od njega na pokretnim stubama do dizala, da ode na dogovor sa svojom trudnom djevojkom, Michael, koji je bio i ponosan i bilo mu je neugodno zbog ljubavne veze svoga oca, imao je trom, tjeskoban osjećaj da jedan od njih umire, možda obojica. Yossarian, tjeskobno hodajući uz pokretne stube da stigne van što prije može, bio je radosno stimuliran ponovnim uskrsnućem optimizma sličnijeg Melissi nego njemu, prirođenog - i besmislenog - uvjerenja da mu se ništa štetno ne može dogoditi, da se ništa loše ne može dogoditi samo čovjeku. To je glupost, znao je; ali je također znao, u želucu, da će biti jednako siguran kao ona, i nije sumnjao da će njih troje, on, Melissa i nova beba, preživjeti, jačat živjeti sretno - zauvijek. - Haagen Dazs. - Sto je to bilo? - pitao je zrakoplovac Kid Sampson, iz stražnjeg odjeljka nevidljivog i beščujnog podnadzvučnog napadačkog bombardera. - Je li vaš otac bio postolar? - odgovorio je pilot Mc-Watt. - Jeste li vi brijačev sin? - Ne znam ni šivati. - Onda moramo nastaviti. To je još jedna misija za nas. - Kamo? - Zaboravio sam. Ali, inercija će nas voditi. Naš inertni sustav vođenja će nas uvijek voditi. - McWatt? - Sampsone? - Koliko smo već dugo zajedno? Dvije godine, tri? - Imam osjećaj kao da je pedeset. Sampsone, znaš li što žalim? Da nikada jedan s drugim nismo više razgovarali. - Nikada nismo imali o čemu više razgovarati, zar ne? - Što je to dolje? Projektil? - Da vidim na radaru - prelazećspod njih na gotovo okomitom kursu bile su četiri paralelne pruge pare, koje su klizile iz mlaznog motora kao iscrtane kredom. - To je avion, McWatt. Putnički avion na putu za Australiju. - Pitam se kako bi se ti putnici osjećali da znaju da smo opet ovdje gore na ovoj misiji... sablasni letači na nebu. - McWatt?


Sam Singer nije imao iluzija. Za razliku od Yossariana, nije gajio nade da će doživjeti romancu i ponovno se zaljubiti u nekog novog. Povinujući se bez otpora nesmiljenoj potrebi da živi sam, za koju mu nije bila ponuđena nikakva prihvatljiva alternativa, nije ga shrvao nemilosrdni gubitak. Diskutirao je o toj budućnosti s Glendom, koja se, usprkos svojoj smrtonosnoj bolesti, više brinula o samačkim godinama koje su ga čekale nego što je to on mogao. Viđao se s prijateljima, čitao je više, gledao televizijske vijesti. Imao je New York. Išao je u kazalište i u kino, povremeno u operu, obično je uvijek slušao zanimljivu klasičnu glazbu na jednoj od radio stanica srednjega vala, igrao je bridž jednu ili dvije večeri gotovo svaki tjedan u susjednim lokalnim grupama ljudi uglavnom poput njega, koji su uglavnom bili ugodn simpatični. Svaki put kad je slušao Petu simfoniju Gustava Mahlera bio je ispunjen strahopoštovanjem i divljenjem. Imao je svoj dobrovoljni rad u agenciji za borbu protiv raka. Imao je svojih nekoliko prijateljica. Nije pio više nego inače. Brzo je naučio jesti sam, gotova jela kod kuće, objede i večere u obližnjim kafićima i malim restoranima, obroke koji nisu bili gozbe, također čitajući sam za stolom svoju knjigu ili časopis ili svoje druge novine tog dana. Ponekad je kartao s ljudima koji su ostali s Coney Islanda. Još uvijek nije bio dobar. Izlazio je navečer van otprilike onoliko često koliko je htio. Do sada je bio je vrlo sretan na svom putu oko svijeta, vrlo iznenađen svojim osjećajem blagostanja i velikim količinama zadovoljstva. Bilo je dobro opet izaćz stana. U Atlant Houstonu s kćerima i njihovim muževima i djecom - Sampsone? - Moramo li zaista ponovno krenuti? - Čini se da moramo, zar ne? - Moramo li? - Da. - Da. Mislim da moramo. - O, Bože, što se može. konačno je dostigao stupanj na kojemu se našao zasićen njihovim društvom prije nego što je itko od njih pokazao znakove da polako postaje nestrpljiv s njim. Mora da osjeća svoje godine, ponudio bi kao ispriku rano svake večeri, prije nego što bi se povukao za noć. Uvijek je inzistirao da odsjedne u obližnjim hotelima. U Los Angelesu je još uvijek bio u doživotnom skladu s Winklerom i njegovom ženom. Sve troje umorili bi se savršeno koordinirano. Imao je nekoliko dobrih susreta sa svojim nećakom i njegovom obitelj bio je iskreno šarmiran prerano sazrelom bistrinom i ljepotom djece. Alzmeđu sebe i svih tih mladih odraslih s kojima se našao, morao je priznati da ih dijeli više od generacijskog jaza. Čim je napustio New York, bio je zahvalan što je ponio svoj kasetofon i vrpce i nešto knjiga solidnog sadržaja koje su zahtijevale studioznu predanost. Na Havajima se danju sunčao i ponovno pročitao Mid-dlemarch. Znajući što da očekuje, mogao je u tome bogato uživati. Dvije večeri koje je tamo proveo, večerao je s bivšom ženom svog starog prijatelja i njezinim sadašnjim mužem, i sa ženom, sada samom, koja je radila u časopisu Time, koju je poznavala i Glenda. Da ga je pozvala kući da provede noć s njom, on bi sasvim sigurno bio pristao. Ali ona kao da to nije znala. Lew ili Yossarian to bi bili bolje sredili.


