me-12-seminarski rad-moc protiv moci u doba globalizacije

Moć protiv moći u doba globalizacije

- S e m i n a r s k i r a d -

Predmet: Međunarodna ekonomija

prof. Doc. dr Jasmina Osmanković ass. Jasmin mr Hošo

Rad uradili: Čingić Elma – 66240 – L2 – G2 Cigura Đenan – 56237 – L2 – G2

Novembar, 2007. godine

Unverzitet u Sarajevu Ekonomski Fakultet

Sarajevo


Sadržaj 1. Pojam globalizacije .................................................................................3

2. Politička i društvena moć ........................................................................6

3. Tri globalne trijade ..................................................................................7

4.Globalizacija i ekonomija .......................................................................10

5. Globalizam -nacionalne države.............................................................13

6. Zabune globalizma - Odgovori na globalizaciju ....................................18

Zaključak ..................................................................................................22

Literatura ..................................................................................................23

2


Sarajevo


1. Pojam globalizacije

Odnosi političke i svekolike moći na svršetku 20 stoljeća rezultat su političke

povijesti svijeta. Na kraju 20 stoljeća omiljena je riječ globalizacija. Globalizacija dolazi od global, što, se odnosi na sveukupnost, općenitost”. Globalan, znači okrugao, zaokružan, sveukupan, ”koji se odnosi na naš cijeli planet, dakle planetarni svjetski”. Otuda globus, kugla je globalizacija proces stvaranja svjetskog društva. Sociolog Christopher Chase-Dunn , smatra da se termin , riječ globalizacija počela rabiti krajem osamdesetih godina 20. stoljeća? Urlich Beck piše o osam tipova “globaliteta”.

Prvi tip je gospodarsko zemljopisni, a odnosi se na djelovanje transnacionalnih korporacija, međunarodne trgovine i kolanja financijskog kapitala; drugi je informatičko tehnološki; treći tip globalizma očituje se u prepoznatljivim u univerzalnim vrijednostima kao što su ljudska prava i demokracija. Četvrti se očituje u uspješnoj globalnoj kulturnoj industriji. Peti u policentričnoj svjetskoj politici , u kojoj uz vlade djeluju i transnacionalni akteri; šesti je u globalnom svjetskom osiromašenju; sedmi u globalnom razaranju i uništavanje čovjekove okolice; osmi je u transkulturnom konflikt.

Zašto je globalizacija potrebna? Potrebna je da bi se zajedničkim naporom i interakcijom svih ljudi prevladale teškoće kaotične prirode i kaotičnog ljudskog društva.”

Neki autori, globalizaciju definiraju kao “rast globalne, transkontinentalne međupovezanosti”. Globalizacija je dakle, gospodarsko, socijalno, političko djelovanje koje prijelazi granice nacionalnih država. Primjerice trgovina koja se odvija na svjetskom tržištu, transnacionalne korporacije, migracije, transport, znanost, ideje,

3


Sarajevo


masovna kultura, zagađivanja, informacijska i komunikacijska tehnologija sve su to aspekti ili pojavni oblici procesa globalizacije.

Godine 1996. u lipnju je u Montrealu je održan svjetski kongres sociologa koji se bavio metodologijskim aspektima globalizacije.Christopher Chase-Dunn , Jeff rey Hart, George Modelski , Richard Tardanico i Majid Tehranian posebice su se bavili ovim temeljnim pojmom. Prema Tehranianu globalizacija je proces koji je započeo prije 5.000 godina, koji je značenje i ubrzanje, dobio 1991. raspadom Sovjetskog Saveza. Po njemu su elementi globalizacije transgranični procesi kao što su “kapital, rad, managment, vijesti, image, informacije“.

Institucionalni subjekti procesa globalizacije su “transnacionalne korporacije”, “transnacionalne medijske organizacije” (CNN), međuvladine i nevladine organizacije, alternativne vladine organizacije.(Podatci s Interneta).

Christopher Chase-Dunn je govorio o pet različitih dimenzija globalizacije: ekonomska globalizacija,

politička globalizacija,

ekološka globalizacija,

kulturna i

globalizacija komunikacija.

Jeffrey Hart sudionik svjetskog sociološkog kongresa u Montrealu 1996. o globalizaciji istaknuo je glavne aspekte koncepta globalizacije:

globalna infrastruktura;

globalna harmonizacija ili konvergencija,

nestanak klasičnih granica;

globalna difuzija;

zemljopisna disperizija”.

Pod ekonomskom globalizacijom (OECOGLOBAL) podrazumijevaju se svi gospodarski procesi koji prelaze granice nacionalnh država kao što su kretanje kapitala, investicije, trgovina, djelatnost transnacionalnih korporacija. Politička globalizacija ( POLIGLOBAL) predstavlja političke procese koji se odvijaju preko granica nacionalne države a koji se odnose na vlade, i vladine, nevladine organizacije, pokrete, stranke. Primjerice transnacionalne stranke. Komunikacije sve više postaju svjetske komunikacije zbog brzog protoka informacija i vijesti. U tomu smislu se može govoriti o globalnoj komunikaciji (INFOGLOBAL). Demografska globalizacija odnosi se na rast svjetskog pučanstva i na redovne ili ilegalne migracije (DEMOGLOBAL).

4


Sarajevo


Zatim se u procesu globalizacije govori o novom svjetskom , globalnom jeziku. (LINGUAGLOBAL). Razvoj tehnologije ide u pravcu globalnih tehnologija i globalne edukacije (TECHNOGLOBAl), (EDUGLOBAL), različitih kultura i kulturnih institucija u odnosu na globalizaciju (ETNOGLOBAL). Prostor na kojemu živi svjetsko stanovištvo, raspored, prirodna bogastva stvar su zemljopisa svjetskog sustava (GEOGLOBAL). Povijest svijeta, temoporalizacija, dijakronija, sinhronija, spadaju u povijest svjetskog sustava (HISTOGLOBAL). Vrijednosti koje se odnose na umjetnost, literaturu, muziku, arhikteturu imaju svjetski i značaj (HOMIGLOBAL). U svijetu postoje različita vjerovanja, dominantne svjetske religije (METAGLOBAL). Socijalni aspekti različitih odnosa u svijetu izražavaju se u sukobima klasa, kasta, etničkih odnosa (SOCIOGLOBAL). Zdravstvena zaštita, globalne provenijencije postoji u obliku svjetskog sustava zdravstvene organizacije (VITAGLOBAL).

Njemački filozof Karl Jaspers u knjizi Duhovna situacija vremena piše o problemima koji su postali planetarni . Jaspers : “Čini se da kao tehnički i gospodarski svi problemi postaju planetarni. Zemaljska kugla nije samo postala preplitanjem svojih gospodarskih odnosa i mogućim jedinstvom tehničkog ovladavanja opstankom; sve je više ljudi vidi kao jedan zatvoreni prostor, u kojem se oni združuju kako bi razvijali svoju povijest.” Međutim radi se o nečemu čemu se ne treba previše veseliti. Zapravo ne treba pretjerivati u veselju.

