pavo Živković - zlatko Đukić, srednjovjekovne župe lašva i brod, naseljenost i okruženje

SREDNJOVJEKOVNE ŽUPE LAŠVA I BROD, NASELJENOST IOKRUŽENJE

«SREDNJOVJEKOVNE ŽUPE LAŠVA I BROD, NASELJENOST I OKRUŽENJE»

by Zlatko Đukić; Pavo Živković

Source:Bosna Franciscana (Bosna Franciscana), issue: 27 / 2007, pages: 119130, on www.ceeol.com.

http://www.ceeol.com

http://www.ceeol.com

SREDNJOVJEKOVNE ŽUPE LAŠVA I BROD, NASELJENOST I OKRUŽENJE

Pavo Živković – Zlatko Đukić

Nekadašnje župe Lašva i Brod, tijekom srednjeg vijeka činile su povijesnu srednjovjekovnu jezgru bosanske države, koja se još zvala “contrata del re”, kraljevska zemlja ili još i banska zemlja. Riječ je o teritoriju oko kojeg su se okupile, bilo mirnim putem ili ratnim zaposjedanjem ostali dijelovi sredn-jovjekovne bosanske države. Na tlo navedenih dviju župa došle su različite etničke skupine, a jedan njihov dio se naselio u ravničarskom dijelu gornjeg toka rijeke Bosne, rijeke Lašve i drugih pritoka rijeke Bosne. Gotovo pot-puno odsječena od ostalih regija, nije čudo da se javlja kao posljednja od hrvatskih oblasti koja zadnja ulazi u hrvatski politički i upravni život. Ovaj kraj se nalazi u središtu slavenskih plemena na Balkanu okružena visokim planinama pa zbog toga i nije dugo bila na udaru izvanjskih neprijatelja i zavojevača. Baš zbog toga je srednja Bosna u koju ulaze i navedene dvije župe: Lašva i Brod bile sve do XII. stoljeća gotovo potpuno politički pasiv-na. Njezina aktivnost primjetna je nešto kasnije u 14. stoljeću kada se uski pojas srednje Bosne počinje širiti na račun dotadašnjih srpskih i hrvatskih zemalja ranog srednjeg vijeka.

Ime Bosna prvi puta nalazimo kod bizantskog cara i pisca Konstantina Por-fi rogeneta, koji daje opis srpskih zemalja, pa usputno spominje da se u kraju Bosna nalaze dva naselja: Katera i Desnik.1 Iz spomenutog podatka uočljivo je da Porfi rogenet razlikuje Srbiju od Bosne. On Bosnu naziva malom zemljom (krajem). Za Kateru povjesničari misle da je riječ o Kotorcu, nedaleko Ilidže ili preciznije određena uzvisina zvana Gradac, na kojoj je locirano naselje Katera-Kotor. Drugo naselje Desnik, kojeg spominje car i pisac, smješteno je na desnoj obali rijeke Bosne, u središtu kasnije bosanske banovine, oko na-selja Bobovac, Kraljeva Sutjeska i Trstivnica. Iz svega bi se moglo zaključiti 1 Grupa autora: Povijest Bosne i Hercegovine, knj. I, HKD “Napredak”, Sarajevo,

1942-1991., str. 182.

bf0107.indd 119bf0107.indd 119 20.1.2008 21:35:1120.1.2008 21:35:11

120 Pavo Živković – Zlatko Đukić

da je prvotna Bosna obuhvaćala samo porječje izvorišta rijeke Bosne od iz-vora do tjesnaca Vranduk, a u tom prostoru su smještene i dvije župe koje nas zanimaju: Lašva i Brod.

U središnjoj Bosni, banovini, kasnije kraljevskim posjedima, ležalo je nekoliko značajnijih srednjovjekovnih rudarskih i gradskih naselja: Kreševo, Fojnica, Vareš, Visoko, Travnik, Zenica, Turbe i Vranduk. Neka od navedenih naselja nisu nosila današnje nazive kakav je slučaj i sa Zenicom.

Povijest ove regije (ovog kraja) od sredine VII. stoljeća pa sve do perioda vladavine bana Kulina vrlo malo, gotovo nikako nije poznata. Prve vijesti i vrela javljaju se u X. stoljeću. Od svih južnih Slavena koji su naselili Balkan-ski poluotok svoje narodno ime najviše i najduže su zadržali Hrvati i Srbi, dok su ostali zadržali usko plemenska imena prema toponimima i hidronimima (Trebinjani, Zahumljani, Neretljani pa i Bošnjani).

Bosna je dugo živjela samostalnim životom do pojave jake hrvatske i raške centralne vlasti, iz vremena vladanja hrvatskih kraljeva: Tomislava, raškog župana Časlava Klonimirovića, te kasnije hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. Uspjela je odoljeti i ugarskim nasrtajima iz vremena moćnog kralja Kolo-mana (1102.-1116.), sve do vladavine Bele II. Slijepog (1131.-1141.), koji uzima titulu “rex Ramaque” što je sinonim za tadašnju Bosnu. Ugarsku vlast će vrlo brzo zamijeniti bizantska, za vrijeme moćnog cara Emanuela Kom-nena (1143.-1180.). Iz tog vremena nalazimo i prvog poimenično poznatog nam bana Borića koji u svojstvu vazala ugarskih kraljeva sudjeluje u ratovima protiv bizantskog cara E. Komnena 1156.-1166. godine.

