prvo poglavlje - znanje...je trebala njezinu pomoć došla do doma za siročad i nezbrinutu djecu,...

1

Prvo poglavlje

Nekoć davno, u zemlji dugo zaboravljenoj,živio je moćan kralj kojeg su se svi bojali i kojeg nitko nije volio.

Njegovo je ime bilo kralj Lockedheart...— iz Kralja Lockedhearta

LONDONVELJAČA, 1737.

Žena koja je u ponoć hodala St. Gilesom bila je ili veoma nepro-mišljena ili strašno očajna. Ili pak, kao što je bilo u njezinom

slučaju, ironično je pomislila Temperance Dews, oboje pomalo.»Kažu da se Duh iz St. Gilesa pojavljuje u ovakvim noćima«,

brbljala je Nell Jones, Temperanceina služavka, zaobilazeći odvratnu lokvu u uskoj uličici.

Temperance ju je sumnjičavo pogledala. Nell je provela tri go-dine u putujućoj glumačkoj trupi i katkad je bila sklona melodrami.

»Nikakav se duh ne pojavljuje u St. Gilesu«, Temperance je odlučno odgovorila. Hladna zimska noć bila je dovoljno strašna i bez prikaza.

Opasne namjere_final meki.indd 1 23/02/2016 15:42

2

»O, da, pojavljuje se.« Nell je malo podignula bebu koja joj je spavala u naručju. »Kažu da nosi crnu masku, šareni harlekinski kostim i opasan mač.«

Temperance se namrštila. »Harlekinski kostim? To nije baš nalik duhovima.«

»Je’ ako se radi o duši mrtvog harlekina koja se vratila da progoni žive.«

»Zbog loših kritika?«Nell je frknula. »Osim toga, izobličen je.«»Kako znaju ako nosi masku?«Približavale su se uglu ulice kad se Temperance učinilo da je

ugledala svjetlo ispred njih. Visoko je podignula fenjer i jače stisnula starinski pištolj koji je držala u drugoj ruci. Oružje je bilo dovoljno teško da je ruka zaboli. Mogla je ponijeti nekakvu torbicu i spremiti ga u nju, ali to bi poništilo svrhu zastrašivanja. Iako napunjen, u pištolju se nalazio svega jedan metak, a istini za volju, nije joj bilo sasvim jasno kako se uopće njime rukuje.

Pa ipak, pištolj je izgledao opasno i Temperance je na tome bila zahvalna. Noć je bila mračna, vjetar je jezivo zavijao, donoseći sa sobom smrad izmeta i trulih otpadaka. Zvukovi St. Gilesa komešali su se oko njih — glasovi podignuti u svađi, jaukanje i smijeh, tu i tamo pokoji stravičan vrisak. Četvrt St. Giles mogla je i najhrabriju ženu natjerati da pobjegne glavom bez obzira.

I to sve bez Nelline pripovijesti.»Strašno izobličen«, nastavila je Nell, ignorirajući Temperan-

ceine zaključke. »Vele da su mu usne i kapci skroz izgorjeli, k’o da je nekad davno poginuo u požaru. Da se ceri onim svojim velikim žutim zubima dok ti čupa utrobu.«

Temperance se namrštila. »Nell!«»Tako vele«, nevino će Nell. »Duh žrtvama vadi utrobu i igra

se njome prije nego opet pobjegne u noć.«Temperance je protrnula. »Zašto bi to činio?«»Zavist«, ravnodušno će Nell. »Zavidi živima.«

»E pa, ja ne vjerujem ni u kakve duhove.« Temperance je udahnula kad su zašli za ugao i ušli u malo, bijedno dvorište. Dva su lika stajala na drugom kraju, no utekli su kad su im se približile. Temperance je izdahnula. »Gospode, mrzim biti vani po noći.«

Nell je pogladila bebu po leđima. »Još samo pola kilometra. Onda ćemo stavit’ ovo djetešce u krevet i ujutro pozvat’ dojilju.«

Temperance se ugrizla za usnu kad su zašle u drugu uličicu. »Misliš li da će preživjeti do ujutro?«

Međutim, Nell, koja se inače nije ustručavala dijeliti svoje mišljenje, nije rekla ništa. Temperance je pogledala ispred sebe i ubrzala korak. Beba je izgledala kao da ima svega nekoliko tjedana i još nije ispustila ni zvuka otkako su je mrtvoj majci uzele iz naručja. Zdrave su bebe znale biti prilično glasne. Sama pomisao da su se ona i Nell uzalud upustile u tako opasan poduhvat bila je grozna.

S druge strane, jesu li imale izbora? Kad je vijest o bebi koja je trebala njezinu pomoć došla do Doma za siročad i nezbrinutu djecu, vani je još bio dan. Iz vlastitog, gorkog iskustva znala je da će, ako budu čekale jutro da ga dovedu, dijete tijekom noći umrijeti zbog manjka brige ili će ga prodati prosjacima. Protrnula je. Djecu koju su prosjaci kupovali najčešće bi činili još jadnijom kako bi iz-mamili sućut od prolaznika. Iskopali bi im oko, slomili ili izvrnuli ruku ili nogu. Ne, zbilja nije imala izbora. Dijete nije moglo čekati do jutra.

Svejedno, bit će veoma sretna kad se vrate kući.Taman su stigle do uskog prolaza, visoke kuće s obje strane

zlokobno su se naginjale prema unutra. Nell je bila prisiljena hodati iza Temperance, inače bi se bokovima češala o zgrade. Kržljava se mačka provukla pokraj njih, a potom su u blizini začule vrisak.

»Ne’ko je naprijed«, Nell je promuklo šapnula.Čule su komešanje, a potom i neočekivan visoki vrisak.Temperance je progutala knedlu. U prolazu nije bilo bočnih

ulica.Mogle su ili povući se natrag ili nastaviti naprijed — a ako bi se

vratile, njihovo bi se putovanje produžilo za dvadeset minuta. To joj


3

»O, da, pojavljuje se.« Nell je malo podignula bebu koja joj je spavala u naručju. »Kažu da nosi crnu masku, šareni harlekinski kostim i opasan mač.«

Temperance se namrštila. »Harlekinski kostim? To nije baš nalik duhovima.«

»Je’ ako se radi o duši mrtvog harlekina koja se vratila da progoni žive.«

»Zbog loših kritika?«Nell je frknula. »Osim toga, izobličen je.«»Kako znaju ako nosi masku?«Približavale su se uglu ulice kad se Temperance učinilo da je

ugledala svjetlo ispred njih. Visoko je podignula fenjer i jače stisnula starinski pištolj koji je držala u drugoj ruci. Oružje je bilo dovoljno teško da je ruka zaboli. Mogla je ponijeti nekakvu torbicu i spremiti ga u nju, ali to bi poništilo svrhu zastrašivanja. Iako napunjen, u pištolju se nalazio svega jedan metak, a istini za volju, nije joj bilo sasvim jasno kako se uopće njime rukuje.

Pa ipak, pištolj je izgledao opasno i Temperance je na tome bila zahvalna. Noć je bila mračna, vjetar je jezivo zavijao, donoseći sa sobom smrad izmeta i trulih otpadaka. Zvukovi St. Gilesa komešali su se oko njih — glasovi podignuti u svađi, jaukanje i smijeh, tu i tamo pokoji stravičan vrisak. Četvrt St. Giles mogla je i najhrabriju ženu natjerati da pobjegne glavom bez obzira.

I to sve bez Nelline pripovijesti.»Strašno izobličen«, nastavila je Nell, ignorirajući Temperan-

ceine zaključke. »Vele da su mu usne i kapci skroz izgorjeli, k’o da je nekad davno poginuo u požaru. Da se ceri onim svojim velikim žutim zubima dok ti čupa utrobu.«

Temperance se namrštila. »Nell!«»Tako vele«, nevino će Nell. »Duh žrtvama vadi utrobu i igra

se njome prije nego opet pobjegne u noć.«Temperance je protrnula. »Zašto bi to činio?«»Zavist«, ravnodušno će Nell. »Zavidi živima.«

»E pa, ja ne vjerujem ni u kakve duhove.« Temperance je udahnula kad su zašli za ugao i ušli u malo, bijedno dvorište. Dva su lika stajala na drugom kraju, no utekli su kad su im se približile. Temperance je izdahnula. »Gospode, mrzim biti vani po noći.«

Nell je pogladila bebu po leđima. »Još samo pola kilometra. Onda ćemo stavit’ ovo djetešce u krevet i ujutro pozvat’ dojilju.«

Temperance se ugrizla za usnu kad su zašle u drugu uličicu. »Misliš li da će preživjeti do ujutro?«

Međutim, Nell, koja se inače nije ustručavala dijeliti svoje mišljenje, nije rekla ništa. Temperance je pogledala ispred sebe i ubrzala korak. Beba je izgledala kao da ima svega nekoliko tjedana i još nije ispustila ni zvuka otkako su je mrtvoj majci uzele iz naručja. Zdrave su bebe znale biti prilično glasne. Sama pomisao da su se ona i Nell uzalud upustile u tako opasan poduhvat bila je grozna.

