Prof. dr. sc. Ivo Družić

RAZVOJ I TRANZICIJA

HRVATSKOGA GOSPODARSTVA

F&~ \ \!il)

"""""" HRVATSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI

II Politička kultura

Zagreb, 1997.

KAZALO

PROSLOV . .............. .

1. DIO KLASIČNI RAZVOJNI ČIMBENICI.

11

17

1 RASPOLOŽNOST INOZEMNOG INVESTICIJSKOG KAPITALA 18

1.1 Gospodarski razvitak Istočne Europe 22

1.2 Troškovi tranzicije. . . . . . . . . . . 31

1.3 Pristup međunarodnom tržištu kapitala. 40

1.3.1 Interregionalna struktura investicijskog kapitala. 40

1.3.2.

1.3.3

2

Intraregionalna struktura međunarodnog investicijskog kapitala 45

Tranzicija i inozemni kapital u Hrvatskoj. . . . . . . . . . . . . 53

TRANZICIJSKA FUNKCIJA POLJODJELSTVA . ......... , 57

2.1 Strukturni procesi svjetskog tržišta agrarnih proizvoda

2.2 Tranzicijski učinak globalnih agrarnih procesa . . .

2.3 Transpozicija globalnih pomaka na hrvatski agrar .

2.3.1 Prispodoba činitelja internacionalizacije

2.3.2 Čimbenici hrvatskog agrarnog razvitka

2.3.2.1 Posjedovna struktura ......... .

2.3.2.2 Dinamika i struktura poljodjelskog stsnovništva

2.4 Strategijski interesi nacionalnog agrara .

2.4.1 Dugoročnost trendova u agraru ..

57

59

63

63

70

70

76

79

79

2.4.2 Nacionalni ciljevi i pretpostavke . 81

2.4.2.1 Pretpostavke djelotvorne strategije. 81

2.4.2.2 Ciljevi i očekivanja. . . . . . . . . . 84

3 RAZVOJNI POTENCIJAL TURIZMA . . . . . . . . . . . . . . . .. 89

3.1 Regionalna dinamika svjetskog turizma. 89

3.2

3.3

Strukturni 'učinciturističke- industrije. -.

Konkurentska sposobnost hrvatskoga turizma

91)

.. 101

5

3.3.1 MeLodološki aspekti analize tržišta. . . . . . . . . . . 101

3.3.2 Indikatori razvijenosti hrvatskoga turističkog tržišta . 103

3.3.3 Elementi kvantifikacije turističke potražnje . . . . 112

3.4 Razvojni čimbenici hrvatske turističke industrije . 117

3.4.1 Proizvodni kapital turističke industrije 118

3.4.2 Zaposlenost i produktivnost. . . . . . . 123

II. DIO SUVREMENI RAZVITAK 125

4 IZVOZNA ORIJENTACIJA . ... 126

4.1 Dominantni trendovi s\jetskog tržišta . 126

4.1.1 Globalni klubovi. . . . . . . . . . . . . 128

4.1.2 Ekonomska koncepcija globalnih klubova . 130

4.1.3 Gospodarski aspekti funkcionalne integracije 132

4.1.4 Učinci liberalizacije vanjske razmjene 135

4.1.5 Transformacija GATT-a u WTO 136

4.2 Kontinentalne asocijacije .... 138

4.2.1 Trgovinski blokovi i regionalna integracija 139

4.2.2 Ekonomske dimenzije NAFTA-e ...... 140

4.2.3 Ekonometrijsko testiranje modela NAFTA-e. 142

4.2.4 Izvozna strategija velikoga gospodarstva - SAD. 144

4.2.5 Struktura japanske izvozne strategije 148

4.2.5.1. Institucionalna kompatibilnost 149

4.2.5.2. Operabilnost vanjske trgovine 151

4.3 Gospodarski položaj novih država u globalnim procesima . 152

4.3.1 Uvozno-supstitutivna strategija. 153

4.3.2 Izvozna strategija . . . . . . . . 156

4.3.2.1. Teorijski argumenti izvozne strategije. 156

4.3.2.2. Korisnost vanjske razmjene. 158

4.3.2.3. Utjecaj vanjske razmjene . . 159

6

4.3.2.4. Empirijski argumenti izvozne strategije .

4.3.2.5. Koncepcijska nesuglasja. . . . . . . . . .

163

165

4.4. Strategijski inputi novopridošlih gospodarstava na svjetskom tržištu 167

4.4.1. Strukturni čimbenici promjena. . . . . . . . . . . . . . . . . . 167

4.4.2. Restrukturiranje međunarodnih ekonomskih sveza hrvatskoga gospodarstva. 169

4.4.2.1. Pasivna opcija

4.4.2.2. Opcija multilateralnih sveza

4.4.2.3. Integrativna opcija.

4.4.2.4. Bilateralna opcija ..

4.4.2.5. Opcija regionalne protuteže .

4.4.3. Odrednice strategije ključnih čimbenika .

4.4.3.1. Implicitni i eksplicitni ciljevi Marshallova plana

4.4.3.2. Funkcija ekonomske stabilnosti.

4.4.3.3.-lzvanekonomski. ciljevi. . . . . .

4.4.4 Strategijski izazov Istočne Europe .

4.4.4.1. Ekonomsko-povijesna uporišta strategije.

4.4.4.2. Stimuliranje ekonomskih integracija. . .

4.4.4.3. Varijante ofenzivne nacionalne strategije Hrvatske.

4.5. Strukturni pomaci vanjske razmjene Hrvatske i EU

4.5.1. Učinci promjene gospodarskog okvira

4.5.1.1. Gospodarske razdjelnice. . . . . . . .

4.5.1.2. Faktori utjecaja na strukturu razmjene .

4.5.1.3. Europeiziranje vanjske razmjene .

4.5.2. Dinamika vanjskog okruženja.

4.5.2.1. Strukturna ograničenja . . ..

4.5.2.2. Interna inkompatibilnost tranzicijskih gospodarstava.

4.5.2.3. Transparentna tržišna ograničenja. . . . . . . . . . .

169

170

171

172

174

175

175

175

17(}

177

177

178

179

180

180

182

183

186

190

191

192

193

7

4.5.3. Regionalni pristup EU ....... 194

4.5.4. Beneficirani trgovački aranžmani. 198

4.6. Formuliranje nacionalne izvozne strategije 199

4.6.1. Modeli izvozne strategije 200

4.6.1.1. Model "razvojne vizije" . 200

4.6.1.2. Model "intelektualnog kapitala" 201

4.6.1.3. Model "realnog okruženja" . 201

4.6.2. "Kombinirani" model .... 202

4.6.3. Polazna etapa "zadane strukture" u "kombiniranom" modelu 203

4.6.3.1. Izvozna strategija i izvozni pokazatelji. 205

4.6.3.2. Nacionalni računi i izvozna strategija . 209

4.6.3.3. Parcijalna usporedba. . . . . . . . . . . 212

4.6.4 Analitička podloga polazne etape "zadane strukture" 215

4.6.4.1 Tržišni udjel Njemačke . . . . 215

4.6.4.2 Obilježja razmjene s Italijom . 219

4.6.5 Etapa "razvijenog kombiniranog modela" Hrvatske 222

4.5.6.1 Proizvodne djelatnosti. . . . . . . . . . . 223

4.6.5.2 Dizajniranje uslužnih izvoznih proizvoda 225

liTERATURA' ................ 229

POPIS TABliCA, GRAFIKONA I SLIKA . 239

8

Ovu knjigu posvecuJem SVOJOJ obitelji; supruzi Aniti, kćerima Jasmini i Tajani i sinu Marku, koji su strpljivo podnosili moje spisateljske eskapade i nervoze, žrtvujući povremeno kvalitetu obiteljskog života.

10

ZAHVALE

Ovo je prigoda za zahvalu svim prijateljima i kolegama koji su me hrabrili, pomagali i poticali u dovršetku rukopisa.

Zahvaljujem dekanu Ekonomskog fakulteta u Zagrebu prof. dr. Borisu Vukoniću i pročelniku Katedre za makroekonomiju i razvoj Ekonomskog fakulteta, svome dragom kolegi i prijatelju prof. dr. S. K. Sharmi na razumijevanju i potpori.

Osobito zahvaljujem svojim recenzentima i štovanim kolegama prof. dr. Jakovu Sirotkoviću i prof. dr. Dragomiru Vojniću. Njihovo golemo iskustvo i respektabilna znonstvena produkcija, a osobito brojne stručne rasprave sa svakim pojedinačno, bili su mi trajna inspiracija pri pisanju knjige. Dakako, sva odgovornost za konačno napisan tekst pripada samo autoru.

Naposljetku, ali ne i na kraju, zahpaljujem asistentima dr. Zoranu Kovačeviću i mr. Vladimiru Cavraku, demonstratorima Katedre za m:akrD!konomiju i razvoj Ekonom.sk:og fakulieta u Zagrebu Jurici Simurini i Josipu Tici, bez čije pomoći u rješavanju brojnih tehničkih i drugih problema povezanih za dovršetak knjige, njezino tiskanje ne bi bilo moguće.

PROSLOV

Hrvatske gospodarske tržišne strategije za sada nema kao qjelovitog međusobno usklađenoga realnog nacionalnog projekta. Istodobno, razvidne su brojne parcijalne i sektorske studije što tretiraju djelatnosti, grane ili sektore nacionalnoga gospodarstva, naglašavajući njihovu presudnost među brojnim komplementarnim i konfliktnim ciljevima i instrumentima gospodarske politike. Brojna ministarstva, komorske i sindikalne udruge te druge institucije i udruge na svojim su projektima angažirale gotovo sva sveučilišta, fakultete i institute. U opsežnim studijama, te na brojnim domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima formulirane su sastavnice strategije tržišnog restrukturira­nja i razvitka privatnog poduzetništva i malih poduzeća, financijske industrije i bankarstva, turizma, poljodjelstva, prometa, telekomunika­cija, zdravstva, obrazovanja, kulture, znanosti itd. Svaki sektor, dakako, ima punu argumentaciju na kojoj temelji svoju prioritetnost unutar nacionalnoga gospodarstva Kako pak u tržišnim u>detima djeluje koncept oskudnosti resursa i oportunitetnih troškova, razumljive su tegobe sklapanja konzistentne nacionalne strategije, koja s jedne strane ne narušava autonomiju tržišta, a s druge strane uspostavlja hijerarhiju nacionalnih ekonomskih ciljeva poduprtih mjerama i instrumentima gospodarske politike.

Stoga je promišljanje hrvatske razvojne strategije polje burnih prijepora na kojem su različite koncepcije i interesi često u sjeni formalne znanstvene i stručne argumentacije. Među mnogim ponuđe­nim politikama, ciljevima, strategijama i instrumentima, gotovo se ofici­jelno, postupno izdvajaju tri uporišta razvojne strategije. To su inozemna ulaganja, poljodjelstvo i turizam.

Takvo projektiranje nacionalne gospodarske strategije odredilo je i sadržaj ove knjige.

U prvom dijelu držali smo potrebnim propitati prezentirane elemente klasične razvojne strategije, jer se njima bitno određuje brzina i djelotvornost ekonomske tranzicije hrvatskoga gospodarstva. Naša je raščlamba upravljena kako na propitivanje koncepcijske utemeljenosti, tako i na smještanje ciljeva i kvantificiranih projekcija u razmjere nacionalnoga i međunarodnoga gospodarskog potencijala. Pri tome smo osobito naglašavali aspekt kapaciteta međunarodnih tržišta robe i kapitala, predmnijeva jući kako je hrvatsko gospodarstvo svojom veliči­nom i položajem neodvojivi dio europskoga i globalnoga tržišta.

II

U prvom se poglavlju raščlanjuje međunarodno tržište kapitala, osobito tijekovi oficijelnih i privatnih ulaganja prema tranzicijskim gospodarstvima Istočne Europe koji su izravna konkurencija Hrvatskoj u privlačenju inozemnog kapitala. Za hrvatsko je gospodarstvo osobito važno to što inozemni investitori i analitičari sve redovitije istočno­europska tranzicijska gospodarstva dijele na dvije skupine, ili više skupina. Jedna od aktualnih podjela je i ona na : CETE-4 i SETE-8. U skupinu C~TE-4 (centralne europske tranzicijske ekonomije) ubrajaju se Poljska, Ceška, Slovačka, Mađarska, a u skupinu SETE-8 (južne europske tranzicijske ekonomije) svrstavaju se Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, SR Jugoslavija, Makedonija, Rumunj­ska, Slovenija. Takva podjela nije samo zemljopisno razgraničenje subregija unutar Istočne Europe nego ima praktičan učinak na brzinu pristupa europskim integracijama, te na kvalitetu i kvantitetu sveza s međunarodnim tržištem kapitala. Posljedice takve podjele i smještanja Hrvatske u SETE-8 mogu učiniti neprohodni jim kanale privatnog investiranja i zajedničkih ulaganja u Hrvatsku. Druga je podjela na istočnoeuropska tranzicijska gospodarstva unutar CEFTA-e (centralna europska slobodna trgovinska zona) i izvan nje. Implicitna je postavka takva grupiranja kako "naprednija" gospodarstva treba svrstati u CEFTA-u, a "nazadnija" izvan nje. y početku su toj grupaciji pripadale samo višegradske zemlje (Poljska, Ceška, Slovačka i Mađarska), jer su se nadale bržem zajedničkom uključivanju u EU. Kasnije je sporazum iz Višegrada o zajedničkom nastupu prema EU prerastao u konstrui­ranje carinske unije odnosno CEFTA-e. Takav je razvoj zbivanja nagnao većinu tranzicijskih gospodarstava na napor za što bržim prijamom u CEFT-u, kao bržim putem i nezaobilaznom stepenicom prema EU. Nitko, praktički, ne želi ostati izvan CEFTA-e, jer to znači biti izvan matice gospodarskih tijekova, a osobito izvan glavnih investicijskih pravaca i tijekova međunarodnog kapitala. Za sada se CEFTA-i priključuju Slovenija, a nešto kasnije Rumunjska i Bugarska. U novije vrijeme i Hrvatska pokazuje sve veće zanimanje za tu srednjoeuropsku integraciju. U svakom slučaju, djelotvorna hrvatska razvojna koncepcija mora stoga implementirati specifičnu strategiju spram međunarodnog financijskog tržišta, diferencirajući službene i privatne izvore kapitala, dajući prioritet privatnima.

Drugo poglavlje tretira poljodjelstvo, kao sektor proiriteta koji nitko ne spori, ali i kojem načelna podrška nije nikada realizirana u konkretnoj podršci cjelovitih mjera ekonomske politike. U hrvatskoj su znanstvenoj misli i stručnoj publicistici snažno nazočna mišljenja o velikim potencijalima hrvatskog poljodjelstva aktiviranjem kojih bi Hrvatska mogla riješiti velik dio problema nezaposlenosti, ostvarivati

12

znacajne izvozne prihode itd. Već početna analiza pokazuje da su potencijali zaista znač<\ini, ali i da su pojedini ciljevi, odnosno očekivanja od poljoprivrede međusobno nekonzistentni, ili nerealni. Osnovna zabluda glede poljocljelstva je da se njime može rješavati dio problema nezaposlenosti, pučki rečeno da je jedan od izlaza za povećanu nezaposlenost u gradovima, povratak selu i poljoprivredi. Stoga su svjetska iskustva neprijeporni putokaz realnih procesa, te stvarnog značenja potrebne transformacije poljodjelstva unutar strategije sveko­like tranzicije nacionalne ekonomije.

Treće poglavlje propituje turizam kao najeksponiraniji element hrvatske razvojne strategije. U promišljanju gospodarske strategije i praktičnim očekivanjima tekuće ekonomske politike hrvatskom se turizmu nerijetko pridaje visoko položeno odlučujuće mjesto. Turizam bi tako bio ključan oslonac svekolike dugoročne razvojne strategije utemeljen u prirodno - prometnim resursima i ljudskom kapitalu. Na drugoj strani, u tekućim ekonomskim kretanjima obilježenim ubrzanom tržišnom transformacijom, hrvatskom se turizmu pripisuje najmanje dvojna uloga. Prva je da bude stabilizator platno-bilančnih odnosa, odnosno faktor uravnoteženja ekonomskih odnosa nacionalnoga gospo­darstva s inozemstvom. Druga je da participira u stabilizaciji nacional­nog tržišta radne snage, odnosno da se prikrivena nezaposlenost u ostalim sektorima, koja je potrebnim procesom restrukturiranja gospo­darstva postala otvorena/registrirana nezaposlenost, dijelom rješava novim zapošljavanjem u turističkoj industriji. Kapaciteti hrvatskog turizma nedvojbeno su znatni. Pri tome, dakako, treba imati na umu kako djelotvornost proklamirane orijentacije ovisi o makroekonomskom okviru, inkarniranom u provedbenom modelu potkrijepljenom mjerama fiskalne, monetarno-kreditne i vanjskotrgovinske politike, te pravnom okviru otvorenom za strana ulaganja. Tekst raščlanjuje konzistentnost strategijskih očekivanja, s provedbenim instrumentima, a poglavito s realnim kapacitetom turističke industrije.

Drugi dio knjige, pod nazivom Suvremeni razvitak, u <;jelini je posvećen skupnom poglavlju - Izvozna orijentacija. Time se željelo naglasiti kako otvorenost i izvoz hrvatskoga gospodarstva čine prapo­četak, pače praelement djelotvorne obnove i ukupnoga ekonomskog razvoja te učinkovitoga tržišnog restrukturiranja hrvatske ekonomije. Skupno poglavlje o izvoznoj orijentaciji strukturirano je u šest odjeljaka koji tematizir<\iu gospodarski okoliš, ograničenja, domete i potencijale nacionalne strategije male otvorene privrede, kakva je, među ostalim, i Hrvatska.

13

Transparentna tržišna ograničenja uskog nacionalnog tržišta, kakvo je hrvatsko, u uvjetima svekolike globalizacije ekonomske aktivnosti raščlanjuju se u prvom odjeljku Dominantni trendovi svjetskog tržišta. Držalo se bitnim, za oblikovanje konzistentne nacionalne strategije, istražiti glavne avenije međunarodnih ekonomskih odnosa, koje se zrcale u raznolikim dimenzijama funkcionalne i regionalne integracije na globalnoj razini. U svjetskoj vizuri pomaljaju se globalni trgovinski klubovi kao novi tripolarni ustroj svjetske ekonomije na početku trećeg milenija. Njihova je protuteža funkcionalna integracija koja se jasno definira prerastanjem GATT-a u WTO (Svjetsku trgovinsku organiza­ciju), a koja je svojim nediskriminacijskim ustrojem primjerena naporima manjih nacionalnih gospodarstava za održanje bitnih segme­nata svoje autonomije.

Drugi odjeljak posvećen je kontinentalnim ekonomskim asocijacijama koje se donekle podudaraju s ustaljenom podjelom svjetske ekonomije na kontinentalno nazočnu ekonomsku trijadu koja dominira svjetskim ekonomskim procesima u drugoj polovici 20. stoljeća. Ekonomska trijada, koja sve više izrasta u kontinentalne trgovinske blokove u obliku NAFTE-e, EU i Japana, svoje uporište ima u klasičnom industrijskom razvitku s kraja XIX. i početka XX. stoljeća, odnosno u kontinentalnim središtima industrijalizacije u ruhrskoj oblasti u Europi, oblasti Velikih jezera u SAD te u Japanu. Analiza mondijalizacije suvremene gospodarske aktivnosti kroz kontinentalne asocijacije nužna je etapa u jasnijem utvrđivanju alternativa nacionalnih strategija. Snažno narasle ekonomije narečene trilaterale (EU, SAD i Japan) toliko su okrupnjeli entiteti da svaki njihov pokret emitira globalne tržišne valove. Interferencija tih valova ozbiljno je ugrozila stabilnost svjetskog tržišta u 1980-im godinama. U knjizi se regionalne integracije, odnosno svjetski trgovinski blokovi raščlanjuju na specifičan način, u kojem je metoda analize podređena potrebi promišljanja izvozne strategije hrvatskoga gospodarstva. Takav pristup ne utječe na objektivnost prikaza, nego ističe Hrvatskoj potrebnije elemente. Stoga se u ovom odjeljku obrađuju NAFTA, odnosno Japan, a EU se, kao Hrvatskoj primarna asocijacija, obrađuje u zasebnom odjeljku.

U trećem odjeljku II. dijela knjige, odnosno u trećem odjeljku četvrtog poglavlja, razmatra se gospodarski položaj novih država u okružju globalnih integracijskih procesa kako funkcionalnih (WTO), tako i regionalnih (EU, NAFTA). Hrvatsko gospodarstvo kao nova nacionalna ekonomija, izrasla nakon teško izborene nacionalne samo­bitnosti i državne samostalnosti, u situaciji je pronalaženja ekonomske politike koja će promovirati gospodarsku suverenost kao važnu

14

;. .

sastavnicu državne samostalnosti: Pri tome se gospodarska suverenost kao neupitno strategijsko ostvarenje mora ostvariti u potpuno novim u~etima kada stari prijepori o otvorenoj privredi, nasuprot zatvorenoj, imaju in signifikantno značenje. Važnost koncepcijskih pitanja u obliko­vanju izvozne strategije respektirana je u ovom odjeljku, ekstenzivnom analizom teorijskih i empirijskih aspekata uvozno-supstitutivne nasu­prot izvozno-promotivnoj strategiji. Hrvatskoj su osobito zanimljiva iskustva tzv. late-comera na ~etsko tržište (neka azijska gospodarstva), koja su svoj pregnantni nastup na s~etskoj gospodarskoj sceni ostvarila upravo radikalnim otklonom od standardnih teorijskih obrazaca neo­klasične doktrine.

Četvrti odjeljak raspravlja o strategijskim inputima novopridošlim gospodarstvima na s~etskom tržištu. Temelj rasprave je saznanje kako novo-institucionalizirana struktura globalne ekonomije bitno reducira mogućnost imitiranja tuđega (prošlog) razvitka. Nameće se potreba inventivnog kombiniranja sadašnjih elemenata u novu razvojnu sintezu. To je i prvobitni razlog propitivanja pet mogućih opcija za hrvatsko gospodarstvo, kao i za druga mala neovisna gospodarstva, u tretiranju vlastitog položaja spram različitih regionalnih i funkcionalnih ekonom­skih asocijacija U odjeljku se nastoji skrupulozno definirati svaka opcija od "pasivne", opcije "multilateralnih sveza", "integrativne" opcije, " bilateralne" opcije do opcije "regionalne protuteže" , koje su na raspolaganju samostalnoj nacionalnoj privredi. Pri tome je svaka opcija razložena u s~etlu prednosti i nedostataka koje bi mogla imati za Hrvatsku i njezin odnos prema željenim i neželjenim ekonomskim integracijama.

Peti odjeljak II. dijela knjige u cjelini je posvećen raščlambi pravaca i strukture vanjske razmjene Hrvatske i ED. Polazna je hipoteza kako, bez obzira na odabranu strategiju prema globalnim regionalnim asocijacijama, EU prema stvarnom udjelu u hrvatskoj međunarodnoj ekonomskoj razmjeni, i prema dugoročnim ekonomskim indikatorima, čini kontinuirano okosnicu hrvatske strategije. Temelj analize čine empirijski dugoročni trendovi volumena i strukture razmjene Hrvatske i zemalja EU. Pri tome se nastoji uspostaviti valjana linija kontinuiteta u trendovima vanjske trgovine. N aime, tranzicija i uspostava tržišnih kategorija praćenja ekonomske aktivnosti rezultirala je i stanovitim diskontinuitetom između predtranzicijskih i posttranzicijskih pokazate­lja. No, bez obzira na otvorena metodologijska pitanja, zamjetna je preorijentacija vanjske razmjene Hrvatske, ne samo prema njezinom eUropeiziranju, nego i prema dominaciji Zapadne Europe u vanjskoj trgovini Hrvatske u posttranzicijskom razdoblju. U odjeljku se stoga

15

znatna pozornost pridaje ostalim tranzicijskim gospodarstvima posve­mašnje otvaranje kojih je dodatna okolnost. Naime, određena interna inkompatibilnost istočnoeuropskih ekonomija, kao posljedica gospodar­ske strukture institucionalizirane tijekom planskog razdoblja, uvjetuje povećanu cjenovnu konkurenciju hrvatskom izvozu. Osobiti se pomaci osjećaju kod određenih kategorija radno-intenzivnih izvoznih industrij­skih proizvoda. Dodatnu okolnost čine pokušaji EU i pojedinih članica za regionaliziranjem Istočne Europe i tretiranjem pojedinih subregio­nalnih entiteta kao relevantnih faktora razmjene.

Šesti i posljednji odjeljak tretira elemente hrvatske izvozne strate­gije. Pri tome se, osim detaljnije analize nacionalne gospodarske strukture i vanjskih ograničenja raspravljanih u prethodnim poglavljima i odjeljcima, ovdje nastoje razabrati implicitno ili eksplicitno već formulirane strategije. Identificiraju se tri modela kako ih mi vidimo, iako ih sami autori tako ne ekspliciraju, odnosno ne nazivaju. Uvjetni su stoga nazivi poznatih modela nacionalne izvozne strategije; model "razvojne vizije", model "intelektualnog kapitala" i model "realnog okruženja". To, dakako, ne znači da nema i drugih pristupa i mogućih modela. N a temelju analize i dostupnih saznanja u ovom se odjeljku pokušao formulirati vlastiti tzv. "kombinirani" model izvozne strategije. Model je razdijeljen na dvije etape. U prvoj etapi "zadane strukture" tretiraju se dominantni elementi zadane strukture industrijskog izvoza. Pri tome su vrlo važni sastojci statističke podloge izvoznih pokazatelja, kao dijela statistike nacionalnih računa koji su doživjeli velike koncepcijske prilagodbe i metodološke promjene,. što bitno utječu na kvalitetu formuliranih ciljeva izvozne strategije. U drugoj etapi "razvijenog kombiniranog modela" polazi se od mogućih novih kombi­nacija raspoloživih faktora, tj. od već postojećih embrionalnih zametaka takvih kombinacija. Pri tome su odijeljeni mogući kompleksni izvozni proizvodi u proizvodnim djelatnostima dizajniranja složenih uslužnih proizvoda. Time se pokušava pružiti zaokruženi uvid u elemente bitne za formuliranje tržišno validne nacionalne izvozne strategije samostal­nog novoutemeljenog nacionalnog gospodarstva kakvo je hrvatsko. Radi se, prema tome, o elementima nužnim, ali ne i sasvim dovoljnim za cjelovito interno balansirano projektiranje snažnijeg uključivanja hrvat­skog gospodarstva u svjetske ekonomske procese, kao bitne pretpostavke vlastite uspješne tržišne transformacije i uspješnog ekonomskog rasta.

16

l

I. DIO

KLASIČNI RAZVOJNI ČIMBENICI

1. RASPOLOŽIVOST INOZEMNOG INVESTICIJSKOG KAPITALA

Ekonomska valorizacija procesa svekolike tržišne transformacije istočnoeuropskih gospodarstava što obilježavaju razdoblje 1990-1995. godine, traži nov - diferenciran pristup analizi (Družić, 1994). Raci­onalna raščlamba tih procesa veoma je važna za djelotvorno pozici­oniranje hrvatskoga gospodarstva unutar općeg tranzicijskog sustava, osobito glede realnih izgleda priljeva inozemnog investicijskog kapitala. Ponašanje ključnih makroekonomskih agregata, poput razine GDP, stope rasta, kretanja nezaposlenosti i cijena, zaduženosti u inozem-

Tablica 1.1.

Albanija

}3ugarska

Č-ehoslovačka

Temeljni indikatori tranzicijskih gospodorstava.

6382

3254

1Il124

10,579 45 4441

IZVOR: UN "Eronomic Bulletin for Europe" No. 43, p. 276.

18

stvu, kretanja uvoza i izvoza, pokrivenosti uvoza i duga izvozom, visine inozemnih ulaganja, zarade i životnog standarda itd., postaje sve nehomogenije ako se raščlanjuje Istočna Europa kao jedinstvena cjelina (tablica 1.1).

Temeljni indikatori postaju još razvidni jima ukoliko se izdvoje u zasebne grafikone (vidi graf:tkone 1.1. - 1.5.)

Grafikon 1.1, Površina tranzicijskih zemalja (000 km2)

350,0 .----------------------------,

300,0 f------------

250,0 1------------200,0 f------------

150,0

100,0

50,0

0,0 (lj .El .El .El .El .El .El .El :~

fil ~ ~ )(Il .... >U .- vl

>8 =§ g;:g ~ -'" bll <il ~ ~ >lo..s >lo " ~(/)~ ::s o ..c1

Q)

'o

.El (lj 0:$-'- 0:$ .El "" :!1&: (lj.~ oo oo '" ~ .S' .$rJjfi1o til ::j "'~iSbll i: A; S o <ll

tiO " ::c: " ~ a> ~ ::c:

Grafikon 1.2, Stanovništvo zemalja u tranziciji (min)

40.-----------------------------, 351------------

301--------------

251----------------

20 1-------------

151------1

101----

5

o " 1 :;:;>

fil -'" < (ll

'" ~~ ~~ J;! ~ ~ !:' ~1!;'3 o

<1l -'" '" o &! u) &! ::s ..c1 ,8

J;! J;! cd'-" ..... te J;! :t='~ <Il '" "' oo ..!!!~ !il'g '" "" 'a' "il & ::j ifj '-' o btJ i:;

~ ~ (ll~ ::c: ..., " ::c:

'"

I 19

t,;)

.....

.....

H

" ,...

.....

,... ,....

""

"" O

O

'"

'" o

')

~ O

.. N

> _~

o')

i '"

"" O

""

<::>

"" ·0

8

8 8

g

O

co

b 8

8 8

O

O

O

O

O

Q

~

Alb

anij

a ~

~ .g,

~

Bug

arsk

a ~

;:l

;:l

'-'-

~

Čehoslovačka

~

~ Če

ška

§ •

V",,,,

,,

l R

epub

li/;:a

'"t

l Slovačka

~ R

epub

lika

g;

~

~ Mađarska

1';'

.:::'

<>l'

;:l

.... .... ,

!:l,

Pol

jska

.,..

" .:::'

~

~

Rum

unjs

ka

e .....

5

.,.. re Ju

gosl

avij

a ;3 ~:

Jugo

slav

ija

~ (S

FRJ

<;)

(SFR

) ~

<;)

Bos

na i

j H

erce

govi

na

;3 --

~

Hrv

atsk

a ~

Mak

edon

ija

Mak

edon

ija

Slo

veni

ja

Jugo

slav

ija

Jugo

slav

ija

(SR

) (S

R)

Grafilwn1.5 . . GDP perropita ($J ~

12,000 ..----------------------------,

10,000 1-----------------------

B,OOO f-----,

6,000

4,000

2,000

0,000 al

~ ~ aI~ ~~ i ~ ~ al ·~iia .- a al '" :~iia ;::::::. ..-: :i§' :i§' ]

;lli.~ ><).- u> oo .~ "" a'~ .lj ~ .. d} - ~..- ~ .§' .,!B

'O'§ >'§ ..!!l !B '" ~ e ., 15 1$ 15 l :;;: &l ~

t:>..Eo. ~ p..

El ~ ::8., ~

~ OO d'l OO d'l ::.t: ..<:: ~ ~ Jj ~ '" OU

Sve je očevidni je homogeniziranje manjih <jelina unutar šireg pojma Istočne Europe. Komparativne analize kojima se traže i nalaze sličnosti i razlike između pojedinih modela tranzicije nisu samo ekstravagancije istraživača nego zrcale konkretne interese pojedinih subregija unutar Istočne Europe. Već početkom razdoblja intenzivne svekolike transformacije, Poljska, Mađarska te tadašnja Čehoslovačka definirale su potrebu međusobne koordinacije napora za ulazak u Europsku uniju, stvorivši tzv. Višegradsku skupinu zemalja ( Jeffries, 1993). Stoga je danas sve učestalije grupiranje 12 zemalja Istočne

Europe u dvije skupine. U prvu skupinu se ubrajaju Poljska, Češka, Mađarska, Slovačka. Već uobičajen naziv za tu skupinu zemalja je CETE-4 (centralno europske tranzicijske ekonomije). U drugu se skupinu uvrštava ostalih osam zemalja: Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, tzv. Jugoslavija, Makedonija, Rumunjska, Slove­nija, za koje je standardan naziv SETE-8 (južno europske tranzicijske ekonomije).

21

Jedan od razloga razdvajanju bivših planskih gospodarstava izvan bivšeg SSSR-a u dvije skupine jest i sasvim definiran ekonomski i politički interes razvijenih zemalja zapadne Europe, okupljenih u EU (Europskoj uniji). Stvaranje jedinstvene Europe prema stavovima EU obuhvaća., osim već učlanjenih zapadnoeuropskih zemalja, i CETE-4, ali ne i SETE-8, barem ne u sagledivoj budućnosti.

No važniji je razlog razdvajanju to što su se zemlje Istočne Europe, na temelju neujednačenih i različitih ekonomskih procesa, same diferencirale u dvije, po mnogim elementima privredne performance, zasebne skupine.

1.1. Gospodarski razvitak Istočne Europe

Tijekom cijele dekade 1980-1990. godine Istočna je Europa iskusila općenito niske i opada juće stope rasta od 2.8 % u 1980. godini do -5.9 % u 1990. godini. Međutim, interpretacija stopa rasta bitno se razlikuje ovisno o smjeru analize pojedinih autora ili pak o koncep­cijskom pristupu kojim se motri statistička podloga Ima skupina autora koje polaze od prihvatljive makroekonomske paradigme, objaš­njavajući visoku neefikasnost planskih gospodarstava, suboptimalnom alokacijom faktora, neekonomskim kriterijima oblikovanja visoke stope investiranja. No u aplikaciji, odnosno građenju ekonometrijskog modela izuzetno je važan stupanj pouzdanosti pretpostavki, odnosno parame­tara. Akose,-npr. li inalIToekonometrijski model ugradi pretpostavka kako je tijekom planskog razdoblja 50-75 % investicija bilo ekonomski promašeno, dolazi se do takve ocjene gospodarskog razvitka koja bitno utječe na pouzdanost projekcija rasta u tranzicijskom razdoblju (vidjeti Borenzestein-Montiel, 1992). Naime, ako se djelotvornost rasta pro­matra s aspekta tako drastično neefikasnog investiranja u uvjetima planske privrede, može se zaključiti kako je u uvjetima efikasnoga tržišnoga gospodarstva moguće ostvariti iste ili čak više stope rasta s nižim stopama investiranja. Čini se da su se preoptimistične prognoze IMF-a, Svjetske banke, EBRD-a itd., glede potencijalne ekspanzije nacionalnog proizvoda u tranzicijskim ekonomijama u 1990-im godi­nama, temeljile upravo na tako konstruiranom ekonometrijskom mo-

22

delu. Stvarna pak zbivanja koja zrcale recesiju, a ne ekspanziju, donijela su ne samo razočaranje u Istočnoj Europi nego i odredenu investicijsku suzdržanost narečenih medunarodnih financijskih insti­tucija. Najrealnija su ipak bila ona predviđanja koja su, takoder aplicirajući koncept tržišne ekonomske analize, motrila dugoročni

razvitak planskih privreda kao specijalan slučaj cikličkih oscilacija. Takva raščlamba prepoznaje devet poslovnih ciklusa u kojima su se smjenjivale ekspanzija i recesija u istočnoeuropskim ekonomijama od početka 50-ih do kraja BO-ih godina (Kolodko, 1993). Objašnjenje ciklusa tijekom planskog razdoblja pronađeno je u konceptu shorta­geflacije, dakle istodobnog postojanja vidljive inflacije i nestašica (prikrivene inflacije). Neuspješni pokušaji rješavanja tog problema rezultirali su transformacijom simultane pojave monetarnog disekvi­librija i opadajuće proizvodnosti rada u simultani iskaz ozbiljnih nestašica i distorzije cijena (Edwards, 1992). Tranzicijski je proces uspostavom tržišne infrastrukture transformirao shortageflaciju BO-ih u tržišno prepoznatljivu stagflaciju 90-ih (istodobno egzistiranje in­flacije i nezaposlenosti). Krajnji bi zaključak bio kako nije toliko pouzdano predviđati rast koliko je moguće identificirati nestabilnost, odnosno ciklička kretanja, kako u prošlom (planskom) tako i u budućem (tržišnom) makroekonomskom okruženju. Čini se kako sa­dašnjost daje više \lporišta dr\l!::t0mkoncePttI ..

Neobzirce pak na koncept, kretanje stopa rasta u BO-im godinama bio je snažan signal kako je tadašnji model razvitka planskih privreda iscrpio svoje vitalne snage, a nastupajuća dugotrajna razvojna kriza vodila je neizbježnoj propasti, ne samo u ekonomskoj sferi, nego i ukupnom sustavu.

Već su u toj dekadi razvidni različiti razvojni trendovi pojedinih zemalja i skupina zemalja unutar Istočne Europe. Zemlje Centralne Europe, npr. Čehoslovačka, ili Mađarska, na početku desetljeća imaju niske godišnje stope rasta od 2 do 3 %, koje postupno opada ju, da bi 1990. godine ostvarile negativne stope rasta (od -3 do -6 %).

Nasuprot tome, zemlje jugoistočne Europe, npr. Bugarska ili Rumunj­ska ulaze, u osamdesete godine s mnogo višim godišnjim stopama rasta od 4 do 6 %, koje oscilira ju cijelo desetljeće, da bi u 1990.

23

godiniostva..>'ile mnogo oifuijipadstope tasta~odCentralne Europe (od -10 do -14 %). Dakle, li 8O-im godinama SETE-8 su ostvarile mnogo nestabilnije kretanje proizvodnje i dohotka od CETE-4 (tablica 1.2).

Tablica 1.2. Istočna Europa i Sovjetski Savez: stope rasta NMP, 1980-1990

l_Europa; J 5 I I ~ ~_, __ . 2,8. ~.. 2,8 4,2~:+1,8 2.7 1,8 ~-=-~_ ~,9_

sovjetski 80"", I ~ a,L ~-"';L -s,Lt-4,2 i 2,9 i 1,6 2,3 ~_~~'-~~_ Istočna Euro.,. 0,3 ~2,3 ~"<!_+~_+ 5,1 2,3 a,7 ~~+:1.-J..c~_: Bugarnka 5,7 5 4,2' 3 I 4,6 1,8 i 5,3 5 I 2,L~L+.:13L ČOhoo;l<WOčka 2,9 ~.~.2,a 3,5 3 ~ 2,1 I 2,a l i. -3 .

N~ DR 4,4:;+_ 2,6 l 4,6 O,, 5,2 4,3 i 3,3 '2,8 2,1' -13,4

Mađan;ka -0,9 I 2,5 ~I tl,3 2,5 '1,4_~~;_~ -1,1 -5,5

Poljska -6 I -12 i ·5,5 I ti 5,6 ~~ 1,9 4,9 4,9 -13

Rumul\iska -4,2 .(J,' 4 6 6,5: -1,1 i 3 i 0.7 ·2 ·7,9 . I .1O,5~ IZVOR: "World Economic Report 1991'; UN New York 1991, p, 3.

Grafikon 1.6. Stope rasta NMP-a

10

·5 -+- Istočna Europa i Sovjetski Savez -to- Sovjetski Savez -- Istdna Europa - Bugarska - Cehoslov.čka

·10 -+- Njemačka DR - Madarska -- Poljska ~ Rumurijaka

·15

24

Slični se trendovi mogu opaziti i u 90-im godinama. Dok su Albanija ili Hrvatska 1991. godine imale pad GDP-a otprilike 28 %

i 21 %, pad GDP-a u Češkoj, Mađarskoj iIi Slovačkoj bio je od 10 do 15 %. No prave se dimenzije sve većih razlika u razini i dinamici ekonomskog razvitka mogu uočiti tek pomnijom analizom kretanja industrijske proizvodnje. Naime, sve zemlje Istočne Europe prošle su razdoblje ubrzane industrijalizacije nakon Drugoga svjetskog rata, pa su već 70-ih godina ušle u krug srednje razvijenih industrijskih zemalja. Na primjer, Hrvatska je u tom razdoblju ostvarila dinamičan rast GDP-a zahvaljujući ponajviše ubrzanom rastu industrijske pro­izvodnje. To je rezultiralo porastom udjela industrije u GDP s kojih 20 % nakon Drugoga svjetskog rata na gotovo 40 % krajem 80-ih godina (tablica 1.3).

Tablica 1.3. Sektorska struktura GDP (društvenog proizuoda) Hroatske

! Ukupno ~FI;"",dd'"".i+P~~,,,b.~ l~š~um~,~~Gr~ad~. i ;:o..=~ I ::;~O. Ug, i i ObrI· : Slam~. !

1952 23.6 27.1 5.4 9.2 ~.9 .. ~ .... ~.~.č...3 + .. ~_-' ! ... ~3L.JL .. _j--"JOO"'-"1

+_c2=---2,5+_3=2! •• 2~-+_-=: 3.5_+=::...'0.0.+, 8.0 10.3 5.3 5 •• 1 2.9 100

23.5 28.7 3.' 10,4! 8.9 11.3 5,1 6,0 • 2,7 100._1

23,0 31.6 3;5 8.7!· 8;7 ii.4·· -4.9' 5,3 + ___ ' --t __ ,Z"".9_! 100

1956 25,7! 28.5 3.6 7.5 9.9 11.8 4.6 5,4 3,0

i 19fi7 35,2 31,1 _c2=---t,9_ .•. 7".~3_=9.7 .... !_= 11:2,,---+,0 ....... 4",1 •• 1,--+-_4.' •• .4,. + .. _+_=2','.9-+-~1()() ..•.... __ ,

~58 2.5,8 29.' 2,6 7.2 10.4 ' 12.9 4,1 4.4 3.2 100

l :.::.19"'59-+ .... 2,,7', •• ,1'--'--..... 2""'--,.6.+_.--"2,"---i3 _.:70,.::......9t---=1=-O.1 .. -t ....... 1e=..M+- •. 4~U,"--f---'."".O ..... ~ ___ "--.+--"!: 31,,2,_+--"=()() .. ··_li i 1900 28.5 i 24,9 2.3 8,9 10.2 14,1 4,5 .3,6 • i 3,0 100

J96J ... 28.2 23,4 2.0 9.8 10,0 15.4 3.9 3.2 0,9 2.9 100

1962 29.9 22" 1.9 9.0 10.2 IM 3.6 3.2 1,0 i 2.9 100

1963 3O.fi 21.3 1,9 10.0: 10.1 15.5 3,7 2,8 1.0_ i_=3,2.~+~ 1oo'----i

1964 ,J!2!.O_t--,,,,,9."-,4 _+_---"",7-+_.,0-'=-,8-----'1=---.0.0 + ...... 16~,4-+_ ... 3.=,6-r-_~2'c8 ... ,+---,0=,0_+ ... 3.4 100 ...

_!!!6..1l.....~~,2... ,.71~~ 16.4 3,9 I 3,0 0.8 3,4 _ 100

-l96EL~l 18.8 1,6 10,1 9.B 16,3~. i,_~.ć20,8č...--f---'2"",8i-+.-"~00"-_. ~'1' 32.0 : 18,2 1.6 10.7 i ,0,4 16,7.. 3,7 I .... 3,1 0.8 .. +---=2.",,8 .+.lI,l~OO"'-----l

~ .. 32.2 : 17.6... 1.5 ... ::',: ,.1:. 11°0,': I ... ,: .. ~ ... 51

~,: .. , t--! .. ;-- ---'~""::-t--'= 2.",-9-+--,I",OO=~_, , ... 19691 32'4..11Lr-.),4 ,_ u.' 2,8 LOO

_.1970 32,4 .. +.!li,ll,.,...,:~_....b3 10,9 i 10,6 : 17,8 4,5 i 3,1 0.8 2,7 100

. 1971 32.~_ L 15.3 im

,1.3 10,9' 10.7 L 1~~4, 4.5 3.0 0.7 2,7 100

25

: i Prom, Trgu. Ug. i Obrt-- Stamb' i

God1na I ~<l rih" Šum. Grud. i V~- vina turizam ' ulšt.vu k. dj.' I Ostalo : Ukupno

t-'972_L::-1~~ '-~ l ___ ~ 10.7_+-10.1 I 4.6 3,2 0,8 ~L c-""' ... i 197:J..",_-,-'l:lL ~ljL ... ..1-2.:=} 9,9 11,0 LIO,o l 4,6 3,2 0,8 2,5 100

, 197'! 33,9 • 14,5 1,2 : 9, .... _...!1.-'-_ 19,0 4,3 3.2 0.7 2,7 100

1975 34,8 13,2 1,2 9,9 10,8 18,7 4.2 3.5 0,6 3,1 100 ..

1976 34,4 13,6 1,1 10,5 10"S 18,3 4,0 3,5 0,6 _3,5 100 i

~~9_7.? 34,8 13,' 1,1 10,7 10,3 18,2 4,0 3.4 0,6 3,5 100 l

I 1978 34,8 • 12,' -~ .. 10,9 10,5 lB,7 3,9 3,5 0,6 3,7 100 .. _

1979 35,0 12,5 1,0 11,2 10,3 18,1 4,0 3,5 0,6 3,7 [OO .. .~ ..

1980 &S,2 11,7 _~!.t~ 10,8 11,7 17,8 ',0 3,7 0,6 3,5 • 100 .. -_ .. 1981 35,9 12,1 1,0 10,5 11,4 17,0 4,1 3,7 0,6 3,7 100 .

1982 35,5 12,9 1,1 9,6 11,1 17,4 4,2 3,9 0,6 3,7 100

1983 3M 13,2 1,1 9,0 11,4 17,1 4,' 4,1 0,6 ' 3,7 100 ... 1984

~~-. 36,4 13,4 1,2 8,4 11,6 16,3 4,6 U 0,5 3,5 100

1985 37,1 12,3 1,1 8,1 12,0 lG,' s.o. 4,3 0,5 3,5 WO

1986 37,8 13,1 1,1 7,3 12,3 lG,1 4,6 3,8 . 0,5 3,4 100

1987 38,4 12,9 1,2 6,7 13,4 15,3 4,4 .'l,8 U,5 3,4 100

1988 38,2 12,2 1,2 6,0 i 13,9 14,B 4,S 3,. O~, 3,6 100

f-1989 38,7 13,1 1,2 6,6 13,6 14,9 3,6 4,~ 0,5 3,6 100

...t"9" .. 37,' 14,0 1,2 6,7 14,l 14,8 3,7 4,1 0,5 3,5 100

IZVOR: SGH, razna godišta.

Stoga nam kretanje industrijske proizvodnje pruža uvid u dva ključna segmenta tranzicijskih ekonomija.

Prvo, kretanje industrijske proizvodnje oslikava uspješnost tržišne tranzicije bivših planskih ekonomija, Zbog svog udjela u GDP-u, kako smo već kazali, industrijska proizvodnja je opredjeljujući pokazatelj oporavka ili daljnjeg nazadovanja ukupne ekonomije. Zaustavljanje pak negativnih stopa rasta GDP-a i početak stvarnog rasta signaliziraju da je zemlja počela svladavati probleme tranzicije i da je krenula putem oporavka,

Drugo, kretanje industrijske proizvodnje također oslikava i uspješ­nost procesa privatizacije, Problemi privatizacije u zemljama tranzicije uglavnom se svode na probleme privatizacije u industriji. U Poljskoj je, npr., temeljni problem i nadalje privatizacija 400 velikih industrij­skih poduzeća (Jeffries, 1992). U drugim domenama, npr. poljoprivredi ili trgovini (npr, u Hrvatskoj, vidjeti tablicu 1.4), privatni je sektor već bio razvijen pa je ubrzo nakon početka tranzicije činio oko 50 %, 26

Međutim, u industriji, u kojoj je dominiralo državno/društveno vla­sništvo s više od 80 %, negativne stope rasta u nekoliko sukcesivnih godina upućuju na velike probleme privatizacije (vidi grafikon 1.7.) Među njima se ističe problem infieksibilne gospodarske strukture u uvjetima pretežito autarkičnog razvitka (vidi grafikone 1.8. 1.10.) Zatvorenost planskih gospodarstava prema svjetskom tržištu ostavila ih je bez dodira s cjenovnim mehanizmom (ponajprije mehanizmom formiranja svjetskih cijena) kao djelotvornim alokatorom resursa. Stoga bi prispodoba sa svjetskim kriterijima putem realnog tečaja domaćih valuta u Istočnoj Europi lako mogla sniziti stupanj ukupne, a napose njihove industrtiske razvijenosti. Standardne mjere razvijenosti i stup­nja industrijalizacije smještale su do sada tu regiju, pa i Hrvatsku, "na pola puta" između ZUR-a (zemalja u razvoju) i OECD (razvijenih industrijskih zemalja). Realna tržišna prosudba pokazuje pak da su istočnoeuropska gospodarstva mnogo bliža zemljama u razvoju (Killick, Stevens, 1992). To, dakako, baca novo svjetlo na cjelokupan tranzicijski tijek, njegovu brzinu i moguću djelotvornost. Osobito je razvidno nepostojanje primjerenih kvantitativnih makroekonomskih modela koji bi pružili uvid u strukturne pomake pojedinih agregata unutar gospodarstva, npr. obračun faktora ekonomske aktivnosti, bilancu kućanstava, sektorske bilance itd. Nažalost, ugradnja kvalitetnog kvan­titativnog makrornodela koji osigurava uvid u dinamiku strukturnih pomaka unutar gospodarstva te primjerenu međunarodnu poredbu struktura ovisno o stupnju razvijenosti, poput npr. SAM-a (Social Accounting Matrix) koji traje nekoliko godina (Cohen et al., 1993). Treba stoga imati na umu da će tek takva prispodoba dati pravi uvid u razvojni tranzicijski prag s kojeg su pojedina istočnoeuropska gospodarstva, pa tako i hrvatsko, krenula u tržišnu transformaciju.

27

Tablica 1.4. Vlasnička struktura GDP Hrvatske (1990)

In~~8 i. :rudarstv~ .. ____ ~ ----='-t------'-"'--+--------'''''--L- ... -----' !::oljoprivrOOa j ri~=tvo"'-___ +-__ ....::.

IZVOR: SLJH, 1993.

Grafikon 1. 7. Industrija i rudarstvo

28

Mješoviti 5%

Zadružni O<k

Grafikon 1.8. Poljoprivreda i šumarstvo 1990.

Mješoviti 6%

Grafikon 1.9. Ugostiteljstvo i turizam 1990.

Privatni 24%

Mjeiioviti Zadružni 5% 0%

Društveni 38%

Društveni 71%

29

Grafikon 1.10. Obrtništvo 1990.

Pri· .. nini 69%

Zadružni 5%

Mješoviti 2%

N O i ovdje su uočljive razlike izmedu CETE-4 i SETE-B. N e samo da su zemlje Jugoistočne Europe u prosjeku bile na nižem stupnju razvijenosti od zemalja Centralne Europe mjereno GDP/stanovniku nego je pad industrijske proizvodnje tijekom tranzicije bio mnogo oštriji i dugotrajniji.

U prosjeku u Jugoistočnoj Europi (SETE-S) industrijska je proi­zvodnja padala sve do drugog polugodišta 1994. godine po stopama koje su 1991. i 1992. godine bile oko -20 %, a u 1993. godini gotovo -10 %. Pri tome je u Albaniji, npr., industrijska proizvodnja u 1991. godini pala za više od 40 %, u 1992. za 30 %, a u 1994. godini za nešto manje od 20 %.

S druge strane, u Centralnoj Europi (CETE-4) pad industrijske proizvodnje zaustavljen je krajem 1992. godine, tako da se 1993. godine već bilježi lagani oporavak industrijske proizvodnje. Pri tome Poljska kao najveća zemlja Centralne Europe bilježi znatan porast industrijske proizvodnje već od 1992. godine, a u 1994. godini indu­strijska proizvodnja bilježi rast od 13 % (tablica 1.5).

30

Tahlica 1.5. .l!:konomska aktivnost tranzicijskih gospodarstava 1991-1995 (% promjene prema prethodnoj godini)

IZVOR: UN "Economic survey of Europ"" 1995, p 70.

1.2. Troškovi tranzicije

Korjenitost tranzicijskih procesa te nestabilnost ekonomskih kre­tanja upućuju na prešnost raščlambe troškova tranzicije, jer bi subop­timalno ponašanje ključnih makroekonomskih agregata moglo usporiti tržišnu transformaciju. Početni šokovi odlučne tržišne transformacije, osobito vanjskotrgovinski šok, imaju ovdje presudno značenje. Nije stoga čudno što su razrađene posebne transformacijske strategije u kojima se taksativno razlikuju etape s mjerama koje zahtijevaju trenutnu i odlučnu implementaciju (npr. liberalizacija cijena, restrik­tivna monetarna politika itd.) od etapa koje traže postupnu imple-

31

mentaciju na duži 'rok (privatizacija industrije, modificiranje fiskalnog sustava itd.), Etape se, dakako, razlikuju ovisno o procijenjenom stanju svakog pojedinog tranzicijskoga gospodarstva (Marer, 1993).

Puni učinak troškova tranzicije, dakako, nije moguće spoznati isključivo putem dinamičkih kategorija kretanja industrijske proizvod­nje i GDP-a. Naime, troškovi tranzicije obuhvaćaju makroekonomske troškove restrukturiranja proizvodnih faktora te troškove koji proist­ječu iz nekoherentnosti nužne mješavine planske i tržišne ekonomije u ranim etapama tranzicije. Potom tu su specijalni inicijalni tran­sakcijski troškovi razmjene dobara i usluga putem tržišta, koji su u stvarnosti relativno visoki troškovi uspostave informacijskih kanala, tržišnog pregovaranja, reduciranja pravne neizvjesnosti itd. Naposljet­ku, tu su troškovi što proistječu iz imperfektnih institucionalnih mehanizama, što rezultira reformskim konsenzusom, više na temelju političkih konsideracija nego na izračunu utemeljenom na djelotvor­nosti i realnim tranzicijskim troškovima. Ovdje je posebno osjetljivo pitanje stabilnosti zacrtanog tranzicijskog smjera, jer je moguće da se zbog visokih troškova uspori ili revidira tranzicijski model (Kloten, 1993). No kretanja GDP-a su ipak indikativna, kako zbog relativno značajnog udjela industrije u ukupnim gospodarskim kretanjima, tako i zbog veće pouzdanosti pokazatelja industrijske proizvodnje od drugih makroagregata. Razlike izmedu Centralne i Jugoistočne Europe i tu su vidljive, jer su troškovi tranzicije i u kvalitativnom i u kvantita­tivnompogledu . mhOgo visi u Jugbistoclioy-Europi:

Kvantitativni pokazatelji upućuju na drastične razlike između tih dviju skupina zemalja, ako se 1989, godina uzme kao referentna godina usporedbe.

U SETE-8 indeks je industrijske proizvodnje u 1994. godini prema 1989. godini 47,9 %. To znači da je cijena tranzicije izražena u kretanju industrijske proizvodnje kao najdinamičnijeg agregata nacio­nalnog outputa više nego prepolovljena industrijska proizvodnja. Re­zultati bi bili još nepovoljniji kada bi se uvrstili podaci o kretanju industrijske proizvodnje u Bosni i Hercegovini za koju nema rele­vantnih međunarodnih statističkih pokazatelja niti kvalificirane pro-32

r

cjene. Po našim procjenama, industrijska je proizvodnja u toj zemlji pala otprilike za 80 do 85 %. Ako bi se ta procjena uključila u postojeće statistike, onda bi razina industrijske proizvodnje u SETE·8 u 1994. godini u odnosu prema 1989. godini bila oko 40 % (tablica 1.6.).

Tablica 1.6. Industrijska proizvodnja zemalja u tranziciji (1980·94) (1989=100)

IZVOR: UN "Economic survey of Europe", 1995, p. 250.

33

34

Graf tkon 1.11. Industrijska proizvodnja Hrvatske 1989=100

1994 '555E:::E5~ 1992 ;

1990

1988

1988

1984

1982

1980

80,0 120,0

Grafikon 1.12. Industrijska proizvodnja Istočne Europe 1989=100

1994

1992

1988

1988

0,0 20,0 60,0 80,0 100,0 120,0

Istodobno je u CETE-4 industrijska proizvodnja smanjena za nešto više od 20 % (indeks 78,4 %) u istom razdoblju. Pri tome treba imati na umu da je u Češkoj i Poljskoj, kao ekonomski dominantnim zemljama u regiji, rast industrijske proizvodnje vrlo dinamičan u 1995. godini, što će pri nepromijenjenim okolnostima uzrokovati dosezanje predtranzicijske razine industrijske prOizvodnje (tablica 1.6, str. 33.). Porast industrijske proizvodnje na predtranzicijsku razinu i više od nje, ako se održi u dužem razdoblju, snažan je indikator završetka tranzicijskog razdoblja i supstitucije planskoga gospodarstva tržišnim. Dakako, to nije jedini, a još manje sintetski pokazatelj tržišne transformacije bivših planskih ekonomija. Naime, bivše soci­jalističke privrede najveću su pozornost pridavale industrijskoj proiz­vodnji, pa postoji dobra i tehnička i kadrovska osnova za brzi oporavak proizvodnje u povoljnim tržišnim uvjetima. Mnogo je veća prepreka nepostojeća ili slabo razvijena tržišna infrastruktura (Družić, 1995). To se osobito odnosi na nerazvijenu financijsku industriju, u kojoj monetarni sektor, od centralne banke do poslovnih banaka, nije imao ekonomsku, nego obračunsku funkciju u ispunjenju državnih planova. Tržište kapitala pak nije postojalo ni u embrionalnom obliku, a ni tržište rada. Prema tome, nije bilo ni tržišne valorizacije faktora, što je bila glavna prepreka ubrz,'.",r;j_privatizaci.ii, jer naprostomie hilo objektivnoga kriterija za utvrdivanje cijene faktora. A kako nije bilo realnih cijena, nije bilo ni mogućnosti primjerene procjene vrijednosti kapitala, odnosno vrijednosti poduzeća i nekretnina, što je usporavalo prodaju, odnosno privatizaciju.

Ako bismo željeli analizirati troškove tranzicije u pojedinim regi­jama Istočne Europe, mogli bismo se poslužiti pojednostavljenim uvjetnim oportunitetnim troškovima izmedu industrijske proizvodnje i tranzicije, u kojima trošak tržišne transformacije planskih ekonomija iskazujemo u privremenom padu industrijske proizvodnje. Na tablici 5. vidljivo je da su tako definirani troškovi tranzicije u SETE-8 barem dvostruko viši od troškova tranzicije u CETE-4.

