smjernice final sa nsl layout 1 - nwb.savethechildren.net · odluke porodice, osnaživati...

smjernice final sa nsl:Layout 1 11.1.2019 9:04

SMJERNICE ZA PRIMJENUPROGRAMA PODRŠKE PORODICI DJECE UKLJUČENE U ŽIVOT I/ILI RAD NA ULICI I DJECE U RIZIKUSave the Children vjeruje da svako dijete zaslužuje budućnost. U zemljama

sjeverozapadnog Balkana radimo svaki dan kako bismo za djecu osigurali zdrav

početak života, priliku za učenje i zaštitu od nasilja. Kada se pojave krize i kada su

djeca najranjivija, mi smo uvijek među prvima koji dođu pomoći i među posljednjima

koji odlaze. Mi osiguravamo da se odgovori na specifične potrebe djece i da se njihov

glas čuje. Postižemo dugotrajne rezultate za milione djece, uključujući onu djecu do

koje je najteže doći. Dajemo sve od sebe za djecu - svaki dan i u vrijeme kriza –

transformišući njihove živote i budućnost koja je pred nama.

© Save the Children 2018

Izdavač: Save the Children in North West Balkans

Autorica: Nada Šarac, Iva Branković, Svetlana Živanić

Vođa tima: Amir Bašić

Grafički dizajn: Komitet Sarajevo

Štampa: Avery Sarajevo

Tiraž: 62

Ova publikacija urađena je u okviru projekta „ENVISION - Kreiranje podržavajućeg

okruženja za socijalnu inkluziju djece“.

Sva prava su zadržana. Sadržaj ove publikacije se može slobodno koristiti ili kopirati

u nekomercijalne svrhe, uz obavezno navođenje izvora.

Zajedno možemo učiniti više.

Recite nam šta mislite o našem radu!

[email protected]

smjernice final sa nsl:Layout 1 11.1.2019 9:04 Page 1

2 SMJERNICE ZA PRIMJENU PROGRAMA PODRŠKE

PORODICI DJECE UKLJUČENE U ŽIVOT I/ILI

RAD NA ULICI I DJECE U RIZIKU

Sadržaj

Uvod 3Procjena u okviru Programa podrške porodici 6Planiranje rada s porodicom 26Prioritetne oblasti podrške djetetu u koje treba uključiti roditelje 33Podrška rezilijentnosti roditelja 38Razvoj kompetentnosti roditelja 50Podsticanje socijalne povezanosti porodice 59Kompetencije saradnika za realizaciju programa 68Praćenje i evaluacija programa 86Lista priloga 91Literatura 130


3SMJERNICE ZA PRIMJENU PROGRAMA PODRŠKE



Uvod

Smjernice za primjenu Programa podrške porodici djece uključene u život i rad na ulici i

djece u riziku nastale su kao dio aktivnosti podrške koju Save the Children već godinama

obezbjeđuje pružaocima usluga za djecu uključenu u život i/ili rad na ulici i djecu u riziku

na području sjeverozapadnog Balkana. Kreiranje Programa podrške porodici, pratećih

Smjernica i programa obuke predstavlja doprinos unapređenju zaštite, položaja i prava

ove izuzetno vulnerabilne korisničke grupe. Smjernice za primjenu Programa podrške

porodici su namijenjene pružaocima dnevnih usluga u zajednici, koji žele da primjenjuju

struktuiran i fokusiran pristup u radu sa roditeljima/starateljima svojih korisnika, i koji

dijele uvjerenje da je za ostvarivanje pozitivne promjene kod djeteta neophodan pristup

centriran na dijete, fokusiran na porodicu i integrisan u zajednicu.

Aktivnosti dnevnih centara se ne odvijaju u vakumu već u specifičnim socijalno-

psihološkim uslovima. Jedna od ključnih odlika uspješnih programa rada sa djecom koja

su uključena u život i/ili rad na ulici i djece u riziku je da takvi programi ulažu dosta truda

na uspostavljanje čvrstih veza sa roditeljima – porodicom. Pružaoci usluga informišu

roditelje, traže od njih pristanak za učešće djeteta u programu, a zatim i njihov sud i

mišljenje izražavajući visok stepen senzitivnosti prema kulturološkim i drugim

osobenostima porodice kao cjeline. Može se reći da nastoje da uspostave profesionalne

partnerske odnose sa roditeljima koji će biti u najboljem interesu djeteta u programu.

Dok dnevni centri prije svega nastoje da uspostave i održavaju produktivne odnose sa

roditeljima i porodicom oni takođe moraju da odrede svoje mjesto u lokalnoj društvenoj

zajednici. Lokalna zajednica je važan izvor resursa za programe dnevnog centra, porodice

i djecu. Stoga, dnevni centri treba da nastoje da postanu integralni dio te zajednice i

omoguće djeci i porodicama slobodan pristup neophodnim resursima podrške i pomoći.

Koliko će dnevni centar biti uspješan zavisi od toga kako je taj program prihvaćen u

lokalnoj zajednici i koliko su uspostavljeni recipročni odnosi saradnje sa školama,

socijalnim, zdravstvenim i drugim relevantnim vladinim i nevladinim organizacijama. Od

ključnog značaja za postizanje uspjeha u radu je uspostavljanje kvalitetne, kontinuirane

saradnje dnevnog centra i centra za socijalni rad kao bazične institucije sistema socijalne

zaštite zadužene za zaštitu ove izuzetno vulnerabilne korisničke grupe.

Cilj ovih Smjernica da pomognu saradnicima i volonterima dnevnih centara i drugih

pružalaca usluga da shvate značaj i razviju vještine uspostavljanja i njegovanja

recipročnih odnosa između programa/aktivnosti, odnosno djece u programu,

porodice i lokalne zajednice. Takođe, one stručnim radnicima olakšavaju primjenu

Programa podrške porodici, pomažu da razumiju aktivnosti u radu sa roditeljima koje

ovaj program predviđa i da planiraju i realizuju svoje aktivnosti i intervencije u skladu

sa fokusiranim procjenama i uz puno učešće djece i roditelja/staratelja.

Sadržaj Smjernica je koncipiran oko nekoliko ključnih oblasti od značaja za efektivnu prim -

jenu Programa podrške porodici djece uključene u život i/ili rad na ulici i djece u riziku.





Kako jedan od preduslova uspješnosti svakog programa leži u kvalitetu procjene, uprvom dijelu Smjernica se detaljno govori o procjeni kao kontinuiranomprocesu koji se odvija tokom cjelokupnog procesa pružanja usluge. Na početku,

pažnja je usmjerena na početnu ili prijemnu procjenu koja uključuje pribavljanje

osnovnih informacija o djetetu, utvrđivanje prioritetnih potreba i podataka o

bezbjednosti, odnosno potencijalnim rizicima za dijete. Nakon toga, govori se o

detaljnoj procjeni potreba djeteta, snaga i rizika po psihosocijalni razvoj koja uključuje

procjenu porodice i okruženja kao resursa za podršku djetetu. Takođe, u ovom dijelu

se razmatraju savremeni modeli procjene i ističe značaj njihove primjene kada je riječ o

porodicama djece koja žive i/ili rade na ulici. Završni dio ovog dijela Smjernica bavi se

metodologijom procjene, odnosno nekim od metoda i tehnika koje se mogu primijeniti

u cilju prikupljanja i obrade podataka o porodici, kao što su genogram, eko mapa i dr.

Drugi dio Smjernica posvećen je planiranju rada sa porodicom. Proces

planiranja i izrade individualnog plana rada je višefazan, cikličan proces koji se odvija

preko nekoliko međusobno povezanih faza i plan treba da omogući da se jasno vidi

sta se želi postići, kako će se to ostvariti, ko je odgovoran za realizaciju i kako će se

provjeravati i znati da li se pravi napredak ili ne. Jednom donesen plan nije „zatvoren”

dokument. Naprotiv, izmjene i dopune čine prirodan proces dalje individualizacije

programa i usmjeravaju kretanje ka postavljenim ciljevima i željenim ishodima. Jedna

od važnih tema vezanih za planiranje jesu i akteri u procesu planiranja, sa posebnim

naglaskom na neophodnost učešća porodice u ovom procesu. S obzirom da još

uvijek ne postoji propisani format plana podrške, jedan od priloga koji prati

Smjernice je mogući model plana, koji se može prilagoditi konkretnoj porodici,

djetetu i organizaciji rada svakog pružaoca usluge.

U trećem dijelu smjernica razmatraju se različiti nivoi saradnje sa porodi-com i prioritetne oblasti podrške djetetu u koje treba uključiti roditelje.

Mnoga istraživanja pokazuju da je nivo i kvalitet participacije roditelja u velikoj mjeri

povezan sa konačnim ishodima programa usluge. Uprkos tome, ne može se očekivati da

će pružaoci usluga uspjeti da motivišu sve roditelje na punu saradnju. Ono što je važno i

na čemu se u ovom dijelu Smjernica insistira je da je neophodno poštovati izbore i

odluke porodice, osnaživati porodične snage i graditi povjerenje od strane porodice.

Četvrti dio Smjernica je fokusiran na podršku rezilijentnosti roditelja,

odnosno unapređenje kapaciteta službe podrške da pomogne roditeljima da se osjećaju

bolje, da prepoznaju svoje snage, razumiju načine na koje se suočavaju sa teškim

životnim situacijama i nauče vještine koje će im omogućiti da se sa krizama nose na

konstruktivan način. Posebna pažnja je usmjerena na unapređenje kompetencija stručnih

radnika za osnaživanje roditelja, odnosno pronalaženje njihovih snaga i njegovanje nade i

pozitivnih vrijednosti. Takođe, u ovom dijelu se insistira na značaju komunikacijskih

vještina i vještina rješavanja problema. Podrška razvoju vještine brige o sebi, takođe

predstavlja značajan segmet u radu na unapređenju rezilijentnosti roditelja.

U petom dijelu Smjernica sadržaji su usmjereni na razvoj kompetentnostiroditelja. S obzirom da oblast razvoja roditeljskih kompetencija može biti veoma

široko shvaćena, u ovom Smjernicama akcenat je na ključnim aspektima roditeljstva,





zasnovanim na potrebama djeteta. Tu, prije svega, spadaju: njega i privrženost

(odgovor na emocionalne potrebe djeteta), postavljanje granica (odgovor na potrebe

djeteta za usmjeravanjem i podrškom) i monitoring/nadzor (upućenost u to gdje se

djeca nalaze, sa kim i šta rade, odgovara na djetetovu potebu za kontrolom).

Kao i u ostalim oblastima, stručni radnik koji radi sa porodicom ove aktivnosti može

da sprovodi tokom neposrednog, individualnog rada sa roditeljima i organizacijom

grupnih edukativnih aktivnosti.

Šesti dio smjernica se bavi podsticanjem socijalne povezanosti porodice.

Rad na socijalnoj povezanosti obuhvata sve aktivnosti u dnevnom centru koje su

usmjerene na uključivanje i jačanje kapaciteta formalnih i neformalnih sistema u

zajednici, koji svojim djelovanjem mogu podržati ostvarivanje ciljeva programa.

Posebno je naglašen značaj uključivanja neformalnog sistema zajednice, odnosno

lične socijalne mreže u podršku djetetu i porodici. Kao ključne strategije intervencija

u socijalnoj mreži se razmatraju strategija uspostavljanja novih socijalnih veza i

strategija unapređenja postojećih socijalnih veza, koje se mogu kombinovati.

U sedmom dijelu Smjernica pažnja je usmjerena na kompetencije saradnika za realizaciju PPP. Iz širokog spektra znanja i vještina neophodnih za

uspješan rad sa roditeljima izdvojena su ona koja su prioritetno važna u fazi motivisanja

i unapređenja ponašanja. To se, prije svega, misli na vještine komunikacije koje su u

osnovi motivaciono/terapijskih i savjetodavnih tehnika i intervencija korisnih u radu

sa porodicom i zajednicom. Osim toga, pažnja je posvećena vještini usklađivanja

intervencije sa stadijumom spremnosti roditelja za promjenu. Takođe, biće riječi i o

vještini kreiranja edukativnih radionica, kao jednom od najčešćih oblika rada u

realizaciji socioedukativnih programa namijenjenih roditeljima.

Posljednji, osmi dio, Smjernica posvećen je praćenju i evaluaciji efekataPPP. Svrha evaluacije je razumijevanje da li su aktivnosti koje su planirane imale

odgovarajućeg efekta u odnosu na prethodno postavljene ciljeve i očekivane ishode.

Za potrebe praćenja i ocejne rezultata primjene Programa podrške porodici,

ponuđeni su odgovarajući upitnici koji su dati u prilogu Smjernica.

Svjesne činjenice da Smjernice ne mogu obezbijediti odgovore na sva pitanja, ipak se

nadamo da mogu poslužiti kao koristan materijal za osnaživanje, prvenstveno

stručnih radnika edukovanih za praktičnu primjenu Programa podrške porodici, ali i

svih onih koji pružaju socijalne usluge koje uključuju rad sa porodicom. Želja nam je

da osim usvajanja novih znanja o samom programu i savremenim pristupima u radu

sa porodicama u riziku, ove Smjernice doprinesu razvijanju dodatne motivacije za

rad, jačanju osjetljivosti za potrebe ovih porodica i prihvatanju vlastite odgovornosti

u procesu uspostavljanja i realizacije ovog programa. Takođe, nadamo se da će one

biti inspiracija i podsticaj za nove programe i otvoren poziv za saradnju na razvoju

integrisanog sistema podrške i zaštite djece u pokretu s fokusom na djecu uključenu

u život i /ili rad na ulici i djecu u riziku.

Autorski tim





1. Procjena u okviru programapodrške porodici

Preporuke različitih modela rada sa porodicama ukazuju na to koliko je važno u radu

sa porodicama primjenjivati struktuiran i fokusiran pristup koji podrazumijeva:

l procjenu potreba, snaga i rizika

l planiranje mjera i usluga zasnovano na jasno definisanim, specifičnim, adekvatnim i

mjerljivim ciljevima i kratkoročnim i dugoročnim intervencijama

l aktivnosti zasnovane na zajednički dogovorenoj osnovi i implementirane u

saradnji sa članovima porodice

l sistemski pristup u obezbjeđivanju usluga

l redovno praćenje postignutog uz fleksibilnost u realizaciji aktivnosti.

Jedan od preduslova uspješnosti ovakvog pristupa leži u kvalitetu prvog koraka,

odnosno, procjene, i to kako u odnosu na kvalitet ishoda odnosno nalaza dobijenih

procjenom, tako i u odnosu na sam proces, s obzirom da on predstavlja osnovu za

uspostavljanje saradničkog odnosa sa porodicom.

Procjena je kontinuiran proces koji se odvija tokom čitavog perioda pružanja usluge

korisniku, i može da bude zasnovana na različitim metodologijama i instrumentima,

ali je važno da sadrži neke osnovne elemente/faze:

1. Početna ili prijemna procjena, koja uključuje pribavljanje osnovnih

informacija o djetetu, utvrđivanje prioritetnih potreba i podataka o bezbjednosti

odnosno potencijalnim rizicima za dijete;

2. Detaljna procjena potreba djeteta, snaga i rizika po psihosocijalni razvoj koja

uključuje

a) Procjenu porodice i okruženja kao resursa za podršku djetetu.

Pored toga što je ključno važna za kvalitet pružene usluge, adekvatna procjena je

jedan od standarda za usluge socijalne zaštite i svi pružaoci usluga imaju obavezu da

u odnosu na taj standard uspostave adekvatnu proceduru. Neka od ključnih pitanja

na koja bi svaki pružalac usluge trebalo da ima odgovor u okviru svoje neposredne

prakse su sljedeća:

l Ko obavlja početnu procjenu potreba?

l Da li se uključuju članovi porodice i na koji način?

l Koje tehnike za prikupljanje podataka su na raspolaganju pružaocu usluga?

l Koja urgentna podrška je na raspolaganju, a koji dugoročni programi i usluge?





l Na koji način procjena uzima u obzir kulturološke i druge specifičnosti djeteta

(religija, nacionalna pripadnost, rodni identitet, teškoće u razvoju...)?

l Ko su izvori informacija i kako će biti uključeni u proces procjene?

l Kako se pribavlja pristanak djeteta i roditelja/staratelja?

l Koji su rokovi za procjenu?

l Kako se analiziraju i ko učestvuje u procesu analize?

l Kako funkcionišu sistemi upućivanja i razmjene informacija?1

1.1. Početna ili prijemna procjena

Ova faza u radu zasnovana je na prvim kontaktima sa korisnikom i porodicom sa

ciljem prikupljanja osnovnih podataka i sticanja prvog uvida u karakteristike djeteta i

porodice kao i potreba i mogućnosti podrške. Praksa pružalaca usluga je prilično

ujednačena kada je u pitanju ova faza u radu i svi prikupljaju slične podatke, u

manjem ili većem obimu, a mogli bi se grupisati u sljedeće oblasti procjene:

l lični, identifikacioni podaci i podaci o statusu (ime i prezime, jedinstveni matični

broj, datum i mjesto rođenja, adresa)

l podaci o porodici, odnosno o tome gdje i sa kim dijete živi, čime se roditelji bave

i sl.

l obrazovni status i vrsta aktivnosti na ulici u koju je dijete uključeno,

l podaci o evidenciji u nadležnom centru za socijalni rad (koji CSR je nadležan, da li

i koju vrstu pomoći primaju)

l specifičnosti djeteta (teškoće u govoru ili kretanju, nepoznavanje jezika i sl)

Pored prikupljanja ovih podataka obavlja se i sagledavanje djetetovog zdravstvenog

stanja, nivoa higijene i usaglašenosti odjeće sa vremenskim uslovima, kao i potrebe za

ishranom.

Sa djetetom se razgovara o tome šta smatra da bi mogao/la da dobije od pružaoca

usluge, šta smatra da bi mu/joj bilo korisno i zašto.

Procjena bezbjednosti i rizika za dijete je posebno važna kada su u pitanju djeca

uključena u život i/ili rad na ulici djeca u riziku i predstavlja ključnu diferencijaciju između

prakse pružalaca usluga dnevnih boravaka u odnosu na većinu drugih pružaoca usluga u

zajednici, s obzirom na rizik kome su njihovi korisnici izloženi samim tim što su uključeni

u život i/ili rad na ulici. Ova procjena se vrši na osnovu metodologije, odnosno liste

indikatora za procjenu zlostavljanja i/ili zanemarivanja i može ishodovati neophodnošću

hitne intervencije, odnosno obavještavanjem nadležnog centra za socijalni rad.





Ove podatke pružalac usluge će prikupiti tokom prvog sastanka sa djetetom. Ukoliko su

roditelji prisutni oni su značajan izvor informacija, a ukoliko nisu, podatke treba dopuniti

nakon prvog sastanka sa njima. Ukoliko je dijete upućeno od strane CSR ili druge

organizacije, očekivano je da će se većina ovih podataka naći u uputnoj dokumentaciji.

Ciljevi i oblasti početne procjene

Početna/prijemna procjena podrazumijeva prikupljanje osnovnih podataka o djetetu radi:

l ostvarivanja početnog uvida u karatkeristike djeteta i porodice

l ostvarivanja bezbjednosti djeteta

l razumijevanja prioritetnih potreba djeteta

l sačinjavanja inicijalnog plana podrške

l sačinjavanja plana produbljene procjene

Podsjećanje na ciljeve je važno jer oni utvrđuju oblasti procjene, nalaze se jedni sa

drugima u neraskidivoj vezi i samo kada su usklađeni možemo govoriti o svrhovitosti po-

dataka prikupljenih u ovoj fazi rada. U tom smislu neophodan je optimalan obim podataka,

ni premalo ali ni previše, uz uvažavanje činjenice da je dijete tek stiglo kod pružaoca

usluge i da je neproduktivno imati prevelike zahtjeve, odnosno preveliki broj pitanja.

Tokom prijemne procjene, kao i svih drugih faza rada, stručni radnik ima dvostruki

fokus, koji mora prije svega da bude na neposrednim potrebama djeteta i njihovom

zadovoljavanju, ali i procesnom kontekstu rada sa djetetom, odnosno sagledavanju

prikupljenih podataka na način koji će omogućiti dalje faze rada.

Tabela 1. Ciljevi i oblasti početne procjene

Ciljevi i ishodi procjene Oblasti procjene

l ostvarivanje bezbjednosti djeteta

l ostvarivanje početnoguvida u karakteristikedjeteta i porodice

l razumijevanje da li jedijete adekvatan korisnik usluge

l razumijevanja priori -tetnih potreba djeteta

l izrada inicijalnog planapodrške

l izrada plana produbljene procjene

l lični, identifikacioni podaci i podaci o

statusu (ime i prezime, JMB, datum i mjesto

rođenja, adresa)

l podaci o porodici, odnosno o tome gdje i sa

kim živi, kao i čime se roditelji bave,

l obrazovni status i vrsta aktivnosti na ulici u

koju je uključen/a ili nivo rizika da će se u

takve aktivnosti uključiti,

l podaci o evidenciji u nadležnom organu

starateljstva (koji CSR je nadležan, da li i

koju vrstu pomoći primaju)

l higijena/zdravstveno stanje/odjeća/

uhranjenost

l očekivanja od usluge (od djeteta i roditelja)





Planiranje aktivnosti detaljne procjene djeteta i porodice treba da obuhvati

odgovore na sljedeća pitanja:

1. Koje podatke je potrebno dodatno prikupiti o djetetu?

2. Ko je dostupan od članova porodice ili domaćinstva?

3. Na koji način (gdje, kada, ko) će se procjena djeteta i porodice obaviti? Na terenu

i/ili putem razgovora u dnevnom centru.

4. Koje sisteme treba uključiti i na koji način će oni učestvovati u procjeni? (centar

za socijalni rad, škola, dom zdravlja, drugi pružalac usluge...)

Tabela 2. Ček lista aktivnosti tokom prijemne procjene

Prijemna procjena – moguća ček lista aktivnosti Da/ne/ komentar

Prikupljeni sljedeći podaci: l lični, identifikacioni podaci i podaci o statusu

(ime i prezime, JMB, datum i mjesto rođenja, adresa) l podaci o porodici, odnosno o tome sa kim dijete živi,

čime se roditelji bave i sl.l obrazovni status i vrsta aktivnosti na ulici u koju je

dijete uključeno, l podaci o evidenciji u nadležnom CSR (koji CSR je

nadležan, da li i koju vrstu pomoći primaju)l specifičnosti djeteta (teškoće u govoru ili kretanju,

nepoznavanje jezika i sl.)

Stečen uvid u sljedeće karakteristike djeteta: l higijenal zdravstveno stanjel kvalitet odjećel prehrambene navike

Dijete i roditelji, ukoliko su prisutni, izrazili očekivanja odusluge i primili osnovne informacije o mogućnostima podrške u okviru dnevnog centra

Obavljen dogovor oko početnih aktivnosti sa djetetom iporodicom i dijete i porodica informisani o narednim koracima

Napravljen plan detaljne procjene djeteta i porodice





1.2. Detaljna procjena porodice i djeteta

Kvalitetna procjena mora da bude svrhovita i uvremenjena. Profesionalci moraju da

imaju jasnu svijest o tome zašto rade procjenu i šta žele da dobiju/postignu. Svrha

procjene je da omogući uvid stručnom radniku/timu kako bi mogao da:

l Razumije potrebe djeteta i utvrdi da li je na te potrebe adekvatno odgovoreno

od strane porodice i/ili usluga u zajednici

l Analizira prirodu i nivo rizika kojima je dijete izloženo kao i da identifikuje

protektivne faktore

l Donese odluku koja vrsta podrške je potrebna porodici kako bi mogli da se

suoče sa problemima, osiguraju bezbjednost djeteta i doprinesu ostvarivanje

postavljenih ciljeva za dijete

Procjena treba da bude zasnovana na pristupu centriranom na dijete koji podrazumi-

jeva da usluga djetetu treba da bude uvremenjena, usklađena sa razvojnim potrebama,

zasnovana na punoj participaciji djeteta i saradnji svih relevantnih aktera uključenih u

zaštitu i pružanje podrške. Neki od ključnih principa ovakve prakse su sljedeći:

1. Posebna pažnja treba da bude posvećena kako bi se uočila svaka prilika da se

dijete i njegova porodica povežu sa uslugama koje pružaju podršku djetetovom

osnaživanju u oblasti fizičkog, kognitivnog i socijalnog funkcionisanja.

2. Postupci procjene, aktivnosti i odluke u planiranju koji se odnose na dijete i

mladu osobu moraju da uzmu u obzir njihov razvojni nivo kroz sve oblasti života

kao što su zdravlje, obrazovanje, identitet, porodica i društvene veze, društveno

predstavljanje, emocionalni i bihejvioralni razvoj i sposobnost brige o sebi.

3. Djeca i mladi u kontaktu sa sistemom zaštite moraju da imaju direktne i

indirektne mogućnosti da izraze svoja osjećanja i želje; u tom smislu može da im

pomaže odrasla osoba (koja ne mora da bude staratelj) kojoj vjeruju, koja

obezbjeđuje redovnu emocionalnu i praktičnu podršku i koja može da obezbijedi

kontinuitet u kontaktu sa djetetom.

4. Procedure i propisi moraju da izbegavaju uniformni model participaciji djece i

mladih. Seting, jezik i vrijeme uključivanja djece mora da bude zasnovano na

uzrastu, kognitivnom i socijalnom razvoju, rodu, socioekonomskom stanju i

etničkom poreklu djece i mladih.

5. Modeli koji uključuju porodično odlučivanje, kao što je porodična konferencija

trebalo bi da se koriste kad god je to moguće kako bi se povećale mogućnosti za

participaciju djece i mladih.

6. Djeca i mladi treba da dobiju informacije o svim procesima koji se na njih

odnose, kao i o mehanizmima za podnošenje žalbi. Treba im pružiti podršku da

iskoriste svoju mogućnost participacije kroz obezbjeđivanje sadržaja koji je

usklađen sa njihovim razvojem, uključujući multimedijalne pakete kao zamjenu za

klasično verbalno prenošenje informacija.

7. Djeca i mladi moraju da budu informisani što prije, po mogućnosti istog dana, o

pravnim i administrativnim odlukama koje se njih tiču.





8. Znanja i iskustva treba da budu aktivno razmjenjivana među profesionalcima koji

rade sa djecom u fazi procjene, planiranja i implementacije usluge

9. Sve intervencije bi trebalo da budu usmjerene na osnaživanje pozitivnih

neformalnih mreža u životu djeteta i mlade osobe, uključujući obezbjeđivanje

informacija koje će omogućiti osnaživanje mreža za veću pomoć i podšku.2

Sveobuhvatna ili detaljna procjena, koja dolazi nakon preliminarne (početne)

procjene treba da obuhvati nekoliko ključnih oblasti:

l Potrebe djeteta, kroz analizu podataka o karakteristikama djeteta, bio-psiho-

socijalnom razvoju, zdravlju, obrazovanju, vršnjačkoj grupi, identitetu, stepenu

sposobnosti brige o sebi, i sl.

l Karakteristike porodice u smislu u kojoj mjeri oni predstavljaju resurs ili

otežavajuću okolnost za razvoj djeteta

l Resurse u zajednici, kroz analizu postojećih veza i odnosa djeteta i porodice sa

okruženjem ali i neiskorišćenih mogućnosti za povezivanje i podršku

Savremeni modeli procjene, mogu imati fokus na nekom od aspekata od značaja u

razvoju djeteta, na dječjim pravima i slično, ali im je svima zajedničko sveobuhvatno

sagledavanje djeteta kroz ključne oblasti dječjeg razvoja i funkcionisanja. Te oblastisu: zdravlje, obrazovanje, identitet, porodica i društvene veze, društveno predstavljanje,

emocionalni i bihejvioralni razvoj i sposobnost brige o sebi. U svakoj od ovih oblasti

prikupljaju se podaci o osnovnim karakteristikama djeteta imajući u vidu da je važno

razumjeti kako nedostatke i teškoće, tako i snage i potencijale djeteta.

Pristup koji bi mogao biti koristan u oblasti procjene psihosocijalnog razvoja proističe iz

koncepta pozitivnog razvoja mladih, koji se zasniva na ideji o postojanju inherentne

otpornosti (rezilijentnosti) kod svake mlade osobe, na čije osnaživanje sistem podrške

treba da utiče. Osnovne pretpostavke i glavni ciljevi pristupa su sljedeći:

l Sva djeca posjeduju kapacitet da prevaziđu svoje razvojne prepreke i nastave da

se razvijaju

l Odgovarajuća podrška i pomoć spolja važan su aspekt otpornosti mlade osobe

l Individualno-psihološki i sredinski razvojni podsticajni faktori stoje u međusobno

recipročnom odnosu

l Pozitivan razvoj mladih njeguje širok pristup, odnosno nastojanje da se zahvati i

aktivira što veći broj razvojnih podstrekivača.

Iz perspektive ovog pristupa, a posebno u slučajevima kada postoje problemi u

ponašanju, funkcionalna procjena bi trebalo da uključi analizu djetetovih potreba,

sposobnosti i rizika sa fokusom na snage i kroz eksploraciju postojećih potencijala i

mogućnosti podrške u nekoj od oblasti razvojnih podstrekivača:





l promovisanje privrženosti

l podsticanje i njegovanje otpornosti

l promovisanje kompetencije

l ohrabrivanje samoodređenja

l njegovanje duhovnosti

l razvoj samo-efikasnosti

l njegovanje pozitivnog identiteta

l podsticanje i njegovanje vjere u budućnost

l odavanje priznanja pozitivnom ponašanju i angažovanju

l obezbjeđivanje mogućnosti za prosocijalno angažovanje

l utvrđivanje i prihvatanje socijalnih normi3

Tabela 3. Pitanja za procjenu djeteta u odnosu na oblasti

Oblasti Pitanja Snage Rizici

Zdravlje Kakvo je zdravstveno stanje djeteta?

Da li postoje hronični zdravstveni

problemi? Fizički razvoj u odnosu na

godine, uhranjenost. Na koji način je

odgovoreno na potrebe djeteta za

zdravstvenom njegom?

Obrazovanje Da li i u koji nivo obrazovnog

procesa je dijete uključeno? Kakav

uspjeh ostvaruje? U kojim oblastima

nailazi na teškoće? Kakva je

motivacija za nastavak obrazovnog

procesa? Kakve želje i ambicije ima?

Porodica Ko su značajne osobe za dijete i

kakva je priroda tih odnosa?

Društveneveze

Ko su druge značajne osobe za dijete

i kakva je priroda tih odnosa? Kakav

je odnos sa vršnjačkom grupom i

koje su karakteristike te grupe? Ko

su osobe sa kojima je dijete blisko i

sa kojima ostvaruje njegujući odnos?





Sistemski pristup problemima u funkcionisanju ukazuje na neophodnost sagledavanja

šireg konteksta u kome dijete živi i odrasta, s obzirom na to da ovaj pristup

l dijete sagledava kao dio porodičnog i šireg socijalnog okruženja, kao aktera koji

stalno utiče i prima uticaje i u tom međudejstvu ispoljava određena ponašanje

kao način adaptacije

l porodicu određuje kao sistem, koji je više od cjeline svojih dijelova i u kome su

svi dijelovi međusobno povezani i međuzavisni, i kao takav predstavlja osnovnu

jedinicu u kojoj je potrebno intervenisati kako bi se neki problem mogao trajno

riješiti

l pomijera perspektivu sagledavanja uzročnosti iz linearne (A uzrokuje B) ka

cirkularnoj (A utiče na B koje utiče na A koje utiče na B), što znači da dijete samo

po sebi nije problem, već se problem dešava, održava i može riješiti u interakciji

različitih aktera porodičnog sistema.

Iz sistemskog pristupa proizlaze različiti terapijski pravci koji daju okvir za sagledavanje

porodica u zavisnosti od oblasti u kojoj je potrebna podrška i intervencija:

l Strukturalno-strateški pravac – podrazumijeva sagledavanje porodičnog sistema

kroz hijerarhiju, koalicije i komunikacijske sekvence.

Identitet idruštvenopredstavljanje

Kako dijete sebe doživljava, šta vidi

kao svoje dobre osobine, šta kao

loše? Šta zna dobro da radi? Kako vidi

svoju ulogu u porodici i u zajednici?

Po čemu je sličan/a a po čemu

različit/a u odnosu na svoje vršnjake?

Kako zamišlja sebe u budućnosti?

Sposobnostbrige o sebi

Na koji način rješava probleme? Na

koji način se suočava sa teškim i

kompleksnim situacijama? U kojim

situacijama je uspio da se izbori sa

problemima na konstruktivan način?

Emocionalnirazvoj

Kakve su sposobnosti samo-

regulacije, razumijevanje, izražavanje i

kontrola emocija u odnosu na uzrast?

Kakve su sposobnosti komunikacije?

Vrijednosnenorme i ponašanje

Kakva iskustva ima u odnosu na

društvene i zakonske norme? Kako

određuje dobro i loše? Ko su mu/joj

uzori i modeli? Kakav odnos ima

prema duhovnosti?





l Multidimenzionalni pravac4 – nastao na osnovu iskustava strukturalno-strateškog

pristupa uz kombinaciju na problem – fokusiranog pristupa, uključuje sagledavanje

sistema šire od porodičnog i intervencije izmješta i u vrijeme van direktnog

kontakta sa profesionalcima kroz zadatke koji se dobijaju tokom tretmana;

podrazumijeva planiranje intervencija u fazama kroz postavljanje kratkogorčnih i

dugoročnih ciljeva.

l Funkcionalna porodična terapija - problematično ponašanje stavlja u kontekst

višestrukih uticaja između različitih relacionih sistema i bavi se njihovom

funkcijom u okviru porodičnog sistema. Fokus procjene, a zatim i intervencija

mora biti na različitim domenima u kojima dijete i porodica žive.

l Multisistemski pristup – nastao kao odgovor na potrebu za širim sagledavanjem

problema u ponašanju, jer posmatra problem djeteta kao višestruko determinisan

i povezan sa karakteristikama djeteta i porodice, vršnjačke grupe i porodice,

škole i šireg konteksta zajednice koji uključuje aktere kao što je crkva, usluge u

zajednici, pa i vrijednosni sistem i uticaj medija.

