PLATON

Teorija Države

1. Teorija ideja

Platonovska filozofija povezuje se uz termin idealizam pri čemu taj termin može biti interpretiran na četri osnovna načina:

1. Platon je koncipirao svoju teoriju Države ne tako što je pošao od bilo kakve praktične države, pa je zatim teorijski i analitički obradio, već tako što je pošao od ideala, tj. postavio pitanje kakvo bi to političko uređenje moglo biti mišljeno kao model savršene organizacije društvenosti [up.npr.369c ili 592b]

2. Druga je mogućnost pristupiti terminu idealizam u hrišćansko-teološkom smislu, po kojem je Država idealni oblik na početku istorije, koji se zatim u svom istorijskom životu degeneriše i sukcesivno propada.

3. Stavljanje akcenta na etičku funkciju Države: tipična grčka formula jedinstva etike i politike može se jednostavno formulisati u smislu da je zadatak etike da objasni način[e] ljudskog bitisanja koji bi omogućio sretan i harmoničan život, a zadatak politike da, s obzirom da pojedinac živi u zajednici pa takav život, ma koja njegova formula bila, ne zavisi isključivo od pojedinca, da formuliše njemu odgovarajuću organizaciju društvenosti. Na taj način utemeljena je filozofija politike kojoj je zadatak izložiti političku organizaciju potrebnu za etički savršen život.

4. Danas dominantan način interpretacije ideja onaj kojih ih posmatra kao čisto ontološke i metafizičke kategorije. U tom smislu Platon je bez sumnje prelomna tačka zapadnjačke misaone tradicije, u kojoj se prvi put učenje o bitku dalo u formi čiste metafizike, a ne samo u jonjanskoj dilemi pokretača i prvog uzroka. Ako razumijevamo platonovski idealizam u smislu da on iskazuje način realiteta stvarnosti kao ideja, ali ne kao apstraktnih logičkih suština, već kao zapravog bitka na osnovu kojeg nešto jest to što jest, onda je moguće govoriti o ontološkoj praslici idealne Države kao nosiocu realiteta „empirijskih“ država, u smislu da je jedna konkretna država u onoj mjeri država koliko sadrži u sebi od ideje države. U čuvenoj alegoriji pećine [514a-516b]

2. Platon i totalitarizam

• Nakon iskustva XX vijeka, politička teorija

Platonovog djela Država možda ponajviše

privlači pažnju kao prvo veliko zasnivanje jedne

totalitarne ideologije. Taj je pristup postao

dominantan nad tradicionalnim shvatanjem

Platona, kao političkog humaniste i progresiviste,

nakon intrigantne, mada u mnogome sporne i

osporavane obrade platoničarske političke

teorije u djelu Otvoreno društvo i njegovi

neprijatelji, Karla Popera.

3. Kritika sofista i princip podjele

rada

1. Platon odbacuje sofističke teorije društvenog ugovora, posebno Protagorinu, po kojoj je pravednost posljedica nužnosti, naime toga da se ljudi, ukoliko hoće očuvati društvenost kao uslov svog opstanka, ne mogu ponašati po modelu homo homini lupus, ali kada bi to mogli tako bi i uradili [npr. 359a,b], kao i teoriju sile koju neposredno u tekstu Države izlaže Trasimah po kojoj je poenta pozitivnog prava zapravo institucionalno sankcionisanje interesa vladajuće klase [338c-341c].

2. Platon formuliše ugovornu teoriju o porijeklu države iz principa podjele rada, tj. koncept kojim hoće "da postanak države objasni isključivo mnogostrukošću ljudskih potreba i ograničenošću individualnih ljudskih mogućnosti." Bilo koji pojedinac ne može sam priskrbiti sva sredstva potrebna za opstanak te se stoga pojedinci ujedinjuju u veću cjelinu – Državu [369b-376e].

3. Poznata metafora Države kao uvećanog čovjeka [435e-442e; 462d] izražava to oboje: i funkcionalno jedinstvo organizma (i) u kojem je preduslov efikasnog funkcionisanja da svaki dio složene cjeline besprijekorno obavlja svoju funkciju. Ali i činjenicu da je cjelina po sebi nešto veće i više od bilo kog pojedinog dijela (ii), tj da je Država veća od čovjeka [368e]. Otuda pri razmatranju pravičnosti Sokrat iz Države i predlaže da se pravičnost prvo istraži na Državi kao cjelini a tek zatim na individualnom [369a].

4. Metodski stav prvenstva cjeline

1. Očita vrsta logičkog zahtjeva koji je Platona naveo da u razmatranju ideje Države podredi individue, je taj da cjelina uvijek ide spred svojih dijelova, jer je uvijek više od pukog prostog zbira sastavnih jedinica. Polazeći od principa podjele rada Platon dalje dedukuje ključne organicističke postavke: Prvo, da u skladu sa načelom maksimalne efikasnosti svaki dio cjeline treba da obavlja funkciju za koju je najbolje osposobljen, tj. da svaki čovjek radi ono za šta je specijalizovan [370c], jer samo to omogućuje maksimalnu performativnu efikasnost cjeline:

"Niko nije po svojoj prirodi sasvim sličan nekom drugom, nego su njegove sposobnosti drukčije, jedan je za ovaj rad, a drugi za onaj." [370b] "Prema tome će, dakle, svega biti u većoj mjeri i ljepše i lakše ako pojedinac radi posao koji odgovara njegovoj sposobnosti,

ako ga vrši u pravo vrijeme i ako se ne bavi drugim poslovima." [370c]

2. Drugo, time je postavljen zahtjev za strogi hijerarhijski poredak strukturalne konstrukcije Države. Njega čine poznata tri staleža: upravljački i odbrambeno/redarstveni, koji u suštini čine zapravo jedan stalež, i radno-proizvodni, koji zajedno popunjavaju tri osnovne funkcije Države: upravu, odbranu i privredu. Oni tako na opšti nivo podižu tri ključne funkcije svake pojedinačne biološke jedinke: odlučivanje, zaštitu i rad i formiraju poznato piramidalno ustrojstvo Države:

5. Piramidalni poredak

Tri platoničarske hijerarhije:

6.Pravednost cjeline

1. Piramidalni hijerarhijski sistem ostvaruje pravičnost jer pridonosi progresivnom boljitku cjeline, pa prema tome i svakog njenog pojedinog dijela, dok bi suprotan zahtjev, npr. pojedinca iz donjeg staleža radnika-proizvođača da se uključi u funkcije upravljanja i odlučivanja, usljed njegove objektivne nesposobnosti za to, oštetio maksimalnu efikasnost cjeline pa tako u krajnjem i tog pojedinca, tj. taj bi zahtjev dakle bio nepravičan i iz perspektive datog pojedinca. Argument performativnosti u ovom stavu odličan je primjer jedinstva etike i politike.

2. Drugi razlog za nepravičnost takvog traženja je da se njime jedan čovjek, nevažno je da li svojom ili tuđom voljom, postavlja pred neprimjeren zadatak, te mu se tako čini nepravda i vrši specifično nasilje nad njim [564a].

Stoga je pravičnost "dati svakome ono što mu pripada" [prvi put u tekstu Države ovaj se iskaz pojavljuje u 332c], tj smjestiti svakoga na njemu odgovorajuće mjesto i zadatak [433b-434c], dok je nepravičnost kao "mnogostruka djelatnost i međusobno zamjenjivanje funkcija tri vrste ljudskih bića najveća šteta za državu, pa bismo je, s najviše opravdanja, mogli nazvati zločinstvom." [434c]

3. Upravo stoga je Platon legitimno govorio o "dvije vrste jednakosti" i pravednosti: jednoj "aritmetičkoj" koja svakome daje jednako; i drugoj "geometrijskoj", koja je istinska jednakost koja svakome daje samjerljivo njegovom biću, tj. to je "srazmjerna pravičnost".

7. Zahtjev za apsolutnom moći

Države 1. Smjestiti svakoga na njegovo mjesto je ingerencija Države, koja

ima zadatak da kod svakog pojedinca utvrdi njegovo mjesto u hijerarhiji, te apsolutnu vlast da sprovede poredak. U tom smislu Država se pojavljuje kao totalitarna sila iznad društva i pojedinca koji joj je apsolutno podređen. Platon pravi ozloglašenu paralelu sa ljekarom koji može liječiti samo na osnovu posjedovanja specifičnog znanja i koji se u liječenju neće obazirati na mišljenje pacijenta. Samo se na taj način može obezbijediti sloboda svakom građaninu da vrši funkcije za koje je najbolje osposobljen.

2. Društvom trebaju vladati najumniji i najbolji pojedinci, čuveni platonovski filozofi-vladari, koji usljed svog nadmoćnog razumijevanja stvarnosti mogu društvo voditi ka maksimumu mogućeg savršenstva. Slavna alegorija pećine [514a] govori o obavezi [519c] onih koji znaju da preuzmu zadatak uređenja društvenosti i političke organizacije [519cd, 520a-521b; 540ab]. Na taj način "mudrost se politički institucionalizuje."

8. Uloga vaspitanja i obrazovanja

Stav da Državom moraju vladati najumniji traži da se kao suštinsko pitanje i osnovni zadatak Države pojavljuje pitanje vaspitanja, kao onog metoda kojim oni koji gledaju Ideje kao ono što jest, mogu prenijeti načela najbolje organizacije na one koji nemaju takav uvid u stvarnost. Vaspitanje i obrazovanje ovdje obuhvataju tipično totalitarni najširi spektar dejstava na formiranje ličnosti, od muzičkog vaspitanja do ishrane

Obrazovanje je strukturisano tako da samo vladarska kasta filozofa dobija posvećenje u najdublje tajne dijalektike, dok su drugima namjenjene niže discipline neophodne za njihova zaduženja.

9. Pitanje cenzure

Na prethodni stav nadovezuje se važno pitanje slobode izražavanja i cenzure, iskazano na poznatom objašnjenju protiv pjesnika i mitotvoraca [377c-392], od kojeg nisu pošteđeni čak ni sam Homer [379d,e], ni Eshil [380a] Naime, programski sadržaji, motivi i metodologija izlaganja propisani su odozgo: "pjesnici će biti primorani da svoje pjesme pjevaju u tom duhu" [378d], naime duhu koji zada vladajuća aparatura, s tim da, naravno, vladari "sami ne moraju pjevati pjesme, ali moraju poznavati osnovne principe kojih se pridržavaju pjesnici kad pjevaju i ne smiju dopustiti da se radi mimo njih." [379a] Rasprava o metodi podražavanja [392b-398, i posebno 398b] kod pjesnika i tonskim načinima u muzici [398c-399c] tipični su primjeri obima i radikalnosti načina cenzure, koji, kada se sa opštih i uopštavajućih odluka o potrebnim kvalitetama pojedinih društvenih staleža spuste na konkretno, definišu sve, pa čak i broj žica koje muzički instrumenti treba da imaju! [399c], i koji su instrumenti u državi uopšte dozvoljeni! [399d]

10.”Plemenita laž”

Slijedeći logiku svojih argumenata Platon ne bježi od zaključka da vladarska klasa mora po potrebi pribjeći korištenju takvih činova kakva je "plemenita laž" [389bc] kojom upućeni, kao i sredstvima propagande, zadobijaju potrebnu podršku mase za svoje programe.

Koncept "plemenite laži" uključuje u sebe čitav niz dramatičnih moralnih i čak logičkih sporova. Tu se recimo, pojavljuje problem odnosa sredstava i ciljeva u procjeni neke akcije [mišljenja, vrednovanja, prakse], u smislu dileme da li je uopšte moguće govoriti o nemoralnosti sredstava van perspektive cilja, tj. njihovoj kategoričkoj neprihvatljivosti, neprihvatljivosti po sebi, ili se procjena mora i može dati tek u odnosu spram pretpostavljenog cilja. Drugo je da se mora definisati odnos vrijednosti. Na primjer na način da se nedopuštena sredstva tolerišu ukoliko se postavljaju u svrhu neke vrijednosti višeg ranga, u kom slučaju bi laž bila principijelno neprihvatljiva, ali ukoliko je neophodna za održanje više vrijednosti, npr. samog života, onda se niža vrijednost podređuje višoj i toleriše. Time dolazimo do pravog problema u konceptu "plemenite laži", tj. ideje da cilj opravdava sredstvo, a koji se sastoji u tome što ona, iako kratkoročno i neposredno može koristiti podređenima, ipak razara mogućnost kritičkog mišljenja i stoga dugoročno mora djelovati destruktivno po objekt vladanja, posebno ako svrhu vladanja definišemo platoničarski kao maksimalno razvijanje potencijalnih mogućnosti u potčinjenima.

11. Eugenika, platoničarski Broj, i

komunizam žena i djece • Da bi se postigao maksimum moguće harmonije u strukturi Države nije, međutim,

dovoljno samo specifično obrazovanje i vaspitanje u sadejstvu sa tehnikama i sredstvima kontrolisanog ponašanja masa, već se traže radikalnija sredstva, čiji je cilj obezbjediti sredstvima rasne higijene zdrav ulazni ljudski materijal [407d-408b, 410a]. Metoda eugenike proporcionalno povećava kvalitetu ljudskog materijala [424b] što se reflektuje na povećanu kvalitetu svih segmenata Države.

• Za izlaganje ove problematike posebno je značajno tumačenje misterioznog platoničarskog Broja u eugeničkom i tehničkom smislu, koje je Platon dao kao objašnjenje paradoksa prve promjene iz idealnog stanja Države,

• Tekst Broja je vjerovatno najteže pojmljivo mjesto u cjelokupnom Platonovom corpusu. Izvorni tekst je:

έπίτριτος πυθμήν πεμπάδι συςυγείς

• Eugenički metodi konkretizovani su komunizmom žena i djece. Komunizam je metod kojim se Platonova rasna teorija ostvaruje u praksi, a ne klasno učenje.

12. Teorija klase

• Pri razmatranju klasnog pitanja treba konstatovati da ideja Države nije mišljena kao vladavina jednih nad drugima u svrhu eksploatacije i iskorištavanja, već u svrhu ostvarivanja harmoničnog poretka koji omogućuje najveću moguću sreću za najveći mogući broj ljudi. Suština platonovskog argumenta o arbitrarnoj moći vladara je u zadovoljstvu kao realizaciji u sebi sadržanih mogućnosti, koja se kao takva odnosi na sve. Zadovoljenje vladara i potčinjenih stoga je principijelno isto – biti ono što jesi.

• Neegalitarizam se kod Platona manifestuje tek u stavu da ne može svako da objektivno procijeni svoj položaj, te da na osnovu toga zaključi o onome što je potrebno za zadovoljenje, prije svega zato što ljudi ne poznaju dovoljno sebe, nemaju prirodne ili obrazovne predispozicije potrebne za takav uvid, ne misle o tim stvarima i sl., već najčešće djeluju po inerciji preuzimajući stilove i načine drugih i sl.

• Kriterij staleške pripadnosti je prirodna obdarenost za vršenje dužnosti pripadnih datom staležu, što se verifikuje kroz sistem obrazovanja. Prvi izbor dolazi tek nakon dvadesete godine, nakon što su prethodno pređeni svi za taj uzrast propisani obrazovni stepeni.

• Postojanje čak i minimalne korupcije obesmislilo bi sam koncept performativne efikasnosti piramidalnog ustrojstva, i stoga srušilo ideju Države u njenom temelju – ideji maksimalne efikasnosti.

13. Kult vođe

• Prvo: iz same teorije Države nema principijelne razlike između vladavine jednog čovjeka i ekspertskog tima.

• Drugo: očigledno je da u bilo kom sistemu političke misli teško može biti upitno da vladati trebaju najbolji, tako da sa te generalne pozicije ni Država ne donosi ništa čudno.

• Kako se pokazalo prilikom tumačenja klasne strukture, nije sporan ni izbor vođa: oni se biraju na osnovu objektivnih kvaliteta.

• Pravo pitanje je način donošenja upravljačkih odluka. U demokratskim sistemima odluke se donose na osnovu informacije "odozdo", često su, i po mogućnosti što više i donesene u međusobnim interakcijama samih učesnika [primjer je ono što danas imenujemo lokalnom samoupravom], a odluke vođa podložne su kontroli i ograničene. U totalitarnim sistemima vladanja odluka se donosi na osnovu znanja Vođe ili upravljačkog tima stručnjaka, i nisu podložne bitnoj reviziji. Na taj način pitanje Vođe postaje pitanje znanja rukovodilaca.

14. Pitanje znanja

• Znanje platonovskih filozofskih vladara ima [dija]logičku formu izvođenja zaključaka iz premisa [582d] i nije nekakva mistička vizija, već sistem dia-logosa koji metodom i sistemom ostvaruje uvid.

• Teorija filozofskog uvida, posebno oštra diferencija između istinskog znanja [gnosis, episteme] i mnenja [doxa] [475b-477e; 602c-603a], u kojoj se prvo "odnosi na ono što jeste"[478a], a drugo služi "radi pomišljanja"[478a], ističe jasnu razliku između specijalizovanih znanja pojedinih stručnjaka od uopštavajućeg znanja onih koji su predodređeni da vode. Filosofsko znanje onih koji vode na taj način omogućava objedinjujuće poimanje stvarnosti u cjelini, dok ekspertsko znanje stručnjaka može služiti eventualno samo kao puko tehničko sredstvo [478b-479], iskustvena nadopuna uvida [484d, 522b, 533cd], praktično računanje λογιςτικέ i aritmetike [525a]. Ono se formalizuje u institutskom karakteru nauka, slično modernoj ideji univerziteta, koje traži objedinjujuće dejstvo onoga što Platon ovdje imenuje vođstvom [528bc], a bez kojeg bi se radilo o pukom sofističkom nagomilavanju razbacanih informacija. Ideja Akademije neposredna je realizacija datog Platonovog uvida odnosa opšteg i pojedinačnog, na području gnoseologije.

15.Kritika

• Platonov filozof-vladar ima sasvim drugu prirodu od onog sokratskog pojma filozof. Sokratov pristup takođe dopušta očiglednu formulaciju da treba da vladaju najumniji. Međutim, on je mudrost odredio u slavnoj formuli "znam da ništa neznam", tj. kao svijest o vlastitoj ograničenosti i pogrešivosti. Tako je on suštinski suprotan Platonovom poimanju mudrog vladara kod koga se radi o nekoj vrsti superiornog uvida kojim raspolaže nadljudski vladar-filozof-polubog koji zna apsolutnu istinu, dok se kod Sokrata radi o skromnom stavu da se mudrost svodi na samoosvještenje prema vlastitoj granici i na osnovu toga želja da se stalno uči i usavršava, jer je apsolutna istina nedostižna. Jedini zahtjev je ta želja za stalnim proširivanjem vidika, tj. biti filozof kao ljubitelj mudrosti. Za državnika to znači: stalno tražiti najbolje institucije i popravljati stare, uvijek sa sviješću i o svojim ograničenjima, i ograničenosti institucija.

• Značaj poimanja razlike prirode i društva leži u tome da se oni moraju na različit način naučno tretirati. Dok su u prirodnim naukamo mogući univerzalni opštevažeći zakoni, tipa zakona gravitacije i sl., u društvenim naukama uvijek se radi o refleksivnim i istorijski ograničenim važenjima, pa prema tome i ograničenim znanjima vladara.

• Zahtjev za izborom i obrazovanjem budućih mudrih vladara unutrašnje je protivrječan jer je "tajna intelektualne izvrsnosti duh kritike“: izgradnja skeptičkog stava sokratskog tipa, koji je nemoguć u bilo kojoj vrsti autoritarnih sistema, s obzirom da oni podrazumijevaju neku vrstu definitivnog odgovora na političko pitanje. Sam Platonov zahtjev da se odaberu mudri i pravični rukovodioci, je sam po sebi takav da mora dovesti do ukidanja mudrosti. Čak i kada bismo definiciju termina mudrost zamijenili bilo kojom drugom odredbom umjesto "postupati pravedno", sama ta odredba toliko bi unaprijed ograničila i osakatila mogućnost intelektualne aktivnosti da bi nužno ukinula "mudrost". Stoga nije slučajno da su se na čelu totalitarnih država po pravilu nalazili trećerazredni i izopačeni kadrovi. Sam princip izbora ih promoviše.

• U Platonovoj filozofiji obrazovanje zapravo zadobija jasnu političku funkciju obeležavanja klasne razlike i "uspostavljanja barijere između vladara i onih kojima se vlada"

16.Država i moderni totalitarizmi –

različita metafizička osnova • Platonov totalitarizam suštinski je različit u odnosu na ideologije

totalitarizma XX vijeka po različitom metafizičkom utemeljenju na kojem se gradi. Razlika se manifestuje prije svega po tome što nema pretenziju da gradi neograničeno-rastuću tvorevinu, totalno-mobilizirajuću u Jingerovom smislu, već jedan statični polis zatvoren prema spolja.

• Stoga on i nema u sebi onu kosmopolitsku dimenziju kakvu možemo vidjeti u ideji hiljadugodišnjeg Rajha i komunističke internacionale - teorija prezentovana u Državi je bezuslovno teorija mišljena kao teorija Polisa a ne kosmopolisa.

• Država onog spolja, koji je Drugi, ne doživljava kao neprijatelja koga treba obuhvatiti i podjarmiti, već samo kao Drugog, odnosno različitog, varvarina, i stoga izvan Grada.

• Totalitarizmi dvadesetog vijeka, prije svega nacifašizam, imaju potrebu za ratom, dok je u platoničarskoj totalnosti rat doživljen kao negativnost [373d-373e] uslovljena narušavanjem harmonije putem pretjeranog rasta.

• Teorija o idealnoj Državi tako je statička koncepcija koja minimalizuje evoluciju društvenosti i po sebi ukida mogućnost suštinske revolucije.