S druge strane, jesu li imale izbora? Kad je vijest o bebi koja je trebala njezinu pomoć došla do Doma za siročad i nezbrinutu djecu, vani je još bio dan. Iz vlastitog, gorkog iskustva znala je da će, ako budu čekale jutro da ga dovedu, dijete tijekom noći umrijeti zbog manjka brige ili će ga prodati prosjacima. Protrnula je. Djecu koju su prosjaci kupovali najčešće bi činili još jadnijom kako bi iz-mamili sućut od prolaznika. Iskopali bi im oko, slomili ili izvrnuli ruku ili nogu. Ne, zbilja nije imala izbora. Dijete nije moglo čekati do jutra.

Svejedno, bit će veoma sretna kad se vrate kući.Taman su stigle do uskog prolaza, visoke kuće s obje strane

zlokobno su se naginjale prema unutra. Nell je bila prisiljena hodati iza Temperance, inače bi se bokovima češala o zgrade. Kržljava se mačka provukla pokraj njih, a potom su u blizini začule vrisak.

»Ne’ko je naprijed«, Nell je promuklo šapnula.Čule su komešanje, a potom i neočekivan visoki vrisak.Temperance je progutala knedlu. U prolazu nije bilo bočnih

ulica.Mogle su ili povući se natrag ili nastaviti naprijed — a ako bi se

vratile, njihovo bi se putovanje produžilo za dvadeset minuta. To joj


4

je bilo dovoljno da donese odluku. Noć je bila hladna, a hladnoća nije bila dobra za bebu.

»Drži se mene«, šapnula je Nell.»K’o buha psa«, promrsila je Nell.Temperance se uspravila, čvrsto držeći pištolj pred sobom.

Winter, njezin najmlađi brat, rekao joj je da samo treba naciljati i opaliti. To nije moglo biti tako teško. Svjetlost iz fenjera prosula se pred njima kad su ušle u još jedno zavojito dvorište. U njemu je na sekundu stajala mirno, svjetlost je osvjetljavala prizor ispred njih poput pantomime na pozornici.

Neki je muškarac ležao na tlu i krvario iz glave. No, nije se zbog toga skamenila — krv, pa čak i smrt, bili su posve uobičajeni u St. Gilesu. Ne, ono zbog čega se ukočila bio je drugi muškarac. Čučao je iznad ovog prvog, njegov crni plašt raširen s obje strane poput krila velike ptice grabežljivice. Imao je dugačak crni štap za hodanje sa srebrnim vrhom, nalik njegovoj kosi koja je također bila srebrna. Ravna i duga, svjetlucala je na svjetlu lampe. Iako mu je lice većinom bilo u mraku, oči su mu blistale ispod ruba trokutastog crnog šešira. Temperance je mogla osjetiti težinu neznančeva pogleda. Osjećala je kao da je ¡ zički dodiruje.

»Gospode, sačuvaj nas od zla«, mrmljala je Nell po prvi put zvučeći uplašeno. »Hajdemo, gospo. Brzo!«

Na te je riječi Temperance potrčala preko dvorišta, cipele su joj odzvanjale po oblutcima. Utrčala je u drugi prolaz ostavljajući prizor iza sebe.

»Tko je to bio, Nell?« zadihano je rekla dok su prolazile kroz smrdljivu uličicu. »Znaš li?«

Prolaz se iznenada rastvorio u malo širu cestu pa se Tempe-rance donekle opustila, osjećajući se sigurnijom bez zidova koji su ih pritiskali.

Nell je pljunula kao da se želi riješiti ružnog okusa u ustima.Temperance ju je znatiželjno pogledala. »Zvučalo je kao da

ga poznaješ.«

»Ne, ne poznajem ga«, odgovorila je Nell. »Ali viđala sam ga. Bio je to lord Caire. Njega je najbolje pustit’ na miru.«

»Zašto?«Nell je odmahnula glavom i čvrsto stisnula usnice. »Ne bi’ vam

smjela pričat’ o takvima kao što je on, gospo.«Temperance je odlučila zanemariti taj zagonetni komentar. Sad

su već izbile na ugodniju ulicu, pored vrata nekih trgovina visjele su lampe koje su upalili ljudi koji su unutra živjeli. Temperance je zašla za još jedan ugao i izbila na ulicu Maiden Lane kad joj se u vido-krugu pojavilo sirotište. Nalik susjednima, i ta je zgrada bila visoko je¤ ino zdanje od cigle. Prozori su bili malobrojni i veoma uski, a na pragu nije stajao nikakav znak. U petnaest neizvjesnih godina koliko je sirotište postojalo nikad nije bilo potrebe da se oglašava.

Napuštena djeca i siročad bili su itekako česta pojava u St. Gilesu.

»Napokon doma na sigurnom«, rekla je Temperance kad su stigle do vrata. Spustila je fenjer na izlizanu kamenu stepenicu i izvukla veliki željezni ključ koji je visio na užetu oko pasa. »Radu-jem se šalici vrućeg čaja.«

»Stavit ću malecku u krevet«, rekla je Nell kad su ušle u malo tamno predsoblje. Bilo je besprijekorno čisto, ali čistoća nije mogla prikriti odlijepljenu žbuku i iskrivljene podne grede.

»Hvala ti.« Temperance je skinula ogrtač želeći ga objesiti o klin kad se na udaljenim vratima pojavio visoki muški lik.

»Temperance.«Progutala je knedlu i okrenula se. »Oh! Oh, Winter, nisam

znala da si se vratio.«»Očigledno jesam«, suho je rekao njezin mlađi brat. Kimnuo

je služavki. »Dobra večer i tebi, Nell.«»Gospodine«, Nell je kratko savinula koljena, nervozno po-

gledavajući u brata i sestru. »Idem se pobrinut’ za, ah, dječicu, da?«Pojurila je uz stepenice, ostavivši Temperance da se sama suoči

s Winterovim negodovanjem.


5

je bilo dovoljno da donese odluku. Noć je bila hladna, a hladnoća nije bila dobra za bebu.

»Drži se mene«, šapnula je Nell.»K’o buha psa«, promrsila je Nell.Temperance se uspravila, čvrsto držeći pištolj pred sobom.

Winter, njezin najmlađi brat, rekao joj je da samo treba naciljati i opaliti. To nije moglo biti tako teško. Svjetlost iz fenjera prosula se pred njima kad su ušle u još jedno zavojito dvorište. U njemu je na sekundu stajala mirno, svjetlost je osvjetljavala prizor ispred njih poput pantomime na pozornici.

Neki je muškarac ležao na tlu i krvario iz glave. No, nije se zbog toga skamenila — krv, pa čak i smrt, bili su posve uobičajeni u St. Gilesu. Ne, ono zbog čega se ukočila bio je drugi muškarac. Čučao je iznad ovog prvog, njegov crni plašt raširen s obje strane poput krila velike ptice grabežljivice. Imao je dugačak crni štap za hodanje sa srebrnim vrhom, nalik njegovoj kosi koja je također bila srebrna. Ravna i duga, svjetlucala je na svjetlu lampe. Iako mu je lice većinom bilo u mraku, oči su mu blistale ispod ruba trokutastog crnog šešira. Temperance je mogla osjetiti težinu neznančeva pogleda. Osjećala je kao da je ¡ zički dodiruje.

»Gospode, sačuvaj nas od zla«, mrmljala je Nell po prvi put zvučeći uplašeno. »Hajdemo, gospo. Brzo!«

Na te je riječi Temperance potrčala preko dvorišta, cipele su joj odzvanjale po oblutcima. Utrčala je u drugi prolaz ostavljajući prizor iza sebe.

