jukić, kiklop

8/10/2019 Juki, Kiklop

1/11

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

Autor: Naslov 1/uk.

ANAGRAM

U duhu Hamleta - jo jedanput o engleskom

korpusu u Marinkovievu Kiklopu

TATJANA JUKI

U okviru hrvatske knjievnosti 20. stoljea, djelo Ranka Marinkovia po svojoj je simbolikojvrijednosti usporedivo s djelom Miroslava Krlee. Moglo bi se rei da je Krlea dominantnafigura hrvatske knjievnosti u prvoj polovici stoljea, prema kojoj se - manje ili vie evidentno- koncipiraju i mjere ostale figure. Na slian nain Marinkovi odreuje konfiguraciju hrvatskeknjievnosti nakon 1950-ih. To posebno vrijedi za period poslije objavljivanja Kiklopa, romanaprvi put tiskanog 1965. godine, kojim Marinkovi potvruje poziciju velikoga autora, steenu

pedesetih knjigom novela Rukei izvedbom Glorije, i pozicionira okvir unutar kojega e se defi-nirati hrvatski roman u dekadama koje slijede.[1]

Lako je, dodue, predvidjeti prigovore takvoj konfiguraciji prolostoljetne nacionalne knjievno-sti. Naime, premda je Krlea svoje kljune naslove - novele, Povratak Filipa Latinovicza, glem-bajevski ciklus, sredinji dio esejistikog korpusa... - proizveo do pedesetih, nacionalnu knji-evnost kasnije e obiljeiti Zastavekao Krlein testamentalni roman, nedvojbeno sumjerljivMarinkoviu Kiklopuu vaganju za simboliki najtei roman hrvatskih 1960-ih. Nadalje, konfi-guraciji kojom sam otvorila svoje izlaganje moglo bi se prigovoriti da je Krlea na toj simbolikojvagi sveukupno vei i tei, prema nuno nestabilnom konsenzusu to ga u odreenom trenutkuproizvode razliite institucije i diskurzivne, odnosno proesionalne zajednice u kulturi. Istom

mjerom, meutim, stoji i prigovor da je svako takvo vaganje i usporeivanje zapravo neprimje-reno argumentaciji koja tei prikazati nekakav oblik povijesnog razvoja, jer ukazuje na nesta-bilnost i pregovornu narav svakog konsenzusa - kako onoga o komparativnoj teini Krlee iMarinkovia, tako i konsenzusa o vanosti same povijesti knjievnosti. Utoliko moje otvarakovaganje odgovara vaganju na poetku Marinkovieva Kiklopa. Roman otvara novela U znakuvage (prvi put objavljena u zbirci Ruke, no sada uzeta kao zametak za evoluciju romana), kojaprikazuje Melkiora Tresia i njegova negdanjeg katehetu, don Kuzmu, kako se opsesivno vauna javnim vagama. Ipak, oni se na javnim vagama ne vau kako bi saznali koliko tee, nego dabi, u pregovorima s invalidima koji vagama upravljaju, kupili povoljnu relativnu razliku izmeurazliitih javnih, in-validnih, isklinih teina samih sebe. Posljedica je toga da teina njihovih

tijela ni ne postoji osim kao pregovorna kategorija i isklina razlika, ba kao to je to sluaj sasimbolikom teinom korpusa Ranka Marinkovia i Miroslava Krlee u povijesnoj naraciji hr-vatske knjievnosti.

Na prvi pogled, time se djelatno ukida potreba za daljim vaganjem. Pa opet, kao to bez opse-sivnih Melkiorovih procjena potvreno neutvrdive vlastite teine ne bi bilo naracije Kiklopa,tako i povijesna naracija novije nacionalne knjievnosti uvelike ovisi o kontinuiranoj artikulacijipotvreno neutvrdive iskline teine Marinkovieva korpusa. Moglo bi se, tovie, rei da Ma-rinkoviev korpus toliko tei u novijoj hrvatskoj knjievnosti upravo zato to pod znak pitanjakontinuirano dovodi i korpus i njegovu teinu, te to i korpus i teinu artikulira kao rad razlikenjihovih isklinih vrijednosti - posebno omjeri li se Marinkovievo pripovijedanje o dogmatsku

retoriku slubene kulturne politike pedesetih. Nadalje, sama knjievna povijest opisiva je kaoneprekinuto odvagivanje vlastitoga korpusa pouzdano neutvrdive simbolike teine. Utolikoima teine i moj poetni argument o komparativnim vrijednostima i teinama Marinkovievih i


2/11


Autor: Naslov 2/uk.

ANAGRAM

Krleinih korpusa. Govoriti o konfiguraciji hrvatske knjievnosti u dvadesetom stoljeu zadanojKrleom i Marinkoviem podrazumijeva Krleu i Marinkovia kao narativne figure- aktante,metonimije vlastitih korpusa, sinegdohe veih diskurzivnih cjelina, enciklopedijske jedinice...Njihova teina unkcionalna je teina dominante kako je opisuje Roman Jakobson, oni su domi-nantne pripovjedne i simbolikefunkcijepovijesti hrvatske knjievnosti. Tu sam povijest ujedno

opisala kao uokvirenu, budui da se pozicionira prema drugim povijestima i drugaijim diskur-zivnim zajednicama, u stalnom procesu ukljuivanja i iskljuivanja. Drugim rijeima, okvir jemjesto konstrukcije sebe i drugih, ali i mjesto gdje su prijenos i tropinost najoitiji.

Budui da su prijenos, tropinost i kalamburnost preduvjet Marinkovieve pripovjedne izvedbe,moglo bi se rei da se rodno mjesto njegove naracije trajno izmjeta na granicu kao conditio sinequa non samoga ina prijenosa. Posljedica tako postavljene granice jest da se svojost i tuostpokazuju tek podlogom daljeg figuralnog prijenosa, a identitet zajamen u jeziku - pa tako i iden-titet nacionalne knjievnosti - tek trenutnim smirajem govornika u samome inu premjetanja.

