raspodjela u inaka (efekata) me unarodne trgovine u … · 2009. 7. 26. · ukoliko bi me !unarodna...

195

Otakar Turek1

Raspodjela u inaka (efekata) me!unarodne

trgovine u globaliziranom svijetu

Sažetak

Republika eška zapo!ela je ekonomsku transformaciju

liberalizacijom vanjske trgovine, pra"enom duboko devalviranim

kursom. Suo!ena je s okolnostima koje nisu kompatibilne s

klasi!nom teorijom komparativnih prednosti: kolaps tradicionalnih

tržišta iziskuje orijentaciju na zapadna tržišta kojima dominiraju

multinacionalne kompanije; nedostatak sofisticirane izvozne robe.

1 Doc. Ing. Otakar Turek, CSc. vanjski suradnik Instituta integracije eške repub-like u evropsku i svjetsku ekonomiku. Ro!en je u Pragu 1927. godine. Pripada krugu najzna"ajnijih "eških, tj. i "ehoslova"kih ekonomista nakon 1945. godine. Ekonomske studije završio je na Visokoj školi ekonomskih nauka u Pragu. Od samoga po"etka aktivnog rada, nakon studija, bavi se makroekonomskim problemima. Bio je i tajnik Komisije za privrednu reformu u "uvenom razdoblju 1964. do 1968. Nakon sloma «Praškog prolje#a», tj. okupacije zemlje i uspostave tzv. «normalizacije» onemogu#en mu je rad na makroekonomskoj problematici, ali je nastavio raditi na pitanjima prostornog planiranja unutar institucije koja se bavila regionalnim razvojem zemlje. Skre#emo "itaocu pažnju na njegovu studiju «Alternativni pristup teoriji Þ rme» (objavljenu u nas ("asopis «Naše teme», broj 9, 1988., str. 2160-2203). U toj je studiji Otakar Turek prvi od ekonomista u tadašnjim socijalisti"kim zemljama eleborirao problematiku tzv. «mekog» i «tvrdog» budžetskog ograni"enja. Nažalost je zbog nemogu#nosti publiciranja nakon 1968./1969. ta studija dugi niz godina ostala u rukopisu. Studija je od velikog zna"aja za razumijevanje trajno aktuelnih dilema u formuliranju posebnog segmenta ekonomske teorije – teorije Þ rme. Ovaj je, pak, "lanak „O raspodjeli u"inaka...“ razrada važnog i nadasve aktuelnog aspekta me!unarodne trgovine, što ga je nazna"io u jednom svom ranijem radu: «Globalizacija – historija i aktuelnost» (u "asopisu „Listy“, broj 2, 2004.). Studija: „Raspodjela u"inaka me!unarodne trgovine u globaliziranom svijetu“ objavljena je prvotno u "asopisu: «Scientia et societas», broj 4, 2006. U me!uvremenu je autor unio nekoliko sitnih ispravaka i preciziranja teksta za ovaj prevod.

UDK 339.9.01

330.565.012.23

Otakar Turek: Raspodjela u"inaka (efekata) me!unarodne trgovine... EKONOMIJA / ECONOMICS, 16 (1) str. 195-236 (2009) www.rifin.com196

Kod doradnih operacija izvozna je cijena derivirana iz doma"ih

troškova, a partner dobiva kursnu rentu, dok zemlja izvoznica snosi

trošak makroekonomski. Kod robe kojom se trguje po cijenama

sa svjetskog tržišta (nafta, elektri!na energija) izvozno poduze"e

konzumira kursnu rentu. Kriti!ki osvrt na primijenjenu politiku

razmatra: razinu devalvacije, nedostatak standardnih zaštitnih

instrumenata i nedostatak podupiru"ih izvoznih politike. nd lack of

subsidiary export policies.

Klju ne rije i: valutni kurs, paritet, proizvodnost, troškovi, realna nadnica, nejednaka snaga subjekata, relativni nivo cijena, (ne) pravedna distribucija, multinacionalne korporacije.

JEL klasifikacija: E23, E24, E31, F02, F21, F31.

Ukoliko bi me!unarodna trgovina proticala strogo u skladu s teorijom komparativnih prednosti, onda bi iz nje profitirale u jednakoj mjeri (dakako, u relaciji s obimom svoje trgovine) sve u njoj u"estvuju#e zemlje. Ve# i samo postojanje institucije “fair trade” implicitno govori o tome da su pogodnosti iz trgovine u suvremenom globaliziranom svijetu znatno neravnomjerno distribuirane. Statisti"ki podaci, koji bi to neposredno iskazivali, nisu me!utim na raspolaganju. U takvoj situaciji može imati smisla razmatranje, koje polazi od modelske komparacije i dedukcije, a usmjereno je na pronalaženje nekih op#ih uzroka te neravnomjerne raspodjele u"inaka me!unarodne trgovine. Predmetom je ovoga "lanka analiza modela koji taj fenomen pokazuju za postkomunisti"ke zemlje, koje svoje ekonomike transformiraju u tržišne.

U prvom poglavlju komponiram model u duhu Ricardove teorije komparativnih prednosti, svijestan, dakako, da je on mjerodavan za ekonomiju staru više od 200 godina. Teorija komparativnih prednosti gradi se na idili savršene konkurencije, odražava tek po"etnu fazu me!unarodne trgovine me!u zemljama na približno istom stupnju privrednog razvoja, koje u znatnoj mjeri proizvode usporedivi asortiman roba i smjera liberalizaciji me!unarodne razmjene u skladu s na"elima slobodne trgovine i s uvjerljivo argumentiranim obe#anjem u"inaka što ih može donijeti onim zemljama, koje po!u tim putem. Mogu se u njemu identificirati i pretpostavke uz koje se dostiže pravedna raspodjela tih u"inaka, što je tema koja je klju"na

197Otakar Turek: Raspodjela u"inaka (efekata) me!unarodne trgovine...EKONOMIJA / ECONOMICS, 16 (1) str. 195-236 (2009) www.rifin.com

za ovaj "lanak. To, da u ekonomski tekst uvodim pojam pravednosti, zahtjeva širu napomenu.

Dominantna struja ekonomske misli odbija, naime, operirati, u okvirima svoje discipline, s kategorijom pravednosti, uz argumenta-ciju da je to udaljava od ideala njene egzaktnosti, budu#i da se kategoriji pravednosti ne može pridodati nikakva broj"ano odre!ena veli"ina. Istina je, doduše, da se pravednost naj"eš#e ne može precizno kvantificirati, ali i pored toga se mogu – opet u ve#ini slu"ajeva - odre!ene situacije pouzdano smatrati kao o"igledna odstupanja od pravednosti i iz te pozicije odrediti ekonomsko-politi"ke preporuke. Iz spoznaja institucionalne ekonomije proizlazi, pak, da je upravo taj zahtjev za egzaktnoš#u ono što ograni"ava sposobnost ekonomske znanosti da reflektira realne procese i probleme. Insititucionalisti se izjašnjavaju za užu povezanost ekonomske znanosti sa sociologijom i filozofijom (dakako, i ekologijom, ali to nije u vezi s našom temom), naglašavaju ulogu institucija u uskla!ivanju na"ina ponašanja ekonomskih subjekata, htiju#i integrirati u ekonomsku znanost širi spektar vrednota, koji je u pozadini tog ponašanja. Upravo je privid egzaktnosti ono, što dominantnu struju ekonomske misli vodi ka svo!enju toga spektra na jedan jedini motiv vlastitog uspjeha, “mjerljivu” grani"nu korisnost na strani potražnje, odnosno dobiti na strani ponude. (Navodnicima uz rije" mjerljiva izražavam skepsu prema postupku kad se bilo kojoj odluci na strani potražnje automatski pridodaje pretpostavka da je bila u"injena u harmoniji s grani"nom korisnoš#u.) Toliko o pitanju pravednosti na razini op#enitosti.

Ukoliko je rije" o našoj temi, distribuciji u"inaka (efekata) iz me!unarodne razmjene, razlozi su za korištenje pojma pravednosti ovdje još izrazitiji. Pravednu distribuciju u"inaka iz me!unarodne razmjene ne samo da se može odrediti, ali svakako ne kao nešto, što se ekonomskoj znanosti nasilno name#e iz drugih društvenih znanosti ili s pragmati"kih i ideoloških stanovišta, nego kao ono, što je kao prioritetno od teorije komparativnih prednosti smatrano željenim i prirodnim rezultatom slobodne trgovine. Teorija komparativnih prednosti pretpostavlja da je udio zemlje u efektu me!unarodne razmjene razmjeran njenom udjelu u toj razmjeni. U modelu za dvije partnerske zemlje stoga je pravedno imati udjel u efektu “pola – pola”. Ukoliko je slobodna trgovina, kakvom je pretpostavlja teorija


komparativnih prednosti, shva#ena kao legitimni ideal, onda moramo priznati i legitimnost gore definirane pravedne distribucije efekata.

Vratimo se, me!utim, sadržaju 1. poglavlja. Radim li u njemu s modelom zasnovanim na Ricardovoj teoriji nije to zbog toga da bi se bolje upoznala ekonomika s po"etka 19. stolje#a. Rije" je ovdje o referentnom modelu, u odnosu na koji #e se u daljnjim koracima uspore!ivati odstupanja stvarnosti suvremenog globaliziranog svijeta, u situaciji u kojoj akteri ekonomske scene imaju dramatski razli"itu ekonomsku snagu. Taj fenomen, koji u suvremeni svijet unosi kardinalnu promjenu, opisuje 2. poglavlje ne sasvim obuhvatnim i objašnjavaju#im instrumentarijem klasi"ne i neoklasi"ne ekonomije. U poglavlju tre#em, koje je jezgrom cijeloga rada, analiziram posljedice neravnomjernosti u snazi subjekata za distribuciju efekata me!unarodne razmjene, koje se ti"u ekonomika što se nalaze u procesu transformacije u tržišni sistem. Ovdje dolazim do problematike duboko podcjenjenog kursa valuta doti"nih zemalja, koji je upravo sredstvo odstupanja od distribucije kakvu pretpostavlja teorija komparativnih prednosti. Budu#i da su neke "injenice utvr!ene u 3. poglavlju relevantne za op#enitije trendove u razvijenim tržišnim ekonomikama, upozorit #u na njih s nekoliko napomena u "etvrtom poglavlju.


1. Model izveden iz teorije komparativnih prednosti

GraÞ kon broj 1

Grafi"ki oblik modela prikazan je u grafikonu broj 1. Dajem "itaocu najprije samo tehni"ki opis pojedinih linija i to za hipotetsku modelsku situaciju pomaka od stanja „nikakve trgovine me!u zemljama“ prema stanju „korištenje potencijala uzajamne trgova"ke razmjene“. Treba napomenuti da model prikazuje interakciju izme!u dvije partnerske zemlje, kojih iskazi vrijede, me!utim, i u multipolarnom svijetu, što je metodološko na"elo koje se uobi"ajeno koristi u ekonomskoj znanosti.

