Prirunik

Sveuilite J.J.Strossmayera u Osijeku

Odjel za kulturologiju Medijska kultura

_________________________________________________

Muka moderna

enska postmodernaseminarski rad

Mentor : prof.dr.sc.Ivana uul

Kolegij: Svjetska knjievnost

Studentica : Renata Pikorjanac

Smjer : Medijska kultura, 2.godina, izvanredni

Osijek, sijeanj 2012.

Sadraj

UVOD

1. ZAETAK PARADIGME

2. SUPROTSTAVLJANJE

3. MODERNO I POSTMODERNO U ZNANJU

4. PUT U POSTMODERNI OBRAT

5. IZVORI POSTMODERNOG ZNANJA

6. KRONOTOP KULTURNOG PRIJELOMA

7. BOGATSTVO IMAGINACIJE

8. VRSTI TEMELJI MUKOG SUBJEKTA

9. PITANJE IDENTITETA

ZAKLJUAK

POPIS LITERATURE

Uvod

Tko odreuje kako e se zvati vrijeme u kojemu sada ivimo, tko je oblikovao nae kulturno pamenje na odreene trenutke u povijesti? Tko je proglasio vrijednima pamenja odreena djela, njihove autore? Jesu li njihova postignua, koja danas itamo, koja gledamo, o kojima sluamo kompromisi ili vrhunci njihovih talenata?

Pokuat emo vratiti vrijeme i shvatiti jesu li i knjievnost koja se smatra slobodom, umjetnou, darom uspjeli staviti u kalupe, da ne pobjegne kontroli drutvenih monika koji su svijet krojili po sebi. To neemo uiniti mrtvom periodizacijom prouavanjem pojmova, disertacija, korpusa nacionalne i svjetske knjievnosti, poznavanjem tonih vremenskih granica oko odreenih epoha. To smo radili u srednjoj koli.

Ovim seminarom oivjet emo cjelokupan kulturni okvir, i ba kako mi hodamo ulicama grada, tako emo s kulturom proetati stoljeima u kojima je bila. Vrijeme moderne e biti muko, a postmoderne ensko.

Zato?

Moderna kultura nastala je u nizu ratova, osvajanja, revolucija, od Francuske revolucije do ruenja Berlinskoga zida. To je bio nain irenja velikih ideja, racionalnosti, opega dobra. Ona je rodila poznate filozofe i knjievnike, kao to su Descartes, Locke, Berkeley, Voltaire, Rousseu, Kant, Hegel, na Ruer Bokovi. Sve redom autore koji su eljeli promijeniti svijet nakon ivota u srednjovjekovnom mraku i idilinom, pretjeranom romantizmu. Stavili su razum i logiku na prvo mjesto, objektivno i racionalno promatrajui svijet oko sebe. eljeli su istaknuti vjeru u svjetlost uma, odbacujui dogmatske autoritete, sve predrasude i tradicije neutemeljene na umu.

Nain takvoga razmiljanja, naravno da je pokrenuo lavinu kontradiktornosti. Vrijeme moderne, ne samo to je uvjetovalo nastanak postmoderne, nego se nije moglo drati ni svojih svjetonazora, u svome vremenu.

Naglaavajui razum i razboritost, s jedne strane, moderna je, s druge strane, stvorila ljude, koji su bili primjer svemu osim modernistikim zakonima.

U vremenu moderne ivjeli su dendiji, boemi, flaneuri, genijiSve redom ljudi, prividnoga, modernistikog naina ivota - slobodni, hrabri, promiljeni, a s druge strane preziratelji drutva i aristokracije vremena u kojemu su ivjeli, mukarci prevrtljivih karaktera, slabi i podloni porocima, sa ivotom na marginama simboli svega onoga u to moderna nije vjerovala, to je pripisivala nekom drugom vremenu (postmoderni), nekim slabijim ljudima (enama), nekim drugim obiljejima, neprihvatljivim za modernu (kaosu, dionizijstvu, umjetnosti, slabosti, sluaju).