Smrću cara Emanuela Komnena 1180. godine pao je veliki teret s vrata i Ugarskoj, a i Bosni. Još za života ovog bizantskog cara nalazimo u Bosni bana Kulina kao bizantskog vazala, što upućuje na zaključak da je Kulin na položaj bana došao i prije smrti Komnena 1180. godine. On nakon tih događanja postaje ugarski vazal, točnije vazal ugarskog i hrvatskog kralja Emerika, is-tina samo nominalno, jer vidimo da Kulin samostalno izdaje Dubrovčanima povelju o slobodi trgovine po njegovim zemljama. Veoma je zanimljiv sadržaj tog ugovora koji je izdat 1189. godine u kolovozu. Kulin tom poveljom garan-tira Dubrovčanima punu slobodu hoda i trgovine po svim njegovim zemljama, a granice njegove države tada su se prostirale u okvirima današnjih granica BiH. On suvereno gospodari zemljom jer u povelji obećaje Dubrovčanima da će im u slučaju štete ili stradanja u potpunosti naknaditi istu. Zanimljiva je činjenica da je središte njegove države bilo u župi Lašva u Lašvanskoj dolini. Iz vremena Kulina bana i izričajem spominjanja zeničkog kraja Bolinog Poila (Lašvanske doline) sačuvao se i jedan dokument vezan za “Crkvu bosansku”. Riječ je o abjuraciji (zakletvi) na Bolinom Poilu (Bilinu polju) koju je ban Kulin zajedno s vjernicima (“krstjanima”) “Crkve bosanske” dao papinom izaslaniku Ivanu de Casamarisu. Zakletva je dana 8. travnja 1203. godine kod rijeke Bosne na mjestu koje se zove Bolino Poilo, neki ga čitaju kao Bilino

bf0107.indd 120bf0107.indd 120 20.1.2008 21:35:1820.1.2008 21:35:18

121Srednjovjekovne župe Lašva i Brod, naseljenost i okruženje

Polje.2 U abjuraciji se spominje ban Kulin, zajedno sa svojim priorima (kne-zovima) koji u ime sviju koji pripadaju bratstvu njihove zajednice, pred pap-inim izaslanikom Ivanom Casamarisom i kapelanom vrhovnim svećenikom Rimske crkve, daju obećanja pred Bogom i njegovim svecima da će ostati vjerni naredbama i zapovijedima Rimske crkve i da će slušati i živjeti prema njezinim naredbama. Ban Kulin zajedno sa svojim podanicima daje obećanje da u buduće neće nikada slijediti opačine krivovjerstva, jamčeći to sa svojom imovinom i imovinom svojih podanika. Na Bolinom Poilu ban i njegovi priori i dvorski dostojanstvenici obećali su da će se odreći raskola zbog kojeg su optuženi i ozloglašeni. Kulin i njegovi podanici priznaju Rimsku crkvu kao glavu crkvenog jedinstva. Dao je obećanje da će u svim mjestima gdje se nalaze njihove zajednice podići bogomolje u kojima će se kao braća zajedno sastajati i javno pjevati noćne, jutarnje i dnevne molitve. U svim crkvama će podići oltare i križeve, nabaviti svete knjige i to Novog i Starog zavjeta. U sva-kom mjestu će imati svećenike koji će barem u nedjelju i na blagdane kako to Rimska crkva nalaže čitati mise, slušati propovjedi i davati pokoru. Ban Kulin je u abjuraciji dao obećanje da će osim bogomolja imati i groblja u kojima će pokapati braću i došljake umrle u njihovim mjestima. Najmanje sedam puta u godini obvezuju se na uzimanje tijela Gospodnjega iz ruku svećenika i to na: Božić, Uskrs, na Duhove, na svetkovinu Petra i Pavla, Uznesenje Blažene Djevice Marije (Veliku Gospu), na dan rođenja Gospina, na spomen dan Svih Svetih, koji se slavi 1. studenog. Odbržavat će od Rimske crkve određene postove. Žene koje pripadaju našoj družbi bit će odijeljene od muškaraca kako u spavaonicama tako i u blagovaonicama. Nitko od braće neće sam sa sobom razgovarati kako ne bi mogla proizaći bilo kakva sumnja. U Bosni će se prema abjuraciji slaviti svetački blagdani određeni od svetih otaca. Nikoga koji je manihejac ili neki drugi krivovjerac neće primiti da kod njih stanuje. Razliko-vat će se odjećom, koja će biti zatvorena, neobojana (nikako šarena) veličine do gležnja. Kad umre učitelj, priori će s vijećem braće izabrati starješinu kojega treba da potvrdi rimski prvosvećenik. Navedenu abjuraciju potpisali su: Dragić, Ljubin, Dražeta, Bribić, Ljuben, Radoš, Vladoš, ban Kulin, Marin arhiđakon dubrovački.3 Papinski poslanik Ivan de Casamaris je iz Lašvanske doline zajedno s Kulinovim sinom Stjepanom pošao na ugarski dvor. S njima su i dva najistaknutija člana “Crkve bosanske”. Bio je to pun uspjeh papinskog poslanika u Bosni. Na ugarskom dvoru su pregledani svi dokumenti koji su na Bolinom Poilu doneseni te su potvrđeni. Kulinovu sinu Stjepanu i ugarskom dvoru još je dodana odluka, da u slučaju, da otac, ban Kulin svjesno u svojoj zemlji bude trpio i poticao heretike, plati kaznu od 1.000 maraka srebra kazne.4

Razvidno je da je u ovom dijelu srednjovjekovne Bosne i prije Kulina ba-na zaživjelo kršćanstvo pod dva vida rimokatoličke vjere i vjere krstjanske

2 Regesta Vaticana V, fol. 103.3 Isto. (Vidi tekst abjuracije)4 S. Ćirković, Historija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1964.

