Nova akropolawww.nova-akropola.comBroj 03 | 2016.

Z a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

o čUvaNjU ZDRavlja

slikaR i Njegov vRt

tajNe ŽivotiNj-skiH MigRaCija

otkRiveN NajveĆi PoDZeMNi gRaD ?

RenesansaRenesansa

Sadržaj

4 RENESANSA Andrija Jončić

6 MARSILIO FICINO I FIRENTINSKI NEOPLATONIZAM

Lisardo Garcia Rodulfo

10 FRANCIS BACON O čuvanju zdravlja

12 OVLADAVANJE VREMENOM I ENERGIJOM

Delia Steinberg Guzmán

14 SLIKAR I NJEGOV VRTSuzana Dobrić Žaja

17 TAJNE ŽIVOTINJSKIH MIGRACIJAJulian Scott

20 OTKRIVEN NAJVEćI PODZEMNI GRAD u TuRSKOJ?

Luka Marić

Impresum:Glavni urednik: Andrija Jončić

Izvršna urednica: Nataša Žaja

urednici rubrika: Luka Marić, Dijana Kotarac, Sofija Stepanovska, Anastazija Pulja, Marta Mihičić

Lektura: Ana Hanđal, Vesna Bosnar

Tehničko uredništvo: Atila Barta, Svjetlana Pokrajac, Matija Prević

ISSN 1849-6237

03 | 2016. www.nova-akropola.com

Nova akropolaZ a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

Izdavač: NOVA AKROPOLA - kulturna udruga

Ilica 36, 10000 Zagreb Tel: 01/481 2222, Fax: 01/233 0450

web: www.nova-akropola.hr e-mail: info@nova-akropola.com14

4

14

23

6 10

2017

12

3

Što je to u proljeću što nas tako pokreće? Iz mnogih skrivenih zakutaka ono ustrajno izvire budeći lakim koracima nebrojene struje

života. Ne možemo odrediti kada zaista počinje jer dah mu protječe i ispod snjegova koji skrivaju prve proljetnice. Tek što ga u čudu slutimo, a ono nas već uvodi u svoju odu radosti prepunu tihih brujanja i zujanja, moćnih napjeva i odjeka, mekih mirisa i živih boja. Nepobjediva je polifonija života koji cvjeta i po lijeće ususret sebi i svemu...

I dok nas sve nosi ovaj okrepljujući val Zemljinog klatna, prirodno je da se zapitamo: po čemu je onda to i naše proljeće?

Povijest svijeta vidjela je mnoga proljeća, a posljednju je veliku obnovu zapadnoj kulturi dala

renesansa. Neobično je to što su je pokrenuli izu-zetni pojedinci koji su uspjeli donijeti, svaki na svom području, a nerijetko i na više njih, svježinu vidika i novih formi gotovo ugaslim čovjekovim težnjama. Nisu se bojali uzeti od duge zime sred-njeg vijeka zaboravljene sjemenke, nisu oklijevali zalijevati ih svojim nadama, nisu posustajali u stvaranju besmrtnih djela koja su bila inspiracija za mnoga nova i nova... Nepoznati su nam njihovi anonimni pomagači, ali sigurno je da nisu bili sami, zato što su svoj zanos prenijeli drugima za još jedno proljetno svitanje svijeta.

Da, svatko od nas može dodati jedan ljudski, čisti akord iz kojeg će poteći svijetu danas toliko potrebna melodija renesanse...

Uredništvo

RENESANSAAndrija Jončić

Renesansa nije izolirana pojava u općoj povijesti svijeta. Od drevne Kine do civilizacija Južne i Sred­

nje Amerike nailazimo na pojave obnove ugaslih kulturnih vrijednosti.

Ta razdoblja preporoda ukazuju nam na periodičnost velikih povijesnih doga­đaja i činjenicu da sve stvoreno pod­liježe promjeni. Svaka kultura ima svoje rađanje, razvoj, zrelo doba, starost i na kraju smrt. To je izraz prirodnih zakona koji se ne odnose samo na materijalne, nego i na kulturne i duhovne forme koje se manifestiraju kroz vremenske cikluse padova i ponovnog uzdizanja.

NOVA AKROPOLA 03/20164

Stoga možemo reći da se čovjek kroz povijest pre­porađa, mijenjajući oblike svog izražavanja, tako da izrađuje “nove bačve za staro vino”. U svakoj renesansi ostvaruju se savršeniji oblici istih vječnih kulturnih i duhovnih vrijednosti, kao što su ljepota, pravda, slo­boda, istina...

Kada su 529. godine, dekretom cara Justinijana, zabranjene sve filozofske škole i konfiscirana njihova imovina, formalno umiru pokretači stare klasične kul­ture. Međutim, davno prije započelo je propadanje antičkog svijeta. Njegovo svjetlo postupno se gasilo u dekadentnom periodu Rimskog Carstva, iako je ono imalo zavidan stupanj civiliziranosti. Na primjer, tadašnji se čovjek osjećao “građaninom svijeta” unu­tar granica Carstva, što je još uvijek neostvareni san današnje Europe. Ipak, taj je način života s vreme­nom izgubio koristan smisao i ono što je nekada bilo prednost, postalo je opterećenje. Nedostatak život­nog sadržaja nadomještao se, za civilizacijski sustav nedostojnim sredstvima preživljavanja, poznatim pod izrekom “kruha i igara”. Golemo se Carstvo urušilo iznutra i započeo je srednji vijek.

Raspadom Rimskog Carstva, Europa je pala u mrak neznanja jer nije preuzela kulturno i duhovno nasljeđe prošlosti. Štoviše, paljene su tisuće stihova grčke pje­snikinje Sapfo i knjigama su se ložile peći u termama Aleksandrijske knjižnice. Zaboravilo se da je Zemlja okrugla i izgubila su se mnoga druga znanja antike.

Posredstvom križarskih ratova kasnije se uspostav­lja komunikacija s Arapima, te se otkrivaju elementi bogate kulturne prošlosti. Prevođena su djela Platona i Aristotela i ponovno su postavljana temeljna filozofska pitanja koja su poticala traženje izvan domene ustalje­nih dogmi. Pronađene su drevne zemljopisne karte, kao što je karta svijeta Pirija Reisa na kojoj se vidi da je Zemlja okrugla, i započelo je istraživanje Novog svijeta.

