naša braća životinje

8/13/2019 Naa braa ivotinje

1/52


2/52

NakladnikVegan, Zagreb

Izvorni nakladnik

Waerland Verlagsgenossenschaft AG, Manheim, Njemaka

IzvornikDie Tierbrder: eine Betrachtung zum ethischen Leben

UrednikLuka Oman

Prijevod

Zdenka Parat Doek

LekturaValentina Kamber

Grafika i likovna opremaKsenija Kordi

Tehnika priprema i layout

TO JE TO. design

TisakLDK promet d.o.o.

CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebupod brojem 639486


3/52

Edgar Kupfer-Koberwitz

NAA BRAA IVOTINJERazmatranje o etinom ivljenju

Drugo, dopunjeno izdanje

Objavljeno u suradnji s udrugom

PRIJATELJI IVOTINJAwww.prijatelji-zivotinja.hr

Zagreb, srpanj 2007.


4/52


5/52

Predgovor

Sljedee stranice napisane su u koncentracijskom logoru Dachau, u paklusvakakvih okrutnosti. Kriom su nakrabane u bolnikoj baraci u kojoj samboravio dok sam bio bolestan, kad je Smrt posezala za nama iz dana u dan,kad nas je 12.000 pomrlo tijekom etiri i pol mjeseca.

Edgar Kupfer-Koberwitz

5


6/52


7/52

7

Prijatelju!

Kako da ti ponem govoriti to bih elio? Teko je, gotovo da i ne znampoeti. Ipak u se potruditi, nastojat u ti priopiti svoje openite zamisli,prije nego to se usmjerim na pojedinane.Vjerujem da e ljudi biti ubijani i mueni sve dok ovjek ubija i mui

ivotinje bit e i ratova jer se ubijanje ui i vjeba u malom, iznutrakao i izvana.

Sve dok ima ivotinja u kavezima, bit e i zatvora jer se zatvaranjeui i vjeba u malom, iznutra kao i izvana.

Sve dok ima porobljenih ivotinja bit e i ljudskih robova jer sedranje robova vjeba i ui u malom, iznutra kao i izvana.Mislim da je nepotrebno zgraati se nad onim to drugi ine, uz mali ili

veliki uas i strah, ali smatram veoma nunim zgroziti se kada mi sami uvelikom ili malom, grozno postupamo. Jer lake je postii malo odvelikoga, stoga mislim da bismo trebali pokuati prevladatisvoje male nepromiljene grozote, izbjegavati ih ili jobolje: izostaviti ih. Tako nam jednoga dana nee biti

teko pobijediti i svoje velike bezdunosti.Ali mi svi jo spavamo u uobiajenom. To

uobiajeno je poput slasnog, masnog umaka kojinam omoguuje progutati vlastitu bezdunost,ne osjeajui njezin gorak okus.

Ipak, ne elim upirati na njega ili nju ne,elim sebe samog probuditi u malom i postatisuosjeajniji, bolji i spremniji pomoi svima.

Zato mi to kasnije ne bi uspjelo i u velikom?Vidi, to je to: elim rasti iznutra, ivjeti iznutra

u ljepem svijetu po zakonitostima koje vieusreuju, sukladno boanskom zakonu svih vremena:voljeti sve.

Pita me zato ne jedem meso i zamilja najrazliitijerazloge za to odbijanje. Misli da sam moda poloio zavjet

kao vrstu pokore da sebi vie ne dopustim divan okusmesa. Misli pritom na sonu peenku, krasne riblje plate,


8/52

udesno slasne umake, prekrasne dimljene unke, mekou peradi i tisuurazliitih divota od mesa, to oduevljavaju nepca milijuna gurmana. Kako

ja sve te krasote slobodnom voljom odbacujem, misli da su me samo

pokora, zavjet ili velika rtva mogli potaknuti na odricanje od ivotnogzadovoljstva takve vrste. Zatim se opet pita nisu li me moderni lijeniciuvjerili kako uivanje mesa nije odve zdravo, da ista biljna prehranaodrava tijelo elastinijim, pomlauje ga, ak moda produljuje ivot.

Prijatelju, ne brinem se mnogo oko toga to govore lijenici, jer su njihovespoznaje, kao i sve ostale, podlone estim mijenama. Moda imaju pravo.Moda je biljna prehrana primjerenija ljudskom tijelu, a moda imaju pravodrugi lijenici, koji tvrde da svi ljudi ne podnose iskljuivo biljnu hranu. U

ovo posljednje i sam vjerujem, jer ima mnogo ljudi koji su po svomponaanju, nagonima, pa ak i po osjeajima, poput grabeljivih ivotinja.Neki lijenici opet govore kako je u mesu ve potpun, koncentriranproizvod, jer su biljke, koje ivotinje pojedu, ve sadrane u mesu i ovjejieludac ne mora ih vie sam probavljati. Umjesto velike koliine razliitihbiljaka bilo bi, dakle, dovoljno pojesti razmjerno mali komad mesa.

I to mi se ini vrlo vjerojatnim, ali ipak vjerujem da ovjek, pa i mesojed,ne bi mogao ivjeti bez biljaka i plodova. Nasuprot tomu, vrlo mnogo ljudiivi i ivjeli su bez mesa. Sveenicima starih religija bilo je zabranjeno jestimeso jer ono budi nie nagone i zatvara put viim spoznajama.

Ali sva ta miljenja lijenika nisu nikako utjecala na moj nain prehrane,ona me zanimaju samo kao i sva ostala miljenja i ne bih se usudio reikoje je od njih ispravno. Svakako, moj mi osjeaj kae: svako od tihmiljenja tono je do odreenog stupnja. Svako je otkrilo jedan dio istine

jer ono to mi primamo, uvijek je samo zraka i krhotina one potpunosti, koju

zovemo istinom.Ali ne dajem pravo samo lijenicima, nego dajem i tebi pravo kada kaekako su jela od mesa tako dobra, ukusna, naslada za nepce, uitak jedenja.

Vjetom pripremom ona postaju doista tako slasni obroci, da zaboravljamokako su pripremljeni od trupla. Trupla. Ta je rije tako strana kao tozvui. Ima, dodue, ljudi koji tvrde da se moe govoriti o biljnim truplima,kao i o ivotinjskim. Vidim da bi bilo nelogino proturjeiti im. Jediniizuzetak je plod koji nije truplo, nego ono to nam priroda baca u krilo i

kae: "Jedi!"

8


9/52

Da, plodovi su istinski darovi prirode, koje nam ona sama daje. Uzima ihne uzrokujui patnju oni dozrijevaju za tebe, a njihova zrelost baca ih utvoje krilo. Zrelost je jedan vid savrenstva. Bilo bi dakle najplemenitije i

najpotpunije hraniti se samo voem. Vjerujem da bi to bila hrana za ovjekakoji je blizu savrenstva, ostali bi uz takvu prehranu jedva mogli opstati, jer bisve nesavreno u njima teilo za hranom primjerenom njihovu stupnjurazvoja. Vidi, govorio sam ve puno, ali ti jo nisam izravno odgovorio napitanje, nego sam s tobom samo raspravljao o tvojim nagaanjima. Na tvojuprvu pretpostavku o zavjetu nisam jo doao uinit u to sada.

Svojom pretpostavkom pribliio si se sutini pitanja. Da, ono to meprijei da jedem meso jest skoro zavjet, ipak posve drugaiji od onog

koji zamilja. Nastao je iz spoznaje, koja se odigrala u meni, spoznaje,koja je u trenu kad sam je pokuao provesti u djelo, izazvala tekuunutarnju borbu. Nije to bio zavjet nekom boanstvu, niti rtva poloenana neki oltar, nego samo vrsto unutarnje obeanje, koje sam dao sebi,da vie neu jesti meso. I to sam obeanje odrao s radou. Sada, kadpiem ove retke, proteklo je dvadeset godina od onog dana dvadesetgodina u kojima nisam jeo meso.

I opet e zgranuto pogledati i pitati: "Ali zato?" I ako ti jednomkratkom reenicom objasnim pravi uzrok, udit e se kako si blizu stigao,a ipak unato svemu, pravi ti je pokretaki poticaj izmakao.

Sluaj! Ne jedem ivotinje jer se ne elim hraniti patnjom i umiranjemdrugih bia budui da sam sm trpio toliko da mogu osjetiti patnjudrugoga kao vlastitu.

Zato bih ja, koji sam sretan kad me ne progone, proganjao druga bia?Zato bih, sretan kad nisam zatoen, druga bia zatvarao ili dao zatvarati?

Zato bih, kad mi nitko ne nanosi bol, drugim biima nanosio zlo ili navodionekoga da to ini? Zato bih, sretan jer nisam ranjavan ni ubijan, drugabia ranjavao ili ubijao ili dao da ih ranjavaju i ubijaju za mene?

Nije li prirodno da ono to ne elim da mi se dogodi, ne doputam da sedogodi ni drugim biima? Ne bi li bilo drsko od mene, kada bih za voljusvog sitnog uitka uinio da drugi pati i umire? Kako su ta stvorenjamanja i slabija od nas ljudi, koji bi razuman i plemenit ovjek sebi uzeopravo zlorabiti njihovu slabost i krhkost? Nije li u stvarnosti tako da vei,

9


10/52

snaniji, nadmoniji uvijek tite, a ne proganjaju ili ubijaju? "Plemenitostobvezuje!" Ja elim biti plemenit.

ujem kako mi se protivi: "Ali u prirodi se dogaa isto to i mi inimo.Ne gutaju li jaki slabije? Mi, dakle, djelujemo u skladu s prirodom!"

Odgovaram ti da ima pravo. U prirodi je tako kod ivotinja, ak i biljaka.Ali ubraja li sebe u ivotinje i biljke? Ne vjeruje li da si ipak na viem stupnjurazvoja i ne naziva li se ponosno ovjekom? Razumije li, dakle, kada vjerujem

da moja djela trebaju biti djela ovjeka, vieg bia, a ne uvjetovanouvezano ponaanje ivotinje? Ne zahtijeva li upravo naa ljudskost

da se istrgnemo, oslobodimo od tih vezanosti? Ti e mi se

protiviti: "Da, ali mi ljudi nismo jo savreni, prilino smo jovezani za sve nisko imamo u sebi jo puno ivotinjskog, tojo nismo nadrasli, to jo moramo zadovoljiti."

Da, i u tom ti dajem pravo. Veina ljudi neto suizmeu svjesne ivotinje i neosvijetenog ovjeka,tako da trpimo velika razoarenja, kada ih,sudei po njihovu izgledu, smatramo stvarnimljudima. ak i oni meu nama, koji zauzimaju

visoke poloaje, u svojim su najsnanijim porivimaesto vie ivotinje nego ljudi, oni su vuk ili ovca,ono to je njihovoj naravi primjereno.Ipak, ne dajem ti tako potpuno za pravo, kako

se ini. ivjeli su i ive ljudi, koji su razvijeniji, ukojima je ivotinja slabija, a ovjek snaniji.Stoga te sada pitam: trebaju li oni zbog udobnosti

potonuti natrag i dalje ivjeti tupim ivotom ivotinjeili trebaju nastojati prijei taj stupanj i popeti se na

stubu koja se zove ovjek? Pitam dalje: ne trebam li se i samradije usavravati, izdignuti i postati ovjekom umjesto lijenog

preputanja ivotinjskim navikama? Jer, znaj, ono to je u ovjeku ivotinjsko,tupe su i manje lijepe sastavnice njegovog bia; iroki pogled, veliku istou,nedunost i mnoge druge dobre i lijepe osobine mi vie ne posjedujemo.Drsko je kada ovjek za sebe vjeruje da je vie bie jer on to jo nije. Oni

pak, koji ozbiljno tee da postanu istinskim ovjekom, ne bi li trebalisvjesno, s punom ozbiljnou i arkom eljom stupiti na taj put put k

10


11/52

viem, Bogu bliem ovjeku, k biu kakvim bismo htjeli postati, kakvismo jedva u svojim snovima?

