PREGLED POVIJESTI HRVATSKOG NARODA

II. DOSELJENJE I PRVA DVA STOLJEĆA U NOVOJ DOMOVINI

PRVE POLITIČKE ORGANIZACIJE - Južni Slaveni na historijsku pozornicu dolaze kasno i to uz pomoć Germana (Goti) i Turana (Avari) - mala plemena postaju veća na čelu sa knezom (= germanski kuning) i savjetom (vijećem) odličnika - stil ratovanja i oružje preuzeli su od Germana često su išli pljačkati i krasti (stoku) vlastita korist - često su omanje grupe prelazile na stranu neprijatelja Bizantsko Carstvo - domovina im je bilo pleme, a ne zemlja ili država - početak njihove seobe počinju postepeno pojedina Slavenska plemena, a ne kao jedinstveni narod s jedinstvenim ciljem

POMICANJE I SELJENJE - početak zabilježene povijesti Južnih Slavena obilježena je vladavinom bizantskog cara Justina I. (518.-527.) i njegova nasljednika Justinijana I. (527.-565.) - Slaveni i Anti u VI.st. započinju provaljivati u bizantske provincije južno od donjeg Dunava, a kasnije idu sve više na zapad do Panonije - Justinijan im ne pridaje previše pažnje zbog ratova koje je vodio sa Perzijom, Vandalima i Gotima - Južni Slaveni provaljuju u Carstvo u dvije faze: 1. rana – provaljuju samo zbog plijena i robova te se vraćaju na svoja prvotna staništa 2. kasna – na prekodunavskom ispražnjenom i pustom prostoru Carstva stvaraju stalne naseobine zbog dolaska Avara

AVARI (OBRI) - konglomerat različitih turanskih azijskih plemena hunsko-ugarski čopori su većina - sredinom VI.st. pod vodstvom hagana Bajana dolaze na zapadnu obalu Kaspijskog mora - nude se u službu caru Justinijanu barbare treba uništiti barbarima car ih prima u službu 558.g. i daje novčanu potporu - oko 562. Avari se nalaze na području današnje Dobruđe i Vlaške nizine - nakon odlaska Langobarda iz Ugarske u Italiju 568., Avari su zaposjeli srednje Podunavlje i Potisje, a Srijem je pripao Bizantskom Carstvu - u prvom sukobu Avara i Bizanta zbog Srijema i grada Sirmija, Avari su izgubili - Bajan 579. ponovno napada Sirmij i zauzima ga nakom trogodišnje opsade (proljeće 582.) uništen u požaru - započinju avarsko-bizantski ratovi koji traju uz prekide sve do 626. - Avarima se pridružuju Slaveni te postaju njihovi podanici u Panoniji, a i imaju svoje saveznike Slavene u Daciji (Vlaška) - do početka VII.st. Južni su Slaveni naselili područje današnje Slavonije, Hrvatske, jugozapadne Ugarske i slovenaskih zemalja od talijanske međe na zapadu do izvora Mure na sjeveru - 597. J. Slaveni provaljuju u Dalmaciju s Avarima 599. papa Grgur I. se boji da ne upadnu preko Istre i u Italiju - nakon smrti cara Maurikija 602., Bizantom je zavladala anarhija te Slaveni slobodno pljačkaju Dalmaciju - 614. osvojili su Salonu sa Avarima i time je nestala vlast Bizanta u sjeverozapadnom dijelu Balkanskog poluotoka - mali dio građanstva bježi na otoke Brač, Sulet (Šoltu), Hvar, Vis i Korčulu - Salona je spaljena do temelja, a uništeni su bili i Skardona, Narona, Epidaur i Delminij; Jader i Tragurij ostaju netaknuti - 626. g Slaveni i Avari su napali Carigrad s jedne strane, a Perzijanci s druge - Slaveni su bili poraženi na moru, Perzijanci su zato odustali od prelaska Bosporom i vratili se, također su i Avari odustali od napada čime počinju gubiti prevlast nad pokorenim narodima među kojima su bili i Slaveni - Slavenski otpor protiv Avara poticao je i car Heraklije (610.-641.) uspio je spasiti Bizantsko Carstvo od rasula - Slaveni iz Norika, Dalmacije, Ilirika i Mezije, kao i oni Z. Slaveni pod vodstvom kralja Sama oslobodili su se vlasti Avara

- Z. Slaveni su osnovali prvu slavensku saveznu državu, pridružili su im se i norički Slaveni te se ta država prostirala od Sale u Tiringiji do slovensko-hrvatskih međa - od 630.-640. Hrvati provaljuju iz Bijele Hrvatske (Mala Poljska sa središtem oko Krakova) u Panoniju i rimsku Dalmaciju te pobjeđuju i tjeraju Avare s tog područja i počinju vladati njime - HRVATI – dio slavenskih Anta koji pripada sjeverozapadnoj slavenskoj jezičnoj skupini, dok su Avari iz Panonije i Dalmacije bili dio Slavena koji pripada jugoistočnoj jezičnoj skupini - Hrvati su prihvatili jezik Avara jer je Hrvata bilo manje (samo vladajući sloj), a Avari su prihvatili hrvatsko ime - polovicom VII.st. u Panoniji izbijaju ustanci među Avarima te moć hagana slabi i ograničena je samo na područje ugarske nizine, Srijem i zemlju između Drave i Save - padom avarske moći polovicom VII.st. završilo je doseljavanje Slavena na Balkanski poluotok koje je počelo u VI.st.

BIZANTSKO CARSTVO I SLAVENI POSLIJE DOSELJENJA - 627. Bizantsko Carstvo je porazilo Perziju u bitci kod Ninive, te se Heraklije vraća u Carigrad kao triumfator - sada su se mogli okrenuti prema Slavenima na Balkanu, ali se javlja nova prijetnja u obliku Arapa (Saracena) - Saraceni su u kratko vremenu osvojili Perziju, te bizantske provincije Palestinu i Siriju s Jeruzalemom, Antiohijom i Edesom, a pred smrt cara Heraklija i Egipat Arapi postaju nova pomorska sila i utjeću na promjene u J. Europi i na cijelom Istoku - Carstvo sad drži Malu Aziju, Balkanski poluotok i posjede raštrkane na latinskom Zapadu česte su dinastičke borbe za prijestolje - nakon ustanka protiv Avara slijedi mirno razdoblje te nema nikakvih izvora o Slavenima sljedeća 2. stoljeća, pogotovo o onim slavenima iz kojih kasnije nastaju hrvatski i srpski narod vratili su se svom patrijarhalnom načinu vlasti - vlast je bila u rukama mnogobrojnih župana i odličnijih plemskih starješina i glavara - često su se međusobno sukobila i pljačkala susjedna plemena te su se lagano proširivali - Carstvo ih nije tjeralo jer su željeli da se ti sada pusti krajevi ponovno nasele zbog ekonomskog oporavka i vojničkih državnih potreba poticali su razmjerice među župama bojeći se da se ne ujedine protiv Carstva - Bizant je imao samo nominalnu vlast nad njima nisu imali preveliki utjecaj na Slavene koji su živjeli daleko od Carigrada - na području Slavena ostaju nazivi iz vremena Rimskog Carstva kao i administrativne i provincijalne uredbe što pokazuje da Slaveni nisu imali nikakvu vlastitu političku organizaciju - Slaveni, caru Konstantinu IV. nakon što je porazio Arape koji su tražili mir na trideset godina, šalju darove i da im da mir i sporazum (ljubav) te ga time priznaju gospodarem, a on im daje naselja na rimskoj zemlji (678.g.) - tada Carstvo dolazi ponovno u opasnost od Bugara

UTEMELJENJE BUGARSKE DRŽAVE - ogranak srednjoazijske turske gomile pod skipnim imenom HUNA - u prvoj polovici V.st. nalaze se na području istočno od Azovskog mora i rijeke Don (Tanais) - podjeljeni su u dvije skupine Utigure i Kutrigure svaka sa kanom na čelu - u drugoj polovici V.st. Kutriguri se sele na područje donjeg Dnjestra i po Krimskom poluotoku te se počinju zvati BUGARI počinju pljačkati od Srijemske Panonije do Carstva s druge strane pokorili su ih Avari - Utiguri su na istoku Azovskog mora osnovali novu bugarsku državu koja se u VII.st. širi do ušća Dunava - ban Kubrat bio je u dobrim odnosima s carem Heraklijem i pomogao mu je u sukobu protiv Avara - Isperih (Kubratov sin) je osnovao zasebnu državu oko ušća Dunava koja se do 679. protezala do današnje Varne na Crnom moru - Bugari su nametnuli vlast tamošnjim Slavenima i stvorili državu između donjeg Dunava, Balkana, Crnog mora i rijeke Isker – središte je bilo u mjestu Pliskov - car Konstantin IV. je potpisao mir sa Isperihom jer ga nije mogao svladati tim činom je priznata bugarska država, kao i uvjeti za osnivanje nove narodnosti te će imati veliki utjecaj na Slavene i Bizantsko Carstvo

ETNOGRAFSKE PRILIKE POSLIJE DOSELJENJA SLAVENA - na zapadu su rimski i grčki stanovnici morali istupiti svoju zemlju i dati ju Slavenima - Grci su pretežito živjeli u Istri i Srijemu, a Rimljani duž primorske obale i na otocima ( iz naziva Romani od XII.st. ih nazivaju Latinima i pričali su latinskim/dalmatskim dijalektom) Slaveni ih zovu Vlasima s razlikom Crnih Vlasa koji žive u unutrašnjosti; inače su obitavali po brdima te su s vremenom postali nomadski pastiri - Ilirsko stanovništvo tog kraja se poistovjetilo s Hrvatima, oni koji su živjeli na srpskom teritoriju održali su se do danas kao Arnauti i Skipetari - i Avari su se uspjeli održati na području Dalmacije, Like, Gacke, Krbave i SZ Bosne – imali su zasebnog poglavara pod nazivom „bajan“ iz cijeg je naziva kasnije postao hrvatski naziv „ban“ nakon što više nije bilo Avara - ugl. su se održali stari nazivi iz vremena Rimljana na nekim predjelim gdje je bilo mnogo starosjedioca - Salona-Solin, Traguria-Trogir, Skardona-Skradin, Varvarija-Bribir, Delminij-Dlmno (Dumno), Enona-Nin, Jader-Zadar, Siscia-Sisak, Sirmij-Srijem, Promona-Promina ostala imena su potekla od Slavena

CARSKA DALMACIJA U VII. I VIII. STOLJEĆU - romansko stanovništvo na otocima je hranu dobivalo isključivo iz mora (riba, trgovina iz Ravenne) - uz pomoć jake pomorske sile gradovi rimljana u Dalmaciji su se uspjeli održati -papa Ivan IV. (640.-708.) bio je rodom iz Dalmacije poslao je opata Martina da iskupi zarobljenike i preuzme kosti mučenika te ih je odnio u Rim gdje su položeni u kapeli sv. Stjepana (sv. Venancija) - Romani u Dalmaciji i dalje njeguju kršćanstvo - od VIII.st. sigurno je da su postojale biskupije i na Krku i Osoru - u Carigradu je na vlast došao Leon III. Izaurijski (717.-740.) prvi pravi dobri bizantski car prevladao je grčki element u svim oblicima javnog života - Leon III. je odbio najezdu Arapa te se mogao posvetiti unutarnjem preuređenju države reorganizacija provincija po TEMAMA htio je biti vrhovni poglavar crkve sukob s rimskim papom 732.g oduzeo je papinskoj jurisdikciji Siciliju, donju

Italiju i cijeli Ilirik i stavio ih pod upravu carigradskog patrijarha tim su se činom granice carigradske patrijarhije podudarale s granicama Bizantskog Carstva, a crkvena je vlast

ovisila o carevoj volji to je bio uzrok kasnijem stogodišnjem ratu oko svetačkih ikona nove odluke cara imati će utjecaj u Hrvatskoj tek od IX. i X.st. jer su oni tada još bili većinom pogani papa zbog toga prelazi pod zaštitu kralja Pipina, a Langobardi osvajaju Ravennu i gase bizantsku vlast u sred.

Italiji

- Carstvo posvećuje veću pažnju Dalmaciji – osniva se Splitska biskupija (nadbiskupija) s Ivanom Ravenjaninom na čelu oko 780. g. preuredio je Dioklecijanov mauzolej u crkvu Blažene Djevice Marije, kasnije sv. Dujma

- politička je vlast vračena u Zadar gdje je stolovao carski namjesnik (dux)- on je vladao oblasti Dalmacijom u koju su spadali gradovi Zadar, Trogir i Split i otoci Krk, Osor, Rab i Vrgada

SLAVENSKE OBLASTI - Slaveni od IX.st. osnivaju sve više svojih oblasti s knezom na čelu - HRVATSKA : između ušća Raše (u Istri) i ušća Cetine, od Jardanskog mora, rijeke Vrbasa do rijeka Bosne i Drine na istoku - NERETLJANSKA OBLAST : između ušća Cetine i ušće Neretve - ZAHUMLJE ili HUM : od Neretve do Dubrovnika - TRAVUNJA ILI TREBINSKA OBLAST : od Dubrovnika do Kotora - DUKLJA : od Kotora do Bojane i ušća Drima - BOSNA : gornje porječje rijeke Bosne - SRBIJA : porječje Pive, Tare, gornje Drine i Lima - PANONSKA HRVATSKA : (Sclavonia, Slavinci, Slavinje) između Save, Drave i planinskog niza Risnjaka do Une i Ličke Plješevice

III. FRANCI I PANONSKA HRVATSKA U IX. STOLJEĆU

NAPREDOVANJE FRANAKA - u drugoj pol. VIII.st. Franačka država se širi preko Italije na istok prema granicama Balkanskog poluotoka - Karlo Veliki osvaja 788. bizantsku Istru i pokorava Bavarsku, te mu se pokoravaju i norički Slaveni tj. Slovenci - rat protiv Avara vodio je u dva navrata 791. i od 795. do 796.g. – na franačkoj je strani sudjelovao i hrvatsko-posavski knez Vojnomir (795.) Hrvati se tada rješavaju vlasti Avara, ali padaju pod vlast Franaka - Vojnomir kao i slovenski i istarski knez bili su pod vlašću furlanskog markgrofa, a crkveni su poslovi predani akvilejskom patrijarhu koji stoluje u Cividalu (Čedadu) - u Panonskoj je hrvatskoj pokršteno stanovništvo potkraj VIII.st. - Karlo Veliki sada je držao svu zemlju između Drave i Save do Dunava

DALMATINSKA HRVATSKA DOLAZI POD FRANKE - Karlo Veliki se 800.g. okrunio za rimskog cara te je zaratio s Bizantskim Carstvom - 799.g. furlanski markgrof Erih pokušao je provaliti u Dalmaciju, ali je ubijen kraj Trsta - Franci su uskoro osvojili to područje, ali ga je Karlo vratio caru Nikiforu jer su sklopili mir 803.g. Dalmacija se zatim sama predala Franačkoj te je izbio rat kojeg je Karlo izgubio - u Aachenu je 812.g. ponovno donesen mir koji potvrđuje onaj iz 803. Karlu je pripala Dalmatinska Hrvatska, a gradovi Zadar, Trogir i Split, te otoci Krk, Cres s Lošinjem (Osor) i Rab, s nazivom Dalmacija pripadaju Bizantu - početkom IX.st. franački su misionari pokrstili i dalmatinske Hrvate - Dalmatinsko-hrvatski knez inače je bio biran od strane naroda i vladao slobodno, sada je bio pod vrhovnim nadzorom furlanskog markgrofa - prvi poznati knez bio je Višeslav oko 800te god., čije je sjedište bilo u Ninu – na carev poziv vjerno izvršava vojnu službu kao i panonsko-hrvatski knez