Galileo potvrđuje Kopernikov heliocentrični sustav uz pomoć primitivnog teleskopa, a Gutenberg prona­lazi tiskarski stroj. Rađaju se svestrani velikani rene­sanse koji su ujedno filozofi, znanstvenici, umjetnici. Oni donose kulturni preporod, utirući puteve izgrad­nje naše današnje civilizacije.

Renesansa je bila preporod antičkog kulturnog svjetla, upaljenog na novoj svijeći spoznaje i usavrša­vanja. Danas ta svijeća dogorijeva. Ponovo je nastala praznina životnog sadržaja unutar civilizacijskih dostignuća koja se nadomješta umjetnim sredstvima preživljavanja i različitim oblicima “kruha i igara”. Svejedno je mislimo li pri tome na dehumanizirane “potrebe” potrošačkog društva, mehaničko usvajanje informacija ili površnost načina života... Znamo da nedostaje ljepote, pravde, slobode, istine... Stoga je potrebno upaliti novu svijeću humanizma i renesanse koja će prihvatiti svjetlo dogorjele kako ne bismo ponovno upali u mrak srednjeg vijeka.

5

Renesansa je jedna od najsjajnijih epoha zapadne povijesti, prijelaz od srednjovjekov-nog surovog mraka prema klasičnoj jasnoći i

eleganciji. U naše vrijeme mnogi mislioci razmišljaju o dolasku novog srednjeg vijeka; pomisao na renesansu sasvim jasno ukazuje koliko smo od nje daleko. Ovu epohu sjaja u XIX. stoljeću definira upravo ta riječ: renesansa, preporod.

Za taj novi oblik razmišljanja, priroda – a prema tome i Svemir – neiscrpna je paleta koja čovjeku omo-gućuje istraživanje kroz rad i kreativnu spoznaju. Takve

su postavke oštro suprotstavljene starom srednjovjekov-nom modelu kojega karakterizira zatvoreni poredak, krute forme i čovjek sklon pretjeranoj kontemplaciji, sputan velikom prevlašću dogme i vjere nad razumom.

Ta se razlika ne bi trebala promatrati u smislu dviju nepropusnih, međusobno suprotstavljenih podjela koje su plod nekakvog grubog rascjepa u prostoru i vremenu, već kao očigledan povijesni slijed. Tako se renesansa povi-jesno pojavljuje kao snažan pokret, mukotrpno odnje-govan u prijašnjim stoljećima, protiv ograničenih dogmi koje su se izravno suprotstavljale slobodi mišljenja.

MARSILIO FICINO i

firentinskineoplatonizam

Lisardo Garcia Rodulfo

NOVA AKROPOLA 03/20166

7

Kao i Grci, i ljudi renesanse posjedovali su onu svježinu i vitalnost koje daju jasnoću razmišljanju i profinjenost kul-turi, omogućavajući čovjeku osjećaj za etičko i estetičko.

ČovjekMarsilio Ficino rođen je 1433. godine u Figlinu neda-leko od Firence. Kao sin osobnog liječnika Cosima de Medicija dobio je odgovarajući odgoj i obrazovanje. Otac mu namjenjuje zvanje liječnika te ga šalje u Bolognu na studij medicine. Proučavajući Cicerona oduševljava se Platonovom filozofijom koja je tada bila slabo poznata unatoč postojećim radovima kojima su tijekom srednjeg vijeka priključeni brojni Dijalozi u prijevodu Leonarda Brunija. Cosimo de Medici zapo-šljava ga na prijevodu Corpusa Platonicuma, nudeći mu za taj rad vilu u Careggiu blizu Firence.

Studirao je grčki jezik kako bi izvorno mogao pro-cijeniti značaj Platonove filozofije te je s istim žarom, oponašajući Grke u svemu, stekao znanje o glazbi, astrologiji i teologiji.

Zbog njegova poznavanja klasičnog grčkog jezika, Cosimo ga opskrbljuje raznim prijepisima Platonovih Dijaloga koje Ficino započinje prevoditi 1463. godine.

Njegov je rad dao velik doprinos kvaliteti i popular-nosti platoničke tradicije u zapadnoj misli. Preveo je na latinski tekstove Speusipa, Porfirija, Jambliha, Pitagore, Teofrasta, Atenagore, Prokla, Ksenokrata, Sinesija, Her-mije, svetog Pavla i kršćanskih apologeta, kao i knjigu Hermesa Trismegistosa Corpus Hermeticum koju je nazvao De potestate et sapentia Dei (O moći i mudrosti Božjoj). Neprijeporno najvrjedniji Ficinov rad prijevod je Platonovih – tada slabije poznatih – Cjelokupnih djela koja su prvi put tiskana 1483./1484. godine. Ficinovi prijevodi posjedovali su izuzetnu točnost pa je stoga njegova verzija platoničke misli, popraćena također njegovim komentarom, bila u uporabi sve do XVII. sto-ljeća, a gotovo u potpunosti prenijeli su je Bekker 1816.

i Schneider 1945. godine. Platonova Cjelokupna djela, primjerice, izdana su u Firenci 1492. godine. Ficino je umro 1499. godine u Careggiu, a njemu u čast u firen-tinskoj je katedrali podignut spomenik.

Osnovni aspekti Ficinove filozofijeFicino je jedini mislilac svoga vremena koji je izra-dio cjelovit i originalan filozofski sustav. Platonova teologija i Pisma osnovni su nositelji njegovih filozof-skih ideja. Koristeći način i metodu srednjovjekovne skolastike, kao nesporne autoritete priznaje Orfeja, Hermesa Trismegistosa, Platona, Aristotela, Plotina, neoplatoničku aleksandrijsku misao III. i IV. stoljeća, svetog Augustina i svetog Tomu.