Nije li sve to zovemo kulturom putokaz prema tom cilju, koji nam

pomae pronai put iz divljine? Meutim, ono to nam govori umjetnikodjelo, ili dobra knjiga, moramo tek ivjeti kroz djelovanje. Time to se bavimoplemenitim predmetima kulture, okruujemo se umjetnikim djelima, tek jepoetak prihvaanje kulture. Ali kultura mora u nama rasti, postatidjelom i etvom. Lijepe misli koje ujemo kao i nae vlastite, postat eivotne tek onda kada po njima djelujemo. Tek tada one postaju arobnitapi, koji nas pretvara u via bia, u bogove u istinske ljude.

Misli li da bi se s te toke gledita mogao promijeniti, svjesno se truditine ubijati, ne uzrokovati patnju? Ne misli li takoer da bi to mogao bitikorak koji nas vodi blie onom emu teimo i za im udimo: pravoj ljudskosti?Ne vidi li da je umjesto unitavanja i progona puno ljepe ivjeti u miru sasvime stvorenim, razumjeti ga i pruati ljubav?

Ne zna kako ja dvadeset godina mogu svim biima pristupatidrugaije, kako slobodno mogu gledati u oi srnu ili goluba, kako snanoosjeam bratstvo sa svima, voljenim bratom puem, crvom ili konjem,

ribom i pticom. ita "crv" i smijei se. Pa ipak, istina je to kaem: crv.Podiem ga s puta gdje bi mogao biti pregaen, nosim ga tamo gdje enai zaklon, na zemlju ili travu. I sretan sam zbog toga, daleko sretniji,nego da ga je moja potpetica zgazila, a on bi se jo satima bolno griona putu. to znai mala rtva sagnuti se. Zaprljati vrhove prstiju? to

je to prema velikom osjeaju stupanja u zajednitvo prirode, u krugsubia ne kao izaziva uasa, ne kao razoritelj, nego kao nositelj mira,kao stariji, vii brat. A brau ne progonimo, ne ubijamo ih.

Razumije li sada, zato ne jedem meso?

11


12/52

Prijatelju!

Primio sam tvoje pismo s prigovorima. Kae mi ono to sam oekivao,jer itav svijet misli tako i odgovara mi poput tebe. Malo me to rastuilo,jer sam se nadao da e biti blii razumijevanju, blii od ostalog svijeta.Ali kako svi tako govore i pitaju, vjerojatno svi imaju pravo te se iniposve naravnim tako razmiljati; neu se dakle dulje alostiti zbog toga

jer i ti tako govori.Odgovorit u ti i objasniti: Kae da su ivotinje stvorene kako bi

ovjeku sluile kao hrana. Oprosti ali dok sam to itao, od srca sam se

smijao. Dodue, priznajem da u domainstvu prirode nita ne ostajeneiskoriteno, pa tako i truplo jednog stvorenja slui kao hrana drugima.Da, vrlo esto jedna ivotinja ubija drugu da bi se hranila njezinimmesom. Doputam i da je to predvieno prirodnim zakonima. ak je itakva nasilna smrt predviena, to umiranje u svrhu prehrane umjestosmrti koja bi kasnije uslijedila starou, ne koristei niemu.

Sve to ja uviam. Ipak, tvoja tvrdnja: "ivotinja je stvorena da slui ovjekukao hrana", ini mi se kao kada bi lav ili drugi grabeljivac oblizujui se

rekao: "ovjek je stvoren, da nam bude dobar obrok." Ne bi li se ti smijaotakvoj izjavi? Vidi, i ja se smijem.

Na tvoju primjedbu da kratak, skoro bezbolan trenutak umiranja ivotinjaipak nije nita u usporedbi s koriu i zadovoljstvom koji slijede za druge(tj. ubojice), moram ti se suprotstaviti. Mnogi, skoro svi, misle tako. Ipak,

je li ti, je li ti sve jasno? Nije li te, neometena unutarnjim skrupulama,zavela elja da se prepusti uivanju u jelu od mesa? Nije li to bila teknapola svjesna elja koja ne doputa nita do povran pogled krozpoluzatvorene vjee, da bi onda umiren samom sebi mogao rei: "To inije takvo zlo." Nije li moda tako, prijatelju?

Gledaj, elim ti rei kako to ja vidim, jasno u potpunoj stvarnosti. Neelim ti priati o velikim guterima, masnim leguanama June Amerike,koje domoroci love poradi njihova ukusna mesa, reu im tetive i ondavezane njihovim vlastitim tetivama danima ostavljaju leati u sjenovitimpodrumima, dok njihovo meso ne postane uporabljivo za jelo. Pomisli kakva

patnja, kakva bol. Rei e mi da je to vrlo daleko, previe neobino i ne tiese naeg ivljenja i naih navika. Ima pravo. Stoga ti neu priati o junim

12


13/52

zemljama u kojima peruaju pilie, kokoi i golubove jo ive. Sm sam vidiokako ene takve nesretne, vezane ptice dre u krilu i upaju ih do zadnjegperca, neometane jecajima muenih ivotinja. A zato to ine? Samo zato

to je meso naknadno zaklanih ivotinja bjelje.Rei e s pravom da takvi srednjovjekovni naini vie ne postoje, da se

kod nas "ovjenije" ubija.Sjeam se upravo jedne mlade engleske dame koja mi je jednog dana

rekla kako e ona i njezin suprug nou isploviti s ribarima i promatratiribolov. Odvratio sam joj da bi moda bilo bolje to ne initi. Ribari, naime,u tom okruenju stanovnike vode mame velikim svjetiljkama te ribeprivuene jakim svjetlom, dolaze na povrinu vode. Tada ih gaajuharpunima, iji eljezni iljci prodiru u tijelo ribe, a zakrivljena kuka vrsto

je dri. Kad je riba nabodena i izvuena, skida se s harpuna tj. upajuse metalne kuke iz tijela i bacaju se k ostalim ulovljenima te tamo umireu ranama. Samo je malo ribara tako dobrog srca da ribe koje pate, ubijuodmah. Sve sam to ispriao mladoj dami koja mi je inae mnogo priala odobrim knjigama, napretku i lijepim mislima, rekao sam joj to elei jezatititi od takvog doivljaja koji bi sigurno morao predstavljati pravu

muku za tako njenu osobu. Ona se meutim nasmijala, rekavi da peca oddjetinjstva, poznaje sve naine ribolova te su joj sentimentalnosti kakve jaiskazujem, posve strane. I jo uvijek se smijeei, izjavila je njena mondenadama: "Pritom ne osjeam ba nita. Kad lovim ribu, jo im ivima izrezujemutrobu, jer to neobino poboljava okus mesa." Jo sada vidim kako ju jemoje zaprepatenje zabavljalo.

To je bila jedna moderna, tankoutna engleska dama, dakle ovjek sjevera.Rei e opet da je to bila iznimka, skoro nevjerojatna, koja s

uobiajenim nainom ribolova nema nikakve veze. Ima pravo. Da mi seto nije samom dogodilo, jedva bih povjerovao.

Znajui da ti sve, s pravom, odbija kao iznimke, ispriat u ti kako javidim "pravila" u ribolovu. Posluaj, pa razmisli je li to ista i gola istina ilinije.

Primjerice, netko peca i mnogi kau: "Lijep sport, umirujui za ivce."ovjek sjedi u prirodi, uz vodu, dri tap, promatra plovak i mora uitikako u pravom trenutku vjetim pokretom izvui ribu. Ako uspije, to je

13


14/52

velika radost, kako za ribia tako i za okolinu. Svi se dive lijepomljuskavom koprcajuem ribljem tijelu. Ribi je ponosno odlae uz ostaliulov, prije toga je zatue, ili je stavlja u posudu s vodom. Sve to izgleda

skoro neduno a prije svega... poluzatvorenih oiju zamiljajuiaromatino riblje jelo. Ali ja to vidim izbliza, otvorenih oiju, jasnije. Vidimkinog crva koji se gri, kojeg prima ruka ribia (moda ruka slikara njenihpastela, moda nekog ljubitelja umjetnosti), hvata ga bez imalo osjeaja.

Vidim eljeznu udicu, kvaice. Ruka uzima crva, probada ga, provlaielinu kuku kroz dvije treine njegova tijela. Crv se gri, uvija, propinjese u bolu. Ribi se smjeka zadovoljan i ponosan jer je crva "struno"nataknuo. Udica je pokrivena, vidi se samo mala ivotinja koja se

panino i oajniki gri u mukama. Tako je ispravno, to je pravi mamacza ribe! I ribi baca udicu u vodu. Zadovoljan sobom i svojom vjetinompecanja, pui svoju lulu, eka i zuri u udicu, odnosno plovak. Minute prolaze,mnogo, mnogo minuta svaka ima ezdeset sekundi kakvu vjenost zamuenika na udici predstavlja svaka od njih? Sm sam ve iskusio veliketjelesne bolove i znam to je meni, snanom velikom ovjeku znaila

jedna sekunda, kakav ogroman, straan bezdan trajanja. Svi koji su patili,

znat e to. Zamisli kako bi ovjek trpio s takvom udicom u trbuhu.Moe li to zamisliti?Ribi jo uvijek pilji u svoj pluteni plovak. Nije li se upravo pomaknuo? On

izvlai uzicu. Stvarno, riba je zagrizla, ali bila je ba prepredena, rastrgala jecrva, a da nije dotakla udicu. Ribi ljutito odstranjuje ostatak crva to se joslabo gri. Gleda na sat. Taj mamac je izdrao deset minuta. Sada otvara kutijus crvima, trai novu rtvu, nabada je struno istim bezdunim rukama, kaosve one stotine ili tisue crva koje je ranije u svom dugom ribikom vijeku

probadao. Crv se previja u muci. Nezamisliva bol uasna, polaganasmrt! Kada bi to bio ovjek, oajan bi se sigurno pitao, je li mogue daBog takvo neto doputa. Nema ni samilosti ni pomoi, izbavljenje dolazisamo od prirode, kroz pohlepan ugriz i prodiranje neke ribe ili smrtpolaganim gaenjem. Ribi meutim sjedi uz vodu, gleda plovak,razmilja i osjea divan nedjeljni mir oko sebe. Sav je utonuo u osjeajdivljenja prirodi, oslukuje pjesmu ptica i veseli se to ti mali pjevaidanas u naoj okolici ive sigurno i zatieno, bez zasjeda od ljudi, a sve

to zahvaljujui jednoj udruzi, kojoj i sm, kao priznati lan, pripada:drutvu za zatitu ivotinja.

