matica glinska - grad glina 11.pdf · - gospoða matanoviæ, autorica hita «zašto sam vam...

MATICA GLINSKA GLASILO UDRUGE MATICE HRVATSKE – GLINA

GODINA VI. BROJ 11 VELJAČA 2003.

PDF created with FinePrint pdfFactory Pro trial version http://www.pdffactory.com

http://www.pdffactory.com

DOGAĐANJA Obilježena stota obljetnica kraljevskog zemaljskog popravilišta u Glini

»Gradi se moderna Kaznionica za prvi put osuđene osobe«

Spomen ploču u čast stoljeća postojanja penalne ustanove zajedno su otkrili ministrica pravosuða Ingrid Antičević Marinović i ravnatelj Središnjeg ureda Uprave za zatvorski sustav Josip Hehet

Dana 25. listopada 2002. godine službenici Kaznionice u Glini obilježili su stoljeæe postojanja penalne ustanove na ovom podruèju. Sveèanosti su bili nazoèni ministrica pravosuða Ingrid Antièeviæ Marinoviæ, ravnatelj Uprave za zatvorski sustav Josip Hehet, upravitelji svih zatvora i kaznionica u RH, gradonaèelnik Marko Sremiæ, glinski župnik vlè. Tomislav Šestak, te predstavnici društvenog, javnog i kulturnog života Grada. Zahvalivši se na odazivu svima, a posebno Ministrici, upraviteljica Kaznionice u Glini mr. Katica Gašljeviæ Tomiæ ukratko je prisutne upoznala s poviješæu i razvojem ove ustanove i njezinom ulogom u životu Grada. Proteklih se godina, od oslobaðanja Gline i obnove rada ove ustanove poduzimaju aktivnosti za dovoðenje iste u punu funkciju. U prvoj fazi izgraðen je kružni zid, a u tijeku su radovi na adaptaciji dvaju objekata za potrebe smještaja zatvorenika i pravosudne policije.

Radovi na izgradnji novih objekata nastavit æe se i u ovoj godini.

Pri obilasku kruga Kaznionice ministrica je otkrila

spomen ploèu u èast obljetnice ustanove na zidu pored glavnog ulaza. Zadovoljna viðenim, ali svjesna potrebe daljnjeg ulaganja do privoðenja punoj funkciji ove Kaznionice, ministrica je naglasila da æe ovdje biti moguænosti za zapošljavanje mladih struènjaka. Ukazala je na važnost kvalitetnih prostornih i radnih uvjeta za smještaj i rad zatvorenika kako bi se po izdržanoj kazni što uspješnije integrirali u društvo Stota obljetnica obilježena je i prigodnom izložbom dokumentacije i foto materijala iz povijesti ustanove koja je kasnije prenesena u Gradsku knjižnicu. Uprilièeno je druženje bivših zaposlenika. Najstariji živuæi službenik je 93- godišnji Stjepan Križaniæ koji je do odlaska u mirovinu 1968. godine radio u «popravilištu» kao krojaè. Jedan od najmraènijih perioda u razvoju ove ustanove predstavlja domovinski rat. Tada je ovdje bilo muèilište za zarobljene hrvatske branitelje i civile . Nekima se gubi svaki trag, a neki i danas nose teške uspomene na tijelu i duši. Zato su predstavnici Udruge zatoèenika srpskih logora 06. kolovoza 2001. g. na zidu Kaznionice postavili spomen ploèu koja æe podsjeæati na to strašno vrijeme da se ne zaboravi i ne ponovi. Matica

Gosti su sa zanimanjem razgledali izložbu dokumenata

iz povijesti ustanove



DOGAĐANJA

Gradska knjižnica -

- središte kulturnih događanja u Glini prošle jeseni

Prof. Ivana Bešliæ Lukaè – organizatorica

kulturne jeseni u Gradskoj knjižnici

Neæete vjerovati — i Glina je imala nekoliko zaista ozbiljnih kulturnih dogaðaja prošle jeseni. Èinjenica je da su u publici viðena uglavnom jedna te ista lica, ali važno je da se dogodilo. Èuli smo nešto novo, upoznali neke druge ljude koji nose dašak drugih sredina i traèke svjetlosti beskrajnog horizonta ljudske mašte, radoznalosti, duha. U organizaciji prof. Ivane Bešliæ Lukaè, u prostoru Gradske knjižnice i èitaonice 07. studenog 2002. g. svoju zbirku pjesama «Povjetarac na mjeseèevoj stazi» predstavila je mlada pjesnikinja iz Bjelovara Slaðana Cvrk Brlek. Kako reèe biograf,» teme njenih pjesama posveæenih domu u kojem je odrasla isprepletene su dubokim osjeæajima pripadanja i spajanja s rodnim poljima punim makova i pogledom u sigurnost vlastitog ja i ljubavi». Dobitnica je više nagrada za svoju liriku «tadijanoviæevog tipa». S nekoliko vlastitih pjesama pridružila joj se Lj. Mikaciniæ Heinrich.