Primjeri takvih prijenosa kod Marinkovia toliko su brojni i premreeni da svaki govor o primje-rima (koji pretpostavljaju paradoksirajue izdvajanje jedne instancije prijenosa iz prijenosa kojiga definira) zapravo stavlja itatelja ili govornika u ne nuno ugodnu poziciju kiklopske Vivijane,koja ne zna to je egzemplar.[2] Riskirajui poziciju neznanja, ipak bih izdvojila najevidentnijeprimjere. Ve imenovanjem, Kiklopvlastito rodno mjesto trajno trasira kao granicu prema Ho-merovoj Odiseji, ime se pozicionira kao naelno nedoreciv i rasrediten; nije pritom sluajnoto je Odisejatemeljna zapadna naracija o nezavrivosti putovanja i nasilju kao preduvjetu nara-tivnog smiraja. Takvo imenovanje, meutim, tek je sinegdoha daljih prijenosa. Melkior Tresi,kao okalizator Marinkovieve naracije, ali okalizator iji se ego disocira, sebe e opetovanoupisivati u poziciju Shakespeareova Hamleta; ipak, Hamletae zauzvrat hipodijegetiki upisivatiu vlastito pripovijedanje na isti nain na koji to Hamlet ini s komadom koji reproducira uvjetenjegove prie. Utoliko je Melkior zaista Tresi; kao okalizator, on je trajno nesmiren; njegova je

vrijednost uvijek pozicionalna, i dokida izvjesnost dijegetskih razina. Kao Tresi, meutim, onistodobno priziva i osporava svoj identitet unutar nacionalne knjievnosti: on jest utoliko to nijeTresi Pavii. On je Tresi jer nije Pavii, on jest jedno samo kao isklina razlika u odnosu nadrugo koje tako uspostavlja granice njegova identiteta. Pa opet, kao Tresi, on je trajno izmjetenna samu tu granicu, jer ga njegovo drugo - Tresi Pavii - istodobno ukljuuje i iskljuuje.

Sa svoje strane, okvir nacionalne knjievnosti i nacionalne kulture, koji bi trebao sadravatiTresia Paviia, i sam se proizvodi na isti nain na koji Tresi Pavii proizvodi Melkiora. Mo-da najegzemplarniji signal takve proizvodnje esto je citiran kalambur na raun Zrinskoga, fi-gure koja ima vrijednost sinegdohe u naracijama o hrvatskom nacionalnom identitetu. Nakonimprovizirane predstave za prolaznike, Ugo - Melkiorov takmac na planu knjievne, odnosnoudvarake retorike - od njih se oprata rijeima tenkju veri ma iz toka, brao (1981.: 28). Sim-boliki prenabijen ma iz Zajeve opere ovdje jest samo utoliko to nije much, engleski izraz koji,usput budi reeno, implicira teinu, veliinu, koliinu. Ma tako jest ako nije much; ma jest alinije much; ma je samo isklina razlika u odnosu na jezik Drugoga koji ga istodobno ukljuuje iiskljuuje. Takav ma, meutim, postaje ubojit kad se vrijednost koju mu je donijela isklina ra-zlika vrati u trop kao metateza, odnosno kao razlika vrijednosti: ako ma, naime, jest utoliko tonije much, tada jednako tako vrijedi da ma nije mnogo, da nema vee teine, te da stoga jedvajest. Simboliku vrijednost sredinje hrvatske nacionalne opere tako istodobno priziva i ospora-va esto koritena rije tuega jezika posve zauzeta iskazivanjem vrijednosti, teine, koliine, i,posljedino, iscrpljena od vrijednosti. Posljedica je toga da se sama hrvatska kultura - koja naoko

sadrava sve svoje Tresie - pokazuje tek radom razliitih uznemirenih okvira koje proizvodi ikoji je proizvode. Marinkoviu je stoga mogue pristupiti uistinu jedino komparativno, jer su


3/11


4/11


Autor: Naslov 4/uk.

ANAGRAM

U Kiklopu, egzemplarne su u tome smislu raze fify-fify, good-bye i I love you, kao mje-sta inflacije figuralnosti i figuralnog usporenja. Tako fify-fify spada u retoriki repozitorijVivijane, koja ne zna to je egzemplar i iji je idiom poslovino ogranien, dakle rezistentan nafiguralna iskliznua, i ATME, ija je jezina izvedba - udvaraka, kiromantska, dounika - na-glaeno reproduktivna. FiguralnaprotenostVivijane i ATME, uostalom, iskljuivo je proizvod

Melkiorova retorikog truda, i to roman opetovano stavlja u prvi plan prie. Figuru Vivijanekonstituira sam Melkior, imenovanjem (prema glumici Viviane Romance) ene kojoj ne zna ime,ali koja je predmet njegove opsesivne udnje. Predmet Melkiorove udnje, moglo bi se rei, ni nepostoji osim kao ekrastiki pomak filmske slike glumice Viviane Romance, iz filma Fedora Oze-pa, u naraciju romana.[6] Trom i ogranien jezik koji u romanu proizvodi kiklopska Vivijana,meutim, ne kompenzira retoriki rad Melkiorove ekraze, to se tada u priu - ironino - vraakao Vivijanino nepoznavanje rijei kompenzacija (1981.: 130). Ipak, to neznanje zauzvrat sekompenzira figuralnim potencijalom samoga imena kojim ju je Melkior odredio. Ime Vivija-na, naime, genealoki se protee prema arturijanskom korpusu, kao ime nime koja je zavelasveznajuega arobnjaka Merlina, ali je od njega nauila samo jednu aroliju, onu Merlinova(samo)dokinua; indikativno, kiklopska Vivijana naglaeno teko i krivo pamti Melkiorovo ime.[7] Takvoj ekrastinoj Vivijani odgovara Melkiorova konstrukcija kiromanta ATME: upravoje Melkior svome susjedu Adamu predloio da se kao kiromant nazove ATMA, i tako u njemuotvorio prostor figuralne nestabilnosti, izmeu prvobitnoga Adama i ATME, kao njegove ana-gramske razlike.[8] Rad te razlike usporava donekle upravo Adamov/ATMIN anglo-nadimak,MacAdam: nadimak ponavlja Adama kao trop kamena, koji je, kao graevinska metonimija,zauzvrat ve okamenjen.[9]