Time dolazimo do spoznaje, posebno zahvaljujui feministikom pokretu 70-ih godina prologa stoljea, kako je ustvari, za vrijeme moderne dolo do prevlasti mukaraca nad funkcijom drutva. Mukarci su bili pokretai drutva, politike, umjetnosti, knjievnosti. Oni su odredili to je ope dobro. Binarne opreke moderne kulture, sa strogom hijerarhijom - gdje vrijednost uvijek pripada prvome lanu, dobivaju spolna obiljeja. Mukarci su preuzeli prvi lan, koji je predstavljen jedinom i univerzalnom istinom.

Takvim nainom vrednovanja kulture, odreivanja rodnih obiljeja, doli smo muke moderne i enske postmoderne. Postoji li jedina i apsolutna istina, treba li se birati izmeu dviju krajnosti ivota, umjetnosti i knjievnosti, spoznat emo u tekstu koji slijedi.

Zaetak paradigme

Jedan od znaajnih predstavnika postmoderne, Jean-Francios Lyotard, prvi je ukazao na bitne razlike modernog i postmodernog znanja. Postmoderno znanje promatrao je kao oblik estetske igre, bez velikih ideja, zasnovano na malim pripovijestima; smatrao ga je paraloginim sa zakljukom da nema apsolutne istine. Moderno znanje za njega je logino, puno narativnih projekata i teoretskih pria temeljenih na velikim idejama i vjeri u apsolutnu istinitost.

Thomas Kuhn je sreditem moderne znanosti i kulture smatrao totalnost, odnosno miljenje i izraavanje u cjelini, s nositeljem toga znanja monolokim subjektom, koji svoja uvjerenja, ukoliko druge ne uspije uvjeriti u njih, ostvaruje ratovima, revolucijama, osvajanjima. Takvi su primjeri Tito, Hitlera, NapoleonParadigma se, tim stavovima, javlja u postmoderni, koja svoja znanja i kulturu temelji na pluralnosti, odnosno miljenjima i izraavanjem u razlikama. Postmoderna je, za razliku od moderne meka, oputenija, nivelacijska, a postmodernistiki subjekt dijalogian, ne inzistira na opeprihvatljivim istinama i orwelovski je nastrojen. Kao primjer tim tvrdnjama Orai Toli navodi Baudrillardovu tezu o savrenom zloinu u kojemu su mediji ubojice zbilje, a etike kapital, gdje je stvarnost ono emu je mogue dati istovjetnu reprodukciju. te da ivimo u 'estetskoj' halucinaciji stvarnosti

Suprotstavljanje

Smatra se da je moderna znanost iznikla na temelju Hegelove filozofije apsolutnog duha, koji je istinsko znanje promatrao kao cjelovito, esencijalno, logino i dijalektino. Svojom je teorijom probudio druge autore u stvaranju novoga znanja (postmoderne). Njegovim najveim suparnikom, i predstavnikom postmoderne, smatra se Nitzsche, koji svojom vedrom znanou tvrdi da nema totalne istine jer je i la njezin dio, da cjelovito znanje ne postoji nego se sastoji od estetskih fragmenata. Druga kritika Hegelovoj teoriji iznesena je Dijalektikom prosvjetiteljstva, Maxa Horkheimera i Theodora Adorna, koja kae da je Hegelova apsolutnost progutana u sintezi. Dok trea kritika obraunava s cijelom zapadnom metafizikom, od Platona pa nadalje.

Filozofijom '70-ih i '80-ih proglaava se kraj logocentrizma, ontoteologije, subjekta, kraj moderne i poetak postmoderne.

Dakle, te moderne znanosti, iznikle na ruevinama Hegelova sustava, utemeljene na objektu, totalnosti i esencijalnosti, se odravaju do Thomasa Kuhna. On je djelom Struktura znanstvenih revolucija naznaio da znanstvene paradigme nisu objektivne istine nego pragmatine konstrukcije. Time rjeava pitanja koja postavlja zbilja, provjerava znanstvenu istinu dijalogom s drugim subjektima, vodi nas od esencijalizma ka konstruktivizmu:

moderno

postmoderno

objekt

subjekt

logocentrizam

paralogija

dijalektika

igra

tekst

kontekst

cjelina

dijelovi

istost

razlika

Moderno i postmoderno u znanju

Moderno knjievno znanje temelji se na etirima idejama: promatra povijest u linearnom napretku kao smjenu epoha po naelu inverzije (realizam mijenja romantizam, renesansa mijenja srednjovjekovlje), prihvaa autonomiju knjievnih djela, koristi se imanentnim pristupom i tei za cjelinom uvida.

