SonetIzvor: WikipedijaSkoči na: orijentacija, traži

Rukopisni original soneta sa akrostihom autora Josipa Vidovića posvećenog Magdaleni Tomić

Sonet je pjesnička forma talijanskog porijekla koja je sastavljena od četrnaest stihova (jedanaesteračkih, dvanaesteračkih, osmeračkih ili drugačijih) koji su u osnovnom obliku podijeljeni u dva katrena i dva terceta. Sam je naziv sonet stvoren prema talijanskoj riječi sonetto. Riječ sonet je prijevod talijanskog naziva sonetto za koji se pretpostavlja da je nastao od riječi suono (glas, zvuk) kao njezin deminutiv, ili da je posuđenica iz provansalskog gdje je označavala jednu vrstu pjesme. Prvi se teorijski spisi o sonetu kao pjesničkom obliku javljaju već 1332. godine, odnosno sto godina nakon nastanka soneta. Autor tog prvog teorijskog spisa (Summa artis rithmici) koji predstavlja svojevrsni zahtjev za klasifikacijom tipova soneta, jest Antonio da Tempo. U njemu on nabraja čak šesnaest vrsta soneta (sonnetus simplex, duplex, dimidiatus, caudatus, continuus, incatenatus, duodenarius, repetitus, retrogradus, semilitteratus, metricus, bilinguis, mutus, septenarius, communis, retornellatus). Najpoznatija su tri tipa soneta: talijanski ili Petrarkin, francuski ili Ronsarov i engleski ili Shakespearov. U hrvatskoj književnosti kao majstor soneta ističe se Antun Gustav Matoš.

Sadržaj

[sakrij]

1 Nastanak soneta 2 Struktura soneta

3 Talijanski sonet 4 Engleski sonet

o 4.1 Tematika soneta 5 Sonetne književne forme

o 5.1 Sonetni vijenac o 5.2 Sonetna glosa o 5.3 Sonet s repom

6 Moderni sonet 7 Primjeri soneta

Nastanak soneta [uredi]

Smatra se da su se prvi soneti pojavili oko 1230. godine na Siciliji, na dvoru Friedricha II. Smatra se da su bili inspirirani (barem djelimice) jednim pučkim sicilijanskim oblikom. Ne zna se točno tko su bili autori tih prvih soneta, ali se kao tvorac soneta kao posebnog pjesničkog oblika spominje Jacopo da Lentini, bilježnik (pravnik) u Friedrichovoj službi. Pronađeno je, također, da su prvi soneti bili obilježeni alternirajućom rimom okteta, ali je vrlo brzo obgrljena rima postala klasični model i počinje se osjećati kao bolja struktura sonetne forme. Tercine su pak bile povezane sljedećom shemom rima: CDE/EDC, CDE/CED. Bili su pisani u jedanaestercu (endecasillabo). U prvo se doba sonet cesto smatrao strofom i kao takav se pojavljivao u spjevovima. Tek se postupno udomaćuje kao lirski oblik. Novonastali se pjesnički oblik vrlo brzo širio i ubrzo osvojio cijelu Italiju. Savršenim su ga učinili pjesnici talijanskog takozvanog slatkog novog stila(dolce stil nuovo), a kao najbolja nam se ostvarenja prezentiraju soneti Cavalcantia (1250 -1300), Dantea (1265 -1321) i Petrarke (1304 -1374). Međutim, u djelima je Cavalcantia i Dantea sonet pjesnički živio gotovo stotinu godina prije Petrarke. Tek je Petrarkina poezija dala najznamenitiji stilski pečat toj strogo smišljenoj pjesničkoj formi. Tome uzrok nisu bili samo brojni petrarkisti u Italiji, već i činjenica da je pojava soneta u drugim europskim književnostima nerazdvojna od utjecaja Petrarke i petrarkizma.Tako u 15. stoljeću Petrarkin Ijubavni sonet ulazi i u španjolsku književnost (Gongora). U Francuskoj, u koju dospijeva u 16. st., sonet je s obzirom na prethodni utjecaj provansalske Ijubavne lirike na talijane lako bio prihvaćen u svom petrarkističkom vidu (Ronsard). U sve druge europske književnosti sonet je prodro s neposrednim ili posrednim petrarkističkim utjecajem. Naravno, jednom ustoličena u domaćoj tradiciji, sonetna je forma bila sve manje pod pritiskom onog pečata koji joj je dao njen prvi veliki predstavnik. Unatoč tome, sonet i dalje čuva neka svoja prvobitna stilska obilježja. I taka se do kraja 16. st. sonet proširio cijelom Europom. Prodro je čak i u književnosti Azije. Tada slijedi zastoj (ili samo možda prezasićenost sonetom). Veći se interes javlja ponovno u razdoblju romantizma. Tako opstaje do danas.