Dana 14. studenog 2002. g. održana je promocija knjige «Povijest èitanja» Alberta Manguela i monografije «Kina», a 28. studenog veèer kulture u Glini održali su èlanovi petrinjske Udruge Matice hrvatske. Predstavili su svoju bogatu izdavaèku djelatnost. Treba podsjetiti da je zalaganjem MH u Petrinji u godini obilježavanja 160-te obljetnice djelovanja Matice hrvatske 02. 08. 2002. g. postavljena spomen ploèa. Tom je prigodom S. Suèiæ istaknuo: «Ne može se našem narodu pomoæi ni vlašæu, ni novcem, bez ljudi. MH u Petrinji pokazuje da misli s ljubavlju na buduænost uvijek želi više. Za Maticu uvijek ima posla, njeni èlanovi trebaju djelovati na obnovi kulturnih dobara i baština hrvatskog naroda.

Nema rodoljublja bez rada, a rijeèi bez djela malo vrijede...»

Svoja izdanja petrinjski matièari darovali su glinskoj knjižnici.

U samo predveèerje blagdana, 19. prosinca 2002. g. u Glini je održana promocija knjige hrvatskog književnika Nedjeljka Fabrija «Triemeron». Akademik Fabrio dobitnik je Herderove nagrade 2002. g. Autora i knjigu predstavila je prof. Julijana Matanoviæ koju je gospodin Fabrio nazvao «prvom damom i dobrom vilom hrvatske književnosti». Zahvalio se na pozivu naglasivši da u Glini nije prvi put. Naglasio je da literatura ima biti umjetnina, ima odgovornost prema narodu i èovjeèanstvu.

- Gospoða Matanoviæ, autorica hita «Zašto sam vam lagala», na poèetku naglašava da je Fabrio njezin omiljeni pisac. Uzdrmao je hrvatsku književnost 1985.g. romanom «Vježbanje života» u kojem ispituje hrvatsku povijest. Drugi roman u nizu je «Berenikina kosa».

O domovinskom ratu prvi progovara u romanu «Smrt Vronskoga». I sad dolazi «Triemeron» za koji je nagraðen nagradom «Ksaver Šandor Ðalski». Radnja romana traje tri dana. Autor prièa o povijesti ovog prostora u zadnjih 100 godina, a podnaslov je «Povijest hrvatske muke». Ono što želi reæi je da se povijest na ovim prostorima ponavlja i to je neizbježno. Neovisno o tome tko je djed, sin, unuk, na kraju padne krv. Pisac sebe naziva «povjerenikom za prièu», a svi smo mi zaslužili prièu, netko svoju isprièa, a netko ne.

Nemoguæe je u nekoliko reèenica uhvatiti duh i senzibilitet kojim je prof. Matanoviæ predstavila knjigu. To je jednostavno trebalo èuti, vidjeti, osjetiti.

Akademik Fabrio rado je odgovorio na pitanja prisutnih. Ono što posebno ostaje u sjeæanju je: živimo u vremenu i narodu koji uništava svoje heroje , svi smo mi djeca 20. st. Koje je povijest svuda raznjela; „ zastave „ su ključna riiječ 20 st. , one su upropastile naše obitelji. Zato je i zadnja rečenica romana : „ Bože daj nam mira „ .

Tijekom listopada I studenog održan je susret s književnicom Brankom Kalauz , upriličena likovna I informatička radionica, izložba fotografija Ljiljane Mikacinić Heinrich pod nazivom “ I ovo je Glina” , te izložba akvarela slikarice marine Butković. U predbožićno vrijemeorganizirana je likovna radionica u kojoj su djeca izrađivala ukras za bor, a 20. prosinca izveden igrokaz “ Božićna mrkva” autorice LJ. Mikacinić Heinrich.