Postmoderno knjievno znanje gleda povijest kao mreoliko gibanje, odnosno funkcionalno kretanje s prekidima (diskontinuitetima); tei dinamici unutar veih sustava i otvorenosti prema razliitim kombinacijama. Ono to je u moderni cjelovito, sustavno i funkcionalno; to je u postmoderni konstruirano, imaginarno, proizvedeno.

Moderna je knjievna znanost bila dijete paradigme linearnosti, autonomije, imanentizma i totalnosti. eljela je dosegnuti smisao djela i obuhvatiti njegov cjeloviti razvoj, promatrala je knjievnost kao autonoman niz i, napokon, njezin je autor, veliki knjievni znanstvenik, vjerovao u povlateni status svoga predmeta i povlatenu poziciju svoga znanja.

Postmoderne su teorije djeca paradigme pluralnosti i nesigurne internetske mree koja u jednom asu moe proizvesti apsolutnu komunikaciju, povezati nas s cijelim svijetom, a u drugom pasti do civilizacijskoga mraka

1969. Hans Robert Jauss, u svojemu djelu Promjena paradigme u knjievnoj znanosti, istie neke paradigme u moderni. Imitaciju smatra karakteristinom za knjievnu umjetnost od renesanse do klasicizma. Historizam smatra razdobljem od romantike do pozitivizma, gdje knjievnost i kulturu vezuje uz pojedinca. Estetski formalizam i imanentizam dodjeljuje ruskom formalizmu, strukturalizmu, knjievnoj teoriji 20.stoljea, od Diltheya do kraja 60-ih, a teorijom recepcije, koja je njegova paradigma, itatelja uvodi u obzor knjievne komunikacije.

Zadaom knjievnog znanja smatra shvaanje i opisivanje tih paradigmi. Knjievnost je u ovom sluaju Apsolut.

to se tie modernoga znanja o knjievnosti, historizam 19.stoljea je glavnom humanistikom disciplinom smatrao povijest knjievnosti. Tada je cvalo prosvjetiteljstvo, romantizam, realizma; cvala je dua naroda. (Balzac - Ljudska komedija)

Imanentizam 20.stoljea temelji na Kantovoj ideji autonomne umjetnosti i u knjievnosti. Time omoguava konstituciju moderne knjievne znanosti kao zasebne discipline.

Moderna knjievna znanost sada prepoznaje mjesta udesnih tvorbi u mreolikom gibanju povijesti.

Put u postmoderni obrat

Do promjena kulturne paradigme, u zapadnoj kulturi, dolazi 60-ih i 70-ih godina prologa stoljea. Nastupa vrijeme traperica, emancipacije, minica i pilula. Negdje 1970-ih godina na hrvatskoj se knjievnoj sceni pojavljuje generacija fantastiara na elu sa Paviiem, Tribusonom i Barbierijem. U katolikoj crkvi se ukida tema tabua, a Amerikanac C. Jenks, ruenjem St. Louis-kog betonskog sluma, utvruje datum poetka postmoderne : 15.7.1972., u 15,32 h. Kako je do toga dolo, prikazano je vremenskim slijedom :

1. moderna kultura (ili u irem smislu, megamoderna) obuhvaa razdoblje od Francuske revolucije 1789. do pada Berlinskog zida 1989.

2. modernizam karakterizira nastanak inovacijske poetike, s Baudelaireom na elu (kraj 60 ih)

3. moderna u uem smislu obuhvaa prijelom 19. i 20.stoljea, ukljuujui impresionizam, simbolizam, neoromantizam, secesiju, hrvatsku i beku modernu

4. avangarda (1910. 1935.) se smatra vrhuncem i krajem umjetnosti modernizma

5. postmoderna I. obuhvaa vrijeme izmeu smrti moderne kulture 1968. (Studentska revolucija) i pokopa pod ruevinama Berlinskog zida 1989.