Jasepers zapravo govori o grozi nastaloj procesom izjednačavanja života na plantu .On kritizira proces nivelacije i pojednostavnjivanja planeta. U tomu smislu:” “Pojednostavnjivanjem planeta otpočeo je proces niveliranja, što izaziva grozu. Ono što danas postaje općim za sve, vazda je površno, ništavno i ravnodušno. Ljudi se trude oko tog niveliranja kao da ono čovječanstvu donosi slogu.” ( Isti, str. 83.) Globalizacija kao nivelacija briše razlike kultura i identiteta. Jaspers to slikovoto opisuje :

”U tropskim plantažama i sjevernjačkim ribarskim selima gledaju se filmovi svetskih velegradova. Posvuda je odjeća ista. Manire u ophođenju, jednaki plesovi, isti sport, iste natuknice jezične kaše smiješane iz prosvjetiteljstva, anglosaksonskog pozitivizma i teološke tradicije, osvajaju kuglu zemaljsku.” Globalizacija podstiče ljudska prava i demokraciju. Demokracija postaje

globalnim procesom. Govori se i o globalnom civilnom društvu i medijalizaciji svijeta. Stvaranju globalnih medija i pomoću elektronskih medija pretvaranju svijeta u globalno selo. Globalna televizija, kao što je CNN, sve više oblikuje svjetsku javnost i mobiliziraju je za određene ciljeve. Politika uz pomoć globalnih medija postaje svjetska politika. Pa se govori o globalizaciji politike.

Pitanje zašto se istodobno odvijaju tri različita procesa, dakle, globalizacija, stvaranje nacionalnih država i regionalistički partikularizam rijetko se postavlja. Čini se kako se zapravo ne radi o nekom novom procesu. Vjerojatno je riječ o procesu koji je vezan uz povijest volje za moći. Uz povijest osvajanja i ovladavanja svijetom. Povijesti dominacije. Povijest uspostavljanja svjetske moći. Rim, Bizant, Sveto rimsko carstvo, zatim četiri stoljeća europskoga kolonijalizma, od 16. do sredine 20 st., kad su Europljani proširili na sve dijelove zemaljske kugle, što je “dovelo do uspona Zapadne kulture kao prve doista svjetske kulture.

5


Sarajevo


Otkrivanje i osvajanje novih svijetova sve su to bili oblici globalizacije sa smjenom vodećih svjetskih sila. Naravno svi pokušaji globalizacije praćeni su znanjima, umijećima, otkrivanjem novih svijetova, radi njihova osvjanja, znanstvenim i tehničkim dostignućima novim tehnologijama, i naposlijetku svršetkom dvadesetog stoljeća svijet je doista zhavljajući imformatičkim i komunikacijskim globalnim tehnologijama postao globalnim selom. Neki teoretičari smatraju da je “zapadna kultura postala prvom doista globalnom kulturom. 2. Politička i društvena moć

Moć, pa i politička moć, je višeznačan pojam. .Moć nikad nije svojstvo nekog pojedinca., ona pripada skupini i postoji samo tako dugo dok skupina ostaje na okupu. Politička je sfera ono područje djelovanja na kojem su sva sredstva i svi ciljevi podređeni uvijek istom i nikad do kraja zadovoljenom utilitarno-posesivnom cilju političkih aktera začaranog kruga . vlast, moć, presti., podčinjavanje, dominacija.

Napredovanje racionalističke kulture pratilo je i napredovanje moći u svim njenim dimenzijama: političkoj, ekonomskoj, tehnoznanstvenoj, vojnoj, ideološkoj, kulturnoj, simboličkoj.

Ustvari, savremeno propitivanje moći neodvojivo je od uspona i preobražaja moderne ideje napretka. Pojam moći u novovjekovnom mišljenju javlja se kao izraz dva bitna čovjekova odnosa, odnosa prema prirodi (moć nad prirodom) i odnosa prema društvu (moć nad društvom). Moć nad prirodom ima tehno-znanstvena, a moć nad društvom socijalno-politička obilježja. Prva podrazumijeva mogućnost postupne slobode od prirodnih sila, a druga, stalnu opasnost od podčinjavanja socijalnim i političkim silama.

Moć se ne manifestira samo u fizičkoj prisili, nego i u uspješnoj privoli ljudi da nešto učine; i to u okolnostima kad im je prepušten izbor da to ne učine. Ciljevi se, pritom, postižu putem pristanka (konsenzusa), umjesto prisilom.

U svrhu distribucije moći stvaraju se razni oblici društvene organizacije, a moć ima središnju ulogu u organiziranju društvenih struktura. Strastvena i neograničena želja za upotrebom moći u tzv. .nacionalnom interesu., temelji se na devizi: Cilj opravdava sredstva.

6


Sarajevo


3. Tri globalne trijade U svijetu se danas uspostavljaju “tri globalne trijade”: Sjeverna Amerika,

Evropa, i

istočna Azija).

Kada govorimo o središtima ekonomske aktivnosti i globalne moći. zadugo je Evropa bila svekoliko pa i ekonomsko središte na jugu ili Sredozemlju. Zatim je došlo do promjene uloga u korist Sjeverne Evrope. Ostatak svijeta bila je perferija. Onda je došlo do zamjene uloga . Centar se gospodarske i svekolike moći pomakao iz Evrope u Sjevernu Ameriku. S tendnecijom pomicanja prema Japanu i istočnoj Aziji. Amerika je neprijeporno globalna sila. Tako nešto moguće je izčitati iz Clintonova Govora o stanju Unije , od 27. siječnja 1998. godine : “Dame i gospodno , naša je Unija jaka.” Clinton jakost Amerike izvodi iz “naše vodeće uloge u svijetu”. Tu ulogu Amerika nastoji zadržati i u 21. stoljeću. Clinton dakle govori što sve treba učiniti da bi se zadržala uloga Amerike kao globalne sile, “koja će svijet povesti prema novim visinama mira i prosperiteta. Osnažimo našu zemlju za 21. stoljeće”.

Temelj američke zajednice je u odogovornosti, a “odgovornost je temelj snažne zemlje”. Iz perspektive prvog političara svijeta ,Amerika izgleda blještavije i prosperitetnije u odnosu na politološko viđenje Amerike. Primjerice, nešto pesimističniju i kritičniju sliku Amerike podastro je Zbigniew Brzezinski u knjizi Izvan kontrole. Globalna previranja uoči 21. stoljeća. Naravno Brzezinski ne odriče vodeću ulogu ili ulogu “globalne sile bez premca”. Međutim ta pozicija nije bez proturiječja. S jedne strane Amerika ima svjetsko vodstvo dok joj u posljednjem desetljeću “prijete da će potkopati američku ulogu globalnog vođe”. Je li to vodstvo dakle stabilno? Najnoviji gospodarski, financijski i politički događaji u svijetu s trendom stvaranja globalne zajednice ili mekluanovske globalne selendre, pokazuju da je svijet na kraju XX stoljeća dosta šupalj, da voda curi iz različitih interesnih i političkih rupa, a globalna sila ne može začepiti sve rupe, jer je totalna kontrola i ambicija novog Rima teško izvodiva. Ako ni zbog čega onda zbog činjenice da se s globalizacijom i sienizacijom (CNN) svijeta odvija regionalizacija i partikularizacija. I da se taj proces odvija istodobno . Pa u tom smislu jedva je moguća totalna kontrola ili totalni leadership u svijetskoj politici.

Nastranu što bi Amerika htjela, ali postoji nešto što se ne uklapa u Amerićki filmski scenarij, amerikanizacije života i predvodničke ambicije. Postoje interesi i drugih nacija u međunarodnoj zajednici.. Ne postoje samo američki interesi. Ako se snaga Amerike crpi iz odgovornosti (Clinton) , onda Amerika u vanjskoj politici treba demonstirati princip odgovornosti u međunarodnoj zajednici.