Good-bye je, s druge strane, raza kojom zavrava Maestrov potencijalno beskrajan stihovanikalambur o proleptinoj prodaji vlastitoga lea Medicinskom akultetu (1981.: 51). Budui da jeMaestro, uz Melkiora, retoriki najproduktivnija figura romana - tovie, on se dosljedno rea-

lizira kao Melkiorov maestro, odnosno uitelj i duhovni otac, a u Marinkovievu opetovanomezazivanju Hamletadosljedno zauzima poziciju duha Hamletova oca (duhovnoga oca!) - zastoj izadravanje, sadrani u good-bye, to su tei, jer u retorici samoga oca trasiraju mjesta otporafiguralnom prijenosu. To zadravanje, dodue, podloga je prolepse, dakle pripovjednefigure, jeranticipira Maestrovo samoubojstvo (i samodokinue njegove retorike) u epizodi s mokrenjemna dalekovod. Ipak, i tako, proleptiki, englesko zbogom ukazuje na obustavu u potencijalnoneprekidivoj proizvodnji jezika, a tu obustavu opetovano opisuje kao eksces tijela nad jezikomto ga proizvodi. Good-bye, naime, i unutar prvotnoga kalambura, i proleptiki, dokinue ma-estralnog jezika prikazuje kao prevagu tijela nad jezikom to ga proizvodi, pa kalambur, i kasnijeroman, prestaju kad se tijelo u suviku vrati u jezik to ga proizvodi - kad Maestro u krmi doekscesa dovede groteskni katalog svojih organa i udova; kad taj katalog, pred Melkiorom, pono-vi kao teatralno samoubojstvo; te kad Melkior, nakon toga ina i nakon etiri stotine i pedesetstranica pripovijesti o izgladnjivanju vlastitoga tijela (u korist jezika), zanijemi i etveronoke sepridrui ivotinjama u Zoopolisu. Taj se eksces zauzvrat ponavlja kao viestruki zastoj u samo-me inu ove analize, u sintagmi tijelo i jezik to ga proizvodi. Analiza ovdje zapinje u aporijigdje se dodiruju jezik koji govori o tijelu (u Maestrovu kalamburu, u romanu openito, u ovojanalizi), i tijelo kao nedosezivo rodno mjesto samoga tog jezika.

Ta je aporija, meutim, analitiki unkcionalna, jer ukazuje na temeljni pripovjedni interes Ma-rinkovieva korpusa, a to je, pararaziram li Shoshanu Felman, skandal tijela u govoru, na istinain na koji Maestrov good-bye ukazuje na nerazrjeivu napetost u jeziku prisiljenome na

iskaz o samodokinuu. Budui da je taj temeljni interes Marinkovieva pripovijedanja dosezivsamo kao aporija, pripovijedanje ga nuno oituje kao nedokidivo ponavljanje i premjetanjenjezinih simptoma.


5/11


Autor: Naslov 5/uk.

ANAGRAM

Simptomatina je utoliko u Kiklopusama opsesivna tematizacija skandala tijela u govoru. Mel-kior, sredinji okalizator u romanu, tematski je odreen paradoksalnim samoizgladnjivanjem:on se tokom itavoga romana dosljedno izgladnjuje - odreuje ga, dakle, in ekscesnoga doki-danja vlastitoga tijela - premda tim inom zapravo tei tijelo spasiti od mobilizacije i pogibije uratu, kao ekscesnoga dokinua tijela. Nerazrijeen i nerazrjeiv, taj se paradoks tada premjeta

u priu koju Melkior proizvodi kao hipodijegetiki, sekundarni pripovjeda, u antazmatskimpomacima do kojih ga dovodi samoizgladnjivanje, i nad kojima nema primjerene pripovjednekontrole. Radi se o pripovijesti o putnicima s broda Menelaj, po svemu sudei Britancima,[10]zatoenicima kanibalskoga plemena negdje na kolonijalnome Pacifiku, a nastavci te prie - kojiu redovitim intervalima presijecaju okvirnu priu o Melkiorovu samoizgladnjivanju - svaki putiznova tematiziraju kanibalizam. Pripovjedaevo samoizgladnjivanje premjeta se tako u kani-balizam njegove umetnute pripovijesti, a sam se figuralni pomak s (pripovjedaeva) samoizglad-njivanja na kanibalizam (njegove abule) realizira kao proboj od neimenovanoga Zagreba premaantazmatskome prostoru Drugoga kolonijalne pripovijesti.

Taj antazmatski prostor Drugoga, meutim, Melkior izrijekom prepoznaje kao ormativni pro-

stor engleske knjievnosti. Melkiorovi zatoenici pacifikih kanibala, naime, konceptualno suve zatoeni unutar nosivih kolonijalnih pripovijesti engleske kulture. Jedna je od tih nosivihnaracija Darwinova, pa se Melkiorovi brodolomci, ekajui kanibale, s ogorenjem sjeajusvogaslavnog Zapadnjaka koji ih je prije stotinjak godina proglasio praunucima te groteskneparodije ljudskog bia to skae po granama i urlie u toplim tropskim noima (1981.: 67-8,kurziv moj). Produetak simbolikoga prostora Darwinove teorije, jednako ormativan za kolo-nijalne antazme ljudoderskih zatoenika - i za antazme Melkiora-pripovjedaa - prostori suproze Daniela Deoea, Rudyarda Kiplinga i Edgara Ricea Burroughsa, pa zatoenici pripovjed-noga okvira ogoreno zazivaju gospodu literate Deoea, Burroughsa i Kiplinga neka izvole doiovamo u te robinzonske i tarzanske i riki-tiki-tavi ljepote i djevianski iste idile ljudoderskog

polinezijskog otoka (1981.: 68).[11]Fantazmatski kolonijalni okvir engleske knjievnosti[12] omoguuje tako iskaz o prostorimagladi i smrti koje okvirna pria, ona o Melkioru u neimenovanom predratnom Zagrebu, tei za-drati onkraj iskazivoga. Okvirna pria o samoizgladnjivanju, naime, premreena je sustavnimreerencijama na bombardirani London, kao prizorite (dosegnute) smrti, ali upravo te reeren-cije izgladnjeli Melkior-okalizator tei zadrati onkraj pripovjedne i figuralne ekspanzije. Toistodobno sadravanje i zadravanje Londona najevidentnije je na poetku romana, kad Melkioriskazuje uas pred londonskim smrtima kao vlastitu neadekvatnost da prikae uas smrti:

Melkior proita NAJSTRANIJE BOMBARDIRANJE LONDONA OD POETKA RATA, a is-pod toga est sati pakla i uasa - itavi kvartovi u plamenu... No iza tih uzbudljivih rijei on nijemogao da zamisli nita konkretno, nikakvo ubijeno dijete, zdrobljenu lubanju, oajna ovjekanad sruenim domom, ubijenom porodicom... nita od onih stranih slika to doista postoje izanaslova (1981.: 19).

Simptomatina je u tome smislu i epizoda s graaninom, kad graaninov zlurad smijeh nadnaslovima London u plamenu! Melkior neadekvatno kanjava stajanjem na palac jedne od[graaninovih] nogu, i to vrlo uvjerljivo svom svojom (dodue skromnom) teinom (1981.:252). Teina Melkiorove geste, moglo bi se rei, upravo je nemanje teine u odnosu na teinugraaninova prijestupa, i na teinu neprikazivoga smrti to ga okvirna pria s/zadrava kaoreerenciju na London. Zauzvrat, istodobno sadravanje i zadravanje Londona (= prizorita do-

segnute smrti) vraa se u okvirnu priu kao ekspanzija umetnute pripovijesti, ali i kolonijalnogapomaka same engleske knjievnosti kojoj je London simboliki centar.


6/11


Autor: Naslov 6/uk.

ANAGRAM

to samu ovu analizu vraa na prividan nesrazmjer simbolike teine Shakespearea, posebnoHamleta, nasuprot ostalim tragovima engleske kulture u Marinkovievu Kiklopu. Pripovjedna iuope figuralna ekspanzivnost Hamletau Kiklopu, naime, trasira zapravo isti nesmirivi pomaktropa i pripovijedanja to ga trasira i nesmirivi reciprocitet okvirne prie i Melkiorova kolonijal-nog antazma (koji rauna na kolonijalni pomak engleske knjievnosti). To vaganje, meutim,

otvara potrebu za daljom analizom samoga kiklopskog Hamleta, jer Marinkovieve sustavne ieksplicitne reerencije na Hamleta- premda su podloga pripovjednoj i figuralnoj ekspanziji - tuekspanziju donekle s/zadravaju sustavnom i eksplicitnom reerencijalnou. Indikativna je utome smislu ve pobrojivost citata i spominjanja Shakespeareova imena i naslova njegovih djelana koju se u vezi s Kiklopompoziva Ivo Vidan (1975.:160): sama pobrojivost signal je obustavefiguralne aktivnosti, tenje da se figura zatvori u okvire fiksne reerencije.

Utoliko Shakespeare u Marinkovievu jeziku odgovara poziciji koju u Lacanovu opisu jezikazauzima alus. Falus kod Jacquesa Lacana stoji za sve razlike koje strukturiraju jezik kao simbo-liki poredak, on je oznaitelj koji - budui da predstavlja samu prisutnost oznaitelja - oznaavaujedno cjelokupnost uinaka oznaenoga, i utoliko je sidrite jezika.[13] U pokuaju da opie taj

lakanovski skandal tijela u govoru, Maud Ellmann se i sama utjee Shakespeareu, pa kae da jealocentrini jezik, kako ga opisuje Lacan, zapravo rtveni poredak to iska svoju untu mesa(1994.:19) - s implikacijom da je ta unta, kao i ona uMletakom trgovcu, bazino nenaplativa.

Lacanov koncept alusa, prvoga oznaitelja, nuno povlai za sobom pitanje genealogije, pa se uLacanovoj teoriji jezika vezuje s figurom oca-imenodavca, kao figurom samoga simbolikoga, sa-moga ulaska u jezik i zakon, koja stoga nuno premauje djelokrug i lik biolokoga oca. Primjernitekst lakanovske analize stoga je upravo Hamlet, ijom priom upravlja figura oca izmjetenaiz tijela u duh-jezik. Pria Marinkovieva Kiklopapovuena je upravo iz takvoga Hamleta, panovinar i pjesnik Melkior, kojega roman proizvodi kao figuru oienu od spomena biolokihroditelja i lienu izvjesnoga rodnog mjesta, opsesivno zaziva Maestra kao hamletskoga duha-oca,

i to citirajui Shakespearea. Taj se odnos zauzvrat reproducira kao Marinkovieva autorska invo-kacija Shakespearea kao duha-oca vlastitoga jezika, pa se odnos Hamleta i njegova oca pokazujezapravo tropom samoga autorstva.

Marinkovieva pomama za eksplicitnim citatima iz Hamleta, meutim, u roman opetovanovraa enju za nenaplativom untom mesa, odnosno za figurom oca koja, simbolikim pre-mjetanjem, nee sustavno promaivati reerenciju. Ranija itanja Kiklopatu su enju uspije-vala promaiti, pozivajui se, dodue, na izriito kiklopsko zazivanje Shakespearea, ali i na Ma-rinkovievu konceptualnu bliskost s Joyceovim Uliksom, na kojega se izrijekom ne poziva - ato zauzvrat kod Marinkovia otvara prostore neograniene semioze, daleko od reene untemesa. Ustanovljena bliskost s Joyceom ostajala je pritom adekvatno neodreena, i odnosila seuglavnom na sklonost parodiranju Homerove Odiseje, te takozvanom slobodnom neupravnomgovoru i unutranjem monologu, zajedniku obama romanima.[14] Ivo Vidan istie tako da su[n]eki recenzenti izdano spominjali Joycea u vezi s Kiklopomi ako je on u neem prethodnikMarinkoviev, onda je to ponajprije u naslaivanju osamostaljenim jezikom (1975.: 155). Istietakoer da su ti isti recenzenti rijetko voljni konkretizirati po emu ih to Marinkovi podsjeana Joycea, pa katkad ispada da je to samo zato to nije s njime u rodu preko Homera. Pritom seVidan izrijekom slae s primjedbom Dragana Jeremia da s Poliemom poinje i gotovo se za-vrava simbolika pozajmljena od Homera, te zak ljuuje da Joyce Kiklopui nije najaktualnijaparalela, uz prijedlog da se Kiklopradije ita uz romane Johna Bartha, Josepha Hellera ili SaulaBellowa (Vidan 1975.: 155-157).

