master rad marina dimitrijevićkolagena, elastična i retikulinska vlakna, zatim krvni i limfni...
TRANSCRIPT
UNIVERZITET U NIŠU
PRIRODNO-MATEMATIČKI FAKULTET
DEPARTMAN ZA BIOLOGIJU I EKOLOGIJU
MASTER RAD
Marina Dimitrijević
Učestalost i rezistencija bakterijskih izolata iz
briseva rana
Niš, 2016.
UNIVERZITET U NIŠU
PRIRODNO-MATEMATIČKI FAKULTET
DEPARTMAN ZA BIOLOGIJU I EKOLOGIJU
MASTER RAD
Učestalost i rezistencija bakterijskih izolata iz
briseva rana
Kandidat Mentor
Marina Dimitrijević 146 Doc. dr Zorica Stojanović-Radić
Niš, 2016.
UNIVERSITY OF NIŠ
FACULTY OF SCIENCES AND MATHEMATICS
DEPARTMENT OF BIOLOGY AND ECOLOGY
MASTER THESIS
Frequency of isolation and antibiotic resistance of bacterial isolates from wound swabs
Candidate Mentor
Marina Dimitrijević 146 PhD Zorica Stojanović-Radić
Niš, 2016.
ZAHVALNICA
Zahvaljujem se ljudima koji su zaslužni za moj uspeh
Svom mentoru, Doc. dr Zorici Stojanović-Radić, na
ukazanom poverenju, sugestijama i nesebičnoj podršci tokom
izrade master rada. Hvala na razumevanju, izdvojenom
vremenu i uloženom trudu.
Zahvaljujem se i Nikoli Stanković na pomoći i dragocenim
savetima.
Svojoj porodici i prijateljima na podršci tokom studiranja, a
beskrajnu zahvalnost dugujem svojoj sestri koja je uvek bila
tu za mene.
SAŽETAK
Mikrobiološkom analizom uzoraka iz briseva rana, poreklom od ambulantnih
pacijenata poliklinike Human u Nišu, izolovano je 613 bakterijskih sojeva. Izolati su
identifikovani na osnovu rasta na diferencijalnim i selektivnim podlogama. Ispitivanje
osetljivosti izolovanih sojeva na različite preparate antibiotika rađeno je metodom difuzije.
Najčešće izolovane bakterije iz briseva rane su Staphylococcus epidermidis, Staphylococcus
aureus, Pseudomonas aeruginosa i Enterococcus faecalis. Identifikovani rod Citrobacter sp.
bio je detekovan u 0.2% ispitivanih uzoraka. Ostale bakterije su izolovane u manjem
procentu. Utvrđena je najveća rezistencija izolata S. epidermidis na penicilin G, ampicilin i
amoksicilin, a najmanja na linezolid i teikoplanin. Ispitivanjem antimikrobne osetljivosti
sojeva S. aureus ustanovljena je najmanja osetljivost na penicilin G, ampicilin i amoksicilin,
dok su svi ispitivani sojevi bili osetljivi na karbapeneme, doksiciklin, linezolid, fucidinsku
kiselinu i teikoplanin. Identifikovani sojevi P. aeruginosa bili su rezistentni na ampicilin,
amoksicilin/klavulansku kiselinu, cefuroksim i trimetoprim/sulfametoksazol što ukazuje na
njihovu multirezistentnost. Svi testirani izolati P. aeruginosa bili su osetljivi na tazobaktam i
kolistin.
Najveća rezistencija Gram-pozitivnih koka primećena je na peniciline a najmanja na
linezolid. Gram-negativne bakterije su u najvećem procentu bile rezistentne na tetracikline a
veoma mali procenat (0.5%) rezistentan je na antibiotike iz klase polipeptida. Poređenjem
obrazaca rezistencije Gram-negativnih i Gram-pozitivnih bakterijskih sojeva utvrđena je
značajna razlika u efikasnosti primene tetraciklina. Osetljivost na preparate tetraciklina kod
Gram-negativnih bacila iznosi 39.2%, dok je kod Gram-pozitivnih koka znatno veći procenat
(84.9%).
Ključne reči: infekcije kože, bris rane, antibiotska rezistencija, S. epidermidis, S.
aureus, P. aeruginosa
ABSTRACT
The six hundred and thirteen strains were isolated from wound swabs from outpatients
of polyclinic Human in Nis. Isolates were identified on the basis of growth on differential and
selective media. Diffusion method was used in order to test the sensitivity of isolated strains
to different antibiotics. The most common isolated bacteria from wound swabs were
Staphylococcus epidermidis, Staphylococcus aureus, Pseudomonas aeruginosa and
Enterococcus faecalis. Citrobacter sp. was the least detected isolate in the swabs. The other
bacterias were isolated in a small percentage from all analysed swabs. Staphylococcus
epidermidis isolates showed the highest resistance to penicillin G, ampicilin and amoxicillin,
and the lowest to linezolid and teicoplanin. Staphylococcus aureus isolates demonstrated the
lowest sensitivity to penicilin G, ampicilin and amoxicillin, while all tested strains showed
susceptibility to carbapenems, doxycycline, linezolid, fucidic acid and teicoplanin. Identified
strains of P. aeruginosa were resistant to ampicilin, amoxicilin/clavulanic acid,
trimethoprim/sulfamethoxazole and cefuroxime, which indicate their multiresistance. All
tested isolates of P. aeruginosa were susceptible to colistin and tazobactam.
The maximum resistance of Gram-positive cocci were observed to penicillins and the
lowest to linezolid. Gram-negative bacteria showed the highest resistance to tetracycline and
the lowest to polypeptide antibiotics. Significant difference in the tetracycline efficiency was
observed when comparing the resistance patterns of Gram-negative and Gram-positive
bacterial strains. Gram-negative bacilli were sensitive to tetracycline in 39.2% of samples,
while Gram-positive cocci showed higer sensitivity (84.9%).
Keywords: skin infections, wound swab, antibiotic resistance, S. epidermidis, S.
aureus, P. aeruginosa
SADRŽAJ
1. UVOD ................................................................................................................. 1
1.1. Struktura i funkcije kože ................................................................................................... 2
1.1.1. Normalna flora kože ................................................................................................... 3
1.2. Vrste i uzročnici kožnih infekcija ...................................................................................... 4
1.3. Lečenje infekcija kože i mekih tkiva................................................................................ 10
1.3.1. Antibiotici ................................................................................................................ 10
1.3.2. Mehanizmi delovanja antimikrobnih lekova .............................................................. 11
1.3.3. Rezistencija na antimikrobne lekove ......................................................................... 14
1.4. Pregled istraživačke literature u oblasti učestalosti izolacije uzročnika infekcija rana i
njihove rezistencije na antibiotike .......................................................................................... 16
2. CILJEVI ISTRAŽIVANJA ............................................................................... 19
3. MATERIJALI I METODE ................................................................................ 20
3.1. Bris rane .......................................................................................................................... 20
3.2. Podloge i rastvori ............................................................................................................ 20
3.3. Šeme izrade antibiograma ............................................................................................... 28
3.4. Izolacija i identifikacija bakterija ..................................................................................... 29
3.4.1. Identifikacija Staphylococcus sp. .............................................................................. 29
3.4.2. Identifikacija Streptococcus sp. i Enterococcus sp..................................................... 30
3.4.3. Identifikacija enterobakterija ..................................................................................... 30
3.5. Ispitivanje osetljivosti bakterija na antimikrobne supstance disk difuzionom metodom .... 31
4. REZULTATI ..................................................................................................... 32
4.1. Učestalost izolacije bakterijskih patogena iz briseva rana ................................................ 32
4.1.1. Procentualni odnos izolata G-pozitivnih i G-negativnih bakterija .............................. 33
4.2. Učestalost izolacije bakterija po polu............................................................................... 34
4.3. Rezistencija S. epidermidis na antibiotike ........................................................................ 35
4.4. Rezistencija S. aureus na antibiotike................................................................................ 37
4.5. Rezistencija P. aeruginosa na antibiotike ........................................................................ 38
4.6. Rezistencija E. faecalis na antibiotike .............................................................................. 39
4.7. Rezistencija E. coli na antibiotike .................................................................................... 40
4.8. Rezistencija Staphylococcus sp. na antibiotike................................................................. 41
4.9. Rezistencija P. mirabilis na antibiotike ............................................................................ 43
4.10. Ukupna antibiotska rezistencija Gram-pozitivnih bakterijskih sojeva ............................. 44
4.11. Ukupna antibiotska rezistencija Gram-negativnih bakterijskih sojeva ............................ 45
4.12. Poređenje obrazaca rezistencije Gram-pozitivnih i Gram-negativnih bakterija ............... 46
5. DISKUSIJA ...................................................................................................... 47
6. ZAKLJUČCI ..................................................................................................... 55
7. LITERATURA .................................................................................................. 57
[1]
1. UVOD
Infekcije kože i mekih tkiva nastaju ukoliko dođe do narušavanja integriteta i
odbrambene funkcije kože. Prekidom kontinuiteta površine kože i sluzokože stvara se
pogodna sredina za prodor mikroorganizama i nastanak infekcije. Na površini tela nalaze se
mikroorganizmi koji čine normalnu mikrofloru kože ali pod određenim uslovima postaju
patogeni i uzrokuju oportunističke infekcije. Prema podacima različitih istraživanja najčešći
izazivači bakterijskih infekcija kože su stafilokoke i streptokoke koje izazivaju piodermalne
infekcije. Lakši oblici se mogu manifestovati samo vidljivim promenama na koži dok neke
specifične infekcije mogu zahvatiti i dublja tkiva.
Patogeni su oni mikroorganizmi koji imaju sposobnost da izazovu bolest. Da bi
bakterija izazvala infekciju mora posedovati različite mehanizme virulencije. Neki patogeni
produkuju i toksine i enzime koji mogu izazvati ozbiljne posledice po zdravlje ljudi. Otvorene
povrede kože i mekih tkiva predstavljaju ulazno mesto infektivnog agensa. Uzrok povrede
može biti mehanički faktor, biološki ili hemijski. Infekcije nastalih povreda (rana) su veoma
česte kod kliničkih i ambulantnih pacijenata. Uobičajeni uzročnici infekcije akutnih i
hroničnih rana su: Staphylococcus aureus, MRSA (meticilin rezistentni Staphylococcus
aureus), Streptococcus β-haemolyticus grupe A i B, Pseudomonas aeruginosa, Bacteroides
spp., Candida albicans (Kučišec-Tepeš, 2012).
Kada je infekcija identifikovana antimikrobna terapija treba da bude usmerena na
vrstu otkrivenu na osnovu osobina u kulturi. Antibiotska terapija se indikativno primenjuje
kada je uzročnik bakteriološki dokazan. Za ispitivanje antimikrobne osetljivosti na antibiotike
radi se antibiogram i utvrđuje najefikasniji preparat za suzbijanje identifikovanog patogena.
Veliki problem u terapiji predstavlja pojava sve većeg broja multirezistentnih sojeva. Jedan od
razloga je nekritična i prekomerna upotreba antibiotika u lečenju različitih infekcija.
[2]
1.1. Struktura i funkcije kože
Koža (lat.cutis) pokriva površinu tela i predstavlja najveći organ od izuzetnog značaja
za organizam. Izuzetak su prirodni otvori koji su prekriveni sluzokožom (mucosa). Zbog svog
položaja predstavlja prvu liniju odbrane od različitih hemijskih, fizičkih i bioloških agenasa
(Ingraham & Ingraham, 2000). Koža ima visoko specijalizovanu strukturu koju sačinjavaju tri
osnovna sloja:
epidermis (epiderm)
dermis (derm, lat. corium)
hipodermis (hypoderm)
Epidermis je površinski sloj koji je izgrađen od pločasto-slojevitog epitela. Ćelije koje
ulaze u sastav epidermisa su, pre svega, keratinociti koje čine 80.0% ćelijskog sastava ovog
sloja kože. Pored keratinocita, u površinskom sloju se nalaze i pigmentne ćelije (melanociti),
Langerhansove ćelije i Merkelove ćelije. Epidermis se sastoji iz pet slojeva:
bazalni sloj (stratum basale)
spinozni sloj (stratum spinosum s. stratum Malpighii)
granulozni sloj (stratum granulosum)
svetli sloj (stratum lucidum)
rožnati sloj (stratum corneum)
Epidermis je povezan sa dermisom preko bazalne membrane koja predstavlja dermo-
epidermni spoj (Paravina i sar., 2003).
Slika 1. Struktura kože čoveka
Stratum corneum
[3]
Dermis (cutis) predstavlja funkcionalno najvažniji sloj kože. U njegov sastav ulaze
kolagena, elastična i retikulinska vlakna, zatim krvni i limfni sudovi, nervi, ćelije i vanćelijski
amorfni matriks, folikuli dlaka, lojne i znojne žlezde. Osnovne ćelije dermisa su fibroblasti,
makrofagi i mastociti, a u manjem broju se mogu naći i ćelije poreklom iz krvi (Nester et al.,
1998).
Hipodermis (subcutis) ima osnovnu ulogu u deponovanju energetskih materija i
lipofilnih supstanci. Pretežno se sastoji od masnog tkiva (panniculus adiposus) čija debljina
zavisi od endokrinih uticaja, pola, starosti i načina ishrane.
Tabela 1. Osnovne funkcije kože
Mehanička Endokrina Resorptivna Metabolička Senzorna
Zaštitna Imunska Termoregulacijska Respiratorna Socioekonomska i seksualna
Normalno funkcionisanje ljudskog organizma nije moguće bez očuvanja strukture i
funkcije kože, najvećeg organa u telu (Tortora et al., 2001).
1.1.1. Normalna flora kože
Kolonizacija kože različitim mikroorganizmima počinje odmah nakon rođenja, pa je
već nakon nekoliko meseca formirana flora kao kod odraslih osoba. Razlikuju se trajna
mikroflora kože (rezidentna) koju sačinjavaju apatogene bakterije i prolazna flora odnosno
tranzijentna koja se kratkotrajno zadržava na površini tela i može biti patogena (Gruber i
Kaštelan, 2000).
Grupa mikroorganizama koja je stalno prisutna na površini kože predstavlja normalnu
ili rezidentnu mikrofloru kože. Rezidentna flora ima mogućnost sprečavanja kolonizacije
patogenih bakterija. Na sastav mikroflore kože utiču različiti faktori, kao što su vlažnost kože,
količina lipida, znojenje, adherencija za epitel itd. Sastav dermalne flore varira od mesta do
mesta po karakteru mikroorganizama. Broj bakterija na koži čoveka zavisi od izloženosti
različitim faktorima sredine, genetskih predispozicija i specifičnosti adherencije organizama
za epitelne ćelije. Većina mikroorganizama živi u površinskim slojevima kože (stratum
corneum) i na delovima folikula, međutim postoje i one koje su stanovnici dubljih slojeva.
[4]
Ove bakterije predstavljaju rezervoar za rekolonizaciju nakon uništavanja površinskih
bakterija pod uticajem spoljašnih (sredinskih) faktora (Baron, 1996; Ingraham & Ingraham,
2000).
Pripadnici rezidentne mikroflore kože mogu postati patogeni ako se za to stvore
odgovarajući uslovi (postojanje genetske predispozicije i sredinski faktori). Oni se nazivaju
oportunističkim mikroorganizima. Kolagulaza negativne stafilokoke su široko rasprostranjene
na površini tela i čine najveći deo mikroflore. Staphylococcus epidermidis je najzastupljenija
bakterija normalne flore, koja je u nekim regionima kože prisutna u velikom procentu
(90.0%). Ova koka pripada oportunističkim patogenima i najčešći uzročnik infekcija rane
(O'Gara & Humphreys, 2001). Staphylococcus aureus je koagulaza pozitivan i zastupljen u
manjem broju u flori kože, najčešće kolonizuje nos i perineum. Ova stafilokoka je prisutna u
najvećem procentu (>80.0%) na koži pacijenata koji boluju od atopijskog dermatitisa (Baron,
1996). U okviru normalne flore često su prisutne i vrste iz roda Micrococcus. Dominantna
vrsta je Micrococcus luteus koja čini 20.0% do 80.0% mikroflore kože. U okviru roda
Streptococcus, u mikroflori su zastupljene S. viridans i S. alfa haemolyticus (Tortora et al.,
2001).
Gram pozitivni bacili koji pripadaju fiziološkoj flori kože su Corynebacterium
minutissimum (aerob) i Propionibacterium (anaerob). U malom broju se mogu naći i Gram-
negativni bacili, a to su Acinetobacter spp., Pseudomonas spp. i Klebsiella spp. Patološke
infekcije kože izazvane piogenim bakterijama (S. aureus, S. pyogenes i C. minutissimum)
mogu nastati usled primarne (piodermije) ili sekundarne infekcije (scabies) (Paravina i sar.,
2003).
1.2. Vrste i uzročnici kožnih infekcija
Etiologija kožnih infekcija je raznolika i za veliki broj uzročnika još uvek nepotpuno
razjašnjena. Faktori koji predstavljaju uzrok nastanka bolesti kože, mogu biti: biološki agensi
(bakterije, gljivice, virusi, paraziti, biljke), fizički agensi (mehanički, termički, hemijski),
stečeni (poremećaji metabolizma, hormona, vitamina) i nasledni faktori. Mnogi bakterijski
patogeni mogu da izazovu infekciju prodorom kroz male povrede na koži (posekotine,
ogrebotine), dok drugi putem krvotoka dovode do različitih bolesti i promena na koži. U
ovom rada biće prikazane vrste bakterijskih infekcija kože kao i njihovi uzročnici.
[5]
Postoje brojne klasifikacije infekcija kože i mekih tkiva na osnovu različitih
kriterijuma. Najučestalije kožne infekcije su izazvane piogenim bakterijama i nazivaju se
piodermijama. Staphylococcus aureus i S. beta haemolyticus grupe A predstavljaju najčešće
uzročnike gnojnih infekcija. Najčešća infekcija se razvija u površinskim slojevima kože i
naziva se impetigo. Bolest se obično razvija kod male dece, locirana je na licu sa
karakterističnim lezijama koje su ograničene crvenom linijom. Celulitis nastaje prodorom
uzročnika u dublje slojeve dermisa do potkožnog tkiva. Kao rezultat toga nastaju kožne lezije
sa karakterističnim crvenim rubovima. Erizipel je akutna infekcija koja zahvata dermalni sloj
kože. Primarno se javlja kod beba i osoba starijih od 30 godina. Karakteriše se bolnom i
crvenom oteklinom koja se širi u jasno ograničenu leziju. Godinama se može periodično
javljati na istim delovima tela. Najčešći uzročnik je beta hemolitička streptokoka (Prescott et
al., 1999; Stulberg et al., 2002).
Folikulitis je površinska gnojna infekcija folikula dlake koju uzrokuje koagulaza
negativna stafilokoka. Mnogo ozbiljnija infekcija folikula je furunkul u kojoj se supuracija širi
u potkožno tkivo gde se formira apsces. Apsces je lokalizovana kolekcija gnoja ispod
površine kože ili u dubljim slojevima tkiva. Furunkul predstavlja progresivniju infekcija koja
se širi u okolne delove i uzrokuje spajanje više folikula. Najčešće se kod adolescenata tokom
puberteta. Kod težih inflamatornih oblika furunkula i karbunkula neophodna je hiruška
intervencija (Tortora et al., 2001; Stulberg et al., 2002; Puljiz i Bruketa, 2014).