»Tko je to bio, Nell?« zadihano je rekla dok su prolazile kroz smrdljivu uličicu. »Znaš li?«

Prolaz se iznenada rastvorio u malo širu cestu pa se Tempe-rance donekle opustila, osjećajući se sigurnijom bez zidova koji su ih pritiskali.

Nell je pljunula kao da se želi riješiti ružnog okusa u ustima.Temperance ju je znatiželjno pogledala. »Zvučalo je kao da

ga poznaješ.«

»Ne, ne poznajem ga«, odgovorila je Nell. »Ali viđala sam ga. Bio je to lord Caire. Njega je najbolje pustit’ na miru.«

»Zašto?«Nell je odmahnula glavom i čvrsto stisnula usnice. »Ne bi’ vam

smjela pričat’ o takvima kao što je on, gospo.«Temperance je odlučila zanemariti taj zagonetni komentar. Sad

su već izbile na ugodniju ulicu, pored vrata nekih trgovina visjele su lampe koje su upalili ljudi koji su unutra živjeli. Temperance je zašla za još jedan ugao i izbila na ulicu Maiden Lane kad joj se u vido-krugu pojavilo sirotište. Nalik susjednima, i ta je zgrada bila visoko je¤ ino zdanje od cigle. Prozori su bili malobrojni i veoma uski, a na pragu nije stajao nikakav znak. U petnaest neizvjesnih godina koliko je sirotište postojalo nikad nije bilo potrebe da se oglašava.

Napuštena djeca i siročad bili su itekako česta pojava u St. Gilesu.

»Napokon doma na sigurnom«, rekla je Temperance kad su stigle do vrata. Spustila je fenjer na izlizanu kamenu stepenicu i izvukla veliki željezni ključ koji je visio na užetu oko pasa. »Radu-jem se šalici vrućeg čaja.«

»Stavit ću malecku u krevet«, rekla je Nell kad su ušle u malo tamno predsoblje. Bilo je besprijekorno čisto, ali čistoća nije mogla prikriti odlijepljenu žbuku i iskrivljene podne grede.

»Hvala ti.« Temperance je skinula ogrtač želeći ga objesiti o klin kad se na udaljenim vratima pojavio visoki muški lik.

»Temperance.«Progutala je knedlu i okrenula se. »Oh! Oh, Winter, nisam

znala da si se vratio.«»Očigledno jesam«, suho je rekao njezin mlađi brat. Kimnuo

je služavki. »Dobra večer i tebi, Nell.«»Gospodine«, Nell je kratko savinula koljena, nervozno po-

gledavajući u brata i sestru. »Idem se pobrinut’ za, ah, dječicu, da?«Pojurila je uz stepenice, ostavivši Temperance da se sama suoči

s Winterovim negodovanjem.


6

Temperance se uspravila i prošla pored brata. Sirotište je bilo dugačko i usko, stisnuto između susjednih kuća. Blizu kratkog ulaznog hodnika nalazila se jedna prostorija. Koristili su je kao blagovaonicu, a ponekad i kao primaću odaju za rijetke uvažene posjetitelje. U dnu kuće nalazila se kuhinja u koju je Temperance upravo ušla. Djeca su po običaju već večerala u pet sati, no ni ona ni njezin brat još nisu jeli.

»Baš sam namjeravala skuhati čaj«, rekla je i otišla pojačati vatru. Čađa, pitoma crna mačka, ustala je sa svog mjesta ispred ognjišta i rastegnula se prije nego je odšetala dalje u potrazi za miše-vima. »Ima malo govedine od jučer i svježih rotkvica koje sam jutros kupila na tržnici.«

Iza nje, Winter je uzdahnuo. »Temperance.«Požurila je prema čajniku. »Kruh je malo ustajao, ali mogu ga

zagrijati ako hoćeš.«Ništa nije rekao pa se naposljetku okrenula i suočila s neizbjež-

nim.Bilo je gore nego je strahovala da će biti. Winterovo izduženo,

mršavo lice izgledalo je tužno, zbog čega se uvijek osjećala užasno. Bilo joj je mrsko razočarati ga.

»Bio je još dan kad smo izišle«, rekla je tiho.Ponovno je uzdahnuo, skidajući okrugli crni šešir i sjedajući

za kuhinjski stol. »Zar nisi mogla pričekati da se vratim, sestro?«Temperance je pogledala u brata. Winteru je bilo svega dva-

deset i pet, ali imao je stav dvostruko starijeg muškarca. Njegovo je drža nje odražavalo umor, njegova široka ramena bila su pognuta ispod prevelikog crnog kaputa, a dugi udovi premršavi. Posljednjih je pet godina podučavao u maloj dnevnoj školi u sklopu sirotišta.

Prošle godine, kad je otac umro, obujam Winterovog posla strašno se povećao. Concord, njihov najstariji brat, preuzeo je obitelj-sku pivovaru. Asa, drugi brat po redu, nikad nije bio naročito sklon sirotištu i vodio je vlastiti, misteriozni posao. Obje sestre, najstarija Verity i najmlađa Silence, bile su vjenčane. Stoga je Wintera dopalo da vodi sirotište. Čak i uz njezinu pomoć — radila je u sirotištu

otkako joj je devet godina prije umro muž — taj je zadatak bio pre-velik za jednog čovjeka. Temperance je strahovala za dobrobit svog brata, ali i sirotište i malenu dnevnu školu osnovao je otac. Winter je osjećao da je njegova dužnost kao sina održati obje dobrotvorne institucije na životu.

Ako ga prije toga ne izda zdravlje.Napunila je čajnik vodom iz vrča koji se nalazio pored stražnjih

vrata. »Da smo čekale, pao bi mrak, a nitko nam ne bi mogao jam-čiti da je dijete još tamo.« Pogledala je u njega kad je stavila čajnik na vatru. »Osim toga, zar nemaš već dovoljno posla?«

»Misliš li da bih imao više slobodnog vremena kad bih izgubio sestru?«

Temperance je odvratila pogled pun krivnje.Glas njezinog brata se smekšao. »Ne uzimajući u obzir tugu

koju bih osjećao do kraja života da ti se večeras nešto dogodilo.«»Nell je poznavala djetetovu majku, djevojku kojoj nije bilo ni

petnaest.« Temperance je izvadila kruh i izrezala ga na tanke kriške. »Osim toga, ponijela sam pištolj.«

»Hmm«, rekao je Winter iza nje. »A da vam je netko prišao, bi li ga upotrijebila?«

»Da, naravno«, rekla je sigurnim glasom.»A što da je pištolj zatajio?«Namrštila je nos. Otac je svu braću naučio dobro raspravljati,

što je ponekad bilo prilično iritantno.Odnijela je kriške kruha do vatre kako bi ih zagrijala. »U

svakom slučaju, ništa se nije dogodilo.«»Večeras«, Winter je ponovno uzdahnuo. »Sestro, moraš mi

obećati da više nećeš tako budalasto postupati.«»Mmm«, mrmljala je Temperance, usredotočena na kruh.

»Kako je prošao tvoj dan u školi?«Na trenutak je pomislila da Winter neće pristati na mijenjanje

teme. Potom je rekao: »Dobro, čini mi se. Samuelov je dečko


7

Temperance se uspravila i prošla pored brata. Sirotište je bilo dugačko i usko, stisnuto između susjednih kuća. Blizu kratkog ulaznog hodnika nalazila se jedna prostorija. Koristili su je kao blagovaonicu, a ponekad i kao primaću odaju za rijetke uvažene posjetitelje. U dnu kuće nalazila se kuhinja u koju je Temperance upravo ušla. Djeca su po običaju već večerala u pet sati, no ni ona ni njezin brat još nisu jeli.

»Baš sam namjeravala skuhati čaj«, rekla je i otišla pojačati vatru. Čađa, pitoma crna mačka, ustala je sa svog mjesta ispred ognjišta i rastegnula se prije nego je odšetala dalje u potrazi za miše-vima. »Ima malo govedine od jučer i svježih rotkvica koje sam jutros kupila na tržnici.«

Iza nje, Winter je uzdahnuo. »Temperance.«Požurila je prema čajniku. »Kruh je malo ustajao, ali mogu ga

zagrijati ako hoćeš.«Ništa nije rekao pa se naposljetku okrenula i suočila s neizbjež-

nim.Bilo je gore nego je strahovala da će biti. Winterovo izduženo,

mršavo lice izgledalo je tužno, zbog čega se uvijek osjećala užasno. Bilo joj je mrsko razočarati ga.