6. postmoderna II. nastaje nakon 90-ih godina 20.stoljea

Neke od osoba i dogaaja koji su zasluni za promjene kulturne paradigme ( 60-ih i 70-ih) jesu Peter Brger u povijesnoj avangardi 1974., Aleksandr Flacker u stilskoj formaciji avangarde 1976.; zatim sama samokritika moderne kulture kritika spoju tradicionalizma, radikalnog progresivizma i konzervativnih svjetonazora. Kritiari kao primjer navode Balzaca koji svojom knjievnou vrlo vjeto kopira zbilju, ali se boji fotografiranja s objanjenjem kako e mu kamera skinuti stvarne estice s lica.

Opipljivi prijelaz iz moderne u postmodernu istinski ne postoji, nema apsolutno niega novoga jer nema kronolokog kraja, sve su to samo igre metaforama.

Vrste modernoga znanja

U sreditu moderne kulture nalazio se pojedinac voen Descartesovim: Mislim, dakle jesam naelom. On je bio racionalistiki subjekt, mukog roda s ciljem emancipacije pojedinca, drutva i umjetnosti.

Razlikujemo dvije vrste modernoga znanja utemeljenih na Hegelovom totalizacijskom znanju i Kantovom spoznajnom kriticizmu. Subjekt totalizacijskog znanja, smatran je jakim sreditem moderne kulture i svega onoga s ime je povezujemo: prirodnim znanostima, ideologijama, drutvenim institucijama, podizanjem revolucija.

Kantov kritiki subjekt smatran je slabijom stranom moderne kulture, zbog ega ga se stavljalo na njezine rubove. Svoje spoznaje i znanja temeljio je na modernoj umjetnosti, psihologiji, modi, dijelovima svakodnevice, odstupanju od normi. Takvim subjektom zapoinje prevrat u neto novo, drugaije.

Izvori postmodernoga znanja

Kao izvore postmodernog znanja, autorica Muke moderne i enske postmoderne, Dubravka Orai Toli, navodi autore roene u moderni, a ija su miljenja temelji postmoderne kulture.

Prvi takav je Friedrich Nitzsche sa svojom filozofijom ivota, volje za moi i nadovjeka. Njegove teorije postale su instrument nacizma, kao tamne strane, te instrument subkulture (u obliku strip junaka Supermana), kao svijetle strane njegove filozofije.

Sigmund Freud, iako je modernist po vienju ene, kao bia zavidnoga mukarcu, je otkriem podsvijesti udario u sr modernog racionalistikog subjekta i cijele moderne kulture zasnovane na logosu.

Ferdinanda de Saussurea, oca moderne lingvistike i semiotike, smatramo jednim od pokretaa postmodernog znanja, zbog njegovoga vienja jezinog znaka. Dok je u moderni, jezini znak stajao u sklopu nekog sustava (npr. slovo k je odreujua razlika u odnosu: krava trava); postmoderna naglaava razlike izmeu znakova i konstruiranosti znaenja (domaa krava sveta krava).

Mihail Bahtin je svojim vienjem dijaloga postavio temelje kulturnome prijelomu 60-ih i 70-ih godina 20.stoljea. Svoje postmoderno lice temeljio je na nepravednom odnosu prema poeziji. Prozu je smatrao demokratskom, dijalokom, orijentiranom itatelju, a poeziju autoritativnom, monolokom, orijentiranom samo prema autoru, pjesnikom Ja.

Bahtinovo tumaenje dijaloga zasnovano na dvoglasnoj i vieglasnoj rijei, koje u tom kontekstu postaju kategorija univerzalna za sve, danas je uao u opu upotrebu. Pa se tako govori o: dijalogu kultura, dijalogu u saboru; EU poziva na dijalog

Walter Benjamin, avangardni mislilac i knjievni kritiar, 'dolazi u modu' 80-ih godina prologa stoljea sa svoja tri eseja o:

1. flaneuru, kao postmodernom simbolu rasprenog subjekta, etau bez cilja. Za postmoderne mislioce je nomadistiki subjekt, nestabilni identitet u globalnom prostoru i mreolikom vremenu.

2. Esejom Umjetnik kao proizvoa, Benjamin definira umjetnika kao majstora svog zanata koji poznaje tehnologiju posla. Benjamin mu negira autorsku genijalnost isticanjem tvrdnje kako genij ne postoji, nego da postoji samo originalan stvaralac.