Toksični šok sindrom je multisistemsko oboljenje izazvano toksinima koje produkuju
S. aureus i S. pyogenes. Infekcija streptokokom grupe A prvi put je opisana 1993. godine kada
je i izolovan njen egzotoksin. Početni stadijum streptokoknog toksičnog šok sindroma
odlikuje se piogenim infekcijama kože koje su izazvane sojem S. pyogenes, dok se u kasnijim
stadijumima mogu javiti teži oblici kožnih infekcija (fasciitis). Bolest prate komplikacije u
vidu insuficijencije bubrega, jetre, disbalans elektrolita, kardiomiopatija, poteškoće sa
pamćenjem ili koncentracijom. STŠS se karakteriše ranim razvojem šoka. multiorganskom
disfunkcijom i visokim morbiditetom (Gvozdenović i sar., 2010). Stafilokokni toksični šok
sindrom (STŠS) predstavlja infekciju izazvanu zlatnom stafilokokom koja produkuje
eksfolijativni egzotoksin. Zahvata velika područja kože i javljaju se karakteristični mehuri i
eritemi. Stafilokokni sindrom predstavlja najveću opasnost za malu decu i novorođenčad, ali
takođe se razvija i kao komplikacija stafilokoknih infekcija. Češće se javlja kod žena koje
koriste tampone u toku menstruacije ali se javlja i kod pacijenata sa inficiranim ranama.
Bolest prate i simptomi opšte malaksalosti, gubitak elektrolita i vode, povišena temperatura,
[6]
osip na koži, a u kasnijim stadijumima bolest zahvata i ostale organe (Gruber i Kaštelan,
2000; Tortora et al., 2001; Amagai et al., 2002).
Rizik od invazivnih zapaljenskih infekcija kože uslovljen je trajanjem i dubinom
povrede, brojem mikroorganizama flore i njihovom virulencijom. Česti izazivači infekcija
rana S. aureus i P. aeruginosa imaju sposobnost produkcije brojnih faktora virulencije koji su
važni u patogenezi infekcije. Pseudomonas aeruginosa proizvodi brojne faktore (adhezine,
lipopolisaharide, elastaze, hemolizine, toksine) koji utiču na razne procese u organizmu,
uključujući adheziju, uništavanje leukocita samim tim deluju i na imuni sistem, izazivaju
destrukciju tkiva i infekcije krvi. Shodno tome, P. aeruginosa čini inficirane zapaljenske rane
teškim za lečenje i tretiranje antibioticima (Church et al., 2006).
Po nekim podacima, patogena bakterija koja najčešće izaziva infekcije rana je
Staphylococcus aureus (28.2%). Osim nje, veoma česti uzročnici su i P. aeruginosa (25.2%),
E. coli (7.8%), S. epidermidis (7.1%) i E. faecalis (5.6%) (Giacometti et al., 2000).
Staphylococcus epidermidis najučestaliji je predstavnik normalne mikroflore kože ali u
određenim uslovima može postati patogen (oportunističke infekcije).
Tabela 2. Infektivne bolesti kože i njihovi uzročnici
Tuberkuloza kože (TBC) Mycobacterium tuberculosis
Lepra Mycobacterium leprae
Tabela 3. Infekcije dubokih tkiva i njihovi uzročnici
Nekrotični fasciitis Streptococcus pyogenes
Gasna ganrena Clostridium perfrigens
Clostridium septicum
Antraks Bacillus antracis
[7]
Tabela 4. Bakterije izazivači kožnih infekcija.
VRSTE INFEKCIJA PATOGENI
PRIMARNE NEFOLIKULARNE
PIOKOKNE INFEKCIJE
Impetigo contagiosa Staphylococcus aureus
Impetigo streptococcica Streptococcus pyogenes
Toksični šok sindrom Staphylococcus aureus
Angulus infectiosus oris Streptococcus pyogenes
Pityriasis sicca Streptococcus sp.
Ecthyma BHS grupe A Staphylococcus aureus
Cellulitis BHS grupe A, B, C i G
Erysipelas BHS grupe A, B, C, D i G
PRIMARNE FOLIKULARNE
PIOKOKNE INFEKCIJE
Impetigo folliculitis Staphylococcus sp.
Sycosis barbae Staphylococcus aureus
Furunculus Staphylococcus aureus
Carbunculus Staphylococcus aureus
SEKUNDARNE PIOKOKNE INFEKCIJE
Folliculitis simplex
BAKTERIJSKE INFEKCIJE IZAZVANE
REZIDENTNOM FLOROM
Erythrasma Corynebacterium minutissimum
Actinomycosis Actinomyces israeli
PIODERMIJE ZNOJNIH ŽLEZDA
Hidradenitis suppurativa Staphylococcus aureus
BHS grupe A Gram- bakterije
Streptococcus milleri
Pseudofurunculus Staphylococcus sp.
*BHS-Streptococcus beta haemolyticus
Staphylococcus aureus je obligatni patogen koji se veoma često može izolovati sa
površine kože. Vrste roda Staphylococcus su nepokretne ćelije, dele se binarnom deobom i
formiraju grozdaste skupine ćelija. Zajedno sa streptokokama pripadaju grupi piogenih
bakterija i uzrokuju piodermije (infekcije kože izazvane piogenim bakterijama).
Staphylococcus aureus se može izolovati iz većine rana nastalih na koži zbog njegove
učestalosti uzrokovanja različitih zapaljenskih infekcija kože (impetigo, celulitis, furunkule,
karbunkule, folikulitis). U SAD-u je vrsta S. aureus uzročnik većeg broja bolesti nego bilo
[8]
koja druga patogena bakterija. Visoko je virulentan patogen zbog svoje sposobnosti
produkcije enzima koagulaze i hemolizina (Ingraham & Ingraham, 2000). Organizmi su
rasprostranjeni na različitim delovima tela i mogu se preneti direktnim kontaktom. Nazalna
sluzokoža je stanište koje preferira ova bakterija, kao i druga vlažna područja kože. Ljudi sa
stafilokoknom infekcijom mogu rukama preneti bakteriju pa se ne preporučuje njihov blizak
kontakt sa postoperativnim pacijentima. Stafilokoke dobro preživljavaju u okruženju i to im
omogućava diseminaciju (Nester et al., 1998). Meticilin rezistentni stafilokok (MRSA) je 60-
tih godina bio uzročnik prve bolničke epidemije i od tada se MRSA sojevi smatraju bolničkim
patogenima (Mioljević et al., 2007).
Rod Streptococcus obuhvata asporogene, loptaste, Gram-pozitivne bakterije koje se
grupišu u kraće ili duže lance. Hemoliza na krvnom agaru se koristi za klasifikaciju vrsta u
okviru roda. Uzročnici su infekcija kože i mekih tkiva, kao što su erizipel, fasciitis, impetigo
itd. Većina kožnih infekcija izazvane streptokokama poput kraste impetigo su relativno blage.
Imaju sposobnost produkcije enzima i toksina što predstavlja glavnu odliku roda
Streptococcus. Hemolizini predstavljaju glavni produkt streptokoka, ovi toksini imaju ulogu
liziranja ćelija krvi. U zavisnosti od sposobnosti produkcije hemolizina izvršena je podela na
α, β i γ hemolitičke streptokoke (Tortora et al., 2001). U izvesnim situacijama, streptokoke
mogu izazvati mnogo teža oboljenja kože poput nekrotizirajućeg fasciitisa. Od 9000 do 15
000 slučajeva streptokoknih invazivnih infekcija registrovanih u SAD-u, svake godine bude
1000 do 1800 smrtnih ishoda (Rhodes, 2016).
Pseudomonas aeruginosa je mali aerobni Gram-negativni bacil koji je široko
rasprostranjen, pripada komensalima i može se naći u zemljištu, vodi i crevnom traktu. Spada
u najčešće uzročnike infekcija rana nakon narušavanja integriteta kože. Često se može
izolovati u bolničkim uslovima kao uzročnik infekcija rana nakon hiruških zahvata.
Estahbanati et al. (2002) su istraživanjem utvrdili da je P. aeruginosa identifikovana u 117 od
ukupno 184 testiranih infekcija rana (57.0%).
Enterococcus faecalis su sitne bakterije koje se grupišu u parove ili kratke sekvence i
pripadaju Gram-pozitivnim kokama. Mogu se naći u gastrointestinalnom sistemu čoveka i
smatraju se oportunističkim patogenima. Značajni su uzročnici nozokomijalnih infekcija i
čine više od 90.0% izolata iz uzoraka humanog bolesničkog materijala (Cvjetković et al.,
2009). Mogu izazvati infekcije kod imunokompromitovanih osoba i osoba podvrgnutih
[9]
hiruškim zahvatima tako da predstavljaju jedne od glavnih uzročnika infekcija rana u
bolnicama (Cetinkaya et al., 2000).
Escherichia coli pripada Gram-negativnim bacilima koja se javlja u parovima ili
pojedinačno, fakultativni je anaerob i ne sporuliše. Normalni je stanovnik mikroflore
gastrointestinalnog sistema i može se izolovati iz fecesa. Ova bakterija je jedan od
najučestalijih uzročnika bakterijskih infekcija kod ljudi. Victor et al. (2013) su svojim
istraživanjem ispitivali učestalost bakterijskih izolata iz tri vrste uzoraka: preoperativni, u
toku operacije i postoperativni uzorci. Utvrđena je najveća učestalost izolata E. coli u
uzorcima koji su uzeti u toku operacije (intra-operativni).
Rod Enterobacter obuhvata Gram-negativne štapićaste bakterije sa peritrihim
flagelama. Sojevi ovog roda produkuju beta-laktamazu i pritom su rezistentni na beta-
laktamske antibiotike. Predstavnik je normalne mikroflore crevnog trakta ali neki patogeni
sojevi su izazivači urinarnih, infekcija krvi i infekcija operativnog mesta. Prema podacima
jednog istraživanja rod Enterococcus je identifikovan u 8.0% uzoraka uzetih sa inficiranih
operativnih rana, kao uzročnik infekcije krvi identifikovan je u 11.0% slučajeva dok je
najučestaliji izazivač urinarnih infekcija (29.0%) (Mioljević i sar., 2007).
U okviru roda Klebsiella spadaju Gram-negativni bacili sa dobro razvijenom
polisaharidnom kapsulom. Rasprostranjene su u prirodi i izazivaju upalne procese u
respiratornom sistemu, urogenitalnom i digestivnom traktu. Mioljević i sar. (2007) su sproveli
studiju u toku 2007. godine na Klinici za digestivne bolesti gde su pratili zastupljenost
bolničkih infekcija i njihovih uzročnika. Od ukupnog broja nozokomijalnih infekcija 69.0%
su infekcije operativnog mesta a rod Klebsiella je identifikovan u 18.0% uzoraka.
Vrste roda Proteus imaju širok areal rasprostranjenja. Pripadaju Gram-negativnim
štapićastim bakterijama i poseduju flagele koje ih čine veoma pokretljivim. Najčešće
izazivaju urinarne infekcije, infekcije rana i dečju dijareju. Vrste ovog roda produkuju enzim
ureazu koja razlaže ureu na amonijak i ugljen-dioksid i olakšava nastanak kamena u
bubrezima. Proteus mirabilis i P. vulgaris su najčešći izazivači infekcija. U studiji
sprovedenoj u Nigeriji, istraživači su utvrdili da je Proteus sp. najčešći uzročnik infekcija
rana. Učestalost njegove rezistencije iznosi 28.4%. Proteus mirabilis je vrsta koja je bila
izolovana u najvećem broju uzoraka (17.3%), dok je P. vulgaris bila prisutna u 7.1% od
ukupnog broja izolata roda Proteus sp. (Mordi & Momoh, 2008).
[10]
Bakterijska vrsta Morganella morganii se može naći u otpadnim vodama, zemljištu,
na raznim biljkama i u crevima čoveka. Pripada Gram-negativnim bakterijama i izazivač je
teških septičkih infekcija. Ovaj bacil se ubraja u veoma otporne, multirezistentne sojeve, pa je
zbog toga teško njihovo suzbijanje u intrahospitalnim infekcijama.
Rod Acinetobacter obuhvata Gram-negativne bakterijske vrste koje su obligatni
aerobi. Poznato je da su veoma otporne na antibiotike, pre svega, zbog produkcije beta-
laktamaza i aminoglikozidaza, a njihovoj multrirezistentnosti doprinosi i slaba propustljivost
ćelijskog zida. Acinetobacter baumannii predstavlja jedan od značajnih izazivača bolničkih
infekcija, infekcija krvi, respiratornih i infekcija kože i mekih tkiva. Najveći problem izaziva
zbog svoje brze diseminacije i faktora virulencije (Gordon & Wareham, 2010).
1.3. Lečenje infekcija kože i mekih tkiva
Bolesti kože su, često, posledica oboljenja drugih organa pa se lečenju mora pristupiti
veoma kompleksno. Terapija u dermatologiji obuhvata primenu medikamenata, lokalno i
sistemski, ali se izvestan broj dermatoza može tretirati različitim fizikalnim metodama i
hiruškim intervencijama. Lokalna terapija može biti dovoljna u lečenju lakših oblika bolesti,
za većinu dermatoloških oboljenja sistemski se koriste antibiotici. Antibiotske preparate je
najbolje davati prema spektru dejstva odnosno antibiogramu, u dovoljnoj dozi i dovoljno dugo
kako ne bi došlo do nastanka rezistencije. Tetraciklini i makrolidi su grupe preparata koji
deluju bakteriostatski i imaju veliki značaj u dermatologiji (Paravina i sar., 2003).
1.3.1. Antibiotici
Antibiotici su antimikrobne supstance stvorene od strane nižih mikroogranizama.Od
prirodnih antibiotika su hemijskim promenama dobijeni polusintetski preparati (cefalosporini,
penicilini). Delovanje antimikrobnih lekova na mikroogranizme omogućeno je zahvaljujući
metaboličkim i biohemijskim razlikama između čoveka i mikroorganizama. Svaki lek ima
svoj spektar delovanja i optimalan je za određenu vrstu prouzrokovača. Lekovi se, na osnovu
vrste organizama koji izazovu infekciju, dele na: antibakterijske, antivirusne, antigljivične,
antiprotozoalne lekove i antihelmintike. Antibakterijski lekovi se na osnovu svog delovanja
mogu podeliti na bakteriostatike (zaustavljaju rast i razmnožavanje bakterija) i baktericide
(ubijaju bakterije) (Varagić i Milošević, 2009).
[11]
Tabela 5. Antibiotici koji se primenjuju u lečenju infekcija kože
GRUPA ANTIBIOTIKA PREPARAT GRUPA
ANTIBIOTIKA PREPARAT
PENICILINI
Penicilin G
CEFALOSPORINI
Cefaleksin
Ampicilin Cefaclor Ampicilin-Sulbactam Cefuroksim
Amoksicilin Ceftriakson Amoksicilin-klavulanska
kiselina Cefotaksim
Tazobactam Ceftazidim Piperacilin-Tazobactam Cefiksim
KARBAPENEMI Imipenem
Cefepim Meropenem Ertapenem
FLUOROHINOLONI
Ofloksacin
AMINOGLIKOZIDI
Gentamicin Ciprofloksacin Gentamicin Forte Levofloksacin Amikacin Norfloksacin Tobramicin
TETRACIKLINI Tetraciklin
MAKROLIDI Eritromicin
Doksiciklin Azitromicin
GLICILCIKLINI Tigeciklin SULFONAMIDI Trimetoprim sulfametoksazol
FUCIDINSKA KISELINA GLIKOPEPTIDI Vankomicin Teikoplanin
HINOLONI Pipemidinska kiselina POLIPEPTIDI Kolistin
LINKOZAMIDI Klindamicin FOSFOMICINI Fosfomicin
HLORAMFENIKOL OKSAZOLIDINONI Linezolid
RIFAMPICIN NITROFURANI Nitrofurantoin
1.3.2. Mehanizmi delovanja antimikrobnih lekova
Osnovni mehanizmi delovanja preparata antibiotika su: promena propustiljivosti
plazma membrane ili aktivnog transporta kroz plazmalemu, inhibicija sinteze proteina,
inhibicija sinteze ćelijskog zida i inhibicija sinteze nukleinskih kiselina (Petrović, 2007).
[12]
Inhibicija sinteze ćelijskog zida – mehanizam delovanja počinje vezivanjem
preparata za ćelijski receptor koji je poznat pod nazivom protein za vezivanje penicilina
(PBP-Penicillin-Blinding Protein). Nakon ove interakcije između preparata i ćelijskog
receptora, dolazi do inhibiranja reakcije transpeptidacije i onemogućeno je formiranje
peptidoglikana. Naredni korak je inaktivacija ili uništavanje jednog enzima u zidu bakterijske
ćelije posle čega dolazi do lize ćelije (Varagić i Milošević, 2009). Prvi otkriveni antibiotik
koji ometa formiranje peptidoglikanskog sloja u ćelijskom zidu bakterije i dovodi do njenog
uništavanja bio je penicilin (Nester, 1998).
β-laktamski antibiotici čine približno 70.0% svih antibakterijskih preparata. Ovi lekovi
sadrže beta-laktamski prsten koji može biti razoren od strane nekih bakterija koje imaju
sposobnost produkcije enzima beta-laktamaza. U grupu beta-laktamskih antibiotika ubrajaju
se penicilini, cefalosporini, monobaktami i karabapenemi. Postoje supstance, kao što su
sulbaktam i klavulanska kiselina, koje imaju mogućnost vezivanja beta-laktamaza i tako
sprečavaju njihov razorni efekat na antibiotike (Katzung, 1995; Nikaido, 2009).
Cefalosporini imaju sličnu strukturu, isti način delovanja ali su šireg spektra dejstva u
odnosu na penicilinske antibiotike. Prema delovanju su podeljeni na generacije. Prva
generacija lekova je manje otporna na beta-laktamaze proizvedene od strane Gram-pozitivnih
koka u odnosu na kasnije generacije cefalosporinskih antibiotika (Nester et al., 1998). Među
preparatima iz prve generacije koji se primenjuju u terapiji infekcija kože efikasan je
cefaleksin, iz druge generacije upotrebljavaju se cefaklor i cefuroksim, dok se iz treće
generacije primenjuju cefotaksim, ceftazidim, ceftriakson i cefiksim. Cefepim je prvi preparat
iz ove grupe koji pripada četvrtoj generaciji cefalosporina. Efikasan je protiv S. aureus, P.
aeruginosa i enterobakterija (Varagić i Milošević, 2009).
Karbapenemi u svojoj strukturi imaju beta-laktamski prsten i imaju isti mehanizam
delovanja kao drugi beta-laktamski preparati. U terapiji kožnih infekcija primenjuju se sa
visokim procentom uspešnosti, najefikasniji je imipenem. Ljudi koji su alergični na preparate
iz grupe penicilina, često su veoma osetljivi na karbapenemske antibiotike (Nester et al.,
1998).
Inhibicija funkcije plazmaleme-antibiotici sa ovim mehanizmom delovanja koji se
koriste u terapiji infekcija kože su polimiksini. Deluju na Gram- negativne bakterije tako što
remete integritet plazma membrane usled čega dolazi do oštećenja pa čak i lize ćelije
(Katzung, 1995).
[13]
Inhibicija sinteze nukleinskih kiselina-grupe antibiotika koji na ovaj način ostvaruju
svoje delovanje su hinoloni, sulfonamidi, fluorohinoloni, rifampicin. Sulfonamidi deluju tako
što reverzibilno blokiraju sintezu folne kiseline i nazivaju se i antifolatima. Efikasni su protiv
Gram-negativnih i Gram-pozitivnih bakterija, kao i prema sojevima iz fam.
Enterobacteriaceae. Fluorohinoloni pokazuju inhibitorni efekat na sintezu bakterijske DNA
tako što zaustavljaju dejstvo enzima koji je neophodan za njenu sintezu (Kohanski et al.,
2007). U terapiji infekcija kože se upotrebljavaju sledeći antibiotici: ciprofloksacin,
ofloksacin, levofloksacin i norfloksacin (Varagić i Milošević, 2009).