Matica

Iznimno je zadovoljstvo bilo slušatiprof. Julijanu Matanoviæ i

akademika Nedjeljka Fabria



za našu slobodu - za krst časni I slobodnu slavu, neka bude za vječnost to mjesto tako označeno”. Ostaje nam vjerovati da je idući korak dostojno uređenje prostora u Domovinskom ratu porušene crkve SV. Ivana Nepomuka.

Matica



BOŽIĆ - BLAGDAN DOMIŠLJATE BOŽJE LJUBAVI

Božiæ je! Bog je na jedinstven naèin objavio da mu ništa nije nemoguæe.

Ono što se èovjek nikada ne bi usudio pomisliti, Bog je uèinio: postao je nama jednak, postao je èovjekom. Ušao je u našu ljudsku obitelj, da nas uèini dionicima božanske obitelji i zajedništva ljubavi Oca i Sina i Duha Svetoga. Kakva pustolovina i smionost Božje ljubavi prema nama! Ne zaboravimo da je Božiæ prvenstveno blagdan upravo te Božje ljubavi. Èini mi se kako u potrošaèkom i permisivnom mentalitetu postoji opasnost da se jedinstveni božiæni blagdan i dogaðaj pretvori u zimske praznike pune reklama, kupovanja i nabavljanja, trošenja i rasipanja. Potrošaèka i nekršæanska reklama «Djeda Mraza» kao da neprestano želi istisnuti tajnu «Mladoga Kralja» koji je došao razveseliti svijet. Buènost slavljenja, vatrometi i pucnjave kao da bi željeli zaglušiti božiænu poruku mira. No ipak, neka nam u svemu tome ne izmakne ono najbitnije u otajstvu Božiæa.

Najstariji pisani spomen o slavljenju Božiæa u Rimu zabilježen je u Kronografu za 354.god. On sadrži popis rimskih državnih svetkovina te administrativne i povijesne podatke o samom Rimu i Carstvu. U tom dokumentu zabilježeno je da 25. prosinca rimski graðani slave roðendan nepobjedivog sunca, a kršæani Kristovo roðenje. Car Aurelijan uveo je sirijski poganski blagdan u èast suncu 274. god. za cijelo Carstvo sa željom da povezuje i uèvršæuje njegovu državu sastavljenu od razlièitih naroda. Iz popisa spomendana smrti rimskih biskupa u istom Kronografu doznajemo da su kršæani Rima veæ 336. slavili u novoizgraðenoj bazilici na Vatikanskom brežuljku 25. prosinca Kristovo roðenje. Iz Rima se blagdan raširio po cijelom Zapadu.

Zamjeæujem kako je blagdan Božiæa dan kada su i radost i tuga jaèi nego obièno, jer ljudi se na taj dan ne stide svojih osjeæaja. To je dan kada su ljudi najslièniji djeci, jer svi osjeæaju što znaèi Božiæ: Bog je postao dijete. Novozavjetni pisac izrekao je to bez kiæenosti, jednostavno i trijezno: «Bog je nekoæ u mnogo navrata i na mnogo naèina govorio ocima po prorocima, na kraju, to jest u ovo vrijeme, govorio nam je po Sinu, kojega je postavio baštinikom svega i po kome je stvorio svijet» (Heb 1,1). Mnogi koji ovo ne mogu prihvatiti vjerom pitat æe i ovog Božiæa: nije li to sve samo mit, lijepa bajka o majci i djetetu, koja znade ganuti ljudsko srce? Nije li to samo odraz ljudske potrebe i èežnje za božanstvom?



Govor Novoga Zavjeta o Isusovu roðenju nije nipošto prvi pokušaj da se govori o susretu neba i zemlje. Povijest starih religija puna je prièa o pohodu božanskih biæa ovoj zemlji. Netko zgodno reèe: «Put od neba do zemlje jednako je dobro utaban kao onaj od zemlje do neba.» Bajke su zanimljivije ako govore o dolasku božanstva na zemlju nego o uzdignuæu èovjeka u nebesko ozraèje. Grèka i rimska mitologija pune su govora o bogovima koji se pojavljuju na zemlji i miješaju s ljudima. Tu sve vrvi od raznih božanstava, polubožanstava i nadljudi, s neobiènim i èudnim osobinama, koje na èovjeka èesto djeluju zastrašujuæe.