Pomno itanje tih dvaju romana, meutim, iznova otvara pitanje genealogije, jer Ulikspostav-lja pitanje oinstva, kao ulaza u simboliki poredak jezika (i pripovijesti), na isti nain na koji


7/11


Autor: Naslov 7/uk.

ANAGRAM

to - kasnije - ini Kiklop. Tako Joyceov Stephen Dedalus jest Dedal na isti nain na koji MelkiorTresi jest Tresi-ne-Pavii, a figuru biolokoga oca obojici, nuno neadekvatno, zamjenjujuLeopold Bloom, odnosno Maestro. Stephenovome i Bloomovome zajednikom mokrenju predkraj Uliksautoliko zaista odgovara Maestrovo mokrenje na dalekovod, pred Melkiorom, predkraj Kiklopa: moglo bi se rei da su oba mokrenja nuno promaen pokuaj pripovijesti da uhvati

alus kao nedosezivu oinsku untu mesa u jeziku, ali im reerencijalno toga alusa trajno izmi-e. Ili, kako kae sam Lacan, tijelo je vezano tim pitanjem alusa - i te kako - ali alus, naprotiv,nije sputan niim: on vam uvijek sklizne kroz prste (2001.: 227).

tovie, upravo Joyce - prije Marinkovia i Lacana - pitanje alusa i oca otvara povlaenjem Ha-mletau vlastiti tekst. Stephen Dedalus tako figuru oca, kao ulaz u simboliko, ekstenzivno tuma-i odnosom Hamleta i njegova duha-oca kao tropom za Shakespeareovo oinstvo nad Hamletom(Joyce, 1986.: 151-177) - pa Maud Ellmann upravo Joyceov opis oca kao zakonske fikcije rabi nebi li sama, zauzvrat, opisala Lacanov (hamletski) koncept oca.[15] Takav Hamletkod Joycea (za-uzvrat) legitimira ne samo Dedalusov odnos s Bloomom, ve i ostale velike genealogije Joyceovei Dedalusove prie - primjerice odnos Dantea Alighierija i Brunetta Latinija, Danteova uitelja i

duhovnoga oca, darivatelja rijei, odnos koji Stephen Dedalus zaziva kao svojuautorsku poziciju(Joyce 1986.: 159). U Kiklopuse taj hamletski odnos premjeta u figuru reproduktivnoga ATME:kao ATMA, on je veliki duh, a opet je Adam, prvi ovjek i stoga sin rijei velikoga duha-oca,premda je kao MacAdam ujedno (okamenjeni) sin Adamov. Ta se genealoka nesmirenost unu-tar ATME-Adama-MacAdama reproducira tada kao ATMINA retorika igra kojom opisuje tro-kut to ga zatvara s Vivijanom i Melkiorom: objekt Melkiorove udnje jest ki Vivijanine majkekoja nije Vivijanina sestra, i koja e ATMU zauzvrat opisati kao sina njegova oca, koji mu nijebrat (1981.: 139-140).

Lakanovsko posvojenje Hamletakod Joycea, meutim, istodobno je platorma za analizu kon-cepta nacionalne knjievnosti, budui da sam koncept irske knjievnosti - jo jedan nosivi nara-

tivni interes Uliksa- ovisi o engleskome kao posvojenom jeziku, unutar kojega se koncipira irskaknjievnost, pa tako i sam Uliks. Marinkoviev viestruko posvojeni Hamlet, kao temelj najteegnacionalnog romana druge polovice 20. stoljea, tako i opet slijedi poziciju Uliksa, jer nacionalnuknjievnost koncipira ne u kategorijama zaea, ve posvajanja, odnosno iskline razlike (ovdjese i opet valja pozvati na Kovaievo lucidno rano pozicioniranje Marinkovia unutarnacional-ne knjievnosti kao autora bliegevropskim modernistima). Melkiorova pripovijest o kolonijal-nome putovanju Menelaja ponavlja stoga ne samo uliksovsku gestu parodiranja Odiseje, ve- kao narativna metaora - kolonijalno putovanje svake nacionalne knjievnosti, i proces razli-itih posvajanja koja je kao nacionalnu knjievnost konstituiraju; utoliko kolonijalno putovanjeMelkiorova Menelaja ponavlja zapravo genealoku poziciju samoga Hamleta.

U okvirima povijesti hrvatske knjievnosti zato je viestruko poticajan paradoks to ga Ma-rinkoviev Kiklopotvara upravo u epizodi koja tematizira nacionalno i nacionalnu politiku. Uspomenutoj epizodi s graaninom, kojemu zbog njegova zluradog smijeha nad LondonomMelkior staje na noni palac svom svojom relativnom teinom, bombardiranje Londona (ina-e provodni motiv Kiklopa) reproducira se kao niz tematizacija nasilja vezivih uz nacionalno.Primjedba o bombardiranju Londona tako je tek figuralna podloga za katalog opisa bizarnih iposebno nasilnih samoubojstava vezivih uz nacionalni identitet, pa Melkior registrira razgovorekavanskih gostiju o samoubojstvima Teksaanina, Francuskinje, kineskoga imigranta u Austra-liju i, naposlijetku, engleski sluaj oskvrnua grobova, s vjerojatnom antisemitistikom motiva-cijom (1981.: 248-250). Taj engleski sluaj posebno je zanimljiv, jer proleptiki najavljuje kasnije

Melkiorovo stajanje na graaninov palac: u tome engleskom sluaju nepoznat netko, nikaduhvaen - odisejski Nemo? - provaljivao je u grobove i mrtvacima o noni palac vezivao vrpce


8/11


Autor: Naslov 8/uk.

