skvorc lujanovic fluminensia 2010 2

Boris kvorc Neboja Lujanovi, Andri kao model izmjetenog pisca... FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 2, str. 37-52 37

Boris kvorc Neboja Lujanovi

ANDRI KAO MODEL IZMJETENOG PISCA (ili kako je otvoren prostor za pozicioniranje izmeu

nacionalnoga korpusa i kulturalnih paradigmi)

dr. sc. Boris kvorc Neboja Lujanovi, Filozofski fakultet, Split, pregledni rad

UDK 821.163.42.09 Andri, I. 821.163.41.09 Andri, I.

Ivo Andri je pisac koji je svoj ispripovijedani svijet smjestio u meuprostor dodirivanja nekoliko razliitih identitetskih vrstih obrazaca. U sredinama koje su podlone vrstim, jednoobraznim dijakronijskim uokvirivanjima unutar vlastita niza, bilo je mnogo pokuaja da se ovog autora svrsta u odreenu kategoriju i pridoda mu se atribut srpskog, hrvatskog ili bonjakog pisca, kojega bi se, tako smjestilo unutar odreene knjievne dijakronije. Andri je, meutim, stvorio poziciju nepripadanja koju je prakticirao i izvan teksta, ivotom u mnogim gradovima, izjavama i svjetonazorom koji je uokvirio poetiku njegovih tekstova. Tako je otvorio prostor hibridizacije identiteta, postkolonijalnog propitivanja drugog i kritike valorizacije vrstih mjesta strukturiranja sustava. Pitanje tog identiteta promatra se ovdje u odnosu na sline pojave unutar anglo-keltskih knjievnosti i postokolonijalne kritike, te se kao teorijska osnova namee knjiga Homija Bhabhe Lokacija kulture u kojoj se upravo raspravlja o ovakvom tipu pozicioniranja izmeu.

Kljune rijei: Ivo Andri; postkolonijalna kritika; identitet; korpus; kanon; komparativna analiza; identitetski obrasci

1. Uvod: kako su Andrieve tekstualne i izvantekstualne taktike otvorile prostor za pozicioniranje izmeu1

Problem razumijevanja i dodira s drugima, problemi (ne)pripadanja i izlaska u drugo, s obzirom i u odnosu na matinost dominirajuega nacionalnoga korpusa,

1 Pitanje prostora izmeu, kako je napisao Bhabha u svojoj glasovitoj knjizi The Location of Culture (1994), otvara prostor otpadnika, odnosno autsajdera (u Mayerovu smislu rijei, v. Mayer, H. (1981) Autsajderi,

38Boris kvorc Neboja Lujanovi, Andri kao model izmjetenog pisca...

FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 2, str. 37-52

naroito su izraeni na podrujima bive jugoslavenske drave. Slina postkolonijalna iskustva te ideoloki zasnovane i interkulturalno prenoene slinosti otvaraju brojne probleme u pokuaju znanstvenog prouavanja meukulturnih knjievnih pojava. Neki znanstvenici, kako to je to kod nas Zvonko Kova (2001), pokuavaju rijeiti problem s konceptom regionalne knjievne komparatistike ili interkulturne povijesti knjievnosti. Oito je povijest knjievnosti postala gotovo sinonimom za povijest korpusa nacionalne knjievnosti. Na prostorima dodira izmeu razliitih kultura i preplitanja identitetskih obrazaca te postojanja onog to Butler naziva nedovrenim identitetima unutar pristanka na hegemoniju drugog koda, mogao bi neke probleme osvijetliti iz novog kuta gledanja. Naime, upravo na postkolonijalnim prostorima obnavljanja autentinih kolektivnih identitetskih obrazaca, prijelaznog i dodirnog podruja prijelaza iz kulture u kulturu, iz tradicije u tradiciju, sve su brojniji autori koji stvaraju unutar svojevrsne meuknjievne zajednice i interliterarnoga procesa, gradei strpljivo i taktiki svjesno svoju poziciju nepripadanja. U knjievnosti engleskoga govornog podruja poinju problematizirati situacije koje je, Salman Rushdie na primjer, nazvao imaginarnim prostorom dislociranih domovina. Takvo problematiziranje dislocira vrsto mjesto jakog agensa bijele mitologije, odnosno, preneseno na na lokalni sluaj tradicio-nalnoga nacionalnog korpusa, kao zatvorene imaginarne zajednice (Anderson, 1990; Rushdie, 1992).

Ako govorimo o prostorima jugoistone Europe kao o postkolonijalnim prostorima zaostalim iza austrijske, talijanske, maarske i turske vladavine, onda e se, svakako, problem dislociranosti i skokovitosti identitetskih obrazaca javiti ovdje, jednako kao i kod Rushdiea. Isto tako e se prikazati i problem prostora izmeu u odnosnu na youngovski koncept bijelih mitologija, odnosno vrsto zadanih i stabilnih nacionalnih korpusa, koji uglavnom ne uvaavaju dodire s Drugima.2 Jedan od prvih pisaca kod kojeg se, taktiki svjesno, otvorio svojevrsni meuprostor izmeu junoslavenskih knjievnosti svakako je Ivo Andri. Moda je ak bolje rei da se taj prostor otvorio u prouavanju njegovih tekstova i to na dvije razine. Prva je razina teksta, odnosno pozicioniranja autora u tekstu i glasova koji intencijski oblikuju stvarnost teksta, a drugu razinu ine i drutveni aspekti pieva rada (kvorc, 2006a). U tom je smislu neodvojivo od pieva djela sve ono to sam pisac izjavljuje i ini u svakodnevnom ivotu. Andri je na oba podruja uspjeno balansirao izmeu identitetski, nacionalno i kulturoloki razliitih, ak i podijeljenih strana koje su ga nastojale prisvojiti i prisvajati, te do kraja ivota ostao (korpusno i nacionalno) neizjanjen. Iako se neki put prigodno

Zagreb, BibliotekaTeka.) bez razvidne identitetske esencijelistike zadanosti i ideoloke konstruiranosti. To na razinama artikulacije agensa i itanja predstavlja drugost, a na razini uokviravanja identiteskih obrazaca predstavlja problem svrstavanja u matini korpus i to u dvostrukom smislu: i u odnosu na prostornu zadanost, ali i u odnosu na vremenski slijed uokviravanja naracije (v. Paula M. L. Moya, P.M.L. i Hames-Garcia, M.R. (2000) Reclaiming Identity, Barkeley, University of California Press). 2 Naravno, imagologija, odnosno komparatistika ovdje nudi mnoga rjeenja, posebno ona koja je svjesna drugog na temelju kritikih imagolokih uvida (v. Duki i dr., 2009).


svrstava odreujui mitsku tradiciju i identitet koji prisvaja i kojeg proizvodi.3 Ono to je nama iz perspektive pozicioniranja izmeu vano uvidjeti jest injenica da nakon Andria (premda je slinih sluajeva bilo i ranije, ali je Andri daleko najpoznatiji i time najutjecajniji) moemo uoiti obrise stanovitog kontinuiteta pojavljivanja pisaca koji su se sluili slinim taktikama pozicioniranja izmeu. Ovdje se suprotstavljaju dva ideologemski obiljeena kompleksa: diskurzivna zadanost prostorom i pripovjednim paradigmama, te jaki ideologemski i mitologemski uvjetovan kompleks potrebe za politikim, ideolokim i mitoloki intoniranim (i motiviranim) svrstavanjem, bez obzira na injenicu da konsenzus preutno priznaje postojanje prostora izmeu. Ovaj tip troenja modela koji pokuava popuniti Andriev meuprostor, odnosno prostor izmeu, naroito je dobio zamah devedesetih godina prolog stoljea, kad je dolo do snanog pritiska hegemonije diskurzivne zadanosti na individualni tip oitovanja i ideologemski uvjetovana pozicioniranja iskaznog subjekta.4 Problem takvog pozicio-niranja pritom se moe promatrati i u dijakronijskoj (Andrieva pojava kao model za suvremene autore pozicionirane izmeu) i sinkronijskoj perspektivi (nemogunost svrstavanja tih izmeu svrstanih autora u okvire odreene nacionalne knjievnosti bez ostataka) (kvorc, 2006b).