7


Sarajevo


Amerika kao globalna sila, temelji se na “četiri elementa: 1. globalnoj vojnoj moći, 2. globalnom gospodarskom utjecaju, 3. globalnom kulturno -ideološkom utjecaju, 4. i (kao kumulativnoj posljedici prva tri) globalnom političkom.”

Premda Amerika nema konkurenta, ona je duboko zaglibila u “paradoks globalne moći”. Vojno ona ima i još dugo će imati veliki globalni utjecaj. Gospodarski njezin utjecaj je upitan jer se javljaju nove svjetske regije sa stvarnim gospodarskim potencijalom. Od svih globalnih moći najspornija je kulturno -ideološka.

Kad je riječ o Americi kao predvodnici svijeta, Zbigniew Brzezinski izrazio je dvadeset nedostataka koji Ameriku dovodi u pitanje kao globalnu silu. Ti nedostaci su:” zaduženost, trgovinski deficit, niska stopa štednje i ulaganja, industrijska nekonkurentnost, niske stope rasta produktivnosti, neodgvoarajuća zdravstvena zaštita,loše srednjoškolsko obrazovanje, pogrešna društvena infrastruktura i propadanje gradova, gramzivi imućni treći stalež, izrazita parazitska opsjednutost parničnjem, produbljivanje rasnih problema i siromaštva, rašireni kriminal, masivno uživanje droge, usađivanje beznađa, širenje seksulanih sloboda, masovno širenje

8


Sarajevo


moralne izopačnosti putem masovnih medija, slabljenje građanske svijesti, nastanak mogućeg rajedinjujućeg multikulturalizma, kolaps političkog sustava, povećanje sveopćeg osjećaja duhovne praznine”. (Zbigniew Brzinski, Izvan kontrole.Globalna previranja uoči 21. stoljeća, Zagreb, l994.,str.91-94.).

Vrlo kritičke i slične opservacije podastro je i Huntington u Sukobu civilizacija, skrenuši pozornost na civilizaciju s silaznom tendencijom (je li to SAD) i rađanje novih konkurentskih civilizacija koje će gospodariti ukoliko budu znale gospodariti i upravljati procesima u 21. stoljeću. Proces globalizacije nije nikakov put uspostavljanja svijeta u kojem teku med i mlijeko. Ne idealizirajući globalizaciju, valja nam skrenuti pozornost na probleme regionalne anarhije, kao što su: osiromašenje, masovna nezaposlenost, demografske eksplozije, nemogućnost vladanja, anomija i raspad država kao što je slučaj s Sierra Leone ili Brazil (anomija u nekim djelovima države), međunarodni kriminal, kriminalizaciju i mafijaizaciju društava i internacionalizacija kriminala, ratovi. Anarhiji i visokoj turbulenciji sklone se ove regije svijeta. Neki dijelovi Latinske Amerike, Azije, Afrike, južno od Sahare, ex Jugoslavija, neke zemlje Srednje i Istočne Europe. Srednja i Istočna Europa uvijek su bile polje snažne turbulencije. U tom se prostoru , u odnosu na Zapadnu Europu, snažne tendencije održavanja koncepta nacionalne države i suvereniteta. Taj je prostor duboko prožet idejom tradicionalnog westfalskog poretka država. Opire se procesu globalizacije. Tek neke zemlje ispunjavaju uvjete ulaska u supranacionalne europske intregracije.

9


Sarajevo


4.Globalizacija i ekonomija

Teorijski koncept globalizacije počeo se uobličavati u ekonomskoj znanosti kao odgovor na neomarksističke teorije svijetskog sustava (Walerstein, 1974/1980), teorije ovisnog razvitka (Cardoso, 1973) i imperijalizma (Amin, 1971), koje su za neuspjehe razvitka Trećega svijeta okrivljavali svjetski kapitalistički sustav. S druge strane, koncepcija globalizacije utemeljena je u modernizacijskoj teoriji W.W. Rostowa i Talcotta Parsonsa u čijem je temelju optimistično vjerovanje u mogućnost razvitka Trećega svijeta pod uvjetom da slijedi modernizacijska iskustva Zapada.

Budući da se teorije globalizacije i modernizacije često uzimaju kao istoznačnice, potrebno je pažljivo razriješiti odnose među ovim veoma bliskim pojmovima. Tako se u podtekstu teorije modernizacije razvija teza kako je modernizacija proces ujednačavanja svijeta tradicionalnih zajednica u dodiru s racionaliziranom Zapadnom kulturnom, vojnom, političkom i gospodarskom moći. Prema tim teorijama, put modernizacije ujedno je i put pozapadnjenja svijeta.

Elite u zemljama Trećega svijeta spremno su i nakon drugog svjetskog rata prihvaćale Zapadne modele razvoja, no osim u rijetkim slučajevima, ovo nekritičko preuzimanje nije se pokazalo uspješnim. Kao odgovor na frustracije uvjetovane neuspjehom prve modernizacije, u Trećem svijetu dolazi do okretanja tradicionalnim vrijednostima što se u politici očituje kao agresivni ili fobični fundamentalizam. S druge strane, u zemljama srednje i istočne Europe na djelu je trend re-modernizacije i re-racionalizacije društva po uzoru na Zapadni model. Ove zemlje nakon sloma komunisitičkog sustava pokušavaju kroz proces tranzicije postati slične zapadnoeuropskim društvima, što je proklamirani preduvjet za konačno ujedinjenje (globaliziranje) europskog kontinenta. No kako je ovaj proces preobrazbe naišao na teškoće slične onima u zemljama Trećega svijeta - poput osiromašenja širokih slojeva društva, korumpiranosti političkih elita i sloma socijalne države - iznova se postavilo pitanje o primjenjivosti Zapadnog modela razvoja na zemlje u razvitku, ovoga puta Srednje i Istočne Europe.

Problem Srednje i Istočne Europe, kako to primječuje Dragojević (1998: 74-75), ogleda se u činjenici da se u njihovom slučaju radi o već trećem pokušaju tranzicijske modernizacije. Prva modernizacija doga|đala se od sredine 19. stoljeća i bila je nasilno prekinuta 40-ih godina ovoga stoljeća velikim razaranjima u drugom svijetskom ratu i drugom industrijsko - kolektivističkom modernizacijom nakon njega. Prve dvije modernizacije bile su “iskrivljene” samom činjenicom prostorne udaljenosti od središta anglo atlantskih kapitalističkih gospodarstava - u 19. stoljeću Londona, a u 20. New Yorka. U to doba razmjerno slabih komunikacija i sporog kolanja informacija prostor je bio taj koji je određivao povijesno vrijeme u kojemu su različita društva postojala. Prema Braudelu (1992), uvijek je postojalo samo jedno središte. Oko središta je postojao roj relativno razvijenih suparnika, od kojih je svaki čekao svoju priliku da preuzme primat, a udaljena od središta prostirala se široka periferija - zemaljski pakao u kojemu je život bio bijedan i kratak.