Savremeni pristupi sagledavanju porodice ukazuju na značaj najšireg konteksta u

razumijevanju problema sa kojima se porodica suočava i pred profesionalce stavljaju

izazov uključivanja što većeg broja aktera iz neposrednog okruženja, kao i uzimanje u

obzir širih političko-vrijednosnih okolnosti u jednoj društvenoj zajednici. Naredni slikoviti

prikaz ekološkog modela upravo ukazuje na značaj svih sistema koji okružuju dijete, od

najbližih do onih koji se odnose na vrijednosti, normativni okvir, položaj u društvu i sl.

Šematski prikaz 2. Multisistemski model sagledavanja djeteta u okruženju





Svim pravcima zasnovanim na sistemsko-ekološkom pristupu zajednički su određeni

postulati, principi i intervencije koje mogu biti veoma značajne u koncipiranju

programa podrške porodici djece uključene u život i/ili rad na ulici i djece u riziku,

formulisanju problema, procjeni i planiranju rada sa porodicama i osmišljavanju

intervencija za unapređenje porodičnog funkcionisanja.

Sistemsku procjenu porodice i okruženja karakterišu sljedeći principi:

l Procjena treba da identifikuje rizike i protektivne faktore kroz identifikaciju

porodičnih ličnih i kontekstualnih karakteristika od značaja

l Procjena treba da bude fokusirana na načine na koje su relacioni sistemi u

porodici povezani sa prezentovanim problemom – kako na adaptivan tako i na

maladaptivan način

l Procjena treba da obuhvata više nivoa i dimenzija - individualni porodični i

sredinski, kao i da se sprovodi putem raznovrsnih metoda

l Cilj procjene nije dijagnoza već identifikacija najbolje vrste tretmana i strategije

pružanja podrške.5

l Primarna svrha procjene je da razumije ’’usaglašenost’’ (eng. ’’fit’’) između

identifikovanih problema i njihovog šireg sistemskog konteksta

l Procjena kao i intervencije u radu s porodicom moraju da budu fokusirane

na snage i ono što je pozitivno u porodičnom sistemu i njegovom načinu

funkcionisanja6

Detaljna procjena se može obavljati tokom nekoliko sastanaka, a u skladu sa

standardima ne bi trebalo da traje duže od 10 dana. Za procjenu porodice i okruženja

djeteta potrebno je zato odvojiti jedan ili više susreta i posvetiti se značajnim

segmentima u funkcionisanju porodice u odnosu na teškoće sa kojima se dijete

suočava. U tu svrhu mogu se obaviti razgovori u prostorijama organizacije ili na

terenu, odnosno u prostoru u kome dijete i porodica borave. Za kvalitetnu procjenu

porodice potrebno je uključiti što više bliskih osoba djeteta i obratiti posebnu pažnju

na značaj muških članova porodice. Uloga očeva u tradicionalnom modelu

porodice je bila minimalna kada je briga o djeci u pitanju, dok se sa savremenim

promjenama, sve više uviđa potreba za njihovim angažovanjem koje donosi dobrobit

djeci, majkama, a i samim očevima. Učešće očeva pozitivno utiče na dječji fizički,

socijalni i emotivni razvoj, uspjeh u školi i bolje razumijevanje rodnih jednakosti i sl.7

Prvi kontakt sa porodicom trebalo bi da rezultuje osnovnim upoznavanjem sa

članovima porodice ili roditeljem i omogući stručnom radniku osnovni uvid u

strukturu i funkcionisanje porodice, kao i da omogući roditeljima da se upoznaju sa

uslugom i dobiju sve potrebne informacije.





Tabela 4. Ček lista nakon prvog sastanka s porodicom8

Procjena porodice ima za cilj stavljanje problema djeteta u kontekst porodičnog i

šireg sistemskog okvira. Da bi se preduzela adekvatna intervencija u socijalnoj mreži,

neophodna je dobra procjena socijalne mreže djeteta. Procjena nam je neophodna

kako bi smo organizovali adekvatan sistem podrške i intervencija, primjeren

potrebama svakog konkretnog djeteta i karakteristikama njegove lične socijalne

mreže, gdje se kroz procjenu određuju kritična pitanja podrške i intervencije u

Po završetku prvog sastanka s porodicom odgovorite na ova pitanja

Da/Ne/komentar

1. Da li znate ko čini ovu porodicu

2. Da li ste im jasno predstavili način rada i metodologiju?

3. Da li ste predstavili sebe i organizaciju u kojoj radite?

4. Da li ste objasnili povjerljivost procesa?

5. Da li ste dali priliku članovima porodice da postavepitanja?

6. Da li ste uspjeli da uključite sve članove porodice?

7. Da li ste saznali za neke važne osobe u njihovomokruženju?

8. Da li imate jasnu ideju o tome koje su ključne teškoće sa kojima se porodica suočava?

9. Da li ste čuli sve članove da komentarišu te teškoće?

10.Da li imate ideju kako je porodica do sada pokušavala da se uhvati u koštac sa teškoćama?

11.Da li znate koje su porodične snage?

12.Da li znate šta bi porodica htjela da provjeri ili uradidrugačije?





socijalnoj mreži. Kroz postupak procjene mi procjenjujemo i potrebu za podrškom

u mreži, koju može imati pojedinac ili sama socijalna mreža. Procjena obuhvata

procjenu cijele zajednice u sljedećim segmentima:

l Procjenu teškoća i snaga zajednice - stvaranje slike o resursima kojima

zajednica raspolaže u odnosu na određeni lični ili socijalni problem

l Procjenu uticaja/moći u zajednici - ko /osoba, institucija, grupa/ može uticati

na rješenje problema koji želimo da riješimo, gdje leže izvori njegove moći i koji

je intenzitet moguće podrške ili opozicije (faktori rizika)

l Procjenu problema – gdje leži problem? U pojedincu ili zajednici?

l Procjenu lične socijalne mreže djeteta i porodice.

Kada procjenjujemo ličnu socijalnu mrežu djeteta, važno je da procijenimo njene

sljedeće aspekte:

l Identifikovanje i procjenu osoba koje su “najbliže” djetetu (“neizbežna” i

“izabrana” sredina);

l Nivo do kog te osobe obezbjeđuju podršku djetetu neophodnu za nadoknadu

propuštenog, prevazilaženje postojećih razvojnih zastoja i problema i

unapređenje-stimulaciju njegovog daljeg socijalnog i drugog razvoja; ili

predstavljaju neki limitirajući, ometajući faktor djetetovog razvoja;

l Kvalitet interakcija između djeteta i tog referentnog kruga najbližih osoba,

odnosno mjeru u kojoj su ti odnosi opterećeni konfliktima, netrpeljivošću,

ambivalencijom ili napetošću;

l Potrebe i mogućnosti da se iz postojećeg kruga najbližih osoba izdvoji jedna

(ili više) osoba čiji će uticaj biti osnažen, odnosno na koju će se program podrške

prevashodno osloniti, osoba koja će biti u stanju da posluži kao nosilac podrške ili

potrebu “uvođenja” novih osoba u taj najuži krug bliskih osoba. Procjena podrške

koju dijete realno prima, ali i subjektivna procjena djeteta o prisutnosti i kvalitetu

podrške kojom je okruženo. (Za ovu procjenu može poslužiti metafora sa

djetetom koje uči da hoda. U trenutku kada je već prohodalo, roditelji mu često

daju neku maramicu koju ono čvrsto drži u ruci umjesto da se drži za ruku

roditelja. Ta maramica u ruci je u stvari “subjektivno opažena podrška”, odnosno

osjećanje sigurnosti da je pomoć tu ako za to bude bilo potrebe)

Multisistemski pristup nudi tehniku za funkcionalni model procjene porodice u

kome se zajedno sa članovima porodice mapiraju različiti aspekti porodičnog i šireg

socijalnog funckionisanja koji utiču (podstiču ili sankcionišu) na određeni problem u

ponašanju djeteta. U obzir se uzimaju osnovni elementi:

l Način funkcionisanja porodice: kontrola i privrženost/njega, uvid roditelja u

aktivnosti djeteta, s kim se druži i kako provodi vrijeme

l Aktivnosti slobodnog vremena – prosocijalne aktivnosti

l Vršnjačka grupa – karakteristike i aktivnosti

l Škola i obrazovni proces – redovnost, teškoće,





Pored toga važno je dodati sve druge sisteme sa kojima dijete dolazi u kontakt i koji

su značajni kao riziko ili protektivni faktor (komšije, crkva, rođaci i sl.) i utvrditi kako

se problem djeteta ’’uklapa’’ u ovaj kontekst (multisistemski ’’fit’’).

Šematski prikaz 2.1. Primjer grafičkog prikaza problema u ponašanju tokom multisistemske procjene9:

Na taj način definiše se uloga porodice u održanju problema i oblasti u kojima

roditelji moraju da se uključe kako bi pružili podršku djetetu. Pored toga, otvara se

mogućnost za produbljeniju procjenu roditelja kako bi se osnažili u svojoj ulozi i

stvorili generalno podsticajnije okruženje za razvoj svoje djece.

U procjeni porodica od koristi može biti perspektiva Osnaživanje porodica koja

definiše pet oblasti dominantnih snaga ili protektivnih faktora: roditeljska rezilijentnost,socijalna povezanost, znanja o roditeljstvu ili dječjem razvoju, dostupnost konkretne podrškei razvijanje socijalne i emocionalne kompetentnosti kod djece.10 Kombinacijom ovih

faktora, mogu se definisati tri oblasti podrške porodici.

1. Roditeljska rezilijentnost – sposobnost prevladavanja stresa i funkcionisanje

uprkos izazovima, teškoćama i traumama. U ovoj oblasti pitanja za procjenu

odnose se na to na koji način se roditelji ’’bore’’ u odnosu na:

l opšti stres: da li ima u njima nade, optimizma, samopouzdanja, kakve su im

vještine rješavanja problema i briga o sebi; da li su spremni da traže pomoć i

na koji način upravljaju negativnim emocijama

Primjer multisistemskog “fit”-a





l roditeljski stres: da li roditelji imaju sposobnost da ne dozvole da stres

negativno utiče na kvalitet brige o djetetu; kakav je njihov stav prema

roditeljstvu i djetetu – pozitivan ili negativan i sl.

2. Socijalna povezanost – sposobnost izgradnje i očuvanja pozitivnih odnosa koji

obezbjeđuju emocionalnu, praktičnu, informacionu i duhovnu podršku i

dostupnost konkretne podrške i usluga kako bi se zadovoljile potrebe porodice i

umanjio stres izazvan različitim teškoćama. U ovoj oblasti procjenjuju se

l Odnosi roditelja sa ljudima u njihovom okruženju, kakva je njihova mreža

prijatelja, komšija, članova proširene porodice

l Kakva je uloga roditelja u lokalnoj zajednici; da li kod roditelja postoji

osjećanje pripadnosti zajednici, osjećanje uvaženosti i poštovanja

l U kojoj mjeri su roditelji spremni da prihvate pomoć i da li i oni predstavljaju

izvor pomoći za nekoga u okruženju

l Kakve su vještine roditelja za uspostavljanje i održavanje stabilnih i

produktivnih veza i odnosa

l Materijalno obezbjeđenje, nivo zadovoljenja osnovnih potreba

l Upoznatost sa dostupnim uslugama i načinima kako doći do njih

l Traženje podrške kada je to potebno

l Vještine samo-zastupanja kako bi se dobila potrebna pomoć

3. Roditeljska kompetentnost – razumijevanje razvoja djeteta i potrebnih

roditeljskih strategija za podšku fizičkom, kognitivnom, socijalnom i emotivnom

napretku i razvoju te kvalitet interakcije između roditelja i djece koje

omogućavaju djetetu razvoj sposobnosti da jasno komunicira, prepoznaje i

reguliše svoje emocije, kao i da uspostavlja i održava odnose sa drugima. Poželjne

roditeljske vještine u ovom segmentu podrazumijevaju:

l Topli i konzistentni odgovor koji njeguje jaku i sigurnu privrženost djeteta;

l Podsticanje i osnaživanje socijalnih vještina djeteta i postavljanje granica

l Njegujuće ponašanje roditelja;

l Uzrastu primjerena očekivanja;

l Sposobnost da se kreira razvojno podržavajuće okruženje za dijete;

l Sposobnost da se efikasno utiče na ponašanje djeteta

l Prepoznavanje i adekvatan odgovor na specifične potrebe djeteta

Nakon detaljne procjene, odnosno prikupljanja podataka o djetetu, porodici i okruženju,

sljedeći korak je analiza i definisanje problema/oblasti rada, snaga i rizika, koji će biti

osnova za određivanje ciljeva i aktivnosti u individualnom planu i planu za porodicu.

Važno je naglasiti da fokus na snage ne podrazumijeva negiranje rizika, već

podrazumijeva razumno/kritičko sagledavanje balansa između pozitivnih i negativnih

aspekata u funkcionisanju porodice, uz svijest i uvažavanje činjenice da je mnogo

efikasnije raditi na jačanju pozitivnih aspekata nego ’’popravljati’’ negativne, posebno s

obzirom na to da se neki rizici zbog svoje prirode ne mogu eliminisati i mogu se tek do

određene mjere umanjiti (poteškoća u razvoju, bolest člana porodice, siromaštvo i sl.)





Tabela 5. Prikaz oblasti procjene porodice

Oblastprocjene Pitanja Snage Rizici

Roditeljska rezilijentnost

Koliko su roditelji psihološki osnaženi za

suočavanje sa stresnim situacijama?

Kako roditelji rješavaju probleme, da li imaju

adekvatne strategije?

Kakve su im komunikacijske vještine?

Kakve stavove imaju o svojoj situaciji i

djetetu?

Da li imaju nade i vide opcije za sebe i svoju

porodicu u budućnosti?

Socijalna povezanost

Da li roditelji imaju članove proširene

porodice na koje mogu da se oslone?

Da li imaju bliske prijatelje na koje mogu da

se oslone?

Kakav je kvalitet tih odnosa i da li umiju da

održavaju odnose?

Koliko su oni drugim ljudima od pomoći?

Kakva konkretna podrška je potrebna

porodici (odjeća, hrana, dostupnost

uslugama i sl.)?

Da li roditelji imaju vještine da obezbijede

porodici pomoć i podršku?

Da li umiju da pronađu i koriste dostupne

usluge?

Roditeljska kompetentnost

Na koji način roditelji brinu o djetetu, na koji

način odgovaraju na potrebe djeteta?

Da li razumiju razvojnu fazu djeteta,

mogućnosti i potrebe?

U kakvim okolnostima dijete živi i da li su te

okolnosti primjerene njegovim/njenim

razvojnim potrebama?

Koje strategije/tehnike odgoja i vaspitavanja

koriste?

Da li umiju efikasno i primjereno da utiču na

ponašanje djeteta?

Da li umiju da prepoznaju i na koji način

odgovaraju na specifične potrebe djeteta?

Kakav je kvalitet interakcije između roditelja

i djece?

Da li roditelj adekvatno odgovara na

potrebu djeteta za toplinom i privrženošću?

Da li roditelj predstavlja model ili uči dijete

životnim i socijalnim vještinama?


Šematski prikaz 3. Faze procjene djeteta i porodice








1.3. Metodologija procjene

Profesionalci mogu koristiti različite načine prikupljanja i obrade podataka u radu sa

djecom i porodicama. Bez obzira na to koja se metodologija koristi, važno je

razumjeti da proces procjene nema samo svrhu prikupljanja podataka već da je to

veoma značajna faza na počektu pružanja usluge koja omogućava profesionalcima da

ostvare radni savez sa djetetom i članovima porodice.

Zbog toga procjena mora da bude zasnovana na sljedećim principima:

l Bezbjednost djeteta

l Participacija djeteta i porodice u svim fazama procjene i planiranja

l Fokus na snagama i resursima djeteta i porodice

l Saradnički pristup u kome se članovi porodice tretiraju kao eksperti za svoju

životnu situaciju

l Kulturološka senzitivnost

Osnovne metode i tehnike koje su na raspolaganju profesionalcima su razgovor sa

djetetom i članovima porodice i opservacija. Tokom razgovora važno je unaprijed

pripremiti pitanja na koja je važno da dijete/porodica odgovori, ali je takođe

potrebno odvojiti vrijeme za priču koja nije direktno vezana za plan profesionalca, ali

može biti značajna porodici sa željom da je podijeli. U cilju prikupljanja podataka o

djetetu i porodici mogu se koristiti različiti upitnici i skale procjene, a za rad sa

manjom djecom posebno su korisne kreativne tehnike vođenja razgovora. Opservacija

je značajan segment procjene i odnosi se kako na sagledavanje izgleda i neverbalne

komunikacije tokom razgovora sa djetetom i porodicom u organizaciji u kojoj se

usluga pruža, tako i na sagledavanje okolnosti u kojima žive u okviru kućnih posjeta.

Genogram





Za procjenu i obradu podataka o porodici mogu se koristiti različite metode, pri

čemu je genogram jedan od najpoznatijih jer može pružiti višestruke benefite.

Genogram predstavlja grafičko predstavljanje porodice i omogućava lakše

sagledavanje porodične strukture, značajnih osoba, odnosa i granica. Može se koristiti

kao dijagnostički alat i kreirati zajedno sa porodicom, ili u fazi obrade podataka kao

pomoćno sredstvo profesionalcu da sistematizuje prikupljene podatke.

Za potrebe ovog programa, odabrali smo dvije tehnike procjene, koje svojim rezultatima

daju dobar okvir za planiranje intervencija u socijalnoj mreži u dnevnom centru.

Eko mapa - je metod koji je fokusiran na procjenu odnosa porodice i njene

sredine. Bazirana je na konceptu potreba pojedinca i porodice i mogućnosti njihovog

zadovoljavanja u socijalnoj sredini. Hartman (1975) za potrebe ove metode navodi

deset grupa potreba koje su pokrivene sa isto toliko grupa resursa zajednice za njihovo

zadovoljavanje. Centralni dio postupka usmjeren je na sagledavanje, prikazivanje i

procjenu relacija koje pojedini članovi porodice ili porodica u cjelini njeguje i razvija sa

svojom okolinom. Eko mapa je grafički prikaz ove procjene, sačinjen po principima

izrade genograma kao tehnike procjene u sistemskoj porodičnoj terapiji.

Eko mapa se u našem slučaju može koristiti za procjenu relacija djeteta uključenog u

život i/ili rad na ulici, djece u riziku i njegove porodice sa sredinom, ali isto tako i za

početnu procjenu odnosa između resursa zajednice u porodičnom okruženju.

Usmjerenost Eko mape na procjenu odnosa, relacija djeteta sa značajnim osobama u

njegovoj socijalnoj mreži omogućava nam da procijenimo ličnu socijalnu mrežu djeteta

obuhvatajući sve značajne aspekte procjene lične socijalne mreže koje smo naveli.

Primjena Eko mape dodatno motiviše dijete i porodicu, čini ih aktivnim učesnicima i

partnerima u procesu i na slikovit i jasan način svima omogućava nove uvide u uzroke,

uticaje i odnose koji su značajni za podršku djetetu i njegovoj porodici.





Tehnika mapiranja moći - koristi se kao pomoć pri procjeni ko ima moć da na

nivou zajednice donosi odluke povodom promjene koju želimo da izazovemo

(pojedinci, grupe, institucije) i ko su pojedinci i institucije koji imaju moć da utiču na

donosioca odluke. Na taj način određujemo primarnu ciljnu grupu našeg delovanja –

ko je direktno nadležan za donošenje odluka i sekundarnu ciljnu grupu – ko sve

može da utiče na primarnu ciljnu grupu.

Ova tehnika korisna je za pronalaženje kako izvora podrške na nivou cijele ciljne

grupe djece uključene u život i/ili rad na ulici i djece u riziku, tako i u radu na

mobilisanju zajednice za konkretnog korisnika. Primjena ove tehnike omogućava da u

procjeni zajednice ‘’izađemo’’ iz uobičajenog načina sagledavanja zajednice i u njoj

otkrijemo potencijalne izvore podrške koje ranije nismo uočavali. Takođe nam

omogućava da prepoznamo interes i karakteristike aktera koga želimo da uključimo

u program usluge, tako da na osnovu njih možemo da planiramo strategije i metode

intervencije za njegovo/njihovo uključivanje u podršku djeci uključenoj u život i/ili

rad na ulici ili djecu u riziku.

Korisnost ove tehnike počiva na definisanju izvora moći u zajednici, čijim se

prepoznavanjem otvaraju nove mogućnosti intervencija. Izvori moći u zajednici koji

se procjenjuju:

l Formalna ovlašćenja

l Moć stručnjaka, znanja i informacija

l Moć veza/reference

l Moć izvora – kontrola nad izvorima vrijednosti - novac, sirovine, rad, usluge...

l Proceduralna moć - moć da se utiče na donošenje procedura i procesa koji

utiču na donošenje odluka

l Moć represije

l Moć navike – počiva na pretpostavci da je lakše održavati trenutno stanje no

uvoditi promjene

l Moralna snaga – rezultat pritiska univerzalno poštovanih vrijednosti koja je u

bliskoj vezi sa moći konvencija koje govore šta je dobro, a šta ne

l Lična moć - lični kvaliteti jedne osobe kao što su samouvjerenost, artikulisanje

ideja drugih, razumijevanje.

Tehnika mapiranja moći daje odlične informacije za motivisanje i uključivanje drugih

aktera u program podrške djetetu u dnevnom centru ili uvođenje novih usluga

potrebnih djeci i porodicama uključenim u program.

Produbljena saznanja o zajednici, dobijena primjenom pomenutih tehnika, značajna su

za djelokrug rada u dnevnom centru, budući da je on usmjeren i na aktivnosti

pronalaženja mogućnosti za dobijanje veće podrške od strane zajednice. Drugim

rečima, ovladavanjem i primjenom ovih tehnika, stručni radnici razvijaju kompetencije

usmjerene ka unapređenju položaja djece uključene u život i/ili rad na ulici i djece u

riziku i razvoju usluga u zajednici namijenjenih zadovoljavanju njihovih potreba.





Tabela 6. Pregled metodologije za procjenu u odnosuna faze i ciljeve procjene

Faza procjene Ciljevi Metodologija

procjene Mogući ishodi

Prijemna procjena

Ostvarivanje

bezbjednosti djeteta

Ostvarivanja početnog

uvida u karakteristike

djeteta i porodice

Razumijevanje da li je

dijete adekvatan

korisnik usluge

Razumijevanja prior

tetnih potreba djeteta

Izrada inicijalnog plana

podrške

Izrada plana detaljne

procjene

Razgovor sa

djetetom i

porodicom

Opservacija

Ček lista za

prijemnu

procjenu

Ugrožena bezbjednost

– obavještavanje CSR

Podrška porodici

u ostvarivanju

bezbjednosti

Utvrđeni osnovni

podaci o djetetu i

porodici

Korisnik počinje (ili

ne) da koristi uslugu

Izrađen inicijalni plan

podrške koji sadrži

plan detaljne procjene

djeteta i porodice

Procjena potreba djeteta

Razumijevanje nivoa

bio-psiho-socijalnog

razvoja djeteta i

potreba djeteta

Razumijevanje snaga

djeteta i rizika po

dječji razvoj

Definisanje oblasti

djetetovog

funckionisanja u kojima

je potrebna podrška

Razgovor sa

djetetom

Kreativne

tehnike

(korišćenje

crteža,

predmeta i sl.)

Opservacija

Upitnici, skale

itd.

Definisanje razvojnih

ciljeva za dijete

Planiranje aktivnosti u

skladu sa ciljevima

Procjena porodice i okruženja djeteta

Sagledavanje

karakteristika

porodice u odnosu na

potrebe djeteta

Sagledavanje načina

na koji porodično

funkcinisanje (odnosi,

dinamika) utiču na

probleme djeteta

Sagledavanje oblasti u

kojima je potrebno

osnaživanje roditelja

kako bi bolje

odgovorili na potrebe

djeteta

Genogram

Vremenska

linija

Eko mapa

...

Uključivanje roditelja

u realizaciju aktivnosti

za dijete

Definisanje ciljeva

podrške porodičnom

funkcionisanju i

osnaživanju roditelja

Planiranje aktivnosti

rada sa porodicom





2. Planiranje rada sa porodicom

Planiranje podrške porodicama djece uključene u dnevni centar se zasniva na

rezultatima procjene stanja i problema, odnosno potreba korisnika. Samom procesu

planiranja i izrade plana podrške treba pristupiti na osmišljen i sistematičan način,

poštujući s jedne strane potrebe konkretnog djeteta/porodice, ali imajući u vidu i

opseg usluge koju centar pruža, koji mora biti usklađen sa mogućnostima

organizacije u odnosu na porodice sa kojima radi i djelokrugom njenog rada. Važno je

imati u vidu da nisu sve porodice pogodni ‘’kandidati’’ za ulazak u PPP, i da će nekim

porodicama biti od veće koristi manje intenzivan pristup koji podrazumijeva

informisanje i povremeno uključivanje u neke od aktivnosti dnevnog centra

namijenjene roditeljima/starateljima11.

Rad sa djecom u dnevnom centru treba da bude zasnovan na preciznom i participa-

tornom planiranju, dosljednoj primjeni i redovnim revizijama, izmjenama i dopunama

Individualnog plana rada. Plan podrške porodici je integralni dio Individualnog plana

koji se razvija za svakog korisnika Dnevnog centra. Njegova uloga je da usmjerava i

objedinjava sve pojedinačne aktivnosti i napore u jednu koherentnu strategiju -

operativni plan rada, koji jasno vodi razrješavanju postojećih problema.

Proces planiranja i izrade plana podrške porodici je višefazan, cikličan proces koji se

odvija preko sljedećih međusobno povezanih faza i segmenata:

Identifikacija i prioritizacija problema - predstavlja ključno važan korak u

procesu planiranja, jer će u zavisnosti od toga kako je viđen i definisan centralni

problem biti određeni i ciljevi i zadaci tretmana u dnevnom centru.Ako se napravi

greška u identifikovanju problema, tj. potreba, to će usloviti niz lančanih grešaka i

pogrešno odmjerenih intervencija. Kako je u većini situacija reč o djeci i porodicama

sa kojima će morati da se radi na razrješenju većeg broja problema ili nezadovoljenih

potreba, važno je imati u vidu kako su ti problemi međusobno povezani i kako

uslovljavaju jedni druge i koji su od njih najurgentniji za rješavanje, odnosno kakav je

redoslijed prioriteta. Dakle, u ovoj fazi planiranja je nužno napraviti odabir ključnih

problema koji će se tretirati u okviru dnevnog centra.

Odabir i prioritizacija problema na čijem će se razrješenju raditi je proces gdje je

jako važna interakcija koja se odvija na relaciji stručni tim – porodica – dijete.





Problem/i se analiziraju na takav način da se uzima u obzir i uvažava ugao gledanja

porodice/djeteta kao i stručnjaka uključenih u proces planiranja sa idejom da se

postigne visok nivo saglasnosti oko toga šta su ključni problemi i koji su prioriteti u

njihovom rješavanju.

Uvijek treba imati u vidu mogućnost pojave kriznih stanja koja zahtijevaju hitnu

intervenciju i pomjeranje fokusa rada sa identifikovanih problema i oblasti na

“incidentne” situacije.

l Definicija problema (opis ponašanja) - Postoji više razloga koji usmjeravaju

na dodatne napore da se bliže definiše identifikovani problem. Prije svega, to

doprinosi pravilnom i usaglašenom razumijevanju problema od strane svih aktera

u procesu (dijete, članovi porodice, stručni radnici). Zatim, može se dogoditi da

se stručnjaci međusobno razlikuju po pitanju bližeg određenja jednog te istog

problema i, što je najvažnije, isti problem se na različite načine komponuje u lični

profil i dinamiku svakog djeteta/porodice. Definisanje problema kroz precizan

opis ponašanja usmjerava bolji izbor intervencija kao i jasnije i mjerljivije

formulisanje ciljeva intervencija.

l Definisanje opšteg cilja tretmana - određivanje dugoročnog, opšteg ciljatretmana ima motivirajući i usmjeravajući uticaj i predstavlja putokaz ka

dostizanju krajnjih ishoda, odnosno željenih promjena. Međutim, kako se opšti cilj

definiše u uopštenoj formi i predstavlja stanje/ishod koje/i je najčešće potpuno

različit od aktuelne situacije, on ne obezbjeđuje zaštitu od skretanja sa željenog

kursa. Ipak, od presudnog je značaja da između svih aktera u procesu postoji

visok stepen saglasnosti oko opšteg cilja u smislu njegove važnosti i potrebe

dosezanja.

l Formulacija posebnih ciljeva - kako opšti cilj ne daje dovoljno jasne i

precizne smjernice za rad, sljedeći nužan korak je razrada opšteg cilja, odnosno

formulisanje posebnih, kratkoročnih ciljeva. Njih je dobro definisati u formi

vremenski određenih, konzistentnih promjena u ponašanju.

l Postavljanje zadataka - zadaci označavaju aktivnosti i korake koje treba

preduzeti da bi se ostvarili postavljeni ciljevi. Zadatak bi trebalo da bude

konkretan, jasan, koncizno definisan, vremenski određen i mjerljiv. Polazeći od

zadataka donosi se konkretan plan rada, tj. plan aktivnosti i intervencija koje treba

preduzeti u neposrednom radu sa konkretnim djetetom/porodicom.12

l Izbor aktivnosti i intervencija - za svaki od prethodno postavljenih ciljeva

i zadataka se u daljem postupku planiranja utvrđuju strategije i intervencije

(ili metode i tehnike) koje su empirijski potvrđene kao uspješne u ostvarivanju

takvih zadataka. Sistem planiranja je takav da ne ostavlja mnogo prostora za

improvizacije ili lutanja, već sav napor usmjerava na ono što je stvarno važno i

prioritetno. Plan treba da omogući da se jasno vidi sta se želi postići, kako će se





to ostvariti, ko je odgovoran za realizaciju i kako će se provjeravati i znati da li se

pravi napredak ili ne.

Priroda, tok, trajanje i efekti intervencija treba da budu objašnjeni djetetu/porodici,

jer u protivnom preduzete intervencije neće predstavljati nešto što za njih ima

smisla, a time će se dovesti u pitanje i svrsishodnost njihovog učešća.

l Određivanje kriterijuma za prestanak korišćenja usluge i/ili završavanje programa – u težnji da svoj rad usmjeri ka ishodima, a da

istovremeno potencira motivaciju djeteta i porodice, plan treba da sadrži i

definisane kriterijume za završavanje programa, prestanak korišćenja usluge ili

značajnu modifikaciju i zaokret u radu sa djetetom i porodicom. Dakle, čak i

kada korišćenje usluga dnevnog centra nije vremenski limitirano, sa stručno-

metodološkog aspekta je važno da ciljani programi (kao sto je program podrške

porodici) budu vremenski determinisani, sa definisanim kriterijumima uspješnosti

u postizanju željenih promjena, kao i jasno postavljenim indikatorima za praćenje

promjena u ponašanju i funkcionisanju djeteta/porodice.

l Plan praćenja, evaluacije i revizije plana podrške porodici – podrazumijeva definisanje rokova, metoda i tehnika praćenja i evaluacije plana

rada. Jednom donesen, plan nije „zatvoren” dokument. Naprotiv, izmjene i

dopune čine prirodan proces dalje individualizacije programa i usmjeravaju

kretanje ka postavljenim ciljevima i željenim ishodima. Da bi plan imao tu

dimaničku komponentu, nužno je planirati periodične revizije (ponovni pregled).

Prijedlog minimalnih standarda kvaliteta za ovu uslugu definiše obavezne rokove

vršenja revizije, što ne isključuje reviziju plana, kad god je to, prema aktuelnom

stanju korisnika dnevnog centra, potrebno.

l Akteri u procesu planiranja - u procesu planiranja pored stručnih radnika

dnevnog centra, aktivno učestvuju dijete, porodica/roditelji/staratelji, voditelj

slučaja nadležnog centra za socijalni rad, predstavnici drugih službi i organizacija u

zajednici i druge važne osobe iz okruženja djeteta (ključne osobe). Učešće ovih

aktera je značajno kako u procesu identifikacije problema i potencijala/snaga, tako

i u formulisanju ciljeva, zadataka i strategija tretmana. Sa sačinjenim planom se

upoznaju sve strane u procesu, a obezbjeđuje se i pismena saglasnost i pristanak

svih koji učestvuju u njegovoj realizaciji. Sa posebnom pažnjom i senzitivnošću

njegove osnovne odredbe se objašnjavaju djetetu i porodici.

l Format plana - ne postoji propisan format plana koji je obavezujući za

pružaoce usluge dnevni centar. Kako u praksi postoji potreba za jasnijim

smjernicama šta sve treba da sadrži plan, u prilogu dajemo jedan model plana13,

koji upravo tako treba i shvatiti i prilagođavati ga konkretnom djetetu i

organizaciji rada konkretnog pružaoca usluge dnevni centar.