2. Svi gradovi Iva Andria: prostor kao razlika

Pokuaji svrstavanja autora (i autorskih intencija) i djela (i pripovjedakih intencija) Iva Andria u okvire jedne knjievnosti koji poinju, osim od onoga to je napisao, i od pragmatike i ideologemski zasiene upitanosti o tome koja je sredina ostvarila najvei utjecaj na autora, unaprijed su osueni na propast. Andri je zahvaljujui ivotnim okolnostima i politikim prilikama bio u prilici mnogo putovati, a na kraju ivota je mnoge gradove oznaio kao one koji su ostavili dubok trag na njegovu duhovnom razvoju. Time je kreirao cijeli mozaik europskih (imaginarnih i stvarnih) prostora/gradova koji je inio mapu njegova stvaralakog sazrijevanja. Radi lake prohodnosti kroz tekst iznosimo nekoliko ope poznatih podataka. Andri je roen 1892.g. u Travniku, ali je u njemu boravio samo prve dvije godine ivota. Provevi krai dio ivota u Sarajevu s roditeljima, vrlo se brzo morao odseliti u Viegrad gdje su ga odgajali tetka i tetak. Ta dva grada doivljavao je na potpuno drugaijoj razini. Travnik je upoznao samo kroz knjige. Piui roman Travnika hronika, srodio se s gradom koji nije ni pamtio ni poznavao. U Viegradu je, naprotiv, doivio sazrijevanje i tu su izvo-rita, kako bi rekao Lacan, mnogih njegovih semantiki motiviranih, mekih djeakih uspomena. Tu je upoznao osobe koje e predstavljati trajnu inspiraciju za njegove prie i romane, kao to su orkan i Anika (Dimitrijevi, 1976: 50). Na pokuaje da ga se oznai

3 V. niz eseja O Njegou i Vuku u: Andri, I. (1981) Sabrana dela, Knjiga trinaesta, Umetnik i njegovo delo, Sarajevo, Svijetlost. 4 Aludiramo tu na definiciju hegemonije u diskurzu kakvu nalazimo kod Ernesta Laclaua (i u odgovorima Judith Butler i Slavoja ieka), u: Butler, J., Laclau, E., iek, S. (2007) Kontingencija, hegemonija, univerzalnost: Suvremene rasprave na ljevici, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, prev. ivan Fillipi.



graaninom Travnika, odgovara odrjeito: Da, ja sam roen u Travniku, ali svi znaju da se ja osjeam Viegraaninom (Dimitrijevi, 1976: 39).5

Njegovi gimnazijski dani i poetak politikog djelovanja odvijaju se u Sarajevu gdje postaje lanom organizacije za ujedinjenje sa Srbijom, Mlada Bosna. Nakon toga je dane provodio u Splitu, mirno ekajui rasplet svoje sudbine. Znao je da e uslijediti njegovo uhienje zbog djelovanja protiv Monarhije. Nakon odsluenja zatvorske kazne i boravka u izgnanstvu u Bosni, 1918. g. odlazi u Zagreb gdje upisuje studij, sudjeluje u pokreta-nju asopisa i poinje objavljivati svoje prve pjesme (Dimitrijevi, 1976: 56-70).6

Promjena gradova u kasnijoj etapi vezana je uz drugaiji tip hegemonije, onaj koji zadaje pravila igre, a ne onaj pred kojim se bjei u nepoznato i sigurnost prognanstva kod travnikih franjevaca tijekom izgnanstva u Prvom svjetskom ratu. Naime, zahvaljujui zaposlenju u diplomatskoj slubi, Andri je u razdoblju od dvadesetak godina ivio u Grazu, Rimu, Bukuretu, Trstu, Parizu, Madridu, Berlinu, Krakowu itd. Nakon toga je ostatak ivota proveo u Beogradu (gdje je objavio djela koja su mu donijela svjetsku slavu Na Drini uprija i Travnika hronika), dok je ljeta provodio na crnogorskom primorju. Mogu se pronai istovremeno i one izjave u kojima govori o svojoj ljubavi prema Viegradu, Travniku, ali i Beogradu jer je to jedini grad koji mu je nudio stabilan i dobar posao, privlaei ga kao i svaka velika kulturna prijestolnica (Jandri, 1982: 114). Kasnije je objavio Prokletu avliju, roman u kojem je do kraja dovedena autorska taktika polifonizacije jezinih glasova: pripovjeda govori ekavicom, likovi bosanskih fratara ijekavicom, a gnomski iskazi impostirani su knjievnim srpskim jezikom, to jo vie komplicira impostaciju autorskoga glasa u odnosu na prostor u koji se (ne) eli svrstati. Jedan od gradova koji je utjecao na njegov duhovni razvoj je i Krakow. Jednom prilikom je izjavio: Moja domovina nee se valjda naljutiti ako kaem da sam se u Bosni rodio, a duhovno progledao u Poljskoj (Jandri, 1982: 137). Potrebno je napomenuti i svojatanje koje je dolazilo iz Turske. Godine 1953. Andri je boravio u Turskoj gdje su ga, s obzirom na njegovo zanimanje za povijest turske vladavine, tako-er do odreene mjere smatrali svojim piscem (Jandri, 1982: 24).

Andri je za ivota odbijao dati prednost bilo kojem od gradova ili drava iz njegova ivota, isticao bi kako se smatra stanovnikom svijeta, s povlatenim poloajem neposrednog iskustva s razliitim kulturama i vjerama. Njegovo vlastito uvjerenje, izreeno kroz izvantekstualne taktike, bilo je takvo da pisac mora zbliavati, a ne dijeliti ili braniti neke gradove od drugih: Ima ne malo primera u svetu gde su ba pisci postali neka vrsta mostova za meusobno povezivanje krajeva i gradova. Kud e lepi zadatak jednom piscu od onog da ljude zbliava (Jandri, 1982: 94). Prouavajui njegove izvantekstualne taktike,7 moe se jasnije vidjeti njegovo pozicioniranje izmeu. U izabiru pozicije nas u

5 V. i Ivo Andri, Dossier. U: The Bridge Literary Magazine, Zagreb, 3-4/1997, str. 3-171. 6 V. i Ivo Andri, op. cit. Prve je pjesme objavljivao jo u Sarajevu, ali ovdje se, vjerujemo, radi o kontekstualizaciji poetskog stava koji e proizvsti materijale kasnije objavljene u Hrvatskoj mladoj lirici, kao prve relevantne pjesme ovog autora. 7 O znaaju prouavanja izvantekstualnih taktika za razumijevanje, itanje i tumaenje tekstova i intencija, prije svega autorskih, v. B. kvorc (2003) Ironija i roman. U Krleinim labirintima. Zagreb, Naklada MD.


nekim tekstovima i odnosa prema drugima Andrievi pripovjedai zauzimaju stavove, posebice u gnomskim iskazima (ili: univerzalnim iskazima) koji su za ovog pisca karakteristini (Nemec, 1995; Viskovi, 1998).