ANAGRAM

(nekima ute, to se tumailo kao znak antisemitizma, 1981.: 249-50). Upravo ta epizoda, meu-tim, gotovo citatno zaziva kiklopsko poglavlje Joyceova Uliksa, i time u simboliku protenostposvajanja vraa zazornu untu mesa, koja tei zaustaviti trenju jezica interpretacije. Kiklop-sko poglavlje Uliksa, naime, izrazitije od ostalih tematizira pitanje irskog nacionalnog identite-ta, i to upravo kao prikaz razgovora u krmi ija je sredinja figura neimenovani graanin;

antisemitistike primjedbe na raun Leopolda Blooma u tome su Joyceovom poglavlju sparenes graaninovom antibritanskom politikom (zluradim smijehom nad Londonom?), s implika-cijom da bi odnos irske nacije i britanske drave trebalo urediti po uzoru na maarski dogovors Austrijom, u okviru Austro-Ugarske. Ta maarska paralela motivira Joyceovo ukljuivanjeniza maarskih raza u kiklopsko poglavlje, a svakako je indikativno da u jednome takvom kata-logu uz eljenstavlja zivio, ime zapravo podcrtava neizdierenciranost kulturnoga identiteta kojise u podlozi graaninove retorike nasilno unificira u politiki iskoristivu maartinu.[16]Joyceova kritika takve politike i njezine teine maniestira se tada kao tematska lakoa praznekutije od keksa koju graanin-antisemit u napadu baca za Bloomom (obrui time mitsku te-inu kiklopskoga kamenja baenog na Odiseja), a to Marinkovi reciprocira, u svome Kiklopu,Melkiorovim lagahnim stajanjem na palac jedne od graaninovih nogu.

Premda Marinkoviev roman time zapravo potvruje Joyceovu retoriku posvajanja, a ne zae-a, kao nosivu operaciju konstrukcije nacionalnog i kulturnog identiteta, takvo gotovo citatnoposvajanje Joyceova graanina tei u samome inu posvajanja uhvatiti intertekstualnu untumesa i usporiti proces premjetanja. Taj Joyce u Marinkoviu, uostalom, datira jo od 1930-ih,kad je Marinkovi pod pseudonimom Erem u Urnebesu objavio tekst Zagrebaki Ulysses(itaj: Uliz).[17] Zagrebaki Ulysses, odnosno Uliz, posvaja temeljnu Joyceovu pripovjednupoziciju: kombinirajui slobodni neupravni govor i unutarnji monolog, taj tekst iz 1935. paro-dino prikazuje jutarnje aktivnosti i mentalne procese Ive Kozaranina (= zagrebakoga Leo-polda Blooma, odnosno Ulyssesa, odnosno Uliza, odnosno ulizice). Naslov, meutim, izrijekom

potvruje in posvajanja - to je sluaj i s opetovanim izriitim invokacijama Shakespearea uKiklopu- ime se sam proces simbolikoga premjetanja unutar tropa i figure usporava i teivratiti prema nuno nedosezivome mjestu porijekla.[18] Ta genealoka pozicija vana je ovdjeizmeu ostaloga i zato to se sam Kikloporganizira kao genealoki napor Marinkovieva kor-pusa, budui da roman izrasta iz rane prie U znaku vage, kao svojevrsne simbolike zigote,sada trajno ukljuene u kasniju romanesknu naraciju. Na slian nain Kiklopinkorporira i prozuMrtve due iz 1939. godine, pa je Marinkoviev izriiti Joyce iz 1935. logina zigota - unutarMarinkovieva korpusa - epizode u kojoj se Kiklopov graanin gotovo reerencijalno vraagraaninu Joyceova Kiklopa u Uliksu.

Uliz tako markira ulaz Joycea u Marinkovia, a unta mesa te metaore i opet trasira put

jezika koji Shoshana Felman opisuje kao skandal tijela u govoru: uliz je Ulysses, ali je i uliz, inkojim se jezik tei vratiti aporijskom tijelu to ga je proizvelo. Premda takav ulizni rad jezika Ma-rinkovi u Ulizu pripisuje Ivi Kozaraninu,[19] on mu se vraa kao simptom vlastite opsesijekorporealnim legitimitetom - teinom - duhovnih otaca i njihova naslijea.

Utoliko je simptomatino i Marinkovievo razvagivanje angloamerikih korpusa u tekstovimanakon Kiklopa, posebno onima vee anrovske teine, dakle u romanima Zajednika kupka iNevermore. Jeziac i opet evidentira razliku vrijednosti i vrijednost razlike. Dok Kiklop1965.prikazuje neimenovani Zagreb s poetka Drugoga svjetskog rata ukljuujui - ali blokirajui- dotad slabo legitimirane i neadekvatno posvojene trope i figure engleske i amerike kulture,Zajednika kupkaiz 1980. evidentira proces legitimacije i posvojenja engletine tijekom ezdese-

tih i sedamdesetih, pa u tridesete i etrdesete retroaktivno ukljuuje anglocentrine genealogijesvojih likova, koji prije Drugog svjetskog rata putuju u Oxord i etiiziraju engleske toove, te -


9/11


Autor: Naslov 9/uk.

ANAGRAM

kao u kakvoj deblokadi Kiklopa- London toga vremena proizvode kao pripovjedno i antazmat-ski otvoreno mjesto. Utoliko izjava suca-pripovjedaa, o engleskome koji osamdesetih zauzimamjesto koje je prije Drugoga svjetskog rata zauzimao rancuski, ima gotovo metanarativnu vri-jednost (1995.: 324). Nevermoreiz devedesetih, i opet roman o poetku Drugoga rata, ide korakdalje pa citat iz Edgara Allana Poea pozicionira u naslov, kao samo mjesto ulaza u tekst, odnosno

mjesto najvee simbolike teine, usporedivo s ranijom razvagom Shakespearea. Paradoksal-no, Marinkoviev se jeziac time pokazuje pouzdanijim indikatorom teine engleske i amerikekulture na vagi hrvatske knjievnosti nego krugovaki tekstovi, koji su pedesetih podnijeli teretunosa i platili cijenu vaganja. Uz rizik da mi se vrijednost iskline razlike, u vlastitome govoru,vrati kao razlika vrijednosti, rekla bih da je Marinkovievo posvajanje angloamerikog korpusazato zapravo ponajprije - darvinistiko.