bf0107.indd 121bf0107.indd 121 20.1.2008 21:35:1920.1.2008 21:35:19


(bosanske). Ono je imalo svoj ustroj iz vremena ranog kršćanstva prije dol-aska Slavena u ove krajeve. Tako se u odlukama Salonitanskog koncila iz 530. i 533. godine spominje biskup iz Bistuae Nove, naselja u dolini Lašve.5 Župa Lašva u crkvenom pogledu, pripadala je Bosanskoj biskupiji, čije je središte bilo u Vrhbosni, točnije kod Blažuja, gdje je postojala katedralna crkva posvećena apostolskom prvaku Petru. Kršćanstvo je na ovom području imalo duboke korijene i još više se prostiralo i učvrstilo dolaskom Slavena i njihovim pokrštavanjem. Ta su pokrštavanja išla iz dalmatinskih crkvenih središta Splita i Dubrovnika čiju je crkvenu jurisdikciju priznavala dugo vre-mena, u srednjem vijeku, i Vrhbosanska biskupija. Oko sufraganstva nad Vrhbosanskom biskupijom vode se žestoke rasprave, između dubrovačke i splitske nadbiskupije, zbog kojih su u nekoliko slučajeva morale interveni-rati i arbitrirati i nadležne crkvene vlasti u Rimu, odnosno sam papa. Mno-go veći utjecaj imala je dubrovačka nadbiskupija a tamošnji nadbiskup je u više navrata bio suposvetitelj domaćeg (vrhbosanskog biskupa) zbog čega su papi stizale optužbe splitskog nadbiskupa. Često su to bili biskupi iz naroda koji nisu znali latinski i koji su optuživani za herezu i promicanje krstjanstva “Crkve bosanske.”

Kako smo već na početku rada istaknuli Zenička regija je u srednjem vijeku bila podijeljena na dvije veće župe: Lašvu i Brod. Lašva je pripadala Gornjoj ili Pravoj Bosni i prostirala se na porječje istoimene rijeke. Prvi puta se ova župa u pisanim vrelima spominje 1244. godine u povelji ugarskog i hrvatskog kralja Bele IV. Tom ispravom Bela IV. potvrđuje Bosanskoj biskupiji posjede u ovom kraju, izrijekom spominjući posjed kod “tri crkve u Lašvi”: “Item in supa Losova apud tres ecclesias”.6 Povjesničari imaju različita gledanja i tumačenja oko ubikacije triju crkava u Lašvi. Dok Mihovil Mandić ističe da je riječ o Lašvi kao crkvenoj župi, Krunoslav Draganović te tri crkve ubicira kod Varošluka na Lašvi.7

Jedno od stolnih mjesta bosanske biskupije, kako se čini, bilo je u zeničkom kraju. Naime biskupija Bestoensis-Bistue podijeljena je na dvije: Vetus i Nova. Vetus je bila u Visokome, po drugima u Duvnu, po trećima kod Bi-tovnje, po četvrtima u Šujici ili u Bužangradu. Bistue Nova bila je po jednima u Fojnici po drugima blizu Sarajeva.8 Julijan Jelenić iznosi najnovije podatke s istraživanja prema kojima bi to mogla biti Bistue kod Zenice, a druga kod

5 N. Lovrinović, Lašvanski kraj u srednjem vijeku, Travnik 2003, str. 16 (rukopis u pripremi za tisak).

6 Isto, str. 18.7 K. Draganović, Katolička crkva u Bosni i Hercegovini nekad i danas, Prilog za istoimenu hi-

storijsko-stratističku kartu, Zagreb 1934, str. 9. (Podatak preuzet iz: N. Lovrinović, Lašvan-ski kraj u srednjem vijeku, str. 19). Rad K. Draganovića je objavljen pod ovim naslovom u: Croatia sacra, br. VIII/1934., str. 175-216.

8 J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, knj. I, “Svjetlost” Sarajevo, 1990. str. 15.

bf0107.indd 122bf0107.indd 122 20.1.2008 21:35:1920.1.2008 21:35:19


Rame u Varvari.9 U obje Bistue pronađene su ruševine starih crkava. Prema tumačenju J. Jelenića, Bistue Vetus je mogla biti u Varvari (Rami), a Bistue Nova u Zenici. I kako on dalje tumači sjedište biskupije bilo je u ovoj potonjoj (Bistue Nova) i zvala se “Bestoensis ecclesiae”.10 Bosanska biskupija je bez sumnje imala više crkava, od koje su neke podigli bosanski banovi, kraljevi ili plemići. Svojim izgledom i ornamentikom sve je nadvisila crkva što ju je podigao ban Kulin zajedno sa svojom ženom Vojislavom u Kučevskom zagor-ju kod Visokog.11

U Bosni se u XII. stoljeću proširio se heterodoksni nauk kojeg pripadnike neki nazivaju bogumilima, drugi patarenima, te krstjanima Crkve bosanske, kako su se sami nazivali pripadnici te Crkve, i koji im je jedini primjeren. Bo-sna koja je izolirana i rekli bismo zapuštena od zapadnog svijeta, imala je svoje specifi čnosti i u vjerskom životu. Vjera je u ovim krajevima bila prilagođena uvjetima kako zemljopisnim tako i etničkim i kulturnim prilikama. Nije onda čudo da i bosanski banovi, kasnije kraljevi, prigrliše tu novu vjeru. I Lašvanski kraj, dolina Bosne sa župama Lašva i Brod nisu ostale imune na te promjene i stremljenja. Što više, budući da je u srednjoj Bosni bilo i sjedište države te izravni posjedi bana odnosno kralja, pripadnici Crkve Bosanske su se na ovim prostorima najviše ukorijenili, proširili i relativno dugo zadržali. Uz njih na ovim prostorima djeluje i Rimska crkva sa svojim crkvenim redovima, prije svega dominikancima i franjevcima.