35

Ta bi se teza na prvi pogled mogla proglasiti netočnom. Već smo, naime, utvrdili kako su CETE-4 bile razvijenije planske privrede od SETE-8. Logično bi bilo pretpostaviti da su te razvijenije zemlje imale i razvijeniji planski mehanizam, a savršeniji planski mehanizam po definiciji znači dublju i širu supstituciju tržišta državnim planovima. To bi, dakle, značilo da su CETE-4 bile udaljenije od tržišnog mehanizma, pa bi i njihov povratak u tržišni okoliš trebao biti dugotrajniji, odnosno skuplji, mjereno u padu industrijske proizvodnje, nego u SETE-8. Kako su pak empirijski pokazatelji sasvim suprotni, racionalno objašnjenje može dati samo raščlamba osnovnih obilježja planskog mehanizma Ne upuštajući se previše u detalje, pripomenut ćemo kako upravo suština planskog mehanizma više djeluje na gospodarstva u ranoj ili srednjoj etapi industrijalizacije kakva su SETE-8 nego na razvijene industrijske zemlje kakve su, u osnovi, CETE-4. Naime, planski se mehanizam u svom temeljnom obliku sastojao od planiranja investicija u velika industrijska postrojenja. Radilo se, zapravo o kopiranju i ubrzanju industrijalizacije zapadno­europskih zemalja s početka stoljeća. Planski je model konstruiran tako da maksimalno ubrza tzv. klasičnu industrijalizaciju obilježenu razvitkom crne i obojene metalurgije, bazične petrokemije, strojograd­nje itd. Pri tome je model industrijalizacije "zanemario" razvoj infrastrukture nužne za ravnomjeran razvitak. To zanemarivanje nije nipošto slučajno, jer bi ugrađivanje pratećih troškova infrastrukture bitno usporilo, odnosno snizilo stope rasta koje su bile funkcije cilja planskoga gospodarstva. Narastanju infrastrukture u ogranićavajući

faktor tranzicije pripomogle su i različite restrikcije na zapadu koje su limitirale, npr., modernizaciju telekomunikacija na Istoku zbog vojnosigurnosnih razloga (Bauer, Straubhaar, 1994). Promjenom teh­nološke paradigme suvremenoga ekonomskog razvitka, u kojoj u tehnološkoj osnovi dominiraju novi materijali, mikroelektronika i mikrobiologija, planski mehanizam pokazuje svekoliku neelastičnost i praktičnu neprimjenljivost. To pak znači da su industrijski razvijenije zemlje, poput CETE-4, brže dolazile u fazu kada se planski mehanizam pokazao neadekvatnim i kada je trebalo tražiti putove i metode

36

tržišne valorizacije poslovanja. No kako su u to vrijeme (70-te i 80-te godine) istočnoeuropska gospodarstva još čvrsto pozicionirana u Istoč­nom bloku socijalističkih zemalja, to se, umjesto izravnog povratka tržištu, počelo eksperimentirati s tzv. socijalističkim tržištem kao "višom fazom" ekonomskog razvitka, što je neizbježno vodilo gospo­darskom slomu. No, svakako, zemlje CETE-4 ranije su i brže uvodile elemente tržišnog mehanizma od zemalja SETE-8, jer je u prosječno slabije razvijenim zemljama Jugoistočne Europe planski mehanizam, odnosno ubrzana industrijalizacija, u duljem razdoblju davao doprinos stopi rasta.

Raščlamba troškova tranzicije na temelju veličine i dinamike industrijske proizvodnje dakako da ima određenih prijepornih točaka. Kako je restrukturiranje gospodarstva jamačno uvjet učinkovitosti

tranzicije, treba očekivati da će se tržišna transformacija očevidnije zrcaliti upravo ondje gdje su korijeni netržišnih (dakle planskih) kategorija najdublji, a to su upravo klasični industrijski sektori. Dakle, poradi rečenoga, dinamika industrijske proizvodnje nije uvijek sasvim pouzdan indikator troškova tranzicije. Mnogo pouzdaniji pokazatelji mogu se iščitati Uključujući zaposlenost, a potom i proizvodnost.

Zaposlenost pokazuje radikalno drukčije kretanje u odnosu prema industrijskOj proizvodnji. Naime, i CETE-4 i SETE-8 bilježe gotovo istu dinamiku u prosječnom padu zaposlenosti od 15,6 % i 15,0 %

u razdoblju od 1990. do 1993. Pojedinačna pak analiza CETE-4 i SETE-8 pokazuje kako nema tendencije homogenog ponašanja zapo­slenosti ni u jednoj od tih grupacija. Stope nezaposlenosti znatno iznad proqjeka u narečenom razdoblju pokazuju, npr., Albanija -27,3 %,

Bugarska -26,2 %, ali i Mađarska sa -24,4 %. Stope nezaposlenosti ispod prosjeka pokazuju, npr., Češka -11,1 %, ali i Rumunjska -8,9 %.

Ako izoliramo zaposlenost kao tranzicijsku varijablu, mogli bismo zaključiti kako pripadnost bilo kojoj od tih dviju skupina istočno­

europskih zemalja ne opredjeljuje bitno trošak tranzicije. I u jednoj i u drugoj skupini ima zemalja u kojima je tržišna transformacija praćena relativno visokom i relativno niskom nezaposlenošću, pa dakle u obje skupine postoje zemlje s relativno visokim i relativno niskim

37

tranzicijskim--troškovima.N o zbog . razlieitih;ali homogenih trendova industrijske proizvodnje u pojedinim skupinama slični pokazatelji u pojedinim zemljama tih dviju skupina imaju različit troškovni učinak zbog najmanje dvaju razloga

Prvo, suprotan je učinak na rentabilnost proizvodnje i proizvodnost rada, a time posredno i na tržišnu poziciju i međunarodnu konku­rentnost pojedine nacionalne ekonomije. Naime, pad zaposlenosti od 14 % od 1990. do 1993. u Makedoniji, kada je industrijska proizvodnja prepolovljena, kvalitativno je različit od istog takvog pada zaposlenosti od 14 % u istom razdoblju u Poljskoj, u kojoj je postupni oporavak industrijske proizvodnje dosegnuo tri četvrtine razine iz 1990. godine, podrazumijevajući dakako slična kretanja plaća. U Makedoniji je oštar pad industrijske proizvodnje praćen relativno blagim padom zaposle­nosti prouzročio bitno pogoršanje proizvodnosti rada, povećanje troš­kova i gubitaka U Poljskoj pak blaži pad industrijske proizvodnje, praćen sličnim padom zaposlenosti, prouzročio je mnogo povoljnija kretanja s mnogo manjim padom proizvodnosti rada i tendencijom postupnog oporavka ostalih varijabli. Slučaj Poljske, odnosno zemalja CETE-4, može poslužiti kao primjer u nekim elementima zemljama SETE-8 kod kojih se dade prepoznati određen pomak u fazi, odnosno kašnjenje za srednjoeuropskim gospodarstvima. Naime, takav se za­ostatak dade pretvoriti u prednost ako se iskoriste negativna i pozitivna iskustva prethodnika kako bi se "u hodu" učinile nužne korekcije tranzicijskog procesa. U Poljskoj su se tako pojavili neki neočekivani efekti stabilizacijske politike kao neprijeporne sastavnice tranzicije. Tradicionalni stabilizacijski model oslanja se ponajprije na restriktivnu monetarnu politiku koja bi teorijski rezultirala dvostrukim pritiskom na izvore nestabilnosti. Na makroekonomskoj razini elimi­nacija proračunskog deficita reduciranjem subvencija trebala bi suziti monetarne izvore inflacije. N a mikroekonomskoj razini stabilizacijska bi politika trebala prisiliti poduzeća na poboljšanje djelotvornosti prilagođavanjem razine ekonomske aktivnosti graničnim troškovima i prihodima. No upravo poljski slučaj pokazuje da su nužne prilagodbe klasičnog stabilizacijskog modela kako bi se postigao željeni rezultat.

38

Razvidno je na tom pnmJeru kako visoki stupanj monopolizacije industrijskog sektora omogućava da se tijekom tranzicije istodobno reducira proizvodnja i povise cijene. Isto tako, čvrsta međusektorska input - output povezanost primarnoga i prerađivačkoga sektora čine svojevrstan štit protiv pada potražnje za njihovim proizvodima iz drugih sektora. Napokon, struktura proizvodnih troškova daje veće

mogućnosti preživljavanja tijekom stabilizacije poduzećima s relativno većim udjelom fIksnih troškova (Skuratowicz, 1992).

Drugo, takva kretanja zaposlenosti i proizvodnje, kada se zapo­slenost ne prilagođava oscilacijama outputa kao što je to slučaj u pojedinim gospodarstvima Jugoistočne Europe, signal su da je proces tranzicije bitno usporen. Štoviše, izostanak restrukturiranja privrede u etapi rane tržišne prilagodbe, koja je neizbježno praćena smanjenjem veličine proizvodnje, može bitno povećati troškove restrukturiranja u sljedećoj etapi tranzicije koja bi trebala značiti pravu privatizaciju i

Tablica 1.7. Zaposlenost u Istočnoj Europi

[: ,i 1990· : 1991 1992 1993 lS94

(t.i'iluĆlt) l~J 1990

104~.~!?~~._ .0.7 -5,8 ·16,6 ·6,8 ,,--'~- · ~~~~I:!ette~.r:a -"

, ! ·2,9 · "'

Bugarska 3222 ·26,2 i ·6,l -13,0 -8,1 I ·1,6 I · -,- - -

~~ka 1238 .23,5 ·3,1 ·8,7 ·11,9 ·1,8 , ·4,0 -3,5 · I ·2,6 ·5,1 čeSka republika 4801 ·11,1 0,9 -5,5 ,2,6 ·4,6 ~1.1 ---:"--1

I_~o~:k" _.. Il: '" -24,4 -3.1 ~9,6 ·9,3 -5,0 ·3,0 ·2.6 -1,4 ·1,4

-14,0 ",0 ·5,9 "',2 ·0,6 ·1,6 ·1,2 .0,3_ -:~ Rumunjska l 10062 -8,1 ·1,0 ·0,5 ·3,0 -3,8 · ~~ __ .,_,.J 2200 ·16,6 ·2,6 ·7,0 .7.5 ·0,5

, Slovenija 760 ·19,7 -3,9 .??, L ·1,7 ·1,2

451 ·13,8 ·1,5 .3,0 ·4,6 ·5,5 .7.5 .6,5 ·6,8 .

FR 2461 ·11,8 1,0 -ll,8 ·3,4 ·3,0 :4,5 • 4,1 ·3,7

!stočno Europa i 44968 ·15.3 ~2,7 :5,8 .5,3 ·2,4 . · · CETE'" 25721 ·15,6 ·3,2 -6,5 ·5,1 ·1,7 ·

SETE·8 19247 ·15,0 ·2,0 4,9 ·5,6 ·3,4 · · · IZVOR: UN »EaJnomic survey of Europe", 1995, p, 107.

39

UgpO!~t.avu c;jelovitog tržišta. S druge strane, promptna prilagodba zaposlenosti kretanju proizvodnje u ranoj etapi tranzicije ubrzava kasnije povećanje zaposlenosti, osobito u privatnom sektoru, tako da je udjel privatnog sektora u ukupnoj zaposlenosti, npr, u Poljskoj, dosegnuo 60 %, a u Bugarskoj je ostao na 25 % (tablica 1.7).

1.3. Pristup međunarodnom tržištu kapitala

1.3.1. InterregionaIna struktura investicijskog kapitala

Razvijene zemlje Zapada načelno su snažno podržale sve istočno­europske zemlje u njihovoj hitnji prema društvu tržišne demokracije. Treba ipak zamijetiti, poradi karaktera daljnje aktivnosti, kako zapadne zemlje forsiraju country by country (zemlja po zemlja) pristup Istočnoj Europi. S druge pak strane, kada se radi o Zapadnoj Europi, onda se forsira zajednička politika, odnosno EU (Europska unija), uključujući unificiranu fiskalnu politiku koje je temeljni instrument VAT - value added ~ ..... c::porezna ... dodanuvrijednost(Hahnj1990kStogamjera stvarne podrške postaje razvidnom tek u investicijskom/financijskom angažmanu Zapada kako u Istočnoj Europi u c;jelini, tako i u pojedinim tranzicijskim gospodarstvima unutar regije.

Pomnija raščlamba tržišta kapitala prepoznaje nekoliko tijekova međunarodnog financijskog kapitala:

službeno financiranje (bilateralan i multilateralan kredit) - specijalno financiranje (reprogrami, obveznice) - privatno financijsko tržište (bankarski krediti, državne obve-

znice) - izravno investiranje (zajednička ulaganja, portfolio equity

investment). Komparativna analiza po narečenim kombiniranim kriterijima upu­

ćuje na velika nesuglasja između načelnih opredjeljenja i stvarnih zbivanja, ne samo glede razlika u poziciji među pojedinim istočno-

40

mIropskimgospodarstvima- u-pristupnosticFaeđunarodnom tržištu ka­pitala nego i u poziciji Istočne Europe kao regije naspram drugih svjetskih regija.

Ukupan globalni financijski kapital namijenjen dugoročnom inve­stiranju u nedovoljno razvijene zemlje (uključivši i Istočnu Europu) više se nego udvostručio upetogodištu 1990/94. Istodobno investicije u Istočnu Europu i Rusiju ostale su praktički na istoj razini, pa je udjel europskih tranzicijskih gospodarstava u globalnom investicijskom kapitalu opao od gotovo 30 % na nešto više od 10 %. Pri tome je sama Istočna Europa, zadržavajući svoj udjel u globalnim investicijama na približno 8 %, u povoljnijem položaju od Rusije koja se, praktički, postupno isključivala s međunarodnog tržišta kapitala, smanjujući svoj udjel od gotovo 10 % na manje od 3 % u globalnim investicijama.

Razlozi tim kretanjima, po kojima stvarni tijekovi investicijskog kapitala usmjereni prema zemljama u razvoju imaju radikalno supro­tan smjer od službene politike, poglavito su u sektoru privatnih investicija. Na globalnoj razini financijski se kapital namijenjen in­ternacionalnom investiranju, kako smo vidjeli, povećao od približno

Tablica 1.B. Dugoročni financijski tijekovi u ZUR (zemlje u razvoju) 1990-9. ($ mlrd)

IZVOR: Dokumentacija Svjet8lu? Ixmlu?

41

103 mlrd na 227 mlrd USD. Pri tome je razina službenog financiranja od otprilike 50 mlrd USD ostala gotovo nepromijenjena, a privatno je financiranje ekspandiralo s kojih 46 mlrd na 173 mlrd USD (tablica 1.8.).

250

200

150

100

50

o

Grafikon 1.13. Dugoročni financijski tijekovi u ZUR i Istočnu Europu

Od toga Istočna Europa

1991 1992 1993 1994

Disperzija globalnog investicijskog kapitala očevidno je bila vođena tržišnim kriterijima, jer su stvarni tijekovi bili usmjereni izglednijim odnosno manje rizičnim tržištima zemalja u razvoju, kojima su investicije većim dijelom pokrivene prirodnim ili ljudskim resursima te perspektivom dinamičkog rasta kapaciteta unutrašnjeg tržišta (Mek­siko, Brazil, Kina, Indija, Indonezija, Tajland, Vijetnam itd.) zbog brzog demografskog rasta. Tako, unatoč načelnom opredjeljenju prema potpori tranzicije u Istočnoj Europi kao neprispodobivo najvažnijem globalnom fenomenu nakon Drugoga svjetskog rata, tržišna logika minimaliziranja investicijskog rizika usmjerila je financijske tijekove prema drugim regijama.

42

Interregionalna analiza pokazuje kako u dužem razdoblju Istočna Europa ima reducirani pristup međunarodnom tržištu kapitala u usporedbi s drugim investicijski zanimljivim globalnim regijama (Sred­nja i Južna Amerika, Južna i Jugoistočna Azija).

Razlozi takva kretanja realnih pokazatelja jamačno imaju više razina.

Prvo, Istočna je Europa u cjelini relativno maleno tržište s otprilike 120 milijuna ljudi, parcelirano u 12 nacionalnih ekonomija Demo­grafska kretanja sa stabilnim dugoročno stagnirajućim stopama rasta stanovništva svjedoče o trajnim ograničenjima u rastu kapaciteta nacionalnih tržišta unutar regije. Kada se izuzmu Poljska i Rumunjska, koje zajedno imaju 70-ak milijuna ljudi, prosječna veličina istočno­

europskih nacionalnih tržišta ne prelazi 10 milijuna ljudi. S druge strane, ključan poticaj snažnoj integraciji Zapadne Europe bili su analitički pokazatelji kako je poželjna veličina učinkovitog unutarnjeg tržišta za većinu proizvoda pedesetak milijuna ljudi. To, s jedne strane, čini razumljivim snažan interes investitora za Poljsku, a, s druge strane, smanjeno zanimanje za ostale zemlje u regiji. Dodatan je razlog smanjenom interesu, osobito privatnih investitora, i činjenica što je zbog naraslih medunacionalnih napetosti, poglavito srpskoga agresivnog nacionalizma i anakronih osvajačkih pretenzija naspram nacionalnog teritorija drugih zemalja i naroda u regiji (Hrvata, Bošnjaka, Makedonaca, Albanaca itd.), što se zrcale u genocidu i etničkom čišćenju, isključena bilo kakva mogućnost pomisli na bilo kakav oblik ekonomske integracije tog prostora. Ono što bi u nor­malnim prigodama bilo razumljivo i poželjno, nakon srpskih pokolja nad nesrpskim narodima, moglo bi biti protumačeno jedino kao pokušaj agresije drugim (ekonomskim) putem, odnosno pokušajem reduciranja suvereniteta postojećih i nastalih država na račun "inte­gracija" i "zajednica". Opća nestabilnost i usitnjeno tržište dovoljan su i nužan razlog razočaravajućem priljevu kapitala u Istočnu, osobito Jugoistočnu Europu.

43

Drugo, model ekonomskog razvitka Istočne Europe razvidan u forsiranoj industrijalizaciji te blokovska podjela Europe nakon Drugoga svjetskog rata uzrokovali su dupliranje europskih industrijskih kapa­citeta, poglavito teške industrije. Posredan iskaz takva stanja je karakter vanjskotrgovinske razmjene između Istoka i Zapada. Razvidno je kako se potiskuje istočnoeuropski izvoz sirovina, energije i polu­proizvoda, temeljeći takvu strukturu razmjene na činjenici da istočno­europski industrijski proizvodi teško izdržavaju konkurenciju NIes (novoindustrijaliziranih zemalja) na zapadnoeuropskom tržištu (Gra­ziani, 1993). Naime, ključ modela planske privrede primijenjenog u Istočnoj Europi, bila je kopirana, ubrzana (skraćena) industrijalizacija Zapadne Europe. Pri tome se računalo na prepolavljenje potrebnog vremena, što će reći, ako je industrijalizacija Zapadne Europe trajala 70-100 godina u XIX. stoljeću i početkom XX. stoljeća, u Istočnoj

Europi to je moguće učiniti za 30-50 godina. Zbog takva modela, nastao je višak europskih kapaciteta prikrivenog željeznom zavjesom. Slomom netržišnih istočnoeuropskih sustava taj je višak postao eko­nomski opipljiv. Pri tome konkurentska prednost zapadnoeuropskih proizvodača, unatoč tehnološkoj prerno6, nije tako očevidna kako bi se na prvi pogled moglo činiti. Zapad, dakako, raspolaže suvremenijom i produktivnijom tehnologijom u usporedbi sa zastaIjelim amortizira­nim postrojenjima na Istoku. No Istok raspolaže relativno kvalifici­ranom i mnogo jeftinijom radnom snagom te praktički otpisanom, ali dijelom sasvim uporabljivom opremom, što utječe na mnogo niže ukupne troškove. Stoga je razumljivo što se, osim investicija u modernizaciju starih i gradnju novih kapaciteta, dio zapadnih privatnih investicija odnosno kupnja kapaciteta u Istočnoj Europi usmjerava na preuzimanje radi postupnog gašenja, a ne razvitka postojećih poduzeća.

Naposljetku, interregionalni tijekovi kapitala na globalnoj razini moraju biti korigirani stvarnom ekonomskom funkcijom investiranog kapitala. Primjerice, specijalno financiranje koje čini oko 20 % me­đunarodnoga financijskog tijeka u Istočnu Europu nije pritjecanje svježeg kapitala nego reprogramiranje - odgoda starih obveza. Isto­dobno dio službenog financiranja je u funkciji osposobljavanja dužnika

44

da podmiruje svoje međunarodne obveze (novi kredit namjenski odobren za vraćanje starog duga, odnosno kredita). Dakle, ionako oskudni resursi internacionalnoga kapitala dodatno su reducirani, pa je razvojna funkcija međunarodnoga kapitala u Istočnoj Europi mnogo niža od registriranih ukupnih tijekova (tablica 1.9).

Tablica 1.9. Financijski tijekovi u !stoč1Wj Europi ($ mlrd)

IZVOR: Podaci MMF

1.3.2. Intraregionalna struktura medunarodnog investicijskog kapitala

Analiza pokazuje da je disperzija regionalnog tijeka financijskog kapitala, dakle tijeka unutar Istočne Europe, pod utjecajem dvaju snopiva silnica.

Prvi snop korespondira s narečenom podjelom na subregije unutar Istočne Europe, a drugi s visinom naslijeđene ukupne inozemne zaduženosti.

45

Analizirajući, npr., kategoriju "Direktne inozemne investicije" -

FDI, bjelodanom postaje tendencija intenzivnog rasta investicija od 1990. do 1993., kada je prosječno godišnje investiranje u Istočnu

Europu naraslo za više od šest puta, tj. s otprilike 600 mIn na gotovo 4 mlrd USD. Međutim, u 1994. godini opaža se pad interesa inozemnih investitora za Istočnu Europu u cjelini, pa se FDI smanjuju za gotovo 1/3. Preciznija bi analiza pokazala pad interesa inozemnih investitora već u 1993. godini, koji je bio "prikriven" investicijom od 900 USD pri kupnji mađarske telekomunikacijske kompanije "Matav". Slična je tendencija opaziva i u 1995. godini. Tendencija slabljenja tijeka izravnih investicija u Istočnu Europu osobito je zabrinjavajuća, jer su zajednička ulaganja glavni izvor premošćivanja tehnološkog jaza. Poznato je, naime, kako je tehnološko zaostajanje jedan od ugrađenih sistemskih nedostataka planskih privreda koji ih je na dugi rok učinio konkurentski inferiornima prema Zapadu, pa produ­bljivanje tog trenda u tranziciji usporava tržišnu transformaciju (Baylis, 1994). No regionalni nepovoljni trend krije u sebi još i golemu disproporciju između recipijenata u CETE-4 i SETE-8.

U pet godina, od 1990. do 1994., koliko bilježi proces ekonomske tranzicije u zemljama Istočne Europe, kumulativni iznos direktnih inozemnih investicija iznosio je 13,6 mlrd USD. Od toga je 95 %, ili 12,9 mlrd investirano u CETE-4. Razvidno je kako je glavni recipijent bila Mađarska u koju je investirana polovica od ukupnog iznosa, odnosno 6,9 mlrd USD, a potom Češka i Poljska.

SETE-8, među njima i Hrvatska, očevidno se još tretiraju kao europska subregija, odnosno zemlje s relativno visokim rizikom ula­ganja, što kombinirano s općom nestabilnošću u regiji rezultira minimalnom trenutnom zainteresiranošću međunarodnoga poduzetnič­kog kapitala za to područje. Minimalno sudjelovanje SETE-8 poprima još nepovoljnije obilježje ako se ima na umu stanje FDI u zemljama u razvoju koje je 1993. godine iznosilo 489 mlrd USD. Tada kumu­lativni iznos FDI u SETE-8 od 1990. do 1993. godine čini samo dva promila od stanja izravnih investicija u zemljama u razvoju (tablica 1.10).

46

Tablica 1.10. Direktne investicije (FDI) u tranzicijskim cospodar~ stuima (1990-1994), ($ min, gotovina)

1993 l_ 1990

20 48 i 48

42 55 48 4

16 40 48

983 517 779 436 i

232s 1097 526

284 580 527 94

218 509: 1187 2884

294 120 207

8l1+ 100 210 3.';·1

_~_~2E 183 294 374

605 loo5 3424, 6552 10524 13608

IZVOR: UN "Economic .,urvey of Europe", 1995.

Drugi snop silnica je inozemna zaduženost pojedinih istočnoeurop­skih ekonomija, kao snažan utjecatelj na smjer financijskog tijeka međunarodnog kapitala. Zaduženost se u načelu može motriti pomoću triju pokazatelja. Prvi je pokazatelj bruto zaduženost koju čini ukupan inozemni dug. Drugi pokazatelj zaduženosti nazvali smo novom za­duženošću koja se dobiva kada se od bruto duga odbiju nacionalne devizne rezerve. Inače, u literaturi se taj pokazatelj zove neto dug. Međutim, kako postoji i treći pokazatelj zaduženosti, držimo kako je za njega primjereniji naziv novi dug. Treći je pokazatelj neto dug koji se dobije tako da se od bruto duga odbije vrijednost deviznih rezervi, ali i vrijednost ostale inozemne aktive (krediti odobreni inozemstvu, investicijski plasmani, imovina domaćih rezidenata u inozemstvu i sL). Analiza nas upućuje kako je za specifične potrebe pronicanjll_ u elemente razvojne strategije bruto<!:adužen()~t najprifi1je­reniji pokazatelj. Iako je bruto zaduženost dinamična kategorija, njezino je kretanje signifikantno stabilnije od, npr., deviznih rezervi koje su redovito kategorija podložna kratkoročnim oscilacijama. Kako,

47

Grafikon 1.14. FDI po stanovniku 1994.

]stočna. Europa.

Makedonija

Slovenija

Slovačka

Rumunjska

Poljska (BOP)

Poljska

Madarska

četlka Republika

Hrvatska

Bugarska

Albanija

48

, dakle, zaduženost ima, u najmanju ruku, srednjoročan ili dugoročan karakter (ovisno o ročnosti ili reprogramu inokredita), a devizne rezerve pretežito kratkoročno obilježje određeno tekućim operacijama centralne banke na deviznom tržištu, njihovo međusobno zbraja­nje/oduzimanje u ovom nam se slučaju čini manje primjerenim od kategorije bruto zaduženosti.

Dugoročno kretanje zaduženosti istočnoeuropskih gospodarstava ima cikličan karakter, uz trend konstantnog rasta duga. Kretanje inozemne zaduženosti općenito postaje relevantna kategorija tek po­četkom 70-ih godina. Naime, od završetka Drugoga s\jetskog rata (zahvaljujući dijelom oprostu prijašnjih dugova, Marshallovu planu i drugim oblicima pomoći) pa sve do kraja 60-ih za većinu zemalja i međunarodnu zajednicu međunarodni dugovi nisu bili predmet zna­čajnijeg interesa. Tako su ukupni inozemni dugovi Istočne Europe 1970. godine iznosili tek 6 mlrd USD. Stanje niske zaduženosti trajalo je sve do 1975. godine, kada su naftna kriza, s jedne strane, i tada niska cijena (petrodolarskog) kapitala, s druge strane, rezultirale četverostrukim skokom duga na 25,2 mlrd USD. Intenzivno zaduži­vanje Istočne Europe na Zapadu od 1975. do 1980. godine urodilo je međašnom činjenicom daljnjih zbivanja u regiji - skokom inozemnog duga na 75,2 mlrd USD, odnosno povećanjem duga od 1970. do 1980. godine za više od 12 puta. Raščlamba bjelodano prikazuje kako su korijeni relativno visoke zaduženosti Istočne Europe u 80-im i 90-im upravo u razvojnoj politici tih zemlja 1976-1980, temeljenoj na uvozu kapitalne opreme i održanju/ekspanziji domaće tražnje na temelju zaduživanja u inozemstvu. U prvoj polovici 80-ih godina, uz manje oscilacije, inozemni dug stagnira na otprilike istoj razini, uz višestruki skok kamatnih stopa. Od 1985. do 1990. godine bilježi se kontinuiran rast zaduženosti, tako da demokratske promjene, odnosno ekonomsku tranziciju, Istočna Europa dočekuje s inozemnim dugom od stotinjak američkih dolara Tijekom 90-ih zamjetan je usporen, ali i nadalje kontinuiran rast inozemnog duga u regiji kao qjelini. Tako da je 1994. godine dug dosegnuo približno 115 mlrd, što je gotovo 1000 USD duga po svakom stanovniku Istočne Europe (tablica 1.11).

49

Tablica 1.11. Bruto dugovi zemalja Istočne Europe ($ mlrd)

.. ---~ Bruto dug .~.:------r--..... . l_ 1991 1992 1993

Oil 0,5 ...

1Q,4 11,0

_~,5 2,5

7,5 ~~b~liM~ __ -+ ___ ~~ ____ ~-r ____ ~_~ ___ ~~ .... ~ ___ ~~~: Madarska 21,3 22,7

48,5 48.4 47,1

1,2 2,2 3,5

;0 2,6 2,5

1,9 .1,9 ._~.lLt-__ .... -~'--t-­0,4 .~,,-,7-+ __ ~

101 101

IZVOR: Podaci UN.

Grafikon 1.15. Bruto dugovi tranzicijskih gospodarstava

50

Uvid-a~l1nutarregionalnu~strukturu ~ ~ inozemnog duga ~ zrcali· . kako početak, odnosno intenzivnu pripravu tranzicije već sredinom 80·ih godina, tako i postupno diferenciranje CETE-4 i SETE-B. U početku intenzivnog zaduživanja u drugoj polovici 70-ih godina već se mogu homogenizirati dvije skupine zemalja po kriterijima dinamike zadu­živanja. Jasno se uočava kako dug CETE-4 raste brže od prosjeka, pa je on u prosjeku narastao 20 puta, a dug SETE-8 sedam do devet puta. U razdoblju stagnacije zaduživanja, tj. od 1980. do 1985., nema prepoznatljive diferencije tih dviju skupina, osim što Mađarska i Poljska bilježe i dalje lagani porast duga. Međutim, tadašnja čehos· lovačka bilježi pad zaduživanja, pa ne možemo govoriti o homogenoj pojavi. No zato razdoblje 1985-1990. bilježi bitne razlike u poziciji tih dviju skupina zemalja. CETE·4 su praktički udvostručile svoje ionako visoke inozemne dugove, a SETE-8 s izuzetkom Bugarske, smanjivale su svoju vanjsku zaduženost, tako da je, npr., Rumunjska ušla u tranziciju praktički bez vanjskog duga. Ako se uzme u obzir narečena tendencija stagnirajućeg ili opadajućeg GDP-a u cijelom desetljeću 1980-1990. u Istočnoj Europi, razvidno je kako su SETE-8, uključivši dakako i Hrvatsku, ušle u tranziciju pod dodatnim pojačanim ekonomskim pritiskom vraćanja duga na teret domaće potrošnje, opada jućeg standarda, te razvojne stagnacije, pa čak i regresije.

Svekolika tranzicija i opća demokratizacija u Istočnoj Europi nakon 1990. godine nisu donijele nikakve bitne promjene intraregionalnih odnosa. CETE-4 i nadalje putem povećanja inozemnog duga, čini se, zadržavaju pozornost zapadnih investitora, a SETE-8 ne doživljavaju gotovo nikakav boljitak u usporedbi s pozicijom koju su imale u posljednjih četvrt stoljeća. Izuzeci na obje strane su Poljska i Ru­munjska što zaslužuje pobliže objašnjenje. Naime, kod Poljske se uglavnom radi o "oprostu" dijela starog duga, a ne o pojačanim unutarnjim naporima da se smanji dug. Rumunjska koja je pak u tranziciju ušla bez vanjskog duga u tranziciji je dosegnula znatno zaduženje, ali ipak ne toliko da bi ono bitnije opterećivalo nacionalno gospodarstvo.

51

Razina zaduženosti po stanovniku pokazuje slične trendove. Ako usporedimo 1985. i 1995. godinu, očevidnim postaje relativno visoka zaduženost CETE-4. Već 19&5. godine dug po stanovniku u Poljskoj je bio 800 USD, a u Mađarskoj 1 400, da bi se 1995. godine u Poljskoj povećao na više od 1 000, a u Mađarskoj na više od 2 700 USD. S druge strane, kada se radi o SETE-8, s izuzetkom Bugarske, inozemni je dug po stanovniku bio od 300 do 800 u 1985. godini, a u 1995. godini je pao na 200 do 500 USD. Razina se duga, dakako, može mjeriti odnosom GDP-a i duga. No zbog različite metodologije obračuna GDP-a, osobito međunarodne usporedbe na temelju poka­zatelja kupovne snage (PPD s jedne strane, i na temelju službenog deviznog tečaja s druge snage, taj se pokazatelj čini dosta upitnim. Stoga nam se zaposlenost u ovoj etapi tranzicije čini realnijim pokazateljem ekonomske snage, gospodarstva, odnosno njegovih po­tencijala da podmiruje međunarodne obveze.

Razina duga po zaposlenome ne pokazuje intraregionalnu homo­genost niti homogenost unutar subregija. I unutar SETE-8 i unutar CETE-4 vidljive su bitno različite razine zaduženosti po zaposlenome. U Jugoistočnoj Europi raspon zaduženosti po zaposlenome 1990. godine bio je od zanemarivih 109 USD u Rumunjskoj, 200 u Albaniji do 1 670 u Hrvatskoj i 2 971 u Bugarskoj. U 1993. godini rast zaduženosti po zaposlenome rezultirao je s 420 USD u Rumunjskoj, 800 u Albaniji, do 2 083 u Hrvatskoj, i 4 125 u Bugarskoj. Istodobno u~Sl"9dnjoj8U~~Europi~<iugovi~ ~p() stanovniku i II apsolutnim i li

relativnim iznosima bitno veći. U 1990. godini dug po zaposlenome je u Češkoj bio 863 USD, u Mađarskoj 4 020, a u Poljskoj 2 949, đa bi u 1993. godini u Češkoj iznosio 1 770 USD, u Mađarskoj 6 000, a u Poljskoj 3 233. Razlike u opterećenosti uposlenih vanjskim dugom u te dvije uvjetne subregije još su očevidnije ako izračunane veličine, odnosno prosjeke korigiramo razmjerima kojima pojedino gospodarstvo sudjeluje regionalnim/subregionalnim agregatima. Tako ponderirani prosjek duga po zaposlenom u SETE-8 u 1990. godini iznosi 150 USD, zahvaljujući visokom ponderu Rumunjske koja ima nisku zaduženost. U 1993. godini taj je prosjek iznosio 234 USD.

52

Istodobno je~u-CETE-4 ~ ponderirani· prmijek vanjsk6gduga . Iznosio 655 USD u 1990. godini, a l 186 u 1993. godini. Različita pozicija tih dviju subregija glede zaduženosti vidljiva je dakle i na razini komparativne statike i dinamike, jer je dug po zaposlenom u 1990. godini bio 4,4 puta veći u CETE-4 nego u SETE-8, a u 1993. godini razlika je 5,1 put. Te odnose bitno ne mijenja ni činjenica što u Jugoistočnu Europu nisu (zbog nedostajućih podataka) uključene BiH i SRJ.

1.3.3 Tranzicija i inozemni kapital II Hrvatskoj

Analitički pokazatelji nedvojbeno upućuju na ocjenu kako postoji temeljna razlika u očekivanjima Istočne i namjerama Zapadne Europe glede investicija u tranzicijska gospodarstva.

Čini se kako je Istok, nakon duge stagnacije u osamdesetim i demokratizacije u devedesetim, očekivao inozemni kapital kao kakav zamašnjak što će izvući iscrpljena gospodarstva na putanju gospodar­skog prosperiteta.

Nasuprot tome, Zapad je, čini se, očekivao kako će se na Istoku najprije učiniti tržišne i svekolike druge promjene što stvaraju povoljan ekonomski okoliš za investiranje, od zakonske regulative do tržišne cijene faktora koja će biti konkurentna na globalnom planu u odnosu prema drugim regijama.

Duboko razočaravajuća ili izostajuća investicijska potpora tranziciji dijelom je svakako prouzročena i razlikama u ekonomskoj filozofiji koja je dugo prevladavala na Istoku i onoga što čini gospodarske standarde na Zapadu. Na Istoku se ekonomska filozofija postupno, kako smo vidjeli, reducirala na osiguranje visokih stopa rasta. Tako reducirani model polazio je od relativne oskudnosti faktora, odnosno relativnog obilja raspoložive radne snage i oskudice proizvodnog kapitala Porastom štednje, odnosno investicija u fiksni kapital, do­bivala se stopa rasta kao odnos stope investicija i graničnog kapitalnog koeficijenta. Maksimalna stopa štednje i na njoj formirana stopa kapitalnih investicija bila je temeljni instrument gospodarske politike.

53

Izvori štednje u početku su bili temeljeni na niskom standardu domaćeg stanovništva, a kasnije na inozemnom kapitalu. U takvu je modelu stopa rasta primaran, a djelotvornost, odnosno isplativost ulaganja sekundaran cilj. Ukratko, model se oslanjao na investiranje u faktor kojeg nema dovoljno (proizvodni kapital) da bi se zaposlio faktor kojeg ima dovoljno (radna snaga), pa se preko pune zaposlenosti postiže maksimalan rast. To je na kraju dovelo i do umjetne oskudice i radne snage, odnosno prikrivene nezaposlenosti, a time i do nerealne cijene faktora. Nasuprot tome, na Zapadu temelj gospodarske mozofije čini načelo ekonomske djelotvornosti. Ono putem tržišne valorizacije fnkt.orn, odnosno trilišne cijene, nalažo korištenje upravo onih faktora

kojih je obilje, a to je u slučaju tranzicijskih ekonomija radna snaga. Realnom cijenom rada postiže se optimalna gospodarska struktura te odgovarajuća stopa štednje i investicija. Ovdje se, dakle, koristi realna cijena faktora kojeg je relativno obilje (radna snaga) da bi se privukao oskudni faktor (kapital) u obliku inozemnih investicija.

Proces tranzicije, otkrio je tako temeljna proturječja glede uloge inozemnih ulaganja. Zapad, čini se, ima jedan implicitni ili relativno netransparentni motiv investiranja u Istok. Čini se da je osposoblja­vanje dužnika (Istočne Europe) da vraća dugove vjerovniku (Zapadnoj Europi, Japanu i SAD) ključan motiv razvijenih zapadnih zemalja. Ako se isključe izravne investicije onda su svi drugi financijski tijekovi od Zapada prema Istoku (službeno financiranje, financijski krediti, bilateralni krediti) praktički nova sredstva kojima se vraćaju stare obveze (reprogrami). Stvar se poglavito svodi na odobravanje novih kredita s novim kamatnim stopama kojima se otplaćuju dospjele obveze (stari krediti + stare kamate). Istok, kako smo vidjeli, na inozemne investicije gleda kao na bitno sredstvo nastavka tržišne tranzicije i novog razvitka kojeg socijalne troškove ekonomski iscr­pljeno domaće pučanstvo tijekom recesije BO-ih i tranzicije gO-ih nije više u stanju nositi.

54

Raščlambu globalne raspoloživosti i predvidivog smjera kretanja međunarodnog investicijskog kapitala učinili smo stoga što se znatan broj iniciranih ili ponuđenih strategija hrvatskoga gospodarstva upire na inozemni kapital bez pravog uvida u njegovu raspoloživost, pok­retljivost i stvarnu regionalnu usmjerenost.

Prvo, naša analiza pokazuje da je danas, u globalnim razmjerima, sve više, ne samo nominalno nego i realno, investicijskog kapitala koji traži povoljne mogućnosti ulaganja. No smjer ulaganja u relativnim odnosima sve više zaobilazi hrvatsko šire okružje (Istočna Europa), a još više neposredno okružje (Južna/Jugoistočna Europa) u kojem Hrvatska nije nikakav izuzetak.

Drugo, službeno financiranje (IMF) te financijski krediti inozemnih poslovnih banaka bit će koncentrirani na pomoć Hrvatskoj u vraćanju prije uzetih kredita (reprogrami) i rješavanju kraktkoročnih platno­bilančnih teškoća.

Treće, razvojni krediti (IBRD/EBRD) upravljeni prema krupnoj infraStrukttiri i poljodjelstvu po. svojoj }!1"edvidivnj visini i . dinamici ne zadovoljavaju niti 10 % hrvatskih potreba proizašlih iz ratnih razaranja i održivog razvoja.

Ostaje, dakle, pitanje izbora realne, a ne željene strategije. Veličina hrvatskog unutarnjeg tržišta, dakako, nameće njegovu što

potpuniju otvorenost, uz očuvanje strategijskih interesa vitalnih za nacionalnu i državnu samobitnost. Kvantifikacija tog cilja mogla bi značiti namjeru da do 2005. godine Hrvatska podigne svoje sudjelovanje u svjetskoj razmjeni robe i usluga na bruto 1 %.

Na drugoj strani, Hrvatska, unatoč velikim investicijskim potre­bama u nacionalnim razmjerima koje su znatnim dijelom koncentri­rane na prometnu infrastrukturu, ne potražuje u globalnim razmjerima signifikantne iznose. Osim toga, zahvaljujući svom geoprometnom položaju, glavni se prometni pravci pokazuju isplativom investicijom i za privatni kapital, osobito u kombinaciji s turizmom. N o treba biti pripravan na to da će otvaranje Hrvatske inozemnim investitorima

55

na tom podrui;ju zahtijevati nuđenje još povoljnijih dugoročnih kon­cesija. Cilj takve otvorene strategije mogao bi biti sudjelovanje Hrvatske u globalnim tijekovima investicijskog kapitala od 1 %.

Takav udjel inozemnih investicija uz postojeću dugoročnu stopu prosječne domaće štednje učinio bi dohvatljivim visoko postavljeni cilj udvostručenja hrvatskog nacionalnog dohotka po stanovniku u sljedećih deset godina.

56

2. TRANZICIJSKA FUNKCIJA POLJODJELSTVA

2.1. Strukturni procesi svjetskog tržišta agrarnih proizvoda

Dva su temeljna procesa što ih bilježi svjetsko agrarno tržište. Prvo je obilježje opadajuća dinamika svjetske poljoprivrede kojom

agrar kao primarni sektor ubrzano gubi pozicije u nacionalnom i globalnom gospodarstvu na račun sekundarnoga (industrija), tercijar­nog (građevinarstvo, promet, trgovina itd.) i kvartarnog (intelektualne usluge, znanost, obrazovanje, informatika itd.) sektora. Otuda i činje­nica: unatoč tome što poljoprivredna proizvodnja stalno napreduje, njezino značenje neprestano i opada, pa u razvijenim gospodarstvima poljoprivredno stanovništvo čini samo 4-6 % ukupnog stanovništva, a ukupna poljoprivredna proizvodnja 10-15 % nacionalnog proizvoda. Izravna je posljedica tih strujanja opadanje važnosti agrara i njegova udjela u svjetskom tržištu robe. U minulih se 30-ak godina udjel poljoprivrede smanjio s otprilike 30 % na približno 10 % vrijednosti

. .~+ 1 '-"'" h 0"---'-" ,.ln; , • razmJ~cc:n3; S'VJ"'~SK"m""""Zls.U"_I'G>Ja-=L!J.!.Ui;~l~;oCJena -0;- opauaJucoJ

dinamici svjetskog agrara. Drugo su obilježje duboki strukturni pomaci na svjetskom poljo­

djelskom tržištu. Temeljni strukturni poremećaj je segmentiranje svjetskog tržišta i stvaranje zatvorenih regionalnih tržišta. U suvre­menoj ekonomskoj literaturi, osobito nakon Urugvajskoga kruga pre­govora zemalja potpisnica GATT-a, snažno su nazočni pokušaji izna­laženja teorijskih uporišta za razglašeni proces postupne liberalizacije međunarodne trgovine. To se osobito odnosi na poljodjelstvo. Prona­laženjem teorijskih počela liberalizacije čak i u ne tako bliskoj prošlosti, pokušavaju se, dakle, okrenuti vladajući protekcionistički trendovi. Toga nije ostao pošteđen niti Malthus, prononsirani "arhi-protekcio-

57

nist", u čijim se tekstovima sada filigranskom analizom želi pronaći, barem djelomice, inačica današnjem zagovaranju liberalizacije poljo­privredne trgovine (Pullen, 1995).

Zatvaranjem poljoprivrednog tržišta u prethodnoj etapi, razvijene zemlje onemogućile su konkurenciju među jeftinijim uvoznim i vla­stitim subvencioniranim poljoprivrednim proizvodima. Otuda pak sli­jedi drugi strukturni pomak kojim razvijene zemlje postaju stožerni izvoznik agroprodukcije, a nerazvijene zemlje pretežiti uvoznik.

Segmentiranje, odnosno zatvaranje agrarnog tržišta u regionalne asocijacije, osobito razvijenih gospodarstava, prepoznaje se prema podatku kako se više od 75 % izvoza razvijenih zemalja realizira upravo među njima samima, a tek 20-ak % izvoza nerazvijenih zemalja realizira se u nerazvijenim zemljama (tablica 2.1).

Tahli-ea 2.1. Matrica medunarodne razmjene poljoprivrednih proizvoda

Nerazvijene tržišne rivrede

1970 1988

18,0 I 18,8 4,7

II~~=:'=~"~----'~~---+----~' +---~----+~---+---r---"~---~

IZVOR: UN "InternatUJnal Trade and Statistics Yearbook 1988', Vol. 1. pp. 1102-1108.

Takvo bismo stanje mogli nazvati prirodnim kada bi bilo posljedica djelovanja tržišnih zakonitosti, nižih troškova, veće proizvodnosti faktora, odnosno konkurentnosti. No upravo je poljoprivreda sektor u kojem razvijena tržišna gospodarstva malo toga prepuštaju slučaju, odnosno slobodnoj tržišnoj utakmici. Protekcionizam, dakle zaštita domaće poljoprivrede li razvijenim je zemljama tolika da ne samo što onemogućava prodor drugih na vlastita tržišta nego vlastitu

58

proizvodnju čini konkurentnom na inozemnim tržištima. Najveću

zaštitu domaćoj poljoprivredi osigurava Japan koji prosječno subven­cionira svoju poljoprivredu s otprilike 70 %, te EEZ sa 40 % prosječne subvencije.

Opaža se da politika zaštite strategijskih poljodjelskih proizvoda progresivno raste s obzirom na oskudnost resursa. Zemlja s razmjerno najoskudnijim agrarnim resursima po stanovniku, poput Japana ustro­java gotovo apsolutnu zaštitu strategijskih proizvoda; žitarica, mesa, mlijeka (tablica 2.2).

Tablica 2.2. Visina sllbvencija proizvođačima (ll %J II razdobljll 1979-1981. i 1984-1986.

IZVOR: OECD ''Agricultural Policies, Markets and Trade" Paris 1988, p. 47.

2.2. Tranzicijski učinak globalnih agrarnih procesa

Strategijski pristup visokorazvijenih zemalja agraru, u kojemu nema ni slučajnih ni kratkoročnih poteza koji nisu usklađeni s dugoročnim projekcijama, opaža se i u odnosu prema tranzicijskim

59

-

gospodarstvima u Istočnoj Europi. Pomnija proučavanja hr<unih empi­rijskih projekata i koncepcijskih modela omogućila su nam djelomično otkrivanje multidimenzionalne agrarne strategije, kojima se razvijena gospodarstva prispodohijuju globalnim i europskim tranzicijskim pro­cesima.

Nova strategija zapravo počiva na redefiniciji koncepta globalizacije pod prismotrom kontrolirane liberalizaL-ije, diferencirane za razvijene i zemlje u razvoju. Dotadašnja se strategija u zemljama u razvoju oslanjala na koncept agrarne samodovoljnosti uz snažne izvozne sektore. Središnje uporište takvog koncepta bile su vladine agencije, odnosno skup mjera što su poticale povećanje nacionalne proizvodnje i jačale međunarodnu konkurentnost domaćeg poljodjeljstva (Raynolds, Buttel, 1993).

Medutim, u BO-im i 90-im godinama nastaje ključni preokret i trend liberalizacije. Cjelovit projekt liberalizacije, odnosno "nove" glohalizacije sadržan je u programima "strukturne prilagodbe" Svjetske banke. Strukturna se prilagodba u osnovi sastoji od internog programa stabilizacije i eksternog programa izvozne orijentacije.

U temelju internog programa je borba protiv inflacije i promocija tržišne ekonomije. Borba protiv inflacije poglavito znači restrikciju javnoga duga, odnosno smanjenje proračunskog deficita. U poljodjelstvu to praktički znači bitno smanjenje državnih izdataka (subvencija, poreznih olakšica itd.) pod okriljem borbe za tržište i konkurenciju koja će rezultirati zdravom i produktivnijom poljoprivredom. Uspostava tržišne ekonomije izjednačava je s tržišnom cijenom faktora, što se redovito svodi na sniženje cijene rada, odnosno smanjenje nadnica i poskupljenje kapitala povećanjem kamatnih stopa.

Eksterni se program svodi na politiku otvaranja, odnosno libera­lizacije kojom se domaća privreda izlaže utjecaju svjetskog tržišta. Instrumenti su stvaranje izvoznih viškova pomoću smanjenja domaće potražnje zbog obaranja najamnina. U poljodjelstvu se smanjena domaća potražnja još koristi za usmjeravanje proizvodnje od masovnih proizvoda prema onima za koje postoji ekskluzivnija potražnja na tržištima razvijenih zemalja. Drugi element eksternog programa jest 60

tzv. politika realnog tečaja domaće valute. Ona se pak svodi na tzv. tržišno određivanje tečaja valute, što će reći na ponudu i potražnju domaće valute na deviznom tržištu. U praksi rezultat je privremena ili trajnija uspostava interne ili pune konvertibilnosti domaće valute permanentnim ili zadržanim klizanjem tečaja.

Ocjene uspješnosti politike nove globalizacije dijametralno su su­protne ovisno o teorijskom polazištu i konkretnom interesu, odnosno o poziciji pojedinih zemalja ili skupine zemalja. Osobito je praktični učinak "nove" politike internacionalizacije i proglašenje njezine uspješ­nosti u povećanoj mobilnosti međunarodnog kapitala prema zemljama u razvoju te povećanom izvozu tih zemalja, neizbježno izazvao aporije.

Prvi je osporeni argument o specijalnoj mobilnosti kapitala u poljodjelstvu, koji se temelji na povijesnim serijama podataka o globalnoj realokaciji kapitala u smjeru sjever-jug. Osporavanje se temelji na dugoročnoj nestabilnosti u alokaciji kapitala, što onemo­gućava razumijevanje trendova bez ugradbe promjena u institucional­nom okviru koji bitno utječe na mobilnost kapitala. Drugi je osporeni argument u prilog "novoj" globalizaciji pogrešna ekstrapoiacija trenda koja je izvedena na primjeru diverzificirane poljodjelske proizvodnje te zadovoljavajuće veličine unutarnjeg tržišta malobrojnih zemalja, poput,npr., Meksika. U slučaju uskoga domaćeg tržišta,izYozna orijentacija suženog (konkurentskog) kruga poljodjelskih proizvoda dovodi do velikih oscilacija izvoznih prihoda.

U tom kontekstu osobito spornim postaje suprotstavljanje koncepta globalizacije i koncepta agrarne sigurnosti. Ozbiljni problemi koje je takva orijentacija prouzročila u sigurnoj domaćoj opskrbi bazičnim poljoprivrednim proizvodima, navodi na upitnost politike "nove" in­ternacionalizacije. Ima dovoljno nalaza kojima se potvrđuje teza kako je ta politika ponajprije služila osposobljavanju zaduženih zemalja za servisiranje vanjskog duga, s usputnom posljedicom jačanja uvozne ovisnosti prehrambenog lanca tih zemalja.

Raščlamba strategije globalizacije može pripomoći identifikaciji sintetiziranog programa naspram istočnoeuropskih tranzicijskih gos­podarstava. Valja pripomenuti kako je stručna literatura o problemima

61

ove teme iznimno oskudna Gotovo nema istraživanja kojima se pokušava identificirati svekolika gospodarska strategija Zapada prema Istočnoj Europi, nekmoli agrama strategija. Stvarna je strategija, ako postoji, prekrivena velom tržišne retorike, i prema njoj je kratkoročno bitno stabilizirati poslovnu aktivnost, a dugoročno izgraditi tržišnu infrastrukturu (privatizacija, tržište kapitala i rada itd.). Sve ostalo (proizvodnost, efikasnost, restrukturiranje, rast) dolazi prirodnim pu­tem kao rezultat tržišnih aktivnosti. N o čini se da taj lijek, prepisan tranzicijskim ekonomijama, nije terapija koja se drži ljekovitom za zrela tržišna gospodarstva. Mislimo da je i ovdje tržišnu spontanost signifikantno supstituirala pažljivo sročena etapna strategija.

U prvoj se etapi definira ekonomski interes visokorazvijenih gos­podarstava na europskom Istoku, uključujući i Rusiju. Može se zaključiti kako ne bi bilo ni podrške tranziciji, barem kada je posrijedi agrar, da ne postoji stvaran interes. On se pojavio u samom procesu privatizacije i njome popraćenom procesu decentralizacije, koji je otvorio ne samo potencijalno golemo tržište nego i mogućnost ulaganja i suradnje uzduž cijeloga prehrambenog lanca - od proizvodnje stoke i žitarica, do prerade hrane, pakiranja, distribucije i prodaje agrarnih proizvoda. Tako definirani interes m;ietovao je drugu etapu.

U drugoj etapi definiraju se ograničenja koja bi mogla rezultirati suboptimalnom zadovoljenju interesa definiranih u prvoj etapi. N a mikro i makro razini ograničenja su uglavnom vezana za nerazvijenost financijske industrije odnosno suvremenog tržišta kapitala. Ključni su problemi u bankarskom sektoru, potrebi restrukturiranja banaka, njihovoj poslovnoj samostalnosti, privatizaciji i sanaciji, jer su banke opterećene lošim zajmovima i nelikvidnošću komitenata kao što su posljedice mekih proračunskih ograničenja. Golem je problem potpuna insuficijentnost tržišta vrijednosnih papira, pa je ustroj burzi i ostalog financijskog tržišta jedan od najsloženijih tranzicijskih pitanja (Pat­terson, 1992). Naposljetku, tu je problematika porezne prilagodbe uvođenje VAT-a, jer privatizacija u okružju staroga poreznog sustava pogoduje poreznoj evaziji i podoptimalnim proračunskim prihodima.

62

Usto je vezana i politika naspram zajedničkih ulagallja, odnosno uvoza kapitala i repatrijacije profita. Tako utvrđeni problemi nametnuli su treću etapu.

Treća etapa svodi se na konkretne poteze koje poslovni svijet na Zapadu očekuje od svojih vlada i multilateralnih institucija, a koji bi trebali pridonijeti uklanjanu blokada iz druge etape, kako bi se mogao realizirati interes iz prve etape. U ovoj su etapi prepoznatljiva zaduženja različitih čimbenika. Tako su tehničke misije IMF-a kon­centrirane na sređivanje financijske industrije, platnobilančne prila­godbe, sanaciju banaka, monetarno-kreditnu politiku itd. Ekipe IBRD-a, EBRD-a itd. orijentirane su na infrastrukturne projekte nužne za funkcioniranje tržišta, prilagodbu poreznog sustava liberalnoj politici izravnoga inozemnog investiranja itd. Nacionalne institucije razvijenih zemalja koncentrirane su na promicanje bilateralnih veza, ponajprije na osiguranje u~eta za dobivanje velikih investicijskih projekata u tranzicijskim ekonomijama, na osigurnje koncesija itd. Stoga ne za­čuđuje da se u središtu državničkih razgovora na najvišoj razini čini zalaganje za slobodnu (neoporezivanu) cirkulaciju kapitala i rezultata njegove uporabe (Gady, Peyton, 1992).

2.3. Transpozicija globalnih pomaka na hrvatski agrar

2.3.1. Prispodoba činitelja internacionalizacije

Opaženi su procesi, znakovito različiti kada je riječ o nacionalnoj agrarnoj politici razvijenih zemalja od one koju preporučuju zemljama u razvoju, poučni za Hrvatsku na najmanje dva načina.

Prvo, sve visokorazvijene zemlje nakon velike katastrofe u depresiji 1929-1932. godine, izuzetnu pozornost pridaju poljoprivredi. Pače,

istraživanja pokazuju da nema visokoindustrijalizirane zemlje koja nije riješila ključne probleme razvitka poljoprivrede. I ne samo to. Očevidnim je postalo kako se ne može ostvariti stabilan gospodarski ra,zyitakni jedne industrijske zemlje koja prethodno nije stabilizirala

63

poljoprivredu; pa bi se moglo kazati da učinkovita poljoprivreda ima poglavito anticikličko značenje. Spoznaja da je sređivanje odnosa u agraru uvjet uspješnog industrijskoga i svekolikoga gospodarskog napretka dragocjeno je iskustvo za gospodarstvo poput hrvatskoga koje ne mora ponavljati pogreške što su ih drugi već učinili na svom putu u industrijsko i postindustrijsko društvo.

Drugo, metode kojima se to činilo gotovo su postale standardnima i nemaju nikakve veze s idealiziranim opisima idiličnih draži seoskoga (farmerskog) života. Sve su te zemlje došle do produktivnog agrara u prvoj etapi nesmiljenom tržišnom utakmicom.

U toj prvoj etapi to je značilo propast tisuća i milijuna sitnih farmera, drastično smanjenje broja zaposlenih u poljoprivredi, te toliko okrupnjavanje posjeda da su agrotehničke mjere i mehanizacija mogli dati pun prinos višestrukom rastu proizvodnosti i smanjenju troškova poljoprivredne proizvodnje. Ilustrativan je primjer američke poljopri­vrede kao svjetski najproduktivnije. Tijekom dvadesetog stoljeća broj poljoprivrednika smanjio se za šest puta, s približno 30 na samo pet milijuna. Još je drastičnija promjena u strukturi stanovništva, naime, udjel··poljoprivtoon:og· . pučanstva:· u -ukupnom·· američkom . -pučanstVu smanjen je čak 20 puta, s otprilike 42 % na samo 2 %. Istodobno je broj farmi smanjen gotovo tri puta, ali je zato utrostručena prosječna veličina (površina) američke farme (tablica 2.3.).

64

Tablica 2.3.

• 1900

1920

194C

1950

1960

1969

Poljoprivredrw. gospodarstva ({anne) u SAD, u dvadesetom stoljeću

Članova po form!

8 • 29.88 5,740 5,2

31,97 6,518 4,9

30,55 6,350 ; 4,8

28,05 5,648 4,1

15.64 3,963

9,712 3,000

2,795

IZVOR: StaJ;istica1 Abstract of United States, 1968. i 1990,

Grafikon 2.1. Udio poljoprivrednog sto.novništva kao postotak od ukupnog

45,0%

40,0%

35,0%

30,0%

25,00/0

20,0%

15,0%

10,0%

5,0%

0,0%

7

41,9

30,1

23.2

15,3

8,7

4.9

65

· .. . .Gro{ikQn2.2.Prnsječna veliči:l1a farTfl.f!, (ha)

200,0 ,---------------------------,

180,0 f--------------------__. 160,0 f----------------, 140,0 f--------------

120,0 f------------

100,0 f-----------

80,0 f---------

60,0

40,0

20,0

0,0

U drugoj, pak, etapi sve su razvijene zemlje pribjegle izrazitoj državnoj zaštiti poljoprivredne proizvodnje. Takavagrarni protekcio­nizam najprije je imao oblik neposrednoga subvencioniranja, od re­gresiranja inputa (nabavka mineralnih gnojiva) do izvoznih stimulacija, povlaštenih prometnih tarifa itd. No kako je takav protekcionizam počeo ugrožavati same temelje tržišnoga gospodarstva, a usput rečeno, i zatvarati tržišta nerazvijenih zemalja koje su se postupno ugledale na agrarnu politiku razvijenih, uslijedio je spomenuti preokret u smjeru liberalizacije. Tek kada se ekonomski najsnažnija nacija (SAD) suočila s povratnim učinkom agrarnoga protekcionizma, koji je ona sama dobrim dijelom inducirala, nastaju promjene. Naime, u BO-im godinama SAD su izgubile 40 % izvoznog poljodjelskog tržišta (Spitze, 1992). Tada se pokreću različite inicijative radi liberalizacije smzenja carina. Snažan pritisak SAD, po našemu uvjerenju, glavni je pokretač globalnog sporazuma o sniženju carina i poreza u sklopu GATT-a. No visokorazvijene zemlje proiznašle su druge, manje očevidne i mnogo skuplje metode neizravne potpore poljoprivredi, koje su mogla izdržati samo ekonomski snažna gospodarstva.