USTANAK PANONSKOG KNEZA LJUDEVITA - 814.g. umro je Karlo Veliki, a naslijedio ga je sin Ludovik Pobožni (814.-840.) - u gradu Paderbornu došli su mu se pokloniti između ostalih i panonski knez Ljudevit (810.-823.) i dalmatinski knez Borna (810.- 821.) koji je vjerojatno bio Višeslavov sin - Ludovik je vladao slabo te se većina moćnika osamostalila i počela mučiti stanovništvo visokim porezima neredi - furlanski markgrof Kadalo također je bio jedan od onih koji su ugnjetavali narod, pogotovo Posavsku Hrvatsku gdje je bio knez Ljudevit na vlasti sa sjedištem u Sisku te je vjerojatno držao cijelu nekadašnju rimsku Saviju - 818.g. se u Heristalu tužio Ludoviku o tome, no to nije urodilo plodom Ljudevit se sa svojim narodom buni oružjem - 819. markgrof Kadalo je krenuo na Ljudevita s italskim četama, ali se poražen vraća u Furlansku gdje umire od groznice - Ljudevit je zamolio cara da im promjeni uvjete pod kojima su morali služiti i koji su doveli do sukoba, ali ih car odbija - sada se knez odlučuje osloboditi od franačke vrhovne vlasti, a ne samo furlandskog markgrofa - prvo je tražio pomoć od okolnih Slovenaca, dalmatinske Hrvatske i Timočana koji su bili pod Buragima i htjeli se pridružiti Ludoviku pozivu su se odazvali istočni Slovenci i Timočani, ali je Borna odbio te je ostao na strani cara - novi furlandski markgrof Balderih nakanio je osvojiti Slovence kojima u pomoć stiže Ljudevit - vojske su se sukobile negdje na gornjoj Dravi- Balderih je potisnuo Ljudevita - u isto vrijeme Borna napada Ljudevita s juga, ali ga Ljudevit dočeka kod Kupe – Bornini podanici Gačani su prešli na Ljudevitovu stranu, a Ljudevitov tast Dragomuž na Borninu Borna je izgubio i jedva preživio - Ljudevit je krenuo pljačkati i paliti po Dalmaciji, a Borna mu se odupire iza zatvorenih gradskih zidina - Ljudevitu se sada pridružuju svi Slovenci do Soče, kao i gradeški patrijarh Fortunat koji potiče Ljudevita na daljnji otpor i šalje mu zidare da si izgradi utvrde - 820.g. sastali su se franački velikaši oko cara Ludovika gdje je knez Borna opisao sukob sa Ljudevitom organizirane su tri carske vojske protiv Panonske Hrvatske – prva iz Italije, druga preko Karantanije, a treća iz Bavarske kroz prekodravsku Panoniju - Slovenci su pokušali prepriječiti put prvoj vojsci, a Ljudevit drugoj; Ljudevit se na kraju zatvorio u neku utvrdu i pustio carsku vojsku da pale i zazumu zemlju – carski vojnici nisu postigli skoro ništa se su se vratili kuću, usput

ponovno osvojivši Slovence koji više nisu smjeli birati svoje vojvode, već im ih je slao car od tada su Slovenci pod trajnom vlašću Njemaca - 812. bio je održan franački državni sabor u Aachenu gdje je donesena odluka da se Panonska Hrvatska mora osvojiti i za to su pripremili tri vojske koje nisu imale većih uspjeha - tek su na saboru 822.g. okupili desetu po redu vojsku koja je osvojila Panonsku Hrvatsku i to samo zato što ju je Ljudevit napustio i iz nepoznatih razloga pobjegao iz Siska Srbima Timočani su ponovno potpali pod vlast Bugara - Ljudevit iz nepoznatog razloga ubija srbskog župana, te šalje svoje ljude na dvor cara pokušavši mu se ponovno vratiti pod vlast – traži utočište u Dalmatinskoj Hrvatskoj gdje je nakon smrti Borne 821. na vlast došao Vladislav (821.-853.?), ali Ljudevit ipak traži utočište kod Bornina ujaka Ljudemisla koje ga je dao ubiti 823.g. (vjerojatno po franačkom nalogu) - na Ljudevitovu smrt osvrnuo se Nijemac Dümmler koji je rekao da je „uz pomoć dalmatinskih Hrvata ugušen ustanak koji je imao ostvariti velike ciljeve, možda utemeljenje jedne velike slavenske države na Dunavu“

FRANAČKO-BUGARSKO RATOVANJE - nakon Ljudevitovog ustanka, Franci ubrzo ulaze u rat s Bugarima - Bugarska na početku IX.st. osnažuje zahvaljujući kanu Krumu (802.-814.) koji širi svoju vlast na čitav današnji Banat i Erdelj gdje su graničili sa franačkom i moravskom državom, te je osvojio SI Srbiju između Timoka, Dunava i Morave - Krumu su se poklonila dva dačko-slavenska naroda: Bodrici s lijeve obale Dunava i Timočani s desne - na jugu je osvojio grad Sredec (Sofiju) te mu je bio otvoren put u Makedoniju - napao ga je car Nikifor i prodro preko Balkana do prijestolnice Pliskova, no car je izgubio (811.) - ni novi car Mihajlo I. nije uspio pozariti Kruma te ga Krum potuče 813.g. i nakon toga krene na opsadu Carigrada, nakon što ga nije uspio osvojiti bez brodovlja, ponudio je novom caru Leonu V. Armencu primjerje - Kruma je naslijedio sin Omurtag (814.-831.) – s Bizantom je sklopio formalni mir na 30 godina, zbog franačkog širenja u srednjem Podunavlju, što je bilo blizu granice s Bugarskom - nakon što su Timočani i Bodrici 818. prešli pod vlast Ludovika i nakon Ljudevitovog ustanka Omurtag je poslao caru Ludoviku poslanstvo koje je trabalo s njim sklopiti mir, ali nakon dugih pregovora, car je odbio zahtjeve - zbog toga 827.g. Bugari su lađama išli po Dunavu i Dravi i upali u Panonsku Hrvatsku tjeraju franačke glavare i postavljaju svoje te tim činom Panonska Hrvatska dolazi pod vlast Bugara - posljedica toga je ukidanje furlanske markgrofije 828. od strane cara, te ju on dijeli na 4 nova administrativna dijela: 1.) Furlanska u užem smislu; 2.) Istra, koja je i dalja zajedno s Dalmatinskom Hrvatskom u tjesnoj vezi sa Kraljevinom Italijom; 3.) prekodravska Panonija (oko Blatnog jezera); 4.) Karantanija (današnja Koruška, Kranjska i donja Štajerska) - Ludovik Njemački je zbog njih zaratio s Bugarima – zna se da su Bugari 829. ponovno došli lađama na Dravi i poharali okolna mjesta – do mira nije došlo zbog dinastičkih borbi koje su se vodile između sinova cara Ludovika te je i on bio zauzet zbog njih - Bugari su svoju vlast držali na teritoriju Ist Slavonije i Srijema, te Srbije s Beogradom - u Savskoj Panoniji vladao je knez Ratimir (829.-838.) uz njihovu pomoć - 838.g. kralj Ludovik Njemački je na njega poslao podunavskog markgrofa Ratboda koji ga je porazio te pokorio Panonsku Hrvatsku i podvrgnuo je državi kralja Ludovika Njemačkog - Ratbod i njegova vojska imali su sreće jer su u to vrijeme Bugari bili zaokupljeni osvajanjima u Makedoniji - u franačkoj državi dolazi do sporazuma bar na neko vrijeme zbog diobenog ugovora iz Verduna 843.g. kojim Ludovik Njemački postaje potpuno samostalni vladar u istočnom dijelu nekadašnjeg carstva Karla Velikog - 845.g Bugari dolaze kralju Ludoviku žaleći se da su ovi prekršili mir iz 827.g. prema kojemu Srijem pripada Bugarskoj - Panonska Hrvatska ostaje u Ludovikovoj vlasti, a 861.g. njome upravlja knez Pribine iz donje Panonije, te kasnije njegov sin Kocelj

KNEZ BRASLAV (880.-896.) - potkraj IX.st. u Panonskoj se Hrvatskoj spominje kao zasebni knez Braslav - bio je vjeran franački vazal - nakon što je Karlo III. Debeli ujedinio Franačku, knez Braslav mu se išao pokloniti u Tulin - u sukobima između cara Arnulfa i moravskog kneza Svatopluka, Braslav je pomagao Arnulfa vojskom i savjetom - u to se vrijemena ravnici Dunava i Tise pojavio novi narod Mađari koji su pomogli Arnulfu, te nakon poraza moravske naselili Ugarsku (896.) - u to vrijeme car daje knezu Braslavu prekodravsku Panoniju s Blatnim Gradom da ju brani od Mađara, ali nije uspio - dolaskom Mađara mijenjaju se političke prilike u Panonskoj Hrvatskoj nestala je franačka vlast, Panonska Hrvatska ubrzo dolazi u tjesnu vezu s Dalmatinskom Hrvatskom sa kojom će se spojiti u Kraljevinu Hrvatsku - nakon 896.g. knezu Braslavu nestaje svaki trag

IV. DALMATINSKA HRVATSKA I NERETLJANI DO DRUGE POLOVICE IX. STOLJEĆA

- dok u Panonskoj Hrvatskoj vladaju Franci i djelomično Bugari, u Dalmatinskoj Hrvatskoj političke su prilike išle u drugom pravcu i to pod velikim utjecajem Venecije

VENECIJA - zemlja između Alpa, rijeke Pad, Soče i mora - dobila je ime po ilirskom plemenu Veneta - gradovi: Hatria (Adria), Patavium (Padova), Vicentia (Vicenza) i Aquileia (Oglej) - lidi – duguljasti pješčani otoci koji su nastali nanosom krša i mulja iz alpskih rijeka (Pad, Adiža, Breta, Sile, Soča,...) - lagune – močvare između tih otoka i sučelne obale - najvažniji lidi bili su: Grado (Gradež) kod ušća Soče, Caorle, Olivolo i Rialto - od V. do VII.st. žitelji venetskih gradova koji su bili u blizini lida skrivali su se tamo od vremena seobe naroda osnovali su malu otočnu oblast i bavili su se brodarstvom, ribarstvom i iskuhavanjem morske soli - od gotsko-bizantskog rata bili su pod Justinijanovom vlasti, kao i sva Italija i Dalmacija ipak su mogli sami birati dužda (dux, dijalektalno dože) - u IX.st. na lidima Rialto i Olivolo utemeljen je grad Venecija postaje središte oblasti - zahvaljujuću bizantskoj vlasti koja je trajala tri stoljeća, Venecija je proširila svoje trgovinske veze na Istoku prodajuću njihovu robu na europskom zapadu - Mlečani su plovili Jadnanom bez straha od Arapa jer su njima prevozili drvo, robove i oružje, makar je to bilo zabranjeno zbog toga su Mlečani tražili drvo i robove i na Jadranskoj obali, ali ubrzo su naišli na ljut i odlučan otpor

SLABLJENJE BIZANTSKE VLASTI - car Leon V. ubijen je na Božić 820. u dvorskoj kapeli sv. Stjepana - na prijestolje je došao Mihajlo II. Mucavac (820.-829.) iz Amorija koji je kriv za ubojstvo Leona V. - Mihajlo je utemeljitelj nove frigijske dinastije - počinju nove nevolje za Carstvo koje će trajati i za Mihajlovih nasljednika Teofila (829.-842.) i Mihajla III. (842.-867.) - protiv Carstva se podiže vojvoda Toma kojeg je antiohijski patrijarh okrunio carskim vijencem - građanski je rat trajao 3 godine, a Tomi su pomogli i Arapi brodovljem napadaju Carigrad, ali su poraženi - Carstvo je bilo jako oslabljeno tim ratom, te Arapi koriste situaciju i 826.g. zauzimaju Kretu, a 827. veliki dio Sicilije - Slaveni južno od Cetine i oni unutar bugarskih granica prestaju priznavati carsku vlast i počinju živjeti samo pod vlasti svojih knezova i župana – neki su se vratili mnogoboštvu jer su smatrali da je kršćanstvo podložno Carstvu - i gradovi u carskoj Dalmaciji su ostali bez vlasti, pa je car Mihajlo II. 824.g. s carem Ludovikom obnovio Aachenski mir od straha da gradovi ne padnu pod vlast hrvatskih kneževa, odnosno franačke vlasti - Venecija je preuzela policijsku ulogu Carstva na Jadranu jer su Neretjani počeli zauzimati otoke Mljet, Korčulu, Brač i Hvar, te ponovno počeli gusariti i onemogućavati venecijanskim trgovcima siguran prolaz dolazi do sukoba

BORBE S VENECIJOM - sukob Neretljana i Mlečana je u početku bio lokalni, ali kasnije prerasta u rat - Mlečani su se rađe upuštali u sokobe s njima jer da su dirali Dalmatinske Hrvate, upetljao bi se i italski kralj što Mlečanima nije bilo u interesu - Neretljani 830. šalju poslanika u Veneciju da ispregovara mir, ali on nije dugo trajao - Neretljani su napali i ubili sve mletačke trgovce na jugoistočnoj italskoj obali pokazavši da ni tamo nisu sigurni

KNEZ MISLAV (835.-845.)