Struktura soneta [uredi]

Osim vanjske forme sonet ima i svoju unutarnju formu. Književni teoretičari su dugo raspravljali o tome iziskuje Ii takva forma sama po sebi unutarnji smisao i raspored, odnosno: koliko je vanjska forma ovisna o onoj unutarnjoj te u kojoj mjeri sonetna struktura strofe i sonetno rimovanje sugeriraju određen raspored grade i njezinu sintaktičku raščlanjenost. Vladimir Nazor u svojim objašnjenjima govori o "dusi i sadržaju" soneta. On spominje “ne

samo vanjsko nego i unutarnje suzvučje rima”. Bilo je i oprečnih mišljenja, ali je veliki broj teoretičara ipak prihvatio mišljenje Vladimira Nazora, uz poneka odstupanja. Opći je stav da pravi sonet mora imati točno određen vanjski i unutrašnji red; da sonetna struktura uključuje neku polaznu točku ili uvod, te razvoj, kulminaciju i rasplet. Postoje i tvrdnje da sonet mora imati unutrašnju dramsku organizaciju:

a) tezu - prva katrena, b) antitezu - druga katrena, c) sintezu - tercine

Dvočlana struktura soneta podrazumijeva da je između katrena i tercina uspostavljen odnos očekivanja i ostvarenja, napetosti i opuštanja, pretpostavke ili zaključka. Ako se dijalektička struktura soneta vizualno pokazuje u rasporedu strofa, onda se to akustički jasno pokazuje kroz raspored rima. Drugi opel tvrde da u sonetu moraju biti pauze (točka na kraju svake strofe); da se nijedna značajnija riječ ne smije dva pula upotrijebiti; da posljednji stih mora biti ključ za cijelu pjesmu; da posljednja tercina mora sadržavati smisaonu bit soneta, a ostale su strofe samo priprema; da zaključni stihovi moraju iznenaditi čitaoca itd. Tu su, nasuprot ovima, i neka manje rigorozna mišljenja po kojima unutarnji red mora postojati, ali on je slobodan i raznolik, a ne strogo određen. Neki pak misle da smisaoni slijed nije uopće važan za ovaj oblik.

Vanjski oblik nije sam sebi svrhom. On utječe na kompozicijsku organizaciju koja, bez obzira je Ii strogo određena ili ne, mora imati svoj slijed, razvoj, povezanost, zgusnutost, težinu i zaokruženost. I bez obzira na različita gledišta pjesnika sonetista, pravim se sonetima smatraju samo ani koji odišu istinskom pjesničkom i stvaralačkom snagom. Dakle, misli se uvijek na ona ostvarenja koja posjeduju taj unutrašnji red.

Talijanski su soneti najčešće bili pisani u jedanaestercu (endecasillaboI), jer je to bio talijanski nacionalni stih, a ako se javljao neki kraci stih, poput osmerca ili šesterca, tada je bilo rijeci o takozvanom manjem sonetu (talijanski: sonetto minore). U Francuskoj je pak nacionalni stih bio aleksandrinac, pa je i sonet bio, mahom, pisan tim stihom. U Engleskoj je tu funkciju imao petostopni jamb, u Njemačkoj dvanaesterac, u Poljskoj trinaesterac, te kod nas, pretežno deseterac. Jedino su Španjolci i Portugalci, preuzevši u 16.st. so net, stvorili i svoju verziju jedanaesterca (sto je njima bilo lako s obzirom na činjenicu da su njihovi jezici srodni talijanskom), a do tada su se koristili osmercem. Analogno stihovima u sonetu koji su se mijenjali od jedne do druge nacionalne književnosti, mijenjala se i rima.

Italija

Alternirajuca struktura okteta i dva rasporeda sestetaABAB/ ABAB/CDC/DCDABAB/ABAB/CDE/CDE

Obgrljena rima okteta i dva rasporeda sestetaABBA/ABBA/CDC/DCDABBA/ABBA/CDE/CDE

Francuska

Obgrljena rima okteta i dva rasporeda sestetaABBA/ABBA/CCD/EEDABBA/ABBA/CCD/EDE

Engleska

Tri katrene s alternirajućom rimom i jedan par rimaABAB/CDCD/EFEF/GG

Naši stariji pjesnici prevodili su talijanski endecasillabo svojim popularnim dvanaestercem (premda je u repertoaru postojao i jedanaesterac), a prvi prevodioci Dantea u 19. st. prenosili su endecasillabo desetercem. Možda je razlog tome činjenica da u 17. st. , razdoblju velikih promjena u versifikaciji, između ostalih promjena, zamiru stihovi gdje je prvi članak neparnosložan a drugi parnosložan (5+6 odnosno jedanaesterac). Deseterac se, u prvotnom obliku ili preobražen, tj. s očitom pravilnošću naglaska , trohaičnošću, dugo smatra repertoarski ravnopravnim nekim popularnim stranim stihovima, tako heksametru, ali posebno endecasillabu, jampskom pentametru, petostopnom jambu.