14


15/52

Evo! Plovak je potonuo! Ribi napinje, vue i trza uzicu. Jedna srebrnariba bacakajui se visi na njoj. Udica je dobro zahvatila, prola je krozgornju eljust i viri sprijeda preko usta. Vjeto ribi oslobaa dvostruku

udicu. To ne ide lako, jedna takva udica doista je vrsta ribi je moravui amo-tamo te na kraju spretnim, energinim trzajem mora izvaditipoprene eljezne vrhove. Ostaje mala rupa, ali nita zato, za nekolikosati uhvaena e riba svakako biti pojedena. ovjek vae ribu u ruci,veseli se i baca je meu ostale. Ribi misli da bi sada bilo dobro uporabitidrugu vrstu mamca. Otvara kutiju u kojoj puu areni kukci i muhe,uzima arenog kukca koji mu je doao meu prste, spretno hvata udicu iprovlai je kroz tijelo kukca tono sredinom. ivotinja bjesomuno mie

noge i ticala, iri krila kao da bi poletjela. Ribi se smjeka: "E, to vie nemoe." Onda baca uzicu u vodu. Kukac pliva prelijevajui se u svim bojama,miui svim udovima. To je ono pravo to e privui ribe! On tone umisli, ne isputajui pritom kukca iz oiju. Ribi ne osjea nita, ne misliuope kako ta mala bespomona ivotinja trpi besprimjeran bol. Ne, on jeljubitelj prirode, veseli ga lijepo arenilo krila i ivahnost pokreta. Kukacne urla on je samo kukac, k tome jo i tetan. I dok je tako utonuo u

misli, dodirne jezikom zub upravo pokvareni. Odmah se javlja bol. Ribitrpi bol se pojaava. Misli kako sutra bezuvjetno mora zubaru. Pun jezepredouje sebi kako zubar svojim instrumentima od tvrdog metala prilazizubu, kako moe biti strano ako dodirne ivac. Dodue, dat e mu veneto da ne osjeti bolove potpuno, ali ipak... Neto bola ipak e osjetiti ve se sad toga grozi. Da, boji se ak i fine igle, koju e mu zabosti uzubno meso i od malog, trenutnog uboda koji donosi osloboenje od svihdrugih bolova. I ribi pilji u kukca koji se trza, kojemu dvostruka kuka viri

izmeu krila i misli filozofski kako je ipak na ovom svijetu strano damiran ovjek mora trpjeti tako grozne bolove. Uope, zato ovjekapogaaju bolesti i sve mogue nevolje? Zato? Je li pravo da najblai ljudimoraju tako patiti je li to moda velika pravda? A zubobolja postajesve stranija. Tada on povlai uzicu, istrgne udicu iz tijela kukca, bacaivotinju koja se trza bilo kamo. Onda namata uzicu, hvata se povremenoza obraz, skuplja sve na kup te uzima posudu s ribama i odlazi kui.Iznenada, kad je stigao kui, zubobolja prolazi. On se veseli ribama,

dobrom nainu na koji e ih njegova ena pripremiti. Mislei na enu,

15


16/52

sjeti se i sina. Malac ve dugo eli s njim na pecanje. Sljedee nedjeljepovest e ga sa sobom, djetetu ne kodi upoznati tako lijep sport. I

sljedee nedjelje otac ribi pokazat e svom sinu kako se struno crv

nabada na udicu.To je slika ribia kakvu sam esto viao. Sm nisam mogaospasiti rtvu na udici. Uvijek me ispunja jeza kad pomislim da seu itavoj Europi svakoga dana posebice svake nedjelje stotinetisua ljudi predaju tome sportu kao nedjeljnom zadovoljstvu.Nisam mogao pronai zadovoljstva u pripremanju patnikograzapinjueg umiranja crvima i kukcima. A ljudi koji toine, dijelom su oni koji inae u ivotu njeguju fineosjeaje. No je li to dovoljno duboko? Toliko o pecanju,nainu ribolova koji ti vidi kao lijep sport i "uope nitastrano". Sad zna kako ja na to gledam drugim oima. ak i

kada bih smatrao da pecanje izaziva podnoljiv bol kod riba,patnika smrt crva dostajala bi da nikad ne okusim ribu.

Kaem ti opet: I crv je moj brat, suosjeam s njim.Vidim tvoj smijeak; pri itanju ovih redaka tvoje lice poprima

nadmoan izraz i htio bi se usprotiviti: "A to je kad se riba hvatamreom? Gdje je sada crv, gdje je tu muna smrt ribe? Jednostavno ih hvatajumreom, potom zatuku udarcem u glavu. Gdje je tu velika patnja?" ujemkako to izgovara, i moram ti odvratiti: "I sada si gledao tek poluotvorenihoiju." Smijei se s nevjericom?

Posluaj kako mi je oduvijek izgledao ribolov mreom, gledan mojimoima, iroko otvorenim od uasa i jeze, nastalim iz suosjeanja.

Ribari izvlae mreu. Mree su velike i iroke. Potrebna je snaga

mnogih snanih ljudi da bi se mree izvukle. Snaga raste automatski,raste iz radosti zbog ulova u mrei. Stotine, tisue riba izvlae iz vode,istresaju iz mrea u nutrinu broda, gdje lee jedne na drugima. Od teinete srebrne svjetlucave uzbibane mase brod tone dublje u vodu. Donjeribe, pritisnute teinom onih nad sobom ne mogu se ili se jedva malomogu pomaknuti. Gornje ribe udaraju repnim perajama, pomiu ostaleperaje, upiru svu svoju snagu da bi, slijedei instinkt, skoile uvis imoda dosegnule opet spasonosnu vodu.

Smjekajui se, ribari pale lulu. Lov je bio dobar! Ponovo odlaze za

16


17/52


18/52

tee i tee, dok ne nestane posve zraka. Misli na ribe ili ne radijeotii na obalu ili riblju trnicu i sam pogledaj ivotinje kako lee nazemlji ili u koari. Tada e moi vidjeti i doivjeti njihovu stranu smrt,

kako polagano postaju sve slabije, kako u smrti guenjem sve jaeotvaraju usta, dok se grevito ne razjape u muci polaganog umiranja. Tikoji sebi moe puno toga predoiti, zamisli da si ta riba i mora takoumrijeti, tako strano, svake sekunde, svake minute borei se za dah! Asekunde samrtne borbe postaju minute, pa dugi, beskonani sati. Mislina tu patnju...

Svaki put kada prolazim ribljom trnicom ili pokraj mjesta gdje sekoprcaju svjetlucava tijela stanovnika voda, usta iskrivljenih u muci, kao

u velikom samrtnikom kriku svaki put patim s njima, kao da i sam,borei se za zrak, umirem. U tim trenucima osjeam da sam jedno sribom, potpuno sjedinjen s bratom iz drugog elementa. Moda sesmijei. Taj te smijeak ne bi uljepao. Ali nisam jo sve rekao, jo timoram priati o ribama, koje love na milijune o haringama. Nitko ihne ubija. ive ih istovaruju s brodova, slau u pripremljene bave, polauna sol, i posipaju ih jo jednim slojem bijelih kristala, zatim dolazi sljedei

sloj haringa, pa opet sloj soli. Po gipkim, drhtavim tijelima sjajnih krljutiposipaju zain koji nagriza. Po ivoj ribi! Te su bave njihovi ljesovi u kojesu ive poloene u sol koja pee, grize, ubija.

Milijuni riba tako umiru i milijuni ljudi kasnije ih jedu, a veina ne znai nikad ne razmilja kako to jelo nastaje, koji put bola i smrti prolaze.Trebam li neto dodati toj maloj istinitoj slici? Ali elim ti jo priati.Govorit u ti o drugim stanovnicima hladnih voda i o zavretku koji imovjek prireuje da bi nakon njihove smrti ugodio svom nepcu i elucu.

Mislim sada na ribu ije je podrijetlo, unato svim istraivanjima ostalotajnom, onu, koja je veoma nalik zmiji. Mislim na tajnovitu jegulju.Posluaj kako se ona priprema. Poznato je da je ona kao i zmije, vrlootporna. ini se skoro nemoguim ubiti je morala bi se odvojiti glava odtrupa, ali to bi unitilo njezin dekorativan izgled. Vrlo joj rijetko odrubeglavu. Obino je pokuavaju omamiti udarcem u glavu ili bacanjem napod. Onda joj ivoj oderu kou, to je, molim, uobiajen, kuharski postupak,pa je ivu bace u lonac ili na tavu! Poklopac treba dobro vezati ili

opteretiti kamenjem ili drugim teretom, jer se jegulja u svojim

18


19/52

muenikim bolovima izvija svom snagom, trza, skae, udara u paklenomzatvoru, pokuavajui pobjei, sruiti ga.

Ponekad se dogodi da jegulja zbaci poklopac s lonca te izie, onako

oderana, polukuhana ili polupeena. Ali ljudska ruka odmah je hvata ivraa u muilite. esto je to njena enska ruka, ruka dobre majke, kojasvojoj djeci i suprugu priprema tako ukusan obrok. To je ruka ene koja

je moda posve dobrog srca, moda ak vrlo tankoutna, barem za svojeblinje, koja se lako gane videi ljudsku patnju. Ali za patnju jegulje onanema osjeaja. Da, ima toga, esto imamo dva srca, jedno od mesa iosjeaja, a drugo od kamena i beutnosti. Jegulja se priprema ba tako,od pamtivijeka i majka te majke nije postupala drugaije, kao ni baka.

Dobra se ena veseli da svojim dragima moe ponuditi tako slastanobrok; veseli se ne mislei da se to zbiva po cijenu paklenog muenitva

jednog subia, muenitva veeg no to je podnio ijedan svetac. Takvihje velikih muenika na stotine tisua svake godine, no nitko se ne sjetiniti itko prolije suzu za njima. Ili ipak? Da, vidio sam djecu kako plau,ali ona su jo budalasta, ipak samo djeca. Susreo sam i ljude, odrasleosobe s neim poput suza u oima, kad su gledali jadna stvorenja na

trnici i mislili o tome to je prethodilo. Naravno, ljudi su se tomu smijali...tako dugo dok im se samima neto slino ne dogodi.I jo mi jedna slika dolazi pred oi: jegulje, ive povezane jedna uz

drugu konopcem koji im je provuen kroz krge. ivui snop, objeen ukaminu, gdje se tijela svijajui iva dime. Tako nastaje poznata delikatesa dimljena jegulja.

Kad govorimo o delikatesama, nisu li rakovi i poznati prugovi moda itvoja omiljela jela? Nije li za tebe praznik svaki put kad ti ih netko ponudi?

Opisat u ti put rakova i prugova iz vodenih dubina do gozbe za tvojenepce, to te u velikoj zdjeli eka na profinjeno postavljenom stolu. Izhladne vode rak ili prug izvuen je na svjetlo sunca. Obje ivotinje sretnijesu na zraku od riba, stoga to one bez velikih potekoa mogu ivjeti izvansvog vodenog elementa. Ulovljene rakove obino stavljaju u koare ilislino. esto sam vidio kako prugovima otkidaju njihova lijepa dugaticala, jer s njima zauzimaju previe mjesta. Mogu zamisliti kakav tomora biti bol kad im u korijenu upaju te najosjetljivije organe, u kojima

19


20/52

su najfiniji senzori osjeta. Tako osakaeni ekaju kupca. Kupac raka ilipruga nosi ga kui s predosjeajem zadovoljstva. Prugovi i rakovi kuhajuse svatko to zna, jer tek tada dobivaju oni dobro znanu, upravo

poslovinu crvenu boju. Kuhaju ih ive mislim da je i to opepoznato.A domaica mi s neusiljenim smijekom kae: "Ali nije to nita, oni sebacaju u kipuu vodu, za vrlo kratko vrijeme su mrtvi. Osim toga oni suivotinje nie vrste, s posve primitivnim ivanim sustavom, koji sve tone osjea kao to bi, primjerice, osjeao ljudski ivani sustav."

Rakovi i prugovi se kuhaju, to je tako oduvijek, jasno kao jedan putajedan. Ali ja znam kako izgleda njihova smrt. U mnogim kuharskimknjigama stoji da je najbolje staviti ih u mlaku vodu, opteretitikamenom, i tako pustiti da polagano kuhaju, kako bi okus bio to bolji.

No ostavimo to po strani. Razmislimo jednom, kad ne bi bilo takvihuputa, ljudi bi rakove bacali u kipuu vodu i tako im priredili naglu smrt.To bi bio korak prema ovjenosti kad bi posuda s kipuom vodom bilausklaena s veliinom ivotinje. Drugim rijeima: prug bi se morao stavitiu lonac s velikom koliinom kipue vode kako bismo mu omoguilidonekle brzu smrt, ne previe barbarsku.