Rifampicin je derivat prirodnog preparata koga produkuje Streptomyces mediterranei.
Njegovo delovanje je zasnovano na blokadi RNK polimeraze i time je sprečen proces
transkripcije u ćeliji. Glavni nedostatak je to što mikroorganizmi brzo razvijaju otpornost
prema ovom antibiotiku. Na dejstvo rifampicina najosetljivije su Gram-pozitivne koke (Nester
et al., 1998).
Inhibicija sinteze proteina-ovaj mehanizam delovanja na bakterijsku ćeliju utvrđen
je kod aminoglikozida, linkomicina, tetraciklina, makrolida i hloramfenikola. Svoje dejstvo
ostvaruju delujući na ribozome preko kojih inhibišu sintezu proteina. Aminoglikozidni
preparati se delimično dobijaju iz streptomiceta a delimično nastaju polusintetskim putem.
Najprimenljiviji aminoglikozidi u terapiji infekcija kože su gentamicin, amikacin i
tobramicin. Mehanizam delovanja ove grupe antibiotika počinje prodorom u bakterijsku ćeliju
gde se vezuju za receptor na 30S subjedinici ribozoma i na taj način blokiraju inicijalni
kompleks i sprečavaju formiranje peptida. Gentamicin i amikacin predstavljaju osnovnu
terapiju protiv Gram-negativnih bakterija (Varagić i Milošević, 2009).
Linkomizamidni antibiotici pokazuju visoku efikasnost protiv stafilokoka i
streptokoka. Klindamicin je preparat koji se koristi u lečenju kožnih infekcija, izveden je iz
linkomicina koji je toksičan i nije više u primeni. Vezuje se za 50S subjedinicu ribozoma i na
taj način inhibira nastanak proteina. Klindamicin, eritromicin i hloramfenikol deluju na istom
mestu u bakterijskoj ćeliji i ne mogu se istovremeno primenjivati u terapiji (Tenson et al.,
2003).
Tetraciklini su grupa preparata otkrivena pre oko 50 godina, relativno su jeftini lekovi
sa širokim spektrom delovanja. Shodno tome, korišćeni su ekstenzivno u profilaksi i terapiji
raznih infekcija što je dovelo do pojave otpornosti organizama. U lečenju kožnih infekcija
primenjuju se tetraciklin i doksiciklin. Svoje delovanje ostvaruju vezivanjem za 30S
[14]
podjedinicu čime inhibiraju tRNA i samim tim ometaju sintezu proteina i peptida u
bakterijskoj ćeliji. Ne dovode do lize ćelije već samo zaustavljaju njen rast i razvoj
(bakteriostatski efekat) (Chopra & Roberts, 2001).
Makrolidi predstavljaju grupu jedinjenja koja u sebi sadrže makrolidni prsten sa
vezanim deoksi-šećerima. Eritromicin je predstavnik ove grupe i on je prvobitno izolovan iz
gljivice Streptomyces erythreus. Svoje dejstvo ostvaruju vezivanjem za 50S subjedinicu
ribozoma i inhibiraju sintezu proteina (bakteriostatski efekat). U terapiji protiv Gram-
pozitivnih koka, sa velikom uspešnošću, koriste se eritromicin i njegov polusintetski derivat
azitromicin. Hloramfenikol je snažan inhibitor sinteze proteina. Vezuje se za 50S subjedinicu
ribozoma i na tom mestu blokira delovanje peptidiltransferaze. Ovaj antibiotik deluje
bakteriostatski i zbog toga pripada grupi antibiotika sa širokim spektrom dejstva (Tenson et
al., 2003; Kohanski et al., 2007).
1.3.3. Rezistencija na antimikrobne lekove
Mikroorganizmi ispoljavaju rezistenciju prema antibioticima i drugim antibakterijskim
lekovima na nekoliko načina. Mogu produkovati enzime koji imaju razarajući efekat kao što
je slučaj kod stafilokoka koje produkuju beta-laktamazu koja razara penicilin G. Još jedan od
mehanizama nastajanja rezistencije jeste promena permeabilnosti plazmaleme, kao i promena
u strukturi mesta vezivanja antimikrobnog preparata. Neke bakterije imaju sposobnost
stvaranja alternativnog enzima koji nije osetljiv na delovanje lekova, a neke razvijaju
alternativni metabolički put i na taj način postaju rezistentne na primenu lekova.
Multirezistentnost je pojava koja omogućava bakterijama da se odupru delovanju više
različitih antibiotika. Prenos ove rezistencije omogućeno je uz pomoć plazmida i transpozona
i to je razlog sve masovnije pojave multirezistentnih sojeva bakterija. Uzroci širenja i razvoja
rezistencije bakterija mogu biti različiti, pre svega neadekvatna primena antibiotika i drugih
antimikrobnih lekova, pojava preosetljivosti prema preparatu i poremećaj normalne
bakterijske flore. Primer tetraciklina koji su zbog svog širokog spektra dejstva i dostupnosti
korišćeni ekstenzivno u lečenju različitih infekcija što je dovelo do ekspanzije otpornih
organizama na ovu grupu preparata. Zabeležen je dramatičan porast rezistencije od 1950.
godine i, shodno tome, smanjena je efikasnost tetraciklinskih antibiotika u terapijama
različitih bolesti (Chopra & Roberts, 2001).
[15]
Primeri multirezistentnih sojeva bakterija su najčešći kod mikroorganizama koji
produkuju beta-laktamaze. Pseudomonas aeruginosa produkuje beta-laktamaze proširenog
spektra dejstva koje imaju sposobnost hidrolize penicilinskih i cefalosporinskih antibiotika.
Podaci dobijeni istraživanjem svedoče o multirezistentnosti vrste P. aeruginosa (Sader et al.,
2001). Najučestaliji uzročnik intrahospitalnih infekcija je meticilin rezistentni S. aureus
(MRSA) (Guzman-Blanco et al., 2009). Vankomicin rezistentne enterokoke (VRE) su prvi
put prijavljene 1986. godine, skoro 30 godina nakon početka primene vankomicina u kliničke
svrhe (Rice, 2001). Podaci istraživanja dobijeni ispitivanjem rezistencije Acinetobacter spp.
na različite grupe antibiotike ukazuju na multirezistentnost ovog roda. Ustanovljeno je da je
veliki broj izolata rezistentan na najmanje tri klase antibiotika, dok je 27.5% bilo rezistentno
na svih sedam ispitivanih klasa antimikrobnih lekova (Moniri et al., 2009).
[16]
1.4. Pregled istraživačke literature u oblasti učestalosti izolacije uzročnika infekcija rana
i njihove rezistencije na antibiotike
O značaju i aktuelnosti teme našeg istraživanja govore i podaci o mnogobrojnim
istraživanjima koja su proučavala sličnu problematiku. Macedo & Santos (2005) su u svojoj
studiji proučavali bakterijsku i gljivičnu floru infekcije rana, poreklom od opekotina, u
periodu od 2004. do 2005. godine, u Brazilu. Brisevi rana su uzorkovani u intervalu od četiri
nedelje. Najučestaliji patogen u prvoj nedelji praćenja bila je vrsta S. aureus (28.4%).
Bakterija P. aeruginosa postaje dominantna u trećoj nedelji uzorkovanja. Dobijene izolate
testirali su na antibiotike i utvrđena je najveća osetljivost bakterijskih sojeva na vankomicin i
polimiksin.
Istraživanjem koje je sprovedeno na Tajlandu, u periodu nakon cunamija 2004.
godine, bilo je 305 pacijenata sa infekcijama kože i mekog tkiva. Primećena je veoma mala
stopa učestalosti izolacije Gram-pozitivnih bakterija kod ovih pacijenata. Najčešće izolovana
bakterija iz briseva rana bila je Aeromonas sp. koja je bila prisutna u 22.6% od ukupnog broja
izolata. E. coli je izolovana u 18.1% uzoraka, P. aeruginosa u 12.0%, P. mirabilis 3.1% i P.
vulgaris u 4.2%. Od Gram pozitivnih koka najčešće je izolovana S. aureus. Ispitivani su
obrasci rezistencije uzročnika infekcije kože i većina je bila osetljiva na aminoglikozidne
preparate, treću i četvrtu generaciju cefalosporina, hinolone i imipenem a najveća stopa
rezistencije bila je na amoksicilin klavulansku kiselinu i prvu generaciju cefalosporina
(Hiransuthikul et al., 2005).
Podaci studije koja je realizovana u okviru jedne bolnice u Hjustonu, ukazuju na
uspešnost cefalosporina u lečenju infekcija kože i hirurških rana. Ispitivani su efekti cefepima
i ceftazidima u terapiji protiv uzročnika ovih infekcija. Cefepim je bio uspešan u 90.0%
slučajeva dok je 96.0% infekcija rana uspešno tretirano ceftazidinom (Gentry & Rodriguez-
Gomez, 1991).
Mikrobiološka analiza infekcija rana obuhvaćena je jednim istraživanjem u Nigeriji.
Od ukupno 102 pacijenta izolovano je 162 izolata bakterija poreklom iz briseva rana. Kao
najučestaliji patogen bio je S. aureus (25.3%), zatim slede E. coli (12.3%), P. aeruginosa
(9.3%), S. epidermidis (9.3%), Staphylococcus sp. (6.8%), P. vulgaris (6.8%), P. mirabilis
(6.2%) i rod Pseudomonas koji je izolovan u 1.2% uzoraka (Shittu et al., 2002).
[17]
U okviru jednog istraživanja ispitivani su obrasci osetljivosti bakterijskih izolata iz
septičnih postoperativnih rana. Studija je sprovedena u okviru jedne bolnice u oblasti Ugande.
Istraživači su se bavili učestalošću izolacije bakterijskih sojeva iz postoperativnih rana i
ispitivanjem njihove osetljivosti/rezistencije na različite antibiotike. Primećena je najveća
učestalost izolacije patogena S. aureus (45.1%), zatim P. mirabilis (11.3%), P. aeruginosa
(9.9%), Klebsiella pneumoniae (7.0%), E. coli (7.0%) i najmanje je izolovan rod Enterobacter
sp. (2.8%). Testirana je osetljivost Gram-pozitivnih i Gram-negativnih bakterija na
antibiotike. Kod Gram-pozitivnih koka uočena je najveća osetljivost na gentamicin (87.5%),
ciprofloksacin (68.7%) a najmanja na ampicilin i iznosi 3.0%. Gram-negativne bakterije su
bile najosetljivije na ceftazidim (84.4%), na gentamicin (62.5%) i ciprofloksacin (59.4%).
Mali procenat bakterija bio je osetljiv na ampicilin i amoksicilin, dok su svi izolati bili
rezistentni na preparat hloramfenikol (Anguzu & Olila, 2007).
Oguntibeju & Nwobu (2004) su svojom studijom utvrdili učestalost izolacije
bakterijskih izolata iz briseva postoperativnih rana. Istraživanje je realizovano u Nigeriji. Od
ukupno 60 izolata bakterija, izolati P. aeruginosa su bili zastupljeni u 33.3% uzoraka.
Učestalost sojeva S. aureus bila je 21.7%. Klebsiella sp. izolovana je iz 16.7% a E. coli iz
11.7% uzoraka. Najmanje izolovan patogen je vrsta E. faecalis (1.7%). Infekcije izazvane
pseudomonasom bile su češće kod žena u poređenju sa osobama suprotnog pola. U ovom radu
ispitivana je i osetljivost sojeva P. aeruginosa na lekove i utvrđena je apsolutna osetljivost na
kolistin (100.0%), zatim slede gentamicin (75.0%) i streptomicin (30.0%), a svega 10.0%
senzitivno je na tetracikline.
Fadeyi et al. (2008) su proučavali obrasce učestalosti izolacije bakterija iz briseva
hroničnih ulceracija noge kao i njihovu osetljivost na antibiotike. Uzorkovano je 60 briseva
rana koji su upućeni na mikrobiološku analizu. Najčešći uzročnik infekcije bio je P.
aeruginosa koji je registrovan u 32.6%, dok je S. aureus bio prisutan u 23,9% uzoraka.
Escherichia coli je imala najmanji procenat učestalosti izolacije iz briseva rana (2.0%). Svi
izolati testirani su na 7 antibiotika. Najveća osetljivost izolata P. aeruginosa je na preparat
gentamicin (86.7%) a najmanja na ampicilin (26.7%). Vrsta S. aureus pokazala je veći stepen
osetljivosti prema ofloksacinu (90.9%), ciprofloksacinu (81.8%) i ceftriaksonu (63.6%).
Cefuroksim se pokazao najefikasnijim protiv koagulaza negativne stafilokoke. Svi izolati E.
coli bili su osetljivi na sve testirane antibiotske preparate.
[18]
U okviru jedne klinike u Brazilu, istraživači su ispitivali antimikrobnu osetljivost
sojeva poreklom iz različitog kliničkog materijala. Istraživanjem je obuhvaćeno 430
hospitalizovanih pacijenata sa infekcijama kože i mekih tkiva. Obrasci učestalosti ukazuju na
dominantost izolovanih patogenih sojeva S. aureus iz uzoraka inficiranih rana. Zlatni
stafilokok izolovan je u 45.8% uzoraka. Drugi po učestalosti bio je P. aeruginosa zastupljen u
10.5%, zatim slede E. coli (7.2%) i Enterococcus sp. (8.4%), dok su najmanje izolovani
rodovi Acinetobacter sp. (2.8%) i Serratia sp. (2.8%). Ispitivana je antimikrobna osetljivost
izolata S. aureus na različite klase antibiotika. Najveća osetljivost bila je na teikoplanin i
vankomicin, dok je 33.0% sojeva bilo senzitivno na ciprofloksacin što svedoči o visokoj
rezistenciji ove bakterije na fluorohinolonske preparate (Sader et al. 2001).
Pondei et al. (2013) su sproveli istraživanje u Nigeriji i bavili se učestalošću izolacije
organizama iz briseva rana i testiranjem njihove antibiotske osetljivosti. Analizirano je
ukupno 102 brisa rane u periodu od 15 meseci. Najčešće su izolovani sojevi P. aeruginosa i S.
aureus. Ispitivanjem osetljivosti izolata na različite antibiotike utvrđena je rezistencija na sve
testirane supstance kod 28.7% bakterijskih sojeva.
Tema našeg istraživanja je aktuelna i inspirativna i istraživačima u našoj državi. Medić
i sar. (2011) su ispitivali rezistenciju na različite antibiotike kod sojeva Acinetobacter spp.
izolovanih iz briseva rana tokom 2009. i 2010. godine. Njihovi podaci potvrđuju
multirezistentnost ovog roda. Ustanovljena je najveća rezistencija na cefalosporine i
ciprofloksacin (100%), dok je zastupljenost rezistentnih sojeva na karbapeneme iznosila
67.4% za imipenem i 64.4% za meropenem. Rezistentnost na sve ostale ispitivane lekove bila
je izuzetno visoka. Tokom 2012. godine sprovedeno je slično istraživanje na teritoriji grada
Aleksinca. Cilj ispitivanja bio je utvrđivanje učestalosti izolata P. aeruginosa kod pacijenata
sa inficiranim ranama različitog porekla. Uzorci su uzimani od pacijenata sa simptomima
infekcije rana. Kultivisano je ukupno 145 briseva rana poreklom od bolničkih i ambulantnih
bolesnika. Ustanovljeno je prisustvo sojeva P. aeruginosa u 36.6% uzoraka. Testiranjem
antimikrobne osetljivosti izolata primećena je mala stopa rezistencije na meropenem (93.4%),
dok su svi testirani izolati bili osetljivi na kolistin. Najveća stopa rezistencije (80.5%) bila je
na cefepim koji pripada klasi cefalosporina (Stanković Nedeljković i sar., 2015).
[19]
2. CILJEVI ISTRAŽIVANJA
Na osnovu navedenih podataka o uzročnicima infekcija rana i antibioticima koji se
primenjuju u lečenju, ciljevi ovog rada su:
Mikrobiološka analiza briseva rana ambulantnih pacijenata u periodu od
januara do decembra 2015. godine;
Identifikacija bakterijskih uzročnika infekcija rana;
Ispitivanje učestalosti bakterijskih izolata iz briseva rana;
Utvrđivanje rezistencije na antibiotike izolovanih sojeva bakterija;
Upoređivanje obrazaca rezistencije Gram-pozitivnih i Gram-negativnih
bakterija.
[20]
3. MATERIJALI I METODE
3.1. Bris rane
Istraživanje je realizovano na osnovu analize 526 uzoraka iz briseva rana poreklom od
ambulantnih pacijenata poliklinike Human u Nišu. Ispitivanje učestalosti bakterijskih izolata i
njihove rezistencije na antibiotike sprovedeno je u periodu od januara do decembra 2015.
godine. Od ukupnog broja uzoraka identifikovano je 613 izolata koji su obuhvaćeni
statističkom analizom u cilju utvrđivanja obrazaca rezistencije izolovanih bakterija.
3.2. Podloge i rastvori
Pregled korišćenih podloga za izolaciju i identifikaciju patogenih bakterija iz uzoraka
briseva rana prikazan je u Tabeli 6.
Tabela 6. Korišćene podloge u radu
Podloga Proizvođač
Krvni agar baza HiMedia
MacConkey agar HiMedia
Kliglerov dvostruki šećer Torlak
Pariski manit HiMedia
Urea agar HiMedia
Simonsov citratni agar HiMedia
Chapman podloga Torlak
Peptonska voda HiMedia
Endo agar Torlak
Mueller Hinton agar HiMedia
Eskulin žučni agar HiMedia
Krvni agar se pravi od dehidratisane baze i defibrinisane krvi. Koristi se za izolaciju i
kultivaciju Gram-pozitivnih bakterija, dok je rast Gram-negativnih najčešće inhibiran
Dodatak krvi omogućava brži rast izbirljivih mikroorganizama i posmatranje njihovih
hemolitičkih osobina. Krvni agar baza predstavlja visoko hranljivu podlogu za izolovanje i
kultivaciju velikog broja organizama.
[21]
Sastav baze za krvni agar:
Ekstrakt goveđeg srca
Triptoza
NaCl
Agar
50.0 g
10.0 g
5.0 g
15.0 g
Baza se steriliše u autoklavu u trajanju od 15 min na temperaturi od 121 ºC a zatim se
pod aseptičnim uslovima, ohlađenoj podlozi na 50 ºC doda 5-7% defibrinisane krvi.
Chapman-ova podloga (Manitol slani agar) predstavlja selektivnu podlogu za izolaciju
stafilokoka i diferencijaciju na osnovu sposobnosti bakterija da fermentišu manitol. Sadrži
visoku koncentraciju natrijum-hlorida zbog čega je rast većine drugih bakterija inhibiran.
Sastav podloge:
Pepton Torlak
Mesni ekstrakt
Manitol
NaCl
Agar
Fenol crveno
10.0 g
1.0 g
10.0 g
75.0 g
15.0 g
0.025 g
Pepton i mesni ekstrakt su izvori hranljivih materija, agar obezbeđuje čvrstinu podloge
a fenol crveno je pH indikator koji menja boju iz crvene u žutu u kiseloj sredini. Koagulaza
negativne stafilokoke ne menjaju boju podloge, ne fermentuju manitol i daju crvene kolonije.
Koagulaza pozitivne stafikoloke menjaju boju podloge u žuto, fermentuju manitol i formiraju
žute kolonije (Tabela 7).