Talijanski sonet [uredi]

Prvi pisac talijanskog soneta bio je Giacomo da Lentini koji je napisao skoro 300 soneta. I drugi talijanski književnici tog vremena uključujući Dantea Alighieria i Guida Cavalcantia pisali su sonete, ali najpopularniji rani pisac soneta bio je Francesco Petrarca koji je u svom Kanconieru napisao 317 soneta i 4 madrigala, pa se po njemu talijanski sonet naziva još i Petrarkin sonet. Talijanski sonet se sastoji od dva dijela. Prvi dio su dvije katrene u kojima se obično iznosi problem, a drugi dio su dva terceta u kojima se obično donosi rješenje. Katrene su povezane jednakim rimama (ABAB, ABAB ili alternirajućom rimom; ABBA, ABBA ili obgrljenom rimom), dok su tercine povezane različitim sistemima rimovanja, u dvije ili tri rime: CDC, DCD; CDE, CDE; CCD, EED; CDC,EDE; CDC, DEE, itd. Bitno je da se rima iz katrena ne prenosi u tercete, ali terceti moraju biti međusobno povezani rimama. Tipičan primjer takvog soneta je sonet XXXIV iz zbirke Kolajna, autora Tina Ujevića u kojem su katrene povezane rimom ABAB, ABAB; a terceti CDC, DEE rimom.

Dubina svijeta munjom tvojih ruku (A)otkriva blago živim blijeskom kreta; (B)zmija je tajna u svilnome struku, (A)tvoje su oči biser od pō svijeta. (B)

Znadeš li biljeg ognja, znaš li muku, (A)upropašćena carice soneta, (B)kad ludim batom sljepōčice tuku, (A)a srce plamsa iskrom suncokreta? (B)

Prsten je vječan u tim viticama, (C)muzika puna u tom prstu gipkom, (D)

a dok te dragam nježnim kiticama (C)

ti mene lomiš alemom i šipkom; (D)pa kad god lunjam noći svoga uma (E)nada mnom blista sumpor dragih gluma. (E)

Engleski sonet [uredi]

U englesku književnost sonete uvodi Thomas Wyatt početkom 16. stoljeća. Njegovi soneti i soneti njegovih suvremenika uglavnom su bili prijevodi Petrarkinih i Ronsardovih soneta. Henry Howard je odredio ritam i strukturu podjele na tri katrene i jedan dvostih koji su danas poznati kao engleski sonet. Najpoznatiji pisac engleskih soneta je William Shakespeare koji je napisao 154 soneta, te se po njemu engleski ili elizabetanski naziva još i Shakespearov sonet. Engleski se sonet sastoji od triju katrena povezanih unutar sebe rimom (ABAB, CDCD, EFEF) i jednog, dvostiha povezanog sljubljenom rimom (GG), u kojem se iznosi poanta ili dolazi do naglog obrata. Početa slova soneta čitana odozgo prema dolje mogu kazivati neku poruku ili ime osobe kojoj je posvećen. Primjer soneta sa akrostihom i tipičnom rimom i ritmom za engleski sonet, jest sonet autora Josipa Vidovića posvećenog Magdaleni Tomić gdje početna slova stihova čitana odozgo prema dolje kazuju “Volim Magdalenu”.

Veliku radost pogled na nju daje (A)Oči su njene biseri što sjaje (B)Lice je njeno ogledalo sklada (A)I osmjeh ima koji sv’jetom vlada. (B)

Misli su moje, njome omeđene (C)Moje su snage, pred njom pobjeđene (D)Amorov dodir, njena nježna ruka (C)Glas njen je čista harmonija zvuka. (D)

Dobrotu neku pogled joj otkriva (E)A opet isti zagonetku skriva (F)Labirint snova, razuma i puti (E)Ekstaza zv’jezda, u njemu se sluti. (F)

Naći ćeš ime i naći ćeš ženu, (G)U akrostihu nađi tajnu njenu. (G)

Tematika soneta [uredi]

Prvi su soneti po sadržaju bili isključivo ljubavni. Već se u 13. Stoljeću tematski raspon soneta proširuje, pa se njime mogu izražavati misli i osjećaji (politički, rodoljubni, satirički, polemički, religiozni, filozofski itd.), a sonetnu formu dobivaju i nadgrobnice i pohvale. Neki

su ga autori koristili i kao poseban oblik dopisivanja. Arthur Rimbaud u svom slavnom sonetu Vokali iskazuje uvjerenje da je otkrio tajnu značenja vokala u jeziku. Baudelaire je pisao sonete jer je smatrao da u ovu formu uistinu sve maze stati (parodija, uglađenost, tlapnja, filozofska meditacija...). Zbog Petrarkinih soneta iz Kanconijera i utjecaja petrarkista kao jedne struje ljubavne poezije, sonet je ostao trajno vezan uz ljubavnu tematiku.