KozmologijaPrema Ficinu, Univerzum je jedinstven živi organizam (zoon) čiji su konstitutivni dijelovi duša i tijelo, stoga se on otkriva kroz vidljive i nevidljive oblike. Univerzum je također i jedna velika hijerarhija u kojoj svako biće zauzima određeno mjesto (ordo rerum) i posjeduje svoj stupanj savršenstva: počevši od Boga i spuštajući se preko redova anđela i nebeskih sfera, duha (uma - mens) i duše (anima) povezane s tijelom koje oživljava, raznih životinjskih vrsta, biljaka i minerala, pa sve do bezoblične prvobitne materije. Svjetlost i "proma-tranje" definirat će Ficinovu filozofiju koja, usprkos sličnosti s Platonovom i Plotinovom, posjeduje svoju vlastitu izvornost: Emanacija se zamjenjuje Kreacijom, a Ljubav i Ljepota zauzimaju prvo mjesto; piramida je zamijenjena sferom, kuglom u kojoj svaki element ima svoju privlačnu snagu, svoju individualnost koja ne nestaje, ali se u pojavnom svijetu dijeli, stvarajući međusobne veze. Za razliku od Plotinova pojma Ema-nacije, Ficinova se svjetlost ne može pomračiti, odno-sno prljavština grešaka ne zarobljava čovjeka.

8 NOVA AKROPOLA 03/2016

Ficino razlikuje četiri supstance: Boga, Anđeoski um, Dušu svijeta i Tijelo svijeta. Duša svijeta dijeli se na samu dušu sa svojom umnošću i na prirodu ili životni fluid. To joj daje mogućnost ostvarenja procesa kreacije koji je zasnovan na dvije moguće trijade: prvoj – duša između Boga i materije, i drugoj – duša između prirode i Anđeoskog uma. Ficino je doradio Plotinov koncept, čineći ga simetričnijim i dodjeljujući duši središnje mjesto.

Cijeli se Svemir pokreće ljubavlju, urođenom čežnjom za privlačenjem, svojim načelom afiniteta. Svijet je velika harmonija, a Univerzum ogromni organizam.

Dobro i LjepotaPrema Ficinu, Dobro je smješteno u središtu, a Lje-pota na površini kugle, kao dva aspekta jedne te iste stvarnosti, kao nutarnje i vanjsko savršenstvo. To su

dva dijela istog procesa, poput odnosa između etike i estetike. Ficinov je učenik Pico della Mirandola razvio ponešto drugačiju ideju, po kojoj je razlika između Dobra i Ljepote u tome što je Ljepota podređena Dobru, baš kao što je i estetika podređena etici.

Slijedeći Plotina, Ficino nadalje ustvrđuje da je Ljepota nematerijalna te kritizira teoriju po kojoj je ljepota utemeljena na stoičkom pojmu proporcije jer kad bi Ljepota prebivala u skladu dijelova, tada nijedna jednostavna stvar ne bi bila lijepa. Ficino se odlučuje za svjetlost, a ne za proporciju. Unutar sve-opće Ljepote postoji smanjivanje (gradacija) svjetlosti, vidljiva poput koncentričnih krugova koji polaze od veće svjetlosti prema većoj tami.

Zraka univerzalne Ljepote utjelovljuje se "u anđe-lima, uzorima i idejama; u dušama, pobudama i pre-dodžbama; u materiji, likovima i oblicima". To se može predstaviti kuglom zračeće svjetlosti koja se postupno zamračuje prema krajevima, u materiji. To je stoga što svjetleću produhovljenost Ljepote prima podobnija ili manje podobna "podloga" pa je takvo primanje ono koje daje smisao argumentima u prilog proporcijama dužine, količine i boje. Ovakvo shvaćanje ljepote podudara se s umjetnošću koja se razvija u renesansi, naročito s onom Leonarda da Vincija.

Ficino preuzima Platonovu i Plotinovu tradiciju iluminacije koja razlikuje dvije osnovne komponente lijepoga: proporcionalnost i svjetlost. U tom se smislu sjedinjuje Platonov Mit o pećini s kršćanskom tradici-jom biblijskog početka stvaranja. U oba teksta svjetlost

Svim stvarima upravlja Dobro i vodi ih k Dobru. Raduj se sada. Ne cijeni bogatstvo, ne traži počasti,

izbjegavaj neumjerenost i ne daj se potkupiti. Raduj se sada.

Natpis urezan na ulazu Akademije u Careggiu

9

predstavlja jamstvo sudjelovanja božanskog sjaja.Postoji i drugo tumačenje Ljepote kojim se Ficino

proslavio u tadašnjoj Firenci: "Ljepota tijela je neka određena živost, milina, držanje koje zrači zbog pri-sustva svoje ideje." Sva vidljiva ljepota je duhovna, ne samo stoga što je medij koji spaja oko i predmet – svje-tlost, dakle duhovan, kao ni stoga što bez svjetlosti oko nema mogućnost viđenja, niti je predmet vidljiv, već zato što je samo zadobivanje ljepote nematerijalno. Ficino jamči duhovno i nematerijalno obilježje ljepote.

Firenca njegova doba vidjela je ideal ljepote u Simo-netti Cattaneo Vespucci. Ta lijepa žena bez sumnje je simbol renesanse. Odnosi Botticellija i njegova velikog prijatelja Ficina, kako to potvrđuje Gombrich, presudno su utjecali na Botticellijeva platna: u Rođenju Venere Simonettin izraz lica pokazuje iznenađenje koje najbo-lje dočarava doživljaj ljepote, dok u Rođenju proljeća njeno lice izražava zabrinutost (usredotočenost) koja prati odgovorno stanje u kojem se ona nalazi – trudnoću. Jednostavnost Venere i ozbiljnost majke koja nosi novi život na obje slike pokazuje i simbolizira Firencu u doba Medicija, a ujedno i Ficinov ideal ljepote.

LjubavZa Ficina Ljubav je sjedinjenje s Bogom. Nije znanje ono čime se uspinjemo i prolazimo kroz razine Ljepote, već je to Ljubav – ona koja predstavlja božansku težnju prema spoznaji Ljepote u Bogu. Ljubav slijedi božan-sku sliku i traži njenu sličnost i njenu duhovnost, kao što to Platon kazuje u Fedru. Ljubav među ljudima također posjeduje to skriveno traženje Boga. To je čežnja za beskonačnošću između dvaju suprotnih i konačnih poj-mova: moći i smrti. Ljubav je blistavo čista čežnja i teži jedinstvu s Bogom koje je čovjeku tako teško postići.