Mogli bismo zaključiti da plan podrške u dnevnom centru:

l nastaje kroz proces participativnog planiranja,

l dio je stručne procedure i standarda usluge,

l razvija se za/sa svakim korisnikom dnevnog centra,

l struktura plana je stabilna, a sadržaj visoko individualiziran,

l zasniva se na rezultatima procjene stanja i problema, odnosno snaga i rizika,

l uloga plana je da: usmjerava, objedinjava i koordinira sve pojedinačne programe,

pristupe, napore i doprinose u koherentnu strategiju - operativni plan rada.

Šematski prikaz 4. Prikaz oblasti rada sa djetetom i porodicom





Tabela 7. Oblasti rada u osnaživanju roditelja i mogućnosti podrške

Oblast Problemi roditelja/roditeljstva Uloga stručnog radnika

Roditeljska rezilijentnostSposobnost prevladavanjastresa ifunkcionisanjeuprkosizazovima,teškoćama itraumama.

l sopstveno

traumatsko iskustvo

l problemi mentalnog

zdravlja ili problem

sa psihoaktivnim

supstancama

l loše mišljenje o sebi

l djeca koja su

doživela traumu

l djeca sa

poteškoćama u

razvoju

l zabrinutost oko toga

šta sve može da se

dogodi njihovoj djeci

u negativnom

okruženju

l da koristi pristup zasnovan

na snagama

l da podrži roditelje kao

ključne donosioce odluka,

validira njihove pokušaje

rješavanja problema i podrži

dobre odluke

l uključi oblast samopomoći u

plan podrške porodici

l da podstiče roditelje da

istražuju i razumiju uticaj

sopstvenih traumatskih

iskustava

l da normalizuje stres

roditeljstva i omogući

roditeljima da se proaktivno

angažuju u stresnim

situacijama

l da ima svijest o i uvaži

društvene okolnosti koje

negativno utiču na porodicu

Socijalna povezanost –sposobnost izgradnje i očuvanja pozitivnihodnosa kojiobezbjeđujuemocionalnu,praktičnu, informacionu iduhovnupodršku.Dostupnostkonkretne podrške i uslugakako bi se

l Socijalna izolacija

l konfliktni ili

neadekvatni odnosi

l nedostatak vještina

da razviju i njeguju

pozitivne odnose

l nepovjerljivost

prema uslugama i

sistemima

l objektivne prepreke

u pristupu uslugama

l da modelira pozitivno

ponašanje

l da pomogne da se razviju

socijalne vještine

l da pomogne u uključivanju

zajednice, važnih osoba

l da pomogne da porodica

identifikuje osobe koje bi

mogle biti od pomoći

l da pomogne da roditelji

prošire/prodube i osnaže

svoju socijalnu mrežu kroz


l da pomogne roditeljima da

identifikuju specifične

barijere u ostvarivanju boljih





zadovoljilepotrebe porodice i umanjio stresizazvan različitim teškoćama i izazovima.

odnosa (anksioznost,

depresija i sl)

l da podstiče roditelje u

traženju podrške i pomoći

l da radi sa porodicom kako

bi se oslobodili negativnih

stavova prema uslugama i

sistemima

l da pomogne porodici u

snalaženju u velikim

sistemima

l da pomogne roditelijma u

razumijevanju sopstvene

uloge kao zastupnika za

sebe i svoje dijete

Roditeljska kompetentnost Razumijevanjerazvoja djeteta i potrebnih roditeljskih strategija za podršku fizičkom, kognitivnom, socijalnom iemotivnom napretku i razvojuKvalitet interakcijeizmeđu roditeljai djece koje omogućavajudjetetu razvojsposobnosti da jasno komunicira, prepoznaje i reguliše svojeemocije, kao i

l nerealna očekivanja

od djece uslijed

nerazumijevanja

razvojnog nivoa

djeteta

l razvojni ili

intelektualni

izazovi/smetnje

kod jednog ili oba

roditelja

l imaju djecu koja

imaju atipično/

problematično

ponašanje

l negativni modeli

roditeljstva u

porodicama porijekla

roditelja

l imaju djecu koja pate

od posljedica nakon

traume, gubitka ili

separacije

l imaju djecu koja pate

od posljedica od

prekida nekih

l da modelira adekvatna

očekivanja i roditeljsko

ponašanje

l da ističe značaj brige i

pomogne roditeljima da

cijene svoju ulogu

l da obezbijedi pravovremenu

edukaciju 14

l da pomogne roditeljima

da obezbijede osobe od

povjerenja kojima mogu da

se obrate kada imaju

problem sa roditeljstvom

l da obezbijede znanja o

traumi i njenom uticaju na

dječji razvoj

l da bude svjestan traume i

načina na koji ona utiče na

odnose koje djeca stvaraju

l da podigne kapacitet

roditelja da njeguju

socio-emotivne

kompetencije svoje

djece





da uspostavlja iodržava odnosesa drugima.

značajnih

emocionalnih odnosa

l manjak vještina za

pružanje njege i

privrženosti koje su

neophodne za

stvaranje osnove

za socijalni i

emocionalni razvoj

da poveže i

obezbijedi

edukativne sadržaje i

resurse

l da poveže porodicu sa

resursima (uslugama

savjetovanja) koje mogu da

im pomognu da podrže

socio-emocionalni razvoj

svoje djece

l da pruži podršku roditeljima

čija djeca imaju emocionalne

probleme ili problematična

ponašanja

l da unaprijede roditeljsko

razumijevanje/osvješćivanje

o rizicima za dijete





3. Prioritetne oblasti podrške djetetu u koje treba uključiti roditelje

Uprkos razlikama koje među pružaocima usluga postoje u pogledu pojedinih

aspekata rada sa djecom koja su uključena u život i/ili rad na ulici i djecom u riziku,

svi su saglasni da je porodica jedan od najznačajnijih faktora za postizanje pozitivnih

promjena i ostvarivanje ciljeva postavljenih u radu sa djetetom. Takođe, mnoga

istraživanja pokazuju da je nivo i kvalitet participacije roditelja u velikoj mjeri

povezan sa konačnim ishodima programa usluge.

Usmjerenost na porodicu zasniva se na nekoliko osnovnih postulata:

l porodica, a ne stručni radnik je konstanta u djetetovom životu

l djetetu je najbolje pomagati kroz razumijevanje njegove porodice i zajednice u

kojoj porodica živi

l neophodno je uspostaviti saradnju sa porodicom i kontinuirano raditi na

unapređenju te saradnje

l važno je poštovati izbore i odluke porodice

l potrebno je uvažavati i osnaživati porodične snage

l neophodno je steći povjerenje od strane porodice.

Roditelji mogu odabrati da učestvuju na više načina, odnosno na više različitih nivoau radu dnevnog centra. Na najnižem stepenu partnerstva, roditelji mogu ostati na nivou

pasivnog primanja informacija. Takav nivo saradnje je jednostran jer ne omogućava

povratnu informaciju od strane roditelja, dakle nema razmjene koja čini partnerstvo.

Ipak i takav način saradnje je više nego odbijanje, a tokom rada on može prerasti u

aktivniji saradnički odnos. Na višem nivou saradnje roditelji mogu služiti i kao davaoci

korisnih informacija o djetetu, o ponašanju djeteta van programa, kod kuće, a mogu

iznositi sugestije u pogledu ciljeva za dijete koje žele da ostvare kao i svoje viđenje

problema, onako kako ih oni vide i doživljavaju. Čak i na najvišem nivou ove saradnje,

roditelji svoju participaciju limitiraju na problem djeteta i rada sa njim. Treći stepen

označava aktivnu participaciju roditelja ne samo u razrješavanju problema djeteta, već i

njihovu spremnost da i sami nešto nauče i poboljšaju svoju roditeljsku kompetenciju

kroz različite radionice, konsultacije i sl. Takve radionice su vezane za informacije i

vještine roditeljstva15, odnosno načine pomoći i podrške djetetu. Na još višem nivou

partnerstva roditelja i saradnika dnevnog centra, nastoji se da roditelji aktivno





primijene naučeno tako što će tražiti i primijenjivati dobijene instrukcije kod kuće sa

svojom djecom. Takođe se mogu angažovati u podršci i pomoći drugim roditeljima u

programu ili čak drugoj djeci preko različitih vrsta aktivnosti. Na najvišem nivou,

roditelji aktivno rade kao saradnici na razvoju programa. Oni se angažuju u dnevnim

aktivnostima kao volonteri ili/i na aktivnom zagovaranju za program, njegovu promociju

i obezbjeđenje sredstava i uslova za rad.

Najveći broj porodica sa velikom ambivalencijom počinje sa nižim nivoima

angažovanosti. Ako je takva angažovanost prihvaćena i njegovana od strane dnevnih

centara njihova saradnja se može razvijati do najviših nivoa ovog kontinuuma.

Istovremeni rad sa djetetom i rad sa roditeljima na unapređenju njihovih vaspitnih

kompetencija je preduslov trajnosti i održivosti postignutih promjena. Polazeći od

ove činjenice svi pružaoci usluga pokušavaju da uspostave saradnju sa roditeljima i da

je konstantno unapređuju do najvišeg mogućeg nivoa. Ovaj zadatak nije lako ostvariti

s obzirom na činjenicu da roditelji ne prihvataju uvijek saradnju sa pružaocima usluga

ili je prihvataju na pasivan, nefunkcionalan način. Najveći broj porodica počinje

saradnju na nižim nivoima angažovanosti, a mnogi na njima i ostaju. Dnevni centri kao

pružaoci usluge bi trebalo da prihvataju i podržavaju svaki vid saradnje, sa težnjom da

tokom vremena ona postane sadržajnija i kvalitetnija. To zahteva struktuiran pristup i

vrijeme planirano za ove aktivnosti.

Nezavisno od nivoa motivacije roditelja, saradnja sa porodicom u okviru dnevnog

centra trebalo bi uvijek da obuhvati najmanje ove aktivnosti:

l Kontinuiranu razmjenu informacija

Roditelji bi trebalo da dobiju pravovremene informacije vezane za napredak njihovog

djeteta, ali i za teškoće i probleme sa kojima se sreće. Iskrena i otvorena

komunikacija sa roditeljima u najvećem broju slučajeva daje pozitivne efekte. Veoma

je važno istaći da razmjena informacija sa roditeljima ne bi trebalo da bude

jednostrana, budući da su roditelji najznačajniji izvor informacija o djetetu. Od njih

možemo dobiti informacije vezane za period pre nego što se dijete uključilo u

program usluge, kao i informacije o njegovom ponašanju izvan programa, odnosno

kod kuće i u slobodnom vremenu. Roditelji mogu ukazati na neki od problema koje

pružalac usluge nije identifikovao ili na drugačiji ugao gledanja na rješavanje

određenog problema u funkcionisanju djeteta.

Roditelji moraju da steknu utisak da je dnevni centar mjesto gdje uvijek mogu da

zatraže odgovor na pitanja koja ih muče u vezi djeteta ili svojih postupaka u odnosu

na dijete. Razgovor sa roditeljima se može odvijati ad hoc ili zakazivanjem individualnih

sastanaka ili organizovanjem „otvorenih vrata“ u dogovorenom terminu tokom nedjelje.

l Uključivanje roditelja u sve faze rada

Uvijek kada je to moguće roditelje treba uključiti u sve faze stručnog postupka.

Roditelji su ključni partneri prilikom procjene djeteta i izrade individualnog plana

podrške za dijete. Oni bi trebali da budu ne samo partneri u izradi plana, već i

nosioci određenih aktivnosti u tom planu. Takođe, od roditelja možemo dobiti





dragocjene povratne informacije o efektima sprovedenih aktivnosti i o dosljednosti u

ponašanju izvan programa usluge.

U slučajevima ostvarivanja višeg nivoa saradnje sa roditeljima, potrebno je planirati

programe usmjerene na podršku roditeljima, odnosno aktivnosti usmjerene na

unapređenje roditeljskih kompetencija16, osnaživanje roditelja i jačanje njihovog

samopuzdanja.

l Podrška porodici u samoorganizovanju i umrežavanju u lokalnoj zajednici

Dnevni centri bi trebalo da roditelje motivišu da se povežu sa drugim, njima sličnim

porodicama. Dnevni centar može da bude mjesto gdje će se roditelji povremeno

okupljati, razmenjivati iskustva i jedni drugima pružati podršku. Jedna od formi u

kojoj može da se organizuje okupljanje roditelja je roditeljsko veče. Ono pruža

mogućnost da se u neformalnoj i opuštenoj atmosferi, uz prigodan program

zabavnog ili edukativnog karaktera, roditelji bolje upoznaju i uz druženje razmjene

iskustva. Pružalac usluge može inicirati i neku zajedničku aktivnost roditelja ili

podržati neku njihovu inicijativu u lokalnoj zajednici. Ovakvi programi moraju biti

fleksibilni i kulturološki senzitivni.

Iako ne postoji oblast rada sa djetetom za koju se može reći da uključivanje roditelja

nije od značaja, ipak, kada su u pitanju djeca uključena u život i/ili rad na ulici i djeca u

riziku i njihovi roditelji, kao prioritetno važne se izdvaju sljedeće oblasti:

l Obrazovanje l Zdravstvena zaštita l Problemi u ponašanju l Dječja seksualnost

Jedna od najznačajnijih oblasti podrške djetetu svakako se odnosi na njegovo

uključivanje u školu, podršku redovnom pohađanju škole, prevenciju ranog

napuštanja škole, podršku školskom postignuću i dr. Uključivanje roditelja u aktivnosti

podrške na ovom planu, u velikoj mjeri unapređuju vjerovatnoću pozitivnih ishoda po

dijete. U tom smislu neophodno je kod roditelja razviti svijest o značaju obrazovanja za

budućnost njihove djece i pozitivan stav prema njihovom školovanju. Roditelji se

osnažuju da vode dijete na upis u pripremno predškolski program ili osnovnu školu, kao

i da se kasnije aktivno uključe u proces obrazovanja njihove djece. Od roditelja se

očekuje da vrše nadzor nad redovnošću odlaska u školu i ispunjavanja školskih obaveza.

Glavni ciljevi rada sa roditeljima u ovoj oblasti treba da budu usmjereni na:

l upis djeteta u školu

l redovno pohađanje škole

l popravljanje ocjena





l sprečavanje izostanaka

l prevenciju primjene disciplinskih mjera od strane škole, kao što su udaljavanje

sa nastave ili isključivanje iz škole

Intervencije pružaoca usluga u pogledu podrške roditeljima u ovoj oblasti mogu biti

usmjerene na pomoć roditeljima da ostvare bolju saradnju sa školom, kroz podsticanje

roditelja da učestvuju u školskim aktivnostima, kao što su roditeljski sastanci ili

otvorena vrata. Na početku bi trebalo odrediti ko je u porodici osoba zadužena za

kontakt sa školom (otac, majka, stariji brat ili sestra …ili neko drugi ) i ukoliko je

potrebno pripremiti je za razgovor sa školskim osobljem. Roditeljima treba pomoći da

sprovedu praćenje redovnosti odlaska u školu i sa njima osmisliti podsticaje u odnosu

na dječje ponašanje. Neophodno je da oni razumiju kolika je važnost dosljednosti u

ponašanju i da svako odstupanje od uspostavljenih pravila smanjuje mogućnost da

dijete trajno usvoji pozitivne navike. S obzirom da se radi o roditeljima koji najčešće

imaju veoma nizak nivo obrazovanja ili su nepismeni, praćenje školskog postignuća

treba da preuzme pružalac usluge i da kontroliše da li dijete redovno radi domaće

zadatke, kakve ocjene ima i da u skladu sa djetetovim potrebama organizuje pomoć u

učenju. Naravno, ukoliko u porodici postoji član koji može da preuzme dio podrške

djetetu na ovom planu, svakako ga treba uključiti.

Zdravstveni problemi sa kojima se sreću djeca koja su uključena u život ili rad na

ulici slični su kao problemi kod djece koja pripadaju opštoj populaciji. Međutim, oni

se često usložnjavaju, jer djeca koja su uključena u život ili rad na ulici teže ostvaruju

pristup zdravstvenim ustanovama. Razlozi za to su višestruki i kreću se od

emocionalnih faktora, kao što su strah od ljekara do nedostupnosti zdravstvenih

usluga uslijed neposjedovanja potrebne dokumentacije, kao što je zdravstvena

knjižica ili uput. Neka od ove djece nisu ni upisana u matičnu knjigu rođenih. Razlog

neodlaska kod ljekara može biti i nepostojanje zdravstvene ustanove u sredini u

kojoj dijete živi, kao i nedostatak finansijskih sredstava da se plate troškovi liječenja.

Razlog neuključenosti ove djece u sistem zdravstvene zaštite dijelom leži i u

neadekvatnim stavovima zdravstvenih radnika prema ovoj kategoriji djece, koji

podrazumijevaju osuđivanje, potcjenjivanje, zanemarivanje i sl. Razlozi zdravstvene

zapuštenosti djece leže i u stavovima same djece, koju često odlikuje nisko

samopoštovanje, rezignacija i samoliječenje. Ključnu ulogu kada je riječ o brizi za

dječje zdravlje, svakako imaju njihovi roditelji. U skladu sa tim neophodno je

kontinuirano raditi na zdravstvenom prosvećivanju roditelja i podsticanju njihovog

angažovanja u ovoj oblasti. Aktivnosti pružaoca usluge trebalo bi da budu usmjerene

na informisanje i edukaciju roditelja o značaju obaveznog vakcinisanja djece, potrebi

redovnih ljekarskih pregleda, upoznavanje sa simptomima pojedinih bolesti i

posljedicama njihovog zanemarivanja, značaju lične higijene i higijene prostora za

zdravlje djece i dr. Brigu roditelja za zdravlje djece treba podsticati ne samo kroz

informativne i edukativne sadržaje, već i kroz zakazivanje lekarskih pregleda na koje

će oni samostalno ili uz asistenciju pružaoca usluge odvesti dijete. Takođe,

pružaocima usluga je potrebno obezbijediti dodatne edukacije vezane za prevenciju

HIV-a i ostalih polno prenosivih bolesti i zloupotrebu psihoaktivnih suptanci, kako bi

oni proširili svoja znanja i mogli da informišu djecu i roditelje o mogućim rizicima.





U slučajevima kada se kod djece jave problemi u ponašanju roditelje treba

uključiti u podršku djetetu. Prije svega, neophodno je roditelje upoznati sa prirodom

problema koji dijete ima na način koji će njima biti razumljiv, bez upotrebe stručnih

izraza i dijagnoza. Roditeljima treba reći da se od njih očekuje da prate djetetovo

ponašanje i da evidentiraju promjene i da o tome informišu pružaoca usluge. Ukoliko

pružalac usluge ima kapacitete da dijete uključi u neki vid savjetodavno-terapijskog

rada, roditelje treba informisati o tome i objasniti im šta je cilj rada sa djetetom i

kako će se te aktivnosti odvijati. Veoma je važno da roditelji podrže rad pružaoca

usluge i da u odnosu na djetetovo ponašanje zauzmu isti stav i dosljednost u

reagovanju. Kod djece se mogu javiti poremećaji nagonskog života, razvojne teškoće,

emocionalne smetnje, poremećaj navika, poremećaj ponašanja i saznajne smetnje i

bilo bi dobro da pružaoci usluga organizuju edukativne radionice za roditelje u

okviru kojih će ih upoznati sa pojavnim oblicima problema u svakoj od navedenih

oblasti, ali i obezbijediti informacije roditeljima o mogućnostima za intenzivniju

stručnu podršku u zajednici. Takođe, roditelji treba da imaju uvid u to koje probleme

njihove djece mogu riješiti sami, kroz dodatno angažovanje i pojačanu podršku, a za

koje probleme je neophodna pomoć stručnih lica. Ne treba zaboraviti da je, kada je

reč o djeci uključenoj u život i/ili rad na ulici, ključna uloga roditelja u prevencijiprosjačenja i drugih oblika rizičnog ponašanja.

Razvoj seksualnosti kod djece odvija se postepeno, a najviše zavisi od odnosa sa

roditeljima, kao i načina kako se sa njima o tome razgovara. Djeca od roditelja

uglavnom ne dobijaju povratnu informaciju o tome šta je prihvatljivo/neprihvatljivo

seksualno ponašanje. Nije rijetko da seksualnost predstavlja tabu temu i da djeca

svoju seksualnost doživljavaju kao nešto što treba da kriju i čega treba da se stide.

Da bi se preveniralo neprihvatljivo seksualno ponašanje kod djece pružaoci usluge

treba roditeljima da pomognu da prepoznaju značaj svoje uloge u ovoj oblasti i da im

pruže dodatna znanja vezana za ispoljavanje seksualnosti u ranom uzrastu, polno

prenosivim bolestima, zaštiti od neželjene trudnoće, stupanju u seksualne

odnose i dr.

Efekti programa usmjereni na podršku roditeljima i porodici u navedenimoblastima, ogledaju se kroz:

l Unapređenje kapaciteta roditelja da prepoznaju potrebe djeteta i na njih

adekvatno odgovore

l Motivisanje roditelja da napuste stare obrasce ponašanja i pronađu alternative

koje će dovesti do pozitivnih promjena.

l Bolje razumijevanje problema i njihovo prihvatanje

l Povećanje kompetencija roditelja da uspostave socijalno prihvatljivo ponašanje

djeteta i podstiču uspostavljanje važnih navika i vještina

l Povećanje kapaciteta porodice da uspostavi i održi koheziju i adekvatno

funkcionisanje

l Usmjeravanje porodice ka socijalnom povezivanju i uspostavljanju mreže

podrške





4. Podrška rezilijentnostiroditelja

Krize su normalan dio funkcionisanja svih porodica, a posebno porodica koje žive u

teškim socio-ekonomskim uslovima, koje su na različite načine ugrožene i imaju

potrebe za podrškom od strane različitih sistema. Krize se često ne mogu predvidjeti,

niti profesionalci mogu u potpunosti eliminisati mogućnost dešavanja kriza u životima

porodica sa kojima rade. Ono što mogu da urade je da pomognu roditeljima da te

krize podnose ili da se sa njima nose na način koji neće negativno uticati na njihove

roditeljske sposobnosti i razvoj njihove djece. Rezilijentni roditelji su sposobni da

prepoznaju teškoće i uhvate se u koštac s njima, a da pritom održe pozitivan stav,

imaju strpljenja za svoju djecu, ne prenose svoje frustracije na njih i ne ponavljaju

negativne obrasce koje su naučili u svojim porodicama porijekla. Zadatak službe

podrške je zato da pomogne roditeljima da se osjećaju bolje, da prepoznaju svoje

snage, razumiju načine na koje se suočavaju sa teškim životnim situacijama i nauče

vještine koje će im omogućiti da se sa krizama nose na konstruktivan način. U tom

smislu aktivnosti profesionalaca koji rade sa roditeljima mogu biti višestruke i odvijati

se na različitim nivoima: od neposrednog kontakta sa roditeljima koji podrazumijeva fokus na snage do struktuiranih psiho-edukativnih aktivnosti.

Podrška porodicama u ovoj oblasti treba da podrazumijeva

l Stavljanje do znanja porodicama da su njihovi napori vrijednovani, da ih cijenimo i

uvažavamo

l Uvažavanje porodičnih različitosti, kao što su rasa, jezik, kultura, istorija i pristup

roditeljstvu

l Obezbjeđivanje empatične podrške koja ohrabruje proaktivne odgovore na

suočavanje sa stresom

l Pomaganje roditeljima da razumiju kako da zaštite svoje dijete tokom stresnih

perioda

Aktivnosti podrške podrazumijevaju

l Interakciju s roditeljima koja je zasnovana na snagama, uvažava i podržava ih kao

ličnosti i kao roditelje

l Osnaživanje roditelja da prepoznaju dosadašnje obrasce i planiraju kako će se

suočavati sa stresorima

l Pomoć roditeljima u izgradnji vještina koje će im pomoći tokom kriza kroz

obezbjeđivanje načina da uče i vježbaju te vještine u svakodnevnim okolnostima





Tabela 8. Uloga stručnog radnika u odnosu na ključne oblasti

Postoje različite komponente rezilijentnosti. Na slici u nastavku predstavljeni su nivoi

(blokovi) rezilijentnosti koje svaka osoba ima. Uloga profesionalca je da, prije svega,

prepozna postojeće snage roditelja da bi na njima mogao da gradi napredak, a zatim

da uoči nedostajuće vještine roditelja i pomogne im da ih razviju.

Šematski prikaz 5. Nivoi rezilijentnosti17

Oblast Problemi roditelja/roditeljstva Uloga stručnog radnika

Roditeljska rezilijentnost –sposobnost prevladavanjastresa ifunkcionisanje up-rkosizazovima,teškoćama i trau-mama.

l sopstveno

traumatsko iskustvo

l problemi mentalnog

zdravlja ili problem sa

PAS

l loše mišljenje o sebi

l djeca koja su

doživela traumu

l djeca sa

poteškoćama u

razvoju

l zabrinutost oko toga

šta sve može da se

dogodi njihovoj djeci u

negativnom okruženju

l da koristi pristup zasnovan na

snagama

l da podrži roditelje kao ključne

donosioce odluka, validira nji-

hove pokušaje rješavanja pro-

blema i podrži dobre odluke

l uključi oblast samo-pomoći u


l da podstiče roditelje da istra-

žuju i razumiju uticaj sopstvenih

traumatskih iskustava

l da normalizuje stres

roditeljstva i omogući

roditeljima da se proaktivno

angažuju u stresnim

situacijama

l da uvaži društvene okolnosti

koje negativno utiču na

porodicu





Prvi nivo odnosi se na osnovne vještine i stavove koji predstavljaju temelj

rezilijentnosti i bez njih nema dalje nadgradnje. Drugi nivo nazvan ’’unutrašnji

inventar’’ koji podrazumijeva osnovne kognitivne aktivnosti koje se preduzimaju u

stresnim situacijama, a uslovljene su osnovnim vještinama i stavovima. Treći nivo

podrazumijeva aktivno rješavanje, suočavanje sa kriznom situacijom, dok se na kraju

nalazi sama akcija odnosno direktan odgovor na problem/stresor. Do ovog

posljednjeg nivoa, sve aktivnosti dešavaju se na unutrašnjem nivou, dok nivo akcije

podrazumijeva i druge ljude i utiče na druge ljude.

Prevedeno na teren roditeljstva, način na koji će roditelji razumijeti stres, odrediti se

prema njemu u okviru svog vrijednosnog sistema i postojećih strategija

prevladavanja, određuje njihov način na koji prepoznaju izazove i kako će se u

odnosu na njih ponašati. Naime, osjećanja koja se povodom određenog stresnog

događaja javljaju određuju koje strategije rješavanja problema će biti aktivirane, što

na kraju rezultuje procjenom o načinu rješavanja određenog problema, koji sa

aspekta roditeljske kompetentnosti može biti manje ili više funkcionalan, odnosno

manje ili više ugrožavajući za dijete.

Za roditelje koji su u kontaktu sa sistemom zaštite rezilijentnost je posebno važna

jer oni žive život od krize do krize. Pomoći im da se nose sa kriznim situacijama

podrazumijeva direktnu podršku djetetu jer istraživanja pokazuju da je izgradnja

rezilijentnosti roditelja jedan od ključnih faktora kada je pitanju prevencija

zlostavljanja i zanemarivanja djece. Zato je zadatak profesionalaca da pomognu

roditeljima da ’’planiraju svoje krize’’, odnosno da im pomognu da identifikuju

procese i strategije da pomognu sebi kada su pod velikim stresom.

Šta su faktori koji utiču na smanjenu rezilijentnost roditelja djece uključene u život i/ili rad na ulici?

Imajući u vidu okolnosti u kojima žive i izazove sa kojima se svakodnevno suočavaju,

nema dileme da su kapaciteti za rezilijentnost roditelja djece uključene u život i/ili

rad na ulici i djece u riziku umanjeni. Mnogi od njih odrasli su u toksičnom

okruženju, kao djeca iskusili su brojne teškoće bez adekvatne podrške roditelja. Oni

mogu aktuelno pokazivati simptome depresije, anksioznosti ili drugih psiholoških

problema koji ih onemogućavaju da adekvatno (konzistentno, toplo i podržavajuće)

odgovore na potrebe djeteta. Roditeljima treba pomoći da se nose sa posljedicama

sopstvenih istorija koje uključuju slabo vezivanje (eng. Attachment) i izloženost traumi.

Na taj način oni postaju snažniji u odgovoru na potrebe svoje djece za privrženošću i

zdravim okruženjem za razvoj primjeren uzrastu.

Razumijevanje problema roditelja u oblasti rezilijentnosti je važno za profesionalce

koji rade sa porodicama, zato što im omogućava da razviju perspektivu u radu koja

može biti osnažujuća za roditelje. S druge strane, ovo ne znači da profesionalci treba

da budu angažovani na terapijskom radu sa roditeljima, jer to podrazumijeva veoma

složen i kompleksan proces za koji nemaju mandat, a često ni adekvatne vještine.

Ono što mogu da urade je da definišu oblasti u kojima je roditeljima potrebna

podrška, procijene svoje kapacitete u odnosu na to i isplaniraju aktivnosti na

njihovom osnaživanju. U slučajevima kada roditelji demonstriraju ozbiljnije probleme





u psihičkom funkcinisanju (depresija, anksioznost i sl.) treba ih uputiti na pružaoce

usluga koji time mogu adekvatno da se bave.

Kao što je već spomenuto, rad na razvoju rezilijentnosti podrazumijeva nekoliko

nivoa mogućnosti:

Prvi nivo odnosi se na neposrednu komunkaciju sa roditeljima, koja je fokusirana

na snage, puna poštovanja i uvažavanja kulturoloških različitosti i specifičnosti

roditeljskog stila. Ovaj nivo bi trebalo primjenjivati sa svim roditeljima jer on

podrazumijeva umjerenu uključenost roditelja u rad pružaoca usluge.

Drugi nivo se odnosi na specifične intervencije savjetovanja roditelja koji

podrazumijeva da su roditelji prepoznali potrebu za podrškom u prepoznavanju

stresnih situacija i da su voljni da rade na sopstvenim teškoćama i unaprede svoje

vještine za prevladavanje stresa i kriznih situacija.

Treći nivo obuhvata organizaciju grupnih edukativnih aktivnosti za roditelje18 iz

oblasti razvoja specifičnih vještina, kao što su organizacija vremena, rješavanje

problema, komunikacijske vještine, kontrola emocija i sl.

U oblasti razvoja rezilijentnosti važno je imati na umu princip ’’malih ali značajnih

promjena’’. Uloga profesionalca u sistemu je uloga ’’agenta promjene’’ koji na osnovu

adekvatne procjene i identifikovanih oblasti u kojima je potrebna intervencija ima

spobnost da brzo reaguje (princip uvremenjenosti), pruža informacije i modelira

stavove, uvjerenja i ponašanja koja umanjuju rezilijentnost roditelja.

Teškoće u razvoju pozitivnih odnosa sa roditeljima mogu da nastanu iz različitih

razloga, a najčešće su uzrokovane negativnim stavovima roditelja prema pružaocima

usluga koji se reflektuju kroz defanzivnost i otpor. Zato

je važno uložiti dodatan napor da se porodice

osjećaju dobrodošlo i prihvaćeno, odnosno:

l da ih profesionalac sluša

l da ih poštuje

l da mogu da mu/joj vjeruju

l da će dobiti pomoć i po-

dršku za probleme sa ko-

jima se suočavaju

Kada govorimo o intervencijama obično nam prvo padnu na pamet sve konkretne

aktivnosti podrške koje obezbjeđujemo djeci i porodicama. U oblasti osnaživanja

roditelja posebno je važno usvojiti pristup koji podrazumijeva svijest o tome da

profesionalac postaje dio sistema i da sve interakcije u koje ulazi sa porodicom, u

Pitanja za refleksijuKljučne aktivnosti efektivnog

programa podrške porodici su:

SLUŠANJE – POŠTOVANJE –

POVJERENJE – POMOĆ

Na koji način obezbjeđujete ove aktivnosti

porodicama? Pokušajte da se sjetite konkretnih

primjera.





zavisnosti od njihovog kvaliteta, mogu biti intervencije za razvoj roditeljskih snaga.

Zato je uspostavljanje partnerskog odnosa sa roditeljima ključno, kao i razumijevanje

da su oni eksperti za rješavanje sopstvenih problema. Ono što pristup NE

podrazumijeva je normalizovanje negativnih i rizičnih ponašanja, ali da bi se došlo

do mogućnosti da se ovakva ponašanja modeluju neophodno je ostvariti odnos

povjerenja i uvažavanja. Zadatak profesionlaca je da prepozna roditeljske snage i da

pomogne roditeljima da ih i oni prepoznaju, kako bi mogli da na njima grade

napredak, razviju nove vještine i integrišu ih u svoj repertoar ponašanja. Teme kao što

su zapostavljanje, nasilje, problemi u mentalnom zdravlju, zloupotreba supstanci treba

da budu predmet otvorenog razgovora sa članovima porodice, sa jasnim porukama o

njihovm štetnom uticaju na dijete.

Razvoj rezilijentnosti je veoma složen zadatak kada su u pitanju pripadnici

marginalizovanih grupa kao što su porodice djece uključene u život i/ili rad na ulici,

jer je njihovo životno iskustvo često preplavljeno primjerima neuspjeha u

komunikaciji sa institucijama sistema, pristupa obrazovanju, tržištu rada i sistemima

podrške. U takvim okolnostima često se razvijaju internalizovana stigma i generalno

osjećanje manje vrijednosti, koje rezultuju submisivnim stavom prema bilo kakvom

organizovanom sistemu podrške koji potiče iz većinske populacije. Profesionalci zato

moraju da koriste kontinuiran pristup u radu koji će dugoročno moći da ima efekte,

ali i da imaju dovoljno strpljenja i razumijevanja za socio-kulturnu uslovljenost

pozicije nemoći iz koje može proisteći eventualni otpor.