Sonetne književne forme [uredi]

Sonetni vijenac [uredi]

Soneti se mogu slagati u nizove i tada je riječ o takozvanom sonetnom vijencu koji se u originalu nazivao još i corona dei sonetti, catene ili ghiritanda di sonetti sto u prijevodu znaci krunica, niz ili vijenac soneta. Sastoji se od petnaest soneta, a posljednji se zove magistrate ili majstorski sonet. Taj se majstorski sonet sastoji od početnih stihova preostalih četrnaest soneta. Prva slova stihova u majstorskom sonetu, čitana odozgo prema dolje, cesto tvore akrostih, koji obično kazuje ime osobe kojoj je sonetni vijenac posvecen. Rime kod majstorskog soneta mogu umjesto odozgo, započinjati odozdo, i to taka što prvi od četrnaest soneta počinje posljednjim stihom majstorskog soneta, a završava pretposljednjim; drugi sonet započinje pretposljednjim stihom majstorskog soneta, a završava se trećim od kraja, itd. Stoga je važno da rima u majstorskom sonetu, u oba navedena slučaja bude alternirajuća, jer bi se inače u oktetima i sestetima soneta u vijencu pojavile iste rime, sto bi proturječilo osnovnom zakonu soneta (da su u ova dva dijela zastupljene različite rime).

Sonetna glosa [uredi]

Sonetna glosa je vrlo kompleksna, strogo određena i zatvorena forma. Posebnom u odnosu na sonet čini je njezina specifična ciklička kompozicija. Ona "glosira" jednu moto-pjesmu najčešće kroz broj stihova od jedan do četiri, ali ponekad i vise, i to u odgovarajućem broju strofa od četiri do deset stihova duljine. Posljednji je stih svake strofe jedan od stihova mota. Kao mota se u većini slučajeva prerađuje neka poznata pjesma.

Sonet s repom [uredi]

Sonet s repom se od klasičnog soneta razlikuje po tome što nakon dviju katrena i dviju tercina na kraju ima još jedan stih ili jednu ili više tercina.

Moderni sonet [uredi]

Većina se pjesnika, barem jednom, okušala u sonetu. Među njima se ističe Charles Baudelaire. Njegova zbirka Cvjetovi zla, sadržajno i formalno suprotstavljena Petrarkinoj ljubavnoj poeziji, postaje uzor modernog soneta. Baudelairea, kao začetnika europskoga modernog pjesništva, smatraju "umjerenim modernistom" ili pjesnikom koji je moderan na staromodan način. On posvećuje pozornost njegovanju tradicionalnih oblika (sonet); na tradiciju se nadovezuje nastojeći da novi pogled izrazi originalno, ali putem tradicionalnih strukturno-izražajnih paradigmi. On smatra da retorika i prozodija nisu nikada priječile originalnosti da dođu do izražaja. Svojim prihvaćanjem toga temeljnog načela poetike, Baudelaire se svrstava u tradicionalni red pjesnika, ali istodobno prethodi modernoj teoretskoj

razradi postavke o potrebi da djelo proiziđe iz napora za svladavanjem otegotnih okolnosti na putu od inspiracije do izraza. Ova je bitno s obzirom na karakterizaciju Baudelairea kao vrsnoga sonetista, ali ne u petrarkističkom smislu.

Za razliku od onih koji su sonet voljeli i njime se izražavali, sonete su pisali (ali, najčešće, one bez rime) i protivnici uvođenja ovoga oblika u poeziju. Kad se govori o nerimovanom sonetu, treba napomenuti da u teoriji književnosti postoje nazivi za pravilan i nepravilan sonet. Pravilnim sonetom obično se smatra samo izvorni talijanski oblik, sa strogim rasporedom rima. Svi drugi su oblici tako podvedeni pod pojam. nepravilnog soneta. U grupu se nepravilnih soneta, prema nekim teoretičarima, ubraja i engleski ili takozvani Shakespearov sonet. Ako nam je povesti se za pjesničkom praksom, možemo zaključiti da sonet i ne mora udovoljavati baš svim tradicionalnim uvjetima. Mnoge od tih uvjeta sonet sve više napušta, a istovremeno uvodi nove i upotrebom ih ozakonjuje. No, raspored strofa i određena unutrašnja kompaktnost ostaju nužni uvjet prepoznavanja ove pjesničke vrste. Odnosno, soneti danas nastaju u odnosu prema zadanoj tradiciji oblika s jedne strane, ali u takvu poetičkome okruženju koje je po svojoj naravi antinormativno. Stoga sonet reflektira obje sile koje na njega utječu, tražeći načine da unutar okvirne pravilnosti ponudi i nepravilnost.

Primjeri soneta [uredi]

Subotnja matineja

Skender, pjesnik iz mrtve čitankeBy miljenko | Published: 08/21/2010

Nad mrtvom majkom svojom

Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gledaispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinunevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda,i zapamti ih vjerno u svakom svome vinu.

Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima,da vidiš kako se ona sahranjivala u te,da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rimakao što pada sad zemlja na ta usta što ćute.

Zaustavi tu suzu što hoće da ti isperetaj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,i humku što raste ko grijeh – oblije tugom krina.

Ne miči nikud, jer korak – korak je zaborava,stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.

Od svih soneta napisanih u dvadesetom stoljeću na hrvatskome i na jezicima koji se s hrvatskim međusobno razumiju, ovaj je najljepši. Nema u njemu otpora koji jezik pruža pred nasiljem stroge forme, po kojemu se prepoznaju na zor soneti pjesnika koji su bez velikog razloga, u ime nekoga svog akademskog komfora, ili kao znak pripadanja nekome višem književnom društvu, uporno, kroz cijelo naše stoljeće, pisali sonete. Dok su gorjeli gradovi i dok su nestajali susjedi, dok se Varšava pretvarala u nacističko krumpirište, a u Varšavskoj je ulici rastao tumor preporađajućeg fašizma, oni su, eto, slagali sonete, nevješto, kao što se od kupovnih kora slaže pita od krumpira i mesa, koja nikada neće biti prava, nego će svaki put biti kao prava.

Dobar se od lošega soneta razlikuje po tome što će, ako ga samo sluša, izvježbano uho u njemu sonet jedva i prepoznati. U slabih se pjesnika, pak, forma prepoznaje u hipu, i svaki metar, svako opkoračenje i svaki pravilan srok, jasno će se čuti kao nasilje nad jezikom, koji se pokušava utjerati u pjesničku formu tuđih i beskrajno udaljenih jezika. Ali kada slušate glas koji vam čita pjesmu “Nad mrtvom majkom svojom”, niti čujete da se radi o sonetu, niti vam se uopće čini da je u njoj jezik uobručen ili zasužnjen ikojom vanjskom formom. Velika poezija prepoznaje se po tome što se doima starijom od forme u koju je salivena, i što iz nje jezik izvire i nastaje, umjesto da se ona jezikom služi.

Bio je krupan i šarmantan čovjek, velikih zulufa i lijepog osmijeha. Najvećega talenta za jezik od svih poslijeratnih pjesnika. Šteta što je napisao samo jedan roman, i to u zadnjoj godini života

Pred posljednju veliku selidbu turista na sjever, u četvrtak, drugoga dana mjeseca rujna, navršit će se sto godina od rođenja Skendera Kulenovića, pjesnika koji je napisao ovaj, i još tridesetak jednako neusporedivih soneta. Koljenović, iz bogate zemljoposjedničke obitelji, osiromašene u agrarnoj reformi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, rođen u Bosanskom Petrovcu, školovao se kao vanjski đak slavne travničke jezuitske gimnazije. Potom je na Zagrebačkom sveučilištu studirao pravo, ubrzo postao član SKOJ-a i Partije, a poezijom se ozbiljnije počeo baviti tek u partizanima. Već 1942. napisao je “Stojanku majku Knežopoljku”, poemu posvećenu srpskim majkama čiji su sinovi stradali u ustaškome pogromu i genocidu u Bosanskoj Krajini, koja će se odmah nakon rata uvući u čitanke i pratit će nas, više kao ideološki znak, nego kao književno djelo, sve do pada komunizma, te će u najvećoj mjeri zakloniti i pred jugoslavenskim i postjugoslavenskim književnostima zatajiti stvarnu književnu veličinu Skenderovu.

Za tu je poemu vezana i jedna od ilustrativnijih priča o prirodi rata u Bosni i Hercegovini. Nakon što je, u nekoliko paklenih mjeseci u proljeće i ljeto 1992. grad Prijedor očišćen od svoga većinskog bošnjačkog, te hrvatskog življa, na red je došlo i mijenjanje imena ulica. Ono što je krvavo provedeno nad živim ljudima, trebalo je, dakle, da se dovrši na simboličnoj razini, pa je tako nestalo i imena Ulice Skendera Kulenovića. Preimenovana je u Ulicu Stojanke majke Knežopoljke. Fikcionalni je lik zamijenio pisca, mijenjajući tako i vlastitu prirodu i etičko utemeljenje. U ime virtualne Stojanke, koja je do neki dan bila živi spomen na sve srpske majke, čiji su sinovi stradali od ustaškoga noža, simbolički je likvidiran njezin pisac, a stvarno su likvidirane tisuće njegovih sunarodnjaka. Danas se “Stojanka majka Knežopoljka” više nigdje ne recitira. Jednima smeta što ju je napisao Bošnjak, drugima što opjeva Srpkinju.

Skender Kulenović cijeloga je života (a umro je u Beogradu, siječnja 1978.) ostao vjeran partizan i komunist, ali je osim angažiranih pjesama i poema – u kojima se, neka i to bude

rečeno, također osjeća njegov golemi pjesnički dar – pisao liriku, čiji ga dosezi, uz Nikolu Šopa i Maka Dizdara, stavljaju na sam vrh bosanskohercegovačkoga pjesništva, a ni na cjelokupnom južnoslavenskom Parnasu ne bi se našlo puno onih koji bi mu mogli činiti društvo. Među sastavljačima soneta, baš nijedan.