Uobiajeni nain pripreme izgleda posve drugaije. Najee se uzimaposuda u koju ivotinja stane. Ali umjesto jednog pruga ili raka najeese u vodu baca vie njih, jer ima jo mjesta. Ali kako su te ivotinje samehladne i pokrivene debelom ljuskom, svojom masom ohlade trenutanomalu koliinu kipue vode, tako da vrela voda postane topla. U toj vodisada puu izbezumljene ivotinje, naviknute na hladnu, ak ledenohladnuvodu. Pokuavaju pobjei, ali uzalud. Poklopac je pritisnut na lonac,oajni penjai prije toga nemilosrdno su gurnuti natrag. Poklopac se

vrsto vezuje ili optereuje kamenjem. Za to vrijeme vatra gori i pali podloncem, voda postaje sve vrelija, pari se i polako blii vrelitu ah! Vrlopolako. A u toj rastuoj vruini ivotinje su zatvorene, bez ikakva izgledaza spas, izloene neprestano sve veem bolu. ak i kad voda zakipi, to

jo nije smrt; oni se puni patnje jo jedno vrijeme moraju kuhati u pari."Dakako da rakove i prugove treba dobro pariti", kae ef kuhinje.

"ive dobro kuhati", trebao bi rei. Ja meutim pomiljam na stranodoba inkvizicije i na to da to vrijeme jo traje, da ljudi u kipuu vodubacaju druga bia, koja su nam bespomona dospjela u ruke. I s uasom

20


21/52

postajem svjestan da to ine obrazovani, tankoutni, niti primitivni barbariniti divljaci, a ipak primitivci, civilizirani primitivci, primitivni tzv. kulturniljudi, zapadnjaci preplavljeni lijepim mislima i rijeima koji nasmijeena lica

ine uasna zlodjela, ne stoga to moraju, nego jer to ele. Imaju sposobnostiprosuditi ono to ine, ali ne ele razmiljati, jer bi to omelo njihovo uivanje.

"Ne biste vjerovali kako mi je ao svaki put kad bacim pruga u kipuuvodu, kad on tada pokuava ispuzati i ja ga opet moram gurnuti natrag.Ali mi tako rado jedemo prugove. A kako bismo ih inae trebalipripremati?" To mi je jednom rekla njemaka barunica koja je rado jelaprugove, ali nije mogla gledati kako koija udara konja ili kako gonizlostavlja svog magarca. U tim bi prigodama uvijek pobjesnila. Zbogptiice slomljene noge, prolijevala je suze.

Lijepo je biti osjeajan i lan drutva za zatitu ivotinja; to obvezuje,ali ne tako da bismo svoju ljubav prema ivotinjama proirili i na one"jestive". to vrijedi takva ljubav prema ivotinjama? Postoji li onauope? Ja meutim znam da prugovi, te nijeme ivotinje, kad se ivikuhaju, u svojoj muci isputaju glasove. To je jezivo, kuhar i domaica zato struno i poetino kau: "Prugovi pjevaju..."

Je li ti to dovoljno? Trebam li ti jo to rei? Ne, vjerujem da e sadashvatiti da ne mogu jesti ribe i druge vodene ivotinje. Izdao bih sebe dato uinim.

21


22/52

Prijatelju!

Oekivao sam prigovor jer sam za svoj prikaz odabrao ivotinje kojeive u drugom elementu te one moda veoma pate zato to su drugavrsta, a mi im i ne elei moda pripremamo stranu smrt svojim posvedrugaijim sredstvima. U ovo "ne elei" ne vjerujem, ve bi blie istinibilo "ne promiljajui pravo ili ne elei promiljati".

Dobro, dakle, ti vjeruje da je smrt drugih, toplokrvnih ivotinja kojeive u naim uvjetima na zemlji, a ne u vodi, drugaija, gotovo bezbolna,da je one i ne primijete ili je jedva osjete? Razumije se, ne njihova

prirodna smrt, nego ona koju im mi odreujemo klanje. Ponajprije uti rei to o tome kao ovjek osjeam i mislim, a onda u ti tek ispriatio onomu to znam o njihovu umiranju, o ubijanju i klanju.Vrlo dobro razumijem ovjeka koji obitava u prirodi, brani svoj ivot i

bori se za svakidanju hranu, to ga u odreenom stupnju ini divljim.Njegovi su mi postupci sami po sebi razumljivi jer proizlaze iz prirodnihdatosti koje vladaju oko njega iz zakona divljine. ulja se, kao to inevelike zvijeri, skriva se od opasnosti, u skrovitu kako se i one skrivaju.

Mora strahovati da e postati plijenom, a tamo gdje je on jai, slabiji edrhtati da ne postane njegovim. Vreba na divlja, kao to velika zvijer vrebana njega. Postupa poput svih oko njega, on, dio svih, moda najinteligentnijii zato najopasniji dio. To je ono to ga ini zastraujuim kraljem divljine.Ali u svemu tome postoji jedna lijepa velika ravnotea njemu kaosvakom drugom biu mogue je pobjei.

Moe u divljini ivjeti godinama, desetljeima, dok ne postane plijenomdrugih. Sav njegov instinkt, intuicija, inteligencija, svaka ilica njegovatijela rade na tome preivjeti, izbjei opasnosti. I uspijeva mu sada,danas, sutra tko zna, tko moe rei koliko dugo? U punom zamahuuiva u ivotu, slobodi, prirodi, uiva ak i u naporima i borbi s opasnosti.Umre li, umire kao slobodno bie moda usmren, rastrgan od monedivlje zvijeri, ali sve vrijeme do tada bio je slobodan, ivio je krasnim ivotom,ak i strana smrt koja ga eka, njemu je bliska cijelog ivota bila mu

je pred oima. To je ono od ega je vjeto bjeao, to je obilazio,

izigravao, ono zbog ega je svoje miie i tetive, svoju inteligenciju

22


23/52

naprezao do krajnosti. Dugo je bio majstor te ozbiljne igre, a sadaje konano poraen.

Ono to vrijedi za njega, u istoj mjeri vrijedi i za proganjanu

ivotinju. Gazela, srna, divlje govedo, ak i zec, ive poistim zakonima kao i on, iako sami ne ubijaju da bi ivjele.ovjekov se plijen isto veseli lijepom i slobodnom ivotuu prirodi. ivi punu snagu svoga tijela, nagona iinteligencije, s ciljem da moe sada, i opet iponovno pobjei. Katkad uspije preivjeti,katkad mu se ne prua ta mogunost. I sva subia, pa i ovjek, manje ili vie majstori teozbiljne igre. to bolje vladaju tommogunou, tim ee osvajaju ivot ponovo.Tako slobodni uivaju u danima, tjednima,mjesecima i godinama svoga postojanja... Kadadoe smrt, za njih je ona stara poznanica predkojom se uvijek bjealo, kojoj se esto gledalo u oite koja ni u asu konana susreta nije dobrodola, ali

je uvijek neoekivana.Kraljevski slobodan ivot koji imaju i ovjek i njegov plijen,zavrava dramatino, ali bilo je lijepo i vrijedno ivljenja i ovjek ga

je sm mogao produbiti, mogao je uvijek iznova biti pobjednik u toj igri.Sve je to kruni tijek jedne lijepe zakonitosti. Priroda je pravedna, ona

uravnoteuje, esto milostivo ve unaprijed plaa za rane koje naspogaaju poslije. I ona je istinita, ne skriva svoje okrutnosti niti opasnosti.Ona igra otvorenim kartama i bie joj vjeruje unato svemu, unato

nevolji i okrutnosti, jer prava istina svemu oduzima trnje. Vidi dakle:razumijem ovjeka divljine, trudim se razumjeti ovjeka kao lovca.Gledam ga kao neto prirodom dano, neto to i danas ivi u prirodi,poput naeg pretka otprije tisue godina. Rekao sam lovac, ali timenisam mislio na ovjeka koji nedjeljom glatko izbrijan, dobro odjeven inaoruan pukom u pratnji pasa odlazi u umu, u "lov". To je ovjek kojiza sebe vjeruje da je kulturan, zauzima u drutvu visok poloaj, naitan

je i uen, opepoznat kao "ovjean".

23


24/52

Taj ovjek ide umom, voli prirodu i divi joj se, ona ga privlai. On jedoista iskreno voli. Oduevljeno uiva u svemu: u bisernoj rosi, zelenilulia, svjetlu to prodire kroz kronje drvea, pjesmi ptica. Zanesen

oslukuje glasanje ivotinja, veseli se svemu. Ali on bi se sramio kad bisamo zbog tih osjeaja odlazio u umu. Ne, on je "ovjek"! I on moraimati cilj. Nije li lov opjevan kao stara i plemenita tradicija? I taj ovjek,koji voli sve, cijelu prirodu oko sebe, koji osjea njezin sklad i trebao binainiti samo jedan korak da se s njome potpuno sjedini, organizira potjeru,ranjavanja, patnju i smrt. Umjesto da voli, on ubija ono to bi trebao voljeti,razarajui time vlastiti raj.

Tog "lovca", dakle, to nesretno bie koje samo sebe stavlja izvanprirodnih zakona, jer je ono to ini u najdubljoj osnovi neprirodno,uope ne potujem. On, kulturan ovjek, svojevoljno naputa visine tosu dosegnute radom i znojem predaka vodile od divljine do hrama mira,rtvuje njemu zavijetano naslijee niim nagonima, onima to su mupreostali od divljih ivotinja. Ne vie u krugu prirodnih nunosti kakve sunekada djelovale, organizira potjeru, ranjavanje i munu smrt i pretvara to usvoje zadovoljstvo i uitak. Kakav alostan pad! to je ovjek civiliziraniji,

ueniji i neovisniji, vie ga alim gledajui kako se udaljuje od ciljaprimjerenoga njemu i ostalim ljudima: od sree i sklada.Zaudno je takoer, kako esto takve lovce pogodi alosna sudbina

koja ih ranjava onako kako su oni sami ranjavali. To je ruka koja bi imhtjela pokazati put k njima samima, pokazati im to znai biti ranjen itrpjeti. Ali to samo malobrojni razumiju.

Toliko o razlozima prehrane ivotinjama, o ubijanju lovom u divljini,ubijanju iz nude, izopaenosti nedjeljnog lovca. Rekao sam to o tome

ja mislim. A ti promisli sm.Ono to ovdje rekoh nije moda ono to si oekivao, ali to je samo

uvod onomu to slijedi, kamen temeljac na kojemu poiva ustrojstvonae prehrane ivotinjama. Obiaj lovaca, lov, bio je prvi nain kakorekoh kamen temeljac.

Neu duiti jer znam da nestrpljivo eka to u rei o drugim ivotinjama,ijim se mesom ovjek preteito hrani mesom koje je, barem u naim krajevima,postalo delikatesa.

Govorit u ti dakle o govedu, jednoj od najveih ivotinja za klanje.

24


25/52

Naziv "ivotinja za klanje" sroili smo mi ljudi, kao da je to posebnavrsta ili obiljeje bia da budu zaklana.

Ima okruenja u kojima goveda ive slobodna na livadi, barem u dijelu

godine, onomu ljepemu. To su sretnici meu njima. Oni ive u prirodi, uvie ili manje ogranienu prostoru livade, uivaju u svjeim, sonim biljkamai travi, vide sunce, mjesec i zvijezde, udiu ist zrak polja i bregova, uivajuu romonu kie, toplini sunca, u okrjepljujuemu mirovanju u mirnojprirodi, na zelenom travnjaku. Njihov ivot protjee lijepo, ak zbrinuto.Ne moe ih zatei nikakva nezgoda, ovjek sm nastoji zatititi ih. Kravedaju viak svog mlijeka mirno preivajui, okruene umirujuomveliinom prirode. Da, to su najsretniji meu njima. Oni tako ive danima,tjednima, mjesecima, esto godinama.