- nakon što je 828.g. ukinuta furlanska markgrofija, knez Dalmatinske Hrvatske dolazi pod vlast Talijanskog kralja postaje slobodniji i nezavisniji nego što je bio prije - tome su još pridonjeli i sukobi unutar franačke države (835.-845.) između Ludvikovih sinova koji su se borili za krunu - 833. Lotar (najstariji Ludvikov sin) postao je samostalni vladar Kraljevine Italije - knez Mislav bio je naslijedio Vladislava, a sjedište je preselio iz Nina na Klis - bio je pobožan dao je sagraditi crkvu sv. Jurja u mjestu Putanju te je crkvi darovao i zemljišni posjed i kmetove - u susjednom Splitu tadašnji je nadbiskup bio Justin te mu je Mislav dao desetinu plodova i životinja iz svog kneževskog posjeda na Klisu prvi dar koji je crkva dobila od hrvatskog kneza na hrvatskom zemljištu - to je bilo značajno i sa političkog stajališta jer je splitska crkva bila pod upravom carigradskog patrijarha i nalazila se na bizantskom teritoriju - u Carigradu se 842. dovršila borba protiv ikona pobjedom „pravovjerja“ patrijarh Metodije (843.- 847.) o tome obavještava Justina i kaže da to proslave dobri su odnosi i Bizanta i Franačke u to vrijeme - Mislav se sukobljava sa Mlečanima na moru – ne znaju se ishodi - dužd Petar Tradonik je želio zaratiti sa Hrvatima i Neretljanima da ih primora na mir (ne zna se je li došlo do sukoba) dužd je u današnjem poljičkom sv. Martinu blizu Splita 839. dogovorio trajni mir sa Hrvatima pod nama nepoznatim uvjetima, te otplovio do neretljanskog kneza Družaka (Drosaicus) i s njim sklopio mir - dolazi do novog sukoba Mlečana i Neretljana gdje su Mlečani izgubili neretljansko gusarstvo je doprlo do franačke Istre italski kralj Lotar je s duždom dogovorio 840. ugovor (pactum) kojeg su obnavljali svakih 5 godina i prema kojem su Mlečani morali pomoći kralju ako dođe do sukoba sa Slavenima u zamjenu za trgovačke privijegije

ARAPSKI NALET - Arapi = Saraceni (istočnjaci) - šire svoju vlast po Siciliji i drugim talijanskim predjelima npr. Taranto gdje su 840. ametom? potukli bizantsko-mletačko brodovlje - nakon toga su ušli na Jadran sa 36 brodova na čelu sa sabihom (glavarom) Kalfunom poharali su Osor, Ankonu i južnodalmatinska mjesta Budvu, Rosu i Kotor - protiv njih se diže dužd Petar Tradonik, ali ga Arapi 842. pobjeđuju u bitci kod otočića Suska - u isto su vrijeme Arapi sa svojom drugom četom zauzeli grad Bari te krenuli na Rim i opljačkali crkvu sv. Petra (840.) - posljedica arapskih pustošenja bilo je slabljenje mletačke mornarice što su iskoristili Neretljani te su napali i osvojili 846.g. lagunski grad Caorle

KNEZ TRPIMIR (845.-864.) - praotac dinastije koja je uz neke izuzetke vladala u Hrvatskoj sve do kraja XI. stoljeća – dinastija Trpimirovića - priznavao je vrhovnu vlast franačkog cara Lotara (840.-865.) kao kralja Italije knez vlada po uzoru na franački dvor - sebe naziva „pomoću Božjom knez Hrvata“ (dux Chroatorum iuvatus munere divino) prvi spomen hrvatskog imena u historijskim spomenicima isprava iz 852. najstariji je sačuvani hrvatski diplomatički spomenik - sjedište mu je bilo na Klisu, bio je pobožan i išao je na hodočašće u Cividale, sjedište akvilejske patrijaršije - između 846. i 848. sukobio se s dalmatinskim gradovima koji su bili pod bizantskom vlašću i pobjedio ih - dao je izgraditi samostan sv. Petra u kojeg je pozvao benediktinske redovnike iz Montecassima (između Rima i Napulja) – samostan je izgrađen u današnjim Rižinicama - Trpimir je od splitskog nadbiskupa Petra pozajmio srebro za crkveno posuđe, a zauzvrat mu je Trpimir potvrdio da zemlja u okolici Splita (Lažani i Tugari) pripada splitskoj crkvi te mu je potvrdio i darove kneza Mislava - to mu je sve potvrdio u Biaćima 4. ožujka 852.g.

BUGARSKI RAT

- za vrijeme vlasti kneza Mislava Bugari napadaju Srbe (područje porječja Tare, Pive, gornje Drine, Lima, Ibra i gornje Zapadne Morave) - na tom je području vladala dinastija čiji je praotac oko 780.g. bio Višeslav, a između 835. i 850. tim područjem vlada knez Vlastimir koji želi proširiti svoju vlast na primorska i zapadnomakedonska slavenska plemena - to je razlog zašto je kan Presjan (836.-853.) Omurtagov unuk, napao Vlastimira - rat je trajao tri godine od 840.-842.g i završio je porazom Bugara - Presjanov sin i nasljednik kan Boris (853.-888.) ponovno napada Srbe 854. godine - u Srbiji su tada vladala tri brata: Mutimir, Strojimir i Gojnik koji su nakon očeve smrti podjelili državu - braća su složno parazila kana Borisa te su s njim sklopili mir - Boris tada kreće u rat s Dalmatinskom Hrvatskom kojom je bio vladao Trpimir koji ga je pobjedio te su sklopili mir 855.g. taj je rat značio da su Bugari i Dalmatinci morali negdje graničiti, vjerojatno oko rijeke Bosne

RASCJEP (shizma) IZMEĐU ISTOČNE I ZAPADNE CRKVE - potkraj Trpimirova vladanja dolazi do začetka crkvenog rascijepa između Carigrada i Rima - Hrvati ulaze u sferu zapadne latinsko-romansko-germanske kulture, a Srbi u sferu istočne grčko-slavenske kulture - rimska i carigradska crkva stalno su se prepirale zbog međusobnih različitosti ne samo u jeziku nego i obredima - unatoč tome Istočna je crkva priznavala papu kao prvog od patrijarha po starješinstvu cijele crkve - izbija stoljetni rat između dviju crkava zbog štovanja ikona - nakon rata na dvoru u Carigradu dolazi do novih sukoba umjesto trogodišnjeg cara Mihajla III. na vlast dolazi njegova majka Teodora i njezin brat Bardas koji ju je dao ubiti te ostaje uz mladog cara kao suvladar - protiv njih se pobunio carigradski patrijarh Ignatije (sin cara Mihajla I.), pa ga je dvor otjerao u progonstvo 857.g. - patrijarhom postaje laik Fotija koji je odmah bio zaređen i posvećen - tada papom postane Nikola I. (858.-867.) – smatra da je papinska vlast viša od bilo kakve svjetovne - Ignatije mu se potužio te papa radi istragu 863.g u Rimu je sazvao crkveni sabor koji je zbacio Fotiju iz svećeničkog staleža i zaprijetili su mu izopčenjem, te su Ignatija proglasili jedinim zakonitim patrijarhom - Fotije odgovara sazivajuću sabor istočnih biskupa u Carigradu 867. papu i njegove pristaše je prokleo, te Zapadnu crkvu optužio da naučava zablude: post subotom, zabrana ženidbe svećenicima, napuštanje krizme po običnom svećeniku i samovoljni umetak >>filique<< u simbol vjere - taj se sabor zaprijetio svima anatemom (isključivanje iz crkve) ako podrže papu - cijeli kler unutar Bizantskog Carstva se okupio oko Fotije smatrajući ga svojom crkvenom glavom - bilo je odaziva i na Jadranu, tj. u carskim dalmatinskim gradovima gdje su se ukrštavali rimsko-carigradski interesi

KRŠTENJE BUGARA - Franci i Bizantinci koristili su kršćanstvo i pokrštavanje kao političko sredstvo, jer su na taj način, između ostalog, poganiski narodi dolazili pod njihovu vrhovnu vlast - zbog toga je kršćanstvo imalo i uspjeha i neuspjeha uspjeh zbog toga što im je država pomagala u pokrštavanju, a neuspjeh zbog straha pogana od tuđeg gospodarstva ako prihvate kršćanstvo - u Bugarskoj su prije Borisa proganjali kršćane kojih je bilo podosta, no nakon što on stupa na vlast progoni prestaju jer je on znao važnost kršćanstva i da je ono glavni uvjet opstanka u tadašnjoj međunarodnoj europskoj zajednici - Boris je bio u iznimno dobrim odnosima sa Nijemcima te je sklopio navalni savez sa kraljem Ludovikom Njemačkim protiv moravskog kneza Rastislava - Rastislav 862.g. šalje u Carigrad poslanstvo za koje crkvena tradicija kaže da su upozorili cara Mihajla III. na opasnost koja prijeti Carstvu od bugarsko-njemačkog saveza, te da će se Bugari pokrstiti u Zapadnoj crkvi - zbog toga je Mihajlo III. upao sa svojom vojskom u Bugarsku, a brodovlje ostavio na bugarskoj obali Crnog mora - kan Boris je zatražio mir uz uvjet da će primiti krst iz ruku bizantskog klera, a car mu obeća teritorijalne ustupke (846.) - tim je činom razvrgnut bugarsko-njemački savez - Boris se krstio 865.g., te je uzeo kumovo ime Mihajlo naglo širenje kršćanstva među Bugarima - Mihajlo Boris želio je dobiti zasebnog crkvenog glavara, ali je patrijarh Fotije želio novu zemlju sačuvati sebi te se protivio imenovanju zasebnog episkopa za Bugarsku - zbog toga se Mihajlo Boris obratio papi Nikoli I. koji mu obeća da će mu ispuniti želje 866.g. grčki su svećenici istjerani iz Bugarske, a rimski su uveli latinski obred - ni papa nije htio dati Bugarskoj zasebnog patrijarha (crkvenu glavu) pa su se Bugari vratili Carigradu 870. god. s kojim su ostali u trajnoj crkvenoj vezi, a sva daljnja nastojanja pape da vrati Bugarsku su bila uzaludna

V. DOMAGOJ I ZDESLAV (864.-879.)

SUKOB S VENECIJOM - knez Trpimir imao je 3 sina Petra, Zdeslava i Mutimira, ali na hrvatsko kneževsko prijestolje sjeda Domagoj (864.-876.) - nije bio Trpimirović jer mu se zemljišni posjed nalazio oko Knina, a ne Trogira i Splita - mletački dužd Urso Particijak napao je Hrvatsku 865. jakim brodovljem jer se oporavio od prijašnjih napada Arapa - Domagoj je zamolio obustavu neprijateljstva jer je dužd prekinuo mirovni sporazum iz 839. kojeg su dogovorili knez Mislav i dužd Petar Tradonik Urso je prihvatio Domagojevu ponudu, uzeo taoce i vratio se u Veneciju

UTEMELJENJE NINSKE BISKUPIJE - 864.g. utemeljena je biskupija u Ninu koja je bila izravno podvrgnuta papi jer su dalmatinski biskupi u to vrijeme služili pod carigradskim patrijarhom - od osnivanja biskupije, cijeli hrvatski politički teritorij pripada ninskoj biskupiji i ostaje pod njom do 928.g. - time je prekinuta svaka veza Hrvata i dalmatinskih gradskih biskupa – osim u vrijeme biskupa Teodozija koji je bio nadbiskup u Splitu od 886.-887.

CAR VASILIJE I. I JADRANSKO PRIMORJE - 866. započela je 15mjesečna arapska opsada Dubrovnika Dubrovčani šalju poziv u pomoć u Carigrad - u Carigradu je u travnju 866. ubijen carev ujak Bardas na carevu zapovijed, pa novi suvladar postaje Vasilije - nakon što je saznao da se car Mihajlo III. i njega želi rješiti, daje ubiti cara u noći s 23. na 24. rujna 867.g. - Vasilije I. (Bazilije I.) postaje car (867.-886.) – utemeljitelj makedonske dinastije (armenskog je podrijetla) - Vasilije I. šalje pomoć Dubrovčanima jer se želio riješiti Arapa i njihove prevlasti na Jadranu - pretkraj 867. šalje jaku mornaricu pod zapovjedništvom patricija i drungara (admirala) Nikete Orife uspio je odbiti Arape, ali da ih skroz poraze morali su se sukobiti s njima i na kopnu - tim se potezom Carstvu vratio poljuljani ugled te su im svi južnodalmatinski slaveni osim Neretljana priznali vlast

CAR LUDOVIK II. I OPSADA BARIJA - južnoitalska gospoda pozvala su u pomoć protiv Arapa Lotarova sina, franačkog cara Ludovika II. (855.-875.) - Ludovik se odazvao pozivu te 867. šalje svoje čete da osvoje glavnu južnoitalsku arapsku utvrdu Bari i uspostave carsku vlast po cijeloj Italiji - careva je vojska bila jaka na kopnu, ali nisu uspjeli osvojiti Bari jer nisu imali nikakvu mornaricu da spriječe dovoženje hrane Arapima u Bari - bizantski car Vasilije ponudio je pomoći Ludoviku II. pod izlikom da se riješe Arapa, no zapravo je želio vratiti Italiju pod vlast Istočnog Rimskog Carstva, te osvojiti Siciliju Ludovik II. je prihvatio ponuđenu pomoć - car Vasilije je naredio južnodalmatinskim podanicima, Travunjanima i Konovljanima, carskim dalmatinskim gradovima i otocima da pođu pod Bari do tamo su ih prevezli Dubrovčani na lađama - u ljeti 869. pod Bari stiže i bizantsko brodovlje na čelu sa drungarom Niketom Orifeom koji je trebao poduprijeti Ludovikovu kopnenu akciju, no dočekala ih je samo mala četa vojnika - Ludovik nije bio siguran u točne detalje sporazuma, tj. tko dobiva šta pa se nije ni trudio pomoći oko osvajanja Barija, te cijela opsada na kraju nije uspjela

CRKVENI SABOR U CARIGRADU

- pregovori između careva nisu prekinuli - u Carigradu se održao osmi opći crkveni sabor sa zadaćom da postigne spozarum između dva cara - car Vasilije je u namjeri da pridobije papu Nikolu I. i mnogobrojne Ignatijeve privrženike, natjerao Fotija da se odrekne patrijarške stolice i povuče u manastir te je pozvao Ignatija da se vrati (867.-872.) - poslao je izaslanstvo u Rim, ali je tada papa Nikola I. umro, a dočekao ih je novi papa Hardijan II. (867.-872.) koji je podržao Vasilija i poslao izaslanike u Carigrad 869. da „vrate crkvi mir“ - u Carigradu je održan crkveni sabor od listopada 869. do veljače 870. osudili su Fotija; Ignatije je prividno uspostavio sklad između Istočne i Zapadne crkve; postojalo je starješinstvo pet patrijarha u Kristovoj crkvi sa Rimom na prvom mjestu, zatim Carigradom, Aleksandrijom, Antiohijom i Jeruzalemom - kad je knez Mihajlo Boris pitao kome pripada bugarska crkva, Rimu ili Carigradu, Vastilije i Ignatije su odgovorili da pripada Carigradu što je razljutilo papine izaslanike kao i izaslanike Ludovika II. koji su shvatili da se carevi razilaze u pitanju posjeda južne Italije

PAD BARIJA - car Ludovik II. je nastavio sa opsadom Barija 870.g. te je i dalje skupljao vojsku, a nakon što je drungar Niketa Orife otišao s potrebnim brodovljem, Ludovik zove u pomoć dalmatinske Hrvate na čelu sa Domagojem koji su posjedovali jaku brodicu - Bari je zauzet na juriš 2. veljače 871.g.