Nakon što je u Bosni za vrijeme Kulina bana umro biskup glagoljaš, Ivan Casamaris savjetuje papi da tamo imenuje i postavi biskupa latinaša, te da od jedne bosanske biskupije stvori još tri ili četiri, jer je, kako on veli, Kulinova država velika, i zauzima deset dana hoda.12 Papa nije mnogo posvećivao po-zornost crkvenim prilikama u Bosni, jer je bio više zaokupljen križarskim voj-nama. U Lašvanskoj župi i župi Brod, nakon što je Jakov Prenastinski napustio Bosnu, ponovno oživljava hereza koju je, kako se čini, prihvatio i podupirao i sam ban Matej Ninoslav. Papa Grgur IX. nasljednik Inocenta III. nagovarao je Ugre da u Bosnu povedu križare i tako učine kraj toj pojavi. Hrvatski ban Koloman je poduzeo nekoliko križarskih vojni na Bosnu koje su dopirale i u ove krajeve. Njegov otac Andrija II, ugarski i hrvatski kralj, poklonio mu je i Bosnu na upravu. U ugovoru s papom Grgurom IX., Koloman je uredio i crkvene prilike nakon što ju je uspio pokoriti najkasnije 1238. godine. Bo-sanskoj biskupiji, na čelu koje je papa postavio dominikanca Ponsu (Ugra) za biskupa, podario je desetinu u Usori, Soli i Donjim Krajima i velike posjede

9 Isto, str. 15.10 Isto, str. 15, nap. 2.11 Isto, str. 18.12 Isto, str. 22; A. Theiner, Vetera monumenta slavorum meridionalium historiam illustrantia,

knj. I, Romae 1863, str. 20; T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, knj.III, Zagreb 1905, str. 24-25.

bf0107.indd 123bf0107.indd 123 20.1.2008 21:35:1920.1.2008 21:35:19


u Đakovu. Tu darovnicu potvrdio je i novi ugarski i hrvatski kralj Bela IV. 20. srpnja 1240. godine, te papa Grgur IX. 7. prosinca 1239. godine.13

Lašvanska župa tijekom srednjeg vijeka imala je svoje, možemo reći prirodne granice. U svim vladarskim poveljama ovaj kraj se spominje kao banski odnosno kraljevski posjed a taj je bio “Prava Bosna”. Čak se u nekim turskim dokumentima iz kasnijeg perioda govori da je u selu Bandol sjedio bosanski ban. Župa Lašva bila je jedna od najplodnijih i najprostranijih župa u kraljevskoj domeni. Protezala se na zapad do rijeke Bile, a na jug do pa-dina planine Vranica i rječice Bistrice. U ovu župu ulazilo je i Bolino Poilo. Granica župe Lašva od zapada išla je rijekom Ugar, preko Orašca obronci-ma Ranče pa sve do Dobretića, otuda Radeškom kosom do Vitolja, Ponira, Paleža, pa preko Crnog Vrha, Gradine i Hatarića izlazi na Radak i Komar od kuda počinje južna granica.

Na području župe Lašva locirani su važni putovi i prometnice koje su spa-jala naselja ove župe s prostorima čitave Bosne. Išle su tuda brojne trgovačke karavane domaće i strane vojske. Glavna prometnica je išla dolinom Lašve i dolinom Bosne prema Zapadu i prema Sjeveru. Cesta koja je išla dolinom Lašve kod današnjeg Viteza skretala je prema Kruščici, Kiseljaku i drugim rudarskim mjestima srednje Bosne. Važna je bila i prometnica koja je vodila iz doline Lašve prema Visokom.

Neka naselja i njihovi nazivi u srednjem vijeku ukazuju na važnost poje-dinih mjesta. Tako na primjer Bandol upućuje na boravak tamo bosanskog bana, ili Kraljevica-Dedići (Travnik). Naselja kakvi su Pribilovići, Budišići, Pokrajčići, Brajkovići i drugi dovode se u vezu s imenima istaknutih bosan-skih plemićkih familija hrvatskog podrijetla. Ova i brojna druga naselja bila su naseljena hrvatskim življem katoličke i krstjanske pripadnosti.

Kao najstarije i najraširenije bilo je vlastelinstvo Bosanske biskupije koja je jednim svojim dijelom pokrivala i župu Lašvu. Po dolasku franjevaca u Bosnu biti će oni najrašireniji crkveni red koji će potpuno potisnuti domini-kance, koji će ostaviti izvjesnog traga u samoj Zenici. Po utemeljenju Bosan-ske vikarije, imala je ona svoju kustodiju i u župi Lašva (Lascievia). Mišljenja pojedinih povjesničara idu čak tako daleko da govore o postojanju samostana u Lašvi još pod konac XIII. i najkasnije u XIV. stoljeću, kako to ističu J. Jelenić, V. Klaić i M. Mandić. Ovaj potonji sa sigurnošću tvrdi da je u Lašvi samostan postojao u vrijeme bana Stjepana II. Kotromanića.14 Gotovo svako naseljeno mjesto u srednjem vijeku imalo je crkvu, no malo ih se sačuvalo i u pisanim vrelima. Ta činjenica nas upućuje na zaključak o naseljenosti katolika na ovim prostorima. To mogu još više potvrditi i potkrijepiti i brojna groblja i nekropole s njihovim ostacima. Oni najrječitije govore o naseljima i njihovom življu, njihovim običajima i drugim zanimljivostima iz života. Najviše je nek-

