SOCIJALNI I EMOCIONALNI RAZVOJ U DOBI OD 12. DO 18. GODINE

Razvojna psihologija

Pisala: Edita Vuković

SADRŽAJ

UVOD………………………………………………………………………………….…3

1. PSIHOLOGIJA PUBERTETA…………………………………………………...4

2. SOCIJALNI I EMOCIONALNI RAZVOJ MLADIH OD 12. DO 18.

GODINE……………………………………………………………………….....5

2.1. Socijalne karakteristike…………………………………………………………..5

2.2. Emocionalne karakteristike………………………………………………………6

3. TINEJDŽERSKI KONFLIKTI…………………………………………………...8

4. IDENTITET………………………………………………………………………9

5. SAMOSTALNOST……………………………………………………………...10

6. BLISKOST………………………………………………………………………11

7. PRIJATELJSTVO……………………………………………………………….11

8. ODNOSI IZMEĐU DJEČAKA I DJEVOJČICA……………………………….12

9. KRITIČKI STAV ADOLESCENTA PREMA SAMOM SEBI I PREMA

ODRASLIMA……………………………………………………………………14

ZAKLJUČAK………………………………………………………………………..16

LITERATURA………………………………………………………………………17

2

UVOD

Adolescencija obuhvaća prelazni period od djetinjstva do relativne zrelosti.

Adolescenciju ne smijemo zamijeniti sa pubertetom. Pubertet je samo dio adolescencije.

Adolescencija kao prijelazno razdoblje od djetinjstva ka relativnoj zrelosti, pored spolne

zrelosti sadrži još i druge karakteristike lične zrelosti, koje u suvremenom društvu imaju

sve značajniju ulogu. Cijeli ovaj period autori dijele na manja razdoblja. Najprihvatljivija

je klasifikacija američkog psihologa E. Hurlock, koja razvojno doba dijeli na tri dijela:

a) predadolescencija (približno od desete do dvanaeste godine);

b) rana adolescencija (približno od trinaeste do šesnaeste godine;

c) kasna adolescencija (približno od sedamnaeste do dvadesete godine).

Prema klasifikaciji drugih autora predadolescencija bi odgovarala periodu prije puberteta,

rana adolescencija periodu puberteta, a kasna adolescencija mladalačkom periodu.

Dužina trajanja ovih perioda je samo približna i ne odnosi se na sve pojedince.1

Termin pubertet izveden je iz latinske riječi pubertas koja označava zrelost ili odraslost.

U djevojčica pubertet počinje između dvanaeste i četrnaeste godine, a traje oko tri

godine. U dječaka ta pojava nastupa nešto kasnije (tj. od trinaeste do petnaeste godine), a

spolno sazrijevanje traje dvije do četiri godine.

Pubertet je ono razdoblje u životu čovjeka u kojem on od spolno nerazvijenog bića

postaje spolno razvijeno biće. Zato je razumljivo da su prije puberteta, dok su spolne

žlijezde još nerazvijene i ne funkcioniraju, djeca u pogledu svoje spolnosti uglavnom još

neutralna, te da su dječaci i djevojčice jedni drugima slični u svom tjelesnom razvoju, po

svom ponašanju i u svojim stavovima.

Pubertet se smatra vremenom brzih i dubokih promjena – i tjelesnih i psihičkih. Početak

puberteta ovisi o naslijeđu, ali i o utjecaju okoline. .

U pubertetu se mijenja i ponašanje mladih. Brz tjelesni razvoj prati zamaranje,

rastresenost i drugi nepovoljni simptomi. Značajne su promjene koje se odvijaju na

području socijalnog i emocionalnog razvoja u tom periodu.2

1 Smiljanić-Čolanović,V.-Toličič,I. (1966), Dječja psihologija, Beograd, Zavod za izdavanje udžbenika SRS, str.191, 1922 Furlan, I. (1988), Čovjekov psihički razvoj, Zagreb, Školska knjiga, str. 134, 135

3

1. PSIHOLOGIJA PUBERTETA

Položaj mladih u periodu puberteta otežavaju nove dužnosti i zadaci koje im odrasli

postavljaju i u roditeljskom domu i još više u školi. Posljedica promjena i povećanja

obaveza je ne samo čest umor, već i nervozno reagiranje mladih, njihova veća

razdražljivost i povišena uzbudljivost. U mladih te dobi čest je osjećaj dosade. Naime,

aktivnosti kojima su se kao djeca bavili čine im se djetinjastima i glupima, a nove nisu

još usvojili i razvili.