10


Sarajevo


Današnja komunikacijska i informacijska povezanost uklonila je važnost prostora, te danas svjedočimo pojavi zgušnjavanja vremena i prostora što je pretpostavka globalizacijskog procesa. Globalizacijski proces, premda favorizira moćne proizvođače informacija i simboličkog znanja, mnogo je više reverzibilan od procesa modernizacije, pa stoga može predstavljati šansu za tranzicijske zemlje. Šansa za tranzicijske zemlje izvire iz same naravi globalnog gospodarstva koju poznati američki ekonomist Thurow (1997 ) definira kao stvaralačko razarajuću silu koja faktore proizvodnje - prirodne resurse, kapital, tehnologiju i rad - kao i dobra i usluge pokreće i razmiješta po zemaljskoj kugli. Kapitalisti zarađuju prebacujući kapital i tehnologiju s mjesta gdje su jeftiniji na mjesta gdje se može ostvariti veći profit i prebacujući proizvodnju dobara s mjesta gdje je skupa onamo gdje je jeftina.

Jednostavno rečeno, globalizacijski procesi u ekonomiji razlikuju se od klasičnih modernizacijskih procesa. Visoka tehnologija ne nalazi se više samo u središtu, već se koristi ondje gdje zarađuje najviše novca. Rad se na sličan način kreće prema mjestima gdje su nadnice najviše. U tom procesu cijene, rente, nadnice, kamate i dividende postaju ujendačenije. Nadnice rastu u zemljama s niskim nadnicama i padaju u zemljama s visokim nadnicama - proces koji ekonomisti poznaju kao “ujednačavanje faktora”. (Thurow, 1997). Stoga se čini da bi upravo nerazvijene zemlje i zemlje u razvoju trebale, dugoročno gledano, imati više koristi od globalizacije gospodarstva negoli bogate zemlje.

Da je tomu tako svjedoče brojni politički potezi i odluke Europske zajednice koji pokazuju da se ona iznutra integrira, a prema van zatvara. Pritiješnjena s jedne strane ujednačavajućim trendovima globalizacije u gospodarskoj sferi i s druge strane globalizacijom, odnosno amerikanizacijom kulture, Evropska zajendica sve je manje ekonomska, a sve više politička. Ona strukturira prostor srednje i istočne Europe postavljajući političke zahtjeve kako bi troškove treće modernizacije srednje Europe prebacila na račun tranzicijskih zemalja. Strah od nekontroliranih migracija iz istočne Europe i sjeverne Afrike, u uvjetima rastuće nezaposlenosti i ksenofobije, čini se polako, ali nezadrživo pretvara Europsku uniju u ono što je veliki francuski povijesničar Fernand Braudel nazvao gospodarstvo - svijet za sebe. Umjesto da i u svom dugoročnom interesu otvori svoje tržište poljoprivrednim i industrijskim proizvodima iz zemalja srednje i istočne Europe i tako potakne stvaranje zajedničkog tržišta i “Velikog europskog doma”, ona, čuvajući interese svoga radništva i seljaštva, propušta povijesnu priliku da postane pobjednik u svjetskoj gospodarskoj utakmici (Thurow, 1993).

Kao najveće tržište na svijetu, Europska zajednica može pisati pravila gospodarske igre što će ih morati prihvatiti i njezin najveći gospodarski suparnik, SAD. (Takva pravila već su i nametnuta zemljama koje se žele pojaviti na europskom tržištu, primjerice standard ISO 9000) No ta pravila moraju biti potaknuta imanentnim gospodarskim razlozima, a ne zahtjevima politike za socijalnim mirom i integracijom u okvirima Europske zajednice. Ako Europska zajednica ne postane najotvorenije društvo i povlašteno tržište za zemlje srednje i istočne Europe, morat će se, poput Rimskoga Carstva ograditi limesom i osuditi sebe na neugodni položaj opsjednutog grada. Želi li ostati liberalna i multikulturalna, Europska zajednica i njezini građani moraju podnijeti određene žrtve. Ta žrtva proizlazi iz unutarnje logike globalnog

11


Sarajevo


tržišnog gospodarstva koja ujednačava nadnice i profite. Ono što Europska zajednica može učiniti ako želi stvoriti Veliku europsku kuću naroda veoma je jednostavno - otvoriti i liberalizirati svoje tržište kapitala i rada i dopustiti “prirodnim tržišnim zakonima” da ujednače nadnice u srednjoj, istočnoj i zapadnoj Europi. Alternativa tomu je rast nezaposlenosti i jačanje uloge Države blagostanja i javne potrošnje. No izgleda da Europska zajednica nije na to spremna.

Francuska, četvrto po veličini tržište u svijetu, kao najveću uvoznu stavku iz zemalja Trećega svijeta prikazuje uvoz banana. Francuski ministar kulture zahtijeva da se tržište najveće američke izvozne industrije - filma - zatvori na razini od 40%. (Thurow, 1997)

Kada političke odluke određuju ekonomsku politiku, odmazda stiže brzo u vidu odljeva kapitala. Tako je, primjerice, kompanija Asea Brown Bovery otkrila jednako kvalitetnu radnu snagu u istočnoj Europi koja je spremna raditi za 2,58 dolara po satu, dok u Njemačkoj cijena radnog sata iznosi 30,33 dolara. Ta je kompanija zatvorila tisuće radnih mjesta u zapadnoj Europi, ali je pritom otvorila 21.150 radnih mjesta u istočnoj Europi. Mercedes Benz je zorno prikazao što je to globalna ekonomija i bez ikakvog domoljublja otvorio tvornice u Alabami. (Thurow, 1997) Protivno prirodi kapitalizma bilo bi da ne iskoristi konjukture i ostvari profit što u konačnici vodi “ujednačavanju cijena faktora.”

Za globalno gospodarstvo, kao i za nacionalno, vrijedi pravilo da niske nadnice moraju rasti a visoke padati, dok se kapital seli kroz “globalno selo” u potrazi za profitom u procesu stvaralačkog razaranja. (Schumpeter, 1960) Čini se da navedene činjenice potvrđuju tezu o nastajanju globalnog tržišnog poretka uz istodobno slamanje polutržišnog hijerarhijskog poretka temeljenog i na vojnoj moći. No pritom treba imati na umu da slobodno tržište nikada nije, čak ni na razini nacionalne ekonomije, razvilo sve svoje stvaralačko - modernizacijske pretpostavke. Oduvijek je bilo, možda s pravom, ograničavano carinama, samovoljnim političkim odlukama i strategijskim interesima vladajućih elita. Takve mjere bile su oduvijek u suprotnosti s proklamiranim načelima kapitalističkih društava - načelima slobodnog protoka rada, roba i kapitala. S tog se motrišta i stvaranje Europske zajednice može promatrati kao još jedan sveobuhvatni pokušaj “krojenja” od ljudske volje neovisnih, ali ujednačavajućih načela tržišne ekonomije.

12


Sarajevo


5. Globalizam -nacionalne države

Narodi koji su u povijesti imali sreću prije konstituirati nacionalnu državu, a to su uvelike domaninatni narodi, posebice krajem 20 stoljeća mogli su nametnuti proces globalizacije i napuštanja klasičnog koncepta nacionalnih država. Nasuprot velikim dominantnim narodima, mali, narodi u jeku procesa globalizacije, ti narodi srednje i jugositočne Europe, (“zone turbulencije”), uspostavljaju svoje nacionalne države. Veliki, koji su davno vestfalskim svjetskim poretkom uspostavili nacionalne države, uslijed globalizacije ili djelovanja prijeko granica nacionalnih država, smatraju nacionalnu državu istrošenim političkim entitetom, dok mali narodi koji su tek krajejm 20 stoljeća uspostavili nacionalne države kasne bar četiri stotine godina, vide u nacionalnoj državi okvir zaštite svoje slobode i suvereniteta.