Primjer: Majka pomaže djetetu da radi domaći zadatak uvijek kada se umorna

vrati sa pijace gdje radi od ranog jutra, pri čemu lako izgubi strpljenje kada

dijete ne umije da uradi adekvatno neki zadatak. Počinje da viče, ponekad udari

dijete, a najčešće se sve završi tako što prekine cijelu aktivnost sa djetetom, ode

da popije nešto i prilegne, a dijete ne završi domaći. Poslije toga se osjeća

krivom i nervoznom i do kraja dana nema komunikaciju sa djetetom, a ponekad

pozove sestru da joj se izjada.

Problem:

l majka ne umije da odgovori na djetetove potrebe kada je umorna

l umor izaziva da majka ne može da kontroliše svoja negativna osjećanja

l nakon ispada majka se osjeća još više neadekvatno

Intervencije:

l podrška drugačijoj organizacija vremena – raditi domaći nakon što se majka

malo odmori nakon posla

l uključivanje sestre kao podrške na produktivniji način

l razgovor o majčinim osjećanjima vezanim za posao koji obavlja, razvoj vještina

brige o sebi

l razgovor o majčinim osjećanjma vezanim za neadekvatno obavljanje

roditeljske uloge

l učenje vještina kognitivnog restruktuiranja i sposobnosti kontrole emocija





Zajedničko donošenje odluka je prvi korak u tom pravcu i odnosi se na aktivno

uključivanje roditelja tokom planiranja podrške za dijete. Naredni korak je uzimanje

u obzir teškoća sa kojima se roditelji suočavaju i uključivanje podrške roditelju u plan

za dijete čineći ga tako planom za porodicu.

Kao što je već navedeno, način rada u ovoj oblasti zavisiće od porodice do porodice.

Moguće je raditi individualno, sa roditeljskim parom, na nivou porodice ili u psiho-

edukativnim radionicama namenjenim grupama roditeljima19. Neke od tema koje je

svakako treba uključiti u rad sa roditeljima radi osnaživanja njihove rezilijentnosti su:

1. Osnaživanje roditelja – istraživanje snaga, njegovanje nade, razgovor o

vrijednostima

2. Razvoj komunikacijskih vještina i vještina rješavanja problema

3. Podrška razvoju vještina brige o sebi

4.1. Osnaživanje roditelja – istraživanje snaga, njegovanje nade, vrijednosti

Validacija i promjena su ključni koncepti iz bihejvior-dijalektičke psihoterapije i

podrazumijevaju profesionalca koji sagledava problem iz klijentove perspektive

uvažavajući činjenicu da klijent rješava probleme najbolje što može, iako ti načini

rješavanja često nemaju pozitivne ishode i mogu biti ugrožavajući i društveno

neprihvatljivi.

Validacija podrazumijeva prije svega vidjeti svijet onako

kako ga ta osoba vidi, a to znači ulaganje napora

za suštinsko razumijevanje motivacije i

činjenice da osoba koja se ponaša na

određeni način čini to zato što ne umije

/misli da ne može drugačije. Sljedeći

korak je pokazati osobi da njeno

ponašanje, osjećanja i misli imaju smisla, i

naći ’’zrno istine’’, odnosno logičnu vezu između

ponašanja i situacije. Validacija može biti verbalna i neverbalna, a važno je naglasiti da

nije apsolutno slaganje, bodrenje i odobravanje negativnog ponašanja. Ona predstavlja

korak ka razumijevanju da bi se uspostavila mogućnost za intervenciju. Validacija je

značajna da bismo ostvarili radni savez sa roditeljima, umanjili otpor i ’’borbu za moć’’.

Nivoi validacije:

l Prisutnost u procesu

l Reflektovanje

Pitanja za refleksiju

Šta može da nas spriječi da roditelja

djeteta uključenog u život i/ili rad na

ulici validiramo?

Kako to možemo da prevaziđemo?





l ’’Čitanje misli’’- kad ima logike da pretpostavimo da se neko osjeća na određeni način

l razumijevanje da li je u pitanju učenje iz prošlosti ili biološka osjetljivost

l normalizacija - sagledavanje i saopštavanje validnih pokušaja rješavanja problema

l Ravnopravnost i autentičnost20

Želje, nade i ciljevi - Iako ova tema može djelovati nezahvalno uzevši u obzir

složenu i problematičnu situaciju porodica djece uključene u dnevne centre, važno je

podsjetiti se da i ove porodice kao i sve druge preživljavaju upravo zato što imaju

ciljeve, želje i očekivanja. Zadatak profesionalca je da pomogne porodicama da

vjeruju u svoje snove i stvore perspektivu koja će im omogućiti da se lakše nose sa

svakodnevnim teškoćama.

Neka od pitanja za razmatranje sa roditeljima bi mogla biti:

l Šta želim za sebe i svoju porodicu?

l Šta mi daje nadu i snagu tokom teških vremena?

l Šta bi mogao da uradim da se bolje nosim sa teškoćama svakodnevnog života?21

Vrijednosti su veoma važan aspekt porodičnog funkcionisanja. Čak i neizgovorene,

one predstavljaju osnovu za nešto što se često može čuti od porodica a to je - ’’mi

to tako radimo’’. One su osnova za definisanje pravila i načina kako porodica

funkcioniše. Rad na vrijednostima pomaže porodicama da osnaže porodičnu koheziju

podsjećajući se na ono što ih vezuje, što im je zajedničko i što ih drži na okupu.

Vežba za rad sa porodicom: Pravljenje porodičnog štita22





Komplimenti bi trebalo da budu sastavni dio rada sa porodicama, uočavanje njihovog

napretka, ali ne samo to, već i komplimenti vezano za njihovu ličnost, odjevanje,

ponašanje i sl. Pored svijesti profesionalca o značaju porodičnih snaga, važno je i

porodici jasno ukazati na pozitivne aspekte u funkcionisanju njihove zajednice.

Vježba za rad sa porodicom „Šta čini našu porodicu jakom?“ Članovi porodice

se pozivaju da nacrtaju drvo na velikom flipčart papiru, koje će imati jasno definisan

korijen, stablo i krošnju, a da zatim u dijelu koji se odnosi na korijen ispišu sve talente,

znanja i vještine koje njihova porodica ima, individualne i grupne, da na stablu ispišu

šta bi im od podrške bilo potrebno da te snage razviju i aktiviraju, a u krošnji nacrtaju

plodove i u njima ispišu sve pozitivne ishode koji bi nastali ukoliko bi njihove snage

dobile adekvatan podsticaj, kao i dobre stvari koje već sada ostvaruju.

4.2. Komunikacijske vještine i vještine rješavanja problema

Roditelji djece uključene u život i/ili rad na ulici i djece u riziku, mogu imati teškoće u

komunikaciji iz više razloga i one se mogu reflektovati kako u svakodnevnom životu i

izazovima u kontaktu sa okruženjem, profesionalnim

i neformalnim sistemima podrške, tako i u

porodičnom životu i komunikaciji sa

djetetom. Asertivnost je jedna

od ključnih vještina

komunikacije čija je

korisnost prepoznata kako

u oblasti profesionalne

komunikacije, tako i ličnih

emotivnih odnosa.

Asertivnost (eng. assertiveness) spada među ’uvezene’ psihološke pojmove, pri čemu

se ovim izrazom označava spremnost osobe da potvrdi ili zaštiti svoja prava i da

izrazi svoja osjećanja na socijalno adekvatan način. Ovaj termin je kod nas u opštoj

upotrebi u izvornom obliku, a paralelno se koriste izrazi samopotvrđujuće ponašanje,

zauzimanje za sebe, samopouzdano izražavanje” (Tovilović, 2005: 37).

Pri nastojanju da jasno definišemo pojam asertivnosti, suočavamo se s teškoćama

uzrokovanim sklonošću različitih autora da asertivnost nekad određuju kao

ponašanje, sposobnost ili vještinu, nekad kao stav ili osobinu ličnosti. Najčešće se

pojam asertivnosti pojašnjava u kontekstu dva kvalitativno drugačija oblika

socijalnog ponašanja – neasertivnog (pasivnog, defanzivnog, submisivnog) i agresivnog.

Asertivnost predstavlja sredinu između dvije krajnosti – pasivnosti i agresivnosti.

Pasivnost je komunikacijski stil osobe koja ima teškoća u izražavanju svojih emocija,

potreba, stavova, a naročito joj je teško da odbije tuđe zahtjeve, pa i onda kada ih


Kakve su komunikacijske vještine roditelja djece

sa kojom radite? Kako biste mogli da im po-

mognete da unaprijede te vještine?





smatra neprimjerenim ili nerazumnim. Na suprotnom kraju je agresivnost, koja

predstavlja komunikacijski stil osobe koncentrisane na sebe, svoje potrebe i interese,

bez sluha za potrebe i prava drugih. Većina ljudi na našem podneblju oscilira između

ova dva krajnja oblika komunikacije, što bi se s pravom moglo pretpostaviti i za

roditelje djece uključene u život i/ili rad na ulici. Značaj usvajanja asertivnih vještina

ne leži samo u površnom učenju drugačije vrste komunikacije već u usvajanju

kognitivnog okvira u kome je u redu zauzeti se za sebe i traženju komunikacijskog

stila koji je najprimjereniji toj svrsi. Sa roditeljima će se u ovoj oblasti raditi

postepeno i na način koji je usklađen sa njihovim sposobnostima i obrazovnim

statusom, a najbolje zajedno sa djecom, jer je to dobar način da se novi obrasci

komunikacije ’’zakače’’ u porodici.

Sa porodicom će se u ovoj oblasti otvoriti sljedeća pitanja i teme:

l Šta ne želimo da imamo u komunikaciji, a šta želimo?

l Kako prepoznajemo dobru od loše komunikacije?

l Kako komuniciramo kad smo ljuti?

l Kako se izvinjavamo, a kako tražimo izvinjenje?

l Kako komuniciramo sa profesionalcima u službama?

l Kako komuniciramo sa ljudima koji su neljubazni?

l Kako razgovarati sa malim djetetom, a kako sa tinejdžerom?

Pored komunikacijskih vještina u ovoj oblasti se sa porodicom radi i na unapređenjuvještina za rješavanje problema, odnosno zajedničkom traganju za pitanjima kako

bolje analizirati komplikovanu situaciju, izvagati ishode i doneti adekvatnu odluku. U

ovoj oblasti se radi na konkretnim problemima, kroz zajedničko rješavanje problema

od strane članova porodice i stručnog radnika, koji pruža podršku analizi i rješavanju

problema, vodeći računa da proces obuhvati sve relevantne faze:

1. Identifikacija problema i usaglašavanje oko problema između članova porodice

2. Traganje za rješenjima i alternativama

3. Procjena alternativa (’’vaganje’’)

4. Donošenje odluke

5. Praćenje realizacije odluke

6. Procjena uspješnosti23

Posljednje dvije faze su posebno važne u razvoju vještina jer omogućavaju refleksiju i

generalizaciju, koje su ključno važne u procesu učenja odraslih.





Tabela 9. Zajedničko rješavanje problema24

Rješavanje problema Datum:

1. Šta je problem?

1.1. Kako članovi porodice vide problem?

Otac

Majka

Dijete

...

1.2. Šta ’’pomaže’’ održanju problema? (koja ponašanja, okolnosti i sl.)

2. Kako bi izgledalo kada bi problem bio riješen?

3. Šta su moguća rješenja problema?

4. Procijenite 3 najbolja rješenja. Kakve bi efekte imali, da li postojeresursi, da li je većina zadovoljna i sl.?

5. Izaberite najbolje rješenje

6. Napraviti plan realizacije

Aktivnosti/koraci

Ljudi

Resursi

Datum početka: Datum završetka:

7. Procijeniti uspješnost

Šta je imalo efekta?

Šta nije imalo efekta?

Šta treba promijeniti?

Šta je bilo dobro pa treba pojačati?





4.3. Podrška razvoju vještina brige o sebi

Koncept brige je prilično širok i podrazumijeva prije svega razvijanje svijesti roditelja

o tome da su važni svojoj djeci i da je neophodno da ponekad promisle o sebi, o

tome kako žive, kako se nose sa problemima i šta rade da bi sebi olakšali život.

Stručnjak će u ovoj oblasti biti fokusiran samo na roditelje, način na koji se oni

hrane, spavaju, kako provode slobodno vrijeme i kako zadovoljavaju svoje potrebe za

zabavom. Cilj je pomoći roditeljima da sagledaju svoje životne navike i u skladu sa

mogućnostima i okolnostima i da probaju da u njima naprave kakav-takav red kako bi

se bolje osjećali. Pored promjena u dnevnoj rutini podrška podrazumijeva i podršku

sagledavanju i promjenama u unutrašnjem okviru roditelja, jer se u osnovi ovog

koncepta nalazi ideja da ljude ne uznemiravaju stvari po sebi već način na koji ih

doživljavaju. Koncept brige o sebi u ovom smislu obuhvata podršku razvoju vještina

roditelja u tri ključne oblasti, a to su: svijest o sebi, samoregulacija i samoefikasnost.

Svijest o sebi odnosi se na sposobnost razumijevanja sopstvenih procesa koji su

značajni za prevladavanje stresa kao što su:

l Prepoznavanje znakova stresa i razumijevanje sopstvenih emocija

l Razmišljanje o razmišljanju (šteta – prijetnja – izazov; ograničenja djeteta,

sopstvena ograničenja ili sistemska ograničenja)

l Svijest o sopstvenim strategijama prevladavanja (aktivne i pasivne, na emocije ili

na akciju fokusirane; kognitivno restruktuiranje)

Razvoj samoregulacije je sljedeći korak i podrazumijeva sposobnost da se na

sopstveno razmišljanje i emocije aktivno utiče putem:

l Sagledavanja pozitivne strane situacije (preoblikovanje), naučeni optimizam,

traženje benefita ili podsjećanje na benefite)

l Adaptibilnosti u procesu ostvarivanja ciljeva

l Davanja pozitivnih značenja običnim događajima

l ’’Njegovanja duše’’ – postizanje potpune svjesnosti

l Uvođenja ravnoteže u život (posao – bavljenje djecom – odmor – zabava;

lakši – teži poslovi )

Samoefikasnost razlikuje se od koncepta samopouzdanja jer je specifičnije određen

i ne odnosi se na čitavu ličnost već podrazumijeva procjenu sopstvene sposobnosti

da obavimo zadatak i proizvedemo pozitivan ishod (Bandura 2013). Samoefikasnost

ne zavisi od realnih kompetencija osobe, a utiče na to koliko će osoba biti uspješna u

ostvarivanju životnih zadatka. Naime, koncept je zasnovan na ideji da dvije osobe

koje imaju isti nivo obrazovanja, vještina i iskustva, neće uraditi isti zadatak na





podjednako kvalitetan način ukoliko nemaju isti/dovoljan nivo svijesti o sopstvenoj

efikasnosti. Osoba koja, uprkos stečenim vještinama, sumnja u svoju kompetentnost

neće moći da odgovori na zahtjev određene situacije na podjednako dobar način kao

osoba koja je sigurna da će uspjeti. Ovaj koncept je veoma značajan u radu sa ljudima

jer nam omogućava da prevaziđemo taj težak zadatak da promijenimo ili popravimo

čitavu nečiju sliku o sebi i fokusiramo se na vrlo specifičnu oblast funckionisanja, a to

je kompetentnost. Sa roditeljima djece koja žive i rade na ulici ovo može biti veoma

korisno, s obzirom na to da oni često nailaze na brojne objektivne prepreke u kojima

testiraju svoju efikasnost, i koje čine da se osjećaju

nedovoljno vrijednim, neadekvatnim i lošim

roditeljima. Zato se sa roditeljima može raditi

sljedeće

l Postavljanje, razvijanje

objektivnih indikatora za

samoprocjenu

l Traganje za i uvažavanje

pozitivnih mišljenja drugih

l Slavljenje malih koraka

l Prioritizovanje procesa, a ne

ishoda

l Njegovanje kompetencija

l Dekonstrukcija iracionalnih uvjerenja25


Šta mogu biti prepreke u radu sa

porodicama u oblasti brige o sebi?

Zašto smatrate da je značajno raditi sa

roditeljima u ovoj oblasti?

Pokušajte da se sjetite neke porodice ili

roditelja sa kojim radite koji bi imao koristi

od ovakvog pristupa?





5. Razvoj kompetentnosti roditelja

Rad u oblasti roditeljske kompetentnosti podrazumijeva podršku roditeljima da bolje

razumiju razvoj djeteta, unaprijede postojeće i nauče nove strategije za podršku

fizičkom, kognitivnom, socijalnom i emotivnom napretku i razvoju svog djeteta. Cilj je

unapređenje kvaliteta interakcije roditelja sa djetetom, kako bi mu stvorili uslove za

razvoj vještina komunikacije, sposobnosti razumijevanja i regulisanja sopstvenih

emocija i konstruktivnih interpersonalnih vještina.

Uprkos činjenici da više niko ne spori značaj obrazovanja za uspjeh na profesionalnom

i društvenom planu, to nije slučaj kada je riječ o porodičnom životu. Uspješnost

obavljanja porodičnih uloga, kvalitet porodičnih odnosa i drugi aspekti života u porodici

kao da se ne dovode u vezu sa obrazovanjem, odnosno, u našem slučaju razvojem

roditeljske kompetentnosti.

„Ni za jednu drugu situaciju nije potrebno toliko priprema, toliko stalnih duhovnih napora, a ni jedna se toliko ne prepušta improvizaciji i slučaju“ (Langran, P., 1976.).

„Većina nas uči da bude roditelj u samom tom procesu.Nemamo mnogo informacija o razvoju djeteta, pa se

uzdamo u vlastite instinkte i iskustva iz djetinjstva. Ali, umnogim slučajevima naši instinkti su ustvari samo

emocionalne reakcije o kojima nismo baš najbolje promislili.A u nekim slučajevima i naše je iskustvo iz djetinjstva

negativno ili čak obilježeno nasiljem.“ (Joan E. Durrant,2007.)

Sama riječ kompetentnost navodi nas na pravac iz koga posmatramo roditelje kada su u

pitanju zahtjevi da odgovore adekvatno na potrebe djece. Naime, roditeljstvo ne treba

posmatrati kao urođenu sposobnost, sklonost ili talenat, već kao set znanja, vještina i

stavova koji su naučeni i koji se kao takvi mogu korigovati, mijenjati i dopunjavati.

Uloga profesionalaca dnevnog centra je da prepozna ponašanja i interakcije između

roditelja i djece koja mogu biti kontraproduktivna i da omogući roditeljima učenje i

usvajanje novih konstruktivnih strategija i načina ophođenja prema djeci. S druge

strane, fokusiranje na snage usmjerava drugi komplementarni aspekt rada, a to je

identifikacija, isticanje i osnaživanje pozitivnih interakcija koje svakako postoje u svim,

pa i ovim porodicama.

Pojam kompetentnost nas takođe navodi na moguću metodologiju za razvoj roditeljskih

vještina i to su edukativne radionice ili treninzi roditeljstva.26 Iako ovaj način rada





predstavlja koristan alat u podršci roditelja, on ne treba da bude jedini koji pružalac

usluge ima na raspolaganju, prije svega zato što jedan broj roditelja zapravo ne završi

čitav ciklus radionica i zato što često sadržaj radionica nije usmjeren na specifične

teškoće sa kojima se roditelji suočavaju. Ovo je posebno važno u slučajevima porodica

sa višestrukim problemima u funkcionisanju, kao što su porodice djece uključene u život

i/ili rad na ulici i djece u riziku. Kada su u pitanju ove porodice, edukativne aktivnosti će

imati mnogo više efekta ako se sprovode u trenutku kada se porodica suočava sa

određenim problemom. Edukativni sadržaj mora da bude primjeren njihovom kontekstu

i potrebama, kao i da bude usmjeren na pružanje odgovora na trenutne dileme i

probleme, odnosno da bude adekvatno uvremenjen.

Roditeljima najčešće nedostaju znanja koja se odnose na različite oblasti razvoja

djece i razumijevanja potreba i očekivanih ponašanja u svakoj od razvojnih faza, zatim

strategije za pozitivno modeliranje ponašanja i vještine za odgovor na specifične

izazove koji proizlaze iz karakteristika djeteta, problema u ponašanju, poteškoća u

razvoju ili bolesti.

U radu sa porodicama većinom je fokus na

majkama, jer su one uglavnom više

upućene na brigu o djeci, ali je

svakako važno u programe za

osnaživanje roditelja uključiti i

aktivnosti vezane za pružanje

podrške očevima jer je

njihova uloga veoma važna u

razvoju djeteta i može biti

od velike koristi u efikasnijem

dostizanju pozitivnih promjena,

kako kod djeteta tako i u okviru

porodičnog sistema.

Šta je važno da roditelji znaju?

l Djeci je važno da dobijaju puno ljubavi podrške i njege.

l Da je djeci potrebno da imaju kontinuitet i strukturu.

l Da je djeci potrebno dati pozitivnu povratnu informaciju i podsticati razvoj

njihovih vještina.

l Da je za dječji razvoj važno da roditelji imaju uvid u kretanje i ponašanje djeteta u

skladu sa uzrastom djeteta.

l Da je djeci potrebno da nauče da prepoznaju i komuniciraju o emocijama. Ovo

je vještina koju djeca uče i potrebno ih je u tome podsticati. Mala djeca često

doživljavaju jake emocije koje ne mogu u potpunosti da razumiju, a sposobnost

da razumiju i saopšte svoja osjećanja je važan preduslov za uspješno

uspostavljanje odnosa

l Da djeci treba podrška da nauče da kontrolišu odgovor na emocije. Važno je

djecu naučiti kako da se ponašaju kada osjećaju jake emocije na primjer, u redu je

biti ljut ili bijesan, ali nije u redu bacakati se po podu ili lomiti po kući)


Koji su najčešći problemi roditeljstva

sa kojima se roditelji sa kojima vi radite susreću?

Koja znanja u oblasti roditeljstva nedostaju

roditeljima sa kojima radite? Koje vještine/

strategije nedostaju roditeljima sa kojima radite?

Kako biste definisali potrebe očeva djece sa

kojom radite?





l Da je emocionalna pismenost djece važna kako za samo dijete, tako i za društvo

u cjelini, jer bez svijesti o sebi, nema ni svijesti o drugima, ni empatije koja je

veoma važna za prosocijalno funkcionisanje djeteta, a zatim i odrasle osobe.

S obzirom na to da oblast razvoja roditeljskih kompetencija može biti veoma široko

shvaćena kao okvir za kretanje profesionalca, mogu biti od koristi elementarni

aspekti roditeljstva27, zasnovani na potrebama djeteta, kao što su:

l Njega i privrženost, odgovor na emocionalne potrebe djeteta

l Postavljanje granica, odgovor na potrebe djeteta za usmjeravanjem i podrškom

l Monitoring/nadzor, upućenost u to gdje se djeca nalaze, sa kim i šta rade,

odgovara na djetetovu potrebu za kontrolom.

Privrženost i njega - odgovor na osnovne emocionalne potrebe

l Sigurna vezanost: potreba za sigurnošću, bezbjednošću i povezanošću sa

drugima zadovoljena na stabilan i predvidljiv način. Kreira sigurnu afektivnu

vezanost i veoma je značajna za uspostavljanje emotivnih odnosa u budućnosti.

l Autonomija i kompentnost: uključuje doživljaj da može biti odvojen i

funkcionisati nezavisno od drugih. Razvoju autonomije i kompetentnosti pogoduje

porodično okruženje koje odlikuje umjerena povezanost, u kome nema

prezaštićivanja i onemogućavanje djeteta da samostalno funkcioniše. Ovakvi

roditelji podrivaju djetetovo samopouzdanje i teraju ga da potiskuje sopstvene

potrebe kako bi zadovoljilo njihove.

l Granice: Odnosi se na potrebu za postojanjem i razumijevanjem ograničenja,

kako na ličnom tako i na socijalnom planu. Obuhvata odnos prema dugoročnim

ciljevima i specifičan odnos prema drugima. Ako je ova potreba neadekvatno

zadovoljena, odnos prema ciljevima ogleda se kroz postavljanje previsokih

standarda ili kroz nedovoljnu samokontrolu. Odnos prema drugima karakteriše

to što im se, u odnosu na sebe, daju manja prava i manje kompetencije. Osobe sa

nekom od shema sa ovog domena mogu djelovati sebično, razmaženo, ne

odgovorno ili narcistično. Porodice iz kojih potiču odlikuje neprimjeren stepen

zahtjevnosti (ili su prezahtijevne ili previše popustljive) i neadekvatno

zadovoljavanje potreba. Ovakvi, ekstremni vaspitni stilovi dovode do neadekvatne

samokontrole (u smislu da je pretjerana ili nedostajuća) i do nepoštovanja tuđih

potreba i opšte-važećih pravila ponašanja28

l Sloboda da se izraze potrebe i emocije: proizlazi iz potrebe da se emocije

iskomuniciraju i da se na osnovu toga dobije povratna informacija koja će

validirati i uvažiti postojeće stanje. Djeca koja nemaju mogućnost da sa svojim

roditeljima slobodno izraze kako se osjećaju, u riziku su da ne razviju sposobnost

prepoznavanja i izražavanja sopstvenih emocija drugima što je osnova emocio

nalne inteligencije, jedan od preduslova mentalnog zdravlja i osnova za stvaranje

produktivnih veza i odnosa.


l Spontanost i igra: Igra je dječja potreba jer omogućava rast i razvoj. Kroz igru

djeca uče različite vještine od motoričkih sposobnosti, preko razvoja mašte i

kreativnost do socijalnih vještina. Spontanost igre omogućava djeci da komuniciraju

o svojim emocijama, da misle i rješavaju probleme u prijatnom okruženju koji

sami kontrolišu i u kome zadovoljstvo dolazi iz njihovih slobodno osmišljenih

aktivnosti i pravila.

Ove potrebe se javljaju na svim uzrastima, ali imaju različit značaj u svakoj razvojnoj

fazi. Na primjer, potreba za sigurnom afektivnom vezanošću će se najjače ispoljavati u

najranijem uzrastu, dok će izazov odgovora na adekvatno zadovoljavanje potrebe za

autonomijom biti najdominantniji u adolescentnom periodu.

Šematski prikaz 6. Negativne interakcije kao prepreke u zadovoljavanjuosnovnih emocionalnih potreba (Louis & Mc Donald Louis, 2015)








Postojanje i postavljanje granica je veoma važna tema koju svakako treba

otvoriti u radu sa porodicom. Mnoge porodice, a to je slučaj i sa porodicama djece

uključene u život i/ili rad na ulici i djece u riziku, ponekad nisu ni svjesne da imaju

prilično definisana pravila, kao i da imaju kapaciteta da utiču na funkcionisanje svojih

članova. Zato je sa porodicama veoma važno otvoriti ova pitanja, a u zavisnosti od

životnog stila porodice, početi od najjednostavnijeg: kada se u porodici ustaje i ide na

spavanje, do toga kakva su pravila u odnosu na izlaske, domaće zadatke i sl..

Pravila podrazumijevaju i strategije za modelovanje ponašanja, odnosno korekcije

negativnih ponašanja kod djece. Pristup pozitivnog roditeljstva, daje veliki broj tehnika

koje se mogu ponuditi roditeljima kako bi pomogli svojoj djeci na konstruktivan način.

Okvir za pozitivno roditeljstvo29može se razumjeti kroz sljedećih 7 koraka:

1. Učiti djecu ponašanjima koristeći pozitivnu praksu – učenje prosocijalnog,

odnosno dobrog ponašanja

2. Utvrđivanje negativnih posljedica unapred, kroz razgovor sa djecom (najbolje

funkcionišu kratkoročne, blage posljedice)

3. Davanje jasnih smjernica kako nešto treba da se uradi ili ne radi

4. Očuvanje smirenosti

5. Upozoravanje

6. Konzistentnost u sprovođenju negativnih posljedica svaki put

7. Obezbjeđivanje da djeca razumiju šta se dešava i da znaju da su voljena30.

Monitoring ili nadzor je treća ključna roditeljska funkcija koja ima poseban značaj kada

su u pitanju porodice djece uključene u život i/ili rad na ulici. Intervencije u ovoj oblasti

mogu donijeti velike benefite jer pored činjenice da pojačanim roditeljskim nadzorom

obezbjeđuje bezbjednost djece i smanjuju mogućnosti anti-socijalnog ponašanja, stvaraju

se uslovi za veću porodičnu kohezivnost, uvodi se struktura i red u porodično

funkcionisanje, a djeca dobijaju poruku da se o njima brine i da su sigurna.

U oblasti razvoja kompetentnosti roditelja zadatak profesionalca je da:

l Modelira neadekvatne interakcije sa djecom

l Obezbijedi edukativne sadržaje o roditeljstvu i dječjem razvoju

l Podstiče roditelje da učestvuju, posmatraju, postavljaju pitanja, istražuju i

preispituju pitanja roditeljstva i isprobavaju nove strategije

l Pomaže roditeljima da pozitivno utiču na dječiji emotivni i socijalni razvoj

l Modelira njegujuće odnose roditelja prema djeci

Kao i u ostalim oblastima, stručni radnik koji radi sa porodicom ove aktivnosti može

da sprovodi tokom neposrednog, individualnog rada sa roditeljima, obezbjeđivanjem

pisanih informacija i literature, i organizacijom grupnih edukativnih aktivnosti31





Koraci u razvoju roditeljskih kompetencija se mogu grupisati na sljedeći način

kako bi se svakom od njih posvetila adekvatna pažnja:

1. Povratna informacija o procjeni u oblasti roditeljskih kompetencija Ovo je prvi i najdelikatniji korak u pružanju podrške roditeljima, koji postaje posebno

osjetljiv kada se ima u vidu činjenica da je roditeljstvo jedan od ključnih elemenata

identiteta osobe. Način na koji će se roditeljima saopštavati komentari koji se odnose

na njihovo ponašanje prema djetetu zato treba da bude prije svega ispunjen

empatijom i razumijevanjem. Pored toga korisno je imati na umu neka od pravila

davanja povratne informacije kao što je: komentarisanje ponašanja, a ne ličnosti (kada

je u pitanju negativna povratna informacija, pozitivan može i na ličnost, bar kad su

odrasli u pitanju); balansiranje pozitivnih i negativnih komentara (’’sendvič’’ ili odnos

5:1 (Gottman)) i sl.

2. Razumijevanje kontekstaRazumijevanje konteksta je važno u svim fazama rada sa roditeljima a ovde je posebno

naglašeno u smislu razumijevanja reakcije roditelja na povratnu informaciju. Naime,

posebno je značajno uvažiti reakciju roditelja na povratnu informaciju, jer ona treba da

posluži kako bi se dopunilo razumijevanje konteksta i potreba porodice.

3. Informisanje Kada je sa porodicom definisana oblast na kojoj će se raditi, prvi korak je svakako

obezbjeđivanje informacija koje može biti organizovano na različite načine. Ovo je

važno jer omogućava porodici da stekne uvid u mogućnosti za rješavanje problema i

planiranje mogućeg odgovora.

4. Strategije za promjenu Porodici je potrebno ponuditi konkretne strategije i načine za prevladavanje

konkretnog problema (kroz bihejvioralne zadatke), koje bi oni u skladu sa principima

učenja odraslih, mogli da primijene u svakodnevnom životu. S obzirom da nisu sve

roditeljske strategije primjenljive na sve porodice i sve kontekste, važno je da ovaj

proces bude fleksibilan i da se tretira pre kao testiranje, nego kao uvođenje nečeg

totalno novog što mora da se primjenjuje na samo jedan način.

5. Praćenje primjene naučenog Posljednja faza je veoma važna, jer podrazumijeva planiranje susreta u kojima se

primjenjene strategije revidiraju, komentarišu i adaptiraju konkretnim porodičnim

okolnostima. Na ovaj način obezbjeđuje se održivost, odnosno trajnost naučenog

ponašanja i pozitivne promjene.32

Kao što je ranije navedeno, neposredni kontakt, odnosno razgovor sa roditeljima o

njihovom djetetu i porodičnoj situaciji je jedan od ključnih načina za razvoj

kompetencija. Iskrena zainteresovanost, vođena usmjeravajućim pitanjima, može imati


moćan terapijski efekat. Naravno, važno je da pitanja roditeljima budu postavljena na

način na koji će ih oni razumjeti i odgovoriti tako da se može stvoriti jasna slika o

interakciji ili porodičnom obrascu.

Tabela 10. Postavljanje pitanja

Zanima vas... Pitajte...

Kako roditelj razumije snagedjeteta?

Šta vaše dijete dobro radi?

Šta najviše volite kod svog djeteta?

Kako razumije svoju uloguroditelja

Šta vam se posebno sviđa u tome što ste roditelj

djeteta _______ (malo, školski uzrast/pubertet)

uzrasta?

Šta su izazovi roditeljstva, šta vam kao roditelju

teško pada?

Kakav uvid roditelj ima i koliko razumije ponašanjadjeteta?

Šta vaše dijete čini srećnim? Šta ga/je čini ljutim ili

tužnim? Šta radi vaše dijete kad je srećno? A kad je

nezadovljno, tužno, ljuto? Zašto mislite da vaše dijete

to (plače, jede sporo, kaže ‘’ne’’, krši pravila) radi?

Kako odgovara na emocionalne potrebe djeteta?

Šta najbolje pomaže da se dijete smiri kada je

tužno/ljuto/nezadovoljno?