Popratna je pojava puberteta i osjećaj nemira do kojeg dolazi zbog nesigurnosti, češćih

konfliktnih situacija, ako i zbog povećane emocionalnosti mladih.

U pubertetu treba istaknuti svojevrsnu sklonost općem negativizmu koji se kod mladih

javlja prema svemu što ih okružuje. Taj je negativizam češći kod djevojčica nego kod

dječaka. Dvije su najčešće manifestacije tog negativizma:

- Prva je želja za izolacijom. Dolazi do svađa s prijateljima, do raskida prijateljstava i do

željene osamljenosti.

- Druga je manifestacija pubertetskog negativizma neraspoloženje prema radu. Dosad

marljivo, pokretno i razigrano dijete postaje sada umorno, ponekad čak i apatično. Ono

radi što manje može. Radi kritika i prijekora odraslih zbog popuštanja u učenju, u mladih

se sve više javlja antagonizam prema roditeljima i nastavnicima, kao i prema odraslima

općenito.

Zanimljivo je da u to vrijeme dolazi i do pojave koja se može nazvati seksualnim

antagonizmom: djevojčice „mrze“ dječake a dječaci preziru djevojčice. U tom su

antagonizmu dječaci veoma aktivni: natežu se s djevojčicama, čupaju ih za kosu, dižu im

suknje, nabacuju se na njih grudama snijega, rugaju im se.

Zbog povišene emocionalnosti mladih u pubertetu kod njih često dolazi do naglih provala

smijeha, srdžbe, tuge, pa i neraspoloženja. Oni sada teže kontroliraju izražavanje tih

snažnih čuvstava. Stoga se o pubertetu i govori kao o razdoblju emocionalne labilnosti.

Među tim emocijama značajno je složeno čuvstvo zabrinutosti ili brige. Djevojčice su

zabrinute zbog svog izgleda, pitaju se kakve li će biti kada odrastu, hoće li se snaći u

društvu, itd. Slično je i s dječacima, samo što ta zabrinutost kod njih dolazi kasnije.

4

U to vrijeme može i kod dječaka i kod djevojčica doći do regresije u ponašanju. Zbog

opisanih teškoća u mladih te dobi se javlja nedostatak samopouzdanja, a to se očituje u

njihovom nesigurnom i kolebljivom ponašanju.

Za razdoblje puberteta karakteristično je i intenzivno maštanje mladih. Mnogo sadržaja

za to maštanje nalazi se u književnosti, u filmovima, televizijskim predstavama i sl.3

2. SOCIJALNI I EMOCIONALNI RAZVOJ MLADIH OD 12. DO 18. GODINE

2.1. Socijalne karakteristike

Između 12. i 15. godine starosti vršnjaci postaju glavni kriterij u oblačenju i ponašanju.

Mladi razvijaju svoja pravila ponašanja koja ispoljavaju u vanškolskim situacijama i zato

ovaj uzrast rado učestvuje u neformalnim đačkim organizacijama i grupama, u donošenju

odgovarajućih odluka i njihovom realiziranju.

Grupni procesi i grupna dinamika značajni su činitelji koji doprinose razvijanju socijalne

svijesti, osposobljavanju mladih da donose odluke, kreiraju organizacijske pretpostavke

za realiziranje odluka i preuzimanje odgovornosti ukoliko odluke nisu realizirane. Na taj

način djeca shvaćaju logiku društvenih odnosa, što je bitno za socijalno sazrijevanje.

Kod mladih u ovom periodu prisutna je želja da imaju prijatelje, da održavaju prisne veze

s njima i da jedni drugima povjeravaju najintimnije tajne. Posebno im je stalo da ostave

dobar utisak na vršnjake, roditelje i nastavnike. Ako to ne uspiju, ljute se, dolaze u sukob

sa sredinom i zbog toga se izlažu kritici vršnjaka, roditelja i nastavnika.