Malo pred smrt Skender je objavio “Ponornicu”, svoj jedini roman. S tom izvanrednom prozom – koju bih uvrstio u svaki izbor najboljih južnoslavenskih romana – pisac je ostavio svoje čitatelje da čežnjivo fantaziraju o tome što bi bilo, i kako bi povijesti naših književnosti izgledale, da je romanima pristupao s onom lakoćom kao sonetima, pa da ih je više napisao.

Ne znam hoće li u rodnoj Bosni i u Srbiji, gdje je umro, biti obilježena Skenderova stogodišnjica, ali ovo neka bude spomen na njega u Zagrebu, gdje je studirao, i u jeziku koji je bio i njegov

Pjesmu “Nad mrtvom majkom svojom” ima smisla raščiniti, ali samo da bismo joj se divili, jer je nemoguće ponoviti ili u pjesničko načelo pretvoriti ono od čega je ovakva pjesma načinjena. Već u prvome stihu, u tom običajnom poljupca u mrtvo čelo, jedno je čudo. Živa duša gleda nas očima, a mrtva bijelim čelom. To je tako, svojim smo očima gledali stotinu puta, ali se na Skendera čekalo da to znanje pretvori u riječi, i da zatim onaj tko je pjesmu pročitao, ili mu je bila pročitana, svaki put kada se ubuduće s nečijim mrtvim čelom suoči, pomisli na stih Skendera Kulenovića. Ili: “usnom što stid ti je stinu nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda”.

Potom slijedi druga katrena, cijela posvećena zemlji “koja je prima”. Ako je prva, posvećena čelu, predstavljala suočenje sa smrću, druga je, na posve genijalan način, bila sjedinjenje s njom: “Baci još jedan joj grumen zemlje… da vidiš kako se ona sahranjivala u te”. Grobljanska zemlja je metafora zaborava, ili je zaborav metafora zemlje, sad je već posve svejedno, kada sin njezin biva zemlja u koju se mater pokopava. I više nema one distance iz prve strofe, niti čela koje ga u oči gleda.

U dvije tercine u poeziju je saliven cijeli jedan religijski sustav, i njegov odnos prema smrti i sahranjivanju. “Taj kasni jauk vjere” još jednoga, uz Mešu Selimovića, uvjerenog ateista, iskazan u kršćanskoj, pače katoličkoj pjesničkoj formi, bez sumnje pripada najljepšim literarizacijama islama u našim jezicima, tako tih, nježan i okamenjen, bez grijeha plača, jer su suze nad otvorenim grobom u islamu grijeh, on Skendera čini muslimanskim pjesnikom u najbitnijem smislu riječi. Pritom, druga tercina, sam finale ove pjesme zbog koje strancu i domaćemu ima smisla učiniti naše jezike, religijsku ideju dovodi do najvišeg poetskog ostvarenja, kada se i Bog pretvara u stih. Dogodilo se to u stihu: “stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava”.

Ne znam što će se dogoditi, i hoće li se išta dogoditi, o stogodišnjici Skendera Kulenovića u njegovome rodnom kraju, i ne zanima me, jer je on danas, kao što je bio i nekada, privatni pjesnik, čija je veličina u vječnoj opreci s njegovom društvenom funkcijom. Tako je bilo nekada, u vrijeme školskoga terora Stojankom majkom, a tako je još više danas, kada je njegovo književno i pjesničko djelo, kao u agrarnoj reformi, oduzeto od onih kojima po prirodi stvari i po Božjoj pravdi pripada, da bi bilo dodijeljeno jednome narodu i njegovim narodnim vlastima. A vlasti nikojeg naroda ne znaju što bi s cijelim velikim pjesnikom, pa ga tranširaju prema apetitu i potrebi, kao govedo s mesarske kuke.

Kada je Skender Kulenović iznenada umro, njegov najbolji prijatelj, veliki pisac svih naših djetinjstva, Branko Ćopić, očiju punih suza, za televiziju stigao je reći samo: “Ej, Skendere, Skendere, u kolu kokane…” Ima li nekoga da ne zna što bi to bio u kolu kokan?

Jergović

''Bošnjačke i bosanske neminovnosti'' Enes Duraković:

Primarnom snagom životnog i pjesničkog vitalizma, doživljajem svijeta i shvatanjem poezije Skender Kulenović je bio pjesnik ekstaze i apoteoze, obuzeti lirik sveprirodne radosti postojanja. Stoga je pjesma za njega uvijek značila oblik u kojemu svijet prepoznaje svoju ljepotu. Već u Ocvalim primulama kasno se uočava silina panerotskog doživljaja svijet ai dinamičke slikovitosti jezičkog izraza , pa se stoga čini da će svakog trenutka sonet prsnuti i poteći silinom slobodnog stiha.