Savjetuje primjenu tekstualnih inovacija koje su danas i postale dijelom nae stvarnosti novine, flimovi, reklame.

3. Esej Umjetniko djelo u doba svoje tehnike reproduktivnosti upozorava na gubitak aure umjetnosti, njezine originalnosti, neponovljivosti, jer je upravo pojava novih medija omoguila tehniku reprodukciju samim time i gubitak izvornosti. Ali je donijela veliki plus otvorila je umjetnost iroj publici.

Knjievnost, tom pojavom, prestaje biti romantiarski percipirana, gubi elitizam, povlateni status namijenjen bogatim pojedincima, postaje ravnopravni dio kulture upuena medijima i publici.

Razdoblje postmoderne moemo i figurativno razdijeliti na 2 faze:

1. od kraja 60-ih do kraja 80-ih godina 20.stoljea; to je razdoblje koje je bilo obiljeeno radikalnim spoznajnim skepticizmom, odbijanjem svake spoznaje, te kritikom logocentrizmu, sustavu, smislu i istini. Ne moemo ne spomenuti i beskrajne retorike o krajevima (smrtnologiji): povijesti, ideologija, ovjeka, subjekta, humanizma

U toj dekonstrukciji raa se postmoderna poriui krajeve i istraujui nemogunosti znaenja.2. od kraja 80-ih (veliki nastup u 90-im); teoretiari ga smatraju vremenom ena u miljenju i znanju. Njegovo glavno obiljeje jest konstruktivizam. Postavlja se pitanje kako je neto napravljeno, to sve moe biti napravljeno. Snovi i naizgled najlui koncepti se ostvaruju.

Pitanjem gdje su granice kreativne moi napokon se dogodio i prijelaz u 21.stoljee stoljee globalne kulture.

Kronotop kulturnog prijeloma

Institucije moderne kulture, znamo, su se razvijale i nastajale u revolucijama.

Revolucije su u modernoj kulturi ono to je u postmoderni terorizam oblik nasilja za rjeavanje drutvenih protuslovlja.

Francuska revolucija 1789. je zaetnica modernog tipa nasilja i rjeavanja kolektivnih obrata bez obzira na cijenu.

Revolucija 1848. obiljeava stvaranja novih drava. Hrvatska je takoer dobila svoju dravu i eljela pomoi Maarima da ugue svoju nacionalu revoluciju. Meutim, za nagradu su pali pod Bachov apsolutizam, a za taj i mnoge druge, krive povijesne korake se iskupljivala godinama.

Listopadska revolucija 1917. je pokuala realizirati Marxovu besklasnu utopiju, a to se vrijeme smatralo zlatnom dobi moderne kulture.

Studentska revolucija 1968. bila je ponovni pokuaj ostvarenja Marxove utopije, a unitila je samu sebe.

Pad Berlinskog zida 1989. smatra se krajem modernih revolucija, pokopom moderne kulture i poetkom teke, politike, prijelazne postmoderne.

Pariki svibanj 1968. je sredite kulturnog prijeloma. Dolazi do obrata modernog u postmoderno - na raznim mjestima, u razliitim teorijama; s epicentrom ondje gdje se moderna i rodila i umrla u Francuskoj.

Bogatstvo imaginacije

Feministiki pokret, 70-ih godina 20. stoljea doao je do zakljuka kako je knjievnost muka. Otkriva se spolna asimetrija, odnosno dominacija mukih perspektiva i iskljuenje ili tragian kraj enskih subjekata u podrujima kulture.

Kao primjer tog zakljuka navodi se primjer Tolstojeve Ane Karenjine, koja izvrava samoubojstvo bacanjem pod vlak, te imunovieve Duge, u kojoj se djevojica Srna izlae smrtnoj opasnosti ne bi li prola ispod duge i postala mukarac.

Temelj istraivanja feministikih pokreta bilo je djelo Silvije Bovenschen, Imaginirana enstvenost (1979.). U njemu autorica otkriva muke slike o enama i pronalazi ene, zaboravljene u povijesti knjievnosti i umjetnosti.