Zanimljivo je da su na kraju Andrieva ivota u kritiarsko-ideolokom diskurzu svrstavanja svi prethodno navedeni gradovi izbrisani iz memorije pregovora (Bhabhin termin koji odreuje tipove pozicioniranja u odnosu na uvijek prisutnog drugog s kojim se u tekstu dijaloki pregovara o identitetu), iako bi stvarna odsutnost bilo kojeg od njih vjerojatno izmijenila ono to je Andri bio kao pisac i osoba. Ostala su samo dva tabora koja su htjela vidjeti Andrievo djelo unutar svojih utvrenih ideoloki zasienih pozicija Bosna i Srbija (kasnije se pojavila i hrvatska pozicija).8 Pred samu Andrievu smrt, blizak poznanik Miodrag Bogievi posjetio ga je u njegovu beogradskom stanu i zapisao da su zidovi tog stana bili ukraeni slikom male trone bosanske kuice za koju je Andri rekao da ga podsjea na podrijetlo.9 Kada je 13.3.1975. godine umro, Andrievo tijelo je zavrilo na Novom groblju u Beogradu, a njegova urna je izraena od zemlje koja je donesena iz njegova bosanskog zaviaja (Jandri, 1982: 457). Andri je tako, moglo bi se rei iz itanja prezentiranih ideologema, do kraja ostao dosljedan kao ovjek koji se othrvao ideologijama tako to se nije dao svrstati unutar granica uskih kultura i drava. To bi se moglo zakljuiti na temelju neopozitivistikog prouavanja ovog autora i njegova izvanknjievnog angamana. Uvijek je pitanje potrebe izjanja-vanja i iznoenja stava o vlastitom identitetu bilo prisutno kod velikih pisaca u malim narodima(v. kvorc, 2003: 18-23).

3. Nagovor za izjanjavanjem, ili: tko je ko

Neizravna i izravna ideoloka tortura koja je i za vrijeme i nakon Andrieva ivota provoena nad njim, poprimila je u jednom trenutku najekstremnije oblike prebrojavanja krvnih zrnaca.10 Iako se u leksikonima sasvim neodreeno Andri opisuje kao jugoslavenski, hrvatski, srpski ili bosanski pisac (Vitezi, 1975: 357), to bi nas tek sve zajedno moda pribliilo moguem opisu Andrieva pozicioniranja u meuprostoru izmeu vie multi-kulturnih, ne i multikulturalnih paradigmi, brojni su pokuaji njegova naknadnog svrstavanja u okvire odreene nacionalne knjievne i kulturalne paradigme, a na temelju pojedinih slubenih dokumenata. Ti dokumenti uglavnom datiraju iz razdoblja pieve mladosti jer nakon Prvog svjetskog rata nema gotovo nikakvih tragova o njegovu izjanjavanju i (samo)odreivanju nacionalne pripadnosti. Tako se u Poljskoj i Austriji prilikom upisivanja na studije izjasnio kao Hrvat. Takoer, dok je boravio u pritvoru u Mariboru nakon uhienja zbog povezanosti s organizacijom

8 Upravo je u navedenom broju Mosta (The Bridge Literary Magazine, Zagreb, 3-4/1997.) zapoeta rasprava o pozicioniranju u odnosu na hrvatsku knjievnu i kulturoloku paradigmu, a koja traje do danas, a u kojoj sudjeluju Viskovi, Nemec, Pranji, kvorc i dr. 9 Miodrag Bogievi govori o tome u zbirci eseja: Popovi, Radovan (1976) Kazivanja o Ivi Andriu, Beograd, Sloboda, str. 27. 10 Tu svakako spadaju autori knjiga o Andriu kao to su Rajko Glibo i Ivan Vitezi.



Mlada Bosna, pisao je pisma Eugeniji Gojmerac i u njima esto spominjao svoju dragu Gospoju zanimajui se za njeno stanje. Rajko Glibo smatra da je Andri na taj nain metaforiki nain govorio o domovini Hrvatskoj (Glibo, 1997: 53-82).

Isti autor smatra da je Andriev odabir izmeu Bosne i Srbije, to jest, po njegovu tumaenju, izmeu hrvatskog i srpskog nacionalnog identiteta, ustvari bio sloen i mukotrpan odabir koji bi se mogao svesti na jednostavnu opreku u ono vrijeme esto eksploatirana ideologema krvi (podrijetla) u odnosu na mogunost ostvarivanja karijere i bijega od bijede (Glibo, 1997: 44). Prema tome, ovo bi isto tako znailo ideologemski zasieno zauzimanje stava: Andri se sve manje izjanjavao o nacionalnoj pripadnosti jer mu je takva pozicija u Beogradu osiguravala brojne privilegije (Glibo, 1997: 43). Njegovu su utnju, ivot u Beogradu i pisanje ekavicom zatim na pragma-tinoj razini ideologemske pripadnosti odreeni, opet ideologemski zasieni, krugovi iskoristili za svrstavanje, smjetanje u drugu nacionalnost, ovoga puta srpsku. Protu-argument druge strane bi glasio da se nigdje ne mogu pronai bilo kakvi pisani dokazi u kojima se Andri izjanjava kao srpski pisac. To, meutim, nije sprijeilo druge da dovedu njegovu istou u pitanje. Glibo spominje sluaj Krleina sastavljanja natuknice o Andriu u enciklopediji, gdje je dodana sintagma Hrvat po roenju. Nakon to je to poslao na autorizaciju samom Andriu, navodno je to ovog duboko pogodilo. (Glibo, 1997: 106-107).