66

•

Naime, predmet međunarodnog sporazuma uglavnom je "nominal­na stopa zaštite" (NPR), u koju pripadaju sve umjetne barijere što ih nacionalno gospodarstvo podiže na državnoj granici prigodom uvoza robe (Bureau, J., 1995). Takva robusna metoda s relativno niskom razinom ulaznih troškova, dostupna je svakoj zemlji neovisno o ekonomskoj snazi. Stoga se ona univerzalno korisiti, pa ne čudi da je upravo ona, odnosno njezino bitno reduciranje, bila stožerni predmet sporazuma u sklopu GATT-a. U međuvremenu, visokorazvijene zemlje posegnule se za sofisticiranijim metodama kakve su "ekvivalent proizvođačke subvencije" (PSE) i "efektivna stopa zaštite" (EPR).

PSE se uglavnom upire na transfer dohotka izravno prema proizvođačima. Ta se metoda, npr., pokazala kao najučinkovitija među šest simuliranih modela agrarne politike u SAD, nakon Urugvajskog kruga. Simulirano smanjenje domicilnih subvencija u ozračju globalne liberalizacije dalo je najbolje rezultate u povećanju proizvodnje i izvoza (Fisher, de Gorter, 1993). Sustavan pristup formulaciji modela agrarne politike razvijenih zemalja ne zaustavlja se samo na simulacijama ponašanja unutarnjeg tržišta nego se proračunava ju efekti promjena na druge zemlje. Tako se ekonometrijskim modelom proračunavaju npr. efekti promjena svjetskih cijena poljoprivrednih proizvoda na zemlje u razvoju. Simuliraju se učinci uvoza u zemljama u kojima uvoz nije konkurentan domaćoj proizvodnji hrane, i u kojima promjena svjetskih cijena ne u1ječe bitno na domaću proizvodnju hrane. Potom se raščlanjuje utjecaj cijena na ekonomije u kojima je uvoz konku­rentan domaćoj proizvodnji. Različiti učinci istih promjena na različite zemlje prouzročeni su različitom elastičnošću ponude i potražnje, što se zbog promjene cijena inputa, različito reflektira na domaću potra­žnju, tečaj nacionalne valute, kretanje cijena domaće agroprodukcije itd. (Sadulet, de Janvry, 1992). Pomna raščlamba internalija i ekster­nalija tako daje preciznu sliku kapaciteta i predvidljive dinamike svjetskog tržišta, stupnjevitu poziciju nacionalne proizvodnje pod utje­cajem promjene cijena, varijante povećanja izvoza itd. Sve su to elementi strategijske konkurentske prednosti što razvijenim zemljama

67

omogućava da uvijek budu korak ispred zemalja koje nemaju sofisti­ciranu tehnologiju promptne (na temelju tržišnih signala) formulacije alternativnih modela gospodarske/agrarne politike.

EPR se, s druge strane, oslanja na mjere ekonomske politike kojima se utječe na ulazne cijene inputa medijara. Ovdje se uvrštavaju i ulaganja u znanstveno-istraživački rad, robotizaciju i informatizaciju te financiranje iznimno skupih i biološki riskantnih projekata genet­skog inženjeringa. Pri tome je uočljiva politika jačanja elemenata tržišnog ponašanja i u znanstvenom istraživanju. Ograničena državna sredstva alocira ju se poticanjem konkurencije znanstvenih projekata. Pri tome nije samo riječ o konkretnim javnim fondovima, odnosno dodjeli državnog poljoprivrednog zemljišta za istraživačke eksperimen­te, nego je državni projekt ujedno i prestižna recenzija koja osigurava pristup privatnom financiranju. To je osobito važno stoga što je sve vidljiviji pomak od državnoga prema privatnome financiranju znan­stveno-istraživačkog rada u poljodjelstvu. Godine 1980. u SAD se za R&D samo u agraru izdvajalo u stalnim cijenama 3,9 mlrd USD, od čega je država osigurala 40 %. U 1990. godini realna izdvajanja su 1.rlll:l:«t;8 mlrd USD s udjelulll drravnogfinanciranja 0034 % (Jtn,L,

Huffman, 1992). Uočljivo je ovdje kako pomak prema privatizaciji R&D nudi i neka pitanja. Ponajprije privatno financiranje, tržišnom logikom, forsira primijenjena, kratkoročni ja istraživanja s izvjesnim rezultatom. Potom, takvo je fmanciranje izrazito elastično u usporedbi s rizikom fundamentalnih istraživanja, bez kojih pak nema kontinu­iranog napretka proizvodnje. Zato će u budućnosti, vjerojatnije, više izgleda imati istraživačke jedinice s većom koncentracijom znanstve­nika, koje će biti sposobne kombinirati fundamentalna istraživanja s primijenjenim istraživanjima, uz različite oblike redovnoga i dopun­skoga stručnog obrazovanja. Na temelju tržišnih iskustava razvijenih zemalja, čini se da polako prolazi vrijeme ekskluzivnih specijaliziranih istraživačkih instituta, bez studenata i s rijetkim primijenjenim istra­živanjima.

Zaseban učinak na nacionalni agrar ima nestabilnost globalnih pomaka, prouzročena i prirodnim i ekonomskim činiteljima.

68

Prirodni, dakle autonomni faktor koji tradicionalno najsnažnije destabilizirajuće utječe na poljoprivredu jest klima. Klimatski se poremećaji ne mogu predvidjeti na duži rok, imaju velike amplitude između minimalnih i maksimalnih vrijednosti, bilo da se radi o oborinama, bilo o vodotocima, vjetru, suši itd.

Ekonomski, pak, čimbenici nestabilnosti poljoprivredne proizvodnje to su važniji što je veći stupanj tržišnosti agrarne produkcije. Rastom tržišnosti raste utjecaj kako tržišta faktora, tako i tržišta robe. Na tržištu faktora, osim radne snage, kapitalom sve intenzivnija pro­izvodnja poljoprivredu čini sve ovisnijom o inputima industrijskog podrijetla, tj. strojeva, umjetnih gnojiva, sredstava za zaštitu bilja itd. S druge strane, promet, kondicioniranje, konfekcioniranje i manipu­lacija gotovim poljoprivrednim proizvodima također snažno povećavaju svoj relativni udjel u strukturi cijene gotovog proizvoda.

Povećani pak utjecaj faktorskih i robnih tržišta znači i povećani

učinak ključnih makroekonomskih varijabli na (ne)stabilnost tržišta. Kretanje opće razine cijena, odnosno inflacija, mogu bitno utjecati na pojedine etape prirodnog ciklusa, plodoreda, strukture kultura i razinu tržišnosti ukupne poljoprivredne proizvodnje. Razina zaposlenosti fak­tora utječe osobito na cijene, proizvodnost i veličinu proizvodnje. Problemi platne bilance, odnosno sustav vanjskotrgovinskih odnosa, ravnoteža ili debalans uvozno-izvoznih tijekova i sl., bitno utječu na obujam, strukturu i prioritete agrarne proizvodnje. Intervalutarni tečajevi zemalja koje opredjeljuju pojedine vrste poljoprivredne pro­izvodnje takoder imaju velik utjecaj, pa je stabilan devizni tečaj jedna od ključnih pretpostavki stabilnosti agrara.

Analizirani čimbenici fluktuacija svjetskoga agrarnog tržišta imaju osobit učinak za malo, i stoga nužno, otvoreno gospodarstvo, kakvo je i hrvatsko, koje nema dovoljno vlastite financijske snage za subvencioniranje poljoprivrede. U takvim se slučajevima može pose­gnuti za pažljivo izbalansiranom politikom poreza, glede domaće, i prelevmana, glede inozemne uvozne poljoprivredne proizvodnje, koji povratno mogu postati dodatnim izvorom sredstava za stimulaciju domaće produkcije. No upravo politika prelevmana kakva, čini se, u

69

nas počinje prevladavati, zahtijeva obuhvatno proučavanje relativnih odnosa svjetskih i domaćih cijena, cjenovne i dohodovne elastičnosti potražnje, elastičnosti ponude, te uvoznih i izvoznih multipJikativnih učinaka. Osim toga, nužno je pažljivo analizirati monopolističke ten­dencije u domaćoj proizvodnji, koje se često pojavljuju kao kontrain­dikacija zaštiti, a mogu poništiti pozitivne učinke politike prelevmana.

2.3.2. Čimbenici hrvatskog agrarnog razvitka

Sve pripomenuto upućuje na barem tri naputka glede hrvatskog agrara.

2.3.2.1. Posjedovna struktura

Učinkovita poljoprivreda zahtijevat će ubrzano okrupnjavanje po­ljoprivrednog posjeda Pri tome nije toliko riječ o odnosu privatnoga i državnoga, odnosno o vraćanju seljacima nacionalizirane zemlje. N aime, u Hrvatskoj je i u predtranzicijskom razdoblju 80-90 % zemljišta bilo u privatnome vlasništvu, a 10-20 % u državnome, dok je,-npr., u-SAD-2r-%-z-em1jištii u vlasništvu 8aveznedrŽave (tablIce 2.4. i 2.5.).

Tablica 2.4. Korištenje zemljišta u SAD, 1982.

~ V1asnlk =~~~~

163 Zl .... -606 79 ,

I Ukl:lP_DO 761) lOO

,emliiita

· obrađeno 170 28

• pallrUaci 54 9

• visoki pašnjaci 164 Z7 ---~

• §umske površine 159 26 _ .... _._ .. ------• jezera i dru"" 4 l

• "",dsko, i,.,-od.ne 30 5 --- ... ~~ ---

• ",talo 24 4

IZVOR: USDA 1987, Fact Book of U,S, Agriculture Washington D_G. 1987, p. 7.

70

Grafikon 2.3. . Korištenje .. zemljišta IL SAD kOOPQstot(Lk Qd llk.UJ17Jog .

Ostali 79%

Tablica 2.5.

Federacija 21%

Vlasništvo nad obradivim poljoprivrednim zemljištem u Hrvatskoj, 1950-1991.

IZVOR: Stipeti.ć.JovanćelJi.ć, "Ekonomija", 8-9195, str. 512.

71

Grafikon 2.4. Vlasništvo nad obradivim poljoprivrednim zemljištem u Hrvatskoj (1991)

zadružno 1%

U Hrvatskoj se radi o mnogo težem problemu jer se mora okrupnja­vati privatni posjed. Naime, prosječna veličina hrvatskog poljoprivred­nog gospodarstva od tri hektara za dvanaest do više od dvadeset puta je manja od veličine prosječnoga poljoprivrednoga gospodarstva u razvijenim zapadnim zemljama (tablica 2.6.).

Poredba s veličinom posjeda il SAD očevidno ne daje valjanu analitičku podlogu, jer je prosječan hrvatski poljodjelski posjed i do šezdesetak puta manji od američkoga. Neumno bi, dakle, bilo izvoditi zaključke poredbom američanskoga i hrvatskoga poljodjelstva, jer su čak i europske prirodne, a nekmoli povijesne okolnosti neprispodobive. Međutim, trendovi su svakako zanimljivi, jer je smjer hrvatskih bitnih poljodjelskih tijekova upravo oprečan svjetskim zbivanjima. Naime, vidjeli smo na primjeru SAD i drugih zemalja da je gotovo zakonitost smanjiti broj seljačkih imanja u korist njihove površine. U Hrvatskoj pak imamo gibanja u očevidnom raskrižju s globalnim trendovima. Od početka XX. stoljeća sve do 60-ih povećava se broj seljačkih

gospodarstava. Tek u 70-im, dakle pola stoljeća kasnije nego na Za­padu, počinje se smanjivati broj imanja, pa je broj privatnih farmi

72

-

u Hrvatskoj 1991. godine bio gotovo jednak broju farmi s početka stoljeća. Glavni je uzrok takvom ishodu vjerojatno zakon o nasljeđi­vanju. Naime, unatoč zakonu o komasaciji, kojim se propisuje okrup­njenje posjeda, odnosno ujedinjavanje raštrkanih, usitnjenih parcela, a koji se provodio od Prvoga svjetskog rata, zakon o nasljedstvu, koji osigurava jednako naslijeđe za svu djecu, rezultirao je činjenicom da se prosječna veličina posjeda u Hrvatskoj umanjila s 4,2 ha na 2,9 ha tijekom XX. stoljeća (tablica 2.7.). Razlog je to što su se naslje­đivanjem tijekom dviju generacija rezultati komasacije, zapravo, po­ništili, odnosno reproducirali istu posjedovnu strukturu po kojoj se ionako usitnjen posjed sastoji od prosječno osam odvojenih parcela (Stipetić, Jovančević, 1995).

Tablica 2.6.

Zemlja

Danska

Francuska .. --... Engleska

Njemačka SR

Švedska

r1!a1pa Kanada

USA

A,~tcalija

H",.tska

Egipat

Prosječna veličina poljoprivrednih gospodarstava u nekim zemljama u dvadesetom stoljeću

-""_. ... -", .. '''.'''.",=

Prosječna ve1i~.J~~.~ (u ha) oko godine

193<) 1970

8 II 17 ,

22 :lB

9 12 l. 20 29

23 24 27 51 66

- 8 12 19

10 12 i 21 . __ .l!!!~ 4 5 7 ........ 8 .. ~

50 90 \lO - 295

59 63 86 150 !:==~ 276 580 640 .

fi 4 - 3 3

3 2 l 1 l

IZVOR: Vladimir Stipetić, 1992.

Usklađivanje pogleda o značenju posjedovne strukture u svekolikom razvitku, pače na njezino stožerno mjesto unutar agrarne strategije, to je žurnije zbog različitih pristupa kojima se posjedovnoj strukturi pridaje različit ponder. Po jednome se stavu posjedovna struktura ima tretirati kao jedan faktor među faktorima agrarne politike koje još čine politika cijena, izgrađeni sustav tržišnih, distributivnih, prerad-

73

Grafikon 2.5. Prosječna veličina poljoprivrednog posjeda

Švedska

benih, transportnih i inih sveza. S tim u svezi naglašava se višeznačna osjetljivost naglih promjena posjedovne strukture te osobito regionalne specifičnosti koje valja imati na umu kada se analizira struktura posjeda (Budin, 1992). Naime, nagli zahvati u posjedovnu strukturu mogu biti socijalno neprihvatljivi, jer karakter trendova iziskuje dugoročnu sveobuhvatnu strategiju promjena u kojoj investicijska aktivnost l obrazovanje poljodjelaca mogu imati ravnopravno ili čak

74

Tablica 2.7.

Popis

Individualna poljoprivredna gospodarstva u Hrvatskoj 1900-1991.

Broj (u tisućama)

stanovnika na : ~arstvima

2,588

2,566

~~~,5 __ ~ __ ~~~ __ r-__ ~" ................... +......... " 2,488

2,062

1,748

IZVOR: Stipetić-Jovan.čeuić, "Ekonomija", 8.9/95, str. 513.

Grafikon 2.6. Prosječna veličina hrvatskog poljoprivrednog posjeda 1900-1991.

4,5

4

3,5

3

2,5

2

1,5

1

0,5

o 1900 1931 1960 1969 1981 1991

i prioritetno značenje u odnosu prema veličini imanja. Iz toga bi se neizravno dalo zaključiti kako posjedovna struktura u hrvatskoj poljodjelskoj stvarnosti ima trenutno manju važnost od onoga koja bi joj pripadala u uređenim gospodarskim okolnostima. Drugi se pak stav upire na stožerno značenje veličine posjeda što ga on ima na ustroj proizvodnje, primjenu suvremene tehnologije, tehničku opre-

75

mljenost, a osobito na stupanj robnosti poljoprivrednoga gospodarstva (Rilke, Petrač, 1993). Stav o nužnosti okrupnjenja površine i smanjenja broja obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava naslanja se na anali­tičku činjenicu o nemogućnosti optimiziranja uporabe faktora pro­izvodnje na sitnom imanju, koje to više svaštari u proizvodnji što mu je manja površina. Također, što je imanje manje, to je veći

autokonzum, odnosno manja robnost. Naše je pak opredjeljenje kako neizbježno povećanje veličine posjeda

mora, zbog osjetljivosti vlasničkih odnosa u poljoprivredi, zbog tradicije, povijesnih iskustava itd., potražiti modificirane putove koji proistječu dijelom i iz strukture poljodjelskog stanovništva. Okrupnjavanje posjeda u Hrvatskoj zbivat će se u kvalitativno drukčijim uvjetima od onih koji su bili u razvijenim tržišnim gospodarstvima. Naime, okrupnjenje posjeda je bilo naličje procesa agrarne tranzicije, odnosno industrija­lizacije, kada se smanjenje poljoprivrednog stanovništva donekle zr­calilo u povećanju prosječne površine imanja. U Hrvatskoj bi se proces okrupnjenja zapravo trebao zbivati u uvjetima gotovo završene agrarne tranzicije, što su povijesno i praktično nove okolnosti. Zato pokušaj odgovora iziskuje najprije uvid u populacijsku strukturu agrara.

2.3.2.2. Dinamika i struktura poljodjelskog stanovništva

Visokorazvijene zemlje, koje su ujedno i glavni izvoznici poljopri­vrednih proizvod~ imaju oko 5 % poljoprivrednog stanovništva u strukturi ukupnog pučanstva. Hrvatska s 9,1 % poljoprivrednog sta­novništva ima, dakle, agrarni višak od približno 200 000 stanovni~ ako smjera biti razvijena zemlja s tržišno konkurentnom poljoprivre­dom (tablica 2.8.). Kako se glavnina realnih pokazatelja temelji na podacima s početka 90-ih godina, moguće je da su ratne prilike i progon pučanstva već u 1995/96. udjel poljoprivrednog stanovništva "svele" otprilike na 7 %, dakle na europsku mjeru. Međutim, kako se ne radi o prirodnom procesu mijenjanja strukture stanovništva zbog gospodarskoga rasta, nego o nasilnim naglim promjenama izvan­ekonomske naravi, postavlja se pitanje hoće li normalizacijom situacije, uspostavom mira i mogućnosti povratka prognanih i izbjeglih uslijediti 76

reverzibilan proces; odnosna t1spnstavaprijflra.tnflstrukture-stanov­ništva. Bez pretenzija da dajemo apodiktičan sud kada je riječ o Hrvatskoj, parcijalan uvid u probleme povratka prognanoga pučanstva govori kako će se vrlo teško uspostaviti prijašnja struktura stanov­ništva. Struktura povratnika u oslobođene, dominantno ruralne krajeve ili manje urbane sredine s~edoči o povratku uglavnom starijih osoba. Objašnjenje bi se djelomično moglo naći u dugotrajnosti prognaničkog statusa. Naime, mlađa kućanstva su se tijekom četiri-pet godina lakše adaptirala na novu sredinu, privikla na socijalne, obrazovne i ine po-

TaNica 2.8. Poljoprivredno stanovništvo Hrvatske

IZVOR: SLJH, 1994.

Grafikon 2.7. Poljoprivredno stanovništvo Hrvatske 1953-1991.

2500

2000

1500

1000

500

o

1991

77

Grafikon 2.8. Poljoprivredno stanovništvo Hrvatske kao postotak od ukupnog 1953-1991.

60,0% r----,"""".-------------------------,

50,0%

40,0%

30,0%

20,0%

10,0%

0,0%

godnosti većih gradova i nemaju se namjeru vraćati, a u pr1Jasnje se boravište vraćaju starija i socijalno neadaptabilnija kućanstva. Iako se ti procesi ne mogu generalizirati, aktualno stanje stvari daje dovolj­no argumenata za narečenu tvrdnju kako se demografska tranzicija agrarnog pučanstva u Hrvatskoj gotovo završila.

Osim toga, sama struktura uposlenih u poljoprivredi s gotovo 70 % zaposlenika starijih od 35 godina dodatno utječe na nezadovo­ljavajuću djelotvornost poljoprivrede, i tu bi se, u mijenjanju strukture stanovništva, eventualno mogla tražiti mogućnost za zapošljavanje određenog broja mladih ljudi (tablica 2.9.).

78

Tablica 2.9. Ukupna i poljoprivredn.o RtardllJaL<itv()u z.emlji, preTI'UI starosti, aktivnosti. Popis 1991.

ukupno stanovniAt~ I Poijoprivredno st.anovn.iItvo

r----------" _n aktivno I l ukupno l aktivno I ! osobe

god Ukupno obavlj. ne. '~~ uzdria· % od i i % od %u:!

zanima. oba~a _ VDOO broj ~P' broJ,' akt. polj. zamm.... prihodi stft.1lOV- &tanvv· nje nje ( trta niJtva :niJt". ::. l

~U~lku~pn~O+4~.4~99~,04~9+1.~8l~1~_9~228-'~749-+-' ~ ~ 13,0 M.7

do 10 !! ""d. 573,769 ; 1,805 571.964 31,896 : 5,6 '

vano

~~,

31,896 !

+-~-+~~+-

I : l~.~ 1(t~14 j 314...,.498=+ __ -+ __ +- 1,487 313,011 18,968 6,0 - ....

12,0 31,9 i 15,530

18,531 6,1 13,14S 6,1! 70.9

2,947

3,503 84,944

7.5 7,290 f---l~:19 l 304.84.' 21.662 39,030

20,24 l 302,382 142,561 71,384

18,876 '*5,072 .~,4~8~~ 3.804

19,749 -"=+--,,5,,,,3 .. +.Jl4L ~.~ 22.880 6,5 19,396 6,2 .1l4L ~3~

25-29 326,219 238,327 42,393

30-34 Mn,MZ 288,188 26,196

3lMl9 asU}&!. 293.069 18,291

4,049 31,461

... 6,418 i 32,38<l

3,453 42,046

10,2:11 33,635 23.611 7.6 19.577 '1,4 82.9 ... ~034 ,

16,940: 33,118 23,584 10,0! 18.922 10,2 82.0 4,662

4()...44 309,102 L 253,410 11,616

, >15-49 i 234,70 177,763 6,909

17,f) I 84,0 7

32,6 88,0 .~~

1--.... 50-54 I 281,796 188,733 6,384

295.724: 11O,828! 3.050 120,580 61,2661 46,~ 15,6 37,1'11

+ . ..;:5",2,,,,4OO"'j-.,834=_f-'I,,,59,,,,321. 59,412 i 43,241 15,9 : 34564 64,9 79,9 8,677

216,391 27,713 462 137,390 50,826 33,227 15,4 26,260 89,7 76,0 7,967 I

+-,1"18..",39",2'1-",1",3.",455,,,+' .~2",5-,-1 _t-.. 75',<,8,,"16~1 28,870! 15,3 12,362 -"2,1 69,8 5,~

~1",3""O.---,--,I",3.",28!.!.7t-.2.91"-.7'--f--4",7.,,,6'--t....2:!14,62.1

6,5 1,363' 13. 61,8 842

IZVOR: SUH, 1994,

2.4. Strategijski interesi nacionalnog agrara

2.4.1. Dugoročnost trendova II agraru

Iskustva razvijenog Zapada stopama kojeg se želimo kretati kazuju da je u agraru sve manje mogućnosti za improvizaciju i stihiju, jer većina ključnih varijabli i poteza ima dugoročno djelovanje i dugotrajan učinak.

79

Uz već pripomenute razloge, postoje i duboki strategijski državni razlozi koji svaku suverenu državu usmjeravaju da u svakom trenutku, neovisno o svjetskim gibanjima, bude u stanju prehraniti vlastito pučanstvo.

Kada se pak radi o utjecaju oscilacija svjetskog tržišta na obliko­vanje vlastite agrarne strategije, znanost upućuje na dugoročnost

razvojnih i strukturnih tendencija u poljoprivredi. Svjetski se stručnjaci uglavnom slažu da na temelju analize kratkih tromjesečnih ili godišnjih ciklusa nije moguće donositi konačne sudove o stanju i perspektivama poljoprivrede. Optimalnim se vremenskim razdobljem (u kojemu se "prebijaju, kompenziraju" sušne i plodne godine, vremenske nepogode s mirnim vremenima, biljne i životinjske bolesti sa zdravim razdobljima itd.) drži razdoblje od pet godina kao ono koje može dati pouzdane naputke o stvarnim pomacima u poljoprivredi.

Dugoročnost agrarnih trendova osobito se iskazuje u analizi tržišta i cijena, dakle u analizi uvjeta trgovine (terms of trade). Prosudba dugoročnih zbivanja na svjetskom tržištu svjedoči o kontinuiranom pogoršanju terms of trade između industrijskih i poljoprivrednih proizvoda. Tek naftnim šokom početkom 70-ih i--1ošim žetva.lJla u Rusiji i Kini upravo u tim godinama, što je izazvalo povećanu

potražnju, a time i brži rast cijena poljoprivrednih proizvoda, poljo­privredni proizvodi imali su brži rast cijena od industrijskih. No to je trajalo vrlo kratko i već se 1979. godine nastavlja povijesni trend zaostajanja rasta poljoprivrednih cijena za industrijskim cijenama (tablica 2.10.).

80

Tablica 2.10. Odnos izmedu izvoznih cijena prehrambenih industrijskih proizvoda u svijetu 1975-1988. (1980=100)

IZVOR: UN "International Trade and Statistic Yearbook 1988", Volume l, p. 1080.

2.4.2. Nacionalni ciljevi i pretpostavke

Višestruko međunarodno osjetljiva pozicija hrvatske države snažno ište sustavnu i razrađenu državnu agrarnu strategiju i politiku u uvjetima slobodnog tržišta, središte koje je osiguranje potrebnog stupnja samodovoljnosti u svim ratarskim i stočarskim proizvodima bitnim za opstanak pučanstva. Potom slijedi složena izvozna strategija utemeljena u razvijenom turističkom tržištu.

2.4.2.1. Pretpostavke djelotvorne strategije

Politika agrarne samodovoljnosti nacionalne tržišne ekonomije, dakle određenog agrarnog protekcionizma, inače uobičajenog u razvi­jenim tržišnim gospodarstvima, čini se neporecivom pretpostavkom racionalne hrvatske agrarne politike. Dakako, protekcionistička poljo­privredna politika, da bi bila djelotvorna, mora funkcionirati u am­bijentu otvorene ekonomije izložene utjecaju svjetskog tržišta u svim drugim sektorima, osobito industriji. Potom mjera intervencije mora biti dana stupnjem i obuhvatom zaštite u zemljama koje veličinom svoje ponude bitno utječu na cijene pojedinih poljoprivrednih kultura i proizvoda, dakle potrebno je ustrojiti ekonomsko načelo reciprociteta, odnosno pariteta, agrarne zaštite Hrvatske i naprednih zapadnih poljoprivreda. Pri uspostavi takva recipročnog protekcionizma nužno je: Prvo, proračunati i kvantitativno odrediti temeljne posebnosti hrvatskoga gospodarstva glede ekonomske strukture, komparativnih relativnih odnosa poljoprivrede i ostalih sektora, osobito relativnih cijena, potom stupnja ekonomskog razvitka, dugoročne dinamike stopa rasta itd.

Drugo, koliko god je nužno osiguranje djelovanja slobodnih tržišnih zakonitosti na unutarnjem hrvatskom tržištu, kako u poljoprivredi, tako i u svekolikom gospodarstvu, kada se radi o međunarodnim ekonomskim odnosima u poljoprivredi, valja proučiti iskustva upravo najrazvijenijih tržišnih gospodarstava (Baban, 1994). Takvo će prou­čavanje vrlo brzo upozoriti na razloge zbog kojih sve tržišne ekonomije,

81

Tablica 2.11. Stupanj samodovoljnosti u pojedinim proizvodima izabranog broja zemalja 1970-1985 (u %j

Ukupno M .... ,

Gov, !dina I Perad ~~ .-~'!-~~

i 1970 1985 1070 1985 : 1970 1985 1970

t 19~5 1970 1985

SAD

=±i= 172 92 94 99 93 .. _ ~ .. 104 83 ! 98

! I 40~ Kanada 197 100 126 105 }~ ..l<l'U 96 i H

Austirja , 229 ~ ~12 _~ r--'~l 183 101 i 101 107 100 149 ~ ~_d __ . 83 117 i 296 334 ' 100 104 100 100 ilB±-EEZ - 12 !l() 111 89 111 102 i 100 102 104 i G4 ...!l()---J

rDBnW __ 91 ! 119 225 363 506 433 316 205 -'-00 __ 1 ~33_' Francuska 142 205 107 121 s4. 81 100 129 i 78 72 --e--'"

~t89- ~. 87 51 ~_l'ijem>čka __ .. _!!L~ 93 60 100 _!l() __ '

Ital'j. r--22--~. 61 .. 67 83 i 7J 99 ... ~ 61 55

Nizozem~~ 1-.29 25 124 196 197 171 370 214..._ ~ .. 257 . -i 71 UK 59 116 67 9'1 62 98 97 42 76

~jOlska .. SS !l() 76 !l() 106 99 100 97 101 100

IZVOR: Petar Grahovac, 1992.

Grafikon 2.9. Stupanj samodovoljnosti u proizvodnji žita 1970 i 1985

350

300

250

200

150

100

50

o

~ ~ • '" ;:l ~ j li ,!!!> • :.: ~ '" ;.s-

~ "'" ;;;;,

~ N e 'l;j ~ ~ ~ ~ '" • g N

'" CI i- N • Z 2 '" Z <JJ

'" oo

82

bez izuzetka, qjelovitim spektrom netržišne državne intervencije, štite domaću poljoprivredu. Vidljivo je da razvijene zemlje drže visok stupanj samodovoljnosti poljoprivrednim proizvodima, temeljnim sa­stojkom gospodarske politike, bez obzira na visoke troškove, odnosno visoke državne subvencije takve proizvodnje (tablica 2.11.).

Treće, poljoprivreda traži sasvim zaseban ustroj tržišnih sveza. Njega čini kompleksan i konzistentan sustav izravnih i neizravnih subvencija, precizno profiliran porezni, vanjskotrgovinski, monetarno­kreditni i ostali ustroj gospodarskog sustava i ekonomske politike.

Četvrto, osobitu pozornost zahtijeva relativna oskudnost obradivog zemljišta kao temeljnog resursa, s kojim je Hrvatska, s približno 0,5 ha po stanovniku, prosječno bogata, za razliku od obradivim zemljištem bogate Argentine (0,9 ha po stanovniku) ili vrlo bogate Australije (3,2 ha po stanovniku). Relativna oskudnost resursa u uvjetima usitnjenog posjeda nameće i sasvim pragmatične instrumente i ciljeve poljoprivredne politike.

Peto, ključnu pretpostavku čini politika investiranja. Naime, stupanj fizičkog uništenja, odnosno amortiziranosti proizvodnog kapitala u poljoprivredi, kombiniran s relativno niskom stopom povrata od ulaganja, rezultira visokom stopom potrebnog eksternog financiranja. Naša je proqjena da objektivne investicijske potrebe u poljodjelstvu od približno 2 mlrd USD čine nužan preduvjet ostvarenja strategijskih ciljeva u agraru. Ona se temelji na potrebi obnove mehanizacije, matičnog stada, djelomičnoj sanaciji građevinskih objekata (gospodar­skih i stambenih) te osiguranju potrebnih obrtnih sredstava. Ta je procjena niža od proqjene sredstava za obnovu od 4,5 mlrd USD. U našoj smo proqjeni pošli od toga da se u prvoj etapi treba koncentrirati na obnovu proizvodnje, te da obnova poslovnih i stambenih zgrada može u početku biti reducirana na zadovoljavanje proizvodne funkcije. Kako upravo obnova nekretnina čini više od 80 % sredstava za obnovu, čini se razboritim reducirati početna ulaganja upravo na toj stavci u prvoj etapi, dok bi se uvjeti poslovanja i stanovanja poboljšavali u kasnijim etapama.

83

Šesto je osiguranje ustrojbenih pretpostavki investicijske aktivnosti. Specifičnosti poljodjelske aktivnosti, s jedne strane, i razmjeri potreb­nih obnoviteljskih napora, s druge strane, traže specifičnu financijsku organizaciju. Naime, stanje u hrvatskom agraru upućuje na pretežito inozemne izvore financiranja, tj. Svjetsku banku, Europsku banku za obnovu i razvoj, različite agencije UN itd. Ozbiljnost projekta te razmjeri investiranja zahtijevaju kvalificiranog recipijenta inozemnih ulaganja. Na drugoj strani, iznimno značenje i složenost zahvata u restrukturiranju poljoprivrede, specifičnosti u financiranju itd. traže zaseban pristup u samoj Hrvatskoj. Stoga bi bilo svrhovito istražiti ekonomsku opravdanost ustroja specijalizirane Hrvatske agrarne banke koja bi ujedinila funkcije državne agencije za razvoj poljoprivrede i poslovnih jedinica za' kreditiranje agrara u postojećim poslovnim bankama. Koncentracija ekspertize i financijskog potencijala namije­njenog agraru na jednome mjestu mogla bi osigurati svrhovitu uporabu oskudnog kapitala u ovom, za hrvatsko gospodarstvo, vitalnom sektoru. To se osobito odnosi na prešnu potrebu stimulacije primijenjenih znanstvenih istraživanja s obzirom na upravo epohalne pomake u proizvodnji hrane, te mijenjane tehnološke paradigme cijelim tijekom prehrambenog lanca.

2.4.2.2. Ciljevi i očekivanja

.. Realnosti očekivanjaodp()ljoprivrede čine uporište svake, pa i hrvatske nacionalne agrarne strategije. U strukturi GNP Hrvatske poljoprivreda čini oko 12 %, što iznosi otprilike 2 mlrd USD vrijednosti godišnje poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj (tablica 2.12).

Osim toga, Hrvatska trenutno uvozi hrane vrijedne gotovo 720 milijuna USD, a višak uvoza u usporedbi s izvozom je 360 milijuna USD, tako da je u 1995. godini pokrivenost uvoza izvozom 50 %

(tablica 2.13.).

84

Tablica 2.12. Bruto MmG.Ći proizvod struktura (u %)

IZVOR: SLJH, 1994.

Tablica 2.13. Izvoz i uvoz Republike Hrvatske, po sektorima odsjecima SMTK-a, u tisućama US Mlara

IZVOR: Priopćenje DZS RH, broj 12. 02.1.1.

85

Grafikon 2.10. Udio hrane u izvozu Hrvatske

5000000

4000000

3000000

2000000

1000000

o -=---01-11.1994. 01-11.1995.

Grafikon 2.11. Udio hrane u uvozu Hrvatske

8000000 7000000 6000000 5000000 4000000 3000000 2000000 1000000

O -=---01-11.1994. 01·11.1995.

Moglo se očekivati da će ratna razaranja izuzetno negativno djelovati na veličinu i strukturu hrvatske poljoprivredne proizvodnje u ratnim i neposredno poratnim godinama, kakve su bile npr. 1992/93., pa donekle i 1994. godina. Naime, posljedice velikosrpskog nasrtaja i rata protiv Hrvatske relativno su se najviše o!ciietile upravo u poljoprivrednim regijama Hrvatske. Primjerice, koeficijent prognanog stanovništava tijekom rata bio oko 0,07 za ukupno žiteljstvo, 0,05 za

86

nepoljoprivredno pučanstvu, a gotovoO,40zapoljodjelsko stanovništvo. Potom, razmjeri ratne štete u poljodjelstvu očevidni su u smanjenju stočnog fonda za otprilike 15 %, opljačkanoj ili uništenoj mehanizaciji za približno 10 %, smanjenim kapacitetima prehrambene industrije za više od 50 %. Učinak ratne agresije osobito je težak glede individualnih gospodarstava računajući da ih je napušteno gotovo 10 %. Procjene uglednih stručnjaka govore kako bi troškovi obnove hrvatske poljoprivrede mogli iznositi 4,5 milijardi USD (Stipetić, Vajić, Novak, 1992). Mora se, dakako, imati na umu da se ovdje radi o obnovi koja, osim naknade izravnih šteta na gospodarskim objektima, mehanizaciji i postrojenjima, podrazumijeva i zamjenu amortizirane opreme, te gradnju novih objekata, umjesto sadašnjih oštećenih.

No već se 1995. godine mogao očekivati znatniji oporavak agrara, povećanje izvoza, smanjenje uvoza i uvozne ovisnosti. Naime, brojna iskustva ratnih privreda pokazuju da se nakon rata poljoprivredna proizvodnja po pravilu, najbrže oporavlja i najbrže dostiže predratnu razinu. Kako se to u Hrvatskoj nije dogodilo, nego su, naprotiv, trendovi upravljeni prema daljnjem pogoršanju tih odnosa, očevidno je da uzroci više nisu prevalentno eksternog karaktera, nego počinju dominirati internalije, poput smjera i mjera gospodarske politike, osobito kreditne politike, politike kamata, carinske i porezne politike, a najviše politike tečaja.

S obzirom na unutarnje potenGijale, kojiupućujll na tqda hrvatsko poljodjelstvo može biti izvozno orijentirano, a ne uvozno ovisno, ovakvo je stanje neodrživo sa stajališta strategijskih interesa nacio­nalnoga gospodarstva. Osobito je zabrinjavajući trend kontinuiranog rasta uvozne ovisnosti Hrvatske u ključnim agrarnim proizvodima.

Kakvi se ciljevi postavljaju hrvatskoj poljoprivredi'? Općenito se najčešće spominje zadovoljavanje potreba domaćeg stanovništva i ostva­rivanje izvoznih viškova. Ako bismo zadatak konkretizirali, to bi moglo značiti, npr., sljedeće:

a) 300 milijuna USD nove proizvodnje da bi se zadovoljilo domaće tržište u "lošoj" turističkoj godini

87

b) 1 mlrd USD nove proizvodnje za "izvoz" putem turističkog tržišta pri udvostručenom deviznom turističkom priljevu

e) od 700 do 800 milijuna USD izvoza hrane kojim bi se pokrile uvozne sirovinsko-energetske potrebe Hrvatske u industrij­sko-prehrambenom lancu.

Tako reducirana očekivanja od poljoprivredne proizvodnje, u odnosu prema katkad pompoznim tiradama o njezinim perspektivama, znače nužnost njezina udvostručenja i podizanja na razinu od otprilike 4 mlrd USD godišnje. Kako bi se taj cilj ostvario, npr., u razdoblju od 1998. do 2005. godine, bila bi potrebna godišnja stopa rasta poljopri­vredne proizvodnje u Hrvatskoj od 10 %. U ekonomskoj znanosti nije poznata tako visoka stopa rasta poljoprivredne proizvodnje u dužem vremenskom razdoblju. Za takav je pothvat u poljoprivredi realnije predvidjeti razdoblje od 15 do 20 godina

88

3. RAZVOJNI POTENCIJAL TURIZMA

Turizam je u hrvatskim razvOJmm dokumentima ključan oslonac svekolike dugoročne razvojne strategije, utemeljen u prirodno-promet­nim resursima i ljudskom kapitalu, kojemu se pripisuje najmanje dvojna uloga. Prva je da bude stabilizator platno-bilančnih odnosa, odnosno faktor uravnoteženja ekonomskih odnosa nacionalnoga gos­podarstva s inozemstvom. Druga je da participira u stabilizaciji nacionalnog tržišta radne snage, odnosno da se prikrivena nezapo­slenost u ostalim sektorima, koja je potrebnim procesom restruktu­riranja gospodarstva postala otvorena/registrirana nezaposlenost, dije­lom Iješava novim zapošljavanjem u turističkoj industriji. Kapaciteti hrvatskog turizma nedvojbeno su znatni. Pri tome, dakako, treba imati na umu kako djelotvornost proklamirane orijentacije ovisi o makroekonomskom okviru inkarniranom u provedbenom modelu pot­krijepljenom mjerama fiskalne, monetarno-kreditne i vanjskotrgovinske politike, te pravnom okviru otvorenom za strana ulaganja.

3.1. Regionalna dinamika svjetskog turizma

Turistička je industrija zasigurno jedan od najdinamičnijih sektora suvremenoga gospodarstva u globalnim razmjerima. Dugoročni tren­dovi i stope rasta kazuju kako je rast produkta u turizmu praktički dvostruko veći od rasta makroekonomskih agregata nacionalne pri­vrede (tablice 3.1. i 3.2.).

89

Tablica 3.1. Rast svjetskog outputa, 1971·1990., per capita GDP i udio svjetske populacije po grupama zemalja

Istočna Europa i Sovjetski

90

IZVOR: "World Economic Survey 1990", UN New York 1990, p, 3.

Grafikon 3.1. GDP per capita (USD) (u %), 1990.

14000

12000

10000

sooo

6000

4000

2000

f N

udio svjetskog stanovništva

_GDP 80,0%

-- 70,0%

40,0%

20,0%

10,0%

0,0%

Tablica 8,2.' ·lniernacionfLlni turizam po regijama (1980" 1990} .

, Opseg (000 d.l .. aka)

Regija 1980 1985 1990

Sjeve, 228.942 252,787 341,2()3 , .. --.... -... Jug 55,879 68,453 ~~_lOy7~

Sjevema Amcdka 35,376 38,588 55.030 .... --~-~

Eu,"pa 1\14,884 211,444 281,378 . Latinska Amerika j Ka,ibI 18,327 20,212 28,4~}

Afdka 7070 9805 15,235

SreO'1ii Istok 6.q37 9243 9501

kiia j Pt>cifik 22.247 31,984 53,92{;

Regija I'ro>;ječni godiAnJi rast (%) Svjetski udio (%)

I~:~ I i 19811 1980-11J!!S 198Q.

Sjever 2.1 7 I '.9 80,4 78,7 76,!!..

Jug '.5 9.9 i 8,3 19,6 21,3 23,1._

~~ Am~ ___ .. __ .. _ .. 1,8 8.SJ 5,6 12,4 12 12,4

Europa --.-.. 1,7 6,6 4,' SS,, 65,8 63,4"

Latinska Amerika i Karibi 2,1 8,1 5,5 6,4 6,3 6,4

i Afrika 7,7 11,1 11,6 2,5 ~,l,_ 3,4_

3.7 ; ~--

~~'}!i Istok .. ____ , __ 6,6 0,6 2,4 .!l,9 .. Azija i Pacifik 8,7 13,8 14,2 7,6 9,9

IZVOR, Svjetska turistićka organizacija.

Grafikon 3.2. Struktura internacionalnog turizma po regijama 1980-1900. Svijet=l()()

Srednji Istok

Mrika

Latinska Amerika i Karibi

Sjeverna Amerika

Jug

Sjever

D 1990

II 1985

liJ 1980

l

91

Razvidno je kako turizam ima jasno anticikličko djelovanje u doba recesije, kako za razvijena tržišna gospodarstva, tako možda još i više kada su posrijedi zemlje u razvoju. Razdoblje 80-ih godina moglo bi se uzeti kao vrlo reprezentativno u potvrdi te teze. To je desetljeće, naime, obilježeno, s jedne strane, dubokom gospodarskom recesijom razvijenih gospodarstava, a s druge strane obilježava ga snažna ekspanzija turističke industrije. Stope rasta GDP razvijenih zemalja 1981-1990. u prosjeku su, kako vidimo, 2,6 %. Zemlje u razvoju bilježe prosječnu stopu rasta od 3,2 %. Tranzicijske ekonomije imaju stopu rasta 2,5 %. Ovdje treba imati na umu kako tranzicijska gospodarstva imaju kontinuirani pad stope rasta od početka 80-ih, da bi početak 90-ih bilježio negativne stope rasta.

Opća bi oc;jena bila kako tranzicijska gospodarstva, uključivši

dakako i hrvatsko, nisu uspjela prevladati razvojnu krizu iniciranu naftnim šokom iz druge polovice 70-ih, što se reflektiralo kontinui­ranim padom stopa rasta tijekom 20 godina. Tek najnoviji trendovi u drugoj polovici 90-ih pokazuju postupno oporavljanje stopa rasta u smjeru pozitivnih vrijednosti. ~Ra:zvijene pak zemlje proživljavaju snažnu recesiju početkom 80-ih,

uključujući i negativnu stopu rasta 1982. godine. Međutim, već u drugoj polovici 80-ih, slijedi postupni oporavak, razvidan u stopama rasta GDP od približno 3 %. Na temelju tih pokazatelja dalo bi se naslutiti da su razvijene zemlje, barem djelomično počele svladavati ne samo recesiju nego i razvojnu krizu već u drugoj polovici 80-ih, dakle barem 10 godina ranije od tranzicijskih gospodarstava.

No kako je Hrvatska ne samo zemlja u tranzic;ji nego i zemlja u razvoju, interesantno je usporediti i trendove zemalja u razvoju, osobito poradi određenja razvojne funkcije turizma. Prvo što jest vidljivo je činjenica da zemlje u razvoju, iako slijede globalne trendove u kretanju GDP, nemaju negativnih stopa rasta u čitavom razdoblju 80-ih i 90-ih godina. Objašnjenje bi se djelomično moglo pronaći u ekonomskoj strukturi zemalja u razvoju i obilježju globalne recesije. Recesija 70-ih začeta je naftnom krizom, ali i rastom cijena sirovinama uopće. Zemlje u razvoju u kojima dominira monokulturna sirovinska 92

proizvodnja uspjele su dijelom kompenzirati rast cijena energenata, porastom cijena vlastitih sirovina i tako održati stope rasta. Potom, kriza je, kako vidimo, pogodila najviše preradivačku, odnosno tzv. klasičnu industriju visokorazvijenih zemalja oslonjenu na uvoz siro­vina. Ekonomska struktura zemalja u razvoju pak još je prevalentno koncentrirana u primarnom sektoru koji je, poradi karaktera recesije, lakše amortizirao usporavanje, odnosno stagnaciju bazičnih gospodar­skih indikatora. Drugo, stope rasta zemalja u razvoju su mnogo više i, u prosjeku, stabilnije od stopa rasta razvijenih zemlja. Početkom 80-ih rast GDP zemalja u razvoju je 5,6 %, da bi u drugoj polovici 80-ih stopa rasta pala na još respektabilnih 3,2 %. Trendovi OO-ih pokazuju da bi stopa rasta mogla biti oko 4 %. Dakle, iako je i u zemljama u razvoju također prepoznatljiv globalni ciklički razvojni trend, stope su rasta više, a oscilacije mnogo blaže nego u drugim grupacijama unutar globalne ekonomije.

Narečeni anticiklički učinak turizma prepoznatljiv je u stopama rasta turističkog outputa, kako na globalnoj razini, tako i po regio­nalnim skupinama pojedinih zemalja. Razvidno je kako turistički

output u visokorazvijenim zemljama raste gotovo 5 % prosječno

godišnje od 1980. do 1990. godine, dakle gotovo dvostruko brže nego što je rastao GDP. Osobito je ubrzan rast turisfičkogproizvoda u drugoj polovici 80-ih, kada stopa rasta doseže 7 %. Poredbena analiza pokazuje kako je tako brzi rast turističkog outputa imao nedvojbeno pozitivan učinak na oporavak stope rasta GDP u razvijenim zemljama u tom razdoblju. Još je značajniji učinak koji je razvitak turizma imao na ekonomski rast u zemljama u razvoju. Tijekom cijelog desetljeća, od 1980. do 1990. godine, turistička industrija je u tim zemljama rasla po stopi višoj od 8 % godišnje. Pri tome je stopa rasta u drugoj polovici BO-ih dostigla gotovo 10 % godišnje, što potkIjepljuje tezu o pozitivnom, odnosno anticikličkom djelovanju turizma na poslovnu aktivnost, kako u razvijenim, tako i, osobito, u zemljama u razvoju.

93

Same stope, odnosno dinamika rasta, dakako nisu sasvim realan pokazatelj. One istina, daju uvid u stope promjena analiziranih varijabli, ali ne i uvid u veličine prema kojima se promjena mjeri. Naime, u strukturi globalnog turističkog outputa 1990. godine razvi­jene zemlje sudjeluju sa 77 %, a zemlje u razvoju s 23 %. Stoga, unatoč dinamičnijem rastu turizma u zemljama u razvoju, ukupni se odnosi na globalnoj razini vrlo sporo mijenjaju u korist zemalja u razvoju, koje su u cijelom desetljeću 1980~1990. povećale svoj udjel u strukturi globalnog turističkog outputa za 3,5 %.

Regionalna disperzija turističkog prometa između razvijenoga sje­vera i nerazvijenoga juga ne pruža sasvim jasnu sliku dinamike ni učinka turizma na pojedine grupacije zemalja u razvoju. Definiranjem užih regionalnih skupina naziru se dalekosežni zaključci o razvojnom kapacitetu turističke industrije. Naime, povećanje udjela zemalja u razvoju u globalnom turističkom outputu rezultat je snažnog prodora u razvoju azijskoga i afričkoga turizma, dok su negdašnje favorizirane turističke destinacije, poput Latinske Amerike, Kariba i Bliskog istoka, stagnirale ili čak gubile svoju tržišnu poziciju. No i takvo regionalno grupiranje ne pruža sasvim realnu sliku stvarnih razvojnih procesa, niti daje uvid u interakciju privrednog rasta i razvitka turizma. U AfncI; npr., samo tri zemlje - Maroko. Tunis i Egipat - ostvaruju više od 50 % turističkog prometa. U Aziji - Tajland, Singapur i Malezija - čine gotovo 80 % azijskog outputa. Dva su, čini se, čimbenika što presudno utječu na rast turizma, uz uvjet da se radi o relativno mirnom podru~u, bez ratnih sukoba. Prvi čine izuzetne prirodne i kulturne ljepote što izdvajaju neku regiju ili zemlju u usporedbi s neposrednim konkurentima, recimo Egipat. Međutim,

izuzetno vrijedne prirodne ili kulturne spomenike možemo naći i u Peruu, pa ipak nema tako snažnog razvoja turizma. Stoga nam se drugi skup čimbenika, koji bismo mogli obilježiti kao minimalni/po­trebiti razvojni prag, čini manje prijepornim. Taj prag omogućava oblikovanje kompleksnoga turističkog proizvoda, što rezultira ubrzanim rastom turističkog outputa, npr. u Tunisu gdje upravo taj kompleksni proizvod čini 80 % turističkog priljeva (Poirier, 1995:158). Potrebni

94

raZVOJIll prag je onaj stupanj ekunumskuga i upće civilizacijskoga razvitka koji je nužan da bi turistička industrija mogla snažiti svoju poziciju u strukturi nacionalnog proizvoda. Ovdje, dakle, polazimo od uvjerenja kako turizam tek nakon određenog dostignutog stupnja razvitka može početi" vući" opći razvitak nekoga gospodarstva. Nova azijska industrijska gospodarstva, npr, Singapur, tek su nakon ubrzane industrijalizacije i rasta GDP učinila snažan iskorak u razvitku turizma.

Razvitak turizma tako postaje još jedanput potvrdom kako nema nasilnog preskakanja etapa gospodarskog razvitka. Uslužni sektor nacionalnoga gospodarstva, u koji pripada i turistička industrija, svoj ubrzani razvitak može na trajnim osnovama započeti tek kada je zemlja uglavnom završila agrarnu tranziciju i kada je vidljivo odmak­nula u razvitku sekundarnoga sektora, odnosno industrijalizaciji s pratećim razvitkom infrastrukture. Čini se kako nije moguće čak ni u slučaju malih zemalja, unatoč brojnim pokušajima, od agrarne nerazvijene zemlje učiniti visokorazvijenu zemlju uz pomoć uslužnog sektora, tako da se "preskoči" industrijalizacija. Modeli razvitka osobito malih zemalja, kao što su "Model bazičnih potreba", "Model održivog razvoja", "Model zdravog razvoja", različiti modeli "ekološki svjesnog razvoja" itd., kOJI su propagiriUi "preskakanje" industrijskog· razvitka u različitim stupnjevima, te razvitak turizma kao jedne od mogućih alternativa, nisu se u praksi dokazali kao dugoročno valjani.

3.2. Strukturni učinci turističke industrije

U kombinaciji sa strukturom GDP pojedinih zemalja dolazi se do još realnijih indikatora razvojnog, odnosno tranzicijskog kapaciteta turizma. Udio turističkog outputa u nacionalnom proizvodu zemalja u razvoju varira između 2 % i 6 % (tablica 3.3.). Istodobno, na globalnoj razini udjel je turističkog proizvoda u GDP oko 12 %

(Brohman, 1996:52). Stoga i ova početna strukturna analiza pokazuje kako turistička industrija može imati važnu funkciju u restrukturi-

95

ranju i traluiciji ~nacionalnoga gospodarstva. Čak ip:d~visokim stopama rasta GDP, turizam može imati dinamičniji rast od ukupne privrede, odnosno povećavati svoje relativno značenje u strukturi nacionalnoga gospodarstva.

Tablica 3.3. Turistička bilanca u odabranim zemljama (19ro!'

Turistički

Zemlja prihodi

Bahami

~==' .. -----.. ~.+----~.'''---+--=--1 _--'1"'19"--!-__ .••. 1,,3.,.,''-\ __ .......:4''',8'-.

13 5,7 I 1.7:--I __ ~_iI

~="-.~---.. -i---=~-.,..-.-=-+-- 1865 --l_~--,2:::2. + __ 6"-+ __ -,,

1-"= _____ +_--'''''-'-\. __ ---''.''--+ __ 186 24,8 .+ ____ J:lA"---+ __

96

1043 6,3 0,6

;,1 2

_~::::::_i--_ .. ,~~-+ ___ ~_ ... + ___ ~7~,4-+___ ~2,6"--i--_....o:::~

+ __ ::18"",6--..+ ___ "",_

5,9

1,7

5

1,1

_=--+ ___ 1,.4. -+---'"" 5,5 1,8

4326 85 3472 13,8

a U američkim dolarima b Izvoz svih dobara i usuga; NA=nije dostupoo (llOt available)

IZVOR: Svjetski monetarni fond (1993), Svjetska banka (1993a, 1993b) i Svjetska turistička organizacija.

,

Gr:afikoTJ )1,3. Oclll:oS pri~oda. troškova od turizma

Tajland Šri Lanka

Singapur Peru

Maroko ~~~~~=~iiiiii~iiiiii~iiiII_J._~ __ ~_1IIP Meksiko R Kenija

Jamajka

IzraellE;~!:~:~ __ + Indonezija Indija Fidži

Egipat}idIllllilll.IIIIIIIIII!.IIIIIIIIII!_IIIIIIIIII!m; Ekvador

Kostarika D Turistički troškovi (milijuni $) Brazili~iiiiii~iiiiii~iiiiii~~

BarbadOS~;;;;~~~~~====~1;~II~Turi~~'S~ti~'Č~k~i;Pin~'h;o~dl;' ~(m~il~ijum;!'~$)~ Bahami j O 500 1000 1500 2000 2500 3000 3500 4000 4500 5000

Grafikon 3.4. Per capita prikodi od turizma

6,000

5,000

4,000

3,000

2,000

1,000

o

f-

f- -, --, , , , , , , , , ,

Međutim, uloga turističkoga sektora u restrukturiranju nacional· noga gospodarstva ima nekoliko ograničenja koje treba pažljivo ra.II, članiti pri oblikovanju nacionalne razvojne strategije.

97

Prvo ograničenje proistječe iz tzv. niske gustoće turističkog outputa u ukupnom nacionalnom proizvodu. Da bi prosječno gospodarstvo u razvoju dosegnulo sadašnju svjetsku razinu turističke razvijenosti, praktiči bi stopa rasta morala biti, ceteris paribus, oko 10 % godišnje u razdoblju od najmanje 15 godina. U realnom pak svijetu, u kojem i svi drugi agregatni i strukturni indikatori imaju razvojnu putanju, razdoblje "dosezanja" globalnog prosjeka moglo bi biti i dvostruko dulje.

Drugo ograničenje što utječe na volatilnost, dakle na kontinuitet rasta turističkog outputa u duljem razdoblju, jest pojava koju bismo mogli nazvati koeficijentom geopolitičke elastičnosti potražnje za tu­rističkim proizvodom. Kao što je znano, koncept elastičnosti standardno je sredstvo ekonomske analize ponašanja ključnih varijabli u tržišnom okružju. Pri tome je uobičajeno defmiranje elastičnosti, odnosno neelastičnosti neke pojave. Vrlo se rijetko pojavljuje mogućnost uporabe koncepta ekstremnih V-I:ilednosti,odnosno savršene elastičnostL.št~

znači da· koeficijent elastičnosti može poprimiti sve vrijednosti od

nule do beskonačno: O"?Es, oo.

Jedna od tako rijetkih situacija savršene elastičnosti je upravo geopolitička elastičnost potražnje za turističkim proizvodom. Pri sta­bilnim geopolitičkim u'-1etima, ceteris paribus, turistička potražnja za određenom destinacijom (zemljom) kontinuirano (beskonočno) raste. Primjer za takav dinamični kontinuirani rast su bliskoistočne desti­nacije. Isto tako, promjena stabilnosti (npr. rat na Bliskom istoku) ne samo da smanjuje potražnju nego je zapravo svodi na nulu. Zato elastičnost potražnje može biti snažno ograničenje željenom ubrzanom kontinuiranom rastu turizma.

Treće ograničenje je zakon opada jućih stopa rasta koji je opaziv kod gotovo svih gospodarskih indikatora, pa tako i turističkog pro­izvoda. Zakon opada jućih prinosa, odnosno opada jućih stopa rasta osobito je važan pri oblikovanju strategije turističkog razvitka u zemljama u razvoju, odnosno zemljama koje tek zauzimaju svoje mjesto na globalnom turističkom tržištu. Moglo bi se pak kazati da je ta zakonitost to značajnija što je zemlja bliže počecima svoje 98

turističke ekspanzije. Naime, što je zemlja bliže startu, baza je mza pa je svaki rast iskazan u višim relativnim pokazateljima, odnosno stopama rasta. Primjerice, ako neka zemlja starta s 100 mln USD turističkog priljeva, te u sljedećoj godini ostvari porast od 10 mIn, odnosno priljev od 110 mln USD, stopa će rasta biti 10 %. No isti porast od 10 mln USD na turistički priljev od 1 mlrd, čini stopu rasta od samo 1 %. Praktički učinak opada jućih stopa rasta vidimo kod Singapura koji ima stopu rasta 1980-90. godine od približno 15 %, ali turizam 1990. godine čini tek 1,4 % GDP. Svaka strategija turističkog razvitka mora respektirati to ograničenje.

Četvrto ograničenje uglavnom je posljedica zanemarivanja trećeg ograničenja. Ako se ono ne poštuje, nego se kontinuitet u visokim stopama rasta želi održati pri uvećavajućem GDP, sve se svodi na tipičnu pogrešku planskih privreda, odnosno osiguranje sve većih

investicija da bi se održala jednaka stopa rasta. Visoku razinu investicija u turizam pak nije moguće osigurati iz domaće štednje, pa se nacionalno gospodarstvo nužno okreće međunarodnom tržištu kapitala, dakle stranim ulaganjima. I tu se krug postupno zatvara. Visoka inozemna ulaganja vrlo djelotvorno povećavaju kapacitete na­cionalnog turističkog tržišta, a time i devizni priljev. Međutim, u zemljama u kojima dominira strani kapital u turizmu i odljev deviza na temelju povrata ulaganja, vrlo je značajan. Odnos odljeva prema priljevn može biti od 30 % u Singapuru pa do više od 50 % u slučaju manjih turistički monokulturnih zemalja, npr. Fidžija.

Peto ograničenje proistječe iz koncepta životnog ciklusa turističkog proizvoda. Ekonomska teorija i empirijski testovi utvrdili su da svaki proizvod prolazi različite etape svoje tehnološke zrelosti i potrošačke privlačnosti od trenutka nastajanja do izlaska iz uporabe. Razvitak: turizma u pojedinim zemljama odnosno regijama, pokazuje određene sličnosti s teorijom životnog ciklusa proizvoda. Iako razvitak: turizma u pojedinim zemljama ima niz specifičnosti, ipak se, barem načelno, dadu prepoznati glavne etape razvojnog ciklusa turističkog sektora kao;

99

- mLC~ranje, gotovo je svugdje početna istraživačka etapa, koju obilježava mali broj turista avanturista, istraživača željnih novih atrakcija i neotkrivene prirode na račun etabliranih destinacija

- tranzicija, etapa je kojom se postupno uspostavlja turističko tržište, razvija se administrativna infrastruktura, definira urbanistička politika ako se vodi nacionalna politika ili se, u slučaju liberalnog pristupa, kalibriranje mjera državne intervencije prepušta pritisku slobodnog tržišta, poglavito u sektoru infrastrukture

- razvitak, etapa je visoke turističke razvijenosti neke zemlje, ili regije u određenoj zemlji, broj turista premašuje broj lokalnog stanovništva, potrebna je uvozna radna snaga u turističkoj industriji, tržište se širi promocijom dodat­nih/umjetnih turističkih atrakcija

- stagnacija, etapa je kada se pojavljuju: višak smještajnih kapaciteta, koncentracija na paket aranžmane i kongresni turizam, učestale promjene vlasništva nad objektima, socijalni i ekološki prDhlemi pad ili oživljavanje, gubitak tržišta, pretežito vikend turizam i dnevni gosti, konverzija turističkih objekata u druge namjene, ili u slučaju oživljavanja, pronalazak novih atrakcija i novog emitivnog tržišta.

Model životnog ciklusa svoju potvrdu nalazi, npr., u kretanju prometa u razvijenoj turističkoj regiji kao što su Karibi. Sa stanovitim prilagodbama pojedinih etapa, načelno važenje također pokazuju i individualna tržišta, poput Swazilenda (Harrison, 1995:138).

100

3.3. Konkurentska sposobnost hrvatskoga turizma

Globalni indikatori i razvojne tendencije imaju veliku važnost za propitivanje stvarnih kretanja u hrvatskom turizmu, a poglavito za prispodobu suvremenim tržišnim strukturama različitih strategija što se nude Hrvatskoj.

No preciznije tržišno pozicioniranje hrvatskoga turizma, poglavito spram emitivnih tržišta i neposrednoga receptivnog okružja, ište pomniju regionalnu raščlambu.

Hrvatska je kao navlastito receptivno turističko tržište smještena usred Europe kao najsnažnije turističke regije koja, iako postupno gubi tržišnu snagu, još čini više od 60 % globalnoga turističkog

proizvoda. Štoviše, demokratska preobrazba i svekolika tranzicija istočnoeuropskih gospodarstava pouzdano će pridonijeti uvećanju tu­rističkog proizvoda Europe za kojih 50 % u sljedećih 10 godina. Time se otvara značajno emitivno tržište na kojem Hrvatska, slijedom svojih potencijalnih komparativnih prednosti može bitno participirati. To je, dakako, i jedna od ključnih komparativnih prednosti hrvatske turi­stičke industrije kao europske i sredozemne destinacije (Telišman-Ko­šuta, 1994). Istodobno Hrvatska je neodvojivi dio sredozemnog turi­stičkog bazena kao najsnažnije regionalne receptivne destinacije, dakle hrvatsko nacionalno turističko tržište izloženo je najoštrijoj mogućoj

konkurenciji.

3.3.1. Metodološki aspekti analize tržišta

Promišljanje hrvatske strategije na emitivnim tržištima uputno je, na temelju dugoročnih kreU>J1ja, usmjeriti na desetak zemalja koje participiraju s otprilike RO % II hrvatskom deviznom turističkom

proizvodu. Ako se pak u taj broj uključe osamostaljene države nakon raspada Jugoslavije, tada 15 zemalja dugoročno emitira više od 90 % turista u Hrvatskoj.

101

Analizu inozemnih tržišta uporabom dugoročnih vremenskih serija iz niza je razloga potrebno pomno učiniti. Uspostavom hrvatske državne samostalnosti i suverenosti 1992. godine, u kategoriju ino­zemnih turista ubrajaju se i turisti iz država nastalih raspadom Jugoslavije. Hrvatska je statistika promptno reagirala redefinirajući

kategoriju inozemnih turista te korigira jući vremenske serije broja noćenja sve do 1968. godine (SLJH, 1994: 377). Kako se radi o dva potpuno različita državno pravna i gospodarska okvira, treba imati na umu da je relativno lako uspostaviti konzistentne serije fizičkih

veličina, poput, npr., broja noćenja. Mnogo je teže učiniti valjane serije ekonomsko-financijskih pokazatelja. Drugo je pitanje kako izra­čunati realni priljev od turizma, budući da su do 1992. godine Hrvatska i druge države bivše Jugoslavije pripadale istom gospodar­sko-valutnom podru<;iu. Treće, moguće je na temelju prosječne po­trošnje turista procijeniti potencijalni devizni priljev koji bi se ostvario da su tadašnji domaći, bili inozemni turisti. No tada se postavlja pitanje je li realan toliki broj inozemnih turista, budući da je tadašnje domaće turističko tržište bilo konkurentnije u odnosu prema tada inozemnim tržištima nego što je danas. Četvrto, dok je za većinu apsolutnih pokazatelja, kako smo vidjeli, moguće brzo korigirati vremenske serije, to nije slučaj kada se radi o relativnim pokazateljima kakvi su strukurni odnosi pojedinih kategorija turista, stope rasta, dinamika promjena strukturnih odnosa itd. Uzrok je u činjenici što su turisti iz država bivše Jugoslavije konstantno činili 30-ak % ukupnog broja turista u Hrvatskoj, pa je njihovo logično premještanje od domaćih u inozemne turiste nakon hrvatskoga državnog osamo­staljenja praćeno s nizom promjena strukturnih odnosa na kojima su počivale brojne analize i projekcije razvitka turizma Primjerice, ako se dosljedno primijeni kategorija inozemnih turista u posljednja tri desteljeća, odnosno ako se republike bivše Jugoslavije u cijelom razdoblju tretiraju kao inozemstvo, tada 1989. ili 1990. godini turisti iz Austrije nisu činili oko 10 % (Horwath Consulting, 1993: 18), nego od 6 do 7 % inozemnih turista. Isto tako, turisti iz Njemačke nisu činili 38 % i 35 %, nego oko 23 %, odnosno 21 %. Takve promjene strukturnih odnosa mogu dovesti u pitanje realnost inače kvalitetnih razvojnih strategija poput "Glavnog turističkog plana Republike Hr-

102

vatske". Peto, u hrvatskim su statističkim publikacijama zamjetne određene nedorečenosti koje mogu uijecati na cjelovitost analize, odnosno tržišno pozicioniranje hrvatske turističke industrije. U SGH 1991. godine u kategoriju domaćih turista od 1981. do 1990. godine svrstavaju se, osim hrvatskih i turisti država što su nastale raspadom bivše Jugoslavije. U SLJH 1994. godine domaće turiste čine samo turisti iz Hrvatske, što je sasvim logično. Međutim, u pokazateljima strukture gostiju za razdoblje od 1989. do 1993. među emitivnim zemljama spominje se samo Slovenija, a sve druge države bivše Jugoslavije su najvjerojatnije svrstane pod "ostalo". Tako je, recimo, u toj kategoriji Bosna i Hercegovina koja je 1989. i 1990. imala više turista u Hrvatskoj od Austrije. Pod ostalo je svrstana i Makedonija koja u Hrvatskoj bilježi 80 % od broja turista iz SAD. Dakako da su određene nedorečenosti dane objektivnim okolonostima, ponajprije velikosrpskom agresijom i Domovinskim ratom, što je rezultiralo drastičnim padom turista s tog područja, jer je npr. Srbija bila četvrto ili peto emitivno područ;ie. Počinjene strahote tijekom rata protiv Hrvatske sasvim će pouzdano rezultirati zanemarivim brojem turista iz Srbije u sagleđivu vremenu. No ostale će države s tog područ;ia, uz Sloveniju, zasigurno biti značajan element strategije razvitka hrvatskog turizma.

3.3.2. Indikatori razvijenosti hrvatskoga turističkog tržišta

Kategorija inozem.mfituIista~znacajna je s aspekta definiranja stupnja razvijenosti hrvatskoga turizma. Kako smo gore vidjeli, turi­stički razvijenim se drži ono gospodarstvo u kojem broj stranih turista premašuje broj lokalnog pučanstva. Ako se u inozemne turiste kon­zekventno ubroje i turisti iz republika/država bivše Jugoslavije, onda je Hrvatska postala turistički razvijenom zemljom već početkom 70-rn godina. Ako se u inozemne turiste ne ubroje republike/države bivše Jugoslavije, sve do njezinog raspada početkom 90-ih godina, onda Hrvatska postaje turistički razvijenim gospodarstvom početkom 80-ih godina (tablica 3.4).

103

Tablica 3.4. Domaći strani turisti

104

105

~ 1992 1993 1994 I 1995

i %i %1 '% i% I 2010 2363 i 3402 2438 i ~-~~

739 842 1109 I 1113 I ---~