Do rasprskavanja soneta doći će u Skenderovim ratnim poemama.

Skender se nakon dugogodišnje pjesničke šutnje 1968 – 1974. Vratio sonetnoj pjesničkoj formi. Dvije zbirke soneta zasnovane su na dramatičnom nastojanju oživljenja presahlog svijeta biološke ekstaze, osluškivanju posljendnjih i potmulih drhtaja egzistencije što zamire u bljedunjavim treptajima čulnih intenziteta. Stoga je većina soneta zasnovana na pitanju da li j euopće mogućan pjesnički čin ako je iščiljelo sve ono što ga je omogućavalo. Nemogućnost općenja sa svijetom uvjetuje i nemogućnost saopćenja svijeta. Mrtvo korito zahtjeva sonet kao ''štake bogalja'' , pjesam se sada od ništavila brani čvrstom i stameno formom stećka stiha. Tako će Kuloenović opravdanje vlastitog pjevanja simbolički sažeti u pjesmi Stećak .

U Kulenovićevom pjesničkom opusu koji je nastao u golemom vremenskom rasponu unekoliko se može sagledati i šira književno-povijesna slika razvojnih tendencija našeg pjesništva.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina bosanskohercegovačka poezija doživljava možda i najznačajnije trenutke uspona i pune afirmacije na širim južnosalvenskim prostorima ukazujući se raznovrsnošću poetskih modela i susticanjem različitih pjesničkih generacija i afirmacijom izuzetnih pjesnički ličnosti čija djela više ne slijede dominanatene, opće obrasce pjevanja, nego trepere vlastitim likomautentične stvaralačke geste.

''Riječ i svijet'' Enes Duraković:

Pjesničko djelo Skendera Kulenovića pokazuje jasno zamjetljivu logiku unutarnjeg rasta, razvoja i preobražaja, mada je nastalo u širokom vremenskom rasponu od pola stoljeća i sa višegodišnjim prekidima između pojedinih pjesničkih faza. U vremenu pjesničkog stvaranja Skendera Kulenovića zbivao se buran književni razvoj i literarno-historijski preobražaj, zbog toga njegova poezija nosi tragove tih mijena. Čitavo pjesničko djelo Skendera Kulenovića jeste svojevrsna odbrana ezoteričkog jedinstva života i pjesme, temeljnog osjećanja da je umjetnost treperenje materije, a lirika samo djelić Spinozine supstance. Ovako posmatrana njegova se poezija otkriva kao grčeviti dramski solilokvij u kojem nadvladava čas epska, čas lirska faktura stiha i simbolika značenja, neka vrsta dovršenog i cjelovitnog romana u kojem pretimo tu unutarnju žudnju da se egzistencijalna sudbina i estetska svijest sjedine u humanističkoj ekstazi pjevanja.

''OCVALE PRIMULE''

Ocvale primule su prvi Kulenovićev književni rad kojeg aje objavio u III razredu gimnazije. To su pet soneta tematskih povezanih u jednu cjelinu, te ih stoga sam Kulenović naziva malim sonetnim vijencem.

Ocvale primule su parabola prolaznosti ljudske sudbine, simbolično predstavljene u kratkotrajnom životu jagorčika (primula), u čijoj

sudbini prepoznajemo zebnjom prožete drhtaje čovjekovog postojanja, od stidljivog i plašljivog buđenja sred tajanstva (vlažnih zavjetrina), preko narastanje neutoljive žeđi i strasti mladosti, do sutonskih iščeznuća u ravnodušnom protoku vremena. Nostalgična žudnja za izgubljenim pejzažima radosnog petrovačkog djetinstva budi utreptale vizije u sjećanju potonulog svijeta sasvim u duhu ranih pjesama Safet-bega Bašagića, Osmana Đikić i Muse Ćazima Ćatića.

Kulenovićevi pejzaži su oduvijek pa i u Ocvalim primulama ispunjeni dinamičkom energijom. Impresionistička zanesenost slikom i personificiranim pejzažem, u kojem se osjeća potmulo kovitlanje energije, bitna je konstanta njegove poezije i jedan od vidova u kojima se ostvaruje vitalističko viđenje svijeta. Sonetna forma Ocvalih primula ukazuje se ne samo kao prihvatanje tradicionalnih oblika pjesničkog izraza, nego i kao način savladavanja dinamičke leksičke bujnosti, u kojoj se razbukorila ponesena pjesnička senzibilnost Skendera Kulenovića.

