petermaass-ljubi bliznjega svoga

8/19/2019 PeterMaass-Ljubi Bliznjega Svoga

1/137

ovine


2/137

Peter Maass

Ljubi bližnjega svoga

From LOVE THY NEIGHBOR

by Peter Maass

copyright© 1996

ovine


3/137

OBJAVLJENO KAO FELJTON U E-NOVINAMA www.e-novine.com

ovine


4/137

3

LJUDI-ŽIVOTINJE, VUKOVI-UBICE – piše: Richard Bernstein

Moža mislite a se, nakon miliona članaka i novinskih izveštaja koji sunapisani o ratu o Bosni, o ovoj žalosnoj temi više nema šta napisati. Međutim,a niste u pravu, možete lako uvieti ako pročitate ovu knjigu Petera Maassa – knjigu koju karakterišu gnev, žar, bezobzirna rečitost, a često i bo l.

Nije to samo zato što se Maass pokazao kao obar pisac i izveštač obosanskom sukobu za Washington Post 1992. i 1993. goine. Pre de biti a jeto zato što u knjizi „Ljubi bližnjega svoga” (Love Thy Neighbor ) on postupaonako kako novinskim izveštačima opdenito nije opušteno a postupaju: onse, naime, stavlja u poziciju učesnika u svojoj priči, te vas postiče a sukob okome piše viite i osetite na isti način na koji ga je on sâm vieo i osetio. Maasspriča o tome kako je to nadi se po oružanom pa ljbom, intervjuisati srpskog

liera Sloboana Miloševida ili otkriti telo starice na krevetu u nekom hlanomdomu za zbrinjavanje starih osoba, koji vojnici Ujedinjenih nacija upravo

evakuišu. „Nas troje novinara se u tom trenutku zateklo u sobi, pogleali smo jednorugoga”, piše Maass. „Ko de starici sklopiti oči? Ko de joj prekriti čaršav prekolica? Ko de njeno telo umotati u čaršav, a se ove ve žene u krevetima porenje ne bi našle oslovno licem u lice sa smrti?” Maass nastavlja: „Bili smo kao vanzemaljci u toj sobi, obučeni u oedu poposlednjoj modi, sa gore-tex rukavicama, s novčanicima punim novca ipasošima koji su nam omogudavali a u bilo kom trenutku oemo iz tog pakla,

na primer u Pariz, i a tamo osenemo u Ritzu i impresioniramo našepri jatelje pričama o svojim avanturama u Bosni”. Ovo je samo jean o mnogobrojnih sličnih ogađaja o kojima Maass piše, akoje je oživeo tokom ve goine koje je proveo u bosanskom paklu. Ovaknjiga – surova, oštra, povremeno uzržana, a ipak bogata brutaln im humorom

– uvlači vas u svet u kome je Maass živeo i u njemu vas rži, čak i ona kabiste hteli da odatle pobegnete. A nije da nema stranica gde bi vam bekstvo

prijalo, na primer kaa Maass priča o mučenju koje je čuo među Muslimanimazarobljenim u srpskim koncentracionim logorima. A istovremeno, Maass je

previše inteligentan a a ne uvii vlastitu fascinaciju i fascinaciju svojihčitalaca. To je stvar svojevrsne pornografije, „pornografije rata”, redi de on.Kao a se osedate nekako krivim samim tim što vam je Maassova brutalnoirektna priča nekako interesantna, kao neki horor-film. Gotovo a poželite a

je cela stvar dosadnija.

Izveštavanje iz rata je ouvek bio poseban zaatak, način a izveštač unapreisvoju karijeru, a a istovremeno i bue pladen za svoje profesionalne, pa čak

ovine


5/137

4

očaravajude, opise pakla kroz koje prolaze rugi. U svojoj knjizi, a za razliku oizveštaja objavljenih u Washington Postu, Maass napušta svaki pokušaj abue neutralan u bosanskom sukobu. „Ljubi bližnjega svoga” prestavl jamoralnu osuu srpske strane u ovom ratu i, na neki način, koresponira Zolinojznamenitoj, osečnoj optužbi: J'accuse! Maass, naime, optužuje zapanezemlje, uključujudi Sjeinjene ržave, a su previše ugo ugađale Srbima. Povremeno – sredom, ipak ne previše često – Maassov bes gotovo peni, a to sutrenuci u kojima zapravo rai protiv sebe samog. „Ti ljui s olovkama u rukamafascinirali su me jenako kao ljui s oružjem u rukama”, piše Maass oiplomatama koji su se okupili u Ženevi 1993. goine nastojedi a sukobljenestrane privole na sporazum – sporazum koji je na kraju – s pravom – odbilabosanska strana. Ta rečenica nije ni u čemu utemljena. Onaj ko je odgovoranza ubistvo, silovanje i torturu odvratniji je, ako i nije fascinantniji, od onoga koji

bezuspešno, čak licemerno, pokušava a ga spreči. Ipak, Maass je proveo u

Bosni neke o najgorih trenutaka kroz koje je Bosna prošla i činjenica a jetamo boravio dodatno ga kvalifikuje da govori o licemerju Zapada. Jedne

večeri, seedi u svojoj sobi u hotelu „Tuzla”, na satelitskoj je televiziji gleaogovor koji je ržao presenik Clinton na otvaranju Memorijalnog muzejaHolokausta u Vašingtonu – govor u kome je predsednik zavetovao Sjedinjeneržave na „neprestanu borbu za očuvanje ljuskih prava i ostojanstva”. Ranijeistoga dana Maass je razgovarao s jednim bosanskim lekarom koji je do tada

izvršio 1.400 operacija, o kojih su mnoge prestavl jale amputacije, obavljenebez anestezije, na muslimanskim pacijentima ranjenim tokom srpske opsade

navono „sigurne zone” Srebrenice.

„Moje razočaranje presenikom Clintonom – zapravo, da budem sasvimprecizan, moja odvrastnost prema predsedniku Clintonu – prerasla je usramotu”, piše Maass, opisujudi svoja osedanja u tom trenutku. „Nisam osedaonikakvu ličnu ogovornost za činjenicu a je on jean licemer. Ali me jepogodilo jedno novo saznanje: predsenik Clinton je od svih nas pravio

licemere, a u vezi s tim se nije moglo učiniti gotovo ništa”. Maassova knjiga je napisana pre sporazuma za koji se saa čini a je napokonna Balkan doneo nadu u mir, pa prema tome – što, akle, nikako nije krivicaautora – taj eo priče neostaje u knjizi. Ali to nije važno. Maassova de seknjiga čitati, ne zato što pruža potpunu hronologiju neavnih ogađaja naBalkanu – jer je i ne pruža – nego zato što na tako sjajno opisuje šta se ogađakaa iz kaveza pobegne ono što autor naziva „ivljom zveri”. Maass nam priča o mirisu koji ljui ispuštaju kaa su zatvoreni u izbegličkekampove. Taj vas miris – kaže on – poseda na to „a su ljui životinje, amogu a smre kao svinje i a ubijaju kao vukovi”. On i poseduje neke o tihvukova, koji se kriju na brdima ponad Sarajeva i koji odatle pucaju na civilno

ovine


6/137

5

stanovništvo po brima. Razgovara sa jenom srpskom poroicom koja jepomodu čakije provalila u stan iz koga je pobegla jena muslimanska poroica isluša o tome kako su oni čuli na raiju – koji nikaa ne laže – da su Muslimanisklopili zaveru s ciljem a sve Srpkinje pošalju u muslimanske hareme. Opisujekako su Srbi razrušili Ferha-pašinu žamiju, staru 400 goina, u „očišdenoj”Banjaluci.

Ukratko, ove nam se pruža prilika a gotovo iz prve ruke viimo etničkočišdenje u svoj njegovoj okrutnosti, u svim njegovim apsurdnim detaljima, usvim njegovim samozavaravanjima, u njegovim nastojanjima da dehumanizuje

rugoga. „Ljubi bližnjega svoga” postade eo obavezne literature u okviru jenog žalosnog žanra – opisa čovečanstva uronjenog u zlo.* Recenzija objavljena u listu New York Times, 28. februara 1996.

POVRATAK U PROŠLOST – piše: Petar Lukovid

Maassova knjiga jeste najbolje delo o krvavom balkanskom ratu; stotine ljudi,

pisaca i novinara, pisalo je o ratovima u Bosni i Hrvatskoj, ali niko nije kao

Maass uspeo a tu esencijalnu, zločinačku strahotu prevee u fascinantnudokumentarnu literaturu; Maass sebe ne gleda kao neutralnog svedoka, on

nije „objektivni“ novinar, on je učesnik užasa u svakom trenutku, svejeno a lirazgovara sa silovanim ženama iz Foče ili sa zločincima po kokarom.

Omiljeni srpski sport – zaborav, ni anas, u Taidevoj guberniji Srbiji, baš kao

juče u Koštuničinom vilajetu, nije izašao iz moe. Naprotiv, polom isramotnom Deklaracijom o pomirenju između emokratske stranke iSocijalističke partije Srbije, zaborav spram najstrašnijeg perioa novije srpskeistorije – postao je ržavotvorna religija: opijum za naro porazumeva a sekolektivno lobotomiramo, a se ne sedamo užasnih zločina počinjenih u imefrankeštajnovskog srpskog patriotizma, a zaboravimo silovanja, klanja,progone, bombardovanja gradova, koncentracione logore ili genocid u

Srebrenici. Taktika amnezije, tako bliska plitkoumnoj filozofiji taidizma,postaje farsa onog časa ka, recimo, ovašnji ministar inostranih poslova VukJeremid, u epohalnom trenutku posvedene poremedenosti izjavi a je

Srebrenica „unutrašnji problem Holanije“, što bi, recimo, analogijom značiloa je Aušvic „unutrašnji problem Izraela“.

Briljantno napisana, suzržanih emocija, bolna knjiga Petera Maassa o trageiji bivšeJugoslavije više je o reportaže; ovo je jean snažan poziv na razum, čast i saosjedanje uime svih zaboravljenih žrtava. Elie Wiesel

ovine


7/137

6

Ukratko, istinite a grozne priče o ratu u kojem Srbija „nije učestvovala“, što sunam na nos eveesetih goina nabijali Sloboan Miloševid, Mihailo Markovid inaročito Vlaislav Jovanovid (onašnji ministar inozemnih poslova, starijaverzija Vuka Jeremida), nika se u srpskim meijima nisu primile; u ubrovnikusu, sedate se, navono gorele automobilske gume, ustaše su se međusobnoubijale, nikakvog bombarovanja nije bilo, aleko bilo a su Crnogorci neštorazorili; same su Sarajlije, obrovoljno, olučile a buu u blokai 44 meseca:među sobom su se gađali granatama, iz dosade, ali i da namerno okrive nevineSrbe, večite žrtve; u holanskoj Srebrenici, poručuje nam se i anas, nikakvoggenocia nije bilo jer The Serbs genetski nisu sposobni za zločin, sve je to elomasona, vatikanskih agenata, naročito ljupkih terorističkih organizacija kao štosu CIA ili FIFA ili NBA; Vukovar su razorili Hrvati da napakoste Srbima;

„Škorpioni“ su pre kamerama, a uoči likviacije Muslimana, prestavili mali

umetnički performans koji se, artistički, oteo kontroli; masovna st reljanjaAlbanaca bila su psihološki ogovor na srpsku nervozu izazvanu neprijateljskimprovokacijama; konačno i efinitivno i zauvek – srpski savet glasi: nedemo oratu, bre, sa ka imamo „Operaciju trijumf“ i ka se naveliko mirimo prekoraspevanog emotion masakra na B92, kome sa paa na pamet a se vrada uprošlost i ruši nam miroljubivi koncept Velikog brata?Pada na pamet e-novinama i to preko knjige Petera Maassa „Ljubi bližnjegasvoga“ („Love Thy Neighbor“), objavljene u Americi avne 1996. goine; knjigase, u svega 500 primeraka, pojavila u Bosni 1998. goine (izavač MES), ali ne uSrbiji i Hrvatskoj; makar ta činjenica o nečemu govori. To cut a long story short,

Maassova knjiga jeste najbolje delo u krvavom balkanskom ratu; stotine ljudi,pisaca i novinara, pisalo je o ratovima u Bosni i Hrvatskoj, ali niko nije kao