»Bio je još dan kad smo izišle«, rekla je tiho.Ponovno je uzdahnuo, skidajući okrugli crni šešir i sjedajući

za kuhinjski stol. »Zar nisi mogla pričekati da se vratim, sestro?«Temperance je pogledala u brata. Winteru je bilo svega dva-

deset i pet, ali imao je stav dvostruko starijeg muškarca. Njegovo je drža nje odražavalo umor, njegova široka ramena bila su pognuta ispod prevelikog crnog kaputa, a dugi udovi premršavi. Posljednjih je pet godina podučavao u maloj dnevnoj školi u sklopu sirotišta.

Prošle godine, kad je otac umro, obujam Winterovog posla strašno se povećao. Concord, njihov najstariji brat, preuzeo je obitelj-sku pivovaru. Asa, drugi brat po redu, nikad nije bio naročito sklon sirotištu i vodio je vlastiti, misteriozni posao. Obje sestre, najstarija Verity i najmlađa Silence, bile su vjenčane. Stoga je Wintera dopalo da vodi sirotište. Čak i uz njezinu pomoć — radila je u sirotištu

otkako joj je devet godina prije umro muž — taj je zadatak bio pre-velik za jednog čovjeka. Temperance je strahovala za dobrobit svog brata, ali i sirotište i malenu dnevnu školu osnovao je otac. Winter je osjećao da je njegova dužnost kao sina održati obje dobrotvorne institucije na životu.

Ako ga prije toga ne izda zdravlje.Napunila je čajnik vodom iz vrča koji se nalazio pored stražnjih

vrata. »Da smo čekale, pao bi mrak, a nitko nam ne bi mogao jam-čiti da je dijete još tamo.« Pogledala je u njega kad je stavila čajnik na vatru. »Osim toga, zar nemaš već dovoljno posla?«

»Misliš li da bih imao više slobodnog vremena kad bih izgubio sestru?«

Temperance je odvratila pogled pun krivnje.Glas njezinog brata se smekšao. »Ne uzimajući u obzir tugu

koju bih osjećao do kraja života da ti se večeras nešto dogodilo.«»Nell je poznavala djetetovu majku, djevojku kojoj nije bilo ni

petnaest.« Temperance je izvadila kruh i izrezala ga na tanke kriške. »Osim toga, ponijela sam pištolj.«

»Hmm«, rekao je Winter iza nje. »A da vam je netko prišao, bi li ga upotrijebila?«

»Da, naravno«, rekla je sigurnim glasom.»A što da je pištolj zatajio?«Namrštila je nos. Otac je svu braću naučio dobro raspravljati,

što je ponekad bilo prilično iritantno.Odnijela je kriške kruha do vatre kako bi ih zagrijala. »U

svakom slučaju, ništa se nije dogodilo.«»Večeras«, Winter je ponovno uzdahnuo. »Sestro, moraš mi

obećati da više nećeš tako budalasto postupati.«»Mmm«, mrmljala je Temperance, usredotočena na kruh.

»Kako je prošao tvoj dan u školi?«Na trenutak je pomislila da Winter neće pristati na mijenjanje

teme. Potom je rekao: »Dobro, čini mi se. Samuelov je dečko


8

napokon upamtio lekciju iz latinskog, a nisam morao ni kazniti nijednog drugog dječaka.«

Temperance ga je suosjećajno pogledala. Znala je da je Winter mrzio kažnjavati dječake dlanom, a kamoli štapom po stražnjici. Onih dana kad bi Winter osjetio da mora kazniti nekog dječaka, vraćao se doma loše raspoložen.

»Drago mi je«, jednostavno je rekla.Meškoljio se na svojoj stolici. »Vratio sam se na ručak, ali te

nije bilo.«Temperance je maknula zagrijani kruh s vatre i stavila ga na

stol. »Valjda sam vodila Mary Found do njezinog novog radnog mjesta. Mislim da će se dobro snaći tamo. Gazdarica se doimala veoma ljubaznom, a žena je uzela samo pet funti da obuči Mary za svoju služavku.«

»Ako Bog da, dijete bi moglo zbilja nešto i naučiti pa više nećemo viđati Mary Found.«

Temperance je ulila vruću vodu u mali lončić za čaj i stavila ga na stol. »Zvučiš cinično, brate.«

Winter je prešao rukom preko čela. »Oprosti mi. Ciničnost je užasna mana. Nastojat ću popraviti svoj humor.«

Temperance je sjela i tiho poslužila svog brata, čekajući. Mučilo ga je još nešto osim njezine kasnonoćne pustolovine.

Naposljetku je rekao: »Gospodin Wedge došao je u posjet dok sam jeo ručak.«

Gospodin Wedge bio je njihov gazda. Temperance je zastala s rukom na čajniku. »Što je rekao?«

»Daje nam još samo dva tjedna, a onda će silom isprazniti sirotište.«

»Dragi Gospode.«Temperance je zurila u mali komad goveđeg mesa na svom ta-

njuru. Bilo je žilavo i tvrdo, od nekog nejasnog dijela krave, no ona mu se svejedno bila veselila. Sad je odjednom izgubila apetit. Kasnili su s plaćanjem stanarine za sirotište — prošlog mjeseca nisu mogli

platiti cijelu stanarinu, a tog mjeseca nisu platili ništa. Možda nije smjela kupiti rotkvice, Temperance je zlovoljno pomislila. No, cijeli prošli tjedan djeca nisu jela ništa osim juhe i kruha.

»Da nas se barem Sir Gilpin sjetio u svojoj oporuci«, promrsila je.

Sir Stanley Gilpin bio je dobar prijatelj njihovog oca i mecena sirotišta. Umirovljeni vlasnik kazališta, uspio se obogatiti preko kom-panije South Sea i bio je dovoljno lukav da povuče sredstva prije nego je sve neslavno propalo. Sir Gilpin je bio darežljiv mecena dok je bio živ, no nakon njegove neočekivane smrti šest mjeseci prije, sirotište je ostalo na suhom. Snalazili su se trošeći novac koji su ušte-djeli, no sad su već bili u očajnoj situaciji.

»Sir Gilpin je bio neobično darežljiv čovjek, čini se«, odgovo-rio je Winter. »Nisam uspio pronaći drugog gospodina koji bi bio jednako voljan ¡ nancirati dom za siromašnu djecu.«

Temperance je bockala meso na tanjuru. »Što ćemo učiniti?«»Gospod će se pobrinuti za nas«, rekao je Winter odgurnuvši

napola pojeden obrok i ustajući. »A ako se ne pobrine, pa, onda bih možda mogao početi primati učenike na privatne večernje satove.«

»Već radiš previše«, usprotivila se Temperance. »I ovako jed-va imaš vremena za spavanje.«

Winter je slegnuo ramenima. »Kako bih se mogao pogledati u oči ako tu nedužnu djecu koju štitimo izbace na ulicu?«

Temperance je spustila pogled prema tanjuru. Nije imala od-govor.

»Hajde.« Brat joj je pružio ruku i osmjehnuo se. Winterovi su osmijesi bili tako rijetki, tako dragocjeni. Kad bi se nasmijao, cijelo lice bi mu se razvedrilo kao da je u njemu buknula vatra, rupica bi mu se pojavila na jednom obrazu zbog čega je izgledao mlado, što je i bio.

I drugi su se morali nasmijati kad bi se Winter nasmijao, pa je i Temperance to učinila, položivši dlan u njegov. »Kamo ćemo?«

»Hajdemo posjetiti naše štićenike«, rekao je kad je dohvatio svijeću i poveo je prema stepenicama. »Jesi li primijetila da izgledaju poput anđela dok spavaju?«


9

napokon upamtio lekciju iz latinskog, a nisam morao ni kazniti nijednog drugog dječaka.«

Temperance ga je suosjećajno pogledala. Znala je da je Winter mrzio kažnjavati dječake dlanom, a kamoli štapom po stražnjici. Onih dana kad bi Winter osjetio da mora kazniti nekog dječaka, vraćao se doma loše raspoložen.

