rjesavanje problema psihologija

SVEUČILIŠTE U ZAGREBUFILOZOFSKI FAKULTETODSJEK ZA PSIHOLOGIJU

RJEŠAVANJE PROBLEMA

Seminar

Čuržik DorisDinić Tin

Gospodnetić FilipHrebac Marija

Rajić-Stojanović IvanaTaslak Marina

Ugarković Mirjana

8. ožujka, 2006.

eISPIT.com - Online ispiti i skripte

1. OPĆI PREGLED

Priroda rješavanja problema u ljudi proučavana je od strane psihologa u proteklih stotinjak

godina. Započevši sa ranim eksperimentalnim radovima geštaltista u Njemačkoj i nastavljajući se

kroz 60-te i rane 70-te, istraživanja vezana uz rješavanje problema tipično su sadržavala relativno

lake, laboratorijske zadatke koji su se činili novi, neuobičajeni ispitanicima (npr. Tower of

Hanoi). Ovi, ispitanicima novi zadaci, korišteni su u istraživanjima iz različitih razloga: imali su

jasno i definirano optimalno rješenje, bili su rješivi u relativno kratkom vremenskom okviru,

istraživači su mogli pratiti ispitanikove korake u rješavanju problema, itd. Istraživači su pri tome

postavljali pretpostavku, da takvi jednostavni zadaci obuhvaćaju glavne karakteristike problema s

kojima se susrećemo u svakodnevnom životu i da su kognitivni procesi koji leže u osnovi

ispitanikovih pokušaja da problem riješi, reprezentanti procesa koji su u vezi sa rješavanjem

problema iz svakodnevnog života. Isto tako, istraživači su koristili jednostavne probleme iz

razloga što im je to bilo i najjednostavnije, te su pri tome smatrali da su na osnovi toga moguće i

generalizacije na rješavanje kompleksnijih problema. Istraživači su se također često usredotočili

na rješavanje problema unutar određene domene te sa tako specijalizirali u određenim područjima

kao što su: čitanje, pisanje, računanje, donošenje političkih odluka, menadžersko rješavanje

problema, rezoniraje u pravnika, mehaničko rješavanje problema, rješavanje problema u

elektronici, kompjuterske vještine, igranje igara, rješavanje osobnih problema, rješavanje

matematičkih problema.

2. OBJAŠNJENJE, PREDVIĐANJE I INVENCIJA

Kognitivno procesiranje podataka posreduje u pronalaženju adekvatnog rješenja nekog

problema. Načini rješavanja problema su objašnjenje, predviđanje i invencija (pronalazak). Na

uspjeh rješenja utječe još i količina informacija s kojom je netko započeo proces rješavanja ali i

količina znanja koju netko ima o predmetima (podražajima) na temelju kojega razmišlja tijekom

rješavanja problema.

Najjednostavniji način rješavanja problema jest objašnjenje. Faktori koji po stupnju

jednostavnosti diferenciraju proces objašnjenja od ostalih (predviđanje i invencija) jesu količina

podataka o predmetima (podražajima) koji su u interakciji te prostorna i/ili vremenska sličnost

i/ili blizina. Objašnjavanjem utvrđujemo zašto se neki događaj dogodio odnosno tumačimo ga na

uzročno posljedičnoj razini.

Predviđanje je način rješavanja problema u kojem znamo nešto o predmetima i njihovim

međusobnim odnosima ali ne znamo ishod njihove interakcije. Moramo predvidjeti događaj,

odnosno posljedicu koja se još nije dogodila. Anticipacija će ovisiti o tome dogodio li se taj

događaj već u nečijem životu ali i o tome kako neka osoba razumije odnose među podražajima


koji su uključeni u proces rješavanja problema. Razumijevanje je bitno za uspješno predviđanje

jer je podražajna struktura na temelju koje anticipiramo siromašnija podacima nego podražajna

struktura koju objašnjavamo. Način na koji se služimo znanjem o predmetima određuje uspješnost

razumjevanja odnosa među njima. Što više znamo o predmetima i načinima njihove interakcije

uspješnija je anticipacija rješenja.

