Milutin Cihlar NehajevSenj, 25. studenoga 1880. - Zagreb, 7. travnja 1931.

Romanopisac, novelist i novinar, Nehajev je jedan od najistaknutijih predstavnika hrvatske književne moderne.

Rođen je u Senju 25. studenog 1880. u doseljeničkoj češkoj obitelji. Pseudonim Nehajev uzeo je prema senjskoj uskočkoj kuli Nehaj. Njegov otac Sebald, inače gorljivi panslaven, došao je u Kraljevicu 1865. na poticaj Šenoe s kojim je prijateljevao u Pragu. U Kraljevici je radio kao učitelj te se oženio Ludmilom Polić iz ugledne kraljevičke obitelji. Uskoro se obitelj preselila u Senj. Milutin Cihlar je pučku školu završio u Senju, gdje je do šestog razreda pohađao i gimnaziju. Premda je bio najbolji učenik, 1897. godine je isključen iz Senjske gimnazije zbog nedoličnog ponašanja prema jednom profesoru, a kasnije i cijelom profesorskom zboru, te zbog demonstrativnog izostajanja s nastave. Zadnja dva razreda završio je u Zagrebu, gdje je i maturirao.

U mladosti je pisao pjesme. Kao šesnaestogodišnji gimnazijalac napisao je rodoljubnu odu Senju gradu, koju završava stihovima:  Dok god bude Nehaja i Senja,           Vijat će se u njem stieg hrvatski!

Školovanje je nastavio u Beču gdje je studirao kemiju. Nakon diplome odlazi u Zadar gdje radi kao profesor. U Zadru 1905. pokreće list Lovor, a potom odlazi u Trst gdje od 1907. do 1909. uređuje tršćanski list Balkan. Kao svestrani novinar radio je i za Jutarnji list, Obzor i Agramer Tagblatt. Za navedene listove bio je dopisnik iz Pariza, Praga i Beograda.

Od 1909. do 1912. Nehajev živi u Križevcima gdje radi kao asistent u Agrikulturno-kemijskom zavodu Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima. Nakon trogodišnjega boravka i rada u kemijskoj struci u Križevcima, napokon seli u Zagreb i potpuno se posvećuje književnom i novinarskom radu.

Nehajev se 1912. godine oženio Paulom Vuksan s kojom je imao troje djece: Nedu, Zvonimira i Milutina. Zanimljiva je priča kako su Nehajevljeva djeca dobila svoja imena. On je smatrao da djeca trebaju sama odabrati svoja imena kada se za to odluče. Tako su sva njegova djeca po rođenju dobila nadimke a kasnije su sami odabrali ime.

Godine 1926. bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika. Umro je 7. travnja 1931. u Zagrebu. Grad Senj podigao mu je spomenik u Parku pjesnika i spomen-ploču na rodnoj kući. 

Počeo je pišući drame, ušavši u književnost potkraj 19.st, u vrijeme borbi "starih" i "mladih" u godinama koje su prethodile moderni. Veliki uspjeh postigao je novelama sakupljenim u zbirci Veliki grad (objavljena 1919.), u kojima opisuje modernu i dekadentnu inteligenciju koja ne pronalazi smisla u životu te se pasivno prepušta ispraznim filozofiranjima i lamentacijama.

Nehajev je novelist, romanopisac, dramatičar, prevoditelj, publicist, svestrano obrazovan intelektualac. Bio je jedan od prvih hrvatskih kazališnih i glazbenih kritičara. Ostavio je brojne vrijedne studije i oglede o hrvatskim političkim ljudima (Gaj, Starčević, Radić,…) i o istaknutim europskim i hrvatskim književnicima (Šenoa, Gjalski, Vraz, Shakespeare, Zola, Gogolj, Dostojevski...).

U tridesetak godina spisateljskog rada stvorio je oveći opus novela, romane Bijeg (1909), Vuci (1928), Rakovica (1932), drame, kritike i članke.

Bijeg

Povijest jednog našeg čovjeka

Roman je objavljen 1909. godine.