No, kod Isusa je posve suprotno. Njegovo je roðenje toliko naravno i ljudsko da ne ostavlja mjesta nikakvu mitu. Naèin na koji ga prikazuje Novi zavjet ne samo da ne može stvoriti mit o Isusu Kristu, nego se ne osvræe ni na onaj dojam koji je on svojom pojavom ostavio na ljude. On se ne raða kao utjelovljena zvijezda negdje u sjaju kraljevskog dvora, nego kao najobiènije ljudsko dijete; i to tamo gdje su ga prisilile okrutne okolnosti života. Tu bitnu razliku u odnosu na svaki mit izvanredno je uoèio i istaknuo sin njegova židovskog naroda, njemaèki filozof Ernst Bloch: «Moliti se djetetu roðenu u štali: nemoguæe je zamisliti nešto drugo gdje bi pogled u isto vrijeme išao tako nisko i bio usmjeren prema visinama. Jer, radi se o stvarnoj štali: nitko ne bi mogao doæi na tako ludu zamisao da izmisli takvo podrijetlo za osnivaèa jedne religije. Ne, bajke se ne oblaèe u takvo ruho bijede, koja æe ga pratiti kroz èitav život. Nije to zlatno tvorivo od kojega nastaju bajke.»

Stoga mi dopustite, dragi èitatelji, da Božiæ tumaèim kao blagdan domišljate Božje ljubavi, istinskog èovjekoljublja veliki Bog postao je malen, Dijete! Dok smo zagledani u jaslice, u štalicu gdje se po crkvama i kuæama na djetinji naèin prikazuje neizreciva tajna utjelovljenja Sina Božjega, išèitavamo darovanu, nièim zasluženu ljubav. To je preduhitljiva ljubav Božja koja želi u nama izazvati odgovor ljubavi da bi se u nama i po nama ista ljubav razlila cijelim svijetom.

Iskrena èestitka, stisak ruke, pismo, telefonski poziv, sitna pažnja, mali dar, molitva, drago sjeæanje, pomoæ potrebnom i mnogo drugoga: sve nam stoji na raspolaganju da bismo taj dan nekome uèinili ljepšim, radosnijim. Raspirujmo usklik betlehemskog mira u izrijeku i pjesmi «Svim na zemlji mir veselje»i uèinimo Božiæ blagdanom skrovitih toplina ljudskih srca. Tada æe to biti taj «sretan Božiæ» što ga jedni drugima želimo.

DENIS BARIC, kapelan



vrate. Vidim još jedino doleću modre lasted a prživjeli Hrvati preporod svoj shvate u lastinu hitru I veselu cvrkutavu lijetu.

Bože, preživjele izgnane Hrvate, u sela vrati! Njihova je Banovina I Glina sveta postojbina. Domovina plače, dapače, svi Hrvati svuda prognani po cijelom svijetu.



narodnu nošnju, ne zna se njihovo etničko podrijetlo. Jesu li na pravoslavstvo prešli od Turaka ili njihovih boraca Janjičara.

Punile se traktorske prikolice. Odvozili su. Mnogi su još dolazili. Vraćali se po plijen. Neviđen je metež po seoskim puteljcima. Završena je kazališna predstava u dva čina. Takvu predstavu kulturna Europa nije vidjela ni u vremenu Adolfa Hitlera. Europu takve predstave ne zanimaju!



Republike BiH – Velike Kladuše te Vojnića I Siska do Dvora. Rođeni u glinskom rodilištu I umrli u glinskoj bolnici upisani su u matičnim knjigama u Glini.

Matica: Možete li nam nešto reći o kretanju broja stanovnika u Glini ?

Prema popisu stanovništva, općina Glina je 1971. godine imala 28.336, 1981. godine 25.079, a 1991. godine 23.040. stanovnika. Najviše nas je bilo 1931. godine 39.746! Svaki komentar je suvišan.

Priznajem, nisam sve rekao. To ostavljam svojim nasljednicima.