Ako predvidimo pogrešno rješenje, lakše ćemo od njega odustati, nego od onog

pogrešnog rješenja do kojeg smo došli objašnjavanjem. Lakše napuštanje pogrešno anticipiranog

rješenja događa se zbog nepotpunosti podražajne strukture koju interpretiramo. Prilikom

objašnjavanja tražimo uzročno-posljedičnu vezu. Pogrešno dobivenu uzročno-posljedičnu vezu

teže odbacujemo, zato što je podražajna struktura s kojom radimo bogatija podacima koji nas

mogu neopravdano držati u uvjerenju da je pronađeno rješenje točno.

Pronalaženje je najsloženiji način rješavanja problema. Osoba koja rješava problem mora

smisliti niz uvjeta koji će rezultirati željenim rješenjem. Na početku rješavanja problema ima

reduciraniji broj informacija po čemu se pronalaženje razlikuje od predviđanja i objašnjenja. Što

je manji broj informacija s kojima netko u rješavanju problema raspolaže, znanje ima veću ulogu

u pronalaženju rješenja. To je najmanifestnije u pronalaženju kao načinu rješavanja problema.

3. UVJETI STVARALAČKOG RJEŠAVANJA PROBLEMA

Dobro postavljen problem je karakteriziran početnim i željenim stanjem te setom operatora,

svaki pomak u fazama prema željenom stanju (razrješenju) vođen je određenim operatorom. Da bi

se rješilo problem, nužno je odabrati dobro definiran set operatora koji će nas voditi do

razrješnjena. Loše ili manjkavo definirano početno ili završno stanje, korišteni operatori ili čak

sve troje, karakteristika su manjkavog problema.Takav problem zahtjeva aktivaciju produktivnog

mišljenja, pa čak i dobro definirani problemi zahtjevaju kreativne uvide u problem. Što je više

elemenata, to je potrebnija njihova dobra organizacija. Pri tome se cijeni realnost i viđenje svijeta

kroz činjenice. Pri tome su bitni uvjeti odlučivanja: razgovjetno postavljen cilj, identifikacija

problema, vrednovanje alternativa te njihov uži izbor te provođenje odluke. Ovisno o tipu

problema, lakšem i bržem rješavanju mogu pripomoći: zajedničko rješavanje,inovativnost i

kreativnost, kritičnost, poznavanje najčešćih grešaka pri odlučivanju, sistematičnost, pozitivan

stav i sl. Prirodnije je gledati na problem kao na priliku, a ne prepreku. Prateći ove smjernice,

mozete ga pojednostaviti i olakšati proces odlučivanja:

definirajte problem,dobro definiranje često izaziva poteškoće

potražite uzroke problema, to su i potencijalna rješenja

idenificirajte alternativne pristupe za rješavanje, pri grupnom

rješavanju koristan je brainstorming


odaberite pristup

odaberite plan rješavanja

pratite provedbu plana kroz indikatore uspjeha

4. ČIMBENICI KOJI UTJEČU NA RJEŠAVANJE PROBLEMA

Na učinkovitost u rješavanju problema (prema Rathus, 2000). utječu brojni faktori. Vrlo je

važan način na koji se pristupa problemu. Tri su faktora koja se nalaze u nama samima: razina

stručnosti, prihvaćanje određenog mentalnog seta i mogućnost uvida u problem. Problem također

ima neke karakteristike koje utječu na njegovo rješavanje: opseg u kojem elementi problema

imaju čvrsto određenu funkciju i način na koji je problem definiran.

Stručnost podrazumijeva činjenicu da stručnjaci (eksperti) rješavaju probleme učinkovitije i

brže od početnika. To ne znači da su stručnjaci redovito inteligentniji od početnika, jer su

najčešće njihova područja stručnosti vrlo ograničena. Naime, oni imaju veće opće znanje u

«svom» području, bolje pamćenje za sastavnice problema, te sposobnost stvaranja predodžbi ili

reprezentacije koje olakšavaju rješavanje problema.

Mentalni setovi podrazumijevaju sklonost rješavanju novog problema pristupom koji nam je

pomogao u rješavanju nekog ranijeg problema. Obično nam olakšavaju posao, ali nas mogu i

zavesti ako je sličnost među problemima samo prividna.

Uvid definiramo kao naglu percepciju odnosa među elementima u «perceptivnom polju» koja

omogućuje rješavanje problema. Laički rečeno, to je situacija kada nam odgovor na neki problem

odjednom «sine», kada uskliknemo: »Aha!». Tada izgleda kao da se dogodi neka nagla

reorganizacija dijelova informacije u problemu, pa nam se rješenja javlja trenutačno – u bljesku.