Većina rezultata istraživanja pokazuje da je snažniji utjecaj roditelja na vrijednosni

sistem i opću socijalnu kulturu, dok je utjecaj vršnjaka snažniji na prolazne oblike

ponašanja i na način oblačenja. Istraživanja (Britn – G.V.Brittain, 1968) pokazuju da je

utjecaj roditelja na razvoj onih osobina ličnosti koje imaju trajni karakter, dok je utjecaj

vršnjaka na trenutno ponašanje i potrebe puno veći.

Posebno je snažan utjecaj na socijalne stavove i ponašanje onih roditelja koji imaju

autoritet kod svoje djece i u obiteljima u kojima vlada međusobno razumijevanje i

3 Furlan,I. (1988), Čovjekov psihički razvoj, Zagreb, Školska knjiga, str.135-137

5

poštovanje. I nastavnici koji su prihvaćeni od strane učenika, koji su dobri stručnjaci i

cijenjeni ljudi, služe kao model identifikacije.

U početnoj fazi puberteta druženje se realizira sa osobama suprotnog pola. Kasnije

počinje druženje u mješovitoj grupi i prvi oblici polne ljubavi. Ranije se počinju družiti

sa osobom suprotnog pola, mada ne masovno, muškarci.

Mladi u adolescenciji stječu samostalnost, kod njih se postepeno izgrađuju moralna i

društvena svojstva, koja daju vidan uspon razvoju ličnosti, unose više reda u njihovo

ponašanje i pomažu im da odgovorno postavljaju ciljeve svojoj djelatnosti, angažiraju se

na njihovoj realizaciji i preuzimaju odgovornost za neispunjene obaveze.

Oni žele takav kolektiv i takvu organizaciju života i rada koji neće gušiti njihovu težnju

za samostalnošću i ograničavati individualnost, nego, naprotiv, koja će dozvoliti da se

njihova interesiranja, snage i sposobnosti nesmetano razvijaju.

Zbog teškoća koje se javljaju u razvoju (raznih trauma, negativnog utjecaja okoline) kod

mladih se javljaju ove negativne osobine: pesimizam, zavist, lijenost, hvalisanje,

buntovništvo, agresivnost, avanturizam, nevjerovanje u vlastite snage, razne vrste

negativnih strasti, pretjerana osjetljivost, razna zastranjivanja u vezi sa zadovoljavanjem

polne potrebe, sanjarenje, sujeta, agresija, cinizam, brutalnost, itd.

Zahvaljujući povoljnim općim uvjetima razvoja, javljaju se i ove pozitivne osobine:

sposobnost samopromatranja i samoprocjenjivanja, sposobnost kritičkog suđenja i

mišljenja, sposobnost upravljanja sobom, hrabrost, istinoljubivost, osjećanje za

pravednost i sl.4

2.2. Emocionalne karakteristike

Sa općim razvojem logično je da emocije postaju stabilnije, podobnije za kontrolu,

društveno prihvatljivije i manje je njihovo vanjsko ispoljavanje, a više unutarnje. Kod

mladih emocije duže traju, stabilnije su nego kod djece, nisu u prosjeku suviše izražene,

nisu pretjerano česte, izdiferencirane su i moguće ih je kontrolirati. S obzirom na

prisustvo raznih razvojnih problema, situacija koje izazivaju frustraciju, sukoba sa

okolinom i samim sobom, adolescent često ispoljava gnjev, kod njega se manifestira

4 Mandić,P. - Gajanović,N.(1991), Psihologija u službi učenja i nastave, Lukavac, Grafokomerc Tunjić, str.131-134

6

ljubomora (često zbog straha da ne izgubi voljenu osobu) i razne vrste strahova. Prednost

adolescenta je u tome što može da prikrije manifestiranje svojih emocija, što je u stanju

da ih kontrolira i ne dozvoli da njihovi izražaji ugrožavaju druge.

Čitav period adolescencije praćen je, manje ili više izraženom, brigom hoće li se sve

razvijati normalno u fizičkoj i psihičkoj sferi, anksioznošću kad postoje i neznatni

povodi, nezadovoljstvom nekim fizičkim odlikama i pogrešnom procjenom vlastite

ličnosti.

U ovom vremenu javlja se kriza identiteta. Zbog svega ovoga veliki broj mladih dolazi u

školu sa izrazitim osjećajem čudljivosti, sa izvjesnim znacima depresije i uznemirenosti.