BIZANTSKO-FRANAČKI SAVEZ SE RASPADA - 28.02.870. zaključen je carigradski crkveni sabor te se papinski poslanici krenuše vraćati u Rim na putu su ih presreli i porobili neretljanski gusari - papa Hadrijan II. i car Ludovik II. za to su krivili Vasilija jer su smatrali da njemu nije bilo stalo do poslanika jer im nije osigurao dovoljnu zaštitu na tom su saboru propali autentični akti crkvenog sabora (zato misle da Vasiliju nije stalo) - posredovanjem pape i cara Ludovika II. poslanici su vraćeni u Rim 871. - pod izlikom da će bizantinci kazniti gusare, drungar Niketa Orifa je po nalogu cara Vasilija napao i opljačkao ne samo neretljansku oblast, nego i Hrvatsko primorije te su razrušeni neki gradovi, a stanovništvo završeno u robstvu - u to su vrijeme Hrvati bili sa knezom Domagojem pod Barijem, pa je Vasilije smatrao da će se vratiti i braniti zemlju, ali to se nije dogodilo iz toga slijedi da je jedini bizantski uspjeh to što su pokorili i Neretljane pod svoju vlast - nakon osvajanja Barija car Ludovik II. je poslao pismo Vasiliju u kojem traži da se da odšteta za nepravdu koja je počinjena nad njegovim podanicima i da se vrate zarobljenici, što se naravno nije dogodilo tim se činom raspao savez između Bizanta i Franačke - car Vasilije je učvrstio svoju vrhovnu vlast nad dalmatinskim gradovima, otocima i promorskim slavenskim oblastima od ušća Cetine do Drima, te je zavladao i nad unutrašnjim (zagorskim) Srbima - 872. Balkanski je poluotok bio podjeljen između tri sile: bizanta, franačke i bugarske

PONOVNI SUKOBI S MLEČANIMA - 872. kretski Arapi krenuli su i opustošili i opljačkali dalmatinske gradove i hrvatsku obalu - dužd Urso Particijak šalje lađicu da izvidi situaciju sve do Istre, Jadranom je krstarila i hrvatska lađa progoneći Arape, a kad su se Mlećani približili Piranu napali su ih i poubijali uzrok ponovnog sukova Hrvata i Mlečana kojemu su se pridružili i Neretljani - Mlečani su se bojali Domagoja te su ga nazvali pessimus Sclavorum dux (prokleti Slavenski knez), dok ga je papa Ivan VII. (872.-882.) (Hadrijanov nasljednik) zvao duci glorioso (slavni knez) (873.g.)

UROTA PROTIV KNEZA DOMAGOJA - zbog jačanja bizantrske vlasti u dalmatinskim gradovima 874. našlo se mnogo onih koji su bili nezadovoljni knezom Domagojem vjerojatno prijatelji izgnanih Trpimirovih sinova željeli su ubiti kneza Domagoja - urota je otkrivena, a pobunjenici pobijeni, osim jednog koji se sakrio kod svećenika Ivana i ispovjedio - makar je Ivan zamolio Domagoja da poštedi izdajnika, ovaj ga je dao ubiti - Ivan odlazi u Rim i žali se papi Ivanu VIII. koji onda moli Domagoja da ubuduće one koji ga žele ubiti prvo izgna iz zemlje, a ne da ih odmah smakne

HRVATI SE OSLOBAĐAJU FRANAČKE VLASTI - 875. umro je car Ludovik II. – nema sina nasljednika pa na prijestolje dolazi Karlman, sin Ludovika Njemačkog - pošto su oni vladali u Panonskoj Hrvatskoj, Donjoj Panoniji, Moravškoj, Češkoj i Slovencima, a Dalmatinska je Hrvatska od 803. bila pod Italijom, Karlman je i tamo morao uspostaviti vlast - Hrvati se zbog toga bune te dižu ustanak uz Vasilijevu pomoć pobjedili su u bitkama na kopnu protiv donjopanonskog kneza Kocelja koje je poginuo 876., a na moru su ratovali uz franačku Istru protiv Mlečana i Franaka te su i njih pobjedili – kažu da je rat trajao 7 godina zbačena je franačka vlast - 876. umro je knez Domagoj, a na njegovo mjesto dolazi neki njegov neimenovani sin (876.-878.) koji je s mlečanima dogovorio mir – taj mir nije vrijedio i za Neretljane koji su pomagali Hrvatima u ratu protiv Franačke, jer je dužd Urso Patricijak s njima imao nerješenih nesuglasica – s njima je zaratio, ali ishod nije poznat - novog je kneza protjerao Trpimirov sin Zdeslav uz Bizantsku pomoć

KNEZ ZDESLAV (878.-879.) - priznao je vrhovnu vlast Bizanta i cara Vasilija koja je zamjenila franačko vrhovno godspodstvo - na Jadran dolaze grčki svečenici koji pokrštavaju preostale pogane (Neretljane, Slavene na jugu Cetine i zagorske Srbe) od 878.-880. - većina Hrvata s tim nije bila zadovoljna jer je sada hrvatska crkva sa središtem u Ninu došla pod jurisdikciju carigradskog patrijarha postaje podređena splitskoj nadbiskupiji i mora joj predati svoj teritorij koji je obuhvaćao cijelu Kneževinu Hrvatsku - poslove ninske biskupije preuzima novi biskup Teodosije koji je bio odan papi združio se s hrvatskim velikašem Branimirom koji je dao ubiti Zdeslava 879. negdje izvan Knina, te on postaje novim knezom

VI. KONSTANTIN (ĆIRIL) I METOD

GRAD SOLUN - još se zove i Thessalonika - nalazi se na sjevernoj obali Egejskog mora, između ušća Strume i Vardara - do 732. potpadao je pod papu, ali ga je Leon III. podvrgnuo pod vlast carigradskog patrijarha - od VI.st. opsjedaju ga Slaveni, ali ga nisu mogli osvojiti, neka su mu plemena čak plaćala danak - romanski se karakter održao zahvaljujući jakim zidinama

KONSTANTIN I METOD PRIJE POLASKA U MORAVSKU - rodili su se u Solunu – otac im je bio visoki bizantski časnik, drungar Leon, rodom Grk - Metod - rođen oko 820. - prvo je bio upravitelj neke Slavenske oblasti (Strumice), kasnije se povlači u manastir na bitinskom Olimpu i posvećuje znanosti - Konstantin - rođen oko 826./827. - u Carigradu ga uči patrijarh Fotije, zovu ga >>filozofom<<, rimski bibliotekar Anastalije ga opisuje kao >>čovjeka koji vodi sveti i apostolski život<< - postao je svjetovni svećenik i profesor filozofije u Carigradu, ali se kasnije povlači u manastir kod brata - Konstantina zove car Mihajlo III. da ode u hazarsku zemlju kao misionar - Hazari- Turani ugro-finske krvi; po vjeri su se djelili na mojsijevce, muslimane i mnogobošce - žive na području uz Crno more između Kavkaza i ušća rijeke Dona grad Herson na Krimu bio je pod Bizantom - hagan je tražio od cara da dovede svećenike kako bi prešli na „pravu vjeru“ zato šalju Konstantina 860.g. - Konstantin je na nekom otočiću tamo našao ostatke pape Klementa I. iz 97.g. pa ih je ponio u Carigrad

KONSTANTIN I METOD POLAZE U MORAVSKU - Slavenska Moravska – nalazi se uz obje obale rijeke Morave, u današnjoj Slovačkoj do rijeke Hrona – bila je razdjeljena na kneževine - zbog nje su se često vodili sukobi markgrofovi Istočne marke (Austrije) smatrali su da to područje pripada njima, kao što su i pasovski biskupi (salzburški nadbiskupi) smatrali da teritorij spada pod njihovu jurisdikciju - na tim je područjem upravljao knez Rastislav koji je zamolio Carigrad i cara Mihajla III. za pomoć nakon što su se Njemačka i Bugarska okrenuli protiv njega, te je car napao Bugarsku jer su se ovi pokrstili kod grčkog klera - Rastislavovi su poslanici 862./63. od cara također zatražili i učitelja koji priča na slavenskom da ih pouči o Svetom pismu vjerojatno je Konstantin nagovorio poslanike da to zamole cara dok su boravili u Carigradu - Konstantin se spremao na misiju među makedonske Slavene i poslavljene Bugare kako bi olakšao korištenje Svetog pisma na njihovom jeziku, Konstantin je sastavio alfabet GLAGOLJICU (osnova joj je bila grčka minuskula, ali prikrivena, a neki su znakovi preuzeti iz hebrejskog i samarijskog pisma) - taj Konstantinov pokušaj da približi Sveto pismo Slavenima jasno pokazuje da je ono bilo namjenjeno za Bugare, a ne za Moravce jer onda nebi morao prikriti grčko podrijetlo glagoljskog pisma - Konstantin je preveo neke odlomke Sv. Pisma za Bugare, kao i glavne liturgijske knjige za obavljnanje crkvenih funkcija

KONSTANTIN I METOD U MORAVSKOJ - 863. braća polaze u Moravsku kao obični misionari - njihov odlazak nije imao nikakav politički ili crkveno-politički cilj jer je u to vrijeme knez Rastislav želio ostati u dobrim odnosima sa papom u Rimu, čak ni njemački kler nije vidio ništa loše u njihovom dolasku - braća tamo ostaje tri godine, podupiru kneza Rastislava i njegovog sinovca Svatopluka (njitranskog kneza), te podučavaju puk o vjeri učili su ih čitati i pisati glagoljskim azbukom i crkvenoslavenskim jezikom, Konstantin je i izvodio crkvene obrede - neki su se svećenici potužili papi Nikoli I. pa on zove braću u Rim da procjeni njihov rad (naučavaju li Fotijev nauk) - braća su se na putu zadržala kod panonskog kneza Kocelja u Blatnom gradu – postao je njihov pristaša - u Rimu ih je dočekao papa Hadrijan II. koji je bio oduševljen što su sa sobom donjeli kosti pape Klementa I. koji je bio rođeni Rimljnin iz porodice Flavijevaca - papa Hadrijan je odobrio njihove prijevode, a time i pismo i crkveni slavenski jezik tada se Metod zaredio za svećenika (dotad je bio monah), kao i neki njihovi sljedbenici - Konstantin se povukao u rimski samostan, te se pokaluđerio (postao kaluđer/redovnik) i primio ime Kyrillos (Ćiril) - umro je 14. veljaće 869. te je pokopan u crkvi sv. Klementa

METOD POSTAJE PANONSKO-MORAVSKIM NADBISKUPOM

- 869. Metod je napustio Rim, ostao je kod kneza Kocelja jer je Rastislav ponovno ratovao s Njemcima - knez Kocelj želio je da papa ponovno obnovi nekadašnju srijemsku metropoliju sa Metodom kao nadbiskupom zbog toga Metod ponovno odlazi u Rim gdje ga papa Hardijan II. proglašava nadbiskupom ponovno se vraća Kocelju - protiv toga su se pobunili salcburški nadbiskup i Nijemci, jer je Koceljova panonija dotad pripadala u njihovoj jurisdikciji, kao i Moravska - Svatopluk izdaje Rastislava koji biva zarobljen i zatvoren u samostan gdje je i umro Nijemci su zavladali Moravskom - 870. i nadbiskup Metod bio je uhvaćen te su mu sudili njemački biskupi i opati u prisutnosti Ludovika Njemačkog porekli su mu nadbiskupsku čast i zatvorili ga u samostan gdje je proveo 2.5 godine - nakon što je Hadrijana II. naslijedio Ivan VIII. zamolio je legata Pavla iz Ankone da ode po Metoda te ga vrati u Moravsku kao nadbiskupa - u Moravskoj je kao knez vladao Svatopluk (871.-894.) te je papa morao popustiti Nijemcima pa je Metodu zabranio vođenje mise na slavenskom jeziku, Panonija je vraćena pod salcburšku jurisdikciju, a Kocelj je ubrzo poginuo

METODOVO NADBISKUPOVANJE U MORAVSKOJ - Svatopluk je 874. u Forchheimu sklopio mir sa kraljem Ludovikom Njemačkim – makar ga je priznao kao vladara, imao je veliki stupanj autonomije - išao je na ruku Nijemcima tako što je dopustio da se uz Metodove slavenske svećenike širi i latinsko-njemački kler - Metod je unatoč zabrani iz 873. nastavio održavati misu na slavenskom te su to iskoristili njegovi protivnici - Svatopluk se posredovanjem Ivana Mlečanina obratio papi da raščisti spor, pa je papa 879. pozvao Metoda da dođe u Rim Metod je na sinodu dokazao da podučava pravovjerje te je uspio dobiti dozvolu da ga širi pomoću slavenskog pisma i crkvenog slavenskog jezika - papa Ivan VIII. u pismu Svatopluku utvrđuje dualizam moravske crkve dozvoljeno je služenje mise i na latinskom i na slavenskom - glavni Metodov suparnik bio je Svatoplukov dvorski svećenik Wiching (iz Alemana) kojeg je papa u to vrijeme posvetio za njitranskog biskupa Wiching je zabranio izvođenje mise na slavenskom u svojoj njitranskoj dijecezi - Wiching i njegovi sljedbenici počeli su optuživati Metoda da poučava Fotijin nauk, čak su i falsificirali papina pisma - Metod obavještava papu o svom stanju i kaže da ide u Carigrad papa odgovara da mu je žao zbog njegovih problema, te da će ukoliko mu Wiching napravi još nešto nažao bit kažnjen

METODOVI POSLJEDNJI DANI - Metod odlazi u Carigrad vjerojatno na poziv cara Vasilija na putu do tamo vjerojatno je pohodio Dalmaciju i Hrvatsku 881./82. gdje je tada vladao knez Branimir - nakon što se vratio nazad u Moravsku počeo je ponovno prevoditi knjige sa svojim učenicima na slavenski - 884. Karlo III. Debeli dolazi u Tulln na Dravi, te je knez Svatopluk poveo sa sobom i Metoda da mu se idu pokloniti - Wiching je i dalje spletkario protiv Metoda, na što je ovaj na njega bacio crkvenu kletvu to je bio posljednji Metodov poznati čin jer ubrzo umire 6. travnja 885., pokopan je u stolnoj crkvi svoje nadbiskupije - za svog je nasljednika predložio učenika Gorazda, rodom iz Moravske - njemačko-latinski kler okreće kneza i papu protiv slavenskih svećenika - 15. prosinca 882. ubijen je papa Ivan VIII. treći njegov nasjednik Stjepan V. (na stolici je od rujna 885.) mijenja politiku predhodnika, te na molbe Wichinga 885. izdaje strogu zabranu uporabe slavenskog crkvenog jezika - Gorazd i ostali sljedbenici nisu željeli ostati u Moravskoj pa odlaze u Bugarsku i Hrvatsku gdje nastavljaju svoj rad - Moravsku 907. osvajaju Mađari

VII. BRANIMIR I MUTIMIR (Muncimir) (879.-910.)

KNEZ BRANIMIR (879.-892.) - pravi osnivač hrvatske političke nezavisnosti - sa Teodosijem je papi Ivanu VIII. poslao pismo u kojem kažu da se se vraćaju i da su odani apostolskom prijestolju sv. Petra papa je na Spasov dan 21. svibnja 879. blagoslovio kneza Branimira, sav hrvatski narod i svu njegovu zemlju - tim se činom hrvatski narod definitivno pridružio katoličkoj crkvi i rimskom papi - papa je ponukan tim činom probao nagovoriti i dalmatinske gradove da mu se pridruže, ali bez uspjeha - zbog čestih nastraja Arapa, papa Ivan VIII. i car Vasilije odlučili su si međusobno pomoći pa je papa priznao da je Fotija zakoniti patrijarh, a na crkvenom saboru u Carigradu 880. dogovorili su se da će car i patrijarh zadržati dalmatinske gradove, a odreći se Kneževine Hrvatske koja time postaje nezavisna država ne priznajući nad sobom ničiju vrhovnu vlast - 881. Teodosije odlazi u Rim gdje ga papa proglašava ninskim biskupom - papa Branimira zove „uzvišeni knez Branimir, mili naš sin“ i šalje pismo njemu, kleru, župama i cijelom narodu u kojem ih opominje da uvijek ostaju vjerni sinovi svete crkve pod okriljem sv. Petra i Rimske stolice, da mu pošalju poslanike sa željama hrvatskog naroda, pa će i on poslati svoje poslanike da im cijeli hrvatski narod prisegne vjernost (na prostranom polju, kako je bio običaj)