»Drago mi je«, jednostavno je rekla.Meškoljio se na svojoj stolici. »Vratio sam se na ručak, ali te

nije bilo.«Temperance je maknula zagrijani kruh s vatre i stavila ga na

stol. »Valjda sam vodila Mary Found do njezinog novog radnog mjesta. Mislim da će se dobro snaći tamo. Gazdarica se doimala veoma ljubaznom, a žena je uzela samo pet funti da obuči Mary za svoju služavku.«

»Ako Bog da, dijete bi moglo zbilja nešto i naučiti pa više nećemo viđati Mary Found.«

Temperance je ulila vruću vodu u mali lončić za čaj i stavila ga na stol. »Zvučiš cinično, brate.«

Winter je prešao rukom preko čela. »Oprosti mi. Ciničnost je užasna mana. Nastojat ću popraviti svoj humor.«

Temperance je sjela i tiho poslužila svog brata, čekajući. Mučilo ga je još nešto osim njezine kasnonoćne pustolovine.

Naposljetku je rekao: »Gospodin Wedge došao je u posjet dok sam jeo ručak.«

Gospodin Wedge bio je njihov gazda. Temperance je zastala s rukom na čajniku. »Što je rekao?«

»Daje nam još samo dva tjedna, a onda će silom isprazniti sirotište.«

»Dragi Gospode.«Temperance je zurila u mali komad goveđeg mesa na svom ta-

njuru. Bilo je žilavo i tvrdo, od nekog nejasnog dijela krave, no ona mu se svejedno bila veselila. Sad je odjednom izgubila apetit. Kasnili su s plaćanjem stanarine za sirotište — prošlog mjeseca nisu mogli

platiti cijelu stanarinu, a tog mjeseca nisu platili ništa. Možda nije smjela kupiti rotkvice, Temperance je zlovoljno pomislila. No, cijeli prošli tjedan djeca nisu jela ništa osim juhe i kruha.

»Da nas se barem Sir Gilpin sjetio u svojoj oporuci«, promrsila je.

Sir Stanley Gilpin bio je dobar prijatelj njihovog oca i mecena sirotišta. Umirovljeni vlasnik kazališta, uspio se obogatiti preko kom-panije South Sea i bio je dovoljno lukav da povuče sredstva prije nego je sve neslavno propalo. Sir Gilpin je bio darežljiv mecena dok je bio živ, no nakon njegove neočekivane smrti šest mjeseci prije, sirotište je ostalo na suhom. Snalazili su se trošeći novac koji su ušte-djeli, no sad su već bili u očajnoj situaciji.

»Sir Gilpin je bio neobično darežljiv čovjek, čini se«, odgovo-rio je Winter. »Nisam uspio pronaći drugog gospodina koji bi bio jednako voljan ¡ nancirati dom za siromašnu djecu.«

Temperance je bockala meso na tanjuru. »Što ćemo učiniti?«»Gospod će se pobrinuti za nas«, rekao je Winter odgurnuvši

napola pojeden obrok i ustajući. »A ako se ne pobrine, pa, onda bih možda mogao početi primati učenike na privatne večernje satove.«

»Već radiš previše«, usprotivila se Temperance. »I ovako jed-va imaš vremena za spavanje.«

Winter je slegnuo ramenima. »Kako bih se mogao pogledati u oči ako tu nedužnu djecu koju štitimo izbace na ulicu?«

Temperance je spustila pogled prema tanjuru. Nije imala od-govor.

»Hajde.« Brat joj je pružio ruku i osmjehnuo se. Winterovi su osmijesi bili tako rijetki, tako dragocjeni. Kad bi se nasmijao, cijelo lice bi mu se razvedrilo kao da je u njemu buknula vatra, rupica bi mu se pojavila na jednom obrazu zbog čega je izgledao mlado, što je i bio.

I drugi su se morali nasmijati kad bi se Winter nasmijao, pa je i Temperance to učinila, položivši dlan u njegov. »Kamo ćemo?«

»Hajdemo posjetiti naše štićenike«, rekao je kad je dohvatio svijeću i poveo je prema stepenicama. »Jesi li primijetila da izgledaju poput anđela dok spavaju?«


10

Temperance se smijala dok su se penjali uskim drvenim stubi-štem prema drugom katu. Tamo se nalazio maleni hodnik s troje vrata. Provirili su iza prvih kad je Winter visoko podignuo svijeću. Šest sićušnih dječjih kreveta bilo je poredano uz zidove sobe. Tu je spavala najmlađa siročad, po dvoje ili troje u krevetiću. Nell je ležala u većem krevetu pored vrata i spavala.

Winter je prišao krevetiću tik do Nell. U njemu je ležalo dvoje djece. Jedan od njih bio je dječak, s crvenom kosom i ružičastim obrazima, sisao je šaku u snu. Drugo je dijete bilo upola veće od prvog, obrazi su mu bili blijedi, a oči upale, čak i u snu. Majušne spirale ¡ ne crne kose ukrašavale su mu tjeme.

»Ovo je dijete koje si večeras spasila?« Winter je tiho upitao.Temperance je kimnula. Malena je djevojčica izgledala još krh-

kijom pored zdravog dječaka.Winter jedva da je dotaknuo djetetov dlan nježnim dodirom

prsta. »Kako ti se sviđa ime Mary Hope?«Temperance je progutala knedlu. »Veoma je prikladno.«Winter je kimnuo i, još jednom pomilovavši maleno dijete,

izišao iz sobe. Iduća su vrata vodila u spavaonicu za dječake. Na četiri kreveta ležalo je trinaestero dječaka, svi mlađi od devet godina — dob u kojoj su ih već davali za šegrte. Dječaci su ležali raširenih ruku i nogu, obrazi su im se rumenjeli u snu. Winter se osmjehnuo i povukao pokrivač preko trojice dječaka najbližih vratima, uguravši natrag nogu koja je pobjegla s kreveta.

Temperance je uzdahnula. »Tko bi pomislio da su danas prije-podne proveli sat vremena loveći štakore u uličici.«

»Mmm«, odgovorio je Winter tiho zatvarajući vrata. »Dječaci tako brzo izrastu u muškarce.«

»Zaista.« Temperance je otvorila zadnja vrata — ona koja su vodila u spavaonicu za djevojčice — a maleno se lišce odmah podignulo s jastuka.

»Jeste je doveli, gazdarice?« promuklo je prošaptala Mary Whitsun1.

1 Whitsun — Duhovi, kršćanski blagdan silaska Duha Svetog na apostole, 50 dana nakon Uskrsa.

Mary je bila najstarija djevojčica u sirotištu koja je dobila ime prema blagdanu Duhova prije devet godina, kad su je u dobi od tri godine doveli u sirotište. No, premda je Mary Whitsun bila mlada, Temperance ju je ponekad morala zadužiti da se brine za ostalu djecu, što je napravila i te večeri.

»Da, Mary«, šapnula je Temperance. »Nell i ja sigurno smo je dovele.«

»Drago mi je«, zijevnula je Mary Whitsun.»Dobro si pazila na djecu«, šapnula je Temperance. »A sad

spavaj. Novi će dan uskoro doći.«Mary Whitsun pospano je kimnula i sklopila oči.Winter je dohvatio svijećnjak sa stolića pored vrata i krenuo

van iz ženske spavaonice. »Poslušat ću tvoj ljubazan savjet, sestro, i zaželjeti ti laku noć.«

Upalio je novu svijeću na staroj i pružio je Temperance.»Lijepo spavaj«, odgovorila je. »Mislim da ću ja popiti još

jednu šalicu čaja prije nego legnem.«»Nemoj dugo bdjeti«, rekao je Winter. Prstom joj je dotaknuo

obraz — jednako kao i onom djetešcetu — i okrenuo se prema ste-penicama.

Temperance ga je promatrala kako odlazi i mrštila se gledajući kako se polako penje uz stepenice. Prošla je ponoć, a on će ustati prije pet ujutro kako bi čitao, pisao pisma mogućim mecenama i pripremao se za novi školski dan. Povest će jutarnju molitvu za do-ručkom, požuriti u školu gdje je radio kao učitelj, raditi cijelo jutro prije nego će odvojiti jedan sat za kakav skroman ručak, a onda opet raditi i nakon što padne mrak. Navečer će poslušati što su djevojčice tog dana naučile i starijoj djeci čitati iz Biblije. Pa ipak, kad bi izrazila svoju zabrinutost, Winter bi samo podignuo obrvu i upitao tko će obaviti taj posao ako ne on?

Temperance je odmahnula glavom. I sama bi se trebala uputiti u krevet — dan joj je započeo u šest ujutro — no ti večernji trenuci u kojima je ostajala sama sa sobom bili su dragocjeni. Žrtvovat će pola sata sna kako bi sjela uz šalicu čaja.