13 J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci I, str. 24.14 Lovrinović, Lašvanski kraj, str. 35.

bf0107.indd 124bf0107.indd 124 20.1.2008 21:35:1920.1.2008 21:35:19


ropola srednjovjekovnog podrijetla pronađeno u dolini rijeke Lašve, Bosne, Bile i Grlenice. Velik broj nekropola svjedoči da je ovo jedan od najnaseljeni-jih dijelova srednje Bosne vladarskih posjeda. Tako je samo u općini Vitez pronađeno i evidentirano 7 nekropola od čega 53 kovčega (sanduka), dva sljemenika i jedan ne obrađeni što je ukupno 56 stećaka.15 Sveukupan broj ne-kropola koje su pronađene u župi Lašva iznosi 151 i za njih postoje povijesni podaci, a ukupan broj spomenika penje se na 1669.16

Na ovom prostoru tijekom XIV. i XV. stoljeća podignuto je i nekoliko grob-nih crkava. Najpoznatiji je Batalov mauzolej koji datira iz kraja XIV. stoljeća.

Osim stećaka i ostataka crkvenih građevina na ovom prostoru postoje i brojni ostaci srednjovjekovnih gradova i utvrda: Travnik, Toričan, Stari grad, Vrbenac, Škaf, Kastel i drugi. Svakako je najvažniji Toričan smješten u gor-njem dijelu Lašve iznad sela Varošluka. To je jedini grad-utvrda u ovom kraju, o kome postoje i pisani tragovi. Prvi puta se spominje u Batalovom evanđelju 1393. godine. U njemu se veli da je Toričan Batalov grad i da je u Lašvi. Drugi izvor koji spominje Toričan je onaj što ga priopćava Konstantin Jireček i veže ga za Vukasa Pribilovića koji je u njemu bio kastelan. Bez sumnje je ovaj grad pripadao tepčiji Batalu jednom od najistaknutijih dvorjana pod kraj XIV. stoljeća na dvoru bosanskih kraljeva: Dabiše, Jelene Grube i Stjepana Ostoje.

Jedna od najistaknutijih ličnosti ovog kraja u srednjem vijeku, bio je spo menuti tepčija Batalo koji je još nosio i prezime Šantić. Bio je gospo-dar Lašve, Toričana i Sane. Oženjen je bio kćerkom Vuka Vukčića, sestrom vojvode Hrvoja, Resom. Bio je zapovjednik dvora prvih bosanskih kraljeva: Dabiše, Grube i Stjepana Ostoje. Imao je tri sina: Vuka, Stjepana i Ostoju koji su uzeli drugo ime Tepčići po očevom položaju (zanimanju). Tepčija Batalo se često spominje kao svjedok na brojnim poveljama bosanskih kraljeva iz 1393, 1395, 1397, 1398, 1399. i 1400. godine.17 Oponašajući kraljevski dvor on je kao i drugi istaknuti bosanski velikaši XIV. i XV. stoljeća uredio je svoj dvor. Tako se na njegovu dvoru spominje pisar (dijak) izvjesni Stanko Kremir-janin kojem se, uz Batala, pripisuje autorstvo čuvenog Batalova evanđelja. Taj se dokument danas nalazi u Lenjingradskoj biblioteci. Pisan je bosančicom, a ima i primjesa glagoljice. Sačuvana su samo četiri lista toga evanđelja, a ono je po Ivanu. Evanđelje počinje intitulaturom: “Sei spravi knige tepčija Batalo koi biše mlogo slavan koi držaše Toričan i Lašvu, a za nim biše go-sopie Rosa Vuka voivode kći, a biše joj jedan brat voivoda bosanski, drugi knez bosanski, a treti ban hrvatski.”18 Evanđelje je postalo značajan izvor

15 Isto, str. 37.16 Miklosich, Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae Bosnae Ragussii, Viennae

1858, str. 224-226; 229-230; 231-237; 247-250.17 Lovrinović, Lašvanski kraj, str. 63.18 D. Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, JAZU, Zagreb

1949, str. 7.

bf0107.indd 125bf0107.indd 125 20.1.2008 21:35:1920.1.2008 21:35:19


za hijerarhiju Crkve bosanske, jer se u njemu nalazi popis prvaka bosanskih krstjana u vrijeme biskupovanja Rastudija, čitav popis Rastudijevih nasljed-nika na položaju bosanskog biskupa, didova Crkve bosanske sve do 1393. godine, kada je dijak Stanko napisao Evanđelje.19 Pored ostaloga navedeni su ove starješine Crkve bosanske: Rastodije, Radoje, Radovan, Hlap, Dragaš, Povržen, Radoslav, Miroslav, Beloslav i Ratko. Ovaj uglednik na bosanskom dvoru s kraja XIV. stoljeća postao je i dubrovački građanin zajedno s još jed-nim uglednikom župe Lašva: Bjeljakom Brajkovićem.20 Župa Lašva u prvim decenijama XV. stoljeća prolazila je kroz vrlo teška vremena i stradanja. Tim su krajem, napose dolinom Bosne, išle mnoge vojske: bosanske, ugarske i tur-ske. Na tom prostoru odigrala se i sudbonosna bitka, koju povjesničari ne baš s pravom nazivaju “dobojska bitka”, 1415. godine. Sraz između ugarske i tur-ske vojske, pomagane od vojvode Hrvoja, odigrao se u župi Lašva u zeničkom kraju i svršio se teškim porazom Ugra. Velik broj ugarskih velikaša bio je tu zarobljen, i odveden u Carigrad u ropstvo, od kuda su se samo neki uspjeli otkupom osloboditi. Bio je to početak turskog zaposjedanja i ovih krajeva Lašvanske doline, koji će promijeniti smjer povijesti i tok života ovog kraja, ostavljajući velike tragove na demografske i vjerske promjene.