~~~,

1271 1100 1521 ! 100 ~~ 2293 : 100 1326 100 i i ,

I Austrija i 164 13 I 249 16 i 363 16 193 i ~-

15

261 17 494 22 119 : 9 i

F'.ncu,ka 16 I 20 I 27 l 19 ! l -t-L r---!~~~-.- -_.- 239 19, 258 17 i 357 15 I 194 ! 15 I I

~~~

Mađaroka 43 3 91 6 129 fi I 34 3 !

fS' 12 I 17 l ~30 1 25 2 .~+-=I fi 7 18 l 10 1

148 12 H14.~ 13 3,16 16 211 I 16 i (~-9 l 18 I 22 I 23 " --

SAD 7 I 13 I 16 l 17 l

Slovenij. 306 15 230 15 294 13 300 23

O,tnlo 321 : 34 163 12 187 7 180 14

Tablica 3.5. Noćenja domaćih i stranih turista

106

1974 1978 1977 1979

% % %

38941 40947 4311l 493li9 __ I- -.--.f:, 5;:2,:1 ~17' ____ +_""'_1 6493 7480

34454 100 35631 100 41467 100 i 43744 =-jC==~4='+"==--+-I--'--'--- ----:-----..

..:=:=_+-"-"--'='--+ 10 3602 .J!l..j _4_0_82 __ +'()13~38._t-"---I1

-"~:: ....... + : -,-.:::=_+-_4'-t-"13,,1~1_+,,l~ ~ !3!~_ '-'+~~-"l' -.. ~~~~~-."'-.. -854 2 805 2 ! 1085 i 3 1020 I I ,- ~--t--"-11

~~~' _____ ' __ +-~~-T~5+~2~03,,2~ __ ~6+~I~~2_~~+-I,,9~~~~~5+~I~M,,1~ 5 l lMg

__ +-~~~6~+~2_~3ro---+--!~ __ 4~66~~ __ '-t~5~OO~~ __ ,+~6~IO~+~+~~ __ ~~1

i+~~~~ __ ~~~ __ ~4'-t_'~2~n~~1~1~~-+~+~I~~9 ___ ~~I36~7 __ + ... ~.+ ... oc~o. __ +~3'-11 240 256 247 210 262

.:0-. ____ +-==--+_30=-+ 10490

5039

8 3389

2541

""lO

! 53600 56573

7750

29 9398

5 1666

298

7 2667

14 5235

266

9 3496

7 2300

27 9479

M4

363

8 2971

15 l

5

i 45850 : 100 48858 '100 46121 ! 100 46091 100 -.~="------~--t==---+-'""'---r---=---+=-j..-=.'-------c-=----t=o::.... +-"''''--t''=-+-=-1

3533 8 3732 8 3453 3363 S

~ __ +~I~~'~_+-~4+-,-1~7~13~-+ __ '-t~I-~100~_+-2.~1~9~M~-+~'-t~~_+~+-~~ __ ~.5

885 1070 1009

2163 2352

618 521

13202

4 2309 2282 2909

210 223 238 351

3400 3773 3987 4069

6596 14 6626 l. 6875 15 6894 15 6671

334 382 468 2 511 516

5395 12 3593 II 5736 12 L 6053 13 5852

257Q 6 2815 6 i 2761 6 , 2610 6 3075

107

1986 I 1987 19I18 19B9 · '-'-hffi % % %

Ukupno : 68216 168160 67298 161849 i 52523 '

Hrva.m.. B83fi 8397 7946 7385 6747 i 3.'l94 . ___ ,

i 6938<l : 100 ,59763 100 59352 1100 i 54566 100 ! 45776 : 100 6764 100 I

Austrija 4624 i 8 4591 8 4517 8 3932 7 2975 4 i 303 4

2Il49 5 2496 .4 2060 3 1893 3 1525 i 3'

Francuska 1131 2 1082 2 970 2 901 2 766 2 150 2

Italija 3911 7 4216 7 4551 i 8 5175 9 5365 12 501 9

Mađar,"", 854 l 711 I ?ll l i 750 1 517 l 64 .~

'2350 4 , 2265 4 2888 i 5 2780 5 2465 5 144 2

Polj,ka. 486 l 592 1 600 1 i 307 l 232 1 17 O

Njemru'lku 17170 29j 17374 2ll 117308 : 29 115435 28 Il22&l 27 984 15

V, Bdtanija 4124 i 7 ,7l0 8 4479 8 I 4448 8 4522 10 582 9

SAD 235 O i 374 l 391 l 332 l 311 1 4l 1

BIH 4197 , 7 3884 6 3846 6 i 3565 7 3056 7 ...

FRJ 6334 11 i 6378 11 6136 '10 5021 9 2932 6

523 I l 449 1 424 1: 381 1 324 1

Slovenija 6821 II ' 6846 11 6754 II 6171 11 5415 12 1940 29

Ostalo 3671 6 3795 6 3711 6 3475 6 3102 7 1938 29

1992 1993 1_ 1991

%- % % % I

Ukupno i 10725 i 12908 19977 I 118885

Hrvatsku 3170 3150 44~1 4370

7555 100 9758 100 ! 15556 , 100 8515 !0Il

Austrija lOI!. 13 1595 1 16 2406 15 1255 15

~ 1873 19 371~ 124 889 10

Francuska 55 1 OO i 1 139 l 76 l I Ital.a 1149 15 12&1 13 i 1791 12 798 9

II

MadllTSka 286 4 625 I 6 900 6 217 2 !

105 l 159 2 284 2 234 3 r ---PQljsku 34 O 47 1 O 133 1 69 1

Nj,mai'kn 1159 15 1741 lB 3(j14 19 1915 22 -V. Brilanija i 39 1 78 I l 114 l 108 1

SAD 28 O 43 O 48 O 49 O

Slovenija I 2089 28 149< I 15 2066 13 2000 24

O'talo 1597 21 734 8 I 9<2 5 845 10

IZVOR, SGH i SLJH, razna godišta.

108

Dinamika i struktura iasta hrvatskog turizma nudi mz saznanja i činjenica prijeko potrebnih osmišljavanju strategije održivog rasta turističkog outputa. Dugoročna kretanja, kako stopa tako i strukturnih odnosa, zorno pokazuju kako turistička industrija nema sklonosti naglim preokretima, brzim strukturnim promjenama ili velikim osci­lacijama u stopama rasta. Ako se takve promjene ipak dogode, one su znak svekolikog diskontinuiteta u kojem je gospodarstvo samo element općih povijesnih kretanja.

Tijekom 20 godina, od 1968. do 1988., hrvatski turizam, uz povremene godišnje oscilacije, bilježi konstantan uspon. U tom je razdoblju broj inozemnih turista uvećan za više od 2,5 puta. U 1988. godini Hrvatska se s više od 8,5 milijuna inozemnih gostiju te s njihovih gotovo 60 milijuna inozemnih noćenja, svrstala u red turistički visoko razvijenih zemalja sredozemnog bazena, držeći suvereno treću poziciju između 12 zemalja (Italije, Španjolske, Hrvatske, Grčke, Egipta, Portugala, Maroka, Tunisa, Turske, Malte, Alžira, Gibraltara). (tablica 3.5)

Nakon vrhunca prodora hrvatskog turizma na međunarodnom tržištu sredinom 80-ih godina, dolazi do postupnog pada 1989. i 1990. godine, kada je broj inozemnih turista opao za gotovo 20 % u usporedbi na 1988. godinu. Dakle, već od 1989. godine imamo ozbiljan pad broja inozemnih turista. Taj se pad, vjerojatno poradi kasnijih drastičnih zbivanja na hrvatskom turističkom tržištu, nedovoljno raš­članjuje. N o ako je prva etapa novog turističkog razvitka Hrvatske obnova prijeratne razine turističkog outputa, onda je referentna točka upravo pronalaženje uzroka početka pada u godinama koje su nepo­sredno prethodile Domovinskom ratu i pojavi Hrvatske kao suverene države i ravnopravnog čimbenika međunarodne zajednice. Vjerujemo kako su ti pomaci neposredno uoči rata nastali poglavito zbog promjena potražnje na tri, za Hrvatsku najvažnija, tržišta; talijanskome, austrij­skom i njemačkom. Talijansko tržište upravo u tom okružju općeg pada bilježi porast. Broj turista iz Italije veći je 1990. godine za 186 000, odnosno za 21 % od 1988. godine. Slični su, iako skromniji i pokazatelji broja noćenja koji su se povećali za više 800 000, odnosno

109

guLuvu 18 %. Potpuno drugi smjer pak pokazuju druga dva stožerna tržišta. U istom se razdoblju broj turista iz Austrije smanjio za 172 000, ili gotovo 30 %. Još je drastičniji pad broja noćenja, ijo više od 1,5 milijuna, odnosno više od 34 %. Broj turista iz Njemačke smanjio se za 615 000, odnosno 30 %, a broj noćenja za više od pet milijuna, odnosno također za 30 % u razdoblju od 1988. do 1990. godine. Istraga uzroka pada tražnje krajem 80-ih godina na njemačkome tržištu, koje je 20 godina činilo od četvrtine do petine ukupnog hrvatskog inozenmoga turističkog tržišta, ima presudno značenje za obnovu hrvatskoga turističkog proizvoda. Naime, razvojna iskustva svjedoče kako je dosezanje predratne razine ekonomske aktivnosti moguće najdjelotvornije učiniti reproduciranjem prethodne strukture. N ema nikakve sumnje u to kako je stožerni čimbenik obnove predratne razine hrvatskoga turizma upravo brzina reaktiviranja njemačkoga tržišta.

Devedesete su godine, zbog narečenih ratnih okolnosti i surove agresije na Hrvatsku, obilježene signifikantnim padom indikatora turističke aktivnosti. Broj turista od 1991. do 1995. godine smanjen je na manje od 20 % predratnog broja, a broj noćenja smanjen je na otprilike 15 % predratnoga. Izuzetak je 1994. godina koja se prema oba indikatora približila na got.ovo 30 % predratne aktivnOF<t.i. Kretanje tih pokazatelja egzaktno pokazuje validnost ranije definiranog koeficijenta geopolitičke elastičnosti turističke potražnje. Ratna zbiva­nja i opća nesigurnost decimiraju potražnju. No isto tako uspostava čak i privremenog mira već u drugoj godini oporavlja potražnju, kao što se to zbilo u 1994. u usporedbi s ratnom 1992. godinom. Stoga nije nerealno očekivati da se potražnja u 1996. godini uz mjet da je uspostavljen trajan mir, približi razini od 30 % predratne, a u 1997. blizu 60 % u usporedbi s predratnom.

Osim opaženog "dugog" ciklusa rasta od kraja 60-ih do sredine 80-ih godina, potom sporijeg pada krajem BO-ih, te naglog pada početkom 90-ih, razvidne su i osobenosti u kretanju stope rasta u svakom od tih razdoblja. Neke od tih osobenosti u posljednjem desetljeću upravo smo analizirali. Neke pak druge osobenosti što su

110

seuobličile tijekotn20-gođibTljeg riista hrvatSke -turističke~ indirstrije, mogu biti korisne prigodom utvrđivanja kapaciteta hrvatskog turizma. Upadna je tendencija prema "stup:rQevitoj stopi rasta" hrvatskog turizma od 1968. do 1988. godine. Razdoblje intenzivnog rasta, što je obično trajalo jednu ili dvije godine, smjenjivalo je otprilike isto tako dugo razdoblje stagnacije "odmora", odnosno "hvatanja zaleta" za razvojni skok na sljedeću stepenicu. Tako imamo razvojni skok od 25 % u 1969., nakon koje slijedi stanka u 1970., pa skok u 1971. od približno 10 %, potom stanku 1972., pa rast od 16 % u 1973. godini. Slični su trendovi zamjetni i u 80-tim. Nakon stagnacije i čak blagog pada od 1981. do 1983. godine slijedi skok od 14 % u 1984., pa još jedan skok od 14 % u 1985. godini. Od 1986. do 1988. imamo blagi rast, odnosno stagnaciju. Nakon toga razvidan je kon­tinuirani pad s negativnim stopama rasta u drugoj polovici BO-ih. Osobito je zanimljivo da negativne stope rasta akcelerira ju već krajem BO-ih, dakle da je ratna situacija uglavnom radikalizirala tendencije koje su već ranije zamijećene u hrvatskoj turističkoj industriji. Tako je u 19B9. godini ostvarena stopa od kojih -7 %, a u 1990. godini oko -13 %. Nasuprot uvriježenim mišljenjima, stopa rasta u 90-im godinama nema jednoznačno kretanje. U 1991. godini (najžešće borbe tijekom Domovinskog rata) stopa je rasta oko -80 %. No već u 1992. godini postupno se zaustavlja pad sa stopom oko -7 %. U 1993. razvidan je znatan oporavak s pozitivnom stopom rasta od 25 %, a u 1994. godini bilo je oko 50 % više inozemnih turista nego 1993. godine. I napokon u 1995. imamo opet znatan pad opaziv u negativnoj stopi rasta oko -40 %. Volatilnost stopa rasta 90-ih godina, osim učinka elastičnosti potražnje, pokazuje i veliku otpornost stopa rasta hrvatskog turističkog proizvoda na negativne učinke izvanekonomskih faktora. Tako odmah u sljedećoj godini nakon velikih ratnih sukoba, bilježimo oporavak stopa rasta. Takvo ponašanje indikatora turističke industrije govori o relativno velikom tranzicijskom kapacitetu hrvat­skog turizma.

111

3.3.3. Elementi kvantif'ikacije turističke potražnje

Analiza strukture pokazuje iznenađujuću stabilnost tržišnih struk­tura, barem kada je riječ o glavnim emitivnim tržištima Austrijsko je tržište tijekom cijelog desetljeća 70-ih sudjelovalo s B-9 % u ukupnoj potražnji, a tijekom BO-ih s 6-7 %. Od sredine 70·ih do sredine BO­ih broj austrijskih turista neznatno je varirao oko 400 000. Sredinom BO-ih broj se turista približio brojci 600 000, da bi se početkom 90-ih vratio na 400 000. To se tržište pokazalo vrlo stabilnim, prateći

razvitak hrvatskog turizma sve do sredine BO-ih, kada je rast austrij­skog tržišta počeo zaostajati za ekspanzijom hrvatske turističke in­dustrije. Tendencije upozoravaju na limite kapaciteta austrijskog tržišta proistekle ponajprije iz njegove veličine. No pad broja turista početkom 90-ih pokazuje i moguće zasićenje tržišta, pa se uz dodatni angažman i promjene u strukturi ponude može očekivati oko 500 000 austrijskih turista godišnje u duljem razdoblJu. Strukturni udjel njemačkog tržišta oscilirao je tijekom 70-ih od 20 do 23 %, a tijekom BO-ih izmedu 21 i 24 %. To je tržište svakako najdinamičniji faktor utjecaja na uspone i padove hrvatskog turizma. Tijekom 70-ih brQi turista iz Njemačke kretao se oko jednog milijuna, u prvoj polovici BO-ih uvećao se na 1,5 milijuna, a sredinom BO-ih popeo sa na dva milijuna, da bi se krajem BO-ih vratio na 1,5 milijuna. Stoga se može očekivati da će se broj njemačkih turista u etapi obnove hrvatskoga turističkog tržišta kretati oko 1,5 milijuna. Talijansko tržište pokazuje specifičnosti važne za hrvatski turizam. Tijekom 70-ih talijansko je tržište konstantno smanjivalo svoj strukturni udjel od 11 do 7 %. No taj strukturni pomak skriva cikličko kretanje broja gostiju od 400 000 početkom 70-ih, preko~ rasta na 500 000 s~~dil1oll1' pad() povratka na 4QOOOO kn;ljem desetljeća. Nasuprot tome, tijekom BO-ih talijansko tržište bilježi kontinuirani respektabilan rast reflektiran kako u strukturnim, tako i u apsolutnim pomacima. Talijansko je tržište povećalo svoj tržišni udjel u ovom desetljeću od 6 do 15 %, na temelju kontinuiranog rasta broja gostiju od 400 000 do jednog milijuna. Tijekom 90-ih

112

I

zamjetan je najprije skok, a potom pad strukturnog udjela. Rast talijanskog tržišta u apsolutnim i relativnim pokazateljima u godinama općeg pada hrvatskoga turističkog outputa, kakve su 1989. i 1990., govori da su potencijali talijanskog tržišta vjerojatno oko milijun turista. Međutim, talijansko tržište, očevidno, ima specifičnosti koje treba imati na umu. Prvo, blizina talijanskoga emitivnog i hrvatskoga receptivnog tržišta te povijesne okolnosti utječu na regionalnu kon­centraciju potražnje u dvije županije (istarska i riječka), koje parti­cipiraju u talijanskoj potražnji od približno 65 % 1988. do više od 90 % u 1992. godini (Radnić et al., 1993:111,112). Drugo, blizina tržišta obično je obratno proporcionalna broju dana provedenih u Hrvatskoj. Tako je, npr., u 1988. godini upola manje britanskih turista ostvarilo gotovo jednak broj noćenja kao i talijanski. No ni tvrdnja kako duljina puta do destinacije pozitivno korelira s duljinom boravka nije sasvim dokaziva. Primjerice, u 1987. godini je 10 % više nizo­zemskih od francuskih turista ostvarilo 100 % više noćenja, što ne može biti objašnjeno različitom duljinom puta do destinacije koja nije ni izbliza tako signifikantna.

Manja zapadnoeuropska tržišta takoder pokazuju stabilnu struk­turu. Tako je udjel britanskog tržišta tijekom 20 godina od 4 do 6 % s izuzetkom 1990. kada se popeo na 7 %. Nešto sporiji, ali zato kontinuirani rast potražnje na britanskom tržištu govori o mogućih 500 000 turista godišnje tijekom etape obnove hrvatskoga turističkog tržišta. Tržišni kapacitet ostalih zemalja Zapadne Europe na temelju dugoročnih trendova moguće je procijenitit na oko milijun turista godišnje. N o na rast potražnje u tom dijelu Europe, uz obnovu poznatih tržišta, npr. nizozemskoga, presudno će utjecati sposobnost hrvatske turističke industrije da učini prodor na francuskom tržištu, kojeg dugoročna relativna suzdržanost prema hrvatskom turizmu nije detaljnije istražena.

Napokon ostaju tranzicijska gospodarstva koja mogu imati izuzetno značenje u etapi obnove hrvatskog turizma. Istodobno, na tim je tržištima bitno ograničena pouzdanost tržišne analize. Naime, tijekom cijelog analiziranog razdoblja u Istočnoj Europi na potražnju su utjecali

113

izvanekonomski faktori, pa ne postoje ni početne koordinate kalibri­ranja potražnje. Kako nije postojala elementarna sloboda kretanja, tako se nisu mogli spoznati ni tržišni potencijali. Zato ne treba čuditi što se u razdoblju od 1970. do 1990. strukturni udjel češkoga i slovačkoga tržišta kretao od 2 do 3 %, madarskoga od 1 do 2 %, a poljski jedva da je dosezao 1 %. Osim toga, u većini istočnoeuropskih gospodarstava postojale su tzv. kvote turističkih izlazaka iz pojedine zemlje, kojima se nastojalo programirati broj turista prema odredenoj destinaciji u svakoj godini. Potom, postojao je realan, iako nikada javno obznanjen redoslijed izlaska iz pojedine zemlje prema kojem bi svaka obitelj, ili pojedinac dolazili na red za odlazak u inozemstvo svake treće ili pete godine. Stoga je prosudba kapaciteta tog tržišta izuzetno zamršena. Kombinacija varijabli odgođene turističke potra­žnje, razine realnog GDP tijekom tranzicije, kapaciteta prometnica, broja stanovnika itd. može djelomično naknaditi egzaktne indikatore potražnje. Na temelju takve raščlambe moglo bi se zaključiti kako bi u etapi obnove, odnosno dosezanja predratne razine hrvatskog turizma, Istočna Europa (bez bivšeg SSSR) mogla sudjelovati s otprilike jednim milijunom turista godišnje. Kada je riječ o bivšem SSSR, onda je kapacitet tog tržišta potpuna nepoznanica, jer broj turista s tog podruga nikad nije prelazio 100 000, odnosno 1 % u strukturi. Raspadom SSSR, otvaranjem granica, te snažnim intenziviranjem međunarodnoga putničkog prometa situacijli se sJilllJQkom promijenila. Bilo bi stoga· veoma zanirnlji';o por~diti britansko, s jedne strane, i rusko-ukrajinsko tržište, s druge strane. Ponajprije, udaljenost obaju tržišta je podjednaka od Hrvatske, što gotovo imperativno nameće ekskluzivitet zračnog prijevoza. To pak znači da na oba tržišta potencijalno dominiraju paket-aranžmani, odnosno prosječno veći broj noćenja po gostu. Broj je stanovnika oko četiri puta veći u Rusiji i Ukrajini nego u Velikoj Britaniji. S druge pak strane, apsolutni iznos GDP je otprilike isti u Britaniji, nasuprot Rusiji i Ukrajini. Naša je, stoga procjena kako postoje dovoljno uvjerljivi argumenti da bi se turistička potražnja u Rusiji i Ukrajini zajedno, vrlo brzo mogla stabilizirati na razini britanske potražnje, odnosno 500 000 turista.

114

Naposljetku, ostaje tržište bivše Jugoslavije, kao specifično tranzi­cijsko tržište. Budućnost tog turističkog tržišta korelirat će s brzinom prestanka ratne opasnosti, brzinom međusobnog priznanja, stupnjem i brzinom opće normalizacije, osobito normalizacije i sređivanja imo­vinsko-pravnih odnosa između novonastalih država itd. Može se očekivati brža normalizacija odnosa s Bosnom i Hercegovinom i Slove­nijom. Te su dvije države činile od 15 do 20 % turističke potražnje tijekom 70-ih, odnosno bilježile su udvostručenje broja turista od 500 000 na jedan milijun godišnje. Tijekom 80-ih strukturni se udjel kreće od 18 do 22 %, a broj od 1,3 do 1,5 milijuna. Stabilizacijom prilika u novom državno-pravnom ustroju može se očekivati 1-1,3 milijuna turista iz tih dviju država uključivši i Makedoniju. Poseban problem, a time i vrlo nestabilno tržište za bilo kakvu pouzdani ju prosudbu, područje je Srbije i Crne Gore, odnosno SRJ. Relativno velik strukturni udjel tog tržišta u prošlosti, nulti udjel u sadašnjosti, uza sve naprijed analizirane okolnosti, čini vrlo nesiguran analitički okvir za bilo kakvu koherentnu projekciju budućeg razvoja tržišta. To je tržište tijekom 70-ih povećavalo svoj tržišni udj~l od 12 do 18 %, odnosno od 500 000 do jednog milijuna turista. Zanimljivo je pak da je to tržište jedno od rijetkih koje tijekom prve polovice 80-ih bilježi stagnaciju, kako relativnih pokazatelja na razini od približno 17 %,

tako i apsolutnih na oko 1.1 mIn. Od sredine 80-ih strukturni udjel kontinuirano pada do 8 % 1990. godine, a broj turista se prepolovijuje od jednog milijuna na 500 000. Kako je srpska agresija na Hrvatsku rezultirala brojnim zločinima, masakrima, progonima hrvatskog pučan­stva, te razaranjima i rušenjima nacionalne imovine, teško je pred­vidjeti vrijeme i razmjer bilo kakve normalizacije. Osim toga, i u normalnim prilikama 80-ih jasno je razvidna stagnacija, a potom i pad svih indikatora za to tržište, koje je rat samo radikalizirao. Zato nije realno u sagledivom vremenu očekivati više od 300 ~OO, odnosno 30 % predratnih turista s tog područja. Dakle, tržište zemalja bivše Jugoslavije, na temelju sagledivih parametara, u obnoviteljskoj etapi hrvatskoga turizma ne bi moglo prijeći 1,5 milijuna turista godišnje.

115

Raščlanjeni faktori inozemne turističke potražnje upućuju na mo­gućnost da, u određenim uvjetima, hrvatska turistička industrija obnovi svoj predratni turistički kapacitet u 1997/98. godini sa 7,5 milijuna inozemnih turista, odnosno gotovo 60 milijuna inozemnih noćenja. Uz narečene pretpostavke mogao bi se očekivati i devizni priljev od gotovo tri 3 milijarde USD. Među općenito pesimističnim projekcijama turističkih eksperata, takve se prognoze mogu činiti

neutemeljenima, ili pak pretjerano ambicioznima. Zato, uza sve ar­gumente i pretpostavke koje smo u analizi naveli, a koje je potrebno zadovoljiti kako bi potražnja krenula željenim smjerom, dodajemo ovdje pretpostavke koje nam se čine bitnima u etapi obnove, odnosno uspostave prijeratne razine indikatora turističke potražnje:

- uspostava trajnog mira i geopolitičke stabilnosti u široj regiji - obnova i nužna rekonstrukcija smještajnih kapaciteta

obnova prijeratne razine tražnje na dominantnim emitivnim tržištima Njemačke, Italije, Austrije, Velike Britanije obnova ostalih zapadnoeuropskih tržišta te marketinški prodor na francusko tržište s koncentracijom na individualne motorizirane turiste obnova potražnje u "prirodnom" istočnoeuropskom zaleđu,

s tržišnim prodorom air lift-a, odnosno paket-aranžmana na poljsko tržište tržišni prodor na rusko/ukrajinsko tržište s konceptom sličnim nar8Čenom poljskom modelu.

Koncept ubrzane obnove hrvatskoga turističkog proizvoda, odnosno realnosti narečenih pretpostavki upire se na nekoliko bitnih poluga.

Prvo su stabilni izvori financiranja, odnosno kreditiranja, poradi sezonskog karaktera i niske akumulativnosti turističke industrije. Financijski izvori, osobito inozemne investicije, još će biti aktualniji u razvojnoj etapi nakon obnove, no i sada je izuzetno važno prilagoditi instrumente monetarno-kreditne i fiskalne politike obnovi prijeratne razine deviznog priljeva

116

Druga poluga je obnova i rekonstrukcija postojeće materijalne, osobito prometne infrastrukture. U etapi nakon obnove potrebno je, dakako, temeljito modernizirati postojeće i izgraditi nove prometnice prema europskim standardima za što će trebati snažan angažman inozemnog kapitala i međunarodnih koncesija. U etapi obnove pak presudno je važna obnova, odnosno popravak postojeće cestovne mreže.

Treća je poluga tzv. intelektualna infrastruktura. N aime, da bi se maksimalizirali, odnosno optimalizirali ekonomski efekti obnove turi­stičkog tržišta nužna je nacionalna turoperatorska mreža. Tržišni prodor na rusko, odnosno ukrajinsko, ili poljsko tržište zbog relativne udaljenosti i niskog intenziteta motorizacije nužno će se usmjeriti na zračni prijevoz, a time i na tzv. tjedne (i više) paket-aranžmane. Ako u takvoj tržišnoj aktivnosti ne bude participirao nacionalni turoperator, neto efekti će se usmjeravati izvan dohvata hrvatske turističke

industrije.

3.4. Razvojni čimbenici hrvatske turističke industrije

Presudan razvojni čimbenik turizma u tržišnim uvjetima je, dakako, razvitak potražnje, što smo je detaljnije analizirali u prethodnom poglavlju. No turistička industrija takvih je obilježja da njezin razvitak ne može u <tjelini biti rezultat tržišnih oscilacija.

Ponajprije turizam, turistička industrija i objekti predstavljaju trajnu intervenciju u prostor, a time i na prirodni okoliš i ekološku ravnotežu. To znači da prostorno planiranje, izrada prostornih i urbanističkih planova, zemljišna politika, zemljišna i građevinska renta, razvitak komunalne i prometne infrastrukture, energetike, telekomu­nikacija itd., kao infrastrukturne pretpostavke razvitka turizma, svoj razvitak moraju temeljiti kako na osmišljenoj strategiji, tako i na dugoročnim tržišnim trendovima, a manje na temelju oscilacija u kraćim razdobljima.

117

U razmjerima pak relativno maloga, a time i nužno otvorenoga nacionalnog tržišta, kakvo je hrvatsko, ekonomski parametri razvitka turizma traže određeno fino podešavanje mjera gospodarske politike, kojima se optimalizira međunarodna pozicija nacionalnog tržišta, koje svojom veličinom ne može utjecati ni na globalnu, ni na europsku razinu ponude, potražnje, ili razinu cijena. To prije što hrvatska turistička industrija, koja svoj ubrzaniji razvitak bilježi od 70-ih godina, nije starosjedilac, nego pridošlica (late corner) na europskom turističkom tržištu. Jedna od rijetkih prednosti pridošlice je pak učenje na tuđem iskustvu, što je dobra podloga uspostave racionalne, nacionalne razvojne strategije.

3.4.1. Proizvodni kapital turističke industrije

Proizvodni kapital hrvatske turističke industrije moguće je motriti u širem i užem smislu. U širem smislu, osim smještajnih kapaciteta, u proizvodni se kapital ubrl'\iaju ponajprije prirodna i kulturna, odnosno, antropogena dobra (Hendija i dr., 1993:89). Uz ekološki visokovrijedan prostor, nacionalne parkove i parkove prirode, obalu i otoke, osobito se u uvjetima hrvatske državne samostalnosti ističu antropogeni čimbenici. Strategijski pristup razvitku turizma u novim uvjetima-naglašavll kol1kurEm1nosf socijalno-J{llH;urnog supstrata· Hr­vatske, među kojim se ističu tri kulturno-spomenička kompleksa s UNESCO-ove liste svjetske kulturne baštine (Ministarstvo turizma, 1993).

No za potrebe analize kapaciteta hrvatskoga turističkog tržišta, ograničit ćemo se na analizu proizvodnog kapitala u užem smislu, dakle na smještajne/ugostiteljske kapacitete. Vrijednost trajnog kapitala turističke industrije na početku tranzicije 1991. godine bila je gotovo 6 mlrd USD, dakako bez vrijednosti kapaciteta u privatnom smještaju. Prema našim procjenama proizvodni kapaciteti u tadašnjem privatnom smještaju vrijedili su oko 3 mlrd USD. Pri raščlambi je potrebno imati na umu kako je za internacionalne poredbe katkad potrebno drukčije kategorizirati smještl'\ine kapacitete.

118

u tijeku 20 godina, od 1968. do 1988., broj postelja u hrvatskoj turističkoj industriji uvećao se za 2,5 puta, od 375 na više od 920 000. Nakon vruhunca raspoloživih kapaciteta 1988. godine dolazi do postupnog pada u 1989. i 1990. godini, koji se radikalizira u sljedećim ratnim godinama, tako da je broj raspoloživih postelja 1993. godine od 570 000 za 40 % manji od kapaciteta u 1988. godini (tablica 3.6). Opći trend kretanja indikatora turističke industrije dade se, dakako,

Tablica 3.6. Smještajni kapaciteti u turizmu

Broj

Godina U L"kupno

.... ovnim - .

1968 374803 73648 301155 ----1969 41535' 9006.~ 325286

1970 453071 100254 343817

1971 510872 131368 379504 1972 533885 139245 394640

19'13 554767 139134 i 415583

1974 569436 140089 428847

• 1975 616071 143323 472748

1976 635448 147488 487960

!,------___ ~_ 1977 632406 155079 471327

1978 646824 157771 489047 .. 1979 669302 160726 508576

f- 1980 692000 162310 529690

19!11 728452 164739 56.'713

I' __ ~ 1982 769422 171036 598386

, .... _ 1963 774517 176256 598261 .-1984 000121 180430 "'"",,1

.'!l1l5.. 820251 184842 635409

1986 849334 193126 656172

1987 8&>770 2112095 683675

19118 926349 20423.9 722110

1989 9~5 206327 716518

19'JO 862680 207907 664713

1991 596970 178415 418555

r-----. 1992 5.14548 193618 34B<J3Il

1993 570269 203356 366913

Izvor: SLJH, 1995.

119

prepoznati i li kretanju proizvodnih kapaciteta. Razvidan je kontinu­irani rast tijekom 20 godina, od 1968. do 1988., koji je u slučaju

smještajnih kapaciteta produžen i u 1989. godini, a pojedini elementi strukture kapaciteta nastavili su rast sve do 1990. godine. Zapravo, to znači kako je smještajna ponuda s godinom-dvije zakašnjenja reagirala na smanjenu potražnju. To nije neobično, jer je karakter kapitala u turizmu takav da fiksni kapital preteže elastičnost ponude koja je niža od elastičnosti potražnje.

Grafikon 3.5 Hrvatski smještajni kapaciteti 1968-1993.

10000000 r-r;::;="'"E=:======;----------------, ukupno

9000000 osnovnim 8000000 komplementarnim i-------=__

7000000 ~--=======---6000000 1-------::-5000000 f---i!I-

4000000

3000000

2000000

1000000

O

Na cikličko kretanje veličine proizvodnog kapitala u turizmu nisu podjednako utjecali svi elementi strukture kapitala. Dok osnovni kapaciteti, među kojima prevladava hotelski smještaj, imaju relativno stabilne inclikatore rasta, dotle komplementarni kapaciteti s domini­rajućim privatnim smještajem i kampovima snažno utječu na volatil­nost ukupne veličine ponude. Stoga je potrebno motriti strukturu proizvodnog kapitala. Pri tome ćemo učiniti manje preinake u raš­člambi strukture kako bismo indikatore prispodobili kasnijim među­narodnimporedbama)_r~li"kujući hotele, kampove, i privatni smjestaj. Druge oblike osnovnog i komplementarnog smještaja svrstat ćemo pod - ostalo.

120

Hotelski su kapaciteti tijekomraidoblja~propii1zije od T968.do 1988. umjereno i relativno stabilno rasli, tako da su se udvostručiti u dvadesetogodišnjem razdoblju. Stabilnost se odražava i tijekom ratnih godina, nakon kraćeg razdoblja smanjenja kapaciteta od kojih 15 % 1991. godine, već 1993. i 1994. godine kapaciteti se približavaju predratnoj razini. Izuzetno je važna stabilnost tog elementa strukture proizvodnog kapitala, unatoč nalazu kako samo 70 % hotelskih kapaciteta uz temeljitu obnovu udovoljava razini potražnje, 20 % bi trebalo prenamijeniti, a 10 % staviti trajno izvan uporabe (Ministar­stvo, 1992:26,27). I uz pretpostavku valjanosti nalaza, razvidna je mogućnost relativno brzog funkcionalnog osposobljavanja hotelskih kapaciteta, što je presudno za ukupan devizni priljev. Samo u neizravnim procijenjenim ratnim štetama u turističkoj industriji, dakle u izgubljenom razdoblju koje je upetogodištu 1990-1994. procijenjeno na ukupno oko 10 mlrd USD, hotelski kapaciteti sudjeluju s gotovo 30 %, odnosno 3 mlrd USD (Ivandić, 1996:11).

Kampovi kao učestali, ali u nas često podcjenjivani oblik smještaja imali su dinamičan rast tijekom dvaju desetljeća 70-ih i 90.ih, kada su kapaciteti porasli za otprilike 2,5 puta, sa 120 na 300 000 mjesta. Ratno razdoblje nije drastično utjecalo na smanjenje kapaciteta koji iznosi oko 10 %. Ozbiljniji će problem ovdje vjerojatno biti obnova temeljne i dopunske infrastrukture, kako bi se standard kampirališta približio europskim standardima. Čini se kako će uvriježeno mišljenje o kampovima kao manje isplativom obliku smještaja biti korigirano iz barem dvaju razloga. Prvo, što dolazi do značajnih promjena u strukturi europske turističke potražnje. Drugo, što je moguća brza obnova tih kapaciteta ujedno i najbrži način povratka na međunarodno turističko tržište.

Privatni je smještaj izuzetno važan sektor turističke industrije, koji tijekom 20-godišnjeg rasta svojim kapacitetom uglavnom ukorak prati kampirališta. S rastom od, također, 2,5 puta od 1970. do 1990. godine, od približno 130 na 306 000 postelja, privatni je sektor, uz kampove, postao pretežit dio smještajne turističke ponude. Pri tome je, zbog osobitosti statističkog obuhvata, otvoreno pitanje stvarne

121

veličine privatnog sektora, zbog signifJ.kantnog broja neprijavljenih/ne­registriranih gostiju i postelja. Analiza pokazuje da je ključan utjecaj na pad ponude tijekom Domovinskog rata imalo kretanje privatnog smještaja. Broj postelja u tom sektoru je opao za 80 % od 1989. do 1992. godine, s tim da su, prema evidentiranim podacima, raspoloživi kapaciteti porasli već 1994. godine na gotovo 60 % predratnih. Tako strmi rast i pad ponude u privatnom smještaju ne može biti objašnjen isključivo ratnim razaranjima. Naime, između 1992. i 1994. godine ponuda je u privatnom smještaju gotovo utrostručena. Takva kretanja, dakako, nisu odraz fizičkog razaranja, ili obnove objekata, nego, mnogo više, njihove tržišnosti. Uključenost stanovništva u ratna zbivanja kao branitelja, prognanika, invalida i smrtno stradalih, kako u kontinen­talnim, a osobito dalmatinskim županijama, čini se temeljnim uzrokom takvih oscilacija (tablica 30).

Posljedica takvog kretanja pojedinih elemenata strukture proizvod­nog kapitala u turizmu jesu i značajni pomaci u strukturi kapaciteta. Prijeratnom su strukturom turističkih kapaciteta, početkom 90-ih, dominirali kampovi s 34 %, privatni smještaj s 30 % i hoteli s 16 %. Početkom obnove, odnosno završetkom Domovinskog rata ta su tri elementa i dalje dominirajuća, ali s promijenjenim međusobnim od­nosima. U 1994. godini kampovi su činili gotovo 43 % smještajne ponude, hoteli 22 % i privatni smjARtaj također 22 %. Uz promjene međusobnih strukturnih odnosa razvidno je kako su te tri kategorije povećale svoj zajednički udjel u ukupnim kapacitetima sa 80 % u 1990. na 87 % u 1994. godini. Ta je promjena bitna za realno projiciranje buduće poželjne strukture turističkih kapaciteta u uvjetima razvijenoga tržišnoga gospodarstva. Naime, u uvjetima obnove i tran­zicije hrvatskog gospodarstva nije razborito očekivati potpunu obnovu prijeratne strukture turističkih kapaciteta. Ponajprije, alternativni oblici smještaja, poput radničkih i dječjih odmarališta, domova za djecu i mladež itd., koji su ostatak netržišnih oblika turističke ponude, izgubit će bilo kakvu signifikantu ulogu u proizvodnom kapitalu hrvatske turističke industrije. Stoga se gubljenje strukturne pozicije tih kapaciteta tijekom Domovinskog rata može smatrati trajnim, jer je očevidno restrukturiranje, ili prenamjena tih objekata. Kada se pak

122

radi o međusobnim odnosima triju bitnih oblika smještajnih kapaciteta, može se očekivati uspostava odnosa slična prijeratnoj. Moguće pro­mjene ovisit će o dvama faktorima. Prvi je veličina i struktura inozemnih ulaganja o stukturi i veličini kojih će ovisiti rast hotelskih kapaciteta. Drugi je faktor domaća štednja koja će poglavito u1jecati na kretanje kapaciteta u privatnom smještaju i djelomično kampiranja Prvi će dakle faktor (inozemne investicije) ulaganja bitno utjecati na budući razvitak turističkog sektora, a drugi će (domaća štednja) poglavito djelovati na dinamiku i kakvoću obnove postojećih kapaciteta.

3.4.2. Zaposlenost i produktivnost

Zapošljavanje se u turističkoj industriji višestruko pojavljuje kao stožerna i prijeporna tema. Ponajprije o vrsnoći i kvalificiranosti djelatnika uvelike ovisi i visina outputa. Stoga ne treba zanemariti pozornost koju pripravi i treningu osoblja pridaju kako "stare", tako i "nove" turističke industrije, odnosno destinacije. Osim privatizacije, kvalificiranost djelatnika je na vrhu prioriteta tržišne transformacije turističkog sektora bivših planskih gospodarstava.

Zaseban su element u problematici zapošljavanja očekivanja od turističkog sektora koji bi, prema nekim stavovima, trebao biti ključan stabilizator tržišta rada. Tako sagledan, turistički bi sektor putem novih objekata, te podupiranjem obiteljskog biznisa u turizmu, trebao apsorbirati veći dio viška ponude radne snage u prvim etapanla tranzicije. Znano je naime da se upravo prve etape intenzivne gradnje tržišnih institucija realiziraju osobito u industriji, žurnim restruktu­riranjem, uklanjanjem neracionalnosti, rastom proizvodnosti i smanje­njem troškova. Jedan od najsnažnijih instrumenata stabilizacije i restrukturiranja industrije je lješavanje problema tehnoloških viškova radne snage, što izravno utječe na opći porast nezaposlenosti, odnosno formiranje tranzicijskog viška ponuda radne snage. Stoga je potrebno raščlaniti apsorpcijski kapacitet turističkog sektora, kako glede novog zapošljavanja tako i glede lješavanja strukturnih problema proizvod­nosti rada unutar samog sektora.

123

4. IZVOZNA ORIJENTACIJA

Oblikovanje izvozne strategije nije, dakako, supstitut cjelovitoj globalnoj strategiji razvoja nacionalnoga gospodarstva. Cjelovita je strategija razvoja, odnosno njezino kreiranje, pretpostavka operacio­nalizacije parcijalnih programa i projekata (Sirotković, 1996:241). Iako bi izvozna strategija trebala pripadati u parcijalne ili sektorske projekcije ukupnog razvitka, njezino je aktualno značenje daleko. Naša istraživanja pokazuju da je izvozna strategija toliko isprepletena s brojnim aspektima nacionalne razvojne strategije da to omogućava njezinu izdvojenu raščlambu, bez opasnosti prenaglašavanja parcijalnih aspekata nacionalne razvojne strategije.

4.1. Dominantni trendovi svjetskog tržišta

Suvremena su nacionalna gospodarstva suočena s trendom sveko­like globalizacije ekonomske aktivnosti. Dio tog procesa zapazili smo prigodom analize poljodjelstva kao razvojnog faktora u 2. poglavlju. Globalizacija je toliko potpuna, toliko prodire u sve pore gospodarskog života da poneki autori ustvrđuju kako je kraj ovog milenija ujedno i kraj nacionalnih ekonomija. Naše je pak mišljenje kako će nacionalne ekonomije i dalje činiti temelj svjetskoga gospodarstva, dakako u potpuno novim uvjetima i u, za sada, neistraženim oblicima.

Novi uvjeti ponajprije znače da važeća makroekonomska analiza (bilo da se oslanja na Keynesovu paradigmu, bilo na neku od teorijskih inačica neoklasične makroekonomije) teško može izdržati test globa­lizacije. Makroekonomika prispodobljena operacijama na nacionalnom tržištu barata kategorijama agregatne tražnje, agregatnih izdataka, kontrolom nadnica i javnih izdataka, kamatnom stopom, poreznim

126

opterećenjem i deviznim tečajem nacionalne valute. Kombinacija tih makroekonomskih varijabli u nekom od modela ekonomske politike trebala bi osigurati ekonomsku ravnotežu.

U uvjetima globalizacije standardni pak obrasci ne daju zadovo­ljavajuće rezultate. Pače, svi su ključni postulati temeljito uzdrmani. Transnacionalne kompanije erodirale su Ricardov model međunarodne trgovine temeljen na teoriji apsolutnih i komparativnih prednosti i uvelike kompromitirale nacionalnu keynezijansku makroekonomsku politiku reguliranja agregatne tražnje. Fiskalna je politika također temeljito upitna, jer globalizacija omogućava transfer domicilnih eko­nomskih učinaka, odnosno poreznu evaziju. Pokušaji da se nacionalne makroekonomske politike, osobito najrazvijenijh, transponiraju na me­đunarodni plan nisu pokazali sasvim ohrabrujuće rezultate. Najpo­znatiji pokušaj makroekonomske globalizacije je tzv. 3-D model Me­dunarodnog monetarnog fonda. 3-D su deregulacija, devalvacija, de­flacija koje primijenjene na globalni plan, katkad proizvode upravo suprotan efekt od onoga što ga iste mjere proizvode na nacionalnom planu. One, naime, smanjuju globalnu agregatnu tražnju, jer nacio­nalna gospodarstva smanjuju uvoz. Devalvacija ubrzava domaću in­flaciju cijena bez pozitivnog utjecaja na izvozno orijentirani ekonomski rast, a dereg'.llaClja tCk- otvara vrata-naCiomiInog tržišta: djelotvornijem' kapitalu transnacionalnih kompanija (Holland, 1987:423).

Stoga je nužno pronaći nove putove koji će osloboditi umjesto ograničavati snagu ekonomskih poticaja globalizacije. Koliko se god to činilo prejednostavno, možda je upravo pridržavanje načela prema kojemu bi svako nacionalno gospodarstvo trebalo, u relacijama sa svijetom, primijeniti iste kriterije koje primjenjuje unutar vlastite privrede moglo ponuditi dio odgovora. Slobodan tijek robe, usluga i faktora proizvodnje prema onim mjestima (zemljama, regijama, sek­torima, industrijama itd.) koji ostvaruju najveći povrat uloženih resursa temelj je maksimiranja realnog dohotka nacija. No ti principi, tako zdušno primjenjivani na nacionalnom planu, ozbiljno su ograničavani na globalnom planu što umanjuje globalnu, ali i pojedinačnu, odnosno

127

nacionalnu ekonomsku djelotvornost. Autonomne nacionalne monetar­ne i fiskalne politike, carinske i necarinske trgovinske barijere sma­njuju mobilnost faktora (Dernburg, 1989:21).

Složenost procesa globalizacije zrcali se u donekle sporom sazri­jevanju svijesti kako nacionalni ekonomski boljitak ima naličje u neizbježnosti odricanja od dijela ekonomskog suvereniteta. Svladavanje tog koncepcijskog protmječja koje se može smjestiti i na razinu ekonomske filozofije kao odnos dijela i cjeline, pretpostavka je djelo­tvornog funkcioniranja s\jetskog tržišta.

4.1.1. Globalni klubovi

Zapazivi trendovi međunarodnih integracija idu u dva smjera. Prvi smjer čini funkcionalna integracija putem brojnih međunarodnih in­stitucija, kakve su GATT, IMF, BIS (Bank for International Sett­lment) itd. Drugi je smjer kontinentalna/regionalna integracija, poput EU (Europska unija), NAFTA (Sjevernoameričko trgovinsko udruže­nje), ASEAN itd.

Čini se kako je snažan poticaj globalizaciji dalo ponajprije regio­nalno udruživanje. Jačanje kontinentalnih integracija iznjedrilo je tri snažna trgovinska bloka kojih je međusobna konkurencija na s\jetskom tržištu počela ugrožavati ne samo ekonomsku globalnu ravnotežu. Uporište takvom procesu mondijalizacije daje karakter ubrzane indu­strijalizacije razvijenih zemalja, odnosno prostorni razmještaj jezgara industrijske revolucije u XIX. i XX. stoljeću. U relativno kratkom razdoblju od 100 godina, dakle od kraja XIX. do kraja XX. stoljeća,

grandiozne gospodarske mijene rezultirale su evolucijom prostornog razmještaja globalnih razvojnih središta. Na prijelazu stoljeća Rhurska oblast, odnosno Rajnska oblast u širem smislu (tromeđa Njemačke, Francuske i Beneluksa), s prirodnim resursima i baznom industrijom te strelovitim rastom proizvodnje definirala se kao glavno, u globalnim razmjerima i jedino prostorno definirano razvojno središte. Stoga se to vrijeme može nazvati razdobljem unilateralnoga globalnog razvitka Potom, između dvaju s\jetskih ratova, niče područje Velikih jezera

128

I

u SAD i Kanadi, kao više nego čitljiv pandan industrijskom europo­centrizmu oslabljenom ratnim sukobom. To je pomaknulo globalni gospodarski razvitak od uni1ateralnoga prema bilateralnome. I, napo­kon, druga polovica xx. stoljeća bilježi narastanje Japana kao trećeg središta globalnog razvitka. Zato se krajem našeg vijeka može govoriti o trilaterali kao izvorištu globalnih ekonomskih procesa što vode u treći milenij. Rasap SSSR i Istočne Europe pokazuje pak neuspjeh da se u Europi nakon Drugog svjetskog rata ustroji zasebno četvrto središte svjetskog razvitka (Krešić, 1996:82). Iako trenutno dominiraju tri globalna razvojna centra, može se s relativno velikom sigurnošću predvidjeti nicanje novih središta, poput npr. Kine, Indije, te područja Jugoistočne Azije. Možda će u ekonomski sagledivom vremenskom horizontu, svjetskim gospodarskim tijekovima upravljati tzv. pentago­nala. No u ovom razdoblju snažno narasle ekonomije Europske unije, Japana i SAD postale su takvi entiteti kojih svaki gospodarski pokret emitira globalne tržišne valove. "Sudaranje" tih valova 80-ih godina ugrozilo je stabilnost svjetskoga robnog i financijskog tržišta, a ponajprije je gotovo razorilo funkcije globalnoga monetarnog sustava. Iako je bilo namjera da se izlaz potraži u regionalnomJkontinentalnom zatvaranju, pa čak i u oživljavanju izolacionizma, poput Monroe-dok­trine II Americi, prevladala je svijest o dramatično promijenjenim uvjetima i neizbježno globalnim ishodima tektonskih kontinentalnih tržišnih pomicanja.