11

Temperance se smijala dok su se penjali uskim drvenim stubi-štem prema drugom katu. Tamo se nalazio maleni hodnik s troje vrata. Provirili su iza prvih kad je Winter visoko podignuo svijeću. Šest sićušnih dječjih kreveta bilo je poredano uz zidove sobe. Tu je spavala najmlađa siročad, po dvoje ili troje u krevetiću. Nell je ležala u većem krevetu pored vrata i spavala.

Winter je prišao krevetiću tik do Nell. U njemu je ležalo dvoje djece. Jedan od njih bio je dječak, s crvenom kosom i ružičastim obrazima, sisao je šaku u snu. Drugo je dijete bilo upola veće od prvog, obrazi su mu bili blijedi, a oči upale, čak i u snu. Majušne spirale ¡ ne crne kose ukrašavale su mu tjeme.

»Ovo je dijete koje si večeras spasila?« Winter je tiho upitao.Temperance je kimnula. Malena je djevojčica izgledala još krh-

kijom pored zdravog dječaka.Winter jedva da je dotaknuo djetetov dlan nježnim dodirom

prsta. »Kako ti se sviđa ime Mary Hope?«Temperance je progutala knedlu. »Veoma je prikladno.«Winter je kimnuo i, još jednom pomilovavši maleno dijete,

izišao iz sobe. Iduća su vrata vodila u spavaonicu za dječake. Na četiri kreveta ležalo je trinaestero dječaka, svi mlađi od devet godina — dob u kojoj su ih već davali za šegrte. Dječaci su ležali raširenih ruku i nogu, obrazi su im se rumenjeli u snu. Winter se osmjehnuo i povukao pokrivač preko trojice dječaka najbližih vratima, uguravši natrag nogu koja je pobjegla s kreveta.

Temperance je uzdahnula. »Tko bi pomislio da su danas prije-podne proveli sat vremena loveći štakore u uličici.«

»Mmm«, odgovorio je Winter tiho zatvarajući vrata. »Dječaci tako brzo izrastu u muškarce.«

»Zaista.« Temperance je otvorila zadnja vrata — ona koja su vodila u spavaonicu za djevojčice — a maleno se lišce odmah podignulo s jastuka.

»Jeste je doveli, gazdarice?« promuklo je prošaptala Mary Whitsun1.

1 Whitsun — Duhovi, kršćanski blagdan silaska Duha Svetog na apostole, 50 dana nakon Uskrsa.

Mary je bila najstarija djevojčica u sirotištu koja je dobila ime prema blagdanu Duhova prije devet godina, kad su je u dobi od tri godine doveli u sirotište. No, premda je Mary Whitsun bila mlada, Temperance ju je ponekad morala zadužiti da se brine za ostalu djecu, što je napravila i te večeri.

»Da, Mary«, šapnula je Temperance. »Nell i ja sigurno smo je dovele.«

»Drago mi je«, zijevnula je Mary Whitsun.»Dobro si pazila na djecu«, šapnula je Temperance. »A sad

spavaj. Novi će dan uskoro doći.«Mary Whitsun pospano je kimnula i sklopila oči.Winter je dohvatio svijećnjak sa stolića pored vrata i krenuo

van iz ženske spavaonice. »Poslušat ću tvoj ljubazan savjet, sestro, i zaželjeti ti laku noć.«

Upalio je novu svijeću na staroj i pružio je Temperance.»Lijepo spavaj«, odgovorila je. »Mislim da ću ja popiti još

jednu šalicu čaja prije nego legnem.«»Nemoj dugo bdjeti«, rekao je Winter. Prstom joj je dotaknuo

obraz — jednako kao i onom djetešcetu — i okrenuo se prema ste-penicama.

Temperance ga je promatrala kako odlazi i mrštila se gledajući kako se polako penje uz stepenice. Prošla je ponoć, a on će ustati prije pet ujutro kako bi čitao, pisao pisma mogućim mecenama i pripremao se za novi školski dan. Povest će jutarnju molitvu za do-ručkom, požuriti u školu gdje je radio kao učitelj, raditi cijelo jutro prije nego će odvojiti jedan sat za kakav skroman ručak, a onda opet raditi i nakon što padne mrak. Navečer će poslušati što su djevojčice tog dana naučile i starijoj djeci čitati iz Biblije. Pa ipak, kad bi izrazila svoju zabrinutost, Winter bi samo podignuo obrvu i upitao tko će obaviti taj posao ako ne on?

Temperance je odmahnula glavom. I sama bi se trebala uputiti u krevet — dan joj je započeo u šest ujutro — no ti večernji trenuci u kojima je ostajala sama sa sobom bili su dragocjeni. Žrtvovat će pola sata sna kako bi sjela uz šalicu čaja.


12

Stoga se sa svijećom u ruci spustila natrag dolje. Iz navike je provjerila jesu li ulazna vrata zatvorena i zaključana. Vjetar je ¡ jukao i tresao kapke prozora dok je koračala prema kuhinji, a stražnja vrata su klepetala. Provjerila je i njih te joj je laknulo kad je vidjela da su i dalje zaključana. Temperance je zadrhtala, sretna što više nije vani u takvoj noći. Isprala je čajnik i ponovno ga napunila. Napraviti novi čaj sa svježim lišćem, i to samo za sebe, bio je strašan luksuz. Uskoro će se i toga morati odreći, no večeras će uživati u svojoj šalici.

Pored kuhinje nalazila se malena prostorija. Njezina prvobitna namjena bila je zaboravljena, no imala je malo ognjište pa ju je Temperance pretvorila u svoj privatni dnevni boravak. Unutra se nalazio naslonjač, poprilično pohaban no osvježen pro-šivenim pokrivačem prebačenim preko naslona. Nalazio se tu i maleni stol i klupica za noge — sve što joj je trebalo da bi sjedila sama pored tople vatrice.

Pjevušeći, Temperance je stavila čajnik i šalicu, zdjelicu sa šećerom i svijeću na stari drveni pladanj. Bilo bi lijepo imati i malo mlijeka, no ono što je ostalo od jutra iskoristit će se za sutrašnji do-ručak za djecu. Iz istog je razloga i šećer bio sramotan luksuz. Pogle-dala je u malu zdjelu i ugrizla se za usnu. Zbilja bi ga trebala vratiti, jednostavno ga nije zaslužila. Trenutak potom, maknula je zdjelicu sa šećerom s pladnja, no ta žrtva nije joj donijela osjećaj prave dobrote. Umjesto toga, bila je samo umorna. Temperance je uzela pladanj, a kako su joj obje ruke bile zauzete, leđima se naslonila na vrata koja su vodila u njezin maleni dnevni boravak.

Upravo zato nije primijetila da je već zauzet sve dok se nije okrenula.

Tamo je, zavaljen u njezinom naslonjaču poput utjelovljenog demona, sjedio lord Caire. Srebrna kosa prosula mu se preko ramena i crnog ogrtača, šešir s dignutim obodom ležao je na jednom kolje-nu, a desnom je rukom gladio kraj dugačkog štapa za hodanje od ebanovine. Gledajući ga tako izbliza, primijetila je da njegova kosa ostavlja pogrešan dojam o njegovim godinama. Bora oko njegovih iznenađujuće plavih očiju bilo je malo, usne i vilica bili su čvrsti. Nije mogao imati mnogo više od trideset i pet godina.

Nakrivio je glavu kad je ušla i progovorio, a glas mu je bio dubok i gladak, opasno nježan.

»Dobra večer, gospođo Dews.«

Stajala je tiho i samouvjereno, ta poštena žena koja je živjela u kaljuži St. Gilesa. Razrogačila je oči kad ga je ugledala, ali nije po-kušala pobjeći. Zapravo, neobičan muškarac u njezinom bijednom dnevnom boravku kao da je nije ni uplašio.

Zanimljivo.»Ja sam Lazar Huntington, lord Caire«, rekao je.»Znam. Što radite ovdje?«Nakrivio je glavu, proučavajući je. Znala je tko je, ali svejedno

nije užasnuto ustuknula? Da, mogla bi biti dobra. »Došao sam kako bih vam nešto predložio, gospođo Dews.«

I dalje nije pokazivala znakove straha premda je promatrala vrata.

»Odabrali ste pogrešnu damu, moj gospodaru. Kasna je noć. Molim vas da napustite moju kuću.«

Bez straha, bez poštovanja njegovog položaja. Uistinu zani-mljiva žena.