Maass uspeo a tu esencijalnu, zločinačku strahotu prevee u fascinantnudokumentarnu literaturu; Maass sebe ne gleda kao neutralnog svedoka, on

nije „objektivni“ novinar, on je učesnik užasa u svakom trenutku, svejeno a lirazgovara sa silovanim ženama iz Foče ili sa zločincima po kokarom. Načinna koji Maass piše izaziva profesionalno ivljenje: svaka njegova rečenicaelementarno je remek-elo, sposobno a čitaocu stvori sliku od koje se, i kadbi hteo, ne može ovojiti; Maassove moralne ileme – tako neprilične zaameričke novinare – u knjizi postaju ključni oslonci Prave i Istine, majstorskiotvorene u svojoj beznaežnoj iskrenosti; niko kao Maass nije bolje nije opisaoBalkansko Luilo, ali, istovremeno, nije ni pokušao a bue neutralan. Staviose tamo ge je svakom piscu mesto: na stranu žrtve, oakle je procurila jeinamoguda istina o najstrašnijim srpskim zločinima. U nekim SF vremenima,Maassova knjiga bila bi obavezno štivo za lektiru; umesto a čitaju bljuvotineobrice Dosida („aleko je sunce“), neka buuda ržava Srbija napravila bi

ovine


8/137

7

otklon ka prošlosti samom činjenicom a „Ljubi bližnjega svoga“ bue eoobaveznog školskog programa; ali, buudi a se nakon eklaracije o pomirenjuto nika ne može ogoiti – jer bi Maass mogao biti optužen za iskonskoantisrpstvo, zaveru, neko bi otkrio a je on Jevrejin što je finalni okaz a jesrbomrzac – ostaje ovaj feljton na portalu e-novine, kao mali doprinos tezi dabez znanja o prošlosti nika nedemo imati buudnost. Nešto slično, u vrlo efektnom tekstu Raovan Karažid i Treda opsaa Haga nasajtu Peščanika, napisao je profesor Vojin imitrijevid: „Pre svega, perio u toku 1992. godine ostaje potpuno nerasvetljen. To je vreme 'osvajanja'

Prijeora i rugih mesta, uspostavljanja srpskih kriznih štabova, osnivanjapomenutih logora i još mnogih rugih, pokušaja a se sa tih teritorija proterajusvi muslimani i Hrvati, donošenja tragikomičnih rasističkih propisa kojima senesrbima zabranjuju kupanje u reci i šetnja korzom, sravnjivanja žamija sazemljom, upotreba snajpera protiv pešaka u Sarajevu it. Treba se setiti:

izveštaji o takvim ogađajima, kojih naravno nije bilo u Miloševidevoj Srbiji,izgledali su toliko monstruozni da su i za mnoge van Srbije bili neverovatni i

neočekivani s obzirom na sedanja iz rugog svetskog rata i zaklinjanja a setakve stvari nede ponoviti, bar u Evropi. Trebalo je mnogo okaza a se save sninovinari (a ne ežurni srbomrsci kojih de uvek biti) ubee a ovakvi ispai nisubizarna slučajnost nego eo svesne politike. To se esilo kaa se ispostavilo aizmeđu načina na koji su se zaposeala i čistila razna mesta u BiH postojisličnost koja nije slučajna i ne može se pripisati saizmu raznih zapovenika ibesu običnih boraca. Tako na scenu stupaju Karažid i rugi članovi bosanskogsrpskog rukovostva, tim pre što u javnim nastupima ne kriju svoju nameru a

zaposenu i očiste što više teritorije, osvete se za Kosovo, istrebe poturice it.“I oaje profesor imitrijevid: „Malo ko, sem e-novina, hode a objavi neka sedanja na to kako je početkomeveesetih izglealo u Sarajevu, na Palama, u Prijeoru, Višegrau, Zvorniku,Trebinju. Da li je to eo istine kao istine, a ne eo suskog procesa Karažidu?Jean naš intelektualac svojevremeno je rekao a nede a mu Haški tribunalpiše istoriju. Niko nije za to a se istorija piše samo po suskim presuama. OTredem rajhu se saznalo još mnogo štošta posle objavljivanja Nirnberškepresude, koja se ne odnosi ni na Hitlera, ni na Gebelsa, ni na Himlera. Da je po

Nirnbergu, oni su se ubili nevini (...) Naša javnost ne bi zbog ljubavno-neprijateljskog onosa prema Haškom tribunalu trebalo a ozvoli a nov ijaistorija srpskog naroa i njegovih vođa ostane nenapisana. Pisade je rugi, pademo opet a se ljutimo. Ili de se moža pisati kasnije, kaa se svaka kritika iliružna reč upudena Miloševidu i Karažidu i njihovim izvršiocima jenomprestanu smatrati dokazom neprijateljstva prema celom srpskom narodu.

otle demo se baviti strašnim Holbrukom, strašnim Hogarom i kurvom el

ovine

http://pescanik.net/content/view/2203/125/http://pescanik.net/content/view/2203/125/http://pescanik.net/content/view/2203/125/http://pescanik.net/content/view/2203/125/


9/137

8

Ponte i hteti a znamo što više o tome šta je r abid raio i poučavao ok jeimao lažnu brau i brkove. Obrijani i pošišani Karažid nas se više ne tiče – otišao je u istoriju“. Sredom, tu je Peter Maass koji nas feljtonom u e-novinama poseda šta se ešavalo početkom eveesetih goina, ka je „rat zaoslobođenje“ bio u moi. Uprkos Deklaraciji, e-novine vradaju vas unajstrašniju prošlost. Tamo oakle je sve počelo.

ovine


10/137

Peter Maass Ljubi bližnjega svoga

9

DIVLJA ZVIJER

1.

Ova knjiga opisuje ljue i ogađaje usirene u ratu u Bosni, ali nije ni historijatog sukoba niti previđanje njegovog krajnjeg ishoa. U stvarima rata i mira,bolje je ooljeti navai previđanja. Posljenji ogađaji i iznenani obrti za ovuknjigu su o rugorazrenog značaja, i u svakom slučaju oni samo slijeeputanju uspostavljenu 1992. i 1993. goine, ka sam izvještavao o ratu u Bosni.Jer, tragedija i patnje ljudi koji su opisani na stranicama što slijee nisu se otada promijenile: mrtvi nisu ustali iz svojih grobova; sumnja nije prerasla u

vjeru. Štaviše, ono što se ogoilo tim ljuima, ešavalo se i ljuima u rugimzemljama i eside se ponovno. Rat i njegovi pratioci - kukavičluk i junaštvo -univerzalne su osobine rata. Ja sam u svojoj knjizi pokušao to istražiti, nastojaosam nadi ogovor na ono strašno, izluđujude pitanje „Zašto?”. To, više no sama

Bosna, istinska je tema ove moje priče o ratu Ka orasteš u Americi, nika ne saznaš kako čovjek može gano zauarati,baš kao što nika ne osjetiš miris smrti. Ka ljeti uđeš u prepun autobus, osjetišneprijatan zaah, ali to iskustvo je kratkotrajno. Okreneš li glavu ili se pomjeriškoji korak od neugodnog saputnika, zadaha nestane.

Nema tog broja vožnji autobusom, međutim, koji bi te mogli pripremiti nazaah prognanika. Ka uđeš u sportsku voranu prepunu žena i jece koji semjesec ana nisu prali, ili u staju punu zatvorenika, što se nisu oprali va, trimjeseca, zapahne te neki drugačiji – a užasan – vonj. Učini ti se a ti je liceneko umotao isluženom, usmrđenom kuhinjskom krpom, i prisiljen si zrak

udisati kroz nju.

Naravno a je taj vonj ovratan. To je miris prljavštine, zaah životinje. Ništalakše nego životinje oživljavati kao životinje samo stoga što vonjaju kaoživotinje. Po tome se o životinja razlikujemo. Ali, šta a misliš ka se nađešmeđu ljuskim stvorovima koja zauaraju kao krave, čak i gore? To te posjetia su ljui životinje, kare a smre kao svinje i ubijaju kao vukovi.Sportska vorana u Splitu zauarala je na znoj, ne na znoj sportista vedprognanika. Košarkaška vorana bila je prepuna Bosanaca, uglavnom žena ijece, koji su upravo objegli u gra. Spavali su na debaima, cijela poroica na

jednom. Dvorana je bila premalena za sve, pa se nekoliko stotina prognanika

smjestilo na tribinama. Bio je maj 1992. godine. Mnogi od tih Bosanaca,

zatočeni po porumima, sakriveni u šumama, nisu se imali priliku istuširatiotkako je, prije mjesec ana, počeo rat. Reovi za tuširanje u sportskom centrubili su tako ugi a se vedina, anima nakon olaska u Hrvatsku, nijenom nijeuspjela oprati. Ni šest semica ranije, neki o njih su bili ureni, njegovani

ovine


11/137


10

ljekari i pravnici. Sad su zaudarali kao marva. I to je bila najblaža uvrea kojuim je rat nanio.

Split je grad na hrvatskoj obali Jadrana, glavna dalmatinska luka i jedino mjesto

u Evropi u kojem se osjedam kao a sam u Kaliforniji. To je zemlja u kojoj hraneima napretek, zemlja obrih vina i preplanulih žena ko je izgledaju kao boginje.U almaciji je svijet opušten, približan prije neobaveznom stilu Italijana, sadruge strane Jadrana, koji su im bili vladari, povremeno, tokom minulih

stoljeda, nego mračnim strastima Balkana. Čak i ka je, 1991. goine, Hrvatskaproglasila nezavisnost o Jugoslavije i šest mjeseci ratovala, Split je ostaogotovo netaknut – tek pokoji protestni marš, malo krvi, a ona je sve, bezfizičkih ožiljaka, bilo gotovo. Ovaj je gra savršeno ispunjavao sve mojeprohtjeve, bio je ugona učionica u kojoj sam mogao naučiti nešto o Bosni prijeno što se, iudi preko planina, otisnem u unutrašnjost – tamo gdje je bjesniopravi rat.

Sjeo sam na parket sa Muneverom, koja je upravo stigla sa svoje dvoje djece,semogoišnjom kderkom i petogoišnjim sinom. Pješice je ošla iz Foče,bosanskog graa koji je, u normalnim vremenima, šest sati vožnje o Splita.Usre nodi se morala kupiti iz Foče, ka su upai bani srpskih paravojnih

jeinica postali prevelika prijetnja. Nodu se ona iskraala o jenog o drugogsigurnog sela, nika iudi pravo, izbjegavajudi ceste, pješačedi kroz šume iplanine, izbjegavajudi srpska sela, oakle su znali i zapucati na nju i njenujecu. Putovala je bosanskom pozemnom željeznicom. Putovanje je bilotegobno. Ni u najsigurnijim selima nije mogla preahnuti uže o jenog ana,

jer pristizali su drugi izgnanici, a hrane je ponestajalo. Pitao sam je koliko joj je

trebalo o Foče o Splita. „Četreset pet ana”, rekla je. „Šta?”„Četreset pet ana.” „Pješačili ste četreset pet ana?” „a. Ali samo nodu. anju je bilo vrlo opasno.” Zapisao sam to u svoj notes, ali nisam joj vjerovao. Kako je mogla sa dvoje

jece biti u zbjegu četreset pet ana? Tokom II svjetskog rata ljui su znalitoliko bivati u zbjegu, čak i uže. Ali, bosanski je rat bio kratak, nekolicinaubijenih, nekoliko hiljaa prognanih, sve de se sreiti za koji mjesec, čim sepolitičari ozovu pameti. Ona nije pješačila o Rusije o Poljske. Ovo je 1992,ne 1942. godina. Bosna ima dobre puteve i brze automobile sa pouzdanim

kočnicama i obrim motorima. Šta se to tamo zbiva? Pogleao samMuneverina stopala ne bih li tu našao ogovor. Imala je plave zimske čizme. To

je bilo najbolje što je mogla obuti ka je krenula put planina koje su još bilepo snijegom. Bježala je toliko dugo da se, kad je krajem maja stigla u Split,

ovine


12/137


11

promijenilo goišnje oba. Vani je bilo vaesetak stepeni. Ja sam bio u majicikratkih rukava. Ona – u zimskim čizmama, jeinoj obudi koju je imala. Munevera je bila „očišdena”. Ta riječ, očišdena, još nije bila ušla u američkirječnik. Poput jeteta koje tek sriče prve riječi, moraš je prvo naučiti sricati abi shvatio njeno značenje. Prvo slogove, ona cijelu riječ: ijelove govora,potom gramatiku. Prvo ti valja naučiti šta su masovna hapšenja, mučenja,silovanja i progoni, potom shvatiš a se rai o sistemu a ne o nizu nepovezanihincienata. Tek ta si kaar razumjeti značenje riječi „čišdenje”. Treba tivremena. To se ne a probaviti intuitivno. Opireš se, jer ti je nepojmljivo aEvropa opet, na kraju vaesetog stoljeda, tone u luilo. Ka sam sreoMuneveru, još sam se hrvao sa abeceom zla. Tokom intervjua Munevera mi je kazala a su u Foči muškarci – Muslimani iHrvati – bili prvo pohvatani pa oveeni u „koncentracioni logor” van graa(ovo nisu moje riječi, ved njene). Zapisao sam ih i zaboravio. Konclogori su bili

nacistički izum, a mi smo 1945. goine sahranili zvijer što ih je stvorila.Munevera je bila histerična. Munevera mi je govorila o seamnaestogoišnjojdjevojci, svojoj susjetki, koju su srpski vojnici jednoga dana odvukli da bi je

poslije nekoliko ana vratili kudi. Utroba joj je krvarila. Silovali su je nebrojeno,nepojmljivo mnogo puta, rekla mi je Munevera, i umrla je ka su je oveli kudi.I to sam zapisao. Munevera je bila histerična. Borbeni helikopteri JNA sunalijetali Foču, granatirali i mitraljirali kude, rekla mi je. I to sam stavio ubilježnicu. Munevera je bila histerična. „Pokušala sam anas nazvati prijateljicu u Foči”, rekla je Munevera. „Ona jeostala. Govorila sam joj a ne ostaje. Javio mi se neki nepoznat čovjek. Pitala

sam za svoju prijateljicu, a on je rekao: „Ovo je saa srpski stan.” Osjetio sam a me neko vuče za rukav. „Gospoine, ođite ovamo, onom čovjeku, mom rođaku, ubili su semericubrade.”