Logiku grafikona 1 treba opisati koracima, kojih slijed nazna"uju brojevi 1 do 9. Za referentnu osnovu usporedbe odabrana je zemlja R tako da cijene svih njenih artikala kojima se trguje, u visini što su je do sada postizali na svom doma#em tržištu, leže na vodoravnoj liniji 1. (Pritom možemo prihvatiti ricardovsko razlikovanje, koje za artikle kojima se trguje uzima artikle sposobne za transport u druge zemlje, a artikli kojima se ne trguje uglavnom su usluge, premda se granica izme!u artikala s kojima se trguje i s kojima se ne trguje u suvremenom svijetu nalazi drugdje – vidi Turek, 2001.). Artikli


zemlje A kojima se trguje poredani su od onih "ije su cijene na svom doma#em tržištu relativno najniže u odnosu na cijene istovjetnog artikla u zemlji R uzlazno sve do artikala s relativno najvišim cijenama, što pokazuje s lijeva na desno rastu#a linija 2. U kojem se položaju ova linija nalazi stvar je slu"aja i nebitno je, linija 2 je izražena u nacionalnoj valuti zemlje A, a nominalni iskaz njene jedinice rezultat je historijskih slu"ajnosti. U našem je slu"aju linija 2 zacrtana zna"ajno gore, što uzimamo samo kao ilustraciju za, za naša razmatranja sasvim nemjerodavnu, okolnost, kada su, recimo, na svim kursnim listama u eškoj iznosi ve#i nego na kursnim listama u Britaniji u funtama. Linije 1 i 2 pokazuju stoga polaznu razinu cijena, odre!enu doma#im okolnostima u svakoj od zemalja, u modelskoj situaciji prije razvijanja trgovine izme!u obe zemlje. Usporedo se s time, kako se me!u obim zemljama razvijaju trgova"ke operacije, ustanovljuje i kurs me!u valutama obiju zemalja – 3, koji #e liniju cijena zemlje A prevesti na valutu zemlje R i pomaknuti je u položaj koji odgovara paritetu cjenovnih razina skupa artikala kojima se trguje – linija 4. Uvjet pomjeranja ka upravo tom paritetu je slobodno fluktuiraju#i, ravnotežu trgova"ke bilance obnavljaju#i. kurs valuta (što je samorazumljivo u situaciji u kojoj si subjekt-uvoznik osigurava valutu partnerske zemlje na slobodnom tržištu od subjekta-izvoznika, koji je u toj valuti dobio naknadu, odnosno, kada banke otkupljuju stranu valutu od izvoznika i prodaju je uvoznicima). Pretpostavke za izvoz su u osnovi tamo, gdje je odsje"ak cjenovne linije date zemlje u nižem položaju spram odsje"ka linije partnerske zemlje (uspore!uju se linije 1 i 4). Modifikaciju me!utim izaziva okolnost da, ukoliko je proizvod izvezen, nastaju dodatni transakcijski troškovi (u vremenu nastanka teorije komparativnih prednosti govorilo se samo o troškovima prevoza), u našemu grafikonu ozna"eni kao 5 i 7, koji pomi"u izvozno izgledne odsje"ke cjenovnih linija u nešto viši položaj, tako da je izvozna izglednost posljedi"no dana položajem odsje"ka linije 6 ispod linije 1 (to za zemlju A), odnosno odsje"kom linije 8 nasuprot linije 4 (za zemlju R). U središtu grafikona, gdje su troškovi transakcija ve#i od razlika cijena obe zemlje, ne dolazi do trgovine me!u zemljama i svaki je od oba ta dva tržišta saturiran doma#om ponudom. Ostvarena trgovina me!u obim zemljama generira i nove doma#e cijene obiju zemalja. Za zemlju R rije" je o liniji 6, koja se u desnom dijelu grafikona spaja s linijom 1, za zemlju A rije" je pak o liniji 8, koja se djelom spaja s linijom 4. Liniju 8 treba, me!utim, ponovno kursom 3 prevesti na svoju valutu, "ime


dospijevamo do nove razine cijena u zemlji A – linija 9. (Dozvolimo si odre!eno pojednostavljenje, ukoliko su linije 4 i 6, respective linije 1 i 8 u njihovom izvozni"kom odsje"ku nacrtane kao paralele, to bi izražavalo da troškovi transakcija imaju za sve robe jednaki relativni ponder, a to dakako ne odgovara stvarnosti.)

Pre!imo, me!utim, od tehni"kog opisa ka interpretaciji ekonomskog sadržaja našega modela. U model #emo arbitrarno uvesti (samo zbog lakšeg izlaganja) pretpostavku da je proizvodnost rada u zemlji R viša od one u zemlji A. Me!utim je teorija komparativnih prednosti zasnovana na tezi da op#enito niža proizvodnost rada nasuprot partnerskoj zemlji «nije važna», i to u tom smislu, da nije preprekom obostrano korisnoj trgovini i da za me!unarodnu trgovinu dane zemlje nije hendikepom. To jeste doduše važna istina, ali svejedno ne otvara vrata razumijevanju suštine teorije i njenog funkcioniranja, odnosno toga, kako trgovanje proti"e, koje robe tko izvozi i uvozi, iz "ega proisti"e onaj efekt posljedi"no pravedno raspodjeljen me!u obe zemlje. Za razumjevanje ovih pitanja i njihovo ugra!ivanje u model moramo pre#i od proizvodnosti ka troškovima. (Ovdje se odmi"emo od Ricardova krajnje apstraktnog shva#anja troškova kao koli"ine rada za proizvodnju odre!enoga proizvoda, kada su pojmovi proizvodnost i troškovi podudarni.)

Izi!imo iz makroekonomskog aspekta problema. Uz ispunjenje uvjeta, da je me!usobni trgovinski bilans oba partnera uravnotežen (što naš model pretpostavlja), tada suma dohodaka, generiranih u procesu stvaranja GDP, dakle

a) "istih naknada za rad

b) dohodaka poslodavaca i samostalnih poduzetnika, koji sadrže "istu dobit i dohodak što odgovara utrošku produktivnog kapitala,

c) iznosa direktnih i indirektnih poreza, koji služe za pokrivanje izdataka vlade i dopri- nosa za socijalno i zdravstveno osiguranje (bilo da su pla#eni od poslodavaca ili zaposlenika), a tako!er npr. carina (kao reprezentant razli"itih manjih transfera državi od ekonomskih subjekata)

mora odgovarati obimu stvorenog GDP. Iz toga se može izvoditi funkcionalna zavisnost naknada za rad od obima GDP, pa otuda – svedemo li obe veli"ine na jednog zaposlenog – tako!er i zavisnost prosje"ne realne naknade za rad od prosje"ne proizvodnosti rada.


Odnos izme!u proizvodnosti i nadnice nije, me!utim, u svim zemljama isti, a tako!er ne mora vremenom biti nepromjenjiv, zato što me!u zemljama može biti modificiran razli"itim i vremenom se mjenjaju#im relacijama izme!u tri gore navedene temeljne skupine dohodaka. Uzmemo li to u obzir, možemo tvrditi da #e prosje"na naknada za jedinicu rada u zemlji A nasuprot zemlji R biti utoliko niža, ukoliko više zaostaje njena agregatna proizvodnost rada i ukoliko je u njoj viši udio dohodaka poslodavaca i vlade. Primjerena je ovdje i ova napomena: nalazimo li se pred zadatkom analizirati takve slu"ajeve iz suvremenosti, kad razlike u proizvodnosti me!u zemljama dostižu desetine postotaka, ne#emo bitno pogriješiti ukoliko zaostajanje u prosje"noj naknadi za rad u odre!enoj zemlji objašnjavamo njenim zaostajanjem u proizvodnosti. S time se susre#emo u nizu radova o toj temi. Stoga možemo formulirati i op#e objašnjenje zašto zaostajanje u proizvodnosti nije samo po sebi preprekom uklju"ivanju u me!unarodnu razmjenu i sudjelovanju u njenim efektima: niža proizvodnost de facto generira u obliku niže realne naknade za rad kompenzaciju toga svoga hendikepa. Ma koliko da su op#enito uzev niža proizvodnost i niža realna nadnica shva#eni kao negativna pojava, u odnosu prema me!unarodnoj trgovini njihov se utjecaj uzajamno eliminira.

Naglašavam: ovaj posljednji odlomak raspravlja o odnosima me!u makroekonomskim agregatima, tj. i izme!u iz njih izvedenih prosje"nih veli"ina. Naš model broj 1 barata me!utim s pojedina"nim robama. Moramo stoga njegove iskaze prevesti na mikroekonomsku razinu i tako do#i do troškova pojedinih roba.

Definirajmo kategoriju troškova. Najve#i njihov dio "ine troškovi rada, koji odgovaraju ranije gore definiranim "istim naknadama za rad, i to na svim stupnjevima obrade date robe (u troškove rada tako prevodimo i utrošni materijal, energiju i poluproizvode), uve"ane za doprinose za socijalno osiguranje i za porez iz pla#a (sumu ovih #emo nadalje ozna"avati kao bruto naknadu za rad). Daljnji djelovi troškova su izdaci za uvezene materijale i komponente i kona"no zatim vrijednost trošenja proizvodnog kapitala. Dvjema posljednje navedenim troškovnim komponentama ne može se pripisati nikakva logika modela (najviše što se može pretpostaviti jest, da uvozne komponente imaju op#enito povoljan utjecaj na ukupne troškove, kada shodno logici modela imaju nižu cijenu od doma#ih) i moramo se pomiriti s time da #emo ukupne troškove pojedine robe objašnjavati


donekle pojednostavljeno kao odre!ene isklju"ivo gore opisanom logikom odnosa izme!u proizvodnosti i naknada za rad. Za modelsku razinu naših razmatranja to je dozvoljivo, nešto drugo bi bila analiza konkretne situacije konkretne ekonomike.

Prilikom dekompozicije odnosa proizvodnosti i nadnice na mikroekonomski nivo klju"no zna"enje ima okolnost da op#e zaostajanje zemlje A spram razvijenije referentne zemlje R vrijedi za pojedina"ne robe u razli"itoj mjeri za proizvodnost, a u druga"ije formiranoj mjeri kod naknada za rad. Preciznije re"eno: oblik dezagregacije prosje"nih vrijednosti na pojedina"ne robe za obe je ove kategorije (proizvodnost i nadnice po satu) razli"it. Iz toga proizlazi, da je mjera zaostajanja zemlje A spram zemlje R u troškovima pojedinih roba rezultat obe dezagregacije i može mjera zaostajanja u proizvodnosti biti doduše sli"na, ali je svakako ne mora kopirati. Za konkretnu robu su troškovi zemlje A u odnosu na zemlju R utoliko niži, ukoliko u njoj manje zaostaje proizvodnost i ukoliko više u njoj zaostaje nadnica po satu.

Na ovom se mjestu može o"ekivati primjedba. Agregatno (makroekonomski) promatrano sam sam se pridružio odre!ivanju prosje#nih nadnica proizvodnoš#u. O analognom odre!ivanju prividno govori i uspore!ivanje pokazatelja me!u granama unutar zemalja, kada proizvodnost mjerimo prema vrijednosnom pokazatelju dodane vrijednosti po jednom zaposlenom, traže#i onda zavisnost visine nadnice od nje. Primjedbu odbijam iz dva razloga. Najprije zbog toga, što usporedba me!u razli"itim granama date zemlje ionako ne govori o proizvodnosti, nego prije o cjenovnim relacijama, pa je stoga u namjanju ruku dvojbeno suditi da je, recimo, proizvodnost u proizvodnji ra"unala viša nego u poljoprivredi. (Tada bi eventualno u U.S.A. u grane sa "udovišno visokom proizvodnoš#u spadalo odvjetništvo.) A rije" je i o nerelevantnoj primjedbi. Treba naime sasvim precizno definirati kakvu usporedbu proizvodnosti i nadnica imamo na umu. Ne radi se o uspore!ivanju izme!u pojedina"nih grana uutar zemlje. U našemu modelu uspore!ujemo proizvodnost vertikalno za istovjetnu robu u dvjema zemljama, mjerenu naturalno brojem prizvoda u jedinici vremena. Visina bruto nadnice po satu za ovu je robu odre!ena raznolikim historijskim faktorima, koji su s obzirom na model egzogeni. Visina troškova robe je rezultanta upravo toga kakva je relacija proizvodnosti mjerena vertikalno spram


referentne zemlje i kakva je, jednako mjerena, relacija nadnice po satu.

Na po"etku ovoga poglavlja koristili smo model broj 1 za prikazivanje prelaza od hipoteti"koga stanja nultog uzajamnog trgovanja ka ispunjenju Ricardove poruke. Zato su mogle polazištem biti postoje#e doma#e cijene u obe zemlje. Želimo li pak model koristiti za ustanovljavanje njegova funkcioniranja u fazi kada se uzajamna trgovina razvila, tada ne smijemo cjenovnu komponentu dobiti uzeti kao ulazno datu veli"inu, nego prije kao veli"inu koja je posljedica do koje dovodi djelovanje modela. Moramo stoga cjenovnu komponentu dobiti (uklju"ivo i poreze iz dobiti) eliminirati i zato u modelu dosljedno nadomještamo kategoriju cijena kategorijom troškova. Taj pomak ništa ne mijenja na grafi"kom obliku našega modela broj 1, dovoljno je da posvuda, gdje se na po"etku ovoga poglavlja govorilo o cijenama, sada govori o troškovima za danu robu.