No ako se odmaknemo od izravnog izjanjavanja i taktika pisaca u kojima se esto kae ono to se ne misli ili pak, iz pragmatikih razloga, pisci hine miljenje koje nije pravo11, argumenti, nazovimo to radno tako, prisilnog svrstavanja u odreeni identitetski obrazac obuhvaaju takoer Andrieva djela i izjave kojima je pisac popratio njihova objavljivanja. Andri je prvu svoju knjievnu afirmaciju doivio kao pjesnik u Hrvatskoj, ali je u veini svojih djela ostao tematski vjeran Bosni, njenoj povijesti, kulturi i obiajima. Napokon, pola od novanog iznosa dobivene Nobelove nagrade izdvojio je za unaprjeenje knjinica, a samim time i kulturno-duhovnog ivota Bosne i Hercegovine. Tako se htio oduiti svojem zaviaju (Dimitrijevi, 1976: 108), ali je u jednom intervjuu izjavio: Oni u mom zaviaju () misle da u tome to sam dobio Nobelovu nagradu ima i njihove zasluge, jer kau on je potekao iz ovog grada (). Meutim, oni ne shvataju da se ovakvim miljenjem zloupotrebljava linost pisca (Dimitrijevi, 1976: 13). I ovdje prepoznajemo jo jednu narativnu taktiku u kojoj pisac, kao model autor, pokuava fikcionalizirati svoje pozicioniranje u odnosu na druge. Ne doputajui im pribliavanje, ne doputa im ni odmjeravanje u odnosu na njegovu drugost. Jedan od glavnih razloga zbog kojeg bi bilo besmisleno donositi neke zakljuke poput prethodno navedenih moemo pronai i u rekonstrukciji izvantekstualnih taktika koje su formirale sliku o Andrievoj linosti. Pisac je bio poznat kao zatvorena osoba,

11 O ovim taktikama bilo je dosta rijei vezano uz Krleu u knjizi B. kvorc (2003) Ironija i znaenje, u Krleinim labirintima, Zagreb, Naklada MD. Kod Andria takvo je pozicioniranje jo naglaenije, a o tome v. vie u kvorc, 2006a. Stoga simplificirano alegorijsko itanje kakvo vidimo kod Gliba nailazi na itav niz zapreka. O tome vie u iitavanju pozicije pripovjedaa u odnosu na nas i njih u Andrievu romanu Na Drini uprija, kvorc, 2010a.


smatrao je da o piscu dovoljno govore njegova djela. Tako zatvoren i na razini taktike proizvodnje autorske izvantekstualne intencije nesiguran u sebe ne samo da je izbjegavao razgovor i izjanjavanje o nacionalnosti, nego je openito izbjegavao sada-njost, traei utoite u stabilnoj i sistematinoj prolosti, odnosno u prostoru u kojem je mitologemsko ishodite bilo mogue polako i sustavno pretvarati u ideolo gemski zasien prostor prepletanja dijakronijske i sinkronijske paradigme. (Jandri, 1982: 88).

U skladu s takvim pozicioniranjem izmeu, Andri se esto pozivao na svog uzora fra Ivana Franu Jukia12, franjevca koji je osnovao prvu osnovnu kolu u Bosni, koju su od samog poetka pohaala katolika, muslimanska i pravoslavna djeca. Pored toga, pisao je o svim vjerama esto se zalaui za zajednitvo svih naroda u Bosni (Jandri, 1982: 433-434). Andri je vie puta istaknuo da ne bi trebali prosuivati ljude po njihovoj vjeroispovijesti jer ovjek ne moe birati u kojoj e se vjeri roditi (Jandri, 1982: 179). Iz svega navedenog moe se vidjeti kako se Andri, s namjerom ili ne, zbog odreenih taktikih zamisli vezanih uz svoj prostor pisanja i djelovanja, ili posve intelektualno nezavisno, sasvim uspjeno odupirao svim pokuajima svrstavanja. Pritom je ostao prilino nedoreen i praktiki na neuhvatljivom pozicioniranju, nejasan i nedovren sa svojim proturjenim iskazima. Radovan Vukovi ga svrstava u kategoriju liberalnog europskog intelektualca koji zastupa politiku ravnotee i tolerancije, obogaenu vrijednostima kulture i demokracije, s nijansom jugoslavenstva (Vukovi, 2002: 265). Ovakvo jugoslavensko pozicioniranje sa srpskim ideologemskim slojem kao prevladavajuim vidljivo je esto u romanima kad svoje likove pozicionira kao nae (na primjer u romanu Na Drini uprija kad govori o naim enama) ili u esejima, posebno onima o Njegou (i naem desetercu), a to je vidljivo i u dosta drugih tekstova (eseji o Vuku Stefanoviu Karadiu, Nenadoviu, Koiu i dr.).

4. Poetika i pripovjedne taktike kao nastavak borbe drugim sredstvima za posebnost pozicioniranja i povlatenu poziciju Autora (pisca)

Sve ono o emu je Andri (naizgled) nevoljko govorio kroz intervjue, pa i sve ono to je doivio (ili je fingirao da je doivio) putujui navedenim gradovima, on je ugradio u svoju poetiku koja poiva na priznavanju raznovrsnosti, poistovjeivanju s razliitim i srastanju tih razliitosti (dodue, vrlo kratkotrajno i silovito, poput sudara) u jedan imaginarni trenutak mogueg susretanja koji gotovo uvijek zavrava razoaranjem i ne-razumijevanjem. Na iskaznom planu proizvodnje mitologemskog sloja iskazivanja stvar je relativno jasnija. Kao glavni poticaj cjelokupnog svog knjievnog rada, Andri, prema srpskim izvorima prouavanja, istie dvije komponente: zapise o narodnoj kulturi i obiajima (tu se prvenstveno spominje Vuka Karadia), te usmeno bosansko pripovije-danje, od sluanja usmenih iskaza, pria i legendi lokalnih starijih ljudi u Viegradu, do istraivanja starih zapisa usmene predaje (usp. Dimitrijevi, 1976: 6-7). Kako je prika-zao Milan Bogdanovi u knjizi Kritiari o Ivi Andriu, u tekstu koji je, premda kritiki i

12 Fra Ivan Frano Juki (1818-1857) je poznati bosanski franjevac, prosvjetitelj i knjievnik.



teorijski intoniran, takoer bitno ideologemski zasien: (pa pie o impostiranju op. a.) u jednoj sredini koja je nerazmrsiv splet i spoj krvi i kultura, gdje su se udno sukobljavale i pretapale nacije, vere, sekte, i koja je i danas najsloeniji amalgam psiholoko-etnikih raznovrsnosti.13 Postoji nekoliko vanih karakteristika Andrieve proze koje su dosadanji istraivai nametali kao vane polazne toke u prilaenju opusu Iva Andria. Jedna od karakteristika koja se protee kroz sva Andrieva djela jest oikotip. Andri se uvijek vraa povijesti, za njega ona nikada ne zavrava, neprestano se ponavlja. itav svoj ivot ponavljaju obrasce, pa kada se ini da autor govori o povijesti, on ustvari istovremeno govori o sadanjosti. A to ponavljanje e se uvijek prikazivati kao sukob dvaju suprotstavljenih strana koje istovremeno jedna drugu hrane, odnosno ne mogu jedna bez druge (Glibo, 1997: 8-25). Te dvije krajnosti mogu biti dva etniciteta, dvije vjere, dva pojedinca, ali i ulno protiv duhovnog, nagon protiv morala, kaos protiv reda.