O, kako na takvoj sudbini goveda mora zavidjeti jedna stajska krava!Jer ima mnogo sredina gdje goveda ugledaju svjetlo dana u staji,najee nisku skuenu prostoru u koji prodire tek malo svjeeg zraka, uprostoru koji nije mnogo vei od onoga to ovjeku treba za posljednjipoinak od lijesa.

Dakle, mjesto gdje dre ivotinju neto je ire i due od nje same tek

neznatno. Govedo se tu ne moe okrenuti oko sebe. Ako i moe u odnosuna prostor, neto se drugo isprijei: lanac. Jer krava, ili tele, vezana jeglavom za gredu ili kamen na valov. Ta okovanost doputa ivotinjistupiti tek korak unatrag kako bi, kad se umori, legla i spavala. Legla nato? Na stelju od suha lia ili slame. Na tom se moe odmarati. Ako seskrbnik ne brine i ne obnavlja stelju dostatno esto da bude ugodanleaj, jadna je ivotinja prisiljena leati u vlastitoj neistoi. A tako jeesto slamu ostavljaju da se dugo proima neistoom kako bi dobili

gnojivo to bolje kakvoe. Ipak, dobar skrbnik ivotinja ne postupa tako,nego odstranjuje i sakuplja neistou.

Govedo tako ivi u zaguljivu konaitu u kojemu je ljeti esto nepodnoljivosparno. Poinje jutro. ivotinjama iste krzno kako bi sprijeili razvojgamadi i konih bolesti. To je dobroinstvo. U jasle stavljaju sijeno ilisvjeu travu, u valov mekinje ili vodu. Tada dolazi dug, predug dan.Mogue je initi samo troje: jesti, stajati, leati. A tele roeno u taliraste meu tim tmurnim zidovima, u prostoru usku poput groba dane,

25


26/52

tjedne, mjesece... Njegova majka krava isto jetako odrastala. Nikad nije vidjela livadu

niti uivala u srei slobodna koraanja

panjakom, nikad iskusila olakanjeokreui se slobodno oko sebe.

Gotovo neprimjetno tako prolazegodinja doba, njihove mijene,nepoznat i neuivan ostaje sunevsjaj i kia. Samo se smrdljiv zrakmijenja, a nozdrve udno udiu onoto daak zraka donese izvana, mirise

sijena i trave koji ivotinjsku duupune slutnjom neega udesnoga, to

mora postojati u daljini gdje raste mirisnobilje.

Lanac vezuje za zatvor. Preostaje samojedno: nijema preputenost i snovi? Mogu li

goveda sanjati o livadi, umi, poljima i brdima koja

ne poznaju? Jednom u godini lanac se odvezuje. Kravanesigurnim korakom, gonjena udarcima tapka i izlazi u strahu nadvorite. Sunce sja gotovo bolno za oi. To nije panjak, nego strana,nepoznata okolina. Tu su kuni zidovi, sjenik, moda kakvo stablo. Alisve to krava dobro i ne vidi i ne razumije jer je uzbuena udnimdogaanjem, promjenom mjesta to je ini nesigurnom, plaljivom, jer jenapustila uobiajeno. Tu stoji drugo govedo, daui, bik u punoj snazi.Ona ga ne poznaje, boji ga se, ne zna tko je, ne moe nijednom onjuiti

njegovu dlaku, a u dahtanju nasluuje njegovu surovost.Kravu dre bika putaju da svom snagom skoi na nju. Ona se trza,pobjegla bi, izmaknula se. S jedne je strane dre, udaraju, s druge se nanju svom silinom nagona za parenjem baca punokrvni bik.

Borba je kratka. Nasilje pobjeuje. Krava se predaje i konano u njojnie radost tkanja vrste te ono to bijae gorko postaje slatko.

im je onaj, glasno daui, otiao, a da ga pravo nije ni vidjela,odvode je natrag u talu, vezuju lancem, na tijesno mjesto. Tek kad opet

26


27/52

protekne godina dana, izvest e je ponovno na isti nain. itavo vrijemeivi ona u svomu turobnu, tijesnu zatvoru jedui, leei, trgajui se nalancu. Ne oslobaaju je ak ni kad u bolovima raa.

Kad se tele porodi i legne uz nju, rodilja ga iscrpljena, ali sretna lie.U njezin je ivot stupio netko nov, u njezinoj se ivotinjskoj dui

probudio nadahnjujui osjeaj. Zatvorenica vie nije sama ima dijete,a s njime i blaenstvo majinstva.

Ali srea nee dugo trajati. im njezino mladune pone samostalnouzimati hranu i moe biti bez majina mlijeka, oduzimaju joj ga, vezuju udrugi kut staje, na mjesto gdje ga majka moda nikad vie nee vidjeti.

Jecajui na svoj nain, krava doziva svoje dijete. Ljudi, koji toliko govoreo majinskoj ljubavi, piu i itaju, koji su tom osjeaju stavili aureoluuzvienosti, sluaju pla, oajnike krikove krave, preklinjanje, ali neusliaju ih. Oni su potreseni i prolijevaju suze kad ljudskoj majci oduzmudijete, ali misle da krava ne moe plakati jer oni ne vide njezine suze.Smatraju da ne bi mogla moliti za svoje dijete i dozivati ga, oajnikipreklinjui. Oni prema nainu glasanja ivotinje dodue uju da se u njojzbiva neto poput onoga u ljudskoj majci. Ali kako to i ne ele razumjeti,

kau jednostavno da krava ne moe govoriti. Ne ele razumjeti jer biinae morali usliati njezine vapaje, to bi bilo nezgodno.Naime, mnogo je praktinije i korisnije odvojiti majku od djeteta jer to

donosi mnoge prednosti: ukusno mlijeko, zapravo prirodno jelo kravljegdjeteta. A umjesto djeteta otrgnuta od njezina krila, umjesto voljenogbia koje je obasjalo i dijelilo njezinu samou, sada svakodnevno dolaziovjek i muze je, izvlai iz vimena hranu njezina potomka. Na kraju postajeza to zahvalna jer bi joj inae vime puno mlijeka prouzroilo samo bol.

I sve je opet kao to je uvijek bilo: lanac, valov, jasle; stajanje, leanje, asad je jo i muzu. Zaguljiv zrak uokolo, zidovi, tek neto svjetla kroz mutnemale prozore. Ona ostaje okovana zatoenica, jadnica iz ije patnje drugiizvlae korist. Jer to je uvijek tako: jadni i bijedni moraju najvie dati.

Jesu li joj darovani snovi o mirisu sijena, o prolom doivljaju s bikom,snovi i sjeanja na majinsku sreu i njezino dijete? Nadam se.

Tako prolaze godine, mnoge duge godine, jedna poput druge, est,osam, deset, dok ne postane stara i koata, dok iz zatoeniine utrobe

27


28/52

ne prestanu dolaziti djeca i izvor mlijeka ne presahne. Tada... ali o tomeposlije.

Govorio sam o govedu s panjaka i govedu iz tale, o tome kako

provode ivot. Sada elim govoriti o njihovu umiranju i smrti koju jeovjek za njih smislio i odredio jo prije njihova roenja.

Goveda s panjaka iznenada hvataju i odvode nekamo. Tu su mlade ivotinjeto tek pola godine uivaju na panjaku, ali i one koje su tu ve godinu ilidvije. Meu njima je i krava oko koje skakue njezino tele, koja ne dajedostatno mlijeka, sestra one krave iz staje. Razdvajaju kravu od teleta.Mladune alosno doziva majku, a ona oajno mue za njim. Ipak je radniksvojim debelim i tvrdim drvenim tapom neumoljivo tjera naprijed. to se

ona vie opire, to bezdunije i ee padaju udarci. Nju poput ostalihgoveda vezuju za glavu i vode na konopcu dok udarci padaju po njima.Gonii misle da moraju tako postupati, da nema drugog sredstva kojimbi se gospodarilo velikim ivotinjama. Udarci pogaaju najosjetljivijaovjeku poznata mjesta: glavu, mekani nos. Nastaje prava borba. Volja inagon ivotinje kazuju: natrag prema sigurnosti panjaka! Namjeragonia je, meutim: naprijed odreenim putom. Dvije oprene tenje

meusobno se bore, a pobjeuje ipak nadmona ovjekova inteligencijapovezana s brutalnou kojom stremi k cilju.A put je dug.ivotinjama s panjaka i onima iz staja dogaa se isto strah, bol,

rastanak, patnja, isti su. Oni iji su ivoti do tog asa bili tako razliiti,susreu se na putu koji vodi u smrt. To moe biti vrlo kratak, ali idugaak put seoskom cestom, na kraju kojega najee eka stonivagon nekog teretnog vlaka.

Kae: "Konano! Sad je muno putovanje zavreno, u vagonu umornogovedo nalazi mjesto mira, udarci ga vie ne pogaaju, nitko ga ne tjerajer je dolo do cilja." Slijed tvojih misli je ispravan, dosljedan, ali ipak jedrugaije. Put, teak put bola kojim govedo vie ne koraa, nego ganjime voze, put je gladi i ei. Razrogaenih oiju pita: "Kako to gladi? Govedo e ve opskrbiti sijenom, u svakom vlaku i teretnomprometu postoji takva briga i strogo se provodi."

Ima pravo, ali to posve ovisi o ovjeku koji organizira otpremu. On za

to mora izdati nalog jer bi trebao biti skrbnik ivotinje duan platiti

28


29/52

njezino zbrinjavanje ili se sam za to pobrinuti. Ali kupac stoke izdajetaj nalog malokad ili nikad. Dat e ga veinom kad je rije ovrlo dugu putu, na kojem bi stoka stigla na odredite

izgladnjela. U suprotnome, on prateem osoblju dajeuputu da izostave svako hranjenje jer je ovjek okojemu govorimo, mesar ili kupac. Za obojicu jeprijevoz samo meufaza. Pred oima im jeneprestano cilj: klaonica ve vide ivotinjeubijene, razrezanih tijela, vide kako ih kolju, aiz otvorenih tijela to se pue, vade crijeva.

to su crijeva praznija, istija su i zahtijevajumanje posla. Pun eludac znai i puna crijeva.Ne, crijeva moraju biti to praznija! Pritom jepoeljno da je i eludac to prazniji. Drugimrijeima to znai: ivotinje se ne smiju hraniti.I tako one ne dobivaju hranu.

Teretni vlak vozi razmjerno sporo, tako da ivotinjene stiu na cilj brzo. esto putuju jedan, dva, tri i vie

dana bez hrane. Do tri dana gladovanja nije tetno,jo nema opasnosti da govedo umre. Konano, moe seriskirati i jedan do dva dana dulje. Kad ivotinji "nenedostaje previe mesa", znai da nije mrava. Tele bi naravnoumrlo. Samo bez rizika!

Tako razmilja ovjek kojemu ivotinje pripadaju i koji ih alje na klanje.Napajanju se najee ne protivi, ali zbog nemarnosti ili lijenosti to seipak esto proputa. Svatko od nas zna kakva patnja moe biti ed. to

moe osjeati ustraena ivotinja, koja konano u polumraku vagona naemalo mira, nakon straha, udaraca i mnotva nepoznatih novih dojmova?Isprva e joj dobro doi taj mir i samoa, bez nazonosti ovjeka kojiznai opasnost i strah.

Ali tada?Govedo iz staje zna kada je vrijeme hranjenja, njegov eludac je poput

sata. Govedu s panjaka bolno nedostaje mirisna trava, koju je uzimalo

kada bi poeljelo ili kada bi osjetilo glad. U svemu novome i

29


30/52

neobinome glad se u poetku gubi. Tako prolaze sati, pola dana, itavdan, no. U svakom satu glad je tu, raste i dovodi do oaja.

ivotinje najprije zovu, mole, trae, a zatim i viu u pomo. Nikoga

nema da im pomogne. Pod njima se kotrljaju kotai, svaki glas ostajebez odgovora, kao da ga nije ni bilo. Nastupa slabost, malaksalost,smrtni strah.