Do sada smo opisivali logiku funkcioniranja modela. Posvetimo sada pažnju njegovim efektima (u"incima). Obim se zemljama proširuje tržište za robe što ih proizvode relativno jeftino. Efekt je za svaku od dviju zemalja tako!er i sniženje cijene onoga dijela roba što se uvoze nasuprot prvotnim cijenama, kad su ti artikli bili proizvo!eni doma, i zna"i rast op#ega blagostanja u obe zemlje. Mjera u kojoj u tome svaka od zemalja u"estvuje u sumi svih roba na modelskom nivou je jednaka i definiram je kao pravednu. Opisani efekt uzajamne razmjene primarno je rezultat produbljenja alokacijske efektivnosti, kada u tržišnu igru ulaze marginalni troškovi na strani ponude i marginalna korisnost na strani potražnje i u nadnacionalnom mjerilu, stoga dakle dodatno u odnosu na obe marginalnosti koje se ostvaruju u razmjerima unutarnje ekonomike jedne zemlje. Opisani alokacijski efekt, koji se iskazuje u promjeni strukture proizvodnje (izvedeno eventualno i sektorske ili granske) proizvoda, implicira, me!utim, i schumpeterovsku konstruktivnu destrukciju, kada neki doma#i proizvodi odumiru. (Zadnja re"enica ne mora biti sasvim precizna kad zanemaruje stvarnost da još prije razvitka trgovine izme!u obe zemlje u svakoj od njih mogu paralelno pored sebe postojati proizvo!a"i s razli"itom proizvodnoš#u i nadnicom za isti artikal, tako da uvoz iz partnerske zemlje ne vodi odumiranju cjelog proizvodnog sektora, nego samo jednoga njegova dijela, a na tržištu su pak uz doma#e smješteni proizvodi danoga sektora iz uvoza; to bi me!utim postavili


izvan okvira modelskih razmatranja o odstupanjima stvarnosti od modela.)

Proširenje okvira konkurentnoga tržišta donosi, me!utim, sekundar-no, vremenom se produbljuju#u internu efektivnost, koja se iskazuje rastom proizvodnosti i tendencijom ka uštedama troškova pojedinih roba. I dok je u zatvorenoj ekonomici konkurentni mehanizam generirao interes i prinudu da se tokom vremena poboljša interna efikasnost u kontekstu s postojanjem doma#ih konkurenata, u otvorenoj ekonomici stupaju u igru i strani konkurenti. U odnosu na njih je, me!utim, tkivo uspješnosti na svoj na"in manje zahtjevno, kategori"kim zahtjevom nije dostizanje u internoj efikasnosti, ve# se njoj približiti više nego što je op#e zaostajanje zemlje, što je dovoljan uvjet za to da bi dani artikal dospio na lijevu stranu našega grafikona, s dobrim izgledima za prodiranje na vanjska tržišta.

Vratimo se polaznoj tezi, koja je tekstom što joj je slijedio bila argumentirana, da zaostajanje u proizvodnosti zemlje A spram zemlje R, ne smeta. To, me!utim, u isto vrijeme implicira, da i kada pretpostavimo da #e zemlja A u daljnjem razvoju svoje zaostajanje u proizvodnosti smanjiti (i to makoliko bitno), time se pak i u toj novoj situaciji ništa bitno ne mijenja na izgledu našega modela 1 kao ni na njegovoj sposobnosti iskaza o doprinosima za alokaciju i internu efikasnost kod oba partnera. Pomjeranje u novu situaciju donosi samo dvije, za djelovanje modela i efekte koji odatle proizlaze, nebitne izmjene. Prva je ta, da se redoslijed po kojemu su pojedine robe poredane od (u zemlji A – linija 2 ili 4) troškovno relativno najpovoljnijega prevoza prema najlošijem, ispremiješa, neke robe poboljšaju svoju poziciju, druge je pogoršaju. Druga je pomicanje linije 2 bliže ka liniji 1, a mjeri tog pomicanja razmjerna je promjena kursa valute zemlje A (konkretno aprecijacija), tako da linija 4, izražavaju#i troškovnu skalu izvozne ponude zemlje A u valuti zemlje R, ostaje u svojoj prvotnoj poziciji.

Iz toga se može izvesti jedan kardinalni zaklju"ak prvoga poglavlja: racionalno funkcioniranje modela slobodne trgovine, kako ga objašnjava teorija komparativnih prednosti, kao i sposobnost da se ta racionalnost tokom vremena reproducira, kriti"no je zavisno od pozicije kursa koji odgovara paritetu cjenovnih razina koli"ina roba što su predmet trgovanja me!u zemljama i od režima plivaju#ega kursa, koji njegovu poziciju na tom paritetu obnavlja i uz mjenjaju#e se okolnosti. A to je i kriti"ni uvjet pravedne distribucije u"inaka


me!unarodne trgovine me!u participiraju#im zemljama, tako da bi formalnologi"ki mogli ustvrditi, da je odstupanje kursa od pariteta izvor nepravedne distribucije (pobliža agumentacija je predmet tre#ega poglavlja).

Paritetni kurs ima i svoje pozitivne posljedice za nezavisnost dane zemlje ukoliko je rije" o privrednopoliti"kom odlu"ivanju o strukturi tri osnovne dohodovne komponente GDP. Logika i efekti modela broj 1 nisu naime ni na koji na"in dirnuti time ako se dana zemlja usmjeri na, recimo, ve#e u"eš#e vlade s namjerom da se orijentira prema ve#em naglasku socijalne države. Postupi li tako, «samo» #e se linija njenih troškova u doma#oj valuti pomaknuti donekle više, taj #e se pomak kompenzirati deprecijacijom kursa, a za funkcioniranje modela #e linija 4 ostati u svom položaju. ak i u slu"aju da zna"ajno populisti"ka vlada ne poštuje tvrdu nuždu usuglašenosti izme!u skupa agregatnih komponenti dohodka s obimom stvorenog GDP i upusti se u deficitno financiranje, za što je posljedi"no «kažnjena» inflacijom (koja #e nužnu usuglašenost uspostaviti), pomaknuti #e se izrazitije prema gore troškovna linija 2 i razmjerno tome #e do#i do još dublje deprecijacije kursa njene valute, tako da #e linije 4 i 6 ostati u svom po"etnom položaju. U biti modela ništa se ne mjenja, o"uvan je njegov pozitivni utjecaj na alokacijsku i internu efikasnost, tip uvoza i izvoza se ne mjenja, a ostaje i pravedna raspodjela u"inaka izme!u oba partnera. Drugi bitni zaklju"ak ovoga poglavlja je, prema tome, da izvozno-uvozna pozicija dane zemlje ne#e biti pogo!ena bilo kojom specifi"noš#u bilo koje date zemlje, ukoliko je rije" o privrednopoliti"kom naglasku u pravcu socijalne države. Konstatirajmo stoga, da su struktura komponenti dohotka GDP i struktura upotrebe GDP odre!ene izdvojeno shva#enom situacijom unutar ekonomike, okolnosti iz vanjskoga svijeta na njih ne utje"u i ne stvaraju pritisak na ekonomsku politiku u smjeru reduciranja socijalnih izdataka u interesu konkurentne ekonomike. Ova usputna napomena o makroekonomskim zavisnostima ima svoj smisao za razmatranja što slijede (kasnije #emo se na njih pozivati), ali s obzirom na razmatranje konstrukcije našega modela možemo je za sada zanemariti.


2. U realnom svijetu postoje «snažni» i «slabi» subjekti

Glavna struja ekonomske znanosti pretežno radi s modelom savršene konkurencije. U njemu su mikroekonomski subjekti ravnopravni. Svi na isti na"in operiraju u sistemu, kojemu su parametri i institucije sa stanovišta pojedina"nih subjekata egzogeno zadani. Ukoliko je rije" o parametrima (imamo ovdje na umu naro"ito cijene, valutni kurs i kamatnu stopu), oni su odre!eni neosobnim tržišnim silama, institucije su formirane i nametnute državnim autoritetom, odnosno do odre!ene mjere i moralom i poduzetni"kom etikom (ovdje se uglavnom radi o poreznoj obavezi, bezuvjetnom otpla#ivanju kredita, zakoni koji prisiljavaju mikrosubjekte na korektno privredni"ko ponašanje, ukoliko je rije" o firmi samoj i solidno postupanje, ukoliko je rije" o odnosu prema partnerima). Subjekti se mogu doduše razlikovati s obzirom na svoju veli"inu, ali su ravnopravni u svojoj nemo#i da utje"u na spomenute parametre i institucije (zloupotrebiti ih za svoj uspjeh), ravnopravni su i u pregovara"koj poziciji u svojim uzajamnim kontaktima. Isklju"ivim arbitrom uspjeha ili neuspjeha firmi je tržište, na kojemu se potvr!uje stupanj efikasnosti bilo koje od firmi.

Postoji – nažalost vjerojatno jedini – primjer kada glavna smjer ekonomske znanosti sa znanstvenom solidnoš#u reflektira fenomen nejednakopravnosti ekonomskih subjekata. To je kada u idili"ni svjet savršene konkurencije na prelomu devetnaestoga i dvadesetoga stolje#a ulaze monopoli. Ovdje je ve# jednakopravnost narušena, monopoli su snažni i pokazuju da su svojom aktivnoš#u u stanju utjecati na cijene (koje time gube svoj parametarsko obilježje), "ime za sebe sti"u pogodnosti na ra"un slabih. Ovo glavna struja ekonomske znanosti ne samo da reflektira, nego onda (makar i sa zakašnjenjem tek u tridesetim godinama 20. stolje#a) ekonomsku politiku orijentira na redukciju snage monopola i obnovu situacije u kojoj je ekonomska i ujedna"avaju#a snaga subjekata bliža uravnoteženosti. Ostavimo, me!utim, po strani pitanje, koliko je spomenuta teorijska refleksija precizna, a ekonomskopoliti"ka refleksija efikasna (za našu temu to nije odlu"no) i konstatirajmo da je ovdje odre!ena refleksija s pozitivnim utjecajem na realnu ekonomiku bila.

Zabilježimo tako!er i drugi, historijski zna"ajan primjer, kada je sli"na refleksija od strane glavnog usmjerenja ekonomske znanosti sasvim bila odsutna. Ukoliko je u nekom pravcu marksisti"ka


ekonomija pozitivno korigirala realne ekonomske i socijalne odnose, onda je to bilo ukazivanjem na neravnopravnost snage partnera na tržištu u drugoj polovini devetnaestoga stolje#a, što je rezultiralo konstituiranjem sindikata i ja"anjem njihove pregovara"ke snage. Ignoriranjem toga primjera neravnopravnosti glavni je smjer ekonomske znanosti izrazito zanemario to, da je marksisti"ki pogled na svijet stekao u javnosti široku vjerodostojnost, što je (uz ostalo) posljedi"no u zna"ajnoj mjeri vodilo preusmjeravanju civilizacijskoga razvoja u slijepu ulicu socijalizma staljinskoga tipa.

Neki ekonomisti izvan glavnoga smjera ekonomske znanosti ukazuju, me!utim, i na to da je sam model savršene konkurencije «utopisti"ka formulacija društva, u kojemu je mo# tako široko i ravnomjerno raspodjeljena da se njen utjecaj može zanemariti» (Rothschild 1971.). U uvodu za zbornik «Power in Economics» ("eški je ekvivalent rije"i «power» negdje izme!u pojmova mo# i sila) Rothschild piše, da subjekti koriste snagu za modifikaciju tržišnog mehanizma samog, da neravnomjerno raspodjeljena snaga bitno utje"e na rezultat tržišnih operacija i da ljudi mogu težiti ekonomskoj mo#i isto tako kao i ekonomskom bogatstvu. Previ!anje problematike ekonomske snage pripisuje pritom "ak neoklasici, s time da je klasi"na politi"ka ekonomija još nakon J. S. Milla bila u potpunosti svijesna i sociološke pozadine i pozadine mo#i ekonomskog doga!anja.