Hrvatski primjer razotkrivanja bilo je djelo Dunje Detoni Dujmi, Ljepa polovica knjievnosti (1998.), koje, unato svim pohvalama, nije dobilo institucionalno priznanje, a ta nepravda je bila dokaz vrstoe spolnih stereotipa, i u intelektualnim krugovima.

Osvjetavanjem feminizma, odnosno nedostatka feminizma, u knjievnosti, postavlja se pitanje ima li kultura rod?

Gledajui kroz povijesni kontekst, je li moderna muka i hoe li postmoderna biti enska?

Na primjeru Kiklopa, naeg Ranka Marinkovia moemo vidjeti kolika se igra s rijeima moe diktirati povijest: historija (povijest) histerija (sugerira kako je rije vezana uz ene jer na grkom histeria = maternica). Ili kako bi to rekao Von Braun Dosta historije, budimo historini.

Prosvjetiteljstvo se, na temelju Drutvenog ugovora, zalagalo za slobodu i jednakost svih. Meutim, njegovi tvorci su bili mukarci; a ene su iskljuene iz osnovnih ideja time i iz moderne.

Mogu se navesti primjeri stereotipa:

Descartes definira dvije tvari: res cogitas i res extensa. Mislea tvar je bio mukarac, a ena?

Rousseau je smatrao kako je enama mjesto u kui, Hegel ih je smatrao nesposobnima za univerzalno, a Goethe i Schiller su podcjenjivali njihove autorske sposobnosti, veliajui ih samo kao pjesnike muze.

Binarne opreke

muki rodenski rod

kulturapriroda

racionalnostiracionalnost

logosmit

um bezumlje

pojamslika

intelektualnostemocionalnost

apstraktnokonkretno

kozmoskaos

ope pojedinano

duhtijelo

cjelinadio

totalnostfragmentarnost

subjektobjekt

originalkopija

znanostumjetnost

prozapoezija

djelotekst

etikaestetika

nunostsluaj

zapadistok

crtakrug

monemo

javnoprivatno

slobodaidentitet

svijetdom

MarsVenera

nebozemlja

vatravoda

suncemjesec

svjetlosjena

Binarne opreke u moderni, dobivaju spolna obiljeja, a s obzirom da su strogo hijerarhizirane, vrijednost uvijek pripada prvom lanu. Prva opreka postaje jedina i ope valjana istina. Naravno, nju su preuzeli mukarci. Iz tog pravila iitavamo cijeli, paradoksalni zakljuak izmeu dva vremena:

MODERNA

POSTMODERNA

vrsti temelji modernog mukog subjekta

Moderna kultura, koliko god njezini protagonisti bili mudri, je bila mudrija. Iznutra je potkopavala vrste temelje, izgraene na apsolutnom mukom subjektu. Upoznat emo se sa najpoznatijim likovima toga vremena, (ne tako modernistikim) mukim subjektima:

Genij se smatra osnivaem estetskog modernizma. Meutim, krasile su ga enske mentalne crte: intuicija, mata, inspiracija, iracionalnost.

Dendi od modernistikog odskae svojim ivotnim stilom. Njegovim enskim obiljejima smatrani su pomodarsko odijevanje, cinina aristokratska konverzacija, besciljnost i nerad. Kao savreni primjer nalazimo u Baudelairovim Cvjetovima zla.

Boem, u ciganskom ivotu punom ekscesa i bijede, se smatrao snanim mukim subjektom moderne kulture, meutim u nainu ivljenja posjedovao je simboline enske crte: ivot na margini drutva (poput ena), javni - muki prostor (kavane) je pretvorio u svoj privatni (a privatno simboliki pripada enama). Takvi su i nai Tin Ujevi, Josip Sever, Maestro iz Kiklopa Ranka Marinkovia.

Flaneura, kao besciljnog etaa prolazima i ulicama velegrada, ve smo spomenuli. Prolazi, kojima ee, nisu samo javni (muki) prostori, nego i privatni (enski) prostori - radno mjesto ondanjih neasnih ena. Flaneurov identitet nije cjelovit, vrst - muki, nego je fragmentalan, fluidan enski. U naoj se knjievnosti kao primjer flaneura navodi A.G.Mato.