Kod mladića se javlja više nego kod djevojaka agresija, sklonosti pravljenju nereda i

delikventnim oblicima ponašanja.

Najozbiljniji emocionalni problem adolescenata su depresivna stanja. Depresija se javlja

onda kad mladi ne uspijevaju u radu i kad osjećaju bespomoćnost. Najčešći simptomi

depresije su podcjenjivanje sebe, povremeni plač, pomisao na samoubojstvo i pokušaj

samoubojstva. U stanjima depresije javlja se sporost u mišljenju, siromaštvo u

aktivnostima, bezvoljnost i tjeskoba. Adolescenti koji pate od depresije nisu u stanju

vidjeti da im nedostaje sposobnost da učine napore da bi ostvarili neki cilj, pa izlaz traže

u negiranju značaja cilja koji bi trebalo da ostvare, u alkoholu ili uzimanja droga.

Značajna karakteristika adolescencije je sposobnost da voli drugu osobu i da prihvati

ljubav druge osobe. Ovo je period kad mladi imaju odgovarajuće kriterije u vezi sa

osobom koju vole, pokazuju respekt prema voljenoj osobi, spremni su da preuzmu

odgovornost za posljedice ljubavnih osoba i da se žrtvuju za drugu osobu. Ljubav je

značajan činitelj u procesu socijalizacije i humanizacije mladih, a ona ima, i terapeutsku

funkciju (Jersild, 1978). Njena je značajna uloga u procesu razvoja ljudskih odnosa i

ostvarivanja ljudske slobode u okviru zajedničkog života. Ljubav prati i ljubomora, koja

predstavlja kompleksno emocionalno stanje koje se može izražavati na različite načine

(otvoreno i prikriveno). Ljubomora može biti između djece, roditelja i djece, prijatelja,

ljubavnih parova itd. kad se ljubomora manifestira u snažnoj formi, onda imamo mržnju

jedne osobe prema drugoj, i tada su pedagoške mjere nužne.

Zdrava emocionalna sfera ličnosti je jedna od garancija normalnog razvoja i uspjeha u

životu. Jedno od područja emocionalnog života mladih koje može doprinositi njegovanju

7

emocija je doživljavanje radosti. Ako su mladi prihvaćeni i poštovani, ako im se da

prilika da uspiju u radu, ako vole i ako im se ljubav uzvraća, ako postoje mogućnosti da

im se nade ostvaruju i ako uživaju u aktivnostima koje obavljaju, postoje uvjeti da se

emocionalni život obogaćuje, da ljudsko postojanje dobije veći smisao, da kod čovjeka

dominira vjera u život, zadovoljstvo sobom i životom koji se živi. Ovim će se najbolje

osujetiti pojava usamljenosti, dosade i ravnodušnosti, koja je stalan pratitelj mladih.

U ovom periodu je posebno značajno osujetiti strah od neuspjeha javnog istupanja, strah

od škole, pojedinih nastavnika i predmeta, bolesti, smrti, i strah od budućnosti, kao i

strahove koji su preneseni iz djetinjstva.5

3. TINEJDŽERSKI KONFLIKTI

Tinejdžeri danas žive u svijetu koji njihovi roditelji u potpunosti ne prepoznaju i stoga im

ne mogu predstavljati modele. Sociološka i psihološka situacija roditelja i tinejdžera se

razlikuje, pa često dolazi do konflikata u obitelji. Iako svađe nastaju zbog sitnica (odjeća,

dužina kose, čišćenje), one često dobivaju simbolično značenje, budući da je riječ o

emancipaciji mladih i vlastitoj kontroli. Riječ je o tome da tinejdžeri vide sebe zrelijima

nego što to odrasli misle o njima.

Približno polovina svih mladih ima neki oblik problema koji se može nazvati

pubertetskim problemom. Jedna trećina pokazuje prolazne probleme, a oko jedna

četvrtina njih ne doživljava nikakve probleme.

Lagane depresije ili loše samoosjećanje javlja se kod oba spola, iako je djevojčicama

teže vladati svojim negativnim osjećajima ili ih one ne potiskuju u istoj mjeri kao što to

čine dječaci. Djevojčice, također, teže rješavaju svoje probleme jer uzroke problema

preuzimaju na sebe, smatraju da mogu kriviti same sebe i osjećaju se bespomoćne.