Ali, i ljubav i smrt nadilaze vremenske granice. Identitet zaljubljenika nestaje pred subjektom nje-gove ljubavi i on "umire" da bi tek preko uzajamnosti ponovno postao pokretač života.

Duša i ČovjekDuša zauzima središnje mjesto u božanskom stva-ranju, istovremeno zadobivajući ulogu prikupljanja uzvišenih svjetlosnih i nižih tamnih obilježja. Treća ili srednja suština predstavlja uspon od tijela prema Bogu, kao i spuštanje od Boga prema tijelu. Bog i tijelo čine dvije krajnosti bića, a Anđeoski um ne uje-dinjuje ih stoga što je okrenut prema Bogu i zaboravlja na tijelo. Duša, naprotiv, doseže uzvišenije vrijedno-sti ne zaboravljajući one niže te je stoga nepokretna kao one više, i pokretna poput nižih. Ova sloboda i

bogatstvo mogućnosti predstavljaju osnovnu razliku između čovjeka i drugih bića: razliku koja se temelji na čovjekovoj mogućnosti izbora između jedne i druge krajnosti.

Jedinstvo duše i tijela nije odnos jednakosti već ovisnosti: duša vlada, oživljava, čuva tijelo. Bog je namijenio duši dva svjetlosna intenziteta: jedan pri-rodni i urođeni te drugi, božanski i stečeni. S obzirom na to koji od ovih intenziteta čovjek koristi, on može prepustiti se materijalnom svijetu i bestijalizirati se ili, naprotiv, oplemeniti se, divinizirati.

Dokaz naše besmrtnosti upravo je sposobnost uzdi-zanja duše prema Bogu. Ficino ponavlja sve Platonove argumente koji podupiru besmrtnost duše, dodajući da je duša sposobna izmjeriti vrijeme i podijeliti ga, beskrajno vraćati vrijeme u prošlost i beskonačno ga rastegnuti prema budućnosti.

Sa španjolskog prevela: Nensi Pekić

Zraka univerzalne Ljepote utjelovljuje se "u anđelima, uzorima i idejama; u dušama, pobudama i predodžbama; u materiji, likovima i oblicima". To se može predstaviti kuglom zračeće svjetlosti koja se postupno zamračuje prema krajevima, u materiji.

Francis Bacon

O čuvanju zdravlja

Ima mudrosti u ovome mimo pravila medicine: vlastito opažanje o tome što nam čini dobro, a što nam škodi, najbolji je lijek za očuvanje zdravlja.

Ali, pouzdanija je odluka: Ovo mi ne odgovara najbo-lje, stoga ću se toga ostaviti, nego: Ovo mi ne škodi, stoga to mogu uzimati. Jer, snaga prirode u mladosti prelazi preko mnogih neumjerenosti, ali kada dođe starost, taj se dug ipak mora platiti. Imaj na umu godine koje dolaze i ne misli da ćeš uvijek moći raditi isto jer starosti se ne može prkositi.

Čuvaj se nagle promjene u načinu prehrane, a ako je nužda nalaže, onda ostatak prilagodi toj promjeni. Jer tajna je kako prirode tako i države da je sigurnije promijeniti više stvari nego jednu. Ispitaj svoje navike prehrane, sna, aktivnosti, odijevanja i tome slično; i potrudi se da malo-pomalo ukloniš sve ono što smatraš škodljivim; ali ako zaista uvidiš da promjena stvara bilo kakvu nelagodu, vrati se ponovno na staro; jer teško je razlikovati između onoga što se općenito smatra dobrim i zdravim i onoga što je posebno dobro i odgo-vara tvojem vlastitom tijelu.

NOVA AKROPOLA 03/201610

11

Biti smiren i dobrog raspoloženja u vrijeme jela, počinka i aktivnosti, najbolji je recept za dug život. Što se tiče strasti i duševnih sklonosti, kloni se zavi-sti, zabrinutosti i strahovanja, potisnutog gnjeva, raščlambi do u tančine i zamršenih preispitivanja; pretjeranih radosti, uzbuđenja i neiskazane tuge. Nje-guj nadu, vedrinu prije nego ushićenje; raznovrsna zadovoljstva prije nego pretjerano uživanje; čuđenje i zadivljenost pred novim; proučavanja koja ispunjavaju duh sjajnim i velebnim stvarima, kao što su povijest, priče i razmatranja o prirodi.

Ako se sasvim kloniš lijekova dok si zdrav, oni će tvome tijelu biti previše strani kada ti zatrebaju. Ako se previše navikneš na njih, oni neće imati naročitog učinka kada dođe bolest. Radije preporučam prehranu prilagođenu godišnjim dobima nego čestu upotrebu lijekova da ne bi stvorili naviku. Jer takve promjene u načinu prehrane više mijenjaju tijelo, a manje ga uzne-miruju od lijekova.

Ne podcjenjuj ni jedan simptom na svome tijelu, nego potraži savjet. U bolesti brini najprije o zdravlju, a u zdravlju o aktivnosti. Jer oni koji uče svoje tijelo izdr-žljivosti dok su zdravi, mogu se u većini bolesti, koje nisu ozbiljne, izliječiti samo dijetom i njegom. Celzus ne bi nikada mogao reći kao liječnik, da uz to nije bio i mudar čovjek, onaj svoj sjajan savjet o zdravlju i dugom životu - da čovjek treba izmjenjivati krajnosti, naginjući

pritom blažoj: dobro je postiti i jesti sve, ali radije jesti sve; bdjeti i spavati, ali radije spavati; sjediti i biti akti-van, ali radije biti aktivan; i tome slično. Tako će tijelo ostati krepko i znati savladati bolest.

Neki liječnici su tako popustljivi i pokoravaju se željama bolesnika da niti ne ustrajavaju na pravom izlječenju bolesti; a neki se opet tako kruto pridržavaju pravila liječenja da se nedovoljno obaziru na bolesni-kovo stanje. Pronađi onoga koji u sebi sjedinjuje obje osobine; ako se takav ne nalazi u jednoj osobi, uzmi obojicu; i ne zaboravi pozvati onoga koji je najbolje upoznat s tvojim tijelom, kao i onoga koji uživa najbolji glas u svojoj struci.