Utjecaj Matoša i prihvatanje impresionističko-simboličke poetike postmatoševske generacije, kod Kulenovića, se osjeća u načinu konstituiranja pjesničke slike, u posvuda prisutnom nastojanju da se prirodom izabranih detalja, bojom i zvukom sugerira subjektivni doživljaj i utisak što fluidno emanira iz naslikanog pejzaža. On nijansira detalj i rastvaruje kruti, oštri obris pojavnosti da bi simbolički izronio unutarnji pejzaž pjesnikove intime. Ali to nije sljedbeničko usvajanje tradicionalne i tada već anahrone impresionističko-simboličke poetike. Riječ je o spontanoj silini izraza koji se javlja ontološkom vrijednošću riječi, jer između pjesničkog doživljaja svijeta i poetskog oblika u kojemu se ostvarujepostoji puni, poetski autentičan kauzalitet semantičko idejnog i stilsko jezičkog nivoa u strukturi pjesme. U prvim Kulenovićevim sonetima se predmetni svijet pjesme više ukazuje zvukovima i šumovima nego li bojama, te otud i proizilazi ritmičko-melodijska raznovrsnost njegovih

stihova. Otud bi se za njega moglo reći da je pjesnik onomatopeičnog stiha kako je to svojevrmeno govorio A.G. Matoš.

Ocavale primula esu i formalno-strukturalim i semantičko-idejnim zasnovom bliske i kasnim sonetima Muse Ćazima Ćatića, u kojim su se stapala i asimirala artističko-izražajna iskustva ipresionističko-simboličke poetike sa panteističkim i erotskim doživljajem svijeta muslimanske usmene i umjetničke tradicije. Poput Ćatićevih i Kulenovićevi soneti svijet predstavljene realnosti ne spiritualiziraju, nego postoje silinom ekstatičke potvrde erotskog fenomena, kao najveće potvrde ljudske egzistencije. Pjesnik je strogim zakonitostima sonetne forme stišavao žestinu burnih mladičkih senzacija.

Poslije ratnih poema Kulenović ponovo piše poeziju tek 1968. Kada se pojavljuje sa zbirkom soneta ''Soneti'' koja predstavlja najveći doseg bh književnosti poslije Drugog svjetskog rata. Godine 1974. Se pojavila i druga knjiga Soneta. U njoj se, kao i u nekoliko pjesama objavljenih po časopisima, prirodno nastavlja i u pojedinostima upotpunuje pjesnički svijet koji je već prvom knjigom jasno omeđen i definitivno fiksiran, bez bitnih izmjena i u semantičko-idejnom i u stilsko-izražajnom vidu.

Zašto se pjesnik iznova vratio SONETNOJ FORMI?

Sve do pojave kasnih soneta, bitna karakteristika Kulenovićeve poezije bila je impresionistička zaneseenost lirskog subjekta. Predmetni svijet je bio dio čovjekove intime, unutrašnji pejzaž čovjekova bića, snažnog i vječnog kao i priroda, a takav izražaj je zahtijevao slobodnu formu. Ova organska veza semantičko-idejnog i oblikovno-izražajnog plana pjesme karakteristična je i za jegove dvije posljenje pjesničke zbirke, ali su životna saznanja, odnos prema svijetu i prirodi stvaralačkog čina bitno drukčiji, što je uvjetovalo i promjenu oblika koji te nove sadržaje nose i izražavaju. Obje zbirke sonta zasnovane su na tom dramatičnom nastojanju oživljenja presahlog svijeta biološke ekstaze. Zbirke se kao cjeline i neka vrsta

poetskog romana komponiraju upravo na tom dramatskom smjenjivanju doživljaja čulne egzistencije i osjećanja njenog iščeznuća. U posljednjim sonetima se život ne živi pjesmom, nego se posmatra, osluškuje, i na trenutak sebe prepoznaje u svijetu a potom bilježi tu kratkotrajnu radost kako bi je makar u pjesmi ''šatkama bogalja'' sačuvao od rasapa, pustoši i smrti.

''Četiri bosanskohercegovačka pjesnika'' Midhat Begić:

Poslije poratnog zastoja u pjevanju Kulenović se 60ih godina se ponovo oglašava u neočekivanom stilu i oblikui do smrti 1977. je tako pisao. U svakoj od te divje faze pjevanja, on je bio jedinstven, ni na koga nalik, osoben sintetičar tradicije i modernosti. Skender K. je eminentno pjesnik širokog revolucijskog i sveljudkskog obzora, a istodobno duboko bosanskohercegovačkog jezičkog i emocionalnog izvora i korijena.

Cjelina Kulenovićeva pjavanja ima na svakoj dionici svoju tonsku, ritamsku, muzički tvoračku osnovu i podlogu. Na početku (Ocvale prinule) i u zaključku (Soneti I,II) imaju jednoobraznu muziku stihova, sonetnu, melodijski više-manje strogo svedenu. Ali u središnjoj dionici koja nije ni sama jednolična, već široko razuđena, nalazimo se u punom muzičkom stavu i zamahu harmonije i orkestriranja. Ne gubeći nikada iz vida ni slikovnu, ni misaonu potku, u riječima ako prenosnicima svih tih vrijednosti u istom pokretu.