Druga vana makrostrukturalna karakteristika nalazi se u sveprisutnoj epifaniji, uvjerenju da Boansko uvijek proima stvarni i svakodnevni svijet, te se u njemu neprestano oituje, a samo nije niti iskljuivo kransko (katoliko, niti pravoslavno) niti muslimansko. To ono je kroz tekstove prezentirano i taktikama ponueno model itatelju u obliku koji se moe dekodirati kao neto jednostavno i opeljudsko, kao izraz jednog zajednikog i neizbjenog Boanskog, dio poretka s uokvirenjem apsolutom, uvijek generiki istim s obzirom na ishodite i mitologemsku osnovu, ali koji se druga-ije manifestira u pojedinim kulturama. Ta univerzalnost utemeljena na duhovnom kao ishodinom elementu kasnijih re-konstrukcija, postkolonijalnih pozicioniranja prema tekstu neto je u emu se moe pronai svaki model-itatelj. Istovremeno, Andrievi tekstovi nemaju autorski nagovor koji pokuava proitano svesti na duhovnu uokvirenost jedne vjeroispovijesti, niti, kako pie Kova, ostavlja i najmanje signale na temelju kojih bi takva interpretacija bila mogua (Kova, 2001: 197-198). S druge pak strane Stanko Kora (1989) izravno tvrdi kako se radi o svijetu bez boga, duhovno se ovdje svodi upravo na naivnu svijest odnosno mitologemski zadanu impostaciju koja fingira onostrano kao sredinji autoritet. Ni ovaj pristup ne dvoji o univerzalnom (konstantnom) kao okosnici kontinuiteta ove proze.

Govorei iz perspektive konstrukcije sadrajnih slojeva tekstova, konstrukcije i pozicioniranja likova u njima, univerzalnost ljudske psihe, Andriev model autora pokuavat e pronai zajedniki nazivnik prostorne i vremenske uokvirenosti i u niskim strastima, nagonima, ruilakim i posesivnim motivima (kao to su na primjer seksualna privlanost i smrt). U tom trenutku njihov identifikacijski nazivnik pada u drugi plan, odnosno na tom presjecitu kulturalnih paradigmi i ne-prelaenju zadanih uokvirenja odjednom postaje nevano koji su aktanti i reprezentativi vjere, koje je njihovo kulturoloko ishodite ili na kojem jeziku komuniciraju svoju identifikacijsku matricu: svi reagiraju na isti nain. Pokuaj pronalaska slinog psiholokog ishodita za

13 Citat i prijenos impostacije tipa pisanja, u ovom sluaju: Milan Bogdanovi u kritici pod nazivom Pripovetke Ive Andria, u: Milanovi, B. (1977), Kritiari o Ivi Andriu, Sarajevo, Izdavaka djelatnost Svjetlost, str. 62-69.


ovakav postupak uokvirenja likova definirao je Milan Bogdanovi prema kojem Andri ide putem neorealista pored svih etnikih i drugih razlika, u ljudima se krije ista psi-holoka sutina.14 Iz takve, generiki zadane perspektive tumaenja, rije je o univerza-listikom prepletanju kodova u tekstu koji ima svoje interkulturalnu osnovu. U naem pak lanku, koji kao zadau ima i uvesti problematiku postkolonijalnog stanja stvari u pronalaenja ishodinog elementa pozicioniranja izmeu, vano je rei da mnogi od Andrievih tekstova funkcioniraju u odnosu na predaju, re-konstrukciju mitskog iskustva, koritenje mitologema i njihovu ideologemizaciju, i to u Jamesonovu smislu te rijei (Jameson, 1984).

Prema Vukovievu miljenju, na primjer, Andri koristi svojevrsne oblike mito-lokog ponavljanja (Vukovi, 2002: 219). Oni oblici koji proimaju povijest i sadanjost nemaju svoje ishodite u volji i namjeri pojedinaca niti su, na razini konstrukcije identiteta, pojedinci ti koji su subjekti. Oni su, kako je duhovito rekao Jonathan Culler (2002) subjected, rather than subjects, odnosno u tekstu funkcioniraju kao aktanti ideologemskih presjecita uvjetovanih izvanjskim utjecajima, prije svega tradicijom i kontinuitetom mitologemskog iskustva, uloga koje su im (kao likovima i pripovje-daima) zadane. Rije je o postupku gdje se, protivno mogunosti uvida tih likova u iri kontekst, radi o ponavljanju aktantskih obrazaca, te dolazi do pribliavanja identiteskih obrazaca, uokvirenja i moguih tumaenja svijeta djela u odnosu sadanjeg vremena i vremena iz prolosti u koju su aktanti smjeteni. Time Andrieva pozicija povjesniara, odnosno kroniara pri/povijesti dobiva nove dimenzije i otvara prostor drugaijim interpretacijama, takvima koje e moi djelovati na dvije razine: ispripovijedano vrijeme i vrijeme pripovijedanja. Naravno, ako progovaramo kritiki, i taj poziv povjesniara zahtijeva preimenovanje, odnosno modeliranje konvencionalnog shvaanja tog pojma, posebice kada je u pitanju fikcijski tekst. Prema Viteziu, Andriev odnos prema vlastitim likovima nije ni priblino objektivan, ve i te kako pristran, privren svojim likovima i na svakom od njih eli ukazati na neki univerzalni opevaei zakon. Prema tome, Andri je prije bio mitolog, model-autor koji je na razini mitologemskog shvaanja povijesti proizvodio stvarnost, dakle konstruirao je, a nije bio onaj koji vri re-konstrukciju moguih svjetova. S tako impostiranom poetikom itanja politikog nesvjesnog uvijek treba biti oprezan. S jedne se strane ini da ona jedno stavno ne doputa svrstavanje u nacionalnu ili bilo kakvu drugu kategoriju koja je uokvirena vrstim prostorom identificiranja. S druge pak strane, Jameson kae, problem proiz-vodnje mitologemskog sloja tekstualne koherencije istovremeno proizvodi i zasienost na ideologemskom planu. A tu se ve kreemo na prostoru politike, a ne poetike.

Kad govorimo o odnosu autorske instance prema mitologemskom sloju kons-trukcije teksta, uvijek govorimo i o jeziku. Tako se Andrievo pisanje ekavicom esto uzimalo kao argument na temelju kojega ga se proglaavalo srpskim piscem. Neute-meljenost takvih argumenata otkriva i sam Andri izjavama po kojima postaje oito da

14 O tome je pisao Milan Bogdanovi u kritici pod nazivom Put Alije erzeleza, u: Milanovi, Branko (1977) Kritiari o Ivi Andriu. Sarajevo, Izdavaka djelatnost Svjetlost, str. 43-49.



iza koritenja jezika ne postoji nikakav politiki ili nacionalni cilj. Naravno, tu se takoer radi o pievoj izvantekstualnoj taktici. Andri je naime tvrdio da je ijekavski oblik rijei u odnosu na ekavski puno tuniji i sjetniji (Jandri, 1982: 167). Kontekst srpskog identiteta se ne moe izvoditi iz Andrieva koritenja ekavskog govora i to zato to njegova ekavica nije prava organska ekavica. Tako e Vitezi na primjer napisati da, isto tako, njegova ijekavica nije potpuno autentina katolikom identitetu, barem kada su u pitanju Travnik i okolica, jer se u tim krajevima koristi ikavica (Vitezi, 1975: 361). Takve konstrukcije je, u kontekstu aktantske teorije ideologemske zasienosti tekstova, najbolje ostaviti po strani. To bi zapravo znailo ostaviti Andria meuprostoru koji je izgradio svojim autorskim i pripovjedakim taktikama i pomiriti se s jezinom inje-nicom koju je istaknuo Lei svaka konkretna jezina forma ima prije iskljuivo individualnu vrijednost, ak i ako je sasvim oslonjena na jedan kolektivni kod (Lei, 1985: 104). Naravno ovdje je rije o simplifikaciji. Elaboracija ovog problema detaljno je obraena u kvorc, 2010a i 2010b.15