Tabela 7. Očekivani rezultati nakon inkubacije
Organizam Rast Fermentacija manitola
Staphylococcus aureus ++ +/žute kolonije
Staphylococcus epidermidis + ─ / crvene kolonije
Escherichia coli ─ ─
+ *pozitivna reakcija; ─ *negativna reakcija
[22]
Endo agar je podloga za identifikaciju laktoza fermentirajućih enterobakterija i
njihovu diferencijaciju od laktoza nefermentirajućih. Koristi se za dokazivanje kolimorfnih
mikroorganizama u vodi, hrani i kliničkom materijalu (bris). Fuksin, supstanca koja ulazi u
sastav podloge, je deklarisana kao kancerogena i opasna po zdravlje ljudi.
Sastav podloge:
Pepton
Laktoza
Kalijum-hidrogenfosfat
Natrijum-sulfit
Agar
Fuksin
10.0 g
10.0 g
3.5 g
2.5 g
15.0 g
0.4 g
Izvor hranljivih elemanata obezbeđuje pepton, laktoza je fementator dok KHPO4
deluje kao pufer. Rast Gram-pozitivnih bakterija inhibiraju fuksin i natrijum-sulfit. Bakterije
koje ne fermentuju laktozu daju prozračne ili bezbojne kolonije. Laktoza fermentirajuće
bakterije stvaraju acetaldehid koji inicira oslobađanje fuksina koji boji kolonije u ružičasto. E.
coli brzo fermentiše laktozu, fuksin kristališe i na površini kolonija može se videti metalni
zeleni sjaj (Tabela 8).
Tabela 8. Očekivani rezultati na Endo agaru
Organizam Rast Kolonije
Escherichia coli + ružičasto crvene/metalni sjaj
Klebsiella pneumoniae + ružičaste
Enterococcus faecalis inhibiran bezbojne/sitne
Kliglerov dvostruki šećer predstavlja diferencijalnu podlogu za identifikaciju Gram-
negativnih enterobakterija na osnovu njihove sposobnosti da fermentišu dekstrozu i laktozu i
produkuju vodonik-sulfid.
[23]
Sastav podloge:
Pepton
Mesni ekstrakt
Ekstrakt kvasca
Laktoza
Dekstroza
Natrijum-hlorid
Gvožđe(III)amonijumcitrat
Natrijum-tiosulfat
Agar
Fenol crveno
20.0 g
3.0 g
3.0 g
10.0 g
1.0 g
5.0 g
0.2 g
0.3 g
12.0 g
0.024 g
Sterilizacija podloge sprovodi se u autoklavu, 15 min, na 121 ºC i odmah nakon tog
procesa neophodno je ukositi epruvete kako bi kosina i dubina podloge bila adekvatna za
inokulaciju. Fermentacijom šećera u podlozi nastaju kiseli produkti što se vidi kao promena
boje pH indikatora iz crvene u žutu. Neke bakterije koje fermentišu šećere stvaraju gas koji se
vidi po mehurićima koji razdvajaju podlogu. Produkcija vodonik-sulfida se može primetiti po
crnoj boji dubine ili kao crni prsten oko mesta inokulacije (Tabela 9).
Tabela 9. Očekivani rezultati na Kliglerovom dvostrukom šećeru
Organizam Rast Dubina/Kosina Gas H2S
Escherichia coli + žuta/žuta + ─ Klebsiella sp. + žuta/žuta + ─
Citrobacter sp. + žuta/žuta + +
Enterobacter sp. + žuta/žuta + ─ Proteus vulgaris + žuta/crvena ─ +
Proteus mirabilis + žuta/crvena +/─ ─ žuta*kisela sredina; crvena*alkalna sredina; +*pozitivna reakcija; ─*negativna reakcija
MacConkey agar je selektivna podloga za izolaciju i diferencijaciju laktoza
nefermentišućih od laktoza fermentišućih bakterija. Organizmi koji fermentuju laktozu
stvaraju kiselinu i rastu kao crveno-roze kolonije zbog promene boje indikatora. Selektivna
kompononenta podloge su žučne soli koje inhibiraju rast Gram-pozitivnih bakterija. Vrste
koje intezivno fermentišu laktozu nastaje žučni precipitat oko kolonija.
[24]
Sastav podloge:
Pepton
Laktoza
Žučne soli
Agar
NaCl
Neutral crveno
17.0 g
10.0 g
1.5 g
15.0 g
5.0 g
0.03 g
Podloga se steriliše autoklaviranjem na temperaturi od 121 ºC u periodu od 15 min a
nakon toga se ohladi na 50 ºC i sterilno razlije u Petri ploče. Nakog toga se vrši inokulacija
mikroorganizama i posmatranje rasta i karakterističnih osobina nastalih kolonija.
Tabela 10. Očekivani rezultati na MacConkey agaru
Organizam Fermentacija laktoze Escherichia coli +
Klebsiella pneumoniae + Proteus mirabilis ─
Pseudomonas aeruginosa ─ Enterobacter sp. + Citrobacter sp. +
Acinetobacter sp. ─ Morganella morganii ─
+*pozitivna reakcija; ─*negativna reakcija
Pariski manit je polučvrsta podloga za identifikaciju enterobakterija na osnovu njihove
sposobnosti da fermentišu manitol. Fenol crveno je pH indikator koji menja boju podloge iz
crveno u žuto prilikom fementacije manitola. Bakterijski sojevi koji imaju sposobnost
fermentacije manitola pored kiseline mogu da produkuju i gas koji se pojavljuje kao mehurić
u podlozi.
Sastav podloge:
Pepton
Manitol
Fenol crveno
Agar
20.0 g
10.0 g
0.025 g
5.0 g
[25]
Agar u niskoj koncentraciji (0.5%) čini podlogu polučvrstom i omogućava lakše
praćenje pokretljivosti bakterija. Pokretne bakterije difuzno rastu kroz čitavu podlogu dok
nepokretne rastu samo duž linije inokulacije (Tabela 11).
Tabela 11. Očekivani rezultati na Pariskom manitu
Organizam Fermentacija manitola Pokretljivost
Escherichia coli + +
Proteus mirabilis ─ +
Proteus vulgaris ─ +
Citrobacter sp. + +
Enterobacter sp. + +
+*pozitivna reakcija; ─*negativna reakcija
Mueller Hinton agar je podloga namenjena za ispitivanje osetljivosti mikroorganizama
na antimikrobne agense metodom difuzije u agaru. Podloga se steriliše u autoklavu na
temperaturi od 121 ºC, u intervalu od 15 minuta, nakon čega se ohladi na 50 ºC i sterilno
razlije u Petri ploče.
Sastav podloge:
Mesni ekstrakt
Kiseli hidrolizat kazeina
Skrob
Agar
300.0 g
17.5 g
1.5 g
17.0 g
Hidrolizat kazeina i ekstrakt predstavljaju izvore hranljivih materija. Skrob ima ulogu
apsorpcije toksičnih elemenata koji nastaju kao produkti metabolizma prilikom rasta
mikroorganizama u podlozi. Za antibiogram test koriste se diskovi ili tablete iz kojih
antibiotik difunduje u podlogu.
[26]
Simonsov citratni agar je podloga za diferencijaciju enterobakterija na osnovu njihove
sposobnosti da koriste citrat. Organizmi sposobni da koriste citrat u toku metabolizma
stvaraju bazne produkte pri čemu se boja indikatora menja iz zelene u plavu (Tabela 12).
Sastav podloge:
Magnezijum sulfat
Amonijum fosfat
Natrijum hlorid
Natrijum citrat
Agar
Brom timol plavo
0.2 g
1.0 g
5.0 g
2.0 g
15.0 g
0.08 g
Natrijum citrat predstavlja jedini izvor ugljenika, amonijum fosfat je izvor azota a
brom timol plavo pH indikator podloge.
Tabela 12. Očekivani rezultati na Simonsovom citratnom agaru
Organizam Reakcija
Escherichia coli ─
Klebsiella pneumoniae ─
Proteus mirabilis +
Pseudomonas aeruginosa ─
Enterobacter sp. +
Citrobacter sp. +
Morganella morganii ─
Acinetobacter sp. +
+*pozitivna reakcija; ─*negativna reakcija
Urea agar baza sa dodatkom uree je podloga za detekciju bakterijskih vrsta koje
produkuju enzim ureazu. Ovaj medijum omogućava diferencijaciju bakterija koje pokazuju
intenzivnu aktivnost ureaze (rod Proteus sp.) i ostalih ureaza pozitivnih organizama
(Citrobacter sp., Enterobacter sp., Klebsiella sp.).
[27]
Sastav podloge:
Pepton
NaCl
Dekstroza
Monokalijum fosfat
Agar
Fenol crveno
1.0 g
5.0 g
1.0 g
2.0 g
15.0 g
0.012 g
Bakterije koje koriste ureu iz podloge nakon inkubacije (18-24h) sintetišu amonijak do
promene boje indikatora u ružičasto.
Tabela 13. Očekivani rezultati na Urea agaru
Organizam Rast Ureaza
Escherichia coli bujan ─
Enterobacter aerogenes bujan ─
Proteus vulgaris bujan +
Proteus mirabilis bujan +
+*pozitivna reakcija; ─*negativna reakcija
Peptonska voda je medijum za kultivaciju mikroorganizama i ispitivanje njihove
sposobnosti da produkuju indol. Rast organizama se vidi kao zamućenje podloge. Bakterije
koje produkuju indol imaju sposobnost razlaganja aminokiseline triptofan.
Sastav podloge:
Lizat animalnog tkiva
NaCl
10.0 g
5.0 g
Dokazivanje indola: nakon inkubacije u epruvete treba dodati određenu količinu
Kovačevog reagensa i dobro promućkati. Pozitivna reakcija se vidi formiranjem ljubičastog-
crvenog prstena u epruveti.
[28]
Kovačev reagens:
Amil alkohol
Koncentrovana HCl
Para dimetilamino-benzaldehid
75.0 ml
25.0 ml
5.0 g
3.3. Šeme izrade antibiograma
U mikrobiološkoj laboratoriji poliklinike Human u Nišu, za ispitivanje osetljivosti
bakterijskih izolata iz briseva rana, koriste se antibiotici po šemama Instituta za javno zdravlje
u Nišu (Tabele 14, 15, 16, 17).
Tabela 14. Šema antibiograma za Staphylococcus sp. izolovanih iz briseva rana
Antibiotik Doza (μg) Antibiotik Doza (μg)
Ampicilin 10 Cefuroksim 30
Amoksicilin/klavulanska kiselina 30 Ciprofloksacin 5
Tetraciklin 30 Ofloksacin 5
Gentamicin 10 Trimetoprim/sulfametoksazol 25
Klindamicin 2 Nitrofurantoin 300
Tabela 15. Šema antibiograma za Streptococcus sp. izolovanih iz brisesa rana
Antibiotik Doza (μg) Antibiotik Doza (μg)
Ampicilin 10 Ceftriakson 30
Tetraciklin 30 Eritromicin 15
Klindamicin 2 Ofloksacin 5
Nitrofurantoin 300
[29]
Tabela 16. Šema antibiograma za E. faecalis
Antibiotik Doza (μg) Antibiotik Doza (μg)
Ampicilin 10 Fosfomicin 50
Vankomicin 30 Gentamicin 120
Tetraciklin 30 Nitrofurantoin 300
Eritromicin 15 Ciprofloksacin 5
Rifampicin 5
Tabela 17. Šema antibiograma za Gram-negativne bakterije
Antibiotik Doza (μg) Antibiotik Doza (μg)
Ampicilin 10 Amoksicilin/klavulanska kiselina 30
Cefuroksim 30 Cefotaksim 30
Ceftazidim 30 Gentamicin 10
Pipemidinska kiselina 20 Nitrofurantoin 300
Ciprofloksacin 5 Trimetoprim/sulfametoksazol 25
3.4. Izolacija i identifikacija bakterija
Izolacija bakterija iz briseva rana rađena je zasejavanjem uzoraka na krvni agar.
Nakon inkubacije zasejanih ploča na temperaturi od 35-37 ºC, kolonije su prebacivane na
različite selektivne i diferencijalne podloge kako bi se izvršila njihova identifikacija do nivoa
vrste ili roda. Na krvnom agaru se nakon inkubacije uočavaju kolonije stafilokoka i
streptokoka.
3.4.1. Identifikacija Staphylococcus sp.
Inkubacija se vrši na krvnom agaru u periodu od 16-24 sata i nastaju glatke kolonije,
ravnih ivica, bele ili krem boje. Da bi se izvršila njihova identifikacija, pojedinačne kolonije
se zasejavaju ezom na manitol slani agar. Sojevi koji formiraju crvene kolonije identifikuju se
kao koagulaza negativne stafilokoke (S. epidermidis), dok su sojevi koji daju žute kolonije
identifikovani kao koagulaza pozitivni (S. aureus).
Ispitivanje biohemijskih osobina stafilokoka radi se katalaza i koagulaza testom.
Katalaza test se izvodi sa odabranim kolonijama poraslim na nekoj čvrstoj podlozi (Mueller
[30]
Hinton agar), ne treba raditi sa kolonijama poraslim na krvnom agaru zbog mogućeg prisustva
eritrocita. Na predmetno staklo treba naneti kap reagensa (3-5% hidrogen peroksid) a zatim
mali deo kolonije i posmatrati pojavu mehurića u narednih 10 sekundi. Koagulaza test se
može izvoditi na pločici ili u epruveti a kao test-rastvor koristi se komercijalna plazma (sa
EDTA). Stvaranje koaguluma u periodu od 10 sekundi označava pozitivnu reakciju.
3.4.2. Identifikacija Streptococcus sp. i Enterococcus sp.
Inkubacija se vrši na krvnom agaru gde nastaju okrugle kolonije raspoređene u
parovima ili lancima. Na krvnom agaru streptokoke pokazuju jedan od tri tipa hemolize:
Alfa – zelenkasta zona hemolize oko kolonija zbog delimične destrukcije
eritrocita i redukcije hemoglobina
Beta – prozirna zona oko kolonija zbog totalne destrukcije eritrocita
Gama – nema hemolize (Enterococcus sp.)
Ispitivanje biohemijskih osobina streptokoka vrši se uz pomoć nekoliko testova.
Katalaza test je negativan za sve streptokoke. Bacitracin test služi za identifikaciju beta
hemolitičkih streptokoka. Test se izvodi na krvnom agaru korišćenjem diska bacitracina i
nakon inkubacije meri se zona inhibicije. CAMP testom se otkriva prisustva CAMP fakora
koji pojačava beta hemolizu S. aureus-a. Optohinski test se upotrebljava za identifikaciju alfa
hemolitičkih streptokoka uz korišćenje tablete sa optohinom. Kolonije se mogu zasejavati na
eskulin žučni agar. Ukoliko dođe do hidrolize eskulina podloga menja boju u crnu (pozitivan
je kod enterokoka). Za identifikaciju enterokoka soj se zasejava u epruvetu sa podlogom koja
sadrži visoku koncentraciju soli i inkubira se preko noći.
3.4.3. Identifikacija enterobakterija
Identifikacija sojeva fam. Enterobacteriaceae izvodi se na Endo i MacConkey agaru.
Predstavljaju diferencijalne podloge koje sadrže laktozu i omogućavaju razlikovanje laktoza
fermentirajućih od laktoza nefermentirajućih bakterija. Organizmi koji fermentuju laktozu
stvaraju kolonije roze do crvene boje, dok one koje ne fermentuju laktozu daju bezbojne ili
prozračne kolonije. Za ispitivanje biohemijskih osobina u rutinskoj dijagnostici koriste se
Kliglerov dvostruki šećer, peptonska voda za dokazivanje indola, Simonsov citrat, urea i
manitol.
[31]
Identifikacija ostalih bakterija rađena je prebacivanjem kolonija sa krvnog agara na
odgovarajuće podloge kako bi se utvrdile fiziološko-biohemijske osobine izolovanih bakterija
(Tabela 18).
Tabela 18. Biohemijska serija za identifikaciju bakterijskih izolata iz briseva rana
Bakterija Dvostruki šećer
Indol Citrat Manit Urea
Escherichia coli Ag + - + -
Klebsiella spp. Ag/0/Ag +[-] + + +
Enterobacter spp. 0/Ag - + + +[-]
Citrobacter spp. 0/Ag +[-] + + -
Proteus mirabilis 0/Ag/H2S - + - +
Proteus vulgaris 0/Ag/H2S + + - +
Providentia spp. 0/Ag + + - +
Morganella spp. 0/Ag + - - +
Pseudomonas spp. 0/0 - + - -
Acinetobacter spp. 0/0 - + - -
A*aciditet (fermentacija laktoze/dekstroze); g*sinteza gasa u podlozi; 0*nije došlo do fermentacije u kosini/dubini podloge; +*pozitivna reakcija; -*negativna reakcija
3.5. Ispitivanje osetljivosti bakterija na antimikrobne supstance disk difuzionom
metodom
Ispitivanje osetljivosti izolovanih bakterijskih sojeva na različite antibiotike rađeno je
metodom difuzije. Mueller Hinton agar (MHA) je standardizovana podloga za izvođenje
antibiograma. Za specifične vrste bakterija potrebno je, u hranljive podloge, dodati 4-6%
defibrinisane krvi (beta hemolitički streptokok). Kolonije čiste kulture su zasejavane na
površinu MHA agara i ostavljene na sobnoj temperature oko 20 minuta. Nakon toga,
postavljeni su diskovi antibiotika između kojih je nepohodan razmak od 3 cm. Nakon
inkubacije od 24 sata izvršeno je očitavanje zona inhibicije. Za svaki upotrebljeni antibiotik
postoji propisana zona inhibicije na osnovu koje se može odrediti osetljivost/rezistentnost
bakterijskih izolata.
[32]
4. REZULTATI
4.1. Učestalost izolacije bakterijskih patogena iz briseva rana
Ispitivanjem uzoraka 526 briseva rana u periodu od januara do decembra 2015. godine
dobijeno je 613 izolata. Izolati su identifikovani do nivoa rodova ili vrste, na osnovu rasta na
diferencijalnim i selektivnim podlogama (Tabela 19).
Tabela 19. Identifikovane bakterije iz briseva rana i broj njihovih izolata
Bakterijska vrsta Broj izolata % Staphylococcus epidermidis 113 18.4
Staphylococcus aureus 103 16.8
Pseudomonas aeruginosa 78 12.7
Enterococcus faecalis 64 10.4
Escherichia coli 55 9.0
Staphylococcus sp. 38 6.2
Proteus mirabilis 28 4.6
Klebsiella sp. 26 4.2
Enterobacter sp. 25 4.1
Pseudomonas spp. 22 3.6
Acinetobacter spp. 17 2.8
Streptococcus alfa haemolyticus 17 2.8
Proteus vulgaris 10 1.6
Morganella morganii 6 1.0
Serratia sp. 5 0.8
Providentia rettgeri 2 0.3
Streptococcus beta haemolyticus 2 0.3
Citrobacter sp. 1 0.2
G- BACILI ČIJA IDENTIFIKACIJA NIJE USPELA 1 0.2
Najčešći uzročnik od 613 izolata izolovanih u periodu od januara do decembra 2015.
godine je S. epidermidis (18.4%) koja pripada grupi G-pozitivnih bakterija, dok je Citrobacter
sp. izolovana iz 0.2% uzoraka i pripada Gram-negativnim bakterijama iz familije
Enterobacteriaceae (Tabela 19). U značajnom broju izolovane su S. aureus (16.8%) i E.
faecalis (10.4%) koje pripadaju Gram-pozitivnim bakterijskim vrstama. Od Gram-negativnih
[33]
bakterija sa većom učestalošću identifikovane su P. aeruginosa u 78 uzoraka (12.7%) i
Escherichia coli u 55 uzoraka (9.0%). U veoma malim procentima izolovane su Acinetobacter
spp. (2.8%), S. alfa haemolyticus (2.8%), P. vulgaris (1.6%), M. morganii (1.0%), Serratia sp.