Uz župu Lašvu, druga po značenju i važnosti bila je župa Brod koja se još više povezuje za zenički kraj jer je smještena u samoj dolini rijeke Bosne na današnjem lokalitetu Zenice do Vranduka. Dobro je poznato da je imenom Brod nazivana prvobitna srednjovjekovna župa koja se u povijesnim vrelima prvi puta javlja 1244. godine u povelji Bele IV. ugarskog i hrvatskog kralja, koji je gospodario i Bosnom. Župa Brod je pripadala prvobitnoj teritoriji zem-ljopisnog pojma Bosna, u vremenu do XII. stoljeća i smatrala se izravnim po-sjedom bosanskog bana, kasnije kralja nazivana banska zemlja ili “contrata del re” (kraljevska zemlja). Taj teritorij je u tursko doba slovio kao nahija Brod u upravnoj strukturi turske prevlasti u Bosni. Ta se nahija prvi put spominje 1468. godine, i formirana je kratko nakon uspostave turske prevlasti u Bosni. Ostaje nepoznanica gdje je bilo sjedište te nahije odnosno kadiluka. Župa je po svemu sudeći dobila ime po brodu kojim se prelazila rijeka Bosna. Taj toponim treba tražiti baš na području današnje Zenice, a sama nahija se protezala od Kaknja dolinom rijeke Bosne, pa sve do Nemile. Stezala se u uskom pojasu okruženim visokim planinama, s najvećim proširenjem na području današnje Zenice, gdje se u Bosnu ulijevaju rječice: Košava i Babišnica, s lije ve i desne strane Bosne. Još u rimsko doba tu je postojao lokalitet Velika i Mala Broda pri ušću Košave

19 P. Živković, Ekonomsko-socijalne promjene u bosanskom društvu u XIV. i XV. stoljeću, “Univerzal”, Tuzla 1986., str. 20. Dubrovački građanin je postao još jedan ugledni stanovnik Lašvanske župe. Riječ je o tepčiji Batalu svakako najistaknutijem srednjobosanskom feudal-cu XIV. stoljeća. Historijski arhiv u Dubrovniku: Reformationes vol. 31, fol. 28, 3. VI. 1389, I. Manken, Dubrovački patricijat u 14. veku, SANU, Posebna izdanja, knj. 340, Odeljenje društvenih nauka, Beograd 1960, str. 95-96.

20 Đ. Šurmin, Acta Croatica, knj. I, JAZU, Zagreb 1898. str. 85-86.

bf0107.indd 126bf0107.indd 126 20.1.2008 21:35:1920.1.2008 21:35:19


u Bosnu. Tu je također morao postojati i lokalitet Brod. Oba Broda se spominju u povelji bana Tvrtka I. Kotromanića iz 1370. godine, s kojom on daruje svoga vlastelina Stjepana Rajkovića uključujući tu i sela Klepče i Brod. Već ranije spomenuti sabor na Bolinom Poilu 1203. godine kojeg okružuju dva spome-nuta Broda potvrđuju značaj ove župe i teritorija u srednjem vijeku. Pojedini povjesničari nastoje dokazati da je današnja Zenica zapravo prvotno bila Brod, i da se prvi puta spominje 1436. godine u dubrovačkim izvorima.21 Poznati orijen-talist i povjesničar Hazim Šabanović ističe da je sjedište brodskog kadiluka, (u čiji su sastav ulazile nahije: Bobovac, Lašva i Brod) bila baš Zenica, od samog osnivanja kadiluka 1470. godine, pa sve do početka XVI. stoljeća.22

Najčešće se nahije podudaraju sa srednjovjekovnim župama, jer je tako turska vlast poštivala raniji ustroj i običaje u upravi Bosne i Huma tijekom srednjeg vijeka. Orijentalist Adem Handžić ističe da se župa Brod nikako nije podudarala s nahijom Brod,23 s čim se ne bismo mogli složiti. U okvir nahije Brod ulazio je i Kakanj, koji je u XIV. stoljeću bio u sastavu župe Trstivnica čije je sjedište kraljevski grad Bobovac. Tijekom XVI. stoljeća u nahiju Brod ulazio je i trg Sutjeska. Istina, nahija Brod je obuhvaćala ne samo nekadašnju župu Brod, već i jedan dio stare župe Trstivnice.

Među šest rudarskih nahija srednje Bosne, Brod je po naseljima u teri-torijalnom smislu, bila najveća nahija. Obuhvaćala je prostor s obje strane rijeke Bosne, od Sutjeske i Breze, i s jugoistočne strane graničila je s nahijom Bobovac i Dubrovnik u Bosni, s južne strane dodirivala se s nahijom Visoki, a sa zapadne s nahijom Lašva. Prema turskom popisu od 1468. godine, ova je nahija imala oko 70 mjesta naseljenih pretežno katoličkim pučanstvom. Od navedenog broja, čak je 15 naselja ulazilo u sastav timara posade utvrde Vran-duk. Još nekoliko naselja bilo je vlasništvo timara tvrđavskih posada Bobovca i Kreševa. Tada mali trg Zenica pripadao je timarima vrandučke posade.24

Na uskom prostoru doline rijeke Bosne i Lašve, uspostavom turske vlasti, oformljeno je “bosansko kraljevstvo” 1465. godine kao protuteža utemeljenoj Jajačkoj banovini od strane Ugarske i tamošnjeg kralja Matijaša Korvina. Ova privremena tvorevina, s domaćim kraljem Matijom Vojsalićem, likvidirana je 1476. godine, pa će taj teritorij biti pripojen Brodskoj nahiji.25 Novoosnovano

21 N. Jorga, Notes et extraits pour servir a l ‘ histoire des croisedes au XV-e siécle, sv. III, Paris 1899., str. 335.

22 H. Šabanović, Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, ND NR BiH, Djela, knj. XIV, odjeljenje istorisko-fi loloških nauka, knj. 10, Sarajevo 1959. str. 149.