Citirana literatura

Beer, Gillian (1983). Darwins Plots. Evolutionary Narrative in Darwin, George Eliot and Nineteenth-

Century Fiction. London, Boston, Melbourne: Routledge & Kegan Paul.

ale, Morana (2004). Oko Kiklopa. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada (u tisku).

Ellmann, Maud (1994). Introduction. Psychoanalytic Literary Criticism(ur. Maud Ellmann). London

i New York: Longman. 1-35.

Gibson, Andrew (2002).Joyces Revenge. History, Politics and Aesthetics inUlysses. Oxord, New York:

Oxord University Press.

Joyce, James (1986). Ulysses. Harmondsworh, New York: Penguin.

Kovai, Ivan Goran (1983). Ranko Marinkovi. Satirik i analitik. Sabrana djela III (ur. Dragutin

Tadijanovi). Zagreb: JAZU, NZMH, Globus, Sveuilina naklada Liber. 359-364.

Lacan, Jacques (2001). udnja i interpretacija udnje u Hamletu (preveo Goran Vujasinovi). Trei

program hrvatskog radija. 59. 216-227.

Marinkovi, Ranko (1935). Zagrebaki Ulysses (itaj: Uliz). Urnebes, 1/I, 4.

Marinkovi, Ranko (1981). Kiklop. Izabrana djela II. Zagreb: NZMH.

Marinkovi, Ranko (1995). U znaku vage(ur. Tonko Maroevi). Zagreb: Mozaik.

Maroevi, Tonko (1995). Najprije prst, pa onda ruke. Uvod u neke motive Marinkovieva pripovijeda-

nja (predgovor izboru iz proze Ranka Marinkovia, U znaku vage). Zagreb: Mozaik. 5-19.

Vidan, Ivo (1975). Tekstovi u kontekstu. Odjeci i odnosi u novijoj knjievnosti. Zagreb: Sveuilina na-

klada Liber.

Vidan, Ivo (2003). Tumaiti auru. Anglistike, kroatistike i tree teme . Zagreb: Hrvatsko filoloko

drutvo.

Biljeke

[1] Tonko Maroevi istie da je objavljivanje Ruku, 1953., doekano... kao neosporan knjievni i kul-

turni dogaaj, to je relativno mladoga pisca promoviralo u pravoga modernog klasika, te da mu

izvedba Glorije, 1955., premda s laganim mirisom provokacije i skandala, nije... umanjila knjievni

rejting (1995.: 13). Tu e Marinkovievu poziciju, u kritici njegovih ranih proza, 1940. godine antici-

pirati Ivan Goran Kovai, smjestivi ih prvo uz novelistiku Krlee i Ive Andria, a potom istaknuvi

da se dio proze Sunana je Dalmacija uspjeno natjees Krleinim zahvatom u isti materijal (1983.:

361, 363, kurziv moj). Postojanu isklinu vrijednost Marinkovia evidentira naposlijetku Ivo Vidan u

tekstu o kazalinoj adaptaciji njegova testamentalnog romana Nevermore, opisavi Marinkovia kao

najboljeg ivog hrvatskog pisca, kako ga je s pravomnazvala jedna od slubenih estitarki (2003.: 48,kurziv moj).


10/11


Autor: Naslov 10/uk.

ANAGRAM

[2] Kako bi oprimjerio Vivijanino neznanje i neobrazovanost, kiromant ATMA Melkiora upozorava

da e ga Vivijana moda pitati to to znai egzemplar (1981.: 79), to kao primjer njezina neznanja

opet vraa u naraciju na str. 130 i 134. (Kao analitiki poticajnu, tu Vivijaninu egzemplarnost izdvaja

i Morana ale, 2004.)

[3] U istome argumentu Kovai dodaje da je Marinkovievu priklanjanju evropskim modernistima

prethodio jak utjecaj Krlee (1983.: 359); Kovai tako samoga Krleu - unutar Marinkovia - pomieprema evropskim modernistima, i dodatno uznemiruje okvir nacionalne knjievnosti.

[4] Vrijedi se s tim u vezi opet pozvati na Kovaievu kritiku iz 1940., prema kojoj [u] tom nainu ima

dosta mravlje kiseline koja moda i lijei (1983.: 359).

[5] Ivo Vidan evidentirao je u Kiklopusedamdesetak reerencija na Shakesperea, odnosno na ukupno

jedanaest Shakespeareovih djela (1975.: 160). Slino je s jo nekim engleskim autorima, koji probijaju

kroz naraciju Kiklopakao modelativne prikazivake prakse; osim Shakespearea sluaj je to s Darwi-

nom i teorijom evolucije.

[6] O filmu je noas trebao napisati recenziju za sutranji broj. Lijepa Viviane Romance igra razvratne

zavodnice. S tugom je gledao njene filmove. A u njemu srce treperi zbog Vivijane, one kojoj je dao to

ime zbog proienja svoje ljubavi, tune i beznadne... (Marinkovi, 1981.: 34).[7] Marinkovi, 1981.: 129, 134. Ta se meuigra ekraze i kompenzacije protee i na retoriku Uga,

Melkiorova takmaca. I love you je, prema Ugu, raza to oprimjeruje krajnje ogranien retoriki dje-

lokrug njegove zarunice, potegnuta u taj djelokrug iz vizualno i pripovjedno ogranienoga filmskog

repertoara kojim se zarunica koristi kao repozitorijem samoprikazivakih praksi (1981.: 154). Takva

ekrastina zarunica, meutim, Ugu je tek seksualni kompenzat za poticajnije objekte udnje, primje-

rice za Vivijanu - koju Melkior, sa svoje strane, takoer proizvodi kao simbiozu ekraze i kompenzacije.