U finoj igri napuštanja i uspostavljanja koncepta nacionalnih država, tj. sudaru globalizacijskih procesa s partikularizacijskim odvija se sukob malih i velikih naroda. To je u biti permanenti sukob u svijetskoj povijesti. Na jednom smo mjestu spomenuli vestfalski svjetski poredak iz 1648. godine. Taj je poredak , kao poredak realističkog koncepta politike utemljen na političkoj moći i njezinom maksimiranju, suvereno dominirao nekoliko stoljeća. A zapravo se radi o svjetskom poretku nacionalnih država, koji je počivao na četiri počela:

1. teritorijalnosti (države imaju fiksne granice, pravni poredak), 2. suverenitet, 3. autonomiju i 4. legalitet”

Upravo su se unutar tog poretka oblikovali odnosi moći koji su na kraju 20 stoljeća uvjetovali proces globalizacije, napuštanja koncepta nacionalnih država i kasnog stvaranja nacionalnih država u srednojoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi, koje bi sačuvale suverenitet, i koje se načelno odupiru procesu globalizacije, kao liberalističkoj varijanti neokonolijalizma i neoimperijalizma. Reklo bi se takvih procesa čiji akteri ne idu u osvajanje i pokoravanje svijeta velikim križarskim pohodima ili bojnama, naružani do zuba, poput nekakovih konkviskadora. Ne, ne radi se o takvom osvajanju svijeta, već osvajanju bez ispaljenog metka. Pomoću novca, informatičke tehnologije, znanja, trgovine. Jer je globalizacija u fenomenološkom smislu samo novi pojavni oblik hegemonije velesila, koji zahtijevaju uklapanje,ili brisanje onih koji stoje na putu uspostavljanja nemilitarističke svjetske hegemonije.

U pravilu tek nastale male nacionalne države, kao neplanirani politički prozvodi političke povijesti s kraja 20 stoljeća pojavljuju se kao trouble makeri ili realne zapreke uspostavljanja nove svjetske, mundijalne moći. Ideologija slobode instrumnet je osvajanja svijeta, odnosno uspostavljanja globalne političke moći.

Globalizacija kao postmoderni proces sofisticirana je varijanta neohegemonizma. Međutim nema mjesta jednoznačju. U odnosu spram globalizacije, globalizam je u kontekstu vanjske politike izraz kojega koriste ”hegemonijske države”.

13


Sarajevo


Zatim ideologijski izraz za “nacionalistički univerzalizam” i termin za raščlambu “globalnih problema” (The Dictionary of World Politics, New York, 1992., str.112, 113.). Globalizam je i jedna od teorija međunarodnih odnosa. Urlich Beck globalizam određuje i kao “ideologiju svjetskog tržišta “ ili “ideologiju neoliberalizma”. Ukoliko se globalizam prihvati kao neoliberalizam njegov interes buši i demontira strukture nacionalnih država. Njegov analitički okvir su klase, države, društva i nedržavni čimbenici kao dio svjetskog kapitalistikog sustava. Međunarodni odnosi promatraju se iz povijesne perspektive “razvoja svjetskog kapitalizma”. U središtu promatranja je “uzrok dominacije društva nad društvom”. Gospodarski čimbenici su najvažniji. Za razliku od globalizma , realizam kao doktrina, najbliža je modelu vestfalskog poretka država.

U odnosu na realistički model svjetske politike oni danas govore o globalnim trendovima ili globalizaciji . Prije osvrta na njihova razmišljanja potrebno je pokazati kakav je odnos realizma i globalizma u svjetskoj politici i općenito u međunarodnim odnosima. Iz usporedbe tih modela politike lakše će se razumijeti, kako i zašto se međunarodna zajednica ponašala onako kako se ponašala spram sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, posebice novonastalih zemalja.

Od kojih premisa polazi, realizam u međunarodnim odnosima? Države su jedini čimbenici međunarodnih odnosa, dok se drugi pojavljuju više kao posrednici. Države se ponašaju kao subjekti moći koje slijede svoje ciljeve i prema ciljevima biraju najučinkovitija sredstva njihove realizacije. U takovoj situaciji primijenjuje se model igre s nultim rezultatom., tj. “dobitak jednoga sudionika u međunarodnom sustavu ide na teret jednog ili više suigrača”. Modus igre je konflikt, a sila kao medij zastrašivanja ili primjena kao način rješavanja konflikta. Učinak u međunarodnoj zajednici temelji se isključivo na moći i sposobnosti nacionalne države.

S druge strane realističkim premisama politike suprostavlja se globalističko stajalište, koje polazi od teze da države nisu isključivi sudionici međunarodnih odnosa, jer se u tom prostoru pojavljuju različiti transnacionalni i multinacionalni gospodarski, tehnološki ili drugi čimbenici. U takovom modelu politika se pojavljuje kao djelovanje političkih subjekata koji prelaze nacionalne granice. Ovdje se primjenjuje model igre s nenultim učinkom uz načela saradnje. Glede saradnje :”Svi bitni učinci igre dobivaju oblik diobe nagrade među sudionicima suradnje”.

U globalističkom modelu zagovara se metropolski pluralizam sudionika koji imaju transnacionalna obilježja, a s gospodarskog aspekta rast u međuzavisnom svjetskom gospodarstvu. Nacionalna država postaje “anakronizam”. Kao ekonomska dogma ili doktrina globalizma pojavljuje se liberalizam. Unatoč globalističkom trendu zbiva se nešto što taj trend ipak dovodi u pitanje, a budući ga dovodi u pitanje, njegovi protagonisti imaju odgovore na one koji ga dovode u pitanje. O čemu je riječ? Globalističkom trendu ne idu na ruku nacionalne ili čiste homogenizirane države skeptične spram transnacionalnih subjekata i čimbenika političkoga djelovanja. Iz toga razloga, globalisti su po definiciji a priori protivnici nacionalnih država i prava naroda na samodoređenje.

U doktrini realizma (nacionalna) država čimbenik je vanjske plolitike, čiji je cilj moći, maksimiranje i obrana nacionalnih interesa u vanjskoj politici, a najvažnije pitanje

14


Sarajevo


je nacionalna sigurnost. Za razliku od globalizma i realizma, pluralizam u vanjskoj politici i međunarodnim odnosima uz države kao čimbenike, ubacije i nedržavne čimbenike. Država poprima transnacionalna obilježja, dok izrada vanjske politike podrazumijeva različite mogućnosti: konflikt, kaoliciju, kompromis (K -K - K). Kao u slučaju globalizma socio gospodarska pitanja i blagostanje daleko su važniji od nacionalne sigurnosti.

Po svemu je jasno da je proces globalizacije daleko složeniji od globalizma kao jedne političke doktrine u međunarodnim odnosima. Proces globalizacije vodi prema stvaranju svjetskog sustava i svjetske globalne vlade. Pokušaju stvaranja organizacija na “transnacionalnoj i interkontinentalnoj skali”.

O globalizaciji postoje raznorodne teorijske raspre i razlike. U politološkoj literaturi moguće je pronaći dvije intelektualne razdijelnice. Postoje mono kauzalna i multi kauzalna tumačenja. Monokauzalno tumačenje ima dimenziju povijesnog kontinuiteta i povijesne transformacije. Prema tim tumačenjima , globalizacija je proizvod gospodarskih, političkih ili tehnoloških promjena. Multi kauzalno tumačenje (sekeptici) polazi od političkih i ekoloških ograničenja globalizacije, dok transformacionisti globalizaciju promatraju kao proizvod ”kombinacije gospodarskih, tehnoloških i političkih promjena”.