Teorija komparativnih prednosti pripada, me!utim, naslije!u klasi"ne politi"ke ekonomije, a ipak gradi na pretpostavci jednakosti subjekata. Naro"ito je to u zavisnosti s izri"ito normativnom svrhom te teorije, ona nije prikaz kako ekonomika izgleda, nego je pledoaje kako bi morala izgledati. I pored toga joj se može prigovoriti odre!ena «zaboravljivost» kad ignorira, još u doba svojega nastanka, poznate situacije nejednake snage partnera. Sa stanovišta naše teme, a taj je neravnomjerna raspodjela efekata me!unarodne trgovine, zanimljive se "injenice mogu na#i u knjizi Aleksandra Zimaka (2002.). Radi se o neravnopravnom položaju hanzeatskih gradova, s jedne strane i norveške ekonomike, s druge strane, u 13. stolje#u. Usporedno postojanje ograni"ene površine poljo- privrednoga zemljišta kao stati"koga fenomena s dinami"nim rastom stanovništva stvorilo je u Norveškoj stalno se produbljuju#i problem nedostatnosti osnovnih namirnica. Odre!ena, ali problemati"na, zaštita bila je uvoz brašna, sladora i piva iz hanzeatskih gradova, koji se obavljao u obliku založnih isporuka preko zimske sezone za pisanu obavezu norveških


ribara da #e u proljetnoj ribolovnoj sezoni isporu"iti odre!enu koli"inu haringa. Budu#i da je norveško stanovništvo samo na taj na"in moglo preživiti zimu, bili su norveški ribari prisiljeni prihvatiti diktiranu nisku cijenu za haringu. I tako je hanzeatska flotila isplovljavala na proljetna tržišta u Bergen i odvozila dogovorene haringe, a zatim su s njima hanzeatski kupci uz visoku dobit trgovali na njema"kim i pribalti"kim tržištima. Na taj su na"in norveški ribari golo preživljavanje otkupljivali uz cijenu nehumano dugog radnog vremena, od 4 do 21 sati; Zimak to s pravom ozna"ava kao trgova"ko kmetstvo. Neravnopravna distribucija efekata me!u partnerima bila je logi"na posljedica toga, što je Norveška bila sudbonosno zavisna od uvoza namirnica, a 80-90 % njenog izvoza su bile haringe – proizvod, kojim su evropska tržišta bila solidno snabdjevena.

A možda je još drasti"nije – naro"ito zato što su dugotrajnije – posljedice imala neravnopravnost partnera izme!u kolonija i razvijenih zemalja, koje su njima vladale. Sniženje cijena iz kolonija izvoženih sirovina ili poljoprivrednih artikala subtropskog ili tropskog podru"ja, a posredništvo i naknade lokalnom stanovništvu, ovdje se uspostavilo kao stabilan fenomen, koji preživljava do današnjih dana, usprkos tome što je historijom kolonijalni sistem bio prevladan. Za razliku od Norveške, koja je privredno napredovala i razvila svoju izvoznu ponudu u široki asortiman proizvoda (postavši s nastupanjem industrijske revolucije štoviše zna"ajnim izvoznikom željezne ruda"e, a danas i zemnoga plina i nafte), bivše su kolonije, premda su danas samostalne države, stalno zavisne pretežno samo od izvoza svojih tradicionalnih proizvoda, a cijenovna diskriminacija traje jednako kao i njihova ekonomska zaostalost.

Posvetimo se sada suvremenoj ekonomici, u kojoj trend nejednake snage partnera, kao jedan od nabitnijih obilježja procesa globalizacije, poprima u prošlosti nevi!eni intenzitet. Unutar mnoštva ekonomskih subjekata (tako krasno homogenih u poglavljima udžbenika koji raspravljaju o tržištu savršene konkurencije) dolazi do polarizacije na (ukoliko je rije" o broju, uglavnom malenu) podskupinu snažnih nadnacionalnih korporacija i neformalnih alijansi velikih firmi, koje prekora"uju granice pojedinih zemalja i (broj"ano uglavnom veliku) podskupinu slabih. Proces nastanka i ekspanzije nadnacionalnih korporacija za"eo se kao zna"ajan fenomen u 80.-im godinama prošloga stolje#a. O njegovom zna"aju i ubrzanoj dinamici svjedo"e podaci o fuzijama, kako ih navodi F. L. Pryor (2002.). Njihov je


svjetski obim godine 1985. bio – 200 mld US $, prvi je manje zna"ajan vrhunac dostigao godine 1989. – 500 mld US $, nakon privremenog pada u 1992. godini spustio se na 250 mld US $, a zatim strmo raste do 2300 mld US $ u 1999. godini. Uvažimo li da je ukupna vrijednost kapitala nadnacionalnih trgova"kih društava kumulativan iznos fuzija u pojedinim godinama i da je pored bujanja nadnacionalnih korporacija s brojnim vidovima firmi u isto vrijeme bio prisutan proces neformalnih i tako!er manje transparentnih strateških alijansi me!u firmama, koje prema vani zadržavaju formalnu samostalnost, evidentno je da je suvremeni ponder monopolnih giganata višestruko zna"ajniji od pondera monopola iz prve polovine 20. stolje#a.

U vezi s našom temom još su bitniji od kvantitativnog obilježja na"ini ponašanja suvremenih giganata i njihova povezanost sa strukturama politi"ke mo#i. Monopoli s po"etka prošloga stolje#a startovali su ka svome izuzetnom položaju na tržištu od proširenja razmjera svoje proizvodnje, vode#i pove#anju njene efikasnosti i s te su onda pozicije poražavali svoje male konkurente, ve#inom samo na svom nacionalnom tržištu. Današnje gigantke skupine startuju od imperijalne strategije uve#avanja svoje ekonomske mo#i u globalnom mjerilu, s ciljem ovladavanja daljnjim i daljnjim tržištima na cijeloj zemaljskoj kugli. Sredstvom ovladavnja novim tržištima nisu samo opisane fuzije, ništa manje važnim je i uve#avanje utjecaja u politi"koj sferi. Poznati su primjeri personalnih povezanosti s li"nostima u egzekutivi, financiranje izbornih kampanja uz o"ekivanje protuusluga, hipotetski se može ra"unati i na zna"ajan korupcijski potencijal, objavljuju se "ak i op#enite tvrdnje da vlade gube utjecaj na dio svojih nadležnosti u korist multinacionalnih društava. U igru ulazi i lobisti"ki utjecaj na zakonodavce i nadnacionalno djeluju#e organizacije, kao što su Svjetska trgovinska organizacija (WTO) ili Me!unarodni monetarni fond (IMF).

Dominantan položaj nadnacionalnih korporacija rezultat je, me!u-tim, i duboke racionalizacije i, ekonomskim kriterijima mjerljivog, napretka unutar samih korporacija. Ovdje su važna dva elementa ponašanja, koja izlaze izvan standarda «uobi"ajenih» tržišnih subjekata. Dolazi, prije svega, do izravnog odlu"ivanja strateške centrale o tokovima materijala i komponenti izme!u pojedinih proizvodnih subjekata korporacije, što se može tuma"iti kao istiskivanje tržišnih odnosa, a koji donose efekt u uštedi transakcijskih troškova. Dijelom toga procesa su i ugovori sa subjektima iz


zemalja s jeftinom radnom snagom o doradnim operacijama na odabranim proizvodnim komponentama i to s nametnutom cijenom i primjenjenom tehnologijom (na to #emo se još vratiti u daljnjem tekstu). Drugim izvorom gomilanja ekonomske dominacije su nadstandardna sredstva, što ih nadnacionalne korporacije mogu ulagati za istraživanje i tehni"ki razvitak. Radi se dakako o prodiranju sofisticiranih tehnologija u proizvodni proces, ali ovdje "ak možemo sli"an trend – možda ne uvijek tako intenzivan – uo"iti i kod subjekata izvan korporacija. Korporacije me!utim dominiraju najviše izrazitijim prioritetom istraživanja o novim proizvodima, odnosno sofistikacijom dosadašnjih proizvoda, što je u suvremenoj ekonomici glavna pretpostavka uspjeha na tržištu.

Vratimo se, me!utim, pitanju kako ekonomska znanost reflektira pro-cese o kojima je upravo bila rije". Ve# je i prije nastupanja globaliza-cije pretjerana orijentacija na model savršene konkurencije imala stanovite nepovoljne posljedice. Naznake refleksije neravnomjerne snage mikrosubjekata u ekonomskoj su literaturi doduše postojale, ali su bile – s ve# navedenim izuzetkom refleksije o pojavi monopola – sporadi"ne, od glavnoga smjera ekonomske znanosti fakti"ki ignorirane, a najvažnije je to, što nisu slijedile nikakve normativne preporuke i utoliko manje realne privrednopoliti"ke korekcije odstupanja od opjevavane idile savršene konkurencije. Ukoliko se radi o današnjem globaliziranom svijetu, postoje dakako glasovi koji ukazuju na nejednakost subjekata, neusporedivo ja"u i brojniju (pored ekonomista, koji su izvan glavnog usmjerenja ekonomske znanosti, i od sociologa, filozofa i politologa, ne govore"i o otporu tre#ega svijeta suvremenim ekscesima globalizacije), imaju#i krajnje upozoravaju#i sadržaj: radi se o fenomenu koji ugrožava suvremeni i budu#i razvoj ekonomike i iz toga izvedenog harmoni"nog razvoja ljudskoga društva u planetarnim razmjerima. Usprkos tome glavni smjer ekonomske znanosti nije tom spoznajom zna"ajno poreme#en u svom uvjerenju. Ekonomisti koji osje#aju potrebu produbljivanja (ili, prije, obnove) povezanosti svoje discipline, osobito sa sociologijom, imaju za sada – pogotovo ukoliko se radi o ekonomskoj politici – uglavnom samo marginalan utjecaj. Zna"ajna je ova okolnost: misao ameri"kog ekonomiste Beckera da je ekonomska znanost dominantna društvena znanost i da bi njen instrumentarij morao biti primjenjen i u sociologiji i politologiji (i time im o"ito pomo#i da dospiju do egzaktne, stvarno znanstvene osnove) bila je 1992. godine, dakle usred nadiru#ega globalizacijskog trenda, nagra!ena Nobelovom


nagradom. A ekonomska politika? Vlade pojedinih zemalja, kao stvaraoci ekonomske politike, ve# iz biti same stvari ne doti"u globalizacijski proces, štoviše i njihova tradicionalna kompetencija napadnuta je pritiskom nadnacionalnih korporacija. Organizacije, u kompetenciji kojih je ekonomika u svjetskim razmjerima, naro"ito Svjetska trgovinska organizacija i Me!unarodni monetarni fond, i kojih bi aktivnost trebala biti usmjerena (u najmanju ruku) regulaciji i suprotstavljanju opasnim posljedicama globalizacije, funkcioniraju više kao agenti nadnacionalnih korporacija. Op#e pomicanje suvremene ekonomike od ideala savršene konkurencije u svjetskim razmjerima nije, dakle, jasno izvelo glavni smjer ekonomske znanosti iz njene nemarnosti spram suvremene stvarnosti.

Slika suvremene svjetske ekonomike, kao igrališta na kojemu se odigravaju interakcije snažnih sa slabima, prividna je stvarnost. Do sada re"enome dodajmo, da poziciju snažnih dobivaju i «normalni», doma eventualno i slabi subjekti razvijenih ekonomika, ukoliko nastupaju u me!unarodnim kontaktima sa subjektima u tre#em, a "esto i u postkomunisti"kom svijetu. Instrument, što ga pritom koriste u svoju korist, a na štetu svojih trgova"kih partnera, jeste duboko devalvirani kurs valute niza zemalja, koje se nalaze mimo ekonomski najrazvijenije elite. A to je predmet tre#ega poglavlja.