5. Andrieve prie kao svjedoci, ali i generatori dislociranosti identiteta

Brojni su autori kod kojih se njihovo djelo mora promatrati u kontekstu biografije, ne u smislu potpunoga pozitivistikog utemeljenja interpretacije na biografiji, ve u obliku nadopune koja ima mogunost otvoriti putove novim tumaenjima tekstova. Prema Vukovievu miljenju, Andri je pisac kod kojeg je nuno uzeti u obzir biografiju, iako je autor sam neprestano osporavao taj aspekt pristupa interpretaciji njegovih tekstova (Vukovi, 2002: 343). Vukovi smatra da se neprestano nameu kroz znaenje teksta, ak i onda kada autor smjeta radnju svojih tekstova u prolost, bavi se mitovima i legendama. Prema istom izvoru, njegova doktorska disertacija o duhovnom ivotu Bosne pod Turcima odredila je u mnogim aspektima daljnji tijek njegova knjievnog stvaranja. Kod Andria je pria temelj svega, ona je nain tumaenja svakodnevnice, sustava razmiljanja i motivacije djelovanja. Prie se naslanjaju jedna na drugu i ugrauju u niz koji konstruira svjetonazor jednog vremena i kulturalne paradigme, prepleui prostor susretanja kultura nerazmrsivim uvorivanjem. Tako na primjer u prii Ankina vremena, ono to se dogodilo popu Vujadinu podsjea na prolost i dogaaje prije osamdeset godina kada je ivjela Anika, a to opet na Tijanin ivot davno prije toga (Andri, 1963a: 1-93). Te prie uvijek su graene na spomenutim oprekama, najee u obliku suprotstavljanja dvaju razliitih identitetskih obrazaca. Unato svim dodirnim tokama koje je na razini proizvedene instance implicitnog autorstva pronala-zio u psiholokoj strukturi pojedinaca, esto inzistirajui na mogunosti uspostavljanja kontakta kao ne-ostvarenoj opciji, gospodar tog konstruiranog svijeta i dalje je bio svjestan nepremostivih razlika koje ga odravaju, kao i granice meu ljudima koja je nametnuta izvanjski, prvenstveno vjerskom pripadnosti (Stojanovi, 2003: 77).

15 U tim tekstovima navedena je i detaljna literatura koja problemu pristupa uz itav niz navedenih primjera.


Pokazujui na konkretnim primjerima Andrievo spajanje nespojivog, pomirenje razlika i ublaavanje nametnutih granica, sraslost identiteta oita je na svim razinama, bilo da je rije o pojedinanim motivima ili ukupnom znaenju prie kao cjeline. Tako je na primjer ta isprepletenost prikazana u jednoj narativnoj sekvenci iz svakidanjeg ivota na ulici, u prii Mara milosnica: Po duanima, hode okruene paljivim sluaocima, itaju turske novine (). U magazi hadi-Ive Livajia, fra Grgo Marti ita kriomice i prevodi Pester Lloyd (), sa depovima punim talijanskih novina, Stevo Petranovi, bivi uitelj (), Herakli, dobro odjeven i ugojen Lianin, sa birokratskim dostojanstvom pria svakom o svojoj Carevini (Andri, 1963a: 111). Na apstraktnijoj znaenjskoj razini, pojavljuje se jo sloenija slika neraskidive isprepletenosti razliitih kulturnih identiteta. Andriev narator esto naglaava njihove zajednike toke vezane uz identifikacijske reference, usprkos tome to su njihove razlike oite, a granice meu njima jasno vidljive. Tako su u prii Anikina vremena za fatalnom enom jednako gubili razum i protin sin i turski sluajni putnici (Andri, 1963a: 1-93). Anikino ludilo kao da postaje jedna univer-zalna psiholoka znaajka koja na simbolikoj razini odmaka od normalnog povezuje nespojivo. U prii Osatiani, Andri govori o selu na breuljku u kojem ivi mijeano katoliko-muslimansko stanovnitvo, ali svi oni imaju jednu zajedniku osobinu meu-sobnu zavist zbog koje svatko od njih eli imati kuu sagraenu barem metar viu od susjedove (Andri, 1963b: 291-295). Slian obrazac uspostavljanja kontrasta ponavlja se kroz mnoge Andrieve prie. To je obrazac u kojem se nalaze dvije suprotstavljene strane ija je suprotnost toliko oigledna da ju je ak i suvino izrijekom reprezentirati. Nakon tako postavljenog okvira, poinju se kroz tekst konstruirati sve uestalije dodirne toke i na poetku jasno uspostavljena granina mjesta nedodirivanja poinju blijedjeti. U prii ala u samsarinom hanu fratri nalete na pijane turske vojnike koji ih izvrgnu bezazlenoj, ali sramotnoj ali uprilie prisilno vjenanje dvojice fratara. Do tog mjesta u prii granice su sasvim jasno naglaene, prisutna je mrnja, sukob, zaziranje. Nakon to su se turski vojnici nasmijali, pa pustili fratre da pobjegnu i svojima u samostanu prepriaju to im se dogodilo, i njihove kolege fratre jednako tako obuzme smijeh (Andri, 1963c: 135-160). Granica izmeu naeg i njihovog vie nije tako jasno vidljiva.

Andriev kompleksan svijet nije sastavljen samo od dva identiteta. Iako su muslimanski i katoliki u ovim priama uistinu najuestaliji. Ponekad se radi o odnosu pravoslavnog i katolikog identiteta, kao u prii U zindanu gdje turski vezir u istom zatvoru, u dvije susjedne elije, zatvori katolikog i pravoslavnog sveenika iz istog razloga jer nisu plaali namet u onom iznosu u kojem je vezir zahtijevao. Obojica se smiju svojoj sudbini govorei da ih je vezir namjerno stavio zajedno da vidi ija je vjera tvra (Andri, 1963c: 23-34). U Andrievu opusu su i prie u kojima se pojavljuje i idovski identitet kao jo jedna mogua strana razlike, pa tako u prii Ljubav u kasabi mladi mukarac Ledenik ne moe prii idovskoj djevojci Rifki zato to ju je otac obeao rabinu. Ledenik zato proklinje sve idove svijeta jer je Rifka od tuge umrla (Andri, 1963a: 178-190). Za neostvarenu ljubav utjeha meu svojima slab je nadomjestak. Andrievo poigravanje s identitetima ide dalje, kao da pokuava jedan identitet izvrnuti prema svojoj unutranjosti i pokazati njegovu prazninu, Andri povremeno opisuje i



situacije u kojima pojedinca bolje razumije Drugi nego Isti. Tako u prii Mara milosnica glavnu junakinju Maru, katolikinju, uzima za enu Turin Veli-paa. Zbog tog ina njeni blinji, ak i njen sveenik, od nje okreu glavu, pa je Veli-paa morao doi u crkvu pozivati sveenika na moral i smisao njegove vjere (Andri, 1963a: 94-108). Idui jo jedan korak dalje, Andri oslikava jedan prizor u kojem opet zavist izjednaava pripadnike i jedne i druge vjere, ali ipak, u utrci tko e nauditi onome tko se usudio izdvojiti, pobijedit e Njegovi. Zavidni Osatiani obaju vjera gledaju kako se glavni junak penje da skine ruski barjak, ali ga na kraju pogode orujem njegovi jer ne mogu podnijeti da se jedan od njih tako proslavi (Andri, 1963b: 294).