Živo se veselio zbog ta dva tjedna u Australiji s dobrim starim prijateljima, također još iz njegovih dana u Time-u. Nije se ustručavao odsjesti u njihovoj kući u Sydneyju. On i Glenda su jednom tamo bili zajedno. Muškarac je hodao s metalnim štakama. Prošlo je puno vremena otkad su zadnji put došli u New York. U uskom bazenu vani, s lučne strane kuće, on će plivati trideset ili šezdeset dužina prije doručka - Sam nije bio siguran da se sjeća koje od toga - i još trideset ili šezdeset ubrzo nakon toga, održavajući svoj torzo dovoljno snažnim da se nastavi kretati na štakama i u autu s ručnim kontrolama koje koristi otkad je zbog svoje bolesti prije četrdeset godina ostao paraplegičar. Od kukova nagore vjerojatno će još uvijek imati mišićavo tijelo dizača utega. Imali su petoro odrasle djece. Sam je bio željan da i njih ponovno vidi. Jedan se bavio poljoprivredom na Tasmaniji, i oni su planirali odletjeti tamo na dva dana. Drugi je imao ranč, treći se bavio genetikom u laboratoriju na sveučilištu u Canberri. Svi su bili oženjeni. Nijedan se nije razveo. Sam je napustio Havaje australskim zrakoplovom usred noć trebao je stići u Sydney nakon doručka sljedećeg jutra. Čitao je, pio, jeo, spavao i probudio se. Zora se ušuljala s tamnim svanućem, a Sunce kao da je sporije izlazilo. Dolje su ležali neprobojni oblaci. Ono malo svjetla što se pojavilo utopilo se na niskom obzoru i ostalo je mutno. S jedne strane, nebo je bilo marinski modro, s punim žutim Mjesecom koji je visio nizak i udaljen poput neprijateljskog sata; na drugoj, nebo je izgledalo sivo i crno, gotovo boje ugljena. Visoko iznad, vidio je snježne tragove pare kako prelaze put njegova vlastitog aviona, u sablasnoj formaciji što je putovala prema istoku većom brzinom, i pretpostavio je da dolaze iz vojne grupe na jutarnjim vježbama. Među posadom je nastala mala konsternacija kad je radiosustav po prvi put zanijemio. Ali, ostali navigacijski sustav dalje su funkcionirali, i nije bilo razloga panici. Ranije su čuli nejasne vijesti o tankeru s naftom koji se negdje ispod sudario s teretnim brodom. Sam Singer je uskoro na svom kasetofonu pustio Petu simfoniju Gustava Mahlera. Slušajući ponovno, otkrio je još novih stvari koje je čuvao u pamćenju. Jedinstvena simfonija bila je beskrajna u svojim tajnama i brojnim zadovoljstvima koja je pružala, neizrecive divote, sublimna i mračno misteriozna u tajnama svojih moć genija da tako dodirne ljudsku dušu. Jedva je čekao završne note finala da ubrzaju slavljenički do svog trijumfalnog kraja, da bi ponovno mogao početspočetka i gostiti se iznova u svim napetim stavcima u kojima je sada uživao. Iako je znao da to stiže, i uvijek se pripremao, bio je pun iščekivanja, očaran svaki put tom tužnom slatkom melodijom koja se probijala tako nježno u tek nagoviještene rogove koji su otvarali prvi stavak, tako slatko žalobn židovski. Mali adaggio stavak kasnije bio je onako divan kako divna melodijska glazba uopće može biti. Uglavnom je u zadnje vrijeme više volio melankoliju nego junaštvo. Njegov najveći strah sada u stanu u kojem je sam stanovao bio je užas od toga da će tamo istrunuti. Kad se naslonio da čita dok sluša, na krilu mu je bilo izdanje osam priča Thomasa Manna u mekom uvezu. Žuti Mjesec postao je narančast i uskoro crven kao zalazeće Sunce. Da nisam mislio da je ovaj roman bolje predstaviti bez u-vodnih izjava, bio bih ga posvetio Valerie, svojoj ženi, i ponovno, kao na početku, mojoj kćeri, Erici, i mom sinu, Te-du. Proširio bih posvete Marvinu i Evelvn Winkler, mužu i ženi, i Marion Berkman i sjećanju na njezinoga muža, Loua - prijateljima od djetinjstva kojima sam zahvalan za više nego ohrabrenje, pomoć i suradnju.


Michael Korda pokazao se kao silan i za mene savršen urednik, pristupačan, kritičan, iskren, pun razumijevanja. Jedno poglavlje ovog romana, iz čisto smiješne slučajnosti, ono s naslovom »Dante«, pripremljeno je i napisano tijekom boravka na jezeru Como u Italiji, u studijskom i konferencijskom centru Rockefellerove zaklade u Bellagiju. Užic pogodnosti tamo nenadmašivi su, i mi, Valerie i ja, zahvalni smo svima koji su sudjelovali u gostoprimstvu i pružili radne uvjete, kao i za topla prijateljstva koja smo sklopili s ostalim stanarima i koja i dalje traju.

K R A JK R A JK R A JK R A J

For more books visit us at:


------------> > > > wwwwwwwwwwww.crostuff.net.crostuff.net.crostuff.net.crostuff.net < < < <------------

If you have problem with my book, tell me:

[email protected]

joseph heller - fajrunt

Documents