S engleskog prevela: Dijana Kotarac

12 NOVA AKROPOLA 03/2016

Kronični umor

Nedostatak svijesti o onome što radimo - ne biti prisutan u onome što radimo - umara nas puno više nego kada bismo se prisilili

da sudjelujemo u svakom našem činu. Taj nakupljeni umor sve više skraćuje periode naše sposobnosti pro-duktivnog djelovanja. Trčati i ne disati, potpadati pod egoistične ili deprimirajuće osjećaje i ne izlaziti iz takvog stanja, kružiti neprestano unutar istih ideja ne tražeći rješenje, neiz bježno dovodi do iscrpljenosti.

Odmoriti se u takvim uvjetima jako je teško, da ne kažemo nemoguće. Ne vrijedi samo povremeno disati dok plivamo, niti se isključiti na nekoliko dana da ni na što ne mislimo i pokušati zaboraviti osjećaje koji nas rastužuju. Takvi su odmori pretvaranje, izlika, nedo-voljno suptilne zamke, iluzije koje, kada prestanu, otvaraju prostor za stari umor i ne donose energiju za početak novog radnog ciklusa s većim entuzijazmom.

Znati odmoriti se

Umaraju nas stvari koje nas ne zanimaju ili koje ne znamo učiniti zanimljivima; umara nas ako ne znamo predahnuti usred rada; umara nas dosadni automati-zam koji ne dopušta sudjelovanje svijesti.

Odmara nas kada smo zainteresirani za ono što radimo, kada gledamo stvari na nov način i s težnjom da učimo o svemu što nas okružuje i o svemu što se događa u svijetu; kada ostajemo uvijek svoji i kada smo cijelom dušom prisutni u svemu što nam je dužnost. Odmara nas udisanje svježeg zraka, gledanje neba i gubljenje u njemu, promatranje plesa vatre ili pro-tjecanja vode; dodirivanje lišća neke biljke ili igra s nekom domaćom životinjicom; razgovor s onima koje volimo ili čitanje djela onih kojima se divimo; podijeliti s nekim stol, šetnju ili šalicu kave; znati da smo vječni i znati da imamo na raspolaganju sve potrebno vrijeme da bismo učinili najmanje i najveće stvari.

Ovladavanje vremenOm i energijOm

Delia Steinberg Guzmán

13

Odmoriti se, konačno, ne bi trebalo biti umarati se izvan potrebnog vremena i mjesta onim stvarima koje ne zaslužuju naš umor.

Tajna energijeTeško dostižno umijeće „biti svoj“ zahtijeva stalno obnavljanje energije koju smo pokrenuli. Svi imamo određenu količinu energije koja se, ako je iscrpimo u prvim pokušajima, rasprši i ostavlja u nama osjećaj pra-znine i zbunjenosti. Poput svih drugih snaga u Svemiru, energija se troši i obnavlja unutar svog vlastitog ciklusa. Energija koja se pokrene svjesno, stvara automatski nove energetske izvore koji će nam služiti da nastavimo sutra, i sutra… kao da postajemo sve snažniji.

Napor pokreće našu energijuSvi imamo određenu količinu energije na raspolaga-nju, općenito puno veću nego što pretpostavljamo, no ako je ne upotrebljavamo, čini nam se slaba i ograničena.

Ta energija služi svim razinama čovjeka, od fizičke do najsuptilnije, voljne. Lako je zamisliti neki fizički napor, iako nije tako lako provesti ga, ali barem znamo o kojem se tipu energije radi. No, nije tako jednostavno prepo-znati napor, energiju na psihičkoj, mentalnoj, moralnoj i duhovnoj razini.

Na suptilnijim razinama napor se povezuje s dobrim raspoloženjem, s uzdignutim duhom. Na psihičkoj razini upravo nam energija omogućuje da ostanemo smireni, stabilni, veseli, udaljeni od negativnih i opsesivnih osjećaja. Treba uložiti napor, treba uložiti puno energije kako bi se postigao taj toliko poseban duh, ali vrijedi truda.

Na mentalnoj razini energija se koristi za pojašnjavanje svih ideja koje usvajamo da ne bismo lutali kroz maglovite zamisli u kojima ništa nema jasne obrise. To je energija koja je potrebna da bi se unio red u sve naše ideje povezujući ih u međusoban sklad, u čudesnu arhitekturu misli. Treba uložiti napor kako bismo od našeg uma stvorili svijet organiziranih i vrijednih oblika. To neosporno vrijedi truda.

Sa španjolskog prevela: Ana Jončić

Ovladavanje vremenOm i energijOm

Delia Steinberg Guzmán

14 NOVA AKROPOLA 03/2016

Claude Oscar Monet (1840. – 1926.) jedan je od najvažnijih i po mnogima najdosljedniji pred-stavnik francuskog impresionizma. Štoviše,

cijeli je pokret dobio ime upravo po Monetovoj slici Impresija, zalazak sunca (Impression, solei levant). Zvali su ga i slikarom svjetla jer je često slikao isti motiv u različito doba dana i godine, nastojeći pokazati

slikar i njegov vrt

Suzana Dobrić Žaja

Moje najljepše umjetničko djelo moj je vrt u Givernyju.

Claude Monet

15

kako se boje predmeta i krajolika mijenjaju s promje-nom intenziteta i boja svjetlosti.

Tijekom XIX. stoljeća slikari su u prirodi obično radili samo skice, a sliku bi završavali u svom ateljeu. Monet je bio među prvim slikarima koji bi sliku zapo-čeli i završili na otvorenom. Bio je poznat po tome što je svoj slikarski stalak i boje posvuda nosio sa sobom, a čak je imao brodić koji je preuredio u ploveći atelje kako bi mogao slikati i na vodi.

Svoju ljubav prema prirodi i umjetnosti Monet je objedinio uređujući vrtove. Iako je dosta boravio u Parizu i putovao širom Francuske i izvan nje, ipak je najradije boravio na selu, ali uvijek u blizini Seine.