Ipak, kada se ve ini da nema nade (jer znam da se ivotinje mogunadati), vlak usporava i zaustavlja se. Vrata se otvaraju i zasljepljujue,zlatnouto svjetlo prodire unutra. Gruba ruka odvezuje konopac,nemilosrdna, tvrda batina udara, tjera. Ali to to znai u usporedbi sinjenicom da su se vrata otvorila, a kroz njih zatoenici koraaju kao unovi ivot, novu sreu? Glad je ipak djelovala na tijelo. Prvi munikoraci uspijevaju, potom hod tetura. Jedno je govedo pokleklo i snaanudarac tjera ga da se podigne.

"Dobro ispranjeno", struno priznaje goniev pomonik. "No, ve emoih uspjeti dopremiti tih nekoliko kilometara do tamo." ivotinje teturajuitekim korakom idu naprijed.

Govedo poklekne, potom jo jedno. Od asa do asa postaje sve tee

udarcima podizati posrnule. Jedno govedo ne moe se vie podignuti. Toje najslabija ivotinja u skupini. Gonii se uzalud trude. Ipak, oni toznaju jer stalno se ponavlja pa imaju za to svoje noeve. Kad podbacenajei udarci, udaranje nogom i uvrtanje repa, znaju oni jo toga tose moe uiniti. Naravno, to su tajne zanata, ne smije se otkriti, osimkolegama. Kad bi to znali drugi ljudi, poeli bi govoriti o zlostavljanjuivotinja, a kad bi oni sami, jednom trebali dopremiti do klaonice stokukoja se uporno rui, ve bi vidjeli! to se drugo moe? ivotinja se ipak

ne smije ostaviti leati.Stiu na cilj. U klaonicu. Izdaleka se uje urlikanje goveda, glasno

onih na otvorenom i prigueno onih u stajama. To nije usklik koji radosnopozdravlja dan ili hranu u punom valovu. Takvi su povici u klaonicirijetki. To su zvukovi straha i oaja, pomijeani s krikovima gladi.

Gonjeno stado oslukuje, preplaeno prelazei prag klaonice.ivotinje imaju vrlo profinjen instinkt, a u trenutku opasnosti on je

puno otriji nego inae, primaju signale koje ovjek ve odavna nije ustanju primiti. Jo samo ponekad javlja se ono to zovemo slutnjom, tonae unutarnje poimanje upuuje na uznemirujua budua dogaanja,

30


31/52

poput nagrizajueg dima, upozorava na blizinu vatre.Govedo prestraeno iri nosnice, njui krv i posljednjom preostalom

snagom eli pobjei. Prekasno! Iscrpljenost i ovjek su jai. Posvuda se

iri isparavanje krvi, ore se oajniki krici i mijeaju se meusobno.Put kojim su stigli zavren je, prvi i drugi put, ali trei i najtei jo im

predstoji. On je najkrai jer je to put u smrt. Ostali dogaaji bili su samopredvorja kojima su prohodali i proteturali.

Na arkom suncu ili ljutoj zimskoj hladnoi govedo dugo eka u kutudvorita klaonice, slutei i strahujui. Tada ga uvode u kuu smrti.Opiranje ne pomae. Zadah krvi se svakim korakom sve vie uvlai unosnice, muan zadah otvorenih toplih tjelesa, koji je straniji od reskehladnoe, prodorniji od areeg sunca. Zgruana se krv lijepi na podlogu,krv je posvuda po podu, pokriva ga i ini klizavim dovodei ovjeka i ivotinjuu opasnost da se poskliznu i padnu. iroko i ustraeno razrogaene su oigoveda, nosnice nadute od jeze. Vidi rasporena tijela iz kojih zaposleneljudske ruke prekrivene krvlju rujui izvlae iznutrice.

Tada primjeuje golemog bika koji tamo stoji tresui se, vidi kakopogoen tekim udarcem pada poput drveta koje obara drvosjea. Pad

je potmuo i teak. Iz otvorene ile tee krv iroko poput mlaza vode crveni izvor koji se pui. Ogromno tijelo ivotinje jo se trza.Tada ruke poprskane krvlju hvataju novopridolo govedo povlaei ga da

uini posljednji korak, korak u smrt. Priguen jezom, zamire glas ivotinje,samo razrogaene oi krie, vrite uasnuto, upomo, vape za milou.No tada se i te oi pune straha zatvaraju. Tama obuhvaa bie osuenona smrt.

Nozdrve uasnutih ivotinja tjeskobno dru. Udarac pada, taj posljednji

i zato vjerojatno najmilosrdniji koji su u ivotu primile.Put je zavren, cilj dostignut. Gusta tama sputa se nad nau brau

ivotinje, ista tama koja e se jednom spustiti i nad nas. Ili to nijetama? Nije li to moda tako neizmjerno iroko more svjetla da ga naeslabe, zaslijepljene oi ne mogu razaznati te tako najsvjetlije vide kaonajtamnije?

Doveo sam te do kraja puta i znam da si ga vidio, ili smo zajedno.Mislim da se ovom pismu nema to dodati; sve to bih ti jo mogao reiut e u sebi samome.

31


32/52

Prijatelju!

Kako su ljudi i mogli drugaije odgovoriti? ujem ih kako govore o svrsishodnosti,uporabljivosti i neprijepornosti postupaka u klaonicama. Moda su te ak u

to i uvjerili. Tvoje pismo daje to osjetiti. Da, ako se poe samo odnunosti, mogli bismo im u poneemu dati za pravo. No, postoji

li takva potreba? O tom bi se moglo raspravljati. Moda onapostoji za one koji jo nisu postali "pojedinci".

Ali ja ne govorim njima piem ova pisma tebi,pojedincu, probuenoj individui, svjesnoj sebe, koja

se izvana i iznutra osjea odgovornom za svojadjela.Moe li u takvu svjesnu ovjeku postojati

potreba za klanjem? Ako postoji, onda on moraimati hrabrosti to initi vlastitim rukama, jerposve je bijedan kukaviluk plaati druge daobave krvav posao kojega se sami plaimo. Dajunekoliko novia, a zauzvrat uzimaju eljeni dio

ubijenoga, ako je mogue, ve tako obraen davie ne podsjea na ono to je bilo, na ivotinju,

ubijanje, krv.Mislim pritom na Lava Tolstoja i priu koja se o

njemu pripovijeda.Njegova ga je teta htjela posjetiti, ali put je bio dalek,

a i pribojavala se njegove poznate bezmesne kuhinje. Ona jeinae voljela jesti meso pijetla. Pismom je Tolstoja obavijestila o

svojim nedoumicama. On joj je odgovorio neka mirno doe, a na stolu enai sve to eli, pa i pijetlove. Teta je doputovala.

Pri posluivanju prvog jela uz tetin je tanjur bio i no za klanje, a zanogu njezina stolca bio je privezan raskoan pijetao.

"Draga teto, mora ga samo zaklati, a onda emo ti ga rado pripremitikako najbolje znamo'', rekao je Lav Tolstoj, smijeei se prijateljski.Naime, on je dobro poznavao ljudsko srce, prije svega ono svoje tete,

koja je s jedne strane bila preslaba da ubije ivotinju, a s druge isto tako

32


33/52

preslaba da odoli iskuenju poslastice. Mesojetka je pogledala iva pijetla,bacila pogled na veliki koljaki no i shvatila da bi za vlastiti uitak trebalauiniti neto strano, uviajui istodobno da je do tada traila od drugih da

za nju obave tu grozotu. Pria se da ona vie nikada nije jela meso.Ona je bila jedan poluprobuen ovjek, kojem je dostajao grublji ili

blai povod da se probudi do kraja, do potpune jasnoe u prosudbivlastitih postupaka.

Ali pogledaj to bez razmiljanja ine ostali, neprobueni, pa recimoe li jo tako postupati. Mi ljudi, spremni smo na sva djela i nedjela;u naem je htijenju jednako mogue sve zlo i dobro. Ipak, poneto smoprerasli. Stoga sam te pitao jesi li jo za to sposoban, jer jednom simoda bio.

Gledaj, tamo skakue mlado janje, mladi kozli; bijeli, neduni, punipovjerenja skau cvjetnim livadama obasjanima suncem. A ovjek kojisve to osjea i uiva hvata no i ree ivotinji grkljan. Moda ga to akmalo i zaboli, mali ubod u njegov osjeaj, ali on ne doputa da se tajosjeaj razvije. Kako on postupa, tako mora biti to je obiaj od davnine.Sutra je praznik, a slavi se uvijek uz meso mladih, njenih janjaca.

On pere ruke od krvi i misli na praznik: Uskrs praznik ljubavi.Nije li alosno to je jednom prije dvije tisue godina jedno ljudskojanje zaklano zbog svoje vjere i blagosti? Nije li alosno to ovjeanstvunije dostatan jedan takav straan dogaaj, nego se on svake godine uvrijeme Uskrsa ponavlja na milijunima janjadi.

Kae da je to iznimka, da ljudi nisu tako zli kako ih ja vidim. Pokazatu ti druge ivotinje koje ovjek svojom brigom i prividnom ljubavljuobmanjuje da bi ih sigurno zadrao u mrei smrti koju im je namijenio.

Pogledaj golubicu kojoj njeno tepaju. Koliko se dirljivoga i lijepoga onjoj kae; opjevana je kao simbol mira! Ipak u stvarnosti je ona danasrazonoda, ukras, a sutra poslastica. Vjeruje li sada u ovjekovu plemenitost?Zaklati golubicu je poput ina monstruma, no u naoj svakodnevnici to jeposve obian dogaaj o kojemu nitko ne govori, jedva netko razmilja.Tako su malo usklaeni osjeaji i djela ovjekova, uje li kako slatko iumiljato zvui glas hraniteljice kad kokama i drugoj peradi baca zlatnazrna? Gledaj kako upravo tom istom rukom hvata vrat ivotinje, davi je

33


34/52

kao to je ve stotine udavila. Ne vjerujem toj ruci koja je upravo gladilakunia, a u kuhinji je ve pripremila i naotrila no, za njega ili drugoga,moda masnijega. Da, bojim se tih ruku. Ne bi li mogle biti sposobne za

isto djelo prema ovjeku?Odmahuje glavom. Ali kaem ti, mnoge od tih ruku isto bi tako zgrabile

vrat ovjekov kao i kokoji, isto bi ga tako ubile. I kao to zakolju kuniakad je dostatno tust, tako bi te iste ruke smaknule i ovjeka kad bi koristod njegove smrti bila dostatno velika, kada bi se isplatila.

Ti kae ne, ja kaem da! Jer, sve poinje od maloga, sve se ui odmaloga... pa i ubijanje. Znam: ista bi ruka bila spremna. Ono to ih takovrsto dri, to se samo neki ohrabre pomaknuti, to je zakon. Odstrani lise taj zakon, primjerice u ratu, kako li se samo okrvave ljudskom krvlju.To uope nije tako teko, ta ovjek je uio... na malome...

Ispriat u ti zgodu koja se dogodila u malomu francuskom mjestu, adoivio ju je jedan od mojih najboljih poznanika. Uliicom je tralodijete, djevojica od kojih pet godina. Potpuno oduzeta od straha iuasa, uzdignutih ruku oajno i zapomaui vikala je: "Moja mama jeubojica! Moja mama je ubojica!''