Dječaci radije svaljuju krivicu na nekog drugog ili na nešto drugo i pokušavaju nešto

riješiti u vezi sa svojom situacijom.

Važno je konstatirati da su za prebrođavanje puberteta, individualni faktori kao ličnost,

obiteljska pozadina i kognitivna sposobnost značajniji od spola.6

5 Mandić,P. - Gajanović,N. (1991), Psihologija u službi učenja i nastave, Lukavac, Grafokomerc Tunjić, str.134-1366 Hwang,P. – Nilsson,B. (2000), Razvojna psihologija, Sarajevo, Filozofski fakultet, str.264-266

8

4. IDENTITET

Bez osnovnog povjerenja, samostalnosti, inicijative i žudnje za aktivnošću (tj. ranijih

pozitivnih rješenja kriza) teško je razviti stabilan identitet tijekom tinejdžerske dobi.

Tinejdžerovo rješavanje krize ima utjecaja na ishod kasnijih kriza kao odraslog. Stvaranje

identiteta tijekom mladenačke dobi svodi se ne definiranje sebe samog kao jedinstvenog

bića i na razvoj identiteta. Ovo se odvija djelimično kroz povezivanje ranijih dječjih

identiteta, a djelimično stvaranjem novog identiteta odraslog.

Ključ pozitivnog rješenja mladenačke krize ostvaruje se interakcijom sa drugima, kako s

vršnjacima tako i sa odraslima. Druge osobe funkcioniraju kao ogledalo koje tinejdžeru

prenosi potrebnu informaciju za postizanje stabilne slike onoga tko on jeste ili bi trebao

biti. Samoosjećanje, samorespekt i samopouzdanje oblikuju se preko reakcija drugih.

Tinejdžeri su izloženi snažnom pritisku socijalne okoline. Različite kulture i socijalni

odnos određuju hoće li mladenačka dob trajati duže i biti ispunjena konfliktima ili će biti

relativno kratka i bez problema. Što više alternativa identiteta jedno društvo nudi, to će i

tinejdžersko doba biti turbulentnije. Osim toga, danas ovome treba dodati dvojbu i strah

pred budućnošću, što se odnosi na nezaposlenost, uništavanje čovjekove okoline,

prenaseljenost, te izvjestan broj drugih neprijatnosti.

Negativno rješenje mladenačke krize – pometnja identiteta- vodi ka nepovezanom i

nepotpunom poimanju sebe. Moguće su različite situacije, počevši od toga da osoba ne

zna u potpunosti tko je, pa do gotovo psihotičnih stanja pometnje.

„Normalnu“ pometnju karakteriziraju u velikoj mjeri samopouzdanje, anksioznost pri

donošenju odluka, anksioznost za postizanjem uspjeha, poteškoće u bliskim relacijama i

bojazan od seksualne disfunkcije.

Pošto su pitanja identiteta tako istaknuta za vrijeme adolescencije, također je važno i

samoosjećanje, kao i njegov razvoj. Obično se smatra da najmanje ¼ svih mladih ima

problema sa svojim samoosjećanjem i to se više odnosi na djevojčice nego na dječake.

Normalno smoosjećanje postaje stabilno na vrijeme,dok loše samoosjećanje u početku

puberteta vremenom se najčešće se poboljšava. Mlade sa slabim poimanjem sebe i lošim

9

samoosjećanjem rijetko primjećujemo, oni su relativno šutljivi, što znači da i roditelji i

nastavnici trebaju imati otvorene oči i kad je riječ o šutljivoj djeci.7

5. SAMOSTALNOST

Identitet i samostalnost dvije su trajno učestale teme tijekom čitavog života. Obično se

razlikuju tri različita aspekta samostalnosti. Prvi se odnosi na emocionalnu samostalnost

u bliskim relacijama, prije svega prema roditeljima. Relacija između roditelja i djece

prolazi tijekom života više puta kvalitativne promjene, između ostalog i u tome tko

odlučuje, kakav je utjecaj jednih na druge, koliko se često viđaju i u kolikoj su mjeri

ovisni jedni o drugima. Što je jedan tinejdžer emocionalno zreliji, utoliko većem stupnju

može on ili ona biti odrasla osoba u relaciji prema roditeljima.