»Moj prijedlog nije, hmm, nezakonit kao takav«, otezao je. »Zapravo, prilično je pošten. Barem približno.«

Uzdahnula je i spustila pogled prema pladnju, a potom ga opet podignula prema njemu. »Biste li željeli šalicu čaja?«

Umalo se nasmijao. Čaja? Kad mu je posljednji put neka žena ponudila nešto tako svakidašnje? Nije se mogao sjetiti.

No, svejedno je ozbiljno odgovorio. »Ne, hvala.«Kimnula je. »Onda, ako ne zamjerate.«Mahnuo je rukom dajući joj dopuštenje.Spustila je pladanj s čajem na bijedni mali stol i sjela na pod-

stavljenu klupicu za noge kako bi si natočila šalicu čaja. Promatrao ju je. Bila je čitava u jednoj nijansi. Njezina haljina, steznik, čarape i cipele, sve je bilo crno. Kragna utisnuta u čedan dekolte, pregača


13

Stoga se sa svijećom u ruci spustila natrag dolje. Iz navike je provjerila jesu li ulazna vrata zatvorena i zaključana. Vjetar je ¡ jukao i tresao kapke prozora dok je koračala prema kuhinji, a stražnja vrata su klepetala. Provjerila je i njih te joj je laknulo kad je vidjela da su i dalje zaključana. Temperance je zadrhtala, sretna što više nije vani u takvoj noći. Isprala je čajnik i ponovno ga napunila. Napraviti novi čaj sa svježim lišćem, i to samo za sebe, bio je strašan luksuz. Uskoro će se i toga morati odreći, no večeras će uživati u svojoj šalici.

Pored kuhinje nalazila se malena prostorija. Njezina prvobitna namjena bila je zaboravljena, no imala je malo ognjište pa ju je Temperance pretvorila u svoj privatni dnevni boravak. Unutra se nalazio naslonjač, poprilično pohaban no osvježen pro-šivenim pokrivačem prebačenim preko naslona. Nalazio se tu i maleni stol i klupica za noge — sve što joj je trebalo da bi sjedila sama pored tople vatrice.

Pjevušeći, Temperance je stavila čajnik i šalicu, zdjelicu sa šećerom i svijeću na stari drveni pladanj. Bilo bi lijepo imati i malo mlijeka, no ono što je ostalo od jutra iskoristit će se za sutrašnji do-ručak za djecu. Iz istog je razloga i šećer bio sramotan luksuz. Pogle-dala je u malu zdjelu i ugrizla se za usnu. Zbilja bi ga trebala vratiti, jednostavno ga nije zaslužila. Trenutak potom, maknula je zdjelicu sa šećerom s pladnja, no ta žrtva nije joj donijela osjećaj prave dobrote. Umjesto toga, bila je samo umorna. Temperance je uzela pladanj, a kako su joj obje ruke bile zauzete, leđima se naslonila na vrata koja su vodila u njezin maleni dnevni boravak.

Upravo zato nije primijetila da je već zauzet sve dok se nije okrenula.

Tamo je, zavaljen u njezinom naslonjaču poput utjelovljenog demona, sjedio lord Caire. Srebrna kosa prosula mu se preko ramena i crnog ogrtača, šešir s dignutim obodom ležao je na jednom kolje-nu, a desnom je rukom gladio kraj dugačkog štapa za hodanje od ebanovine. Gledajući ga tako izbliza, primijetila je da njegova kosa ostavlja pogrešan dojam o njegovim godinama. Bora oko njegovih iznenađujuće plavih očiju bilo je malo, usne i vilica bili su čvrsti. Nije mogao imati mnogo više od trideset i pet godina.

Nakrivio je glavu kad je ušla i progovorio, a glas mu je bio dubok i gladak, opasno nježan.

»Dobra večer, gospođo Dews.«

Stajala je tiho i samouvjereno, ta poštena žena koja je živjela u kaljuži St. Gilesa. Razrogačila je oči kad ga je ugledala, ali nije po-kušala pobjeći. Zapravo, neobičan muškarac u njezinom bijednom dnevnom boravku kao da je nije ni uplašio.

Zanimljivo.»Ja sam Lazar Huntington, lord Caire«, rekao je.»Znam. Što radite ovdje?«Nakrivio je glavu, proučavajući je. Znala je tko je, ali svejedno

nije užasnuto ustuknula? Da, mogla bi biti dobra. »Došao sam kako bih vam nešto predložio, gospođo Dews.«

I dalje nije pokazivala znakove straha premda je promatrala vrata.

»Odabrali ste pogrešnu damu, moj gospodaru. Kasna je noć. Molim vas da napustite moju kuću.«

Bez straha, bez poštovanja njegovog položaja. Uistinu zani-mljiva žena.

»Moj prijedlog nije, hmm, nezakonit kao takav«, otezao je. »Zapravo, prilično je pošten. Barem približno.«

Uzdahnula je i spustila pogled prema pladnju, a potom ga opet podignula prema njemu. »Biste li željeli šalicu čaja?«

Umalo se nasmijao. Čaja? Kad mu je posljednji put neka žena ponudila nešto tako svakidašnje? Nije se mogao sjetiti.

No, svejedno je ozbiljno odgovorio. »Ne, hvala.«Kimnula je. »Onda, ako ne zamjerate.«Mahnuo je rukom dajući joj dopuštenje.Spustila je pladanj s čajem na bijedni mali stol i sjela na pod-

stavljenu klupicu za noge kako bi si natočila šalicu čaja. Promatrao ju je. Bila je čitava u jednoj nijansi. Njezina haljina, steznik, čarape i cipele, sve je bilo crno. Kragna utisnuta u čedan dekolte, pregača


14

i kapica — bez čipke ili nabora — bile su bijele. Nijedna boja nije narušavala njezin izgled, zbog čega je raskošno crvenilo njezinih pu-nih usana bilo još izražajnije. Nosila je odjeću redovnice, ali je imala usne bludnice.

Kontrast je bio fascinantan — i uzbudljiv.»Puritanka?« upitao ju je.Njezine prekrasne usne su se stisnule. »Ne.«»Ah.« Primijetio je da nije spomenula da pripada Anglikanskoj

crkvi. Vjerojatno je pripadala jednoj od mnogih tajnovitih nekonfor-mističkih sekti, no njezina religiozna uvjerenja zanimala su ga samo onoliko koliko su se ticala njegove vlastite misije.

Otpila je gutljaj čaja. »Kako znate moje ime?«Slegnuo je ramenima. »Gospođa Dews i njezin brat nadaleko

su poznati po dobrim djelima.«»Uistinu?« Ton njezinog glasa bio je suh. »Nisam znala da

smo tako poznati izvan St. Gilesa.«Možda je izgledala skromno, no iza usiljenog izraza krili su se

zubi. I bila je u pravu — nikad ne bi čuo za nju da prošli mjesec nije proveo uhodeći sjene St. Gilesa. Bezuspješno ih uhodeći, zbog čega ju je i pratio do kuće i sad sjedio ispred te jadne vatre.

»Kako ste ušli?« upitala ga je.»Mislim da su stražnja vrata bila otključana.«»Ne, nisu.« Njezine smeđe oči susrele su njegove iznad šalice

čaja. Bile su neobično svijetle boje, gotovo zlatne. »Zašto ste tu, lorde Caire?«

»Želim vas zaposliti, gospođo Dews«, rekao je blago.Ukočila se i vratila šalicu natrag na pladanj. »Ne.«»Niste čuli zadatak zbog kojeg bih vas zaposlio.«»Prošla je ponoć, moj gospodaru, a ni tijekom dana nisam

ljubitelj igrica. Molim vas da odete ili ću biti prisiljena pozvati svog brata.«

Nije se pomaknuo. »A ne muža?«

»Udovica sam, kao što vjerojatno već znate.« Okrenula je pogled prema vatri, pokazujući nezainteresiran pro¡ l.