Gonjeno furijama stranog saznanja, dijete je tralo selom, ne znajuigdje bi se skrilo od takva uasa.U selu je nastao mete.to se zbilo? Poli su vidjeti. Ali tada... tada su se svi vratili vedrih lica,

glasno se smijui. Kod djevojiine majke Katarine bilo je sve u redu.Dijete, ludica, posve je nepotrebno vikala. A zgoda je zapravo bilazabavna. Majka, Katarina, samo je priklala Klarina najdraeg patka,Jeana. Klara e se ve smiriti.

Svi su se vedro vratili svojim dunostima.A dijete? Je li njegova dua smijeei se nala put do starog mjesta?

Hoe li prema majci osjeati isto to i prije?Vjerujem da mnogi roditelji ne ubijaju samo patke i kunie, mnogi u

dui svoje djece ubijaju najplemenitiji, najnjeniji i najvaniji dio, vevrlo rano ubijaju najljepe i mirotvorno pravilo: "Ne ubij!"

Kad na to mislim, vidim pred sobom sva nedjela ovjeanstva, grijehepoinjene nad ivotinjama, strahote od kojih su neke stare kaoovjeanstvo.

34


35/52


36/52

No, dosta bi bilo o smrti.Govorit u ti o neemu drugomu, o suanjstvu na koje ovjek osuuje

mnoga bia i kakav je on neumoljiv tlaitelj. Ropstvo ne pripada davnim

vremenima prije tisue i stotine godina. Ne, ima ga i danas, uz uvjetekoji na ovjeka, njegovo dostojanstvo i pravednost bacaju tunu sjenu.Mislim na nae teglee i teretne ivotinje, prije svega na snana vola,posluna magarca, mazgu sigurna koraka, odvana konja. Pogledaj,primjerice, ivot jednoga konja u naim zapadnoeuropskim zemljama.Ako mu je pruena srea i zadovoljstvo, onda je to u prve dvije godinenjegova ivota. Nakon toga sudbina, neshvatljivo okrutna, a ipakstvarna i doista je nose i podnose tisue i stotine tisua konja.

Konj je ukroen. Ne govorim ovdje o sretnom bratu, jahaem konju,kojeg e moda maziti i paziti nakon dresure, ve govorim o nesretnombratu, konju za vuu.

On dobiva boravite u tali, najee skuenu mjestu s malo svjetla.alostan prostor gdje je smjeten malo je vei od njegova tijela. Prednjim su jasle.

Gospodari se mogu promijeniti, ali tala pokazuje uvijek istu sliku:prostor jedva vei od konja samoga uvijek.

Konj ivi ivotom roba: kad se ujutro veselo rui probudi, nahrane gai napoje, iste mu dlaku i etkaju je da sjaji. Tada zapoinje dan toznai dnevni rad.Veselo njitei konj izlazi iz tijesne tale, pozdravlja bljetavo svjetlo

sunca i posve slobodan vidik, no ekaju ga kola. Ve ga u tali sveuremenjem i pojasevima, postavljaju ular i uzde. Sada uad vezuju zakola, sputavaju ga i vezuju za kola, okivaju za dnevnu tlaku. I posao

zapoinje.Iznad svega nevidljivo lebdi ono to zovemo sudbinom. Ona dijelizgoditke, jednom laku, drugom teu zadau. Jedan svojim posljednjimsnagama vue ogromna teretna kola iji kotai kripe pod teretom svegai svaega, a drugi radosno kaskaju pred lakim vozilom. Sudbina. Jedan imamilosrdnoga gospodara, koji nikad ne trai odvie, nekad mu priuti odmor imir, pribavi hlad da se skloni od ege i zaklon od kie i snijega, bogato gahrani i dodaje poneki ukusan zalogaj povrh toga, govori mu blagim rijeima i

miluje ga, a drugi je rob koji ima drugaijega gospodara, koji zahtijeva

36


37/52

previe, biem iz njega izvlai zadnju snagu bez milosti. On dijeli mnogoudaraca, a malo zobi. Onom tko mu je izruen doputa malo mira, netiti ga od ege sunca, kie i mraza, umjesto dobrih rijei dijeli psovke,

umjesto poslastica udarce nogom u trbuh. Sudbina.Ali jedan je zgoditak obojici robova zajedniki: uad stee, rudo ih dri,iza njih je stalno teret koji moraju vui, nebrojenim danima, mjesecima,godinama, itava dugog ivota, poput robova u galijama prolih vremena,koji su na nogama vukli prikovanu teku eljeznu kuglu.

S desne strane livade u cvatu, s lijeve strane potok radosno romorikroz zelenilo. Ali uzde i bi dre roba.

Kako mora biti ukusna ona svjea trava uz puteljak, one duge travke!

Da mu je samo malo otii u sjenu prijeko! Ali uzde i bi dre roba.Nedaleko braa i sestre upregnuti, vrsto vezani uz teret proivljavajuistu sudbinu. Otii k njima, zaeljeti im dobrodolicu, utjeiti ih, pomaziti,primiti od njih to isto! Eto, sada su blizu. Jo jedan korak i osjea blizinunjihova daha, njeno puhanje iz mekih nozdrva. Ali bi tjera roba, a uzdega dre.

Dan je dug, breme teko; kao arolijom postaju kola lagana pa opet

teka, ekanje na pranjavoj cesti, malo hrane pred sobom, pa opetdalje, uvijek dalje, beskonanim putom.Da, beskonanim, jer taj put je doista bez kraja. ak i kad broji samo

nekoliko kilometara, nema kraja.Samo veer malo razbija tu beskonanost. Umoran je ovjek, umoran

je rob. Izmorene ruke razvezuju uad, oslobaaju konja od njegovadnevnog tereta. Rui od sree on stupa u talu, na svoje malo mjesto,

jedva vee od njegova tijela. Konj nalazi jasle, svoju veeru i gutljaj

vode. Osvjeava se nakon sveg napora i truda proteklog dana za sutra.Zlatno mu se osmjehuje dar svih jadnika: san. Jer bogovi u snu i smrtiizjednauju sve: bogate i siromane, slobodne i potlaene.

No onda dolazi jutro, buenje, buenje roba, i tlaka zapoinje, bezobzira na to pada li kia, ili je sunano, snijei li, smrzava li se ili grmi.Napeti miie, uprijeti tijelo, vui, trati!

Tko vue? Tko tri? Tko posrne, rui se, lei u praini, tko izdahnenakon dugogodinje tlake? Rob. Da, rob u dvadesetom stoljeu.

37


38/52

Ljudi na cesti zastanu na as, pogledaju skoro dobrohotno raz-miljajui, a onda se okreu meni jer su uli kako sam rekao: "Rob!" Inetko smijeei se susretljivo ree: "Volite se aliti, to je samo konj."

Samo konj... Godinama je taj rob radio za svojega gospodara, modaprehranjivao njega i cijelu obitelj. Bez njegova rada ne bi tako dobroivjeli. A sada dobroinitelj koji ih je uvao od gladi, taj prijatelj, lei napodu hropui, umirui. Pokraj njega stoji onaj kojemu su dobroinstvaiskazivana. Vidi li suze u njegovim oima? Vidi li da mu usnepodrhtavaju, izgovaraju rije ganutosti?

Da, usne podrhtavaju i izgovaraju: "Prokletstvo, opet u morati kupitinovoga konja!"

To je potresenost, alost, to je zahvalnost biu koje je due od desetljeavuklo teki teret, koji ovjek sam nikad ne bi mogao vui, zahvalnost biukoje je pomagalo zasluiti zajedniki kruh. Tu ono lei, umire, izdiuinaputa svoje milosrdno ivljenje. Rob. Dijete stoji u blizini i plae.Majka ga hvata za ruku: "Smiri se, pa tko je vidio odmah plakati! To jesamo konj."

Skoro svaki konj ima slinu sudbinu. Dodue, ne srue se svi. Neki

ostanu vrsti do starosti. Tada meutim vie ne mogu vui teak teret, onmora biti laki, ceste ne smiju biti tako strme i kaskanje vie ne uspijeva.Dah biva slabiji, oskudniji, noge krute, itavo tijelo koatije, kako vebude u starosti.

Da, rob je ostario, prije vremena ostario i istroio se. Ali jo posve vrstostoji na nogama, vue laki teret, jo mu godi njegova djetelina, njegovazob.

ovjek koji je iskoristio njegovu snagu, stoji pokraj njega s lulom u

ustima i promatra kretnje kostoboljna starca. Zatim premjesti lulu udrugi kut usta i kae svom sinu: "Uskoro je vrijeme da Hansa odvedemokonjoderu, moda idueg tjedna. Dodue, jedva da e neto platiti zastaru ragu."

Takav je njegov osjeaj zahvalnosti prema izdrljivu staru robu. Takootac ui sina zahvalnosti, ui ga velikim stvarima "na malome".

No kada vjerni radni drug bude odlazio na umiranje, moda e i otacispustiti suzu, koju e rado i pokazati da svi vide kako je dobra srca.

"Da, Hans, stari dobri Hans. Tako vjernu ivotinju neemo uskoro

38


39/52

dobiti! A sad moramo kupiti drugoga konja, kakav troak!" Uzdah kojislijedi iskren je i dubok.

to je robu prueno da mu se ivot uljepa, kakvo je uzdarje primio za

silnu uloenu snagu koju je darovao? Nita. Nita. Udarce, moda.No to mu je zapravo i trebalo dati? Komad zemlje, mali komadi

livade na kojem bi mogao provesti veeri eznutljivo sanjajui daljine,maleni komad zemlje za odmor nakon tekog dana, nekoliko etvornihmetara livade umjesto zaguljiva kuta u tali.

Ima konja koji rade na velikim posjedima. Pregrt sijena i zobi koju onitrebaju u starosti ne znai u kuanstvu mnogo, ali ne daje im se.Malobrojna su mjesta gdje konj rob smije u starosti mirno pojestisvoje jelo. Ako se negdje i nau, to se prepriava poput legende. Kao dana tom posjedu ivi bijela vrana: dobrota jer nama je ljudima udno kadse primljena dobrota nagradi i ako uinimo neto bolje od ostalih okonas, to se upisuje kao velik dogaaj.

No elim te podsjetiti na drugog roba, koji ne moe nositi ni vuinikakav teret: pticu u kavezu.

Pticu, ijim krilima pripada beskonani zrani prostor, koja leti od

zemlje do zemlje, kako samo nae misli mogu, zatvaramo u uski prostor,jedva toliko irok da otvori krila, a kamoli da leti.A nae njene i osjeajne ene nazivaju ih svojim ljubimcima, daju

pozlatiti ipke njihovih kaveza, a zrnje im sipaju vlastitom njegovanomrukom. Ne ele se podsjeati da je ptica njihov suanj koji iz enje i bolipjeva svoju pjesmu. S uitkom sluaju njezin pjev, smatraju je krasnom, ito im je lijepa razbibriga. Njihovu duu ne dira razumijevanje patnje ienje njihova zatoenika, ona unato dirljivoj pjesmi ostaje posve tupa.

Ipak se moe dogoditi da ta pjesma dopre do njih, na neki nain. Tadase same usporeuju sa zatoenom pticom i njezinom boli, njezinu enjuusporeuju sa svojim jadom. Smatraju to poetinim, dirnuto gledajusvoga raspjevanog roba i uzdiu: "Ja sam zatoena kao i ti! O, kakopatim! O, kakva muka, bol, enja!"

I prolijevaju beskorisne suze. Njihova bol nije ni toliko duboka dashvate kako u njihovim rukama lei obrat sudbine njihova roba, da mubarem ublae enju i bol. Mali pokret rukom i nesretnik je slobodan i

39


40/52

sretan, rob koji je iz ume donesen kao zatoenik.Dok ti ovo piem, osjeam kao da me gledaju oi najvjernijega

ovjekova prijatelja, njegova skoro dragovoljnog roba, oi psa.