Da li i kako podstiče pozitivnaponašanja kroz pohvale i modelovanje?

Kako stavljate do znanja djetetu šta očekujete od

njega/nje? Šta se dešava kada on/ona ne uradi ono

što ste tražili?

Da li ima sposobnost da sa-gleda alternative u načinimaza modelovanje negativnogponašanja? Kakva su lokalna, kulturalna ietnička očekivanja i prakse uroditeljstvu?

Da li ste vidjeli druge roditelje kako se ponašaju u

ovakvim situacijama kada je dijete nevaljalo?

Šta mislite da li postoje drugačiji načini?

Kako bi vaši roditelji ovo riješili? Koje metode

disciplinovanja vama najviše ‘’leže’’? Kako vaše

dijete reaguje na njih?

Da li kod roditelja postoji po-tencijalna zabrinutost da po-našanje i razvoj djeteta izlazeiz okvira prosečnog?

Kako procjenjujete svoje dijete u odnosu na djecu

njegovog/njenog uzrasta? Da li postoji nešto što

vas brine vezano za vaše dijete? Da li vam je neko

nešto rekao vezano za ponašanje vašeg djeteta što

bi vas zabrnulo?

Koje načine koriste za podsti-caj zdravog razvoja djeteta?

Kako odgovarate na pokušaje vašeg djeteta da

provodi vrijeme s vama, da priča, da se mazi?

Kako podstičete svoje dijete da istražuje, proba

nove stvari?

Kako znate kad ga/je nešto muči?








Kao što je već navedeno, oblast roditeljskih kompetencija može biti izvor za veliki

broj intervencija u radu sa porodicom, zasnovanih na edukativnim sadržajima i

bihejvioralnim zadacima. Bihejvioralni zadaci se osmišljavaju individualno u skladu

sa karakteristikama i potrebama porodice, ali sljedeća lista bi mogla da posluži kao

inspiracija:

Tabela 11. Primjeri bihejvioralnih zadataka po oblastima33

Odgovor na emocionalne potrebe – zadaci za članove porodice

l Recite djeci da ih volite svakog dana i svakog dana udijelite svakomčlanu porodice po jedan kompliment.

l Napravite raspored u toku dana kako bi svako dijete imalo 10-15 minuta ‘’MOG vremena sa mamom/tatom’’ (za porodice sa većimbrojem djece)

l Isplanirajte da bar tri puta nedjeljno jedete zajedno i da to vrijemebude provedeno na prijatan način

l Održite porodični sastanak jednom nedjeljno l Organizujte igranje društvene igre ili nešto drugo što je zabavno a

uključuje cijelu porodicul Odvojite vrijeme i porazgovarajte sa vašim djetetom o

njegovim/njenim snovima i ciljevima, pitajte ga kako možete da pomognete

l Prisjetite se vaših porodičnih običaja i/ili tradicije. Ako ih nemate, osmislite jedan

Postavljanje granica – zadaci za članove porodice

l Porazgovarajte o pravilima u vašoj porodici, kakva su, ko ih donosi ikakve su posljedice ako se ne poštuju

l Dogovorite porodično pravilo o korišćenju alkohola, cigareta i droge. l Odredite vrijeme kada će se u kući raditi domaći zadaci l Napravite podjelu poslova između članova porodice l Odredite vrijeme kada mora da se dođe kući iz izlaska, izuzetke i

ponašanje u izuzecima





Kada su u pitanju bihejvioralni zadaci koje zadajemo roditeljima važno je imati na

umu neka pravila:

1. Zadaci moraju biti prilagođeni mogućnostima porodice. Članovi porodice treba

da imaju vrijeme i resurse za obavljanje zadatka

2. Zadaci moraju biti jasno definisani, članovi porodice treba da razumiju svrhu

zadatka i da imaju potpuno razumijevanje onoga što treba da urade.

3. Porodica mora da se složi i prihvati da obavi zadatak, zadaci se ne smiju nametati.

4. Obavezno prokomentarisati da li i kako je porodica uradila zadatak tokom prvog

sljedećeg susreta. Na taj način se podvlači značaj zadatka i cilja kome je usmjeren.

5. Biti fleksibilan ukoliko porodica ne uradi zadatak. Ukoliko porodica nije uradila

zadatak to otvara prostor za razgovor o tome šta ih je spriječilo, modifikovati ili

promijeniti zadatak.

Porodice djece uključene u dnevne centre mogu imati puno teškoća u održavanju

pravila i obavljanju zadataka, mogu djelovati haotično i dezorganizovano, a na taj

način teško da mogu adekvatno da zadovolje potrebe djece koja u njima odrastaju.

Terapeut/savjetnik zato ima i dodatnu ulogu nekog ko nudi model ponašanja ’’do-

voljno dobrog roditelja’’ koji će, kao što je ranije više puta podvlačeno, biti sposoban

da porodici ponudi empatiju, podršku, validaciju, ali i kontrolu, praćenje i

usmjeravanje – sve ono što roditelji zapravo treba da pruže svojoj djeci.

Monitoring – zadaci za roditelje

l Pre nego što dijete izađe iz kuće saznajte gdje ide, sa kim će biti, štaće raditi i kada će se vratiti kući

l Upoznajte prijatelje svog djeteta l Upoznajte roditelje prijatelja svog djeteta i razmijenite brojeve

telefonal Porazgovarajte sa roditeljima prijatelja vašeg djeteta i provjerite

da li dijele vaše stavove o roditeljstvu (npr. pozitivne prema obrazovanju, negativne stavove o upotrebi alkohola, droga i sl )

l Osmislite način na koji ćete vaše dijete odvratiti od upotrebe alkohola, droge i sl

l Porazgovarajte sa djetetom o rizicima upotrebe psihoaktivnih supstanci

l Porazgovarajte sa djetetom o rizicima boravka na ulici





6. Podsticanje socijalne povezanosti porodice

Jedan od ključnih principa u radu sa djecom naglašava značaj socijalne povezanosti,

odnosno potrebu da sve intervencije budu usmjerene na osnaživanje pozitivnih

socijalnih mreža u životu djeteta i njegove porodice.

Rad na socijalnoj povezanosti obuhvata sve aktivnosti u dnevnom centru koje su

usmjerene na uključivanje i jačanje kapaciteta formalnih i neformalnih sistema u

zajednici, koji svojim djelovanjem mogu podržati ostvarivanje ciljeva programa

usluge. U ovom programu posebno se bavimo uključivanjem neformalnog sistema

zajednice, odnosno lične socijalne mreže u podršku djetetu u dnevnom centru.

Značaj uticaja osoba iz lične socijalne mreže za uspješnost podrške djetetu potvrđen

je u mnogim istraživanjima i kroz praktična iskustva dnevnih centara u svijetu.

Socijalna povezanost je podjednako važna i kada govorimo o osnaživanju porodice.

Od velikog je značaja da li roditelji imaju ili nemaju mrežu prijatelja, komšija ili

članova šire porodice koji mogu da im pruže odgovarajući oblik podrške. Takođe,

neophodno je utvrditi da li su roditelji spremni da prihvate pomoć, kao i da je pruže

drugima. Unapređenje sposobnosti roditelja da izgrade i očuvaju pozitivne odnose sa

drugim ljudima i zajednicom kojoj pripadaju, jedan je od prioritetnih zadataka

dnevnog centra u radu sa porodicama djece koja su uključena u život i/ili rad na ulici.

Sredina sama po sebi, kao geografska oblast ili organizaciona struktura zajednice, ne

može da vrši uticaj bez osoba koje je čine. Zajednički rad i funkcionisanje društvenih

sistema i grupa odvija se preko ljudi, pojedinaca koji ih predstavljaju. Upravo zbog

toga, govorimo o sistemu odnosa između osoba koje predstavljaju ili sebe same ili

određene grupe i institucije, odnosno govorimo o socijalnoj mreži. Svaka osoba i

grupa koju predstavlja ima svoju kompleksnost, pa možemo reći da je naša realnost u

stvari mreža odnosa koji se stvaraju između složenih elemenata zajednice. Ključne

tačke u mreži odnosa su upravo pojedine osobe, a potom grupe i institucije koje one

predstavljaju. Ove ključne tačke čine resurse, snage jedne zajednice.

Socijalna mreža je socijalno okruženje jedne osobe, koje mogu činiti porodica, proširena porodica, komšije, prijatelji i sve druge osobe kojemogu imati ulogu u podržavanju ili pomaganju određenoj osobi ili grupi.Socijalna mreža je omotač koji okružuje osobu ili grupu i egzistira između nje, grupe

i šire zajednice.





Socijalne mreže mogu biti:

Primarna socijalna mreža ili lična socijalna mreža - odnosi se na ukupnost socijalnih odnosa pojedinaca u njegovom životu, u njegovoj ličnoj sredini koju čine

porodica, prijatelji, poznanici, kolege s posla. Primarna socijalna mreža određuje

stepen uticaja koji njeni članovi imaju jedni na druge. Uticaj članova u primarnoj

socijalnoj mreži može biti baziran na stepenu bliskosti članova, ali i na realnoj moći

jednog člana da u željenom pravcu utiče na zadovoljavanje potreba osobe. Primarna

socijalna mreža ima odlučujući uticaj na formiranje osobe u njenom okruženju. Lična

socijalna mreža je dinamična, razvojna kategorija i mijenja se u zavisnosti od razvojnih

karakteristika osobe i prioriteta njenih potreba. Članovi mreže i njihov uticaj na

osobu zavisi od razvojne zavisnosti djeteta/osobe od odraslih, odnosno roditelja i

članova porodice, kao i drugih značajnih odraslih osoba; kapaciteta osobe/djeteta da

prepozna i angažuje se na zadovoljavanju sopstvenih potreba; kapaciteta članova

mreže da izađu u susret potrebama djeteta/osobe; načina na koji članovi lične

socijalne mreže utiču na razvoj djeteta/osobe; strukture i dostupnosti sekundarnih i

tercijarnih mreža i kapaciteta osobe/dejteta da koristi sekundarne i

tercijarne mreže.

Sekundarne socijalne mreže su globalne društvene mreže socijalnih institucija koje

predstavljaju šire društvene sisteme u životu čoveka, kao na primjer škola, vrtić, sud,

preduzeće, dom zdravlja, pozorište, centar za socijalni rad, sportsko udruženje.

Tercijarne socijalne mreže /intermedijalne stvaraju most između svijeta primarnih i

sekundarnih mreža. Tu spadaju, na primjer, grupe za samopomoć, nevladine

organizacije ili pojedinci koji imaju veliki uticaj u zajednici.

Za koncept rada u dnevnom centru za nas je značajan uticaj koji socijalna mreža ima

na dijete uključeno u život i/ili rad na ulici, odnosno dijete u riziku, i uloge koju

socijalne mreže imaju u lokalnoj zajednici, posebno sa aspekta jednog od ciljeva

dnevnog centra – ostanka djeteta u njegovoj prirodnoj sredini i omogućavanje

održanja pripadnosti vršnjačkoj grupi.

Polazeći od činjenice da se kod djece koja su uključena u dnevne centre mogu sresti

različiti problemi u ponašanju značajno je uočiti vezu koja postoji između tih

problema i socijalne mreže. Socijalna mreža utiče na nastanak i razvoj problema u

ponašanju, a isto tako na resocijalizaciju i smanjenje problema u ponašanju. Značaj

socijalne mreže za djecu/mlade sa problemime u ponašanju, prema Travis Hirshi-jevoj

Socijal Bond teoriji (Stakić, 2009.) leži u njenom uticaju na proces socijalizacije dje-

teta. Djeca se socijalizuju zahvaljujući sljedećim elementma: osjećanje privrženosti(eng. attachment ) uvjerenja (moralne i druge vrednosti), doprinos (posvećenost,

ulaganje truda i napora da se napravi nešto od života, ambicija, želja za uspjehom) iuključenost (aktivno učešće u konvencionalnim aktivnostima zajednice). Socijalizacija

je razvojni proces, koji zavisi od kvaliteta i pravca uticaja koji dolaze iz, prije svega,

lične socijalne mreže, a potom i ostalih mreža. Ovi uticaji mogu biti protektivni uticaj

ili predstavljati riziko faktor. Od njihovog uspostavljenog balansa zavisi uspješnost





razvoja, razvoj ličnosti, razvoj socijalnih potreba i vještina osobe. Što je “socijalna

povezanost” sa društvom snažnija i usmjerenija ka ostvarivanju pozitivnih ljudskih

vrijednosti, to je vjerovatnoća problematičnog ponašanja manja. Tu socijalnu

povezanost Hirshi naziva “Social capital”. Korišćenje socijalnog kapitala jedne

zajednice omogućava se kroz sistem socijalne podrške, koji djeci sa problemima u

ponašanju omogućava zadovoljavanje nekih osnovnih potreba tokom socijalizacije i

sazrevanja:

l Attachment – prisnost, povezanost, bliskost što daje živ osjećaj sigurnosti i

pripadanja

l Socijalna integracija – inkluzija, prihvatanje naročito obezbjeđeno preko članstva u

grupama i aktivnostima sa zajedničkim interesovanjima, interesima i vrijednostima

l Mogućnost njegovanja – pružanja pomoći drugima što pomaže da se preživi i čak

napreduje i pored prisutnih teškoća i izazova

l Validacija-potvrda sopstvene vrijednosti što unapređuje samopouzdanje, a dolazi od

članova porodice, vršnjaka i kolega

l Osjećanje pouzdanog zajedništva i kontinuiteta, naročito preko rodbinskih veza

l Pomoć i vođenje, obezbijeđena preko neformalnih savjetnika-mentora, naročito

radi suočavanja i razrješavanja tekućih i razvojnih izazova i teškoća

Socijalne mreže imaju izuzetan značaj za razvoj pojedinca i razvoj same zajednice.

Značaj lične i drugih socijalnih mreža ogleda se i u njihovom uticaju na adaptabilne

kapacitete osobe/djeteta i poboljšanje životne sredine u kojoj osoba živi. Socijalna

mreža djeluje u neprekidnoj interakciji pojedinca i njegove sredine, u evolutivnom

ciklusu koji kroz uzajamno mijenjanje i prilagođavanje vodi društvenom napretku i

unapređenju kvaliteta života.

Uloge socijalne mreže, prema jednoj od klasifikacija, mogu se prikazati na sljedeći

način:

l prevencija u oblasti visokog socijalnog rizika kod vulnerabilnih grupa,

l podrška u radu sa različitim marginalizovanim ili grupama sa određenom

teškoćom u ličnom funkcionisanju njenih članova,

l samopomoć u zajednici, kao što su grupe volontera, grupe za samopomoć,

l podizanje nivoa znanja o određenim savremenim pitanjima,

l rad na povećanju participacije u različitim dobrovoljnim i profesionalnim tijelima

(građanska udruženja, radne grupe),

l organizacija koordinacije između ustanova i različitih službi u zajednici,

l realizacija socijalnih akcija,

l stvaranje društvenih akcionih grupa s ciljem pronalaženja novih mogućnosti ili

borbe za ostvarivanje prava,

l osnivanje društvenih grupa, kao što su društveni klubovi, udruženja umjetnika,

sportskih klubova i društava,





6.1. Intervencije u socijalnoj mreži

Osnaživanje i uključivanje socijalne mreže u podršku djetetu i njegovoj porodici u

dnevnom centru vrši se preko intervencija u socijalnoj mreži. Aktivnosti intervencija

u socijalnoj mreži zahtijevaju dobro poznavanje kapaciteta socijalne mreže i vladanje

tehnikama intervencija u socijalnoj mreži.

Ciljevi intervencija u socijalnoj mreži

Obezbjeđivanje pozitivnih uticaja lične i globalnih duštvenih mreža u svrhe podrške djeci

uključenoj u dnevne centre i njihovim porodicama ostvaruje se preko intervencija u

socijalnoj mreži. Intervencije u socijalnoj mreži imaju za cilj kako unapređenje društvenih

uslova za određenu grupu, rješavanje problema u socijalnom okruženju, tako i

unapređenje kapaciteta pojedinaca za kvalitetan život u zajednici u skladu sa moralnim i

društvenim sistemima vrijednosti. One su zasnovane na mobilizaciji resursa socijalne

mreže, odnosno svih vrsta društvenih proizvoda i ljudskih resursa radi postizanja

postavljenog cilja. Za preduzimanje intervencija neophodna je prethodna procjena

socijalne mreže. Intervencije u socijalnoj mreži su najrazuđeniji modaliteti reagovanja na

unapređenju razvoja djece uključene u život i/ili rad na ulici, najmanje sistematizovani i

zaokruženi kao set intervencija. U osnovi pristupa korišćenja intervencija u socijalnoj

mreži leži hipoteza da su altruizam i empatija bitne potrebe ili karakteristike ljudske

prirode i da one omogućavaju mobilisanje resursa pojedinaca za pomoć i podršku

drugome. Razumijevanje da su naša raspoloženja i emocije motivatori ponašanja, a da

druge osobe mogu da utiču na naše emocije, pa samim tim i na naše ponašanje, takođe je

još jedan faktor koji omogućava uticaj intervencija u socijalnoj mreži.

Primarni cilj socijalnih intervencija je (samo)angažovanje socijalne sredine radi

prevazilaženja problema pojedinca. Suštinska promjena koja nastaje uslijed intervencija u

socijalnoj mreži je na nivou veza - bilo da se radi o uspostavljanju novih veza ili

obnavljanju već postojećih, usmjerenih na napredak i dobrobit pojedinca i sredine. Ključna

riječ uspješnosti socijalnih intervencija je adaptacija - osobe sredini i sredine osobi.

Socijalne intervencije najveću uspješnost pokazuju u zapadnim društvima gdje je došlo do

kidanja prirodnih, tradicionalnih socijalnih veza, pogotovu bliskih porodičnih i socijalnih

veza. Možemo reći da intervencijama u socijalnoj mreži ponovo uspostavljamo prirodnu povezanost osobe i njene porodice, zajednice, jačamo osjećaj pripadnosti i zajedništva – suštinski, unapređujemo kapacitet pojedinaca i društva da

zadovolje osnovne, bazične patrebe čoveka za pripadnošću, sigurnošću i blagostanjem

(pod blagostanjem podrazumijevamo ostvarenost sveukupnosti ljudske prirode).

Ciljeve intervencija u socijalnoj mreži možemo klasifikovati na sljedeći način:

l prevencija deterioracije ponašanja i opšteg razvojnog statusa djeteta i porodice

uz nastojanje da se stanje unaprijedi,

l unapređenje i promocija pozitivnog ponašanja – prosocijalnog ponašanja i

roditeljskih kompetencija,

l unapređenje kapaciteta prirodnog socijalnog okruženja da se brine o svojim

članovima (sadašnjim i budućim) sopstvenim snagama,





l kompenzacija propuštenog, podsticanje prosocijalnog i korigovanje pogrešno

naučenog ponašanja,

l uspostavljanje odnosa tamo gdje postoje resursi i potrebe za njima, a ranije nisu

postojale veze između porodice i resursa

l koriguju, unapređuju odnose tamo gdje postoje potrebe i resursi, postoje veze

između porodice i resursa, ali su te veze frustrativne, konfliktne, rivalizirajuće i sl., i

l nastoje da obezbijede otvaranje servisa i usluga koji još uvijek ne postoje a za

njima postoje snažne potrebe.

Značaj i prednosti intervencija u socijalnoj mreži su višestruke:

l ostanak djeteta/mlade osobe u okviru njegove prirodne sredine, što obezbjeđuje

kontinuitet življenja djeteta,

l očuvanje osjećaja pripadnosti djeteta,

l očuvanje postojećih emotivnih veza djeteta,

l korišćenje resursa djetetovih postojećih mreža,

l postupnost intervencija na razvoju postojeće i uvođenju novih protektivnih

socijalnih mreža i ključnih osoba,

l difuziju odgovornosti i ravnomjernu opterećnost relevantnih socijalnih mreža i

društvenih struktura,

l vremenska neograničenost (prema nekim autorima, ovo je glavna prednost

intervencija u socijalnoj mreži),

l kulturološka relevantnost, tj. senzitivnost pružaoca podrške koji dijeli iste

standarde, sistem vrijednosti, životni stil kao onaj kome on/a pružaju podršku i

pomoć, i

l pristupačnost, odnosno mogućnost da se podrška ponudi i pruži čak i onima koji

bi teško tu podršku tražili ili prihvatili od stručnjaka ili nekoga ’’spolja’’.

Socijalne intervencije su suštinski jako različite, jer ih određuju ciljevi intervencija,

mehanizmi i tehnike kojima se interveniše i agensi promjene - jedna osoba iz porodice,

više članova lične socijalne mreže, ljudi i organizacije izvan lične socijalne mreže i dr.

6.2. Ključne strategije intervencija u socijalnoj mreži

Postoje različite klasifikacije intervencija u socijalnoj mreži i strategija njihovog

delovanja. Za potrebe ovog programa mi smo se opredijelili za klasifikaciju koja

objedinjuje strategije u dvije osnovne grupe:

Strategija uspostavljanja novih socijalnih veza

Ova strategija obuhvata pravac djelovanja kojim se u ličnu socijalnu mrežu djeteta i

porodice uvode nove osobe i uspostavljaju nove relacije. Ova strategija počiva na





pretpostavci da će nove osobe svojim uticajem pospješiti pozitivnu promjenu u

ponašanju djeteta i funkcionisanju porodice. Indikovana je u situacijama:

l kada je postojeća socijalna mreža siromašna, istrošena, konfliktna ili

kontraproduktivna,

l kada postojeća socijalna mreža, ili njeni dijelovi, podstiču neželjena ponašanja i

ometa ili preusmjerava razvoj (prosocijalnog) identiteta,

l kada postojećoj socijalnoj mreži nedostaje iskustvo u ovladavanju problemima

koje dijete ispoljava, kao i/ili znanje i umješnost da na njega prenesu sopstvene

uspješne mehanizme prevazilaženja takvih situacija i problema,

l kada su problemi takve prirode ili intenziteta da zahtijevaju intervenciju “izvan

neformalnog sistema” – intervenciju stručnjaka,

l kada postojeća socijalna mreža zahtijeva pomoć i osnaživanje da bi mogla da

ostvari dugoročne ciljeve – dugoročno pružanje podrške,

l kada je postojeći problem ili spoljašnja intervencija visoko stigmatizujuća,

l kada postoji oštra kulturološka razlika između davaoca i primaoca usluga, i

l kada socijalna mreža ne nudi eksperimentalno učenje.

Strategija unapređenja postojećih socijalnih veza počiva na pretpostavci da će

postojeće značajne osobe, uz adekvatnu podršku i pomoć, moći da na najbolji način

za dijete i njegovu porodicu ostvare pozitivne uticaje. Ova strategija primjenjuje se u

situacijama:

l kada ostvarivanje razvojno-reedukativnih zadataka dobrim dijelom zavisi od

angažovanja, umješnosti i ponašanja jedne ili više ključnih osoba “lične sredine”

(neformalnog sistema, mreže),

l kada je neophodno osnažiti (unaprediti) postojeću socijalnu mrežu za pružanje

dugoročne podrške i pomoći djetetu i njegovoj porodici,

l kada je priroda problema takva da može dovesti do stigmatizacije, obilježavanja i

drugih negativnih posljedica “žigosanja”,

l kada postoji kulturološki konflikt ili nerazumijevanje između pružaoca usluga i

djeteta i porodice.

U radu sa djecom uključenom u život i/ili rad na ulici i djecom u riziku, primjena ovih

strategija i, na osnovu njih karakterističnih intervencija, zavisi od procjene kapaciteta

djetetove lične socijalne mreže, u kojoj porodica svakako zauzima centralno mjesto.

Obe strategije se mogu kombinovati u pristupu jednom djetetu.

Zbog jasnijeg usmjeravanja na koji način strategije djelovanja u socijalnoj mreži mogu

podržati pozitivne promjene kod djeteta i njegove porodice, dajemo još jednu

klasifikaciju strategija, koje su operativnije i koje će biti od konkretne pomoći

stručnjacima u dnevnom centru za organizovanje aktivnosti.





Strategije intervencija u socijalnoj mreži:

l održavanje mreže – strategija je usmjerena na održavanje pozitivnih odnosa

postojeće socijalne mreže

l proširenje mreže – strategija koja, oslanjajući se na postojeće mreže i razvojem

novih socijalnih kontakata, nastoji da proširi postojeću mrežu osobama/grupama

koje imaju pozitivan uticaj. Time se na neki način stvara nova socijalna mreža.

l redefinisanje mreže njenim produbljivanjem – strategija koja nastoji da socijalne

odnose unutar mreže unaprijedi, redefiniše u pozitivnom pravcu (na primjer, raniji

površni i jednostrani odnosi se redefinišu u dublje i višestranije. Ovom

strategijom se unutar već postojeće mreže postižu kvalitativne promjene).

l saniranje socijalnih mreža – strategija koja radikalno mijenja postojeću socijalnu

mrežu, na primjer na način da dijete više ne učestvuje u aktivnostima mreže ili da

prekine kontakte sa članovima mreže.

l jačanje okoline socijalne mreže – strategija koja u životno okruženje djeteta uvodi

nove sisteme podrške u zajednici s ciljem jačanja zajedničkih potencijala. To može

biti npr. izgradnja susjedstva ili nekog drugog sistema podrške u zajednici s ciljem

jačanja zajedničkih potencijala, veza profesionalnih i neprofesionalnih sistema

podrške i sl.

Bez obzira na klasifikaciju, za uspješnost intervencija u socijalnoj mreži izuzetno je

značajno dobro procijeniti potrebne pravce intervencije u socijalnoj mreži djeteta i

shodno tome odabrati intervencije koje će dovesti do željenog cilja.

6.3. Metode i tehnike intervencija u socijalnoj mreži

Varijeteti intervencija u ličnoj socijalnoj mreži su mnogobrojni. Na kraju, izbor

odgovarajuće metode, tehnike, intervencije, aktivnosti zavisiće ne samo od

karakteristika lične socijalne mreže (karakteristika ključnih osoba lične socijalne

mreže, njihove zainteresovanosti, znanja i spremnosti da se aktivno uključi u podršku

i pomoć djetetu), već i od karakteristika i potreba konkretnog djeteta, kao i od

znanja i vještina, sposobnosti kojima raspolaže stručni radnik. Stoga je kontinuirano

stručno usavršavanje stručnih radnika u dnevnom centru nužnost i neophodnost za

unapređenje zaštite djece uključene u život i/ili rad na ulici i osnaživanje njihovih

porodica.

Za potrebe dnevnog centra u ovom programu izdvojili smo sljedeće tehnike

intervencija:

Advocacy / javno zagovaranje - mada značenje ovih pojmova nije potpuno

istovjetno, termin ’’zagovaranje’’ se u našoj sredini koristi kao sinonim za ’’advocacy’’.

Zastupati nečije interese, u našem slučaju interese grupe djece uključene u dnevni

centar i njihovih porodica, znači ’’govoriti umjesto’’, ’’jačati da sami govore’’ o

problemima i potrebama koje imaju. Javno zagovaranje je proces skretanja pažnje





javnosti na određeno važno pitanje/problem i usmjeravanje donosioca odluka ka

poželjnom rješenju. Cilj zagovaranja je uvijek promjena na nivou društvenih odnosa i

politika u lokalnoj zajednici i predstavlja sistematizovanu aktivnost u pravcu

društvenih promjena i donošenja odluka o promjeni. Rezultat ovog segmenta rada u

dnevnom centru može biti donošenje odluka na nivou zajednice o uvođenju novih

usluga za djecu uključenu u život i /ili rad na ulici, izmjena postojećih odluka o

obezbjeđivanju socijalne sigurnosti građana i sl. Zagovaranje ima za cilj otklanjanje

prepreka, odnosno omogućavanje nesmetanog pristupa postojećim resursima

zajednice i stvaranje nepostojećih neophodnih resursa za određenu grupu korisnika,

koji sami nemaju dovoljno moći da zastupaju sopstvene interese. U našem slučaju,

zagovaranje ima za cilj otvaranje servisa i usluga za djecu uključenu u život i/ili rad

na ulici i druge ranjive grupe djece, za kreiranje različitih programa i različitih

mogućnosti za podršku i pomoć njihovoj porodici i prirodnoj sredini. Za zagovaranje

je važno biti svjestan problematike vezane za pojavu uključenosti djece u život i/ili

rad na ulici, svih osobenosti sredina u kojima se ona javlja, postojećih resursa,

odnosno, poznavati njene karakteristike i resurse zajednice. Prijedlozi za koje se

zalažemo kroz zagovaranje mogu ići u dva pravca - zadovoljavanje specifičnih,

specijalizovanih potreba za koje “opšta mjesta” ne daju dovoljno efekta ili

proširivanje ponude kreiranjem programa i usluga koje odgovaraju na potpuno nove

potrebe, probleme i pitanja. U radu stručnog radnika u dnevnom centru, zagovaranje

može biti usmjereno u dva pravca - ka razvoju integrisane saradnje u zajednici koja

počiva na sklapanju protokola o saradnji i ka radu sa konkretnim djetetom

uključenim u život i/ili rad na ulici koji se ostvaruje preko zajedničkog plana sa

centrom za socijalni rad i individualnog plana podrške.

Strateška komunikacija je tehnika pokretanja zajednice na akciju koja naglašava

procesnu prirodu ovog postupka. Da bi se zajednica pokrenula potrebno je

aktivnosti organizovati na sljedećim nivoima djelovanja: informisanje zajednice,

motivisanje predstavnika zajednice, njihovo ubjeđivanje i pokretanje na akciju. Pritom

je veoma važno razumjeti značaj motivacije potencijalnih saradnika za učešće u

programu usluge. Saradnik može biti dobro informisan o problemu, može prepoznati

sve prednosti promijenjenog ponašanja, ali ukoliko nije motivisan da se uključi,

njegova saradnja će izostati, a šanse za efikasno i uspješno razrješenje problema biće

smanjene. Zbog toga je segment motivisanja u ovom procesu izuzetno značajan. Isto

tako, nečija motivisanost ne mora obavezno da znači da će se on pokrenuti na akciju.

Moramo ga ubijediti da je njegovo angažovanje, sada kada je motivisan za ostvarivanje

nekog cilja ili rješenje problema, neophodno. I na kraju, moramo ga pokrenuti, navesti

na konkretnu akciju. Za uspješnost u motivisanju i ubjeđivanju zajednice važno je

dobro vladati tehnikama pregovaranja u zajednici i, isto kao kod tehnike zagovaranja,

znanjima koja se odnose na osobenosti problematike specifične za djecu koja žive i/ili

rade na ulici i djecu u riziku. Integracijom ovih znanja, na način osoben za svakog

stručnjaka, ostvaruje se raznovrsnost pristupa i konstantan razvoj vještina i tehnika.

Prekida problema kojim se u ovom programu bavimo, za uspješno pregovaranje

važno je u proces pregovaranja uključiti ključne karakteristike djece uključene u život

i/ili rad na ulici koje se mogu dovesti u vezu za određenim potrebama i interesima

druge strane.





Protokoli o saradnji - su jedan od mehanizama za razvijanje i uspostavljanje

koordinisane, usaglašene saradnje na rješavanju problema djece uključene u dnevne

centre. Protokol označava ‘’pravila ponašanja’’ ili preciznije, sporazum o pravilima

ponašanja između različitih socijalnih mreža, pogotovu formalnih segmenata sredine

koji su obuhvaćene socijalnom mrežom. Protokolom se regulišu ciljevi, oblici i načini

saradnje tokom procesa zadovoljavanja potreba građana, koji su bazirani na

odgovornosti i jasnim ulogama svih sistema i mreža. Sačinjavanje protokola je proces

koji obuhvata nekoliko faza: okupljanje, faza utvrđivanja cilja, faza pregovaranja i

dogovaranja, faza usaglašavanja protokola, potpisivanje i primjena protokola.





7. Kompetencije saradnika zarealizaciju programapodrške porodici

S obzirom na širok opseg rada (mobilisanje i uključivanje porodice, motivisanje

roditelja, procjena snaga i rizika, unapređenje ponašanja i generalizacija pozitivne

promjene), različite oblasti djelovanja (osnaživanje roditelja, unapređenje njihovih

kompetencija i rad na socijalnoj povezanosti) i fokuse (dijete, porodica i zajednica) u

toku realizacije programa podrške porodici, stručni saradnici dnevnog centra treba

da raspolažu širokim spektrom znanja i vještina, kao i poznavanjem metoda itehnika neophodnih za uspješan rad sa roditeljima.

Analizom aktivnosti koje nudi PPP došlo se do liste kompetencija koje bi trebalo

da posjeduje stručni radnik zadužen za njegovo sprovođenje. Razvoj ovih

kompetencija podrazumijeva kontinuiran proces nadogradnje osnovnih znanja

stečenih kroz proces redovnog (akademskog) obrazovanja putem dodatnih edukacija

i kroz redovan supervizijski proces.

Stručni radnik treba da posjeduje znanja i vještine neophodne za planiranje,

realizaciju i praćenje programa podrške porodici. Tu se, prije svega, misli na znanja

vezana za modele procjene potreba, metodologiju planiranja usluga, kao i znanja

vezana za praćenje i evaluaciju programa. Osim toga, on mora posedovati vještinu

primjene različitih metoda i tehnika prikupljanja podataka, kao i instrumenata za

procjenu napretka.