Moja se posjeta pretvarala u horror-show. Nisam mogao tek tako odbiti da

pogleam sljeedi primjer; besplatno, satisfakcija zajamčena. Čovjek sasemericom mrtve brade. Oprostio sam se o Munevere i njene nesrede ipreselio se na sljeede debe. Seljak po imenu Aem sjeio je u došku,presamiden, sagnute glave. Njegov rođak, onaj što me pozvao, pokušavao je, smukom, povratiti Aema u život. Aem je pružio ruku, golemu, mišičavu šaputežaka. Rukovao sam se sa njim, stisak mu je bio mlitav. Sakat, kao i njegovauša, o one nodi ka su Srbi iz susjenog sela pokupili četresetpetericumuškaraca iz njegovog sela i sve ih zaklali. Ispričao mi je to mucavim šapatom.Ubili su ih Srbi koji su im bili prijatelji, ljui koji su im, prije, ka ođe jesen,znali pomagati u polju, ljui sa kojima su zajeno protutnjali mlaenačke

ovine


13/137


12

pustolovine i ijelili tajne, u vrudim se ljetnim anima zajeno kupali u rini,nodu ganjali slobonije seoske cure. A ona iznenaa, naizgle bez razloga,pretvorili su se u ubice.

Adem kome je bilo vaeset šest goina, pobjegao je na vrijeme, u trenutkuka je prepa počeo, jene večeri u prvoj semici aprila. Nije bio jeini koji seuspio izbaviti, bijegom u šume i polja oko sela. Srbi su se, ivljački pucajudi umrak, urlajudi kao pijani, poput razularenih brđana, što su zapravo i bili, ali upotjeru za njima. „Balije, hej, uhvatidemo vas sutra. Za nodas su nam ovoljnevaše žene. obro demo ih jebati. Čujete li? Nodas demo ih obro jebati!” Nekio muškaraca su u bijegu bili ranjeni. Preklinjali su prijatelje da ih ubiju da ihSrbi ne bi uhvatili. Znali su, čim svane, pretražide sve a ih nađu. Aem mi nijekazao a li su im izašli ususret, ali njegova je šutnja bila ovoljno rječita. Licaoborenog prema tlu, oči su mu zurile u tačku na debetu ko ju je samo on vidio.Ruke su mu se počele tresti.

„Gospoine”, kazao je njegov rođak. „Hodete li a čujete još? Znam jenog koji je...” Nisam ga saslušao o kraja. Šta a raim sa svim tim pričama o smrti initkovima, od kojih nijedna nije bila uvjerljiva, vedina van pameti? ovoljno ih

je čuti pa shvatiti a je Bosna bila preplavljena zlom. Ali, vrag bi ga znao? Srbisu govorili a nije istina. Kojoj strani vjerovati? Jena jevojčica mi je ispričalakako je neki Musliman iz njenog sela bio zakovan za žamijsku kapiju,ispruženih ruku, kao raspeti Krist, i a je još bio živ. „Šta?”, viknuo sam.„Zakovan za kapiju?” a, ovratila je, vijela je to svojim očima, jer su žene izsela, potjerane, prošle pore žamije a bi ih ona ugurali u autobuse koji de

ih ovesti na željezničku stanicu. Tamo su nakrcane u teretne, stočne vagone iizgnane iz svog zavičaja, jer to više i nije bio njihov zavičaj. Na jenoj su stanicinajljepše jevojke skinuli sa voza. „Sve su silovane”, rekla je. „Ja sam imalasrede jer nisam lijepa.” jevojke su sve činile a im se to ne esi, šišale se namuško, mazale lica blatom, stezale grui a liče na momke. Neka bi im to iupalilo.

Trebalo mi je svježeg zraka. Priče, smra, bilo mi je osta za taj an. Izašao samnapolje, zaslijepljen suncem koje je poništavalo sve što sam čuo u mračnojutrobi sporstske vorane. Ka si u ugonom Splitu, bijea Bosne ti se čininemogudom, nevjerovatno kao košmar koji obuzme susjeov om ok se tvojakuda kupa u sunčevoj svjetlosti. Želiš li saznati istinu, utvriti a li je čovjekkaar ponašati se poput zvijeri i vonjati kao zvijer, moraš se skloniti sa svjetla izaroniti u mrak. Tek tako deš shvatiti a izgnanici, za koje si osjetio tolikosažaljenja, spaaju u najsretnije Bosance, jer oni su se iščupali iz mraka.

2.

ovine


14/137


13

Više o četiri stoljeda, Višegraom su ominirale vije stvari, njegov most injegovi Muslimani. Most preko rijeke Drine podignut je u doba vladavine

osmanskog sultana Sulejmana Velikog. Tada, a i danas, most se dâ porediti sa

horizontalnim Ajfelovim tornjem. Trgovina između Bosne i Srbije ovijala sepreko njegovih kamenih blokova, stoljedima uglačanim a su sa glatki kaojetinja koža. Most je bio zaslužan što je Višegra bio raskršde Osmanskogcarstva i kršdanskog svijeta, i ka je između ta va iva vlaao mir, gra jeoživljavao procvat. U suprotnom – gano je straao, jer Višegra je ležao napovijesnoj rasjeklini.

U ljeto 1992. goine, ka sam otišao u Višegra, most je i alje stajao – jak ipouzdan kao uvijek. Lahko je bilo razumjeti zašto je nekim momcima prvaljubav bio most, a ne jevojka. Čak i ka bi orasli, Višegrađani su osjedali nekunaročitu ljubav prema svom mostu, i hvalili se njime kao a im je sin-jedinac.Vii što je lijep, govorili su, što je jak, nema mu premca. Te godine, most nije

bio žrtva ved svjeok početka rata, koji je Višegra tek ovlaš otakao, tekpokoja spaljena kuda, oštedena fasaa. Rat je brzo ošao i još brže otišao, aipak je nešto ouzeo grau. Njegove Muslimane.Višegra je bio očišden, ne o smeda, koje se gomilalo po ulicama i sokacima,ved o ljui. jelovao je kao ukleti gra iz vesterna, samo što se glavnomulicom nije valjala bala smeda i osušene trave. Žaluzine su mlatarale naprozorima, uarale su na najmanji ašak vjetra, psi-lutalice tumarali, stenjudi iližudi otvorene rane. Bili su olična meta za vojnike koji su, o osae, na njimavježbali gađanje. Kapije na kudama širom otvorene; tako su ih za sobomostavili pljačkaši i vojska. Mogli ste udi u bilo koju muslimansku kudu u

Višegrau, a ono što biste tamo našli bilo je gotovo uvijek isto. Uljezi koji sutražili nakit i njemačke marke, omiljenu stranu valutu u Jugoslaviji, poskiali supone aske, ušeci su, kao svinje za klanje, bili rasporeni nožem, saržajladica istresen po podu, primjerci Kur’ana, na pou, ispišani. Skorena krv na

jenom ziu ili posvua po ziovima. Što go je imalo ikakvu vrijenost, sve ozadnje sijalice – odneseno.Srbi, koji su naslijedili grad, to su zvali napretkom.

„Ne znam šta porazumijevaš po etničkim čišdenjem”, rekao mi je MojmiloMarkovid, koji je sebe zvao graonačelnikom, maa je pištolj beretta, uguran upantalone, svjeočio o njegovoj znatnoj osrenjosti. „Muslimani suobrovoljno otišli. Šta hodete, pa mi smo im obezbijeili i autobuse? Nismo ih tjerali a iu. Časna riječ.” Stotinjak metara o zgrae opštine, žamija – dinamitom dignuta u zrak,ruševine uklonjene. Ostala je samo mrlja pocrnjele zemlje, a Markovid miobjašnjava kako de tu, ka se stvari normaliziraju, biti park. U grau nemadovoljno parkova, rekao je, kao a je uništavanje hrama bio naahnuti čin

ovine


15/137


14

ekološke svijesti. Višegraski „mužaheini” su munaru koristili kaomitraljesko gnijezo, objasnio mi je, tako a je, nažalost, žamija morala bitisrušena. Markovid, surov čovjek nevelike pameti, nije imao odgovor na pitanjezašto, ako su mužaheini pucali iz žamije, na okolnim zgraama nije bilo nitraga od metaka. On je bio amater u prekrajanju historije.

Čišdenje Višegraa je bilo jenostavna operacija, svjeočili su izgnanici koji su je preživjeli. Paravojne jeinice, uglavnom iz Srbije, stigle su u gra omahnakon što je rat započeo i počeli, iudi o kude o kude, o stana o stana,hapsiti nenaoružane muškarce, Muslimane. Srbi su kružili u nekoliko kamiona,bila je tu čak i hlanjača. Jean stari Musliman, koga su natjerali a baca leševeu rijeku, uspio je pobjedi i kasnije razgovarati sa mojim kolegom iz WashingtonPosta, Blaineom Harenom. „Srbi su zatvorenike ovoili o ograe mosta”,pričao je. „Natjerali bi ih a se nagnu. Neke su ubijali metkom, neke klali. Svesu ih pobacali u rijeku... Meni i jenom čovjeku, starijem i o mene, nareili su

da odemo na most. Na ulici – leš starca unakažene glave. Nareili su nam aovučemo leš na most. ok smo vukli starca, lobanja mu se otvorila i ispaomozak. Ovukli smo leš na most. Nareili su nam a ga bacimo u rinu. Namostu su bila još va tijela. Zaklana. Naređeno nam je a i njih bacimo u rijeku.Jenom su bila tek osječena četiri prsta na ruci.”Bijeli kameni most se crvenio od krvi, ali to nije bilo prvi put. Okrutnost je u

Višegrau oomadena, a most je stoljedima bio u sreištu balkanskih zapleta.Kamen ne govori, ali njegove priče ispričane su u epskom romanu koji je svomautoru, Ivi Anridu, onio Nobelovu nagrau za književnost 1961. goine.Anrid je orastao u Bosni i bolje o ikog je poznavao njen naro i povijest.

Njegovo remek-djelo Na Drini duprija je književni otisak strasti koje i Balkan iostatak svijeta svakih nekoliko generacija, neka i češde, gurnu u luilo. Romanpočinje prije četiri stotine goina užasnom scenom u kojoj srpskogpobunjenika na mostu nabijaju na kolac. Njegova je greška bila što je pokušaospriječiti granju mosta. To balkansko razapinjanje nije tek prosto guranje kratke drvene motke kroz

utrobu žrtve. Mnogo je elikatnije, i bolnije, ako se izvee kako treba. Hrastovkolac, ugačak je oko va i po metra, sa zašiljenim željeznim vrhom, a cijelom

je užinom ulašten mašdu. Gurne se u anus žrtve, koji je za ovaj obre proširennožem. Egzekutor, koji biva nagrađen ako žrtva ugo izrži živa, gura kolacsasvim polahko i vrlo pažljivo u stomak, uarajudi ga rvenim maljem i činedisve a izbjegne povrjeđivanje vitalnih organa. Kolac prolazi kroz utrobu,mimoilazi jetru i slezenu, ijafragmu i pluda, jurne pored srca a onda,pobjeonosno, probije mišide na ramenima i na leđima izbije na površinu kože.Žrtva bi trebalo a je još živa. U tom trenu motka je u napola uspravnompoložaju tako a je svi vie. Žrtva tako visi, savinuta i sklupčana statua, ok ne

ovine


16/137


15

izahne. Protivnici pljuju po njemu a seoski psi ližu krv koja kaplje. UAnridevoj knjizi, Srbin živi cijeli an, a zanje su mu riječi – riječi pobuneupudene mučiteljima: „Turci na dupriji... a paski skapavate... paski pomrete.” To je jedan okrutan običaj i ovo je brutalna scena, ali Anrid je pošten i želi anjegovi čitaoci spoznaju i najgore i najbolje u čovjeku. Shvatite li sve što Anridželi a shvatite, bidete mnogo muriji o gospoara rata i svjetskih iplomatakoji o ovog našeg svijeta prave haos. ogađaji iz 1992. goine obijaju smisaonakon čitanja Anrideve knjige. ivlje strasti oslobođene 1992. i strašneposljeice koje su ostavile, ientične su prethonim grčenjima ljuskog uha,poput onog iz 1914. godine, kad je srpski nacionalist iz Sarajeva po imenu

Gavrilo Princip ubio austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda i time pokrenuo

I svjetski rat. Iznenaa, kao ka uari grom, mir u Višegrau bio je prekinutonog ukletog ljeta 1914. goine. Anridevo tumačenje je univerzalno, nijevezano ni za specifično vrijeme niti mjesto:

Ljui su se poijelili na progonjene i na one koji gone. Ona glana životinja kojaživi u čovjeku i ne smije a se pojavi ok se ne uklone prepreke obrih običaja izakona, sa je oslobođena. Znak je at, prepreke su uklonjene. Kao što se čestou ljuskoj povjesnici ešava, prešutno su opušteni nasilje i pljačka, pa iubijanje, po uslovom a se vrši u ime viših interesa, po utvrđenim parolama,na ograničenim brojem ljui, oređenog imena i ubjeđenja. ...Za nekolik otrenutaka zbrisana je čaršija koja je počivala na vjekovnoj traiciji, u kojoj jeuvijek bilo i pritajene mržnje, i surevnjivosti i vjerske netrpeljivosti i osveštanihgrubosti i svirepstva ali i čojstva i merhameta i osjedanja za re i mjeru,osjedanja koje je sve te zle nagone i grube navike ržalo u snošljivim granicama

i, na kraju, mirilo ih i povrgavalo opdim interesima zajeničkog života. Ljuikoji su četreset goina voili riječ u čaršiji nestali su preko nodi, kao a su sviodjednom pomrli zajedno sa navikama, shvatanjima i ustanovama koje su oni

oličavali.

Ja sam naišao na jenog čestitog čovjeka u Višegrau. Ime mu je bilo VlaimirRađen, stolar i Srbin. Razgleao sam jenu opljačkanu muslimansku kudu iugledao ga, u jednoj tijesnoj ulici sa metlom u ruci. Čuan prizor u grau bezuša ili uše. Vlaimiru je bilo oko četreset pet goina. Punačak ali ječačkoglica koje je činilo a jeluje mlađe i bezazleno. Živio je u blizini i nastojao a barsvoj kvart nekako pospremi i sredi, onih nekoliko slobodnih dana kad nije bio

na frontu. Imao je na sebi majicu, i va ana neobrijanu brau. „Svi smo mi uVišegrau živjeli kao jena velika poroica, i Muslimani i Srbi”, sjedao se,oslanjajudi se na metlu. „Svi su bili u miješanim brakovima. Nika se nije pitaloko je Srbin a ko Musliman. Nismo tražili razlike. Znate, nije naro htio rat.Političari su nam prireili ovu kašu, a sa nam nema natrag.”

ovine


17/137


16

Htio sam saznati nešto o poroici koja je živjela u opljačkanoj kudi. Poovi su,naravno, bili odvaljeni, ziovi, akako, prepuni rupa. Sve što je pripaaloporoici, stvari koje onima što su kudu poharali nisu bile o ikakve vrijenosti,razbacane po sobama, poput smeda na eponiji. Hoajudi po njihovoj ojedi,njihovim knjigama i slikama, osjedao sam se kao da hodam po njima, a da ovajnjihov om više nije bio om ved otvoren grob, kojeg ja, kao nepozvan gost,sad skrnavim. Posvuda razbacani papiri i knjige, neke sam uzimao u ruke. Ko su

bili ovi ljudi? Jedan papir je bio molba lokalnim vlastima da im se izda dozvola

za proširenje kude. rugim je poroica bila obaviještena a im je kderka obilastipeniju za stuij u Sarajevu. U došku, izgažena konukterska željezničarskakapa; pripaala je ocu, željezničaru. Pronašao sam i nevnik, pun kderkinihmlaenačkih misli o ljubavi. Šta li se s njom esilo? Jesu li je silovali? Mučili?Ubili? Ili je samo očišdena, što je bilo najbolje, znaju li se alternative? Upitao sam Vlaimira. Izgleao je neobično tužan, na rubu plača, i njegov

zbunjeni izraz lica me je naveo da se sjetim Lennieja, prostoušnog farmera izromana O miševima i ljuima Johna Steinbecka. Vlaimir nije sasvim shvataoono šta se, tako brzo i tako okrutno, posljenjih mjeseci ogađalo oko njega.„Bili su ivni ljui”, kazao je. „Pobjegli su, jer su se prepali onog što seešavalo. Mnogi su muslimani morali pobjedi. Sa se zbog toga osjedamsiromašan i tužan. Svaki an bih plakao.”

O Višegrau sam saznao više, nekoliko mjeseci kasnije, ka sam upoznaodjevojku po imenu Mersiha, koja je bila istih godina – sedamnaest – kao ijevojka iz one opljačkane kude, čiji sam nevnik sačuvao. Mersiha je bila vrlo

lijepa, što je bila njena velika nevolja i mana ka je izbio rat. Višegraskigospoar rata je bacio oko na nju i jene nodi ovukao i nju i njenu mlađusestru, ovojivši ih o majke koja je, naravno, histerično plakala, ržedi togratnika za noge, ok je on uarao nogama i vikao, „Ja sam ovje zakon!”Njegovo je ime bilo Milan (Lukid, anas u Hagu ge mu se sui, prim.redakcije). Grupe koje se bave ljudskim pravima imaju o njemu debele dosijee,

jer on je bio glavni „čistač” Višegraa. Milan je oveo Mersihu i njenu sestru umotel „Vilina vlas”, svratište pretvoreno u mjesto za razonou tih nitkova;Bosanci su takva mjesta zvali logorima za silovanja. Mersiha je bila zaključana u

jenoj sobi, a njena sestra u rugoj, sa ruge strane honika. Mersiha je čulakako Milan uz smijeh govori nekom vojniku u honiku a je „ispita, ali nepuno”. Mersiha je čula vojnike kako se smiju ka je jean o njih ušao u sobunjene sestre. Nekoliko sati kasnije, Mersiha je čula plač i jecaje, i shvatila a to

jeca njena sestra. Bio je to posljenji put a je Mersiha, i bilo ko rugi, čuonjenu sestru. Imala je petnaest godina.

ovine


18/137


17

Milan je ušao u Mersihinu sobu, zaključao za sobom vrata i na njih prisloniosto. Rekao joj je da se skine.

„Rekao mi je a se nika nedu vratiti kudi, ne uraim li šta traži”, rekla mi jeMersiha, govoredi to nervoznim glasom, ali bez zastajanja. „Ona mi je nareioa skinem ojedu. Nisam to htjela uraiti. Rekao je da moram, da je bolje da sesama skinem ili de to on uraiti i a nede biti nježan. Počela sam plakati. Rekaomi je a imam sredu što sam s njim. Rekao mi je a su me mogli baciti u rijekusa kamenjem oko gležnjeva. Ali, ja se nisam htjela skinuti. On se razbjesnio,počeo psovati i kazao: ’ovešdu ti eset vojnika.’” Mersiha je zašutjela. Čvršde je stisla ruku svoje starije sestre, koja je tokomcijelog intervjua, koji je trajao va sata, maa se činilo a traje mnogo uže,sjedila uz nju. Sjedili smo u jenoj praznoj zeničkoj piceriji, u porumu, gje jeMersiha pobjegla ka su se njene višegraske muke i pokora jenom okončale.Zurila je u istu onu tačku – njena je bila na stolnjaku – koju je Adem, onaj

izgnanik u Splitu, gleao ok mi je pričao kako su ubijena njegova sedmericabrade. Ja tu tačku nisam viio. Mersiha mi je pričala kako je pokušala prestatiplakati ok ju je silovao čovjek koji je sebe zvao zakonom. Ka je završio sasilovanjem – ili, kako je on volio redi, sa „ispitivanjem” – Mersiha se opetrasplakala. „Šta bi mi sa uraila?”, cerio se Milan. „Stavila me u topovsku cijevi ispalila u Tursku?” Onda je zaspao. Kasnije su neki vojnici zakucali na vrata i jedan od njih je

viknuo Milanu: „Znamo a si unutra, pusti i nas malo.” Mila n im je kazao daiu. Oko pet sati ujutro, probuio se i nareio Mersihi a se obuče i ona je, nanjeno golemo iznenađenje, ovezao kudi. Mersihina majka je čekala pre

zgraom. Mersiha nije spomenula šta se esilo, a njena mati nika nije pitala.Popele su se u stan, obje u suzama. Ostale su u Višegrau još mjesec ana, sveok to više nije bilo mogude, u nai a de im se mlađa sestra vratiti. Mersihinamati je gotovo svakonevno išla u policiju – bez uspjeha. Tokom jedne takveposjete, neki je Srbin uperio pušku u nju i rekao joj: „Olazi.” rugi put jevijela Milana. „Šta hodeš?”, cerio joj se. „Vratio sam ti bar jenu.” Tako je tobilo u Višegrau, kao uostalom i u rugim mjestima.Ono što me najviše zaokupljalo u vezi sa Bosnom je bilo pitanje koje je onanametala o ljudima – kako su uopde mogli činiti tako čuovišne stvari? Kako sečovjek mogao probuiti ujutro i pucati komšiji u glavu i usput mu silovati ženu?Kako su mogli zaboraviti, kao a je nika nije ni bilo, zapovije a ljube bližnjegsvog? Kako se to moglo ešavati tako masovno, kako su to mogli opustitiobri ljui poput Vlaimira Rađena? Objašnjenje kojeg sam ja prigrlio prvihnekoliko mjeseci rata bilo je sasvim prosto. Ovo je Balkan, rai se o etničkimtrvenjima, plemenskim ratovima, ovaj je svijet neciviliziran, to se ovje činilostoljedima. Bilo je to umirujude objašnjenje jer nasilje efinira kao antimoeran

ovine


19/137


18

i antizapadni fenomen – kao izuzetak. Ovi su ljui rugačiji o nas, govorio samsebi, oni su poput životinja u nekom čunom zoološkom vrtu. To je biloubjeljivo ali objašnjavalo je stvari koliko i one nezaboravne riječi što ih jeizgovorio onaj britanski oficir dok smo gledali nekog penzionera, na

naranžastom biciklu, kako polahko vozi snajperskom avenijom. Britanac jesamo odmahnuo glavom i rekao: „Jebena bosanska lunica.” Proveete li osta vremena u Bosni, čak i u ovoj njenoj bijei, brzo shvatite a

je ona prije rata bila relativno razvijena. Životni stanar u Jugoslaviji bio jesličan onom u siromašnijim regijama Zapane Evrope i Amerike. Zemlja jeimala otvorenu socijalističku ekonomiju koja im je omogudavala pristojanživotni stanar, sa levi’s farmericama i Maonninim pločama. Jugoslavija se1948. iščupala iz sovjetskog zagrljaja i njeni su građani uživali u sloboamanepojmljivim za jenu socijalističku zemlju, npr. mogudnost a putuju ku žele.Jugoslavija nije bila Amerika, ali nije bila ni Afrika. Mnogi bosanski „čistači” bili

su pravnici i inžinjeri koji su, u vrijeme mira, na posao išli u oijelu i sakravatom i u dnevnim sobama imali televizore marke sony .

To mi nije ulazilo u glavu. Moje putovanje u dubine ljudskog duha tek je

započelo, a ja ved nisam shvatao ono što sam viio. Bio sam previše znatiželjana bi mi se smučilo; u to vrijeme znao sam samo a su Muslimani u Višegraupogriješili što su mislili a je sve u reu i a barbarstvo pripaa prošlosti, jer suimali univerzitetske iplome i pjesničke večeri i išli na skijanje u Alpe. Zaboravilisu Anridevo upozorenje a, na zov ivljine, spone koje vezuju civ ilizacijuiznenađujude razlabave, a se profesori ta pretvore u manijake i a se sve što

je jena generacija sagraila zna u jenom, ili va ana razoriti i a to često

učini ista ta generacija. ivlja zvijer nije izumrla. Pokazalo se a ona vrlostrpljivo čeka, naživljujudi sve, čekajudi u visokoj travi povijesti na svojtrenutak – kad podivlja i stane opet udarati.

3.

Putovanje kroz vrijeme u Bosni je proces koji se ne tiče nečije volje, on se možeesiti svakog časa. esi se, naprimjer, a vas srpski seljak pozove u svoju kudu,natoči vam čašicu šljivovice, a ona vas uspava lekcijom o Kosovskom boju,historijskom porazu 1389. godine koji je doveo do gotovo petsto godina turske

dominacije nad Srbima. Rakija je ista ona koja se pila u tim vremenima, Srbin,

vaš omadin, nosi u sebi gene ratnika o kojima vam besjei, pjesma koju devam poslije prve boce otpjevati je moža ona ista koju su Srbi pjevali ok suprije pet stoljeda ginuli, muzički instrument sa jenom žicom je i taa postojao.Zaboravite li na frižier u kuhinji i tekudu vou u kupatilu, zapravo ste u 1389.godini.

ovine


20/137


19

Jenog vrelog ljetnjeg ana 1992, mašina koja me je vratila u prošlost bio je jean BMW sa četvero vrata. an je počeo u samom krilu savremenog svijeta,u hotelu Hyatt u Beogradu, gdje je na televiziji bila ponuda od desetine kanala,

počev o CNN-a pa o Eurosporta. Jean američki kolega me je ubijeio akrenem s njim u potragu za tajnim srpskim zatvoreničkim logorima u Bosni, iošao ujutro u evet po mene u hotel. Svijet je upravo čuo prve vijesti a Srbiimaju svoje gulage; priča o koncentracionim logorima bila je glavna temamjeseca. Iz Beograa smo krenuli autoputom, prešli željeznički most i ušli u ioBosne pod kontrolom Srba, a onda, malo prije ulaska u Bijeljinu, skrenuli sa

glavnog puta i našli se na seoskom putu.Krajolik je bio bezvremen, kukuruzna polja sa obje strane ceste, sunce nad

glavama. Seljaci bez košulja kosili su, zamahivali srpovima, utovarali žetvu navagone. Prema karti, ta cesta završavala je u selu zvanom Batkovid, što je bionaš cilj, ali na oko va kilometra prije Batkovida, zaustavila nas je barikaa. Nije

to bila uobičajena barikaa sa vojskom u maskirnim uniformama i sakalašnjikovima. To su bile „obre” barikae, jer su momci po oružjem bili ponečijom komanom u kojoj je, obično, bio i neko ko nije bio potpuno lu. Ovabarikaa za Batkovide je bila nešto rugo, tu su bila četiri momka sa lovačkimpuškama i dui vrele poput istopljenog asfalta u pone. Omarali su se uhlaovini nekog rveta, daskajudi sa nekoliko žena iz sela. Nisu imali normalneuniforme, nisu imali previše zuba, i nije im bilo rago što nas vie.„Šta dete vi ovje?”, rekao nam je njihov šef, čovjek čija su prsa ličila na bure astomak mu visio preko pojasa. On je jedini imao nekakvu uniformu, ali je bila iz

vremena II svjetskog rata. Mogla je pripaati njegovom ocu a moža je bila i

njegova. Bilo mu je barem šezeset goina, kovržava sijea kosa bila mu jeijelom pokrivena kapom koju sam viđao u historijskim knjigama o četnicima. Njegovo ponašanje je bilo ukorijenjeno u 1389. goini. „ošli smo obidi zatvorenički logor.” „Nema ovje nikakvog zatvoreničkog logora. Nosite se.” „Ako ga nema, što de vam ova barikaa?” Rekli su da tamo dalje ima borbi i da ne bi bilo bezbjedno da produžimo. Znalismo a laže, jer je to poručje bilo po čvrstom srpskom kontrolom, ali našpokušaj a postavimo još neko pitanje naglo je zaustavljen. Tri su puške bileuperene u nas, a prsti na okiaču bili su prsti pijanih ljui. „Razlaz. I to smjesta!” Poslušali smo. Među mnogim pravilima preživljavanja u Bosni ima jeno kojeglasi a nika ne smiješ razgovarati sa puščanom cijevi. Srbi su htjeli a oemo,i mi smo otišli. a su poželjeli naše pancire, mi bismo im ih ali. a su htjelikola, i njih bismo im ali. Takva su pravila. Kola, panciri, novac u našimnovčanicima, sve se može otpisati kao naši troškovi. Nevjerovatno je koliko

ovine


21/137


20

toga novinar može otpisati kao nepovratni trošak. Ali ima nešto što se ne možetek tako otpisati – svoj život. Odvezli smo se oko dva kilometra natrag niz cestu i tu stali. Dva smo sata

potrošili a bismo stigli na ovo smetljište i nismo bili spremni vratiti se praznihruku. Ako nije moglo o logora, moža u razgovoru sa mještanima možemoobiti potvru o njegovom postojanju. Bide to pristojna priča, maa ne ibombastična priča kakvoj smo se naali. Nekoliko ne-Srba je još živjelo u tomkraju i mi smo stali ko jene ciganske kude, gje je prvo što smo o jenežene čuli bilo: „ošli ste a viite zatvorenički logor?” Objasnila nam je da suautobusi puni zatvorenika obrijanih glava svakonevno stizali u Batkovid. Svi suznali šta je bilo na kraju te ceste. Pokazala nam je obližnju koziju stazu koja jepresijecala polje i zaobilazila onu barikau. Otišli smo i u obližnju cigansku kudui čuli istu priču o ruge žene, čiji je muž pobjegao na biciklu čim smo se mipojavili.

Vratili smo se do kola da porazgovaramo da li bi bilo uputno otisnuti se tomkozijom stazom. Vrijei li pokušati? Ogovor je očito bio – ne. U ovimkrajevima naše prisustvo nije bilo obroošlo, i krenemo li tom stazom,vjerovatno demo nabasati na rugu barikau sa ljuima još ošamudenijim i opida i o prerasua o ovih koje smo upravo sreli. A ako oni na prvoj barikaisaznaju a još okolo... Nije to bila baš ugodna misao. Bolje da se vratimo uBeograd, smjestimo se u klimatizirani hotel Hyatt i slistimo nekoliko piva iz

mog mini-bara. Bio je krajnji čas a se vratimo u vaeseto stoljede.Krenuli smo kozijom stazom.

Bosanski rat je naahnjivao američke i zapanoevropske novinare da

izvještavaju obro i smjelo. Ali je i rezultirao smrdu esetina novinara iozbiljnim ranjavanjem mnogih. To je bilo stoga što su najbolje priče često onekoje neko pokušava sakriti, ili je zbog borbi teško o njih odi. Novinari koji onjih ođu obično su oni koji su spremniji na najvede rizike, što znači a pravupriču ugrabe najluđi kučkini sinovi a ne najbolji novinari i najbolji analitičari. To

je bio io moje nelagoe vezane za ra u ratnoj zoni; ja sam se takmičio saludacima. Unezvijeren sam bio i zbog spoznaje da sam i ja imao sposobnost da

se ponašam kao sului kučkin sin, bez obzira na moju razboritost. Situacija jebila jenostavna. Novinari su obareni instinktom pasa tragača koji osjete mirislisice. Kao sumanuti jure za pričom i, što su bliži, to su olučniji a u nju zarijuzube, ok ih miris ovoi gotovo o luila i čine stvari koje inače ne bi činili. Psitragači jure ok ne crknu o umora, a u jeku potjere kari su se sa litice baciti usmrt. Isto je sa novinarima; u ratu, mi znamo predstavljati prijetnju vlastitom

životu. Nemjerljiva je glupost naše oluke a krenemo kozijom stazom. Čak i aođemo o logora, šta smo očekivali a demo tamo nadi? Teško a de nas

ovine


22/137


21

zapovjenik logora očekati na kapiji, rukovati se s nama i redi: „Gle čua,mislio sam a nika nedete uspjeti. Svaka čast!” Ovo nije priča kojom seponosim – ona oražava glupost a ne hrabrost ili pamet – ali mi je pomogla datrezveno prihvatim činjenicu a sam – što sam uže boravao u Bosni – imaovede šanse a tamo skončam. Prešli smo samo stotinjak metara. Čovjek koji je ojurio na biciklu čim smostigli o one ruge ciganske kude bio je oušnik koji je žurio a upozori svojeprijatelje na barikadi. Jonathan Landay, kolega za volanom BMW-a, prvi je

primijetio crveni Yugo koji je jurio za nama. Sjedam se a su mu prve riječi bile„Jebi ga.” Bana sa barikae je bila u Yugi, puške su štrčale kroz prozore, prizorsmiješan – a nije bio zastrašujudi. Signalizirali su farovima, pritisnuli na sirenui naredili nam da stanemo.

Ja ne znam šta znači biti zaražen virusom AIS -a, ali mislim da znam kako sečovjek osjeda ka mu se to saopdi. Sjeedi u autu i pokušavajudi izgleati koliko

je mogude bezbrižan, osjetio sam mučninu u stomaku, napola kajanje a napolaslutnju. To je osjedanje koje me uvijek obuzme u trenucima straha, ka bih senašao usre bitke ili u autu uletio u snajpersku vatru, i ka mi ne bi preostaloništa o a molim a se to esi. Zamišljam a isti takav osjedaj ima čovjek kasazna a je zaražen virusom AIDS-a. Ojenom se osjedaš užasno loše, osvrnešse za sobom a ustanoviš u kom si trenutku napravio tu glupu grešku koja saznači smrt. Za čovjeka sa AIS-om, taj trenutak može biti jena nod sanepoznatom osobom u New Yorku. Ustanoviš koji je to subonosni momenatbio a ona sebe počneš proklinjati. O toga ti nije ništa bolje, ali te načasovoji o one neposrene prijetnje smrti. Poželiš nešto ili se počneš moliti;

moliš se Bogu u kojega moža i ne vjeruješ, i misliš, Samo ka bih se mogaovratiti unaza, ne bih napravio istu grešku. I to stvarno misliš.Ja sam imao taj osjedaj. Počeo sam se znojiti – ne o vrudine, ved o straha.Činilo se a je jasno šta de se esiti. Bili smo na kraju svijeta, opkoljeni tri metravisokim kukuruzima a vjetar je bio tako slab a se pucnjevi nede čuti aleko.Srbi imaju izraz za osamljeno mjesto poput ovoga, vukojebina. Bilo je to

savršeno mjesto za ubistvo. A to je bilo ono što sam očekivao a de se zbiti, ka je ona bratija sa barikae izašla iz auta i sjurila se na nas, sa puškama koje suim pokazivale put, vratnih žila koje su se htjele rasprsnuti o ernjave. Nekakosmo izvukli pasoše i novinarske akreitacije Ujeinjenih nacija i poslušalinjihovu naredbu da krenemo za njima.

Ovezli su nas još ublje u kukuruze. Ne sjedam se a smo uopde razgovarali uautu. Jonathan, ja i naša prevoiteljica, Vlatka Mihelid, znali smo a je sveprotiv nas i a se malo šta moglo učiniti a stvari promijenimo. a smoiznenaa promijenili brzinu i pokušali a se iz kukuruza izvučemo u punojbrzini, momci iz Yuga bi jenostavno počeli pucati. U takvim trenucima čovjek

ovine


23/137


22

prosto želi zažmiriti. Spustiti glavu i plakati. Sam si sve zeznuo, oko toga nemasumnje, sve je gotovo. Osjedaš slabost, kao ka te neko obro uari potestisima i taman je zamahnuo a te još jenom obro ovali. Osjedaš se kaobespomodno, ustravljeno ijete – kao Bosanac. Jeino što želiš je a preživiš, imisliš a de biti najbolje a im se povinuješ. Moža se vaši mučitelji sažale navas, moža ustvari ne žele a vas ubiju, moža stigne konjica a vas spasi. Nikou BMW-u nije ni pokušavao a nešto izmijeni ni a bježi.Yugo je počeo usporavati i ona se okrenuo što je značilo a su oni, i mi snjima, išli prema glavnoj cesti. Krenuli smo za njima. To je bilo obro. Možasu, vozedi se ublje u kukuruzište, shvatili a bi ipak trebalo a obiju o nekogozvolu a nas kazne. „Jebeni novinari”, redi de vođa sa prsima poput bureta.„Oni zaslužuju a umru, ali, jebi ga, bolje a to prvo oobri komanant.” Onade se zabuljiti u jenog o momaka, pozai u kolima. „Bogane, ostavi se tešljive, i jebi ga, ne pri više.” To što su okrenuli kola nije značilo naše

oslobađanje, tek pomilovanje. Jena o tajni bosanskog rata je to što je toliko obrih ljui stajalo i glealodok se u njihovo ime činilo zlo – ljui poput Vlaimira, Srbina iz Višegraa, koji

je plakao zbog onog što je učinjeno njegovim komšijama. To nika nedushvatiti. Zašto, ka potencijalni iktatori počnu lajati riječi prepune mržnje,zašto toliko ljui zapjeva u horu za njima a ne ustane i ne kaže, jenostavno,„Ne”? Kliše je ukazivati na „obre Nijemce”, koji su slijeili Hitlera putemnjegovog luila, jer im užnost nije bila a pitaju ved a poslušno izvršavaju. Ašta je sa Amerikancima koji su pokleknuli pre makartizmom? Ili sa onim

joggerima u Central parku koji ustrašeni trče pore čovjeka koga žeparoši

pljačkaju? Nisam bio jeini koji je tako prosuđivao o Srbima koji su šutke poržavaliprljavi rat. Da sam ja na njihovom mjestu, pobunio bih se. Ili sam bar tako

mislio – ok se nisam našao u njihovoj koži. Srbi su nas vratili na glavnu cestu i zaustavili se pored neke rasturene kahvane.

Jean o njih ušao je i telefonirao, očito svom komanantu. Vođa, po naimkuVoja Četnik, izašao je iz kola i nije se čini lo da je primijetio da smo i mi uradiliisto. Otišao je o vorišta kahvane i iznenaa počeo vikati na mršavog,sreovječnog Muslimana koji je u hlaovini pijuckao kahvu. To je bila jena oneobičnih stvari u poručjima po srpskom kontrolom: ok su Muslimani uzatvoreničkim logorima bili mučeni, rugi, koji su se zakleli na lojalnostlokalnim srpskim gospoarima rata, bili su sloboni, maa je to bila mučnasloboda.

„Ramize!” grmio je Voja, „Jesam li ti rekao a ovamo ne olaziš? Napolje, balijosmrdljivi!”

ovine


24/137


23

Voja je zgrabio pivsku bocu i uario njome Ramiza po ramenu. Srča serazletjela na sve strane, čovjek je počeo krvariti. Ramiz nije stigao ni a sepriigne sa stolice jer ga je Voja počeo šakama uarati po glavi, ržedi gaprikovanog za stolicu. Ramiz je pokušavao priidi ruke a zaštiti lice, ali bezuspjeha. Voja ga je i alje uarao. Ka se zasitio, puščanom je cijevi ovalioRamiza po prsima i ona otkočio obarač. Malo je neostajalo a ga ubije.Ovo se ešavalo na va-tri metra od mene. Nisam preklinjao Voju a pošteiRamizov život. Nisu ni Jonathan ni Vlatka. Ne mislim a je ijenom o nas topalo na pamet. Šutjeli smo. Voja de uraiti šta je naumio, i ko go bi seumiješao, pogotovo novinari, kojima jenako ne gine strijeljanje, bio bi ubijenzajedno sa Muslimanom. Jonathan i Vlatka su gledali. Ja sam se okrenuo i

otišao o kola. Raije nisam gleao. Svjeoci ratnih zločina rijetko živeovoljno ugo a o tome posvjeoče. Ako okrenem leđa, moža de Vojapomisliti a nisam viio ubistvo i a nedu o tome pisati, ili de, moža, pomisliti

a me naprosto nije bilo briga za subinu „smrljivog” Muslimana. Ramiz je biosam.

Na kraju, Voja nije pucao. Oneku je bahnula Ramizova žena i bacila seizmeđu Voje i svog muža. Voja je psovao i još malo uarao Ra miza i onda gapustio a bježi, poput izmučenog miša koji se osloboio iz kanži okonemačke. obro smo učinili što se nismo miješali, ali nismo se zbog toga obroosjedali. Govorio sam sebi a novinari ne treba a se miješaju u ogađaje okojima pišu, što je istina. A to je i alibi. Čovjek je gotovo bio strijeljan,hladnokrvno, balkanski, a mi smo stajali po strani, jer je to bilo razboritije. Ima

li neke razlike između nas i onih Srba koji su razborito šutjeli ok su njihove

bosanske komšije ubijane i tjerane u zatvoreničke logore?Jean o Vojinih ljui izašao je iz kahvane i prišapnuo mu a komanant tražia nas oveu u komanu. Ovo je bila sjajna vijest. Voja je, lajudi kao pas,izao naređenje a pođemo za njim, što smo i učinili, i ona nas ureno preao glavnokomanujudem Bijeljine, graa u kojem je, može se redi, 1. aprila1992. goine započeo srpski uar na Bosnu. Prvog ana aprila, beograski gangster koji je sebe zvao Arkan, a čije je pravoime Željko Ražnjatovid, oveo je svoju privatnu miliciju u Bijeljinu, strateškukapiju Bosne, pohvatao voede Muslimane toga graa, nekoliko ih pogubiopre glavnom žamijom. Nakon nekoliko ana pljačke i haranja po Bijeljini,Arkan i njegova privatna milicija, poznata kao Tigrovi, krenula je prema jugu i

napala strateški granični gra Zvornik. Arkan, koji de kasnije biti izabran usrbijanski parlament, izvoio je po Bosni svoje pohoe pljački i ubijanja koje jegoinu ana ranije izveo u Hrvatskoj. Njegove aktivnosti, koje de postatipoznate kao „etničko čišdenje”, ilustriraju činjenicu a su ljui izvana, iz Srbije – koji su jelovali uz poršku srbijanskih vlasti – organizirali i započeli rat u Bosni.

ovine


25/137


24

Arkan više nije ržao Bijeljinu, ka su nas oveli u vojnu komanu. „Ovo suneprijatelji koje smo uhvatili blizu Batkovida”, rekao je Voja glavnom lokalnomgospoaru rata, ušanu Đukidu, prijatnom momku koji me likom posjetio naglumca Richara reyfussa. Đukid je zahvalio Voji i otpustio ga. Voja nijezavršio s nama. ok je prolazio, promumljao je – „a se više niste vratili”. Utom času povratak mi nije bio ni na kraj pameti. Đukid nas je naružio što tumaramo „ratnom zonom” bez ogovarajudihozvola. Umjesto a nas baci u deliju, ovezao nas je u kudu koju je nekomeoteo, poslužio nas kahvom i coca-colom i preložio nam a pogleamoovratni jenosatni vieo o historijskim zločinima koje su Muslimani i Hrvatipočinili na Srbima. U Bijeljini nije bilo struje – struja se štejela – pa nikakonije mogao uključiti televizor i vieorekorer. Đukid je ona nazvao šefastanice i nareio mu a cijelom grau pusti struju. U pet minuta ošla je struja.Bila je to majstorska emonstracija sile. Pažljivo smo pogleali njegov vieo a

potom ga intervjuirali, bilježedi svaku riječ koju je izgovorio, poput stuenatakojima je veoma stalo a ugoe učitelju. Jeino je bilo važno izbaviti se izBijeljine, a ako je to značilo klimati glavom pre ovim silnikom, mi smo bilispremni klimati glavom i ulagivati mu se.

Ljubazno smo ga pitali ima li u Batkovidu zatvorenički logor. „Naravno a nema”, ogovorio je Đukid. „U ovom kraju nema zatvoreničkihlogora. Nemam razloga a vam lažem.” Pustio nas je a iemo. U nama je ostao još jean luački čin. Umjesto akrenemo pravo iz grada u relativnu sigurnost i normalnost Srbije, mi smo se

odvukli u gra, u malenu brijačnicu blizu žamije. Još nam je bilo stalo a

saznamo cijelu priču o logoru za kojeg je naš ljubazni gospoar rata tvrio ane postoji. Vlatka je započela razgovor sa vojicom ljui u brijačnici, bricom imušterijom. „Jeste li Muslimani?”, pitala je onako usput. Pogledali su se, a onda klimnuli potvrdno.

„Ovi sa mnom su američki novinari”, rekla je. Brijač je ispustio makaze iz ruke, otišao o vrata, namakao rezu i spustioroletne.

„Šta nam imate redi o logoru?”, pitala je Vlatka.„Sve”, šapnuo je on. Sat kasnije, napokon smo bili na cesti iz Bijeljine. Most kojeg je trebalo predikako bismo ušli u Srbiju bio je privremeno zatvoren, jer je prolazio voz. Moralismo čekati. Bio sam nervozan. Stekli smo nekoliko prijatelja u Bijeljini a našrazgovor u brijačnici (koja de, zajeno sa obližnjom žamijom, poslije bitiuništena i pretvorena u parking) bio je posljenji čin inata koji nede ostatinekažnjen ako komanant ili Voja saznaju za njega. Ja sam želio samo jeno –

ovine


26/137


25

pobjedi iz Bosne. Naša su kola bila ruga u reu za prelazak preko mosta. Srbiiza nas su po specijalnim registarskim tablicama vidjeli da smo stranci pa su

počeli s nama daskati. Ona su nas stali psovati; uobičajena priča o strancimakoji hode a unište Srbe. Jean, pijan i ponesen vlastitim psovkama, zaboravivšia smo mi bili meta svih tih prostakluka, uživao je sa u poznatoj srpskojrazbibrizi – psovanju svega što mu pane na um. Srbi imaju mnogo talenata, okojih je jean sastavljanje psovki koje su mješavina mašte i gadosti. Psovkestoje s onu stranu političke ispravnosti, i ja sam im se zbog toga ivio, jergovorili su šta im je bilo na umu, i to na najživopisniji mogudi način, nimaloumiljato. Uzržavanje je Srbinu strano, što je obro ako ti je Srbin prijatelj, lošeako ti je neprijatelj.

Vlatka se počela smijati i čak malo pocrvenjela, što je bilo neobično za jenogo najiskusnijih ratnih prevoilaca na Balkanu. Pitao sam je šta Srbi govore.Oh, ogovorila je, više ne psuju nas. obro, kazao sam, koga sa psuj u? Oh,

smijala se Vlatka, spominju mater Isusovu i jebu je konjskim... Oh, sa kažu ase Miloševidu jebe za obične Srbe jer on živi u Beograu i svaku nod tucamanekenke. Oh, sa kažu a je anas tako vrude a krave nemaju snage ni aseru.

I ja sam se nekako opustio. Klasična priča. U jenom času vas Srbin natjera ase znojite o straha, sljeedeg te nastoji nasmijati. Gotovo sam zaboravio atreba a pređemo most, koji je, trenutak kasnije, opet bio otvoren. Vratili smose u kola, prešli u Srbiju, i za devedeset minuta u hotelu Hyatt u Beogradutamanili pida iz mog mini-bara.

LOGORI SMRTI (2)

1.

Milan Kovačevid je htio a obavi molitvu. Bila je nejelja, vikao je: „Jebenisvetac”, i htio je a oe u crkvu. Kovačevid je imao oko stotinu kilograma,građen poput kakvog boksera teške kategorije, čiji su se mišidi pretvarali u salo,ali on vas je i sad mogao jednim udarcem odalamiti tako da odletite na drugi

kraj Balkana. Sjeio je na čelu stola u jenoj prljavoj sobi prljave zgrae opdineu Prijedoru, grau gotovo sasvim očišdenom o ne-Srba. Uz opreznu vojnupratnju, u taj grad sam sa grupicom novinara stigao u jedno nedjeljno jutro, u

augustu 1992. goine, i naša prva obaveza je bila susret sa Kovačevidem. Jer,mi smo željeli vijeti njegov gulag.On za to nije htio ni a čuje.Psovao je oficira koji nas je dopratio u Prijedor iz sedamdesetak kilometara

ualjene Banja Luke. Šta se kog đavla mi raspitujemo za te logore? Što se, jebi

ovine


27/137


26

ga, ne pozabavimo istragom o ubistvima srpskih beba? Njegovim vojnicima su

ti „sabirni centri” bili potrebni a bi u njima ržali muslimanske vojnike, vikao je Kovačevid. I šta je tu čuno? Pa, ovje se voi rat. I zar ne znamo a su Srbiobri prijatelji Amerikanaca? Ka se ovaj rat završi i ka Bosna bue popunom kontrolom Srba, moža de ona postati peeset i prva američka ržava!Kovačevid se nije šalio. Na sebi je imao maskirnu majicu na kojoj je, i sprijea ipozadi, pisalo – „Američka mornarica”. Momak je volio Ameriku.Bio je nevjerovatan tip. Po profesiji anesteziolog, Kovačevid je imao brkove kaou morskog konja koji bi, a su vremena bila ruga, činili a jeluje poputsimpatičnog jea, ali vrijeme je bilo ratno, i sivi brkovi su mu služili samo kaosklaište za ostatke oručka. Pucao je o sirovosti i rčnosti. Čovjek bi gaistovremeno mogao i voljeti i prema njemu osjedati gađenje, kao a je upitanju komičar koji se krevelji na sceni izazivajudi navale smijeha. Ima li ištasmješnije o ieje a bi se takva očišdena Bosna moža htjela spojiti, ne sa

Srbijom, ved sa SA? Ali Kovačevid se nije šalio. esna mu je ruka bila u nježnojvezi sa pištoljem za pojasom. „Ovo je veliki trenutak u istoriji srpskog naroa”, pojao je kao sveštenik.Kovačevid je bio luak o rođenja, i, ka to kažem, mislim oslovno. Rođen je,za vrijeme II svjetskog rata, u hrvatskom konc logoru, zloglasnoj klanici

Jasenovac u kojem je skončalo na esetine – moža stotine – hiljada Srba,Jevreja i Cigana. Zamislite samo kakve mu je priče pripovijeala majka ka jebio mali – naravno – ako je preživjela Jasenovac. Kovačevid je posjetiocimaPrijedora govorio kako nikad ne smiju smetnuti s uma njegovo porijeklo, a to je

bio savjet koji je bio i istinit i koristan. Bilo je neke vulgarne prave u činjenici

a je neko ko je rođen u koncentracionom logoru, kasnije rukovodiosopstvenim lancem logora.

Zlo ima dva lica. Postoji ono banalno lice o kojem je pisala Hannah Arendt u

svom klasičnom jelu Eichmann in Jerusalem (Eichmann u Jerusalimu), kojebilježi život i suđenje jenom višem nacističkom funkcioneru, osuđenom nasmrt u Jerusalimu za zločine protiv čovječnosti. Arentova piše a je AolfEichmann bio tup čovjek, ni inteligentan niti pomitljiv, tek birokrata čiji suprsti mogli biti okrvavljeni samo nožidem za papir. Bio je personifikacija„banalnosti zla”. Želiš li primijeniti politiku zla, potrebni su ti ljui poputEichmanna. Vođe pripaaju rugom soju. Oni su polului geniji, vulgarno licezla, Hitleri i Staljini, oni koji nue „konačna rješenja”. U Bosni, oni su bili ti kojisu oživjeli pojam etničkog čišdenja, ispalili prve metke i počinili prva silovanja.U poremedenom univerzumu zla, to su oni „smioni”, oni što su kari iskazatineizrecivo i izvesti neizvoivo, i uarivši lanom o lan, povesti kolonesljedbenika.

ovine


28/137


27

Činjenica a je Kovačevid imao mučno i poremedeno jetinjstvo nije slučajnost.Ovo nije bio razuman rat kojeg su vodili razboriti ljudi. Pogledamo li malo

pobliže školovane političare i generale koji su poveli obične Srbe u rat,vijedemo a su imali mučnu prošlost. Pogleajte Sloboana Miloševida,srbijanskog predsjednika. Otac mu je propao kao pop, pa se ubio. Majka mu je

bila vatrena komunistkinja koja je izvršila samoubistvo. Pogleajte generalaBlagoja Ažida, načelnika generalštaba JNA, koji je organizirao rat protivHrvatske. Kao ijete, u II svjetskom ratu, Ažid se zavukao u stablo ka suhrvatske ustaške snage upale u njegovo selo, i gleao kako mu kolju cijeluporoicu. Ili, general Ratko Mlaid, komanant srpskih snaga u Bosni. Oca sumu, u II svjetskom ratu, ubile ustaše, a kderka mu je sama sebi ouzela život, zavrijeme rata u Bosni. Mlaid je uveo novi vojni žargon, sa izrazima poput „prži”,„razvali ih” i „razvuci im pamet”; sve su to narebe koje je izavao preko vojnih

raio veza. Kovačevid je bio o njihovog soja.Prije nego što se Kovačevid ao na posao, Prijeor je bio rugi po veličini grau sjevernoj Bosni, sa 112.000 stanovnika, od kojih su Muslimani bili u tijesnoj

vedini na Srbima i voili skupštinu opdine. Na početku rata, srpski nacionalistisu izveli košmarni puč protiv izabranih muslimanskih vlasti. Nije bilo mnogoborbe, jer su Srbi bili obro naoružani, a Muslimani nisu pružili otpor vrijeanpomena. Bili su nespremni za rat. Kovačevid je organizirao preuzimanje vlasti.Službena mu je titula zavisila o toga u kakvom je raspoloženju bio ka bi muošli novinari u posjetu. Prilikom našeg susreta, Kovačevid se prestavio kao„izvršni graonačelnik”. rugim je novinarima rečeno a je on „irektor graa”

ili „presjenik skupštine opdine.” Bio je gospoar rata, a takvi mogu sebe zvatikako im volja.

Ka je vedina prijeorskih Muslimana, muškaraca, otjerana u logore, kampanjačišdenja je usmjerena na razbijanje najtvrđeg oraha – zvanog Kozarac – graidaod 25.000 stanovnika, uglavnom Muslimana, koji se nalazio samo desetak

kilometara cestom o Prijeora. Čišdenje Kozarca se pretvorilo u jean onajgorih pokolja civila u cijelom ovom ratu. Mary Battiata, moja kolegica iz

Washington Posta, napisala je použu i vrlo ozbiljnu reportažu o čišdenjuKozarca, i ja koristim etalje iz njenog članka a bih ilustrirao to kako je ovajgra praktično zbrisan sa lica zemlje.Granatiranje je počelo 24. maja, nakon što je Kozarac bio opkoljen srpskimtenkovima. Do petnaest granata je padalo na grad svake minute iz dvanaest

pravaca. Nakon nekoliko sati, granatiranje je prestalo, a Srbi su koristili

megafone kako bi narou Kozarca objavili a im niko nede nauiti, samo akoizađu iz poruma i preaju se. Naro je to i uraio, i gotovo istog trena ka suMuslimani, koji su se odlučili na preaju, napunili ulice, nastavilo se

ovine


29/137


28

granatiranje. Bila je to prijevara, a ulice su bile prekrivene osječenim uovimai ljuskom krvlju. Preživjeli su pobjegli natrag u porume ili u bra. Nakon vaana neprestanog bombariranja, izata je još jedna naredba da se predaju, ikozarački Muslimani su ponovo pristali a to urae.Ovaj put, Srbi su izveli rugi trik. Kaa se izranjavano stanovništvo Kozarcaskupilo i, u koloni, krenulo prema fubalskom staionu, jean Srbin koji je živiou gradu stajao je na balkonu i upirao prstom na svakog viđenijeg Muslimana – graonačelnika, šefa policije, ljekare, avokate, suije, pouzetnike, čak isportske junake. Vedinu su srpski vojnici ustrijelili na licu mjesta, ili su oveeniu obližnju kudu gje su zaklani. Jenom su čovjeku noge zavezali za tenk i onaga vukli kroz gra. Skončao je tek ka ga je tenk pregazio. To je bila scena izfilma Schindlerova lista, ali ovo nije bio film i dok Steven Spielberg nije o tome

napravio film, malo je Amerikanaca znalo, ili vjerovalo, a se takvo neštoogoilo. Ovo je bio elitici, sistematsko ubijanje političkog i ekonomskog

vostva jene zajenice kako se ta zajenica više nika ne bi obnovila.Najmanje 2.500 civila je u Kozarcu ubijeno za 72 sata. Bila je to prava klanica.

Preživjeli su satjerani u koncentracione logore koje sam ja sa htio obidi.Kovačevid je nastavio a priča o olasku u crkvu. „obro”, rekli smo, „iite ucrkvu, ali, molimo vas a nam ozvolite a posjetimo vaše logore. Ako nematešta kriti, zašto nas ne pustite tamo?” To je trajalo gotovo cijeli sat. Bio nas jesit, i na kraju nam je oijelio prijeorskog šefa policije, Simu rljaču, a nasovee u tri logora u tom poručju – Keraterm, Trnopolje i Omarsku. Nismobili prvi novinari koji su ih pos jetili. Šačica reportera je tamo bila nekoliko anaprije nas, tako a je svijet ved bio upozoren, i Kovačevid je počeo čistiti svoj

gulag, spirajudi krvave mrlje, ovozedi leševe i komae tijela i zatvarajudinajgore logore. Sad nam je mogao dopustiti da bacimo jean „higijenski”pogled na njegove logore. Skoro da mi je to bilo milo, jer i taj posjet

„Potemkinovim logorima” bio je ovoljno zastrašujudi; otuklo bi nas a smovidjeli stvari kakve su stvarno bile.

rljača, naš voič, bio je rugi najganiji karakter u Prijeoru. rljača, koji jebio visok skoro dva metra i odjeven u crnu maskirnu uniformu, imao je

nezaobilazni pištolj za pojasom i prevarantski instinkt lošeg igrača pokera.„Zašto želite a iete u Keraterm?”, raspitivao se. „To je obična fab rika, tamonema ničeg. a, bilo je tamo nekoliko zatvorenika, ali to je samo na koji an, aposljenji su otišli prije više o mjesec ana". „U reu”, ogovorili smo, „alioveite nas ipak tamo.” Slegnuo je ramenima i mi smo, u konvoju, krenuliprema tvornici keramike Keraterm u pregrađu Prijeora. Procurila je vijest asu tu počinjeni neki o najstrašnijih zločina. Bosanci su bili zatvoreni usklaišta, bez hrane, voe i svježeg zraka; mnogi su umrli o žeđi, ležedi u

ovine


30/137


29

smrau sopstvenog izmeta i mokrade. Ka bi zavapili a im se pomogne, stražebi pucale kroz vrata; zatvorenici koji su izvođeni iz sklaišta su obično bilinasmrt mučeni.Naš je kombi ušao u fabrički krug. Bio je pust, nigje nije bilo žive uše. rljačanas je uveo u jednu zgradu i rekao nam je da je ona samo nekoliko dana u junu

služila kao zatvor. „Viite, nema krvi”, smješkao se. ao nam je pet minuta aobiđemo cijeli krug. Zgraa je bila veličine fubalskog staiona; tu je bilaglavna ped za pečenje keramike. Prostor oko pedi je bio prazan, pokriventankim slojem bijele prašine. Ni na pou ni na ziovima nije bilo ni tragaljuskih mrlja. Nije bilo ništa o obačene pertle za cipele. Nije bilo nikakvogvonja, čak ni znoja ili antiseptika. Bilo je previše čisto. Zatvorenici nika nisu b iliržani u toj zgrai. Ratna lukavstva su započela.rljača nas je oveo iz zgrae i rekao nam a se vratimo u kombi. Tražili smoa uđemo u sklaište za ciglu, manje o vjesta peeset metara o nas.

Naravno, kasnije demo saznati a je to bila zgraa u kojoj su ržani i mučenizatvorenici – i oakle su evakuirani samo an prije našeg olaska. „Ne”, kazao

je on, „tamo ne možete, to je vojni objekat.” Nigje na viiku nije bilo ni jenog vojnika niti komaa oružja. Čim je jean o televizijskih snimatelja usmjerio objektiv prema zgrai, jean o rljačinih ljui je skočio pre njega.Nema snimanja zgrae, vikao je vojnik. rljača se opet nasmiješio. „Vrijeme jea krenete”, rekao je. Postupili smo po narebi. Bili smo njegovi gosti i, nevladamo li se po n jegovim pravilima, mogli bismo i sami završiti u zatvoru. Baštako.

Krenuli smo prema selu i, nakon petnaest minuta, stigli pre bivšu osnovnu

školu izna čijeg je ulaza bio natpis na engleskom: „Otvoreni prijemni centar – Trnopolje.” Ka su nekoliko ana prije nas tu stigli drugi novinari, bodljikavažica je još uvijek bila oko cijele zgrae i nije bilo nikakvog natpisa saobroošlicom. Ali Trnopolje se samo malo promijenilo o taa; u suštini je tobilo isto ono mjesto. Nekoliko hiljada Bosanaca je bilo tu nagurano, okruženo,ne boljikavom žicom, ved naoružanim stražarima, koji su ih stalno obilazili,neprestano svjesni a nemaju ku pobjedi. Cijeli taj kraj je bio u rukama Srba,zatvorenici nisu imalu ku pobjedi, niti se sakriti, nisu se mogli čak na m irušduduriti – naajudi se oslobađanju.Nika nisam mogao ni sanjati a du jenog ana nabasati na živi kostur. To mise esilo u Trnopolju. Prošao sam kroz kapiju i nisam mogao vjerovati svojimočima. Tu, tačno ispre mene, bili su ljui koji su izgleali kao preživjeli izAušvica. Sjedam se a sam pomislio a iznenađujude obro hoaju za ljue bezmišida i mesa. Bio sam zapanjen samom činjenicom a su bili u stanju govoriti.Zamislite, kosturi koji govore! Obratio sam se jednom od njih, pogledao mu

ruku i shvatio a bih je mogao ščepati i prelomiti navoje kao grančicu. Isto

ovine


31/137


30

sam mogao uraiti i sa njegovim nogama. Viio sam još esetine takvihhoajudih kostura. Mogao sam im svima slomiti ruke i noge. Krvc. Krvc. Kvrc. Mnogo puta otka sam izvještavao iz Bosne, olazio sam u Ameriku i često sesuarao sa istim pitanjem: „Jesi li bio u tim logorima? Jesu li stvarno takogani?” I sa mi je teško povjerovati a su Amerikanci i zapani Evropljani bilizatečeni onim što se ešavalo u Bosni i, naročito, a nisu povjerovali u priče ologorima. „a, bio sam tamo, i, a, uistinu su gani. Pa, vijeli ste na televiziji?Zar ne vjerujete u to što ste sami vijeli? Zar vjerujete ijenoj riječi RaovanaKaražida, vođi bosanskih Srba, koji kaže a su te slike falsifikat?” Chico Marxima jednu sjajnu repliku u filmu Duck Soup (Supa od patke), ka pokušava a

jenu naivnu ženu (igra je Margaret umont) navee a povjeruje unevjerovatnu namještaljku: „Pa, kome deš vjerovati, meni ili svojim vlastitimočima?” Isto je to sa Karažidem i logorima.

U Trnopolju su ržani ljui koji su bili pušteni iz najstrašnijih konc logora,Omarske i Keraterma. Otu su stizali ovi kosturi. A žene i jeca, protjerani izobližnjih sela, olazili su obrovoljno u Trnopolje. a, obrovoljno. To je bila

jena o najčunijih situacija u Bosni – ljui koji su sigurnost tražili uzatvoreničkim logorima. Otidi u Trnopolje nije značilo otidi na izlet, ali znanegrozote koje de im tamo činiti bile su bolje o subine namijenjene Bosancimakoji su pokušavali ostati u vlastitim omovima. Jer, žene su u Trnopolju moglebiti silovane, ali nisu ih silovale cijele bande. Tukli su ih, ali vjerovatno ih nisu

ubijali. Ironija je a su prve televizijske slike koje su šokirale svijet bile slike izTrnopolja, „najboljeg” logora. Nika niko nije viio one najgore logore ka je u

njima bilo najgore.Najsretniji zatvorenici Trnopolja su bili oni što bi našli mjesto na pou školekoja je zauarala na mokradu i neoprane ljue. Unutra se nije moglo kročiti ada nekog ne nagazite. Oni manje sretni živjeli su napolju, pržedi se naaugustovskom suncu i rhtedi u hlanim nodima. Nužnik im je bio jena kudicanačinjena na jarkom; ljui su živjeli na nekoliko koraka o njega. rljača nam

je ao petnaest minuta a prošetamo okolo; tehnički govoredi, mogli smorazgovarati s kim smo htjeli. Ali stražari sa kalašnjikovima i ray-ban naočarimasu tumarali okolo, i ja bih uspijevao razgovarati ne više o minute ili takonekako, prije nego što bi mi se jean o njih ošunjao iza leđa i počeoprisluškivati razgovor. Nekoliko stražara je sklonilo puške na leđa i počelo nasslikati kako razgovaramo sa zatvorenicima. Nisu bili suptilni; oni su bili gazde i

htjeli su nam to staviti na znanje. Ako ima išta što je zajeničko svimsiležijama, ona je to a svi hode a ti stave o znanja a su siležije. Jeanzatvorenik-kostur je jeva imao vremena a otkopča košulju, pokazujudi miosakadena prsa, nekoliko esetina svježih ožiljaka o sam-Bog-zna-kakve

ovine


32/137


31

torture, prije nego što mu je izraz užasa prekrio lice. Zurio je, poput jelenaulovljenog svjetlom automobilskih farova, u neku tačku tačno izna mojeglave. Okrenuo sam se. Stražar je stajao iza mene. Proužio sam. Jean me zatvorenik povukao za rukav. Pođite za mnom. Krenuosam, nastojedi sakriti a ga slijeim. Oveo me o boka škole i, osvrnuvši seoko sebe, projurio unutra. Krenuo sam za njim. Ku me je voio? Zašto? Bojaosam se ne samo nevolja u koje bih mogao zapasti, ved i nevolja u koje se onmogao uvaliti. Vrata su se zatvorila za mnom. Soba je bila malena, mračna.Trebalo je koji trenutak a mi se oči naviknu. Pore mene su ljui šaptali.Pogleao sam na po. Tu su ležala va tijela. Leševi? Još ne. Bio sam ustacionaru, najtužnijem stacionaru koji možete zamisliti. Bez lijekova, bezkreveta. A ja tu nisam smio biti.

Ljekar, i sam zatvorenik, mahnuo mi je a se sagnem kako me stražari ne bivijeli kroz prozor. Počeo je skiati prljavi zavoj sa noge jenog o vojice ljui.

Šiknuo je gnoj. Čovjek je ispo samog koljena imao inficiranu rupu veliku kaolopta za bejzbol. Uarac kunakom o kojeg kosti pucaju. Za koji an de ranapostati gangrenozna i čovjek de umrijeti. Ljekar je svoja objašnjenja šaptaoVlatki, mojoj prevoiteljici, koja ih je ona šaptala meni. oao sam joj svojubilježnicu i naliv-pero. Postavljaj pitanja, zapisuj odgovore, rekao sam joj,nemamo vremena za prevođenje. Vlatka je ovoljno ugo raila za mene idruge novinare da je znala postaviti prava pitanja. Bila je najbolja u svojoj

branši. Pogledao sam drugo tijelo, jeva živo. Činilo se a je čovjeku manje očetreset goina, ili tu negje. Bilo je to teško oreiti. Lice mu je bilo isječeno

i puno morica, crno i crveno, i natečeno, kao a gleate strašno uvedan orazu cirkuskom trik-ogledalu. Pogledao sam njegov goli torzo - nove modrice,

nove otekline, nove otvorene rane. Nije se micao, i ja sam se pitao da li je

uopde živ. Nisam morao pitati šta se ovom janom čovjeku esilo, niti šta demu se esiti. Njegova de agonija ubrzo prestati, jer ako ga rane ne okusure usljeeda vaeset četiri sata, učinide to stražari. Kasnije du saznati a sustražari rutinski ubijali zatvorenike koji se nisu brzo oporavljali o prebijanja.Zatvorenici koji nisu mogli govoriti i hodati bili su beskorisni.

Iskrali smo se nakon nekoliko minuta, prvo Vlatka, a ja koju sekundu kasnije.

Prišao nam je jean osamnaestogoišnjak. Upravo je stigao u Trnopolje, nakonva mjeseca u Omarskoj, najgorem o svih logora. Koža mu je bila nategnutapreko rebara i ramena poput prozirne mahrame. „Bilo je strašno”, šaptao je.„Pogleajte me samo. Ka su nas batinali, stražali su se služili rukama,motkama, kaiševima, pojasevima, lancima, bilo čim. Normalan čovjek ne moženi zamisliti metoe kojima su se služili. Žao mi je što moram kazati a je bilodobro ka bi ošli novi zatvorenici. Stražari su, za promjenu, tukli njih.”

ovine


33/137


32

Tutnuo sam mu u ruku jean senvič iz torbe. Bio je to senvič sa šunkom. „Oprostite, to je sve što imam”, rekao sam mu. „Hodete li ga pojesti?” Buljio je u mene, kao a sam obična buala. Naravno a de pojesti. Bila je tohrana. Allah de ovratiti pogle, ok on bue jeo zabranjenu svinjetinu.Prišao sam rugom skeletu, ovaj je bio previše uplašen a priča, ovratio jepogle pošto je prošaptao jenu jeinu riječ: „ahau.” Bilo je vrijeme a se krene. Čuvari su počeli opkoljavati novinare. Ukrcali smose u kombi. Bilo nas je otprilike šestero: reporter i snimateljska posaa jeneameričke televizijske mreže, novinar Newsweeka, ja, jedan francuski fotograf.Boravili smo u istom hotelu u Banjoj Luci i, našavši se zajeno u toj mučnojsituaciji, brzo smo se sprijateljili; uvijek smo imali tema za razgovor. Ali, kombi

je bio nijem ka smo krenuli iz Trnopolja. Mislili smo isto. „Jebi ga, ovo nemogu vjerovati.” Ne sjedam se šta sam na kraju rekao u razgovoru sa posljednjim zatvorenikom.

Šta kazati u takvoj situaciji? Viimo se kasnije? Nek’ ti je sretno? Jer, ostavljašosuđenike, polumrtvace, a činjenica a si s njima razgovarao gura ih u još vedeopasnosti nego što su ved bili. Ti sam si tog jutra obro oručkovao, voje jaja,nešto tosta, mnogo žema. A on je pojeo pola kriške starog kruha, i to ako jeimao srede. U tvom novčaniku za pojasom je pet hiljaa olara i tamo oakle sistigao uvijek ima još novca. On nije imao ništa. Ti imaš američki pasoš koji tiomogudava a uđeš u logor i izađeš a a te niko ne muči. On nema pasoša,samo va oka koja te gleaju kako izvoiš to čuo – izlaziš živ. Ti negje imašom koji nije ignut u zrak inamitom. Imaš jevojku koja nije bila silovana.Imaš oca kojeg nisu pred tobom ubili.

Kad god bih se vratio na neko normalno mjesto nakon novinarskog zadatka uBosni, prijatelji su me pitali kakav je osjedaj iznenaa napustiti ratnu zonu i nadise negje gje ne paaju bombe. Govorio sam a to nije ništa naročito, što jebilo tačno. Otidi iz Sarajeva u Lonon u jenom anu psihološki je velika stvar.Osjetio bih olakšanje, blaženo olakšanje. To se nije moglo poreiti saosjedanjem koje imaš ka se izmiješaš sa zatvorenicima u logoru smrti, i ona

jednostavno otua oeš - sloboan čovjek koji pre sobom ima buudnost. Jer,na mjestima kakvi su logori smrti, ja i čemer Bosne nije se nalazio na rugojstrani planete; zurio ti je pravo u oči, korak-va o tebe, gleao te kako ulaziš ukombi i olaziš, i primjedivao a se ne osvrdeš za sobom.Sljeeda stanica je bila Omarska. Imao sam privilegiju, ako se tako može kazati,a sretnem neke o najgorih mučitelja vaesetog stoljeda. Na svom vrhuncu,Omarska je bila sama nulta tačka zločina. Za postojanje logora i njegovihstrahota saznalo se nekoliko ana prije no što smo mi stigli. Rezultat je bio asu Srbi počeli a se igraju igre skrivanja: vedina zatvorenika je prebačena naruge lokacije ili ubijena, logor je očišden, obroci se popravili za one koji su

ovine


34/137


33

ostali u logoru, a onda su unutra pustili strane novinare. Kad smo mi stigli pred

logorske kapije, tu nije bilo više o vjesto peeset zatvorenika o na hiljaenjih, koji su tu ržani, a ovi koje su nam pokazivali su bili novi zatvorenici, koji

još nisu bili izmučeni niti okrvavljeni.

petermaass-ljubi bliznjega svoga

Documents