Funkcionalna usredotočenost sklonost je gledanju na neki objekt u skladu s njegovim nazivom

ili uobičajenom uporabom. Ima zajedničku karakteristiku s mentalnim setom jer otežava uporabu

poznatih objekata pri rješavanju problema na neki nov način. Primjera radi, poznato je da se

vojnike prilikom uvježbavanja za preživljavanje u pustinji podučava da na insekte i zmije ne

gledaju kao opasnost, već kao mogući izvor hrane!

Definiranje problema može biti obavljeno dobro ili loše. Dobro definiran problem je onaj u

kojem je jasno opisano početno stanje, cilj i pravila za postizanje tog cilja. Loše definiran problem

predstavlja suprotnost dobro definiranom problemu, pa je to, dakle, problem u kojem je nejasno

početno stanje, cilj ili pravila za postizanje tog cilja. Različite su strategije pristupa loše

definiranim problemima. Moguće je razdvajanje problema u potprobleme, moguće je u

nestrukturiran problem ugraditi strukturu, a može se i jednostavno krenuti u rješavanje problema i

stati kad se dođe do zadovoljavajućeg rješenja (prema Rathus, 2000).


5. RJEŠAVANJE PROBLEMA – OPIS PROCESA

Faktori koji najviše utječu na proces stvaralačkog rješavanja problema su (prema Krech &

Crutchfield, 1987). težina i složenost samog problema, ali i sposobnosti osobe koja ga rješava,

njene radne navike, stara znanja, motivacija i ličnost. Uz osnovne karakteristike i pojedine

dijelove rješavanja problema ranije opisane, vrlo je bitan tijek tih «faza» u vremenu, te razvoj

događaja koji vodi do prelaska u novu fazu, koji je čak i bitniji jer upravo zbog širokog spektra

faktora koji na proces i uspješnost rješavanja problema utječu, slijed tih faza nije uvijek nužno

isti.

Te su klasične četiri faze stvaralačke misli: priprema, inkubacija, iluminacija i verifikacija,

koje doduše nisu uvijek u skladu sa stvarnim tokom, te su katkad čak prepojednostavljene, ali kao

opći okvir ta shema je sasvim zadovoljavajuća.

1. Priprema

Prva faza u rješavanju problema može se opisati kao period u kojem se čovjek (rješavatelj

problema) upoznaje sa različitim karakteristikama problema i u kome započinje «igra ideja».

Odvija se tako da sklop podražaja izaziva prvo jednu, a zatim drugu asocijaciju, da bi se

postepeno zauzeo cjelovitiji stav. Te asocijacije su vrlo slučajne i poprilično slobodne, te, iako su

potaknute i po svojoj prirodi određene zahtjevima samog problema, ipak njime nisu sasvim

ograničene. Ova faza često brzo i bez vidljivog «skoka» prelazi u fazu iluminacije i verifikacije,

te se tako vrlo brzo dođe do rješenja. No ipak je generalni slijed takav da se nakon nje prelazi u

fazu inkubacije.

2. Inkubacija

Druga faza može biti vrlo raznolika po svojoj prirodi i trajanju. To je faza u kojoj se problem

stavlja na stranu i na njemu se ništa «svjesno» ne radi, no nakon nje ponovno obraćanje pažnje na

problem dovodi do brzog rješenja ili bar do brzog napretka od onog ranije postignutog –

svojesvrsna metoda uštede. Rješavanje problema odvija upravo za vrijeme odmaranja, bez

svjesnog napora, što znači da analiza rješavanja problema koja se ograničava samo na izvještaje

pojedinaca «o čemu misle» može biti sasvim neadekvatna. Upravo zato što se mnoge stvari, pa

tako i rješavanje problema, mogu odvijati bez svjesnog doživljaja, izvještaje pojedinaca trebalo bi

upotpuniti drugim vrstama opažanja i analiza.

3. Iluminacija

Treća faza odnosi se na pronalaženje «općeg rješenja». Ljudi kad naiđu na nešto što izgleda kao

opće rješenje problema, pretpostave da su problem riješili i prestanu raditi na njemu. Na taj način

prijevremeno (i privremeno) dolazi do rješavanja problema, iako ono uopće ne mora biti točno.


4. Verifikacija

U posljednjoj fazi predloženo rješenje može biti detaljnije razrađeno, te se ono primjenjuje i

provjerava. Tek kad se ono potvrdi kao ispravno i zadovoljavajuće – problem je riješen.