Roman prati život glavnog junaka Đure Andrijaševića od djetinjstva pa sve do njegove tragične smrti. Poslije povratka iz Beča i školovanja u Zagrebu, Đuro razmišlja o svom odnosu sa zaručnicom Verom Hrabarovom i njezinoj majci koja nije zadovoljna kćerinim izborom. Znajući da se mora suočiti s Verom i njezinom obitelji, želi to što duže odgoditi i odlazi u posjet svom prijatelju Toši u Zdence. Đuro razmišlja o djetinjstvu, ostavštini strica Tome zahvaljujući kojoj se školovao, o ranom gubitku oca, majci koja se sve više okreće religiji, ali i o odnosu sa ženama prema kojima je uvijek gajio kompleksne osjećaje. Prisjeća se mladenačke ljubavi sa Zorom Marakovom na ljetovanju u Kraljevici i o krivnji koju je osjećao poslije zajedničke noći pa čak i gađenja prema samome sebi i djevojci.

U Zagrebu je prisiljen suočiti se s Verinom majkom i ocem koji ga ucjenjuju da će mu dati ruku njihove kćeri ukoliko za dvije godine položi državni ispit i tako osigura sigurnu egzistenciju sebi i Veri, a do tada Veri ne smije pisati ni biti s njom u bilo kakvom kontaktu.

Đuro prihvaća mjesto suplenta (nastavničkog pripravnika) u Senju. U početku je zadovoljan svojim poslom, priprema se za nastavu i ostvaruje dobar kontakt s učenicima. Međutim, ravnatelj ga ubrzo poziva na razgovor i sugerira mu da učenici trebaju više učiti napamet, da im ne smije omogućavati veliku slobodu u razmišljanju i iznošenju mladenačkih stavova. Đuro je razočaran takvim ravnateljevim stavom. Njegovi kolege Rajčić, Gračar, pa i Lukačevski, nezadovoljni su poslom i životom u maloj sredini koja ih uništava. Đuro sve više pije po krčmama i ne priprema se za ispit. Dugovi se gomilaju. Vera mu potajno šalje pismo u kojem ga zove hitno u Zagreb. Budući da ni od koga nije mogao posuditi novac, Đuro ostaje u Senju.

Đuro upoznaje Darinku i Minku s kojima organizira zabave, a upravo zbog jedne đačke zabave izbija afera. Razočaran ljudskim licemjerjem i nepravdom, Đuro piše crnu komediju Revolucija u Ždrenju. U tom su se djelu prepoznali mnogi Senjani. Protiv Đure Andrijaševića se digla prava pobuna, nitko se ne želi susretati s njim, sve više tone u osamu i alkohol. Moli još jednom majku da mu pomogne, ali ona odbija jer je kuću ostavila samostanu i sestrama koje će u starosti o njoj brinuti. Neuspjeh njegovog književnog djela, kao i bijeda u kojoj živi, uništavaju krhkog Đuru i on sve više pije s novim prijateljima Jaganom i Miloševićem.. Đuro je sve bolesniji, a objava o Verinoj udaji za uglednog pravnika Ljubojevića odvest će ga u alkoholni delirij, halucinacije i konačni psihički slom. Piše oproštajno pismo jedinom pravom prijatelju Toši kojemu sve objašnjava. Đuro se utopio, a tijelo mu nikad nije pronađeno.

Bijeg je roman lika jer prikazuje život Đure Andrijaševića od najranijeg djetinjstva do tragične smrti. Roman ima i obilježja psihološkog, društvenog, ali i autobiografskog romana. U središtu piščeva zanimanja je unutarnji psihički i emocionalni život glavnog lika.

Mjesto i vrijeme radnje: Beč, Zdenci, Zagreb, Senj (Hrvatska – Austrija – Ugarska – Italija). Vremenski raspon radnje je oko dvije godine. Kronološki slijed događaja prekida se retrospekcijom.U romanu uočavamo i introspekciju (intimne ispovijesti u obliku unutarnjih i vanjskih neizravnih monologa u kojima se pojavljuje nepouzdan, subjektivan pripovjedač.

Đuro Andrijašević je pasivan lik, sklon sanjarenju i melankoliji. On je iznimno obrazovan intelektualac bez snage da se suoči sa životom, otuđen.“Zavučeš se u svoju sobu, do svoje knjige – i to ti je svijet za sebe. Sam si i nitko ti ne smeta, nikomu ne trebaš davati računa, nitko ti ne može ništa oteti.“ Đuro je tipičan lik intelektualca u književnosti s početka 20. stoljeća. Njegovi postupci su psihološki motivirani. On ih sam želi opravdati djetinjstvom bez oca, izgubljenošću u vremenu odrastanja, odnosom s majkom. Đuro kaže da je odgajan kao „samotna biljka“. Njegova obitelj i profesori polagali su velike nade u budući uspjeh iznimno nadarenog dječaka, ali on shvaća da ih je iznevjerio.