Za potrebe koncipiranja PPP-s opredijelili smo se za ona znanja i vještine koje su

prioritetno važne u fazi motivisanja i unapređenja ponašanja. To su, prije svega, vje-

štine komunikacije koje su u osnovi motivaciono/terapijskih i savjetodavnih tehnika i

intervencija korisnih u radu sa porodicom i zajednicom. Osim toga, pažnja je posve-

ćena vještini usklađivanja intervencije sa stadijumom spremnosti roditelja za pro-

mjenu. Takođe, biće reči i o vještini kreiranja edukativnih radionica, kao jednom od

najčešćih oblika rada u realizaciji socioedukativnih programa namenjenih roditeljima.

Kada je reč o kompetencijama saradnika za realizaciju PPP opredijelili smo se za:

l rad sa/na otporima i rad na podizanju motivacije,

l osnovne tehnike savjetodavnog rada,

l vještinu usklađivanja intervencije sa stadijumom spremnosti roditelja za promjenu,

l vještinu kreiranja edukativne radionice





7.1. Rad na podizanju motivacije

Motivacioni intervju (MI) je metod savjetovanja koji je zasnovan na principima

humanističke psihologije, sa sljedećim ključnim odlikama:

l Centriran na ličnost

l Direktivan

l Usmjeren na jačanje lične motivacije klijenta za promjenu, preko razrješavanja

ambivalencije i unapređenja uvida u samoefikasnost

Motivacioni intervju je ušao u upotrebu u kasnim 80-tim godinama, a njegovi autori

Vilijam Miler i Stefan Rolnik (William Miller;Stephen Rollnick 2002.) su bili vođeni

prvenstvenim ciljem povećanja spremnosti klijenata da mijenjaju problematično

ponašanje ili doživljavanje. Ovaj metod se može koristiti na tri osnovna načina:

l Kao nezavistan tretmanski metod,

l Kao priprema klijenta za učešće u nekom drugom (terapijskom) programu,

l Kao stil komunikacije integrisan sa drugim (terapijskim) metodama.

Osnovne pretpostavke od kojih autori kreću su da je motivacija klijenta da mijenja

ponašanje ključan faktor da bi on tu promjenu i sproveo, da je za uspješnu promjenu

važnija unutrašnja motivacija klijenta od spoljašnjih pokretača u vidu nagrada ili kazni

i da je ta motivacija promjenljiva i pod uticajem načina kako terapeut ili savjetnik

tretiraju klijentovu ambivalenciju u vezi promjene.

Osnovni principi na kojima se zasnivaju sve pojedinčne tehnike motivacionog inter-

vjua su:

l Stručni radnik/savjetnik iskazuje empatiju

l Savjetnik kod klijenta provocira opažanje diskrepance između problematičnog

ponašanja i ciljeva kojima klijent teži

l Savjetnik iskazuje prihvatanje klijentovog otpora promjeni i postepeno razvija

jezik promjene

l Savjetnik podržava samoefikasnost klijenta.

Ključne karakteristike motivacionog intervjua su:

l MI je na ličnost usmjeren, ali direktivan pristup, koji se oslanja na aktivno slušanje

radi usmjeravanja interakcije prema pozitivnom razgovoru

Klijent je osoba koja je svjesna da ima problem i spremna jeda prihvati pomoć i želi da se mijenja





l Ambivalencije i otpori promjenama su normalne komponente procesa

l Agresivne konfrontacije od strane savjetnika guraju klijenta nazad

l MI facilitira promjene tako što ublažava otpore, povećava diskrepanciju i pozitivan

pristup promjenama

l Najbolja interakcija je ona koja dovodi klijenta do prihvatanja problema i želje za

promjenom

l Identifikovanje i analiza ambivalencije može pomoći da se uvidi da li je to

ponašanje u diskrepanciji sa drugim ličnim vrednostima

l Razgovor o željama, mogućnostima, potrebama i razlozima pomaže da se

intenzivira pozitivan razgovor koji onda može voditi promjeni

l Prihvatanje otpora - otpor nije razlog za odustajanje i smatra se normalnim

Metodološku potku i osnovne vještine motivacionog intervjua čine: otvorena pitanja,

aktivno slušanje, reflektovanje, podržavanje i afirmacija, periodično rezimiranje,

sumiranje klijentovih izjava i refleksija.

7.2. Motivaciono terapijske strategije/intervencije

Motivaciono terapijske strategije ili tehnike imaju za cilj pomoć osobama koje

pokazuju tendenciju da se „lijepe“ za sopstvene probleme da iz tog začaranog kruga

izađu i usmjere pažnju i energiju prema traganju za rješenjima i angažovanju na

rješavanju problema.

Ove tehnike se uglavnom povezuju sa humanističkom orjentacijom, ali i kognitivno-

bihejvioralnim pristupom, a svoju primjenu su našle u kratkoj psihoterapiji (eng. brief therapy), porodičnoj terapiji (eng. family therapy), terapiji usmjerenoj na rješenje (eng.

brief/solution therapy), a u posljednje vrijeme se intenzivno koriste u motivacionom

intervjuu ili tzv. motivacionoj terapiji (eng. motivational therapy). Trebalo bi istaći da su

se ove tehnike osamostalile, tako da se mogu koristiti i koriste se nezavisno,

odnosno prigodno.

MI nije tehnika već pre poseban klijento-centričan, empatičan ali direktivan STIL ophodjenja kreiran da preispita i smanji ambivalenciju i otpor, kao i da podstakne samomotivaciju

za pozitivne promjene.

Motivacioni intervju se oslanja na pažljivo postupanje sa otporom, bez pritiska, argumentovanja, uz podršku i toplo,

bezuslovno prihvatanje.





Intervencije su se pokazale naročito efikasnim kod klijenata koji su preplavljeni

problemima, po pravilu egzistencijalnim i/ili depresivnog tona, ali i kod onih koji su

skloni ispadima i problemima u ponašanju najrazličitijeg tipa. Ove intervencije mogu

da pomognu da se takvi klijenti pokrenu na razmišljanje, da eventualno razriješe

ambivalenciju i preusmjere se u procesu mijenjanja i traganja za izlazima i rješenjima.

Željena situacija

„Željena situacija“ je strategija koja se široko koristi za usmjeravanje klijenta prema

ishodima i rješenjima. Terapeut ili savjetnik pogodnim pitanjem usmjerava klijenta da

razmisli o aktuelnoj situaciji/problemu, a zatim da opiše kako bi on volio da situacija

u kojoj se sada nalazi izgleda u budućnosti i šta je to što on zapravo očekuje u

budućnosti kao rezultat promjene.

Klijent se preusmjerava od opisivanja naizgled bezizlazne trenutne situacije tako što

se otvoreno poziva da razmisli o tome šta bi želio da postigne, kao i da tu željenu

situaciju opiše u što konkretnijim i življim slikama i tonovima.

Važno je naglasiti da intervencija preusmjeravanja putem „željene situacije“ ne unosi

vrijednosne sudove, ona ne nameće terapeutov sistem vrijednosti ili životni stil, ali

nastoji da usmjeri pažnju, ubrza i učini izvesnijim klijentovo traganje za izlazima i

rješenjima.

Postavljanje pitanja može imati više različitih formi, a tipični primjeri su:

l Kako izgleda vaša željena situacija?

l Šta je to što vi priželjkujete da se dogodi-kako zamišljate da bi tada vaš život

izgledao?

l Šta je to što biste vi voljeli umjesto problema?

l Kako biste primijetili da se stvari menjaju na bolje?

Terapeut obično postavlja ne jedno već seriju pažljivo odabranih pitanja, strpljivo

nastojeći da klijenta odvoji od fasciniranosti i zaslijepljenosti tekućim problemima,

odnosno nastojeći da njegovu pažnju i energiju preusmjeri na pozitivno, zdravo, na

„svijetle tačke “ koje imaju potencijal da promijene i unaprijede stanje.

Traganje za izuzecima

Ideja vodilja na kojoj se ova jednostavna strategija zasniva je zdravorazumsko

uvjerenje da se problemi na koje se klijent žali ne ispoljavaju istim intenzitetom

tokom dužeg vremenskog intervala, niti se ispoljavaju u svim oblastima života klijenta.

Realno je očekivati da je u bližoj i daljoj prošlosti klijenta bilo perioda bez problema,

kao i da ima oblasti, situacija, aktivnosti i odnosa koji nisu zahvaćeni problemima, već

više ili manje osciliraju, odnosno da se stanje povremeno pogoršava i poboljšava.





Upravo takvim iskustvima, situacijama i periodima popuštanja, odsustva ili poboljšanja

se posvećuje naročita pažnja kako bi se osnažila klijentova motivacija za promjenu i

pronašli obrasci za razrješenje sadašnjih problema.

Ovdje se koriste jednostavna pitanja kao što su:

l Da li postoji vrijeme kada vas vaš problem ne muči, kada ne postoji?

l Koje su to situacije u kojima se vaši problemi ne primjećuju?

l Kada je to bilo?

l Kako se to onda ispoljavalo?

l Kako vam je uspijevalo da to izvedete, da omogućite da se to dogodi?

Nekadašnji uspjesi

Ovo je takođe tipična strategija za pristup usmjeren na rješenje problema, a po

pravilu se koristi onda kada stvari već krenu malo nabolje. Kod ove strategije klijent

se usmjerava na traganje za situacijama i uslovima kada je, makar i privremeno ili

djelimično, bio u stanju da izađe na kraj sa problemima ili da ih riješi.

Podsjećanje na situacije ranijih uspjeha ima dvostruke benefite. Prije svega ohrabruje

klijenta za dalji rad na promjeni, jer ako je već jednom ranije bio u stanju da se izbori sa

problemom, onda sada kada ima pomoć i podršku postoje i veće šanse za promjenu i

uspjeh. Sa druge strane, analizom tih uspjeha može se doći do identifikacije ličnih

vještina i mehanizama koji se mogu koristiti za rješavanje sadašnjih problema.

Pitanja su vrlo jednostavna i klijenti ih po pravilu lako prihvataju. Neke od formulacija

mogu biti:

l Da li se sjećate situacija kada su stvari bile bolje?

l Da li ste ikada ranije bili u situaciji da riješite vaš problem?

l Kako vam je polazilo za rukom da riješite problem u prošlosti?

l Da li ste ikada ranije iskusili situaciju kakvu priželjkujete, kakvu želite da

postignete?

Rezimiranje/sumiranje klijentovim rečima

Savjetnici i terapeuti redovno (na početku, tokom i na kraju svake seanse) rezimiraju

ono što klijent govori držeći se klijentovih formulacija, odnosno, nastojeći da govore

klijentovim jezikom. Prednost je u tome što na taj način klijent stiče snažan osjećaj

da je pažljivo slušan i ozbiljno shvaćen. Rezimiranje im takođe pomaže da

reorganizuju svoje misli i pruža priliku da još jednom promisle o svemu i eventualno

dopune svoju priču novim važnim detaljima.





Osnovne funkcije rezimiranja :

l sistematski integriše važne ideje, preformuliše ih i vraća klijentu na razmatranje;

l obezbjeđuje sažet, precizan i uvremenjen pregled klijentove priče, što pomaže

reorganizaciji njegovog mišljenja;

l stimuliše istraživanje i proradu važnih aspekata mišljenja i situacije klijenta;

l pomaže klijentu da stekne utisak da terapeut ima poštovanje za njegovo gledanje

na stvari;

l pomaže klijentu da reorganizuje svoje poglede i eventualno dodatno razmotri

cijelu situaciju;

l pomaže klijentu da se osjeti slušanim, važnim, shvaćenim; i

l pomaže terapeutu da provjeri da li je stvarno dobro razumio suštinu klijentovih

stanja i problema.

Posle sumiranja obično i nema potrebe da terapeut postavlja dalja pitanja o tome,

budući da klijenti već i sami znaju šta dalje treba dodati, pojasniti ili produbiti.

Skaliranje

Skaliranje se sastoji u tome da terapeut/savjetnik jednostavno traži od klijenta da

opiše, odnosno odredi na skali od 0 do 10 gdje se tačno sada nalazi u vezi sa nekim

pitanjem ili problemom.

Skaliranje nije jedno pitanje ili zahtjev već prije serija pitanja, kojima se klijent

podržava i upućuje da što preciznije odredi svoju situaciju.

Pitanje korisnosti

Svrha ovog pitanja, odnosno strategije je da se rad i konverzacija sa klijentom učine

što korisnijim za njega, ali i za sve druge koji su u taj problem uključeni.

Ova strategija se široko koristi, prije svega u terapiji fokusiranoj na rješenje (eng.

solution-focused terapy) i to na početku, tokom i na kraju konverzacije.

Neka od mogućih pitanja glase:

l “Kako ovaj naš razgovor možemo da učinimo maksimalno korisnim?”

l “Šta vi očekujete da bude ishod ove naše konverzacije?”

l “Kako ćete na kraju biti u stanju da konstatujete da je ovaj razgovor bio koristan

za vas?





„Coping“ pitanje

Ova strategija se koristi i čini dobro u situacijama kada se klijenti stvarno nalaze u

teškoćama i kao da ne mogu da pronađu motivaciju ili energiju da bilo šta učine u

vezi sa svojim problemima.

Tipično pitanje u okviru ove strategije je: “Kako uopšte uspijevate da opstajete?”

Međutim, koristi se čitav kaleidoskop formulacija kao što su:

l “Šta je to što vas drži aktivnim i pored svih tih problema i teškoća?”

l “Kako vam polazi za rukom da izlazite na kraj sa svim tim svakodnevnim

teškoćama?”

l “Šta je to što vam pomaže da funkcionišete relativno dobro i pored tako teških

problema i teškoća?”

l “Prosto je nevjerovatno kako vi uspijevate da opstajete i pored tako snažnog

pritiska okolnosti. Stvarno, kako vam to uspijeva?”

7.3. Osnovne tehnike savjetodavnog rada

Osnovne savjetodavne vještine se uče u okviru mnogih savjetodavno-terapijskih

pristupa (analitičkih, transakcionog, geštalt terapije, klijentom usmjerene terapije,

kognitivno-bihejvioralnog pristupa, itd.). Većina od njih su dio i intervencija koje se

primjenjuju u tzv. psihoedukativnim radionicama i u mnogim drugim oblastima

rada sa ljudima. Osnovne tehnike savjetodavnog rada se mogu primjenjivati i u

individualnom i u grupnom radu. Stručni radnici dnevnog centra češto će biti u prilici

da koriste neku od tehnika savjetodavnog rada.

Pridruživanje

Pridruživanje označava čitav niz verbalnih i neverbalnih intervencija koje imaju za cilj

da se učesnici u nekom procesu dobro osjećaju. Počinje sa uvodnim rečenicama

dobrodošlice, izražavanja zadovoljstva što su došli na razgovor, pitanja kako su

putovali do mjesta sastanka, komentari o vremenu, malo empatije na temu zamora ili

uslova sastanka, upotreba izraza koji koriste učesnici („šarmantno citiranje“, naravno

primjereno situaciji i raspoloženju korisnika) i sl. Sastavni dio te intervencije jeste

autentična prijatnost u ophođenju savjetnika/terapeuta. Ovakav pristup treba da vodi

otvaranju razgovora i stoga treba formulisati rečenice kao „otvarajuće“, koje

pozivaju članove porodice da pričaju. Naročito je važno da se savjetnik/terapeut

„uključi na istu talasnu dužinu“ sa članovima porodice, odnosno da im se na neki

način priključi, uz očuvanje neutralnosti. Pridruživanje podrazumijeva poštovanje i

građenje povjerenja. Dio pridruživanja jeste i uslužnost u pogledu uslova sjedenja,





uključivanja grijanja ili otvaranja prozora, posluženja i drugih elemenata koji

doprinose da se članovi porodice osjećaju dobro u situaciji susreta sa

savjetnikom/terapeutom.

Aktivno slušanje

Aktivno slušanje jeste, prije svega, stav kao i čitav niz verbalnih i posebno neverbalnih

reakcija, koje imaju za cilj da sagovornik ima doživljaj da ga dobro pratimo u

izlaganju, da mu posvećujemo dužnu pažnju i pridajemo značaj onome što stavlja

pred nas. Podrazumijeva određene akcije koje pokazuju da slušamo sagovornika.

Neke od grupa tih akcija su:

l Minimalne reakcije (mm, aha, da, dobro, u redu, slušam vas i sl.). Ovdje treba

voditi računa da ne djeluju kao odobravanje ponašanja sagovornika;

l Kratki pozivi da (sagovornik) nastavi priču;

l Neverbalno ponašanje (diskretni pokreti glavom i sl.);

l Korišćenje glasa (modulacije glasa i sl.);

l Korišćenje tišine (ćutanjem ostavljamo prostor sagovorniku/cima da se izraze).

Treba voditi računa o načinu na koji se realizuju intervencije, važni su ton i mimika.

Bitna je poruka koja se šalje, značenje koje se pridaje ponašanju sagovornika,

odnosno na koji način sagovornik doživljava intervencije. Najvažnija je poruka da

smo spremni da slušamo, zainteresovani, ali ne i (previše) zabrinuti i nikako zgađeni,

isprepadani, neautentični.

Refleksija sadržaja i refleksija osjećanja

Refleksija sadržaja jeste neka vrsta kratkog parafraziranja onoga što je sagovornik

unio u razgovor sa ciljem da što tačnije odrazi rečeno, tako da i sagovornik potvrdi

da je baš to htio da kaže. Ova intervencija pokazuje ne samo da slušamo, nego i da

shvatamo osnovno značenje iskaza. Refleksija treba da bude uvremenjena (kao i

druge intervencije), što preciznija, preporučljivo je da se koriste elementi sagovorni-

kovog govora/izraza. Refleksija sadržaja nije prosto ponavljanje („papagaisanje“), kako

se to ponekad može učiniti. Treba da bude što kraća, kako ne bi ometala proces.

Refleksija osjećanja je još delikatnija intervencija, ali veoma značajna za savjetodav

no-terapijski proces. Ljudi često izbjegavaju da jasno izraze svoja osjećanja, a ona

djeluju iz drugog plana. Takođe, zamjenjuju osjećanja nekim drugim sadržajem,

zatrpavaju rečima, odigravaju kroz ponašanje, izražavaju kroz skrivene poruke, itd.

Savjetnik/terapeut treba da omogući učesniku da uoči to svoje osjećanje i prepozna

ga i da pri tome uvijek dozvoli mogućnost da njegovo prepoznavanje emocije ne

mora biti tačno ili dovoljno precizno. Tako je preporuka da se u refleksiji koristi

upitni oblik ili ton i izrazi poput „čini mi se“, „rekao/la bih da“. Uvremenjenost

intervencije je, takođe, od velikog značaja.





Postavljanje pitanja

Stručni radnik/savjetnik postavlja pitanja kako bi dobio više informacija, relevantnih za

proces podrške porodici, da bi razjasnio događaj, stav ili doživljaj učesnika. Pitanja

treba da budu jasna, konkretna, jednostavna, da se odnose na samo jedan aspekt (da

ne budu složena i da ne sadrže više pitanja u jednom). Treba da budu uvremenjena,

dobronamjerna, u skladu sa kontekstom i da ne proizilaze iz nepotrebne radoznalosti.

Postoje otvorena i zatvorena pitanja. Otvorena omogućavaju bilo koji odgovor, dok

se zatvorena fokusiraju na ograničeni krug odgovora, obično da i ne. Preporučljivo je

da se izbjegavaju pitanja koja počinju sa zašto, jer nisu konstruktivna. Umjesto toga,

treba pitati „na koji način ...“, „kako to tumačite“, „kako ste vi to doživeli“. Takođe,

efikasnija su pitanja koja počinju sa „šta“, „kako“, „kada“ (pitanje kada se nešto

dešavalo, omogućava da se traga i za uzrocima i to na objektivniji način, dok pitanje

„zašto“ provocira lično tumačenje). Važno je da znamo s kojim ciljem nešto pitamo.

Najčešće se konstruktivna pitanja postavljaju da bi ohrabrili učesnike da se otvore,

da budu specifičniji, konkretniji i da ih bolje razumijemo.

Normalizacija

Normalizacija je intervencija u kojoj se doživljaj učesnika predstavlja mogućim

ljudskim ponašanjem, koje se može razumjeti iz konteksta situacije, iz razvojnog

konteksta ili nekog drugog konteksta. Obično se normalizuju ponašanja koja ne

predstavljaju patološki oblik, ali se mogu normalizovati i patološki oblici u smislu

moguće reakcije ljudi na nenormalne uslove i stimulacije iz sredine. Važno je da

znamo šta i s kojim ciljem normalizujemo. Preporučljivo je izbjegavati izraze poput

„normalno je“, kako ne bi nametali svoje mišljenje i doživljaj normalnosti ili

provocirali kod druge osobe osjećanje nenormalnosti, ako se ona nije ponašala na

način koji smo označili normalnim. Možda je bolje reći „prirodno je“ (na primjer, „da

se uplašite kada vam neko iznenada vikne iza leđa“) ili „razumljivo je“ („što ste

nepovjerljivi prema osobi koja vas je ranije slagala“). Ponekad je dovoljno samo

navesti kontekst (situacioni ili razvojni) u kojem se ponašanje ili doživljaj o kome je

riječ pojavljuje. Normalizacija se često miješa sa „tješenjem“, a ljudi je mogu

doživjeti, ukoliko nije izvedena na preporučljiv način, kao potcjenjivanje ili

umanjivanje problema koji iznose.

Suočavanje

Suočavanje je intervencija u kojoj se osobi iznosi njen vlastiti doživljaj, stav ili

mišljenje u vezi neke situacije ili se iznose objektivne činjenice, posebno one koje je

osoba sama navela, a koje nije uzela u obzir prilikom stvaranja svog mišljenja, stava ili

doživljaja. Suočavanje, takođe, treba preduzimati samo kada nam je jasan cilj. Obično

se radi kada osoba previđa krupne elemente realnosti ili svoj stav, mišljenje smatra

jedino mogućim. Savjetnik/terapeut će često biti u situaciji da podstiče iznošenje

različitih mišljenja i doživljaja, kao i različitih ponašanja, kako bi se učesnici suočili i sa

drugim alternativama. Suočavanje ne treba da preraste u sukob mišljenja, vrijednosti,





stavova, potrebno je stvoriti atmosferu u kojoj su dobrodošla sva različita mišljenja,

stavovi i doživljaji.

Rezimiranje / sumiranje

Sumiranje ili rezimiranje je intervencija u kojoj, nakon jednog dijela razgovora,

savjetnik/terapeut kratko, sažeto i vjerno prepričava taj dio razgovora. Obično se

rezimiranje unaprijed najavi u formi „dozvolite mi da probam da ukratko rezimiram

ono što smo do sada rekli“ i sl. Rezimiranje izvlači suštinu, ne bavi se posebno

detaljima, ističe ono što je važno učesnicima. Važno je odabrati pravi trenutak. Može

se rezimirati sekvenca, tema, cijeli razgovor ili dio procesa. Ono pomaže da učesnici

razumiju šta se dešava ili šta se desilo i da imaju zajednički referentni okvir.

Istraživanje opcija

Istraživanje opcija je listanje različitih mogućih mišljenja, stavova, ponašanja,

intervencija u odnosu na konkretnu situaciju o kojoj se govori. Učesnici se pozivaju

da definišu svoj cilj u konkretnoj situaciji, jer od toga zavise i opcije. Ova tehnika je

najbliža davanju savjeta, što ljudi obično traže. Preporučljivo je da se davanje

konkretnih savjeta i prijedloga stavi u formu istraživanja opcija, u okviru koga se

odgovornost i produkcija predaju učesnicima. Sastavni dio istraživanja opcija jeste

listanje mogućih opcija, najčešće kao brainstorming. Nakon toga se istražuje koje su

sve moguće posljedice različitih opcija, a na kraju se analiziraju mogući efekti ili

dobiti, odnosno traga za najkonstruktivnijim, najfunkcionalnijim opcijama, koje postižu

cilj sa što manje štete. Važno je da učesnici to dožive kao svoj proces i svoj izbor i da

svaka ideja dobije prostor kao jedna od mogućih.

Preuokviravanje

Preuokviravanje (rekonotiranje, reframiranje) je tehnika kojom se određeno

ustaljeno ili konkretno zastupljeno značenje izvjesnog događaja, ponašanja, doživljaja

ili okolnosti relativizuje unošenjem i drugih mogućih značenja, posebno onih

pozitivnih. Savjetnik/terapeut u ovom slučaju može da negativno viđenje i tumačenje

reformuliše u jedno od mogućih pozitivnih sagledavanja i tumačenja određenog

ponašanja, okolnosti ili doživljaja. Ono se obično radi kada osoba, grupa ili dio grupe,

zastupa samo jedno, uglavnom izrazito negativno tumačenje određenog događaja,

ponašanja, doživljaja, okolnosti, čime sebe onesposobljava da prevaziđe situaciju koja

ga muči, sukob u kome se našao ili nemoć kojom je zahvaćen.

Modelovanje

Modelovanje koristi konstruktivno ponašanje drugih osoba kao model za učesnika.

Modelovano ili konstruktivno ponašanje je ono ponašanje koje doprinosi razvoju





funkcionalnog ponašanja i poželjnih vještina za učesnike u procesu pomoći. Ova

intervencija je bazirana na potrebi ljudi da preuzimaju funkcionalne i za sebe korisne

oblike ponašanja (instrumentalno učenje). Međutim, oni često mogu da preuzimaju i

ponašanja i intervencije koja nisu konstruktivna ili su čak štetne. Stoga, savjetnik/

terapeut treba da vodi računa o tome kakav model ponašanja sam predstavlja, pri

čemu je važno da je svjestan da modelovanje postoji uvijek, čak i kada nije planirano.

Korišćenje tehnike „ovdje i sada“

Korišćenje „ovdje i sada“ se može posmatrati i kao tehnika odnosno intervencija i

kao pristup. Mada mnogi terapijski pravci koriste ovaj pristup, pojedini ga afirmišu

kao jedan od glavnih. Naime, bez obzira što uglavnom govorimo o stvarima koje su

se desile, mi radimo sa njima tako što ih oživljavamo u aktuelnoj situaciji. To se

djelimično dešava na spontan način, kao dio transfera ili kontransfera, ali i samo

provociranje sjećanja odnosno doživljaja određenog događaja predstavlja oživljavanje.

Postavka, od koje neki terapijski pravci polaze, jeste da se sa prošlim događajima

može efikasno raditi samo ako se oni ožive u sadašnjosti. Korišćenje „ovdje i sada“

kao intervencija može da se realizuje u formi simuliranja situacije, dramskom

izvođenju, prisjećanju na događaje, prizivanju doživljaja i sl.

7.4. Vještina usklađivanja intervencije sa stadijumom spremnosti roditelja za promjenu

Motivacija se razvija duž kontinuuma spremnosti za promjenu. Roditelji napreduju

kroz stadijume prateći spiralnu, a ne linearnu krivulju. U pokušaju da unaprijedi

motivaciju savjetnik/terapeut u Dnevnom centru može koristi strategije koje nisu

primjerene stadijumu promjene u kom se nalazi roditelj, pa rezultat može biti

nesaradljivost. Ako savjetnik/terapeut „tjera“ roditelja da napreduje brže nego što je

on spreman, može lako doći do prekida terapeutskog odnosa. Recidiv je događaj, a

ne stadijum promjena po sebi.

Savjetnik/terapeut treba da ovlada vještinom usklađivanja intervencije sa stadijumom

u kome se roditelj nalazi, odnosno vještinom procjene pravog trenutka za primjenu

odgovarajuće intervencije.

U toku rada na promjeni, roditelji prolaze kroz sljedeće stadijume spremnosti na

promjenu:

Prekontemplacija

Roditelj nije svjestan problema, nije spreman ili nije voljan da se mijenja. Nema

namjere za promjenu.





Indikatori: svadljiv, prekida, poriče, izbjegava da govori, razmišlja ili razmatra

prosocijalna ponašanja…

Osoba je u tradicionalnim terminima okarakterisana kao nemotivisana, u otporu.

Savjeti za rad:

l Uspostavite odnos povjerenja

l Utvrdite koji su glavni razlozi drugih roditelja za promjenu

l Razmotrite ambivalenciju u pogledu promjene – zašto to može biti dobra ideja,

odnosno zašto neki drugi ljudi donose odluku da se menjaju i kontrolišu svoje

probleme

l Pružite roditeljima informacije o rizicima, mogućim dobitima, razlozima za ili

protiv

l Saslušajte i prihvatite njihova osjećanja, mišljenja, strahove, dileme u vezi sa

promjenom

l Dajte intervjuu neformalni ton

Kontemplacija

Roditelj je ambivalentan ili neodlučan u pogledu promjene ponašanja.

Indikatori: Osoba je na pola puta, spremna da razmatra razloge za i protiv, ali još ne

donosi odluku da se mijenja

“Kako se promijeniti, a ostati isti”

Tradicionalno, osoba je okarakterisana kao nepredvidiva, koristi formulacije: ’’da, ali...,

možda’’ i sl.

Savjeti za rad:

l Diskutujte i odmjeravajte razloge za i protiv

l Naglasite pravo roditelja na izbor, ali i odgovornost za odluku

l Pokušajte da izvučete polu-motivacioni iskaz

l Razmotrite njihove životne ciljeve, kao i kako bi promjena uticala na kvalitet

života roditelja

l Ublažite zebnju u pogledu mijenjanja i oporavka preko primjera i razrješavanja

problema

l Postavljajte pitanja koja će razjasniti motivaciju: “Šta je to što vam je najbitnije…

zašto?”





Priprema

Roditelj se od razmatranja potrebe za promjenom okreće planiranju prvih koraka.

Indikatori: postavlja pitanja, razmatra opcije, ispoljava otvorenost u pogledu

razmatranja promjene.

Osoba je tradicionalno okarakterisana kao saradljiva, “prijatna za saradnju.”

Savjeti za rad:

l Podržite napor prema promjeni

l Razjasnite ciljeve i istaknite uspješne strategije

l Strukturirajte plan akcije zajedno sa roditeljem zasnovano na njegovom iskustvu,

spremnosti, ali ostavljajući da sam odluči

l Podstaknite i podržite roditelja da se prihvati akcije

l Pružite roditeljima jasan, dosljedan i nepristrasan pogled na proces i ciljeve

procesa mijenjanja

Akcija

Roditelj ispoljava korake prema promjeni ponašanja (kao što su periodi uzdržavanja i

apstinencije ako je riječ o tim problemima)

Indikatori: Osoba je receptivna za kliničku intervenciju. Poštovanje uslova tretmana

je normalno. Ispoljava promjene u ponašanju koje već donose pozitivne promjene i u

drugim oblastima (odnose kod kuće, u školi, na poslu).

Tradicionalno osoba je okarakterisana kao “uspješna”, “prilježna u ostvarivanju ciljeva

i zadataka programa tretmana”

Savjeti za rad:

l Uočite i priznajte teškoće, podržite čak i minimalna poboljšanja

l Identifikujte rizične situacije, ‚‚okidače‚‚ i naročito ‚‚coping strategije‚‚

l Pomozite roditelju da nađe nove podsticaje i potkrjepljenja

l Podržite istrajnost na putu promjena

Održavanje

Roditelj održava i učvršćuje ostvarene ciljeve tretmana.

Indikatori: Roditelj je ostvario promjene u ponašanju, učvršćuje i proširuje te

promjene i uvježbava zdrave stilove i način života





Tradicionalno osoba je okarakterisana kao“intenzivan rad više nije neophodan,”

Savjeti za rad:

l Podržite roditelja i potvrdite ostvarene promjene

l Uvježbavajte i učvrstite nove coping strategije, kao i mjere kontrole izazova i

iskušenja

l Pregledajte još jednom lični rast, kao i dugoročne ciljeve roditelja

l Podstaknite roditelja da pruži svoj doprinos preporodu drugih koji su u sličnoj

situaciji

7.5. Vještine kreiranja edukativnih radionica

U prvom poglavlju ovih smjernica, koje govore o konceptualno teorijskom okviru i

osnovnim postavkama programa, naglasili smo da primjenjujući Program podrške

porodici, Dnevni centri kao dominantan pristup u odgajanju i vaspitavanju djeteta

promovišu principe pozitivnog roditeljstva i pozitivne discipline u svakodnevnom

roditeljstvu.34

Osoblje Dnevnih centara treba da bude osposobljeno za primjenu svihprincipa i elemenata pozitivne discipline i da ih dosljedno primjenjuje uneposrednom radu sa djecom, ali je isto tako mora da bude osposobljenoda edukuje roditelje da isti pristup pozitivne discipline temeljen na razumijevanju o dječjem razvoju, efikasnom roditeljstvu i principima dječjih prava njeguju u svakodnevnom roditeljstvu.

U prilogu smjernica dajemo detaljan sinopsis seta radionica koje su posvećene radu

sa roditeljima/starateljima na razvoju vještina za primjenu pozitivne discipline u

svakodnevnom roditeljstvu35

Najčešći oblik rada u realizaciji socioedukativnih programa namijenjenih roditeljima

jeste grupni rad u formi radionice. Saradnici dnevnog centra značajan dio grupnih

aktivnosti sa roditeljima mogu realizovati u formi radionice. Iz tog razloga smo se

opredijelili da pažnju usmjerimo na znanja potrebna da se ova forma rada isplanira i

realizuje na način koji će dovesti do očekivanih ishoda.

Različiti autori različito definišu radionicu. Međutim, većina se slaže da postoje neke

osnovne karakteristike radionice kojima se ujedno može i definisati: lični angažman,

rad u malim grupama, aktivno učešće svih, raznovrsnost komunikacijskih obrazaca,





atmosfera podrške, pravo na različitost i poštovanje potreba, emocija i načina

funkcionisanja svakog učesnika, rad na zajedničkoj temi, oslanjanje na lična iskustva...