SLAVENSKA SLUŽBA BOŽJA U HRVTSKOJ - u to vrijeme kroz Hrvatsku i Dalmaciju prolazi moravski nadbiskup Metod na putu prema Carigradu – Hrvate se dojmilo njegovo poučavanje i služenje mise na slavenskom - nakom Metodove smrti u Hrvatsku dolaze njegovi učenici imali su snažnu pojavu, ali nikad nisu dobili državno priznanje i zaštitu, već su samo dobili dopuštenje da služe uz latinski jezik i to je bilo dovoljno da izvrše golemi narodni i kulturni utjecaj - dalmatinski svećenici u gradovima prezirali su slavenske svećenike zbog utjecaja kojeg su imali među narodom, zbog toga će taj nauk proglasiti heretičkim

DALMATINSKI GRADOVI I OTOCI PLAĆAJU DANAK HRVATSKOM VLADARU - između 882. i 886. car Vasilije je naredio dalmatinskim gradovima i otocima da u ime mira i odštete za zemlju moraju plaćati hrvatskom vladaru godišnji danak koji su inače davali Carstvu 720 zlatnika kao i vino

PRVI POKUŠAJ UJEDINJENJA DALMATINSKE I HRVASKE CRKVE - car Vasilije umro je 29. kolovoza 886.g. nasljeđuje ga stariji sin Leon VI. Mudri (886.-912.) - novi je car prisilio partijarha Fotija na odstup (njega je i papa Martin I. izopčio još 883.), te na patrijaršku stolicu postavlja svog mlađeg brata Stjepana ( u prosincu 886.) Fotija su dali zarediti za đakona - Leon i brat Stjepan stupili su u pregovore sa papom Stjepanom V., te dolazi do novih mirnih odnosa između Zapadne i Istočne crkve privremeno jedinstvo u kršćanstvu sve do 912. - splitskoj se biskupiji nakon smrti nadbiskupa Marina ispraznila blagajna (886.), te su Splićani za novog nadbiskupa izabrali ninskog biskupa Teodosija želeći da se riješi pitanje jurisdikcije povoljno po njih - knez Branimir je mislio da će na taj način dalmatiski gradovi doći pod njegovu vlast, jer biskup Teodosije ne smije ništa bez njegove dozvole - Teodosije se obratio akvilejskom patrijarhu Walbertu po pitanju smije li kao splitski nadbiskup zadržati ninsku biskupiju papa o tome saznaje iz pogrešnih izvora te grdi Teodosija da je trebao doći u Rim, kako je mogao zadržati ninsku biskupiju i zatražiti posvećenje za splitskog nadbiskupa u Akvileji, a ne u Rimu (krivo su informirali papu) - Teodosije kaže da je to učinio kako bi obnovio nekadašnju salonitansku crkvu, te je od pape zatražio pallium (znak nadbiskupske vlasti) papa kaže da i on želi obnoviti salonitansku crkvu, te da dođe u Rim po pallium - ne zna se što je dalje bilo sa Teodosijem, vjerojatno je umro - 892. splitskim nadbiskupom postaje Petar II., a ninski biskup Aldefred - ninska se biskupija nastavlja širiti po Hrvatskoj do 925., a dalmatinska crkva ostaje vezana uz carigradskog patrijarha

MLETAČKO-NERETLJANSKI SUKOBI

- u ljeti 887. dužd Petar Kandijano krenuo je u napad protiv Neretljana nakon nekih manjih okršaja, ali je u bitci kod Makarske poginuo - zbog toga se Venecija odlučila slijediti primjer Bizanta i plačati godišnji danak (solitus census) koji će im osigurati nesmetan prolaz Jadranom – plaćali su ga hrvatskom vladaru koji je bio i vladar u Neretljanskoj oblasti - do X.st. nije bilo nikakvih sukoba između Hrvata i Mlečana - Knez Branimir imao je ženu Marušu s kojom je išao na hodočašće u Akvileju – sačuvani rukopis iz evanđelja sv. Marka - 2 natpisa s njegovim imenom: iz 888. u crkvi u Gornjem Muću i u Ninu u crkvi sv. Mihajla

KNEZ MUTIMIR (892.-910.) - najmlađi sin kneza Trpimira - u sukob dolaze ninska i splitska crkva zbog tumačenja Trpimirove darovnice iz 852. - ninski biskup Aldeferda tvrdio je da je Trpimir darovao crkvu sv. Jurja u Putalju s posjedima nadbiskupu Petru, dok je na životu, a ne splitskoj crkvi zauvijek - na sudu u Biaćima kod crkve sv. Marte pokazalo se da je Aldafred u krivu, te je Mutimir ponovno potvrdio očevu darovnicu - Mutimirova pratnja: tri komornika (posteljnik, buzdovanar i štitonoša), glavar samostana Žitelj, župani - posljednji hrvatski knez njegov nasljednik Tomislav okrunio se za kralja

SRBI - nakon srpske pobjede nad Bugarima braća Mutimir, Strojimir i Gojnik su se posvadila - Mutimir je svladao braću i poslao ih u Bugarsku kao zatočenike – zadržao je Gojnikova sina Petra koji je pobjegao u Hrvatsku - nakon smrti srpskog Mutimira (oko 890.) Petar Gojniković se vratio u Srbiju uz pomoć hrvatskog Mutimira (892.) gdje su sada vladala braća Mutimirovići – Prvoslav, Bran i Stjepan Petar ih je pobjedio i prognao postaje srpski knez - 895. Bran Mutimirović je napao Petra sa svojim sinom Pavlom, ali su obojica uhvaćeni i oslijepljeni - 897. Klonimir Strojimirović je pokušao svladati Petra uz bugarsku pomoć, ali ga je Petar pobjedio i ubio - od tada je Petar Gojniković vladao mirno do 917. Kneževinom Srbijom

VIII. TOMISLAV I NJEGOVI NASLJEDNICI (910.-969.)

KRALJ TOMISLAV (910.-928.) - prvi put se spominje sa splitskim nadbiskupom Ivanom 914.g. još kao knez - od svog je predhodnika primio dobro uređenu državu što mu je omogućilo da se pozabavi svojim susjedima - prvo se okrenuo na sjever jer su se na područje srednjeg Podunavlja i Potisje dolelili Mađari između 896. i 900.

DOSELJENJE MAĐARA - Mađari ili Ugari produkt su stapanja dvaju različitih etničkih skupina – tursko-tatarskih i ugro-finskih skupina - u VIII. i IX.st. djeluju kao jedinstven nomadski narod – krenuli su od nizina Volge do dunavskog ušća - Mađari su imali sedam plemena u kojima su se finski i turski elementi stopili u zajedničku organizaciju - nakon dolaska osmog plemena Kabara (ogranak tursko-tatarskih Hazara) finski i turski elementi u Mađara promjenili su se u korist turaka - turski Pečenzi su potiskivali Mađare s istoka u zemlju između Dona i Dnjepra, te su se na kraju nastanili između donjeg Dnjepra i dunavskog ušća - na poziv cara Arnulfa napali su Moravsku 892., a sljedeće godine na poziv Bizanta napali su bugarskog kneza Simeuna, te ga porazili - kada su krenuli pljačkati po Panoniji, Bugari su pozvali Pečenege da napadnu zaokupljene Mađare, te su uništavali sve što su stigli - zbog toga Mađari ponovno krenuše u seobu pod vodstvom Arpada (Almoševa sina) - otišli su do srednjih Karpata, Vereckim su klancem ušli u Ugarsku osvojili svu ravnu zemlju oko Tise i Dunava (896.) - dolaskom Mađara zauvijek je uništena njemačka vlast na srednjem Podunavlju, kao i veza između sjevernih i južnih Slavena

VLAST SE HRVATSKOG KNEZA PROŠIRUJE NA PANONSKU HRVATSKU - Mađari sve više provaljivali u Njemačku, Italiju, Bugarsku i Bizantsko Carstvo - i hrvatski knez Tomislav se morao obračunati s njima te ih je uspješno odbio do svojih granica, čak i osvajajući djelove nekadašnje Panonske Hrvatske, sve do Drave i današnje slavonske ravnice - od 925. teritorij nekadašnje sisačke biskupije, koji je do 900. pripadao patrijaršiji u Akvileji, sada se računao kao zemlja splitske nadbiskupije, a time i hrvatskog vladara - sukobi sa Mađarima su se uglavnom vodili uz uz staru rimsku cestu koja je vodila od Drave, kraj današnjeg Zagreba, Topuskog, Bihaća do Knina - pljačkali su i preko ugarske Podravine, preko današnjih mjesta Ptuj, Celja, Ljubljane i Vipovske doline te išli u Italiju (919., 921./22. i 926.) - iz Koceljeve je Panonske Hrvatske prebjegao velik broj ljudi u Dalmatinsku Hrvatsku jer su smatrali da će tamo biti sigurniji smatrali da Dalmatinska Hrv. ima jači državni organizam i da su sigurniji pod domaćom upravom

SRBI I BUGARI - Tomislava su zaokupili i sukobi Bizantskog Carstva sa Bugarskom zbog prevlasti oko Srbije - Petar Gojniković sprijateljio se s bugarskim knezom Simeunom (893.-927.), mlađim sinom Mihajla Borisa Petar je Simeunu predao na čuvanje Pavla Branovića - Petar napada i osvaja Neretljansku oblast, ali bez otoka Visa, Brača i Hvara koji su pripadali Tomislavu - to je širenje teško palo humskom knezu Mihajlu Viševiću (oko 910.-930.) koji je držao Travunju i Duklju - Mihajlo ulazi u savez sa Simeunom koji tada ratuje sa Bizantom, a Petar je priznavao vlast Bizanta nastaje rat izmešu Petra i Simeuna Simeun pobjeđuje, a Petra odvode u Bugarsku na njegovo je mjesto postavljen Pavle Branović (917.-920.) - Mihajlo osvaja Neretljansku oblast te drži područje od bosanskih i srpskih planina od Cetine do Drima - protiv Pavla se pobunio njegov bratić Zaharija Prvoslavljević uz pomoć Bizanta, ali je bio poražen i odveden u Bugarsku - suvladar Konstantina VII. Porfirogeneta, car Roman Lekapen uspio je navesti Pavla Branovića da se pokloni caru - tim činom Pavle prekida sporazum sa Bugarima koji puštaju Zaharija da napadne Pavla s bugarskom vojskom - Zaharija je pobjedio i postao novi knez u Srbiji (920.-923.) - Simeun se 917. proglasio carem, te mu je Zaharija priznao vrhovnu vlast - Simeun sada napada Bizantsko Carstvo

DALMACIJA DOLAZI POD PAPU - car Roman Lekapen i patrijarh Nikola Mistik otišli su u Rim tražiti pomoć od pape

- 923. g. Ponovno je obnovljeno jedinstvo katoličke crkve - na nagovor pape Ivana X, Biranz se za pomoć obratio Hrvatskom knezu Tomislavu u borbi protiv Bugarske - tada se patrijarh odrekao svoje jurisdikcije nad dalmatinskim gradovima i otocima prepustivši ih papi, a car ih je predao na upravu Tomislavu kojega je proglasio i prokonzulom - car Roman je htio pridobiti i humskog kneza Mihajla te je i njega progalsio prokonzulom, te mu je vjerojatno na jedno vrijeme povjerio upravu nad Dubrovnikom i Kotorom - car Roman je u savez protiv Bugara uveo i srpskog kneza Zahariju koji mu je bio odaniji nego Simeunu

PAD SRBIJE - u to je vrijeme Simeun opsjedao Carigrad, ali kad je čuo o stvaranju saveza, okrenuo se i napao Srbiju i kneza Zahariju - s carem Romanom je sklopio primjerje - Simeun je pokorio Srbiju čija kneževina prestaje postojati, a stanovništvo se razbježalo ugl u Hrvatsku, kao i Zaharija - Srbija je 924. postala bio Bugarske

HRVATSKA POSTAJE KRALJEVINOM - prema Konstantinu Porfirogenetu Knez Tomislav i Hrvatska tada su bili na vrhuncu moći - imali su 100 000 pješaka, 60 000 konjanika, a na moru 80 velikih brodova (sagira) na svakom po 40 ljudi i stotinu manjih brodica (kondura) sa 10-20 momaka - oko 925.g. Tomislav se okrunio za kralja, jer je sada držao dalmatinske gradove i otoke, proširio vlast na Panoniju, Vis, Brač i Hvar, te ušao u savez s Bizantom – isto tako to su napravili i Simeun i Roman Lekapen - Tomislav je vjerojatno imao potporu Svete stolice, ali se ne zna tko ga je okrunio i gdje neki smatraju da je to bilo na Duvanjksom polju u svakom slućaju, Kneževina Hrvatska postaje Kraljevina Hrvatska

PITANJE JURISDIKCIJE SPLITSKE NADBISKUPIJE - nakon što su Dalmatinski gradovi i otoci pripali papi, poslavlja se pitanje jurisdikcije splitske nadbiskupije u kojoj se javlja ideja o ponovnom obnavljanju moći koju je imala prije propasti Salone - oni su smatrali da je crkvu osnovao sv. Dujam koji je bio Petrov učenik, te da je prema tome crkva apostolskog podrijetla (krivo su mislili) smatraju da novije crkve na tom području nemaju dovoljan kredibilitet kao što ga imaju Splićani to se ponajviše odnosilo na ninsku biskupiju - Tomislav pristaje na težnje latinskog episkopata, ali nailazi na otpor ninske biskupije i biskupa Grgura obraćaju se papi Ivanu X. da sazove sabor u Splitu da se raščisti pitanje - papa šalje ankonskog biskupa Ivana i prenestinskog biskupa Lava kao svoje poslanike oni su sazvali 925. sabor u splitskoj stolnoj crkvi - na saboru su još prisustvovali dalmatinski biskupi, ninski biskup Grgur, kralj Tomislav s hrvatskim i nekim srpskim velikašima, te humski knez Mihajlo - zaključeno je da se jurisdikcija prvotne salonitanske crkve protezala od Raše do Kotora u to se vrijeme Simeun odlučio napasti Hrvatsku - 926. šalje vojsku na čelu s voskovođom Alogobaturom, ali je ona bila poražena od strane Hrvata dokaz snage Hrvatske vojske, kao i Tomislava - Simeun umire 927., a naslijeđuje ga sin Petar koji posredovanjem biskupa Madalberta i vojvode Ivana dogovara mir sa Tomislavom, te se poslanici ponovno vraćaju u Split na novi crkveni sabor

DRUGI SPLITSKI SABOR (928.) - dogovoreno je da vrhovnu crkvenu vlast u Hrvatskoj ima Splitska nadbiskupija ukinuta je ninska biskupija, a Grgur je postao skradinskim biskupom - slavenska se služba ipak održala među Hrvatima uz toleranciju dalmatinskih biskupa - oko 928. umire kralj Tomislav zaslužan za stvaranje Kraljevine Hrvatske, širenje međe do Drave i obrana naroda od mađarskih provala i bugarske navale