Bartol Andrijašević je Đurin otac i pomorski kapetan koji je plovio godinama po morima i na kraju je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici.

Toma njegov stric (bivši trgovac drvima iz Like) koji je bio bez obitelji i zavolio je Đuru kao svoje dijete i pomagao mu u školovanju koliko je mogao.

Teta Klara je ukazivala da će od Đure postati veličina i da se od majčine strane sva obitelj sastojala od duševno silno razvijenih ljudi, koji su više ili manje pustolovno završili život. Rekla je da će od dječaka biti ili nešto ili ništa.

Zora Marakova bila je kći doseljenog Čeha, ravnatelja tvornice u D. Stasita i koštunjava djevojka s licem opaljenim od sunca i zvonkim smijehom. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito.

Vera Hrabarova je djevojka i dobre obitelji koju su preporučali Đuri, darovita, završila gimnaziju, naučila govoriti tri strana jezika, svirala glasovir, a u društvu znala besprijekorno voditi konverzaciju. Bila je visoka, suha djevojka sa zlatnom kosom i mirnim zelenim očima.

Tošo njegov najbolji prijatelj, koji ga je uvijek razumio u teškoćama.

Jagan novi znanac, bio je nabit, nizak, debeo, kratko podrezane kose i plav, oštar brk činili su crvenu, dosta ćelavu glavu karakterističnom. Bijele, vodene oči i podbuhli obrazi govorili su da se ne bavi puno ozbiljnim poslovima, nego veći dio svog vremena provodi u krčmi. Tu je bilo njegovo carstvo. Po ulici se vukao tromo, pospano, gotovo plašljivo, kao da se stidi svog odrpanog odijela. A u krčmi, što je bila prostija, jače ga je dojmila. Bio je uman čovjek, nego što se na prvi pogled moglo zaključiti. Sa pregršt duhovitih paradoksa znao je braniti svoje mišljenje oštrom poraznom dijalektikom. Bio je kruta pijanica i navikao na neuredan život. Jeo je vrlo malo i to najprostija jela, a odijevao se više nego siromašno. Za prijatelja dao bi sve, pod uvjetom da se taj slaže s njegovim običajima kada se nazdravljalo.

Ostali likovi: Đurina majka, Toša, Vera, Lukačevski, ravnatelj gimnazije.

Uloga pejzaža: Pejzaž u romanu prati proživljavanja i raspoloženje glavnog lika; čest je sinestezijski doživljaj boja u prirodi.

Obilježja modernog romana:

Karakteristična tema: život intelektualca i umjetnika na početku 20. stoljeća; Lik antijunaka; darovit, obrazovan individualist, sanjar, pasivan, osamljen i otuđen;

Lirizacija romana, odstupanje od klasične kompozicije;

Oblik dnevnika, pisama, vanjski i unutarnji monolozi

Impresionistačka obilježja u slikanju krajolika, sinestezija, simbolika;

Psihološka analiza lika, psihološka motivacija;

Isprekidan vremenski slijed.

Tema:Bijeg od svakodnevnog života i odluka o smrti  

Problematika koja se obrađuje u djelu:

-      Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim zbivanjima-      Retrospekcija događaja glavnog lika iz dana školovanja-      Opis unutrašnjeg života glavnog lika koji je bio bujan i raznolik, bez silnih događaja sa mladenačkim dobom jakih kriza koje su udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet-      Rađanje sumnje da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života-      Opis Nietzschea sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva)-      Opis nastupa inferiornosti prema životu koja se dade izvrsno složiti u «apsolutno istinite» ideje-      Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti-      Smiješna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti duševnih funkcija-      Sjećanje na posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize-      Napola rezignirani čovjek prisjeća se svoje ljubavi i zbivanja, koji su se isprepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada-      Prevladava moderna pripovjedačka tehnika (autoanaliza)-      Psihološka razmatranja i priželjkivanje kraja života i smrti

 Struktura djela:

Roman kao pripovjedačko sredstvo, kojim se lik predstavlja u prvome licu i služi se pismom i dnevnikom u oblikovanju romana. Roman našeg vijeka, psihološki, realistički, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i nove književne forme – defabulativni roman.