Giverny je malo mjesto uz Seinu, šezdesetak kilo-metara sjeverozapadno od Pariza. Monet ga je prvi put ugledao kroz prozor vlaka i zaljubio se u to seoce s

niskim kućicama te odlučio da će upravo tu biti njegov novi dom. Stigavši u Giverny unajmio je seosku kuću uz koju se nalazio voćnjak i veliko zapušteno zemlji-šte. Tu je s puno energije i entuzijazma odmah počeo uređivati vrt. Nakon što je uspio prodati nekoliko slika, 1890. godine kupio je unajmljenu kuću i pripadajuće imanje, a naknadnim kupovinama tijekom sljedećih godina imanje se neprekidno povećavalo.

Monetov vrt sastojao se od dviju cjelina: cvjetnog vrta (Le Clos-Normand) koji se nalazio uz samu kuću i vodenog vrta (Le Jardin d'Eau) koji je podignut naknadno na zemljištu odijeljenom cestom od ostatka imanja.

Glavno obilježje cvjetnog vrta bila je središnja staza, Grande Allee, koja se protezala sredinom vrta i vodila od ulaza na imanje do kuće. Lijevo i desno od

Cvjetni vrt prvobitno je bio voćnjak s tek nekoliko cvjetnih gredica. Monet je proveo godine pretvarajući ga u cvijetnjak, pažljivo planirajući kako bi vrt mogao biti lijep u svako godišnje doba. Posadio je na tisuće jednogodišnjih biljaka i trajnica, lukovičastog bilja i penjačica, tako da je u vrtu bilo cvijeća od ranog proljeća do kasne jeseni. Svojim slikarskim okom, neprekidno imajući na umu da će to biti motiv njegovih budućih slika, promišljeno je slagao cvijeće po visini i boji, određujući svakoj biljci idealno mjesto. U prvi plan stavljao je cvjetove žarkih i tamnih boja, a u pozadinu blagih i nježnih.

16 NOVA AKROPOLA 03/2016

središnje staze izmjenjivale su se uske, pravilne cvjetne gredice obrubljene šljunčanim stazicama i male livade zasjenjene stablima. Iznad središnje staze nalazila se pergola od puzavica koje su se uvijale uz metalne lukove podižući svoje cvjetove prema nebu. Kon-trast strogoj, pravilnoj koncepciji vrta činile su bujne cvjetne gredice. Monet je volio da budu guste i bogate i da cvijeće u njima djeluje prirodno.

Manje od deset godina nakon dolaska u Giverny, 1892. godine, Monet je kupio veliko zemljište koje je od kuće i cvijetnjaka bilo odijeljeno cestom. Tu je započeo i ostvario svoj najambiciozniji projekt – grad-nju vodenog vrta inspiriranog dalekim Japanom.

Monet se divio japanskim slikama i drvorezima, a osobito pejzažima kakve su slikali Katsushika Hokusai i Utagawa Hiroshige koji su u to vrijeme često boravili u Parizu, i u svom je vrtu želio postići ugođaj s njihovih slika. Skrećući tok obližnjeg potoka formirao je jezerce i okružio ga vješto razmještenim cvijećem, trskom i drvećem. Da bi umirio vodeni tok kroz vrt, podigao je i malu ustavu. Površinu jezera prekrio je lopočima, oko njegove krivudave obale zasadio je japanske božure, bambus i vrbe, a preko jezerca podigao je drveni most po uzoru na mostove koje je vidio na japanskim drvorezima. Taj osunčani, zeleno obojeni most, iznad kojega bi se u proljeće širile raskošne grane glicinije, postao je središte vodenog vrta, Monetovo omiljeno

mjesto za slikanje i čest motiv njegovih slika.Vodeni vrt postao je središtem Monetove umjetno-

sti posljednjih 25 godina njegova rada, čak i onda kada je počeo gubiti vid. Slikao je neumorno i uvijek iznova gotovo isti motiv i prizor. Naslikao je više od 250 slika jezera s lopočima, od kojih su neke bile vrlo velikog formata, i danas je slavan upravo po njima.

Nakon Monetove smrti 1926. godine kuću s vrto-vima naslijedio je njegov sin Michel koji ih je ostavio u nasljedstvo francuskoj Akademiji lijepih umjetnosti (Academie des Beaux-Arts). Nakon dugotrajne i teme-ljite obnove kuća je pretvorena u muzej i s vrtom otvo-rena za javnost. Vrt je u potpunosti obnovljen prema izvornom izgledu i danas se smatra jednim od najljep-ših vrtova na svijetu.

Kao slikar, Monet je bio fasciniran vodom i načinom na koji se odrazi na njezinoj površini neprekidno mijenjaju te je na svojim platnima uvijek pokušavao uhvatiti kratke, trenutačne efekte svjetla i atmosfere. Od vrtlara je tražio da jezerce i njegovu površinu održavaju savršeno čistima kako bi se oblaci, nebo, drveće i grmlje kristalno jasno odražavali na vodi.

17

TAJNE ŽIVOTINJSKIH MIGRACIJA

Julian Scott

Svjetski rekord u migraciji životinja ima ptica koju zovemo

polarna (arktička) čigra. Njen put počinje nekoliko tjedana nakon izlijeganja iz jaja, vodi iz sje-vernog Grenlanda prema zapadnim obalama Europe i Afrike, pa nastav-lja preko Južnog polarnog oceana (Antarktičkog oce-ana) do Južnog pola – ukupno oko 18 000 km. Za manje od godinu dana prevalit će istu udalje-nost na svom povratku kući.

Ali, nije samo uda-ljenost koju prevali ono što je impresivno. Kako engleske lastavice znaju put do svog zimskog hranilišta u južnoj Africi, udaljenog 10 000 km, a zatim uspijevaju pronaći put natrag u proljeće da bi se razmnožavale, često na istom mjestu gdje su se gnijezdile prethodne godine?

Biolog Rupert Sheldrake, koji se bavi ovim i drugim

pitanjima u svojoj knjizi Psi koji znaju kada im

vlasnici dolaze kući i druge neobjašnjive životinjske sposob-nosti, za ilustraciju daje još jedan pri-mjer izvanredne navigacijske vje-štine životinja koje se sele:

Mlade zelene kornjače koje su se

izlegle na obalama otoka Ascensiona, usred

Atlantika, pronalaze svoj put preko oceana do hranili-

šta svojih predaka na brazilskim obalama. Godinama kasnije, kada dođe vrijeme da polože jaja, one putuju natrag do obala Ascensiona, otoka promjera samo 10 km, udaljenog više od 2300 km, bez odmora. Njihova sposobnost navigacije jedna je od velikih neriješenih zagonetki biologije.