U takvu se okruženju pokušavaju formulirati načela egzistiranja globalne privrede koja će respektirati polaznu i ključnu ulogu nacio­nalnih gospodarstava, koja će sintetizirati sve postojeće integracije, te koja će ustrojiti djelotvoran svjetski konsenzus. Pri tome treba imati na umu kako globalnu vizuru imaju uglavnom one ekonomije kojih snaga nameće upravo takva gibanja. Stoga se pod globalnom ekono­mijom podrazumijevaju ponajprije nare čena tri trgovinska bloka; EU, NAFTA i Japan. Ta tri ekonomska kluba svojom snagom čine glavni dio globalnih potencijala, pa bi međusobnom koordinacijom mogli

129

opredijeliti globalne tijekove. Ostatak bi se svijeta po takvim viđenjima, ovisno o brzini svog ekonomskog sazrijevanja, pridruživao nekom od postojećih regionalnih ili funkcionalnih klubova.

4.1.2. Ekonomska koncepcija globalnih klubova

Ustroj klubova počiva na tri načela kojima se respektira specija­lizacija, odnosno supremacija, svakoga od spomenutih kontinentalnih klubova u jednom od načela, čime se začinje globalni kompromis kao zalog stabilnosti. Cijela je ideja zapravo inačica slogana francuske građanske revolucije "jednakost-bratstvo-sloboda". Novi slogan global­noga ekonomskog poretka je " otvorenost-različitost-kohezija". Otvore­nost/transparentnost načelo je koje globalna privreda "posuđuje" od SAD. Ono znači izbjegavanje takvih mjera tekuće ekonomske politike ili razvQjne strategije kojima bi se stjecala izvaninstitucionalna pred­nost domaćih poduzetnika na internom ili međunarodnom tržištu. Snažan oslonac na vladavini prava i striktno pridržavanje zakonske procedure u SAD osigurava transparentnost propisa i zakonskih postupaka, čime se bitno ograničava uplitanje državne administracije u slobodnu tržišnu inicijativu. Široka demokratska rasprava i javnost informiranja prigodom usv~anja bilo kojeg iole važnijeg propisa osi­gurava harmonizaciju različitih interesa To su središnji razlozi "po­sudbe" načela transparentnosti od SAD. Načelo različitosti, odnosno punog respektiranja različitih interesa pri uspostavi sintetiziranih jedinstvenih stavova u kozmopolitskim uvjetima snažnih nacionalnih individualnosti, brojnih jezika, različitih državnih i kulturnih entiteta, dubokih povijesnih nesuglasja, usvojeno je na temelju iskustava u kreiranju europskog tržišta, odnosno Europske unije. Temeljeći svoje postojanje na uzajamnom poštovanju, ravnopravnosti i povjerenju EU se postupno afirmirala kao entitet koji uspješno prevladava suprot­stavljene nacionalne ciljeve, oblikujući ih u zajednički europski projekt koji optimalizira i pojedinačne nacionalne strategije. Načelo kohezije, odnosno kooperacije uzima se od Japana, gdje.ie kooperacija temeljena na zajedništvu, međusobnom povjerenju i suradnji razvijena gotovo

130

do savršenstva. Proučavanje neuobičajene odanosti tvrtci - kompaniji svih uposlenih, od običnih radnika do menedžmenta rezultiralo je posebnim terminom "kompanizam". Kompanizam kao bezuvjetna, a često i doživotna odanost poduzeću u kojem pojedinac radi, u okružju beskompromisne tržišne konkurencije, postao je tako najintrigantnijim načelom funkcioniranja japanskoga gospodarstva, koje se želi ugraditi u proces kreiranja globalne ekonomije. Dakako, koliko se god u početku činilo impresivno, i to načelo ima određena ograničenja. Ona se prije svega odnose na ograničeni strategijski vidik u poslovanju kao posljedice "slijepe" odanosti vlastitom dvorištu. Takav kompanizam usmjeren na rast i povećanje tržišnog udjela, primarno putem sma­njenja troškova-cijena, može uzrokovati neželjene posljedice. Utrka u smanjenju troškova kojim se istiskuje konkurencija na tržištu može rezultirati takvom pobjedom nad konkurencijom u kojoj za pobjednika neće biti profita u ogoljenoj "pobjedničkoj" cijeni. Osim toga, ako svi rade isto, problemi postaju vidljivi tek kada rast tržišta prestaje biti neograničen. Jednaka japanska poslovna strategija "vlastitog dvorišta" SO-ih, temeljena na neograničenom rastu tržišta u 60-im i 70-im, urodila je ukupnim utrostručenjeminvesticija japanskih tvrtki u SO-im, i takvim prekapacitiranjem pojedinih industrijskih grana da je rat cijena, kako bi se zadržalo tržište, uzrokovao goleme poslovne gubitke. To je rezultiralo nužnim makrointervencijama u politici cijena na nacionalnom i globalnom planu. No kompanizam ima nesumnjivih pozitivnih svojstava poradi kojih je i promoviran u jedno od temeljnih načela globalnog tržišta. Ponajprije, zainteresiranost uposlenih za dobrobit tvrtke svakako je snažnija. Osobito je važna lojalnost dje­latnika kompaniji u nestabilnim tržišnim uvjetima koja dijelom pro­istječe i iz sustava nagrađivanja. Naime, u Japanu je razlika između najviše menadžerske plaće i najniže radničke 6-10 puta, a u SAD najviša plaća u poduzeću može biti i 1 000 puta viša od najniže (Ohmae, 1993:55).

Na narečenim se načelima želi unaprijediti rad tzv. funkcionalnih klubova, osobito WTO. Donekle ekskluzivan karakter klubova odnosi se na namjeru da se iz WTO izdvoje najrazvijenije zemlje koje će

131

napustiti sustav subvencija i antidumpinških mjera te će u potpunosti izjednačiti porezni i ukupni tretman domaćih i inozemnih tvrtki, uključujući i ravnopravan pristup državnim narudžbama. Koncepcija klubova kao dobrovoljnih udruženja u kojima se članovi voljno pod­vrgavaju zajedničkim pravilima predviđa dvostupanjsku organizaciju gdje bi funkcioniranje globalnih klubova na kraju koordinirao tzv. "klub klubova" (Lawrence, 1996:65).

4.1.3. Gospodarski aspekti funkcionalne integracije

Začeci institucionalizacije globalne ekonomije prepoznaju se, daka­ko, u robnoj razmjeni kao najkrupnijem segmentu međunarodnih

ekonomskih odnosa. Međunarodna trgovina i osiguranje što slobodnije, što konkurentnije cirkulacije robe početak je stvaranja globalne eko­nomije. I u radikalno novim uvjetima kada se trgovinska politika namjerava kalibrirati prema dominantama monopolističke konkuren­cije, slobodna trgovina, kao donekle nerafinirani tretman globalnih trgovinskih problema, ostaje ipak najprimjereniji osigurač protiv eko­nomskih i neekonomskih barijera (Helpman, 1989:195). S tom je namjenom utemeljen i GATT (Opći sporazum o carinama i porezima), najšira asocijacija~svjetske privrede, koja ne pOfltĐjL:kaoformalna institucija, nego kao sporazum-ugovor o pravilima igre u robnoj razmjeni na svjetskom tržištu koji se kontinuirano inovira. Glavni je cilj smanjenje pa čak i ukidanje carina i drugih prepreka slobodnom funkcioniranju tržišta u međunarodnim, odnosno globalnim okvirima. Posljednja tzv. Urugvajska runda pregovora trajala je sedam godina, obuhvaćajući pregovore o carinama, necarinskim ograničenjima te prometu usluga.

Rezultati tih iscrpljujućih i mukotrpnih pregovora mogu se činiti neprimjernima sa stajališta potreba globalne gospodarske ravnoteže, bez koje se ne mogu uspostaviti stabilni uvjeti privređivanja ni na nacionalnom ni na međunarodnom planu. Međutim, kada se uračuna ju objektivno i povijesno različiti pa nerijetko i suprotstavljeni interesi pojedinih nacionalnih ili regionalnih entiteta, onda se postignuto

132

nikako ne smije podcjenjivati. Naime, suvremem Je svijet sučeljen s pravim trgovinskim ratovima najsnažnijih zemalja, npr. sukob SAD i EU u svezi sa zaštitom poljoprivredne proizvodnje u EU koja sprečava tržišni pristup američkim farmerima na europsko tržište. Jednako je poznat aktualan sukob SAD i Japana zbog američkog vanjskotrgovinskog deficita prouzročenog različitim izravnim ili neiz­ravnim barijerama američkoj robi u Japanu, kako tvrde Amerikanci, odnosno nižom produktivnošću ili slabijom kvalitetom, kako tvrde Japanci. Drugo ograničenje globalnoj harmonizaciji robnih tijekova je neprekidno ekonomsko sazrijevanje novih nacionalnih gospodarstava i njihovo nastupanje na svjetskom tržištu koje utječe na pomake ponude i potražnje. I ne samo to. Pojava osnaženih gospodarstava Kine, Indije, Hong Konga, Tajvana, Koreje, Vijetnama itd. na svjetskom tržištu promijenila je odnose cijena, ponegdje smjer robnih tijekova i od tradicionalnih svjetskih izvoznika pojedine robe učinila uvoznike, i obrnuto. Treće ograničenje proistječe iz nemogućnosti bilo koje pojedinačne ekonomije da svoje akcije nametne kao globalan uzorak ponašanja. Dakako, ne radi se o uspostavi savršene konkurencije na svjetskom tržištu, nego naprosto o činjenici tolikog narastanja svjetskog tržišta da nijedna nacionalna ekonomija nije više toliko velika da bi mogla nametnuti svoje interese (kao svjetske) drugima. Takva situacija, koja, umjesto globalnog liberalizma koji nameće jedna zemlja u svom interesu, Engleska u XIX. i SAD u XX. stoljeću, zahtijeva dogovore i pregovore više partnera podjednake snage, također utječe na uspo­ravanje i širinu sporazumijevanja.

Kada se, dakle, uračunaju narečena ograničenja, onda su rezultati pregovora o snižavanju pa i ukidanju carinskih i necarinskih barijera u prometu robe i usluga mnogo upečatljiviji nego što se to na prvi pogled čini. Uspjesi se ponajprije bilježe u snižavanju carina, ukidanju tzv. dobrovoljnih izvoznih ograničenja VER (Voluntary Export Restraints), te pomak u smjeru slobodnog prometa usluga bez carin­skih i necarinskih ograničenja.

133

Za znanstvenu i stručnu javnost od nemalog su interesa argumenti kako bi upravo povišenja carina, redizajniranje VER-a, te carine na intelektualne usluge, kao neka vrsta "predetape" u punu liberalizaciju, mogli pridonijeti bržoj integraciji svjetskog gospodarstva na ravno­pravnim osnovama. Suvremena rasprava o carinama osporava tvrdnje kako su carine kao stalni predmet najintenzivnijih pregovora u okviru GATI-a već toliko snižene da više ne igraju gotovo nikakvu ulogu te da stoga ne mogu imati važniju ulogu u daljnjoj liberalizaciji međunarodne razmjene. Osporavanja koja upućuju na buduću važnost carinskih ograničenja polaze od spoznaje kako značajan pad pro!iječne carine ad valorem, koji se uzima kao najupečatljiviji rezultat Uru­gvajske runde GATI-a, sadrži neravnomjernosti koje mogu biti temelj daljnjih pregovora. Naime sniženje prosječne carinske zaštite rezultat je činjenice kako je najlakše ukloniti carine onih proizvoda koji će

nanijeti najmanje štete stranama u pregovoru. Prema tome, sniženje prosječne carinske stope, može značiti da je carinska zaštita još relativno visoka u nekoliko vitalnih sektora koji najviše znače za svjetsko gospodarstvo. Daljnji argument u prilog važnosti carina i u budućim pregovorima o--1iberalizaciji vanjske trgovine jestofiajkoJi carine ad valorem tretira kao mjerilo, kao jedinicu za usporedbu s drugim oblicima zaštite. Čak se uvodi pojam "carinizacija" kao pandan pojmu monetizacije kod vanjskih dugova. Pod tim se pojmom podra­zumijeva prevođenje, odnosno zamjena drugih oblika zaštite domaće proizvodnje, npr. uvoznih kvota s carinama. Pokušaj da se i drugi oblici necarinske zaštite uz kvote zamijene carinama pouzdano bi doveo do privremenog povišenja carina. No "carinizacija" koja bi u prvi mah povisila uvozne pristoJbe učinila bi visinu zaštite mnogo transparentnijom. To znači da bi budući pregovori lakše postigli sniženje tako oblikovanih carina nego nekih drugih, ne tako vidljivih, zaštitnih mjera.

134

4.1.4. Učinci liberalizacije vanjske razmjene

Dakako, ima različitih, pače divergentnih stajališta o stvarnim efektima liberalizacije vanjske razmjene. Ekonometrijski modeli s uporištem na teoriji opće ravnoteže pokazuju uglavnom manje pozi­tivne učinke, jer su u stanju izračunati kumulativne efekte u više iteracija nego, npr., prosječan poduzetnik koji vidi neposredne efekte sniženja carina na vlastite prihode. Njega više zanima povećanje

njegovog profita za 5 %, ako se carina snizi za 5 %, nego to kakvu će reakciju kod njegovih konkurenata izazvati takvo sniženje ili što će njegova veća proizvodnja/ponuda izazvati promjenu potražnje na njegovim faktorskim tržištima, što će posljedično povisiti njegove troškove poslovanja, što pak mogu predvidjeti ekonometrijski modeli.

Glede necarinskih barijera u međunarodnoj trgovini - NTB (Non­tariff Barriers to Trade), globalni su učinci mnogo skromniji. NTB se trenutno najviše odnosi na narečena "dobrovoljna izvozna ograni­čenja" - VER (Voluntary Export Restraints). U sadašnjim je uvjetima uspjeh i uvrštavanje tih problema u globalnu raspravu. Tome je nekoliko razloga. Ponajprije, takva je ograničenja vrlo tešk" izmjeriLi.

Iako nije riječ o sasvim "dragovoljnim" susprezanjima od izvoza, to ne umanjuje činjenicu da se izvoznik u sporazumu s uvoznikom odrekao ili ograničio volumen svog izvoza. Pri tome je gotovo nemoguće utvrditi o kakvoj se vrsti "dragovoljnosti" radi, odnosno je li izvoznik ograničio svoj izvoz pod pritiskom uvoznika ili je, naprosto, ucijenjen mogućnošću jednakog odgovora uvoznika u nekoj drugoj robi. Obrana VER-a kao legitimnog sredstva zaštite jest u njegovoj djelotvornosti, odnosno nedostatku učinkovitijih sredstava. Dragovoljna ograničenja

uvoza, kakva se, npr., dadu zamijetiti u urugvajskom izvozu vune i vunenih proizvoda u Kanadu i SAD, imaju svoj pandan u izvoznim subvencijama. Stoga se analiza VER-a često povezuje za sustav izvoznih poticl'\ia, pa se napuštanje "dragovoljnih ograničenja izvoza" vezuje za postupno ukidanje izvoznih poticaja koji su, u slučaju

urugvajske vune, iznosili 20 % od 1964. do 1983. godine, kada su

135

napušteni (Uruguay, 1992:142). VER se stoga može defmirati kao jedno od najsnažnijih preostalih sredstava u usporavanju trendova globalizacije u strateškim sektorima nacionalnoga gospodarstva.

Sličnu poziciju NTBs na globalnom tržištu imaju i usluge. Uspje­hom se drži i sama njihova evidencija na svjetskom ekonomskom forumu. No kada se uoči kako je sve snažnija međuovisnost robe i usluga kao komplemenata, supstituta, ili inputa jednih drugima, pokušaj da se globalizira i uredi svjetsko tržište usluga postaje sasvim razumljiv. Ostaje pak činjenica: iako su usluge podređene istim pravilima kao i roba, što znači jednak tretman domaćih i inozemnih usluga, "sporazum o uslugama" bilježi mnogo manje stavki od robnog sporazuma. Rješenja se vide u uvođenju specifične carine na promet usluga Budući da usluge ne prelaze "fizički" državne granice, to je određivanje carine orijentirano na visinu prodaje. Po tome bi se carina na uvoz usluga de facto približila porezu na promet, pri čemu bi "carinizacija" međunarodne trgovine uslugama poslužila kasnijim Pregovo:rima o ujednačavanju i postupnom snižaVRl1.ju zaštitnih barijera prometu usluga. U regulaciji svjetskog tržišta usluga u prvi plan postupno izbijaju problemi i potreba zaštite intelektualnog vlasništva (Deardorff, 1994:61).

4.1.5. Transformacija GATI'-a u WTO

Ipak, kada se pokuša izmjeriti doseg najnovijih sporazuma u trgovini kao dominantnom sastojku globalnog gospodarstva, čini se da na prvo mjesto izbija transformacija GATT-a u WTO (World Trade Organization) - Svjetsku trgovinsku organizaciju. Promjena nije ni u kojem slučaju formalna iako se tako može činiti na prvi pogled. GATT je bio naprosto sporazum "zainteresiranih - ugovornih strana". WTO je, naprotiv, formalna organizacija koja umjesto ugovaratelja ima "članove" koji se primaju u članstvo kada ispune određene uvjete. U tom smislu WTO ne samo da subsumira dosadašnje sporazume u sklopu GATT-a nego i Opći sporazum o trgovini uslugama - GATS (General Agreement on Trade in Services), te Sporazum o intelek-

136

tualnom vlasništvu AIPR (Agreement on Intellectual Property Rights). Također će pregovarači WTO-a biti ovlašteni da u pregovore uvrštavaju pitanja zaštite okoliša u kontekstu vanjske trgovine, od­nosno da osiguraju prepoznavanje i respektiranje međuovisnosti tr­govinskih ciljeva i ciljeva zaštite okoliša. Osobito je važna uspostava međunarodne arbitraže za sporove u svim oblicima međunarodnih tijekova; robnih, uslužnih i intelektualnih (OED, 1994:5).

Stvaranje WTO-a nema samo simbolično i povijesno značenje nego najavljuje završetak jedne faze u razvitku svjetskoga gospodarstva u kojoj su dominirali financijski aspekti globalne ekonomije, i u kojoj se presudnim za stabilnost na svjetskoj razini držalo stvaranje tekuće monetarne ravnoteže putem uravnoteženja platnih bilanci ključnih

nacionalnih gospodarstava. S tom je namjerom utemeljen Međunarodni monetarni fond (lMF). Uravnoteženje osobito dugoročnih financijskih, a ponajprije kapitalnih tijekova povjereno je Svjetskoj banci - Među­

narodnoj banci za obnovu i razvoj (WB-IBRD). Trebalo je proći 50 godina da bi stvarni problemi toliko nabujali kako bi postalo sasvim bjelodanim kako postojeće institucije nisu dovoljne za održanje sta­bilnosti na globalnoj razini, te da se potvrdi davni Keynesov program iz 1944. u Bretton Woodsu. Prigodom stvaranja novog međunarodnog poretka pri završetku Drugoga svjetskog rata Keynes je, osim stvorenih financijskih institucija (IMF i IBRD) i ekonomskih agencija UN -a, predlagao WTO kao temeljnu polaznu instituciju globalnog gospodar­stva. Ta institucija, koju je Keynes nazivao Međunarodnom trgovin­skom organizacijom ITO (International Trade Organization) bila je zamišljena kao sustav održanja stabilnog odnosa relativnih cijena ključne robe u međunarodnoj razmjeni. Keynes je čak zamišljao svjetsku valutu koja se neće temeljiti ni na zlatu, američkom dolaru, ni na britanskoj funti, nogo na prosječnoj cijeni 30 najvažnijih

primarnih proizvoda na svjetskom tržištu, uključujući zlato i naftu (Sharma, 1990:6). Iako su se Keynesove ideje svojedobno činile

preradikalnima, njihova pretpovijest, a i budući razvoj događaja,

naprosto potvrđuju Keynesa kao ono što je stvarno i bio; superioran ekonomski teoretičar, sposoban da i najslabije tržišne signale pravilno

137

ponderira, poput kanarinca koji unaprijed osjeti potres, te da istodobno i nagovijesti mogući odgovor ekonomske politike. Keynes je na teškim iskustvima Velike krize 1929-1933. godine zaključio ka!m je u interesu, ponajprije tadašnjih metropola, da se suzbiju ciklusi, odnosno velike fluktuacije cijena ključnim svjetskim sirovinama koje su, po njegovu mišljenju, glavni uzrok globalnih poremećaja. Njegovu ideju o ITO najprije je prihvatio, a potom u zadnji čas minirao SAD, držeći kako su cijene sirovinama četrdesetih godina bile previsoke kao posljedica povećane ratne tražnje, te da bi prihvaćanje takve s;.jetske razine cijena primarnim proizvodima štetilo interesima industrijski razvijenih zemalja. Trebalo je proći 50 godina, nekoliko naftnih šokova, skokovito kretanje cijena primarnim proizvodima i zlatu, a osobito je trebalo doži;.jeti opasne trgovinske ratove najmoćnijih ekonomskih sila, da bi se vratilo Keynesovim idejama, koje su se gotovo pola stoljeća s podsmijehom odbacivale. Čini se kako je njegov jedini grijeh bio to što je vidio dalje i bolje od drugih, a osobito što je vidio mnogo prije drugih.

4.2. Kontinentalne asocijacije

Ra.ščlamba kontinentalnih/regionalnih· asocijaeija nužna je stepenica u analizi globalne ekonomije. Dok je univerzalni globalni ekonomski sustav zasad nazočan uglavnom u realnim ekonomskim tijekovima i zamislima institucija koje se bave strategijskim promišljanjima, kon­tinentalne, odnosno regionalne asocijacije postoje stvarno i formalno kao institucionalizirani gospodarski entiteti. Stoga su one zapravo trenutno najistaknutiji pokazatelji stupnja globalizacije u realnom smislu. Tijekom proteklih desetljeća, nakon Drugoga s;.jetskog rata, bilo je mnogo pokušaja udruživanja nacionalnih gospodarstava u šire, uglavnom kontinentalne asocijacije. Tako je gospodarskih ambicija imala OAJ (Organizacija afričkog jedinstva), u koji su učlanjene sve afričke države, OAD (Organizacija američkih država) koji je uz države Južne Amerike učlanjivao i SAD, ASEAN kao udruženje zemalja

138

Jugistočne Azije itd. Svi su ti i pokušaji, po pravilu, nakon startnog poleta, postupno smanjivali svoja očekivanja i svodili se na formalne udruge bez stvarne gospodarske funkcije. Slično su prošli i pokušaji da se najveći proizvođači važnih sirovina povežu u kartele; proizvođači nafte (OPEC), proizvođači bakra, kakaa itd. Tako su, kao najveće,

ostale udruge razvijenih zemalja, kojih trgovinska politika bitno utječe kako na položaj nezavisnih zemalja, kakva je Hrvatska, koje su izvan takvih asocijacija, tako i na stabilnost ukupnih robnih tijekova.

4.2.1. Trgovinski blokovi i regionalna integracija

Regionalne integracije, odnosno svjetske trgovinske blokove raš­članit ćemo na ponešto specifičan način, podređujući metodu analize potrebi promišljanja izvozne strategije hrvatskoga gospodarstva. Takav pristup ne utječe dakako na objektivnost prikaza, nego ističe Hrvatskoj potrebnije elemente. Stoga će u ovom odjeljku biti obrađena dva vrha onoga što se u SO-im nazivalo "Trijadom", odnosno "Trilateralom". Trijada je negdašnji naziv za narečena tri trgovinska bloka; SAD, Japan i EU. Dakle, ovdje će biti riječi o Japanu i SAD, odnosno NAFTA. Ta dva bloka nemaju tolik izravan učinak na performanse hrvatskoga gospodarstva, ali je bitno uočiti određene procese koji, začeti u tim blokovima, određuju svjetsku ekonomsku klimu koje je Hrvatska dio. Stavaranje NAFTA-e upozorava ponajprije na činjenicu kako u sklopu općeprihvaćene teze o SAD/američkom kao najslobod­nijem tržištu egzistira ekstenzivno i pomno formulirana nacionalna strategija bez prostora za improvizacije i nagle zaokrete. Japanski je primjer pak poučan za sve koji s povijesnim zakašnjenjem dolaze na svjetsko tržište. Japan je prispio na globalnu ekonomsku pozornicu osobito u drugoj polovici 20. stoljeća, kao novoindustrijalizirana zemlja, kada je globalni odnos ekonomskih sila bio uvelike zadan. Stoga je uspješno primijenjena strategija tržišnog prodora u uvjetima saturirane tržišne strukture bila svojedoban putokaz drugim zemljama poglavito tzv. azijskim tigrovima, u formulaciji agresivne nacionalne strategije kojom se "pravi mjesto» vlastitom gospodarstvu na globalnoj sceni u

139

oštroj međunarodnoj konkurenciji. Dakako, već same razlike u veličini japanskoga ili korejskoga naspram hrvatskoga gospodarstva ograniča­vaju mogućnost "prelijevanja" iskustava, a da se i ne govori o razlikama u socijalnim normama i uvriježenim sustavima društvenih vrijednosti.

Treći je trgovinski blok, odnosno ekonomska integracija Europska unija. EU ima osobito značenje za Hrvatsku. Europsko je tržište prirodna destinacija hrvatske ekonomije. Čak i u predtranzicijskom razdoblju razmjena s ključnim gospodarstvima Zapadne Europe činila je najmanje 50 % ukupnih tijekova prema inozemstvu. U posttran­zicijskom razdoblju partnerska pozicija EU prema Hrvatskoj dodatno je osnažena. Dakle, realni hrvatski tijekovi robe i usluga i razvojna opredjeljenja koja vide Hrvatsku kao punopravnog člana EU u dogledno vrijeme nametnuli su razmatranje zapadnoeuropske ekonomske inte­gracije u sklopu posebnog odjeljka. Jasno je da takvi prirodni i ekonomskom politikom dizajnirani tijekovi čine odnose sa EU sredi­štem hrvatske izvozne strategije, što je dodatni motiv odjelitoj analizi.

4.2.2. Ekonomske dimenzije NAFTA-e

Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini - NAFTA (North American Free Trade Agreement) - utemeljen je 1994. godine između SAD, Kanade i Meksika. Zajedničkim sporazumom stvoreno tržište ima 340 milijuna ljudi i godišnji GDP od 6,5 trilijuna američkih dolara. Asocijacija ima ponajprije ekonomske nakane, među kojima dominira projekt potpunog ukidanja carinskih, necarinskih i svih ostalih barijera slobodnoj trgovini u razdoblju 15 godina. Projekt predviđa jedinstvenu ekonomsku zajednicu na prostoru flieverno-ame­ričkog kontinenta 2010. godine. Projekt ima svoju dugu povijest usidrenu u duboko ukorijenjenom izolacionizmu i protekcionizmu i SAD i Meksika. Tek je Velika depresija OO-ih rezultirala Rooseveltovom "dobrosusjedskom politikom", koja se ponegdje definira kao "diskri­minacijski izolacionizam" (Oye, 1992:208). Naime, u početku krize SAD je pošao od pojednostavljene pretpostavke da će se obraniti od

140

nestabilnosti čuvajući stabilnost tečaja, odnosno valute, te podižući

carinske barijere uvoznoj robi, računajući na održanje domaće zapo­slenosti uvoznim restrikcijama. Tek je raspad svjetskog tržišta, a osobito kolaps financijskog tržišta, rezultirao pokušajem regionalnog Iješavanja problema gdje je naprosto uspostavljen reciprocitet u pri­stupu američkom tržištu koji je uvjetovan pristupom američke robe na određeno nacionalno tržište u sklopu regije. Koliko se god takvi procesi mogu činiti gotovo kao refleksne reakcije na spontana tržišna zbivanja, u njima je ipak sadržana dublja strategijska dimenzija. Ta se strategijska dimenzija više oblikovala u vodećim američkim kor­poracijama nego u samoj vladi. Treba imati na umu određen dualizam američke regionalne strategije uporište kojega je bipartizam. Republi­kanske administracije forsirale su tzv. impersonalni protestantski ekonomski model utemeljen na slobodnom tržištu i individualnom poduzetništvu. Demokratske pak administracije, još od vremena New Deala sklonije su tzv. korporativnom modelu, koji počiva na specifičnoj suradnji kapitala, rada i države, ne u smislu redistribucije dohotka nego u osiguranju rasta, a time i zaposlenosti. Korporacijski model, kao pretpostavku stabilnosti velikih konglomerata prihvatio je dio najvećih američkih poduzetnika čija je ekonomska snaga veća od većine suverenih država, npr. Rockeffeler. Vanjski je odraz tog modela upravo njegovo širenje prema Južnoj Americi, gdje je već egzistirao tzv. katolički korporatizam hispanske tradicije sa strogom hijerarhijom, snažnom ulogom centralne državne vlasti, osloncem na zemljoposjed­ničku elitu, i u novije vrijeme, suradnju sa sindikatima. Nije stoga sasvim iznenađujuće relativno glatko uklapanje modela korporacijskog kapitalizma u obličju velikih američkih/transnacionalnih kompanija u Latinsku Ameriku (Cobbs, 1992:15). Na takvu donekle paternalističku politiku prema susjedima, nastavljena je Kennedyjeva "Alijansa za progres", Reaganova "Karipska inicijativa" i Bushova "Sveamerička poduzetnička inicijativa". Dugu tradiciju kontinentalnih inicijativa okrunio je Clintonov projekt NAFTA (naslijeđen od Bushove admi­nistracije) uz punu podršku Meksika. Iako je projekt imao, osim odanih zagovarača, i žestoke protivnike, čiji je otpor proizlazio iz

141

straha od seljenja pogona i tvornica u Meksiko gdje su troškovi radne snage niži, a propisi o zaštiti okoliša blaži, njegov je uspjeh neporeciv. Razvidno je kako je NAFTA uspostavila nove standarde u podru~u trgovinskih sporazuma, jer su zaštita okoliša i intelektualnog vlasništva postali njegov integralni dio (Grayson, 1995:244).

4.2.3. Ekonometrijsko testiranje modela NAFTA-e

Iako je katkada rasprava o NAFTA·i u javnosti poprimala ton do~etke, ili baratanja paradoksima, strategija njezinog nastanka nije se nikada temeljila na anegdotalnom pristupu stručnim pitanjima. Naprotiv, ona je rezultat argumentiranog promišljanja oslonjenog na modernu makroekonomsku analizu. Kako su se simulirani pozitivni i negativni efekti osnivanja NAFTA-e u početku neravnomjerno ra­sprostirali na zemlje članice, razrađena su dva tipa modela, tzv. statički i dinamički. Statički model opće ravnoteže pružio je uvid u učinak promjena/liberalizacije u ekonomskoj/trgovinskoj politici na promjene relativnih cijena te alokaciju resursa u dužem razdoblju. Primijenjeni model opće ravnoteže u svakom je gospodarstvu ponajprije identificirao sektore kojima će integracija poboljšati položaj, kao i one koji će pretrpjeti gubitke u proizvodnji i zaposlenosti. Dinamički

modeli su pak dizajnirani kako bi obuhvatili efekte dinamičkih

promjena, poput tijekova kapitala, stopa rasta itd. Pri tome primijenjeni model sugerira kako su dugoročni učinci dinamičkih promjena snažniji od učinaka statičkih promjena. Time se posredno želi dokazati kako će negativni statički efekti liberalizacije, koji će smanjiti proizvodnju i zaposlenost nekih sektora meksičkoga gospodarstva, biti dugoročno savladani/nadoknađeni dinamičkim priljevom investicija u druge pro­pulzivnije sektore, što će utjecati na ukupan rast proizvodnje i zaposlenosti (Kehoe, 1994:4). Rasprava o statičkim i dinamičkim

modelima kojima se simulira situacija nakon operativne realizacije sporazuma ima za cilj omekšati stavove protivnika integracije. Naime, statički modeli pokazuju male poboljšice u razmjeni između tih triju gospodarstava, ali su tradicionalni sektori meksičke ekonomije, kao

142

poljoprivreda i tekstilna industrija, osobito pogođeni sporazumom. Stoga se uporabljuju dinamički modeli koji pokazuju mnogo pozitivnije efekte, ali u dužem roku. Tim se modelima ujedno potkrepljuju i uglavnom intuitivne tvrdnje o prednostima integracije. Pri tome taj proces nema jednakog učinka na sve strane u sporazumu. Ponajprije se apsolutne i relativne veličine bazičnih indikatora temeljito razlikuju. Najpoznatije su, dakako, razlike u per capita GDP. Iako različite

metode poredbe per capita GDP daju različite rezultate, disproporcije su evidentne. Prema službenom tečaju nacionalnih valuta, prema USD, pri ulasku u NAFTA, per capita GDP u Meksiku od 2 100 USD, osam je puta manji od kanadskog (16 700), a više od devet puta je manji od američkog (19 700). Prema kupovnoj snazi GDP Meksika se povećava na 5 000 USD, a smanjuje Kanade (16 300) i SAD (18 300), pa su razlike Meksika prema Kanadi veće od tri puta, a prema SAD manje od četiri puta. Napokon, usporedba kupovne snage GDP po zaposlenome daje razliku između Meksika i Kanade od 2,4 puta, a Meksika i SAD manju od tri puta (World Development Report, 1990). No bez obzira na korištene metode, od kojih su neke poprilično "nategnute" u odnosu prema standardnim međunarodnim komparacijama, izvjesno je kako je jaz u razvijenosti toliki da nužno proizvodi razlike u interesima i očekivanjima od takve integracije. Disproporcije su još vidljivije na primarnom polju sporazuma -medunarodnoj razmjeni. Meksiko i Kanada praktički nisu imali raz­mjene prije udruživanja, ali je zato SAD za obje zemlje prvi vanj­skotrgovinski partner s kojim obavljaju više od dvije trećine svoje vanjske trgovine. Praktički i za Kanadu i za Meksiko pojam vanjske trgovine svodi se na razmjenu sa SAD. S druge pak strane, trgovina unutar NAFTA-e (s Kanadom i Meksikom) čini samo četvrtinu vanjske trgovine SAD. Dok je za ova dva partnera NAFTA, odnosno libera­lizirana trgovina sa SAD, zapravo uvjet gospodarskog opstanka, za SAD je to važan, ali ipak samo jedan od stupova razvojne strategije.

143

4.2.4. Izvozna strategija velikoga gospodarstva - SAD

Američka je gospodarska strategija u samome središtu globalne inicijative. Brižljivo razvijana izvozna strategija kamen je temeljac tekućoj i dugoročnoj ekonomskoj politici oblikovanoj u "predsjedničkom godišnjem iz'-deštaju", kojim se analizira protekla godina te naznačuje plan za sljedeću godinu i naredne. U iz'-dešću se precizno definiraju ponajprije američki nacionalni ekonomski interesi kao polazna osnova strategije. Potom se utvrđuje odnos prema globalnim inicijativama i institucijama, pa strategija prema regionalnim ekonomskim udrugama i, na kraju, planiraju se konkretne mjere carinske i trgovinske politike prema najvećim bilateralnim partnerima (vidjeti ,,1995 Trade Policy Agenda and 1994 Annual Report of the President of the United States on the Trade Agreements Program"). Paradoks, koji je to samo na izgled, razvidan je u činjenici da zemlja koja je najveći promotor pune slobode tržišta, konkurencije i slobodnog poduzetništva ima pomno razrađenu državnu međunarodnu gospodarsku strategiju, koje je NAFTA sastavni dio .

. Polazište dugoročne strategije i tekuće ekonomske politike je izvozna orijentacija koja polazi od spoznaje kako je proizvodnja za izvoz u iznosu od 1 800 mlrd USD, koja čini 27 % GDP-a, najbrže rastući segment gospodarstva, koji je domaću zaposlenost u izvoznim proizvodnjama povećao za više 50 % u 90-im godinama, tj. sa 6,7 milijuna na preko 10 milijuna radnika.

Na prvom je mjestu prioriteta globalna inicijativa Stoga su u takvoj koncepciji čak i Urugvajska runda GATT-a i utemeljenje WTO-a integrirani u nacionalnu strategiju, jer će rezultirati povećanjem GDP za 1,5-3 %, odnosno 100-200 mlrd USD u narednom desetljeću,

povećavajući godišnje stope rasta za 1/3 postotka. Na drugom su redu prioriteta za SAD ključne regionalne inicijative

formaliziranje kojih se drži ključnima za daljnju izvoznu ekspanziju američke privrede. To su ponajprije "Sveamerička slobodna trgovinska zona" - FTAA (Free Trade Area of Americas) koja se želi uspostaviti

144

I

do 2005. godine (1994, Annual Report ... :l1:). Uspostava zone slobodn~ trgovine za obje Amerike, koje apsorbira ju 80 mlrd USD izvoza SAD, kao prvi zadatak u drugom redu prioriteta nije sasvim transparentan cilj, iako se u sporazumu dotiču svi problemi slobodne trgovine, od carinskih i necarinskih barijera do fitosanitarnih standarda, pravila o podrijetlu robe itd. Upravo brojnost propisa i sporazuma koje treba donijeti, svekolikost promjena u nacionalnim gospodarstvima koje treba poduzeti, ostavljaju mjesta sumnji u mogućnost da se zamišljeno konstituiranje nove kontinentalne ekonomske zajednice u punom smislu može realizirati u predviđenom roku od desetak godina. FTAA projekt stoga prije sliči "amortizeru" prigovorima latinskoameričkih zemalja koje su ostale izvan NAFTA-e, nego razrađenom projektu. Odmah iza FTAA-e u istom je redu prioriteta "Azijsko-pacifički

ekonomski forum" - APEC (Asia-Pacific Economic Cooperation Fo­rum). Jačanje američke nazočnosti u toj regiji sasvim je razumljivo jer su robni tijekovi prema Aziji 50 % veći od onih prema Europi. Strategijski pristup toj integraciji postavljen je vidljivo realnije. Prvo, vremenski horizont integracije proširen je na četvrt stoljeća, odnosno 2020. godinu. Drugo, ovdje je naglasak na dogovorima glede investi­cijske i trgovinske politike, na kooperaciji u znanstvenim istraživanjima i razvoju, na razvoju ljudskog kapitala, dakle na "labavijim" oblicima suradnje. U pozadini tako reduciranog pristupa azijskoj integraciji vjerojatno su dva razloga. Prvi je fokusirana američka strategija na ukidanje prohibitivnih gospodarskih mjera uspostavljenih najprije u Japanu, a onda i drugdje, koje su po svom karakteru diskriminacijske prema uvoznoj robi, a po obliku nemjerljive u tržišnim kategorijama (specifični standardi kvalitete, iscrpljujuća institucionalna procedura itd.), pa se nazivaju i strukturnim barijerama. Drugi razlog ima svoje povijesno uporište u međusobnim odnosima azijskih zemalja koje limitira gotovo svaki "obvezujući" oblik nadnacionalne organizacije. Strogi nacionalni individualitet azijskih zemalja limitira integrativne procese razvidne u Europi i Americi.

U trećem redu prioriteta je NAFTA kao najveća zona slobodne trgovine u svijetu, kojoj se planira priključiti i Čile.

145

u četvrtoj razini prioriteta su bilateralni sporazumi, od kojih tri imaju središnje značenje. Prvi je Japan zbog jedinstvenih izvaneko­nomskih (strukturnih, kulturnih) barijera američkom izvozu koje se drže glavnim razlogom rastućem trgovinskom deficitu SAD s Japanom. Druga je Kina poradi potencijala svog unutarnjeg tržišta. Kina se o<;jenjuje relativno ekonomski otvorenom zemljom, nasuprot drugim azijskim zemaljama, koja apsorbira velik dio izvoza Hong Konga, Tajvana, pa čak i Japana. Kako je Kina najbrže kontinuirano rastuće gospodarstvo, prema kojem najveći trgovinski blokovi (EU i Japan) vode sustavnu politiku, bez restrikcija, drži se nužnim ukidanje američkih barijera prema trgovini s Kinom. Tako u fokus dolaze gospodarska pitanja i ekonomska ekspanzija SAD, a tek potom druga pitanja. Pitanje ljudskih sloboda, slobode kretanja, oslobađanja poli­tičkih zatvorenika koji su iskazivali svoje mišljenje mirnim prosvje­dima, ukidanje prisilnih abortusa i sterilizacije kao oblika kontrole rađanja, uspostavljanje sloboda u Tibetu i dijaloga s dalaj-Iamom, prestanak blokade emitiranja "Glasa Amerike" u Kini itd., dakle, sva ona pitanja koja inače SAD kao promotor demokracije, ljudskih sloboda i slobodnog tržišta stavlja kao preduvjet uspostavi ekonomske suradnje dolaze u drugi plan kada je riječ o Kini. Umjesto toga, američka se koncepcija okreće Kini kao strategijskom partneru. Tretiranje Kine kao strategijskog partnera znači među ostalim: al napuštanje klauzule o visini trgovinskog deficita kao mjeriteIju otovrenosti kineske privrede. Vidjeli smo da je u svezi s Japanom ta klauzula ključno odredište bilateralnih odnosa. U slučaju Kine očevidno se spoznalo da uzrok deficita nisu kineske barijere američkoj robi nego nerazvijenost ki­neskog tržišta koja objektivno !imitira američki uvoz, te niska cijena kineskih faktora proizvodnje koja ekspandira kineski izvoz; bl kredi­tiranje kineskih kupaca kako bi se američki izvoznici izjednačili sa zapadnoeuropskim i japanskim konkurentima na kineskom tržištu; cl ukidanje izvoznih zabrana prema Kini, osobito kada se radi o visokoj tehnologiji. To se odnosi na tehnologiju optičkih vlakana ključnu u razvitku informatike, tehnologiju super kompjutora važnih za funda­mentalna istraživanja od kojih dio ima vojnu namjenu. I na kraju,

146

r

radi se o svemirskoj tehtrologiji koju· do go:Hr Amerikand zbog sigurnosnih razloga nisu htjeli ustupiti bivšem SSSR-u i Kini. Oprav­danje tako dubokoj promjeni nalazi se u ponašanju drugih, osobito Japana, koji su napustili politiku sankcija uvedenu prema Kini nakon masakra na Tianmen trgu 1989. godine i uspostavili normalne i ubrzano rastuće ekonomske sveze u kojima su krediti japanske izvozne banke odobreni Kini pet puta veći od američkih. U pozadini je moguće objašnjenje kako je visoka tehnologija upravo ono podruGje u kojem SAD na kineskom tržištu ima prednost pred ostalim kon­kurentima, te mogućnost da smanje deficit u trgovini s Kinom izvozom upravo te opreme; c) osiguranje Kini statusa najpovlaštenije nacije u trgovini sa SAD. Povratak tog statusa koji je Kini ukinut zbog kršenja ljudskih prava, iako Kina nije promijenila svoju politiku ljudskih prava, tumači se tezom kako isključivanje Kine iz međunarodnih

odnosa samo jača konzervativne snage unutar Kine, dok će ovako otvaranje pridonijeti postupnom procesu demokratizacije u Kini (Lardy, 1994:128).

Tek je na trećemu mjestu EU koja je kao blok najveći pojedinačni trgovinski partner SAD. No čini se da su ovdje međusobni odnosi dostignuli gotovo optimalnu razinu koja zahtijeva samo daljnje odr­žavanje, a ne osmišljavanje nove strategije, pa je samo zato, a ne zbog strategijske inferiornosti, svrstana u nisku razinu prioriteta (1994. Annual Report: 12). Snažan američki pritisak prema globalnom tržištu proistječe iz njihova mjerenja kako će svjetsko tržište bez nacionalnih ili regionalnih barijera protoku robe i usluga omogućiti konkurenciju koja će potaknuti američko gospodarstvo na stalan rast produktivnosti i ekspanziju izvoza, čineći ga uspješnim u globalnoj konkurenciji.

Zamjetno je kako među američkim strategijskim ciljevima nema tranzicijskih gospodarstava u <;jelini. Iz takva reda stvari svako individualno tranzicijsko gospodarstvo, pa tako i hrvatsko, može izvući zaključke glede vlastite strategije i gospodarske koncepcije.

147

4.2.5. Struktura japanske izvozne strategije

Japanski izvozni koncept za gospodarstvo u tržišnoj transformaciji, kakvo je hrvatsko, ima višeslojno značenje. Vrlo je zanimljiv japanski put na s>:ietsko tržište kao tzv. late comera. Japan je na globalnom tržištu osvajao pozicije kada je ono već bilo saturirano i parcelirano tada etabliranim nacionalnim gospodarstvima kakva su bila američko, britansko, francusko i njemačko. Drugi je aspekt japanske izvozne strategije koncentracija institucionalne moći, financijskih potencijala i faktora proizvodnje u orkestrirani napor osvajanja tržišnih pozicija na s>:ietskom planu. Djelujući unutar okvira tržišnoga gospodarstva, Japan je uspio razviti jedinstveni sustav poticaja i koordinacije gos­podarskih subjekata na nacionalnom planu, koji je dao signifikantne rezultate u prodoru na međunarodno tržište (sliku 4.1).

Slika 4.1. Vertikalna koordinacija međunarodne trgovine

JAVNIINTEnES

I MITI

Ured medunarodne trgovjnske politike

I MITI

Ured medunarodnih trgovjnskih operacija

I šest medunarodnih velikih trgovačkih kompanija

i ostale veće vanjskotrgovjnske tvrtke

I Više od 600 manjih (satelitskih) vaI\iskotrgovinskih kompanija

148

Na pojavnoj razini japanska se strategija može učiniti paradoksal­nom. Njezino je temeljno obilježje ekspanzija proizvodnje, ali ne i domaće potrošnje. Disproporcionalno velik dio proizvodnje strateških, trajnih potrošnih dobara, poput automobila, optike, električnih aparata i elektronike, izvozi se, a ne troši na domaćem tržištu. Per capita industrijska proizvodnja u Japanu je među najvišima na svijetu, ali je potrošnja po stanovniku niža od potrošnje u većini zapadnoeuropskih i sjevernoameričkih zemalja. No upravo taj paradoks može pripomoći u objašnjenju dvostrane razvojne strategije. Dvostranost strategije odnosi se na domaće i vanjske ciljeve. Domaći su ciljevi poboljšanje mogućnosti za bolji život i unapređenje životnog standarda <;ielokupnog stanovništva, a ponajprije osiguranje stalnog - doživotnog zaposlenja, socijalne sigurnosti pomoću sustava senioriteta itd. (lchimura, 1993: 27). Vanjski su jačanje japanske ekonomske nazočnosti u globalnim gospodarskim procesima U osnovi korporativistički duh japanske nacije osigurava prioritet nacionalnih ciljeva nad individualnim cilje­vima, odnosno zadovoljavanje individualnih ciljeva tada kada su u suglasju s višim općim ciljevima (Huber, 1994:94). Takav koncepcijski pristup ciljevima razvoja i ekonomskoj politici kojom se takvi ciljevi implementiraju u operativni gospodarski mehanizam traži i specifičnu organizaciju, kako <;ielokupnog ekonomskog sustava, tako i mehanizma vanjske trgovine.

4.2.5.1. htstitucionalna kompatibilnost

Osobito je važno da uspostavljeni mehanizam osigura kompatibil­nost ustroja domaće industrije sa sustavom ekonomskih odnosa s inozemstvom. Takav je mehanizam u specifičnim japanskim uvjetima Ministarstvo industrije i vanjske trgovine - MITI (Ministry of Inter­national Trade and Industry) (slika 4.2). U sklopu ministarstva posebno tijelo koje dizajnira vanjskotrgovinsku strategiju je Biro vanjskotrgovinske politike. To tijelo ima razgranatu i vrlo složenu unutarnju organizacijsku strukturu, a sastoji se od Odjela za planiranje vanjske razmjene, Odjela za istraživanje, za prekomorske odnose s javnošću, načelništva za SAD i Oceaniju, za Oceani ju i Latinsku

149

Ameriku, za Zapadnu Europu, Bliski istok i Mriku itd. U sklopu su Biroa još i devizni sektor, ured za standardizaciju, izvoznu inspekciju, za međunarodno osiguranje itd. Uporište kontrolne ikoordinirajuće uloge MITI u promicanju japanske izvozne strategije nalazi se u zakonskim Iješenjima, od kojih je najvažniji Zakon o deviznom po­slovanju i vanjskoj trgovini. Zakon pak impostira MITI kao organ koji daje suglasnost na sva komercijalna uvozna i izvozna plaćanja, te kao tijelo koje je nadležno za uvođenje kvota i drugih necarinskih barijera za stranu robu. Kontrolna i odlučujuća uloga MITI podcrtana je i brojnim drugim zakonima (Zakon o izvoznom dizajnu, o izvoznoj inspekciji itd.). Institucionalna uloga MI'rI kao središnjeg elementa cjelokupnoga gospodarskog sustava razvidna je u tri njegove funkcije kujima se praktički određuje funkcioniranje gospodarstva u cjelini, kako na domaćem, tako i na međunarodnom planu. To su izravne instrukcije i napuci gospodarskim subjektima, koordinacija financijskih tijekova, odnosno tijeka kapitala, te koordinacija nabavki i tijeka siro-

Slika 4.2. Koordinacijska struktura vanjskotrgovinskih aktivnosti

tijek tijek instrukcije, kapitala materijala

t!'gOvačke izvozno- javna kompanije, -uvozna poduzeća i

industrijske banka, drlavui asocijacije, itd. monopoli.

itd. itd.

150

vina, osobito energenata. Za realizaciju svake od tih funkcija MITI ima na raspolaganju različita tijela, institucije i propise. Za provođenje izravnih instrukcija koriste se opće uvozno-izvozne kompanije, speci­jalizirana vanjskotrgovinska poduzeća, izvozni savjeti, industrijska udruženja i karteli, tzv. neozaibatsu. Za distribuciju i kontrolu kapitala MITI koristi Japansku uvozno-izvoznu banku, Fond za prekomorsku ekonomsku suradnju, te 12 velikih gradskih banaka.

4.2.5.2. Operabilnost vanjske trgovine

Praktički, svako veliko poduzeće ima "svoju" banku koja je istodobno i dioničar poduzeća, odnosno postoji međusobno isprepleteno vlasništvo velikih poduzeća i velikih banaka (Aoki, 1990: 19). U organizaciji vanjske trgovine bitan sastojak čine tzv. opća vanjsko­trgovinska poduzeća koja u stvarnosti operacionaliziraju i realiziraju izvoznu strategiju. U deset najvećih vanjskotrgovinskih kompanija koncentrirano je više od 50 % ukupnog izvoza i uvoza (slika 4.3). Svaka od tih kompanija ima promet veći od mnogih zemalja u svijetu, a posebna je zanimljivost da je, npr. u 1982. godini tih deset kompanija imalo realizaciju od 350 mlrd USD, što je za 90 mlrd bilo više od zajedničkog prihoda deset najvećih multinacionalnih korporacija (Ru­ber, 1994:97). Deset najvećih vanjskotrgovinskih kompanija zapošljava

Slika 4.3. la najvećih japanskih medunarodnih kompanija

151

oko 30 000 ljudi u cijelom svijetu pa preko složenog mehanizma međusobnih odnosa i odnosa s manjim kompanijama kontrolira japanski uvoz i izvoz.

Svaka od deset najvećih vanjskotrgovinskih kompanija ima kon­trolni paket dionica u prosječno 100 manjih tzv. satelitskih kompanija, od kojih su 2/3 u Japanu, a 1/3 u inozemstvu. I ovdje je preslikana domaća organizacija u kojoj ma\a poduzeća dominiraju u strukturi, a\i su financijski i razvojno potpuno oslonjena na velike konglomerate (Koshiro, 1990:199). Cijela ta golema mreža vanjskotrgovinskog po­slovanja preko koje se trenutno obavlja gotovo 10 % s\jetske trgovine, praktički je nevidljiva za individua\nog potrošača. Ta veleprodaja golemih razmjera odvija se između poduzeća i država. Osnovni poslovi su nabavka hrane, sirovina i energije u inozemstvu te izvoz polu­proizvoda, čelika, tekstila, proizvodnih dobara i gotovih postrojenja. Najveće vanjskotrgovinske kompanije međunarodni su preslik najkrup­nijih zaibatsu ili neozaibatsu konglomerata nastalih nakon privatizacije industrije krajem XIX. stoljeća, poput velike četvorke Mitsui, Mitsu­bishi, Sumimoto i Yasuda (Yoshino, 1968).

4.3. Gospodarski položaj novih država II globalnim procesima

U okružju globa\nih integracijskih procesa kako funkciona\nih (WTO), tako i regiona\nih (EU, NAFTA), gospodarstvo Hrvatske kao nova naciona\na ekonomija u sasvim je osobitoj poziciji. Teško izborena i prvi put, u punom smislu, ostvarena naciona\na samobitnost i državna samosta\nost, upućuju na ekonomsku politiku koja će pro­movirati gospodarsku suverenost kao važnu sastavnicu državne sa­mosta\nosti.

152

4.3.1. Uvozno-supstitutivna strategija

Gospodarska se, dakle, suverenost, kao neupitno strategijsko odre­đenje, mora ostvariti u potpuno novim okolnostima, u kojima stare doktrinarne inačice o otvorenome nasuprot zatvorenome gospodarstvu imaju sasvim malo značenje. N aime, argumentacija koja bi išla u prilog uvozno-supstitutivnoj razvojnoj strategiji odnosi se upravo na politiku novooslobođenih suverenih zemalja. Međutim, radi se ipak o politici primjerenoj zemljama na nižem stupnju ekonomskog razvitka od Hrvatske, koje tek zakoračuju ozbiljnije na stazu industrijalizacije, kada se određena zaštita nacionalnoga gospodarstva čini primjerenom mjerom potpore stasanju vlastitog gospodarstva, osobito industrije. Osim toga, neke su proizvodnje prirodno određene kao potencijalno uvozno supstitutivne visinom prijevoznih troškova. Primjerice, pro­izvodnja je bezalkoholnih pića "prirodno zaštićena". Naime, prirodna pitka voda čini velik dio sadržine tih pića, pa je mnogo jeftinije ustrojiti punionicu blizu tržišta, jer bi visoki prijevozni troškovi tog iznimno konkurentnog tržišta vrlo brzo izbacili uvozne proizvode. Potom, uvozno-supstitutivna strategija ima smisla u slučaju jasnih komparativnih prednosti, kada postoje domaći resursi koji su se mogli profitabilno uporabiti, a do sada nisu, stjecajem različitih povijesnih i gospodarskih okolnosti, stavljeni u funkciju. Nema nikakva razloga da zemlja koja ima obilje radne snage i proizvodi pamuk ne bude i proizvođač tekstila, ili da se ne razvije industrija stakla tamo gdje ima odgovarajućih sirovina ili industrija kože i obuće itd. Razvitak nacionalnog tržišta čini narečene proizvode lake industrije prvim sastojcima uvozno-supstitutivne strategije, koje kasnije slijedi industrija namještaja, telekomunikacijska oprema, kućanski aparati itd. Ima mišljenja kako je takva strategija gdje se "mlada" nacionalna industrija štiti carinskim i drugim barijerama, legitimna u razdoblju od 4 do 8 godina ako postoji domaća tražnja i ako je carinska zaštita u rasponu 10-20 % (Hogendorn, 1996:471). Međutim, ne selektivna opća primjena uvozno-supstitutivne strategije može rezultirati neželjenim

153

posljedicama upravo za nacionalno gospodarstvo i domaće potrošače koji se žele zaštititi. Carine, uvozne kvote, koje plaća uvoznik, prelijevaju se višim cijenama na domaće potrošače.

Slika 4.4. Troškovi uvoznih ograničenja

cijena

s p.

D 0'-------:----3:----::---:---------

količina

Izvor: HogenOOm. 1995:476.

Slika 4.4. pokazuje domaću ponudu i potražnju proizvoda koji se uvozi po svjetskoj cijeni Pw. U uvjetima slobodnog tržišta domaće će tvrtke proizvoditi količinu Ql. Potražnja, odnosno potrošnja, pri toj će cijeni biti Q4. Razlika između ponude Ql i potražnje Q4, u tom će slučaju popuniti uvoz predstavljen duljinom WZ. Uvođenje carine PwPt podignut će cijenu na Pt, i smanjiti uvoz na duljinu Q2Q3.

Posljedica će biti smanjenje potražnje domaćih potrošača od Q4 na Q3. No to je tek početak promjena koje uzrokuje instaliranje zaštitnih mjera Daljnji tijek promjena, kako dobitaka (blagostanja), tako i gubitaka (gubitaka na supstanciji), može se pratiti uvođenjem koncepta potrošačkog i proizvođačkog viška.

154

Potrošački višak je razlika između ukupne vrijednosti koju potrošači pridaju svim potrošenim jedinicama neke robe i stvarno plaćenoga iznosa potrebnog da bi se kupila narečena roba. Potrošački višak izravna je posljedica negativnoga (opadajućeg) nagiba funkcije potraž­nje. Opadajuća krivlja potražnje znači da je potrošač voljan platiti više od dane cijene za svaku kupljenu jedinicu (osim zadnje) neke robe. Proizvođački višak je pak zarada tvrtki iznad i preko njihovih varijabilnih troškova. To je zapravo ukupni prihod umanjen za ukupne varijabilne troškove. Ili, to je tržišna vrijednost koju tvrtka stvara proizvodeći dobra, umanjena za vrijednost resursa trenutno upora­bljenih za proizvodnju narečenih dobara. Kako vidimo, u konceptu proizvođačkog viška ne umanjujerno ukupan prihod za fiksne nego samo za varijabilne troškove. To je zato što fiksni troškovi, upravo zbog svoje "fiksnosti", nem~u kratkoročni oportunitetni trošak. Da­kako, to bi bilo sasvim drukčije u dužem roku u kojem su svi troškovi varijabilni. Koncept proizvođačkog viška analogan je konceptu potrošačkog viška. on nastaje stoga što se sve jedinice proizvodnje svih tvrtki prodaju po istoj tržišnoj cijeni, dok se (zbog rastuće

krivulje marginalnih troškova) sve jedinice osim zadnje proizvode po troškovima nižim od tržišne cijene (Lipsey, 1990:383).

Kada te koncepte primijenimo na analizu uvozno-supstititivne strategije razvidne na slici 4.4, vidimo kako je potrošački višak prostor iznad plaćene cijene i ispod krivulje potražnje. Prije uvođenja zaštitne politike to je bio prostor omeđen točkama PwP*Z. Nakon instaliranja zaštitnih mjera, prostor se potrošačkog viška smanjuje na područje omeđeno točkama Pt,P*Y, dakle reducira se za površine A+B+C+D. Istodobno proizvođački je višak prostor iznad krivulje ponude i ispod ostvarene cijene. Kako vidimo, on se povećava od prostora omeđenog točkama PzPwW, na prostor PzPtX, dakle raste za površinu A.

Grafički je jasno vidljivo kako nema bitne razlike u efektima pojedinih instrumenata zaštite kao što su carine ili uvozne dozvole, odnosno kvote. Kod carina država ostvaruje prihod jednak količini uvoza Q2Q3 pomnoženom s jediničnom carinom PwPt, što rezultira površinom C. Kod kvota, koje uvoznici obično dobivaju besplatno, C predočuje transfer od potrošača prema uvozniku.

155

Takav prikaz omogućava poredbu koristi i šteta, odnosno gubitaka i dobitaka od uvozno-supstitutivne strategije. Kako vidimo, naziru se potrošački gubici i proizvođački dobici, što je problem sam po sebi. Dodatan je pak problem to što gubici i dobici nisu izjednačeni. Na slici 4.4. razvidno je kako dobici proizvođača ili države, koje čine

površine A i C, nisu toliko veliki kao gubici potrošača A+B+C+D. Ostaju, dakle, površine B+D kao oni gubici potrošača koji nisu "pokriveni" dobicima proizvođača. Stoga bi se mogli nazvati supstan­cijalnim gubitkom - neto gubitkom, odnosno gubitkom u općem

nacionalnom blagostanju. Dakako, može se raspravljati o empirijsko j signiflkantnosti teorij­

skih nalaza. Međutim, nesporno je kako uvozno-supstitutivna strategija koja kombinira carinsku zaštitu s precijenjenim tečajem domaće valute negativno djeluje na gospodarski rast. Usporavanje rasta odnosno stagnacija, glavna je negativna posljedica takve orijentacije.