23 A. Handžić, Nahija Brod krajem XV i početkom XVI vijeka, Radovi sa simpozijuma “Sred-njovjekovna Bosna i evropska kultura”, knj. III, Zenica 1973, str. 383-391, 384.

24 Isto, str. 385.25 L. Thallóczy, Povijest banovine, grada i varoši Jajca ( 1450-1527), Zagreb 1916; Handžić,

Nahija Brod krajem XV i početkom XVI vijeka, str. 390, nap. 10; S. Ćirković, Vlastela i kraljevi u Bosni posle 1463. godine, Istorijski glasnik, br. 3/1954, str. 123-131.

bf0107.indd 127bf0107.indd 127 20.1.2008 21:35:1920.1.2008 21:35:19


“bosansko kraljevstvo” uključivalo je šest gradova i prostiralo se od Lašve na sjever do ugarskih banovina Jajačke i srebreničke, i njegovo je središte, po svemu sudeći, bilo u utvrđenom Vranduku.26 Ta se država prostirala između Vranduka, Travnika i Maglaja.27 Nakon što je propalo “bosansko kraljevstvo” 1476. godine, ovi krajevi su ušli u sastav isturene vojne krajine.28 Nakon toga započinje masovno doseljavanje novog stanovništva Vlaha-stočara pravoslava-ca, a katoličko pučanstvo bježi prema sjeveru u pravcu Slavonije i Hrvatske. Time je bila osjetno narušena i demografska slika toga kraja. Uglavnom su prevladavali carski i sandžakbegovski Vlasi. Riječ je o Vlasima, Banjanima, iz istočne Hercegovine i Bileće (iz Rudina), njih oko 850 domaćinstava po-dijeljenih na 29 džemata s knezovima (primićurima) na čelu.29 Vlasi tih go-dina sve više prelaze i na lijevu stranu rijeke Bosne u predio Usore.

Tijekom srednjeg vijeka župa Brod bila je protkana brojnim crkvenim i drugim obilježjima kršćanske vjere, što upućuje na zaključak da je do pada pod tursku vlast ovaj kraj bio naseljen pretežno katolicima i pripadnicima Crkve bosanske. Katoličanstvo je u ovim krajevima oživjelo napose dolas-kom franjevaca i podizanjem većeg broja samostana i katoličkih župa. Osim u Lašvanskoj župi, gdje je također postojala katolička tradicija, ali i ona krstjan-ska, na prostorima Brodske župe, tijekom XV. stoljeća, podižu se novi samo-stani i crkve. Posebno je to izražajno bilo za vrijeme vladavine pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša. Njegovom zaslugom, i zaslugom njegove žene kraljice Katarine, podignuti su samostan i crkva i u Vranduku, kraljev-skom gradu i utvrdi. O postojanju samostana u tom gradu svjedoče i brojni dubrovački izvori koji spominju darovnice tom samostanu. U Vranduku su franjevci prisutni najkasnije 1443. godine o čemu svjedoči testamenat jednog Dubrovčanina (Radeta Mišetića) koji je živio u Fojnici. Svojim testamentom on daruje, pored ostalih i crkvu i franjevce u Vranduku, Pod-Kreševu, Bobo-vcu i Olovu.30 Crkvi u Vranduku ostavio je pet dukata za gradnju i uređenje samostanske kuće u kojoj žive franjevci.31 Još jedan Dubrovčanin, Mileta Radičević, ostavlja crkvi u Pod-Vranduku 2 dukata.32 Riječ je o zlatarima koji su živjeli i trgovali u Fojnici, a darivali crkve i franjevce u srednjoj Bosni. Crk-va samostan u Vranduku poznati su još iz ugovora kojeg je sklopio šibenski klesar Ivan Hreljić, s gvardijanom samostana svete Marije u Vranduku, pred

26 Handžić, Nahija Brod u XV i početkom XVI vijeka, str. 385.27 Šabanović, Bosanski pašaluk, str. 119.28 Handžić, Nahija Brod u XV i početkom XVI vijeka, str. 385.29 Kanuni i kanun-name, sv. I, Orijentalni institut, Sarajevo, 1957, str. 13-14.30 Historijski arhiv u Dubrovniku (HAD): Testamenta Notariae vol. 14, fol. 123-124,

19.VI.1449.; Usporedi: D. Kovačević, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, “Veselin Masleša”, Sarajevo 1978, str.288.