Još je nevjerojatnija instinktivna sposobnost mladih ptica da pronađu put do zimskih staništa svojih pre-daka bez vodstva ptica koje su tamo bile ranije. Europ-ske kukavice, koje podižu ptice drugih vrsta, ne znaju za svoje roditelje koji kreću prema južnoj Africi u srp-nju ili kolovozu, prije nego je nova generacija spremna poletjeti. Otprilike četiri tjedna kasnije, mlade kuka-vice pronalaze svoj put do hranilišta svojih predaka u Africi, bez pomoći i bez pratnje.

Kako one to čine? Hipoteza koju trenutno prihvaća većina biologa jest

ta da te ptice selice imaju urođeni genetski program koji ih usmjerava duž određene rute, orijentirajući se pomoću Sunca, Mjeseca i zvijezda, pomoću magnet-skog osjećaja za geografsku dužinu i, u nekim slučaje-vima, pomoću osjeta mirisa.

Iako neki uspješni eksperimenti pokazuju da svi ovi čimbenici imaju utjecaja, teorija nije u potpunosti zadovoljavajuća. Jedna je od njenih manjkavosti činjenica da nebeska tijela nisu uvijek vidljiva zbog oblačnog vremena, ili u slučaju riba i morskih kornjača jer su one pod vodom; druga je ta što Zemljino magnetsko polje stalno varira pa nije pouzdano. Što se tiče osjeta mirisa, on može pomoći kada se životinja približava odredištu, kao u slučaju atlantskog lososa koji može "namirisati" svoje vode, ali ne i kada je tisuće milja daleko, usred oceana. Nadalje, ptice poput albatrosa ne slijede određeni

put, a mogu se vratiti kući s bilo kojeg mjesta. Kao i mnoge od tih životinja, one kao da instinktivno znaju put.

Glavna alternativna teorija koja objašnjava navi-gacijske sposobnosti migracijskih životinjskih vrsta takozvana je "usmjerenost na cilj". Ona kaže da postoji sila "privlačenja" odredišta koja omogućuje životinjama da "znaju" kamo idu. Uz ovaj urođeni osjećaj, životinje mogu također koristiti i druge načine navigacije pomoću položaja Sunca, Mjeseca i zvijezda ili Zemljinog magnetizma, ali put mogu pro-naći i bez njih.

Niz eksperimenata podržava teoriju "usmjerenosti na cilj". Jedan od njih, kojega je provodio nizozemski biolog A. C. Perdeck 1950-tih godina, uključivao je hvatanje ptica selica na njihovom putu prema odredi-štu, prevoženje avionom do mjesta izvan njihove uobi-čajene rute i promatranje njihova ponašanja. Drugi "eksperiment" dogodio se slučajno kada je kornjača s otoka Ascensiona prenijeta u Englesku 1865. godine. Kada je brod stigao do kanala La Manchea, kornjača je izgledala bolesno, pa je bačena u more. Dvije godine kasnije ponovno je uhvaćena na otoku Ascensionu i prepoznata jer je bila označena. Dakle, kako se uspjela vratiti?

Također je zanimljivo primijetiti da neki od tzv. "pri-mitivnih" ljudi, odnosno oni koji su više u dodiru s pri-rodom, imaju vrlo razvijene navigacijske sposobnosti.

18 NOVA AKROPOLA 03/2016

19

Jednu od najspektakularnijih demonstracija ove sposobnosti dao je Tupaia, poglavar i navigator s Raia-tea u blizini Tahitija. Kapetan James Cook susreo ga je 1769. na svom prvom velikom istraživačkom putova-nju i pozvao ga da putuje s njim na brodu Endeavour. Tijekom putovanja od preko 10 000 km [...] Tupaia je znao pokazati pravac prema Tahitiju u bilo kojem trenutku, bez obzira na prevaljenu udaljenost i zaobi-laznu rutu plovidbe broda.

Koje je objašnjenje tih izvanrednih sposobnosti? David Attenborough u svom serijalu Život na Zemlji kaže: Čini se da ne postoji jedan odgovor: one koriste brojne metode. Neke počinjemo razumijevati; neke nas zbunjuju; a mogu postojati i neke koje ovise o sposob-nostima koje još ne slutimo.

Rupert Sheldrake vjeruje da se fenomen može objasniti njegovom teorijom "morfičke rezonancije". Ona kaže da su migracijske životinje "morfičkim poljima" povezane sa svojim mjestom rođenja, hranili-štem ili zimskim staništem.

Ta polja imaju prirođenu memoriju prenošenu morfičkom rezonancijom koja uzrokuje da određeni organizam, kao što je ptica selica, rezonira s pticama iste vrste prethodne migracije. Dakle, kada mlada kukavica kreće iz Engleske prema Africi, ona se osla-nja na kolektivno sjećanje svojih predaka. Ovo sje-ćanje, prirođeno morfičkom polju migracijskog puta njene vrste, vodi je duž puta, dajući joj smjerokaz hra-nilišta i odmorišta. Ovo kolektivno sjećanje omogućuje joj prepoznati da je stigla na odredište.

Sve vodi tome da pojedinačno znanje prethodnih životinja iste vrste ulazi u kolektivni um koji obrađuje podatke i čini ih dostupnima svim sadašnjim i budu-ćim životinjama te vrste. Izvrstan su primjer leptiri. Svakog ljeta leptir stričkov šarenjak stiže u Britaniju iz sjeverne Afrike radi razmnožavanja, putujući 1600 km bez stajanja. Po dolasku odmah se razmnožavaju, a sljedeća će se generacija u jesen otputiti u Afriku. Drugim riječima, natrag ne lete isti leptiri, nego novi koji nikada prije nisu putovali, a ipak znaju put.

Proučavanje tih i drugih čuda prirode (uključujući prirodu ljudskog bića) može nas učiniti svjesnijima prirodnih procesa koji su daleko od čisto mehaničkih, automatskih i potpuno objašnjivih materijalističkim pogledom na život koji sve vidi na najprozaičniji način. Postoje tajne u prirodi, pojave koje se ne mogu u pot-punosti objasniti redukcionističkom znanošću. To ne znači da one nemaju objašnjenje ili da ih se ne može razumjeti, nego da je ponekad prikladnije sredstvo razumijevanja – intuitivni um.