4.3.2. Izvozna strategija

Razvojne teškoće brojnih zemalja u drugoj polovici 70-ih, a osobito u BO-im godinama, te propast brojnih modela industrijalizacije teme­ljenih na supstituciji uvoza u afričkim i južnoameričkim zemljama, promovirali su izvozno-orijentirani razvitak kao racionalan nacionalni odgovor manje razvijenih zemalja globalnom izazovu 90-ih.

Pri promociji izvozne strategije, što je stožerni oslonac politike međunarodnih flnancijskih institucija osobito IMF -a (Međunarodni

monetarni fond) i WB-a (Svjetska banka), koriste teorijski i empirijski argumenti.

4.3.2.1. Teorijski argumenti izvozne strategije

Teorijski argumenti, u biti, oslanjaju se na modernizirane aplikacije teorije komparativnih prednosti na usporedbe ukupnih proizvodnih troškova, odnosa jediničnih proizvodnih troškova, ukupnih i jediničnih troškova rada, osobito različitih troškovnih koeflcijenta kojima se uspoređuju različita roba i različite zemlje. Modeli vanjske razmjene

156

svoj su puni· pr()cVat dožiVjeli gratIčki!ll prikazima. Popuiarnost gra­fičkih modela temelji se na njihovu slikovitom, relativno jednostavnom, razumljivom prikazu mogućih situacija u međunarodnoj razmjeni. Kako je grafički model zapravo plošna, odnosno dvodimenzionalna slika, njegove se relacije svode na odnos dvije robe, odnosno dvije zemlje. Takav pristup, dakako, zahtijeva brojne pojednostavljujuće

pretpostavke, no jednako su brojna mišljenja kako je iznenađujuće mnogo realnih situacija u međunarodnoj razmjeni moguće prikazati dvodimenzionalnim geometrijskim modelima. Vjerojatno najkompletnija elaboracija grafičkih modela učinjena je još 50-ih godina kada je identificirano 50 modela kojima se interpretiraju različite moguće

situacije u vanjskoj razmjeni. Kako takvi modeli istodobno analiziraju proizvodnju-ponudu i potrošnju-potražnju, njihova formulacija počiva na dvjema temeljnim pretpostavkama.

Proizvodne mogućnosti, odnosno proizvodnja, koje se obično pri­kazuju krivuljom oportunitetnih troškova, odnosno krivuljom moguće proizvodnje, imaju kao pretpostavku konstantne, odnosno zadane agregatne ponude faktora proizvodnje. No to ne mora biti točno.

Rastući porez na dohodak, s jedne strane, iIi različite subvencije, s druge strane, kombinirane s međunarodnim transferima, može uljecati na proizvodnju dvaju dobara u dvjema zemljama.

Preferencije potrošača, odnosno potrošnja, koje se obično interpre­tiraju krivuljama indiferencije imaju kao pretpostavku da svi građani neke zemlje imaju jednake ukuse i jednaku opsk.rbljenost faktorima. Tom su pretpostavkom zanemareni učinci koje promjene u vanjsko­trgovinskoj politici i razmjeni mogu imati na domaću distribuciju dohotka između bogatih i siromašnih građana te zemlje.

Globalni pak smisao vanjske razmjene razvidan je tek onda ako je to "igra pozitivne sume", odnosno ako su ukupni dobici svih "dobitnika" u globalnoj razmjeni veći od ukupnih gubitaka svih " gubitnika". Da bi se pak maksimiralo tako defmirano globalno blagostanje, potrebno je: a) postići takvu strukturu industrije koja zemlju dovodi na najvišu krivulju ugovorene proizvodnje, b) promo­virati slobodnu vanjsku trgovinu, c) osigurati izravne medunarodne transfere dohotka od onih kojima dohodak znači malo prema onima kojima znači mnogo (Meade, 1952:110,111).

157

4.3.2.2. Korisnost vanjske razmjene

Korisnost vanjske razmjene za svaku se pojedinu zemlju može utvrditi istodobnom analizom proizvodnje i potrošnje najprije u situaciji bez vanjske trgovine, a potom uključujući međunarodnu razmjenu. Uobičajeni prikaz pogodnosti vanjske trgovine počinje pojednostavlje­nim modelom autarkičnog gospodarstva u jednoj zemlji (npr. SAD) koja hipotetski proizvodi samo dvije vrste robe; pšenicu i tekstil (slika 4.5).

Slika 4.5. Krivulje indiferencije i proizvodnih mogućnosti (zatvorena privreda).

relativ'TIa cijena 2 bUŠćla= l jard

40 tekstil mlrd jardiigod.

Izvor: Lindert. 1996:44.

Kako vidimo, slika 4.5. sintetizira sve relevantne informacije o ovako reduciranoj američkoj privredi. Proizvodne mogućnosti razvidne su u konkavnoj krivulji proizvodnih mogućnosti. Potrošačke su pak preferencije oslikane mrežom krivulja indiferencije od kojih su ovdje prikazane tri. U modelu zatvorene ekonomije, kakav je predočen na slici 4.5, američko je gospodarstvo samodovoljno, pa mora pronaći 158

tokvu proizvodnu kombinaciju pšenice i tekstila kojom će se makai­

mirati opće, zajedničko blagostanje. Pretpostavljeni odnos cijena je: 2 bušela pšenice = 1 jard tekstila. Vidljivo je kako je krivulja indife­rencije 12, koja bi inače značila najveće zadovoljstvo potrošača, izvan područja mogućih proizvodnih kombinacija. Od ostale dvije krivulje veću satisfakciju potrošačima daje krivulja h. Razvidno je kako od svih mogućih proizvodnih kombinacija pšenice i tekstila, na krivulji proizvodnih mogućnosti označenih točkama, samo točka So dotiče

krivulju h. U drugim točkama, kakva je npr. Sl, proizvodnja dotiče samo nižu krivulju indiferencije, kakva je lo. U točki Sl i proizvođači i potrošači utvrdit će kako im odnos cijena omogućava boljitak ako se kreće prema točki So. Ako odnos cijena prikažemo kao tangentu na krivulju proizvodnje u točki Sl, potrošači će utvrditi kako se u toj točki tekstil čini toliko jeftin (u odnosu prema pšenici) da bi radije kupili više tekstila od 20 milijuna jardi, a manje pšenice od 80 milijuna bušela. Takva promjena potražnje nagnat će proizvođače da slijede promjenu u potražnji i da realociraju resurse od proizvodnje pšenice u proizvodnju tekstila. Tendecija promjene strukture proizvod­nje trajat će sve dotle dok gospodarstvo ne bude proizvodilo i trošilo 40 milijuna jardi tekstila i 50 milijuna bušela pšenice u točki So. Naime, oblik krivulja kazuje kako postoji jedna i samo jedna optimizi­rajuća točka. Autarkični je ekvilibrij točka So, gdje je krivulja indife­rencijc Il, tangenta na krivulju moguće proizvodnje. Ako povučemo ravnu crtu koja je istodobno tangenta i na krivI ju indiferencije II i na krivulju proizvodnje, dakle kroz točku So, ona pokazuje relativnu ravnotežnu cijenu u zatvorenom gospodarstvu od dva bušela pšenice za jedan jard tekstila.

4.3.2.3. Utjecaj vanjske razmjene

Utjecaj vanjske trgovine razvidan je uvođenjem dviju zemalja i dviju vrsta robe u analizu. Pojednostavljena raščlamba tretira SAD kao jednu i ostatak svijeta kao "drugu" zemlju, što se vidi na slici 4.6.

159

Slika 4.6. Dva pogleda na vanjsku trgovinu (SAD)

Izvor: Linder!, 1996:45.

relativna cijena 2 bušela= l jard

Slika 4.7. Dva pogleda na vanjsku trgovinu (Ostatak svijeta)

pšenica I I, '

Izvor: Linder!, 1996:45.

relativna cijena l bušel=l jard

Na slici 4.6. predočeno je američko gospodarstvo isto kao i na prethodnoj slici 4.5. Na slici 4.7. vidljiva je ekonomija "ostatka svijeta" tretirana kao jedno jedinstveno gospodarstvo, kao jedna zemlja. U

160

."

u~etima zatvorenih gospodarstava. bez vanjske razmjene, obje "zem­lje" postižu ravnotežu u točki SO. Bez vanjske trgovine, relativna cijena tekstila u SAD bit će dva bušela za jard, a u ostatku svijeta relativna će cijena biti 0,67 bušela za jard.

Kako vidimo, razlika u odnosima cijena, odnosno razlika u rela­tivnim cijenama pri zatvorenim ekonomijama čini trenutnu osnovu za međusobnu trgovinu. Naime, pri otvorenim gospodarstvima SAD uvoze tekstil iz ostatka svijeta, a izvoze pšenicu ostatku svijeta (slika 4.6). Takva razmjena snižava relativne cijene tekstila u SAD i povećava relativne cijene tekstila u ostatku svijeta. Sa slobodnom trgovinom (zanemarujući prijevozne troškove), razmjena rezultira u ravnotežnoj s~etskoj relativnoj cijeni koja se kreće od 0,67 do dva bušela za jard. Relativna ravnotežna cijena u situaciji otvorene privrede je ona cijena koja rezultira takvom razmjenom u kojoj je količina pšenice koju izvozi SAD jednaka količini pšenice koju uvozi ostatak svijeta, te kada je količina tekstila koju izvozi ostatak svijeta jednaka količini tekstila koju uvozi SAD.

U u~etima koji su u svakoj od zemalja definirani njihovim krivuljama m6guooproizvođfijel zajedničkim krivuljamaindirerencije, ravnoteža pri slobodnoj vanjskoj razmjeni postiže se pri relativnoj cijeni od jednog bušela za jard. U pomaku od zatvorene prema otvorenoj ekonomiji američki proizvođači reagiraju na niže relativne cijene tekstila, što znači i na više relativne cijene pšenice, tako da smanjuju proizvodnju tekstila a povećavaju proizvodnju pšenice, po­mičući proizvodnju sa SO prema Sl. S proizvodnjom na Sl, SAD može razmjenjivati pšenicu za tekstil s ostatkom svijeta po cijeni od jednog bušela za jedan jard. Tada potrošnja može biti u bilo kojoj točki na krivulji koja prolazi kroz Sl, a kojoj je odnos cijena od jednog bušela za jedan jard (što znači da je nagib krivulje 1). Potrošnja će SAD pri danoj krivuiii ciiena dosegnuti točku Cl koja čini tangentu s najvišom mogućom zajedničkom krivuljom indiferencije h.

Istodobno je razvidno kako se u ostatku svijeta ti procesi recipročno zrcale (slika 4.7). Pomak od zatvorenoga prema otvorenom gospodar­stvu povećava relativnu cijenu tekstila tako da proizvođači reagiraju

161

povećanom proizvodnjom tekstila i smanjenom proizvodnjom pšenice od točke So na Sl. Ostatak svijeta može i dalje razmjenjivati sa svoje točke proizvodnje po relativnoj svjetskoj cijeni tako da potrošnja može biti u bilo kojoj točki uz krivulje cijena koja prolazi kroz Sl, a koja korespondira s relativnom cijenom koje je nagib također 1. Pri danoj krivulji cijena potrošnja će ostatka svijeta biti Cl.

Pri relativnoj svjetskoj ravnotežnoj cijeni od jednog bušela za jedan jard, SAD je voljan izvoziti 40 mlrd bušela pšenice, što je razlika između 80 mlrd bušela domaće proizvodnje u točki Sl i 40 mlrd domaće potrošnje u točki Cl. Ostatak svijeta želi uvesti upravo 40 mlrd bušela koji čine razliku između domaće potrošnje od 100 mlrd bušela u točki Cl i domaće proizvodnje od 60 mlrd bušela u točki

Sl. Pri narečenoj relativnoj cijeni SAD želi uvesti 40 mlrd jarda

tekstila, što čini razliku između potrošnje od 60 mlrd u točki Cl i domaće proizvodnje od 20 mlrd jardi u točki Sl. Ostatak je svijeta pak voljan izvoziti 40 mlrd jarda tekstila, što čini razliku između domaće proizvodnje od 80 mlrd jarda u točki Sl i domaće potrošnje od 40 mlrd jarda 11 točki Cl. Tako će međunarodna tržištu obeju proizvoda ostvariti potpunu realizaciju, a time i ravnotežu, potvrđujući kako je relativna cijena od jednog bušela za jedan jard ravnotežna svjetska relativna cijena. Količine uvoza/izvoza grafički se mogu pri­kazati pomoću "trgovinskih trokuta" koji pokazuju upravo te količine. Trgovinski trokut na desnoj strani slike SITCl pokazuje SAD, a na lijevoj trgovinski trokut C1TSl pokazuje količine za ostatak svijeta. Medunarodna ravnoteža postignuta je kada su oba trokuta iste veličine, odnosno kada su obje strane sporazumne glede razmijenjenih količina (Lindert!Pugel, 1996:44,45). Već smo pripomenuli kako je ovo krajnje pojednostavljeni primjer prednosti otvorenog izvozno orijentiranoga gospodarstva nad zatvorenom uvozno supstitutivnom privredom. No upravo jednostavnost dokaza nudi relevantan teorijski temelj izvoznoj orijentaciji kao stožernom čimbeniku razvojne strategije.

162

Naime, opća je polazna pretpostavka takvog mOUela da: postoji jedna i samo jedna ravnotežna relativna svjetska cijena u uvjetima slobodne međunarodne trgovine za dane uvjete ponude i potražnje u svakoj od zemalja. Ako želimo vidjeti zašto svaka druga relativna cijena, osim cijene od jednog bušela za jedan jard, neće biti ravnotežna relativna cijena, pretpostavimo da je krivulja cijena još vodoravni ja u odnosu prema apscisi od krivulje koja predočuje cijenu od jednog bušela za jedan jard. To praktički znači da je tekstil još jeftiniji od jednog bušela za jedan jard. SAD će reagirati na takvu cijenu proizvodeći iznad i ulijevo od točke Sl i trgujući velikim količinama u namjeri da ostvari potrošnju veću od Cl. No problem je to što ostatak svijeta ne želi razmjenjivati tolike količine po relativnoj cijeni nižoj od jednog bušela za jard. To je vidljivo ako povučemo tangentu od nove vodoravnije krivulje cijena na krivulju moguće proizvodnje i zajedničku krivulju indiferencije ostatka svijeta na desnoj strani grafikona. Rezultat relativne cijene po kojoj je tekstil jeftiniji od jednog bušela za jard postaje bliži So, dakle točki koja opisuje zatvoreno gospodarstvo bez vanjske razmjene. Ako ostatak svijeta želi razmjenjivati toliko malo po takvoj cijeni, velika potražnja u SAD podignut će relativnu cijenu tekstila. Cijena će se vratiti na jednu jedinu ravnotežnu cijenu razvidnu na slici.

4.3.2.4. Empirijski argumenti izvozne strategije

U promociji izvozne orijentacije globalni "financijski policajci", tj. IMF i Svjetska banka, vole se pozivati na uspješan razvitak gospo­darstava koja rabe izvoznu strategiju, npr. neka azijska gospodarstva. Zasebno se ističu ,,4 azijska ekonomska tigra" - Južna Koreja, Tajvan, Hong Kong i Singapur te ,,3 mala tigra" - Indonezija, Malezija i Tajland, kojima se u posljednje vrijeme pridružuje i Vijetnam. Izvozna strategija izdvojila je ta gospodarstva iz velike skupine zemalja u razvoju. Stimulirajući industrijski izvoz, 4 tigra su ostvarila brz ukupan razvitak te ubrzanu industrijalizaciju, postajući tako među­narodnim industrijskim silama i stekavši naziv NIC (Newly Industri­alized Countries) - novoindustrijalizirane zemlje. "Mali tigrovi" su

163

mali. '\ierojatnozato ŠID se njihova izvozna-ekspanzija još temelji· na primarnim proizvodima, dok se industrijski izvoz tek pomalja kao buduća okosnica izvozne strategije u tim zemljama. Iako bi se moglo raspravljati o čvrstini veza izvoza i rasta GDP.a, može se uočiti kako visoke stope rasta izvoza u dugom razdoblju od gotovo 30 godina korespondiraju s kontinuirano visokim stopama rasta GDP·a (tablica 4.1). Stope rasta per capita GDP od 6 do 7 % godišnje nisu, dakako,

Tablica 4.1. Izvoz i ekonomski rost u Aziji (1965-1992)

IZVOR: Gillis et al.

Grafikon 4.1. Ekonomski rost

Zemlje srednjeg prihoda

Indonezija

Tajland

Malezija

Singapur

Hong Kong

Tl\ivan

164

izvoz u Aziji

per • Udio industrije u ukupnom

izvozu (%) lm Rast izvoza (%)

nikakva rijetkost. T istočnoeuropska planska gospodarstva su dosezala visoke stope rasta u pojedinim etapama svog razvitka. Međutim,

postoje najmanje dva razloga zašto su stope rasta azijskih ekonomija impresivne. Prvo, visoke stope rasta per capita GDP·a ostvarene su u mjetima relativno brzog rasta stanovništva, dok je Istočna Europa bilježila relativno niski prirodni prirast stanovništva. Drugo, osobito je intrigantno relativno dugo razdoblje od 30 godina s kontinuirano visokim stopama rasta, dok su, npr., planska gospodarstva bilježila visoke stope rasta tek u početnim relativno kratkim etapama industrijalizacije.

Promovirajući izvoznu orijentaciju kao dugoročno Iješenje, nakon obvezatnog kratkoročnog stabilizacijskog programa, za ozdravljenje niza zemalja Afrike (Gana, Gvineja, Tanzanija), Južne Amerike (Brazil, Meksiko, Argentina), koje su dožhjele razvojni kolaps i duboku dužničku krizu, svjetske se institucije rado pozivaju upravo na uspješne azijske primjere. Gotovo isti recept propisuje se i tranzicijskim gos­podarstvima, pa tako i Hrvatskoj.

4.3.2.5. Koncepcijska nesuglasja

Međutim, podrobnija raščlamba upućuje na jasno nesuglasje između teorijskoga modela koji preporučuju Svjetska banka i IMF, i empi­rijskoga modela azijskih zemalja kojim se želi poduprijeti valjanost teorije. Pače, radi se o radikalno različitim pristupima

Kako smo vidjeli u prethodnom odjeljku, teorijski se model pri­država neoklasične doktrine, koja promociju izvoza vidi ponajprije posredno kroz promjene sustava kojima se motivira izvoz, odnosno minimalizira diskriminacija izvoza. Minimaliziranje pak diskriminacije obično obuhvaća niz međusobno usklađenih internih i eksternih reformi. Interne reforme uključuju eliminaciju proračunskog deficita kojim se subvencionira neefikasna domaća proizvodnja, rigorozna kontrola novčane mase, kako bi se ostvarila makroekonomska stabil­nost, sveobuhvatna privatizacija, uključujući i javna poduzeća i službe, eliminacija državne intervencije u alokaciji resursa, odnosno napuštanje regulacije cijene faktora, što se u praksi svodi na slobodno formiranje

165

cijene-rada itd. Eksterne reformeponajprije-sH odnose na Hberalizaciju uvoza i slobodno tržišno formiranje tečaja domaće valute (Kreinin, 1995:211). Model praktički inzistira na oslobađanju tržišnih zakonitosti na domaćem tržištu koje će onda svojom snagom domaće proizvođače, oslobođene zaštite, dovesti u konkurentska sučeljavanje s inozemnim proizvođačima, najprije na nacionalnom tržištu, a potom umjetima slobodnog tržišta, i na globalnom planu. Tako će "prirodnim" putem, po neoklasičnom modelu nacionalno gospodarstvo na temelju kompa­rativnih prednosti, osobito relativnih odnosa proizvodnosti faktora (osobito rada) zauzeti svoje mjesto u s>jetskoj podjeli rada Kako pak nema idealne situacije u kojoj bi model mogao savršeno funkcionirati, jer i najrazvijenije zemlje koje služe kao ogledni primjeri slobodnog tržišnog ponašanja na različite načine štite domaću proizvodnju, dopušta se i slabije razvijenim zemljama umjereno stimuliranje iZVfl7.H

kojim bi se "poništile" netržišne prepreke kojima se služe pojedine zemlje. U tom se smislu toleriraju selektivne mjere porezne politike, uspostavljanje slobodnih zona itd.

No kada se tako formulirani model, utemeljen na neoklasičnoj

doktrini, pokušava potvrditi na uspješnoj izvoznoj i razvojnoj ekspanziji azijskih gospodarstava, dolazi se u blješteču kontradikciju, jer su te zemlje izvozni uspjeh utemeljile, ne na neoklasičnome modelu nego upravo na njegovoj negaciji. Najuspješnija azijska gospodarstva ne samo da nisu liberalizirala vanjsku trgovinu nego su instalirala krutu carinsku zaštitu u fazi svoje ubrzane industrijalizacije, podigavši visoke carinske barijere uvozu. Tržište kapitala ne samo da nije funkcioniralo po zakonima slobodno formirane ponude i potražnje nego se kapital, po favoriziranim kamatnim stopama nižim od tržišnih, usmjeravao u izvozne proizvodnje. Kada se pokušavaju usustaviti temeljne točke

takq modelirane izvozne strategije u kojoj je tržišna utakmica pod­vrgnuta snažnom državnom intervencionizmu usmjerenom prema for­siranju izvoza kao primarne odrednice nacionalne razvojne strategije, mogu se iščitati četiri ključne alineje. Prvo, <jelokupna je nacionalna strategija podređena brzom ekonomskom rastu, poradi kojeg se mo­biliziraju svi domaći i inozemni izvori (pobliže određenje ino-izvora

166

-

je ekonomska emigracija, odnosno dijaspora). U realizaciji strategije primat su dobili ekonomski tehnokrati nad politikom, kojima je stavljena u zadatak stimulacija investicijske funkcije poduzetnika. Drugo, kompetentna profesionalno vođena gospodarska politika malog proračunskog deficita i umjerene inflacije, te politika tečaja s malim oscilacijama u odnosu prema tržišnim vrijednostima. Treće, interven­cionizam na tržištu faktora koncentriran je na tržište kapitala, s beneficiranim kamatnim stopama za izvozne proizvodnje, dok je tržište rada uglavnom fleksibilno, što u situaciji viška ponude radne snage realnu nadnicu gura prema dolje. Takva situacija na tržištu rada, kada nema krutosti nadnica prema dolje, što je obilježlje tržišta rada u razvijenim zemljama, čini važnu konkurentsku prednost tih zemalja na globalnom tržištu. Četvrto, izvoznici su u poziciji da uvoze nužne inpute (energenti, sirovine) i da izvoze po cijenama koje su blizu svjetskima (Gillis et al., 1996;506).

4.4. Strategijski inputi novopridošlih gospodarstava na svjetskom tržištu

Novopridošle samostalne ekonomije na globalnoj sceni, uključujući dakako i Hrvatsku, susreću se ne toliko s novim problemima koliko s novom, potpuno nepoznatom dimenzijom poznatih dvojbi. Umjesto poznatog svijeta duboko ukotvljenih polariteta, samo se naslutiti mogu novi "dijagonalni" rasjedi i razvojne dihotomije.

4.4.1. Strukturni čimbenici promjena

Donedavno se istraživač mogao pouzdati u trodijelni globalni zemljovid svijeta. prvi su svijet činile razvijene industrijske zemlje u različitim kategorizacijama; zemlje OECD-a, G-7, razvijene zemlje zapada itd. Drugi svijet, njima suprotstavljen, činile su komunistič­ke/socijalističke zemlje planskoga gospodarskog sustava, koji je čitavih 20 godina, od početka sedamdesetih, pa do svog rasula krajem

167

osamdesetih godina trpio stagnaciju i svekoliku regresiju, nakon početnih uspjeha u industrijalizaciji poslije Drugoga svjetskog rata. I napokon treći svijet, što je bio standardan naziv za novooslobođene zemJje, bivše kolonije. Treći svijet, odnosno zemlje u razvoju, činio

je pretežiti dio triju velikih kontinenata (Afrike, Južne Amerike i Azije), postajući poprištem konfrontacije prvih dvaju svijetova. U početku su bivše kolonije tražile primjereniji gospodarski sustav od onoga koji su im tijekom kolonijalne vladavine podastirale metropole, a radilo se o radikalnoj tržišnoj/kapitalističkoj ekonomiji, poodavno prevladanoj u samim metropolama. Razumljivo je što su brojne zemlje u razvoju gospodarski dale utjecati drugom svijetu, inaugurira jući instrumente planske privrede.

No vrlo brzi kolaps socijalističkih eksperimenata u trećem svijetu, kao i povijesni rasap samoga drugoga svijeta, doveo je kako do jačanja pozicije prvog svijeta, tako i do novog razvojnog diferenciranja i homogeniziranja bivših socijalističkih zemalja i zemalja u razvoju.

Veći broj-bivših socijalističkih gospodarstava (azijske republike bivšeg SSSR, neke slabije razvijene države bivše SFRJ itd.) sasvim se približio razvojnom pragu slabije razvijenih zemalja, "proširivši" tako skupinu zemalja u razvoju, odnosno slabije razvijenih zemalja.

Na drugoj su pak strani narečene novoindustrijalizirane zemlje Azije (bivše zemJje u razvoju) vrlo blizu razvojnoj razini prvoga svijeta najrazvijenijih tržišnih ekonomija, koje su izišle iz kruga zemalja u razvoju, "suzivši" tako skupinu ZUR-a.

Druga skupina bivših zemalja u razvoju su proizvođači nafte (zemlje OPEC-a), koje su također izišle iz kruga nerazvijenih i koje zajedno s dijelom sirovinski bogatih ili industrijski razvijenih soci ja­H:;~ičkih zemalja (Rusijom, Poljskom, Češkom, Hrvatskom, itd.) čine

nehomogenu grupaciju potencijalno razvijenih zemalja. Napokon, zasebno se iskazuju azijske zemlje koje se deklariraju

socijalističkima (Kina, Vijetnam) iIi kapitalističkima (Indija), koje svo­jim potencijalima, kapacitetom unutarnjeg tržišta i brzinom ekonom­skog rasta čine izdvojene entitete i koje se stoga također izdvajaju iz kruga nerazvijenih. 168

Općenito uzevsl, postupno se širi skupina razvijenih zemalja, sužava se skupina nerazvijenih zemlja, te se oblikuje međuprostor gospodarstava koja su u tržišnoj ili razvojnoj transformaciji.

Pri tome su zapazive tendencije međusobnog zaokruživanja (regi­onalnog integriranja) razvijenih zemalja. Iako se takve integracije ne proglašavaju ekskluzivnima, gospodarstvo koje je izvan takvih sustava, a želi im se priključiti, mora se, umjesto na dobru volju i povijesna savezništva, osloniti na vlastite konkurentske prednosti koje su jedina ulaznica u svijet razvijenih.

4.4.2. Restrukturiranje međunarodnih ekonomskih sveza hrvatskoga gospodarstva

Novi globalni, kako multilateralni, tako i regionalni sedimenti smanjuju mogućnost pukog imitiranja tuđeg (prijašnjeg) razvoja. Na­meće se potreba inventivnog kombiniranja postojećih elemenata u novu razvojnu sintezu. Kvaliteta nove strategije je obično to vp.~J'I /!lt.o

se temeljitije poseže u vlastita i tuđa povijesna iskustva. Kada se radi o međunarodnim ekonomskim odnosima kao sastavnici ukupne strategije, neovisnim državama izvan postojećih ili planiranih regio­nalnih asocijacija, a Hrvatska je upravo takva zemlja, stqji na ras­polaganju skučen, ali i valjan prostor vanjskotrgovinskih odnosa, koji ne sputava nacionalnu suverenost.

U takvoj opciji dio strategije čini i odnos prema integracijama. Za Hrvatsku to ponajprije znači definirati odnos prema integracijama koje je neposredno okružuju i prema kojima su upravljeni hrvatski robni, uslužni i financijski tijekovi, kao što su zapadnoeuropska integracija EU i novija srednjoeuropska (za sada pretežito carinska) integracija CEFTA.

4.4.2.1. Pasivna opcija

Prva je opcija, dakako, ne činiti ništa. Ona dolazi u obzir kada su očekivani učinci nove integracije zanemarivi ili pozitivni za zemlju izvan integracije. No teško je zamisliti da će stvaranje nove asocijacije

169

za treće zemlje biti~bez llčinka, odnosno pozitivno. Stoga nerijetko postoji sklonost tretiranja takvih novih grupacija kao prijetnje samo­stalnosti i prosperitetu onih koji su izvan takva udruživanja. Pasivna taktika moguća je i tada kada se nova asocijacija ocjenjuje gospodarski neutemeljenom ili neprimjerenom. Ocjena kako neka asocijacija nema realnih izgleda za opstanak opravdava pasivnu taktiku. Takva se taktika Hrvatskoj pokazala djelotvornom kod raznih "južnoeuropskih inicijativa" (SECI, balkanske udruge itd.), koje su same iživjele svoju nepodobnost, utonuvši ubrzo u zaborav.

4.4.2.2. Opcija multilateralnih sveza

Druga je opcija malom i samostalnom gospodarstvu oslonac na multilateralne trgovinske sporazume kakav je GATT. Zaključivanje

taksativnih multilateralnih sporazuma po određenim stavkama među­narodne razmjene reducira trgovinske preferencijale koji su uspostavile zemlje sastavnice pojedinih regionalnih asocijacija. Multilateralni spo­razumi su neutralni spram veličine i suvereniteta pojedine zemlje. Oni ne traže nikakva odstupanja suvereniteta, nego, obrnuto, spušta­njem trgovinskih barijera otvaraju jednak konkurentski prostor ze­mljama u regionalnim asocijacijama i izvan njih. Jedno od snažnih uporišta suverenih gospodarstava izvan regionalnih udruga je upravo neprekidno iniciranje novih rundi multilateralnih konkretnih prego­Y()nl~ ~Širenje ~ dometa~ ivaženja~~multilateralnih aranžmanadjelot\'m11Q premošćuje jaz između regionalnih i multilateralnih sporazuma, što je osobito važno i za Hrvatsku, jer se tako konkurentski približava zemljama koje su inače zaštićene regionalnim barijerama. Stoga po­drška GATT -u nije načelne, nego sasvim praktične naravi za hrvatsko gospodarstvo, koje bi iz takve nedvojbene potrebe trebalo kreirati cjelovitu, temeljito razrađenu strategiju prema funkcioniranju GATT-a i WTO-a (Svjetske trgovinske organizacije) kao institucionaliziranog nasljednika GATT-a.

170

4.4.2.3. Integrativna opcija

Treća opcija za male osamostaljene zemlje općenito je pokušaj uključivanja u neku od regionalnih asocijacija. Hrvatska se pri tome nalazi u izuzetno osjetljivoj poziciji. S jedne je strane čvrsto htijenje, a i robni tijekovi koji upućuju na EU kao željenu regionalnu asocijaciju koja Hrvatskoj osigurava civilizacijsku i gospodarsku europsku dimen­ziju. Prihvatljiva bi alternativa u ovom trenutku mogla biti i CEFTA. Nali<;je je takva opredjeljenja to što da Hrvatska nije protiv regionalnih asocijacija an general. S druge strane, ta ista EU koja odgađa

priključivanje Hrvatske na rub razvojno sagledivog vremenskog hori­zonta, istodobno je potiče na neke druge regionalne inicijative (SECI) koje su ad speci{icum neprihvatljive. Racionalna analiza, izvan emo­tivnog obzora, traži realnu prosudbu svih elemenata koji priječe ili stimuliraju pristup poželjnoj regionalnoj a..c;ocijaciji kakva je EU za Hrvatsku.

Izgledi priključenja ovise ponajprije o raspoloživosti i tržišnosti faktora zemlje koja traži članstvo. Što je veća opskrbljenost treće zemlje resursima kojima regionalna gospodarska udruga oskudijeva, to su i njezine mogućnosti za učlanjivanje veće.

Prema neoficijelno promoviranoj nacionalnoj strategiji bitan hrvat­ski resurs čini poljodjelstvo i prateća prehrambena industrija. Prema dostupnim statistikama pak, trenutno je glavni resurs kojim Hrvatska obiluje - nedovoljno zaposlena radna snaga. Nažalost, ni prvi (promovi­rani turizam i poljodjelstvo) ni drugi obilujući (nezaposlena radna snaga) nisu resursi kojima oskudijeva EU Naprotiv, znatni stokovi poljoprivrednih proizvoda i relativno velika nezaposlenost u većini

zemalja EU svjedoče kako su upravo to resursi kojima obiluje i EU. Trenutno, dakle, nema potrebne kompatibilnosti raspoloživih resursa koja bi stimulirala postojeće članove EU da ubrzaju prijam Hrvatske u zajednicu.

Drugi je činitelj moguće kompatibilnosti razina industrijalizacije, gospodarska struktura i struktura industrije. U tom je segmentu sturktura hrvatskoga gospodarstva podosta kompatibilna EU. Pače, u

171

ponekim industrijskim granama Hrvatska je bila dosegnula konku­rentsku razinu EU, npr. u brodogradnji i pojedinim energetskim postrojenjima. Napokon, i ulazak inozemnog kapitala u pojedina strojograđevna poduzeća (Končar-Siemens, Turbina-ABB) te osvajanje međunarodnih tendera svjedoče o europskim standardima pojedinih industrijskih grupacija. Slično je bilo i s pojedinim proizvodnjama petrokemijskog kompleksa, tekstilne industrije itd. U svakom slučaju, razina industrijske razvijenosti Hrvatske, kao i sturktura GDP-a nisu ispod razine novijih članova EU, npr. Portugala i Grčke. Nažalost, upravo je industrija, unatoč tehnološkoj zaostalosti (ali sa dostatnim tehničkim i tehnološkim know-howom i kvalificiranošću zaposlenih), blizu europskih standarda, tj. izvan nacionalnih razvojnih prioriteta. Time je privremeno zapriječen najkraći put gospodarskoj integraciji Hrvatske u EU.

Treći je činitelj politički faktor, koji često ima presudan utjecaj na brzinu i kvalitetu uključivanja nacionalnoga gospodarstva u po­željnu regionalnu asocijaciju. No, bez obzira na neporecivo značenje tog činitelja, on je izvan predmeta ovog rada, pa se ovdje i ne razrađuje.

4.4.2.4. Bilateralna opcija

Četvrta je opcija zemalja izvan integracija pokušaj osiguranja pristupa regionalnom tržištu putem bilateralnih sporazuma s nekom (nekim) zemljom članicom. Bilateralni sporazum posredno snižava regionalne preferencijale i omogućava trećoj zemlji ulazak u regionalno tržište "na mala vrata". Prednost takva sporazuma je izbjegavanje duge i skupe procedure učlanjivanja u regionalnu asocijaciju. S druge strane, veće kratkoročne pogodnosti bilateralizma često rezultiraju većim negativnim posljedicama smanjenog multilateralizma, jer se preko takva sustava (koji se zapravo svodi na MFN -sustav najpovla­štenije nacije) mUltipliciraju različiti trgovinski režimi, dakle među­narodna se razmjena čini netransparentnijom. Kada se promišlja odnos Hrvatske sa EU i mogućnost bilateralnih sporazuma kojima se treća zemlja "prešutno" i postupno svrstava u zajednicu, onda se kao 172

mogući bilateralni partneri izdvajaju Njemačka i Italija. Te dvije zemlje, kako statistika pokazuje, dominiraju, kako trgovinskom, tako i bilancom usluga Hrvatske. Pri tome je kompatibilnost s Njemačkom vjerojatno veća i u industrijskoj proizvodnji i osobito, u sferi turističkih i prometnih usluga te privremenog zapošljavanja. Osim toga, veća

privredna snaga Njemačke potencijalno je veći ponder, koji bi mogao olakšati prihvaćanje bilateralnih aranžmana od drugih članica Unije. Italija, kao također veliki hrvatski gospodarski partner, po našem uvjerenju, ima važno, iako u budućnosti i ne tako veliko bilateralno značenje za Hrvatsku. Naime, bilateralna suradnja sasvim je izvjesna u prerađivačkoj industriji (drvnoj, prehrambenoj, industriji kože i obuće, nekim kemijskim industrijama itd.), Međutim, kada se radi o prometu i turizmu, razvidan je prije konkurentski negoli kompatibilan odnos, jer se hrvatske luke, brodogradilišta i prometnice pojavljuju kao konkurentski pravci talijanskima. Slično se odnosi i na turističke destinacije.

Uza narečeno, mjera bilateralnog sporazumijevanja zadana je, kako strategijom neutralnosti, odnosno neovisnosti, tako i odnosom prema trećima u EU. Uskoća domaćeg tržišta i relativno mala tržišna snaga uvjetuju pažljivo uravnoteživanje pojedinačnog udjela inozemnih part­nera, kako u strukturi domaćega proizvodnog i fmancijskog kapitala, tako i u strukturi vanjske razmjene. Koliko je god poželjna međuna­rodna suradnja i razmjena, u situaciji pune otvorenosti, nije poželjna pojedinačna dominacija bilo kojeg vanjskog partnera Hrvatske. Hrvat­ska, dakako, ne smije, niti može zanemariti suradnju sa svojim narečenim najsnažnijim bilateralnim partnerima. No treba imati na umu kako je moguće proširenje razmjene s tradicionalnim partnerima u sklopu EU limitirano dugogodišnjim okvirom potencijalne razmjene, te da sadašnja hrvatska gospodarska struktura ne omogućava velike pomake u razmjeni. Stoga je izraziti hrvatski ekonomski interes proširenje suradnje s drugim snažnim tržištima u sklopu EU kakva su francusko, englesko, iberijsko i tržište Beneluksa.

173

4.4.2.5. Opcija regionab1eprofuteže

Peta je opcija za zemlju izvan regionalnih integracija stvaranje "vlastite regionalne asocijacije". Stvaranje vlastitog trgovinskog bloka, koji bi bio tržišna protuteža postojećim asocijacima, pouzdano je sastavni dio motivacije za utemeljenje, npr. NAFTA-e (OECD, 1992a:81). No sama želja da se uspostavi protuteža tuđim regionalnim asocijacijama, nije dovoljan ekonomski razlog utemeljenju regionalne ekonomske zajednice. Brojni su primjeri formalnih regionalnih asoci­jacija osobito u Africi (EAC - Istočnoafrička ekonomska zajednica, CEEAC - Centralnoafrička ekonomska zajednica, ECOWAS - Zapad­noafrička ekonomska zajednica, SADCC - Južnoafrička razvojna ko­ordinacija itd.) i Južnoj Americi (Andean Group - Andska Grupa, Mercosur - Argentina, Brazil, Urugvaj, Paragvaj, CEBRA/CBI - Ka­ripska razvojna inicij~tiva itd.). No koliko god su bili snažni motivi utemeljenja tih integracija kao protuteže integracijama razvijenih zemalja,njihov stv-ami učinak ovisi (j gospodarskom1credibilitetu, a kredibilitet je u izravnoj korelaciji s mjerom kohezije i tržišne realnosti takvih integracija. Stoga je sasvim razumljivo kako bujanje namjera­vanih integracija i potpisanih sporazuma krajem BO-ih godina, kao i njihovo svekoliko odumiranje početkom 80-ih godina. Već je napome­nuto kako je pitanje regionalnih gospodarskih asocijacija izuzetno osjetljivo i važno pitanje za hrvatsko gospodarstvo, jer se Hrvatskoj usporava primitak u poželjnu asocijaciju (EU), a gura ju se u nepoželjnu asocijaciju (SECI). Kako se ni jedno ni drugo ne događa spontano, nego je dio dugoročno promišljene strategije, ovom problemu valja pristupiti krajnje trijezno i promišljeno. Emotivni istupi i stra­stvene povijesne eskapade, neće promijeniti strategiju onih koji bitno utječu na globalna zbivanja, a to su u sadašnjem trenutku, ponajprije SAD i EU. Treba stoga pažljivo proniknuti u korijene strategije SAD prema Europi, a potom u temelje zajedničke strategije SAD i EU prema istočnoeuropskim tranzicijskim gospodarstvima, odnosno prema

174

pojedinim manjim geopolitičkini i· gospodarskim dijeloVima, kao što su Srednja Europa, Istočna Europa i Južna, odnosno Jugoistočna

Europa.

4.4.3. Odrednice strategije ključnih čimbenika

Odnos SAD prema Europi dugoročno je određen uzrocima l

posljedicama Prvoga i Drugoga s-:ietskog rata, a strateški je sintetiziran diskusijom i implementacijom Marshallova plana.

4.4.3.1. Implicitni i eksplicitni ciljevi Marshallova plana

Na prVi pogled Marshallov je plan samo zaokružen plan poslijeratne obnove Zapadne Europe. Četiri nosiva stupa podupirala su konstrukciju Marshallova plana PrVi prioritet bila je obnova i povećanje agrarne i industrijske proizvodnje. Drugi nosiVi stup činilo je stvaranje i održanje interne financijske stabilnosti, odnosno sprečavanje poslije­ratne inflacije. Treći nosiVi stup činilo je utemeljenje stalnog organi­zacijskog tijela koje bi se baVilo unapređenjem međusobne suradnje zemalja Zapadne Europe na podruGju proizvodnje, korištenja resursa, trgoVine, prometa i radne snage. Četvrti je nosiVi stup bila ekspanzija izvoza Zapadne Europe i svake pojedinačne ekonomije kako bi se riješio njihov značajan dolarski deficit (Price, 1955:13).

No ciljeVi Marshallova plana bili su mnogo širi, a implicitna strategija toliko sveobuhvatna i dalekosežna da i danas utječe na ponašanje, prioritete i strategiju SAD u Iješavanju europskih problema.

4.4.3.2. Funkcija ekonomske stabilnosti

Prva strategijska odrednica Marshallova plana bilo je ponajprije postaViti gospodarske temelje stabilnosti u Europi. Naime, Europa je kao uzročnik i glavna arena i Prvoga i Drugoga s-:ietskog rata ozbiljno ugrožavala globalnu stabilnost. Stoga je Marshallovu planu prethodila duboka analiza europske poVijesti u sVim njezinim dimezijama. Analiza je obuhvatila sva ključna ekonomska i politička zbivanja u Europi od uspostave tzv. Pax Brittanicae nakon poraza Napoleona 1815.

175

godine. Središnji je zaključak takve temeljite analize bio kako je Zapadna Europa nakon iscrpljujućeg rata nesposobna za održanje, a nekmoli za samostalnu obnovu ekonomske aktivnosti. Iskustva proš­losti upućivala su na nužnost velike inozemne pomoći. No, isto tako, američka je strategija počivala na čvrstom uvjerenju kako je za apsorbiranje svekolike gospodarske pomoći potrebna zajednička analiza ekonomskih problema zemalja Zapadne Europe, a potom i njihov zajednički prijedlog zajedničkog rješavanja razvojnih problema. Inzi­stiranje na zajedničkom pristupu, odnosno na Marshallovu planu, kao ekonomskom stožeru i motivatoru ponovnog okupljanja i ujedinjenja Zapadne Europe, temeljilo se na pro<;jeni povijesnog iskustva, jer je nakon rata samopouzdanje relativno malih i ratom razrušenih eko­nomija (osobito onih u ratu poraženih) u vlastitu sposobnost pokretanja ekonomskog razvitka ozbiljno uzdrmano.

4.4.3.3. Izvanekonomski ciljevi

Druga strategijska odrednica Marshallova plana bila je osposobiti Zapadnu Europu za suprotstavljanje nadiranju Sovjetskog Saveza koji je neposredno nakon rata, osim uspostave Istočnog bloka, ozbiljno prijetio parlamentarnim preuzimanjem vlasti komunističkih partija u Italiji i Francuskoj. Stoga je ekonomskom snagom Marshallova plana uspostavljena bliska ekonomska suradnja dojučerašnjih ratnih protiv­nika, npr. Francuske i Njemačke ili Italije i Engleske. Stoga se Marshallov plan podudara s početkom onoga što se negdje naziva Pax Americana, jer su SAD naslijedile britansko vodstvo u Europi nakon Drugoga svjetskog rata.

Svako oblikovanje nacionalne strategije male zemlje kakva je Hrvatska u uvjetima unipolarnog svijeta pod vodstvom SAD, treba respektirati uočenu sklonost SAD da europske probleme rješava širo­kim potezima, stimulirajući regionalna okupljanja umjesto pojedinačnog bavljenja (za njih) sitnim europskim gospodarstvima.

176

4.4.4 Strategijski izazov Istočne Europe

Drugi aspekt neprolaznog povijesnog trl\ianja je zajednička strate­gija SAD i Zapadne Europe prema Istočnoj Europi, kao neuralgičnom području unutar Europe. Raspadom dvaju velikih carstava - habsbur­škoga i otomanskoga - prije osamdesetak godina, nastale su samostalne države Istočne Europe kao trajan izvor nestabilnosti, ratova oko granica i njihova permanentnog prekrajanja. Uspostavom Istočnog

bloka kao sovjetske zone utjecaja privremeno su potisnuta narečena protmjeqa. No nakon raspada SSSR, SFRJ i ČSSR te uspostave 12 samostalnih država Istočne Europe, obnavljaju se neke od povijesnih dilema Zapada glede europskog Istoka. Te se dileme ogledaju u različitim pokušajima J:ješavanja tranzicijskih gospodarskih problema. Ekonomska komisija UN za Europu kategorizira kako smo vidjeli, istočnoeuropska tranzicijska gospodarstva u dvije glavne skupine; CETE-4 i SETE-B. Europska Unija proširuje CETE-4 najprije sa Slovenijom, a potom i Bugarskom i Rumunjskom, propagirajući CEF­TA-u. SAD promoviraju SECI, koji osim Albanije, zemalja bivše SFRJ, Bugarske i Rumunjske obuhvaća i Mađarsku. Kada se tome pribroje kojekakve balkanske inicijative, onda ti brojni prijedlozi svjedoče o dilemama i nedoumicama Zapada. Pri tome je osobito zabrinjavajuća tendencija kako većina inicijativa tretira Hrvatsku kao dio "sive zone", odnosno onog dijela bivše Jugoslavije oko kojega se stvara "sanitarni kordon" integracija.

4.4.4.1. Ekonomsko-povijesna uporišta strategije

Nesigurnost i neodlučnost Zapada proistječe i iz ClnJenice kako se ni BO godina nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije nije pronašao zadovoljavajući strategijski odgovor na ruske i islamske aspiracije prema Europi. U dugom razdoblju upravo je austrijsko carstvo bila tampon zona koja je apsorbirala oba pravca prodora prema Zapadu. Jedan od relevantnih pokušaja pronalaska strategijskoga gospodarskog odgovora bio je prijedlog osnutka EEIT -a - Eastern European Inves-

177

tment Trust (Istočnoeuropski investicijski trust) koji je formuliran još 1943. godine kao alternativni odgovor sovjetskom napredovanju, i koji je obuhvaćao cijelu Istočnu Europu. Ta je strategijska inicijativa bila pokušaj oblikovanja Istočne Europe kao gospodarskog entiteta koji bi svojim kapacitetima bio kompatibilan Zapadu, umjesto podvo­stručavanja industrijskih kapaciteta kao rezultata sovjetskog modela industrijalizacije (Rozenstein-Rodan, 1943:246-256).

Povijesno uvjetovane i definirane strategije SAD i EU adaptiraju se konkretnim zbivanjima u Istočnoj Europi, zadržavajući pritom svoja esencijalna obilježja Stoga Hrvatska treba neprekidno prilagođavati

vlastitu strategiju tim postuliranim ciljevima ako želi zadržati osigurati samosvojno mjesto u zapadnom civilizacijskom krugu.

4.4.4.2. Stimuliranje ekonomskih integracija

Mora se pri tome prvo trajno računati kako će i EU i SAD tražiti Iješenja kojima će osigurati stabilnost Istočne Europe kao tampon zone koja će, po mogućnosti, započeti na Bosporu, odnosno spoju Azije i Europe, a završiti što dublje na istoku prema europskom dijelu Rusije. Drugo, treba na temelju povijesnog iskustva računati da će primarno sredstvo takva pozicioniranja Istočne Europe biti stimuliranje, a katkad i forsiranje ekonomskih integracija među ze­mljama Istočne Europe, jer postavljena funkcija cilja, pojedinačno

bavljenje istočnoeuropskim gospodarstvima čini suboptimalnim. Treće, za sada oblici regionalne gospodarske suradnje nisu do kraja definirani. U igri su različiti pristupi koji uglavnom slijede Rozenstein-Rodanovu kategorizaciju. Naime, EU otvoreno potiče CEFTA-u kao (u početku) carinsku uniju zemalja Centralne Europe, što ostavlja otvorenim područje Jugoistočne Europe kao druge subregije europskog Istoka. Kao dodatak tu je i treća subregija koja se ponegdje naziva Istočnom Europom, a čine je uglavnom europske republike bivšeg SSSR-a, koje se ipak (osim baltičkih država) drže dijelom ruske interesne sfere. Četvrto, gotovo je neizbježan pritisak na Hrvatsku za pridruživanje nekoj od predviđenih integracija. Peto, izostajanje iz procesa dogova­ranja i oblikovanja konačnih prijedloga povećava mogućnosti pokušaja nametanja takvih Iješenja koja Hrvatskoj najmanje odgovaraju.

178

Stoga, radi ostvarenja vlastitih interesa i poželjnih oblika suradnje te izbjegavanja nepovoljnih varijanti Hrvatska može djelomično pose­gnuti za petom opcijom, koju smo elaborirali na početku ovog odjeljka. Umjesto pasivnog odnosa i odbijanja tuđih prijedloga, čime se dovodi u inferiornu poziciju nekooperativnog sudionika različitih dogovora i inicijativa, Hrvatska može formulirati vlastite različite inicijative. Ofenzivna strategija nuđenja vlastitih modela suradnje, različitih va­rijanti gospodarskog povezivanja povećava izglede realizacije optimalne međunarodne gospodarske pozicije Hrvatske.

4.4.4.3. Varijante ofenzivne nacionalne strategije Hrvatske

Prva, za Hrvatsku optimalna varijanta, jest, dakako, priključenje ED. No ta opcija za sada nema dovoljno čvrste izglede usagledivom vremenu. Druga je varijanta članstvo u CEFTA-i, što je donekle izglednija no i donekle nesigurna varijanta. Naime, brojnost zemalja u CEFTA-i ostavlja otvorenim pitanje europskog jugoistoka, a u slučaju Hrvatske ostaje otvorenim i pitanje BiH. Po svemu sudeći, Zapad vidi Hrvatsku i BiH kao jedinstven geopolitički prostor, pa nije realno njegovo dijeljenje u dvije ekonomske grupacije. Treća, za Hrvatsku najmanje povoljna, pače neprihvatljiva varijanta jest njezino guranje u neku od predloženih asocijacija Jugoistočne Europe, u kojoj je na­zočnost Hrvatske inozemnim predlagačima potrebna radi ostvarenja unutar-regionalne ravnoteže.

Moguća Hrvatska inicijativa trebala bi poći od argumenta subop­timalnosti koji karakterizira gotovo sve inicijative kojima se ionako nevelik prostor Istočne Europe, slijedom neekonomskih argumenata cijepa u različite subregije. Samo 12 zemalja Istočne Europe, kao potencijalno tržište od 120 milijuna žitelja čine gospodarski releventan entitet. Osim toga, tako oblikovana ekonomska cjelina pokriva željeni tampon prostor, kako zemljopisno, tako i privrednom snagom. Takva argumentacija prihvatljiva je EU i zbog još jednog razloga. Naime, ona upućuje na stvaranje EZT2 (Europskog zajedničkog tržišta 2), čime se smanjuje pritisak na nova učlanjivanja u EU koja bi tu zajednicu mogla dovesti na rub efikasnog funkcioniranja. Hrvatska

179

pak~tom . iIli<:ij!itivom .. postiže .četverostrul<i . učina.~.·· Pr,ro,· esigurava vrijeme za vlastiti ekonomski oporavak, jer eventualna realizacija takve ideje zahtijeva složeni postupak dogovaranja. Drugo, tako široko postavljena zajednica, koja onemogućava bilo čiju pojedinačnu domi­naciju, ne ugrožava nego ekonomski upotpunjuje nacionalnu samo­bitnost i državnu samostalnost. Treće, time se potencijalno otvara mogućnost proširenja tržišta hrvatskoj ekonomiji, jer analize pokazuju kako je kontrakcija tržišta odgovorna za otprilike 50 % tranzicijskog pada hrvatskih makroekonomskih indikatora četvrto, takvom se inicijativom mnogo racionalnije i argumentirani je blokiraju pokušaji svrstavanja Hrvatske u kojekakve južnoeuropske ekonomske integra­cije.

4.5. Strukturni pomaci vanjske razmjene Hrvatske i EU

Bez obzira na odabranu strategiju prema globalnim regionalnim integracijama, EU prema stvarnom udjelu u hrvatskoj međunarodnoj ekonomskoj razmjeni, prema dugoročnim gospodarskim indikatorima, čini kontinuirano okosnicu hrvatske strategije.

4.5.1. Učinci promjene gospodarskog okvira

Referentna točka promjena u Zapadnoj Europi stvaranje je jedin­stvenoga umjesto dosadašnjega zajedničkog tržišta. Pri torne će za Hrvatsku izuzetno značenje imati barem tri obilježja.

Prvo, jedinstveno tržište znači skoro gašenje, odnosno potiskivanje bilateralnih aranžmana Hrvatske i pojedinih članica Unije. To može utjecati na strukturu hrvatske vanjske razmjene kojom dominiraju Italija i Njemačka. U svezi, s tim valjalo bi detaljnije raščlaniti zabranu hrvatskog izvoza nekih agrarnih proizvoda (mesa i mliječnih proizvoda) u EU. Osobito je zanimljivo pitanje koliko su uzrok zabrane formalno

180

navedeni -(sanitarni) razlozi; a koliko j~ to pokušaj neizravneg-oou­stajanja od valjanih bilateralnih aranžmana, koji nisu odgovarali ostalim članicama Unije.

Drugo, jedinstveno tržište vodit će diferenciranu politiku spram pojedinih zemalja i skupina zemalja, ovisno o njihovoj razvijenosti i razvijenosti gospodarskih sveza sa zajednicom. Potencijalni će se hrvat­ski izvoz susretati s različitim uvoznim politikama, ovisno o samoj strukturi izvoza. Kada se radi o industrijskom izvozu, osobito nekim granama industrijske proizvodnje, naš se potencijalni izvoz može naći u proturječno j situaciji. S jedne je strane pogodnost ukidanja unu­tarnjih granica između zemalja EU, što ukida barijere i povećava

potražnju za industrijskim proizvodima. S druge strane je uvozna politika EU glede industrijskih proizvoda pod snažnim utjecajem odnosa EU i NIC-a (novoindustrijaliziranih azijskih ekonomija). Aktu­alna zbivanja indiciraju kako će upravo ta skupina proizvoda (i zemalja) biti glavna meta carinske zaštite jedinstvenog tržišta ED. Recentna zbivanja nakon 1992. godine s mjerama antidampinške politike prema uvozu i NIC-u to zorno potvrđuju. Osobito su pak znakoviti novi propisi glede "podrijetla" proizvoda, kojima se poku­šavaju zatvoriti "rupe" kojima su te zemlje ustrojava jući montažu ili doradu svojh proizvoda u EU, pokušavale izbjeći carinske barijere. Hrvatska se poradi djelomične sličnosti svog industrijskog izvoza može naći u situaciji sličnoj NICu za neke skupine proizvoda. Mnogo će

pak povoljnije biti djelovanje jedinstvene carinske politike EU na skupinu proizvoda koji pripadaju u tzv. lakoprerađivačku industriju (npr. tekstil). Ovdje će zaštitu određivati politika Unije prema skupini srednje razvijenih zemalja u razvoju, poput Indije, Egipta i zemalja Južne Amerike. Kako je ocijenjeno da te ekonomije imaju relativno neelastičan izvoz, odnosno ograničenu izvoznu fleksibilnost, takav će izvoz biti izvan podizanja novih barijera (OECD, 1995:14,15). Ovdje se pak Hrvatska, koje se struktura izvoza dijelom podudara s izvoznom strukturom narečenih zemalja, nalazi u povoljnijem položaju s mo­gućnošću lakšeg širenja izvoznog tržišta.

181

Treće obilježje jedinstvenoga tržišta EU od bitnoga, ali i protur­ječnog učinka za hrvatski izvoz, jesu stvarni poticaji svake od zemalja EU da na zajednicu prenese dio svoga gospodarskog i državnog suvereniteta. Realnog ili barem djelomičnog opravdanja imaju argu­menti kojima se tvrdi kako je prvi motiv povratak osnažene jedinstvene Europe na globalnu ekonomsku scenu s koje su je potisnule SAD i Japan. Stoga se drži kako čak ni godina europskog ujedinjenja -1992. nije odabrana slučajno, jer se podudara s 1492. godinom Kolumbova otkrića Amerike, odnosno početkom Europske dominacije svijetom prije točno pet stoljeća (Nestor, 1993:255). Reinkarnacija europske gospodarske snage znači ponajprije sučeljavanje s Japanom i njegovom politikom izvozne ekspanzije i uvoznih restrikcija. Kako se nijedna zemlja pojedinačno nije mogla nositi s agresivnim japanskim izvozom, takvo okrupnjavanje drži se primjerenim odgovorom koji omogućava bolju uspostavu reciprociteta ponajprije s Japanom, ali i sa SAD. Kako takva strategija "ježa"~rema vani i "puža" prema unutra, objektivno vodi unutarnjem preustroju i jačanju zajedničkog

nastupa prema trećima, to objektivno sve potencijalne partnere, pa tako i Hrvatsku, dovodi u složeniju poziciju.

4.5.1.1. Gospodarske razdjelnice

Svekolika integracija Hrvatske u zapadnoeuropske tijekove i in­stitucije temeljna je strategijska težnja hrvatske, kako državne, tako i gospodarske politike.

Stožerni pak ekonomski postulat je tržišno gospodarstvo, koje se u uvjetima male nacionalne ekonomije, kakva je Hrvatska, nužno ostvaruje kao otvoreno, izvozno orijentirano gospodarstvo.

Obje te međašne razdjelnice upućuju na međunarodne ekonomske odnose, poglavito na odnose Hrvatske i Europske unije kao na sredstvo i mjeru njihova ostvarenja.

Intenzitet vanjskotrgovinske razmjene kao pokazatelj stupnja eko­nomske integriranosti Hrvatske u zapadnoeuropsko tržište pokazuje gotovo prirodnu snagu tržišne povezanosti koja dugoročno određuje europsku poziciju hrvatske ekonomije. 182

4.5.1.2. Faktori utjecaja na strukturu razmjene

Dugoročni trendovi ekonomskih odnosa s inozemstvom u pred­tranzicijskom razdoblju upućuju na Zapadnu Europu kao najznačajnijeg vanjskotrgovinskog partnera, koji i u nepovoljnom makroekonomskom i inom okruženju doseže 50 %-tni udjel u strukturi vanjske razmjene Hrvatske. Pri tome se ističu Italija i Njemačka kojih je pojedinačni udjel u razmjeni s Hrvatskom varirao od 15 do 20 %.