Intervjuirala: Ljiljana Mikacinić-Heinrich



uèvršæena dovratnikom s polukružnim lukom nadvratnika, a na zaglavnom kamenu je uklesana 1837. godine. Dvokrilna vrata imaju u gornjim poljima romboidne uklade unutar profiliranih okvira. Donje su uklade kanelirane. Oba motiva nalazimo u graditeljstvu Felbingerovom bilo kao kanelirane klasicistièke stupove u vežama (Pruknerov hotel u Ilici ) i na spomenutom proèelju stare zagrebaèke apoteke kod Kamenitih vrata. Romboidni motiv izveden u žbuci u prizemlju meðu profiliranim lukovima, na palaèici Draškoviæ Radiæeva ulica u Karlovcu. Profilirana letva pod polukružnim ustakljenim nadsvjetlom vratiju završava ovo majstorsko djelo stolarije. Zaèudno je plemenit ulaz i izlog poslovnog prostora koji nije mogao biti namijenjen obiènoj trgovini, prije æe biti da je izveden za neku kancelariju, ljekarnu ili ordinaciju. U to vrijeme nije zabilježena takva djelatnost u Glini jer je pukovnija imala svoje lijeènike i ljekarnike. Dvostruka vrata s tokarenim ukrasima, ukladama i olatom je iz vremena gradnje kuæe, a tako i ukrasna bravarija na ulaznim vratima. Kovaèa je bilo u Glini jer su željezna kovana vrata s ukrasima srušene župne crkve Sv. Ivana Nepomuka, koja se nalaze u hrpi željeza usred temelja crkve, rad glinske umjetnièke bravarije Cvjetka i Franje Brkiæa, a meðu neisplaæenim Felbingerovim raèunima u Glini ime je bravara Ilije Lonèariæa.

Zanima nas koja je obitelj u Glini naruèila gradnju tako skupe kuæe. Vojne osobe, èasnici boravili su u Glini kraæe vrijeme, a stan zapovjednika bio je osiguran. Ta je zgrada srušena zbog gradnje autobusne stanice na najneprikladnijem mjestu u gradu. Ali to je bila onodobna politika razaranja prošlosti. Teško je zamisliti da bi zapovjednik tvrðave Benko vitez pl. Luka (1837.-1842.) za kratkih pet godina boravka u Glini gradio obiteljsku kuæu. To je mogla biti neka obitelj iz Gline. Popisi stanovništva su iz tog razdoblja slabi i neistraženi.

Jedna meðu uglednijim glinskim obiteljima bili su Augustinoviæi od kojih se u to vrijeme spominje èasnik Andrija Augustinoviæ. Drugi, možda njegov nasljednik, bio je vojni lijeènik Ðuro Augustinoviæ, roðen u Glini, koji je nekoliko godina službovao u pukovniji, ali je veæi dio proveo po raznim mjestima Italije i Austrije, u Rijeci i konaèno, u Zagrebu. Doktorirao je u Beèu, zacijelo kao vojni lijeènik, družio se s ilircima: u Glini s barunom J. Jelaèiæem i Karlovèankom Dragojlom Jarneviæ. Znakovito je da je svoju disertaciju posvetio Milošu Obrenoviæu, ali nakon kritièkog prouèavanja ilirizma i liènosti Ljudevita Gaja ta èinjenica i nije zaèudna. Jasnija æe nam biti situacija oko vlasnika kuæa kad se istraže prateæi spisi katastarske mape iz 1863. godine u kojoj je naša kuæa s dvije gospodarske zgrade zabilježena na èestici pod broj 34.

Za sada, neka nas raduje èinjenica da se palaèica u Hrvatskoj ulici pribraja graditeljstvu srednjoeuropske baštine. Imena ulica takoðer otkrivaju povijesne pojave. Iz zemljišnih knjiga koje u Glini sežu do 1930. godine, iz “posjedovnica” s imenima vlasnika od toga vremena saznajemo da se “Hrvatska ulica tada preimenovala u Strossmayerovu

ulicu. I to se ime izgubilo nakon II. svjetskog rata da bi se vratili na tradicijsko staro ime iz 19. st. kada se ta ulica kao jedna meðu najstarijima izgraðivala veæ prije rušenja tvrđave. Čini se da se već tad javila potreba za afirmacijm hrvatskog življa.

Glina, Hrvatska ulica 26, Bartol Felbinger, 1837. (zaèelje palaèice) Foto: M. Drmiæ



glavna rodbina išli su u goste mladinim roditeljima. Spremalo se skoro kao za svadbu, a ponekad su išli i tamburaši. Jelo se, pilo i veselilo duboko u noæ. Tuga za kæerkom je prošla, a život tekao dalje. Nedjelju nakon svadbe, kad nova mlada ide prvi put po udaji na sv. Misu obavlja se obièaj “upelj”. Prije mise dolazi ranije u sakristiju lijepo obuèena u narodnu nošnju, a na glavi joj paculjica s poklopljenim špicama i preko nje našivana na šljarcu peæa (marama). Drži se sveæeniku za štolu , a u ruci drži upaljenu svijeæu i tako dolaze do oltara. Sveæenik izmoli prigodnu molitvu, blagoslovi ženu, ona nešto daruje za crkvu i odlazi dalje pratiti sv. Misu.