Andrieva autorska instanca u tekstu niti u jednom trenutku nije uljuljana u ilu-ziju mogueg uspostavljanja idile mirnog suivota. Bio je svjestan granica i meu sobne nesnoljivosti, zbog ega njegovi likovi vjeno plutaju izmeu dviju kraj nosti: pokolja i pomirenja. ini se ipak da je glavna razlika od koje poinju sve nesuglasice u ovim tekstovima razliita vjera. Na nju se nadovezuju razliiti svjetonazori, obiaji, svako-dnev nica, sve ono to agensi koje su obiljeili odreena sredina i u njoj uspostav ljene vrijednosti. Te vjerske razlike dovode do traginog nerazumijevanja i nemogunosti zbliavanja fra Marko iz prie U musafirhani zavoli bolesnog Turina kao brata, brine se o njemu, ali mu eli pomoi na nain da spasi njegovu grenu duu i prekrsti ga u svoju vjeru, to Turin naravno odbija pljuvanjem na kri (Andri, 1963c: 9-24). Na takvim temeljima je razumijevanje nemogue, uza svu elju koja pritom postoji. U istoj mjeri nije mogue ni potpuno razilaenje jer se ivoti pojedinaca razliitih identiteta neprestano isprepleu. Andrievi tekstovi balansiraju izmeu pokolja i pomirenja ostajui tako i dalje u svom meuprostoru.

6. Zakljuak: o obrisima mogue teorijske paradigme smjetanja izmeu

Prema rijeima K. Nemeca, u svim je Andrievim djelima prisutan hibridni identitet ili ak potpuno odsustvo kulturalnog vrstog identiteta jer njegovi likovi i njihove sudbine promiu izmeu Istoka i Zapada poesto ne-pripadajui potpuno niti jednom niti drugom ambijentu (Nemec, 2006: 273-277). Upravo u tom smislu moemo govoriti o tipinom pozicioniranju izmeu, a u odnosu prema prevladavajuoj para digmi vrstog okruenja i njegovih podrivanja iznutra u obliku prijelaznih drugih, manjinskih pogleda u veinskom okruenju (usp. Young, 2004. i Moya i dr. 2000). Okruen drugim kulturama svijet koji je oblikovan ovim tekstovima izvan je prostora pripadanja upravo tim drugim kulturama prema kojima reflektira i ivi u principu fingiranost pripadnosti toj drugoj kulturi, onoj iji su centri moi izvan prostora njihova dosega. Slian je obrazac postkolonijalne literature. Na primjer Salman Rushdie u svojoj zbirci ogleda Immaginary Homelands, odnosno imaginarne domovine, upravo govori o takvom kulturnom procjepu. Njega je, na teorijskoj razini, definirao Bhabha u svojoj knjizi Lokacija kulture (The Location of Culture). Rije je o svojevrsnoj kulturnoj diseminaciji oznaiteljske prakse, da se izrazimo dekonstrukcijskom terminologijom Jacquesa Derridae. Knjievnost druge kulture smjetena unutar okvira prostora susretita i sa stalnom referencijom prema


kulturi prostora prema kojem se referira (Turskoj, Austriji, Rimu ...) zapravo ivi svoj prostor izmeu. U takvom kontekstu pak, u sluaju knjievne prakse, i Bhbaha govori o autorskoj intenciji, koja artikulira taj prostor izmeu otvarajui prostor izdvajanja i prevrednovanja polja unutar kojeg su na odreenoj ideologemski zadanoj hegemoniji odnosa bili do tada zadani vrsti parametri odnosa. U tom smislu teorijsko promiljanje povijesti knjievnosti nalazi se pred izazovom.

Gdje smjestiti pisce poput Rushdiea ili Hanifa Kureshija u odnosu na englesku knjievnost? Njihovo pozicioniranje izmeu dvije kulturalne paradigme i kroz postav-ljanje drugog glasa kao autohtonog u veinskoj britanskoj sredini, upravo je i pokrenulo nastanak itavog niza prije svega teorijski postavljenih tekstova post kolo nijalne kritike. Drimo da se odreene, neizravne i na drugim povijesno-kulturolokim osnovama izgra-ene paralele, mogu povui i u sluaju postkolonijalnih stanja na junosla venskim, da se tako (prilino nespretno) izrazimo, post-turskim prostorima. I ovdje je dolo do trostruko uvjetovanog i na razini agenasa vrlo uslonjenog ispre pletanja identitetskih obrazaca, kulturalnih paradigmi i ideologemskih interpre tacija mitolokih slojeva opstojnosti pojedinca i nacija. Taj proces u kontinuitetu moemo pratiti upravo od etabliranja Iva Andri a kao znaajnog pisca, preko pripadnika meugeneracije poput Danila Kia i Mirka Kovaa, do suvremenih autora (Miljenka Jergovia, Igora triksa, Josipa Mlakia, Gorana Samardia). kolski primjer na kojem je mogue izvriti aplikaciju takvih mogunosti prevrednovanja, ili je bolje rei preispi tivanja korpusa, pa onda i kanona, upravo predstavljaju tekstualne i izvantekstualne taktike Iva Andria.

Na kraju se valja vratiti tekstu i njegovu odnosu prema vrstim ideologemima uokvirenom podruju fenomenolokog i neopozitivistikog uvida u opus Iva Andria. Andria je teko smjestiti u kanon bilo koje od knjievnosti koje su polagale pravo na njegova djela. Ne radi se samo o problemu generikog razvoja knjievnih vrsta u kojima je stvarao i njihova odnosa prema trima nacionalnim maticama. Rije je o kom-pleksnijem problemu koji je uvjetovan postkolonijalnom situacijom, interkultu ralnim isprepletanjem i uslojavanjem identifikacijskih modela. S jedne je strane pitanje identifikacije unutar opisanog prostora, a s druge strane uz pitanje oitovanja na razini prostora itanja, svijesti o kolonijalnom i postkolonijalnom stanju tog prostora i njegova jugoslavenskog umreavanja u prostor prepletanja, odnosno proimanja. To da je taj prostor umjesto integriranog prostora zajednitva ustvari uvijek bio izmeu interesnih zona vrstih identifikacijskih obrazaca jedan je od problema koji nije uoen u dovoljnoj mjeri. Upravo na dekonstrukciji takvog stanja stvari otvaraju se mogunosti itanja koje e dekodiranjem elemenata poetike koja se pozicionirala izmeu otvoriti podruje novih znaenja. Ona ne samo da e biti iitavana iz Andrievih tekstova, nego i u tekstovima autora koji posvajaju taj prostor svojim pripovjednim taktikama krajem prolog i poetkom ovog stoljea. Upravo zato smatramo da nisu u pravu oni teoretiari koji postkolonijalnu kritiku smatraju irelevantnom.