Samo ime “radionica” podsjeća na prostor u kojem se nešto radi, izrađuje. Rad

pretpostavlja proces, sam čin nastajanja, a ne samo gotov proizvod. U tom smislu

promatramo i edukativnu radionicu: kao posebnu metodu rada kod koje naglasak

stavljamo na proces i način rada (navedeno prema Vladilo,2006)

Prije nego što predstavimo model radionice primjeren potrebama rada sa

porodicama djece uključene u dnevne centre, potrebno je navesti ključne informacije

vezane za postupke koji olakšavaju proces planiranja, programiranja i vođenja

radionice.36 (Najvećim dijelom ove informacije se oslanjaju na članak Jasne Martinko:

Radionica – metoda interaktivnog učenja i poučavanja odraslih).

7.5.1. Planiranje radionice

Planiranje radionice se odnosi na proces kreiranja u kome je važno odgovoriti na

pitanja zašto i šta raditi da bi se postigli očekivani ishodi učenja i razvile određene

kompetencije učesnika radionice. Svrha planiranja i pripreme radionice je da se

osigura njena dobra realizacija radi postizanja očekivanih ciljeva. Voditelj radionice

priprema teme koje će se obraditi na radionici, a koje bi trebalo da budu u skladu s

potrebama učesnika. Osnovni koraci u planiranju radionice su:

Ispitivanje potreba učesnika

Prvi korak u planiranju bilo koje edukativne aktivnosti, pa tako i radionice, jeste vezan za

ispitivanje potreba i interesovanja potencijalnih učesnika. Ukoliko roditelje unaprijed ne

motivišemo za učešće u edukativnim radionicama i kod njih ne razvijemo interesovanje

za određenu temu, ne možemo očekivati ni dobar odziv, niti željene rezultate

organizovanja radionica. Takođe, jedan od razloga za ispitivanje potreba roditelja je i

utvrđivanje da li oni imaju bilo kakvo znanje ili iskustvo vezano za određenu temu, kako

bi se prilikom planiranja radionice uvažila njihova postojeća znanja i iskustva.

Postavljanje ciljeva

Veoma je važno na početku jasno definisati koji su ciljevi radionice, odnosno šta njenim

organizovanjem želimo da postignemo. Od toga šta smo odredili kao cilj (senzibilisanje

roditelja za određenu problematiku, sticanje novih znanja, usvajanje vještina) zavisiće

odabir ne samo sadržaja rada, već i metoda i tehnika koje ćemo primijeniti.

Definisanje tema, sadržaja i materijala

Sljedeći korak u pripremi radionice je definisanje tema, sadržaja i materijala kako bi

se ispunili postavljeni ciljevi radionice. Potrebno je odabrati primjerene sadržaje koji

će omogućiti razumijevanje teme, usvajanje informacija i vještina, kao i njihovu





primjenjivost u životnom okruženju. Takođe, odabrani sadržaji moraju da budu u

funkciji ostvarivanja cilja radionice.

Promatrano kroz prizmu radionice, radne materijale možemo podijeliti u dvije

grupe. U prvu grupu materijala ubrajaju se oni koji su namijenjeni učesnicima i

omogućavaju nesmetano obavljanje svih radnih zadataka koje im daje voditelj

radionice. U drugu grupu materijala ubrajaju se materijali koji služe voditelju za

održavanje radionice: detaljan plan i program rada, evidencioni list, vježbe i zadaci za

rješavanje, upitnik za evaluaciju, PP prezentacije ili posteri, listići ili druga pomagala

potrebna za formiranje grupa i sl.

7.5.2. Programiranje radionice

Programiranje radionice određuje kada, kako i ko će realizovati planom predviđene

ciljeve radionice. To podrazumijeva struktuiranje radionice, planiranje vremena za

njenu realizaciju i odabir odgovarajućih metoda i tehnika rada (sinopsis radionice).

Radionica ima vrlo jasnu i unaprijed definisanu strukturu, koja obuhvata:

Za svaku etapu radionice potrebno je osmisliti scenario vodeći računa o:

l prethodnom znanju i iskustvu učesnika

l izboru odgovarajućih metoda rada

l raznovrsnim komunikacijskim obrascima i

l vremenu koje je potrebno za realizaciju aktivnosti.

Sinopsisom radionice treba precizno definisati predviđene metode i tehnikegrupnog rada.

Uvod –predstavljanje učesnika i ispitivanje njihovog ličnogdoživljaja/iskustva u vezi sa temom

Edukativni blok – kratak prikaz teme na jasan i ilustrativan način

Vježba – razrada sadržaja kroz različte oblike aktivnog rada u grupi

Diskusioni blok – analiza sadržaja i uzajamna razmjena mišljenja

Zaključna razmatranja – sumiranje rezultata rada i definisanje ključnihprodukata





Razmjena na nivou cijele grupe primjenom diskusije osnovni je metod rada kojim

počinje i završava gotovo svaka radionica. Ostale metode se biraju u zavisnosti od toga

šta se njihovom primjenom želi postići. Ukoliko je cilj prenošenje informacija ili novih

znanja opredijelićemo se za PP prezentaciju, poster prezentaciju ili mini predavanje. U

slučajevima kada od učesnika očekujemo da produkuju nove ideje ili pronađu načine za

prevazilaženje nekog problema možemo planirati primjenu tehnike tzv. brainstorming-a,

rada na studiji slučaja u parovima ili malim grupama i sl. Ukoliko je naš cilj da učesnici

usvoje neku novu vještinu, opredijelićemo se za demonstraciju, simulaciju ili role play. Ne

postoje dobre i loše metode, već njihova adekvatna ili neadekvatna upotreba. Pri odabiru

metoda važno je na umu imati željeni cilj i paziti da izabrana metoda dovodi do toga cilja,

kao i da odgovara sadržaju rada.

Posljednji korak u izradi scenarija jeste određivanje trajanja pojedinih aktivnosti. Prilikom terminiranja dijelova radionice neophodno je voditi računa da

ukupno trajanje ne bude duže od 90 minuta. Korisno je u scenario staviti “plan B”

što će omogućiti dodatne ili alternativne aktivnosti učesnika, a voditelju osigurati

kontrolu cjelokupnog toka radionice.

Pri izradi scenarija radionice potrebno je odrediti naziv radionice, ciljnu grupu i broj

polaznika, opšti cilj radionice, kompetencije, ishode učenja, metodologiju –

primijenjene metode i tehnike, vremensko trajanje svake aktivnosti, materijale

potrebne za realizaciju svake aktivnosti, odgovornu osobu za izvođenje pojedine ak-

tivnosti (ako je više voditelja radionice), dodatne ili alternativne aktivnosti- “plan B” i

način evaluacije.

7.5.3. Realizacija radionice

Pre neposredne realizacije radionice, neophodno je obezbijediti adekvatan prostor i

opremu i još jednom provjeriti pripremljene materijale.

Na samom početku radionice preporučuje se definisanje pravila rada, koja se moraju

poštovati od strane svih učesnika, uključujući i voditelje:

l Pravilo kruga – svi sjede u krugu, jer to daje jednaku mogućnost izražavanja bez

ičije dominacije

l Pravilo “dalje”– razmjena ide u krug, a ako neko ne želi da učestvuje u nekoj

aktivnosti ima pravo da kaže”dalje”

l Pravilo slušanja – očekuje se pažljivo međusobno slušanje

l Pravilo diskrecije – saopšteno u krugu, tamo treba i da ostane

l Pravilo učestvovanja – u radionici nema posmatrača, svi učestvuju

l Pravilo poštovanja dogovorenog vremena

l Pravilo “ne sjedi na svojim potrebama” – ako neko treba da napusti radionicu, ne

treba da se suzdržava

l Posebna pravila – specifična dogovorena pravila za konkretnu radionicu





Voditelj je odgovoran za realizaciju ciljeva i sadržaja radionice u skladu s potrebama

učesnika, njihovim vještinama i nivoom iskustva. Voditelj aktivno uključuje učesnike u

razvoj planiranih ishoda učenja. Kao optimalna razmjera vremena usmjerenog na

određene aktivnosti, preporučuje se:

Uprkos činjenici da znanja i vještine potrebne za neposrednu realizaciju obuke mogu

činiti sadržaj zasebne obuke, za potrebe ovog programa ćemo samo taksativno

navesti neke od osnovnih preporuka vezanih za saradnika koja vodi radionicu:

l Budite tačni – poštujte dogovoreno vrijeme

l Izražavajte se jasno i precizno, dovoljno glasno i ne žurite

l Održavajte kontakt pogledom sa svim učesnicima radionice

l Prezentujte sadržaj na način koji će roditeljima biti razumljiv i zanimljiv

l Ne pokušavajte da roditelje fascinirate svojim znanjem koristeći nepoznate riječi i

stručne izraze

l Ilustrujte podatke koje iznosite primjerima iz svakodnevne prakse

l Koristite vizuelna pomagala – PP prezentacije, ilustracije, postere, video zapise i

dr.

l U toku izlaganja akcentirajte i više puta ponovite najvažnije informacije

l Pratite reakcije roditelja i ukoliko primijetite znake neslaganja, nerazumijevanja,

dosađivanja i sl., reagujte adekvatnim pitanjem.

l Uvijek ostavite dovoljno vremena za pitanja učesnika i dodatna objašnjenja

Sastavni dio svake radionice, koji se organizuje po završetku rada je evaluacija. Ona

može biti usmjerena na procjenu različitih aspekata radionice: organizacionih uslova,

razumljivost sadržaja i mogućnost njihove praktične primjene (korisnost),

pripremljenost i vještine voditelja radionice i njegov odnos prema učesnicima,

adekvatno trajanje radionice i dr. Svrha evaluacije je dobijanje povratnih informacija,

komparacija dobijenog i očekivanog, mjerenje i prosuđivanje, ali i intervencije tokom

procesa radi poboljšanja i praćenja novih zamisli. Evaluacija se može sprovesti

primjenom upitnika, skala procjene, plenarnom raspravom i sl. Osim evaluacije od

strane učesnika na kraju radionice, voditelji mogu vršiti procesnu evaluaciju kroz

primjenu tabele opservacije. U nju mogu bilježiti sve podatke od značaja za realizaciju

radionice. Rezultati evaluacije služe kao polazna osnova za unapređenje kvaliteta

narednih radionica.

1/4 - uvod, uspostavljanje kontakta, predstavljanje ciljeva, aktivacija učesnika

2/4 –razrada, prenos informacija odgovarajućim metodama i tehnikama rada,

1/4 – zaključak, uklapanje informacija u šire tematsko područje i sumiranje rezultata





8. Praćenje i evaluacija rezultata Programa Podrške Porodici

Pod evaluacijom podrazumijevamo procjenu/ocjenu efektivnosti određenog procesa,

u ovom slučaju programa podrške porodicama djece uključene u dnevne centre, koja

ima za cilj razumijevanje da li su aktivnosti koje smo planirali imale odgovarajućeg

efekta u odnosu na prethodno postavljene ciljeve i očekivane ishode. Evaluacija

programa može biti od pomoći organizaciji da planira, razvija i unapređuje svoje

aktivnosti, sa ciljem unapređenja kvaliteta usluge za korisnike (Alston & Bowles, 2003).

Često se može čuti za sljedeća tri nivoa evaluacije:

l Procesna evaluacija, koja razmatra način na koji je program realizovan, na primjer,

kako se principi operacionalizuju, kako se pristupi primjenjuju i sl.

l Evaluacija učinka (output), koja razmatra ’’proizvode’’programa, na primjer, koliko

porodica je uključeno, koliko roditelja je prošlo edukaciju i sl.

l Evaluacija ishoda (outcome), koja razmatra uticaj programa na korisnike (i/ili

lokalnu zajednicu, okruženje korisnika) u odnosu na njegove dugoročne i

kratkoročne efekte.

Ishodi (outcome) i učinak (output) su ponekad komplikovani za razlikovanje, tako da

se može govoriti i o dve vrste ishoda: usmjerenih na korisnike i usmjerenih na

uslugu; kao i o srednjeročnim i finalnim ishodima (indikatorima učinka, usluge ili

aktivnosti nasuprot indikatorima efekta i uticaja) i sl. Istraživanja pokazuju da su

evaluacije programa podrške porodici često fokusirane ili samo na analizu procesa ili

na uticaj koji usluge imaju na korisnike, a to ne omogućava adekvatno sagledavanje

ukupnog procesa, ni dovođenje u vezu aktivnosti i ishoda. Zato je važno da ne

zaboravimo da procjena kvaliteta usluge mora da ima bar dva nivoa procjene i to

onaj koji se odnosi na promjene kod djece i roditelja sa kojima radimo, i onaj koji se

odnosi na način na koji to radimo.

Evaluacija implementacije Programa podrške porodici zato može ima dvije ključne

komponente:

l Evaluacija procesa primjene programa – odnosi se na procesne dimenzije

programa, faze/korake u primjeni programa, broj susreta sa porodicom u svakoj

od faza programa, oblasti djelovanja, intervencije koje se preduzimaju i efekti koje

proizvode. Ova komponenta se sprovodi na osnovu indikatora procesa, koje

pružalac usluga planira na početku pružanja usluge u skladu sa sadržajem i

strukturom programa i pristupom na kome je zasnovan.





l Evaluacija ishoda primjene programa – odnosi se na efekte primjene

programa u radu sa konkretnim porodicama u odnosu na postignute promjeneu ponašanju djeteta, kao i u odnosu na stepen zadovoljstva cjelokupnim

procesom sprovođenja programa. U ovoj komponenti praćenje se odvija na

osnovu indikatora ishoda, koji se planiraju zajedno sa korisnicima u okviru

plana za podršku porodici.

Obe komponente se evaluiraju iz najmanje dvije perspektive:

l Perspektiva korisnika – roditelja/porodice i djeteta

l Perspektiva pružaoca usluge/dnevnog centra – koji sprovodi Program

podrške porodici

Pored ova dva nivoa program se može evaluirati i iz perspektive partnera sa kojima

pružalac usluge sarađuje u lokalnoj zajednici, koji takođe pružaju usluge korisnicima

dnevnog centra i koji iz te perspektive mogu sagledati efekte programa (centar za

socijalni rad, škola, savjetovalište..), ali i druge aktere. Uključivanje više aktera u

proces evaluacije zasnovan je na novom pristupu koji naglašava novu funkciju

evaluacije, a to je osnaživanje. Ovaj participativno-kolaborativni pristup podrazumijeva:

sprovođenje evaluacije od strane samih profesionalaca, koji pružaju uslugu (interna

nasuprot eksternoj evaluaciji), čime se pojačava svijest o značaju evaluacije unutar

same organizacije; participaciju što većeg broja aktera iz zajednice, što povećava

vidljivost usluge i uključivanje aktera, koji mogu biti značajni za pružanje usluge, ali

nisu bili o njoj informisani, niti su bili pretjerano zainteresovani (na primjer,

predstavnici lokalnih odbora za socijalnu politiku).(Campbell et al., 2004; Fetterman

& Wandersman, 2005; Secret, Jordan, & Ford, 1999).

8.1. Proces evaluacije

Proces evaluacije započinje u fazi planiranja usluge i zato je važno o evaluaciji misliti

na samom početku uspostavljanja programa, odnosno uključivanja djece i njihovih

porodica. Vodilja u planiranju evaluacije na početku su koraci u sprovođenju pro-

grama, koji su u PPP-u iako fleksibilno, jasno definisani. Naime PPP je struktuiran,

višefazni, na promjenu ponašanja fokusirani, kratkotrajni program, tako da će

procesna evaluacija imati za cilj da utvrdi: da li ovakav model omogućava pozitivnu

promjenu kod roditelja i djece i pratiće metodologiju realizacije programa, odnosno:

l način na koji se faze realizuju, koje su ključne aktivnosti, strategije i intervencije u

svakoj od njih, kao i

l koliko je vremena potrebno za njihovu realizaciju i postizanje očekivane

promjene ponašanja.

Za praćenje metodologije ključni pokazatelji su indikatori procesa, i oni su

značajni ne samo na kraju već i tokom primjene programa, jer omogućavaju uvid u to





kako teče proces primjene programa, da li sve ide kako je planirano ili je neophodno

zamijeniti neke aktivnosti, revidirati ciljeve ili pojačati neke intervencije.

Tablela 12. Primjer indikatora procesa u odnosu na fazu motivisanja

Promjene ponašanja kod djece i roditelja su očekivani ishodi PPP-a i oni predstavljaju

osnovu za drugu komponentu evaluacije, jer nam oni pokazuju željeno stanje ka

kome težimo i na osnovu koga procjenjujemo kvalitet pružene usluge. Ishodi su

uglavnom definisani kao željena stanja i promjene u ponašanju djeteta i porodice,

koje se manifestuju na osnovu određenih pokazatelja – indikatora ishoda.

Tabela 13. Primjer indikatora ishoda u odnosu na fazu motivisanja

Ishodi u radu sa porodicama uključuju promjene u ponašanju i stavovima, koje su

kvalitativne prirode i nisu mjerljive na način na koji su mjerljivi indikatori procesa

(sastanci, trajanje i sl). Imajući ovo u vidu važno je obezbijediti način praćenja/

mjerenja, koji omogućava relativnu objektivnost u postupku evaluacije.

Jedan od mogućih načina je primjena određenih skala i upitnika, koji se koriste za

procjenu porodice na početku programa, tako što se ista vrsta procjene obavi i na

kraju, a onda se rezultati uporede. Neki autori ipak upozoravaju da sa ovim

instrumentima treba biti obazriv, jer postoji rizik da se komplikovan fenomen, kao

što je porodično funkcionisanje, redukuje na statističke kategorije i da se na taj način

izgubi uvid u neki od esencijalnih benefita, koji je porodica dobila učešćem u

Faza Indikatori procesa

Motivisanje djeteta i porodice da prepoznaju i prihvate potrebu za promjenom i istraju u raduna promjeni

Broj i kvalitet37 susreta sa roditeljima

Broj i kvalitet aktivnosti motivisanja u okviru

početnog plana usluge

Primijenjene strategije i tehnike i njihovi efekti

Broj porodica uključenih u PPP

Faza Indikatori ishoda

Motivisanje djeteta i porodice da prepoznaju i prihvate potrebu zapromjenom i istraju u radu na promjeni

Roditelji dolaze na zakazane sastanke

Roditelji pokazuju veću zainteresovanost i

motivisanost

Roditelji pristaju da se uključe u PPP





programu. Takođe, kod definisanja ishoda važno je imati u vidu da, iako je promjena

kod djeteta veoma važan indikator promjene, ona ne može biti jedini indikator

uspješnosti i uvijek je neophodno pratiti napredak u roditeljskom funkcionisanju

(McCroskey and Meezan, 1998).

Dunst, Trivette i Deal (1994) zaključuju da su kod primjene programa podrške

porodici ključni elementi efektivne podrške zasnovani na interpersonalnim aspektima

odnosa između pružaoca usluga i porodice, i da je način na koji profesionalac pomaže

porodicama u korišćenju resursa podjednako važan kao i sami resursi koji se

porodicama obezbijeđuju. S obzirom na to da je jedna od ključnih postavki pristup na

kome je PPP zasnovan upravo stvaranje saradničkog odnosa sa porodicom, on mora

naći posebno mjesto u evaluaciji procesa.

Izvori informacija u procesu evaluacije su:

l Podaci o korisnicima

l Povratna informacija korisnika

l Podaci o procesu i napretku u radu sa korisnicima

l Podaci o ishodima

Imajući ovo u vidu neophodan je dobro uspostavljen sistem praćenja (monitoringa) i kvalitetna evidencija i dokumentacija o korisnicima i procesu

pružanje usluge, jer oni daju osnovu za argumentaciju nalaza evaluacije i čine

takozvana sredstva verifikacije. (Primjeri ishoda, indikatora i sredstava verifikacije

u odnosu na faze PPP-a dati su u prilogu br 10.1).

Podaci o korisnicima se dokumentuju na način propisan programom pružaoca

usluge, a minimalno treba da sadrže procjenu djeteta i porodice i plan pružanja

usluge. Ovi dokumenti treba da sadrže informacije koje se odnose na stanje djeteta i

porodice, definisane teškoće i oblast na kojoj će se raditi, kao i očekivanja od usluge.

U cilju poređenja početnog stanja i finalnih ishoda mogu biti korisni upitnici koji se

odnose na procjenu kapaciteta porodice koji su dio ovih smjernica (Prilog 4.2), ali i

bilo koji instrumenti za procjenu porodice kao što je Upitnik roditeljskog stresa,

Upitnik snaga i teškoća, Upitnik roditeljskog nadzora i sl.38

Povratna informacija korisnika podrazumijeva planirani proces u kome se

roditeljima i djetetu pruža prilika da izraze svoje stavove u vezi sa pružanjem usluge i

to u odnosu na dostupnost, razumljivost sadržaja, odnos profesionalaca, kao i odnosu

na to kako oni procjenjuju efekte postignute tokom zajedničkog rada. U tu svrhu

koriste se unaprijed pripremljeni upitnici, koji se mogu koristiti i kao osnova za

vođenje intervjua, a primjeri takvih upitnika se takođe nalaze u prilogu

(Prilog 10.2. i Prilog 10.3.).





Podaci o procesu i napretku u radu sa korisnicima su, kao što je više puta

pomenuto, neizostavni dio procesne evaluacije programa podrške porodici. Proces

pružanja usluge je često intenzivan i fokus profesionalca je prije svega na korisnicima,

a ne na sopstvenim aktivnostima, ali je za evaluaciju efekata programa podrške od

ključnog značaja da ove aktivnosti budu evidentirane i preispitane iz perspektive

njihove efektivnosti u odnosu na ciljeve i očekivane ishode. Način na koji će pružalac

usluge evidentirati aktivnosti u radu sa porodicama treba da bude jednostavan i

funkcionalan kako ne bi dodatno opteretio stručne radnike, a opet dovoljno

obuhvatan da obezbijedi prikupljanje svih relevantnih podataka za proces evaluacije.

U okviru ovih smjernica dat je prijedlog monitoring tabele (Prilog 6) koja obuhvata

relevantne faze Programa i ključne oblasti za praćenje, koja se može koristiti u datoj

formi ili prilagoditi potrebama konkretnog pružaoca usluge. Važno je napomenuti da

iako PPP sadrži pet faza (mobilisanje i uključivanje, motivisanje, procjena, smanjenje/

eliminisanje problema ili promjena ponašanja i generalizacija), monitoring tabela za

rad sa porodicom ne obuhvata prvu fazu, jer je ona usmjerena na aktivnosti

pružaoca usluge u zajednici, sa ciljem informisanja i mobilisanja porodica, tako da

ne ulazi u procesnu evaluaciju rada sa porodicom, već u ukupnu evaluaciju primjene

programa.

Na kraju, umjesto rezimea, nekoliko ideja koje treba imati na umu tokom evaluacije

PPP:

l Porodice su kompleksni sistemi u kojima se stalno dešavaju promjene. Efekte

programa zato uvijek treba sagledati u kontekstu onoga što se zapravo dešava u

porodici.

l Porodice često primaju više vrsta pomoći i podrške i iako je teško, važno je uzeti

u obzir tu činjenicu i razgraničiti koliko je moguće efekte različitih usluga.

l Koliko god dobro planirali, ne možemo da predvidimo baš sve što će se u

programu desiti kao ni kakav će efekat imati. Zato, tokom primjene programa

podrške, treba biti obazriv i otvoriti oči i za ’’neočekivane’’ ishode.

l Neki ishodi su teško mjerljivi, ali njihova kvalitativnost ne treba da bude

obeshrabrujuća, naprotiv. Takve ishode je važno dobro formulisati i zatim

adekvatno pripremiti argumentaciju u odnosu na to da li su ostvareni ili ne.

l Informacija o procesu je podjednako važna kao informacija o ishodu.

l Evaluacija mora da uzme u obzir različite perspektive i vrijednosti, a najmanje

perspektivu profesionalca i korisnika usluge.





Lista priloga

Prilog 1. Upitnik za procjenu porodice

Prilog 2. PPP Šema sa ishodima i indikatorima

Prilog 3. Evaluacioni intervju početni

Prilog 4. Evaluacioni upitnik završni

Prilog 5. Monitoring tabela za praćenje realizacije PPP-a

Prilog 6. Sinopsis radinice: Pozitivna disciplina u svakodnevnom roditeljstvu

Prilog 7. Format plana podrške porodici


Prilog 1. Upitnik za procjenu porodice





Prilog 2. PPP Šema sa ishodima i indikatorima





Prilog 3. Evaluacioni intervju početni





Prilog 4. Evaluacioni upitnik završni





Prilog 5. Monitoring tabela za praćenje realizacije PPP-a




Monitori

ng

tabela

slu

ži p

raće

nju

kva

liteta

pri

mje

ne P

PP-a

. Podac

i se

upis

uju

u t

abelu

nak

on p

ruža

nja

usl

uge

na

osn

ovu

dokum

enta

cije

PU

o p

oro

dic

i. N

a pri

mje

r, ko

lone o

d 1

-4 s

adrž

e info

rmac

ije

iz p

oče

tne i d

eta

ljne p

rocj

ene, p

lana

usl

uge

za

dije

te i p

oro

dic

u i p

onovn

og

pre

gleda

pla

na. P

osl

jednje

tri

kolo

ne p

redst

avlja

ju o

svrt

str

učn

og

radnik

a na

pri

mije

nje

ne a

ktivn

ost

i, efe

kte

i t

ešk

oće

u s

vako

j od faz

a ra

da

sa p

oro

dic

om

tokao

m p

rim

jene P

PP-a

.

Upis

ati dat

um

poče

tka

faze

i o

čekiv

ano t

raja

nje

. Ova

j podat

ak je v

ažan

u o

dnosu

na

real

no t

raja

nje

pro

cesa

Niv

o m

otivi

sanost

i u o

dnosu

na

niv

oe d

ate u

Sm

jern

icam

a

Aktivn

ost

i u r

adu s

a poro

dic

om

: sas

tanci

, posj

ete

, tele

fonsk

i ra

zgovo

ri..

Str

ategi

je i p

rim

ijenje

ne t

ehnik

e, v

ažno je p

lanir

ati i pri

mije

niti št

o v

iše s

trat

egi

ja k

oje

nudi PPP

Osv

rt n

a pri

mije

nje

ne a

ktivn

ost

i i st

rate

gije

, šta

je r

eal

izova

no, k

akve

su p

rom

jene n

asta

le t

oko

m p

roce

sa i k

akve

je e

fekte

to im

alo z

a čl

anove

poro

dic

e

Tešk

oće

u r

adu s

a poro

dic

om

, tešk

oće

u r

eal

izac

iji a

ktivn

ost

i i pri

mje

ni st

rate

gija

Dat

um

zav

ršetk

a fa

ze i n

jeno t

raja

nje

. NA

PO

MEN

A: f

aza

motiva

cije

se p

rote

že i t

oko

m t

raja

nja

dru

gih faz

a, a

li je

za

potr

ebe p

ilotira

nja

znač

ajno p

roci

jeniti ko

liko je v

rem

ena

potr

ebno d

a se

SV

I re

leva

ntn

i ak

teri

poro

dič

nog

i ši

reg

dje

teto

vog

sist

em

a m

otivi

šu d

a bi se

uklju

čili

u faz

u p

rocj

ene





Ovd

je je v

ažno u

pis

ati obla

st i fokus

pro

cjene n

a osn

ovu

poče

tnog

uvi

da

u s

tanje

i p

roble

me d

jete

ta i p

oro

dic

e, j

er

se n

eće

sa

svim

poro

dic

ama

raditi pro

cjena

na

identiča

nnač

in;F

okus

pro

cjene ć

e

svak

ako p

ripad

ati neko

j od o

bla

sti pro

tektivn

ih fak

tora

na

kojim

a je

PPP z

asnova

n p

a to

teba

tako

i d

efin

isat

i.Na

pri

mje

r: O

bla

st: s

ocj

ialn

a pove

zanost

, fokus: ’’R

azum

ijeva

nje

resu

rsa

za p

ruža

nje

podrš

ke d

jete

tu u

pro

šire

noj poro

dic

i’’ (

ako r

adim

o s

amo s

a m

ajko

m k

oja

je p

rem

ore

na

i ne m

ože

adekva

tno d

a bri

ne o

dje

ci),

Soci

jaln

a pove

zanost

, fokus: ’’U

tvrđ

ivan

je m

ogu

ćnost

i podrš

ke u

ško

li’’ i

Roditeljs

ka

rezi

lijentn

ost

, fokus: ’’R

azum

ijeva

nje

roditeljs

kih

vje

štin

a ko

munik

acije

sa

sist

em

ima

podrš

ke’’

(ako

dije

te im

a pro

ble

m s

a vr

šnja

čkom

gru

pom

, a r

oditelji

nem

aju d

obar

odnos

sa o

soblje

m’’;

Ovd

je je v

ažno d

efinis

ati ak

tivn

ost

i pro

cjene. N

a pri

mje

r, 1 s

asta

nak

sa

roditelji

ma

u o

rgan

izac

iji, 1

kućn

a posj

eta

u p

risu

stvu

cije

le p

oro

dic

e, 1

raz

govo

r sa

raz

rednim

sta

rješi

nom

i s

l.

Str

ategi

ja i t

ehnik

e k

oje

su p

lanir

ane u

rad

u s

a poro

dic

om

, opse

rvac

ija,

inte

rvju

, gru

pni ra

zgovo

r, ge

nogr

am i s

l.

Ovd

je je v

ažno n

avest

i te

škoće

poro

dic

e i d

ogo

vore

ne c

iljeve

u o

kvi

ru o

bla

sti definis

anih

PPP -

om

. Na

pri

mje

r: S

oci

jaln

a pove

zanost

: unap

ređenje

sar

adnje

izm

eđu r

oditelja

i š

kole

; R

ezi

lijentn

ost

;

unap

ređenje

sposo

bnost

i m

ajke

da

org

aniz

uje

vri

jem

e i p

osv

eti s

e d

jete

tu u

izr

adi dom

aćih

zad

atak

a; K

om

pete

ntn

ost

: raz

voj pozi

tivn

ijeg

pri

stupa

modelir

anju

ponaš

anja

dje

teta

kod o

ca





Kao

i u

slu

čaju

prv

e faz

e, f

aza

genera

lizac

ije ć

e t

akođe z

apoče

ti t

oko

m p

reth

odne faz

e, a

li je

za

potr

ebe p

ilotira

nja

važ

no o

vu faz

u p

repozn

ati i evi

dentira

ti n

jen p

oče

tak u

tre

nutk

u k

ada

počn

e p

ripre

ma

poro

dic

e z

a nap

ušt

anje

usl

uge

, odnosn

o k

ada

može

mo s

a re

lativn

om

sig

urn

ošć

u p

retp

ost

aviti da

će p

lanir

ani ci

ljevi

i ish

odi biti ost

vare

ni u p

redvi

div

om

roku. T

akođe, v

ažno je

pro

cije

niti ko

je s

u n

ajefe

ktivn

ije s

trat

egi

je u

ovo

j fa

zi, k

ao i n

jeno e

ventu

alno t

raja

nje

Toko

m r

ada

sa p

oro

dic

om

, neki is

hodi će

biti ost

vare

ni i im

aćem

o s

vije

st o

tom

e d

a je

pozi

tivn

a pro

mje

na

nas

tala

na

rela

tivn

o s

tabila

n n

ačin

, dok ć

e u

dru

gim

obla

stim

a biti potr

ebno d

odat

no

osn

aživ

anje

. U o

vom

dije

lu p

otr

ebno je n

agla

siti u

pra

vo t

e o

bla

sti i u o

dnosu

na

njih

pla

nir

ane a

ktivn

ost

i, in

terv

enci

je i s

trat

egi

je.





Prilog 6. Sinopsis radinice: Pozitivna disciplina usvakodnevnom roditeljstvu

PROGRAM POZITIVNE DISCIPLINE U SVAKODNEVNOM RODITELJSTVU

SINOPSIS RADIONICA ZA RODITELJE/STARATELJE

OPŠTI CILJ / SVRHA

Svrha radionica je da se roditelji/staratelji i druge osobe značajne za dijete

ohrabre da primjenjuju odgovarajuće pristupe u podizanju i vaspitanju koji će

djeci omogućiti da razumiju svoje ponašanje, postanu odgovorna i razvijaju se na

prosocijalan način. Primjenom pristupa i principa pozitivne discipline vaspitanje

djece se odvija kroz ohrabrivanje, a ne kroz kazne kao dominantan oblik

disciplinovanja. Usvajanje i dosljedna primjena metoda pozitivne discipline

pomaže da se prevaziđu i napuste najčešći pristupi u vaspitanju, poput

prekomjerne kontrole ili velike popustljivosti. Vaspitanje koje se zasniva na

pozitivnoj disciplini omogućava djeci uspostavljanje kontrole nad svojim

postupcima, što je vrlo značajno za razvoj samopouzdanja. Ovo je posebno važno

za veliki broj djece koja uslijed neadekvatnog roditeljskog staranja i vaspitavanja

ispoljavaju submisivno ili pak agresivno ponašanje

SPECIFIČNI (POSEBNI) CILJEVI

Razvijanje kompetencija roditelja/staratelja za primjenu nenasilnih pristupa i

tehnika vaspitanja i disciplinovanja kroz:

l Upoznavanje sa posljedicama koje kažnjavanje (fizičko, psihološko) ostavlja na

razvoj i funkcionisanje djeteta.

l Razumijevanje važnosti postavljanja ciljeva kao i sticanje uvida u odnos između

kratkoročnih i dugoročnih ciljeva vaspitanja

l Razumijevanje značaja pružanja topline, reda i strukture za izgradnju

kvalitetnog odnosa roditelja i djeteta

l Usvajanje efikasnih i konstruktivnih pristupa u rješavanju razvojnih problema i

disciplinovanju djece





SADRŽAJ

Program “Pozitivna disciplina u svakodnevnom roditeljstvu”1 integriše savremena

naučna saznanja o zdravom razvoju djece, rezultate brojnih istraživanja o uspješnom

vaspitavanju uz poštovanje osnovnih prava djeteta. Sadržaj programa je usmjeren na

određivanje dugoročnih ciljeva vaspitanja; pružanje topline i bliskosti; osiguravanje

reda i strukture; razumijevanje načina na koji djeca misle i osećaju i rješavanje

razvojnih problema u podizanju,odgajanju i vaspitavanju djece. Sardžaj radionicaza roditelje je usklađen sa ciljevima koji se kroz ovaj vid rada saroditeljima žele postići i obuhvata sljedeće tematske cjeline ili module:

l Šta je pozitivna disciplina

l Ciljevi u vaspitanju djeteta

l Toplina, red i struktura u odgajanju djeteta

l Rješavanje problema primjenom pozitivne discipline

METODE

l prezentacija

l vođena diskusija

l pitanja i odgovori

l rad u maloj grupi

l brainstorming

l moderacija

l .......