Transformacionisti su struja unutar promišljanja globalizacije koja postavlja pitanje promjene, radikalnog prekida s prošlošću, “transformiranja ili restruktiuriranja globalne političke ekonomije”, dok se skeptici predstavljaju kao alternativci “predstavljanja povijesnog kontinuiteta”.

Proces globalizacije zapravo je “postvestfalski poredak koji nema neko državno-središte”. (Anthony Mc Grew, nav. dj. str. 11.). Prema tomu globalizacija predstavlja demontažu “vesftalskog hrama” nacionalnih država” ili vestfalskog svjetskog poretka. U tom smislu postwstphalski poredak predstavlja demontažu počela teritorijalnosti, suvereniteta, autonomije, legaliteta, dakle onih počela na kojima je počivao stari vestfalski svjetski poredak.

Proces globalizacije relativizira stara načela , razgradjući stroge kategorije, ili građevne blokove nacionalnih država, kao što su teritorijalnost i suverenitet, sve do pokušaja rušenja usko denifinirane nacionalne države, koja je prema američkom sociologu Danielu Bellu postala “za male probleme pre velika, a za velike probleme premala”.

Globalizacija označuje procese u kojima se nacionalne države i njihovi suvereniteti podvrgavaju “transnacionalnim akterima, prilikama moći, orijentacijama, identietima i mrežama..”.

Transnacionalnost se iskazuje u transnacionalnim organizacijama, (svjetska banka), pojavama i problemima (promjena klime, droga , entički konflikti,) događajima (svjetsko nogometno prvenstvo), transnacionalnim zajednicama (migracije), i transnacionalnim strukturama (različite specijalizirane svjetske institucije.

Globalizacija uvelike relativizira tradicionalni pojam suvereniteta. Takva relativizacija izvodi se iz novog shvaćanja teritorijalnosti i prijekograničnoga djelovanja i međudržavnih ili supranacionalnih integracija. Bez obzira kakva je percepcija

15


Sarajevo


globalizacije nemoguće je još jednom ne skrenuti pažnju na neke procese i trendove koji se odvijaju usporedo s globalizacijom. Uzmimo kao primjere Zapadnu Europu, neke svjetske regije i SAD.

Primjerice u Zapadnoj Europi odvijaju se procesi integracije i globalizacije, a prate ih procesi regionalizma ili etno nacionalizma, tj. partikularizma. Ili kako bi rekao njemački filozof Herman Lübbe, “regionalizma s povratkom na folklor”.

Integracije, globalizacija, i regionalizam: svatko na svoj način obračunava s tradicionalnim pojmom suvereniteta. Teoretičari pišu o globalizaciji i denacionalizaciji. Globalizacija je u sferi države dekonstrukcija tradicionalno shvaćane (nacionalne) države. Tradicionalno shvaćena država je država s teritorijem i nacionalnim suverenitetom.

Država u procesu globalizacije ili denacionalizacije gubi neke atribute suverenosti. Dio svojega suvereniteta prenaša na neke druge političke entitete. Promotri li se proces globalizacije u kontekstu stvaranja Europske unije članice unije gube dio svojega suverenita. Proces globalizacije u smislu dekonstrukcije tradicionalnog shvaćenog pojma države i nacionalnog suvereniteta mogao bi se širiti i dalje ,širenjem Unije na Istok. Širenjem Unije na Istok dolazi do proste činjenice rastakanja tek stvorenih nacionalnih država u srednjoj i Istočnoj Europe. Novananstale nacionalne države u Srednjoj i Istočnoj Europi tek su počele uživati teško stečenu nacionalnu suverenost a već je nalaze pred mogućnošću njezina rastakanja. One dakle stoje pred dvojbom: a) ulaska u Europsku uniju ; b) odustajanja od ulaska.

Kako u tom slučaju izgledaju scenariji prihvaćanja i odbijanja globalizacije? Scenarij prihvaćanja globalizacije u smislu pristupa europskim i širim i integracijama zapravo znači denacionalizaciju i prijenos dijela suvereniteta na neka nova zajednička supranacionmalna tijela; b) odustajanje od integracija znači očuvanje koncepta nacionalne , ali zatvorene nacionalne trgovačke . Prihvaćanje i odbijanje podrazumijeva ispinjavanje određenih standarda, političke moći i volje da se u slučaju odbijanja odupre nečemu čemu se teško mali ili male države mogu oduprijeti.

Pitanje je kolika je cijena integracije , denacionalizacije a kolika je cijena u odbnijanju denacionalizacije /globalizacije, dekonstrukcije nacionalne države. Jednostavna je činjenica da i unutar velikoga svijeta i kod znatno većih naroda i država postoji otpori zamkama globalizacije i njezinoj sladunjavoj zavodničkoj vodici kojom glavni moćnici ovoga svijeta nastoje škropiti glave svima posebice tvrodokronima i skepticima ne bi li ih razuvjerili da je globalizacija zapravo nezaustavljiv proces, a da je nacionalna država nešto anakrono što treba smjestiti u muzej političke povijesti.

Zagovornici procesa globalizacije idu najprije s doktrinom dekonstrukcije nacionalnih država, zatim dekonstrukcije instutucije Ujedinjenih naroda. Slijed je u metodičkom smislu logičan. Ponajprije treba destruirati nacionalne države ,jer se nacionalne države pojavljuju kao članice UN da bi na drugoj razini bila destruirana institucija UN. Već kad kad se na drugoj razini pokuša demontirati svjetska institucija reprezntacije nacionalnih država , put prema nametanju jedne svjetske države, u ovom slučaju SAD , kao svjetskog policijaca , može biti otvoren. Nije nevažno spomenuti da se Amerika upravo tako ponaša a da njezin predsjednik naglas pokušava ignorirati ulogu UN koju ta institucija ima u svijetu.

16


Sarajevo


UN su Americi kao subjektu procesa globalizacije ili dencionalizacije glavna prepreka koju američka politika na različite načine u praktičnim slučajevima nastoji izdriblati ne vodeći računa o raspoloženju i političkim interesima članica UN kao nacionalnih država.

Prema nekim tumačenjima rat na Kosovu nije bio izravno uperen protiv Miloševića, niti je toliko bio za rješavanje političkog usuda Albanaca na Kosovu , već je on kako tvrde neki izvori bio posredno rat protiv Europe i UN. Protiv Evrope jer se vidjelo da je Evropska unija toliko zavisna od globalne sile da se zapravo ni prsta ta ujedinjena Europa ne može pomaknuti bez američke globane incijacije. S druge strane on je Evropljanima u ratu protiv razjarene srpske ratne mašinerije i etničko /četničko čistačkih apetita stvorio iliziju nekadašnjeg globalnog imperijalnog sjaja. Američki globalizam za trenutak je aktivirao potisnutu svijest o negdašnjim slavnim imperijalnim danima, kad je Evropa , a ne Amerika bila globalnom silom. S druge pak strane da je svjetski policijac u savezu s zavisnom Evropom htio radikalno obračunati s Miloševićem i njegovim režimom onda je to svjetski policajac mogao učiniti Ali nije učinio. Stvar je doveo do pola kao što je to učinio u Bosni s Daytonom, kao što je to htio učiniti s Planom Z4 uz asistenciju američkog veleposlanika i srpskih pobunjenika u Hrvatskoj ,da bi mogao nastaviti prozirnu igru u kojoj će svjetski policajac opravdavati svoju ulogu.