NASLJEDNICI KRALJA TOMISLAVA

- naslijedio ga je Trpimir II. (928.-935.) vjerojatno njegov mlađi brat njega nasljeđuje sin Krešimir I. (935.-945.) - za vrijem vladavine slabog bugarskog cara Petra, Mađari su osvojili područje u I Slavoniji i Srijemu - Srbi su se pod vodstvom kneza Časlava Klonimirovića pokušali osloboditi bugarske vlasti obnovio je Srpsku Kneževinu - nakon smrti kralja Krešimira, vlast je preuzeo njegov stariji sin Miroslav (945.-949.) protiv njega se pobunio ban Pribina u korist mlađeg Krešimiraova sina Mihajla Krešimira dolazi do građanskog rata u kojem Miroslav pogiba - kraljem postaje Mihajlo Krešimir II. (949.-969.) - za vrijeme rata Neretljani, koji su se riješili humske vlasti, vraćaju otoke Vis, Hvar i Brač 948. ratuju sa Mlečanima - Bosna u to vrijeme ulazi u sklop Srpske Kneževine, a dalmatinski su se gradovi i otoci vratili pod izravnu vlast Bizanta - kraljeva žena Jelena kod Solina gradi crkve sv. Marije od Otoka i sv. Stjepana koja postaje mauzolej hrvatskih kraljeva

IX. PRVI KREŠIMIROVIĆI (969.-1058.)

STJEPAN DRŽISLAV (969.-997.) - nasljeđuje oca Tomislava - 960. umire srpski knez Časlav Klonimirović Srbija 971. dolazi pod vlast Bizantskog Carstva - za vrijeme cara Ivana Cimiska i njegova nasljednika Vasilija II. Carstvu raste snaga - 972. car Ivan Cimisk osvojio je podunavsku Bugarsku u Makedoniji se osniva nova Bugarska država sa sjedištem u Ohridu, a na čelu je bio Samuilo (980.-1014.) - Samuilo širi svoju vlast na Bosnu, Srbiju, srpsko Podnavlje, Srijem, jadransko primorije južno od rijeke Cetine, Duklju (Zetu), Travulju, Zahumlje i Neretljansku oblast postaje susjed Hrvatima između 986. i 989. - Hrvatsku nije uspio osvojiti, makar je opustošio sve do Zadra znak da se Hrvatska za vrijeme vladanja Mihajla Krešimira, kao i Stjepana Držislava oporavila od građanskog rata - Hrvatskoj su pomagali Bizantinci koji su bili u četrdesetogodišnjem ratu sa Samuilom - Bizantsko je Carstvo ponovno ustupilo dalmatinske gradove i otoke hrvatskom kralju - poslali su mu i kraljevske insignije (znaci kraljevske moći): krunu, žezlo, plašt i zlatnu jabuku - Stjepan Držislav okrunjen je oko 988. – prvi je okrunjeni od hrvatskih vladara kao kralj Hrvatske i Dalmacije - još ga je bizantski car proglasio eparhom i patricijem - u dobrim je odnosima s Venecijom koja i dalje plaća godišnji danak (solitus census) - Bizantskoj je Carstvo 992. dodjelilo Veneciju zlatnu bulu kojom dobiva velike trgovačke povlastice, pogotovo u Carigradu - Venecija je bila i u dobrim odnosima sa Njemačko-rimskim carem Otonom III. koji je bio kum duždeva sina Otona - zbog toga dužd Petar II. Orseolo (991.-1009.) odlučuje prestati plačati danak Hrvatima (996.) novi sukobi mletačko brodovlje napada otok Vis - u to vrijeme, 997. umire kralj Stjepan Držislav ostavivši tri sina: Svetoslava Suronju, Krešimira i Gojslava

SVETOSLAV SURONJA (997.-1000.) - ubrzo se protiv njega dižu braća Krešimir i Gojslav novi građanski rat Svetoslav je pobjeđen i skriva se u neke dalmatinske gradove koji su mu još odani - tu situaciji koristi dužd Petar II. Orseolo koji je već ionako bio u otvorenom sukobu sa Hrvatskom - 998. Zadar staje na njegovu stranu - u prilog duždu išli su i sukobi cara Vasilija drugog s Bugarima jedva je car uspio sačuvati klasičnu Grčku - Petar Orseolo ga moli da stavi dalmatinske gradove i otoke pod njegovu zaštitu zbog građanskog rata koji traje u Hrvatskoj car Vasilije II. pristaje - 1000. g. dužd s velikim brodovljem kreće prema Hrvatskoj – otoci Krk, Osor i Rab dobrovoljno mu se predaju - nakon bitke kod Zadra, pod njegovu vlast dolaze gradovi Zadar, Split i Trogir, zauzeo je i neretljanske otoke Lastovo i Korčulu te hrvatski grad Biograd sa neretljanskim knezom sklapa mir - dužd se u Trogiru nalazi sa Svetoslavom da dogovore mir daje mu svoga sina Stjepana kao taoca, odriče se godišnjeg danka i prepušta mu upravu nad dalmatinskim gradovima i otocima ako mu dužd pomogne da se vrati na prijestolje - Petar Orsolo se vraća sa Stjepanom u Veneciju postao je dux Dalmatiae prestaje hrvatska moć na Jadranu od tada počinju borbe Hrvatske i Venecije za prevlast nad Dalmacijom - ne zna se daljnja sudbina kralja Svetoslava

KREŠIMIR III. I GOJSLAV

- zbog Svetoslavovog saveza sa Venecijom vlast Krešimira (1000.-1030.) i njegova brata Gojslava (1000.-1020.) obilježena je stalnim sukobima sa Venecijom, tj. porodicom Orseolo - dužd Petar Orseolo dao je udati svoju kćer Hicelu za Svetoslavova sina Stjepana koji je odrastao na venecijanskom dvoru, prvi duždev sin Oton oženio se kćerkom ugarskog kralja Stjepana, a mlađi sin Ivan nećakinjom cara Vasilija II. - time su nastale prve rodbinske veze hrvatskih kraljeva iz kuće Arpadovića i bizantske carske kuće - kralj Krešimir konstantno napada i pokušava osvojiti dalmatinske gradove što i uspjeva do 1018. kada ih dužd Oton Orseolo vraća pod svoju vlast - u to vrijeme Bizantsko je Carstvo osvojilo Bugarsku (Makedonsko Carstvo) te su se okrenuli prema Hrvatskoj - braća Krešimir i Gojslav nisu bili dorasli carskoj vojsci pa priznaju njegovu vrhovnu vlast - Vasilije II. im ostavlja potpunu slobodu, a Krešimiru šalje darove i daje mu naslov patricija (1019.) tada se posljednji put spominje kralj Gojslav koji je vjerojatno umro - u Veneciji se bune protiv porodice Orseolo kralj Krešimir pokušava ponovno vratiti dalmatinske gradove i otoke u tome ga je spriječio južnoitalski bizantski vojskovođa Bojoan 1024. - Bizantsko Carstvo opet ima upravu nad dalmatinskim gradovima i otocima, a na čelu im je stajao zadarski gradski prior sa titulom prokonzula ili stratega

STJEPAN I. (1030.-1058.) - nakon što Orseolovi bježe iz Venecije vjerojatno u Bizant i na mađarski dvor, mađarski se kralj Stjepan I. diže protiv kralja Krešimira i napada ga 1027.g. osvaja neka pogranične krajeve koje odcjepljuje od Hrvatske, ali ih ne pripaja Mađarskoj - od tih se krajeva formira nova hrvatska oblast Bant ili Dukat Slavonski (banatus vel ducatus Sclavoniae ili Sclavonia) - tu oblast Stjepan I. daje na upravu Stjepanu, sinu Svetoslava Suronje - jedino je uža Hrvatska južno od Gvozda bila pod vlasti kralja Krešimira - nakon što su dalmatinski gradovi 1000. i 1018. godine potpali pod vlast Venecije koji nisu tolerirali Hrvate, Hrvati su se željeli osloboditi od crkvene nadležnosti biskupa iz tih gradova - od 1018. do 1024. Hrvati se bore za svoju samostalnu biskupiju - nadbiskup u Splitu je bio Pavao (1015.-1030.), a glavni svećenik koji im se protivio Sedeh koji je bio izopćen zbog nereda koje je stvorio na Krku - Sedah uskoro umire, a dalmatinski se gradovi vraćaju pod bizantsku vlast te se borba smiruje - kralj Krešimir šalje u Carigrad svog rođaka madijevca Dobronju da se sa carem Romanom III. Agrirom (1028.-1034.) dogovori oko uprave nad dalmatinskim gradovima to je pitanje mučilo i Krešimirova sina i nasljednika Stjepana I. koji je iskoristio nemire Bizantu te sam zaposjeo dalm. gradove, pa kasnije opet šalje Dobronju da riješi novonastali spor sa Carstvom Grci ga bacaju u tamnicu gdje i umire oko 1045. - car šalje brodovlje da vrate Dalmaciju, no poslije se kralj Stjepan I. izmirio sa carem te mu ovaj vraća upravu nad gradovima (osim nad Zadrom koji je pod upravom dužda Dominika Contarina oko 1050.) -1012. Njemačko-rimski car Henrik II. postavio je Adalberona iz grofovske porodice Eppensteina za hercega u Koruškoj vojvodini – on je upravljao i markom (teritorij od bavarskih granica do Jadranskog mora, od Verone, preko Istre, današnje Koruške i Kranjske do Štajerske) - Adelberon se 1035. pobunio protiv cara Konrada II., Henrikova nasljednika tražio je pomoć od Hrvata protiv cara, što upućuje na važan položaj tadašnjih Hrvata - car Konrad je krenuo s vojskom protiv Adelberona, ali se ne zna ishod sukoba - Sedahova borba ipak se na kraju isplatila, jer su za vrijeme Stjepanove vlasti Hrvati dobili svog biskupa episcopus

Chroatensis, no on nije imao ovlasti kao prijašnji ninski biskup – nije imao jurisdikciju nad cijelom Hrvatskom, već je bio dvorski biskup sa posebnim prerogativima prvi takav poznati biskup bio je Marko oko 1042.

NORMANI

- utvrdili su svoju vlast u južnoj Italiji - tamo se nalaze još od početka XI.st. pod vlašću langobardske gospode - kasnije s bizantom ratuju protiv sicilijskih Arapa - tada se počinju isticati sinovi Tancreda de Hautevillea (u francuskoj Normandiji) osnivaju normandijsku oblast, prvo u Apuliji, a onda i na području Kalabrije gdje se njezinim hercegom proglasio Robert Guiskard (= lukavi)

RIMSKO-BIZANTSKI CRKVENI RASCJEP - na papinsku stolicu dolazi Leon IX. (1049.-1054.) započinje velike reforme unutar crkve - želi iz crkve istrijebiti simoniju (kupovanje crkvenih časti i posjeda) i svećeničku ženidbu - oko 1050. u Split dolazi papin legat Ivan da pretrese život cjelokupnog dalmatinsko-hrvatskog svećenstva - zbog toga je s nadbiskupske stolice skunut Dobralj koji je imao zakonitu ženu i mnogo djece, iako se branio da je to dopušteno od strane Istočne crkve - potkraj pontifikata Leona IX. opet dolazi do spora između Rima i Bizanta gdje je patrijarh bio Mihajlo Kerularije - ovoga puta spor se vodio isključivo zbog razlika u crkvenom naučavanju između Istoka i Zapada - tadašnji car Konstantin IX. Monomah želio je da se riješi spor između crkava - glavna krivnja trajnog rascjepa između crkva pada na papinskog legata kardinala Humberta (to su dokazali francuski crkveni povjesničari) - Humbert je toliko razljutio carigradskog patrijarha da je ovaj zabranio služenje mise svim papinskim legatima u Carigradu kad su odlazili legati su bacili crkvenu kletvu na patrijarha i njegove privrženike - Bizantinci su do tada priznavali papu kao glavnog poglavara samo na zapadu, ali su mu zabranili petljanje u crkvene poslove na istoku od sada se tek može govoriti o tome da postoji zapadna ili katolička crkva i istočna ili pravoslavna (ortodoksna ili anatolska) crkva - kralj Stjepan I. umro je oko 1058. te je pokopan na Otoku u Solinu u crkvi sv. Stjepana - nasljeđuje ga sin Petar Krešimir

X. PETAR KREŠIMIR IV. (1058.-1075.)

PETAR KREŠIMIR IV. - u dobrim je odnosima sa svojim rođacima, zadarskim Madijevcima Čiku, unuku priora i prokonzula Madija oslovljava kao svoju sestru - nije poznato gdje je točno okrunjen, pretpostavlja se u Biogradu gdje se nalazi kraljevski dvor, biskup i gradski prior - Petar Krešimir u Biogradu daje graditi benediktinski samostan s crkvom sv. Ivana Evanđelista

CRKVENI SABOR U SPLITU - papom postaje Nikola II. (1058.-1061.), njegova desna ruka bio je arhiđakon Hildebrand (kasnije papa Grgur VII.) - 1059. saziva sinod u Lateranu gdje donosi nove oštre kanone protiv simonija i svećeničke ženidbe te nove odredbe šalje svim biskupima i svećenicima, te šalje svoje legate ga nadziru njihovo provođenje - u Hrvatsku i Dalmaciju šalje opata Majnarda morao je paziti i na druge prijestupe koji su bili prisutni kod hrvatsko-dalmatinskog klera koje su se zadržale iz Istočne crkve: ženidba, duga brada i kosa, slavenska liturgija (otok Krk) - Majnard 1060. odlazi u Biograd gdje prisustvuje darivanju novosagrađenog samostana sv. Ivana Evanđelista kojemu Petar Krešimir poklanja i neke zemljišne posjede i >>kraljevsku slobodu<< (regia libertas) nije morao plaćati nikakve poreze, te je dobio i vlastitu sudbenu vlast, kao i neke druge vlasti - u stolnoj crkvi u Splitu održan je sabor dalmatinsko-hrvatskih biskupa i opata Majnard na sinodu predstavlja zaključke koje su bile donesene na lateranskom sinodu stvoreni su neki kanoni s posebnim obzirom na prilike dalmatinsko-hrvatske crkve: biranje splitskog nadbiskupa – biraju ga zajednički i jednoglasno (svi moraju biti za jednog kandidata) svi biskupi

sufragani, splitski kler i građanstvo, nakon toga je novoizabrani nadbiskup trebao biti svećano posvećen prema kanonskim propisima - ako se to ne bi tako odvijalo, novi se biskup ne bi priznao i bio bi kažnjen, kao i oni koji su ga izabrali

biranje biskupa – bira ga zajednički i jednoglasno sav kler i građanstvo nekog grada uz odobrenje svih provincijskih biskupa, ako bi se prekršio koji od kanona, biskup i oni koji su ga izabrali bili bi kažnjeni

svim svećenicim, ako ostanu u braku, zabranjen je svaki crkveni stupanj, pa i pjevanje u crkvenom zboru ženidba je dopuštena onim laicima od četvrtog koljena pa nadalje (prije je bila od sedmog koljena) svim svećenicima koji imaju dugu kosu i bradu zabranjen je ulaz u crkvu, te će biti kažnjeni najvažniji kanon oni svećenici koji ne znaju latinski više ne smiju održavati misu i ne smiju se zaređivati oni

svećenici koji ne znaju latinski, ali time nije bila zabranjena glagoljica - na tome su saboru odabrali i novog splitskog nadbiskupa jer je nadbiskup Ivan vać bio star i nije bio u stanju nadgledati provođenje novih kanona - za glasanje su se okupili biskupi sufragani, splitski kler i građanstvo izabiru tadašnjeg osorskog biskupa Lovru - Majnard se vraća u Rim gdje pred papu iznosi sve promjene učinjene u Hrvatskoj i Dalmaciji papa ih sve potvrđuje i novom splitskom nadbiskupu šalje pallium po legatu Teuzu, orvientskom biskupu - Hrvate je obuzelo ogorčenje zbog novog kanona sa splitskog sinoda - novi papa, nakon smrti Nikole II., postao je Aleksandar II. (1061.-1073.) – Hildebrand ostaje desna ruka pape - papa se u početku bori sa protivnicima u Italiji i Njemačkoj kojima također smetaju nove odredbe o zabrani ženidbe svećenicima i simoniji - 1063. papa se vraća u Rim gdje ponovno potvrđuje kanone iz 1053. koje je izdao papa Nikola II. potvrđuje i one sa splitske sinode te ih šalje kralju Petru Krešimiru i dalmatinsko-hrvatskim biskupima i opatima