Koncentriranje pak analitičke pozornosti na samo nekoliko za­padnoeuropskih gospodarstava što dominiraju strukturom hrvatske vanjskotrgovinske bilance čini razvidnima kako dugovječne trendove, tako i elemente moguće razvojne strategije.

Tranzicijsko je razdoblje iznjedrilo dvosmjerno gibanje važno na smjer i strukturu vanjske razmjene Hrvatske i Zapadne Europe.

Prvi smjer, što je jačao utjecaj EU, opadanje je razmjene s bivšim CMEA-e tržištem, osobito bivšim SSSR-om. To je utjecalo ne samo na volumen hrvatske vanjske trgovine nego i na povećanje strukturnog udjela zapadnoeuropskih gospodarstava, poglavito Italije i Njemačke.

Drugi smjer, što je posredno slabio utjecaj EU, novi je državno­pravni okvir hrvatskoga gospodarstva inkarniran u samostalnoj državi. Time je u tranzicijskom razdoblju nekadašnja unutarnja razmjena među republikama bivše federacije postala dijelom vanjske trgovine. Po nekim se računima čak i do 30 % GDP-a Hrvatske u pojedinim godinama prije tranzicije razmjenjivalo s ostalim republikama (Zdunić, 1994). Dakako, velikosrpska agresija i masovni zločini počinjeni nad hrvatskim civilnim pučanstvom bitno su promijenili izgled i smjer ekonomskih odnosa. No neke su gospodarske sveze s pojedinim novutemeljenim državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije nastavljene, pa čak i pojačane. Primjerice, robna je razmjena sa Slovenijom u pojedinim godinama dosezala 20 % ukupne vanjske razmjene Hrvatske.

183

Ukupna razmjena Hrvatske sa svijetom znakovito je porasla od predtranzicijskog razdoblja, pri čemu je robni izvoz porastao sa 2,8 mlrd 1989. godine na 4,6 mlrd USD. Istodobno je uvoz porastao s 3,5 mlrd na 7,5 mlrd, pa se bruto razmjena s inozemstvom povećala s 6,3 mlrd na 12,3 mlrd USD (tablica 4.2). Vrlo je važno da i, U'

inače dinamičnim robnim tijekovima s inozemstvom, progresivno raste razmjena sa zemljama Zapadne Europe, odnosno EC-a. U narečenom razdoblju hrvatski je izvoz u Italiju povećan dva, u Njemačku više od dva puta, a u Austriju gotovo tri puta. Još je snažnija povezanost ostvarena u uvoznim tijekovima, u kojima je uvoz iz tih zemalja povećan tri ili četiri puta. Kvantitativni pokazatelji zorno potvrđuju transformaciju hrvatskoga gospodarstva prema suvremenoj tržišnoj ekonomiji uključenoj u Zapadnu Europu.

Tablica 4.2. Izvoz i uvoz, po zemljama namjene/porijekla u ()()() USD

184

Grafikon 4.2. Hrvatski izvoz 1988-1995

5000000 r-------------------------,

4000000

3000000 L-----...... -200oooo-'-------~

-Ukupno _Europa __ Italija

-<>-- Njemačka

o L---_r---~--_r---~--_r---+_--~ 1988 1989 1990 1991 1992 1993 1994 1995

Grafikon 4.3. Hrvatski uvoz 1988-1995

0000000 r-~========~----------------------------I

7000000

6000000

5000000

4000000

3000000

_Ukupno _Europa __ Italija

-<>-- Njemačka

2000000 L_---

1OO0000~=====S======~=====Z====--6-----~======~====~ o L---_r---+_--_r---+_---+---+_--~ 1988 1989 1990 1991 1992 1993 1994 1995

Volumen robne razmjene s inozemstvom pokazuje i neke naoko nekonzistentne trendove, koje je potrebno pozornije analizirati. Jedna je od pr~jepornih činjenica rast volumena izvoza i razmjene u <;jelini u razdoblju kada je ukupna proizvodnja značajno pala. Prema služ­benim procjenama GDP u 1995. godini je na razini 67 % GDP-a iz 1989. godine, dakle jednu trećinu manji, a volumen je bruto razmjene

185

s inozemstvom udvostručen: Takva priVidna diskrepancija ima naj­manje tri uzroka Prvo, kOljenite promjene u gospodarstvu, kao rezultat državnog osamostaljenja Hrvatske, logično su povećale me­đunarodnu razmjenu, u što se sada pribraja i razmjena s dijelom republika bivše države. Drugo, metodološke promjene prelaskom na tržišne ekonomske kategorije, promjena valute itd., utjecali su na promjene, osobito pokazatelja iskazanih u tekućim cijenama. Treće,

i vjerojatno najvažnije jesu promjene uzročene privatizacijom. Privatno se poduzetništvo dominantno razvilo u trgovini, a liberalizacijom, poglavito u vanjskoj trgovini. To je multipliciralo kanale vanjske razmjene na više tisuća gospodarskih subjekata. Time je postalo mogućim uvozno/izvoznim operacijama, kojima je roba transferirana preko Hrvatske, višestruko uvećati vanjsku razmjenu, bez izravne ili neizravne veze s domaćom proizvodnjom. Robni promet preko Hr­vatske više desetaka tisuća novih privatnih poduzeća, tako je, na temelju uvozne i izvozne carinske dokumentacije, postao dijelom hrvatske međunarodne ekonomske razmjene.

4.5.1.3. Europeiziranje vanjske razmjene

No, bez obzira na otvorena metodologijska pitanja, osobito glede poredbe ll· đU:žemrazđob1ju;zamjetna je narečena reorijent.acija smj~ra vanjske trgovine Hrvatske. Pri tome nije upitna europska usmjerenost ekonomskih odnosa s inozemstvom u odnosu prema ostatku svijeta, koliko se mijenjala unutareuropska struktura vanjske razmjene Hr­vatske. U desetljeću od 1985. do 1995. udjel Europe se u hrvatskom izvozu povećao s 80 % na 90 %, a u uvozu od 63 % na 85 %.

Strukturne promjene vanjske razmjene dakle pokazuju gotovo apso­lutnu europsku orijentaciju Hrvatske. No još su dramatičniji unutar­europski pomaci koji čine razvidnim snažnu upravljenost hrvatskog gospodarstva prema ključnim ekonomijama europske zajednice - EC. Zapadna Europa, odnosno ključne zemlje EC-a apsorbirale su 1985. godine četvrtinu. odnosno 25 % hrvat.'lkog izvoza i isporučile trećinu

33 % uvoza. Godine 1995. ista su gospodarstva apsorbirala 55 % izvoza i isporučile 57 % uvoza (tablica 4.3). Takva svekolika orijentacija 186

Hrvat8ke~ii.a -zapaanoeliropsk<f frzlšte~ Umnožava se činjenicom da je realni GDP Hrvatske 1995. godine otprilike na 2/3 GDP-a iz 1985. godine.

Tablica 4.3. Strnktura izvoza uvoza po zemljama TUJmjene/porijekla

IZVOR: Statistički godišnjak Republike Hrvatske 1986., 1987., 1988., 1989., 1990., 1991; Statistički ljetopis Republike Hrvatske 1992., 1993., 1994., 1995., 1996.

Grafikon 4.4. Struktura hrvatskog izvoza 1985-1995

100%

90%

80%

70%

60%

50% 40% 30%

20%

10% O

1985 1986 1987 1988 1989 1990 1991 1992 1993 1994 1995

Italija

Europa

187

100%

90% 80%

70% 60%

50% 40% 30% 20% 10%

O 1985 1986 1987 1988 1989 1990 1991 1992 1993 1994 1995

Italija

Europa

Poradi potpunije komparabilnosti podataka i qjelovitijeg uvida u hrvatsku europsku orijentaciju uputno je pogledati korigirani pregled vanjske razmjene Hrvatske po zemljama podrijetla. Korekcije se odnose na uključivanje zemalja bivše Jugoslavije u statistiku hrvatske vanjske razmjene. Od 1993. godine Hrvatska statistika uključuje razmjenu sa Slovenijom. Ako se ta razmjena isključi radi usporedivosti s 1985. godinom, razvidni su još snažniji realni pomaci prema Zapadnoj Europi koja u tako korigiranoj razmjeni čini 2/3 strukture hrvatskog uvoza i izvoza (tablica 4.4).

Potpuniji Pregled gospodarskih sveza Hrvatske i EC tržišta traži i uvid u istodobnu dinamiku matrice uvozno-izvoznih tijekova dijelom vidljivu i u pokrivenosti uvoza izvozom. Prvi pogled nudi sliku pogoršanja položaja Hrvatske u razmjeni s Europom jer je 116 % pokrivenost i gotovo 100 %-tnu pokrivenost, npr. u 1988. godini, zamijenila 65 %-tna pokrivenost uvoza izvozom u 1995. godini. Posredno bi se moglo zaključiti kako je jačanje sveza Hrvatske s Europom teklo jačanjem uvozne ovisnosti koja nije bila praćena

odgovarajućim prodorom hrvatskog izvoza na to tržište. No ako Europu fokusiramo na Europsku zajednicu ili bolje na Italiju i Njemačku, koje čine gotovo 50 % hrvatske vanjske razmjene, vidimo kako unatoč povećanom volumenu pokrivenost uvoza izvozom na ta dva tržišta u posljednjih deset godina, u načelu, vrlo malo oscilira (tablica 4.5).

188

Tablica 4.4.

I 1,52

.. ,9.42

Struktura izvoza i uvoza po zemljama namjene/pori­jekla (bez Slovenije)

100,00

76,12

4,27 .?l)8

1.40 1,6P

13,35 i

16,31. 18,55

1,29 ". 1,10 1.10

15,16 15,37 , 12,79 -",!,!I<L~, 2.55 .,62

2,82 '"

2,14

Italija 10,45

Nizozemska 2,~7 2,27

Njemačka 13.83 19,27 21,76 22,50

187 2,07 2,12 2,89

Tablica 4.5. Pokrivenost uvoza izvozom u % (uvoz= 100)

IZVOR: Statistički godi.ifnjak RepuQlike Hroc.tske 1986., 1987., 1988., 1989., 1990., 1991; Statistički ljeropis Republike Hrvatske 1992., 1993., 1994., 1995., 1996.

189

Grafikon 4.6. Pokrivenost uvoza izvozom it % (uuoz=100j

140,00 r----------------..,....~-';":;'"--_, -Ukupno

130,00 _ Europa

120,00 --Italija

110,00

100,00

90,00 K~~-""'-...... 80,00

70,00

60,00

50,00

--<>-- Njemačka

1985 1986 1987 1988 1989 1990 1991 1992 1993 1994 1995

S razumljivom rezervom glede poredbe nosti pokazatelja moglo bi se ustvrditi kako je hrvatski izvoz u vrlo složenim tranzicijskim uvjetima zadržao i pače ojačao tržišnu konkurentnost na svojim najvažnijim vanjskim tržištima.

4.5.2. Dinamika vanjskog okruženja

Gospodarstvo kojega je output dovoljno lllalen da ni na jednom Tržištu veličinom svoje ponude nemože utjecatfna:- e.ljene1 :količine, mora pomno motriti sve pomake, osobito izravnih konkurenata. Kada se radi o Hrvatskoj i EU, bitan parametar koji kalibrira model međusobne suradnje jest i ponašanje ostalih tranzicijskih gospodar­stava, te strategija EU prema pojedinim zemljama ili skupinama zemalja.

Srednjoeuropska i istočnoeuropska tranzicijska gospodarstva, koji­ma pripada i hrvatsko, dotiču dvostruko ograničenje pri penetraciji na zapadnoeuropsko tržište.

190

4.5.2.1. Strukturna ograničenja

Prvo ograničenje je sama gospodarska struktura tranzicijskih eko­nomija, ponajprije struktura teške i prerađivačke industrije. U čitavom razdoblju poslije Drugoga svjetskog rata sve do demokratskih promjena 1990. godine Europa je kao relativno malen prostor iskusila dva gotovo paralelna razvojna tijeka. Iza "željezne zavjese" Istočna je Europa, pod dominacijom bivšeg SSSR-a, razvijala gotovo paralelnu gospodarsku strukturu Zapadnoj Europi. Prednosti planske privrede željele su se među ostalim dokazati ubrzanim industrijskim rastom Istočne Europe, kojim bi ona za upola kraće vrijeme od Zapada dosegnula razinu industrijske razvijenosti ED. Stoga je Europa kao cjelina početak tranzicije dočekala s gospodarskom strukturom koja je bila bitnim dijelom dvostruka.

N a prvi je pogled Zapadna Europa, u situaciji "viška" kapaciteta, bila u neupitnoj prednosti zbog visoke produktivnosti, visoke razine tehnološke razvijenosti, razvijenosti tržišnih institucija itd. Međutim, ni Istočna Europa nije bila sasvim bez prednosti. Zasta:tjela postrojenja, fizički su bila sasvim sposobna proizvoditi uz višestruke troškovne pogodnosti; a) postrojenja su tehnološki uglavnom otpisana, s malom ili nikakvom knjigovodstvenom vrijednošću, znači s niskim troškovima amortizacije, b) relativno kvalificirana radna snaga imala je 30-50 %

niže plaće, odnosno troškovi rada bili su 30-50 % niži, c) troškovi zaštite okoliša koji bitno određuju alokaciju pogona na Zapadu, na Istoku nisu činili signifikantnu stavku poslovne kalkulacije, odnosno troškova.

Kada se radi o Europi kao relativno malom prostoru, :rješenje novonastalih problema bilo je moguće potražiti investiranjem zapadnih kompanija na Istok, odnosno preuzimanjem istočnih poduzeća, što bi dopustilo restrukturiranje u dvije varijante. U prvoj su varijanti zapadne tvrtke mogle kupovati istočna poduzeća u koja bi dislocirala vlastitu ekološki osjetljivu (skupu) proizvodnju, što bi im omogućilo da vlastita energetski rasipna i ekološki štetna postrojenja zatvore te restrukturiraju gospodarstvo. U drugoj varijanti zapadne su tvrtke

191

mogle kupovati istočna poduzeća koja su im bila izravna konkurencija, ponajprije na ruskom i ukrajinskom tržištu, zbog postupnoga gašenja, odnosno zatvaranja pogona, odnosno konkurencije.

4.5.2.2. Interna inkompatibilnost tranzicijskih gospodarstava

Drugo ograničenje tranzicijskih gospodarstava je njihova interna inkompatibilnost, koja pojačava međusobnu konkurenciju pri penetra­ciji na tržište EU. Naime, postulati planske privrede u uvjetima relativne ekonomske zaostalosti Istočne Europe nakon rata, rezultirali su u svakoj zemlji, bez obzira na veličinu i resurse, vrlo sličnim

planovima industrijalizacije. Kako nijedna zemlja nije htjela "zaostati" u primjeni prednosti planske privrede, u uvjetima netržišne alokacije resursa, to je snizilo kriterije efikasnosti kapitalnih ulaganja. Svako je plansko gospodarstvo neobzirce na svoju veličinu i ekonomiju obujma kopiralo više ili manje rane planove sovjetske industrijalizacije, u središtu koje je bila teška industrija, crna i obojena metalurgija itd. Iskrivljena planska mjerila rezultirala su multipliciranom gospo­darskom strukturom bivšeg SSSR-a kako u srednjim tako i u patu­ljastim istočnoeuropskim gospodarstvima. Raspadom SSSR-a naHt,npile su za istočnoeuropska gospodarstva velike strukturne promjene, i na strani ponude i na strani potražnje. Ukinuće CMEA tržišta amputiralo je gotovo neelastičnu potražnju za istočnoeuropskim industrijskim proizvodima što ih je "gutalo" golemo tržište bivšeg SSSR. Time je ponuda tranzicijskih gospodarstava suočena s fundamentalnim struk­turnim pomakom od nezahtjevnog CMEA tržišta s relativno neela­stičnom potražnjom na kojem je "previše kupaca jurilo premalo robe", prema visokosofisticiranom i " uređenom" tržištu EU na kojemu je zajednička politika članica inventivno modelirala čitav spektar vidljivih i nevidljivih oblika zaštite domaće industrije. Dakle, tržišta na kojem često "previše robe juri premalo kupaca". Potražnja je u Istočnoj

Europi također iskusila jednako znakovite pomake. Prije tranzicije tražnja se oblikovala pod CMEA-om "korigiranim svjetskim cijenama", što znači da su se cijene pretežito energentima i sirovinama formirale na temelju prosjeka kretanja cijena na svjetskom tržištu u proteklom 192

I

razdoblju. Vremenski pomak i ponderiranje svjetskih cijena u sklopu CMEA-e, osobito u inflaciji, rezultiralo je nižim cijenama koje su u prosjeku zaostajale jednu do dvije godine za svjetskim tržištem. Znatan dio industrija kojih su proizvodi bili u tim uvjetima konkurentni, u novom tranzicijskom okruženju, obilježenom tržišnim okruženjem po­rasta ulaznih (do tada depreciranih) troškova, našlo se u raskoraku izmedu nužnog restrukturiranja i racionalizacije i manjka investicija kojima bi se to omogućilo.

4.5.2.3. Transparentna tržišna ograničenja

Okretanje tržišnih smjerova prema Zapadu u uvjetima slične

gospodarske strukture i ograničenog pristupa tržištu nametnulo je realnu dilemu svakom tranzicijskom gospodarstvu poznatu iz teorije igara kao "igra nulte sume". U takvoj igri, u kojoj su ukupni dobici svih igrača uvijek izjednačeni s ukupnim gubicima svih igrača, indi­vidualan igrač može dobiti više onoliko koliko manje dobije neki drugi igrač. U uvjetima transparentnih tržišnih ograničenja koja emitira EU tranzicijska su se gospodarstva gotovo doslovno našla u igri nulte sume. Moguće su bile tri varijante rješenja Prva je varijanta značila otvorenu medusobnu borbu za tržišne pozicije u EU u kojoj svako nacionalno tranzicijsko gospodarstvo politikom cijena i cijelim spektrom aktivnih i pasivnih mjera gospodarske politike nastoji steći prednost pred drugima, obarajući usput pro!'!iečne izvozne cijene i prihode, odnosno pogoršava jući "termes of trade izmedu zapadnoeurop­skih i istočnoeuropskih gospodarstva". Druga varijanta podrazumijevala je međusobno koordinirane, odnosno usklađene nacionalne izvozne strategije tranzicijskih ekonomija što bi, ojačavši pojedinačnu i ukupnu tržišnu poziciju, omogućilo povoljnije aranžmane u tijekovima eko­nomske razmjene između tih dviju skupina zemalja Treća varijanta, koja se u praksi i zbila, jest kombinacija prvih dviju, što znači da je dio tranzicijskih gospodarstava na putu da ostvari međusobno usklađenu politiku te da se pojavi kao respektabilan ekonomski entitet u odnosima s ED. Tu grupaciju čine tzv. Višegradske zemlje (Poljska, Češka, Mađarska, Slovačka). Ostalih osam istočnoeuropskih tranzicij-

193

· skih-ekonomija .. (Alba.'1ija, . Bosna + Hercegovina,Bugarska,· HrvatsKa, Makedonija, Rumunjska, Slovenija, Jugoslavija) oslonjeno je gotovo isključivo na bilateralne odnose sa Zapadom i individualnu strategiju nastupa spram ED. Dakako, takva situacija ima svoju objektivnu podlogu u agresivnom srpskom nacionalizmu, te teritorijalnim i et­ničkim pretenzijama prema susjednim zemljama. Ratne operacije, masovni zločini, te etničko čišćenje kao temelj srpske državne politike onemogućavaju uspostavljanje čak i uobičajene ekonomske razmjene, a nekomoli nekog od složenijih oblika gospodarske suradnje. Bez odgovornosti Srbije i Crne Gore, odnosno SRJ i kazne za počinjene zločine i otpočinjanje rata, te odricanja od teritorijalnih i inih pretenzija prema susjedima, objektivno nije moguća trajnija ravnoteža i uspo­stavljanje ozbiljnije suradnje. No krajnji rezultat i sasvim razvidna ekonomska posljedica takve situacije naspram EU jest osjetno različita pozicija Višegradske grupacije od pozicije ostalih individualno pozici­oniranih tranzicijskih ekonomija.

4.5.3. Regionalni pristup EU

Inicijativa utemeljenja snažnije međusobne povezanosti određenog broja tranzicijskih gospodarstava datira već od prvih pokazatelja djelotvornosti tranzicije u istočnoeuropskim gospodarstvima Moglo bi se kazati da su ukupni (i ohrabrujući i razočaravajući) rezultati ekonomske transformacije nagnali tada tri, a sada četiri srednjoeurop­ske zemlje da potpišu Deklaraciju o kooperciji u Višegradu - Mađarska,

početkom 1991. godine. Sama se ideja razvijala postupno. Različit

položaj, interesi, unutarnji demokratizirani odnosi itd. utjecali su na različite stavove pojedinih zemalja u različitim trenucima, o poželjnim oblicima međusobne suradnje. Na primjer, Madarska je, računajući u početku na svoju prednost ranijih reformskih zahvata i zasluga za raspuštanje CMEA, odbijala inicijative kakva je bila ona u Bratislavi 1990. godine. Planirajući izravan pristup EU, u kojem bi je ostale zemlje samo usporavale zbog sporije privatizacije i konstitucije finan­cijskog tržišta, Mađarska je u početku sebe vidjela kao neutralnu zemlju na putu ubrzanog prijema u ED. No već početkom 1991.

194

godine .Mađarska~postaje inicijator suradnje i ~domaćin summita II

Višegradu (Vachudova, 1993:39). Razlozi su vjerojatno bili u rezervi­ranosti EU prema individualnom postupku ubrzanog prijama Mađar­ske. Temeljni motiv Mađarske prepoznatljiv je središnjem cilju skupa koji je bio potpuno posvećen zajedničkom nastupu prema EU. S druge je pak strane Čehoslovačka, a kasnije Češka, u početku snažno zagova­rala suradnju i uspostavu "slobodne trgovinske zone" između potpis­nica Višegradske deklaracije. Kasnije, pak, osobito raspadom Čehoslo­vačke federacije, Češka, držeći se ravnopravnijom EU po stupnju raz­vijenosti i institucionalizaciji tržišta od drugih zemalja, počinje inzi­stirati na onome na čemu je Mađarska inzistirala 1990. godine, odnosno na individualnom putu u EU. No sama EU sasvim je jasno naznačila kako inzistira na snaženju višegradske skupine što je utjecalo na postupno prilagođavanje čeških stavova i punu potporu Slovačke višegradskoj asocijaciji (Okolicsanyi, 1993a:22).

N a prvi se pogled čini čudno kako jedino Poljska ima kontinuirano snažan pozitivan odnos prema višegradskom sporazumu zamišljajući tu zajednicu kao novo europsko zajedničko tržište (EC-2), od 64 milijuna potrošača (Vachudova;199&4H. Naime; P-oljska veličinom

svog unutarnjeg tržišta sa 38 milijuna stanovnika, nasuprot Mađarskoj sa 10 milijuna, češkoj sa 10 milijuna i Slovačkoj sa 5 milijuna stanovnika, dakle otprilike 60 % tržišne snage, ima najmanje eko­nomskih razloga da forsira međusobno povezivanje. Ako, dakle, gos­podarski razlozi nisu prešni, moraju postojati neki drugi koji motiviraju Poljsku da, bez obzira na višestruke promjene vlasti na izborima, ustraje na srednjoeuropskoj integraciji. Jedan od razloga može biti povijesna nelagoda izazvana jačanjem ujedinjene Njemačke, kao nekada tradicionalnog protivnika Poljske nezavisnosti i potrebe da se ojača

vlastita pozicija. Drugi, mnogo prihvatljiviji razlog je svijest da EU ne dijeli jednakom mjerom želju tranzicijskih ekonomija za brzim prijamom u zajedničko tržište. O tome bjelodano govori usporena procedura u kojoj se vrlo teško definiraju i sami uvjeti prijama, a

195

osobito želja zajednice da višegradsku a..'locijaciju proširi Rumunjskom, Bugarskom i eventualno Slovenijom, što praktički znači odgađanje

prijama za sve istočnoeuropske ekonomije. Pretpostavljeni razlozi EU svakako su unutarnji, gdje bi proširenje

članstva dodatno usložilo ionako teško harmonizirajuće odnose među pojedinim članicama EU, osobito u agraru. No ne treba podcijeniti ni vanjsku strategijsku dimenziju koja možda Istočnu Europu vidi kao neku vrst "tampon zone" prema nepredvidivim zbivanjima na području bivšeg SSSR.

N o bez obzira na krivudavi put, različite interese i brojne zastoje, višegradska asocijacija sve više prerasta u zaseban gospodarski entitet, u središtu kojega je u ovoj etapi stvaranje "slobodne trgovinske zone". Zona ima za cilj postupno snižavanje carinskih barijera i ukidanje uvoznih kvota Integracija je zamišljena u tri etape, odnosno tri kategorije robe koja dominira razmjenom. U prvoj etapi, koja je nastupila odmah, definirana je roba na koju se ne plaća nikakva carina. U drugoj je etapi tzv. normalna roba kojom će se carine postupno snižavati tijekom tri· četiri godine. U trećoj je etapi tzv. osjetljiva ~roba, glede koje će se carinska ~politika llskladivati--tijekom osam godina, a to su, npr., čelik i tekstil (Okolicsanyi, 1993a:21).

Konsekvencije su se osjetile i na faktorskim (tržištu kapitala) i na robnim tržištima.

Na tržištu kapitala istočna su se gospodarstva pojavila s multi­pliciranim zahtjevima za inozemnim investicijama i sličnim proble­mima te potrebama za investicijskim kapitalom. Formalizacija željene investicijske potrošnje oblikovana je II više ekonometrijskih modela. Pri tome su uporabljena dva tipa modela. U modelima Harrod-Do­marova tipa rabljen je odnos kapitalnog koeficijenta i stope investicija. Ti su modeli uglavnom polazili od poželjnih stopa rasta od 5 do 7 % u tranzicijskom razdoblju. Ovisno o pro<jeni kapitalnog koefici­jenta kretala se i pro<jena potrebnih investicija, odnosno potražnja za kapitalom na financijskom tržištu. Visoka procjena kapitalnog koeficijenta od 4, rezultirala je modelom u kojemu su potrebne eksterne investicije u Istočnu Europu iznosile golemih 226 mlrd USD 196

godišnje (Giavazzi, 1990:34-35). Model svjetski priznatih ekonomista, u kojem proizvodni kapital u Istočnoj Europi ima određenu uporabnu funkciju, predviđao je 110 mlrd USD potrebnih investicija godišnje (Fitoussi, Phelps, 1990). U modelima u kojima su ključne varijable zaposlenost, proizvodnost, dakle modelima koje bismo uvjetno mogli nazvati modelima Solowljevog tipa procjene potrebnoga eksternog financiranja, nešto su niže. Jedan od takvih modela polazi od procjene 40 % niže proizvodnosti rada u Istočnoj Europi i podizanja razine domaće štednje od 10 % na 20 %, što bi postupno smanjivalo pritisak na inozemna ulaganja. Osim toga, smanjeni apsorpcijski kapacitet tranzicijskih gospodarstava svodi objektivne potrebe za investiranjem u 10 godina na približno 35-60 mlrd USD godišnje (Groot, 1990:471-76). Osobito je zanimljiv model kqji polazi od procjene 5 % rasta produktivnosti godišnje i kojim bi se na Istoku za 25 godina udvo­stručila sadašnja prosječna produktivnost rada. Rast produktivnosti rada limitira tako potrebne inozemne investicije od 20 mlrd u početku, na- 40 mlrd USD na kl'l\iu prognostičkog razdoblja-~{)ECD,-Paxis:

1992). Osim tih dvaju tipova modela, ističe se i tzv. ekspertna procjena kao legiti- man stručni pristup dugoročnim prognozama stope rasta. Taj model, koji se ponegdje uspoređuje sa Marshallovim planom obnove Zapadne Europe iz 1947. godine, naziva se i Delorsovim planom, polazi od procjene kako bi Zapadna Europa trebala usmje­ravati godišnje oko 22,6 mlrd USD investicija u Istočnu Europu, što bi iznosilo oko 5 % GNP-a zemalja Europske zajednice (Wersch, 1991:442-48).

Ukupan pak realan promet na tržištu kapitala bio je daleko od prognoziranoga minimalno potrebnog, nekmoli optimalnoga. N o i u suboptimalnoj alokaciji inozemnih ulaganja u tranzicijska gospodarstva razvidne su razlike u investicijskim tijekovima (vidjeti detaljnije Družić, 1996a). Tranzicijska gospodarstva koja su individualno nastupila na financijskim tržištima privukla su nerazmjerno mali dio ukupnih investicija. Nasuprot tome, gospodarstva koja su uspjela formulirati zajedničku strategiju ostvarila su i relativno i u apsolutnim iznosima veći Udjel u ukupnim financijskim tijekovima. Tako je grupacija

197

zemalja, potpisnica višegradske deklaracije uspjela privući VIse od 90 % ukupnih investicija u Istočnu Europu. Istodobno ostalih osam istočnoeuropskih tranzicijskih ekonomija ostvarilo je manje od 10 % ukupnih investicija (Družić, 1996b).

Procesi pak na robnim tržištima više ili manje zrcale zbivanja na tržištima kapitala. U 20-godišnjem razdoblju prije tranzicije izvoz istočnoeuropskih zemalja bio je, u prosjeku, više opterećen mjerama carinske i necarinske zaštite (kvantitativna ograničenja, antidampinške mjere, itd.) od izvoza ZUR-a (zemlje u razvoju) u Zapadnu Europu. Računa se da je 30 % istočnoeuropskog izvoza bilo podvrgnuto takvim mjerama, osobito proizvodnje, u kojima je Istok imao komparativnih prednosti, npr. agrar, tekstil, obuću, željezo i čelik. Mjere necarinske zaštite osobito su dominirale u agraru gdje su se penjale do 60 % i tekstilu više od 90 %. Nakon 1990. godine nastupile su znatne promjene.

4.5.4. Beneficirani trgovački aranžmani

·Višegradskezemljeckaagr-upacija,ostvarile su povoljnije trgovačke aranžmane sa EU, s perspektivom skorog pridruživanja u punopravno članstvo zajednice. Zamjetno je kako Europska zajedl?-ica sklapa trgo­vačke aranžmane s višegradskom skupinom kao ~elinom. No u tim su aranžmanima isto tako zamjetna različita očekivanja partnera. Kao što smo vidjeli, cijela idttia višegradske skupine začela se na odnosu prema Europskoj zajednici i nadi kako će kolektivni nastup ubrzati prijem u Zajednicu. EU je, čini se, imala ponešto drukčiji pristup. Ona je najprije izdvojila višegradska gospodarstva kao potencijalno najdjelotvornija i kao "zalogaj" koji ima snage "provariti". Potom su sklopljeni trgovački dogovori kojima su snižene carine prema tim zemljama od 8 do 12 %. Međutim, primarni cilj tih mjera, barem glede EU, nije bilo omogućavanje brže prilagodbe višegradske asoci­jacije zapdnoeuropskom tržištu i povećanje njezinog izvoza, jer su pojedine zemlje (Francuska, Njemačka, Italija) uvele dodatne zaštitne i antidampinške mjere, npr. za češki čelik, a poljodjelski proizvodi i

198

tekstil su ionako bili isključeni iz sporazuma na razini cijele zajednice. Stoga se točni jom čini ocjena kako su carinska sniženja primarno bila u funkciji osposobljavanja višegradskih zemalja za vraćanje ino­zemnih dugova. Čak su i simulacijski modeli pokazivali da će narečene stope sniženja carina osposobiti istočna gospodarstva za vraćanje 10 do 16 % ukupnog iznosa vanjskoga duga (Mastropausqua, 1994:166). Praktički, to znači da sniženje carina pokriva visinu godišnjih anuiteta u otplati duga, jer se reprogramima anuitet na dugoročne zajmove svodi na otprilike 10 % iznosa glavnice. Pri tome treba imati na umu kako se radi o relativno malom obujmu trgovinskog prometa u oba smjera koji je početkom tranzicije bio manji nego između EC i Švedske. Uz relativno mali promet, glavni je problem nakon generalnog sniženja podizanje ad hoc carinskih i drugih barijera upravo u onim sektorima u kojima Istok ima komparativne prednosti, npr. uvođenje "minimalnih cijena" za poljske trešnje u godini kada je urod u Njemačkoj bio izuzetno dobar (Okolicsanyi, 1993:45).

Istodobno, ostale zemlje orijentirane na bilateralne odnose naišle su na takve izravne ili neizravne barijere ulaska na tržište koje su nepovoljno utjecala na ravnotežu vanjskotrgovinske bilance svake od tih zemalja sa ED. Hrvatska, koja pripada u skupinu koja, razumljivo, išće izravnu svezu sa ~ EC bez posredništva bilo kakve "asocUacije" , mora imati na umu specifičnosti okruženja i osobito specifičnih pogleda same EU, kako na tranzicijska gospodarstva u <jelini, tako i na svaku zemlju posebno.

4.6. Formuliranje nacionalne izvozne strategije

Dosad učin,jena analiza pokazuje neizbježnost vanjske orijentacije, dakle izvoz kao određujući uvjet razvojne strategije Hrvatske, koja bi djelotvorno, polazeći od raspoloživih resursa i dane strukture, bila sinteza trenutnih komparativnih prednosti hrvatskoga gospodarstva i stan,ja na svjetskom tržištu.

199

Praktički to znači (putem izvoznih poticaja) spajanje podzaposlenog proizvodnog kapitala s također nedovoljno zaposlenim ljudskim kapi­talom na burzi rada, brinući pritom o prilikama na svjetskom tržištu.

4.6.1. Modeli izvozne strategije

U Hrvatskoj, razumljivo, trenutno egzistiraju posve različiti modeli izvozne strategije pa čak i različiti stavovi o tome treba li uopće nacionalna razvojno-izvozna strategija ili treba prepustiti samom tr­žištu da odnosima proizvodnosti faktora, troškova i tržišnih cijena alocira proizvodnju i izvoz.

4.6.1.1. Model "razvojne vizije"

Model "razvojne vizije" polazi od trenutne krize kao razvojne mogućnosti. Rušenje starih institucija, ratna razaranja proizvodnih kapaciteta itd. mogu se shvatiti i kao prigoda da se počne "ispočetka" i na pravi način. Neopterećeni nasl~jeđem stare strukture oblikovane administrativnim, a ne tržišnim kriterijima, imamo mogućnost osmisliti suvremenu razvojnu strategiju. Takav pristup pledira za dominacijom ekonomije nad politikom, a ne obrnutu, oslanjajući se na kvalitativne razvojne poticaje od svježe motivacije (vlastita samostalna država, slobodno poduzetništvo), želje za učenjem, talenta za improvizaciju, obrazovanosti i niske cijene rada, pa do nove poduzetničke klase i emigrantske potpore. Kritizirajući nepostojanje razvojne strategije, odnosno nefunkcioniranje nacionalnoga strategijskog centra, u ovom se modelu reafirmira nužnost nacionalne-državne strategije. No pri tom se inzistira na radikalno novom modelu totalnog reinženjeringa, terminu posuđenog iz suvremene teorije menadžmenta koji, umjesto popravljanja, prilagodbe, znači raditi iz temelja drukčije i učinkovitije (Srića, 1996:503,504).

200

4.6.1.2. Model "intelektualnog kapitala"

Model "intelektualnog kapitala" također pronalazi nove razvojno­izvozne čimbenike, ali suprotnog predznaka u usporedbi s prethodnim modelom. Model temeljito argumentira pomak od proizvodnoga kapi­tala prema znanju kao temeljnom razvojnom faktoru u uvjetima svekolike globalizacije gospodarskih procesa i sumraka nacionalnih ekonomija. Kako je znanje, odnosno intelektualni kapital, središnji faktor napretka to traži stuboki pomak nositelja izvozne strategije. U novim uvjetima ekonomska politika, dakle strategijska opredjeljenja na nacionalnoj razini, ima neutralan učinak na realne procese. Glavni faktor postaje sposobnost poduzeća ili, bolje, sposobnost menadžementa da povećava vrijednost kapitala Potreba remisije države, odnosno odustajanje od njezine strategijske intervencije dokazuje se nedjelo­tvornošću državnih (javnih) i djelotvornošću privatnih hrvatskih po­duzeća, pri čemu se država treba pojaviti samo kao poticatelj edukacije menadžmenta (Pulić, 1996:468, 469).

4.6.1.3. Model "realnog okruženja"

Model "realnog okruženja" polazi s jedne strane od znakovite izvozno/uvozne ovisnosti hrvatskoga gospodarstva, a s druge strane od stvarnih strukturnih pomaka u veličinama i smjerovima vanjske razmjene. Kvantificirajući proporcije GDP-a izložene inozemnom trži­štu, promjene uloge i značenja važnijih trgovinskih partnera, model prognozira i bilancira izvozno-uvoznu potražnju/ponudu hrvatske pri­vrede. Pristup je orijentiran prema proračunu potrebe povećanja

ukupnog volumena izvoza, a isto tako i bilanciranju kompenzacija koje se u takvu povećanju trebaju zbiti, Model, naime, računa na trajni gubitak dijela tržišta bivše Jugoslavije i potrebu kompenzacije putem povećanja izvoza na zapadnoeuropsko i istočnoeuropsko tržište te tržište bivšeg SSSR. Pri tome se važna, pače diskrecijska uloga pridaje mjerama ekonomske politike, odnosno strategijskim potezima države, od politike valutnog tečaja, kreditne i porezne politike itd, (Zdunić, 1994:161).

201

Valja zamijetiti kako prva dva modela inzistiraju na znanju, kvaliteti i menadžmentu, tretirajući ih kao opće kategorije koje će

primijenjene u svim segmentima gospodarstva imati različite učinke, odnosno rezultirat će "prirodnim" odabirom sposobnih. Pri tome se u drugome modelu djelovanje makroekonomskog okruženja ne drži presudnim čimbenikom konkurentske sposobnosti nacionalnoga gos­podarstva. Treći model donekle kvantificira izvoz u razvojnoj strategiji, inzistirajući na ekonomskoj politici kao u1jecatelju na veličinu izvoza. Model kvantificira i poželjnu, odnosno vjerojatnu, disperziju hrvatskoga izvoza prema regijama svijeta, ne upuštajući se u provjeru strukture.

4.6.2. "Kombinirani" model

Promišljanje djelotvornog modela mora ponajprije računati na dinamiku procesa u tranzicijskom gospodarstvu kakvo je hrvatsko. Žestina mijena endogenih i egzogenih varijabli hrvatske ekonomije upućuje na brqinost etapa. gotovo bi se moglo reći različitih dimenzija, kroz koje prolazi njezina tranzicija sustava i reorijentacija razvitka. Stoga jednodimenzionalni modeli, koliko god suvremeni bili, mogu samo dijelom "pokriti" mnoštvo i neočekivanost realnih procesa. Stoga se čini uputnim razmišljati o "kombiniranom modelu" koji će u različitim etapama pridavati različite pondere elementima narečenih modela, dodajući, dakako, i nove/vlastite elemente.

Sve analize pokazuju da su potencijalne komparativne prednosti hrvatskoga gospodarstva na svjetskom tržištu upravo u relativno razvijenim industrijskim kapacitetima i relativno jeftinoj radnoj snazi koji se mogu pokrenuti ustrojem racionalne i učinkovite razvojne strategije. Najveći dio hrvatskoga proizvodnog nacionalnog bogatstva koncentriran je u industrijskim i građevinskim kapacitetima, sve i kada se uračuna ju ratne štete i djelomična tehnološka zastaIjelost postrojenja. Ovisno o metodi pro<;jene, razlikuje se i vrijednost proiz­vodnih sredstava, odnosno proizvodnoga kapitala N o, bez obzira na metodu, hrvatski proizvodni kapital vrijedi oko 35 mlrd USD. Više od 70 % tog je kapitala koncentrirano u industriji, građevinarstvu i

202

trgovini. U industrijskoj pak proizvodnji, s otprilike 40 % udjela, dominiraju metaloprerađivačka industrija, strojogradnja, elektrostrojo­gradnja, prehrambena i industrija građevinskog materijala.

Cijeneći troškove proizvodnje, amortiziranost opreme te, ponajprije, trenutnu i potencijalnu proizvodnost rada, spomenute se djelatnosti ipak nameću kao znantna razvojna mogućnost. To se osobito odnosi na izvoz koji uz primjerenu politiku financiranja, odnosno kreditiranja izvoza, zbog uskog unutarnjeg tržišta, treba činiti okosnicu razvojne strategije hrvatskoga gospodarstva.

Prateći oscilacije na svjetskom robnom i financijskom tržištu, dužničku krizu i gospodarski slom brojnih zemalja u razvoju, slom različitih teorija razvoja, recesiju u razvijenim industrijskim zemljama, tranzicijske kontroverze u bivšim socijalističkim zemljama, nameće se pitanje kako i koji izvoz poticati u Hrvatskoj u funkciji svekolikog razvoja

U z puni respekt naznačene potrebe temeljite reorijentacije gospo­darskih gibanja u cjelini, a izvozne orijentacije zasebice, mišljenja smo kako bilo koja strategija mora involvirati polazno realno stanje koje je temelj daljnjeg promišljanja.

4.6.3. Polazna etapa "zadane strukture" u "kombiniranom" modelu

Vidjeli smo kako tranzicijski proces djeluje na izvoznu strukturu u smjeru jačanja uloge EC-a koja postupno apsorbira sve veći dio hrvatskog izvoza. U strukturi izvoza kako je razvidno, EC povećava svoj udjel od ispod 50 % na gotovo 70 %. No povećanje strukturnog udjela zbiva se u okruženju nedovoljnog volumena izvoza. To upućuje na raščlambu ne samo regionalnih smjerova nego i ekonomske namjene proizvoda.

U tom je smislu struktura međunarodne razmjene pri ulasku u tranziciju upozoravala na industrijski karakter hrvatskog izvoza, što znači da je u prvoj etapi ta struktura trebala biti i temelj izvozne ekspanzije. pri tome kao kriterij uzimamo konvertibilan izvoz, odnosno

203

razmjenu s tržišnim gospodarstvima. Osim toga, uveli smo i vlastitu podjelu konvertibiinog izvoza na složene izvozne proizvode visoke tehnologije, razvijene industrijske proizvode i klasične hrvatske izvozne proizvode.

Prvu skupinu proizvoda unutar zadane strukture čine složeni izvozni proizvodi najvišeg stupnja obrade. U Hrvatskoj su to, svakako, brodovi i kompletna energetska postrojenja. Hrvatska je svojedobno bila četvrti svjetski proizvođač brodova, od običnih do tehnološki najsloženijih višenamjenskih plovnih jedinica za prijevoz specijalnih tereta s najsuvremenijim satelitskim računarskim navigacijskim su­stavima i iZUZetno tehnološki složenim plovećim istraživačkim plat­formama. Domaća su brodogradilišta postupno svladavala najsloženiju tzv. modularnu tehnologiju projektiranja i gradnje brodova. Ono što je činilo složenost broda kao izvoznog proizvoda upravo je hrvatski know how. Sirovine i materijali od limova do raČUllarskih sustava bili su uglavnom uvozne komponente, no sve su se te komponente domaćim znanjem pretvarale u vlastiti novi proizvod. Problem je financiranje brodova koji su obično visoke komadne vrijednosti, pa sc stoga prodaju uglavnom na dugoročan kredit. Spul;;ubnust Hrvatske da vlastitim znanjem i kvalitetom bude konkurentna u proizvodima visoke tehnologije kakav je brod, često je osporavana. Površnim ocjenama hrvatska se brodogradnja proglašavala sposobnom uglavnom za nezahtjevna istočna tržišta. Međutim, naša je brodogradnja na početku tranzicijskog procesa gotovo 80 % svog prihoda ostvarivala na konvertibilnim tržištima. U ukupnom konvertibilnom izvozu od približno 2,5 mlrd USD 1990. godine brodogradnja je s kojih 350 mIn činila 14 %. Pri tome je pokrivenost uvoza izvozom na konver­tibilnom tržištu iznosila u brodogradnji 4 928 %. Godine 1995. izvoz brodogradnje je bio 260 mln USD, što je činilo oko 12 % izvoza. Pri tome je pokrivenost uvoza izvozom iznosila 317 %. U skupinu visokorazvijenih izvoznih proizvoda pripadaju i električni strojevi (generatori, transformatori, tiristorske lokomotive i elektronske tele­fonske centrale). Učinak te proizvodnje na izvoz posredno je vidljiv u konvertibilnom izvozu od 146 mIn USD, odnosno 6 %-tnom udjelu.

204

Međutim, tu je pokrivenost uvoza konvertibilnim izvozom 45 %.

Godine 1995. izvoz električnih strojeva je 312 min USD, s gotovo istim udjelom u izvozu od 6,7 %. Kako je istodobno uvoz iznosio 815 min USD, pokrivenost uvoza izvozom pala je na 38 %.

U skupinu razvijenih industrijskih proizvoda uvrstili smo baznu i preradivačku kemiju s 330 mIn USD, odnosno 13 % konvertibilnog izvoza 1990. godine, te metaloprerađivačku djelatnost s 106 mIn, odnosno sa 4,3 % konvertibiinog izvoza. I tu je pokrivenost konvertibil­noga izvoza kemijske industrije relativno niska i iznosi 48 %, dok je u metalnoj industriji 80 %. U 1995. godini bazna i prerađivačka kemija imale su izvoz od 850 mIn USD, što je činilo 18 % izvoza, pri čemu je uvoz bio 952 mIn, pa je pokrivenost uvoza izvozom bila 89 %. Metaloprerađivačka industrija 1995. godine ostvarila je izvoz od 148 mIn USD, pa joj je udjel u ukupnom izvozu pao na 3 %.

U skupinu koju smo nazvali klasičnim izvoznim proizvodima ubrojili smo one proizvode koji se ponegdje drže hrvatskim kompa­rativnim prednostima, dakle onim izvoznim proizvodima koji bi trebali bitiutemeljuiz"oznestra~tlgij~ttj. drvo, tekstil, prehrambeni proiz­vodi. Izvoz drvne mase i finalnih proizvoda dosegnuo je pri ulasku u tranziciju 1990. godine 280 mIn USD, odnosno II % konvertibiinog izvoza, s pokrivenošću 187 %. U 1995. godini ostvareno je 330 min USD izvoza s pokrivenošću od 230 %. Tekstil, koža i obuća 250 mIn ili 9 % izvoza 1990. godine imali su pokrivenost 84 %. Godine 1995. izvoz je bio 790 mIn USD, uvoz 460, a pokrivenost oko 170 %. Izvoz prehrambenih proizvoda 1990. godine bio je 170 mIn USD, ili 7 %,

konvertibiinog izvoza i s pokrivenošću od 43 %. Godine 1995. izvoz prehrambenih proizvoda bio je 320 mIn USD, što je činilo takoder 7 % izvoza, pri čemu je pokrivenost uvoza izvozom bila oko 60 %.

4.6.3.1. Izvozna strategija i izvozni pokazatelji

Dizajniranje izvozne strategije uvijek je posljedica dugovječnog

poslovnog iskustva i istraživanja individualnih tržišta u različitim

zemljama-partnerima nacionalnoga gospodarstva. Respektirajući stvar­ne trendove i temeljne ekonomske indikatore, postupno se oblikuje

205

i nacionalna izvozna strategija. Stoga je razvidno kako su bilance vanjskotrgovinskih transakcija bitan sastojak tog segmenta gospodarske politike.

U domeni nacionalnih računa, u koju bi se mogle svrstati i bilance odnosa s inozemstvom, nazočne su brojne objektivne i ine prepreke. Dio je problema potpuno razumljiv s dvaju aspekata. Prvo, hrvatska je statistika, kao i cijelo gospodarstvo, do 1990. godine bila u drugom državno-pravnom okviru koji je Hrvatskoj nametao nesamostalan ekonomski položaj, što je u nacionalnoj statistici rezultiralo brojnim prelijevanjima, metodološkim nejasnoćama itd. Mnogi od tzv. načelnih, odnosno metodoloških problema, zapravo su bili sredstvo sprječavanja cjelovitog uvida u stanje i probleme i ponajprije potencijale i resurse hrvatskoga gospodarstva. To postaje vidljivim u vanjskoj razmjeni u kojoj negdašnja unutarnja razmjena između republika bivše Jugoslavije, nakon državnog osamostaljenja Hrvatske, postaje konvertibilnom vanj­skom razmjenom. Drugo, gospodarski sustav planske privrede, unatoč ranom uključivanju u sustav nacionalnih računa UN, odnosno tržišnih privreda, imao je neprevediv kategorijalni aparat prispodobljen izradi analitičke podloge petogodišnjih planova. Takav statističko-analitički

aparat nije korespondirao s potrebama suvremene analize, i trebao je biti nadomješten novim instrumentarijem SNA 93. računa prema općeprihvaćenoj metodologiji UN. No kako se radi o izuzetno složenom i opsežnom poslu, potrebno je relativno duže razdoblje usklađivanja nacionalnih bilanci, pa je dio problema sasvim razumljiv. Ipak, uza sve uvažavanje narečenih problema, dio nejasnoća nije sasvim objašnjivo To se osobito odnosi na nejasnoće koje proistječu iz različitih iznosa za iste bilančne pozicije u različitim publikacijama iste institucije, tj. Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske.

Metodološki problemi, na izgled, pripadaju spektru usko stručnih pitanja koja i u sklopu širokog korpusa ekonomskih stručnjaka,

zanimaju mali krug specijalista za makroekonomsku analizu i stati­stiku nacionalnih računa. Međutim, metodološki problemi analitičkih veličina, potom obuhvata podataka, indeksa cijena i proračuna fizičkih veličina toliko su važni da o njima često ovisi i sam temeljni zaključak

206

ekonomske analize u različitim djelatnostima i područjima. Zasebice metodologijski i koncepcijski osjetljivim ostaje 1990. godina kao prva tranzicijska godina koja je, kada je riječ o vanjskoj razmjeni, tretirana u dvije publikacije. U dvije hrvatske publikacije (SGH 91, i SLJH, 90) razvidni su drastično različiti pokazatelji uvoza i izvoza za 1990. godinu. Kako je uporabljen gotovo isti prosječni tečaj za američki dolar, i to 11,34 dinara za izvoz i 11,24 za uvoz (SGH 91: str. 267) te 11,32 HRD za izvoz i 11,20 HRD za uvoz, te kako je odnos dinar HRD bio 1 : 1, razlika nije objašnjiva tečajem. Razlika nije ni u klasifikaciji djelatnosti, jer je JKD ostala ista. U 1990. godini Hrvatska je još bila u sastavu Jugoslavije, pa nema razliku ni u tretmanu vanjskotrgovinskog prometa obzirice na zemlje bivše Jugoslavije.

Čista vanjska trgovina, dakle promet robe preko teritorija Hrvatske na temelju carinskih dokumenata, bez dodira s domaćom proizvodnjom jednako je tretirana u obje publikacije. Isto tako, sva roba koja je uvezena j QCarlDjBna kasniie i2;vQ2;el1!l JL ~neIlrQmi.mJ:'ljellQm ili dorađenom obliku, također je jednako tretirana u oba dokumenta. Bitna je razlika kod tzv. aktivnoga i pasivnoga prometa, odnosno uvoza na preradu i izvoza poslije prerade, te izvoza robe na preradu i uvoza poslije prerade, koji prema SGH 91, str. 43. nije Uključen, a prema SLJH 92., str. 304, uključen je u redovni uvoz i izvoz. Praktički, to je za Hrvatsku značilo uvećanje vanjske trgovine, jer su bitne grane nacionalne prerađivačke industrije bile orijentirane na iznajmljivanje proizvodnih kapaciteta (tzv. loan poslovi). Grupiranje industrijskih grana u osam skupina koje čine od 70 do 80 % izvoza, odnosno uvoza, zrcali veličinu učinka metodologijskih zahvata na volumen vanjske razmjene (tablica 4.6).

207

a Statistički godišnjak Hrvatske 1991, b Statistički ljetopis Hrvatske 1992,

2584294 I

320181 :

Tako npr. uključivanjem tzv. aktivnoga i pasivnoga prometa u izvoz i uvoz tekstila (gotovi proizvodi i tkanine) izvoz postaje veći za 460 mIn USD, što otvara najmanje dva koncepcijska pitanja. Prvo, utvrdili smo da je metodologijski razlika moguća samo u pozicijama uvoza radi izvoza ili izvoza radi izvoza nakon dorade II inozemstvu (loan poslovi). Kako u 1990. godini nema evidentiranih slučajeva

"unajmljivarija inozemnih. kapaciteta radi, dorade, ,odnosno, .izvoza radi uvoza nakon prerade, ostaje kao metodologijski moguće objašnjenje dopunskog izvoza nakon prerade. No u tom se slučaju postavlja pitanje uvoza. Naime, razlika od 460 mIn USD izvoza nakon prerade morala bi biti vidljiva i u uvozu, jer se uglavnom radi o prerađenom uvozu koji se izvozi. Međutim, uvoz od 389 mIn USD razlikuje se otprilike za 200 mIn u te dvije publikacije, pa se postavlja pitanje odakle taj dodatni izvoz u tako velikom volumenu od gotovo pola milijarde USD. Drugo, obračunom prema istom tečaju kao i uvoz i izvoz ispada da je društveni proizvod tekstilne industrije u 1990. godine u tekućim cijenama iznosio oko 550 mln USD, izvoz i uvoz bez loan poslova 238 i 188 mIn, a s loan poslovima 706 i 389 mIn,

208

t

što ostavlja otvorenim neka pitanja kako u 1990., tako i u narednim godinama, kada se više nije računao DP u tekućim cijenama niti je izračunana bilo kakva struktura GDP-a u tekućim cijenama.

4.6.3.2. Nacionalni računi i izvozna strategija

Potrebno je precizno razlučiti metodološke razlike u tranziciji makroekonomskih indikatora kako bi se mogle oblikovati analitički

uporabljive serije podataka kao vjerodostojni pokazatelji napretka hrvatske privrede na putu u suvremeno tržišno gospodarstvo.

U razdoblju prije tranzicije temeljne makroekonomske veličine bile su društveni bruto proizvod/Gross Social Product (DBP) , potom druš­tveni proizvod/Social Product (DP) i narodni dohodak/National Income (Y). Temeljna metoda izračuna bila je tzv. proizvodna metoda slična tzv. value added method (metoda dodatne vrijednosti) u tržišnim gospodarstvima. Tom je metodom ukupna vrijednost prozvodnje činila zbroj vrijednosti proizvodnje gospodarskih subjekata, grana, djelatnosti itd. Od te se vrijednosti oduzimala vrijednost materijalnih troškova (material costs), pa se dobivao društveni proizvod. l, napokon, odu­zimanjem vrijednosti amortizacije (depreciation) od društvenog proiz­voda dobivao se nacionalni dohodak. Ta je metodologija, dakako, bila prispodobljena potrebama planske privrede. Osnovni cilj-zadatak plan­ske privrede bio je osigurati alokaciju resursa, ponajprije kapitala na temelju planskih, umjesto tržišnih-ctienovnih mehanizama. A da bi se mogla izvršiti planska alokacija resursa, trebalo je steći uvid u ukupnu ekonomsku aktivnost gospodarskih subjekata, njihovu međusobnu

povezanost i ovisnost u procesu proizvodnje (reprodukcije). Analitički instrument bile su tzv. input-output tablice, a statistička podloga pokazatelji međufazne potrošnje, odnosno materijalni troškovi. Otuda uporaba društvenog bruto proizvoda kao temeljne analitičke kategorije u planskom gospodarstvu koji (jedini) nema pandana u kategorijalnom aparatu tržišne makroanalize. Valja pripomenuti kako je domaća analitika poznavala i druge metode obračuna (rashodnu iprihodnu) društvenog proizvoda, odnosno nacionalnog dohotka.

209

Rashodna metoda polazi od zbroja ukupnih rashoda za sve oblike finalne potrošnje: osobna potrošrija (C) + investicijska potrošnja cl)

+ javna potrošnja (G) + saldo odnosa s inozemstvom (X-M), pa je:

Y = C+I+G+(X-MJ

Prihodna metoda polazi od zbrajanja priohoda-dohodaka svih fak­tora ekonomske aktivnosti: dohotka od zemlje-rente (r), dohotka od uloženog kapitala-profita (p), dohotka od rada-nadnice/plaće (w), pa

Je:

Y = w+p+r

Međutim, te metode, koje je domaća statistika rabila osobito u statistici nacionalnih računa prihvaćenoj prema metodologiji UN još početkom 60-ih godina, imale su, sa stajališta planskoga gospodarstva, velik nedostatak. Kako je, naime, plansko gospodarstvo imalo ambiciju kontrolirati i utjecati na cjelokupnu ekonomsku aktivnost ili, planskim kategorijama kazano, utjecati na cjelokupan proces reprodukcije, to je bitan sastojak analize bila međufazna potrošnja, odnosno reproduk­cijski lanac iskazan u materijalnim troškovima.

U razdoblju tranzicije, odnosno u tržišnom gospodarstvu, polazna je analitička veličina bruto domaći proizvod/Gross Domestic Product (GDP). U suvremenoj analizi GDP je gotovo potpuno istisnuo bruto nacionalni proizvod/Gross Na1ional Product (GNP) i nacionalni doho­dak OO. U hrvatskoj se ekonomskoj literaturi događa da se zbog prijelaznog karaktera gospodarstva i ekonomskim kategorijama pridaje prijelazno (privremeno) značenje. Iz toga onda katkad proisiječe nekon­zistentan analitički okvir koji onemogućava sustavnu ekonomsku raščlambu do mjere kada se ne može razabrati radi li se o progresiji ili o regresiji pojedine makroekonomske varijable. Istodobno, uspostava koncepcijskog kontinuiteta i metodološkog raščišćavanja pojedinih ve­ličina što zrcale dugoročan hrvatski gospodarski razvitak bitni su tumači dinamike i strukture tranzicijskih promjena, dakle uspjeha integralne tržišne transformacije nacionalne ekonomije.

210

Unatoč relativno preciznim metodološkim napucima, nerijetko se kategorije brkaju, što umanjuje pouzdanost analize.

Jedna od češćih zabuna je poistovjećivanje bruto domaćeg proizvoda - GDP-a i društvenog bruto proizvoda DBP-a, iako se radi o bitno različitim kategorijama po obuhvatu i veličini. DBP iz predtranzicijskog razdoblja nema pravog pandana u tržišnim kategorijama. Može se donekle povezati za rijetko uporabljivanu kategoriju bruto proizvo­daIGross Output koja obuhvaća bruto vrijednost nacionalnog outputa, dakle uključuje i međufaznu proizvodnju, odnosno medijare.

GDP koji dobijemo kada od bruto proizvoda odbijemo međufaznu proizvodnju može se porediti s društvenim proizvodom (DP) koji se dobije kada se od društvenog bruto proizvoda (DP) odbiju materijalni troškovi. Metodološka raščišćavanja koja defmiraju DP kao nešto užu kategoriju od GDP-a, zbog primijenjene materijalne koncepcije, odno­sno reduciranog obračuna usluga, dovela su do saznanja kako DP treba uvećati za 12-14 % da bi se dobile usporedive veličine bruto domaćeg proizvoda i društvenog proizvoda.