Protegnuo je noge u to malo prostora, čizme gotovo da su mu bile u vatri. »Sasvim ste u pravu, znam to. Također znam da vi i vaš brat niste platili stanarinu za ovaj posjed gotovo dva mjeseca.«

Ništa nije rekla, samo je pijuckala čaj.»Dobro ću platiti vaše vrijeme«, promrmljao je.Napokon ga je pogledala, u njezinim blijedo smeđim očima

ugledao je zlatni plamen. »Mislite da se sve žene može kupiti?«Palcem je protrljao bradu razmišljajući o tom pitanju. »Da,

mislim, iako ne isključivo novcem. I ne ograničavam to na žene — sve muškarce može se kupiti na ovaj ili onaj način. Jedini je problem pronaći pravu valutu.«

Zurila je u njega tim svojim neobičnim očima.Spustio je ruku i položio je na koljeno. »Na primjer, vi, gos-

pođo Dews. Mislio sam da će vaša valuta biti novac za sirotište, no možda se varam. Možda me zavarala vaša jednostavna vanjština, vaša reputacija ukočene udovice. Možda bi se vas lakše moglo nagovoriti utjecajem ili novcem, možda čak i čulnim užicima.«

»Još niste rekli zašto me trebate.«Premda se nije pomaknula niti promijenila izraz lica, glas joj

je bio malo grublji. Primijetio je to samo zato što su iza njega bile godine iskustva u lovu. Nosnice su mu se nehotice širile, kao da je lovac u njemu pokušava nanjušiti. Što ju je točno s njegovog popisa zainteresiralo?

»Vodič.« Spustio je kapke praveći se da proučava nokte. »Samo to.« Promatrao ju je ispod obrva i vidio kako su se njezine pune usne napućile.

»Vodič za što?«»St. Giles.«»Zašto vam treba vodič?«E, tu je postalo škakljivo. »Tražim... Određenu osobu u St.

Gilesu. Želio bih intervjuirati neke od stanara, no moju potragu


15

i kapica — bez čipke ili nabora — bile su bijele. Nijedna boja nije narušavala njezin izgled, zbog čega je raskošno crvenilo njezinih pu-nih usana bilo još izražajnije. Nosila je odjeću redovnice, ali je imala usne bludnice.

Kontrast je bio fascinantan — i uzbudljiv.»Puritanka?« upitao ju je.Njezine prekrasne usne su se stisnule. »Ne.«»Ah.« Primijetio je da nije spomenula da pripada Anglikanskoj

crkvi. Vjerojatno je pripadala jednoj od mnogih tajnovitih nekonfor-mističkih sekti, no njezina religiozna uvjerenja zanimala su ga samo onoliko koliko su se ticala njegove vlastite misije.

Otpila je gutljaj čaja. »Kako znate moje ime?«Slegnuo je ramenima. »Gospođa Dews i njezin brat nadaleko

su poznati po dobrim djelima.«»Uistinu?« Ton njezinog glasa bio je suh. »Nisam znala da

smo tako poznati izvan St. Gilesa.«Možda je izgledala skromno, no iza usiljenog izraza krili su se

zubi. I bila je u pravu — nikad ne bi čuo za nju da prošli mjesec nije proveo uhodeći sjene St. Gilesa. Bezuspješno ih uhodeći, zbog čega ju je i pratio do kuće i sad sjedio ispred te jadne vatre.

»Kako ste ušli?« upitala ga je.»Mislim da su stražnja vrata bila otključana.«»Ne, nisu.« Njezine smeđe oči susrele su njegove iznad šalice

čaja. Bile su neobično svijetle boje, gotovo zlatne. »Zašto ste tu, lorde Caire?«

»Želim vas zaposliti, gospođo Dews«, rekao je blago.Ukočila se i vratila šalicu natrag na pladanj. »Ne.«»Niste čuli zadatak zbog kojeg bih vas zaposlio.«»Prošla je ponoć, moj gospodaru, a ni tijekom dana nisam

ljubitelj igrica. Molim vas da odete ili ću biti prisiljena pozvati svog brata.«

Nije se pomaknuo. »A ne muža?«

»Udovica sam, kao što vjerojatno već znate.« Okrenula je pogled prema vatri, pokazujući nezainteresiran pro¡ l.

Protegnuo je noge u to malo prostora, čizme gotovo da su mu bile u vatri. »Sasvim ste u pravu, znam to. Također znam da vi i vaš brat niste platili stanarinu za ovaj posjed gotovo dva mjeseca.«

Ništa nije rekla, samo je pijuckala čaj.»Dobro ću platiti vaše vrijeme«, promrmljao je.Napokon ga je pogledala, u njezinim blijedo smeđim očima

ugledao je zlatni plamen. »Mislite da se sve žene može kupiti?«Palcem je protrljao bradu razmišljajući o tom pitanju. »Da,

mislim, iako ne isključivo novcem. I ne ograničavam to na žene — sve muškarce može se kupiti na ovaj ili onaj način. Jedini je problem pronaći pravu valutu.«

Zurila je u njega tim svojim neobičnim očima.Spustio je ruku i položio je na koljeno. »Na primjer, vi, gos-

pođo Dews. Mislio sam da će vaša valuta biti novac za sirotište, no možda se varam. Možda me zavarala vaša jednostavna vanjština, vaša reputacija ukočene udovice. Možda bi se vas lakše moglo nagovoriti utjecajem ili novcem, možda čak i čulnim užicima.«

»Još niste rekli zašto me trebate.«Premda se nije pomaknula niti promijenila izraz lica, glas joj

je bio malo grublji. Primijetio je to samo zato što su iza njega bile godine iskustva u lovu. Nosnice su mu se nehotice širile, kao da je lovac u njemu pokušava nanjušiti. Što ju je točno s njegovog popisa zainteresiralo?

»Vodič.« Spustio je kapke praveći se da proučava nokte. »Samo to.« Promatrao ju je ispod obrva i vidio kako su se njezine pune usne napućile.

»Vodič za što?«»St. Giles.«»Zašto vam treba vodič?«E, tu je postalo škakljivo. »Tražim... Određenu osobu u St.

Gilesu. Želio bih intervjuirati neke od stanara, no moju potragu


16

ometa nepoznavanje područja i ljudi, kao i njihova nevoljkost da razgovaraju sa mnom. Zato mi treba vodič.«

Škiljila je dok ga je slušala i prstima lupkala po šalici. »Koga tražite?«

Polako je odmahnuo glavom. »Neću reći ako ne pristanete biti moj vodič.«

»I to je sve što želite? Vodiča? Ništa više?«Kimnuo je, promatrajući je.Okrenula se prema vatri kao da se želi s njom posavjetovati. Na

trenutak je jedini zvuk u prostoriji bio pucketanje komada ugljena. Strpljivo je čekao, gladeći srebrni vrh svog štapa.

Potom se okrenula ravno prema njemu. »U pravu ste. Vaš novac me ne mami. To je privremeno rješenje koje će samo odgoditi našu eventualnu deložaciju.«

Nakrivio je glavu, promatrajući kako pomno oblizuje svoje bujne usne i bez sumnje priprema govor. Osjećao je kucanje pulsa ispod kože, odgovor vlastitog tijela na njezinu ženstvenu vitalnost. »Onda, što želite, gospođo Dews?«

Pogledala ga je ravno u oči, kao da ga izaziva. »Želim da me upoznate s bogatim ljudima iz londonskog visokog društva. Želim da mi pomognete pronaći novog mecenu za naše sirotište.«

Lazarove su usne bile ravne i stisnute, no osjetio je nalet trijumfa kad je usiljena udovica upala ravno u njegove kandže.

»Dogovoreno.«

Drugo poglavlje

Dakle, kralj Lockedheart bio je veoma ponosan čovjek.Naime, iako je bio rođen u malenom i beznačajnom kraljevstvu, ipak je zahvaljujući svojoj hrabrosti, lukavosti i smionosti osvajao veće susjedne

zemlje sve dok nije došao u posjed velikog i moćnog kraljevstva. Na sjeveru su se nalazile planine bogate mineralima

i blistavim draguljima. Na istoku su bila polja zlatnog žita i uhranjene stoke. Na jugu su se prostirale visoke bjelogorične šume.

A na zapadu se nalazio ocean prepun srebrnih riba. Mogli ste krenuti od glavnog grada i hodati mjesec dana

u bilo kojem smjeru, a da ne napustite zemlju koja je pripadala kralju Lockedheartu...

— iz Kralja Lockedhearta

Temperance je susprezala dah, osjećajući se iznenada kao da se kavez zamke zatvorio oko nje. No, nije dopuštala da joj pogled

odluta. Lord Caire doimao se poput predatora i ne bi bilo dobro pokazati strah u njegovoj prisutnosti. Umjesto toga, nagnula se prema naprijed i polako si natočila još jednu šalicu čaja. Osjetila je ponos kad je primijetila da su joj ruke mirne.


prvo poglavlje - znanje...je trebala njezinu pomoć došla do doma za siročad i nezbrinutu djecu,...

Documents