SUKOB IZMEĐU HRVATSKE I LATINSKE STRANKE - nakon ponovne potvrde kanona sa splitske sinode, počelo je i njihovo provođenje - većina dalmatinsko-hrvatskog klera je bilo oženjeno i nisu znali latinski mnoge su crkve zatvorene, a svećenici ne smiju održavati misu - dolazi do nemira u Hrvatskoj i Dalmaciji stvaraju se dvije stranke : reformatorski pokret – za papu i nova pravila; čine ga dvor, visoko plemstvo i visoki kler protureformski pokret – oni koji su se pobunili protiv splitskih sinodalnih zaključaka - na čelu protureformskog pokreta je svećenik Ulfo (Wolfgang) – želio je spriječiti provođenje reformi - papa šalje svog legata kardinala Ivana Ulfo je uhićen i bačen u tamnicu na sinodu u Splitu su ga lišili svećeničkog zvanja - 1064. legat Ivan se vraća u Rim i ostavlja smirenu situaciju u Hrvatskoj

SJEDINJENJE DALMACIJE S HRVATSKOM

- nakon što su se Zadrani izvukli od mletačke vlasti između 1050./60., Carstvo im je dalo upravu nad dalmatinskim gradovima koji su bili također u vlasti Bizantskog Carstva - 1067. njima je upravljao zadarski prior i carski protospator Leon - od 1069. Petar Krešimir postaje gospodar cijelog dalmatinskog teritorija, a Leon njegov podređeni časnik - Carstvo je bilo okupirano drugim pitanjima, pa im to dopušta - raniji hrvatski vladari bili su samo nominalni gospodari u dalmatinskim gradovima, no sada se to mijenja - Petar Krešimir je uspio sjediniti ta područja sa ostatkom Dalmacije i Hrvatske postaju jedinstveni političko-upravni teritorij - gradovi su bili izravno podvrgnuti kralju, koji je njima vladao u ime bizantskog cara (hr. kralj priznaje vlast biz. cara) - Petar Krešimir je gradovima dozvolio autonomiju unutarnja pravagradova ostala su u rukana gradskog vijeća i priora koje ga su građani birali, a kralj potvrdio - Petar Krešimir je prema novom kanonskom zakonu morao potvrditi novoizabranog biskupa, slobodno sudjelovanje i trgovanje - gradovi su se obvezali davati kralju dio (trećinu) svojih lučkih dohodaka, kao i „danak mira“ (uveden od Vasilija I.), te pomagati kralja svojim brodovljem u eventualnom ratu

PETAR KREŠIMIR NA VRHUNCU SVOJE MOĆI - Petar Krešimir kaže da mu je granice „svemogući Bog proširio na kopnu i moru“ odlučuje darovati samostan sv. Krševana u Zadru opatu Petru? to čini u svom dvoru u Ninu pred zadarskim biskupom Stjepanom, kninskim biskupom Anastasijem, banovima, županima, gradskim priorima, dvorskim časnicima, carskim protospatarom i katapanom cijele Dalmacije Leonom - uz kralja u Hrvatskoj je banovao i ban Gojčo (1060.-1069.), a na zemlji između Drave i Save ban Zvonimir (zet Bele I., čuja je kćer Jelena bila njegova žena, sestra hercega Gejze i Ladislava) i banovina Bosna - Zvonimira su 1065. napali njemački Karatanci, ali ih je odbio uz pomoć ugarskih rođaka - suvladar Petra Krešimira bio je dux Stjepan koji ga je trebao naslijediti jer Petar nije imao djece - Stjepan se 1066. posljednji put spominje kao dux, a 1078. kao bivši dux povlači se u benediktinski samostan sv. Stjepana kod Splita, ne zna se je li dobrovoljno ili pod prisilom napustio mjesto suvladara i naslijednika - 1065. zna se da je Zvonimir samostalno vladao Panonskom Hrvatskom (Slavonijom), a do 1070. preuzeo Stjepanove dužnosti - između 1066. i 1070. odigrao se neki važan čin po kojem je Panonija postala dio Hrvatske Zvonimir postaje suvladar i prijestolonasljednik - Hrvatske granice za vrijeme Petra Krešimira IV.: od desne obale Neretve, preko planina koje dijele Jadransko primorje od savskih pritoka do gornje Drine do blizu Zvornika sve do ušća Spreče u Bosni do ušća gdje se ulijeva u Savu – od tamo granica ide kraj današnjeg Đakova do Drave koja ide do današnjeg Donjeg Miholjca, a zatim granica ide prema zapadu do Kranjskoj i Koruškoj marki; od izvora Kupe granica se spušta prema Jadranskom moru zahvaćajući dio današnje istočne Istre, te je kod ušća Raše silazila na obalu; otoci od Cresa i Krka do Visa pripadali su hrv.-dalm. državi - Bizantsko Carstvo pretrpilo je težak poraz od Turaka Seldžuka u bitci kod Manzikerta nemiri u Carstvu - ponukani neredima, Pečenzi prvo napadaju Trakiju i Makedoniju, pljačkaju i uništavaju sve pred sobom u Rumunjsku se vraćaju preko Beograda i Srijema upali su u Ugarsku gdje vlada Šalamon (1063.-1074.) te opljačkali sve oko močvara Vuke - za te su pljačke Mađari krivili bizantskog zapovjednika Beograda kralj Šalamon i herceg Gejza 1071. napadaju i trajno osvajaju Srijem, zauzimaju Mitrovicu i na kraju Beograd kojeg su kasnije ostavili - u isto vrijeme normanski vojvoda Robert Guiskard osvaja posljednje bizantsko područje u Apuliji, gdje je bio njegaov rođak Amiko - i Bugari koriste situaciju te 1073. pod vodstvom boljara Georgija Vojtjeha dižu ustanak Georgije nije želio biti car, pa mole srpskog kneza Mihajla koji je vladao Dukljom (Zetom), Humskom zemljom (Zahumlje), Travunje (Trebinje) da im pošalje jednog od svojih sinova šalje najmlađ. sina Konstantina Bodina okrunjen u Prizrenu za Bugarskog cara - Bugari su se obratili i Hrvatima za pomoć, koji su se i odazvali - usprkos nevoljama Carstvo je i dalje dovoljno jako da uguši ustanak Bugari vraćeni u bizantsko ropstvo

- Bizant napada i Petra Krešimira 1074. bizantski pristaša, normanski knez Amiko napao je brodovljem otok Rab, ali ga nisu uspjeli osvojiti Bizantinci su vjerojatno u Ninu zarobili kralja Petra Krešimira te se s njim nagode Petar je Normanima ustupio gradove Split, Zadar, Trogir, Biograd i Nin - do toga je vjerojatno došlo posredovanjem papinog legata, sipontskog nadbiskupa Gerarda koji se 1074. našao u Dubrovniku da riješi razmjerice između nadbiskupa i građana

CRKVENI SABOR U SPLITU - Gerard 1074. saziva crkveni sabor u Splitu ponovno su proglašeni splitski sinodalni zaključci iz 1060. - na tom je saboru ponovno obnovljena ninska biskupija koja bila ukinuta 928. - papa Aleksandar II. prije smrti je dao osloboditi sve koji su za vrijeme njegova pontifikata završili u tamnici, Gerard zbog toga pušta svećenika Ulfa na slobodu morao je obećati da neće upasti u herezu i da će napustiti Hrvatsku i Dalmaciju i nikad se više neće vratiti

UPLITANJE VENECIJE - u Mletačkoj Republici dužd je bio Dominik Silvio kojem nije pasalo da Normani drže dalmatinske gradove pa ih je odlučio napasti 1074. napada i tjera Amika i Normane iz dalmatniskih gradova - nameće svoju vlast gradovima Splitu, Trogiru, Zadru, Biogradu i Ninu uzima naslov dux Dalmatiae - 1075. u Splitu Dominik okuplja odličnike iz gradova koje je osvojio da mu se poklone, zakunu na vjernost i obećaju da neće zvati Normane ili neke druge strance u Dalmaciju - dalmatinskim gradovima najteže je palo to što su se odvojili od Hrvatske u kojoj su imali najveći stupanj autonomije vezali su ih veći interesi od onih crkvenih trgovački i politički interesi - Petar Krešimir IV. umire 1075. – pokopan je u atriju crkve sv. Stjepana kod Klisa - bio je najmoćniji hrvatski vladar koji je sjedinio Dalmaciju s Hrvatskom država je bila veća nego ikad prije

XI. DMITAR ZVONIMIR (1075.- 1089.)

IZBOR I KRUNIDBA DMIRTA ZVONIMIRA - prije nego što je postao kralj bio je herceg Hrvatske i Dalmacije - Venecija u to vrijeme drži dalm. gradove i hrvatski grad Biograd cilj mu je vratiti te gradove - na mjesto pape u Rimu dolazi bivši arhiđakon Hildebrand kao papa Grgur VII. (1073.- 1085.) – jedna od najvećih ličnosti u povijesti katoličke crkve - cilj mu je urediti svijet po načelima Civitas Dei sv. Augustina – papa bi postao nosilac i upravljač crkvene i svjetovne politike - 1074. i 1075. reformnim sinodima najviše je bila pogođena Njemačka borba između Grgura VII. i cara Henrika IV. (1056.- 1106.) - na strani pape bili su dalmatinski biskupi na čelu sa splitskim nadbiskupom Lovrom i trogirskom biskupom Ivanom, koji su imali utjecaj i na ostatak Hrvatske - na strani cara Henrika IV. bio je dužd Dominik Silvije – držao je dalm. gradove koji zbog toga negoduju jer su vezani za ostatak Dalmacije i Hrvatske žele se politički i državnopravno sjediniti sa Hrvatskom i Dalmacijom - to se moglo postići dopuštenjem bizantskog cara, ali je on to rijetko dopustio, ali od kad je Konstantin Veliki i na papu prenio prava da može proglasiti neku državu, nisu trebali dopuštenje cara - zbog nastale situacije između pape i njem. cara, dalm. gradovi koriste situaciju i mole papu da ih sjedini sa Hrvatskom i ostatkom Dalmacije jer su Mlečani prešli na stranu cara - papa je bio i u dobrim odnosima s bizantskim carem u to vrijeme - 1075. Zvonimir sklapa ugovor s dalmatinskim gradovima o njihovu sjedinjenju s Hrvatskom šalje papi poslanstvo koje se trebalo vratiti s priznanjem nove, samostalne državnopravno-političke tvorevine – Kraljevine Dalmacije i Hrvatske - zauzvrat će se Zvonimir prključiti papi u borbi protiv cara Henrika IV. - 1075. papa šalje legate Gepizona (opat rimskog samostana sv. Bonifacija i Aleksija) i Fulkoina (fossombronskog biskupa) sazivaju sinod u bazilici sv. Petra u Solinu (Gradina) nakon prihvaćanja papinih uvjeta, Zvonimira tamo krune za kralja - Dmitar Zvonimir postaje vjeran podanik Svete stolice (njezin vazal) i obvezuje se papi plaćati godišnji dar u iznosu 200 dukata, te mu je ustupio samostan sv. Grgura u Vrani kao hospicij (svratište) za njegove poslanike – Zvonimir je iz Gepizonovih ruku primio papinsku zastavu kao znak vazalstva - Zvonimir nije bio pravi papin vazal u smislu da je samo upravljao papinom zemljom, već se samo priklonio doktrini Grgura VII. o odnosu između Svete stolice i svjetovnih vladara – nije Hrvatsku doveo u držanvopravnu ovisnost o papi - u svojim se ispravam naziva „božjom milošču kralj Dalmacije i Hrvatske“ - zapravo je s papom sklopio politički savez zbog kojeg mu mora pomagati oružjem, dok se papa obvezao braniti Hrvatsku svojim ugledom

VLADANJE DMITRA ZVONIMIRA - istarki velikaš i carev podanik Vecelin napada kralja Zvonimira u sukob se upliće i papa 1079. u korist Zvonimira - kasnije se Zvonimir pridružuje normanskom hercegu Robertu Guiskardu u borbi protiv Bizantskog Carstva i Venecije - saveznici su napali bizantski Drač zauzimaju ga 1083. - 1084. napadaju i pobjeđuju mletačko brodovlje kod Kasopa na otoku Krfu bizantski car Aleksije Komnen (1081.-1118.), zbog velike štete koje su pretrpili Mlečani u toj bitci, morao je ustupiti svoja “prava“ na Hrvatsku i dalmatinske gradove venecijanskom duždu (to je bila samo titula) - nakon smrti Roberta Guiskarda 1085. raspao se hrvatsko-normanski savez - nakon smrti pape Grgura VII. (25. svibnja 1085.) Zvonimir gubi najjaču potporu - u Hrvatskoj se javlja nezadovoljstvo među narodom zbog ratova i novog društvenog uređenja tj. unutarnjeg života umjesto župana javljaju se knezovi (comites) po zapadnom feudalnom uzoru, gubi se i banska čast (jedino se neki Pribimir navodi kao kraljev namjesnik 1086.), kralj je stolovao u Kninu gdje se okružio Latinima, splitskog nadbiskupa Lovru smatra duhovnim ocem, tuđinski utjecaj u zemlju unosi i Zvonimiraova žena Jelena (zovu je Lijepa) - stanje pogoršava i činjenica da je Zvonimiru umro jedini sin Radovan

ZVONIMIROVA SMRT - 1087. Turci Pečenzi pobijedili su bizantskog cara Aleksija kod Silistrije na Dunavu provaljuju u Carstvo do Carigrada - u isto vrijeme Carstvo napadaju s istoka Turci Seldžuci koji su držali Jeruzalem i osvojili još neka maloazijska mjesta - car moli katolički Zapad za pomoć - papu Urbana II. koji zove i Zvonimira u pomoć da oslobode “grob Gospodnji“ - Zvonimir 1089. saziva sabor na Kninskom polju da sakupi hrvatske velikaše i odazove na papin poziv Hrvati su protiv odlaska u taj rat ubili su Zvonimira na tom saboru - kralj je pokopan u kninskoj stolnoj crkvi pred glavnim žrtvenikom

XII. STJEPAN II., PETAR I KOLOMAN (1089.-1102.)

KRALJ STJEPAN II. - u Hrvatskoj izbijaju neredi zbog borbi za prijestolje javljaju se se dvije stranke: 1. stranka – okupljaju se oko Stjepana II., posljednjeg Trpimirovića – okrunili su ga 1089. 2. stranka – okuplja se oko kraljice udovice Jelene Lijepe – želi krunu za sebe poriču Stjepanovo pravo na krunu

jer ga se odrekao kad je otišao u samostan - oko Stjepana se okupljaju dalmatinski gradovi sa visokim klerom, većina hrvatskih plemića cijela država je u njegovoj vlasti do 1090. kada nestaje (vjerojatno je umro)