Kada se od DP-a odbije amortizacija, dobije se nacionalni dohodak (Y). Kada se pak od GDP-a odbije potrošnja fiksnog kapitala (Con­sumption of Fixed Capital), dobije se neto nacionalni/domaći proizvod (NNP) koji se također može razlikovati u tretiranju poreza i drugih transfera, odnosno može biti različite veličine.

Zaseban su problem, dakako, vrijednosni iskazi. Obračuni u te­kućim cijenama daju iskrivljenu sliku dinamičkih gibanja ako je inflacija snažna. Istodobno daju dobar uvid u strukturne promjene. Na drugoj strani, obračuni u stalnim cijenama realno iskazuju rast ili pad promatranih veličina. N o ovdje je posebno složeno pitanje deflatora, odnosno koeficijenata kojima se korigira porast cijena da bi se dobile realne veličine.

Napokon, metodologijska razrada i prilagodba hrvatske statistike međunarodnim standardima rezultirala je objektivnim teškoćama u prezentaciji relevantnih pokazatelja, te čestim promjenama u definiciji i obuhvatu pojedinih kategorija što analizu čini izuzetno složenom.

211

Zadnji pokazatelji stukture DBP, DP i Y prema staroj metodologiji odnose se na 1992. godinu i prikazani su u SLITI 1994., str. 168-169. N o kako su pokazatelji dani u tekućim cijenama, to je omogućavalo djelomičnu analizu strukture u dužem razdoblju (1987-1992).

Istodobno obračun GDP-a kao procjena u stalnim cijenama pojavio se za 1990. godinu u SLITI 1992/93. u osnovnim konturama proizvod­nih i neproizvodnih djelatnosti, bez strukture po djelatnostima. Tek u SLITI 1994., str. 172, pojavljuje se struktura GDP-a u stalnim cijenama 1989-1993. godine. Pri tome u strukturi GDP-a nema ialro.zune djelntnosti trgovine, uz objašnjenje kako visoka inflacija ne

omogućava realan iskaz trgovinskog prometa, pa se djelatnost trgovine proporcionalno raspodjeljuje na one djelatnosti koje proizvode robu za tržište, a djelatnost trgovine se procjenjuje na temelju kvantitativnih indikatora djelatnosti na koje je aktivnost trgovine raspodijeljena (SLITI 1994:155). Ubrzo nakon toga trgovina se svrstava kao zasebna djelatnost u koju su još pribrojeni carine i odgovarajući porezi (SLITI 1996:144). Takve metodološke promjene daju radikalno drukčiju struk­turu GDP-a, a osobito udjela industrije i drugih sektora u GDP-u.

4.6.3.3. Parcijalna usporedba

Procjena GDP-a u tekućim cijenama prvi se put pojavljuje u SLITI 1994., str. 172, za razdoblje od 1980., 1985-1993., ali bez strukture GDP-a.

Silni metodologijski problemi s kontinuiranim promjenama u svakoj narednoj statističkoj publikaciji, te objektivne teškoće proizišle iz ratnih šteta i okupiranosti dijela hrvatskog državnog teritorija čine dvojbenom svaku usporedbenu analizu u dužem razdoblju. No ras­položivi podaci omogućavaju parcijalnu komparaciju DP-a i GDP-a u tekućim cijenama, pri čemu je GDP procijenjen, a DP izračunan prema prethodnim i konačnim podacima (tablica 4.7).

212

Tablica 4.7. Društveni proizvod bruto domaći proizvod

275;3

1r-__ ~~· __ +-__ · __ ~~+-_____ 5~~.~9~ ____ ~_~~ ________ -+ _________ 4

•• •••

1221.8

. _.276200.0 +-__ '~~"_-II . 18 ___ 4077oo.<c._J.-...._. ____ -"_"._--I1 .~ +2

DP u tekućim cijenama izračunan prema SGH 1991, za 1985-1989" a prema SLJH 1994, za razdoblje 1987-1992, "Zajedničke" godine u obje publikacije; 1987" 1988, i 1989, pokazuju usporedive podatke, GDP u tekućim cijenama prema SLJH 1995, GDP u tekućim cijenoma prema SLJH 1996,

Respektirajući analitičke razlike između DP-a i GDP-a, te činjenicu razrađene analitičke podloge za obračun DP-a u narečenim godinama, moglo bi se ustvrditi kako je procijenjena visina GDP-a u tekućim cijenama podcijenjena za razdoblje 1985-1989., precijenjena za razdoblje 1990-1992. prema pr~enama iz 1995. godine, te donekle precijenjena prema procjenama iz 1996, godine.

Problemi postaju još složeniji ako pokušamo ustrojiti međunarodnu komparabilnost pokazatelja. Hrvatska statistika već od ljetopisa 1994. godine.cpdkazujec GDP .. :utekućimcijenamau_domaćoj valuti, ali i u američkim dolarima ($). Kako su navedeni i prosječni godišnji tečajevi po kojima se domaća valuta pretvarala u dolare, to se mogao, koristeći se različitim izvorima i metodama obračuna, procijeniti GDP u nešto realni jim veličinama (tablica 4.8).

213

25

20

15

10

5

o

214

Tablica 4.8. GDP i DP u mlrd USD ,

Godina GDP' GDP" GDP'"

1989 16,4 18,'

1990 24,4 24,' 24,4

1991 18,6 18,6 16,8

1992 12,7 12,7 9,9

1998 14,6 11,9 i 11,7

1994 ; 14,2 ,~

1995 lll,l

Grafikon 4,7. GDP prema različitim godištima SLJH

• •• •••

II! GDP'

• GDP*'

EJ

GDP prema SIJH 1994" str, 172, tekuće cijene preračunane u USD prema prosjećnom godišnjem t€Ćaju, GDP prema SIJH 1995" str. 152, tekuĆi! cijene preračunane u USD prema prosjećnom godišnjem tećaju. GDP prema SIJH 1996., str. 146, tekuće cijene preračunane u USD prema prosjećnom godišnjem tečaju.

4.6.4. Analitička podloga polazne etape "zadane strukture"

Dio koncepcijskih i metodoloških problema, kako smo vidjeli, izravno utječe na uporabljivost analitičke podloge izvozne strategije, u njezinoj etapi koju smo definirali kao etapu "zadane strukture" u "kombiniranom" modelu izvozne strategije.

Pri kreiranju izvozne strategije prema razvijenim tržištima kakav je EC valja, npr., brinuti o činjenici da je pokrivenost uvoza izvozom visoka u drvnoj industriji (1 400 %), ali i relativno niska u tekstilnoj (77 %), te vrlo niska u prehrambenoj industriji (40 %). Naime, analize konkurentnosti hrvatskog gospodarstva na pojedinim zapadnoeurop­skim tržištima upućuju upravo na tekstilnu industriju kao glavnog izvoznika.

Raščlamba izvoznih tijekova, kako smo vidjeli upućuje na EU kao pretežito hrvatsko izvozno tržište koje apsorbira oko 2/3 hrvatskog izvoza. Istodobno, Njemačka i Italija apsoribraju oko 80 % hrvatskog izvoza u ED.

No još je znakovitija pro<;iena robne strukture, a posebice kon­kurentnosti hrvatskog izvoza. Analiza hrvatskog izvoza u te dvije zemlje pruža dostatan uvid u razmjere i učinkovitost izvoznog napora.

4.6.4.1. Tržišni udjel Njemačke

Hrvatski izvoz u Njemačku, koja je dvostruko veće izvozno tržište u globalnim razmjerima od Italije, opredijeljen je izvozom tekstila (tablica 4.9). Kako se njemačko tržište smatra otvorenim i visoko­konkurentnim, teško je na njemu zapaziti bilo kojeg svjetskog izvo­znika, odnosno zemlju, unutar ili izvan EU koja na bilo kojem individualnom tržištu u Njemačkoj ima udjel veći od 10 %. Osobito se to odnosi na industriju robe široke potrošnje, u koju pripada i tekstil. U takvu okruženju hrvatski izvoz u Njemačku koji čini ukupno oko 2,5 % njemačkog uvoza za odabranu robu u našoj analizi (Cimeša, et al. 1995:27), osobito izvoz tekstilnih proizvoda ima relevantnu

215

poziciju na njemačkom tržištu.Kako~vidimo, ~ veeina hr/atske tekstilne proizvodnje na njemačkom tržištu postiže cijene više od s\jetskih i relativno visok tržišni udjel (slika 4.8). Prosječna ponderirana cijena hrvatske odabrane robe na njemačkom tržištu 1992. godine bila je za 23 % viša od s\jetske cijene (Cimeša, et al. 1995:30). Bilo bi, dakako, značajno za Hrvatsku i njezinu izvoznu strategiju da su postignute cijene rezultat ponajprije kvalitete, dizajna, marketinške koncepcije itd. Sasvim je iz\jesno da i takvo gledište ima određeno uporište. Međutim, tri su zapazive tendencije koje upućuju na oprez pri takvoj interpretaciji. Prvo, visoke cijene se postižu za proizvode koji imaju relativno velik tržišni udjel, ali i za određeni broj proizvoda koji imaju mali tržišni Udjel, pa se cijenom ne može sasvim iščitati

dubina tržišnog prodora. Drugo, cijene koje su hrvatski tekstilni proizvodi postigli 1992. godine na njemačkom tržištu u usporedbi s prosječnim s\jetskim cijenama, nisu toliko posljedica rasta naših izvoznih cijena prema prethodnom (predtranzicijskom) razdoblju, ko­liko snižavanja prosječne s\jetske cijene pod pritiskom jeftinije robe iz zemalja u razvoju, a pogotovo tržišnog prodora tranzicijskih istoč­noeuropskih gospodarstava. Tako se na primjeru specifičnih tržišta tekstilnih proizvoda empirijski potvrđuju naše hipoteze o međusobnom odnosu tranzicijskih gospodarstava, uključujući i hrvatsko. na tržištima EU, navedene u prethodnim odjeljcima. Treće, kada se korelira hrvatski izvoz gotovih tekstilnih proizvoda u Njemačku, s relativno visokim hrvatskim deficitom u razmjeni tekstilnih sirovina i polupro­izvoda (tkanine, prediva i sl.) s Njemačkom, slika postaje izoštrenijom. N aime, visoki deficit u uvozu tekstilnih poluproizvoda i suficit u izvozu gotovih tekstilnih proizvoda (koji su u pojedinim razdobljima gotovo izjednačeni) upućuje na doradni karakter tekstilne proizvodnje (loan poslovi). Slični nalazi vrijede i za tekstilni izvoz iz ostalih europskih tranzicijskih gospodarstava. Prema tome, cijena rada postaje opredjeljujućim čimbenikom relativnog odnosa rada na s\jetskom tržištu, odnosno u oblikovanju s\jetske cijene, u ovom slučaju na njemačkom tržištu. Iz narečenoga slijedi kako je temeljni razlog višoj cijeni hrvatskih proizvoda viša cijena rada u Hrvatskoj od cijene u

216

konkurentnim europskim gospodarstvima. Objašnjenje takvih trendova moguće je u više smjerova. Moguće je tumačenje kako hrvatska tekstilna industrija svojom većom produktivnošću i kvalitetom postiže više cijene. No karakteristike tekstilne proizvodnje ozbiljno ograniča­vaju takvo objašnjenje. Naime, izvozna tekstilna industrija u Hrvatskoj i Istočnoj Europi pretežno je doradnog karaktera kada je riječ o njemačkom tržištu. To znači da sirovine, krojevi itd. stižu iz Njemačke, te da njemački stručnjaci izravno nadziru kvalitetu proizvodnje u domicilnim zemljama. Kako su normativi, kontrola kvalitete i jedinične cijene unaprijed zadani i gotovo jednaki za sve istočnoeuropske

izvoznike, to razlika u produktivnosti može samo djelomično objasniti razliku u cijeni. Potom, moguće je tumačiti kako je u Hrvatskoj viši životni standard i viša razina životnih troškova nego u većini istočno­europskih zemalja, što može objasniti razliku u cijeni rada.

Toolica 4.9. Tržišni udjeli i relativne cijene hrvatskih proizvoda na njemačkom tržištu u II. polugodištu 1992. (Uzorak 16 proizvoda)

Preračunano prema: "Konkurentnost Hrvatske", EIZ, Zagreb, lipanj 1995.

217

.... Slika.. 4.8. Hrvatski iZUOZPl"@UI,·pDstigllu.tim cijenama na njemačkom tržištu

Preračunano prema: "Konkurentnost Hrvatske", EIZ, Zagreb, Upanj 1995.

No takva bi tvrdnja zahtijevala bliži uvid u komponente životnog standarda i njegove diobe na trajna potrošna dobra i tekuću potrošnju. Kako sporadične ankete pokazuju, gotovo 80 % tekućih primanja prosječne hrvatske obitelji otpada na osnovne životne potrebe (hranu, režijske troškove). Prema tome, razina standarda većim se dijelom održava zalihom trajnih potrošnih dobara. Nadalje, usporedba visine zarade mora se relativizirati visinom izdataka za specifičnu košaru dobara tekuće potrošnje (usporedba kupovne moći prosječne zarade). Jednako je važna analiza neto i bruto zarade, jer slijedom ekonomskih i izvanekonomskih razloga, prosječna neto plaća hrvatskog radnika iznosi samo 50 % bruto plaće. I, napokon, dolazi pitanje tečaja

nacionalne valute. Opredjeljenja variraju od onih kojima se podupiru stavovi o postignutom ravnotežnom tečaju hrvatske kune u odnosu spram najvažnijih konvertibilnih valuta, do tvrdnji o bitnoj precije­njenosti tečaja kune, kojim se amputira dio hrvatske konkurentnosti na inozemnim tržištima. Stručna rasprava, uz uporabu različite

analitičke podloge, nije do sada iznjedrila općeprihvaćen zaključak.

Daljnja istraživanja relativnih odnosa cijena, jediničnih troškova i kupovne moći na temelju realne košare dobara (onih dobara koja stvarno dominiraju u strukturi potrošnje prosječnog hrvatskog kućan-

218

stva) pouzdano· ·čedatipouzdanija mjerila -ravnotežnogtečajanacio" nalne valute. No emipirijski nalazi nakon 1992. godine upućuju na slabljenje hrvatskog izvoznog trenda u Njemačku, da bi 1996/97. prvi put izvoz u Njemačku izgubio primat u strukturi hrvatske vanjsko­trgovinske razmjene, na račun Italije.

4.6.4.2. Obilježja razmjene s Italijom

Razmjena s Italijom bitno je različitih obilježja od razmjene s Njemačkom. U strukturi razmjene dominiraju sirovine (meso, drvo), energenti (koks, loživa ulja), te kemijski proizvodi pretežito bazne kemije. Potom, Hrvatska SUdjeluje s manjim omjerom na talijanskome uvoznom tržištu nego na njemačkome. Nadalje, ostvarena cijena hrvatskog izvoza ispod je razine prosječne svjetske cijene za 12,3 % (Cimeša et al. 1995:37). To znači da je hrvatski izvoz konkurentan na talijanskom tržištu, što potvrđuju i empirijski trendovi u kasnijim godinama. Osobito je uočljivo da su hrvatske sirovine (bikovi i hrast) 20-25 % jeftinije od svjetske cijene, a kemijski su proizvodi jeftiniji 10-12 % (tablica 4.10). Narečeni tržišni udjeli koji su za neke vrste hrvatske robe veći na talijanskome nego na njemačkome tržištu rezultirali su i drukčijom tržišnom pozicijom odabrane izvozne robe gdje je. veća koncentracija u području. visokog trŽišnog mljela kada se radi i o visokim i niskim cijenama (slika 4.9). Pronicanje u razloge veće cjenovne konkurentnosti hrvatskog izvoza na talijansko tržište, moglo bi postaviti pitanje ne radi li se o nižoj kvaliteti hrvatskih proizvoda, koja se kompenzira nižom cijenom. Uvid u strukturu izvoza ne daje pak uporište za takvu tvrdnju. Kada se radi o sirovinama, onda je drvo, osobito slavonskog hrasta zadovoljavajuće kakvoće, a meso mora udovoljiti strogim standardima europske zajednice da bi uopće imalo pristup na talijansko tržište. Niža je cijena vjerojatno posljedica, medu ostalim, triju međusobno povezanih čimbenika. Sma­njena proizvodnja hrvatske drvne, mesne i prerađivačke kemijske industrije stvorila je izvozne viškove u njihovoj sirovinsko j osnovi (drvo na panju, živa stoka, bazna kemija). Potom drastičan pad investicija u Hrvatskoj govori u usporenom obnavljanju i povećanju

219

proizvodnog kapitala, te dramatičnom tehnološkom zastarijevanju pro­izvodnih kapaciteta. To praktički znači da dio industrije "rauba" svoja postrojenja, tako da se niža izvozna cijena postiže potpunom ili djelomičnom eliminacijom troškova amortizacije. Dio racionalizacije postiže se, dakako, i otpuštanjem viška zaposlenih. No, čini se, da je sjecište svih konkurentskih hrvatskih prednosti na talijanskom tržištu u tzv. "ekološkoj renti". Opredjeljujuće stavke hrvatskog izvoza u Italiju uglavnom su proizvodi visoke ekološke rente. Recentna ekonomska teorija visinu ekološke rente dovodi u izravnu svezu sa stupnjem ugrožavanja čovjekove okoline. Sječa šuma i uništenje drvne mase, ako nije praćeno adekvatnom obnovom šuma, čini hrvatski izvoz drva konkurentnijim, ali zbog eventualno neplaćene ekološke rente ima izravne dugoročne učinke na smanjenje kvalitete ljudskog okoliša Ekološka renta ovdje upravo ima funkciju izravnog opterećenja proizvoda troškovima ponovne uspostave ekološke ravnoteže, kako ti

220

Tablica 4.10. Tržišni udjeli i relativne cijene hrvatskih proizvoda na talijanskom tržištu u Il. polugodištu 1992. (Uzorak 14 proizvoda)

Naziv proizvoda

Preratunarw prema: "Konkurentnost Hroatske", E/Z, Zagreb, /ipanj 1995.

troškovi ne bi kasnije, putem poreza i javnih rashoda, opteretili sve porezne obveznike. Slična je situacija i u bazno j kemiji koja se drži jednim od najvećih onečišćivača atmosfere, vode i zemljišta.

Slika 4.9. Hroaiski izvoz prema postignutim cijenama na tržištu Italije

-, ~~~~--,VI""S",O,..KA",,--ClJENA ~~~~----+ _____ ~VI,-=SO",KA=--C",I""JEN=A,-- ____ --il

portland ce~~ ____ ~~~ __ ~ __ --i!

muški vuneni ",""'",,0,-1 ____ ~~_ ....... _~ ___ •

gornji dijelovi obuee od .. ~""----__ ~~~ __ ~ ___ _

MALI TRŽIŠNI UDJEL VELIKI ~!~ UDJEL

NISKA CIJEN.--"A'------___ ~+_------,NI=SKA==CIJE=NA::.---------11

~E.lj~ od nafte, spec. Pl"OC(}SC

loživa ulj~_:ta spec. p~ -~~~---~-------

_~~~+,o""&al""a'__n=·~ ... ~~eža, rashlađena

koks ili polukoks

linearni polietilen

~~~~~~""=ulieti='I._"_ __ ~~~~~ ____ ~~~-----jl

i polistiren

If---~~------------------- + ",,=livmc::--::.i1-'"k1"'on.:::'d'- _________ . --------------

1~-~~~~~-_---~---------~~~---_rm~ušMooo~

MALI

Preračunano prema: "Konkurentnost Hrvatske", E/Z, Zagreb, lipanj 1995,

Analiza elemenata izvozne strategije u "kombiniranome modelu", odnosno njegovoj polaznoj etapi "zadane strukture" dovela nas je tako do ključnih prijepora o mogućnostima prodora na inozemna tržišta, osobito ona koja su se etablirala kao tradicionalne, gotovo prirodne destinacije hrvatskog izvoza. S jedne strane, empirijska istraga ključne izvozne robe i tržišta upućuje na relativno nisku cijenu rada, te nisku ekološku i tehnološku rentu kao trenutno glavne izvozne prednosti Hrvatske, barem kada je riječ o razvijenim zapadnim tržištima. S druge strane, polazna struktura i ukupni, osobito indu­strijski potencijali te raspoloživa radna snaga upućuju na bitne pogodnosti i mogućnosti povećanja izvoza u relativno kratkom roku dodatnim angažiranjem raspoloživih faktora. Razrađujući " kombinirani

221

mooel'\odnosnonjegovl1polaznu . etapu ;,zadanestrukture" ,upozorili smo na tri uvjetne skupine proizvoda kojima u ovoj etapi Hrvatska može obnoviti i proširiti svoja vanjska tržišta. Od te tri skupine, tzv. klasičnih izvoznih proizvoda, razvijenih industrijskih proizvoda te proizvoda visoke tehnologije, koje je Hrvatska uspjela razviti, samo je jedna značajnije nazočna u sadašnjim izvoznim tijekovima. U tranzicijskom razdoblju Izvozno su se potvrdili, po pravilu, klasični

izvozni proizvodi o kojima je već bilo riječi, a to su drvo, meso, tekstil i bazna kemija. Ostao je, na temelju, raspoloživosti faktora, prostor industrijskih proizvoda poput proizvoda metaloprerađivačke

industrije, strojogradnje, elektrostrojogradnje i elektronike, prerađivač­ke kemijske industrije, prehrambene industrije itd. Moguće je (opet na temelju raspoloživosti faktora) reaflrmirati izvoz i složenih proiz­voda kakvi su brodovi i kompletna energetska postrojenja, pri čemu se kod brodogradnje u novU e vrijeme zapaža određen napredak.

4.6.5. Etapa "razvijenog kombiniranog modela" Hrvatske

Etapa razvijenog kombiniranog modela trebala bi naprosto značiti nove kombinacije raspoloživih faktora, polazeći od već postojećih

zametaka takvih kombinacija. Naglasak je pri tome na većem rela­tivnom udjelu kvalitativnih faktora kakvi su znanje, različite vrste intelektualnih usluga, menadžment, organizacijske i informacijske tehnologije itd.

Valja naglasiti kako se ovdje iznose samo ideje i mogućnosti na temelju parcijalnog j l'educiranog uvida u konkretnu posiovnu- aktiv­nost, pa se daljnje elaboriranje treba i razumjeti kao iznošenje prosudbi i prijedloga koje tek čeka skrupulozna znanstvena i stručna provjera.

Poticanje izvoza kompleksnih proizvodno-uslužnih projekata trebalo bi biti logična posljedica učinjene analize strukture hrvatskih resursa i prilika na svjetskom tržištu. U tom bi smislu osobito pažljivo trebalo analizirati iskustva hrvatskih kompanija aflrmiranih u sličnim pro­jektima.

222

4.5.6.1. Proizvodne djelatnosti

Slijedom prioriteta potreba zemalja koje su potencijalno hrvatsko izvozno tržište navest ćemo primjere mogućih projekata koji uključuju know how, tehnologiju, opremu, projektiranje, instaliranje, edukaciju kadrova, održavanje itd.

Spomenuti, a i brojni nespomenuti razlozi upućuju na strategijsku važnost agroindustrijskog kompleksa koji se ne može uvozno supsti­tuirati, pa je važno osmisliti razvojnu strategiju kako za domaće tržište, tako i za prodor na svjetsko tržište, a diktira ga veličina i struktura raspoloživih domaćih kapaciteta. U tom je smislu veoma važno osmišljavanje kompleksnih izvoznih programa i projekata kojima se djelatno stavljaju u funkciju neiskorišteni kapaciteti.

U tom se smislu u različitim granama poljodjelstva mogu ponuditi kompleksni izvozni projekti što odgovaraju preferencijama međuna­rodnih organizacija i financijskih institucija koje takve projekte u zemljama u razvoju u velikom dijelu i financiraju.

U vodoprivredi je to uređenje vodotokova, vodoopskrba, melioracija, dakle privođenje zemljišta poljoprivrednoj svrsi (Hrvatska vodoprivreda, Geotehnika, ATM, Konstruktor, Hidroelektra itd.)

U ratarstvu je to od proizvodnje sjemenske robe do organizacije i tehnologije velikih i malih farmi, strojeva, zaštite bilja, školovanja visokoškolskih i srednjoškolskih stručnjaka itd. (Agronomski fakulteti u Osijeku i Zagrebu, IPK Osijek, Belje, Agroeor, Agrimex, Poljoopskrba, Torpedo, Standard, Chromos itd.).

V QĆarstvo i vinogradarstvo od plantažne do stakleničke proizvodnje (Kutjevo, Plava laguna. instituti i zavodi u Zagrebu i Splitu, Bjelovarski vrt, Lipik itd.).

U stočarstvu je to ponuda rasplodnog materijala, matičnog stada, kompletne tehnologije i izgradnje stočnih farmi, mesnih i mliječnih

industrija, tvornica gotovih jela, tvornica kože, malih stočnih farmi,

223

malih klaonica, malih mljekara itd. (Jedinstvo, Vindija, Dukat, PIK Vrbovec, Podravka, Institut Križevci, lmes, Almeria, Sirela, Koka, Zagrepčanka, Gavrilović, itd.).

Pod okriljem Agrarne banke, spomenute u 2. poglavlju, ili na neki drugi način, mogu se oblikovati specijalizirani konzorciji koji bi, uz prateću građevinsku operativu i projektantske institucije, kao specijalizirane poslovne zajednice, bili u stanju ponuditi ne samo gotovu robu nego kompletan projekt uređenja i korištenja zemljišta, razvitak pojedinih oblika proizvodnje i prateće industrije, educiranja kadrova, projekt organizacije i menadžmenata itd., npr. u dijelu neke kineske pokrajine ili dijelu neke od indijskih federalnih jedinica.

U šumarstvu i drvnoj industriji, koji su bliski nekim dijelovima poljodjelstva, na sličnim se načelima može ustrojiti konzorcij koji bi dao novi zamah obnovi i razvitku šumskog fonda, novim istraživanjima na područ;ju hibridnog uzgoja, genetskog inženjeringa itd. U tom se smislu mogu ponuditi kompletni projekti prostornog ~rasporeda šuma, uzgoja i eksploatacije šuma, oprema i izgradnja drvne industrije, projektiranje i opremanje malih pilana, malih stolarskih pogona i tvornica namještaja, obrazovanje šumarskih stručnjaka i stručnjaka

za drvnu industriju gdje bi se kao nositelji mogle pojaviti različite

institucije udružene u izvozni konzorcij (Hrvatske šume, Šumarski fakultet, Utenzilija, Bilokalnik, Česma, TVIN, Exportdrvo, Croatiadrvo itd.).

U energetici se na sličnim načelima također mogu ponuditi kompleksni proizvodi i specifične usluge, od projektiranja razvoja proizvodnje i prijenosa električne energije, valorizacije energetskih izvora, obrazovanja potrebnih stručnjaka, zajedničkih istraživačkih

projekata, izgradnje električnih centrala, prijenosne mreže do kućnih (potočnih) električnih centrala, agregata, solarnih baterija itd. (Hrvat­ska elektroprivreda, elektrotehničkL fakulteti u Zagrebu L Splitu, Strojarski fakultet, Končar, Đ. Đaković, TPK, Turbina, TEP, Dale­kovod, Monter, Elektroprojekt, Ingra itd.).

224

4.6.5.2. Dizajniranje uslužnih izvoznih proizvoda

Područje izvoza usluga, uz izvozno afIrmirane prometne usluge i turizam, može se bitno proširiti, kako novim projketima sadašnjih usluga, tako i uvođenjem novih usluga, odnosno kreiranjem novih izvoznih proizvoda, uključivši usluge koje su do sada sporadično ili djelomično suQ.ielovale u izvoznoj ponudi. To se odnosi na zdravstvo, šport, industriju kulture i zabave. Pri tome se kao primarna podruqja dizajniranja izvoznih proizvoda definiraju turizam i zdravstvo. Ostale Q.ielatnosti, tj. obrazovanje, kultura, šport, informatički inženjering te industrija zabave sa svojim granama (glazba, video, fIlm itd.) čine

sastavni dio izvoznog dizajna usluga. Turizam, kao već razvojno apostrofirana gospodarska djelatnost,

ulazi, kako smo vidjeli u 3. poglavlju, u fazu pune razvijenosti, nakon koje standardna turistička industrija ulazi u etapu stagnacije. Dizaj­niranje turizma kao kompleksnog izvoznog proizvoda stoga traži takvo programsko i poslovno povezivanje turističke industrije i drugih djelatnosti koje će omogućiti nuđenje l<ielovitih i parcijalnih koncepcija i projekata razvitka turističkih usluga, od prostornoga i urbanističkoga lješenja, zaštite okoliša, projektiranja i građenja objekata do komplet­nog opremanja, edukacije kadrova, agencijskog poslovanja i marketinga turizma kao izvoznog proizvoda u pojedinim zemljama ili turističkim regijama (Turistička zajednica, ekonomski fakulteti i instituti u Za­grebu, Dubrovniku, Splitu, Opatiji i Puli, !GH, HTP Dubrovnik, Union Dalmacija-Split, Solaris-Šibenik, Arena turist Pula, Rivijera i Laguna-Poreč, Istra turist Umag, Končar-Ugostiteljska oprema, pro­izvođači namještaja, keramike, sanitarija, građevinska operativa spe­cijalizirana u izgradnji turističkih objekata-Industrogradnja i mnogi drugi).

Područje zdravstva tek se pomalja kao mogućnost snažnog izvoznog prodora. Zdravlje i izdaci za zdravstvenu zaštitu apsorbira ju sve više nacionalne pozornosti i sve veći dio nacionalnog proizvoda, ne samo u razvijenim zemljama nego i u zemljama u razvoju. Zdravstvo postaje djelatnost s jednom od najbržih stopa rasta. Osim toga, karakter

225

zdravstvene potražnje rezultira njezinom niskom elastičnošću i sta­bilnošću tržišta zdravstvenih usluga. S druge strane, relativno visoka razvijenost zdravstva u Hrvatskoj omogućava (u u~etima primjerene koordinacije ponude) dizajniranje izvoznoga zdravstvenog proizvoda visoke složenosti s mogućnošću kompletnih i modularnih (parcijalnih) Iješenja. Tu svakako pripadaju kompletan know how primarne, se­kundarne i visokospecijalizirane zdravstvene zaštite, od projektiranja i organizacije mreže zdravstvenih institucija, projektiranja ambulanti, poliklinika, bolnica, izgradnje i opremanja tih objekata, dobave lijekova i materijala. Za dizajniranje izvoznog zdravstvenog proizvoda vrlo su važni obrazovni kapaciteti u srednjem, visokom i specijalističkom

medicinskom obrazovanju, što omogućava kako osiguranje kvalitetne tehničke (kadrovske) pomoći uvoznicima hrvatskoga zdravstvenog pro­izvoda, tako i kvalitetnu edukaciju i specijalizaciju domicilnog osoblja i stručnjaka u hrvatskim zdravstvenim institucijama (medicinski fa­kulteti, Farmaceutski fakultet, Zavod za zaštitu zdravlja, Hrvatski zdravstveni fond, klinički bolnički centri, Pliva, Tlos, Instrumentaria, Belupo, Medika, Hospitalija, građevinska poduzeća specijalizirana za projektiranje, gradnje i opremanje medicinskih objekata itd.).

Slični se projekti mogu kombinirati i u drugim podru~ima i industrijama, no polazeči od gospodarske strukture, kvalitete proizvoda i usluga, kvalitete i brojnosti stručnog kadra, konkurentnosti na s~etskom tržištu, potencijalne dobiti koja višestruko raste sa stupnjem kompleksnosti izvoznog programa, najizglednijim se čini kreiranje kompleksnih proizvodno-uslužnih projekata u narečenim djelatnostima i industrijama.

Valja svakako napomenuti kako kompleksni i proizvodni i uslužni izvozni proizvodi imaju potencijalna bitno različita tržišta od, npr., klasičnih izvoznih proizvoda. Glavna tržišta su, dakako, slabije razvi­jene zemlje, uključivši i određen broj tranzicijskih gospodarstava. Hrvatski se napor oblikovanja izvozne strategije kompleksnih pro­izvodno-uslužnih proizvoda podudara s razvojnim i ukupnim otvara­njem brojnih zemalja, od kojih su neke i mnogoljudne, poput već spomenute Kine i Indije, ali i Vijetnama, Indonezije, Irana, Burme,

226

kojoj slijedi skoro otvaranje, itd. Također postoji djelomična sinkro­nizacija i s razvojnim zaokretom određenog broja afričkih i južno­američkih ekonomija. Oblikovanje valjane strategije omogućilo bi rav­nopravniju konkurentsku poziciju Hrvatske u odnosu spram razvijenih zemalja na tržištima zemalja u razvoju. Time bi se potpunije ostvarila ne samo promišljena izvozna strategija nego bi se potencijalno sta­bilizirala energetska i sirovinska osnova hrvatskoga gospodarstva.

227

UTERATURA:

1995 Trade Policy Agenda and 1994 Annual Report of the President of the United States on the Trade Agreements Program, United States Trade Representative, Washington.

A Committee for Economic Development Program (1994), Prescription for Progress: The Uruguay Round in the New Global Economy OED, Washington.

Anastassova, L., Purcell, K (1995), Human Resources Management in Bulgarian Hotel Industry: From Command to Empowerment, Hospitality Management 2/95, pp. 171-185.

Aoki, M. (1990), Toward an Economic Model of the Japanese Firm, Journal of Economic Literature, Vol. XXVIII, pp. 1-27.

Baban, Lj. (1994,) Utjecaj europskog tržišta na prilagodbu hroatske poljoprivredne ponude, u: Maceljski, M, Poljoprivreda i proizuodnja hrane u novom europskom okruženju HAZU, Zagreb 1994., str. 25-46.

Bauer, J. M., Straubhar, J. D. (1994), Telecomunications in Central and Eastern Europe, u: Steinfield, Ch., Bauer, J. M., Caby, L., Teleromunications in Transition, SAGE Publications, Thousands Oaks California - London - New Delhi, 1994, pp. 267.

Baylis, T. A, The West and Eastern Europe, Praeger, London, 1994, p. 475.

Borensztein, E., Montiel, P. J., Savings, Investment, and Growth in Eastern Europe, u: Winckler, G. ed., Central and Eastern Roads to Growth, IMF, Washington, 1992, pp. 156-159.

Brohman, J. (1996), New Directions in Tourism for Third World Development, Anals of Tourism Resear~h, No. 1/96, pp. 48-70.

229

· Budin,T.(1002), Agrama strukturakaocinitelTriJzvitka Hrvatske, Sociologija sela, br. 1-2/1002., str. 45-52.

Bureau, J. F., Kalaitzandonakes, S. (1995), Measuring Effective Protection as a Superlative Index Number: An Aplication to European Agriculture, American Journal of Agricultural Economics, May 1995, pp. 278-290.

Cimeša, M., Lenardić, M., ur. (1995), Konkurentnost Hrvatske, EIZ, Zagreb.

Cobbs, E. A. (1992), The Rich Neighbor Policy, Yale University Press, USA.

Cohen, S. 1., Lafeber, F. N., Tuyl, J. M. C., Zienkowski, L. (1993), Prospective Structures for Eastern Europe, u: Cohen S. I. ed. Patterns of Economic Restructuring for Eastern Europe, Avebury Ashagate Publishing Ltd., England, USA 1993, pp. 32-33.

Deardorff, A. V. (1994), Market Access, u: The New World Trading System - Readings, OECD Documents, Paris.

Dernburg, T. F. (1989), Global Macroeconomics, Harper & Row, New York.

Družić, I. (1994), Reforming LDC of South Eastern Eurape,AsianJournru of Economics, No. 1/94, Chicago-New Delhi, pp. 59-68.

Oružić, l. (l006a), Makroekonomski menadžment tranzicije u Istočnoj Europi, Ekonomski pregled, br. 3-4/96, str. 161-186.

Oružie, l. (1006b), Struktura inozemnog kapitala u tranzicijskim gospodar­stvima i pozicija Hrvatske, Raćunovodstvo i financije, br. 5/96, str. 128·131.

Oružić, l. (1995), Macroeconomic Overview of Transition Reversibility, u: Sharma, S., Sikavica, P. eds., Restrukturiranje gospodarstva u tranziciji, knjiga l, EF, Zagreb, 1995., str. 134-136.

Echtner, Ch. M. (1005), Entrepreneurial '1'raining in Developing Countries, Anals of Tourism Research, No. 1/9ti, pp. 119-134.

230

Edwards, S. (1992), Stabilization and Liberalization Policies for Economies in Transition: Latin American Lessons for Eastern Europe, u: Clauge, Ch., Rausser, G. C., The Emergence of Market Economies in Eastern Europe, BasH Blackwell, Oxford 1992, pp. 158-159.

Fisher, C. N., de Gorter, H. (1993), International Effects of UB. Subsides, American Journal of Agricultural Economics, March 1993.

Fitoussi, J. P., Phelps, E. S., Global Effects of East European Rebuilding and Adequacy of Western Savings: An Issue for the 1990s, Rivi.sta di Politica Economica, December 1990.

Gady, R. L., Peyton R. H. (1992), A Food Processor's Perspective and Investment Opportunities in Eastern Europe and Soviet Union, American Journal of Agricultural Economics, December 1992.

Giavazzi, D. F. et al. (1990), The East, the Deutch Mark and the EMU in Monitoring European Integration: The Impact of Eastern Europe, CEPR, London 1990, pp. 31-69.

Gillls, M., Perkins, D. H., Roemer, M., Snodgrass, D. R. (1996), Economics of Development, W. W. Norton & Company, London.

Grahovac, P. (1992), Dugoročne tendencije u međunarodnoj ro:zmJenz poljoprivrednih proizvoda, Ekonomika poljoprivrede u suvremenoj Hrvatskoj I dio, Ekonomski fakultet, Zagreb 1992., str. 7-17.

Grayson, G. W. (1995), The North American Free Trade Agreement, University Press of America, Maryland, USA

Graziani, G. (1992), Specialization for Eastern Europe and Access to EC Markets, u: Barbant van J. M. ed., The New Eastern Europe and World Economy, Westvi.ew Press, Boulder-San Francisco-London, 1992, pp. 182-184.

Groot, J. S. M. et al. (1990), East European Developments and Their Influence on Western Europe, Maandschrift Economie, vol. 54/90, pp. 467-476.

231

Hahn, W. (1990), Fiscal PolicJ'~i~ th~eec, Bome RECel1t . .Developm~mt8,~u: Coffey, P. ed., Main Economic Policy Areas of the EEC-Toward 1992, Kluwer Academic Publishers, Dordrecht-Boston-London 1990, pp. 53-54,

Harrison, D. (1995), Development of Tourism in Swaziland, Anals of Tourism Research, No. 1/95, pp. 135-156.

Helpman, E. (1989), The Noncompetitive Theory of International Trade Policy, World Bank Economic Review-Supplement, Washington, 1989, pp. 193·230.

Hendija, Z., Mikačić, V. (1993), Turistička ponuda Hrvatske po županijama, Turizam, br, 5-6/93, str. 83·100,

Hogendorn, J. S. (1996), Economic Development, Harper Collins, New York.

Holland, S. (1987), The Global Economy, Weidenfeld and Nicolson, London.

Horwath Consulting (1993), Sažetak glavnog turističkog plana Hrvatske, Beč,

1993,

Huber, T. M. (1994), Strategic Economy.il1 Jamn, Westview Press, Oxford.

Ichimura, S. (1993), The Role of Japan in Asia, Occasional Papers, No. 36, ICEG, San Francisco.

Ivandić, N., Radnić, A (1996), Neizravne ratne štete u hrvatskom turizmu, Turizam, br. 1·2/96, str. 3·13.

Jeffries, L (1992), Industrial Reform in Historical Perspective, u: Jeffiies, L, Industrial Reforms in Socialist Countries, Edward Elgar, England 1992, pp. 278-279.

Jeffries, L (1993), Socialist Economies and the Transformation to the Market Routledge, London/New York 1993, pp. 475-478.

Just, R. E., Huffman W. E. (1992), Economic Principles and Incentives:

232

Structure, Management, and Funding of Agricultural Research in the United States, American Journal of Agricultural Economics, December 1992, pp. 1101-1107.

Kehoe, T. J. (1994), Assessing the Economic Impact of NAFTA, u: Baer, D. M., Weintraub, S. eds., The NAFTA Debate, Lynne Rienner Publishers, Boulder, Colorado-USA, pp. 3-34.

Killick, T., Stevens, Ch. (1992), Economic Adjustment in Eastern Europe: Lessons from the Third World, u: Bird, G. ed.} Economic Reform ln

Eastern Europe, Edward Elgar, England 1992, pp. 101-104.

K1oten, N. (1993), The Time' Dimension of the Transition of Economic Systems, u: Wagner, H. J. eds., On the Theory and Policy of Systemic Change, Springer Verlag, Heildeberg-New York 1993, p. 127.

Kolodko, G. W. (1993), Recession and Growth during Transition to a Market Economy, u: Admiral, P. H. ed., Economic Transition in Ea.~tern

Europe, Basil Blackwell, Oxford 1993, pp. 46-47.

Koshiro, K. (1990), Japan, u: Sengenberger, W., Loveman, G., Piore, M. eds., The Re-emergence of Small Entreprises, ILO, Geneve.

Krešić, L (1996), Značenje globalizacije u suvremenom prostornom razvitku svjetske privrede i politike, Ekonomski pregled, br. 1-2, 1996., str. 81-88.

Kreinin, M. E. (1995), International Economics, Dreyden Press, New York.

Lardy, N. R. (1994), China in the World Economy, Institute for International Economics, Washington.

Lawrence, R. Z. (1996), A Vison for World Economy, The Brookings Institution, Washington.

Ley, S., Wijnbergen, S. (1995), Transition Problems in Economic Reform: Agriculture in the North American Free Trade Agreement, The American Economic Review, No. 44/1995, pp. 738-754.

Lindert, P. H., Pugel, T. A (1996), International Economic.~, Invin, Chicago.

Lipsey, R. G. (1990), Positive Economics Weidenfeld and Nicolson, London.

233

Maertens, P. (1995), Camping and Caravaning in Europe, Travel and Tourism Analyst, No. 1/95, pp. 35-53.

Marer, P., Economic Transformation ln Central and EaBtern Europe, u: Islam, Sh., Mandelbaum, M. eds., Making Markets, Council of Foreign Relations Press, New York 1993, p. 74.

Mastropasuqua, C., RoIli, V. (1994), Industrial Countries' Protectionism with Respect to Eastern Europe: The Impact of the Association Agreements Concluded with the EC on the Exoprts of Poland, Czechoslovakia and Hungary, World Economics vol. 17, No. 2/1994, pp. 151-169.

Meade, J. E. (1952), A Geometry of International Trade, George Allen & Unwin, London.

Ministarstvo turizma i trgovine (1992), Strategija razvitka turističkog sektora Hrvatske, Zagreb, 1992.

Ministarstvo turizma i trgovine (1993), Razvojna strategija hrvatskog turizma, Zagreb, 1993.

Nester, W. R. (1992), Japan and the Third World, St. Martin's Press, New York.

Nester, W. R. (1993), Japan Versus Europe, MacMillan, London.

OECD (1992a), Integra!!onofDeveloping CQUntries .intnthe . Intemational -- """"--

Trading System, Organisation for Economic Cooperation and Develop­ment, Paris.

OECD (1992b), Reforming the Economies of Central and Eastern Europe Organisation for Economic Cooperation and Development, Paris, 1992.

OECD (1995), Regional Integration and the Multilateral Trading System, Organisation for Economic Cooperation and Development, Paris.

Ohmae, K. (1993), The Borderless World, Harper Business, USA.

Okolicsanyi, K. (1993a), The Visegrad Triangle's Free-Trade Zone, RFL/RE, No. 3/1993, pp. 19-22.

234

Okolicsanyi, K. (1993b), Trade Between East Central Europe and the EC Moving Forward, RFE/RE, No. 35/1993, pp. 44·47.

Dye, K. A (1992), Economic Discrimination and Political, Change Princeton University Press, USA

Patterson H. L. (1992), Capital Markets and Financial Issues in Economics in Transition, American Journal of Agricultural Economics, December 1992.

Poirier, R. A (1995), Tourism and Development in Tunisia, Anals of Tourism Research, No. 1/95, pp. 151·171.

Price, H. B. (1955), The Marshall Plan and its Meaning, Cornell University Press, New York.

Pulić, A (1996), Kako iz balkanskog u globalno gospocWrstvo, Ekonomija, br. 3/96, str. 461·469.

Pu\len, J. M. (1995), Malthus on Agricultural Protection, History of Political Economy, No. 3/1995, pp. 517-529.

Radnić, A et al. (1993), Turistička potražnja po županijama u Hrvatskoj 1986-1992, Turizam, br. 5-6/93, str. 101-119.

Raynolds, L. T., Buttel, F. H., et al., The New Internalization of Agriculture: A Reformulation, World Development, No. 7/1993, pp. 1101·1121.

Rilke, D., Petrač B. (1993), Posjedovna struktura u sastavu čimbenika

aktivnosti obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, Ekonomski vjesnik, br. 6/1993, str. 47· 62.

Rozenstein-Rodan (1943), Problems of Industrializa.tion of Countries of Central and South-Eastern Europe, The Economic Journal, June-September, pretiskano u A N. Agrawala and P. N. Singh, eds. (1956), The Economics of Underdevelopment, Oxford University Press, pp. 246-256.

235

Sadulet E., de Janvry A. (1992), Agricultural Trade Liberalization in Low Income Countries, American Journal of Agricultural Studies, November 1992.

Sharma, S. (1990), Svjetska privreda, Narodne Novine, Zagreb.

Shaw, T. M. (1990), Foreign Policy and the New International Divison of Lahor in the late 1980s: the African Dimension, u: Wurfel, D., Burton, B. eds., The Political Economy of Foreign Policy in South East Asia, St. Martin's Press, New York.

Sirotković, J. (1006), Hrvalsko gospodarstvo, HAZU, Zagreb.

Skuratowicz, J. (1992), The Unexpeded Consequences of Traditional Macro Economic Policy During Transition: The Case of Poland, u: Katz, B. 8., Rittenberg, L. eds., The Economic Transformation of Eastern Europe - Views from Within, Praeger, London 1992, p. 71.

Spitze, R G. F (1992), A Continuing Evolution in UB. Agricultural and Food Policy, Agricultural Economics, No. 77/1992, pp. 125-139.

Srića, V (1996), VIZija Hrvatske na razmeau tisućljeća i ekonomska politika, Ekonomija, br. 3/96, str. 497-512.

Stipetić, V. (1992), Pretvorba zapadnoeuropskog seljačkog gospodarstva u farmerski tip proizvodnje, Ekonomika poljoprivredne proizvodnje u suvremenoj Hrvatskoj IL dio, Ekonomski fakultet, Zagreb, 1992, str. 67-81.

Stipetić, V. (1992), Promjene u strukturi poljoprivrede USA, Ekonomika poljoprivrede u suvremenoj Hrvatskoj I. dio, Ekonomski fakultet, Zagreb, 1992., str. 71-98.

Stipetić, V. (1994), Ekonomski problemi koje donosi starenje stanovništva, Ekonomija, br. 1-311994, str. 113-117.

Stipetić, V., Jovančević, R (1995), Human Factor in Croatian Agriculture, Ekonomija, No. 8-9/1995, pp, 499-520.

236

I

SCipeti:ć;V., Vajić, I~,~N()\lak, L (1992),Obnovai TtlZOitak hrvatske potjoprivrede; sela i poljoprivrednih gospodarstava, Sociologija sela, hr. 1-2/1992, str. 7-17.

Telišman-Košuta, N. (1994), Glavni turistički plan Hrvatske: pozicioniranje Hrvatske kao turističke destinacije, Turizam, hr. 7-8/94, str. 99-104.

Trade Policy Review (1992), Uruguay 1992, GATT, Volume I, Geneve 1992.

Vachudova, M. A (1993), The Visegrad Four: No Alternative to Cooperation, RFE/RL, No. 34193, pp. 3847.

Weimann, J. (1990), The Implications of Uruguay Round and the Single Market for the European Community's Trade Policy towards Developing Countries, German Development Institute (GDI).

Wersch. M. V. (1991), East European Capital Needs, Internationale Spectator, July/1991, pp. 442-448.

World Bank (1990), World Development Report, Oxford University Press.

Yoshino, M. (1968), Japan's Managerial System, The MIT Press, Mass. USA.

Zdunić, S. (1994), Central Europe and Croatian Foreign Trade, Croatian Economic Survey, 1994, National Bank of Croatia, pp. 149-172.

237

-

POPIS TABLICA. GRAFIKONA I SLIKA

Tablica 1.1.

Tablica 1.2.

Tablica 1.3.

Tablica 1.4.

Tablica 1.5.

Tablica 1.6.

Tablica 1.Z

Tablica 1.8.

Tablica 1.9.

Tablica 1.10.

Tablica 1.11.

Tablica 2.1.

Tablica 2.2.

Tablica 2.3.

Tablica 2.4.

Tablica 2.5.

Tablica 2.6.

Tablica 2.7.

Tablica 2.8.

Tablica 2.9.

Temeljni indikatori tranzicijskih gospodarstava. . 18

Istočna Europa i Sovjetski Savez: stope rasta NMP, 1980-1990. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24

Sektorska struktura GDP (društvenog proizvoda) Hrtvatske . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25

Vlasnička struktura GDP Hrvatske (1990). . . . 28

Ekonomska aktivnost tranzicijskih gospodarstava 1991-1995 (% promjene prema prethodnoj gadi ni) 31

Industrijska proizvodnja zemalja u tranziciji (1980-94) (1989=100) . . . . . 33

Zaposlenost u Istočnoj Europi . . . . . 39

Dugoročni financijski tijekovi u ZUR (zemlje u razvoju) 1990-9. ($ mlrd) .. 41

Financijski tijekovi u Istočnoj Europi ($ mlrd). 45

Direktne investicije (PDI) u tranzicijskim gospodarstvima (1990-1994), ($ mZn, gotovina) 47

Bruto dugovi zemalja Istočne Europe ($ mlrd) . 50

Matrica medunarodne razmjene poljoprivrednih proizvoda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58

Visina subvencija proizvadačima (u %) u razdoblju 1979-1981. i 1984-1986. . 59

Poljoprivredna gospodarstva (farme) u SAD, u dvadesetom stoljeću . . . . . . . . . . . . . 65

Korištenje zemljišta u SAD, 1982.. . . . . . . 70

Vlasništvo nad obradivim poljoprivrednim zemljištem u Hrvatskoj, 1950-1991 . . . . . . . . . . . . . .. 71

Prosječna veličina poljoprivrednih gospodarstava u nekim zemljama u dvadesetom stoljeću. . . . . .. 73

Individualna poljoprivredna gospodarstva u Hrvatskoj 1900-1991. . . . . . . . . . . . . . . . 75

Poljoprivredno stanovništvo Hrvatske . . . . . . . .. 77

Ukupno i poljoprivredno stanovništvo u zemlji, prema starosti, aktivnosti. Popis 1991. . . . . . . . . . . .. 79

239

Tahlica 2.10.

Tahlica 2.11.

Tahlica 2.12.

Tahlica 2.13.

Tahlica 3.1.

TahIica 3.2.

Tablica 3.3.

Tahlica 3.4.

TahIica 3.5.

Tahlica 3.6.

Tahlica 4.1.

Tahlica 4.2.

Tahlica 4.3.

Tahlica 4.4.

Tahlica 4.5.

Tahlica 4.6.

Tahlica 4.7.

Tahlica 4.8.

Tahlica 4.9.

Tahlica 4.10.

240

Odnos izmedu izvoznih cijena prehrambenih i indu­strijskih proizvoda u svijetu 1975-1988. (1980=100) 80

Stupanj samodovoljnosti u pojedinim proizvodima izahranog broja zemalja 1970-1985 (u %)

Bruto domaći proizvod - struktura (u %) .....

Izvoz i uvoz Republike Hrvatske, po sektorima i odsjecima SMTK-a, u tisućama US dolara . . .

Rast svjetskog outputa, 1971-1990., per capita GDP i

82

85

85

udio svjetske populacije po grupama zemalja . ., 90

Internacionalni turizam po regijama (1980-1990).. 91

Turistička bilanca u odahranim zemljama (19901" . 96

Domaći i strani turisti. . . . . . 104

Noćenja domaćih i stranih turista. 106

Smještajni llapaciteti u turizmu. . 119

Izvoz i ekonomski rast u Aziji (1965-1992) . 164

Izvoz i uvoz, po zemljama namjene/porijekla u 000 USD. . . . . . . . . . . . . . . 184

Struktura izvoza i uvoza po zemljama namjene/porijekla. . . . . ....

Struktura izvoza i uvoza po zemljama

187

namjene/porijekla (bez Slovenije) . . . 189

Pokrivenost uvoza izvozom u % (u voz = 100). 189

Izvoz po jedinstvenoj klasifikaciji djelatnosti, u 000 USD. . . . . . . . . . . . . . . . . 208

Društveni proizvod i bruto domaći proizvod 213

GDP i DP u mlrd USD . . . . . . . . . . . . 214

Tržišni udjeli i relativne cijene hrvatskih proizvoda na njemaćkom tržištu u II. polugodištu 1992. (Uzorak 16 proizvoda). . . . . . . . . . . . . . .. 217

Tržišni udjeli i relativne cijene hrvatskih proizvoda na talijanskom tržištu u II. polugodištu 1992. (Uzorak 14 proizvoda). . . . . . . . . . . . . . .. 220

..

t

. "

Grafikon n.- --Površina tranzicijskih zemalja (000 km2). 19

Grafikon 1.2. Stanovništvo zemalja u tranziciji (mln). 19

Grafikon 1.3.

Grafikon 1.4.

Grafikon 1.5.

Grafikon 1.6.

Grafikon 1.7.

Grafikon 1.8.

Grafikon 1.9.

Grafikon 1.10 .

Grafikon 1.11.

Grafikon 1.12.

Grafikon 1.13.

Grafikon 1.14.

Grafikon 1.15.

Grafikon 2.1.

Grafikon 2.2.

Grafikon 2.3.

Grafikon 2.4.

Grafikon 2.5.

Grafikon 2.6.

Grafikon 2.7.

Grafikon 2.8.

Grafikon 2.9.

Grafikon 2.10.

Grafikon 2.11.

GDP tranzicijskih ekonomija ($ mlrd) . 20

Zaposlenost tranzicijskih zemalja (mIn) . 20

GDP per capita ($) . . 21

Stope rasta NMP-a . . 24

Industrija i rudarstvo. 28

Poljoprivreda i šumarstvo 1990. . 29

Ugostiteljstvo i turizam 1990. . . 29

Obrtništvo 1990.. . . . . . . . . . 30

Industrijska proizvodnja Hrvatske 1989=100. 34

Industrijska proizvodnja Istočne Europe 1989=100 34

Dugoročni financijski tijekovi u ZUR i Istočnu Europu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42

FDI po stanovniku 1994.. . . . . . . . . . . . . 48

Bruto dugovi tranzicijskih gospodarstava. . . . 50

Udio poljoprivrednog stanovništva kao postotak od ukupnog. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 65

Prosječna veličina farme (ha) . . . . . . . . . . .. 66

Korištenje zemljišta u SAD kao postotak od ukupnog 71

Vla.sni.štvo nad obradivim poljoprivrednim zemljištem ii Hrvatskoj (1991). . . . . . . . . . . . . . . . . .. 72

Prosječna veličina poljoprivrednog posjeda. . . . .. 74

Prosječna veličina hrvatskog poljoprivrednog posjeda 1900-1991. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75

Poljoprivredno stanovništvo Hrvatske 1953-1991 . .. 77

Poljoprivredno stanovništvo Hrvatske kao postotak od ukupnog 1953-1991 . . . . . . . . . . . . . . . . .. 78

Stupanj samodovoljnosti u proizvodnji žita 1970 i 1985. . . . . . . . . . . 82

Udio hrane u izvozu Hrvatske. 86

Udio hrane u uvozu Hrvatske . 86

241

Grafikon 3.1. GDP per capita (USD) i udio svjetskog stanovništva (u %), 1990 . ..................... 90

Grafikon 3.2. Struktura internacionalnog turizma po regijama 1980-1990. Svijet=100 . ........ 91

Grafikon 3.3. Odnos prihoda i troškova od turizma. . . 97

Grafikon 3.4. Per capita prihodi od turizma. . . . . . . 97

Grafikon 3.5 Hrvatski smještajni kapaciteti 1968-1993 . 120

Grafikon 4.1. EkoTWmski rast i izvoz u Aziji. 164 I Grafikon 4.2. Hrvatski izvoz 1988-1995. 185

Grafikon 4.3. Hrvatski uuoz 1988-1995 . 185

Grafikon 4.4. Struktura hrvatskog izvoza 1985-1995. 187 ~ ., Grafikon 4.5. Struktura hrvatskog uvaza 1985-1995. 188

Grafikon 4.6. Pokriuenost uuoza izvozom u % (uuoz=100). 190

Grafikon 4.7. GDP prema različitim godištima SLJH. . . 214

Slika 4.1. Vertikalna koordinacija međunarodne trgouine. 148

Slika 4.2. Koordinacijska struktura vanjskotrgovinskih aktivnosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 150

Slika 4.3. 10 najvećih japanskih međunarodnih komponija. 151

Slika 4.4. Troškovi uvoznih ograničenja . . . . . . . . . . 154

Slika 4.5. Krivulje indiferencije i proizvodnih mogućnosti (zatvorena privreda).. . . . . . . . . . . . . . . 158

Slika 4.6. Dva pogleda na vanjsku trgouinu (SAD) .... 160

Slika 4.7. Dva pogleda na vanjsku trgovinu (Ostatak svijeta). 160

Slika 4.8. Hrvatski izvoz prema postignutim cijenama na njemačkom tržištu.. . . . . . . . . . . . . . . . . . 218

Slika 4.9. Hrvatski izvoz prema postignutim cijenama na tržištu Italije . ........................ 221

242

Ivo Družić RAZVOJ I TRAN7.ICT.TA HRVATSKOGA GOSPODARSTVA

Nakladnici Hrvatska akademija z.nanosti i umjetnosti

Zagreb, Trg N.S. Zrinskog 11 Politička kultura

nakladno·istraživački zavod Zagreb, Amruševa 8

Za nakladnike Akademik Milan Moguš Dr.se. Radule Knežević

Likovna oprema Ivan Doroghy

Lektura Ilijana Milenković

Korektura Svetozar Bogdanović

Kompjutorska obrada teksta Ivica Posavec

Tisak Gandalf, Zagreb

Uvez Librocon, Zagreb

CIP . Katalogizacija U publikaciji Nacionalna i sveučilišna knji~nica, Zagreb

UDK 338.24 (497.5)

DRUŽIĆ, Ivo Razvoj i tranzicija hrvatskoga gospodarstva I Ivo Družić.

• Zagreb : Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti : Politička kultura, 1997 .• 242 str. ; 24 cm. (Radovi Odlijeka za ekonomska istraživanja Zavoda za povijesne i društvene znanosti ; sv. 30)

Bibliografija: str. 229·239.

ISBN 953·154-303·8 fHAZU) .•

ISBN 953-6213·09·5 (Politička kultura)

971009110