(0.8%), P. rettgeri (0.3%) i S. beta haemolyticus (0.3%) (Tabela 19; Slika 2).
Slika 2. Učestalost bakterija izolovanih iz briseva rana.
4.1.1. Procentualni odnos izolata G-pozitivnih i G-negativnih bakterija
Od ukupno 613 izolata bakterija iz briseva rana, identifikovano je 55.0% Gram-
pozitivnih bakterija dok su Gram-negativne bakterije zastupljene u manjem procentu (45.0%)
(Slika 3). Primećeno je da je u okviru Gram-negativnih bakterija izolovano 11 različitih
bakterija u odnosu na zastupljenije izolate gde je izolovano 5 vrsta bakterija. Od G-negativnih
bakterija izolovane su: Citrobacter sp., P. aeruginosa, E. coli, Acinetobacter spp., P. vulgaris,
P. mirabilis, M. morganii, Serratia sp., Enterobacter sp. i Klebsiella sp., dok su S.
epidermidis, S. aureus, S. alfa haemolyticus, S. beta haemolyticus i E. faecalis identifikovane
u okviru G-pozitivnih bakterija.
18,4%
16,8%
12,7%10,4%
9,0%
6,2%
4,6%
4,2%
4,1%3,6%
2,8% 2,8%1,6% 1,0% 0,8% 0,3% 0,3% 0,2%
0,2%S. epidermidisS. aureusP. aeruginosaE. faecalisE. coliStaphylococcus sp.P. mirabilisKlebsiella sp.Enterobacter sp.Pseudomonas spp.Acinetobacter spp.S. alfa haemolyticusP. vulgarisM. morganiiSerratia sp.S. beta haemolyticusP. rettgeriCitrobacter sp.G- bacili/neuspela identifikacija
[34]
Slika 3. Odnos učestalosti izolacije G+ i G- bakterija.
4.2. Učestalost izolacije bakterija po polu
Od ukupnog broja izolata iz briseva rana približno je isti procenat bakterija izolovan
kod oba pola. Kod muškaraca je identifikovano ukupno 49.7%, dok je 50.3% izolovano kod
osoba ženskog pola (Slika 4). Najčešće izolovane bakterije su: S. epidermidis, S. aureus, P.
aeruginosa, E. coli i E. faecalis. Na osnovu učestalosti izolacije ovih pet sojeva bakterija
urađeno je poređenje na osnovu pola.
Slika 4. Ukupna učestalost izolacije bakterija po polu
G+ G-
55,0%45,0% G+
G-
49,7%
50,3%
Muški pol
Ženski pol
[35]
Slika 5. Poređenje učestalosti najčešće izolovanih bakterija na osnovu pola.
Staphylococcus epidermidis je najčešće izolovana bakterija kod osoba ženskog pola
(57.5%), dok je kod muškaraca izolovana u najmanjem procentu (42.5%). Kod osoba muškog
pola najveći je procenat izolata E. faecalis (54.7%) a kod žena je ova bakterija najmanje
izolovana (45.3%). Učestalost izolacije S. aureus je približno ista kod oba pola. Kod
muškaraca su Gram-negativni bacili (P. aeruginosa i E. coli) češće izolovani u odnosu na
ženski pol. Escherichia coli je utvrđena u 54.6% uzoraka a P. aeruginosa u 53.9%. Na osnovu
dobijenih podataka primećeno je da je najčešće izolovana bakterija kod jednog pola najmanje
izolovana kod osoba drugog pola (Slika 5).
4.3. Rezistencija S. epidermidis na antibiotike
Za ispitivanje rezistencije S. epidermidis izolata dobijenih iz briseva rana korišćeni su
antibiotici iz sledećih grupa: penicilini (penicilin G, ampicilin, amoksicilin, amoksicilin-
klavulanska kiselina, piperacilin/tazobaktam), karbapenemi (imipenem i meropenem),
cefalosporini (cefaleksin, cefaklor, ceftriakson, cefuroksim i cefotaksim), makrolidi
(eritromicin), linkomicini (klindamicin), aminoglikozidi (gentamicin), glikopeptidi
(vankomicin i teikoplanin), fluorohinoloni (ciprofloksacin), sulfonamid (trimetoprim-
sullfametoksazol), oksazolidinoni (linezolid), hloramfenikol, rifampicin i fucidinska kiselina.
0
10
20
30
40
50
60
S. epidermidis S. aureus P. aeruginosa E. coli E. faecalisMuški pol 42,5 49,5 53,9 54,6 54,7Ženski pol 57,5 50,5 46,1 45,4 45,3
%
[36]
Slika 6. Učestalost rezistencije S. epidermidis na antibiotike.
PEN G-penicilin, AMP-ampicilin, AMO-amoksicilin, AMC-amoksicilin/klavulanska kiselina, TAZ-tazobaktam, PIP-piperacilin/tazobaktam, MER-meropenem, IMI-imipenem, CEF-cefaleksin, CFC-cefaklor, CFX-ceftriakson,
CFR-cefuroksim, CFM-cefotaksim, CLD-klindamicin, G-gentamicin, CIP-ciprofloksacin, T/S-trimetoprim/sulfametoksazol, FUC-fucidinska kiselina, RIF-rifampicin, TEI-teikoplanin, CHL-hloramfenikol,
LIN-linezolid, ERM-eritromcin
Ispitivanjem rezistencije izolata S. epidermidis na 24 različita antibiotika, utvrđena je
apsolutna rezistencija na antibiotike iz grupe penicilina (penicilin G, ampicilin i amoksicilin),
dok je na amoksicilin/klavulansku kiselinu utvrđena manja rezistencija (39.3%) u odnosu na
ostale penicilinske antibiotike. Bakterija je rezistentna u većem procentu prema ceftriaksonu
(75.0%) i cefotaksomu (71.4%) iz grupe cefalosporina, ostali cefalosporini pokazuju visoku
senzitivnost. Eritromicin iz grupe makrolida pokazuje manju efikasnost jer je utvrđena visoka
rezistentnost (74.1%) bakterije S. epidermidis na ovaj antibiotik. Na
trimetoprim/sulfametoksazol iz grupe sulfonamida je utvrđeno 67 rezistentnih sojeva od
ukupno 106 ispitivanih (63.2%). Iz grupe linkomicina testirana je osetljivost prema
klindamicinu, gde je identifikovano 66 rezistentnih sojeva od 113 ispitivanih (58.4%). Na
gentamicin je ispitivano 113 izolata S. epidermidis od kojih je 46 bilo rezistentno (40.7%).
Niska rezistencija je primećena prema antibioticima iz grupe karbapenema (meropenem
(25.0%) i imipenem (16.7%)), na rifampicin (19.7%) i fucidinsku kiselinu prema kojoj je ova
bakterijska vrsta otporna u 20.0% slučajeva od ukupnog broja ispitivanih izolata. Apsolutna
osetljivost (100.0%) utvrđena je prema linezolidu iz grupe oksazolidinona, i prema
teikoplaninu koji pripada glikopeptidnim antibioticima (Slika 6).
PEN G AMP AMO AMC TAZ PIP MER IMICEF CFC CFX CFR CFM CLD G CIPT/S FUC RIF TEI CHL LIN ERM
[37]
4.4. Rezistencija S. aureus na antibiotike
Za ispitivanje osetljivosti S. aureus izolata na antibiotike korišćene su sledeće grupe
antibiotika: penicilini (penicilin G, ampicilin, amoksicilin, amoksicilin/klavulanska kiselina i
piperacilin/tazobaktam), karbapenemi (imipenem i meropenem), cefalosporini (cefaleksin,
cefaklor, ceftriakson, cefuroksim i cefotaksim), tetraciklini (doksiciklin), hloramfenikol,
makrolidi (eritromicin), linkomicini (klindamicin), oksazolidinoni (linezolid), fucidinska
kiselina, aminoglikozidi (gentamicin), fluorohinoloni (ofloksacin i ciprofloksacin),
sulfonamid (trimetoprim/sulfametoksazol), rifampicin i glikopeptidi (teikoplanin).
Slika 7. Učestalost rezistencije S. aureus na antibiotike.
PEN G-penicilin, AMP-ampicilin, AMO-amoksicilin, AMC-amoksicilin/klavulanska kiselina, TAZ-tazobaktam, PIP-piperacilin/tazobaktam, MER-meropenem, IMI-imipenem, LIN-linezolid, CEF-cefaleksin, CFC-cefaklor, CFR-cefuroksim, DOX-doksiciklin, CHL-hloramfenikol, ERM-eritromicin, CLD-klindamicin, G-gentamicin,
CIP-ciprofloksacin, T/S-trimetoprim/sulfametoksazol, FUC-fucidinska kiselina, RIF-rifampicin, TEI-teikoplanin
Utvrđivanjem rezistencije na antibiotike sojeva S.aureus iz briseva rana, uočena je
niska stopa rezistencije na cefaleksin, cefaklor i cefuroksim (15.7%). Na penicilin G,
ampicilin i amoksicilin ispitivani izolati pokazuju visok procenat rezistentnosti, na
amoksicilin/klavulansku kiselinu je rezistentno 17 od ukupno 102 testirana izolata bakterije S.
aureus (16.7%). Izolati bakterije su testirani na dva antibiotika iz grupe fluorohinolona, na
ofloksacin je testiran jedan izolat koji je bio rezistentntan i zbog relevantnosti nije obuhvaćen
grafikom, dok je na ciprofloksacin uočeno 8 rezistentnih sojeva od ukupno 99 ispitivanih
PEN G AMP AMO AMC TAZ PIP IMI MERLIN CEF CFC CFR DOX CHL ERM CLDG CIP T/S FUC RIF TEI
[38]
(8.1%). Iz grupe makrolida izolati su testirani na eritromicin, od 102 ispitivana izolata
utvrđeno je da su 32 rezistentna na ovaj antibiotik. Bakterijski sojevi su testirani na jedan
antibiotik iz grupe linkomicina i dokazana je niska stopa rezistencije (26.2%). Rezistencija na
gentamicin iz grupe aminoglikozidnih antibiotika, iznosi 19.6%. Rezultati istraživanja
pokazuju najmanju rezistenciju (0.0%) na karbapeneme (imipenem i meropenem), linezolid,
doksiciklin, fucidinsku kiselinu i teikoplanin (Slika 7).
4.5. Rezistencija P. aeruginosa na antibiotike
Za ispitivanje rezistencije sojeva bakterijske vrste P. aeruginosa na antibiotike
korišćeni su preparati iz sledećih grupa: penicilini (ampicilin, amoksicilin/klavulanska
kiselina, tazobaktam, piperacilin/tazobaktam, ampicilin/sulbaktam), karbapenemi (imipenem,
meropenem, ertapenem), cefalosporini (ceftriakson, ceftazidim, cefepim, cefuroksim),
tetraciklini (doksiciklin), hloramfenikol, aminoglikozidi (gentamicin, amikacin, tobramicin),
fluorohinoloni (norfloksacin, ciprofloksacin, levofloksacin), polipeptidi (kolistin) i
sulfonamid (trimetoprim/sulfametoksazol).
Slika 8. Učestalost rezistencije P. aeruginosa na antibiotike.
AMP-ampicilin, AMC-amoksicilin/klavulanska kiselina, TAZ-tazobaktam, PIP-piperacilin/tazobaktam, IMI-imipenem, MER-meropenem, CFX-ceftriakson, CFD-ceftazidim, CFP-cefepim, CFR-cefuroksim, G-gentamicin,
AMK-amikacin, TBR-tobramicin, NOR-norfloksacin, CIP-ciprofloksacin, LEV-levofloksacin, T/S-trimetoprim/sulfametoksazol, COL-kolistin
Utvrđivanjem rezistencije sojeva P. aeruginosa na različite grupe antibiotika, uočena
je apsolutna osetljivost prema antibiotiku tazobaktam koji pripada grupi penicilina i
AMP AMC TAZ PIP IMI MER CFX CFD CFP
CFR G AMK TBR NOR CIP LEV T/S COL
[39]
polipeptidnom antibiotiku kolistinu iz grupe polimiksina (100.0%). Apsolutna rezistencija
utvrđena je na sledeće antibiotike: ampicilin, amoksicilin/klavulanska kiselina, cefuroksim i
baktrim (trimetoprim/sulfametoksazol). Visoka rezistentnost prema različitim grupama
antibiotika ukazuje na multirezistentnost bakterije P. aeruginosa. Na ceftriakson rezistencija
iznosi 98.9%. Izolati pokazuju visoku senzitivnost prema aminoglikozidnim antibioticima, na
gentamicin je testirano 77 izolata od kojih je 9 identifikovano kao rezistentno (11.7%), na
amikacin je utvđeno 6 rezistentnih sojeva od 75 ispitivanih (8.0%) dok je na tobramicin
testirano 23 izolata od kojih su 2 rezistentna (8.7%). Sojevi bakterije P. aeruginosa pokazuju
manji procenat rezistencije prema imipenemu i meropenemu iz grupe karbapenema kao i
prema fluorohinolonskim antibioticima (norfloksacin, ciprofloksacin i levofloksacin). Pored
pomenutih antibiotika, istraživanjem su obuhvaćena još četiri preparata koji su isključeni iz
detaljne analize zbog uzorka koji nije značajan (Slika 8).
4.6. Rezistencija E. faecalis na antibiotike
Za ispitivanje osetljivosti E. faecalis na antibiotike korišćeni su preparati iz sledećih
grupa: penicilini (ampicilin), oksazolidinoni (linezolid), tetraciklini (doksiciklin),
hloramfenikol, makrolidi (eritromicin), aminoglikozidi (gentamicin i gentamicin forte),
nitrofurani (nitrofurantoin), fluorohinoloni (ciprofloksacin i levofloksacin), rifampicin i
glikopeptidi (vankomicin i teikoplanin).
Slika 9. Učestalost rezistencije E. faecalis na antibiotike.
AMP-ampicilin, LIN-linezolid, DOX-doksiciklin, CHL-hloramfenikol, ERM-eritromicin, G-gentamicin, G F-gentamicin forte, CIP-ciprofloksacin, LEV-levofloksacin, RIF-rifampicin, VAN-vankomicin,
TEI-teikoplanin
AMP LIN DOX CHL ERM G G F CIP LEV RIF VAN TEI
[40]
Jedan izolat E. faecalis je ispitivan na nitrofurantoin iz grupe nitrofurana i utvrđeno je
da je rezistentan. Od 60 izolata testiranih na eritromicin koji pripada makrolidima, 73.3% je
rezistentno. Rezistencija na ciprofloksacin iznosi 51.6%, dok je trećina testiranih izolata
pokazalo rezistenciju prema levofloksacinu. Iz grupe aminoglikozida izolati su ispitivani na
dva antibiotika, rezistencija na gentamicin iznosi 50.0% dok su sojevi ispitivane bakterije
prema antibiotiku gentamicin forte rezistentni u manjem procentu (23.5%). Od 62 izolovana
soja bakterije E. faecalis, 27.4% je rezistentno na hloramfenikol, dok je 21.3% rezistentno na
rifampicin. Na ampicilin je testirano 62 izolata i utvrđena je visoka senzitivnost prema
penicilinskim antibioticima (93.5%). Svi izolovani sojevi koji su testirani na linezolid
pokazali su apsolutnu osetljivost (100.0%). Utvrđeno je da su svi ispitivani izolati bakterije E.
faecalis osetljivi prema antibioticima iz grupe glikopeptida (vankomicin i teikoplanin) (Slika
9).
4.7. Rezistencija E. coli na antibiotike
Osetljivost izolata E. coli ispitivana je na sledeće grupe antibiotika: penicilini
(ampicilin, amoksicilin, amoksicilin/klavulanska kiselina, tazobaktam i
piperacilin/tazobaktam), karbapenemi (imipenem, meropenem, ertapenem), cefalosporini
(ceftriakson, cefepim, ceftazidim, cefuroksim), tetraciklini (doksiciklin), aminoglikozidi
(gentamicin, amikacin), fluorohinoloni (ciprofloksacin, levofloksacin), sulfonamid
(trimetoprim/sulfametoksazol), polipeptidi (kolistin) i hloramfenikol.
[41]
Slika 10. Učestalost rezistencije E. coli na antibiotike.
AMP-ampicilin, AMC- amoksicilin/klavulanska kiselina, TAZ-tazobaktam, PIP-piperacilin/tazobaktam, IMI-imipenem, MER-meropenem, ERT-ertapenem, CFX-ceftriakson, CFD-ceftazidim, CFM-cefepim, CFR-
cefuroksim, DOX-doksiciklin, CHL-hloramfenikol, G-gentamicin, AMK-amikacin, CIP-ciprofloksacin, LEV-levofloksacin, T/S-trimetoprim/sulfametoksazol, COL-kolistin
Ispitivanjem rezistencije sojeva E. coli na različite antibiotike utvđena je visoka
rezistencija na ampicilin i amoksicilin/klavulansku kiselinu koji pripadaju penicilinskim
antibioticima, na tazobaktam testirano je 3 izolata od kojih je jedan bio rezistentan (33.3%).
Na piperacilin/tazobaktam ispitivano je 10 izolata i svi su potvrđeni kao senzitivni. Od 14
ispitivanih izolata na tetracikline, 71.4% je bilo rezistentno. Polovina izolata testiranih na
ceftazidim i cefepim potvrđeni su kao rezistentni, odnosno senzitivni. Od 55 ispitivanih
sojeva na ceftriakson i cefuroksim uočeno je 12 rezistentnih sojeva bakterije E. coli (21.8%).
Utvrđivanjem osetljivosti na fluorohinolonsku grupu antibiotika, rezistencija na levofloksacin
iznosi 54.5%, dok je 29.1% izolata rezistentno na ciprofloksacin. Na gentamicin ispitivano je
55 izolata od kojih je 69.1% bilo senzitivno, dok je osetljivost na amikacin, koji pripada istoj
grupi antibiotika, znatno veća (92.5%). Najveća osetljivost, tačnije potpuno odsustvo
rezistencije utvrđeno je prema karbapenemima, hloramfenikolu i kolistinu (Slika 10).
4.8. Rezistencija Staphylococcus sp. na antibiotike
Ispitivanje rezistencije Staphylococcus sp. sprovedeno je na 22 antibiotika iz sledećih
grupa: penicilini (penicilin G, ampicilin, amoksicilin, amoksicilin/klavulanska kiselina,
tazobaktam i piperacilin/tazobaktam), cefalosporini (cefaleksin, cefaklor, ceftriakson,
cefuroksim i cefotaksim), oksazolidinoni (linezolid), tetraciklini (doksiciklin), hloramfenikol,
AMP AMC TAZ PIP IMI MER ERTCFX CFD CFM CFR DOX CHL GAMK CIP LEV T/S COL
[42]
makrolidi (eritromicin), linkomicini (klindamicin), aminoglikozidi (gentamicin),
fluorohinoloni (ciprofloksacin), sulfonamid (trimetoprim/sulfametoksazol), fucidinska
kiselina, rifampicin i glikopeptidi (teikoplanin).
Slika 11. Učestalost rezistencije Staphylococcus sp. na antibiotike.