31 Kovačević, Gradska naselja, str. 287.32 Test. Not. vol. 14, fol.123-124, 30. IV. 1449; vol. 17, fol. 130-131, 10. II. 1461.; fol. 130-

131, 8. IV. 1461.

bf0107.indd 128bf0107.indd 128 20.1.2008 21:35:1920.1.2008 21:35:19


šibenskim notarom. Po ugovoru spomenuti Šibenčanin se obvezao poći u Vranduk da tamo radi tri mjeseca na crkvi i samostanu koji su bili u izgrad-nji.33 Bila je u Vranduku još jedna crkva koja nije imala status samostana, ali su i u njoj djelovali franjevci. Riječ je o crkvi svetog Tome koju je podigao bosanski kralj Stjepan Tomaš zajedno sa svojom ženom kraljicom Katarinom. Baš toj crkvi Dubrovčanin Radič Mišetić ostavlja novac 1449. godine.34 Bili su oni investitori i drugih katoličkih crkava u srednjoj Bosni: Jajcu, Bobovcu, Sutjesci, Tešnju, Vrilima i drugim mjestima.35

Vranduk je relativno mlađe gradsko naselje koje ima ulogu i tvrđavskog naselja (Vranduk i Rod-Vranduk) podignut najkasnije početkom XV. stoljeća. U povijesnim izvorima prvi puta se spominje 1410. godine i već tada je predstavljao trg na kome se obavlja razmjena. Te godine Dubrovčani su se požalili ugarskom kralju Sigismundu na kastelana u Vranduku izvjesnog Pav-la Bišenjija koji je maltretirao njihove trgovce u Vranduku.36 Vranduk je bio u vlasništvu bosanskih kraljeva tijekom XV. stoljeća. Spominje se on i 1430. godine, kada je u Pod-Vranduk, kolovoza te godine došao Tvrtko II. Tvrtković kamo su Dubrovčani uputili svoje poklisare da se žale na vojvodu Radosa-va Pavlovića.37 U Vranduku je boravio i naredne 1431. godine što također potvrđuju dubrovački poklisari koji se svojoj vladi javljaju iz toga kraljevskog grada.38 U Vranduku je boravio neko vrijeme i Tvrtkov nasljednik Stjepan Tomaš, točnije 1446. godine, kada je po svemu sudeći počeo gradnju crkve svetog Tome, svoga zaštitnika.39 Knezom Vranduka naziva se i Tomašev brat Radivoje, nekadašnji protukralj Tvrtka II. Tvrtkovića. Nije isključeno da je njemu taj grad ustupio brat Stjepan Tomaš, po svojoj prilici 1446. kada se on prvi puta javlja s tom titulom.40

33 C. Fisković, Dalmatinski majstori u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, Radovi sa simpozijuma “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”, Izdanje Muzeja grada Zenice, knj. III, Zenica 1973., str. 147-199, 150; 152; 158; V. Molé, Urkunden und Regesten zur Ge schichte der dalmatinischen Kunst an dem Notariats Archiw von Sebenica, Jarbuch des Kunsthistorischen Institutes des K.K. Zentralkomission für Denkmalpfege, Band VI, Kafft I-IV; Wien 1912, str. 153, 4. III. 1462.

34 P. Anđelić, Doba srednjovjekovne bosanske države, Kulturna historija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1966, str. 405-536, 444/445.

35 Kovačević, Gradska naselja, str. 292.36 V. Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882., str. 242; Rauning, Osnovni

izvještaj o iskopavanju srednjovjekovne utvrde Vranduk, 1968. god, Radovi sa simpozijuma “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”, Izdanje Muzeja grada Zenice, knj. III, Zenica, 1973., str. 453-469, 466.

37 Truhelka, Konavoski rat (1430-1433), Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, br. XXIX/1917., Sarajevo 1918., str. 146-211, 178.

38 Truhelka, Konavoski rat, str. 195.39 Rauming, Osnovni izvještaji o iskopavanju srednjovjekovne utvrde Vranduk, str. 466.40 Ć. Truhelka, Konavoski rat, str. 209.

bf0107.indd 129bf0107.indd 129 20.1.2008 21:35:1920.1.2008 21:35:19


Kada se sredinom XV. stoljeća pojačavaju turski napadi i opasnosti po kraljevske zemlje, pojačava se utvrda Vranduk gradnjom novih unutrašnjih zidova.41 No, ni to nije bilo dostatno da odoli mnogo nadmoćnijoj turskoj sili koja je padom Bosne uspjela zagospodariti čitavom ovom župom Brod pa i samim Vrandukom. Nakon napada koji je uslijedio u zimu 1458/59. godine, Vranduk je neko vrijeme uspio odoljeti tim napadima, no je 1468. pao, kada i čitava Bosna. U njemu je postavljen Matija Vojsalić (Kotromanić) sin pro-tukralja Radivoja za kralja kao turski eksponent.42 Turci su 1469. godine os-novali nahiju Brod koja je ulazila u kadiluk Bobovac u kojoj je jedini utvrđeni grad bio Vranduk.43

Na koncu, u zaključnom razmišljanju, možemo još jednom istaknuti da je zenički kraj u srednjem vijeku podijeljen na dvije velike župe Lašvu i Brod, i da su obje bile u posjedu bosanskih banova i kraljeva. Taj kraj, s brojnim naseljima i utvrdama, u srednjem je vijeku dosta gusto naseljen. Njegovi su stanovnici katoličke i krstjanske pripadnosti. Tamo nalazimo središta Crkve bosanske, ali i najveće i najvažnije franjevačke samostane u Bosni i Humu tijekom srednjeg vijeka. Dolaskom Turaka nasilno se mijenja demografska i konfesionalna slika ovih krajeva kao i cijele BiH.

41 Rauning, Osnovni izvještaji o iskopavanju srednjovjekovne utvrde Vranduk, str. 466.42 Šabanović, Bosanski pašaluk, str. 119.43 Isto, str. 123;125.

bf0107.indd 130bf0107.indd 130 20.1.2008 21:35:1920.1.2008 21:35:19

pavo Živković - zlatko Đukić, srednjovjekovne župe lašva i brod, naseljenost i okruženje

Documents