Stvaranje svjetske države i svjetskog policijaca krajnji je cilj procesa globalizacije. Oni koji se budu opirali bit će zbrisani ili će biti proglašeni protivnicima nove ideje napretka, protumodernima, konzervativcima, natražnjacima, iza koje se nove ideje valja opasna nova hegemonija jedne svjetske države u nastajanju. Naravno s mogućnošću stropoštavanja u trapulu novog sada još opasnijega totalitarizma , da bi se još jednom pokazala i dokazalo kao se s liberalizmom počinje a kako se završava u totalitarizmu. U ovom slučaju u mogućem totalitarizmu jedne svjetske države.

17


Sarajevo


6. Zabune globalizma - Odgovori na globalizaciju Između svjetskog gospodarstva i individualizacije nacionalna država gubi svoj

suverenitet: Što činiti? Zključak leži nadomak: Projekat modernizma čini se nije uspio. Filozofi

postmodernizma prvi su puni elana razumu i racionalizmu, na koje je znanost položila pravo, ispisali smrtovnicu. Takozvani zapadni univerzalizam prosvjetiteljstva i ljudskih prava nije ništa drugo nego glas “mrtvih, bjelobradih staraca”, koji potiskuju prava etničkih, vjerskih I seksualnih manjina, predstavljajući svoje pristrane “nadnaravne pripovjetke” kao apsolutne.

Nadalje se kaže da sekularnim trendom individualizacije socijalni kit postaje porozan, društvo gubi svoju kolektivnu samosvjest i time sposobnost političkog djelovanja. Potraga za političkim odgovorima na značajna pitanja o budućnosti nema više svoj subjekt niti mjesto.

U tom crnom gledištu gospodarstvena globalizacija samo upotpunjava ono što postmodernizam intelektualno a individualizam politički pokreće – a to je propast modernizma.

Dijagnoza je: Kapitalizam postaje besposlen i čini besposlenim. Time se razbija povijesni savez između tržišnog gospodarstva, socijalne države i demokracije, koji je dosad integrirao i legitimirao zapadni model odnosno projekat nacionalne države modernizma. Tako gledano su neoliberali likvidatori zapada – iako nastupaju kao njegovi reformatori. Što se tiče socijalne države, demokracije i javnosti, oni provode modernizaciju ka smrti. No propast počinje u glavi. I fatalizam je govorna mana. Prije skoka s Eifelovog tornja čovjek bi trebao posjetiti logopeda. “ Pojmovi su prazni, više ne znaju ganuti, osvijetliti, uspaliti. Sivilo koje leži nad svijetom…možda je uzrok u pljesnivoći riječi”. Ta takozvana propast dala bi se pretvoriti u polazak u drugi novi modernizam uz uvjet da se prebrode ortodoksije na kojima je posrnuo prvi modernizam.

Doduše, teško je podići glas protiv svjetske sile zvane svjetsko tržište. To je jeidno moguće pod pretpostavkom da se razbije predodžba o svemoćnom svjetskom tržištu, koja vlada u glavama i koći sve djelovanje.

Ulrich Beck nastupiti protiv velike sablasti koja se vrzma Europom i to metodom razlikovanja između globalizma s jedne strane, te globaliteta i globalizacije s druge.

Globalizmom označavam shvaćanje da svjetsko tržište potiskuje ili nadomješćuje političko djelovanje, t.j. ideologiju vlasti nad svjetskim tržištem, ideologiju neoliberalizma. Globalizam postupa monokauzalno, ekonomski, smanjuje mnogodimenzionalnost globalizacije na jednu dimenziju i to gospodarstvenu, koja je k tome zamišljena linearno, a sve ostale dimenzije – ekološku, kulturološku, političku, društvenu globalizaciju – spominje, ako uopće, samo kao podređene dominaciji svjetskog tržišnog sistema. Naravno time se ne želi zanijekati ili umanjiti središnje značenje gospodarske globalizacije. Ideološka bit globlizma leži u tome da je izbrisana

18


Sarajevo


temeljna razlika prvog modernizma, a to je razlika između politike i gospodarstva. Središnji zadatak politike, odrediti pravne, socijalne i ekološke uvjete koji gopodarstveno djelovanje tek čine društveno mogućim i legitimnim, izmiče se pogledu ili se prešućuje. Globalizam propisuje da se tako kompleksno zdanje kao što je Njemačka – znači država, društvo, kultura, vanjska politka – mora voditi kao poduzeće. U tom smislu se radi o imperijalizmu ekonomičnosti kojim poduzeća utjeruju okvirne uvjete pod kojima mogu optimirati svoje ciljeve. Čudnovato je međutim na koji način tako shvaćen globalizam privlači svoje protivnike.

Postoji ne samo potvrdan već i negirajući globalizam, koji, uvjeren o neizbježnoj dominaciji svjetskog tržišta, bježi u razne oblike protekcionizma:

Crni protekcionisti oplakuju propast vrijednosti i propast značenja nacionalnog pojma, a suprotno se tome bave neoliberalnom destrukcijom nacionalne države.

Zeleni protekcionisti otkrivaju nacionalnu državu kao jedan izumirajući politički biotop, koji štiti standarde okoliša od raznih prisila svjetskog tržišta a u tom pogledu i sam treba zaštitu.

Crveni protekcionisti već za svaki slučaj isprašuju kostime za borbe staleža; za njih je globalizacija nadomjestak za “ipak smo bili u pravu”. Oni slave ponovno marksističko uskrsnuće. Pri tom se doduše radi o utopistički slijepom “ja sam stalno u pravu”. U tim zamkam globalizma moramo razlikovati što ja želim nazvati globalinost i globalizaciju.

Globalnost označava: Mi već odavno živimo u jednom svijetskom društvu, i to u smislu da predodžba zatvorenih prostora postaje fiktivna. Nijedna zemlja, nijedna zajednica se ne može izolirati. Time se sudaraju razne ekonomske, kulturološke, političke forme, i ono što je samo po sebi razumljivo mora se iznova dokazivati, čak i u zapadnom modelu. Pri čemu “svjetsko društvo” označava cijelovitost socijalnih odnosa, koji nisu integrirani u nacioalnu politiku niti su njome određeni.

“Svijet” u kombinaciji “svjetsko društvo” označava dakle diferenciju, mnoštvo, a “društvo” označava ne integraciju, tako da se (po M.Albrow) svjetsko društvo može shvatiti kao mnoštvo bez jedinstva.

Nasuprot tome globalizacija označava procese, nakon kojih će nacionalne države i njihov suverenitet biti poprijeko povezani putem transnacionalnih posrednika, te će tako njihove šanse za vlašću, njihova orijentacija, identiteti i mreže biti obuzdane.

Značajna razlikovna karakteristika prvog i drugog modernizma je nemoć ispravljanja nastalog globaliteta. To znači: Jedna pokraj druge postoje razne samologike ekološke, kulturološke, gospodarstvene, političke, civilnodruštvene globalizacije, koje se ne mogu jedna za drugu reducirati ili prikazati, nego se svaka za sebe i u svojim međusobnim ovisnostima mora odgonetnuti i razumijeti.