Tri stupnja u rješavanju problema (prema Krech & Crutchfield, 1987).

Dunker je proces rješavanja problema opisao malo drugačije i ponesšto detaljnije, iako se i

kroz njegov «model» provlače navedene četiri karakteristične faze tog procesa. On se naime, na

takav tijek rješavanja problema nadovezuje i dopunjuje ga detaljnijim opisom postupka kojim se

korak po korak dolazi do rješenja, a taj opis temelji se na pažljivom opažanju ljudi koji su aktivno

rješavali probleme u laboratorijskim uvjetima.

Dunkerova analiza rješavanja problema objašnjena je u perceptivnim terminima, tako da

svakom novom koraku u procesu odgovara nova perceptivna organizacija. Prema njemu,

stvaralačko rješavanje problema je ustvari proces koji se sastoji od niza povezanih organizacija,

pri čemu je svaka organizacija pod utjecajem prethodne. Ta serija organizacija može se podijeliti

na tri glavna nivoa:

1. Opći okvir

To je vrlo opća reformulacija prvobitnog problema koja ukazuje na smjer traženja mogućih

rješenja, početna organizacija koju čovjek opaža na početku rješavanja problema. U toj početnoj

organizaciji može se isticati određeno opće svojstvo traženog rješenja ili opći postupak koji bi do

njega mogao dovesti

2. Funkcionalna rješenja

Slijede opći okvir tako da ga reformuliraju i sužavaju. Opisuju još uvijek općenit način na koji bi

se moglo doći do rješenja, još uvijek općenita rješenja problema.

3. Specifična rješenja

Slijede funkcionalna rješenja tako da ih dalje reformuliraju i specificiraju.

Ova tri stupnja međusobno su povezana hijerarhijski, tako da se, ako jedno određeno

specifično rješenje nije zadovoljavajuće, može vratiti na prethodnu fazu funkcionalnih

rješenja, a i još dalje ne opći okvir. Na taj način na različite se načine mogu isprobavati

različite varijacije svakog od ta tri stupnja s ciljem dolaženja do najefikasnijeg rješenja.

6. RJEŠAVANJE PROBLEMA – SUVREMENA ISTRAŽIVANJA

Dva su polazišta u suvremenim istraživanjima: (prema Kellog, 1995).

1. razlike između eksperata i početnika pri rješavanju problema

2. ispitivanje fleksibilne koristi koja se može izvući iz znanja o drugim područjima pri generiranju

rješenja


Rješavanje problema eksperata i početnika razlikuje se na više načina, indicirajući važnost

stupnja vještine u rješavanju problema . Očite razlike: brzina i lakoća rješavanja, broj grešaka pri

rješavanju, kompleksnost problema s kojima se mogu nositi… To ne znači da su eksperti nužno

pametniji ni da brže razmišljaju, već da su bolje upoznati s domenom pitanja i sposobni

upotrijebiti svoje dobro organizirano znanje da bi pristupili problemu brzo i efikasno. Takvo

znanje ne samo da omogućava generiranje odgovarajućih rješenja, već uvelike pomaže u

strukturiranju znanja općenito. S druge strane, postoje mnogi problemi «otvorenog kraja» koji

zahtijevaju nova, kreativna rješenja (npr. napisati diplomski rad), i tu na vidjelo izlazi pitanje

odvojivosti kreativnog mišljenja od rješavanja problema, jer, koliko god su nove ideje svježe i

inovativne, ipak se oslanjaju na staro znanje.

7. LITERATURA

KELLOG, R.T. (1995). Cognitive psychology. London: APT. Sage publication.

KRECH, D. & CRUTCHFIELD, R.S. (1987). Elements of Psyichology. New York: Alfred A.

Knopf.

RATHUS, S.A. (2000). Temelji psihologije. Jastrebarsko: Naklada Slap.

http :// en . wikipedia . org / wiki / Problem _ solving


http://en.wikipedia.org/wiki/Problem_solving

PITANJA:

1. Koji su to čimbenici koji utječu na rješavanje problema, opišite ukratko svaki od

njih!

2. Koje su četiri klasične faze stvaralačke misli, opišite ih!

3. Kako se u rješavanju problema razlikuju eksperti od početnika?


rjesavanje problema psihologija

Documents