Dakle, i poetski i maštoviti duh može doprinijeti tome, pa bih za kraj citirao tekst iz nedavno objavljene knjige o migraciji lastavica, A Single Swallow, čiji je autor Horatio Clare slijedio migracijski put lastavica iz južne Afrike do Walesa:

Prije nego što sam krenuo, volio sam ih [lastavice] estetski: bile su lijepe i brze. Sada se divim njihovoj snazi i upornosti. Nešto je sasvim posebno živjeti poput lastavica u letu, izvrgavajući se stalnoj opasno-sti... Njihova neustrašivost, njihova radost življenja i njihov avanturizam ono su što volim. Bile su tako veli-čanstvene, ljupke i elegantne da sam se osjećao povla-štenim biti s njima.

Čovjek je dio prirode i priroda je dio nas.

S engleskog preveo: Krešimir Andjel

U Kapadokiji, povijesnoj regiji smještenoj na istoku Anatolije, čudesne su snage prirode oblikovale jedan od najneobičnijih krajolika

svijeta. U turističkim vodičima oslikana je neobičnim geološkim formacijama poznatim kao vilinski dim-njaci, mekim stijenama od vulkanskog pepela s izdu-bljenim pećinama i podzemnim hodnicima.

Tijekom minulih tisućljeća, u kojima su nastajale i nestajale civilizacije i carstva, život stanovnika te regije odvijao se i u brojnim podzemnim gradovima, a sudeći prema zadnjim arheološkim otkrićima, njezini podze-mni labirinti još i danas skrivaju mnoge tajne.

Urbanom obnovom glavnog grada Nevşehira u istoimenoj pokrajini, ispod utvrde iz bizantskog raz-doblja, neočekivano je otkriven veliki podzemni grad, premrežen s najmanje sedam kilometara tunela, dok

mu se starost procjenjuje na oko 5000 godina.Iako je još u velikoj mjeri neistražen, početna istra-

živanja daju naslutiti da se novootkriveni podzemni grad veličinom i značenjem može usporediti s tridese-tak kilometara udaljenim Derinkuyuom, do sada naj-većim otkrivenim podzemnim gradom u Kapadokiji koji je nekoć naseljavalo preko 20 000 stanovnika.

Tko je prvi izdubio ove podzemne gradove i kada, ostaje zagonetkom. Arheolozi kao moguće graditelje navode Frigijce, Perzijance, ali i Hetite iz XV. st. pr. Kr. Prvi pisani podatak o njima nalazimo kod grčkog pisca Ksenofonta iz V. st. pr. Kr. u njegovom djelu Anabaza (Anabasis), gdje navodi da su kuće u tom području u obliku "podzemnih struktura s malim otvorima kroz koje se ulazi, ali su pod zemljom široke i prostrane".

Otkriven najveći podzemni grad u

Turskoj?

NOVA AKROPOLA 03/201620

Prema zadnjim procjenama geofizičara sa Sveučilišta Nevşehir, područje novootkrivenog podzemnog grada rasprostire se na gotovo 460 000 kvadratnih metara, a podzemni hodnici poniru u dubinu od 113 metara.

Turski su arheolozi u posljednjih godinu dana otkrili da se radi o nevjerojatno kompleksnom i struk-turiranom gradu u kojem se život odvijao na najmanje pet razina. Opremljen cjelovitom infrastrukturom, od crkava i radionica do stambenih prostora, s ventilacij-skim sustavom i kanalima za dopremu vode, nalik je podzemnoj metropoli.

Ako se početna mjerenja pokažu točnim, grad bi mogao veličinom nadići Derinkuyu za trećinu i postati najvećim podzemnim gradom na svijetu, a izjava Hasana Ünvera, gradonačelnika Nevşehira, da drugi podzemni gradovi u pokrajini Nevşehir veličinom nisu čak ni "kuhinja" ovog novootkrivenog podzemnog

grada, dobila bi i svoje konkretno značenje. Priredio: Luka Marić

21

pjev ptica

NOVA AKROPOLA 03/201622

Bonco jednom reče Fuketsuu:- Zbunjuje me nešto što sam te jednom čuo da govoriš. Naime, da se istina može izreći bez govora i bez šutnje. Hoćeš li mi to rastumačiti?

Fuketsu odgovori:- Kad sam kao dječak bio u južnoj Kini, ah! Kako su ptice pjevale u cvatu u proljeće.

Priča iz Kine

23

Möassy, pas

Jorge Angel Livraga

www.nova-akropola.hr

karlovaC: Kralja Tomislava 5, 098 203 396oSIJEk: D. Neumana 6, 031 200 630pUla: Uspon na Kaštel 2, 098 900 4406rIJEka: Jedrarska 5/3, 051 213 020

SplIt: Slavićeva 47, 021 486 366 varaŽDIn: V. Nazora 1, 095 5959 950ZaDar: J.J.Strossmayera 8, 098 840 270 ZagrEb: Ilica 36, tel: 01 481 2222 fax: 01 2330 450

Novo u izdanju Nove Akropole!

Pogled na ljudsko društvo

očima jednog Psa...

Nesvakidašnji protagonist ove novele pas je Möassy koji se uz svog gospodara transformira i zadobiva izgled čovjeka, završava škole, drži predavanja, putuje svi-jetom, postaje priznat i cijenjen, no ostajući vjeran svojoj prirodi gleda stvari kroz prizmu svoje jednostavne pseće logike. Pred nagovještajem smrti osvrće se na svoj neobičan život i kriti čkim okom promatra površni svijet ljudi, njegove proturječnosti, nje-gove različite društveno-političke ustroje, prijetvornost i nepravdu. Između redova u djelu otkrivamo pouke srca te beskrajnu odanost ljudskim vrijednostima i svom Učitelju.

Posve polako, o posve polakoTajna se svjetlost u meni širiTo zamrla radost otvara oči

Ah, Sunce u moje srce već viri ...Dobriša Cesarić

www.nova-akropola.com