3. Model duboko devalviranog valutnog kursa «slabih» zemalja

Kurs "ehoslova"ke krune bio je još u posljednjem razdoblju central-noga planiranja zna"ajno obezvrije!en. Prema R. Dietze (1999.) bio je cjenovni izraz (nivo) "ehoslova"koga GDP prera"unat kursom krune prema austrijskom šilingu u 1989. godini na razini 35% austrijskoga cjenovnog izraza (nivoa) (govorimo o relativnom cjenovnom nivou – nadalje RCH). U okviru tadašnjega sistema centralnoga planiranja bio je, me!utim, kurs za poduze#a interesno indiferentan (poduze#a su prilikom izvoza «prodavala», a prilkom uvoza «kupovala» za unutarnje cijene proizvo!a"a), otežavao je najviše samo turiste kada su kupovali deviznu kvotu po kursu krune, ali naviše skupljega za osjetljivi dodatak. Nakon studenoga 1989. godine, ali još uvijek u predtransformacijskom razdoblju 1990. godine, bio je me!utim kurs u tri koraka nadalje devalviran na vrijednost od 28 K"s/US$ (ve# kao priprema za start u transformaciju), tako da je RCH nasuprot Austrije pao "ak na 23,5 % u 1991. godini. Tokom 90.-h godina se najviše


kao rezultat brže inflacije u nas od one austrijske RHC postepeno pove"avao na 36,7 % u 1996. godini (Dietz 1999.). Uspore!ivanje sa Austrijom pritom je veoma reprezentativno kada se austrijski RCH dugoro"no drži blizu prosje"noga RCH cjele Evropske unije. Privremeni statisti"ki podaci za 2005. godinu iskazuju za ešku republiku RCH naspram prosjeka EU-15 na nivou 58 %, a prema Austriji pak 59 % (Eurostat: National Accounts, cit. 25.3.2008.).

Model broj 2 karakterizira kontekst upravo tako duboko podcjenjenog kursa, pri "emu je reprezentativan i za druge tranzicijske ekonomike, kada su u ve#ini njih kursevi njihovih valuta bili u prvom razdoblju transformacije podcjenjeni u analogno dubokoj mjeri (samo u Soveniji i u Ma!arskoj u znatno manjoj mjeri). U 1993. bio je nivo RCH slijede#i (u relaciji prema Austriji =100): Slovenija 57,7, Ma!arska 51,8, Poljska 39,8, Slova"ka 30,9, eška 30,1, Rumunija 25,8, Bugarska 24,7, Rusija 22,7 i Ukrajina 15,2 (Dietz 1999.).

Fenomen duboko devalviranog kursa treba me!utim odvojiti od blagih, nekolikoprocentnih, "esto samo privremenih odstupanja kursa od pariteta u valuta zemalja ekonomski razvijenoga svijeta, kojih je kontekst sasvim druga"iji, a model broj 2 za njih nije relevantan. Premda je rije" o pitanju koje nije predmet ove studije, ipak moram u vezi s njim dati suštinski važnu napomenu i za momenat se vratiti na model broj 1. Odstupanja kursa od pariteta nisu ništa novo, a više uop#e nisu nekim znakom suvremenoga ubrzanja i produbljivanja globalizacijskoga trenda. Pojavila su se zajedno s preraspodjelom kapitala me!u zemljama. Od toga trenutka plivaju#i kurs teži ravnoteži za ukupnost toka roba i kapitala iz i do date zemlje. A od toga je vremena tako!er u našemu modelu broj 1 nastala bitna promjena. Linija 4 ne mora nužno sje#i liniju 1 u sredini, nego (recimo) lijevo od sredine, stoga mimo pariteta roba kojima se trguje, što pruža cjenovnu konkuretnu prednost (u tom slu"aju) zemlji R, proširenu na cijeli blok njenih izvozno izglednih roba. Ukoliko se za ekonomsku politiku otvori prilika za takvu op"u kursnu bonifikaciju cjelokupnog izvoznoga sektora, onda se logi"ki partnerskoj zemlji nudi uz ostalo i protupotez sa sli"nim op#im dosegom, npr. u obliku redukcije socijalne države. To objašnjava zašto danas ne može vrijediti onaj zaklju"ak našega 1. poglavlja, da razmjer socijalnih izdataka zemlje ne može štetiti njenoj izvoznoj konkuretnoj sposobnosti. To up#uje na to, da bi obranom socijalne države mogao i morao biti napor


za provo!enje pravila me!unarodne trgovine koji minimiziraju odstupanja kursa od pariteta.

Vratimo se sada našemu modelu broj 2. Njegov se komentar ovaj puta ne#e ograni"iti samo na logiku njegova funkcioniranja, nego #e se ispreplitati s kontekstnom problematikom, konkretno s ovim njenim podru"jima:

a) specifi"nost suvremene globalizacijske ere;

b) specifi"nost tranzicijskih ekonomika, koje nanovo ulaze na zauzeto tržište s nizom prepreka (hendikepa);

c) interesna pozadina ekonomskopoliti"ke preporuke radikalne devalvacije valuta za zemlje koje rješavaju problem stabilizacije i racionalizacije funkcioniranja svoje ekonomike (takve su preporuke sa skupova IMF i WTO zapo"ele još u 80. godinama prema nekim latinoameri"kim ekonomikama, a tek u 90. godinama prema tranzicijskim ekonomikama);

d) problemi, efekti i troškovi, što ih djelovanje modela donosi tranzicijskim zemljama (troškovi i efekti njihovih trgova"kih partnera u razvijenom svijetu razmotreni su u 4. poglavlju).

GraÞ kon broj 2

Grafi"ki iskaz modela broj 2 prikazan je u grafikonu broj 2. Linija 1 doduše opet iskazuje cijenu roba, služe#i kao referentna osnova za uspore!ivanje cijena istovrsnih roba u tranzicijskoj ekonomici. Me!utim je njena definicija, odnosno sadržaj ovdje potpuno druga"ija nego u modelu broj 1. Model broj 2 mora razjasniti poziciju


postkomunisti"ke tranzicijske zemlje (u daljnjem #emo je tekstu ozna"avati kao T) na po"etku 90.-h godina prošloga stolje#a, kada je svjetska trgovina ve# odavno razvijena, a zemlja T, koja zapo"inje transformacijom u tržišnu ekonomiju, namjerava se integrirati u svjetsku ekonomiku. Linija 1 tako predstavlja cijene pojedinih roba na svjetskom tržištu u relevantnom razdoblju. Da bih izbjegao primjedbu, da se cijena jedne te iste robe na raznim tržištima može razlikovati, precizirajmo definiciju linije 1 tako, da izražava cijene neke odre!ene robe u zemljama, u kojima zemlja T ima najve"e realne izglede izvozno se plasirati sa svojim proizvodima, odnosno, u zemljma iz kojih ostvaruje svoje uvoze.

Ovdje imamo, me!utim, i daljnju važnu razliku izme!u linije 1 u modelu broj 1 i u modelu broj 2. U modelu broj 1 ta linija izražava razinu cijena zemlje R «prije onoga» kada je po"ela trgovati sa zemljom A i upravo je uzajamna trgovina vodila ka novom obliku relativnih cijena na obim tržištima. U modelu broj 2 zemlja T ulazi na razvijeno svjetsko tržište i njen je utjecaj toliko malen, da u svjetske cijene ne može unijeti neku promjenu. Stoga se linija 1 nikako ne mijenja bez obzira na proširuju#e se uklju"ivanje zemlje T u me!unarodnu trgovinu (odnosno u njoj se doga!aju promjene generirane «starim» i zna"ajnijim u"esnicima me!unarodne trgovine, utjecaj zemlje T je na njega u prvom transformacijskom razdoblju zanemariv). To zna"i da spram zemlje T možemo liniju 1 u modelu broj 2 uzimati kao egzogeno danu, a na razini modela kao fiksni parametar.

Linija 2 raspore!uje (analogno kao u modelu broj 1) robe u zemlji T od relativno – nasuprot referentoj cijeni na liniji 1 – najnižih ka najvišim troškovima i to u (zbog pojednostavljenja govorimo samo o "eškom primjeru) krunskom izrazu (linija 2), a zatim je kursem (3) prevedena na iskaz u EUR (linija 4). Kurs krune pritom je ekstremno podcjenjen, tako da su cijene naših roba u EUR bitno ispod nivoa, koji je prilikom prera"unavanja bio paritetom (vertikala 5 i linija 6).

Paritet je u modelu broj 2 nasuprot modelu broj 1 izmjenio svoj karakter. Tamo je bio fenomenom realnoga svijeta (podudarao se s kursem), koji je spontano proizišao iz logike modela, a isto je tako u stvarnosti imao ravnotežni kurs, s tendencijom kretati se u plutaju#em režimu smjerem ka njemu. U svijetu karakteristi"nom po modelu broj 2 paritet je sada samo od statisti"ke službe konstruirani analiti"ki pokazatelj s odre!enim ekonomskopoliti"kim zna"enjem. Njegov je izra"un veoma složen, metodika se osniva na nizu


diskutabilnih pravila i kompromisa., tako da ulazne informacije mogu biti optere#ene nepreciznostima. Njegovom je slaboš#u i to, da je paritet kalkuliran iz strukture GDP u fazi njegova korištenja, tako da se moramo oslanjati na op#u (logi"nu doduše, ali realnosti ne sasvim odgovaraju#u) pretpostavku da cijene materijala, energije i poluproizvoda ne mogu «pobje#i» od pozicije cijena finalnih proizvoda. Možemo stoga dozvoliti stanovitu statisti"ku pogrešku, ali opravdanost deformacije cijena u zemlji T (linija 4) u modelu broj 2 izrazito ispod svjetskih cijena ipak je nesporna. Pokazuju to istinitim u osnovi empirijski podaci. R. Dietz (1999.) objavljuje podatke o RCH dezagregirane na 29 grupa roba i usluga za devet tranzicijskih zemalja. Brojevi su opet za 1993. godinu, karakteriziraju dakle situaciju ubrzo nakon zapo"ete tranzicije postkomunisti"kih zemalja, a izraženi su u postocima prema Austriji (= 100 %). Za ešku republiku ni jedna grupa ne dostiže RCH Austrije, najbliža je grupa «elektrotehni"ki proizvodi» (92%). Ma!arska je iznad Austrije u trima grupama roba (maksimum je 139 %), Slovenija pak u iste tri grupe, ali s maksimumom od pukih 106 % (to, uzgred, nazna"uje, da je Slovenija ve# prilikom ulaska u transformaciju bila bliža tradicionalnim tržišnim ekonomijama ne samo po cjenovnoj razini, nego i po cjenovnim relacijama), Poljska i Slova"ka u po jednoj grupi (111 %). Rusija, Bugarska, Rumunija i Ukrajina imaju RCH u svim 29 robnim grupama izrazito niži, a i njihove najviše – ukoliko je rije" o cjenovnom nivou – rangirane grupe samo pojedina"no prelaze 80 % Austrijskog. (Dezagregacija na 29 grupa ipak još uvijek nije dovoljno duboka da bi mogli isklju"iti, da neke robe unutar grupe, iskazuju#i relaciju ispod 100 %, ne isko"e iznad 100 %).

Objasnimo sada (samo prividan) detalj modela broj 2, kada se linija 1 kre#e udesno s prelaskom nasuprot linija koje se ti"u zemlje T. Izražavaju time jedan od temeljnih kontrasta centralno planske ekonomike nasuprot zapadnim tržišnim ekonomikama, koji je preživio kao negativno naslije!e iz sistema centralnog planiranja i suštinski komplicira njegovu transformaciju. Približno je od 60.-h godina prošloga stolje#a po"elo bivati jasno, a u sedamdesetim i osamdesetim godinama sudbonosno se produbljivalo zaostajanje planskih ekonomika u pogledu kvalitativnih, funkcionalnih, estetskih i modnih parametara proizvoda i usluga. To je stvorilo situaciju, u kojoj su s jedne strane zapadne tržišne ekonomike raspolagale širokim spektrom atraktivnih sofisticiranih proizvoda i usluga, kojih su proizvodnja i izvoz pokazivali izvanrednu dinamiku, dok je na


drugoj strani socijalisti"ki svijet ustrajao u tradicionalnom sivilu ponude proizvoda i usluga, samo malo obilježen prevratnim otkri#ima nauke u drugoj polovini 20. stolje#a. Za ilustraciju: i nadalje su se proizvodili gramofoni, usavršeni prema svojim predhodnicima iz 30.-h godina samo zamjenom rukom pokretane poluge elektri"nim motorem i oslobo!enih potrebe da se igle mijenjaju nakon nekoliko plo"a, dok je na Zapadu muzi"ka reprodukcijska tehnika bila zasnovana na temelju mikroelektronike i digitalizacije. Ona linija 1 produžena smjerom desno u našemu modelu iskazuje upravo taj fenomen. A njenom suprotnoš#u u linijama zemlje T mnogo je izražajnija praznina. S tim su naslije!em ulazile postkomunisti"ke zemlje u transformaciju.

