Michael Foucault: Što je autor?

Foucault se u svom tekstu bavi odnosom između teksta i autora i načinom na koji tekst ukazuje na autora koji je, izvana gledano, izvan toga teksta i koji mu prethodi.

Polazi od imanentnog pravila (koje zapravo nikada nije u potpunosti primijenjeno) koje zahtijeva da nije bitno TKO govori. Dvije osnovne teme toga pravila:

1) Pisanje kao stvaranje prostora u kojem onaj koji piše neprestano iščezava (nije bit u tome da se uzvisi čin pisanja). (str. 32)

2) Odnos pisma prema smrti (Tisuću i jedna noć). Djelo, čija je svrha nekada bila da osigura besmrtnost, sada ima pravo da ubija, da usmrti svog autora (Flaubert, Proust, Kafka). Trag pisca sveden je na neobičnost njegova odsustva. Posljedice i značaj nestanka autora? – nije ispitan.

Dvije ideje koje zamjenjuju povlašteni položaj autora:

1) Ideja o DJELU. Što je djelo?

Ako netko nije autor, da li bi se onda ono što je napisao, rekao, ostavio za sobom u svojim spisima moglo nazvati djelo?

Ako pak nekoga prihvatimo za autora, je li baš sve što je napisao, rekao, ostavio za sobom u svojim spisima spada u njegovo djelo? (str. 33.)

2) Pojam PISMA. Prihvatiti da je pismo izloženo zaboravu i onemogućavanju, predstavlja religiozno načelo skrivenog smisla koji treba protumačiti. (str. 34.)

Foucault smatra da treba otkriti gdje se nalazi prostor koji je ostao oslobođen autorovim nestankom. Treba tragati za otvorima koje taj nestanak razotkriva. (str. 35.)

PROBLEMI KOJI NASTAJU IZ UPOTREBE AUTOROVA IMENA

Autorovo ime jest osobno ime, a osobno ime nema samo jedno značenje. Osobno ime i autorovo ime nalaze se između pola OPISA i pola OZNAKE. Ona moraju imati tzv. osobitu vezu s onime čemu daju ime.

Ime omogućuje da se jedan broj tekstova objedini, definira, razdvoji od drugih, da se između njega i drugih uspostavi razlika. Ime uspostavlja vezu među tekstovima.

Autorovo ime otkriva nadolazak određene struje diskursa i pokazuje status tog diskursa u okviru jednog društva i jedne kulture.

U našoj civilizaciji određenom broju diskursa podaren je autor-funkcija. Autor-funkcija je obilježje načina postojanja, kretanja i funkcioniranja određenih diskursa u okviru društva. (str.36.)

Četiri različita obilježja po kojima se diskurz koji ima autora-funkciju razlikuje od ostalih diskurza:

1. Diskurz je predmet prisvajanja. Tekstovi, knjige i diskurzi počeli su istinski imati autore u onoj mjeri u kojoj su diskurzi počeli kršiti zakone. To je bio potez bremenit opasnošću prije nego što je postao prihvaćen.

Čim je sistem posjedovanja tekstova uspostavljen, mogućnost kršenja zakona vezana za čin pisanja poprimala je oblik imperativa svojstvenog književnosti.

2. Autor-funkcija ne prožima sve diskurse na općevažeći i jednak način. U našoj civilizaciji nije uvijek ista vrsta tekstova zahtijevala prisustvo autora-funkcije. Preokret je nastao u 17/18. st. Kada su i znanstveni diskurzi počeli biti prihvaćani zbog samih sebe. (str. 37.)

3. Autor-funkcija ne razvija se spontano kao pripisivanje diskursa jednom pojedincu. On je prije plod složene operacije koju smišlja izvjesno racionalno biće koje mi nazivamo autor.

Promatrano kroz epohe, mogu se pronaći određene konstante u pravilima pravljenja autora.

S ciljem da „razotkrije“ autora, moderna kritika služila se metodama sličnim onima kojima su se koristile kršćanske egzegeze nastojeći da dokažu vrijednost nekog teksta autorovom svetošću.

Sv. Jeronim predlaže 4 pravila prema kojima se može jednom istom autoru pripisati više diskursa: (str.38)

1. Autor kao postojana ravan vrijednosti.2. Autor treba biti dosljedan.3. Autor kao stilsko jedinstvo.4. Autor kao povijesna figura na prijelazu određenih zbivanja.

Moderna književna kritika definira autora na isti način.

Tekst uvijek sadrži znakove koji upućuju na autora (osobne zamjenice, mjesni i vremenski prilozi i glagolske promjene. (str. 39.)

Foucault razotkriva 4 posebne crte autora-funkcije :

1. Vezan je za institucionalni sustav koji okružuje svijet diskursa.2. Ne prožima na isti način sve diskurse u svim vremenima.3. On je plod složenih operacija.4. Ne odnosi se na jednog stvarnog pojedinca jer može pokrenuti istovremeno

više subjekata-položaja.

Transdiskurzivni položaj autora jest položaj u kojem se može biti ne samo autor knjige nego i teorije, tradicije ili discipline u kojima će druge knjige i autori naći svoje mjesto (Homer, Aristotel). (str.40.)

U 19. st. Pojavljuju se začetnici diskurzivnosti. Oni su stvorili pravila za stvaranje drugih tekstova (Freud). Oni su omogućili nešto što je bitno drugačije od onoga što romanopisci omogućuju, a to su određene različitosti, a ne samo određene sličnosti.

Foucault iznosi razloge važnosti onoga što je izložio. Prvo je da takva analiza omogućuje približavanje tipologiji diskursa koja se ne može svesti samo na gramatička i logička pravila nego postoje osobine i odnosi svojstveni diskursu. S druge strane, diskursi bi se trebali promatrati ne samo u okvirima njihovih izražajnih vrijednosti i formalnih preobličavanja nego i prema njihovim načinima postojanja. (str. 43.) Polazeći od toga subjekt se liši uloge začetnika i pristupa se analizi subjekta kao složenoj i promjenljivoj funkciji diskursa. Drugi su razlozi koji se odnose na ideološki status autora. Autor je načelo štednje u rasplođavanju značenja. Zbog toga moramo potpuno preokrenuti tradicionalnu ideju o autoru. Foucault zaključuje da autor ne prethodi djelu, on je određeno i funkcionalno načelo pomoću kojeg se, u našoj kulturi, ograničava, odbacuje, odabire. (str.44.)