UNUTARNJE BORBE - nakon Stjepanove smrti dalmatinski građani, kao i velikaš Petar Gušić prelaze na stranu kraljice udovice Jelene, a Stjepanova stranka se okreće bizantskom caru Aleksiju Komnenu sukobi među strankama Split je stradao - Jelena u pomoć zove ugarskog kralja Ladislava Splićani šalju u Ugarsku svog priora Petra iz Kakauntova plemena kojemu se pridružio i Petar Gušić - u Ugarskoj nude kralju Ladislavu vladanje nad Hrvatsko-dalmatinskim Kraljevstvom Ladislav prihvaća - 1091. Ladislav odlazi sa vojskom u Hrvatsku (ne radi pohlepe, nego zato što mu po vladarskom pravu pripada baština – Jelenin brat)

VOJNA KRALJA LADISLAVA - prelazi Dravu kod Vaške (istočko od Virovitice), do Gvozda ne nailazi na otpor - na Gvozdu ratuje s nekim plemenima nakon što je prešao Gvozd šalje poslanstvo papi Urbanu II. (traži odobrenje svoje politike u Hrvatskoj) i pismo montekasinskom opatu da mu bude prijatelj jer će biti susjedi pošto je Ladislav osvojio gotovo cijelu Hrvatsku (nema vlast nad dalmatinskim gradovima) - u Ugarsku sa sjevera provaljuju Kumani (vjerojatno na poticaj Bizanta) pa se Ladislav vraća tamo, a za hrvatskog kralja postavlja svog sinovca Almoša (1091.-1097.) - u Ugarsku tada dolazi papinski legat kardinal Teuzo, vjerojatno s papinom odbijenicom od tada se Ladislav pridružuje caru Henriku IV. i Urbanovu protupapi Klementu III. (Witbertu)

HRVATSKI KRALJ PETAR (1093.-1097.) - car Aleksije šalje u Dalmaciju carskog sevasta Guifreda (Amikov sin) dalmatinski temat je ponovno pod bizantskom vlasti postavljaju Petra za kralja - kralj Ladislav osniva 1094. zagrabačku biskupiju kako bi Hrvatsku još jače povezao sa Ugarskom – prvi biskup bio je Čeh koji se zvao Duh - Ladislav je prije svoje smrti (29. VII 1095.) Almošu kao hercegovinu dao zemlju s lijeve strane Tise, a za svog nasljednika odabrao najstarijeg sina Kolomana - kralj Koloman pomirio se 1096. s papom Urbanom II., te napada hrvatskog kralja Petra koji je stolovao u Kninu - Aleksije nije mogao pomoći Petru jer su Carigradom i Malom Azijom prolazili križari jedino je upravu nad Dalmacijom dao mletačkom duždu - Koloman se zaručio za južnoitalsku normansku princezu Buzilu, kćerku hercega Rogera koji je bio sin Roberta Guiskarda ( ona je navodni uzrok rata između Kolomana i Petra, jer joj se želi osigurati siguran prolaz do Ugarske) - 1097. Koloman kreće u rat sa Petrom i njegovom vojskom sukobljava se u sjevernom podnožju planine Gvozd Petar je poražen, te je poginuo – Gvozd se od tada zove Pertov gvozd (danas Petrova gora) - tada do Jadranske obale dolazi princeza Buzila župan erdeljskog Biograda (danas Alba Julija) Meurikije, dolazi pred nju u hrvatski kraljevski grad Biograd (koji je sad pod Kolomanovom vlašću) sa 5000 vojnika, pa je prate do Ugarske - kako je Koloman sad postao susjed Veneciji koja drži damatinske gradove, dužd Vitale Michieli započinje pregovore s njim radi međusobne sigurnosti posjeda 1098. je dogovoren sporazum u kojem se Koloman smatra zakonitim baštinikom Hrvatsko-dalmatinske Kraljevine - Koloman još nema vlast u cijeloj Kraljevini, pogotovo na jugu Krke

SPORAZUM IZMEĐU KOLOMANA I HRVATA

- nakon što su Kolomana napali i potukli Rusi i Kumani 1099., odlučio se na sporazum sa hrvatskim plemstvom - do tada ih je prisiljavao na vjernost oružjem - 1102. poslao je poslanstvo u Hrvatsku da se nagode s dvanaest hrvatskih plemena (župana), od Gvozda do Neretve, koji su predstavljali državu - biraju Kolomana za hrvatsko-dalmatinskog kralja obvezali su ga na zasebnu krunidbu i održavanje zasebnog sabora koji će se baviti hrvatskim državnim poslovima - Koloman potvrđuje hrvatskom političkom narodu (plemstvu) toga doba njihove zemljišne posjede i kmetove na njima, te da su oni slobodni plemići koji ne moraju plaćati zemljarinu nego samo obavljati vojnu službu – dati kralju 10 oboružanih konjanika po plemenu, koji do Drave idu o svom trošku, a nakon Drave o kraljevom trošku - u Biogradu su okrunili Kolomana za zakonitog hrvatsko-dalmatinskog kralja Koloman je Kraljevini Hrvatskoj zajamčio sva javna i državna prava Ugarska i Hrvatska imaju istoga vladara, ali su dva različita kraljevstva povezana jedino osobom kralja koji zbog toga dobiva i naslov kralja Dalmacije i Hrvatske - Hrvatska i dalje ima položaj kao samostalna politička i državna cjelina - vladarska prava Kraljevine Hrvatske prelaze na Kolomana i njegove nasljednike: imenovanje bana izdavanje privilegija i darovnica potvrda zakona koje je donio sabor ubiranje poreza i carina kad neka hrvatska dinastija izumre, kralj dobiva njihovu zemlju vrhovno zapovjedništvo nad hrvatskom vojskom određivanje vanjskog političkog smjera – najvažnije - hrvatsko plemstvo brine se o unutarnjim poslovima: politički, upravni, sudski, financijski i vojnički poslovi (za obranu) - na čelu im je ban/herceg koji potjeće iz kraljevske dinastije

XIII. UNUTARNJE STANJE HRVATSKE DRŽAVE OD VII. DO KRAJA XI. STOLJEĆA

IME

- Hrvatska ili hrvatska država - nekad se pridružuje ime Dalmacija i Slavonija - u službenim aktima: Hrvatska i Dalmacija

GRANICE - Hrvati ne stvaraju odmah novu jedinstvenu državu - imaju oblasti: Panonska Hrvatska, Dalmatinska Hrvatska, Neretljanska oblast i Bosna - granica Hrvatske za vrijeme Kolomana: ide Neretnom od Rame, na gornji i srednji Vrbas, na donju Bosnu do ušća u Savu i tu povlači pravac između Broda i Donjeg Miholjca do Drave, pa ide uz Drinu do štajersko-kranjskog pograničnog gorja gdje se spušta na more do Rijeke; pripadaju joj otoci Krk, Cres, Rab, Pag, Hvar, Brač i Vis

NAROD - kraljevstvo su osnovali Hrvati, tuđinci ih zovu Slavenima (Sclavi) - u dalmatinskim gradovima žive Romani (poslije Latini i Vlasi) - u XI.st. puno se Hrvata naseljava u dalmatinske gradove – Split i Zadar

DRUŠTVO - slobodni ljudi – plemstvo, gradsko stanovništvo, slobodni seljaci - neslobodni ljudi – zavisni seljaci, kmetovi, kućni sluge obrađuju zemlju koju posjeduje feudalac - nakon što je netko postao kmet, to bi se prenosilo s koljena na koljeno - seljaci u staroj hrvatskoj državi su uživali sasvim slobodan posjed - građani se dijele na gradske plemiće (bivši romani) i obične građane - više plemstvo – ban, župani i dvorski dostojanstvenici - svi ostali su bili niže plemstvo - hrvatsko se plemstvo razvilo iz plemenskih glavara i starješina - bilo koji plemić je mogao biti kralj ili češće župan kojeg bi birao plemićki sustav (kasnije postaje nasljedno za kralja) - hrvatska plemena u XI.st. između Neretve i Gvozda: Kačići , Kukari , Šubići , Čudomirići, Snačići , Mogorovići , Gušići, Karinjani-Lapčani , Polečići , Lačničići , Jamometići i Tugomirići - s vremenom su se razgranala u manje obitelji

CRKVA - 864. osniva se biskupija u Ninu autokefalna (izravno podvrgnuta papi) - 923. dalmatinski biskupi ulaze u zajednicu s papom te se njihova jurisdikcija širi izvan gradova ukinuta Ninska biskupija glavna postaje splitska nadbiskupija - sufragani splitskog nadbiskupa u X.st.: krčki, rapski, zadarski, skradinski, stonski, dubrovački, kotarski, duvanjski i sisački – skradinska, duvanjska i sisačka bile su prazne i pod upravom splitske nadbiskupije - u XI.st. obnovljene se biskupije u Trogiru (1000.), Kninu (1042.), Biogradu (prenesena iz Skradina 1058.) i u Ninu (1076.) - u Baru je osnovana nadbiskupija 1089. pod koju podpade Bosna, tad i Dubrovnik dobiva nadbiskupiju - najvažnija je bila kninska biskupija čiji biskup nosi naziv „biskup Hrvata“ – protezala se do Drave i požeškom području - pallium – nadbiskupski plašt kojeg papa šalje nadbiskupu – znak dioništva natpastirskih prava u ravnanju crkvom - glavno nadbiskupsko pravo – sazivanje pokrajinskog crkvenog sabora, njegovo presjedanje, predlaganje pitanja za vijećanje i proglašavanje zaključaka - sabor je redovito zasjedao u stolnoj crkvi u Splitu, ali i u drugim gradovima - na sabor dolaze biskupi i opati samostana – vijećaju isključivo o nauci, moralu, stegi svećenstva i puka - saborske zaključke potvrđuje Sveta stolica u Rimu - Benediktinski red u Hrvata- dolaze za vrijeme kneza Trpimira; u samostanu im je na čelu opat

VLADAR - do početka X.st. na čelu je knez (dux), zatim kralj (rex) - vrhovna vlast bila je nasljedna - može preći i na brata i na njegova sina; nije isključeno ni načelo izbora - kralj – namjesnik božje vlasti na Zemlji – prima je krunidbom (crkvenim aktom) - znaci kraljevske moći (insignije) – kruna, žezlo, zlatna jabuka i mač - hrvatski kraljevi nemaju stalnu prijestolnicu nego su prebivali u različitim dvorima u: Ninu , Klisu , Biaćima , Kninu, Biogradu i poglavito Solinu

DVORSKI ČASNICI - pratnja - u kneževo doba bili su župani – dvorski župan (palatinus iupanus), komornik (camerarius), peharnik (pincernarius), konjušnik (cavallarius), štitonoša (armiger), buzdovanar (maceccha) - u kraljevo doba – tepči (comes curiae), comes postelnicus, comes vinotec, comes scinic (štitonoša), comes volar

– ded – upravlja prihodima dvorskog gospodarstva – regalis iudex – dvorski sudac, kraljev zamjenik u pravosudnim poslovima – drugi dvorski časnici, dvornik, vratar, sokolar, psar (nadzornik lovačkih pasa) - na hrvatskom se dvoru govorilo hrvatskim jezikom što se vidi iz raznih isprava

BAN I ŽUPANI - hrvatski vladar dijeli vlast sa banom od X.st. i županom od XI.st. - u vrijeme starijih kraljeva bio je jedan ban – držao je ličku, krbavsku i gatsku županiju - u vrijeme Petra Krešimira IV. bila su tri župana – Slavonski, Bosanski i Hrvatski - županije u X. I XI.st.: Gatska (središte oko Otočca), Lička (središte oko Počitelja), Krbavska (grad Krbava, danas Udbina), Lučka ( grad Nunac), Sidraška (Biograd), Ninska (Nin), Bribirska (Bribir kod Skradina), Kninska (Knin), Podmorska ili Kliška (Klis), Cetinska (središte u Stolcu), Imotska (Imotski), Livanjska (Livno), Plivanjska (Plivski grad), Psetska (Pset), (Pri)Morska (Maronia) središte u Makarskoj + otoci Vis, Brač i Hvar, Dolska (današnje Ljubuško), Rastočka (Rastok) - za županije u Bosni i Panonskoj Hrvatskoj nema pouzdanih podataka, ali ih je bilo

UPRAVA - kraljevsko vijeće (consillium) – ban, župani i biskupi - postoje i skupštine, shode ili sabori (synodus, congregatio) - župane zamjenjuju podžupani – ispod njih su satnici ili stotnici - upravna, vojnička i sudbena vlast je u rukama kralja – kralj ju izvršava sam ili po svojim zamjenicima (ban i župani) - sporovi se riješavaju usmenim putem, a onda se dobije pismeno riješenje koju izdaje dvorska kancelarija - kancelar je bio kninski (hrvatski) biskup - isprave su se najviše izdavale na latinskom, ali ih je bilo i na hrvatskom jeziku

VLADARSKI PRIHODI I DAĆE - daća (tributum) – krunski prihod koji su kmetovi plaćali na vladarskim dobrima - za prihode se prvo brinuo župan komornik, a u vrijeme kralja knez postelnik tekli su u kraljevsku blagajnu - kraljevi su mogli osloboditi pojedine plemiće plaćanja daća (Koloman oslobodio 12 hrvatskih plemićkoh obitelji) - plemići se obvezuju dati kralju određen broj konjanika u slućaju rata - daća od svih zemlja (fiscale tributum) – plaćaju ga hrvatski plemići, crkve, samostani i svi koji drže zemlju - danak (solite census) – plaćali su ga Mlečani za slobodnu plovidbu Jadranom i dalmatinski gradovi kao znak mira, a plaćali su i zeljišta na hrvatskom tlu (tributum pacis) - novčani prihodi – globe (kazne) i carine (ugl. dohodak od stranih brodova) - Hrvati koriste bizantski novac (tada svjetski novac) – zlatnici (aurei, solidi) i srebrnjaci (argentei, denarii) - plaća se i u naturi – žitom, vunom, ulju, solju, najviše kunskim kožama

VOJSKA - kralj je vrhovni vojni zapovjednik, najavljuje rat i sklapa mir - hrvatska je komnena i pomorska vojska bila najjača za kneževa Trpimira i Domagoja i kraljeva Tomislava i Petra Krešimira IV. - hrvatskom mornaricom zapovjedao je zamjenik nekadašnjeg neretljanskog kneza (dux Marianorum)

DALMATINSKI GRADOVI - cijelo vrijeme imaju autonomiju - po njihovom su uzoru izgrađeni i hrvatski gradovi (Biograd i Šibenik) - na čelu grada je prior – biraju ga gradski plemići, a potvrđuju bizanstki car i hrvatski kralj - zadarski prior bio je najugledniji – porodica Madijevaca je bila u rodu sa hrvatskim kraljevima - prior je glava gradskog vijeća – sastoji se od sudaca, tribuna i bilježnika - sastaju se na skupštinama gdje prisustvuju i gradski biskup, svećenstvo, plemstvo i građani - u gradu se sudilo po rimskom zakonu

PROSVJETA - stara Hrvatska država bila je na visini kulture svoga vremena

Sretno učenje krkani