Iz prethodnog bi teksta moglo proizi#i da se odsutstvo sofiticiranog asortimana ti"e jedino potrošne elektrotehnike. U stvarnosti se ti"e i materijalnih komponenti proizvodnoga kapitala, materijala diferenciranih (sve do njihova kemijskog sastava i oblikovanja) za konkretno korištenje kod njihovog konkretnog kupca, a tako!er je i krug sofisticirane potrošne robe bitno širi. Ponekad je njegova atraktivnost sadržana samo u modernosti, drugdje pak samo u "uvenosti njegove marke, drugdje opet u estetskim vrijednostima, prema tome (op#enitije govore#i) tako!er u faktorima, koji nikako nisu uvjetovani velikim znanstvenim otkri#ima i gdje je nesposobnost planske ekonomike izvirala samo iz "injenice, da poduze#a nisu trebala proizvoditi za naru"ioca, za preživljavanje (i to za mirno preživljavanje) im je bilo dovoljno da ispunjavaju pokazatelje plana, pri #emu je ustrajanje u jednostavnom i ve# uhodanom asortimanu bilo povoljno.

Ona, o mnogo#emu kazuju#a, praznina u modelu broj 2 ispod prelaska linije 1 ima svoje implikacije na uvoznoj i na izvoznoj strani, na objema me!utim uvjetovane time što je odmah na startu transformacije došlo do razli"itog prelaza od sistema planom ustanovljenih izvoznih zadataka i uvoznih kvota ka liberalizaciji vanjske trgovine i slobodne razmjenjivosti krune za subjekte poduzetni"ke sfere.

Na uvoznoj se strani moglo ra"unati s brzom eksplozijom potražnje doma#instava za uvoznom potroša"kom robom, uglavnom postupnim porastom potražnje poduze#a za usavršenijim uvoznim materijalima i s odre!enim usporavaju#im nastajanjem potražnje poduze#a za investicijskim ure!ajima. U interesu potiskivanja prijete#ega rasta uvoza i ravnoteže trgovinske bilance, reagirala


je ekonomska politika izrazitim poskupljenjem uvoza i to upravo dubokom devalvacijom krune. Napomenimo, da je alternativa na"inu poskupljenja uvoza moglo biti i pove#anje carina i uvo!enje uvoznog dodatka za potroša"ku robu, a što se moglo dopuniti sa željenim efektom devalvacije kursa i tako omogu#iti njenu manju mjeru. Prednost carinske zaštite dodatno je još njena sposobnost izlaska u susret ciljevima industrijske politike. Pritom nam je sa strane EU bilo preporu"ivano da odaberemo carinsku tarifu iznad nivoa njenih zemalja "lanica (a mi smo se pak svojim vlastitim «naporom» paradoksalno našli u prosjeku, štoviše i ispod njega) i u isto bi vrijeme uvo!enje uvoznog dodatka bilo tolerirano u prelaznom razdoblju.

Na strani izvoza se naslije!ena kvalitativna zaostalost naše potencijalne izvozne ponude ispreplitala s nizom daljnjih kompliciraju#ih okolnosti. Visoka dinamika izvoza na Zapad postala je nužni prioritet, kako sa stanovišta vanjske ravnoteže, tako i iz širih narodnoprivrednih i politi"kih gledišta. Naša dosadašnja glavna tržišta u partnerskim zemljama SEV-a su se urušila, prizvodnja je u nas padala, a neiskorišteni kapaciteti, koji su se uslijed toga pojavili, bili su prilago!eni za proizvodnju «socijalisti"ke» robe, koja u razvijenom svijetu nije imala dobru reputaciju. Zapadna tržišta ni iz daleka nisu bila otvorena za našu ponudu i zato, jer se bitni dio me!unarodne trgovine obavlja danas u režimu prakti"ki zatvorenom za autsajdere. J. Chlumsky (2001) navodi, da je ve# polovinom devedesetih godina «oko jedne tre#ine me!unarodne trgovine "inila trgovina me!u firmama nadnacionalnih društava, a približno daljnja tre#ina je obuhvatala trgovinu me!u poduze#ima koji su kooperirali u okviru više ili manje organiziranih poduzetni"kih mreža». I pored nadnacionalnih aglomeracija se me!u subjektima postepeno stvarala u znatnoj mjeri fiksna mreža dobavlja"kih i isporu"ila"kih odnosa, u kojima su firme okruženi partnerima, koji su izgradili dobro ime i reputaciju pouzdanosti, solidnosti i tražene elasti"nosti u prilagodbi potrebama svojih naru"ilaca (uzgred, radi se o za nas pou"nom primjeru kakve plodove donosi institucija uzajamnoga povjerenja, koja je, iskreno govore#i, u nas nedostajala prvih transformacijskih godina). U tu su mrežu morali u#i raniji socijalisti"ki isporu"ioci, o kojima zapadne firme u pravilu nisu imale skoro nikakve pozitivne informacije i prema kojima je djelovalo apriorno (na op#im informacijama o nepouzdanoj institucionalnoj infrastrukturi


postkomunisti"kih zemalja zasnovana, "esto dakako i neopravdano) nepovjerenje ili barem oprez.

A za tu nadprosje"no zahtjevnu ulogu naše su firme bile opremljene jednim jedinim adutom: izvanredno niskim cijenama svoje ponude, koje su ne samo organski izvirale iz povoljnoga odnosa proizvodnosti i pla#a za odre!ene blokove roba, nego još i – i u ve#oj mjeri – upravo iz duboko devalviranog kursa krune, koji je cjenovnu bonifikaciju rasprostirao op#enito na cijeli skup roba. I taj jedini adut bio je dvojbeni adut; kupci iz zapadnih zemalja nisu bili skloni uvozu podre!ene robe samo zato što je izvanredno jeftina. Paradoksalno, kao da bi opisana uloga imala biti za izvozna poduze#a dodatno otežana, bio je još dozvoljen i raspad poduze#a vanjske trgovine, koja su sve do po"etka transformacijskoga razdoblja monoplski za proizvodna poduze#a obavljala vanjskotrgovinske operacije i imala izgra!ene vrijedne kontakte sa zapadnim partnerima. I još jedan paradoks: nakon studenoga 1989. bili su ukinuti i aparati naših trgova"kih savjeta u "ehoslova"kim ambasadama i tek je s vremenskim odlaganjem bila de fakto umjesto njih izgra!ena mreža organizacija CzechTrade i CzechInvest, doprinos kojih je za rast našega izvoza posljednjih godina neosporan.

Pogledajmo nanovo grafikon broj 2. Prelazak linije 1 predstavlja – pored sirovina, nafte i daljnjih stavki masivnog uvoza, optere#uju#ih trgovinsku bilancu zna"ajnom inercijom iz vremena planske privrede – «sofisticirani» segment me!unarodne trgovine. Nasuprot tome, prostor, u kome nasuprot linije 1 leži naša linija 4, predstavlja «standardni» segment. Politika liberalizacije naše vanjske trgovine, a prvenstveno njeno podržavanje duboko devalviranim kursom, mogla bi se u vezi s tim razlikovanjem «sofisticirane nasuprot standarne» u grafikonu broj 2 braniti slijede#im izlaganjem: budu#i da ne raspolažemo «sofisticiranim» robama, moramo dati cijelom skupu «standardnih» roba cijenovnu pogodnost da ne bi izvozne šanse bile poništene cjenovnom nekonkurentnoš#u. Ovakvo bi izlaganje možda i moglo imati stanoviti racio, ali da bi vrijedio za cijeli kontekst nedostaje mu mnogo toga. Najvažnije je to, što bi klju"em, kako se izvu"i iz našega hendikepa, trebala biti ekonomskopoliti"ka potpora znanosti, istraživanju, uvo!enju sofistiiciranih roba u proizvodnju i otvaranje za njih puteva na inozemna tržišta. U slijede#em dijelu teksta još #u se vratiti na slabosti pojednostavljene predodžbe o u"inku lije"enja dubokom devalvacijom.


Pre!imo sada na to, što naš model broj 2 govori o distribuciji efekata me!unarodne trgovine u korist naših partnera, a na našu štetu. Mehanizam te distribucije najjasnije se može sagledati i objasniti na segmentu našeg izvoza u obliku doradnih operacija (u nas tradicionalno nazivanih radom za pla#u) za snažnog zapadnog partnera na temelju ugovora s našim poduze#em. Izborom ovoga segmenta nemam namjeru "itaoca nikako uvjeravati da je sasvim reprezentativan za cjelokupni naš izvoz. Me!utim, analizom toga segmenta dolazim do nekih op#enito važe#ih zaklju"aka, kada uvjerljivo iskazuju suštinu naše problematike. (Kasnije #u još do#i do odstupanja od te suštine kod daljnjih tipi"nih segmenata našeg izvoza.)

Kod doradnih operacija rije" je o partnerstvu koje je bilo od zapadnih firmi – i to pretežno od nadnacionalnih korporacija – ve# od prvih godina transformacije traženo. U strategiji korporacija bio je ugra!en element utemeljen na vertikalnom raš"lanjenju proizvodnoga procesa, gdje je za odre!enu fazu proizvodnje, ili za doradu odre!ene proizvodne komponente, tražen partner iz «jeftine» zemlje, od kojega je striktno zahtijevano pridržavanje diktiranih tehnoloških procedura i kvalitete, s tim da njegove isporuke nadomjeste proizvodnu fazu koja se do sada ostvarivala «skupo» u vlastitim pogonima korporacije. Vratimo li se grafici modela broj 2, tada troškovima doradne operacije u zemlji T pripada neka to"ka na liniji 4 na lijevoj strani grafikona, a njegovim prvotnim troškovima unutar nadnacionalne korporacije pak odre!ena to"ka (u okomitoj projekciji od te to"ke iz linije 4) na liniji 1. Uz pretpostavku, da cijena za doradu pokriva samo troškove, bit #e udaljenost izme!u obe to"ke grafi"ki izraz bruto efekta za nadnacionalnu korporaciju (kojega nužno treba reducirati za transakciju troškova i do#i do "istog efekta). Bruto efekt ima dvije komponente: prva je uvjetovana našom relacijom prema svijetu u proizvodnosti i realnoj nadnici, druga devalviranim kursom krune (možemo govoriti o kursnoj renti). Grafi"ki se to razlikuje linijom 7, pod kojom je smještena komponenta «proizvodnost i realna nadnica» (prostor ozna"en kao 8), a iznad nje pak komponenta «kurs ispod pariteta» (9). Linija 7 je paralelna s linijom 1 na udaljenosti, koja izražava odstupanje kursa krune od njena pariteta (dakle strelica 3 minus 5). Paralelnost s linijom 1 tuma"imo tako, da je kursom uvjetovani efekt našemu partneru za široki raspon našega izvoza lijevo u presjeku linija 4 i 7 uvijek osiguran prinosom, kojega je udio u jedinici izvoza linearno direktno zavisan od mjere obezvrije!ivanja


kursa, a uz dati je kurs njegov postotni udio u svim robama fiksan. Efekt izražen prostorom 8 je kod pojedinih artikala pak razli"it, a može imati i nultu vrijednost. U grafikonu njegova nulta vrijednost po"inje opet od presjeka linija 4 i 7. Artikli, koji su na liniji 4 desno od tog presjeka, kupcu-partneru ne bi donijeli niti gore definirani «osigurani» efekt dan podcjenjenim kursem.

Na ovom #emo se mjestu vratiti klju"nom fenomenu pravednosti u distribuciji efekata iz uzajamnoga trgovanja i pokušat #emo to poop#iti. Prostor ozna"en kao 8 svojom je suštinom identi"an s analognim prostorom u našemu modelu broj 1 (tamo se radi o položaju linije 6 ispod linije 1). I u modelu broj 2 radi se o izvozu zemlje T, u kojemu je racionalnost njene izvozne sposobnosti zasnovana na istim okolnostima proizvodnosti i nadnica, kao i u našemu modelu broj 1. Radi se doduše tako!er i o efektu za subjekt koji uvozi, ali ga ovdje moramo okarakterizirati kao prirodnu posljedicu slobodne trgovine. Kao koliziju sa pravednom distribucijom efekata uzajamne trgovine moramo, me!utim, definirati redistribuciju uvjetovanu duboko devalviranim kursom (dakle, prostor 9). Kursnu rentu u tom slu"aju si prisvaja uvoznik.