PEN G-penicilin G, AMP-ampicilin, AMO-amoksicilin, AMC-amoksicilin/klavulanska kiselina, CEF-cefaleksin, CFC-cefaklor, CFX-ceftriakson, CFR-cefuroksim, CFM-cefotaksim, LIN-linezolid, CHL-
hloramfenikol, ERM-eritromicin, CLD-klindamicin, G-gentamicin, CIP-ciprofloksacin, T/S-trimetoprim/sulfametoksazol, FUC-fucidinska kiselina, RIF-rifampicin, TEI-teikoplanin
Najveći procenat rezistencije primećen je u okviru grupe penicilinskih antibiotika, od
ukupno 6 testiranih antibiotika uočena je apsolutna rezistencija na njih 3. Iz grupe penicilina
izdvaja se amoksicilin/klavulanska kiselina koja se pokazala efikasnom u 42.1% ispitivanih
izolata. Rezistencija sojeva na cefaleksin, cefaklor i cefuroksim iznosi 57.9%. Na ceftriakson i
cefotaksim testirano je 5 izolata od kojih je 2 bilo rezistentno. Od 38 testiranih izolata na
eritromicin, 81.6% bilo je rezistentno. Rezistencija na klindamicin iz grupe linkomicina iznosi
55.3%. Baktrim (trimetoprim/sulfametoksazol) pokazao se uspešnim u 44.4% izolata
stafilokoka. Osetljivost izolata na aminoglikozidne anitibotike bila je 68.4%. Od 37 testiranih
izolata na fluorohinolonski antibiotik, ciprofloksacin, 27.0% pokazalo se rezistentnim.
Ispitivana su dva izolata stafilokoka na antibiotski preparat doksiciklin i nisu obuhvaćeni
grafičkim prikazom obrazaca rezistencije. Najveći procenat efikasnosti prema ispitivanim
sojevima bakterija (100.0%) uočen je na oksazolidinone i glikopeptide (teikoplanin) (Slika
11).
PEN G AMP AMO AMC CEF CFC CFXCFR CFM LIN CHL ERM CLD GCIP T/S FUC RIF TEI
[43]
4.9. Rezistencija P. mirabilis na antibiotike
Za ispitivanje osetljivosti P. mirabilis na antibiotike korišćeni su preparati iz grupa:
penicilini (ampicilin, amoksicilin/klavulanska kiselina, tazobaktam, piperacilin/tazobaktam),
karbapenemi (imipenem, meropenem i ertapenem), cefalosporini (ceftriakson, ceftazidim,
cefiksim, cefepim, cefuroksim, cefotaksim), tetraciklini (doksiciklin), hloramfenikol,
aminoglikozidi (gentamicin i amikacin), fluorohinoloni (ciprofloksacin i levofloksacin),
sulfonamid (trimetoprim/sulfametoksazol), rifampicin i polipeptidi (kolistin).
Slika 12. Učestalost rezistencije P. mirabilis na antibiotike.
AMP-ampicilin, AMC-amoksicilin/klavulanska kiselina, TAZ-tazobaktam, PIP-piperacilin/tazobaktam, IMI-imipenem, MER-meropenem, ERT-ertapenem, CFX-ceftriakson, CFD-ceftazidim, CFE-cefepim, CFR-
cefuroksim, DOX-doksiciklin, CHL-hloramfenikol, G-gentamicin, AMK-amikacin, CIP-ciprofloksacin, LEV-levofloksacin, T/S-trimetoprim/sulfametoksazol
Na grafikonu se može primetiti multirezistentnost izolata P. mirabilis. Visoka
rezistencija utvrđena je na hloramfenikol i tetraciklin. Rezistencija izolata na ceftazidim
iznosi 80.0%. Imajući u vidu da je na cefiksim i cefotaksim testiran mali broj izolata, iako su
obuhvaćeni istraživanjem, na grafiku nisu prikazani zbog relevantnosti dobijenih podataka.
Ostali cefalosporinski antibiotici pokazuju manji stepen rezistencije. Od 28 izolovanih sojeva
P. mirabilis 90.9% je rezistentno na amikacin, dok rezistencija na gentamicin iznosi 39.3%.
Na levofloksacin je rezistentno 66.7% sojeva a na ciprofloksacin 39.3%. Rezistencija na
ampicilin je 57.1%, dok je na amoksicilin/klavulansku kiselinu rezistentno 53.6% od 28
AMP AMC TAZ PIP IMI MERERT CFX CFD CFE CFR DOXCHL G AMK CIP LEV T/S
[44]
ispitivanih izolata. Svi testirani sojevi su senzitivni na tazobaktam i piperacilin/tazobaktam.
Najveća osetljivost primećena je u okviru grupe karbapenema, svi izolati pokazuju
senzitivnost na imipenem i meropenem dok je rezistencija na ertapenem svega 9.1%. Jedan
izolat testiran je na kolistin i bio je rezistentan ali nije prikazan na grafiku zbog jasnijeg uvida
u obrasce rezistencije sojeva P. mirabilis (Slika 12).
4.10. Ukupna antibiotska rezistencija Gram-pozitivnih bakterijskih sojeva
Od ukupno 613 izolata iz briseva rane, njih 337 pripadaju Gram-pozitivnim
bakterijama. Identifikovane bakterije, u okviru ove grupe, su: S. epidermidis, S. aureus, S. alfa
haemolyticus, S. beta haemolyticus i E. faecalis.
Slika 13. Rezistencija Gram-pozitivnih bakterija na antibiotike.
Na osnovu analize dobijenih rezultata utvrđena je najveća stopa rezistencije Gram-
pozitivnih bakterija na penicilinske antibiotike (71.7%). Rezistencija na grupu makrolida
iznosi 57.9%, dok je rezistencija na linkomicine 43.9%. Baktrim iz grupe sulfonamidnih
antibiotika, pokazao se efikasnim u 60.7% slučajeva. Na cefalosporine i aminoglikozide bilo
je rezistentno 31.7% i 30.8%, dok je na fluorohinolonske antibiotike primećena nešto manja
rezistencija (26.5%). Znatno veća osetljivost utvrđena je na tetracikline (84.9%),
karbapeneme (85.7%) i fucidinsku kiselinu (86.0%). Najveći procenat senzitivnosti Gram-
pozitivnih koka uočena je na vankomicin i teikoplanin iz grupe glikopeptida (0.5%) i
oksazolidinonski antibiotik linezolid (0.0%) (Slika 13). Zbog relevantnosti istraživanja na
Penicilini
Makrolidi
Linkomicini
Sulfonamidi
Cefalosporini
Aminoglikozidi
Tetraciklini
Glikopeptidi
Fluorohinoloni
Karbapenemi
Fucidinska kiselina
Oksazolidinoni
Hloramfenikol
Rifampicin
[45]
grafiku nije prikazana učestalost rezistencije na antibiotik nitrofurantoin na koji je testiran
samo jedan izolat E. faecalis i bio je rezistentan.
4.11. Ukupna antibiotska rezistencija Gram-negativnih bakterijskih sojeva
Izolovano je 276 Gram-negativnih bakterija od ukupno 613 izolata iz briseva rana u
periodu od januara do decembra 2015. godine. Od Gram-negativnih bacila identifikovane su
sledeće vrste i rodovi: P. aeruginosa, E. coli, Pseudomonas sp., Acinetobacter sp.,
Citrobacter sp., P. rettgeri, M. morganii, Serratia sp., Klebsiella sp., Enterobacter sp., P.
mirabilis i P. vulgaris.
Slika 14. Rezistencija Gram-negativnih bakterija na antibiotike
Na grafiku se može videti da je najveća stopa rezistencije utvrđena na antibiotike iz
grupe tetraciklina (60.8%) i penicilina (53.4%). Rezistencija na sulfonamide iznosi 47.7% a
na cefalosporine 40.3%. Hloramfenikol se pokazao efikasnim u 65.4% slučajeva. Izolati
testirani na aminoglikozidne antibiotike pokazali su stopu rezistentnosti od 17.5%, dok su
prema fluorohinolonima pokazali nešto veću rezistentnost (24.6%). Primećena je rezistencija
od 12.8% na karbapenemske antibiotike, dok je veoma mali procenat rezistentan na
polipetidni antibiotik kolistin (7.1%). Svi testirani sojevi pokazali su osetljivost na tigeciklin
koji pripada novoj glicilciklinskoj klasi antibiotika izvedenoj iz grupe tetraciklina. Jedan
izolat testiran je na pipemidinsku kiselinu i utvrđen je kao rezistentan, isti slučaj je i sa jednim
ispitivanim izolatom na rifampicin ali zbog relevantnosti rezulata nisu uzeti u obzir prilikom
izrade grafikona (Slika 14).
Tetraciklini
Penicilini
Sulfonamidi
Cefalosporini
Hloramfenikol
Aminoglikozidi
Fluorohinoloni
Karbapenemi
Glicilciklini
Polipeptidi
[46]
4.12. Poređenje obrazaca rezistencije Gram-pozitivnih i Gram-negativnih bakterija
U ovom delu rada izvršeno je upoređivanje obrazaca rezistencije na pojedine grupe
antibiotika na koje su testirane i Gram-pozitivne i Gram-negativne bakterije. Tokom
poređenja korišćene su sledeće grupe antibiotika: penicilini, sulfonamidi, cefalosporini,
aminoglikozidi, tetraciklini, fluorohinoloni, karbapenemi i hloramfenikol.
Slika 15. Poređenje rezistencije Gram-pozitivnih i Gram-negativnih bakterija
Poređenjem rezistencije Gram-pozitivnih i Gram-negativnih bakterija na penicilinske
antibiotike primećena je veća rezistentnost Gram-pozitivnih koka (71.7%). Rezistencija
izolata Gram-negativnih bakterija na sulfonamide je 47.7%, dok je kod Gram-pozitivnih
primećen manji procenat rezistencije (39.3%). Cefalosporini su manje efikasni kod Gram-
pozitivnih bakterija u odnosu na Gram-pozitivne koke. Ustanovljena je najveća razlika
primenom tetraciklina koji su mnogo efikasniji protiv Gram-pozitivnih bakterija. Rezistencija
na tetracikline kod G-pozitivnih koka iznosi 15.1%, dok je kod G-negativnih bacila stepen
rezistencije znatno veći (60.8%). Primena karbapenema pokazuje približno istu efikasnost kod
obe grupe bakterija. Najveći procenat osetljivosti Gram-negativnih bacila utvrđen je na
karbapenemske antibiotike i iznosi 87.2% u odnosu na Gram-pozitivne bakterije gde je takođe
najveća osetljivost na ovu grupu preparata (85.7%) (Slika 15).
0,0%
10,0%
20,0%
30,0%
40,0%
50,0%
60,0%
70,0%
80,0%
G+
G-
[47]
5. DISKUSIJA
Koža predstavlja nespecifičnu odbranu organizma od patogenih mikroorganizama.
Njena površina je kolonizovana apatogenim organizmima koji ograničavaju rast patogenih
bakterija (Puljiz i Bruketa, 2014). Postoje brojne klasifikacije kožnih infekcija na osnovu
različitih kriterijuma, najvažnije je razlikovati primarne infekcije koje nastaju na prethodno
zdravoj koži, od sekundarnih bakterijskih infekcija na prethodno nastaloj dermatozi. Najčešće
bakterijske infekcije kože jesu piodermije koje izazivaju bakterijski sojevi rodova
Staphylococcus i Streptococcus (Chiller et al., 2001). Kako bi se kožne infekcije lečile
adekvatnom terapijom neophodno je izolovati i identifikovati patogene uzročnike iz briseva
rana. Uzimanje briseva iz površinskih rana je adekvatna, rutinska, metoda za prikupljanje
uzoraka zapaljenskih procesa na koži (Church et al., 2006).
U ovom radu analizirano je 526 uzoraka iz briseva rana, od ambulantnih pacijenata, u
periodu od januara do kraja decembra 2015. godine. Dobijeno je ukupno 613 izolata bakterija
koji su na osnovu biohemijskih testova identifikovani do nivoa roda ili vrste. Najčešći
uzročnik infekcija rana bio je oportunistički patogen iz roda Staphylococcus (S. epidermidis)
koji je izolovan iz 113 uzoraka, što čini 18.4% od ukupno identifikovanih bakterija. U studiji
sprovedenoj na klinici u Brazilu, ispitivano je ukupno 430 pacijenata sa infekcijom rane i
infekcijama kože i mekog tkiva, a dobijeni podaci se ne podudaraju sa rezultatima našeg
istraživanja. Ustanovljena najveća učestalost izolata S. aureus, dok je koagulaza negativna
stafilokoka (S. epidermidis) bila zastupljena u 3.0% uzoraka (Sader et al., 2001).
Pored S. epidermidis izolata, drugi najčešći uzročnik infekcija rana u ovom
istraživanju je S. aureus (zlatni stafilokok) sa ukupno 103 izolata, što predstavlja 16.8% od
ukupnog broja izolovanih sojeva. U istraživanju koje je sprovedeno od strane Giacometti et al.
(2000) utvrđena je najveća učestalost S. aureus koja je identifikovana kod 191 individue, što
čini 28.2% od ukupno 614 testiranih pacijenata. Victor et al. (2013) su svoju studiju sproveli u
jednoj Univerzitetskoj bolnici u Keniji. Ovom studijom obuhvaćeni su brisevi rana
uzorkovani preoperativno, intraoperativno (u toku operacije) i postoperativno. Primećena je
najveća učestalost sojeva S. aureus u postoperativnim brisevima rana, dok su koagulaza
negativne stafilokoke bile dominantne u preoperativnim a E. coli u intraoperativnim
uzorcima. Istraživanjem, koje je sprovedeno u bolničkim uslovima, bilo je obuhvaćeno 764
pacijenata,i utvrđeno je 40.0% izolata P. aeruginosa dok je S. aureus bio identifikovan u
25.0% uzoraka. Escherichia coli izolovana je u 22.5% slučajeva, dok su ostale enterobakterije
[48]
(Proteus i Klebsiella) bile identifikovane u manjem procentu (Ilić i Marković-Denić, 2009).
Prema nekim literaturnim podacima, u Los Anđelesu se vrsta S. aureus smatra najčešćim
patogenom kod pacijenata sa infekcijama kože i mekih tkiva. Studijom je potvrđena najveća
učestalost sojeva S. aureus, bilo je 46.0% izolovanih sojeva od ukupno 96 testiranih
pacijenata (Moran et al., 2005). O učestalosti izolacije zlatnog stafilokoka svedoči i
istraživanje koje je realizovano u periodu od 2004. do 2005. godine, u Brazilu, tokom koga su
brisevi rana u intervalu od četiri nedelje. U toku prve nedelje najčešće je izolovana vrsta S.
aureus (28.2%), dok je u trećoj nedelji dominantna vrsta postala P. aeruginosa (Macedo &
Santos, 2005).
Na osnovu rezultata dobijenih ovim istraživanjem, sojevi P. aeruginosa identifikovani
su sa ukupno 78 izolata, što predstavlja 12.7% od ukupnog broja testiranih bakterijskih vrsta.
Stanković Nedeljković i sar. (2015) su svojim istraživanjem utvrdili da je P. aeruginosa
izolovana iz 36.5% briseva rana. Izolati su testirani na antibiotike i primećena je najveća
osetljivost na kolistin (100.0%) i meropenem (93.4%), a najmanja na cefepim (19.5%).
Studijom koja je sprovedena na Klinici za digestivnu hirurgiju utvrđena je visoka stopa
učestalosti infekcija operativnog mesta. Od ukupnog broja registrovanih infekcija 69.0% bile
su infekcije rana (nakon operacije) a kao najčešći uzročnik identifikovan je rod Pseudomonas
spp. zastupljen u 19.0% uzoraka. Zatim slede S. aureus i Klebsiella spp. sa 18.0%, dok su
Acinetobacter spp. i Enterococcus sp. zastupljene u manjem broju (Mioljević i sar., 2007). U
još jednom istraživanju pručavana je učestalost ovog uzročnika. Sprovedeno je u Nigeriji i
utvrđeni su najčešćci uzročnici infekcija rana kod pacijenata sa hroničnom ulceracijom noge.
Uočena je najveća stopa učestalosti izolata P. aeruginosa (32.6%), zatim slede S. aureus
(23.9%), rod Proteus spp. (15.0%), Klebsiella i Citrobacter (13.0%) i E. coli koja je bila
prisutna samo u 2.0% briseva rana (Fadeyi et al., 2008).
Enterococcus faecalis identifikovana je sa 64 izolata u okviru ovog rada, što čini
10.4% od ukupno 613 ispitivanih bakterija. U istraživanju u Nigeriji, E. faecalis je
identifikovana u 1.7% izolata koji su izolovani iz postoperativnih infekcija rana (Oguntibeju
& Nwobu, 2004). Na osnovu podataka Šuljagić i Marković-Denić (2006) enterokoke su jedne
od tri najučestalijih bakterijskih izolata iz inficiranih rana. Prakash et al. (2005) u svom radu
utvrđuju rasprostranjenost izolata entorokoka prikupljenih iz različitih kliničkih uzoraka.
Utvrđena je tendecija da, u narednim godinama, postane najučestaliji uzročnik
nozokomijalnih (intrahospitalnih) infekcija rana. Izolati ostalih bakterija, u okviru naše
studije, identifikovani su kod manje od 10.0% ispitivanih bakterijskih vrsta.
[49]
Rezultati našeg istraživanja pokazuju da je učestalost sojeva E. coli, izolovane u 55 od
ukupno 613 identifikovanih patogenih bakterija, 9.0% od ukupnog broja uzoraka iz briseva
rana. Podaci iz literature svedoče o sličnom procentu učestalosti izolacije ovog patogena.
Sader et al. (2001) su proučavali učestalost izolovanih sojeva iz uzoraka različitog kliničkog
materijala. Ustanovili su malu stopu učestalosti (7.2%) sojeva E. coli kod hospitalizovanih
osoba sa infekcijama rana i povredama kože i mekih tkiva. Učestalost izolacije roda
Enterococcus sp. bila je 8.4%, zatim slede Enterobacter sp. (6.7%), Klebsiella sp. (4.2%) i
Proteus sp. (3.5%). Najmanje izolovani patogeni bili su rodovi Acinetobacter sp. i Serratia
sp. koji su bili zastupljeni u 2.8% uzoraka. Poređenjem sa rezultatima našeg istraživanja
ustanovljena je sličnost u dobijenim podacima. Rod Enterobacter sp. izolovan je u 4.1%,
Klebsiella sp. u 4.2% a Serratia sp. u 0.8% od ukupnog broja bakterijskih izolata iz briseva
rana. Identičan je podatak o učestalosti izolata Acinetobacter sp., dok je najmanja stopa
učestalosti primećena kod roda Citrobacter sp. koji je izolovan u 0.2% identifikovanih
patogena. S. alfa haemolyticus, S. beta haemolyticus, M. morganii i P. rettgeri su, takođe,
izolovane u veoma malom broju. Slični podaci dobijeni su prilikom analiziranja 101 brisa
rane na jednoj klinici u Nigeriji. Naučnici su utvrdili 7 izolata identifikovanih kao Klebsiella
spp., 6 izolata E. coli, 10 izolata P. mirabilis a najviše je bilo sojeva P. aeruginosa i S. aureus
(Pondei et al., 2013).
Od ukupno 613 identifikovanih patogena, 50.3% izolata identifikovano je kod žena
dok je sličan procenat uočen i kod suprotnog pola (49.7%). Poređeni su dobijeni podaci o
učestalosti izolacije patogena na osnovu pola. Najveća razlika uočena je u frekvenciji izolata
S. epidermidis koja je češće izolovana kod osoba ženskog pola. Primećena je razlika u
učestalosti izolacije sojeva P. aeruginosa koja je prisutna u većem procentu kod muškaraca.
Istraživanjem koje je sprovedeno u Nigeriji utvrđena je veća stopa učestalosti izolata P.
aeruginosa kod žena u odnosu na muškarce (3:2) (Oguntibeju & Nwobu, 2004). U našoj
studiji utvrđena je veoma mala razlika u učestalosti izolacije S. aureus između pripadnika
muškog (49.5%) i ženskog pola (50.5%), dok je u studiji sprovedenoj u Kini primećena veća
stopa izolacije sojeva S. aureus kod pacijenata muškog pola, identifikovano je 65.1% od
ukupno 315 ispitivanih izolata (Zhang et al., 2013).