Literatura

Anderson, Benedict, Nacija, zamiljena zajednica: razmatranja o porijeklu i irenju nacionalizma, Zagreb, kolska knjiga, prevele Nata engi i Nataa Pavlovi, 1990.

Bhabha, Homi K., The Location of Culture, London, Routledge, 1994.

The Bridge Literary Magazine, (Most) Zagreb, 3-4/1997, Dossier Andri, str. 3171.

Butler, Judith; Ernesto Laclau, Slavoj iek, Kontingencija, hegemonija, univerzalnost: Suvremene rasprave na ljevici, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, preveo ivan Fillipi, 2007.

Culler, Jonathan, Teorija knjievnosti, Vrlo kratak uvod, Zagreb, AGM, 2002.

Derrida, Jacques, Writing and Difference, London, Routledge, 1978.

Dimitrijeve, Kosta, Razgovori i utanja Ive Andria, Beograd, Izdavako informativni centar studenata Beograd, 1976.

Duki Davor, Zrinka Blaevi, Lahorka Pleji Poje i Ivana Brkovi, Kako vidimo strane zemlje, Uvod u imagologiju, Zagreb, Srednja Europa, 2009.

Glibo, Rajko, Domoljublje i otpadnitvo Ive Andria, Rijeka, Hrvatsko filoloko drutvo Rijeka, 1997.

Innes, C.L., Postcolonial Literature in English, Cambridge and London, Cambridge University Press, 2007.

Jameson, Frederic, Politiko nesvesno: propovedanje kao drutveno-simbolini in, Beograd, Rad, preveo Duan Puhalo, 1984.

Jandri, Ljub., Sa Ivom Andriem, Sarajevo, IRO Veselin Maslea, 1982.

Kora, Stanko, Andrievi romani ili svijet bez boga, Zagreb, Prosvjeta, 1989.

Kova, Zvonko, Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti, Zagreb, Hrvatsko filoloko drutvo, 2001.

Lei, Zdenko, Knjievnost i njena historija, Sarajevo, Veselin Maslea, 1985.

Mayer, Hans, Autsajderi, Zagreb, BibliotekaTeka, 1981.

Milanovi, Branko, Kritiari o Ivi Andriu, Sarajevo, Izdavaka djelatnost Svjetlost, 1977.

Moya, Paula M.L. i Hames-Garcia, Michael R., Reclaiming Identity, Barkeley, University of California Press, 2000.

Nemec, Kreimir, Putovi pored znakova; portreti, poetike, identiteti, Zagreb, Naklada Ljevak, 2006.

Nemec, Kreimir, Tragom tradicije, Zagreb, Matica hrvatska, 1995.

Popovi, Radovan, Kazivanja o Ivi Andriu, Beograd, Sloboda, 1976.

Rushdie, Salman, Imaginary Homelands, Essays and Criticism, 1981 to 1991, London, Penguin Books Ltd., 1992.

Stojanovi, Dragan, Lepa bia Ive Andria, Novi Sad i Podgorica, Platoneum i Cid., 2003.


kvorc, Boris, Ironija i roman. U Krleinim labirintima, Zagreb, Naklada MD., 2003.kvorc, Boris, Australski Hrvati: mitovi i stvarnost, Zagreb, Hrvatska matica iseljenika,

2005.kvorc, Boris, Drutveno djelovanje i pozicioniranje autora: ironija Krlee i ironija

Andria. U: Bonjak B, Milanja C., ur., Hrvatska knjievnost 20. stoljea, razliite ideje i funkcije knjievnosti, Zagreb, Altagama, 2006a, str. 199230.

kvorc, Boris, Stereotipi, multikulturalizam, nacija, naracija. U: Rem, G. i Zielinski, B. (ur.), Modernitet druge polovice dvadesetog stoljea, Ivan Slamnig Boro Pavlovi, Postmodernitet. Osijek i Poznan: Sveuilite Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i Uniwersytet Adama Mickiewicza w Poznaniu, 2006b, str. 91122.

kvorc, Boris, Konstrukcija, prenoenje i preoblikovanje prie(a) o nacionalnim identitetima: O krleinom Stareviu i Andrievom Njegou, Lingua Monene-grina III. 5., 2010a, str. 297334.

kvorc, Boris, Krlea i Andri, lokalna i globalna identifikacija: fikcionalizacija faktografskog; politika kao (i) politika Lingua Montenegrina III. 6., 2010b, str. 345388.

Toovi, Branko, Der Nobelpreistrger Ivo Andri in Graz, Graz, Institut fur Slawistik der Karl-Franzens-Universitt Graz i Beogradska knjiga, 2008.

Viskovi, Velimir, Predgovor. U: Ivo Andri, Prokleta avlija, Zagreb, Konzor, 1998.Vitezi, Ivan, Andri i Krlea za obrazloenije sudove o njihovu identitetu, Posebni otisak

iz Hrvatske revije, god. XXV., sv. 3, Munchen Barcelona, 1975.Vukovi, Radovan, Andri historija i linost, Beograd, Gutenbergova galaksija, 2002.Young, Robert J.C., White Mythologijes Writing History and the West, Routledge, London i

New York (2. promijenjeno izdanje), 2004.

Citirani tekstovi

Andri, Ivo, Jelena, ena koje nema, Zagreb, Mladost, 1963a.Andri, Ivo, Znakovi, Zagreb, Mladost, 1963b.Andri, Ivo, e, Zagreb, Mladost, 1963c.Andri, Ivo, Na Drini uprija, Zagreb, Mladost, 1963d.Andri, Ivo, Nemirna godina, Zagreb, Mladost, 1963e.Andri, Ivo, Prokleta avlija, Zagreb, Mladost, 1963f.Andri, Ivo, Travnika kronika, Zagreb, Mladost, 1963g.Andri, Ivo, Sabrana dela, Knjiga trinaesta, Umetnik i njegovo delo, Sarajevo, Svijetlost,

1981.



SUMMARY Boris kvorc Neboja Lujanovi ANDRI AS A WRITER IN-BETWEEN THE PARADIGMSIvo Andric is the author who placed his narrated worlds in a space in between, in relation to different models of identification. In the environment that is framed by very clear paradigms of national identification(s), many attempts were made to frame Ivo Andric in one particular national literary history, being it Serbian, Croatian or Bosnian. At the same time Andric, with his narrative tactics, positioned himself in between the cultures and becoming the other in text and in extra-textual tactics. In this way he opened the possibilities of constructing the hybrid identity, postcolonial questioning of the other, and he also questioned the structure of tradition and authority in regards to the narration of nation. By opening the questioning of the constructed constructs in his texts and positioning, Andric also opened the possibility of language games where others are put in a position to participate. The teoretical background of this work is in Homi Bhabhas book The Location of Culture and in comparing the situation of anglo-celtic other within its own corpus to the positioning of post-colonial Bosnia and South Slavic environment.

Keywords: deconstructional reading; The Other; social activity; space-in-between; not-belonging; postcolonial perspective; positioning in-between; narrative tactics

skvorc lujanovic fluminensia 2010 2

Documents