Moramo još argumentirano obrazložiti, zašto doradne procese smještam u modelu broj 2 ulijevo od presjeka linija 7 i 4. Iako tamo ne moraju pripadati svi primjeri doradnih operacija, odnos snaga me!u partnerima i njihovo ponašanje opravdavaju pretpostavku da #e u pravilu tako biti. Kao posljedica kolapsa svog izvoza u zemlje SEV-a, naše je poduze#e izgubilo proizvodnu zaposlenost i s nadom reagira na interes sa strane nadnacionalne korporacije. Ta, me!utim, takvu nadu rasprostire izme!u više potencijalnih partnera, u pravilu i u drugim tranzicijskim ekonomijama. Razigrava s njima igru u kojoj traži najboljega partnera, pri "emu cijena ne mora doduše biti jedinim, ali je svakako veoma bitni kriterij izbora. Ukoliko je izbor pao na naše poduze#e, onda je svakako to zato, jer je jeftiniji od konkurenta iz drugih tranzicijskih ekonomija, pa se stoga može pretpostavljati da #e uglavnom biti u lijevom dijelu našega grafikona.

Prvi bitni zaklju"ak iz primjene modela broj 2 na izvozni segment «doradni poslovi» je slijede#i: uz uvjet nejednake snage partnera dolazi do redistribucije dijela GDP u korist snažnijega partnera. Obim redistribucije je dan razlikom izme!u prvotnih troškova za doradne operacije u mati"noj zemlji partnera i cijene koju za njih zatim plati našemu poduze#u (s korekcijom za troškove transakcije). Dio


efekta za izvoznika je prirodna posljedica trgovine me!u partnerima u skladu s na"elom slobodne trgovine, kursna je renta, u skladu s argumentacijom ove studije o redistribuciji, nepravedna.

Me!utim, samom nepravednom distribucijom paradoksi analizirano-ga primjera ne završavaju. Za naše je poduze#e doduše ostvarenje ugovora prema našem tipskom primjeru klju"no pitanje biti ili ne biti, ali da li je ono pozitivno razriješeno pa ga se nekakva nepravedna distribucija efekta u korist partnera, a omogu#ena obezvrije!enim kursem krune, nikako ne doti"e; došao bi na svoje i kada bi kurs krune bio obezvrije!en manje ili još više. Za njega su odlu"ne naplate u krunama, a te #e mu pokriti njegove troškove. U linearnoj zavisnosti od mjere obezvrije!enja krune mijenja se me!utim devizni ekvivalent tih naplata. Možemo deducirati slijede#i suštinski zaklju"ak: trošak prekomjerne devalvacije valute ima isklju"ivo makroekonomsko obilježje. Iz datog fizi"kog obima izvoza priljev je deviza u zemlju, kursom ispod pariteta, umanjen.

Navedene "injenice izazivaju, me!utim, važno pitanje; da li je dramatska devalvacija krune na startu transformacije bila ekonomskopoliti"ki opravdana. Odbacujem argumentaciju pristalica izabrane strategije, da je potvrda njene ispravnosti u cjelini podnošljiv deficit trgovinske bilance u prvim godinama transformacije, a tako!er i to da je kurs ustrajao u osnovi na prvotno odabranoj razini niz godina, do njegovvog prelaska u plivaju#i režim. Ustrajanje kursa na prvotnoj razini ne bih objašnjavao niti time, da se uspjelo precizno anticipirati njegovu ravnotežnu poziciju, nego prije time, da su ga poduze#a logi"ki prihvatila kao parametar od kojega su polazili u svojim kalkulacijama i pregovorima s partnerima i adaptirali se na njega. Važno je tako!er i to, što navedena argumentacija za duboku devalvaciju ne obuhvata problem na iscrpan na"in, kada u cjelini ignorira gore definirani makroekonomski trošak. I kona"no – i kada bismo ekonomskopoliti"koj odluci o devalvaciji krune pristupili tako suženo, kako su to u"inili njeni autori, tada bi samo sa stanovišta ravnoteže trgovinske bilance njegovom osnovom imalo biti traaženje optimalne mjere devalvacije. Radi se naime o trade off, kada na vagu dolazi s jedne strane o"ekivani pozitivni utjecaj na fizi"ki obim izvoza, rastu#i s dubinom devalvacije, na drugoj strani manja utržba (preciznije: manji devizni ekvivalent naplate) za dati fizi"ki obim izvoza, koji naprotiv linearno s dubinom devalvacije opada. Može se dodati da pozitivni utjecaj opadaju#e cijene na fizi"ki rast izvoza


nije opet toliko nesporan i da dubinom devalvacije raste manje nego linearno, kada ovdje djeluje nešto, što znamo iz kupovanja na raznim sumnjivim tržištima: prodaje li se drugorazredna roba za ekstremno nisku cijenu, to dalje diskreditira njenu kvalitetu. Prije bi mogla biti prodavana za cijenu, koja je doduše niža, ali ne ekstremno niska.

Još je jedan kontekst kod pitanja izbora mjere devalvacije bitan. Sasvim bi druga"ije posljedice kao eška republika imali kada bi umjerenije devalvacije valute izabrale sve tranzicijske ekonomike, ili kada bi umjerenije obezvrije!enom krunom istupili iz toga reda. Druga mogu#nost uklju"uje smanjenje cijena sa strane tranzicijskih «konkurenata», u prvom se slu"aju usu!ujrm procjeniti da utjecaj manje devalvirane krune na redukciju fizi"kog obima izvoza ne bi bio nikako bitan, zato što bi cjenovna pogodnost za partnere iz razvijenih zemalja tako i tako ostajala.

Daljnje dvojbe o politici ekstremno jeftine krune opravdane su u vezi s tim, da se mikrosubjekata na izvoznoj strani ne doti"e, za njih je štoviše povoljna. Radi se ne samo o protekcionizmu posebne vrste (s op#im, a ne selektivnim dometom), nego onom koji tvori "udnovatu simbiozu s liberalizacijom trgovine, što je bila uvedena odmah na po"etku transformacije i kao svoj cilj deklarirala izložiti naša poduze#a me!unarodnoj konkurenciji, koja ih je trebala prisiliti na inovaciju asortimana i uštedu troškova. Pritom njihova na startu transformacije niska konkurentna sposobnost nije bila u op#enito niskoj proizvodnosti (kada bi bilo samo to, djelovala bi ovdje i logika teorije komparativnih prednosti), nego u podstandardnoj kvaliteti nu!enih proizvoda. Može se na kraju krajeva i dozvoliti da je iza opisanog ekonomskopoliti"koga miksa stajalo na prvi pogled racionalno razmatranje, da #e cjenovna pogodnost omogu#iti prekora"iti po"etnu najakutniju ugroženost ravnoteže trgova"ke bilance i pružiti poduze#ima vrijeme za odstranjenje hendikepa u podstandardnoj kvaliteti svoje ponude. Umjesto prisiljavanja da se orijentiraju u tom pravcu, mnogim je poduze#ima "ak naprotiv pružila mogu#nost da ustraju na dosadašnjem asortimanu i da i dalje ugodno preživljavaju. I s toga bi gledišta duboka devalvacija na startu mogla biti tolerirana samo tada, kada bi istovremeno bio prihva#en obavezni, transparentni i «glasno» objavljen program postepene realizacije u"vrš#enja kursa krune, s prelaskom na režim plivaju#ega kursa tek nakon dostizanja njegove odre!ene aprecirane razine. To bi zna"ajno utjecalo na ponašanje poduze#a. Ne bi primali


duboko devalvirani kurs kao na dugi rok fiksirani parametar koji im omogu#ava ugodno vegetiranje «kao u socijalizmu», svijest o privremenosti bi u sebi nosila prisilu ka progresivnim promjenama u pravcu više kvalitativne konkurentne sposobnosti. Tako!er bi i u pregovorima o prodajnoj cijeni morali anticipirati budu#e u"vrš#enje kursa i ne bi lakomisleno popuštali do same granice, koja im u datom momentu osigurava pokri#e njihovih troškova u krunama.

Ovime možemo napustiti dio koji analizira široki kontekst duboko devalvirane krune na tipskom segmentu izvoza doradnih operacija. itaoca sam ve# upozorio da sam ovaj tip koristio zato, što ga njegova obilježja predodre!uju za ulogu «nastavnog pomagala» i da u ostalim segmentima izvoza štošta može biti druga"ije. Pre!imo sada na druge tipske segmente.

Po"nimo od modifikacije tipa «doradni proces». Taj do sada razmatrani tip zasnivao se na ugovoru s našim poduze#em, prelazim sada ka njegovoj analogiji, zasnovanim, me!utim, na izvozu proizvodnoga kapitala k nama. Taj je oblik zadobio zna"ajniji ponder s nekolikogodišnjim odmakom, u drugoj polovini devedesetih godina. Partner u tom slu"aju izgradi u nas svoj vlastiti pogon i opremi ga na zapadnu tehnološku razinu. Ukoliko iz toga rezultiraju#i viši efekt distribiran u korist stranog investitora ho#emo objasniti našim grafikonom, onda je tip «doradni proces u našem starom pogonu» troškovno reprezentiran to"kom na liniji 4 negdje u širokom podru"ju lijevo od kriti"nog presjeka linija 7 i 4, dok bi tipu povezanom s izgradnjom modernoga pogona sa zapadnom tehnologijom i nivoom proizvodnosti pripadala to"ka na liniji 4 u ekstremno lijevom položaju, gdje je udaljenost od linije 1 samorazumljivo još ve#a. Raspon nepravedne redistribucije ostaje isti, efekt koji proilazi iz logike teorije komparativnih prednosti je pak ve#i i u punom ga opsegu (uklju"ivo i porez na dobit) dobija inozemni investitor (u slu"aju kada doradu obavlja naše poduze#e mogu#e je "ak da dogovori cijenu uz koju participira na razlici izme!u linije 1 i 4).

Upravo se analizirani izvozni segment može u osnovi uzeti kao reprezentant svih stranih investicija, odnosno i za njihovu izvoznu proizvodnju. Ipak ne mogu izostaviti slijede#u napomenu: pogodnost investiranja u "ešku ekonomiku proizlazi ve# i iz same suštine našega modela broj 2, odnosno iz fenomena duboko devalviranoga kursa, pa zato smatram opravdanim kriti"ke rezerve prema daljnjem bonificiranju stranih investitora sistemom investicijskih poticaja. A ti


su opet osnovani – sli"no kao što je to u samoj osnovi devalvacije – konkurencijom izme!u pojedinih tranzicijskih zemalja za privla"enje zapadnih investitora.

Pre!imo sada na izvozni segment, za kojega #emo kao reprezentativ-nu robu argumentirano «posuditi» rusku naftu. Ovdje doma#i troškovi ne igraju nikakvu ulogu u formiranju cijene, proizvod je na svjetskim tržištima prihva#en svojom kvalitetom kao punovrijedan i ravnopravan s ponudom bilo kojega drugoga svjetskoga proizvo!a"a, pa je sasvim razumljivo da i Rusija za njega ubire svjetsku cijenu (preciznije: malo zna"ajne razlike u kvaliteti potiru se povremeno malo zna"ajnim razlikama u cijenama). Budu#i da se iz poznatih geopoliti"kih razloga cijena nafte sasvim odvojila od njene troškovne osnove, pa da u sebi sadrži pored osnovane eksploatacijske rente i zna"ajnu stavku «geopoliti"ke» rente, odgovara joj na našoj liniji 4 to"ka u krajnje lijevom položaju, gdje je udaljenost ovoga troškovnog obilježja od svjetske cijene na liniji 1 ogromna (danas svjetska cijena nafte može bivati i višekratno ve#a od troškova eksploatacije). To me!uitim ni iz daleka ne iscrpljuje cjelokupnu specifi"nost toga segmenta. Kardinalne posljedice ima to, da se rezultat sasvim izmi"e standardnoj logici našega modela broj 2, kako smo je komentirali na primjeru doradnih procesa (zapravo je suprotna), budu#i da cjelokupna opisana razlika izme!u linije 4 i linije 1 ovoga puta nije redistribuirana ka uvozniku, nego je prisvaja izvozno poduze#e samo. Upravo se time objašnjavaju legendarni profiti ruskih naftnih magnata, upravo je to i pozadina sukoba izme!u vlasnika naftnih firmi i ruske države, nakon pobjede Putina nad oligarhima upravo je to u pozadini stabilizacije ruske ekonomike i izvla"enju iz marazma devedesetih godina. (Za sportski usmjerenog "itaoca dodajem da je to i u pozadini nogometne anomalije imenom Chelsea.) Ostavimo me!utim po strani ruski kontekst. Radilo se opet samo o «udžbeni"kom pomagalu» koje nam tako!er govori (a za našu temu najvažnije) o op#oj specifi"nosti segmenta, u kojemu svjetsko tržište priznaje i u izvozu iz tranzicijskih zemalja svjetsku cijenu kao samorazumljivu osnovu trgova"kih ugovora, što implicira da #e ne samo eksploatacijska i geopoliti"ka, nego nad to i kursom uvjetovana renta pasti u džep izvoznom poduze#u.