POTREBNA OPREMA

FČ tabla (flip chart) i papir za tablu, markeri u boji, stikeri, bijeli papir, kartice.

Može da se koristi kompjuter i projektor za PP (power point) prezentacije ali nije

neophodno.

TRAJANJE PROGRAMA

Program se realizuje kroz set od šest do deset radionica (sa grupom

roditelja/staratelja/ključnih osoba za dijete), koje su tematski povezane, svaka

radionica traje okvirno 90 minuta. Koliki će tačan broj radionica biti potreban,

zavisi od tempa napredovanja grupe roditelja sa kojima se program pozitivne

discipline sprovodi. Neke grupe će napredovati brže a nekima će biti potrebno da

se određeni moduli ili neke teme obrađuju kroz veći broj radionica.





I MODUL: ŠTA JE POZITIVNA DISCIPLINA

1. UVOD

CILJEVI

1. Upoznavanje roditelja/staratelja sa programom pozitivne discipline

2. Međusobno upoznavanje roditelja i postizanje zajedničkog dogovora o načinu

realizacije radionica.

ISHODI

l Roditelji/staratelji su upoznati sa programom pozitivne discipline, njegovom

svrhom i ciljevima primJene u svakodnevnom roditeljstvu

l Roditelji se međusobno poznaju i smanjena je distanca

l Razvijena je početna spremnost roditelja/staratelja za učešće u radionicama i

izražavanje konkretnih očekivanja u odnosu na ishode radioničarskog rada

METODE

l prezentacija/opciono PP (power point) prezentacija

l vođena diskusija

l pitanja i odgovori

POTREBNA OPREMA

Kompjuter i projektor za PP (power point) prezentacije, FČ tabla (flip chart) i

papir za tablu, markeri u boji, stikeri, bIJeli papir.

TRAJANjE 30 minuta





1.1. Pozdravna riječ – Dobrodošlica svim učesnicima radionice

1.2. Predstavljanje programa pozitivne discipline – prezentacija/ili PP prezentacija

Uz pomoć ( PP) prezentacije voditelj radionice (ili voditeljski par) na razumljiv i

ciljnoj grupi primjeren način upoznaje roditelje/staratelje sa programom pozitivne

discipline i predstavlja njegovu svrhu, ciljeve i osnovne elemente. Okvirno, to može

da izgleda ovako:

„Svi roditelji žele dobro svojoj djeci ali smo ipak svjedoci pogrešnih pristupa koje

odrasli čine u procesu vaspitanja. Jedan broj roditelja u vaspitanju su samo blagi,

dok su drugi samo odlučni i strogi. Blagost, ukoliko ne postoji i odlučnost, vodi

popustljivom roditeljstvu, dok odlučnost bez blagosti vodi autoritarnom, krutom

vaspitanju zasnovanom na strahu od autoriteta. Dugoročno gledano ovo su loši

vaspitni pristupi. Djeci je najpotrebnija ljubav, pa tek onda slijedi disciplina. Efikasni

i konstruktivni pristupi u disciplinovanju djece podrazumijevaju objedinjavanje ova

dva pristupa“.2

Svrha programa koji će se sprovoditi kroz radionice je da se roditelji/staratelji

i druge osobe značajne za dijete ohrabre da primjenjuju odgovarajuće pristupe u

podizanju i vaspitanju koji će djeci omogućiti da razumiju svoje ponašanje,

postanu odgovorna i razvijaju se na prosocijalan način. Primjenom pristupa i

principa pozitivne discipline vaspitanje djece se odvija kroz ohrabrivanje, a ne kroz

kazne kao dominantan oblik disciplinovanja.

Značajne elemente pozitivne disciline čine toplina, red i struktura.Te elemente

ćemo zajednički analizirati na narednim radionicama i naučićemo kako se u pravoj

mjeri u vaspitanju kombinuje i objedinjuje toplina, red i struktura.Zajedno ćemo

vežbati kako se deci daju jasna uputstva za ponašanje, jasno izražena očekivanja,

jasno objašnjavaju razlozi za ili protiv nekog ponašanja. Kako metod pozitivne

discipline predstavlja mehanizam koji omogućava da dijete riješi problem i onda

kada odrasli nisu prisutni, kao krajnji efekt očekuje se da dijete uspješno razvije

samopouzdanje i samostalnost u rješavanju izazova koje nosi odrastanje.

Ciljevi radionica su usmjereni na jačanje vaših kompetencija kao

roditelja/staratelja za primjenu efikasnih, nenasilnih pristupa i tehnika vaspitavanja i

disciplinovanja vaše djece.

Nakon predstavljanja svrhe i ciljeva programa pozitivne discipline, voditelj

upoznaje roditelje sa načinom zajedničkog rada na programu, odnosno da će se

program realizovati kroz ciklus od šest do deset pojedinačnih radionica i da će

svaka radionica biti posvećena jednoj temi. Voditelj zatim poziva roditelje da daju

svoje komentare na program pozitivne discipline i postave pitanja ukoliko imaju

nejasnoće ili dileme vezane za bilo koji aspekt programa koji će se realizovati kroz

radionice sa njima.





1.3. Predstavljanje roditelja/staratelja i njihovih očekivanja

Voditelj poziva sve učesnike radionice, uključujući i (ko)voditelja da se predstave

pojedinačno, redom u krug, tako što se prvo sam predstavi imenom, prezimenom,

zanimanjem i organizacijom u kojoj radi, ukoliko to nije već učinio u pozdravnoj

riječi, a zatim ih zamoli da iskažu svoja očekivanja od programa odnosno radionica

kroz koje će se edukovati za primjenu programa pozitivne discipline.

Roditelji/staratelji navode svoja očekivanja, voditelj zapisuje odgovore na FČ, u cilju

završne evaluacije, odnosno utvrđivanja da li su početna očekivanja ispunjena.

1.4. Postavljanje pravila

Kroz zajedničke prijedloge roditelji i voditelj definišu osnovna pravila rada tokom

radionice, koja se odnose na obaveznost prisustva, razloge za eventualna opravdana

izostajanja, na uzajamno uvažavanje, poštovanje satnice, aktivno učešće i sl.

2. LIČNO ISKUSTVO ODRASTANJA

CILJ.

Kod roditelja/staratelja pokrenuti promišljanje o njihovim stavovima o


ISHODI

Na kraju radionice, učesnici će biti u stanju da:

l opišu svoja osjećanja povodom metoda disciplinovanja koje su koristili nji-

hovi roditelji

l razumiju značaj iskustva na formiranje stavova o disciplinovanju djece

METODE I TEHNIKE

l vođena diskusija

l rad sa karticama,

l moderacija

POTREBNA OPREMA

FČ tabla (flip chart) i papir za tablu, markeri u boji, stikeri, bijeli papir.

TRAJANjE 60 minuta





2.1. Lično iskustvo disciplinovanja – rad sa karticama i moderacija

Voditelj roditeljima/starateljima dijeli kartice sa zadatkom da na njima ispišu načine

na koje su bili disciplinovani od strane roditelja u svom djetinjstvu. Na jednoj kartici

treba da se napiše samo jedan način disciplinovanja. Voditelj ili kovoditelj pomaže

roditeljima koji ne mogu sami da ispišu kartice. Kada svi roditelji završe, voditelj, uz

aktivno učešće cijele grupe, analizira dobijene odgovore i svrstava ih u unaprijed

pripremljene kategorije. Vježba treba da rezultira pregledom načina i metoda koje

su bile zastupljene u disciplinovanju roditelja tokom njihovog procesa odrastanja.

2.2. Završni krug razmjene - refleksija

Nakon kratkog predstavljanja osnovnih odrednica pozitivne discipline, voditelj poziva

roditelje da promišljaju o tome koliko je njihovo lično iskustvo disciplinovanja uticalo

i aktuelno utiče na njihove stavove o disciplinovanju koje primjenjuju u odgajanju i

vaspitanju svoje djece. Roditelji iznose svoja mišljenja, a voditelj podstiče da se svi

jave i na kraju rezimira isticanjem značaja svijesti o tome da smo u svoje roditeljstvo

utkali iskustvo sopstvenog odrastanja ali da je negativan obrazac moguće prekinuti i da je to ono što ćemo dalje učiti na narednim radionicama.

3. DISCIPLINOVANJE NIJE KAŽNJAVANJE

CILJ

Upoznavanje roditelja sa posljedicama koje kažnjavanje ostavlja na razvoj i

funkcionisanje djeteta

ISHODI

Na kraju radionice, roditelji će biti u stanju da:

l da razumiju šta je uticalo na formiranje njihovih sadašnjih stavova o


l da opišu šta jeste a šta nije pozitivna disciplina

METODE I TEHNIKE

l vođena diskusija

l rad u maloj grupi

l moderacija

l brainstorming

l prezentacija


POTREBNA OPREMA


TRAJANjE 90 minuta

3.1. Lista najčešće korišćenih metoda kažnjavanja –

brainstorming, moderacija

Voditelj poziva roditelje da se prisjete pet najčešćih načina kažnjavanja koje su

upražnjavali njihovi roditelji a o kojima je bilo riječi na prethodnoj radionici.Dobijene

odgovore zapisuje, zajedno sa roditeljima analizira uz što plastičniji opis šta se pod

kojim načinom kažnjavanja podrazumijeva i kakav uticaj ostvaruje u kontekstu

vaspitanja djeteta.Ovde je važno da se podvuče razlika između fizičkog kažnjavanja i

zlostavljanja i da se roditeljima objasni da se slučajevi sumnje na zlostavljanje moraju

prijaviti nadležnim institucijama.

3.2. Upoređivanje u djetinjstvu doživljenih metoda kažnjavanja sa najčešće korišćenim načinima kažnjavanja svoje djece – rad u parovima ili malim grupama

Voditelj, u zavisnosti od broja učesnika na radionici, formira male grupe roditelja i

daje im zadatak da analiziraju koliko se podudaraju načini kažnjavanja kojima su bili

izloženi u svom djetinjstvu sa načinima koje upražnjavaju sada kao roditelji vaspitavajući

svoju djecu. Nakon završetka grupnog rada, roditelji izlažu rezultate vježbe a voditelj

sve bilježi na FČ tabli. Nakon toga, zajedno sa grupom analizira stepen podudarnosti,

sa ciljem da roditelji steknu uvid kakav značaj ima njihovo iskustvo iz djetinjstva na

sadašnje roditeljstvo.

3.3. Šta pozitivna disciplina jeste a šta nije - edukativni blok, prezentacija

U okviru ovog bloka voditelj radionice u kratkim crtama (uz pomoć PP prezentacije)

upoznaje roditelje sa shvatanjima koja čine polaznu osnovu savremenih pristupa u

odgajanju i vaspitavanju djece prema kojima disciplinovanje nije kažnjavanje, većučenje djece. Roditelji će se upoznati sa osnovnim značenjem šta je pozitivna

disciplina a šta pozitivna disciplina nije:

Šta to nije pozitivna disciplina

l Pozitivna disciplina u svakodnevnom roditeljstvu nije pretjerano popustljiv odgoj

djeteta.

l Pozitivna disciplina u svakodnevnom roditeljstvu nije to da djetetu dozvolite da

radi sve što ono želi.

l Pozitivna disciplina u svakodnevnom roditeljstvu ne sastoji se u tome da nema

pravila, ograničenja ili očekivanja.








l Pozitivna disciplina u svakodnevnom roditeljstvu nisu kratkoročne reakcije ili

alternativne kazne šamaranju i udaranju.

Šta to jeste pozitivna disciplina

l Pozitivna disciplina jesu dugoročna rješenja koja razvijaju samodisciplinu vašeg

djeteta.

l Pozitivna disciplina jeste jasno saopštavanje vaših očekivanja, pravila i ograničenja.

l Pozitivna disciplina u svakodnevnom roditeljstvu jeste to da sa vašim djetetom

izgradite odnos koji će biti pun uzajamnog poštovanja.

l Pozitivna disciplina u svakodnevnom roditeljstvu jeste to da dijete podučite

vještinama koja će trajati cijeli život.

l Pozitivna disciplina podrazumijeva povećanje sposobnost i samopouzdanja vašeg

djeteta kako bi moglo riješiti problematične situacije.

l Pozitivna disciplina podrazumijeva da dijete naučite pristojnosti, nenasilju,

empatiji, samopoštovanju, ljudskim pravima i poštovanju prema drugima“3

3.4. Završni krug razmjene - refleksija

Voditelj zahvaljuje roditeljima na aktivnom učešću na radionici i doprinosu svakog

od njih u diskusiji na važnu temu kao što je kažnjavanje djece i posljedice koje to

ostavlja na razvoj i ponašanje djeteta. Na kraju, voditelj poziva roditelje da kažu,

pojedinačno, u krug, šta je najjači utisak koji će ponijeti sa radionice i podsjeća kada

je termin sljedeće radionice.

II. MODUL: CILJEVI U VASPITANJU DJETETA

4. POSTAVLJANJE DUGOROČNIH I KRATKOROČNIH CILJEVA U ODGOJU DJETETA

CILJ

Da roditelji razumiju da odgajanje i vaspitanje djeteta ne treba da se odvija

stihijski već da treba postavljati ciljeve i da je potrebno vrijeme da se postignu

dugoročni ciljevi - obično je to više godina


ISHODI


l prepoznaju dugoročne ciljeve za svoju djecu

l razumiju odnos dugoročnih i kratkoročnih ciljeva u vaspitanju

METODE I TEHNIKE

l vođena diskusija

l rad u maloj grupi

l moderacija

l brainstorming

l prezentacija

POTREBNA OPREMA


TRAJANjE 90 minuta 4

4.1. Šta su dugoročni a šta kratkoročni ciljevi u odgoju djeteta – edukativni blok

Voditelj radionice uz pomoć PP prezentacije obrazlaže razlike između kratkoročnih i

dugoročnih ciljeva odgajanja djeteta.“Podizanje djeteta od dana kada se rodi pa dok

ne odraste jedna je od najvažnijih stvari koje ćemo ikada raditi. Ipak, mnogi od nas

počinju ovo putovanje a da nisu ni razmislili gdje na kraju žele završiti. Kratkoročni

ciljevi su oni koje roditelji žele postići upravo u tom času dok o njima razmišljaju u

svakodnevnoj interakciji sa djetetom (voditelj daje primjer za neki kratkoročni

cilj).“Dugoročni ciljevi su oni koje roditelji žele ostvariti prije nego što im djeca

odrastu (voditelj daje primjer za dugoročni cilj i poziva roditelje da i oni daju neke

primjere). Potrebno je vremena da se postignu dugoročni ciljevi – obično je to

mnogo godina. Ali, oni čine samu suštinu i bit roditeljstva i odgajanja djeteta. Jedna od

najtežih stvari u odgajanju djeteta jeste ispuniti dugoročne ciljeve dok istovremeno

ispunjavate i kratkoročne – zato što su te dvije vrste ciljeva često u suprotnosti.

Ključna stvar za uspješnu i djelotvornu disciplinu je da kratkoročne izazove

posmatrate kao priliku da radite na vašim dugoročnim ciljevima. Kako je to moguće?

Moguće je uvježbavanjem pozitivne discipline“.5








4.2. Dugoročni ciljevi vaspitanja –individualni rad ili rad u parovima

Nakon kratkog edukativnog bloka voditelj provjerava da li su roditelji razumjeli

razliku između dugoročnih i kratkoročnih ciljeva i poziva ih da razmišljaju o vlastitim

ciljevima za razvoj njihovog djeteta. Nakon toga, voditelj najavljuje dvije vježbe koja

će se raditi individualno ili u roditeljskom paru.

Vježba – Kratkoročni ciljevi u odgajanju djeteta

Roditelji dobijaju instrukciju da individualno ili u paru navedu tri do pet zadataka za

koje se nadaju da će ih njihovo dijete izvršiti pre nego što svakog jutra izađe iz kuće.

Ukoliko voditelj radionice procijeni da je primjerenije, može roditeljima dati

drugačiju instrukciju, da opišu neku drugu tipičnu situaciju u kojoj su u interakciji sa

svojim djetetom izrazili konkretna očekivanja i zahtjeve. Voditelj zatim roditeljima

daje informaciju da tih 3 do 5 zadataka predstavljaju kratkoročne ciljeve koje

roditelji žele ostvariti. Sljedeća instrukcija za roditelje je da napišu (ili kažu) postupke

koje koriste da bi ostvarili postavljene ciljeve pri čemu postupke treba da poređaju u

odnosu na učestalost primjene, od najčešćih do onih koje rjeđe koriste.

Vježba – Dugoročni ciljevi u odgajanju djeteta

Roditelji dobijaju instrukciju da, individualno ili u paru, dobro promisle i navedu pet

osobina za koje se nadaju da će ih njihovo dijete imati kada bude staro 20 godina.

Voditelj podstiče roditelje da detaljno opišu kako se ponašaju ljudi koji imaju te

osobine i pojašnjava da su to zapravo dugoročni ciljevi u odgajanju djeteta. Navodi

roditelje da razmišljaju kako oni treba da postupaju da bi njihova djeca imala

navedene osobine i ponašala se na način kako to roditelji priželjkuju.

4.3. Odnos dugoročnih i kratkoročnih ciljeva – vođena diskusija

Voditelj poziva roditelje da promišljaju o odnosu dugoročnih i kratkoročnih ciljeva i

pokreće diskusiju na tu temu. Ohrabruje ih da analiziraju da li strategije i konkretna

ponašanja koja se koriste u dostizanju kratkoročnih ciljeva dovode postepeno do

ostvarenja željenih dugoročnih ciljeva ili to pretežno nije slučaj... Zadatak voditelja je

da pokrene i usmjerava grupnu diskusiju i da na kraju istakne najvažnije zaključke.

4.4. Završni krug razmene – rezime ključnih tačaka

Voditelj zahvaljuje roditeljima na aktivnom učešću na radionici i doprinosu svakog od

njih u diskusiji na važnu temu kao što je postavljanje dugoročnih i kratkoročnih

ciljeva vaspitanja djece, ističući da između tih ciljeva postoji uzročno-posljedični

odnos koji je često suprostavljen. Ključna stvar za uspjeh je da se kratkoročni ciljevi

posmatraju kao prilika da se radi na dugoročnim ciljevima. Na kraju, voditelj poziva

roditelje da kažu, pojedinačno, u krug, šta je najjači utisak koji će ponijeti sa

radionice i podsjeća kada je termin sljedeće radionice.





III MODUL: TOPLINA RED I STRUKTURA U ODGAJANJU DJETETA

5. PRUŽANJE TOPLINE; USPOSTAVLJANJE REDA I STRUKTURE

CILJ

Razumijevanje značaja uspostavljanja bliskosti, topline i povjerenja u cilju građenja

kvalitetnog odnosa sa djetetom.

ISHODI


l navedu šta je „ toplina“ i zašto je ona važna

l objasne šta znači „ red i struktura“ u vaspitanju i zašto su važni

METODE I TEHNIKE

l vođena diskusija

l rad u maloj grupi

l moderacija

l brainstorming

l prezentacija

POTREBNA OPREMA


TRAJANjE 90 minuta 6





5.1. Uvodni edukativni blok - prezentacija

Voditelj podsjeća roditelje, praveći osvrt na prethodnu radionicu, da dugoročni ciljevi

vaspitanja čine osnovu na koju nadograđujemo svoje vještine pozitivne discipline. Za

razvoj tih vještina potrebna su nam dva instrumenta :

l toplina, l red i struktura.

Voditelj naglašava da će roditelji na ovoj radionici naučiti šta su to toplina, red i

struktura i zašto su one važne. Najprije polazi od opisivanja šta je toplina kroz

nabrajanje načina kako se ona manifestuje. Toplina uključuje:

l emocionalnu sigurnost

l bezuslovnu ljubav

l verbalnu i fizičku naklonost

l uvažavanje razvojnog nivoa u kome je dijete

l osjetljivost prema potrebama djeteta

l empatiju s djetetovim osjećanjima

5.2. Kako roditelji svom djetetu pružaju toplinu – vježba , rad u maloj grupi

Voditelj roditelje/staratelje dijeli u male grupe i daje im zadatak da razgovaraju o

načinima na koje roditelji mogu da iskažu ljubav i toplinu. Kada grupe završe zadatak,

izvještavaju o rezultatima svog rada, odnosno o načinima na koje izražavaju toplinu, a

voditelj zapisuje odgovore na FČ tabli. Na kraju, lista načina izražavanja topline i ljubavi

treba da bude bogata i da ima motivišući uticaj na roditelje. Voditelj naglašava da su

roditelji pokazali puno načina koje koriste da bi svojoj djeci pružili toplinu i ako je

potrebno pravi dopunu liste tako da na njoj bude: Tako što kažu: “Volim te“; Tako što

pokazuju svojoj djeci da su voljena čak i onda kada urade nešto pogrešno; Tako što im

čitaju; Tako što ih grle; Tako što ih tješe kada su povrijeđena ili uplašena; Tako što ih

slušaju; Tako što ih pohvale; Tako što se igraju sa njima; Tako što se smiju sa njima7....

5.3. Zašto je toplina važna – diskusija (ili vježba )

Voditelj radionice poziva roditelje da iznesu svoje mišljenje o tome zašto je toplina

važna u odgajanju djeteta. Sam daje i podstiče roditelje da daju primjere kako su

pružili toplinu svom djetetu i kako je to uticalo na ponašanje i osećanje djeteta.

Ukoliko voditelj zaključi da je primjereno i da bi bilo korisno za bolje razumijevanje





značaja“ topline „može sa roditeljima uraditi vježbu iz priručnika „Pozitivna disciplina

....“8 tako što će glasno čitati pitanja iz vježbe a roditelji će odgovarati na njih.

5.4. Uspostavljanje reda i strukture i zašto je to važno – edukativni blok

Voditelj u kratkim i jasnim crtama daje objašnjenje šta su red i strukura i ističe da oni

pomažu djetetu da lakše nauči ono što je važno, da shvati svoje greške i kako da ih

ispravi. Takođe, red i struktura pružaju djetetu informacije kako sljedeći put može

uspješno da obavi zadatak ili samostalno riješi neki problem. Red i struktura djetetu

pokazuju kako da riješi nesporazume sa drugim ljudima na konstruktivan, nenasilan

način. Voditelj zatim navodi neke od primjera kako roditelji u vaspitanju djeteta

uspostavljaju red i strukturu9:

l Pripremaju ih za teške situacije tako što im govore šta da očekuju i kako se s tim

mogu nositi.

l Objašnjavaju im razloge za pravila.

l Razgovaraju s djecom o pravilima i saslušaju njihovo mišljenje.

l Pomažu djeci da pronađu načine kako da isprave svoje greške na način koji im

pomaže da nauče.

l Pravedni su i fleksibilni. Kontrolišu svoju ljutnju.

l Objasne svoje stajalište i saslušaju mišljenje djeteta.

l Uče ih posljedicama koje njihovi postupci imaju na druge ljude.

l Djeci pružaju informacije potrebne da donesu dobre odluke.

l Često razgovaraju s djecom.

l Izbjegavaju da prijete da će ih udariti, da ih više neće voljeti, da će im doći

čudovišta, i svim onim stvarima kojih se djeca plaše.

l Prema djeci se ophode kao pozitivan uzor i savjetnik

5.5. Kako uspostavljamo red i strukturu – vježba, rad u malim grupama

Voditelj roditeljima daje zadatak da kroz rad u malim grupama promisle i navedu na koje

načine oni kao roditelji uspostavljaju red i strukturu u odgajanju i vaspitanju svoje djece.

Podstiče ih da razmišljaju da li djeci daju jasna uputsva za ponašanje; da li su dosljedni u

svojim zahtjevima; da li jasno izražavaju svoja očekivanja; da li pomažu djetetu da bude

uspješno i sl. Nakon što svaka grupa iznese rezultate svoga rada, voditelj rezimira ističući

značaj uspostavljanja reda i strukture jer preko njih djeca uče da rješavaju probleme, da

sukobe rješavaju na nenasilan način, da misle svojom glavom, da se slažu sa drugim ljudima

i da ispravno postupaju i u situacijama kada roditelji nisu prisutni.





IV MODUL: RJEŠAVANJE PROBLEMA PRIMJENOMPOZITIVNE DISCIPLINE

6. RJEŠAVANJE PROBLEMA U SVAKODNEVNOM RODITELJSTVU

CILJ

Da roditelji razumiju da pozitivna disciplina objedinjuje toplinu, red i strukturu u

toku razvoja djeteta – od ranog djetinjstva do rane odrasle dobi.

Da toplina, red i struktura roditeljima pomažu da ostvare kratkoročne i

dugoročne ciljeve u vaspitanju

ISHODI


l navedu neke uspješne postupke u rješavanju problema na uzrastu djeteta

primjeren način

l primjenjuju elemente pozitivne discipline u vaspitanju svog djeteta

METODE I TEHNIKE

l vođena diskusija

l rad u maloj grupi

l moderacija

l brainstorming

l prezentacija

POTREBNA OPREMA


TRAJANjE 90 minuta10





6.1. Osvrt na prethodne radionice – kratak edukativni uvod

Voditelj na početku ovog modula pravi kratku retrospektivu pređenog puta tokom

dosadašnjeg zajedničkog radioničarskog rada. Poziva roditelje da se u taj proces

aktivno uključe. Naglašava da se pozitivna disciplina u svakodnevnom roditeljstvu

zasniva na ideji da djeca na ovaj svijet dolaze bez znanja o tome šta od njih

očekujemo i da djeca uče. Najbolje uče kada imaju podršku i informacije, odnosno,

toplinu, red i strukturu. Djeci različitog uzrasta potrebne su različite vrste podrške i

informacija. Važno je da znamo kako se djeca razvijaju. To će nam pomoći da

razmislimo o vrstama topline, reda i strukture koji su im potrebni u različitim

uzrastima.

Sada smo spremni da idemo korak dalje i da se upoznamo sa problematičnim

situacijama koje se mogu javiti kod djece u različitoj dobi. Primijenićemo ono što

smo naučili do sada o razvoju djeteta, razmišljati o tome šta bi moglo biti uzrok

nekog djetetovog ponašanja. Sve to treba da nam pomogne da razvijemo djelotvornu

i uspješnu reakciju koja zapravo znači primjenu pozitivne discipline.

6.2. Kako reagujemo na problematične situacije – vježba, rad u malim grupama

Voditelj, imajući u vidu konkretne roditelje/staratelje sa kojima održava radionicu,

formira tri male grupe roditelja prema kriterijumu uzrasta njihove djece. Jednu grupu

čine roditelji djece predškolskog uzrasta (do 6 god), drugu grupu roditelji djece

ranog školskog uzrasta (6-12 god) i treću grupu roditelji adolescenata (13 i više

godina). Grupe imaju zadatak da razgovaraju i naprave listu najčešćih problematičnih

situacija u kojima se nađu djeca i oni kao njihovi roditelji. Nakon što naprave listu

problematičnih sitauacija i javno je prezentuju, dobijaju zadatak da pored svakog

ponašanja sa svoje liste napisu svoju reakciju tako što je detaljno opišu. Dok grupe

rade ovaj zadatak, voditelj ih obilazi, kontroliše da li su dobro razumjeli instrukciju i

pomaže im da izvrše zadatak. Zatim, svaka grupa javno iznosi svoje reakcije na

problematično ponašanje, a voditelj radionice dobijene reakcije svrstava u unapred

definisane kategorije:

1. kažnjavanje (fizičko i /ili psihološko)

2. ignorisanje / nereagovanje

3. metode pozitivne discipline

Ova vježba treba da omogući uvid roditeljima u dominantne načine njihovog

reagovanja na problematične situacije koje su u stvari sastavni deo svakodnevnog

roditeljstva. Zadatak voditelja radionice je da pohvali primjere pozitivne discipline i

da grupi kroz narednu radionicu/radonice omogući uvježbavanje reakcija koje

pripadaju pozitivnoj disciplini.





Prilog 7. Format plana podrške porodici





Literatura

A Guide to Using the Strengthening Families Protective Factors Framework,

Strenghtening Families, West Virginia www.strengtheningfamilieswv.org.

Child Family Community Autralia (CFCA) Practitioner Resource— August 2015

Empowerment evaluation https://aifs.gov.au/cfca/publications/empowerment-evaluation

Cheung, M., and Boutte-Queen Mc Neil, N., (2007) Measuring Service Effectiveness forFamilies. Journal of Family Strengths:Vol. 10: Iss. 1, Article 9. http://digitalcommons.li-

brary.tmc.edu/jfs/vol10/iss1/9

Cox, K., Steiner, S., (2013) Self-care in social work A Guide for Practitioners, Supervisorsand Administrators. Washington: NASW Press

Functional Family Therapy (2000) Juvenile Justice Bulletin. U.S. Department of Justice,

Office of Justice Programs, Office of Juvenile Justice and Delinquency Prevention.

Kumpfer, K., Brown, J. (2011) Strenghtening families program

https://www.strengtheningfamiliesprogram.org/

Langran, P. (1976) Uvod u permanentno obrazovanje, Beograd.

Liddle, H. (2009) Adolescent Drug Abuse A Family-Based Multidimensional Approach Clinician’s Manual: Minesota, SAD: Hazelden.

Linehan M. (2015) DBT® Skills Training Manual: Guilford Publications. 1 poglavlje

Martinko, J. (2012) Radionica – metoda interaktivnog učenja i poučavanja odraslih.

Andragoški glasnik Vol. 16, br. 2.

Medić, S. (1990) Porodična andragogija (područja istraživanja)“, Andragogija 7-9.

Mirović, T. (2010). Rane Maladaptivne sheme – sheme koje prave problem

McCoy, A., Rose, D., Connolly M., (2014) Approaches to evaluation in Australian childand family welfare organizations. Elsevier Ltd: Evaluation and Program Planning 44

Multisystemic Therapy: Principles and Process

http://mstservices.com/files/Process_and_Principles.pdf

Multisystemic Therapy: A positive and strength-focused use of the peer relationship

in effective interventions, Ashmore, Z., www.mstuk.org





Peterson G, Green S., (2009) Families First: Keys to Successful Family Functioning - Problem-solving. Virginia State University, USA.

Sexton,T.L.(2010) Functional Family Therapy in clinical practice:An evidence-based

treatment model for working with troubled adolescents.Abingdon, England:Routledge

Principles for Child Centred Practice, Institute of Child Protection Studies. ACT

Government Information Portal. Canbera, Australia http://www.communityservices.

act.gov.au/__data/assets/pdf_file/0016/5614/Child_Centred_practice.pdf

Stakić, Đ. (2008) Konceptualno-metodološki okvir za rad sa decom u sukobu sa

zakonom u zavodskim uslovima, Podgorica.

Stakić, Đ., Adolescencija i delinkvencija – promocija prava dece i maloletnika u

sistemu maloletničkog pravosuđa (2012) Priručnik za stručnjake u sistemu

maloletničkog pravosuđa, Ministarstvo pravde Republike Srbije, International

Management Group

Statham, J. (2000) Outcomes and Effectiveness of Family Support Services: A Research Review. Institute of Education, University of London

Strenghtening Families – Save the Children programs in support of child care and

parenting policies (2012), Save the Children Sweden.

Strenghtening Families – a protective factors framework - Scripted Curriculum

(2005) Washington: Centre for the Study of Social Policy Washington

Stričević, I. (2011) Jačanje roditeljskih kompetencija kroz programe obrazovanja roditelja

www.ffzg.unizg.hr

Systemic Family Therapy Manual. Pote H., Stratton P., Cottrell D., Boston P., Shapiro

D., Hanks H., University of Leeds, UK: School of Psychology.

Vladilo I. Kratki podsjetnik o radionici, UDK02. http://www.knjiznicari.hr/UDK02/

index.php/Kratki_podsjetnik_o_radionici_-_Ivana_Vladilo

Vodiča za procenu najboljeg interesa deteta (2015) Udruženje građana za borbu

protiv trgovine ljudima i svih oblika nasilja nad ženama - Atina, Beograd

Žegarac, N., Džamonja Ignjatović, T. (2010) Instrumenti procene u socijalnoj zaštiti –

upitnici, skale i tehnike, Beograd: Centar za primenjenu psihologiju.

Durrant,J., Pozitivna disciplina u svakodnevnom roditeljstvu- Prijevod ove knjige sa

engleskog jezika omogućio je i finansirao Save the Children za sjeverozapadni Balkan,

2014.


smjernice final sa nsl layout 1 - nwb.savethechildren.net · odluke porodice, osnaživati...

Documents