Vjenčanjem u crkvi Sv. Franje Ksaverskog mladenci su započinjali zajednički život

POLOŽAJ ŽENE U OBITELJI Mlada žena (“sneja” ili “nova mlada”) morala se brzo nakon udaje priviknuti na život u novoj obitelji. O tome kako æe se ponašati dobivala je savjete od svoje majke, svjedoèi Ana Greguriæ roð. Županiæ. Majka ju je stalno opominjala da o njoj ne smije èuti ništa loše kad se uda. A djevojke su se udavale vrlo mlade (16, 17 godina). One preko 18-20 godina bile su veæ “stare cure”. Ili su bile sirotinja ili se sumnjalo da su pod “falingom”. Snaha je morala sve poštivati i oslovljavati kako veæ obièaji nalažu -svekra s ”tata”, svekrvu s “mama”, djevera s “braco”, jetrvu s “nevesta”, zaovu sa “seko” itd. Kako su stariji rekli, tako je bilo. Na žalost, mlada se žena nije imala kome požaliti, a ako bi majci i nešto rekla odgovor je bio “muæi i duraj”. Kako kaže Bara Školnekoviæ, “imala se kome požalit, al je slabo vredlo”. Svoje mjesto u novoj kuæi je morala saèuvati jer povratka u roditeljsku kuæu nije bilo. Moje su se

sugovornice složile da lako nije bilo jer ih je èesto morila bijeda, nesloga . Svima je najteže padala neimaština jer iz nje su proizlazila i ostala zla. Zadaæa mlade “sneje” bila je- “prva ustati, ižu pomesti, vodu nositi, lonce nalevati i na peæ metnuti, peæ naložiti prije nego se družina ustane, prati noge muškima, s polja doæi i težakima jelo donesti, postelje prestirati, žlice prati.” Ana Greguriæ roð. Rom u Kovaæe se udala 1936. godine. Obitelj je tada brojila 10 èlanova, a gazda je bio ðedo Blaž. Sjeæa se, subotom pred noæ se nalijevala voda da se zgrije. Onda posjedaju muškarci, izuju se, zasuèu nogavice, a snaha im redom pere noge - od najstarijeg do najmlaðeg. Bara Školnekoviæ svjedoèi da su “ljudi tukli žene”, “žene su držale luèi i svjetlile dok su ljudi pili, ali one nisu pile.” Djecu su èuvale “majke” bake. Mlade mame su bile po èitav dan u polju pa djecu gotovo i nisu viðale. Zbog oskudice djecu su dugo dojile pa se znalo dogoditi da dijete doðe za majkom u polje sa stolèiæem kako bi dobilo obrok.

Jelo se iz jedne zdjele drvenim žlicama, pa tko koliko zahvati. Oni koji su to iskusili svjedoèe da malo zapadne onoga tko pazi na red. Muškarci su sjedili oko stola , a žene stajale iza njih. Dok su obitelji živjele u zadrugama, bogatiji su imali pojate ili komorice za svaki braèni par i njihovu djecu kako bi mogli spavati sami. Gazda je spavao u kuæi. Oni siromašniji su svi spavali u kuæi - kažu, puna kuæa kreveta, kao vojnièki, svi lijepo prestrti. A djece je bilo puno. Pa kako to? Kažu, noæ steèe sve. Ljubav je išla svejedno, bili sami ili zajedno s ostalima! Najteže je bilo udovicama s djecom, kao i mladim obiteljima poslije dijeljenja zadruga. Malo je bilo udovica kao što je bila Mare Kovaæeva. Ona je nakon smrti muža kao najstarija udovica postala gazdarica zadruge. Po noæi je bdjela, jašuæi obilazila njive naoružana kuburom i od razbojnika èuvala blago u štali . Zabilježila: Katica Gašljeviæ Tomiæ Kazivačice: Ana Greguriæ rođ. Županiæ (1824) Ana Greguriæ rođ. Rom Kata Filetić rođ. Baćurin Milka Štefanić rođ. Medved Jana Jelekovacrođ. Milatović (1910.) Kata Kaurić rođ. Rom Bara Školneković rođ. Filetić Mara Gašljević rođ. Županić Fotografije:obiteljska zbirka Grgić



matica glinska - grad glina 11.pdf · - gospoða matanoviæ, autorica hita «zašto sam vam...

Documents