Za "eški primjer nisam u stanju specificirati popis reprezentanata takvog izvoznog segmenta poimence, ali sasvim sigurno tako!er postoje. Neosporno njima pripada npr. elektri"na energija. Profiti


ovdje razumljivo (uvažimo veli"inu obiju ekonomika) ne mogu dosti#i te astronomske visine kao kod ruske nafte, ali su za naše uvjete tako!er astronomski visoki. U listu ‘Pravo’ "itamo da je EZ u 2007. godine ostvario 40 mld. K" profita, a naknade menadžerima dostižu "esto stotine milijuna kruna. Postoje i dodatni indikatori kako to poduze#e zara!uje iz pogodnosti što mu ih nudi podcjenjena kruna: svojom investicijskom politikom ekspandira u inozemstvo, u"eš#e izvoza elektri"ne energije je visoko i to usprkos opravdanoj kritici s ekoloških pozicija - da na društvo prebacuje eksternalije povezane sa spaljivanjem nekvalitetnog sme!eg ugljena. Ali ni sve spomenuto EZ-u nije dovoljno: u citiranom izdanju lista «Pravo» gra!anin se tako!er priprema na to, da #e se cijena elektri"ne energije i za njega tokom tri godine podi#i na nivo one u Njema"koj.

Drugi je sli"ni «halapljivac» "eške ekonomike cjelokupni bankarski sektor, koji oponaša zapadnu razinu naplata za svoje usluge, njih prevede kursem na krunske cijene, uzima ih od "eških klijenata i prema njima se postavlja u pozi nevinoga. I ne samo to. U svojoj osnovi parazitsko korištenje kursne pogodnosti uspijevaju obraniti od pokušaja državnih organa da ih podvrgnu regulaciji. Usprkos tome što prosperitet bankarskoga sektora, mjerena obimom profita, visinom dividendi i, ne na posljednjem mjestu, naknadama osobito menadžerskih položaja, ima dvojbenu ekonomsku pozadinu i moralnu osnovanost.

Nakratko #u se još zadržati na jednom kvaziizvozu, koji je specifi"no modificirana verzija segmenta analiziranog u predhodnim odlomcima. Rije" je o privremeno migriraju#oj radnoj snazi iz zemalja sa duboko devalviranim kursom u zapadne «kursno normalne» ekonomike. Konkretni migrant – a pretpostavimo da u svom radnom uklju"enju usvoji zapadne vještine i proizvodnost – polazi od kalkulacije koja uspore!uje njegovu novu zapadnu zaradu s dosadašnom doma#om i uo"ava da #e, u mjeri koja odgovara ponderu svoje zarade, posti#i u osnovi isti efekat kao ruski izvoznik nafte, obuhvataju#i, dakle, i kursnu rentu. To je, me!utim, kalkulacija koja zavodi. Racionalan uvid traži da njegovu zapadnu zaradu podijelimo na dvije komponente: prvu, koju #e «pojesti» u zemlji prihvatitelju i drugu, koju #e poslati svojoj porodici doma. Kod obe se doista zbraja efekt dan razlikom doma#e i zapadne realne nadnice za isti rad, ali ipak samo ova druga komponenta sadrži i kursnu rentu. I to je, me!utim, dovoljno privla"na motivacija za privremenu migraciju.


Preostaje nam neprecizno definirani segment svih ostalih naših izvoza. Najprije moram napraviti stanoviti ustupak od gore korištene znatno glajhšaltuju#e karakteristike naše «socijalisti"ke» robe kao «sive mase», malo atraktivne za zapadna tržišta. Stvarnost je na po"etku transformacije bila možda i izrazitija, stanovita je mjera atraktivnosti kod niza roba za konkretnog zapadnog uvoznika ovdje sigurno postojala, djelovao je sigurno i kontinuitet s našim izvozom iz razdoblja socijalisti"ke ekonomike. I upravo ovaj kontinuitet moramo vrednovati s obje njegove strane.

Pozitivno je svakako bilo da je na zapadnim tržištima nekakvo prisustvo "eških izvoznika postojalo. Na stare trgova"ke kontakte bilo je ponegdje mogu#e nadovezati se, a sigurno su postojali i brojni primjeri kada su "ehoslova"ki proizvodi i njihovi proizvo!a"i imali dobru reputaciju. Za razliku od poslijerevolucionarnog izvoza rada u nadnici, ovdje pregovara"ka pozicija "eških izvoznika nije morala biti tako slaba i sigurno je dolazilo i do toga da nisu bili potisnuti "ak na liniju 4, nego su pregovarali i o cjeni iznad nje, tako da su u efektu iz slabog kursa krune mogli participirati s uvoznicima. To tako!er snizuje makroekonomski trošak slaboga kursa u obliku redistribucije vrijednosti u korist partnerske zemlje.

Negativan aspekt je u vezi s time, da se u socijalisti"koj ekonomici izvozilo doslovce uz svaku cijenu, cijena nije bila kategori"kim kriterijem. Redovito je tako dolazilo i do toga, da smo se nudili i ispod naših troškova. Model broj 2 ilustrira da je našim poduze#ima de fakto davana prilika da s takvom praksom nastavljaju. Izravnamo li liniju 4 u njenoj poziciji desno od presjeka s linijom 7 s adekvatnim dijelom linije 6, zapažamo, da su upravo poradi duboke devalvacije krune cijene odre!enoga segmenta naše izvozne ponude umjetno snižene ispod svjetske cijene, premda bi prema paritetu bile iznad njih. Mikrosubjekti tako mogu izvoziti s profitom i tamo, gdje su u stvarnosti nasuprot svjetske konkurencije skuplji. Štoviše, na to su poticani. Rije" je o grijehu protiv principa slobodne trgovine, kada je sistem gra!en za poticaj izvoza i onoga kruga roba gdje bi se ekonomskom racionalnoš#u morao usmjeriti na jeftiniji uvoz. To, što je model broj 1 racionalno definirao kao uvozni segment, u modelu broj 2 se pretvorilo u segment «tako!er izvozni». Na taj na"in pogodnost za poduze#a u stvarnosti donosi štetu ekonomici kao cjelini. To je ve# u flagrantnoj suprotnosti ne samo s Davidom Ricardom, nego i s (u našem kontekstu moram upotrebiti navodnike)


«iluzijom» Adama Smitha, da u tržišnoj ekonomici poduzetnik, slijede#i vlastiti probitak, doprinosi op#em uspjehu.

4. Implikacije za zemlje na «jakom» polu

Iz našega modela broj 2 ne mogu se izvoditi nekakve «duboke» dedukcije za zemlje u "ijim ekonomikama dominantnu ulogu igraju oni subjekti koje smo u 3. poglavlju izdvojili kao jake. Ipak #u ustrajati na nekim razmatranjima koja smjeraju više ka formulaciji pitanja, nego odgovorima na njih.

O tome kakav ponder ima distribucija efekta u korist zemalja «na drugoj strani našega modela broj 2» ne postoje nikakvi statisti"ki podaci. Statisti"ka služba ovdje niti nema što pratiti i evidentirati, kad iza pojedinih mikroslu"ajeva ne stoji nikakva objavljena relevantna dokumentacija. Distribuciju na štetu naše ekonomike, razmjer koje se na temelju materijala Savjeta vlade R za socijalnu i ekonomsku strategiju (2002.) može procjenjivati na nekoliko stotina milijardi kruna godišnje, je u relaciji prema GDP partnerskih zemalja zanemariva stavka. (Ni hipotetski obim distribucije za sve evropske tranzicijske zemlje ne bi imao zna"ajniji ponder, posebno kada su dominantne stavke ruskog izvoza nafta i zemni plin.) Više me!utim može re"i kineski primjer. Pick (2006.) navodi procjenu da je Kina 2003. godine «darovala» razvijenim zemljama preko svojega izvoza oko 13 % svoga GDP, što predstavlja (ra"unato paritetom) približno 1300 mld USD. (Pridodamo li – samo radi orijentacije – taj broj sumi GDP USA i Japana, koji su glavni uvoznici kineske robe, dobivamo 8 %.) Za ocjenjivanje pondera tih brojeva moramo uzeti u razmatranje visoku dinamiku kineske ekonomike i isto tako njenog izvoza, a kao najvažnije visoku atraktivnost u Kini izvo!enih doradnih operacija za nadnacionalne korporacije, koje su realizirane ve#inom na temelju ameri"kih investicija.

U 3. poglavlju smo se bavili doradnim procesima kao «nastavnim pomagalom», na kojemu se dalo dobro objasniti bit našega modela broj 2. I u ovom poglavlju #e taj segment trgovine imati posebno mjesto. Ne samo opet kao nastavno pomagalo, koje jasno ilustrira efekte za jake i razvijene zemlje, nego uz to i kao segment sa specifi"nim ekonomskopoliti"kim kontekstom za partnerske jake zemlje. Za razumjevanje ove specifi"nosti postavimo doradne


procese u kontrast s prakti"ki bilo kojom drugom robom. Uvoz standardnih roba u «jake» zemlje, za cijene uvjetovane podcjenjenim kursom, izaziva prirodan otpor doma#ih proizvo!a"a dirnutih tom nekorektnom konkurencijom (ukazuje se na kursni damping) i tako generira pritisak ka poja"anju zaštitnih mjera. Sporazumi u okviru Svjetske trgovinske organizacije stvaraju ovdje zna"ajne barijere, ukoliko je rije" o carinskoj zaštiti, ali ve#e mogu#nosti, a "esto i ve#u efikasnost nude strogi zahtjevi za kvalitativnim i higijenskim standardima. U posljednje vrijeme, me!utim, sasvim logi"ki dobivaju na intenzitetu glasovi koji zahtijevaju da se prema Kini primjeni politika koja bi je prisilila na aprecijaciju njene valute, a u rujnu 2006. došlo je u toj stvari i do izravne intervencije Svjetske banke i IMF kod kompetentnih kineskih organa. To se može okvalificirati kao naprikladniji tip zaštite, usmjeren izravno na izvor problema. Nasuprot tome, u uvozu doradnih operacija upravo opisana problematika uop#e ne postoji. Trgovina ovdje proti"e bez rezonancije subjekata koji bi se mogli osje#ati ošte#eni. U njoj u"estvuju#e korporacije je aktivno i s koncepcijskim usmjerenjem traže, a ostalih se mikrosubjekata ne doti"e.

Pogled na efekte iz uvoza doradnih operacija razmatrat #emo polaze#i od hipotetskog primjera, kada nadnacionalna korporacija sklopi s kineskim poduze#em ugovor, koji se ti"e dorade odre!ene komponente. Prije tog ugovora je korporacija u svom pogonu na doti"ne operacije ulagala za nadnice, recimo, 10 milijuna dolara godišnje.Uz duboko podcjenjenu kinesku valutu – kurs je približno 20 % od pariteta - ulaze u cijenu troškovi pla#enih nadnica za doradne operacije u visini od 2 milijuna dolara; uzimamo na znanje samo kursnu rentu (prostor 9 u našem grafikonu broj 2), a zanemarujemo eventualni daljnji efekt za ameri"kog uvoznika (prostor 8). Da primjer ne bi nepotrebno komplicirali, projicirati #emo na statisti"ke veli"ine nadnacionalne korporacije upravo nave

raspodjela u inaka (efekata) me unarodne trgovine u … · 2009. 7. 26. · ukoliko bi me !unarodna...

Documents