I njegov se pogled alosti, govori o nasilju, o uobiajenoj nagradi.I vidim ga, vjernoga, uvijek spremnoga da itav ivot provede na lancu,da ivi u bavi ispunjenoj pljesnivom slamom, vidim kako ga hraneotpadcima. Tada doe starost, ispadaju zubi, nakon dugih godinasluenja dobiva "milost" metak ili malo otrova u zdjelu. To je ondazahvala ovjeka onomu koji je deset godina uvao njegovu kuu idvorite, enu i dijete, posjed i ivot i sva njegova blaga. Posljednjiudarac nekoliko kapi otrova.

Zastraujua je uobiajenost, uestalost takva ponaanja: kad pasostari, "to" se tako radi. Ispriat u ti dvije prie. uo sam ih od onihkoji su se tako rastali od svojih najvjernijih prijatelja.

U nekoj se kui za stolom govorilo kako ostarjeloga Garu ipak trebadati ubiti, i to jo danas, jer postaje i slijep kakav teret! Pas je bioblizu i sve je uo. To nikad ne bi trebalo initi. ivotinje razumiju vienego to mislimo, ako ne same rijei, onda njihov smisao.

Kad su Garu poslije zazvali, pogladili i pozvali na etnju, u obitelji jebilo mnogo suza. Garo se stisnuo uza svakoga od ukuana, prijateljski,kao da je htio rei zbogom, a onda je poao za svojim gazdom.

Kad su se vrata kue zatvorila, pas i ovjek odmakli su dio puta. Zatimse Garo vratio jo jedanput, liznuo kvaku na vratima kue koja mu jetako dugo bila dom, jauknuo jednom tuno, a onda se opet spustio nazemlju, bolno pogledao vrata, ulaz u koji mu sad vie nema povratka. Ionda je poao za gospodarom u smrt.

A njegov gospodar, ovjek koji mi je to priao, imao je hrabrosti svogapsa, to osjetljivo bie, odvesti u smrt.Da, Garo je bio vrlo star i poeo je slijepiti.Pogledao sam ovjeka. Zar nikad nee ostarjeti? Hoe li moda i on

jednoga dana oslijepjeti? Zar bi njega onda isto... Jedna dama, kojoj sam topriao, izgubila je strpljenje. Ljutito je viknula: "Ali vi hulite! Usporeujeteovjeka sa psom!"

I jedan je drugi ovjekov prijatelj, takoer dragi pas, uo o svojoj smrti,

kako to ve bude, za vrijeme objeda.Nakon obroka on je iao od jednoga do drugoga, svakome liui ruke,

40


41/52

to inae nije bio njegov nain, kao da ih je htio poljubiti.Tako se oprostio od svih. Potom je iziao u vrt, gdje jeza njega ve bio iskopan grob. Hrabrou, koju samo

vjernost moe dati, skoio je u vlastiti grob, legaou sredinu, glave poloene na prednje ape, inijemim i tunim oima gledao preda se. Tako

je leao i bio spreman. Nita ga nije mogloizmamiti da izie ekao je smrt.

I kraj je stigao. Njegov gospodar pribliavaose s pukom u ruci. Pas ga je pogledaomirno i s razumijevanjem, onaj kojem je

bila upuena sva njegova vjernost, ustrijelioga je.

To mi je ovjek sam ispriao, potpunopriseban. Donekle mu je jo bilo ao, alistari pas, koji pobolijeva...

Kad bi i njegov sin tako razmiljao o oevoj starosti?Mislim: dok ovjek ubija i mui ivotinje, ubijat

e i muiti i ljude, bit e ratova jer ubijanje se vjebai ui na malome, iznutra i izvana.Mislim da se ne treba uditi tomu to drugi ine, ali mislim

da je vrlo potrebno poeti se zgraati nad onime to mi sami u velikomeili malome, jo stranije inimo. Budui da je lake postii malo od velikoga,mislim da bismo trebali ovladati svojim malim, nepromiljenim grozotama,izbjegavati ih ili, jo bolje, napustiti ih. Onda nam jednoga dana neebiti teko pobijediti svoje velike bezdunosti. Ali svi jo spavamo u

uobiajenome. Navike su kao slastan, mastan umak koji ini da progutamovlastitu sebinu bezdunost ne primjeujui njezin gorak okus. Ipakneu upirati prstom u njega ili nju ne, sam u se probuditi u malomei poeti biti suosjeajniji, spremniji na pomo, bolji. Zato mi to poslijene bi uspjelo i u velikome?Vidi, to je to: elim rasti iznutra, ivjeti iznutra u jednomu ljepem

svijetu, u skladu s viim zakonima, koji jame vie sree, u skladu sBojim zakonom svih budunosti voljeti sve.

41


42/52


43/52

Biljeka o piscu

Edgar Kupfer-Koberwitz jedan je od mnogih koji su tek nakon svojesmrti stekli zaslueno priznanje i proslavili se.

Ovaj se skromni ovjek rodio 24. travnja 1906. godine, kao sinupravitelja imanja Koberwitz (ime kojim se poslije koristio kaoumjetnikim imenom), u blizini Wroclava u Poljskoj. Vei dio mladostiproveo je u Stuttgartu. Nakon zavrene realne gimnazije bio je agronom,novinar dopisnik, a pisao je i poeziju.

Budui da ga je proganjao Gestapo, 1934. godine odlazi u Pariz. Tu je iviodo 1937. godine kada seli u Italiju na otok Ischiju, odakle je deportiran ukoncentracijski logor Dachau, u blizini Mnchena.

U paklu logora napisao je majstorsko djelo kakvo svijet ne pamti. Rije jeo dnevniku o zbivanjima u Dachauu, koji je pomno vodio usprkosstalnom strahu od nenajavljenih obilazaka SS-ovaca. Naime,da su otkrili njegov rad, ubili bi ga. Taj rukopis ima 1900stranica.

Veliina Edgara Kupfer-Koberwitza oituje se ubeskrajnoj blagosti njegove due i suosjeanju zasva iva bia, osobito u uvjetima zarobljenitva,kada ovjek lako klone pod teretom bolesti ismrti. Malo je onih koji su u takvim okolnostimaspremni pomoi drugome i po cijenu svogaivota, koji su mogli ostati vrsti i do kraja sertvovati za druge.

Takav ovjek je bio Koberwitz. Nije pokleknuoni pred stranim poniavanjima i maltretiranjima,ostao je u svim okolnostima ovjek. Pomagao jesvakome, bez obzira na nacionalnu, drutvenu ivjersku pripadnost. U svima je gledao samoljude koji trpe u logoru, ljude kojima trebapomoi. Podjednako je suosjeao i sa ivotinjama i unjima vidio svoje suputnike. Bio je vegetarijanac i u

43


44/52

nemoguim se uvjetima logora pridravao takve prehrane. Svoje jeoskudne obroke redovito ustupao drugima. Osim toga, postio bi po tridana. Stoga ne udi to je 1941. godine teio 44 kilograma.

Jo jedna zanimljivost: prouavao je stare metode lijeenja i pripremanjalijekova i tako pomagao i drugima i sebi.

O osobi Edgara Kupfer-Koberwitza ouvano je 75 svjedoanstava logoraa.Navodimo dva od njih.

"Kupfer je uvijek bio prijatelj, krajnje nesebian. esto se odricaoposljednjega komadia kruha u tzv. razdobljima gladi. Kao ovjek bio je

drugima primjer, nije mogao nauditi ivotinjama, a kamoli ovjeku."Peter Bach, logora broj 27185Piersbach, Njemaka

"Poznavao sam ga tri tjedna. Sa svima u sobi bio je pravi prijatelj, uvijekspreman pomoi. Budui da je bio vegetarijanac, dijelio je svoje obrokemesa i juhe. Kad bi dobio povre ili salatu, i toga bi se odrekao za

bolesne. Ako bi ga tkogod zamolio za uslugu, uinio bi sve to je u timuvjetima bilo mogue."Pierre Andr, logora broj 101694St. Marguerite, Francuska

U knjiici Naa braa ivotinjeEdgar Kupfer-Koberwitz je na posebnoosjeajan nain izrazio svoja stajalita o ivotu, o muenju ivotinja iji

je ovjek pokreta u svojoj prevelikoj lakomislenosti.

Ouvajmo njegovu ostavtinu.

44


45/52

Nakladnik zahvaljuje Drutvu Joga u svakodnevnom ivotu na ustupanjuprijevoda djela Naa braa ivotinje: razmatranje o etinom ivljenjutekratkog ivotopisa autora dobivenog ljubaznou gospodina Kurta

Nintera i zalobe F. Hirthamer Verlag za objavljivanje u drugom izdanju.


46/52


47/52

Pogovor

Epistolarij o ivotu ivotinja

Spoznavi patnju nad patnjama u koncentracijskom logoru Dachau, uesejistikim pismima Naa braa ivotinje: razmatranje o etinom ivljenju(Die Tierbrder: eine Betrachtung zum ethischen Leben)Edgar Kupfer-Koberwitz (1906.1991.) svjedoi o jednoj drugoj patnji o nehumanimodnosima ovjeka prema ivotinjama ili kako ih imenuje naoj brai,iznosei pritom razloge zbog kojih ne jede, kako kae, ivotinjska trupla.

Pritom, prvo esejistiko pismo otvara analogijom izmeu ubojstva ivotinja(ubojstva u "malom") i ubojstva ljudi (ubojstva u "velikom"), ili kao toaforistiki biljei u etvrtom, posljednjem pismu:

"(...) dok ovjek ubija i mui ivotinje, ubijat e i muiti i ljude, bit eratova jer ubijanje se vjeba i ui na malome, iznutra i izvana".

Prema biografskim podacima o Edgaru Kupferu-Koberwitzu koje podastireCharles Patterson u knjizi Vjena Treblinka: nae postupanje prema ivotinjamai holokaust(Genesis Prijatelji ivotinja, Zagreb 2005.), posljednje je tri

godine u koncentracijskom logoru Dachau Kupfer-Koberwitz radio kaopisar u skladitu logora, to mu je omoguilo voenje dnevnika naukradenim ostacima papira, koje je, kako bi ih sauvao, zakopao, a kadsu Amerikanci 29. travnja 1945. oslobodili Dachau, prikupio je tednevnike zapise, koje je objavio 1956. godine (Als Hftling in Dachaugeschrieben von 1942 bis 1945 im Konzentrationslager Dachau,Bundeszentrale fr Heimatdienst, Bonn 1956).

Pojedine biografske injenice iz ivota Edgara Kupfera-Koberwitzamogue je saznati i iz samih pisama. Tako iz prvoga pisma doznajemoda dvadeset godina ne jede meso, a iz drugoga da je vjerojatno landrutva za zatitu ivotinja. Nadalje, u etvrtome pismu saznajemo daodbija nositi konuobuu i odjeu, navodei, meu ostalim, primjer kakose ivim zmijama skida koa s tijela radi izrade konih artikala. U treemesejistikom pismu moemo naslutiti da Edgar Kupfer-Koberwitz izetikih razloga ne pije mlijeko, te svime navedenim izgleda da potvruje

ne samo vegetarijansku ve i vegansku etiku.

47


48/52

Epistolarni esej o vegetarijanstvu Naa braa ivotinje: razmatranje oetinom ivljenju, pisan u formi etiriju pisama, a koji okvirno zavravaidejom o Bojem zakonu svih budunosti voljeti sve, zbirka je

zooetikih promiljaja o naim bezdunim postupcima prema ivotinjama,kojima Edgar Kupfer-Koberwitz upozorava da"(...) sve poinje od maloga, sve se ui od maloga... pa i ubijanje".

Suzana Marjani(Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb)

48


49/52


50/52


51/52

Mi poslujemo etino.


52/52

naša braća životinje

Documents