U terapiji bakterijskih infekcija kože koriste se različite vrste lokalnih i sistemskih
medikamenata, a u slučaju teških infekcija kao što su fasciitis ili gasna gangrena, potrebno je i
hiruško lečenje. Antibioticima koji imaju lokalnu primenu, tretiraju se površinske infekcije,
manje opekotine, piodermalni dermatitis, ubodi insekata i manje inficirane rane. Retko se
[50]
razvija preosetljivost ili rezistencija na lokalne medikamentozne supstance (Gruber i Kaštelan,
2000). Glavni problem kod sistemske primene antibiotika jeste rezistencija. Zloupotreba
medikamenata dovela je do globalnog širenja antimikrobne otpornosti širom sveta što
predstavlja problem u lečenju i terapiji različitih oboljenja (Spellberg et al., 2008).
U ovom radu ispitivana je osetljivost/rezistencija na različite antibiotike
identifikovanih izolata iz briseva rana. Izolovan je značajan broj sojeva vrsta S. epidermidis,
S. aureus i P. aeruginosa tako da se dobijeni podaci o njiihovoj rezistenciji na antibiotike
smatraju relevantnim. Za patogene koji su izolovani u manjem broju (izolati E. faecalis i E.
coli) dobijeni rezultati se takođe mogu smatrati značajnim. Međutim, podaci o rezistenciji
patogena P. mirabilis, Klebsiella spp., Enterobacter sp., Acinetobacter sp., S. alfa
haemolyticus, S. beta haemolyticus, P. vulgaris, M. morganii, Serratia sp., P. rettgeri i
Citrobacter sp., koji su izolovani u veoma malom procentu ne predstavljaju pravu sliku o
njihovoj rezistenciji pa, shodno tome, neki od njih nisu pojedinačno testirani u našem radu, i
nije analizirana njihova rezistencija na antibiotike.
Utvrđena je visoka rezistencija (100.0%) izolata S. epidermidis na penicilinske
antibiotike (peniclin G, ampicilin, amoksicilin) dok je veći procenat izolata osetljiv na
piperacilin i amoksicilin/klavulansku kiselinu. Istraživanjem koje je sprovedeno u bolnici u
Meksiku, od strane Castro-Alacon et al. (2011), utvrđena je visoka rezistencija izolata S.
epidermidis na oksacilin koji pripada penicilinskim antibioticima (80.8%). Rezistencija S.
epidermidis na eritromicin iz grupe makrolida iznosi 74.1%. Cefotaksim i ceftriakson koji
pripadaju cefalosporinima pokazuju nisku efikasnost protiv ove bakterije dok su ostali
antibiotici iz ove grupe efikasniji. Grupa karbapenema je značajno efikasna u lečenju infekcija
čiji je uzročnik vrsta S. epidermidis. Najveća osetljivost (100.0%) izolata S. epidermidis
utvrđena je na glikopeptidni antibiotik (teikoplanin) i oksazidinolidni antibiotik (linezolid).
Podaci našeg istraživanja ukazuju na nisku stopu rezistencije (15.7%) izolata S. aureus
na cefaleksin, cefaclor i cefuroksim, dok je na ceftriakson i cefotaksim testiran mali broj
izolata pa se ne može govoriti o njihovom obrascu rezistencije. Istraživanjem koje je
realizovano u Brazilu utvrđena je veća stopa rezistencije sojeva S. aureus. Ispitivana je
osetljivost izolata na tri antibiotika iz grupe cefalosporina. Rezistencija na cefepim i
ceftriakson bila je 34.0%, dok je 50.7% bakterija bilo rezistentno na ceftazidim. Ustanovljena
je apsolutna osetljivost vrste S. aureus na glikopeptidne antibiotike (teikoplanin i vankomicin)
što je identično našim rezultatima istraživanja (Sader et al., 2001). U okviru jedne teorijske
[51]
studije prikazani su podaci od visokoj rezistentnosti S. aureus na aminoglikozide, makrolide,
hloramfenikol i linkozamide (Nikaido, 2009). Rezultati našeg istraživanja se ne podudaraju sa
podacima iz literature. Rezistencija na aminoglikozide iznosi 19.6%, na makrolide 31.4%, na
linkozamide 26.2% dok je na hloramfenikol veoma mali procenat rezistentnih sojeva S.
aureus (7.9%).
Rezistencija na ampicilin, penicilin G i amoksicilin koji pripadaju grupi penicilina
iznosi 98.7%. Rezultati sličnog istraživanja, koje je realizovano u Zavodu za javno zdravlje u
Ćupriji, poklapaju se sa našim podacima o visokoj rezistentnosti izolata vrste S. aureus na
penicilinske antibiotike (Petrović Jeremić i sar., 2008). Amoksicilin/klavulanska kiselina i
piperacilin/tazobaktam su, zbog prisustva inhibitora beta-laktamaza, pokazali visoku
efikasnost u lečenju infekcija izazvanih zlatnim stafilokokom. Fadeyi et al. (2008) su u toku
svoje studije, sprovedene u Nigeriji, utvrdili najveću rezistenciju izolata S. aureus na
ofloksacin (90.9%) i ciprofloksacin (81.8%) koji pripadaju fluorohinolonima. U okviru našeg
istraživanja utvrđena je manja rezistencija na fluorohinolonske preparate u odnosu na
istraživanje u Nigeriji. Jedan izolat S. aureus testiran je na ofloksacin i bio je rezistentan, a na
ciprofloksacin 8.08% izolata pokazalo se otpornim.
Pseudomonas aeruginosa je bakterijska vrsta koja pokazuje visok stepen rezistencije
prema nekoliko grupa antibiotskih preparata. U ovom radu utvrđena je najveća rezistencija
(100.0%) na ampicilin i amoksicilin-klavulansku kiselinu, koji pripadaju penicilinima.
Rezultati se podudaraju sa literaturnim podacima gde je u toku jedne studije primećena
najveća stopa rezistentnosti na ampicilin (100.0%). U okviru istog istraživanja utvrđena je
apsolutna osetljivost sojeva P. aeruginosa na kolistin što se poklapa sa našim rezultatima
rada. Rezistencija na kolistin iznosi 0.0%. Carmeli et al. (1999) su u svom radu ispitivali
rezistenciju vrste P. aeruginosa na antibiotike. Studijom je utvrđena niska stopa rezistencije
na piperacilin (5.0%) što je sličan podatak kao i u okviru naše studije gde rezistencija na isti
preparat iznosi 1.4%. U okviru istog istraživanja utvrđena je rezistencija od 7.0% na
ceftazidim koji pripada cefalosporinima, dok u našem radu rezistencija na ovaj preparat iznosi
31.5%.
Od 78 izolovanih sojeva P. aeruginosa, 7.9% je bilo rezistentno na imipenem a još
manji procenat na drugi antibiotik (meropenem) iz grupe karbapenema (3.5%). Podaci
dobijeni istraživanjem nozokomijalnih infekcija u jednoj bolnici u Bostonu, pokazuju mali
procenat rezistencije na imipenem (9.0%), ceftazidim (6.0%), ciprofloksacin (15.0%), 4.0%
[52]
na piperacilin i 1.0% na tobramicin (Troillet et al., 1997). Estahbanati et al. (2002) realizovali
su sličnu studiju i utvrdili procentualnu rezistentnost izolata P. aeruginosa na različite
antibiotike. Najveća stopa rezistencije primećena je na cefalosporinske (>90.0%) i
aminoglikozidne (90.7%) preparate, dok je najmanja rezistencija uočena na tetracikline i
amikacin. Podaci u okviru našeg istraživanja pokazali su nisku stopu rezistencije na amikacin
(8.0%) dok je na tetracikline testiran samo jedan izolat koji je bio rezistentnan. Rezistencija
na aminoglikozide iznosi 11.7% što se ne poklapa sa pomenutim istraživanjem. Sojevi P.
aeruginosa su apsolutno rezistentni (100.0%) na primenu ceftriaksona i cefuroksima, dok je
rezistencija na ceftazidim i cefepim mnogo manja.
Iz analiziranih briseva rana izolovano je 64 soja bakterije E. faecalis, što predstavlja
10.4% od ukupno broja testiranih izolata. Istraživanjem je obuhvaćeno pet bolnica u Kuvajtu
gde je izolovano 415 izolata enterokoka. Od ukupnog broja, utvrđena je najveća rezistencija
na eritromicin (66.4%), zatim slede tetraciklin (64.6%), ciprofloksacin (39.5%) hloramfenikol
(29.9%), gentamicin (14.7%), ampicilin (8.2%) i najmanja rezistentnost utvrđena je na
teikoplanin i vankomicin (1.9%) (Udo et al., 2002). U poređenju sa našim istraživanjem
postoji velika sličnost u dobijenim rezultatima. Visoka rezistencija na eritromicin, iz grupe
makrolida, poklapa se sa našim rezultatima (73.3%). Rezistencija na ciprofloksacin je slična
sa pomenutim literaturnim podacima, dok je na hlomfenikol skoro identična i iznosi 27.4%.
Značajna razlika postoji u rezistenciji E. faecalis na tetracikline koja iznosi svega 9.4%.
Najveća osetljivost patogena utvrđena je na glikopeptidne antibiotike vankomicin i
teikoplanin, a u okviru naše analize uočena je apsolutna senzitivnost sojeva E. faecalis na
linezolid. Jedan izolat bio je testiran na nitrofurantoin i bio je rezistentan. Na osnovu jednog
izolata nije moguće dati pravu sliku i napraviti poređenje sa podacima iz drugih izvora. Na
vankomicin su svi ispitivani izolati bili senzitivni što ima veliki značaj imajući u vidu da je na
globalnom nivou zabeležena pojava multirezistentnih enterokoka, naročito vankomicin-
rezistentnih enterokoka (VRE) (Rice, 2001).
Od 55 identifikovanih izolata vrste E. coli, njih 41 bilo je rezistentno na ampicilin što
predstavlja 74.6%. Rezistencija izolata na amoksicilin/klavulansku kiselinu bila je 53.7% a na
piperacilin/tazobaktam 0.0%. Visoka stopa rezistencije utvrđena je na tetracikline i iznosi
71.4%. Na ciprofloksacin rezistentno je 54.6% ispitivanih izolata, dok na levofloksacin
rezistencija iznosi 29.1%. Efikasnost gentamicina primećena je u 69.1% izolata. Najefikasniji
preparati u našem istraživanju, pored piperacilin/tazobaktama, bili su i karbapenemi,
hloramfenikol i kolistin. Do sličnih rezultata došli su istraživači u Sloveniji koji su svoju
[53]
studiju realizovali na Institutu za mikrobiologiju i imunologiju, Univerziteta u Ljubljani. U
okviru svog istraživanja izolovali su 102 izolata E. coli poreklom iz hiruških i traumatskih
rana, čireva stopala i dekubitnih rana. Analizirana je rezistencija sojeva E. coli na tri grupe
antibiotika. Utvrđena je najveća rezistencija na ampicilin (46.0%), prati ga tetraciklinska
rezistencija od 25.0% kao i na fluorohinolone (21.0%). Na piperacilin bilo je rezistentno
19.0% izolata, na trimetoprim/sulfametoksazol 17.0%, a na amoksicilin/klavulansku kiselinu
14.0%. Cefalosporinski preparati pokazali su se efikasnim protiv ove bakterijske vrste, na
koje je primećena rezistencija od oko 5.0%. Utvrđena je najmanja rezistencija na gentamicin i
piperacilin u kombinaciji sa tazobaktamom (1.0%) (Petkovšek i sar., 2008).
Svi ispitivani izolati P. mirabilis pokazali su rezistenciju na tetracikline i
hloramfenikol. Rezistencija na ciprofloksacin i levofloksacin, iz grupe fluorohinolona, iznosi
39.3% i 66.7%. Na gentamicin je rezistentno 39.3% testiranih sojeva P. mirabilis. U
istraživanju koje je realizovano u Nigeriji, Proteus sp. identifikovan je kao najčešći uzročnik
iz briseva rana. Svi izolati bili su senzitivni na ciprofloksacin, ofloksacin i gentamicin što nije
slučaj u našoj studiji. Podatak o apsolutnoj osetljivosti izolata na tetraciklin se poklapa sa
podacima ovog rada (Mordi & Momoh, 2008). Najveća stopa osetljivosti sojeva utvrđena je
na karbapeneme i penicilinski antibiotik piperacilin/tazobaktam.
Ispitivanje pojedinačne rezistencije svih ostalih izolovanih bakterija nije obuhvaćeno
istraživanjem zbog njihove male učestalosti izolacije iz briseva rana. Mali broj izolata ne daje
pravu sliku o rezistenciji/osetljivosti bakterije na različite lekove. Ovi izolati uzeti su u obzir
prilikom utvrđivanja ukupne rezistencije Gram-pozitivnih i Gram-negativnih bakterija na
različite grupe antibiotskih supstanci. Ispitivanjem osetljivosti Gram negativnih bakterija na
10 grupa antimikrobnih lekova primećena je najveća stopa rezistencije na tetracikline (60.8%)
i peniciline (53.4%). Rezistencija na cefalosporine iznosi 40.3% a na hloramfenikol 34.6%.
Osetljivost sojeva Gram-negativnih bakterija na fluorohinolone je 75.4% a na aminoglikozide
82.5%. Rezulati našeg istraživanja ukazuju na visok stepen osetljivosti na karbapenemske
antibiotike (87.2%), kao i na polipeptidni antibiotik kolistin (92.9%). Dva izolata su testirana
na glicilciklin, koji pripada novijoj grupi izvedenoj iz tetraciklina, i oba su bila osetljiva.
Podaci iz literature ukazuju na visoku osetljivost Gram-negativnih bacila na cefalosporine
(84.4%), glikopeptide (62.5%) i na fluorohinolone (59.4%). U toku istraživanja u Ugandi,
najveća rezistencija utvrđena je na hloramfenikol (100.0%) i penicilinske antibiotike,
ampicilin i amoksicilin, 90.6% i 96.9% (Anguzu & Olila, 2007).
[54]
Podaci istraživanja dobijeni prilikom istraživanja koje su sproveli Anguzu & Olila
(2007), u Ugandi, ukazuju na visoku stopu osetljivosti Gram-pozitivnih bakterija na
gentamicin (87.5%) i ciprofloksacin (68.7%). Poređenjem sa našim istraživanjem dobijeni su
slični rezultati, osetljivost Gram-pozitivnih koka na aminoglikozide (gentamicin, amikacin)
bila je 69.2%, dok je senzitivnost bakterija na fluorohinolonske preparate bila 73.4%.
Osetljivost sojeva na peniciline iznosi 38.3% što je veći procenat u odnosu na studiju u
Ugandi gde je ustanovljeno 3.0% osetljivih izolata. U okviru naše studije ustanovljena je
najmanja rezistencija Gram-pozitivnih bakterija na glikopeptide (0.5%) i oksazolidinone
(0.0%).
Globalni problem u lečenju svih vrsta infekcija predstavlja trend sve veće ekspanzije
multirezistentnih patogenih sojeva. Pojava multirezistentnosti uslovljena je visokom stopom
učestalosti primene antibiotika u terapijske svrhe. Bakterijska vrsta se smatra
multirezistentnom ukoliko je otporna na dva ili više antibiotska preparata. Dobijeni podaci u
našem istraživanju ukazuju na multirezistenciju sojeva S. epidermidis, S. aureus, P.
aeruginosa. E. coli i P. mirabilis. Utvrđena je visoka stopa rezistencije ovih izolata na više
antibiotika iz razlićitih klasa što potvrđuje njihovu multirezistentnost. Veličković-
Radovanović i saradnici (2009) sproveli su studiju praćenja ukupne upotrebe antibiotika i
bakterijske rezistencije kod hospitalizovanih bolesnika u Kliničkom centru Niš. U toku
petogodišnjeg perioda primećena je smanjena upotreba antibiotika za 29.1% ali, i pored toga,
postoji porast broja multirezistentnih sojeva bakterija. Najčešće propisivana terapija
obuhvatala je primenu penicilina, cefalosporina, aminoglikozida i hinolona. Ustanovljena je
povećana stopa upotrebe ciprofloksacina u 2007. godini u odnosu na 2004. godinu, što je
dovelo do porasta rezistencije sojeva E. coli. U ovom periodu primećen je porast
multirezistentnosti sojeva P. aeruginosa, Acinetobacter sp. i P. mirabilis. Na osnovu
dobijenih podataka utvrđen je značajan porast stope rezistencije patogenih sojeva na
cefalosporine, karbapeneme i ciprofloksacin.
[55]
6. ZAKLJUČCI
Na osnovu rezultata predstavljenih u ovom radu mogu se doneti sledeći zaključći:
I. Identifikacijom 613 bakterijskih izolata iz briseva rana utvrđeno je da je S. epidermidis
sa 113 izolata (18.4%) najčešći uzročnik infekcija rana.
II. Izolati identifikovani kao S. aureus, P. aeruginosa i E. faecalis izolovani su u velikom
broju iz testiranih uzoraka rana.
III. Bakterijski sojevi E. coli, Klebsiella sp., Staphylococcus sp., Enterobacter sp.,
Pseudomonas sp., P. vulgaris, P. mirabilis, M. morganii, P. rettgeri, Citrobacter sp.,
Acinetobacter sp., S. alfa haemolyticus, S. beta haemolyticus i Serratia sp.
identifikovani su u malom broju uzoraka.
IV. Najmanja učestalost izolacije patogena iz briseva rana utvrđena je kod identifikovanog
roda Citrobacter sp. i iznosi 0.2%.
V. Nije utvrđena značajna razlika u poređenju obrazaca ukupne učestalosti izolata iz
briseva rana na osnovu pola.
VI. Poređenjem obrazaca učestalosti izolovanih patogena na osnovu pola, dobijeni podaci
ukazuju na postojanje značajne razlike u broju izolata identifikovanih kao S.
epidermidis i E. faecalis.
VII. Ispitivanjem antimikrobne osetljivosti izolata S. epidermidis na različite antibiotike,
ustanovljena je najveća rezistencija na penicilin G, ampicilin i amoksicilin, a najmanja
na linezolid i teikoplanin.
VIII. Izolati identifikovani kao S. aureus testirani su na različite antibiotike i utvrđena je
najmanja osetljivost na penicilin G, ampicilin i amoksicilin, dok su svi ispitivani sojevi
bili osetljivi na karbapeneme, doksiciklin, linezolid, fucidinsku kiselinu i teikoplanin.
IX. Na osnovu podataka dobijenih istraživanjem utvrđena je multrirezistentnost sojeva P.
aeruginosa. Najveća stopa rezistencije bila je na ampicilin, amoksicilin/klavulansku
kiselinu, cefuroksim i baktrim, a najmanja na tazobaktam i kolistin.
X. Gram-pozitivne bakterije su najmanje osetljive prema penicilinskim supstancama, dok
je na oksazidinolidinone utvrđena senzitivnost svih testiranih izolata.
[56]
XI. Gram-negativne bakterije su u najvećem procentu rezistentne na tetracikline a veoma
mali procenat (0.5%) rezistentan je na polipeptide. Svi ispitivani izolati su osetljivi na
glicilciklin.
XII. Na osnovu poređenja obrazaca rezistencije Gram-pozitivnih i Gram-negativnih
bakterija utvrđena je značajna razlika u efikasnosti primene tetraciklina. Rezistencija
na preparate tetraciklina kod Gram-pozitivnih koka iznosi 15.1%, dok je kod Gram-
negativnih znatno veći procenat (60.8%).