Drugi aspekt samostalnosti odnosi se na postupke: sposobnost donošenja odluka i

njihovog provođenja. Što je tinejdžerova težnja za nezavisnošću od roditelja veća, to on

umjesto toga postaje zavisniji od grupe prijatelja.

Istinska samostalnost odnosi se, međutim, na relativnu nezavisnost, tako što su odluke i

izbori koje osoba čini, njegove vlastite. Iako on, naravno, dozvoljava okolini da utječe na

njega, odluka ili izbor treba doći iznutra. Tijekom tinejdžerskog doba znatno se

poboljšava sposobnost donošenja ličnih odluka, npr. procjenjivanja rizika,gledanja

unaprijed, odlaganja zadovoljenja potreba i uspoređivanja različitih alternativnih načina

postupanja jednih sa drugima.

Treći oblik samostalnosti odnosi se na vrednujuću autonomiju, razvijanje važećih normi

za moral,politiku i vjeru. Postoji više faktora koji olakšavaju ovaj oblik samostalnosti.

Mladi postaju sve sposobniji da apstraktno razmišljaju, što unapređuje više principijelne

osnove etičkih razmatranja. Oni usput dobivaju pomoć i od različitih oblika političkih i

vjerskih ideologija.8

6. BLISKOST

7 Ibid, str. 266, 2678 Ibid, str. 267-269

10

Bliskost je veoma bitna za mlade, bliskost u smislu bliske relacije koja se zasniva na

zajedništvu, solidarnosti i brizi. Identitet i bliskost pojmovi su koji idu zajedno. Riječ je

ovdje o zajedništvu, ali također i o individualnosti unutar zajedništva. Tinejdžeri najprije

moraju razviti svoj identitet pa tek onda mogu postati bliski s nekim drugim; u suprotnom

postoji opasnost da ih bliskost zaplaši time da će biti progutani od nekog drugog ljudskog

bića.

Jedan aspekt bliskosti odnosi se i na pojam emocionalnog vezivanja. Emocionalno

vezivanje znači stvaranje snažne i trajne emocionalne veze između djeteta s jedne

strane,te roditelja, braće/sestara i drugih osoba, s druge strane. Ovakva emocionalna veza

nastaje gotovo bez izuzetka, ali je ona različitog kvaliteta. Veza postoji i u tinejdžerskoj

dobi, a na njeno aktualno oblikovanje utječe način na koji je funkcionirala u ranom

djetinjstvu: ona pridonosi nastanku unutarnjeg radnog modela koji utječe na to koliko

mladi mogu biti sigurni i bliski u relaciji prema nekom drugom ljudskom biću. Osobe s

dobrim emocionalnim vezivanjem dobivaju, također, kako funkcionirajući tako i

pozitivan unutarnji radni model.

Mladi zadržavaju svoju ovisnost o svojim roditeljima, kao i svoje emocionalno vezivanje

prema njima. Ako dijete u tinejdžerskoj dobi pokazuje tendencije emocionalnog

vezivanja za roditelja, roditelj ne treba smjesta zahtijevati samostalnost već prihvatiti

ponašanje – i za roditelja je to, također, nešto što ga podsjeća na njegovu sponu prema

tinejdžeru.9

7. PRIJATELJSTVO

Tijekom mladenačkih godina prijateljstvo jača kroz uzajamne osjećaje i relacije. Prijatelji

imaju, između ostalog, i tu funkciju da održavaju krhki ego tijekom tinejdžerske dobi.

Bliskost je obostrana i često ekskluzivna kad je, osobito kod djevojčica, ograničena na

najboljeg prijatelja (ili prijateljicu), na prijateljstvo koje karakterizira otvorenost i

povjerljivost. To da je povjerljivi prijatelj gotovo uvijek istog spola, tipično je za

prijateljske relacije mladih. Nije česta pojava da prijatelji iz djetinjstva postaju i

mladenački prijatelji, ili da prijatelji iz tinejdžerskog doba često postaju prijatelji koje

9 Ibid, str.270

11

osoba zadržava i u odrasloj dobi. Najduže traju prijateljske relacije koje je neka osoba

stekla u, otprilike svojim 20-im godinama.