[8] Artistiko ime ATMA pronaao mu je Melkior jo prije dvije, tri godine kad se gospodin Adam

uselio u sobu ispod njeove kao sasvim nepoznat poetnik koji se tada bavio i pravljenjem slika umrlih

osoba (Marinkovi, 1981.: 71).

[9] Melkior je, tovie, i agens ATMINE reproduktivne hipnoze: u epizodi kad ATMA hinjenom hipno-zom oslobaa stanare svoje zgrade groteskno glasnoga Cvikerova hrkanja, ispostavlja se da ATMINE

hipnotike ormule tek ponavljaju Melkiorovu brouricu o hipnozi (1981.: 88, 89).

[10] Kapetan Menelaja odreen je reerencijama na opa mjesta engleske, i, ire, britanske tradicije:

roman ih kataloki nie kao breakast, lunch, dinner, jorkirske svinje (i jorkirsko rokta-

nje), uti hamandeggsi, suptilni naresci bacona, whisky, rice-pudding, highlandski angelu-

si, kotsko kokodakanje (1981.: 69).

[11] Na prvi pogled skandalozno, Melkiorovo supostavljanje Darwinove teorije evolucije i Deoeo-

vih, Kiplingovih i Burroughsovih proza, kao antazmatskih pripovijesti istoga reda, podupiru kasnije

analize Darwinova korpusa u kontekstu viktorijanske knjievnosti. U poznatoj studiji o Darwinovu

utjecaju na viktorijansku knjievnost, Gillian Beer pokazuje kako darvinistikoj figuralnoj podlozi

brojnih viktorijanskih romana odgovara figuralna podloga samoga Darwinovog Porijekla vrsta, koja

ukljuuje ranije velike - knjievne - pripovijesti o genezi, prije svega onu biblijsku, te Miltonov Izgu-

bljeni raj(Beer 1983.).

[12] Premda bi djelo E.R.Burroughsa spadalo u ameriku knjievnost, abula njegovih proza o Tarzanu

oslanja se na kolonijalne pretpostavke engleske knjievnosti; Burroughs tako Tarzana, okalnu figuru

svoga pripovijedanja, koncipira kao u dungli izgubljenoga sina britanskoga aristokrata.

[13] Usp. Ellmann 1994.: 19.

[14] Knjiga Oko KiklopaMorane ale (u tisku) tu bliskost trasira i u drugim smjerovima, primjerice

kao pitanje (kiklopskoga) oka i pogleda kod Joycea i Marinkovia.

[15] Joyce 1986.: 170, Ellmann 1994.: 19. Ivo Vidan u svome itanju Kiklopazapaa, dodue, paralelizamdvaju Hamleta, oinstava i mokrenja, ali promauje lokaciju reerencijalne unte mesa. Napominje

tako da [k]od obojice tema Hamletova odnosa prema ocu nalazi svoj smisao u slinom kontekstu, ali


11/11


Autor: Naslov 11/uk.

ANAGRAM

je ta primjedba zadana prethodnim zapaanjem - da Joyce upozorava na problem oinstva u jednom

svijetu izgubljenih autoriteta u kojem je priznavanje duhovnog odnosa meu generacijama postalo ko-

mino (1975.: 165). Ta oitovana devalvacija simbolike vrijednosti autoriteta i duhovnoga odnosa

meu generacijama dovodi kod Vidana do openitije devalvacije genealogije, to zauzvrat blokira

genealoki impuls same analize. Otud strepnja da bi se [i]mpresija o paraleli izmeu odnosa Melkiora

i Maestra i Joyceova Stephena Dedalusa s Leopoldom Bloomom mogla (...) uiniti isorsiranom, te da

su dva mokrenja po sebi (...) sluajan detalj, dalekovodno navuena paralela (Vidan 1975.: 165).

[16] Joyce 1986.: 253. Andrew Gibson istie da je kiklopsko poglavlje Uliksadosljedna kritika tako-

zvane preporodne angloirske historiografije, i s njom povezane politike i estetike, te da su svi ostali

aspekti Joyceova Kiklopa podreeni toj kritici (2002.: 107, 125). Konstitutivni element te politike

jest maarska paralela, prisutna u irskoj republikanskoj tradiciji jo od 1848. godine, kao tenja da

se pasivnim otporom dovede do uspostave dvojne monarhije, s Britanijom, ili povratka na Ustav od

1782. (Gibson 2002.: 119). Gibson upravo time objanjava vanost Bloomova maarskog porijekla, jer

Bloomovo istodobno idovstvo slui kao platorma za kritiku mitamaartine u irskoj historiografijis

poetka stoljea (2002.: 120-121).

[17] Za inormaciju o tome tekstu zahvalna sam akademiku Nikoli Batuiu.

[18] Simptomatino, Zagrebaki Ulysses nedugo nakon naslova i uvodnih reenica tematizira zae-

e, raanje i roditeljstvo kao potencijalno zazoran trop knjievnoga autorstva, koji valja premjestiti u

smjeru primaljskoga i posvajakog. Rijeima Marinkovieva Kozaranina: ... svaka Ideja, velika Ideja,

nosi u svojoj utrobi novoroenad, kao trudna kuja, i moj posao je samo majetiki, primaljski, sokrat-

ski - treba pomoi da stara Ideja izlee. Ona lee ive mlade i hrani ih svojim mlijekom. Evo sada na

primjer ja nosim Ideju na ostvarenje. Nosim je u hram osvarenja na ruke starca Lukasa. Tu e ona da

rodi knjigom mojih novela. U Reviji treba razmaknuti prostora za neku prozu, koja ima da se napie,

ako uspije s tim prostorom (1935.: 4).

[19] Graaninove opetovane uvredljive primjedbe o kozama u Kiklopu(1981.: 252) kao da trasiraju

figuralni rad Kozaranina iz Zagrebakog Ulyssesa.

jukić, kiklop

Documents