Nitzscheov nadovjek, mukarac nad mukarcima, elio je prevladati ovjeka, ali sa enskim rodnim crtama - iracionalno, kaotino, ludo, amoralno.

to je njegov cilj? Ako prevladamo umnoga ovjeka put nas onda vodi u bezumlje? Tamnu stranu te filozofije smo upoznali: Hitlera. Svijetla strana je utopijska: Superman.

Musilovog mogunosnog ovjeka (Ulricha) ili jo gore - ovjeka bez svojstava, karakterizira nesposobnost donoenja ikakvih odluka i nezauzimanje vrstih stajalita. On je mukarac s djevojaki njenom duom.

Pitanje identiteta

Spoznajom degradiranosti, u odnosu na mukarce, i traenjem jednakosti s mukarcima, dolazi u pitanje gubitak enskog identiteta. Problemi su slijedei:

Bioloki, jer je nemogue konstruirati identitet ene, bez biologije kao njezine odrednice.

Terminoloki ako se oduzmu spolna obiljeja feministikim terminima (enski studiji, feministika kritika), doi e i do iskljuivanja pojma ene iz shvaanja ljudskog roda; ovjek e biti = mukarac.

Socioloki problem dobiva rasne, klasne, vjerske kategorije. enski se identitet ne moe univerzalizirati ( u npr. bjelkinju, katolkinju, srednjega stalea).

Pojam subjekta je pojam enskog identiteta, posebne enske biti majinstva.

Zakljuak

Ovim posljednjim, kao ena, stavila bih 'toku na i'. Poanta knjievnosti, nije u tome kojemu razdoblju pripada, nego kako je i je li uspjela utjecati na pojedinca i drutvo. Svako je razdoblje u sebi nosilo odreene pouke, a nain gledanja, u ovome sluaju, moderne i postmoderne kao muke i enske samo je jedan od naina da lake shvatimo cijeli vremenski kontekst u kojemu je neko djelo nastalo, da kroz knjievnost pokuamo dokuiti zbilju - i obrnuto.

Hoemo li se kroz ivot boriti kao Don Quijote, ivjeti avanturistiki kao Robinson Crusoe, teiti savrenstvu poput Rousseauova Emilea, kalkulirati ivot na nain kako to radi Stendhalov Julien Sorel izbor je na nama. Jedina je istina da od svoje biti pravoga identiteta ne moemo pobjei. Moda e nam knjievnost pomoi da lake spoznamo sebe, da lake razumijemo druge, da upoznamo kulturu u kojoj ivimo i kulture koje postoje.

Izraelski narod je svoj identitet sauvao pod motom: uvaj i pamti!, a Lauren Konte je, sve te knjievnike, pjesnike, glumce i izvoae koji su pomogli u ouvanju prolosti, nazvao uvarima zajednikoga sjeanja. Svaka knjiga koju otvorimo, proitamo, promislimo svidjela se ona nama ili ne nadograuje nas. Na dobar ili lo nain? Ja bih rekla, onako kako si dopustimo.Popis literature:

1. Baudrillard, Jean: Simulacija i zbilja, Naklada Jesenki i Turk, Hrvatsko socioloko drutvo, 2001.

2. Brkljai, Maja; Prlenda, Sandra: Kultura pamenja i historija, Golden marketing-Tehnika knjiga, Zagreb, 2006

3. Kalin, Boris: Povijest filozofije s odabranim tekstovima filozofa, kolska knjiga, d.d., Zagreb, 1999.

4. Orai Toli, Dubravka: Muka moderna i enska postmoderna

roenje virtualne kulture, Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2005.

Baudrillard, Jean: Simulacija i zbilja, Naklada Jesenki i Turk, Hrvatsko socioloko drutvo, 2001., str. 104

Ibidem 1

Orai Toli, Dubravka: Muka moderna i enska postmoderna roenje virtualne kulture, Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2005., str.37

Orai Toli, Dubravka: Muka moderna i enska postmoderna roenje virtualne kulture, Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2005., str.60

Orai Toli, Dubravka: Muka moderna i enska postmoderna roenje virtualne kulture, Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2005., str.67

Brkljai, Maja; Prlenda, Sandra: Kultura pamenja i historija, Golden marketing-Tehnika knjiga, Zagreb, 2006., str.48

ii