Vodeća slutnja je da se tek onda može otvoriti prostor političkom djelovanju. Zašto? Jer se samo tako može slomiti bezpolitički urok globalizma, jer će se tek pod perspektivom mnogodimenzionalnosti globaliteta raspršiti ideologija globalizma o pritisku okolnosti. Ali što čini globalitet nemogućim za korekciju? Osam razloga – u odgovarajućim natuknicama:

19


Sarajevo


1. geografsko širenje i sve veća interakcija međunarodnog trgovanja, globalno umrežavanje financijskog tržišta i rastuća vlast transnacionalnih koncerna,

2. stalna informacijsko i komunikacijsko tehnička revolucija, 3. univerzalno provedeni zahtjevi za ljudskim pravima – znači (usmeni)

princip demokracije, 4. rijeke slika globalnih kulturnih industrija, 5. postinternacionalna, policentrična svjetska politika – uz vlade djeluju

transnacionalni posrednici (koncerni, nevladine organizacije, Ujedinjeni Narodi) koji sve više dobivaju na broju i moći,

6. pitanja globalnog siromaštva, 7. globalnog razaranja okoliša i 8. pitanja mjesnih transkulturoloških sukoba.

Globalitet označava činjenicu da od sada ništa što se na ovoj planeti odigrava nije samo mjesni događaj, već da se svi izumi, pobjede i katastrofe odnose na cijeli svijet, te da moramo naš život i djelovanje, naše organizacije i institucije reorijentirati i reorganizirati uz “lokalno-globalnu” crtu. Tako shvaćen globalitet obilježava novo stanje drugog modernizma. Taj pojam ujedno sažima elementarne razloge zašto standardizirani odgovori prvog modernizma postaju neprikladni i kontradiktorni za drugi modernizam i zašto se za njega politika mora nanovo stvarati, izmisliti.

Od takvog poimanja globaliteta razlikuje se pojam globalizacije kao (staromodno dijalektičan) proces koji stvara transnacionalne socijalne veze i prostore, koji revalvira lokalne kulture i otkriva neke treće – “malo ovoga, malo onoga, to je način kojim se rađaju novosti” (Salman Rushdie).

Unutar tog složenog odnosa nanovo se postavljaju pitanja razmjera kao i granica uslijđene globalizacije i to s obzirom na tri parametra:

Kao prvo dimenzija prostora;

Drugo stabilnost u vremenu ;

Treće (socijalna) gustoća transnacionalnih mreža, veza i slika.

Uslijed takvog poimanja pruža se i odgovor na sljedeće pitanje: U čemu leži povijesna osobitost današnje globalizacije i njenih paradoksa na jednom određenom mjestu (u usporedbi s “kapitalističkim sistemom svijeta”koji se izgrađuje još od doba kolonijalizma, a o kojem priča Immanuel Wallerstein)? Osobitost procesa globalizacije danas (a vjerojatno i ubuduće) leži u empirijskom istraživanju dimenzije, gustoće i stabilnosti izmjeničnih regionalno-globalnih odnosa i njihove medijske definicije, kao i socijalnih prostora i slika na kulturološkoj, političkoj, gospodarstvenoj, vojnoj i ekonomskoj razini.11 Prema tome svjetsko društvo nije meganacionalno društvo koje u sebi sadržava i rastvara sva nacionalna društva, već svjetski horizont obilježen

20


Sarajevo


mnoštvom i ne-integracijom, koji se otvara kada se uspostavlja i održava komunikacija i djelovanje.

Skeptici globaliteta pitaju: Što ima novo? I tvrde: Ništa osobito važno. No time su povijesno, empirijski i teoretski u krivu. Novo je svakidašnje življenje i djelovanje izvan državnih granica u izmjeničnoj ovisnosti i obvezama; novo je zapažanje te transnacionalnosti (u medijima, konzumu, turizmu); nova je “raspršenost” zajednice, rada i kapitala; nova je i svjesnost o globalnim ekološkim opasnotima i korespondirajuće arene djelovanja; novo je neizostavno opažanje drugih kultura u vlastitom životu sa svim protuslovnim izvjesnostima; nova je razina protoka “globalnih kulturoloških industrija” (Scott Lah/John Urry); novi je i razvitak jedne europske državne tvorevine, broja i moći transnacionalnih posrednika, institucija i ugovora; naposljetku novi je i razmjer gospodarstvene koncentracije koju međutim koći nova bezgranična konkurencija svjetskog tržišta.

Globalizacija znači dakle i ne-svjetska država. Točnije: svjetsko društvo bez svjetske države i bez svjetske vlade. Proširuje se globalni desorganizirani kapitalizam jer nema hegemonijalne vlasti niti internacionalnog režima – ni na ekonomskom ni na političkom planu.

21


Sarajevo


Zaključak

Globalizacija se u literaturi razumije kao internacionalizacija svekolikog ljudskog djelovanja preko okvira nacionalnih država. Globalne promjene su nastale onda kada je nestala hladnoratovska podjela svijeta utemeljena na sukobu liberalizma i kolektivizma lijeve totalitarne provenijencije, padom Berlinskoga zida 1989., trijumfom neoliberalne ekonomske i političke filozof je u međunarodnim ekonomskim i političkim odnosima, te postupnim strukturiranjem informacionalističkog tržišnog društva uz potporu novih informatičkih tehnologija koje su omogućile uspostavu informacionalističkog tržišnog i umreženog društva.

Prema tomu, uz širi društveni kontekst nastanka nove globalizacije u sklopu druge modernizacije svijeta, presudnu ulogu odigrala je tehnologija i neoliberalizam kao pobjednička ideologija izašla iz sukoba ideologija 20. stoljeća, poglavito u segmentu prihvaćanja neoliberalnih vrijednosti od strane globalnih igrača MMF-a, WTO-a, Svjetske banke, tj. elemenata, koje institucije provode globalizaciju pristrano u interesu najbogatijih i tako stvaraju uvjete neravnoteže u svijetu umjesto ravnoteže za koju su prvobitno utemeljene.

Njihova je politika zapravo politika kloniranja jednog ekonomskog modela diljem kugle zemaljske, vlade su taoci te politike, dok je primjena te politike u nekim tranzicijskim zemljama poput Rusije, Bosne, Hrvatske iznjedrila koncept legalizirane pljačke stoljeća čiji je glavni akter bila lokalna oligarhija s potpisom “odobrio MMF”.

S druge strane, rizici globalizacije poput ekoloških pitanja, terorizma, ilegalnih migracija, globalno organiziranoga kriminala, gurali su prema konceptu globalizacije politike u pravcu rješavanja zajedničkih problema suvremenoga svijeta. Niti jedna država se ne može suočiti s istima

Urlich Beck govori o tri modela države u doba druge moderne. Prvi je etnička država, drugi neoliberalna i treći kozmopolitska država. Svaki model države počiva na navlastitom suverenitetu. Prvi na protekcionističkom/autonomnom, drugi “otvarajući prema svijetu”, i treći kozmopolitski na priznavanju razlika.

Svijet kao da postaje sve transparentniji. S tim u svezi dolazi do velikog udara na tradiciju i tradicijske obrasce življenja. Ulazimo, dakle u jedno izrazito turbulentno razdoblje ljudske povijesti koje inzistira na diskontinuitetu razvoja.

Trenutno ne postoji sila koja bi mogla zaprijetiti toj besprimjernoj globalnoj prevlasti SAD-a. No da li će ona i ubuduće ostati neosporavana!

22


Sarajevo


Literatura

Anđelko Milardović – “Neoliberalna globalizacija. Transformacija društava i

država u doba druge moderne”

Urlich Beck - “Moć protiv moći u doba globalizacije”

23

me-12-seminarski rad-moc protiv moci u doba globalizacije

Documents