[57]
7. LITERATURA
1. Amagai, M., Yamaguchi, T., Hanakawa, Y., Nishifuji, K., Sugai, M. & Stanley, R. J.,
2002: Staphylococcal Exfoliative Toxin B Specifically Cleaves Desmoglein 1. –
Journal of Investigative Dermatology 118(5): 845-850.
2. Anguzu, J. R. & Olila, D., 2007: Drug sensitivity patterns of bacterial isolates from
septic post-operative wounds in a regional referral hospital in Uganda. – African
Health Sciences 7(1): 148-154.
3. Baron, S., 1996: Medical Microbiology, 4th ed. The University of Texas Medical
Branch, Galveston, TX.
4. Carmelli, Y., Troillet, N., Eliopoulos, M. G. & Samore, H. M., 1999: Emergence of
Antibiotic-Resistant Pseudomonas aeruginosa: Comparison of Risks Associated with
Different Antipseudomonal Agents. – Antimicrobial Agents and Chemotherapy 43(6):
1379-1382.
5. Castro-Alarcon, N., Ribas-Aparicio, R. M., Silva-Sanchez, J., Calderon-Navarro, A.,
Sanchez-Perez, A., Parra-Rojas, I. & Aparicio-Ozores, G., 2011: Molecular typing an
characterization of macrolide, lincosamide and streptogramin resistance in
Staphylococcus epidermidis strains isolated in a Mexian hospital. – Journal of Medical
Microbiology 60: 730-736.
6. Cetinkaya, Y., Falk, P. & Mayhall, C. G., 2000: Vankomycin-Resistant Enterococci. –
Clinical Microbiology Reviews 13(4): 686-707.
7. Chiller, K., Selkin, B. A. & Murakawa, G. J., 2001: Skin Microflora and Bacterial
Infections of the Skin. – Journal of Investigative Dermatology Symposium
Proceedings 6(3): 170-174.
8. Chopra, I. & Roberts, M., 2001: Tetracycline Antibiotics: Mode of Action,
Applications, Molecular Biology, and Epidemiology of Bacterial Resistance. –
Microbiology and Molecular Biology Reviews 65(2): 232-260.
9. Church, D., Elsayed, S., Reid, O., Winston, B. & Lindsay, R., 2006: Burn Wound
Infections. – Clinical Microbiology Rewiews 19(2): 403-434.
10. Cvjetković, D., Aleksić-Đorđević, M., Jovanović, J., Hrnjaković-Cvjetković, I.,
Stefan-Mikić. S. i Sević, S., 2009: Enterokokni endokarditis u praksi infektologa-
prikaz slučaja. – Medicinski pegled 62(11-12): 583-586.
[58]
11. Estahbanati, H. K., Kashani, P. P. & Ghanaatpishes, F., 2002: Frequency of
Pseudomonas aeruginosa serotypes in burn wound and their resistance to antibiotics.
– Burns 28: 340-348.
12. Fadeyi, A., Adigun, A. I. & Rahman, A. G., 2008: Bacteriological Pattern of Wound
Swab Isolates in Patients with Chronic Leg Ulcer. – International Journal of Health
Research 1(4): 183-188.
13. Gentry, O. L. & Rodriguez-Gomez, G., 1991: Randomized Comparison of Cefepime
and Ceftazidime for Treatment of Skin, Surgical Wound, and Complicated Urinary
Tract Infections in Hospitalized Subjects. – Antimicrobial Agents and Chemotherapy
35(11): 2371-2374.
14. Giacometti, A., Cirioni, O., Schimizzi, A. M., Del Prete, M. S., Barchiesi, F., D'errico,
M. M. & Scalise, G., 2000: Epidemiology and Microbiology of Surgical Wound
Infections. – Journal of Clinical Microbiology 38(2): 918-922.
15. Gordon, C. N. & Wareham, W. D., 2010: Multidrug-resistant Acinetobacter
baumannii: mechanisms of virulence and resistance. - International Journal of
Antimicrobial Agents 35: 219-226.
16. Gruber, F. & Kaštelan, M., 2000: Liječenje bakterijskih infekcija kože i mekih česti
antibioticima. – Medicus 9(2): 193-200.
17. Guzman-Blanco, M., Mejia, C., Isturiz, R., Alvarez, C., Bavestrello, L., Gotuzzo, E.,
Labarca, J., Luna, M. C., Rodriguez-Noriega, E., Salles, J. C. M., Zurita, J. & Salles,
C., 2009: Epidemiology of meticillin-resistant Staphylococcus aureus (MRSA) in
Latin America. – International Journal of Antimicrobial agents 34: 304-308.
18. Gvozdenović, Lj., Pasternak, J., Milovanović, S., Ivanov, D. i Milić, S., 2010:
Streptokokni toksični šok sindrom. – Medicinski Pregled 63(7-8): 550-553.
19. Hiransuthikul, N., Tantisiriwat, W., Lertutsahakul, K., Vibhagool, A. & Boonma, P.,
2005: Skin and Soft-Tissue Infections among Tsunami Survivors in Southern
Thailand. – Clinical Infectious Diseases 41(10): 93-96.
20. Ilić, M. i Marković-Denić, Lj., 2009: Nosocomial infections prevalence study in a
Serbian university hospital. – Vojnosanintetski pregled 66(11): 868-875.
21. Ingraham, L. J. & Ingraham, A. C., 2000: Introduction to microbiology. -
Brooks/Cole, USA.
22. Katzung, G. B., 1995: Basic & clinical pharmacology. – Prentice-Hall International,
London.
[59]
23. Kohanski, A. M., Dwyer, J. D., Hayete, B., Lawrence, A. C. & Collins, J. J., 2007: A
Common Mechanism of Cellular Death Induced by Bactericidal Antibiotics. – Cell
130: 797-810.
24. Kučišec-Tepeš, N., 2012: Atipični uzročnici infekcije rane i ciljani uzorci. – Acta
Medica Croatica 66(1): 71-77.
25. Macedo, J. L. S. D. & Santos, J. B., 2005: Bacterial and fungal colonization of burn
wounds. – Memorias do Instituto Oswaldo Cruz 100(5): 535-539.
26. Medić, D., Mihajlović Ukropina, V., Gusman, V., Jelesić, Z. i Milosavljević, B., 2011:
Rezistencija na karbapeneme kod sojeva Acinetobacter spp izolovanih iz briseva rana
tokom 2009. i 2010. godine. – Medicinski Pregled 64(11-12): 583-587.
27. Mioljević, V., Jovanović, B., Mazić, N., Palibrk, I. i Milićević, M., 2007: Results of
epidemiological surveillance of hospital infections at the Clinic of Digestive System
Surgery, CCS, in 2007. – Acta chirurgica lugoslavica 56(2): 47-51.
28. Moniri, R., Kheltabadi Farahani, R., Shajari, Gh., Nazem Shirazi, MH. & Ghasemi,
A., 2009: Molecular Epidemiology of Aminoglycosides Resistance in Acinetobacter
Spp. with Emergence of Multidrug-Resistan strains. – Iranian J Publ Health 39(2):
63-68.
29. Moran, J. G., Amii, N. R., Abrahamian, M. F. & Talan, A. D., 2005: Methicillin-
resistan Staphylococcus aureus in Community-acquired Skin Infections. – Emerging
Infectious Diseases 11(6): 928-930.
30. Mordi, R. M. & Momoh, M. I., 2008: Incidence of Proteus species in wound
infections and their sensitivity pattern in the University of Benin Teaching Hospital. –
African Journal of Biotechnology 8(5): 725-730.
31. Nester, W. E., Roberts, C. E., Pearsall, N. N., Anderson, G. D. & Nester, T. M., 1998:
Microbiology: A Human Perspective. – McGraw-Hill, Washington.
32. Nikaido, H., 2009: Multidrug Resistance in Bacteria. – Annual Review of Biochemistry
78: 119-146.
33. O'Gara, P. J. & Humphreys, H., 2001: Staphylococcus epidermidis biofilms:
importance and implications. – Journal of Medical Microbiology 60: 582-587.
34. Oguntibeju, O. & Nwobu, R., 2004: Occurrence of Pseudomonas aeruginosa in post-
operative wound infection. – Pakistan Journal of Medical Sciences 20(3): 187-191.
35. Paravina, M., Spaljević, Lj., Stanojević, M., Tiodorović, J., Binić, I. i Jovanović, D.,
2003: Dermatovenerologija. – Medicinski fakultet, Niš.
[60]
36. Petkovšek, Ž., Eleršič, K., Gubina, M., Žgur-Bertok, D. & Starčič-Erjavec, M., 2009:
Virulence Potential of Escherichia coli Isolates from Skin and Soft Tissue Infections.
– Journal of Clinical Microbiology 47(6): 1811-1817.
37. Petrović Jeremić, Lj., Kuljić Kapulica, N., Mirović, V. i Kocić, B., 2008:
Staphylococcus aureus methicillin-resitance mechanisms. – Vojnosanitetski pregled
65(5): 377-382.
38. Petrović, O., Knežević, P. i Simeunović, J., 2007: Mikrobiologija: skripta za studente
biologije. – Daniel Print, Novi Sad.
39. Pondei, K., Beleudanyo, G. F. & Oluwatoyosi, O., 2013: Current Microbial Isolates
from Wound Swabs, Their Culture and Sensitivity Pattern at the Niger Delta
University Teaching Hospital, Okolobiri, Nigeria. – Tropical Medicine and Health
41(2): 49-53.
40. Prakash, P. V., Rao, R. S. & Parija, C. S., 2005: Emergence of unusual species of
enterococci causing infections, South India. – BMC Infectious Diseases 5(1): 1-8.
41. Prescott, M. L., Harley, P. J. & Klein, A. D., 1999: Microbiology. – McGraw-Hill,
Boston.
42. Puljiz, I. & Bruketa, T., 2014: Ne-nekrotizirajuće bakterijske infekcije kože. –
Infektološki glasnik 34(1): 33-39.
43. Rhodes, T. R., 2016: Myths and facts: Bacterial Skin Infections. – BioSupply Trends
Quarterly: 38-41.
44. Rice, B. L., 2001: Emergence of Vankomycin-Resistant Enterococci. – Emerging
Infectious Diseases 7(2): 183-187.
45. Sader, S. H., Gales, C. A., Pffaler, A. M., Mendes, E. R., Zoccoli, C., Barth, A. &
Jones, N. R., 2001: Pathogen Frequency and Resistance Patterns in Brazilian
Hospitals: Summary of Results from Three Years of the SENTRY Antimicrobial
Surveillance Program. – The Brazilian Journal of Infectious Diseases 5(4): 200-214.
46. Shittu, A. O., Kolawole, D. O. & Oyedepo, E. A. R., 2002: A study of wound
infections in two health institutions in Ile-Ife, Nigeria. – African Journal of
Biomedical Research 5: 97-102.
47. Spellberg, B., Guidos, R., Gilbert, D., Bradley, J., Boucher, W. H., Scheld, M. W.,
Barlett, G. J. & Edwards, J., 2008: The Epidemic of Antibiotic-Resistant Infections: A
Call to Action for the Medical Community from the Infectious Diseases Society of
America. – Clinical Infectious Diseases 46: 155-164.
[61]
48. Stanković Nedeljković, N., Tiodorović, B., Kocić, B., Ćirić, V., Milojković, M. i
Waisi, H., 2015: Pseudomonas aeruginosa serotypes and resistance to antibiotics from
wound swabs. – Vojnosanitetski pregled 72(11): 996-1003.
49. Stulberg, L. D., Penrod, A. M. & Blatny, A. R., 2002: Common Bacterial Skin
Infections. – American Family Physician 66(1): 119-124.
50. Šuljagić, V. i Marković-Denić, Lj., 2006: Infekcije operativnog mesta-epidemiološke
karakteristike. – Vojnosanitetski pregled 63(2): 169-176.
51. Tenson, T., Lovmar, M. & Ehrenberg, M., 2003: The Mechanism of Action of
Macrolides, Lincosamides and Streptogramin B Reveals the Nascent Peptide Exit Path
in the Ribosome. – Journal of Molecular Biology 330: 1005-1014.
52. Tortora, J. G., Funke, R. B. & Case, L. C., 2001: Microbiology an introduction. – W.
Longman, New York.
53. Troillet, N., Samore, M. H. & Carmeli, Y., 1997: Imipenem-resistant Pseudomonas
aeruginosa: risk factors and antibiotic susceptibility patterns. – Clinical Infectious
Diseases 25(5): 1094-1098.
54. Udo, E. E., Al-Sweih, N., Phillips, A. O. & Chugh, D. T., 2003: Species prevalence
and antibacterial resistance of enterococci isolated of Kuwait hospitals. – Journal of
Medical Microbiology 52: 163-168.
55. Varagić, M. V. i Milošević, P. M., 2009: Farmakologija - 23. preprađeno i dopunjeno
izdanje. – Elit-Medica, Beograd.
56. Veličković-Radovanović, R., Petrović, J., Kocić, B., Antić, S. i Ranđelović, G., 2009:
Correlation between antibiotic consumption and bacterial resistance as quality
indicator of proper use of these drugs i inpatients. – Vojnosanitetski pregled 66(4):
307-312.
57. Victor, D., Revathi, G., Sam, K., Abdi, H., Asad, R. & Andrew, K., 2013: Pattern of
Pathogens and Their Sensitivity Isolated from Surgical Site Infections at the Aga Khan
University Hospital, Nairobi, Kenya. – Ethiopian Journal of Health Sciences 23(3):
141-149.
58. Zhang, H., Xiao, M., Yang, Q. W., Wang, Y., Wang, H., Zhao, Y., Brown, M., Zhao,
H. R., Kong, F. & Xu, Y. C., 2013: High ceftroline non-susceptibility in
Staphylococcus aureus isolated from acute skin infections in 15 tertiary hospitals in
China. – Journal of medical microbiology 62(3): 496-497.
BIOGRAFIJA KANDIDATA
Dimitrijević Marina je rođena 19. juna 1992. godine u Leskovcu.
Osnovnu školu "Radoje Domanović" završava 2007. godine sa odličnim
uspehom. Srednju medicinsku školu u Leskovcu završava 2011. godine.
Iste godine upisuje osnovne akademske studije na Prirodno-
matematičkom fakultetu u Nišu, na Departmanu za biologiju i
ekologiju, koje završava 2014. godine. Nakon osnovnih upisuje master
akademske studije, studijski program Biologija, na Prirodno-
matematičkom fakultetu u Nišu. Master studije završava 2016. godine
i stiče zvanje master biolog.
Прилог 5/1
ПРИРОДНO - MАТЕМАТИЧКИ ФАКУЛТЕТ НИШ
КЉУЧНА ДОКУМЕНТАЦИЈСКА ИНФОРМАЦИЈА
Редни број, РБР: Идентификациони број, ИБР: Тип документације, ТД: монографска Тип записа, ТЗ: текстуални / графички Врста рада, ВР: мастер рад Аутор, АУ: Марина Димитријевић Ментор, МН: Зорица Стојановић-Радић Наслов рада, НР:
Учесталост и резистенција бактеријских изолата из брисева рана Језик публикације, ЈП: српски Језик извода, ЈИ: енглески Земља публиковања, ЗП: Р. Србија Уже географско подручје, УГП: Р. Србија Година, ГО: 2016. Издавач, ИЗ: ауторски репринт Место и адреса, МА: Ниш, Вишеградска 33. Физички опис рада, ФО: (поглавља/страна/ цитата/табела/слика/графика/прилога) 61 стр. ; 15 слика; 19 табела
Научна област, НО: биологија Научна дисциплина, НД: микробиологија Предметна одредница/Кључне речи, ПО: инфекције коже, брис ране, антибиотска резистенција, S. epidermidis, S.
aureus, P. aeruginosa УДК 579.822.9 : 616-001.47
Чува се, ЧУ: библиотека Важна напомена, ВН: Извод, ИЗ: Микробиолошком анализом узорака из брисева рана, пореклом од амбулантних
пацијената поликлинике Хуман у Нишу, изоловано је 613 сојева. Испитивање осетљивости сојева на антибиотике рађено је методом дифузије. Најчешће изоловане бактерије су Staphylococcus epidermidis, Staphylococcus aureus, Pseudomonas aeruginosa i Enterococcus faecalis. Утврђена је највећа резистенција изолата S. epidermidis пеницилин, ампицилин и амоксицилин, а најмања на линезолид и теикопланин. Испитивањем осетљивости сојева S. aureus установљена је најмања осетљивост на пеницилин, ампицилин и амоксицилин, док су сви испитивани сојеви били осеетљиви на карбапенеме, доксициклин, линезолид, фуцидинску киселину и теикопланин. Идентификовани сојеви P. aeruginosa били су резистентни на ампицилин, амоксицилин/клавуланску киселину, цефуроксим и триметоприм/сулфаметоксазол што указује на њихову мултирезистентност. Сви тестирани изолати P. aeruginosa били су осетљиви на тазобактам и колистин. Поређењем образаца резистенције Грам-негативних и Грам-позитивних бактерија утврђена је значајна разлика у ефикасности примене тетрациклина.
Датум прихватања теме, ДП: 05.10.2016. Датум одбране, ДО:
Чланови комисије, КО: Председник: Члан: Члан, ментор:
Прилог 5/2
ПРИРОДНО - МАТЕМАТИЧКИ ФАКУЛТЕТ НИШ
KEY WORDS DOCUMENTATION
Accession number, ANO: Identification number, INO: Document type, DT: monograph Type of record, TR: textual / graphic Contents code, CC: master thesis Author, AU: Marina Dimitrijević Mentor, MN: Zorica Stojanović-Radić Title, TI: Frequency of isolation and antibiotic resistance of bacterial isolates from
wound swabs Language of text, LT: Serbian Language of abstract, LA: English Country of publication, CP: Republic of Serbia Locality of publication, LP: Serbia Publication year, PY: 2016. Publisher, PB: author’s reprint Publication place, PP: Niš, Višegradska 33. Physical description, PD: (chapters/pages/ref./tables/pictures/graphs/appendixes) 61 p. ; 15 pictures; 19 tables Scientific field, SF: biology Scientific discipline, SD: microbiology Subject/Key words, S/KW: skin infections, wound swab, antibiotic resistance, S. epidermidis, S. aureus, P.
aeruginosa UC 579.822.9 : 616-001.47 Holding data, HD: library Note, N: Abstract, AB: The six hundred and thirteen strains were isolated by wound swabs from outpatients of
polyclinic Human in Nis. Diffusion method was used in order to test the sensitivity of isolated strains to different antibiotics. The most common isolated bacteria from wound swabs were Staphylococcus epidermidis, Staphylococcus aureus, Pseudomonas aeruginosa and Enterococcus faecalis. Staphylococcus epidermidis isolates showed the highest resistance to penicillin G, ampicilin and amoxicillin, and the lowest to linezolid and teicoplanin. Staphylococcus aureus isolates demonstrated the lowest sensitivity to penicilin G, ampicilin and amoxicillin, while all tested strains showed susceptibility to carbapenems, doxycycline, linezolid, fucidic acid and teicoplanin. Identified strains of P. aeruginosa were resistant to ampicilin, amoxicilin/clavulanic acid, trimethoprim/sulfamethoxazole and cefuroxime, which indicate their multiresistance. All tested isolates od P. aeruginosa were susceptible to colistin and tazobactam. Significant difference in the tetracycline efficiency was observed when comparing the resistance patterns of Gram-negative and Gram-positive bacterial strains.
Accepted by the Scientific Board on, ASB: 05.10.2016. Defended on, DE: Defended Board, DB: President: Member: Member, Mentor: