J.G. BALLARD / POKOLJ

hit BIBLIOTEKA MODERNE hit junior OMLADINSKE LITERATURE junior

OSMO KOLO

46

Uređuje IVAN KUŠAN

Likovno opremio RATKO JANJIĆ-JOBO

J.G. BALLARD

Pokolj

S engleskoga preveo MARIO SUŠKO

ZNANJE ZAGREB 1992

Naslov izvornika

J.G. Ballard RUNNING WILD

London: Hutchinson, 1988 Copyright © by J.G. Ballard 1988

Iz sudskog dnevnika doktora Richarda Grevillea, zamjenika savjetnika za psihijatriju, Centrala Londonske policije

25. kolovoza 1988. Otkud poĉeti? Toliko je toga već napisano o »pokolju

u Pangbourneu«, kako se on danas naziva u popularnom tisku diljem svijeta, da mi je teško promatrati taj tragiĉan događaj trijeznim oĉima. U zadnja dva mjeseca, bilo je toliko televizijskih emisija o 32 umorena prebivaoca ovog ekskluzivnog stambenog naselja zapadno od Londona, i toliko nagađanja o otmici njihove 13 djece, da je gotovo nemoguće izaći s ijednom novom hipotezom.

Ipak, kao što me je glavni tajnik pri Ministarstvu unutarnjih poslova jutros uvjerio, odista ništa nije poznato u vezi s motivom i identitetom ubojicâ.

- Kaţem »ubojicâ«, doktore Greville, premda se moţda radi o samo jednoj osobi. Ĉuo sam da je nekom fanatiku borilaĉkih sportova takvo što moglo poći za rukom. - Mahnuo je neveselo rukom, sjedeći ispod portreta svojeg glasovitijeg prethodnika. - A što se tiĉe boravišta osirotjele djece... išĉeznula su kroz neki prozor u vremenu i prostoru. Nikakva traţenja otkupnine, ĉak ni obiĉne prijetnje da će biti ubijena...

Zvuĉao je gotovo raţalošćeno i ja sam zamijetio: - Ipak, moţemo, valjda, pretpostaviti da su još ţiva? - Moţemo li? Da budem iskren, doktore, radije bih da ništa ne

pretpostavljate. Zato sam vas i pozvao. Zurio je beznadno u mene i već ţalio zbog svoje odluke. Kao što smo

obojica znali, ĉinjenica da me je Ministarstvo unutrašnjih poslova pozvalo nakon mojega nepopularnog manjinskog izvještaja o ubojstvima u Hungerfordu, nije bila toliko kompliment koliko komentar o neuspjehu policije, OKI-ja1 i obavještajnih sluţbi da pronađu jednu jedinu indiciju glede uzroka ovog strašnog zloĉina.

Budući da sam bio zbunjen kao i glavni tajnik, jedino što mi je palo na pamet bilo je da zatraţim njegovo dopuštenje za posjet mjestu događaja u naselju Pangbourne. Raskošno stambeno naselje bilo je još uvijek zatvoreno za novinstvo i javnost, premda su se posvuda vidjeli tragovi

1 Odjel za kriminološka istraţivanja.

cijele vojske nezgrapnih istraţitelja. I dok je on preĉrĉkavao moju propusnicu, ĉekao sam drţeći u rukama dvije teške torbe za spise Ministarstva unutrašnjih poslova, natovarene vjerojatno neuporabljivim dosjeima. A onda sam se sjetio udobnih sjedala kino-dvorane u podrumu Whitehalla i, kao usput, upitao mogu li pogledati policijski video snimljen u Pangbourneu nekoliko sati nakon zloĉina.

- Policijski video? Dobro, premda je priliĉno sablastan. Ipak, usuđujem se kazati da nakon Hungerforda vjerojatno moţete progutati takvo što, doktore...

Ozlovoljen njegovim glasom, gotovo sam odbio. Visoki sluţbenici i u Ministarstvu i u Scotland Yardu smatrali su me za opasnog nonkonformista, previše sklonog razmišljanju sa strane i podloţnog pronalaţenju jednog nezgodnog otkrića za drugim. Poslije, ponovnim pregledanjem slijeda događaja pripremajući ga za tiskanje, spoznajem da sam upravo tamo, u pustoj kino-dvorani, stekao prvi letimiĉan uvid u zbiljske uzroke »pokolja u Pangbourneu«. Mogu samo navesti da ono što se sada ĉini bjelodano jasnim, teško da je tako izgledalo u to vrijeme, zbog mojeg neuspjeha da odmah prepoznam ono što vidim i neopravdane sporosti u toku istrage da identificiram krivce. Neuspjeh da prepoznam, kao i gotovo sve drugo u vezi s tim, oĉito je mjerilo zbiljske tajne »pokolja u Pangbourneu«.

Policijski video

Poput milijuna televizijskih gledatelja, i ja sam već vidio odabrane ulomke filma u brojnim dokumentarcima o pokolju, tako da nisam oĉekivao neko nenadano otkriće. Ali, dok sam se odmarao u kino-dvorani, uskoro sam spoznao da se radi o iznimnom filmu koji izvrsno predoĉava neobiĉnu atmosferu naselja Pangbourne - na otmjen i uljudan naĉin bila je to pozornica za zloĉin koja ĉeka svojeg ubojicu.

Dvadesetosmominutni film snimili su sluţbenici OKI-ja nešto iza jedanaest sati 25. lipnja 1988, oko tri sata nakon umorstva. Na sreću, film je bez tonskog zapisa i gledatelju moţe biti drago što je tako, za razliku od TV emisija i njihovih uţasnih komentara punih sablasnih razmišljanja. Ovaj sitniĉavi stil snimanja toĉno prilagođen stvarnom sadrţaju - zloslutna ljetna blještavost i skoro isprazne fasade skupih kuća, sve u neobiĉnoj svjetlini lišeno svake emocije - daje dojam da ste u posjeti skupini

visokotehnoloških laboratorija na znanstvenom posjedu gdje nema ljudske radne snage.

Film poĉinje kadrom vratarske kućice iz koje se kontrolira pristup u naselje što ga ĉini deset gospodskih kuća, klub za rekreaciju i gimnastiĉka dvorana. Znak privatne tvrtke osiguranja vidljiv je kraj mikrofona za posjetitelje, premda nema nikakvog znaka da je nazoĉan uniformirani ĉuvar koji je obiĉno sjedio kod prozora.

Kamera se zatim usredotoĉuje na kombi mjesnih trgovaca vinom, koji je policija parkirala među ukrasna stabla na rubu tratine. Šofer, blijed mladić ranih dvadesetih godina, zuri malodušno u duboke koloteĉine naĉinjene u fino podrezanoj travi, kao da će obnovu te nekad besprijekorne površine morati platiti iz svoga dţepa. Upravo je on digao uzbunu nakon što je otkrio prva trupla pri isporuci kutije burgunca u kuću Garfieldovih (Avenija br. 3).

Kamera se zaustavlja na njemu i on poput loše školovanog glumca iskoraĉuje prema kućici, dok mu preko blijedoţutog obraza prelazi grĉ.

Pokazuje na vrata i uniformirani policajac otvara plohu neprobojnog stakla i otkriva unutrašnjost ureda.

Ĉuvar leţi na podu ispod niza televizijskih monitora ĉiji ekrani ĉine snjeţnu mećavu. Netko je prerezao kabel koji ide od kontrolnih kamera postavljenih diljem naselja, a deţurni policajac Turner oĉito nije imao vremena dići slušalicu telefona, kojem je ţica odrezana škarama i visi s pisaćeg stola ponad njegove glave. Sputanih ruku, on leţi u ĉudnoj napravi od konopa i bambusovine; vrat mu je stisnut nekakvim ĉeliĉnim šestarom na pero, kao da je u dokonim ĉasovima pokušavao od dijelova sastaviti zmaj jednome od razmaţene djece naselja i uhvatio se u nj kao u stupicu.

Zapravo, Turner se ugušio, što se vidi po modricama na grkljanu, nakon što se zapleo u te smrtonosne svraĉje noge koje je ubojica bio prebacio preko njegove glave i ramena, a dvostruke omĉe se stezale oko vrata dok se otimao, hoteći osloboditi ruke i noge.

Kamera se zatim udaljava od vratarske kućice i ide Avenijom, glavnim kolnikom naselja obrubljenim drvećem. Atraktivne gospodske kuće smještene su na kraju prostranih tratina, odijeljene jedna od druge zaslonom od ukrasnog grmlja i suhozidine. Svjetlo je jednoliĉno premda neobiĉno ravnomjerno, što je posljedica velikodušne raspodjele gustoće (otprilike dva jutra po kući) i odsutnosti onih jeftinih srebrnih jela što bacaju sumorne sjene preko toboţnjih tjudorskih proĉelja golemog broja naselja za izvršne sluţbenike u dolini Temze.

Ipak, postoji stanovita antiseptiĉna kakvoća naselja Pangbourne, kao da su direktori trgovaĉkih društava, financijeri i televizijski magnati uspjeli osloboditi svoj privatni Parnas svakog traga neĉistoće i neurednosti. Tu ĉak i lišće nošeno vjetrom izgleda kao da ima previše slobode. Trinaestero djece stanovalo je u tim kućama, premda je teško zamisliti ih kako se igraju.

Na nesreću, u jednom ĉasu svijetlozeleni obronci Parnasa dobivaju tamniju boju. Policijska kamera okreće se da razgleda »Mercedes« Garfieldovih na prilaznoj stazi broja 3. Roger Garfield, trgovaĉki bankar pedesetih godina, sjedi na straţnjem sjedalu glave naslonjene na desni stereo-zvuĉnik, kao da u letu ţeli uhvatiti neku ukrasnu notu. Bankar je ĉovjek širokog prsnog koša, pozamašnog trbuha i jakih nogu koje su provele muĉne sate gazeći pedale trim-bicikla. Prostrijeljen je dvaput kroz prsni koš iz malokalibarskog pištolja. Gotovo isto tako iznenađuje ĉinjenica što ne nosi hlaĉe, a krvavi tragovi koji vode od kuće upućuju na zakljuĉak da je bio ustrijeljen dok se odijevao nakon jutarnjeg tuširanja. Uspio je nekako sići dolje i skloniti se u auto. Moţda je njegova pomućena svijest još uvijek pretpostavljala da će ga odvesti u ured u Cityju?

Ali »Mercedes« nije ni maknuo, jer je Garfieldov šofer ustrijeljen

nekoliko ĉasaka nakon njegova poslodavca. Gospodin Poole, sijed ĉovjek u crnoj uniformi, leţi kraj ulaznih vrata s licem u gredici kana naranĉastih vrhova, drţeći još kapu u desnoj ruci.

Kamera se naĉas zaustavlja na njemu, zatim ulazi u kuću, slijedeći krvave tragove stopala kroz otvorena vrata. Garfield i njegova ţena putovali su ĉesto u Hong Kong, tako da su sobe pune orijentalnih ukrasnih predmeta u stilu iz osamnaestoga stoljeća - goleme porculanske vaze stoje na crnom pokućstvu, a tu su još konji iz dinastije Ming i mali kipovi od nefrita. Zaĉudno, ni jedna nije pomaknuta, što daje naslutiti da ubojice nisu iznenadile ţrtve. Gospođa West, domaćica u Garfieldovih, leţi ustrijeljena ispod mramorne police kamina u sobi za primanje, zateĉena u brisanju prašine. U kupaonici na katu, kamera otkriva gospođu Garfield, zgodnu ţenu kasnih ĉetrdesetih godina, koja se skljokala kraj staklenih vrata pregratka za tuš, drţeći još u ruci ţutu ĉetkicu za zube.

Njihovu šesnaestogodišnjem sinu Alexanderu zameo se svaki trag. Njegova spavaonica, radna soba i kupaonica ostale su netaknute. Vide se samo zamrljani otisci Alexanderovih cipela s gumenim ĉepićima u majĉinoj krvi, koja je tekla preko keramiĉkih ploĉica kad su ga otmiĉari zgrabili i odvukli.

Policijska kamera nastavlja sa sablasnim i ĉinjeniĉnim hodom. Okreće se od Garfielda na straţnjem sjedalu »Mercedesa« i prelazi preko mirnih tratina na sljedeću jezovitu sliku. Kad se dva redarstvenika izvan kuće Readeovih (Avenija br. 1) uklone s verande sa stupovljem, kamera otkriva raskošnu unutrašnjost veleposjedniĉkog doma, u kojem je toliko francuskog pokućstva i umjetnina da podsjeća na veću sobu u Wallaceovoj kolekciji. A opet, ni jedan stakleni ormar nije pogođen zrnom, ni jedan tanjur iz Sevresa razmrskan, ni jedna pozlaćena ura srušena s podnoţja.

Zapravo, gospodin i gospođa Reade, u blagovaonici, sjede jedno nasuprot drugom za lakiranim duguljastim stolom, zavaljeni u stolice, kao da su naĉas obuzeti mirnoćom i bogatstvom ţivota koji su stvorili. Oboje su ţrtve vještih napadaĉa koji su im se došuljali tako blizu da jedaći pribor kraj ubrusa stoji još onako kako je postavljen za zajutrak. Samo je pribor Readeovih kćerki Annabele i Gail razbacan po podu dok su se ove sirote djevojke oĉajniĉki opirale otmiĉarima.

Kamera i dalje turobno obilazi poprište. Kad dođe do treće kuće, zgrade istaknutog koncertnog pijanista nadahnute Gropiusom, sekvenca ulazaka, smrti i izlazaka poĉinje nalikovati na muĉnu izloţbu kojoj nema kraja. Tog mirnog lipanjskog jutra, ubojice su brzo prošle kroz naselje, kuću po kuću, ubijajući posjednike, njihove šofere i sluge prije no što su ugrabile 13 djece. Muţevi i ţene ustrijeljeni su na još toplim krevetima, zaklani u pregracima za tuš, usmrćeni strujom u kadi ili zgnjeĉeni vlastitim autima o vrata garaţe. U razdoblju koje, prema općoj prosudbi, nije trajalo dulje od 20 minuta, oko 32 osobe pogubljene su na okrutan ali efikasan naĉin.

Ipak, kad se film svršio - posljednja je sekvenca posjet drugom ĉuvarskom mjestu na obodnici naselja, na kojem je ĉuvar ubijen strijelom iz samostrela - upao mi je u oĉi naĉin na koji je Pangbourn ostao izoliran od tog dana smrti. Posjednici otmjenih kuća otpremljeni su na drugi svijet s gotovo nevidljivom štetom po ustroj svojih domova, kao da su fasade profesionalnog i imućnog ţivota njihova najĉvršća i najtrajnija vrijednost.

Ravnodušno prema ţivotu, i smrti, što su se zbivali unutar njegovih zidova, naselje Pangbourne će i dalje trajati. Kad se bude riješila tajna ovog masovnog ubojstva i otmice, naoko nemoguć zadatak koji mi je povjeren, naći će se ubrzo nova druţina stanara da ispuni mirne sobe za primanje. Tko zna zašto, kad sam izišao iz kino-dvorane i stupio u prometnu buku veĉernjeg Whitehalla, protrnuo sam pomislivši na te nove došljake.

Naselje Pangbourne

Budući da je policijski video uzdrmao moj centralni ţivĉani sustav, vratio sam se u ured u Institutu za psihijatriju i pokušao se smiriti zavirujući u porijeklo i nastanak naselja Pangbourne.

Gradić Pangbourne u Berkshireu nalazi se pet milja sjeverozapadno od Readinga i oko 30 milja zapadno od Londona. Unatoĉ nazivu, naselje Pangbourne nije sagrađeno blizu nekog bivšeg ili postojećeg sela. Poput brojnih naselja za izvršne sluţbenike sagrađenih osamdesetih godina na dereguliranim poljoprivrednim površinama između Readinga i rijeke Temze, naselje Pangbourne nema nikakve veze, društvene, povijesne ili građanske, sa samim Pangbourneom.

Glavna privlaĉnost za Camelot Holdings Ltd, arhitekte, uređivaĉe i prodavaĉe građevnih terena, bila je blizina auto-ceste M4 i lagan pristup što ga ona pruţa aerodromu Heathrow i centru Londona, te je upravo to moglo biti od koristi ubojicama i otmiĉarima. Svi prebivaoci naselja Pangbourne radili su ili u centru Londona ili u silikonskoj dolini visoko tehnoloških kompjutorskih tvrtki duţ koridora M4. Naselje Pangbourne je najnovije (dovršeno je 1985) i najskuplje (deset kuća, od kojih svaka s bazenom, kino-dvoranom i neobvezatnim stajama, prodavalo se za 590.000 funti po komadu) u nizu sliĉnih naselja u Berkshireu, u kojima prebivaju tisuće visokih struĉnjaka - odvjetnika, burzovnih mešetara, bankara i njihovih obitelji.

Zaštićena visokim zidovima i kontrolnim kamerama, ova naselja ĉine zapravo lanac zatvorenih zajednica ĉije crte ţivota vode ravno duţ M4 do ureda i ordinacija, restorana i privatnih klinika u centru Londona. Potpuno su odijeljena od mjesnih zajednica, osim male i pomno odabrane skupine ljudi iz niţeg sloja - šofera, domaćica i vrtlara - koji odrţavaju naselja u prvotnom stanju. Njihova djeca druţe se iskljuĉivo među sobom, po ekskluzivnim školama, za koje se plaća školarina, i bogato opremljenim sportskim klubovima u samim naseljima.

Naselje Pangbourne iznimno je samo po tome što je ove opće tokove dovelo do gotovo potpune samodostatnosti. Cijelo naselje, koje pokriva oko 32 jutara, okruţeno je ogradom od ĉeliĉne mreţe s elektriĉnim alarmnim uređajima, kojom su, do tragiĉnih umorstava, redovito patrolirali timaritelji sa psima ĉuvarima, opskrbljeni radio-prijamnicima. U naselje se moglo ući samo prema dogovoru, a avenije i staze pretraţivale su TV kamere na daljinsko upravljanje. Svi policajci koji imaju udjela u istrazi,

slaţu se da je proboj velike skupine ubojica kroz takvu obranu izniman i, barem dosad, neobjašnjiv događaj.

Stanovnici

Pozabavio sam se popisom ţrtava, ĉitajući potanke dosjee koje je sastavio Specijalni odjel, u nadi da će moţda identitet umorenih stanovnika navesti na neku neuhvatljivu indiciju. Pregledao sam skupinu fotografija, podataka iz Tko je tko, foto-kopije krsnih i vjenĉanih listova, mape akcija i bankovnih izvoda, sveuĉilišnih kvalifikacija i poĉasnih akademskih naslova, zapise o nadarenim ţivotima koji su tako surovo prekinuti.

Avenija br. 1. Julian Reade, 43, predsjednik investicijske tvrtke »Reade

Investments«. Dr. Miriam Reade, 41, specijalist za uho, grlo, nos, Ul. Wimpole. Ustrijeljeni. Kćerke Annabel, 16, i Gail, 15.

Avenija br. 2. Charles Ogilvy, 47, »Lloydov« osiguravatelj; poĉasni tajnik Pengbornškog polo-kluba. Margaret Ogilvy, 42. Ustrijeljeni. Sin Jasper, 17.

Avenija br. 3. Roger Garfield, 52, trgovaĉki bankar. Helen Garfield, 47, Vlasnica »Pedigree Kennelsa« u Windsoru. Ustrijeljeni. Sin Alexander, 16.

Avenija br. 4. David Miller, 49, burzovni mešetar. Elizabeth Miller, 46. Ubijeni strujom. Sin Robin, 13, kćerka Marion, 8.

Avenija br. 5. Dr. Harold Maxted, 54, psihijatar, Ul. Harley. Dr. Edwina Maxted, 48, psihijatar, Ul. High u Kensingtonu. Zgnječeni automobilom. Sin Jeremy, 17.

Avenija br. 6. Margot Winterton, 48, koncertna pijanistica. Richard Winterton, 57, »Winterton Arrangements, Ltd«. Ustrijeljeni. Bez djece.

Breţuljak br. 1. Richard Sterling, 49, vrhovni rukovodilac »Edu-Cablea«, TV franšiza za podruĉje Oxforda. Carole Sterling, 42, bivša spikerica na ITN-u. Ugušeni. Sin Roger, 15.

Breţuljak br. 2. Andrew Lymington, 38, predsjednik »Leisure Marine Ltd«. Bivši vozaĉ motornog ĉamca, prvak zapadne Australije 1982. godine. Sheila Lymington, 37, bivša profesionalna klizaĉica. Ustrijeljeni.

Sin Graham, 15, kćerka Amanda, 14. Breţuljak br. 3. Ernest Sanger, 57, predsjednik »Sanger Financea«; vlasnik

Vindzorskog zabavišta »World Theme« u Sloughu. Deidre Sanger, 54, glavni direktor »She-She Fashionsa« u Bent Crossu. Ustrijeljeni. Sin Mark, 16.

Breţuljak br. 4. Graham Zest, 46, predsjednik »Zest Health Foodsa«. Beverly Zest, 42, tajnica kompanije »Zest Health Foodsa«. Ustrijeljeni iz samostrela. Sin Andrew, 16, kćerka Emma, 15.

Najpomnije istraţivanje prošlosti umorenih muškaraca i ţena nije

otkrilo nijedan zajedniĉki ĉimbenik koji bi mogao izazvati opći napad. Odgovorni karakter roditelja i plemenita kakvoća obiteljskog ţivota rekonstruirani su na temelju bogatog iskaza kućne posluge, koja je, na sreću, bila odsutna 25. lipnja. (Budući da je bila subota, većina posluge imala je slobodan dan.) Svi potvrđuju da su ţrtve bile prosvijećeni i briţljivi roditelji koji su zastupali liberalne i humane vrijednosti, pokazujući ih u gotovo pretjeranoj mjeri. Djeca su pohađala ekskluzivne privatne škole blizu Readinga, a njihovi uspjesi u školovanju otkrivaju potpunu odsutnost stresa u obitelji. Roditelji (od kojih su se, ĉini se, svi protivili internatu, što je netipiĉno za njihov profesionalni poloţaj) posvećivali su sate i sate svojim potomcima, ĉak u toj mjeri da su ţrtvovali vlastiti društveni ţivot. Prikljuĉivali su se djeci u razliĉitim djelatnostima u klubu za rekreaciju, osnivali diskoteke i natjecanja u bridţu, u kojima su i sami sudjelovali, te se s pravom moţe kazati da su u najboljem smislu usmjeravali sinove i kćerke prema punom i sretnom ţivotu kad ih je tragiĉno pokosila smrt.

Umorena posluga

Pored stanovnika deset kuća, ubijeni su i sljedeći ĉlanovi posluge. gospođa Margaret West, gospođa Jane Mercier, gospođica Iris Neame, domaćice;

John Collis, David Taylor, James Poole, šoferi; Krystal Werther, Olga Norden, au pair djevojke; Arnold Wentworth, David Lodge, tutori; George Burnett, David Turner, ĉuvari.

Istraga glede »pokolja u Pangbourneu« potvrđuje da nijedna odrasla osoba prisutna u naselju 25. lipnja nije preţivjela taj polsatni pokolj koji je zapoĉeo otprilike u 8,23.

Nestala djeca

Pregledao sam fotografije trinaestero djece koja ĉine skupinu obzirnih i prijaznih mladih ljudi što se smiješe na portretima sa završnih školskih sveĉanosti i blagdanskim amaterskim snimkama. Svi pokušaji da se uđe u trag njihovu boravištu pretrpjeli su neuspjeh, unatoĉ kompjutoriziranom pregledu njihovih snimaka zuba, krvnih grupa i povijesti bolesti. Ĉetvero je uzimalo propisane lijekove (za peludnu groznicu, astmu i tinitus), petero je bilo na ortodontskom lijeĉenju, dok je jedno bilo pod nominalnom psihijatrijskom paskom (sedamnaestogodišnji Jeremy Maxted zbog mokrenja u krevet). Unatoĉ oĉito prerevnom propisivanju lijekova, njihovi lijeĉnici spremno potvrđuju da je trinaestero djece bilo dobro ishranjeno i dobrog zdravlja.

Brojni tragovi, krvavi otisci ruku, kao i otisci cipela koji odgovaraju njihovim poznatim brojevima, ukazuju na to da su gotovo sva djeca bila na mjestu umorstava roditelja. Ipak, negdje nisu pronađeni tragovi njihove krvi, što navodi na zakljuĉak da djeca nisu ozlijeđena.

Zatvorio sam dosjee, pokušavajući se uvjeriti da su djeca još ţiva. S obzirom na zadatak koji je bio pred napadaĉima, te ĉesto kompliciran i ingeniozan naĉin na koji su umorili svoje ţrtve, ĉinjenica da oĉito nisu ozlijedili veliku skupinu vjerojatno histeriĉne djece navodili su na zakljuĉak da se moţemo, koliko god oĉajniĉki, ipak opravdano nadati da su djeca na ţivotu.

Pokolj: različite teorije

Nakon ove turobne parade ţrtava umorstva i otmice, okrenuo sam se razliĉitim teorijama koje je ponudio Viši odbor Ministarstva unutarnjih poslova zaduţen za istragu ubojstava.

(1) Jedan ubojica

Na pamet odmah pada Michael Ryan i tragedija u Hungerfordu, poput sliĉnih mnogostrukih umorstava u Japanu, Sjedinjenim Ameriĉkim

Drţavama i drugdje. Ova bezrazloţna ubojstva, u kojima samotni pobjesnjeli psihopati pucaju na nepoznate prolaznike, nude razjašnjenje za »pokolj u Pangbourneu«. Ĉini se gotovo nevjerojatno da osamljen ubojica, netko sa specijalistiĉkom obukom SZS-a2 treniran za ubijanje gušenjem, poteznom minom i samostrelom, moţe ući u naselje, ubiti ĉuvare i zatim proći kroz deset kuća, obuzdavajući djecu, ubijati odrasle stanovnike, zatim se vratiti, pokupiti djecu i odvesti ih na neko tajno odredište gdje su još uvijek, prepuštena njegovoj milosti.

Komentar: svi prikupljeni dokazi, od razmrskanog videa u kući Lymingtonovih, na koji je sniman jutarnji fđm, do sata u »Porscheu« Maxtedovih, koji je stao kad je auto udario vrata garaţe, ukazuju da su umorstva poĉinjena gotovo istovremeno u razmaku ne većem od deset minuta. Nekoliko ţrtava ustrijeljeno je na otvorenom i neshvatljivo je da buduće ţrtve nisu pobjegle iz naselja na prvi znak opasnosti.

(2) Ubojice iz zabave

Proširena teorija (1), koja odgovara na neke zamjerke glede hipoteze o jednom ubojici. Je li moţda moguće da je skupina nekakvog Michaela Ryana, petorica ili šestorica poremećenih ĉlanova mjesnog streljaĉkog kluba, zalutala u Pangbourne nakon dugonoćnog orgijanja i drogiranja? Ĉuvari naselja su ih pokušali zaustaviti i time izazvali lanĉanu reakciju nasilja i umorstava.

Komentar: svi sudionici u istrazi (OKI, Specijalni odjel, Obavještajna sluţba i Tajna policija) slaţu se da su umorstva djelo bande poremećenih pola tuceta ubojica, vjerojatnije desetak do dvanaest njih koji djeluju vješto, prema ĉvrsto utvrđenom planu. Nevjerojatno je da je skupina psihopata mogla tako savršeno surađivati s obzirom na njihovo uobiĉajeno impulzivno ponašanje i sklonost besciljnoj brutalnosti. Mada je nekoliko ţrtava domišljato ubijeno na oštrouman naĉin, ni jedna nije izloţena nepotrebnoj okrutnosti. Doista, sva umorstva nose jasna obiljeţja promišljenih i pomnih smaknuća.

2 Specijalne zrakoplovne snage - vrst komandosa u britanskoj vojsci koji se specijaliziraju za tajne

operacije.

(3) Pogrešno usmjerena vojna vježba

U popularnim novinama i kod nevladinih poslanika Parlamenta pojavilo se mišljenje da je »pokolj u Pangbourneu« tragiĉna posljedica amaterske vojne vjeţbe, tokom koje je skupina neiskusnih novaka SZS-a usmjerena na pogrešan cilj. Moţda su, vjerujući da su spušteni padobranom u zemlju Varšavskog pakta, izgubili glavu i zatim poubijali odrasle stanovnike naselja prije nego su se saţalili nad djecom.

Komentar: ispitivanja na najvišoj razini u Ministarstvu rata i tajnoj policiji ne potkrepljuju ovu teoriju. Veliko podruĉje uokolo naselja Pangbourne potanko je pretraţeno, ali nigdje ni traga vojnim vozilima, ni otiscima kamionskih guma, ni helikopterskim ispušnim plinovima na travi ili lišću. Nitko od stanovnika obliţnjih naselja nije obavijestio o nazoĉnosti vojnih jedinica. Tratine i meko tlo unutar naselja ne otkrivaju nikakve tragove stopala muškaraca sportske građe ili bilo kakav znak njihove opreme.

(4) Politička dimenzija: strane sile

Razmjeri »pokolja u Pangbourneu«, broj ţrtava i zastrašujući zadatak da se svlada velika skupina djece, pokazuju da je samo neka strana sila mogla upotrijebiti takova sredstva. Među umorenim roditeljima mnogi su zauzimali visoke poloţaje u svojoj profesiji koji su ih dovodili ĉesto u dodir sa stranim vladama. Postoji mogućnost da se radi o pomno razrađenom ĉinu osvete zbog neplaćenog duga ili »savjetodavnih pristojbi«.

Komentar: iscrpna ispitivanja potvrđuju da nijedna ţrtva nije bila upletena politiĉki na ovaj ili onaj naĉin. Jedini zajedniĉki dodiri bili su s vladom SAD i EEZ, a spremnost potonjih da sudjeluju u policijskoj istrazi odbacuje u pravilu ovu mogućnost.

(5) Međunarodni terorizam

Balistiĉka analiza zrna i neobiĉna zbirka upotrijebljenog oruţja ukazuju na mogućnost da je upletena međunarodna teroristiĉka skupina, moţda IRA ili nezadovoljne atentatorske grupe libijskih profesionalaca. Ipak, odsutnost svakog traga koji bi takva skupina ostavila, kao i otmica djece, odbacuje i ovu mogućnost. Ipak, primjer Patty Hearst upućuje na mogućnost da je jednom od starije djece moţda ispran mozak, što je

obavila otpadniĉka skupina, moţda nasljednik grupe Baader-Meinhof, francuske Direktne akcije ili talijanskih Crvenih brigada. Ovo ostaje vanjska, premda daleka mogućnost.

(6) Organizirani kriminal

Najmanje dvije gangsterske grupe iz londonskog East Enda i jedna iz Glasgowa sposobne su izvesti ovako opseţnu operaciju kakva je »pokolj u Pangbourneu«. Otmica djece moţe biti dio pokušaja masovnog kidnapiranja koji je zatajio. Suprotno tome, pokolj je moţda osvetniĉko ubijanje kao djelo međunarodnog narkotiĉkog sindikata. Ali, nema niti jedne indicije da je ijedan roditelj bio upleten u trgovinu drogom, ili u pranje sindikalnog novca preko londonskog trţišta novca ili u neke druge aktivnosti koje su u svezi s organiziranim kriminalom.

(7) Roditelji kao ubojice

Je li jedan roditelj ili više njih moglo ubiti ostale i zatim poĉiniti samoubojstvo? Mogući povodi ukljuĉuju spolnu ljubomoru, profesionalno suparništvo ili individualnu psihopatiju. Jesu li zaprepaštena djeca, u stanju šoka koje još uvijek nije prošlo, pobjegla iz naselja i potraţila utoĉište na udaljenom imanju, vlasništvu jedne od obitelji? Zaĉudo, unatoĉ sudjelovanju u aktivnostima u klubu za rekreaciju, sami roditelji nisu se druţili, nikad nisu pozivali jedni druge u kuću; ĉini se da su se poznavali samo kao sluĉajni znanci. Cjelokupno kućno osoblje slaţe se da se u tri godine postojanja naselja nije dogodio ni jedan sluĉaj nevjere u braku među stanovnicima naselja, što je izvanredno priznanje pojmu društvenog sustava ugrađenog u projekt naselja.

(8) Kućno osoblje

Jesu li se moţda nezadovoljni ĉlanovi kućnog osoblja - šoferi, domaćice, kuhari, tutori - okrenuli protiv svojih poslodavaca? Sve sluge na dopustu (jedan od njih, postariji vrtlar, umro je od srĉanog napadaja kad je ĉuo za pokolj) ispitivane su opetovano i ne samo da nisu pokazale nikakvu mrţnju prema poslodavcima, nego su im se, ĉini se, iskreno divile i oĉito bile sretne što rade za njih.

(9) Bizarne teorije

Preostaje nekoliko neobiĉnih mogućnosti.

(a)Jedinica sovjetskih Spetnaz komandosa, određenih za udar na rezidencijsku ĉetvrt NATO štaba u Northwoodu, primila je netoĉnu zapovijed o ratnoj uzbuni i u noći 24. lipnja bila pogreškom spuštena padobranima u naselje Pangbourne. Komandosi su ubili stanovnike pretpostavljajući da se radi o visokom vojnom osoblju, zatim shvatili da su pogriješili i oteli djecu.

(b) Projektil s pokusnim nervnim plinom otkvaĉio se s RAF-ova ili ameriĉkog vojnog zrakoplova i pao u podruĉje Pangbournea, prouzroĉivši umnu poremećenost kod skupine obliţnjih stanovnika koji će poĉiniti umorstva. Nakon toga, uništili su sve tragove o djeci, a zatim pretrpjeli retroaktivnu amneziju koja je izbrisala svako pamćenje zloĉina. Nesvjesni umorstava koji su poĉinili, vratili su se ponovo svojem uobiĉajenom svagdanjem ţivotu.

(c)Umoreni stanovnici i njihova djeca bili su, a da ni sami nisu znali, pritajeni agenti strane sile. Kad je njihova misija izvršena, roditelji su »dobili instrukcije« da se međusobno poubijaju, a djeca su sklonjena u podrume stranih ambasada prije no što su otpremljena izvan zemlje.

(d) Roditelje su umorili posjetitelji iz svemira koji su došli po mlade uzorke ljudske rase.

(e)Roditelje su umorila vlastita njihova djeca. Gledajući popis, palo mi je u oĉi da su sve teorije jednako nezbiljne.

Nevjerojatan se događaj odigrao u naselju Pangbourne i da bih otkrio njegov povod, morao sam sam otići onamo.

Posjet Pangbourneu, 29. kolovoza

Suvišno je reći da se odlazak u Pangbourne pokazao teţim no što sam mislio. Premda je prošlo dva mjeseca od samih umorstava, široko zanimanje za tragediju, raspireno ţutim tiskom i serijama senzacionalnih TV dokumentaraca, poslije 25. lipnja još je, ĉini se, poraslo. Prošle noći, u BBC-ijevu programu Panorama iznijeta je hipoteza da se skupina dugo već nezaposlenih ljudi sa sjevera Engleske spustila u zelenu dolinu Temze u potrazi za poslom, bila izazvana razmetljivim blještavilom privilegija i blagostanja, koji je doveo do provale ubilaĉkog bijesa.

Premda oĉito nategnuta - kad sam vidio mnoštvo sakupljeno oko ulaza u naselje Pangbourne - uĉinilo mi se da bi teorija mogla biti uvjerljiva.

Ubojice su privukle gomilu turista, od kojih je većina bila zadovoljna samo da pogleda kuće iz okolnih uliĉica ili prikladna humka. Deseci ljudi, od kojih mnogi opremljeni dalekozorima i kamerama, gaze prednjim tratinama naselja, što ljuti njihove stanovnike. Vidio sam da se muškarac s tronošcem i teleskopskim objektivom vere na krov garaţe, dok ga ljutita gospodarica te ladanjske kuće, jedna divlja blondinka u kućnom ogrtaĉu, obasipa šljunkom.

Policija pokušava rastjerati promatraĉe - sve ovo mora biti divna prigoda za provalnike koji su došli u izvidnicu - ali većina ljudstva potrebna je za zaštitu naselja Pangbourne. Oko 200 turista tiskalo se u aleji koja vodi u naselje, a neki su sjedili na granama jablanova, štiteći se ploĉama, dok su drugi dovikivali pogrdne rijeĉi policajcima ispod njih.

Dok sam milio autom kroz tu opću guţvu, jedan pretjerano uzrujani mladi redarstvenik zalupao mi je šakom po krovu i gotovo razbio prednje staklo. Unatoĉ pismenoj dozvoli šefa policije iz Readinga, nije bio nimalo sklon da me propusti.

U pomoć mi je pritekao narednik Payne iz redinškog OKI-ja, ljubazan, premda dobrano šutljiv tip koji je bio na trajnoj duţnosti u naselju i, ĉini mi se, odrađivao neku sitnu pokoru. Dobro je obaviješten o sluĉaju, ali leţeran i zajedljiv, premda je najveći dio energije trošio na nadziranje promatraĉa. Kad sam parkirao auto kod vratareve kućice, opazio sam da se policajci sluţe internom televizijom, budući da su zamijenili prerezane kablove. Policajac u košulji gledao je monitore, sjedeći na stolici na kojoj je njegov prethodnik, umoreni ĉuvar David Turner, ugušen neobiĉnom napravom od ţice i bambusa. (Takvu napravu, obavijestio me je narednik Payne, upotrebljavali su pripadnici Viet Konga da uhvate ameriĉke vojnike u stupicu i ubiju ih).

Osjetio sam muĉninu kad sam na ekranima ugledao tratine, prilazne staze i verande i sjetio se policijskog videa u kino-dvorani ministarstva. Dok sam ulazio u naselje, hodajući po finom šljunku Avenije, okruţene mirnim gospodskim kućama, gotovo sam oĉekivao da ću naići na Rogera Garfielda kako sjedi bez hlaĉa na straţnjem sjedalu Mercedesa. Srećom, ljudi iz odjela za sudsku medicinu odavna su bili uklonili sve dokaze i praktiĉki izbrisali sve sablasne tragove umorstava. Razbijena prozorska stakla su zamijenjena, mrlje krvi kemijski uklonjene, rupe od tanadi zaĉepljene i zaţbukane. Ĉak je i trava na tratinama pokošena, prema uputama odvjetniĉkih firmi koje zastupaju najbliţu rodbinu.

Hodajući naseljem, dvadeset koraka ispred narednika Paynea koji se dosađivao, nije mi bilo teško zamisliti da sam jedan od budućih kupaca koji posjećuju tek izgrađeno naselje Pangbourne. Buka dalekog mnoštva gubila se iza visokih zaslona rododendrona, a lijepe kuće otkrivale su neprijeporan trag preuglađenog zadovoljstva koje potjeĉe od spoja novca i ukusa.

Nasumce sam krenuo prilaznom stazom do kuće Millerovih u Aveniji br. 4. David Miller, burzovni mešetar, ubijen je u kadi, a njegova ţena Elizabeth udarcem struje na podmetnutom trim biciklu. Njihova kćerka Marion, 8 godina, i sin Robin, 13 godina, bili su najmlađa djeca u Pangbourneu. Dok je narednik Payne traţio odgovarajući kljuĉ, opazio sam kameru na daljinsko upravljanje postavljenu na stupu uliĉne svjetiljke u stilu art nouveaua, koji se nalazio na sredini Avenije. Okrenula se prema nama, što je znaĉilo da policajac iz kućice motri naše kretanje, a zatim okrenula, pregledavajući staze između kuća.

Pokazao sam na kameru. - Moram pribaviti jednu takvu za moju kućicu u Peghamu. Te stvari

mogu biti korisne. - Ne baš - Payne mi je otvorio vrata, ravnodušan na kamere. - U

sluĉaju... - Svakako, naredniĉe. Htio sam samo reći da pomaţu odvratiti uljeze.

Premda neprestano ţivjeti s tim lećama oko vas mora biti ponešto neugodno. Osiguranje je pametno smišljeno, premda naselje djeluje kao tvrđava.

- Ili zatvor. Payne je zapalio cigaretu i namjerno otpuhnuo gust plaviĉast dim u

bijelu unutrašnjost Millerova doma. Ĉinilo se da meka dlaka dubokih bijelih sagova i kromirano, koţnato pokućstvo izazivaju u njemu stanovito ogorĉenje.

- Psi i kamere, doktore, ne puštaju ljude unutra, ali ni van. - Svejedno je to priliĉno udoban zatvor - odvratio sam. Njegov ton me

je iritirao, kao i pepeo koji je sipao po sagu. - Zašto bi, zaboga, itko ţelio odavde pobjeći? Ovdje se ĉovjek moţe prepustiti maštanju, naredniĉe. Mladenaĉkom..., hoću reći, djeĉjem maštanju.

I nastojeći ne misliti na dvoje Millerove djece, pošao sam u kratak obilazak kuće. Dok sam zurio u udobno namještene spavaonice - djeĉakova je imala svoju kupaonicu i posebnu sobu za kompjutore - predoĉio sam si uljuđen i zadovoljan ţivot burzovnog mešetara i njegove

obitelji. U njegovu domu nije bilo ništa muzejsko, parket u djeĉakovoj spavaonici bio je izgreben peticama zdrava tinejdţera. Dijelovi prugastih zidnih tapeta bili su puni starih ljepljivih traka koje su nekad pridrţavale izloţbu postera. Preda mnom su bili znaci raznolikih interesa: šahovska ploĉa, police s pametnim broširanim knjigama, kompjutorska soba s videotekom klasiĉnih filmova poput Građanina Kanea i Oklopnjače Potemkin.

- Bistar momak - zakljuĉio sam kad smo se osvrnuli s vrata sobe. - Bilo je to sretno dijete.

- Sretno? Ovdje je to praktiĉki bila obveza. Payne se nasmiješio otkrivši poţutjele zube. - Sa svom ovom opremom, sve drugo bio bi zloĉin.

- Moţda, iako nije ovdje baš tako luksuzno, naredniĉe. Ovdje nema nikakvih bezvrijednih igraĉaka. Reketi, skije, kućni kompjutori... sve je vrlo razborito.

- O, jest. - Usmjerio me niz hodnik prema spavaonici Millerovih. - To se zbilja moţe reći o naselju Pangbourne. Vrlo razborito... i vrlo, vrlo uljuđeno.

Pomislio sam kako Payne neobiĉno bira rijeĉi i ĉudno ih istiĉe. Zurili smo u kadu Millerovih, u kojoj je otac ubijen pred vlastitom djecom, prvo omamljen fenom za kosu, koji je baĉen u vodu, a zatim izboden kuhinjskim noţem. Pokušavao sam otjerati iz misli sliku uzavrela vrutka krvave vode. Ovo uljuđeno gospodsko zdanje bila je moderna Atrejeva kuća. Sjetio sam se fotografije Millerovih u dosjeu, koja je pokazivala obzirnog, srdaĉnog muţa i veselu, zgodnu ţenu. Dolje u vjeţbaonici, u kojoj je umrla na podmetnutom trim biciklu, nalazio se zidni rokovnik oznaĉujući razliĉite aktivnosti s djecom - razgovor o školskoj lektiri, poseban sat nakon veĉere za raspravu o televizijskim programima od zajedniĉkog interesa, društvena zbivanja u sportskom klubu u kojima su roditelji sudjelovali, sljedeći krug poĉetniĉkog turnira naselja Pangbourne u bridţu - između oĉeva i kćerki, te majki i sinova. Gotovo svaka minuta ţivota djece bila je mudro isplanirana.

Ne razmišljajući posegnuo sam za elektriĉnim utikaĉem koji je visio kraj umivaonika (zapravo njegov duplikat, budući da je pravo oruţje, kojim je poĉinjeno ubojstvo, uklonjeno). Zrcala, koja su prekrivala zidove od poda do stropa, umnoţavala su moj i narednikov lik. Promatrao me mrzovoljno po svom obiĉaju, poput uĉitelja koji strpljivo ĉeka da ga njegov priglupi uĉenik dostigne.

Shvatio sam što ţeli od mene - da oponašam kretnje ubojica. Ne dopuštajući mu da me prisili odvratiti pogled, pritisnuo sam utikaĉ u

sigurnosnu utiĉnicu. Kraci na pero zahtijevali su dvostruki trzaj zglobom, prisilivši me da se nagnem preko umivaonika. Ukljuĉio sam fen ćuteći kako mi topli zrak udara u lice i ĉelo i mrsi kosu. Slušao sam zujanje fena i gledao kako se dim Payneove cigarete kovitla i igra oko nas, kao što se vodena para ovdje kovitlala i igrala tog lipanjskog jutra prije dva mjeseca. Zrcala su bila poškropljena krvlju i tko god je riješio Millera njegovih muka, vidio je kako se njegovi beskrajni odrazi gube u beskraju hodnika, posutim crvenim korijandolima, kao u zbiljskom krvavom vjenĉanju.

- Jeste li zadovoljni, naredniĉe? Ljut na sama sebe, iskljuĉio sam fen i pošao prema izlazu.

Psihijatrov dom

Prešli smo na drugu stranu Avenije, praćeni budnim okom kamere, postavljene na kićenom stupu, i nastavili razgledavanje. Narednik Payne zveckao je kljuĉevima poput tamniĉara luksuznog zatvora za lopovske superbogataše. Ćutio sam da osuđuje ljude koji su nekoć ţivjeli u tim kućama, uzimajući im za zlo ne samo njihovo bogatstvo nego i humani naĉin na koji su ga pokazivali.

Unatoĉ tomu, prijalo mi je društvo tog policajca koji se dosađivao, pušio kiselkaste cigarete i klimao glavom na moje opaske a da ih nije ni slušao. Već sam znao da mi se neće povjeriti sam od sebe; morao sam ga nekako isprovocirati.

Srećom, kuća Maxtedovih pruţila mi je prigodu. Maxtedovi su, posve sluĉajno, bili dvije ţrtve koje sam osobno

upoznao, 1986. godine na jednoj konferenciji u Stockholmu. Pamtio sam otmjen i profesionalan par, gotovo odveć sputan u svojoj svilenoj odjeći. Njihov uglađeni, nenametljivi ţargon u stilu Gestalta podsjetio me je sablasno na znanstvenike, s istim onim umirujućim brbljanjem koje krije tvrdokornu, evanđeosku prijevaru.

Ali, dom im se ĉinio dosta topao, s ugodnom oplatom od hrastovine koja je još uvijek omiljena u kontroverznijih psihijatara. Izbjegavajući garaţu, gdje su Maxtedovi bili zgnjeĉeni pod kotaĉima vlastita Porschea, Payne i ja pošli smo u razgledanje prizemnih soba prošavši kroz dobro opremljenu vjeţbaonicu do zatvorenog bazena pokraj teniskog igrališta. Kao i u Millerovih, oglasne ploĉe otkrivale su isti oĉiti ponos što se tiĉe akademskih i sportskih uspjeha sina, iste prijateljske podsjetnike na

domaće zadaće, iste preporuĉane TV programe i prijedloge za daljnje ĉitanje.

Zamijetio sam da u Maxtedovoj radnoj sobi ni jedna moja knjiga nije našla mjesto na policama, koje su od A do Z sadrţavale nekad pomodna imena, od Althussera i Barthesa do Husserla i Perlsa. Bilo da ublaţi, bilo naglasi taj strogo pomodni imidţ, mali televizor nalazio se na pisaćem stolu pokraj stalka za tintarnice, postavljen tamo poput igraĉke za odrasle.

- A ovo je soba njihova sina? - upitao sam kad smo ušli u spavaonicu sedamnaestogodišnjeg Jeremyja. - Znate, naredniĉe, kuće drugih ljudi uvijek se ĉine ponešto neobiĉnim, ali ove su dobrano ĉudne.

- Ništa ĉudnije od nekih koje sam vidio - Payne nije reagirao na moj oĉiti manevar, svjestan da ga ţelim izazvati, premda me je pogledao s blagom radoznalošću.

- Kako to mislite, doktore? - Mislim, sve su vrlo sliĉne. Ne pokućstvo i uređaji, premda ni ti nisu

toliko razliĉiti. Radi se o ozraĉju, osjećaju vrlo uređenih ţivota onih koji su ovdje ţivjeli... gotovo odveć uređenih.

Bazao sam po Jeremyjevoj spavaonici, zamijetio stolni kompjutor, dasku za jahanje na valovima i plivaĉke trofeje, niz nagradnih pokala na okviru kamina.

- Mora da je preplivao milje u onom bazenu dolje. Jeremy je imao problema s mokrenjem u krevet, ako dobro pamtim - moţda roditelji nisu cijenili sav taj napor?

- O, cijenili su... i te kako su cijenili - Payne je pritisnuo tipku kompjutora i otkucao jednostavan kod. Ekran se rasvijetlio i otkrio poruku datiranu 17. svibnja 1988.

»47 duţina danas!« Nakon kratke stanke, pojavila se sljedeća poruka:

»Vrlo dobro, Jeremy!« Zurio sam u poruku roditelja dok je treperila na ekranu, kratki iskaz

elektronske ljubavi, sve što je ostalo od roditelja i djeteta u toj napuštenoj kući.

- Boţe, hoćete reći da su roditelji bili spojeni sa spavaonicama djece? U tomu ima neĉeg obeshrabrujućeg, naredniĉe.

- Zar ne, doktore? Sjedite ovdje nakon što ste dovršili domaću zadaću i kompjutor najedanput zasvijetli: »Vrlo dobro, Jeremy!«

- Kakvo nadziranje duše! I to ne samo onim kamerama vani. Ipak, mora da je bio sretan.

Iz ugrađenog ormara stršile su skije za skijanje na vodi. Povukao sam natrag vrata i letimiĉno pregledao ladice ispunjene kazetama, broširanim knjigama i sportskom odjećom.

A onda sam, u donjoj ladici, ispod gomile kapa za kupanje, otkrio hrpu sjajnih tjednika, ĉesto prolistavane primjerke Playboya i Penthousea. Pokazao sam primjerak Payneu.

- Playboy, naredniĉe... prva pukotina u fasadi, moţda? Payne jedva da je pogledao tjednik. - Ne bih rekao, gospodine. - Svakako. Moţe li biti išta normalnije za jednog

sedamnaestogodišnjaka koji je još uvijek sklon mokrenju u krevet? Maxtedovi su bili prosvijećeni ljudi.

Payne je kimnuo mudro. - Siguran sam da je Jeremy to također znao, doktore. Primjerci Playboya bili su dobra kamuflaţa. Ako ţelite zbiljski »porno«, pogledajte ispod.

Odgurnuo sam kape za kupanje i digao prva tri primjerka tjednika. Ispod je bilo tuce primjeraka razliĉitih tjednika o revolverima i puškama, Oružje i municija, Komandosko lako oružje, Strijelac i Borbeno oružje Waffen SS. Prolistao sam ih, zamijetivši da su stranice pomno oznaĉene, pohvalni komentari naĉrĉkani na marginama.

- Zbiljski porno? Slaţem se. - Gurnuo sam tjednike natrag u ladicu i pokrio ih kapama za kupanje, kao da ţelim saĉuvati tajnu Jeremyja Maxteda. - Vjerojatno je pripadao mjesnom streljaĉkom klubu. Ipak, mislim da njegovi roditelji to ne bi odobrili.

- Moţete se kladiti o vašu mirovinu da ne bi. - Narednik Payne smijuljio se za sebe. - Baratanje vatrenim oruţjem? Za ljude iz naselja Pangbourne bilo bi to gore od napastovanja djeteta.

- Ponešto ekstremno, naredniĉe. Moţda na neki naĉin imaju pravo. Ĉekajte malo...

Upalio sam svjetlo u ormaru. Oko podne letvice i nutarnje oplate vrata bio je niz neobiĉnih zareza, kao da ih je naĉinio nekakav glodavac moćnim sjekutićima.

- Jeste li vidjeli ove tragove, naredniĉe? Kao da je nekakav maleni stvor pokušavao izaći van. Jesu li Maxtedovi drţali nekakvu egzotiĉnu ţivotinju?

- Moţe se i tako reći. - Payne je otrupkao do vrata i drţao ih otvorena dok smo izlazili iz sinovljeve sobe. - Ti tragovi su priliĉno uobiĉajeni u naselju.

- Što ih je prouzroĉilo? Struĉnjaci za sudsku medicinu mora da imaju neko mišljenje.

- Pa... nisu se mogli sloţiti. - Ušli smo u spavaonicu doktorice Edwine. Payne je pokazao prema drvenom okviru kod uzglavlja i ja sam opazio sliĉan oblik rezbarije. - Naći ćete ih posvuda, neka vrst suhog... truljenja.

Naglasio je rijeĉi s tajanstvenim zadovoljstvom, zatim sjeo na madrac i upalio televizor uz krevet.

Rekao sam jetko: - Naredniĉe, ja bih morao dalje, tako da ćete morati propustiti mjesnu

trku. - Ovo je njihov vlastiti privatni program, doktore. Na pengbornškom

kanalu nema natjecanja. - Pokazao je prema ekranu, na kojem se vidjela cesta izvan prozora. Kamera je išla amo-tamo, kao da traţi otpali list, ispitujući neumorno panoramu mirnu poput pozornice.

Slegnuo sam ramenima. - Osiguranje je ovdje bilo vaţno, oĉito su bili opsjednuti njime. Dakle,

kuća je spojena s monitorom na kapiji? - Kao i svaka kuća u naselju Pangbourne. Payneov glas zvuĉao je šaljivo, premda znakovito. - Na gornjem katu, u prizemlju. Barem znamo zašto nije bilo

nevjernosti u braku. Ali, uzmite djecu, doktore... motrilo ih se svakog sata, svakog dana i noći. Ovo je bio topli, prijateljski, juniorski Alcatraz. Plivanje u osam, zajutrak u osam i trideset, sat strijeljanja iz luka, origamija, uĉiniti ovo, uĉiniti ono, gledati zajedno reprizu Obzora na videu, vrlo dobro, Jeremy... - Payne je otpuhnuo gust dim u zrcalo doktorice Edwine koje se nalazilo na toaletnom stoliću. - Jedina iznenađujuća stvar u svezi s ovim ljudima je što su našli vremena da ih se poubija!

- Pa, poubijani su. Ne zaboravimo to. Pustio sam da se Payneova provala stiša. Nešto je još uvijek krio i ja

sam ĉekao da se otvori. - Ţivoti su im zacijelo bili vrlo aktivni i dobro organizirani. Zapravo,

ĉudo da su ih ubojice zatekle sve kod kuće. - Moţda su ugovorili sastanak. - Posluţivši se izlikom? Teško je zamisliti kakvom. Ne zaboravite, bila

je subota ujutro, u lipnju. Prava je sluĉajnost da nitko nije bio na odmoru. Ti ljudi su svi zajedno posjedovali nekih 15 kuća, na jugu Francuske...

- ...na Korzici, u Cortini, Toscani. - Svim tim mjestima koje vi mrzite, naredniĉe. Ali ipak su svi bili tu, i

odrasli i djeca. Jednom od te djece, petnaestogodišnjem Rogeru Sterlingu,

trebalo je izvaditi zube mudrosti, tako da je doveden kući za vikend iz Londonske klinike.

- Doveden? - Dok smo govorili, Payne je pozvao znakom da uđemo u prizemnu radnu sobu, još uvijek me vodeći. - Ili je pošao dobrovoljno, doktore?

- Dobrovoljno? Moţda. Ali zašto? Dţepni kalendari i knjige sastanaka ne otkrivaju ništa osim uobiĉajenih subotnjih aktivnosti... trim vjeţbe, sljedeći krug natjecanja u bridţu, plivanje...

- ...»47 duljina danas! Vrlo dobro, Jeremy!« Ne obazirući se na Paynea, nastavio sam, deklamirajući prema

pamćenju. - Bio je tu i posjet TV producenta koji je planirao film o naselju Pangbourne, zatim repriza Panorame o gladi u Eritreji, koju su mnogi roditelji gledali zajedno s djecom - i disko uveĉer. Ništa neuobiĉajeno...

- Ipak, Roger Sterling se doista potrudio da bude tu. Londonska klinika nije baš bila voljna pustiti ga.

- Toĉno... izmislio je neku priĉu o posjetu nepostojećeg prijatelja iz Kanade. Ali zašto? Jesu li djeca planirala moţda neko iznenađenje?

Bio sam mu okrenut leđima, pregledao letimice knjige na policama Maxtedovih i ĉekao da narednik odgovori. Kad sam se okrenuo, drţeći Piagetov svezak u ruci, Payne se smiješio usiljeno, poput pretjerano kreposnog ĉovjeka koji je prisiljen uţivati u neĉijoj gruboj šali.

- Da, tu nema nikakve dvojbe, što se mene tiĉe, doktore. Djeca su planirala iznenađenje.

- Moguće... i koji god motiv da su imala, ubojice su to nekako proĉaĉkale. Toĉno?

- Recimo. - Što ukazuje na to da su mogli planirati umorstva do u najmanje

potankosti, sigurni u to gdje će svi biti. Jedna stvar mi je jasna, naredniĉe. Ubojice su poznavale teren.

- Oh, savršeno - Payne se zavalio u koţnati naslonjaĉ doktora Maxteda, kao da se odmara nakon dobro obavljena posla. - Ubojice su znale sve o ovom mjestu, svako stubište i Jacuzzi i dasku za skijanje, svaki prekidaĉ za alarm i utiĉnicu. Ali opet, bili su tu godinama.

- Godinama? Ali tko, naredniĉe? Sluţinĉad? - Ne, ne sluţinĉad. - Pa tko drugi? Govorite kao da znate. Naĉinio sam kretnju s knjigom u

ruci i ova je pala nespretno na pod otkrivši slomljeni hrbat. Zurio sam u stranice, od kojih su mnoge bile izbodene istim oruđen za bušenje koje je

oštetilo podne letvice u spavaonici Jeremyja Maxteda. Netko je sustavno okljaštrio stranice. Nenadano mi se uĉinilo da znam ĉiji bi se otisci našli na oštećenim daskama kod uzglavlja.

- Naredniĉe, mislite li vi...? - A što vi mislite, doktore? - Nemam pojma... ali vi oĉito nešto slutite. - Ponešto. Ali mogu vam kazati da to što slutim nije zgodno. - Da ĉujemo. Kadar sam nositi se s neugodnostima. Payne je ustao, smišljajući u sebi odgovor, a onda otišao do prozora.

Policijska kola skrenula su velikom brzinom preko ceste i zaustavila se na poĉetku prilazne staze raspršujući šljunak. Inspektor u uniformi prešao je ţurno preko trave. Progurao se kroz vrata, s izrazom trijumfa na licu.

- Naredniĉe, vratite se u Reading... ovdje nećete ništa naći. - Okrenuo se prema meni. - Doktore Greville, imamo djevojĉicu Millerovih! Prvu koja je utekla!

Marion Miller, prvi »talac«

Tijekom slijedećeg tjedna, ograniĉio sam se na moje sobe za konzultacije u Institutu za psihijatriju. Viđao sam bolesnike koje sam nakratko zanemario i pokušavao ostati izvan poplave publiciteta kojim je doĉekano otkriće Marion Miller. Ta tragiĉno osiroćena osmogodišnja djevojĉica nađena je u ranim jutarnjim satima 29. kolovoza skrivajući se u ţeljeznoj krletki natovarenoj veĉernjom poštom na peronu br. 7 ţeljezniĉkog kolodvora Waterloo. Pregledaĉ karata koji je dolazio na posao (Frank Evans, 18 godina sluţbe na Britanskim ţeljeznicama, koji je već postao nacionalni junak) ĉuo je nešto što je sliĉilo kmeĉanju maĉke među poštanskim vrećama u krletki. Hoteći osloboditi zalutalu ţivotinju, otkrio je drhtavo i zaprljano, gotovo nesvjesno dijete svijetle kose koje je nosilo zablaćenu pamuĉnu haljinu i jednu cipelu.

Pozvana je policija Britanskih ţeljeznica, ali dijete, sedam ili osam godina staro i dobro uhranjeno, nije bilo kadro reći kako se zove. Izmoţdena onim što je prošla, djevojĉica je pala u stanje nijeme nepomiĉnosti, ispuštajući od vremena do vremena ĉudan psikav zvuk, kao da oponaša domaću maĉku. Predana je zatim redarstvenicima obliţnje stanice Londonske policije. Ovi su pretpostavili da je odbjegla ili da su je ostavili roditelji. Pomnije ispitivanje djevojĉiĉine odjeće otkrilo je

Harrodsovu etiketu na pamuĉnoj haljini i monogram ekskluzivne trgovine iz Beauchampa u plitkoj cipeli.

Znakovitiji nalaz ĉinio je niz mrlja organskog podrijetla u visini struka haljine, ĉija je slika pribliţno odgovarala otisku njezine lijeve i desne ruke. Mrlje je netko pokušao oprati s tkanine, ali analiza je uskoro pokazala da je rijeĉ o krvi. Djevojĉica nije imala nikakvih ozljeda i do osam ujutro tog jutra, brza identifikacija otkrila je da krv pripada Davidu Milleru, jednoj od ţrtava pokolja u naselju Pangbourne. Malo zatim, zubnim i fotografskim usporedbama, kao i vizualnom potvrdom obje bake, ustvrđeno je da je djevojĉica Marion Miller, jedno od 13 otete djece.

Tijekom nekoliko sljedećih dana, otkriće tog osiroćenog djeteta potisnulo je sve ine novosti s naslovnih strana, postavši golemi izvor spekulacija pothranjivano neizvjesnošću glede oslobođenja djevojĉice. Je li pobjegla ili je bila prvo dijete koje su otmiĉari pustili na slobodu? Uskoro je sva ona ljubav prema »taocima« osamdesetih godina preobrazila preostalo 12 djece u pješake zlokobne igre koju su nepoznati otmiĉari igrali s njihovim ţivotima i srcima. Nekoliko velikih dnevnih novina utemeljilo je fondove za otkupninu koji su primili milijune na ime javnih priloga.

Samo dijete nije bilo kadro pomoći leţeći na pomno ĉuvanom odjelu djeĉje bolnice u Ulici Velikog Ormonda u neizmijenjenom stanju napadaja šizofrenije. Bila je pod sedativima i hranjena na cjevĉicu; no, za susreta s bakama tijekom kratkih svjesnih ĉasova, mogla je samo ciĉati i izvoditi neobiĉnu kretnju lijevom rukom, kao da otkljuĉava vrata, dodirujući istodobno desnom rukom ĉelo, po svoj prilici da odbije udarac.

Ovo je, ĉinilo se, potvrđivalo tezu da je dijete pobjeglo. Krletka, u kojoj je otkrivena, sadrţavala je poštanske vreće iz podruĉja Canterburyja... Je li fanatiĉki religiozni red oteo djecu, moţda skupina poremećenih visokih svećenika koji se protive liberalnom nadbiskupskom uređenju? Haljina je bila oprana u popularnoj vrsti deterdţenta koji se prodaje za podruĉje meke vode u Walesu - velški nacionalisti bili su odmah osumnjiĉeni, što je dovelo do masovne rasprodaje ladanjskih kuća u vojvodstvu. Međutim, na plitkoj cipeli nađeni su tragovi zemlje iz Kensington Gardensa, koji su bili nemilosrdno oĉišćeni, kao da se Petar Pan, preobrazivši se u psihopatu poput lana Bradyja, vratio iz zemlje Nedođije i namamio djecu u svoj zli san.

Međutim, uskoro su se sve te spekulacije rasplinule ni u šta. Otmiĉari se nisu javili, a Marion Miller ostala je zatvorena u svojoj dubokoj povuĉenosti. Zatraţio sam dopuštenje da vidim dijete, pridodavši mu

kratak izvještaj o posjetu Pangbourneu, u kojem sam opisao neke neobiĉne znaĉajke, poput okljaštrenog primjerka Piagetove klasiĉne knjige o odgoju djece. Ministarstvo unutrašnjih poslova odbilo je moju molbu zatraţivši istodobno da prekinem istragu i drţim se po strani na neodređeno vrijeme.

Ostavljen na miru, bio sam kadar ponovo razmisliti o posjetu naselju Pangbourne i mojem razgovoru sa zagonetnim narednikom Payneom, koji je bio pridodan jednoj od operativnih jedinica što su ĉešljale unutrašnjost. Ĉinilo se da on ukazuje na suuĉesništvo, promišljeno ili bilo kakvo, Jeremyja Maxteda u otmici djece, moţda ĉak i u samim umorstvima. Je li skrovita strast prema oruţju navela Jeremyja da kupi pušku ili pištolj, što je onda potaknulo otmiĉare na ubojstva roditelja?

U međuvremenu, osmogodišnja Marion Miller bila je i dalje jedini kljuĉ za tragediju, ali ona nije pokazivala nikakvih znakova oporavka. I moje zanimanje je opalo i ja sam se vratio radu s bolesnicima.

A onda sam, posve sluĉajno, u jednom od televizijskih dokumentaraca koje sam rado prezirao, vidio kratki film o djetetu. Film je ponovo oţivio moje zanimanje za sluĉaj i jednom zauvijek razriješio u mojoj svijesti tajnu o tome tko je ubio 32 ţrtve pokolja u Pangbourneu.

Televizijski film

TV film, još jedna »Newsnight« rekapitulacija tragedije, uveo je kratku sekvencu snimljenu u djeĉjoj bolnici u Ulici Velikog Ormonda. Policija je prvi put dopustila pristup kamerama u odjel kao dio oĉajniĉkog apela svjedocima djetetova bijega.

Marion je leţala u krevetu, povlaĉeći stisnutim šakama plahtu prema naškubljenim ustima. Glava joj je bila okrenuta na stranu, a ukoĉen pogled oĉito uprt u vazu s perunikama na obliţnjem stolu. Medicinska sestra dovela je do kreveta postariju ţenu, baku po majci, odjevenu u kaput od perzijske ovce, s malom taškom od lakirane koţe u ruci. Smiješila se neodluĉno unuci dok je sestra pomicala cvijeće u koje je djevojĉica zurila i silila je da okrene glavu.

Dok sam promatrao taj dirljiv prizor na ekranu, telefon u predvorju je zazvonio. Zastao sam na vratima dnevne sobe gledajući Marion Miller koja je zurila u impozantnu bakinu pojavu. Sad već glasovitom kretnjom, beskrajno ponavljanom na TV i ĉak oponašanom među alternativnim komiĉarima, dijete je diglo lijevu ruku iz sigurnosti plahte. Ĉinilo se da

stavlja kljuĉ u bravu i zatim okreće teškom dvostrukom kretnjom male ruke - upravo, prema struĉnjacima, onim slijedom pokreta zglobova kojim bi se otvorila brava s kraĉunom na pero. Istodobno, desna ruka digla se u visinu ĉela, kao da odbija udarac otmiĉara, vjerojatno s one strane vrata, kroz ĉije noge je tako odvaţno i ĉudesno pobjegla.

Kao potvrda ove teorije, lice djevojĉice imalo je zastrašujuće bolan izraz. Otkrila je stisnute zube, iskrivivši lice koje je postalo ruţna grimasa, a sjekutići se svjetlucali pod svjetlima kamere. Premda nije bilo tonskog zapisa, milijuni gledatelja mogli su ĉuti ciku.

Dok je telefon i dalje dosadno zvonio, otišao sam do televizora i utišao komentar izvjestitelja. Zurio sam u djevojĉiĉine ranjene i oĉajniĉke oĉi, u malo upalo lice svijetle i s ljubavlju zaĉešljane kose, svjestan da sam identificirao barem jednu od pengbornških ubojica.

Povratak u naselje Pangbourne: 17. listopada 1988.

Narednik Payne ĉekao me je kod vratarske kućice kad sam se idućeg dana u jedanaest sati pojavio pred ulazom u naselje. Salutirao mi je strpljivo, ali nije pokazivao nikakvo ganuće u povodu ponovnog susreta. Ĉak je i preko telefona zvuĉao neobvezatno, kao da nije iznenađen mojim hitnim pozivom. Drţeći u ruci kljuĉ za kuću Millerovih, proveo me je kroz skupinu promatraĉa koji su se još uvijek sakupljali na ulazu.

Prošli smo zajedno kroz mirno naselje, mimo lijepih gospodskih kuća koje sam već gledao u dobrano drukĉijem svjetlu. Doĉekala nas je poznata unutrašnjost kuće Millerovih, premda je svaka perspektiva prošla kroz tankoćutnu promjenu. Payne je stajao po strani, hoteći vidjeti kamo ću poći.

- Kupaonica roditelja - rekao sam mu - to je sve što ćemo pogledati. - Vrlo dobro, doktore... - Zvuĉao je ohrabrujuće, poput instruktora koji

vodi nadobudnog novaka preko terena sa zaprekama. Ali kad smo došli u kupaonicu, bio sam napokon kadar iznenaditi ga.

- Da postavim scenu, naredniĉe - rekao sam. Odmaknuo sam zastor tuša i otvorio obje slavine. - Treba nam jedan ili dva rekvizita.

Payne je koraknuo natrag, pokušavajući izbjeći vlastite umnoţene likove u zidnim zrcalima.

- Ako se mislite okupati, doktore, grijanje je iskljuĉeno. - Ne brinite, neću vas dovesti u nezgodan poloţaj.

Kad su u kadi bila dva inĉa hladne vode, zatvorio sam slavine, uzeo fen gospođe Miller sa stalka iznad umivaonika. Drţeći ga u rukama, okrenuo sam se prema Payneu.

- Naredniĉe, vi ste vidjeli televizijski film o Marion Miller koja oĉito otkljuĉava vrata dok bjeţi. Marion je zacijelo bjeţala, ali ne tako što je okrenula kljuĉ...

Prvi put, bio sam ispred Paynea. Promatrao me je oprezno, drţeći nezapaljenu cigaretu među zubima, dok sam premjestio fen u desnu ruku, a lijevom uzeo utikaĉ.

- Dakle, pretpostavimo da se Miller kupao tog subotnjeg jutra. Otprilike u 08.15, Marion i njezin brat ulaze u kupaonicu. Moţda mole za posebnu uslugu, ĉiji odgovor već znaju, posljednju prigodu koja bi spasila ţivot njihovu ocu.

- Doktore... - Payne je potresao glavom, oĉito razoĉaran u meni. - To je ĉisto nagađanje.

- Dobro, ovdje nagađam, ali u ovo sam siguran. - Stavio sam fen na stalak ponad Millerova umivaonika. - Marion uzima fen i utiĉe ga u utiĉnicu. Da bi to uĉinila, mora obići rub umivaonika i pruţiti lijevu ruku. Na Millerovu nesreću, ove sigurnosne utiĉnice nisu baš tako sigurnosne...

Rinuo sam utikaĉ u utiĉnicu, zatim naĉinio poznati okret, pritisnuo, ponovio isti okret koji je nesretno dijete uĉinilo znakovitim u TV filmu. Fen je poĉeo zujati, tjerajući mi vrući zrak u lice.

- Fen joj je sad u lijevoj ruci, drţi ga za drţak - vrlo je teško drţati ga drukĉije - i struja zraka baca joj kosu u oĉi. Uklanja je desnom rukom... - Naĉinio sam drugu kretnju koju smo vidjeli u TV filmu, smirivši nekoliko dlaka što su poigravale na mojem ĉelu.

Zatim sam se odmaknuo i bacio fen u kadu. Ĉuo se ţestok šišteći zvuk i prigušen bljesak koji je potresao kadu osvijetlivši zrcala oko nas. Provrela voda poprskala je Paynea i mene, raspršivši sitne kapljice po stropu.

Budući da je osiguraĉ pregorio, fen je leţao nepokretno u kljuĉaloj vodi. Zatvorio sam ga na utiĉnici i izvukao utikaĉ. Payne je brisao jaknu jednim od ruĉnika za ruke gospođe Miller.

- Ĉuli ste šištanje, naredniĉe... nešto što jadno dijete nikad neće zaboraviti. Zapravo, to je vjerojatno posljednje što pamti.

- Ni ja ga neću zaboraviti, doktore. - Payne je uzeo gajtan i izvadio oprezno fen iz vode. - Iskreno govoreći, nisam skuţio tu stvar s utikaĉem, premda sam znao da ne otkljuĉava bravu.

- Svakako. Zašto bi to izazvalo neku traumu? Samo se jedna golema kriza mogla tako duboko urezati u njezinu svijest, nešto što ukljuĉuje pitanje ţivota i smrti, ili onkraj ţivota i smrti.

- Poput odluke da ubije oca? - Toĉno... premda mislim da ga ona nije ubila, ĉega i sama lako moţe

biti svjesna. Omamila ga je fenom, a onda ga je njezin brat ubio kuhinjskim noţem.

Payne se nagnuo preko slavina i ispustio vodu iz kade. - Dakle, vi mislite da su isplanirali umorstvo? Brat i sestra zajedno? - Da, bilo je planirano, upravo kao i ostala umorstva u naselju

Pangbourne. Vi to znate, naredniĉe. Zapravo, znali ste to od prvog mojeg posjeta.

- To navodi na jedno drugo pitanje, doktore. Glavno pitanje: tko je doista izvršio pokolj u Pangbourneu?

- Djeca, to je nedvojbeno. Zvuĉi tako nevjerojatno da ni ja sam nisam siguran mogu li vjerovati u to. Nema nikakvog dokaza, a moţda ga nećemo ni naći. Unatoĉ tomu, uvjeren sam da su roditelje ubila njihova djeca, jedno po jedno.

Stajali smo u mokroj kupaonici, okruţeni beskrajnim likovima nas samih, slušajući kako zadnji curak vode otjeĉe kroz kuću.

Ćuteći nelagodnost zbog vlastita odraza, Payne je rekao: - Slaţem se, doktore, premda je najteţe dokazati to upravo ovdje, u

ovoj kupaonici. Osmogodišnja djevojĉica i trinaestogodišnji brat? Bit će vam teško da to i potkrijepite.

- Moţda, ali siguran sam da su Robin i Marion Miller kljuĉ za sve. Ne zaboravite, oni su najmlađi od 13 djece i za razliku od drugih, bili su suoĉeni s posebnim problemom. Njihovje otac bio golem muškarac, dobrano preko šest inĉa visok, bivši amaterski boksaĉ. Djeĉak mu nikad ne bi uspio zadati smrtonosan udarac noţem.

- A da je samo ranio Millera, ovaj bi bio kadar upozoriti ostale roditelje, zar ne?

- Vrlo vjerojatno; roditelji su bili dovoljno inteligentni da prepoznaju znake opasnosti i brzo izvuku prave zakljuĉke.

- Recimo, zakljuĉajte najbliţa vrata, ne ukljuĉujte taj kućanski aparat, ne idite pred auto kad vaš tinejdţerski sin zuri ĉudno u vas preko volana. Cijela operacija mogla se odgonetnuti...

- U roku od nekoliko minuta. Dakle, mladi Robin i Marion Miller bili su suoĉeni s dvostrukim izazovom. Morali su djelovati brzo i sami ubiti roditelje.

- Ali zašto, doktore? - Payneu je uspjelo ponovo zapaliti vlaţnu cigaretu i on je ţeljno uvukao dim. - Jedan od starijih djeĉaka, sin Ogilvyjevih ili Maxtedovih, mogao je to uĉiniti umjesto njih.

- To bi razorilo cijeli moralni temelj akcije. Djeca su pruţala zadnji otpor roditeljima. Pokolj u Pangbourneu ĉinio je oĉajniĉku pobunu, sa stajališta djece, ĉin masovnog ubojstva tirana. Svatko je morao preuzeti odgovornost za smrt vlastitih roditelja, pod koju god cijenu.

- Uloţili su nedvojbeno dosta ingenioznosti u to... sve te elektriĉne stupice, te neobiĉne petlje i orme. Spoĉetka je to ukazivalo na doista ludog profesionalnog ubojicu.

- I ja sam tako mislio, naredniĉe; ali ingenioznost je ovdje posljedica nuţde. Mlađa djeca nikad nisu vidjela vatreno oruţje, kamoli baratala njime. Umorstva su morala biti poĉinjena u vrlo kratkom razdoblju, moţda ne duljem od deset minuta, da bi se odrţao psihološki zamah. Morali su biti brzi, a morali su biti i djelotvorni.

- Nevjerojatno je da trinaestogodišnji djeĉak priđe majci u kuhinji i pokuša je izbosti. - Payne je potresao glavom, razmišljajući o tom sablasnom prizoru. - Imajte na umu taj stalni jogging. Te pengbornške majke bile su kondiciono zdrave ţene; provele su cijeli ţivot odbijajući mlade muškarce. Ĉak i smrtonosan ubod mogao bi im dati prigodu da dignu uzbunu... osobito onu koja zazvoni u glavi.

- A ta je najglasnija. Zamislite, pokušati ubiti nekoga tko vas voli i brine za vas, naredniĉe! Ĉin umorstva mora se odigrati tako brzo da nemate vremena za razmišljanje.

- U pravi ĉas i mrtav zaĉas. To podrazumijeva planiranje, doktore. Teško je povjerovati da bi djeca mogla to sama izvesti.

- Znam. Unatoĉ tomu, naredniĉe, uvjeren sam da su djelovala sama. Mislim da su te subote umorila roditelje oko osam sati ujutro, i to bez iĉije pomoći. Vjerojatno su otišla iz Pangbournea u roku od nekoliko minuta nakon umorstava, moţda unajmljenim autobusom parkiranim iza ugla.

- I sad? - Tko zna? Vjerojatno su u nekoj mirnoj seljaĉkoj kući u zabitnom

kutku Škotske ili Walesa i ĉekaju dok se stvar ne stiša. - Staraju se o kozama, sade mrkvu i leţe budna obnoć ĉekajući zov

jutra. I nikad više nećemo ĉuti o njima.

- O, ĉut ćemo, naredniĉe. Jedno ubojstvo tiranina vodi drugom, osobito ako je poĉinjeno s emocionalnim nabojem. Djeca iz Pangbournea su grupa Baader-Meinhof sutrašnjice. I zato moramo imati ĉvrste dokaze protiv njih prije no što izađemo pred zamjenika komesara.

- Neću to komentirati, doktore. - Payne je povukao zastor tuša, kao da krije još uvijek vidljivi leš. - Imam jedno pitanje, posljednje. Slaţem se da su djeca ubila roditelje i da su sve pomno isplanirala. Ali zašto? Nije bilo dokaza o seksualnom zlostavljanju, nikakvog tjelesnog kaţnjavanja koje bi izmicalo nadzoru. Roditelji nikad nisu digli ruku na djecu. Ako je postojala neka vrst tiranije, morala se ticati zbiljske mrţnje i okrutnosti. Nismo otkrili ništa što bi i pribliţno ukazivalo na to.

- I nećemo. Djeca iz Pangbournea nisu ustala protiv mrţnje i okrutnosti. Upravo suprotno, naredniĉe. Pobunila su se protiv despotizma dobrote. Ubila su da bi se oslobodila tiranije ljubavi i brige.

Pokolj u Pangbourneu: dokaz

Sljedeća tri dana bio sam gotovo neprestano u društvu s Payneom, skupljajući potanke dokaze protiv pengbornške djece, slaţući mozaik sluĉaja koji je prkosio svemu što je konvencionalnom razboru najdraţe, ali koji je morao biti potpuno uvjerljiv ako ţelim nadvladati refleksne primjedbe Yarda i Ministarstva unutrašnjih poslova.

Svakog jutra bih se dovezao iz Londona u centralu Redinške policije i Payne bi me odveo u arhivski ured u podrumu, u kojem je bio pohranjen povjerljivi dokazni materijal. Premda sam bio siguran u naš sluĉaj, kad sam se našao izvan okruţja Sela, bilo mi je teško prihvatiti djelotvornost te neobiĉne logike: što su više djeca bila voljena i maţena, to su oĉajnije ćutjela potrebu za bijegom.

- Uzmite Marion Miller - rekao sam, preuzimajući ulogu advocatusa diaboli protiv samoga sebe. - Uvjeren sam da je bacila ukljuĉeni fen u oĉevu kadu. Unatoĉ tomu, zakljuĉak da je to uĉinila promišljeno, hoteći ga ubiti, tako je bizaran da se mora razmotriti mogućnost inih sloţenih teorija.

- Kao na primjer? - Payne je ĉekao strpljivo kraj ekrana projektora, sa slajdovima i videima koje je bio skupio.

- Pa, moţda mu je htjela osušiti kosu i sluĉajno ispustila fen u vodu. Uhvatila ju je panika i brat je pokušao stvoriti dojam da se radi o pokušaju samoubojstva. Moţda se i radilo o pokušaju samoubojstva na koji su djeca nabasala...

- Dakle, Miller prvo priredi sebi udarac elektriĉnom strujom da iskljuĉi bol, a zatim se ubode u prsni koš?

- Ili ga je moţda majka djece izbola, a zatim se ubila obuzeta griţnjom savjesti? - Odustao sam. - Neuvjerljivo je, premda je naša teorija još nevjerojatnija.

- Barem pojašnjava druga ubojstva. Dopustite da vam pokaţem ovu vrpcu, doktore. - Payne je upalio projektor. - Ova je s TV monitora u vratarskoj kućici. Na njoj su posljednje sekvence prije no što je mreţa iskljuĉena u 08.23... glavni kabel i sve telefonske linije prekinute su rezaĉima ukradenim prije dva tjedna iz kombija Britanskog Telecoma u Readingu.

Video je pokazao uobiĉajenu sliku Avenije tog kobnog jutra, napuštene tratine i staze, budući su stanari bili još uvijek po krevetu ili zajutarkovali ili sjedili u kobnim kadama. - Prema kodiranju vremena na vrpci, sad je oko 08.22. David Turner, ĉuvar u kućici, ugušen je vjerojatno u roku od 30 sekundi nakon prekida slike. Audio-kazeta u njegovom vanjskom dţepu snimila je pitanje Burnetta, drugog ĉuvara u sluţbi, koji je zvao s ĉuvarskog mjesta na obodnici zbog kvara kamere i koji nije dobio odgovor na svoje pitanje. Tridesetak sekundi kasnije, ubijen je iz samostrela.

- I te su dvije smrti pokrenule Pokolj u Pangbourneu? - Tako pretpostavljaju oni gore, svi visoki sluţbenici u OKI-ju i Yardu.

Prema njima, bio je to signal drugim ĉlanovima bande za napad. - Ĉini se vjerojatno... Netko je morao hicem dati znak za poĉetak. - Svakako. No, da vratimo malo vrpcu, doktore... Slika se vrtjela unatrag, pokazujući poznate perspektive naselja, osim

samotnog goluba u Aveniji koji je letio narepice, kao da se povlaĉi obzirno iz tragiĉnog prizora. U naselju Pangbourne, razmišljao sam, vrijeme moţe teći natrag i naprijed. Ţitelji su eliminirali kako prošlost, tako i budućnost i unatoĉ svim svojim aktivnostima trajali u uljudnom i neuzbudljivom svijetu. Djeca su, u stanovitu smislu, ponovo navila ure zbiljskoga ţivota.

- Ovo je kuća Millerovih. - Payne je pokazao na otmjeno moderno proĉelje. - Sad je oko 08.19 i Millerovi spremno doĉekuju još jedan plodan i uspješan dan.

Promatrao sam ekran ne obazirući se na njegovu opasku. Kontrolna kamera koja, kao da se dosađivala, motrila je kuću u krupnom planu. Izvrsne leće, proizvod najnaprednije optiĉke tehnologije, pokazivale su svaku potankost obeshrabrujućom jasnoćom. Kamera je švenkala po

debelim staklima prozora salona i blagovaonice. Netaknuto pokućstvo bilo je jasno vidljivo, ĉak i ura na okviru kamina koja je pokazivala 08.20.

- Ništa nepovoljno - prokomentirao sam. - Nema ubojica koji ĉekaju na signal...

- Ĉekajte malo, doktore... vidjet ćete ubojice. Kamera je prešla preko prozora radne sobe.

Tamnija pozadina polica za knjige skrivala je unutrašnjost, ali negdje u zbrkanoj igri svjetla i sjene opazio sam lik djeteta.

- Ĉekajte, naredniĉe! Zaustavite tu. -Vidjeli ste, doktore? Dobro. - Payne je zaustavio kadar i povećao lik.

Marion Miller stajala je na stolici pod prozorom doseţući koljenima do prozorske daske. Neuredni svijetli uvojci pokrivali su joj djelomice oĉi, a na usnama se vidio napet smiješak, nedvojben po svojoj divljoj lukavosti. Pogled joj je bio uprt u jednu od kuća s one strane Avenije.

Iza djevojĉice stajao je njezin brat Robin, lica išarana lišćem u odrazu. On je također gledao kuću nasuprot njihovoj. Između dvoje djece vidi se ekran monitora osiguranja.

- To je ista slika koju vi i ja gledamo - rekao sam. - Moţda su nešto vidjeli, naredniĉe, i pokušavaju upozoriti druge...

- Ne, ĉekaju da nestane slika. I upravo vam taj mali par ispaljuje startni pištolj.

Payne je pustio usporenu snimku sekvence. Marionin brat prišao je k prozoru i stao pokraj sestre. Djeĉak i djevojĉica stisnuli su šake i digli ih ponad glave na naĉin koji je podsjećao na pozdrav crnaĉkog pokreta Black Power.

- Sad dobro gledajte, doktore... Kad je nasmiješena djevojĉica digla ruku, priljubila se uz prozor i

haljina se raširila preko stakla. U visini struka bila su utisnuta dva cvjetna uzorka poput stiliziranih tulipana.

- Otisci šaka, doktore. Nađeni su i kad je otkrivena na kolodvoru Waterloo, ista krvna grupa kao oĉeva.

Zurio sam u petoprsne uzorke. - Priliĉno dobro, naredniĉe. Dakle, u tom ĉasu, Miller i njegova ţena

bili su već mrtvi. Robin i Marion startali su prvi i zatim sišli da dadu znak drugima. Sve je ovisilo o tomu da li je ovo dvoje krenulo.

- Lako je slijediti smjer njihova pogleda. Gledali su preko Avenije prema prozoru spavaonice na gornjem katu koja pripada Annabeli Reade.

Ona je oĉito prenijela poruku onomu tko je prerezao TV i telefonske kablove.

- Onda je slika nestala sa svih ekrana i ubilaĉki stroj krenuo u akciju. - Otišao sam do projektora, oĉaran otiscima djetetovih šaka u obliku cvjetova. - Dakle, tu je obrisala prste... Mogu je zamisliti kako to radi dok joj brat dovršava posao. Ali što je s ljudima u Yorku? Kako oni pojašnjavaju ovo?

- I ne pokušavaju. Kaţu da su djeĉak i djevojĉica bili zakljuĉani u radnoj sobi i dozivali u pomoć.

- Za Boga miloga, ona se smiješila... ledeno, priznajem, ali je to ipak smiješak.

- Dovoljno da Mona Lisin izgleda topao - protumaĉio je Payne. - Ţilava mala gospođica. Ako je bila tako jaka da pokrene cijelu akciju, zašto je bjeţala?

- Zato što je bila vrlo mlada. Svi su drugi bili već u pubertetu, gušili se neprestanom hranom ljubavi i razumijevanja koju su morali jesti u naselju Pangbourne. Bila je to predodţba o djetinjstvu kakvu su stvorili odrasli. Djeca su oĉajniĉki ĉeznula za koricom zbiljskih ganuća, za roditeljima koji bi od vremena do vremena bili nezadovoljni njima, ljutili, nervirali, ĉak pokazali nerazumijevanje. Trebala su roditelje kojih zanimanja nisu u cijelosti uskladiva s njihovim, koji se nisu bojali pokazati da ih djeca iritiraju, da im dosađuju, te koji nisu pokušavali upravljati svakim trenutkom njihova ţivota mudrošću Salamona.

- A Marion Miller? - Imala je samo osam godina, a u toj dobi dijete uţiva da ga se zaštiti

ljubavlju, da ima nekoga tko mu danomice govori što će ĉiniti. - Kucnuo sam njeţno lik nasmiješene djevojĉice. - Ispalila je startni hitac, ali nije bila kolovođa i moţda se poĉela sjećati sretnog raja koji je ostavila u Pangbourneu. Ali da pregledamo i drugi materijal, naredniĉe... starije i mnogo opasnije glave planirale su pokolj u Pangbourneu.

Djeca iz Pangbournea

Tijekom sljedećih sati, narednik Payne, sluţeći se filmovima, slajdovima i video snimkama, uveo me je, s pomoću dokaza koje je bila sakupila policijska istraga, u osobe i povijest pengbornške djece. Slika koju smo imali bila je portret skupine drage i darovite djece, uspješne u školi, sa širokim opsegom zanimanja izvan kuće koja su ukljuĉivala plivanje i

jedrenje na zmaju, ronjenje i skakanje s padobranom. Dok sam gledao fotografije tih zdravih i preplanulih tinejdţera u letaĉkim kombinezonima i podvodnim odijelima, koje su bili izradili njihovi prijatelji, nisam mogao ne misliti da su sve te aktivnosti ukljuĉivale element bijega, kao da su se djeca nesvjesno opremala sredstvima kojim će se otrgnuti od dotadašnjeg ţivota.

Međutim, ĉudno je da je njihovo zanimanje za te sportove poĉelo slabiti tijekom prošle godine, kao da su djeca prenijela ţarište svojih aktivnosti na kuću. Vidjelo se to jasno iz njihovih dnevnika i videa, a i iz privatnih novina s ĉudnim imenom, Pangbourne Pang 3 , koje je petnaestogodišnji Roger Sterling tiskao na svojem stolnom kompjutoru. I tako je uskoro na vidjelo došao jedan mraĉniji i zatvoreniji svijet.

Do zime 1987. djeca su se posve odrekla jedrenja i ronjenja, provodeći gotovo sve vrijeme u svojim sobama. Taj je razvoj bio tako postupan da ga kućno osoblje nije gotovo ni zamijetilo, premda su dvije sluškinje spomenule u iskazu sve veće teškoće u svezi s ĉišćenjem prostorija. Gospođica Rogers: sastavljao je taj neobiĉni zmaj koji je potpuno ispunio

njegovu spavaonicu. Jedanput sam ga pokušala uzeti i on se naprosto sklopio oko mene. Mark me je morao osloboditi... Bilo mu je jako ţao, a gospodin ga je Sanger ljubazno zamolio da se ispriĉa.

Gospođa Stacey: Graham se neprestano igrao s kompjutorom i zbrajao sve te silne brojke. Morala sam naposljetku zamoliti gospođu Lymington da stavi i moj raspored na ploĉu. Taj gubitak zanimanja za aktivnosti izvan kuće doveo je neizbjeţno do odumiranja njihovih prijateljstava s djecom iz obliţnjih naselja. Manji broj školskih prijatelja dolazio im je u posjet, a i oni koji su dolazili uoĉili su klikašku atmosferu.

William Know, 14, školski drug Rogera Sterlinga: bili su zaokupljeni vlastitim brigama. Ovdje je nekad bilo zabavno, a onda nije više.

Philip Box, 15, sin lijeĉnika iz Readinga: nije bilo doista sablasno, ali se ĉini da su ipak zbrisali. Upotrebljavali su šifre kad su razgovarali međusobno. Ĉini se da ovo povlaĉenje u krug naselja Pangbourne nije bilo

planirano, premda su tajni hobiji djece lako mogli dati povoda roditeljima da se zamisle. Oni umjereniji, poput tjednika o puškama sakrivenim u ormaru Jeremyja Maxteda, potpuno su se uklapali u ponašanje jednog mladića. Gotovo sva djeca vodila su dnevnik, bilo rukom, bilo

3 Riječ pang - bol, podrazumijevajući fizičku i duševnu, tjeskobu, nalazi se i u imenu naselja -

Pangbourne.

procesorom, i većina ih je uništena u stroju za sjeckanje ili izbrisana nekoliko dana prije pokolja.

Ipak, dvije djevojke, Gail i Annabel Reade, vodile su opširne tajne dnevnike koji su otkriveni u oplati iza zrcala na toaletnom stoliću. Oni ne bacaju izravno svjetlo na umorstva u Pangbourneu, ali opisuju bogato zamišljenu alternativu ţivotu u naselju koja je, ĉini se, istodobno posredni komentar o njemu.

Dnevnici opisuju i ţivote nekoliko gospodskih viktorijanskih obitelji koji ţive u Pangbourneu s kraja devetnaestoga stoljeća, briţnoj i srdaĉnoj zajednici imućnoga sloja opisanoj biranom prozom koja podsjeća na Jane Austen, premda s iznenađujućom otvorenošću glede njihovih spolnih aktivnosti. Zajedno, ti dnevnici ostavljaju dojam Ponosa i predrasude s dodanim pornografskim ulomcima koji su bili izbaĉeni. Dvije ĉarobne i fino odgojene kćerke postavljaju se kao prostitutke i zadovoljavaju ţelje inih ĉlanova obitelji bez obzira na spol i dob. Ali ipak pornografske potankosti nisu ono što najviše privlaĉi Gail i Annabel - one su samo površno opisane - nego ih prije privlaĉe snaţne emocije koje njihova spolna strast izaziva. Ono što se u toj prozi pokazuje kao najizraţajnije jest osjećaj da su tim spolnim aktivnostima ovi pretjerano uljuđeni stanovnici Pangbournea kadri pobjeći u suroviji i zbiljskiji svijet ĉula.

Mnogi drugi hobiji djece iz Pangbournea otkrivaju istu opsjednutost temom bijega. Andrew Zest, oduševljeni radio-amater, postavio je snaţnu antenu na krov kuće i pokušavao uspostaviti dodir s inteligentnim bićima u susjednoj galaksiji. Ovaj zamršeni splet ţica otkriven je tek kad je poĉeo smetati televizijskom sustavu osiguranja u naselju.

Istim je interesom bio omeđen i list Pangbourne Pang, koji je Roger Sterling tiskao na kućnom kompjutoru i distribuirao između oţujka i lipnja 1988. u tiraţu od 13 primjeraka. U ţivom tabloidskom stilu vizualnog uĉinka, Pangbourne Pang specijalizirao se samo za dosadne novosti. »Jaje se kuha tri minute« i »Stubište vodi na drugi kat«, primjerice, dva su njegova velika naslova.

Dotle, Graham Lymington programirao je kompjutor da izraĉuna »pi« na milijun decimalnih mjesta i obloţio zidove spavaonice ispisima. Kad su ga roditelji obzirno odgovorili od toga, izdao je Radio slobodni Pangbourne, program na audio-kazeti, ĉijih je šest izdanja razdijeljeno drugoj djeci u studenome i prosincu 1987. Program je sadrţavao niz sluĉajnih šumova, uglavnom njegova disanja prošaranog dugim šutnjama.

Kljuĉ za sve bio je ĉudna amaterska video-vrpca koju su snimili Amanda Lymington i Jasper Ogilvy i koja je, na prvi pogled, djelovala kao realistiĉni dokumentarac o svagdašnjem ţivotu u naselju Pangbourne. Sedamnaestak minuta dug, taj je dokumentarni film snimljen u spretnoj suradnji s roditeljima i u stilu propagandnog videa kakve lansiraju prodavaĉi građevnih terena. Sa sjajnim bojama i ambijentom nalik na slikovite kulise, film prikazuje roditelje dok sjede u sobi za primanje, veĉeraju, parkiraju auto. Komentar je topao i srdaĉan i film je vesela parodija, prije samoga događaja, BBC-ijeva TV dokumentarca o naselju Pangbourne koji je trebalo snimiti potkraj ljeta 1988. U njemu se priliĉno blago ismijavaju roditelji; kamera se zadrţava na gospođi Sterling dok pogrešno izvodi »lastavicu« i na gospodinu Garfieldu dok ispušta koktelni šejker.

Inserti iz filma bili su pokazali roditeljima i ĉesto prikazivali posjetiteljima. Međutim, konaĉna verzija, koja je potajno kruţila među djecom, bila je sasvim drukĉija. Sadrţavala je isti veseli tonski zapis, no Jasper i Amanda dodali su nekih 25 sekundi filmskog materijala odabranog iz televizijskih dokumentarnih novosti, s prizorima sudara automobila, elektriĉnih stolica i masovnih grobova koncentracionih logora. Ubaĉen nasumce u prizore s roditeljima, taj strašni materijal preobrazio je film u djelo sablasnog i prijetećeg proroštva.

Gotovo sve kopije videa bile su uništene negdje prije 25. lipnja, premda je jedna kazeta nađena u sefu Maxtedovih u spavaonici. Ĉovjek se pita kako su ti pomodni psihijatri gledali na nju. Vidjevši film, imao sam snaţan dojam, ne prvi put, da su te mlade glave prisilile same sebe, snagom volje, na ludilo, hoteći na taj naĉin steći slobodu.

- Ovo je doista iznimno djelo, naredniĉe - rekao sam Payneu kad je film završio. - Ne mogu a da u njemu ne vidim kariku koja povezuje sve ostalo.

- Je li moţda djeĉak Ogilvyjevih bio kolovođa? Bio je najstariji. - Moguće... Nešto je svakako djelovalo kao povod i uvjerilo djecu da

planiraju umorstva. - Film, doktore. Film je praktiĉki detaljan plan ubojstava: strijeljanje,

sudar automobila, smrt od udarca struje... - Payne je napravio grimasu i gotovo se zagušio dimom vlastite cigarete. - Film kao da je stvoren za njih.

- Kad su krenuli sve se već pretvaralo u film. Producent BBC-ija trebao je posjetiti naselje poslije podne 25. lipnja.

Moţda je planirani dokumentarac bio posljednja slamka: djeca su znala da će morati glumiti pred kamerama, davati intervjue, hiniti »sreću« pod

nadzorom pretjerano briţljivih roditelja. Spoznaja da će morati sudjelovati u toj laţi mogla je prouzroĉiti da se otkaĉe...

Otišao sam do ekrana na kojem je titrala zagonetna špica videa, »Produkcija naselja Pangbourne«, projicirana preko idiliĉne slike naselja. Mislio sam na Marion Miller. - Ako sam u pravu, njezin bijeg je oĉajniĉki pokušaj da se vrati u svijet djetinjstva.

- Kaţite mi, naredniĉe, moţete li mi pribaviti redigiranu verziju videa? - Mislite, bez sudara i elektriĉnih stolica? Mogu vam to srediti, doktore.

Komu je kanite pokazati? - Marion Miller. To je samo ideja. Moţda će je film podsjetiti na sretnija

vremena.

Otmica u Ulici Velikog Ormonda

Suvišno je reći da Marion Miller nikad neće vidjeti film. Sljedeća dva tjedna, dok sam ĉekao da Ministarstvo unutrašnjih poslova odgovori na moj zahtjev, Marion Miller leţala je i dalje u ĉuvanoj sobi djeĉje bolnice u Ulici Velikog Ormonda. Sprijateljila se s bolniĉarkama, mrmljajući i šušljajući poput trogodišnje verzije same sebe, kojoj se zapravo bila vratila. Pretpostavljao sam da je izbrisala svako pamćenje na dane koji su doveli do Pokolja u Pangbourneu i umorstava roditelja.

Bio sam razborit i zadrţao svoje sumnje za sebe, ne rekavši Ministarstvu unutrašnjih poslova ništa o mojem uvjerenju da 13 djece nisu ţrtve ubojica nego da su upravo ona ubojice. O njima nije još uvijek bilo ni traga, unatoĉ maratonskim potragama koje su policija i dnevne novine organizirale. Vlast nije dobila nikakvu obavijest o otkupnini, niti popis zahtjeva, kao da je 12 djece išĉezlo u neku drugu stalnost.

Međutim, dvoje djece je bilo bliţe no što je itko mogao predmijevati. U rano poslije podne 4. studenoga, prošao sam kroz predvorje djeĉje

bolnice, noseći u torbi za spise video kazetu. Nisu mi dopustili da pokaţem film maloj Marion, no dok sam razgovarao u Scotland Yardu s jednim od pomoćnika komesara, saznao sam da djevojĉica gleda videa djeĉjih emisija na televizoru koji se nalazi u njezinoj sobi.

Kad sam došao, otkrio sam da dva redarstvenika ĉuvaju privatni odjel na ĉetvrtom katu. Pogledali su kazetu bez komentara, a moja propusnica Ministarstva unutrašnjih poslova omogućila mi je ulaz u sobu. Mlada bolniĉarka sjedila je pokraj kreveta i sastavljala slagalicu na metalnoj plitici.

Marion Miller promatrala me je mirno sisajući palac. Svijetli uvojci skrivali su malo ĉelo, a prevelike oĉi stvarale dojam sanjarskog djetešceta koje tek što je prestalo sisati. Je li to ranjivo dijete moglo umoriti vlastitog oca i pokrenuti pokolj u Pangbourneu? Moja vjera u vlastitu teoriju bila je naĉas uzdrmana.

- Vidi, Marion... doktor je donio film za tebe. Bolniĉarka je odloţila slagalicu, ali Marion me je već zamijetila. Kad je

okrenula glavu, prodorno plavo oko motrilo me je kroz svijetle uvojke i meni nije uopće bilo teško zamisliti zaprepaštenje njezina oca kad je ta smjerna ocoubojica ispustila fen u vodu.

Je li bila svjesna da izbjegavam njezin pogled? Zaposlen oko televizora, zabavio sam bolniĉarku ćaskanjem, pustivši da umetne kazetu u video.

Kad sam ga ukljuĉio, u hodniku izvan odjela zaĉula se nenadana buka. Pomislio sam da je jaĉina zvuka na dodatnom zvuĉniku netoĉno podešena. A onda su se ĉuli zvuci ţestokog rvanja, zveka prevrnutog stolića na kotaĉima. Vrata odjela otvorila su se s treskom. Jedan od redarstvenika koraknuo je unatrag u sobu, poseţući za revolverom u futroli ispod kaputa uniforme.

Kroz otvorena vrata vidio sam prevrnuti stolić, rasute emajlirane bubrege. Prestašena deţurna bolniĉarka kleĉala je uza zid. Drugi redarstvenik pokušao je pomoći ţeni, skrivajući desnu ruku dok je izvlaĉio revolver.

Gledao je napadaĉe, dvije male pojave s maskama preko lica, u bijelim ogrtaĉima i majicama na ĉijem se prednjem dijelu isticao znak pop-grupe, za koje sam ja u prvi mah mislio da su dva majušna laboranta. Ali su u ruci drţali automatski pištolj. Poput obuĉenih plesaĉa, prošli su između krhotina na podu. Redarstvenik u hodniku poĉeo je dizati revolver, kad su se zaĉula dva oštra, brza praska, kao kad pregore osiguraĉi.

Prostrijeljen kroz prsni koš, redarstvenik je leţao pred nogama uljeza koji su stupili u odjel. Iznad maski oĉi su letimice pogledale televizor, na kojem je sad išao film o naselju Pangbourne. Drugi redarstvenik je viknuo, hoteći nas upozoriti, našto je kratka salva potresla stakla. Redarstvenik je došao do vrata, ruke ispruţene poput slijepca koji pipa ispred sebe, i srušio se na koljena.

Sljedećih nekoliko sekundi proteklo je u meteţu nenadanog nasilja. Uljezi su prišli krevetu, drţeći cijevi uperene u Marion kao da je kane ustrijeliti. Koraknuo sam naprijed da je zaštitim, ali jedan od napadaĉa sagnuo se i digao Marion, pritisnuvši joj lice o rame. Drugi je uklonio

masku, otkrivši bijelo, ukoĉeno lice i uzbuđen pogled tinejdţerke. Otišla je do prozora i pogledala dolje u ulicu. Dok je ispitivala pogledom promet koji je prolazio mimo, opazio sam revolver u desnoj ruci bolniĉarke, zapravo policajca Doreen Carter. Ponovo su odjeknuli hici koji su u prozoru ostavili duguljast otvor nazupĉanog stakla. Ranjena u obje ruke, Carterova je ispustila revolver i stajala pognuto uz krevet.

Dok su otmiĉari bjeţali s djetetom, zastavši kod vrata da ispale posljednje hice u mene, prepoznao sam u njima Annabelu Reade i Marka Sangera iz naselja Pangbourne.

Tek nekoliko minuta kasnije, kad je odjel već bio pun policajaca, ljudi iz osiguranja i hitne pomoći, iskljuĉio sam televizor. Na ekranu je ostao trak krvi i ja sam spoznao da mi je prostrijeljena lijeva ruka.

Pokolj u Pangbourneu: ubojice identificirane

Tijekom studenoga, dok sam se oporavljao od rane u zglobu i dlanu, imao sam dovoljno vremena da reproduciram u svijesti taj strašni prizor u djeĉjoj bolnici u Ulici Velikog Ormonda. Raspravljajući o epizodi s naĉelnikom iz OKI-ja, obojica smo došli do zakljuĉka da cijeli napad otmiĉara, od trenutka kad je došlo do prevrtanja stolića pa do njihova bijega s Marion Miller, nije trajao dulje od 20 sekundi. Za to vrijeme, jedan je policajac ubijen, a druga dvojica, od kojih je jedan ţena, detektiv Carter iz Specijalnog odjela, teško ranjena. Intervencija Carterove gotovo sigurno mi je spasila ţivot - ĉini se da su otmiĉari kanili ustrijeliti nas oboje nakon što maknu ĉuvare.

Njihova nemilosrdna djelotvornost potvrdila je da je otmica bila pomno planirana. Skupini se nije uspjelo ući u trag, i moţemo samo nagađati da je Marion Miller još uvijek ţiva. Nagovijest da je dvoje pengbornške djece odgovorno za napad naišla je na jak otpor, kako u Ministarstvu unutrašnjih poslova, tako i u dnevnim novinama. Odviše je emocionalnog kapitala bilo uloţeno u predodţbu o 13 osiroćene djece.

Ipak su, Annabel Reade i Mark Sanger bili opetovano identificirani; uĉinili smo to ne samo ja i detektiv Carter, nego i bolniĉarke i lijeĉnici s dva odjela na koja su ti ubilaĉki mladi ljudi primljeni poradi promatranja. Došli su tri dana prije otmice, navodno upućeni u Ulicu Velikog Ormonda iz traumatološkog odjela bolnice u sjevernom Londonu. To im je dalo dosta vremena da pregledaju osiguranje i plan zgrade, te da ustvrde toĉan poloţaj

Marion Miller. Budući da su bili maloljetni, nitko ih nije zaustavljao, tako da su eliminirali problem s kojim bi se odrasli otmiĉari suoĉili.

Zanimljivo, ostavili su otiske prstiju po cijelom pokućstvu i posudu, što ukazuje na to da su posve pripravni priznati svoju ulogu u otmici i, posredno, u umorstvima vlastitih roditelja. Ipak bih rekao da su djeca sad daleko od one toĉke kad bi pitanja krivnje i odgovornosti mogla biti od neke vaţnosti za njih.

Je li Marion Miller još uvijek ţiva? Pretpostavka Ministarstva unutrašnjih poslova i Scotland Yarda je da je morala biti ubijena, prije no što bi mogla otkriti boravište skupine; i da je otmica zapravo bila promašeno smaknuće. Ja sam pak uvjeren da je Marion ţiva i da jeziva logika pokolja u Pangbourneu to traţi. Kao što su starija djeca traţila od Marion da dobrovoljno sudjeluje u umorstvu roditelja, tako im ona sad treba da vjeruju u praviĉnost svoje stvari. Fanatiĉnost ove vrste ukorijenjena je u punom jedinstvu. Osim toga, ostaloj djeci mora biti jasno da će Marion zauvijek predobiti u roku od godinu dana, najviše dvije, kad više ne bude malo dijete.

Pokušaj pojašnjenja

Došlo je do cijele poplave novih teorija koje pojašnjuju umorstva i od kojih su mnoge samo varijante ranijih teorija da su djeca agenti strane sile ili da su bila izloţena indoktrinaciji s pomoću usavršenih hipnotiĉnih droga. Postoji ĉak i mišljenje da je pokolj bio posljedica pogrešne probe umorstva ĉlanova sovjetskog Politbiroa koje bi izvršili njihovi unuci, a koje bi bilo potaknuto u sluĉaju nuklearnog rata.

Ministarstvo unutrašnjih poslova odbacuje sve te teorije i ukazuje, umjesto toga, na pokolj u Jonestownu. U Ministarstvu se vjeruje da su djeca pala pod utjecaj jednog od starijih djeĉaka, kolovođe poput Mansona, koji je nad drugima imao mesijansku moć, zavodeći ih snagom svoje nastrane liĉnosti. Umorstvo roditelja je obred posvećenja koji je uvodio u ĉlanstvo u njegovu luđaĉkom kultu. Ministarstvo unutrašnjih poslovaje uvjereno da će, prije ili poslije, skupina izaći iz skrovišta, bilo da prisilno regrutira nove ĉlanove, bilo da umišljeni vođa poĉne patiti od iluzije svemoći.

Sumnjam u to. Nema nikakvih nagovijesti da je tko od starije djece bio kolovođa, ni da je primijenjena neka prisila. Unatoĉ novinama iz stolnog kompjutora, kazetama i videima koji su kruţili među njima, djeca iz

Pangbournea bila su sklona samotnim zanimanjima. Zahvaljujući TV kamerama i njihovu pretrpanom rekreacijskom programu, djeca su praktiĉki bila zatvorenici u svojim domovima.

Moje stajalište je da događaj nije bio od posebne vaţnosti za djecu, što znaĉi da je, što se tiĉe njih, umorstvo roditelja bilo relativno nevaţno. Vjerujem da zbiljska umorstva nisu bila ništa više negoli konaĉni postskriptum povlaĉenju iz vanjskog svijeta koje se zapoĉelo pred mnogo mjeseci, ako ne i godina. Kao i s ubojicom iz Hungerforda, Michaelom Ryanom, ili brojnim ameriĉkim primjerima pomahnitalih naoruţanih osoba koje pucaju na prolaznike, identitet ţrtava vjerojatno nije bio od posebne vaţnosti za njih. Štoviše, pripravan sam tvrditi da za takvu vrst ubojstava, smrt ţrtava mora biti lišena svake znakovitosti.

Sablasni je paradoks, da je smrt roditelja izazvao njeţan i briţan reţim koji su oni bili uveli u naselju Pangbourne. Djeca jesu bila indoktrinirana - indoktrinirana neograniĉenom tolerancijom i razumijevanjem, ĉime su izbrisali svu slobodu i svaki trak emocije - jer ni roditeljima, ni djeci u Pangbourneu ona nikad nije trebala.

Lišena izraţajnosti, ĉak i hirovitih poriva, koje je beskrajno strpljenje roditelja lako potiskivalo, djeca su bila namamljena u beskrajno gibanje pohvalnih aktivnosti - jer nigdje ih nitko ne bi toliko obasipao hvalom, zasluţenom ili nezasluţenom, kao u naselju Pangbourne. Sve u svemu, djeca su ţivjela u stanju vrlo srodnom bezosjećajnosti. Daleko od toga da su mrzila svoje roditelje kad su ih ubijala, djeca iz Pangbournea vjerojatno su u njima vidjela posljednje rešetke koje treba ukloniti na putu do sunĉanog svjetla.

Mislim ĉesto na Annabel Reade i Marka Sangera u bolnici u Ulici Velikog Ormonda, na njihova bezbojna lica kad su bili uperili cijevi u nas. Sjećam se pokusa s bezosjećajnošću, kojima sam bio nazoĉan u RAF-ovoj školi zrakoplovne medicine u Farnboroughu i golemih opasnosti kojima su duboko bezosjećajni dobrovoljci izlagali osoblje laboratorija. Pokušaj da ih se izvuĉe iz njihovih zvuĉno izoliranih kesonskih ćelija bivao je pun rizika. Ĉesto bi dobrovoljci nanijeli ozljede i ĉak pokušali ugušiti osoblje laboratorija, jer su imali dojam da se brane od sluĉajne tehnike koja je osvajala njihov nulti svijet.

Ista šizofreniĉna podvojenost od zbilje moţe se zamijetiti u ĉlanova Mansonove grupe, u Marka Chapmana i Leea Harveyja Oswalda, kao i u ĉuvara nacistiĉkih logora smrti. Ĉovjek ne moţe imati razumijevanja za Mansona i druge - za sve njih postojala je mogućnost izbora - ali djeca iz

Pangbournea nisu imala takvog izbora. Nemoćna izraziti vlastite emocije ili reagirati na emocije ljudi oko njih, zagušena pod pokrivaĉem hvale i bodrenja, bila su zauvijek u stupici savršenog svijeta. U potpuno razumnom društvu ludilo je jedina sloboda.

Povod

U sluĉajevima Michaela Ryana, Marka Chapmana i Oswalda, ĉovjek moţe pretpostaviti da su nesvjesnu odluku o zloĉinu donijeli tjedne i tjedne prije događaja. Što je potaklo djecu iz Pangbournea? Nećemo to doznati sve dok djecu ne uhvate, ako ih ikad uhvate, i ne ispitaju. Ipak, planirani dolazak autora TV dokumentarca 25. lipnja mogao je navijestiti djeci da im istjeĉe vrijeme. Programski istraţivaĉi i pomodni sociolog koji su imali stajati iza dokumentarca sloţili su se također da posjete naselje i već su razgovarali sa starijom djecom.

Posljednji broj Pangbourne Panga otkriva da je radni naslov dokumentarca bio »Nova Samoa«, što je upućivalo na utjecajno, premda djelomice ozloglašeno djelo Margaret Mead, u kojem ona opisuje idiliĉan svijet neobuzdavanih otoĉana iz ĉijih ţivota je izbrisana svaka ljubomora, prisila i nesloga. Mogućnost da se uskoro taj brbljavi sociolog praktiĉki nastani u Pangbourneu puna tri mjeseca tijekom snimanja lako je mogla potaknuti djecu na akciju.

Buĉno oglašivani izvještaji u arhitektonskom tisku mogli su također biti jedan od ĉimbenika, budući je, prema njima, »uspjeh« naselja Pangbourne doveo do izradbe planova za gradnju sliĉnih naselja u susjedstvu, s nakanom da se u roku od dvije ili tri godine sva ta naselja stope u jedan super-Pangbourne, s vlastitim školama, klubovima i savjetnicima za mlade, zaštićen još savršenijim sustavima osiguranja.

Bilo kako, djeca su nedvojbeno znala da ih samo nekoliko dana dijeli od dokumentarca. S druge strane, silno ponosni na naselje Pangbourne, svi su roditelji bili nazoĉni 25. lipnja, po svoj prilici da upoznaju TV ekipu. Nije još uvijek poznato kako su djeca bila isplanirala pokolj, premda je, uz pomoć nekoliko zamišljenih i umetnutih prizora, moguće rekonstruirati posljednje sate uoĉi umorstava.

25. lipnja 1988 - rekonstrukcija

05.56: prvi put vidimo jedno od djece na dan pokolja. Kontrolna kamera hvata Edwardsa, ĉuvara u noćnoj smjeni, dok ide Avenijom prema vratarskoj kućici. Upravo je posljednji put obišao naselje. U 06.00 on i ĉuvar Baines predat će duţnost dvojici ĉuvara iz dnevne smjene. Dok kamera slijedi Edwardsa, u kadru se naĉas vidi sedamnaestogodišnji Jasper Ogilvy koji gleda kroz prozorĉić kupaonice.

Jasperovo sitno, djetinjasto lice je mirno, premda ga ĉeka velik posao. U 06.00 Mark Sanger, koji vidi vratarsku kućicu s prozora praonice u kući Sangerovih, dat će znak da su promijenjeni ĉuvari. Subotom ujutro dnevna smjena ĉesto puta kasni, a onda će ĉuvari popiti zajedno ĉaj u kućici, što znaĉi da treba oduzeti 15 minuta od slijedeća dva sata puna akcije. Za to vrijeme Jasper mora provjeriti da se troje djece na njegovu popisu (Marion i Robin Miller, te Annabel Reade) probudilo i da je spremno za nastup, zatim se išuljati i uzeti saĉmaricu koju je bio zakopao iza sjenice u ruţama. Mora se vratiti u spavaonicu s oruţjem prije no što se prikljuĉi Marku Sangeru, s kojim će prerezati telefonske i TV kablove.

06.02: Mark Sanger također ima puna dva sata. Pored toga što, zajedno s Jasperom, mora prerezati kablove, mora također nadzirati i troje djece na svojem popisu za uzbunu (Andrewa i Emmu Zest, te Rogera Sterlinga). I što je najteţe, mora sklopiti smrtonosnu stupicu od bambusovine, još uvijek kamufliranu kao zmaj u kutiji, koja visi sa stropa u njegovoj kompjutorskoj sobi i odnijeti je preko nezaštićene tratine ispod prozora spavaonice roditelja. Policajac Turner je pedantan u osiguravanju i Mark zna da će uspjeti ući u kućicu samo ako upotrijebi mamac. U ovom sluĉaju mamac jest ubilaĉko oruţje.

Naslanjajući se na hrpu plahti ispod prozora, Mark nestrpljivo motri vratarsku kućicu. Zna da se nije kadar savladati ni pribliţno kao Jasper, ili kao pomalo podmukli Roger Sterling, premda je iznenađen znojem koji mu curi ispod pazuha i kaplje na plahte (Izloţak 75). Gdje su ljudi iz osiguranja?

06.09: Annabel Reade ĉuje budilicu ispod jastuka. U slabom svjetlu spavaonice vidi kako pozivni signal titra na ekranu kompjutora. Jasper je zove, ispisujući uvodne retke iz Životinjske farme, njezine omiljene knjige. Ne smije zaboraviti izbrisati signal prije no što ode. Ušutka budilicu i ustaje iz kreveta, premda je odmorna ipak tetura, zadovoljna što je Jasper inzistirao na tomu da se naspavaju. Kroz zid ĉuje da je njezina sestra Gail također budna. Upisuje dogovoreni signal primitka »Gruda«, i odlazi u

kupaonicu oslanjajući se dlanovima na zrcalo (I 98) dok povraća u umivaonik (I 99). Nema vremena oprati se, ĉak ni zube. Oblaĉi plavu trenirku i onda poĉinje odvijati aluminijsku rešetku promajnice iznad kompjutora. Moţe već vidjeti kliznike i cijevi dva pištolja Remington kojima će ona i Gail ustrijeliti roditelje.

06.15: sad su već sva djeca budna, jer su ih probudile budilice i pozivni signali na ekranu kompjutora. Graham Lymington spavao je potpuno odjeven i već je kraj terminala kad se signal za buđenje javlja na ekranu. U susjednoj sobi, njegova ĉetrnaestogodišnja sestra Amanda se tušira, zabrtvivši spavaćicom rešetkasti odvodni otvor između stopala (I 63), tako da roditelji ne ĉuju bubnjanje vode u cijevima.

Samo Jeremy Maxted nije bio kadar zaspati - proveo je noć u naslonjaĉu i, utišavši zvuk, gledao cjelonoćni program na TV kanalu. Rasprema krevet, ali suhe i nedirnute plahte potvrđuju da se u njemu nije spavalo.

Emma Zest ustala je u 04.00. Sljedeća dva sata sjedi u bratovoj spavaonici, promatrajući ga dok spava, drţeći u ruci njegov samostrel. Jedna od ĉeliĉnih strijela pada ispod jastuka (129), tako da ih ostaje devet, što je više nego dostatno za roditelje i ĉuvara Bumetta na granici naselja.

Marion Miller također se probudila i odjenula prije brata; sjedi na rubu kade u Robinovoj kupaonici i jede ĉokoladu dok on odmotava elektriĉni gajtan koji je bila sakrila u kuću za lutke, a koji će on utaknuti u ĉeliĉni okvir majĉina trim bicikla.

Roger Sterling, Graham i Amanda Lymington su u vizualnom dodiru s Jeremyjem Maxtedom s one strane Avenije i saginju se da izbjegnu kameru na vjetrenici dok ona švenka preko kuća. Roger kasni - u uzbuđenju je sinoć bio zagubio budilicu, tako da se budi u 06.05 i opaţa da pozivni signal pulsira divlje na ekranu kompjutora. Kida vezicu cipela za jogging i buĉno tumara po spavaonici, ali zna da ga roditelji ne mogu ĉuti. Spavaju u susjednoj sobi dubokim, drogiranim snom iz kojeg se nikad neće probuditi.

06.21: stiţe smjena! Srećom nema vremena za ĉaj. Ĉekanje je iscrpilo Marka Sangera - plahte su natopljene znojem - ali ĉim se Baines i Edwards odvezu, odvodeći dva odvratna dobermana, Mark ćuti golemo olakšanje. Uvijek se bojao pasa kojima je samo obnoć dopušten pristup u naselje. (Kućni ljubimci nisu dobro došli u naselju Pangbourne; prljaju tratine i skreću pozornost.) Promatra kako se Turner i Burnett smještaju u vratarskoj kućici, zatim daje znak Jasperu Ogilvyju. Prvi će roditelji poĉeti

ustajati između 07.00 i 07.15, što djeci ostavlja tek 40 minuta za kretanje po naselju.

06.23: Jasper izlazi iz spavaonice, zatvarajući vrata za sobom. Iz oĉeve sobe ne dopire nikakav zvuk, ali Jasper stoji neko vrijeme kod majĉinih vrata, slušajući njezino duboko, neravnomjerno disanje koje povremeno prelazi u hrkanje. Majka se ĉesto puta budi i po nekoliko sati bdije usred noći, ali zaspe dubokim snom već nakon svitanja. Jasper prelazi preko odmorišta i otvara ormarić s alarmnim uređajem. Iskljuĉuje strujni krug koji tijekom noći povezuje prozore i vrata. Dok oslobađa prekidaĉ, znojne ruke ostavljaju jasne otiske prstiju na plastiĉnoj ruĉki (1110).

Jasper sad moţe slobodno izaći iz kuće. Ulazi u kuhinju, otkljuĉava vanjska vrata i izlazi u unutarnje nenatkriveno dvorište iza garaţa. Zaklonjen krovom bazena za plivanje, tako da ga roditelji ne mogu vidjeti iz spavaonice, prelazi preko tratine. Uzima saĉmaricu zakopanu iza sjenice u ruţama, vraća se s njom u kuću i sakriva je među palice za golfu ormaru spavaonice.

Zatim ponovo odlazi u vrt. Onkraj teniskog igrališta, straţnja vrata otvaraju se prema stazi s unutarnje strane ograde na granici naselja, kojom će Burnett patrolirati za 20 minuta. Jasper ide stazom sve dok iz vidokruga ne nestane vratarska kućica na travnatom humku odijeljenom od kuće pregradom od ukrasnih stabala. Jasper razmiĉe zastor od ţalosne vrbe. Uz deblo ĉuĉi Mark Sanger, pokraj njega na tlu je stupica od bambusovine.

06.35: Andrew Zest kreće se između stabala u dnu Avenije, kraj staze na sjevernoj granici naselja. To je najdalja toĉka od kućice i kontrolna kamera prelazi preko samotne staze punih sto jardi na obje strane. Za stup je priĉvršćena telefonska kutija i minijaturni relej za sliku kamere iz vratarske kućice.

Iza stupa nalazi se gusta masa rododendrona ĉije tamno lišće zatvara svaki vidik prema kućama. Graham ĉuĉi u lišću i vadi samostrel iz platnene torbe. Upotrebljavajući kljuĉ za matice, nateţe moćni luk. Stopala mu klize po mekanoj zemlji dok stavlja ĉeliĉnu strijelu u ţlijeb. Oprezno namješta lišće, zadovoljan što je samo šest stopa od telefonske kutije.

06.48: Mark i Jasper otkrivaju telefonske i TV kablove. Tijekom prošloga tjedna, iskopali su pravokutnu jamu u vlaţnom tlu, prerezali ovojnicu od katranskog papira i ţutu plastiĉnu cijev u kojoj su kablovi. Jasper spušta ĉeliĉni rezaĉ u jamu. Mark je pokraj njega i namješta opruge stupice, svijajući krakove od bambusovine koji će sputati Turnera da bi se sam ugušio.

07.00: pripreme djece su dovršene. Graham Lymington je izvadio brzometku s kliznim zatvaraĉem koju je sakrio ispod podnih dasaka u spavaonici. U sivom svjetlu sobe ozlijedi desni palac na olabavljenim ĉavlima (I 42). Sjedi na krevetu, ĉisti posljednji put oruţje, zatim stavlja naboje tupog vrha u šarţer.

Annabel i Gail Reade su razmijenile posljednje poruke preko kompjutora. Annabel je nabila mali Remington i stavila pištolj nadohvat ruke u ladicu noćnog stolića. Gail je stavila oruţje između nogu mede. Obje sjede na krevetu u svojim odijeljenim spavaonicama, kadre vidjeti Jeremyja Maxteda koji je kod prozora s one strane Avenije i ĉita prokrijumĉareni ameriĉki strip.

Djeca su sad mirna, ĉekaju u svojim sobama, spremna za akciju, dok ekrani kompjutora svijetle bjelinom.

07.05: prvi roditelji se bude. Gospođa Sanger leţi neko vrijeme u krevetu, diktirajući dnevne zadatke u kazetofon s radijom i satom na noćnom stoliću.

- Ljudi s televizije dolaze u tri. Pronaći u garaţi rezervne kljuĉeve za auto. Reći gospođici Neamei da pripravi nadjev od jastoga. Otkazati sat jahanja, provjeriti s Markom njegov program preko vikenda... - (I 142).

07.12: Charles Ogilvy zapisuje san na bloku za telefon koji je na noćnom stoliću (I 159). Sanjao je da jedri Nilom, ponavljajući tako stvarno putovanje na kojem su on i ţena bili prije tri godine, premda je u snu velike hramove i piramide zamijenio filmski dekor...

07.29: Margot Winterton sluša radio u kupaonici i snima zanimljivu kritiku filma koja se emitira u jutarnjem tjedniku Radija 4.

07.45-08.00: svi roditelji su sad budni osim Sterlingovih, još uvijek drogiranih prevelikom dozom pilula za spavanje koje je Roger bio uspio ukrasti u Londonskoj klinici. Stalni tutori, gospodin Lodge i gospodin Wentworth, i dvije au pair djevojke, Krystal i Olga, također su ustali. Nekoliko roditelja vjeţba u spavaonici prije tuširanja, dok drugi oblaĉe trenirke i dţogiraju oko plivaĉkog bazena.

08.05: gospođa West, domaćica koja prva dolazi, parkira malu Hondu na straţnjoj stazi Garfieldovih. Dolaze još dvije domaćice, gospođica Neame i gospođa Mercier, obje, prema svjedoĉenju rođaka, radoznale jer dolaze ljudi s televizije. Dijele poštu i novine koje su bile uzele u policajca Turnera u kućici. Pripremaju zajutrak i ukljuĉuju stroj za pranje suda.

08.10: djeca ĉekaju. Oruţje je nabito i naprave namještene gdje god treba, smrtonosni elektriĉni kablovi utaknuti u utiĉnice. Skriveni u lišću

ţalosne vrbe, Mark i Jasper kleĉe pokraj otkrivenih telefonskih i TV kablova, drţeći rezaĉe u ruci. Pozornost djece usmjerena je sad na kuću Millerovih.

08.15: otprilike u ovo vrijeme, gospođa Miller, opuštena nakon deset minuta tai chia, sjeda na trim bicikl u obiteljskoj vjeţbaonici. Ĉuje da iznad nje muţ puni kadu vodom. Djeca su, koliko ona zna, još uvijek u krevetu i ona ih ţeli iznenaditi. Namješta se na sjedalo bicikla. Snaţan motor trim bicikla okretat će pedale i istodobno drmati sjedalo i upravljaĉ, i ona samo treba paziti da ne padne. Uvlaĉi stopala u remenje na pedalama i stavlja ruke na metalne drške s koţnatim remenjem. Kablovi idu iz motora do utiĉnice u zidu. U vjeţbaonici ima mnogo elektriĉnih kablova, za vagu, kvarc-krevet i stroj za veslanje, tako da gospođa Miller ne zamjećuje dodatni kabel koji ide od pozitivnog pola motora do ĉeliĉnog okvira trim bicikla između njezinih nogu.

Pruţa ruku i ukljuĉuje trim bicikl. U istom ĉasu, naboj jaĉine 32 A prolazi joj kroz tijelo, galvanizira svaki mišić i gotovo je zbacuje s naprave. Sjedalo se propne i remenje je stegne oko gleţnjeva i zapešća. Moţda u zrcalu veliĉine zida naĉas vidi Marion i Robina koji je mirno promatraju kroz otvorena vrata dok se njezine ruke i noge, glava i torzo drmaju divlje na toj posljednjoj voţnji.

Tri minute kasnije, otac leţi u kadi, slušajući neobiĉan šljapkast zvuk koji dopire iz vjeţbaonice (desna noga njegove ţene udara o pod). Kad se sin i kćerka pojave u kupaonici, pita ih kakva je to buka, ali vidi kroz paru kako kćerka stavlja utikaĉ fena u utiĉnicu. Ona uklanja svijetli uvojak s oĉiju i prilazi kadi gledajući ga s ĉudno ukoĉenim smiješkom na licu.

08.21: Annabel Reade vidi da Marion i njezin brat mašu rukom iz radne sobe Millerovih. Signal se brzo prenosi Marku i Jasperu koji ĉekaju s rezaĉima kraj otkrivenih telefonskih i TV kablova. Druga djeca sjede mirno u svojim spavaonicama drţeći slušalicu telefona na uhu. Oko 90 sekundi kasnije, telefonske su linije prekinute.

08.23: u roku od sljedećih sedam minuta ostale odrasle ţitelje u naselju Pangbourne ĉeka smrt.

Zbunjen bjelinom na monitoru u vratarskoj kućici, Turner izlazi hoteći provjeriti kameru na krovu. Mark Sagner ĉeka kod vrata, ali je policajac prezauzet da bi razgovarao s njim i samo mu pokazje rukom da uđe. Kad Turner opet uđe u kućicu, Mark je pred vratima zahoda. Burnett zove preko radio-veze izvješćujući da je, kako se ĉini, kamera na granici naselja crkla. Turner sjeda za stol i zuri u monitor nejasno svjestan da je Mark iza

njega i da govori još uvijek o zmaju. Djeĉak diţe zmaja uvis, pokazujući kako će ga pustiti u zrak. Ĉuje se škljocaj opruge i Turnera nenadano snaţna klopka uhvati oko vrata i prsnog koša. Naĉas vidi krake zelenog bambusa, kao da ga je zgrabila divovska bogomoljka.

08.25: doktor Harold i doktor Edwina Maxted idu prema autu koji je parkiran na straţnjoj stazi iza garaţe. Pred njima je dan pun obveza. Dr. Edwina ima dogovor kod frizerke u Readingu, a dr. Harold mora ponijeti kameru Super-8 kojom će snimiti svoj razgovor s TV producentom. Veseli ih što je Jeremy izveo crni »Porsche« natraške iz garaţe prije no što će se vratiti zajutarku. Motor tiho zuji na svjeţem jutarnjem zraku. Dr. Edwina opaţa da je sin ostavio tjednik na šljunku pred vratima garaţe. Iznenađena je kad ugleda odvratni ameriĉki strip. Upozorava muţa na tjednik i dr. Harold stoji pokraj nje, klimajući zamišljeno glavom, dok ona diţe tjednik lijepo manikiranim prstima. Ni jedno ne vidi da njihov sin sjedi za volanom »Porschea« i gotovo ni ne ĉuje motor kad auto jurne prema njima šljunĉanom stazom.

08.26: policajac Burnett ide stazom duţ granice prema telefonu za krajnju nuţdu. Stoţer kamere na stupu se zaglavio i on bezuspješno pokušava dobiti Turnera preko radio-veze. Burnett dolazi do telefonske kutije pokraj rododendrona. Minijaturni ekran nema slike i cijeli je elektriĉni sustav u kvaru. Otvara kutiju i vadi slušalicu, kad ga prva strijela samostrela pogodi u leđa.

Julian i Miriam Reade zajutarkuju ispod svijećnjaka iz doba Louisa XV. Njihove kćerke, Gail i Annabel, ulaze u blagovaonicu. Nose trenirke i smiješe se pomalo urotniĉki, drţeći ruke za leđima, kao da kane iznenaditi roditelje nekim darom. Annabel staje iza majke, Gail iza oca, traţeći da zatvore oĉi. I još za stolom roditelji dobijaju metak u zatiljak jedan za drugim.

08.27: Roger Garfield, trgovaĉki bankar, oblaĉi se u spavaonici. Sluša ţenu koja govori u kupaonici, kad njegov sin Alexander otvori vrata spavaonice. U ruci drţi malokalibarski automatski pištolj. Diţe oruţje kao da ţeli pokazati ocu što je našao i ispali hitac u oĉev prsni koš. Gospodin Garfield sjeda na krevet, hvatajući dah, i zaustavlja rukom krv koja curi kroz bijelu pamuĉnu košulju. Pokušava kazati nešto ţeni koja se povlaĉi u kupaonicu. Drugi Alexanderov hitac promaši majku, koja pada preko bidea, a onda je sljedeća dva hica pogađaju u glavu dok leţi napola omamljena pred staklenim vratima pregratka za tuš.

Ne obazirući se na ţenu i sina, gospodin Garfield izlazi iz spavaonice na odmorište dok mu krv teĉe niz nage noge. Alexander je nekoliko koraka iza njega, ali gospodin Garfield misli samo na »Mercedes« parkiran ispred ulaznih vrata. Pošto otvori vrata, obraća se šoferu, gospodinu Pooleu, koji je ĉuo prigušene hice i ostavio krpu od jelenje koţe i laštilo na krovu »Mercedesa«. Prije no što šofer dođe do telefona u autu, Alexander izlazi na sunce. Šofer zakoraĉi u gredicu sa cvijećem, ali ga Alexander obara hicem među kanama naranĉastih vrhova.

Ne obazirući se još uvijek ni na što osim na obamrli prsni koš, gospodin Garfield ulazi u »Mercedes« i sjeda na straţnje sjedalo. Na radiju u autu ĉuje se glas disk-dţokeja, ali gospodinu su Garfieldu rijeĉi nesuvisle, a uskoro i zvuk priguši posljednji hitac koji sin ispali u nj kroz prozor automobila.

08.28: Mark Sanger vraća se u kuću. Ţice stupice, koje su oštre poput britvice, prerezale su mu lijevu šaku kad je prebacivao okvir preko Turnera. Zastaje u dnu stubišta da poveţe ranu rupĉićem. Gospođa Sanger izlazi iz knjiţnice u kojoj je stajala kod prozora zajedno s Markovim ocem, zbunjena dalekim zvukom »Porschea« koji udara u garaţu Maxtedovih i prigušenim zvucima po naselju koji su nalik na puškaranje. Pokušavaju nazvati kako vratarsku kućicu, tako i policiju u Readingu, ali je telefonska linija u kvaru. Zabrinuta za sina, a zatim iznenađena njegovom okrvavljenom trenirkom, gospođa Sanger pripaše kućnu haljinu i prilazi sinu, ali se on ne obazire na nju i ţurno se penje u spavaonicu. Ona je na pola dugog stubišta, kad se on ponovo pojavi uz ogradu drţeći u rukama brzometnu saĉmaricu koju je krio među palicama za golf.

08.29: također zbunjeni prigušenim hicima i prekinutim telefonskim linijama, Wintertonovi otvaraju ulazna vrata. Jeremy Maxted stoji pokraj njihova »Volvo karavana« i oni pretpostavljaju da je došao oĉistiti auto, što je jedan od dobrovoljnih dobrosusjedskih zadataka koje djeca obavljaju na nagovor roditelja. Umirena Jeremyjevim podrugljivim, premda nepatvorenim smiješkom, gospođa Winterton odlazi u kuhinju po vedro i krpu od jelenje koţe. Kad je ponovo u predvorju, otkriva da joj muţ leţi na otiraĉu pred vratima. Svjesna je da je mrtav, ali ipak klekne da mu otkopĉa ovratnik. I tek tad zamjećuje da Jeremy, u okrvavljenim tenisicama stoji na vratima garderobe.

08.30: sad su već svi preostali odrasli u naselju Pangbourne mrtvi. Samo Richard i Carole Sterling umiru u vlastitu krevetu, zajedno, još uvijek u dubokom snu od pilula za spavanje, nesvjesni da ih njihov sin Roger guši

jastucima. Tri domaćice ustrijeljene su dok ţure k svojim automobilima. Posljednja je ţrtva tutor, gospodin Wentworth, koji se sklonio u knjiţnicu Lymingtonovih, a koga će Amanda ustrijeliti dok ispravlja njezinu domaću zadaću.

Nestanak djece

Umorivši roditelje i druge odrasle osobe koje su im stajale na putu, djeca su nestala iz naselja. Ĉini se da su otišla u roku od deset minuta nakon posljednjeg umorstva, premda nema nikakvih indicija glede metode bijega. Mnoga su nosila trenirke i s obzirom na popularnost jogginga u podruĉju Pangbournea, skupina tinejdţera koji dţogiraju ne bi nikoga iznenadila, a skorena krv brzo je već bila nalik blatnim mrljama od naporne utrke s preprekama.

Osim naoruţane otmice Marion Miller iz bolnice u Ulici Velikog Ormonda, djeca dosad nisu nigdje primijećena. Imajući na umu posebnu prirodu njihova zloĉina, predmnijevam da će kad-tad ponovo iskrsnuti na površini, vjerojatno u spektakularnom pokušaju ubojstva neke ugledne javne liĉnosti. Moram kazati da nisam uspio uvjeriti vlast u tu svoju bojazan. Sluţbena istraga o smrti roditelja ustvrdila je da je poĉinjen zloĉin, ali da je krivac nepoznat i Ministarstvo unutrašnjih poslova još uvijek vjeruje da su djecu otele ubojice njihovih roditelja.

DODATAK, 8. PROSINCA 1993.

Prvi put, pet godina nakon pokolja u Pangbourneu, imam vijesti o 13 djece. Punih se pet godina o skupini nije ništa ĉulo i Scotland Yard pretpostavlja da su djeca mrtva ili u vlasti neke strane sile. Na otmicu Marion Miller iz Ulice Velikog Ormonda gleda se kao na dio ove urote i vjeruje da su mlade ubojice bile ili drogirane ili su pak djelovale pod prinudom.

Samo smo narednik Payne i ja skeptiĉni. Payne mi šalje sve informacije koje dopru do njega, premda je posebna istraţna jedinica redinškog OKI-ja odavna raspuštena.

Danas mi je telefonirao i obavijestio me da je u ranim jutarnjim satima izvršen pokušaj atentata na bivšu predsjednicu britanske vlade. Sve potankosti sluĉaja su zataškane, ali se ĉini da se oklopni kamion zabušio u punoj brzini u vrata kuće. Eksplozija koja je slijedila na ekskluzivnom posjedu u Dulwichu u jugoistoĉnom dijelu Londona pripisana je napuklini u obliţnjoj glavnoj plinskoj cijevi. Bivša predsjednica nije ozlijeđena, što pokazuju i fotografije snimljene nakon nezgode na kojima ona posluţuje policajce i vatrogasce šalicom ĉaja. Kao i dosad, bivša predsjednica uţiva ugled, ako ne i ljubav, kao ĉelnik za kojeg se katkad veli da je »Majka nacije« ili »Majka Engleska«.

Ovi naslovi, kojima se, ne tako davno, ulizivao urednik novina nostalgiĉan za sretnim danima osamdesetih, oĉito su djelovali kao crvena krpa na djecu iz Pangbournea. Najstarijemu su 22 godine, a većina je već izišla iz doba adolescencije.

Ĉak i Marion Miller ima sad 13 godina i, što je zanimljivo, jedan od tjelohranitelja bivše predsjednice izvještava da je napadom, ĉini se, upravljala tinejdţerka mrka lica i svijetle kose koju je u grĉu sklanjala s ĉela. On misli da su te kretnje moţda kodirani znakovi.

Hoće li djeca ponovo udariti? Vjerujem da su im ĉelnici i tuđi roditelji sada na meti. Dakle, reţim dobrote i skrbi koji je u naselju Pangbourne lansiran s najboljim nakanama i koji su mnogostruko oponašali u ekskluzivnim naseljima juţne Engleske, da ne spominjemo zapadnu Europu i Sjedinjene Drţave, proizveo je vlastitu osvetniĉku djecu, spremnu da prkose svijetu koji ih je volio.

Nakladni zavod Znanje, Zagreb Ul. kralja Zvonimira 17

_____________________

Za izdavača: Stipan Medak

Korektor: Štefica Konjevod Tehnički urednik: Srećko Jolić

Tisak: TIZ »ZRINSKI«, Ĉakovec

Naklada: 3000 primjeraka

1992

J.G. BALLARD rođen je u Šangaju (1930), a za vrijeme prošloga rata proveo je tri uţasne godine (1942-1945) u japanskim logorima. To nemilo iskustvo navelo ga je da napiše knjigu CARSTVO SUNCA, koja mu je donijela nagrade, priznanja i popularnost. Njegovo posljednje djelo DAN KAD JE STVOREN SVIJET samo je još potvrdilo piščev svjetski ugled. Napokon je, s malim zakašnjenjem, J.G. Ballard stigao i u naše pitome prostore.

POKOLJ je nevjerojatno krvava knjiga, jedna od najstrašnijih koje ste imali u rukama. Ako niste znali što je horror, zavirite u opis nevjerojatnog zločina iz suvremene Engleske, na pragu Londona - i, zgrozit ćete se! Ţivotno iskustvo pisca očito mu je pomoglo da se ne obazire ni na kakve tabue i da o razbojničkim divljanjima (opet nešto što nam je poznato iz naših pitomih krajeva), govori znanstvenički mirno i hičkokovski vješto. U POKOLJU je i pouka o našem vremenu i o današnjim mladima (na malo višem nivou i standardu), ali s morbidnim nagonima kojih se ni na Balkanu ne bi (neki!) stidjeli.