Grupa mladih je inače grupa koja se sastoji i od djevojčica i od dječaka i koja, uglavnom,

predstavlja socijalnu arenu. Tinejdžeri se tu sastaju, a ono što rade odvija se u grupi. I

mladi i odrasli reagiraju s velikom uzrujanošću na isključenje, što doprinosi da grupa ima

snažan utjecaj na pojedinca u vezi sa odijevanjem, vrednovanjem i modelom ponašanja.10

8. ODNOSI IZMEĐU DJEČAKA I DJEVOJČICA

Društveni razvoj također utječe na odnos između djevojčice i dječaka. I danas se

ponegdje događa da se u prvom redu međusobno druže djevojčice i dječaci koji

propadaju istom socijalnom sloju. Djevojčice, a i dječaci, teže da se vladaju u skladu sa

svojim položajem u društvu.

U jednom istraživanju za uzorak ispitivanja odnosa između dječaka i djevojčica uzeti su

svi ljubljanski srednjoškolci tijekom posljednje godine školovanja, kako iz gimnazija

tako i iz svih srednjih stručnih škola. Na pitanje koje pojave najviše osuđuju u odnosima

između mladića i djevojaka, dobiveni su , prema odgovarajućem metodološkom

postupku, slijedeći odgovori:

MLADIĆI ZAMJERE DJEVOJKAMA SLIJEDEĆE:

1. pijančenje,

2. pretjerano uljepšavanje,

3. materijalno iskorištavanje,

4. brzo „nasijedanje“ lijepim riječima,

5. zabavljaju se u isto vrijeme sa više mladića,

6. ponižavanje mladića,

7. pretjerana stidljivost

8. brbljivost i ogovaranje.

ŠTO SE NE SVIĐA DJEVOJKAMAU ODNOSIMA SA MLADIĆIMA:

1. polna nestrpljivost,

10 Ibid, str.269, 271

12

2. pijančenje,

3. varanje djevojaka,

4. podcjenjivanje djevojaka,

5. mladići se istovremeno zabavljaju sa više djevojaka,

6. u tim odnosima dječaci vode računa samo o svojim željama,

7. iskorištavanje djevojačkog povjerenja,

8. neučtivo ponašanje.

Utvrđeno je da je srazmjerno veliki broj adolescenata koji su već vezani za osobu

suprotnog pola, što kod mladića iznosi 71%, a kod djevojaka 75%.

Na pitanje što ih najviše privlači kod partnera suprotnog pola, dobiveni su slijedeći

odgovori:

DJEVOJKAMA SE KOD MLADIĆA DOPADA SLIJEDEĆE:

1. međusobno povjerenje,

2. vjernost,

3. inteligencija,

4. jednostavnost i skromnost,

5. spremnost da pomogne,

6. uglađeno ponašanje.

MLADIĆIMA SE KOD DJEVOJAKA DOPADA SLIJEDEĆE:

1. jednostavnost i skromnost,

2. međusobno povjerenje

3. vjernost,

4. druželjubivost

5. nježnost,

6. inteligencija.

To su naravno njihove ocjene. One potiču iz njihovog dubokog razmišljanja o tim

pitanjima, i, djelimično, iz njihovih vlastitih iskustava. Ali, ostaje otvoreno pitanje koliko

se u praksi pridržavaju tih svojih ocjena. Na ovom uzrastu je opće poznata dosljednost u

uvjerenju i postupcima. Veoma rado razmišljaju o sebi i o raznim etičkim pitanjima.

13

Razumije se da takvo raspravljanje ne smije biti jednostrano i nametljivo, nego više

razgovor. Adolescent mora imati utisak kako se njegovo mišljenje poštuje i cijeni.11

9. KRITIČKI STAV MLADIH PREMA SAMOM SEBI I PREMA ODRASLIMA

Kad mladić i djevojka na ovom uzrastu „osluškuju“ sami sebe i razmišljaju o sebi,

postaju često nezadovoljni sobom. Ako adolescent nije zadovoljan samim sobom to nije

samo zbog tjelesnih, nego prije svega i zbog duševnih osobina.

Već u doba puberteta počinje prvo kritičko ocjenjivanje samoga sebe. Ali, ta kritičnost se

ne odnosi samo na vlastitu ličnost nego postepeno obuhvaća i okolinu, naročito roditelje i

učitelje. U ovom razdoblju kritika je mnogo dublja. Ne zaustavlja se samo na vanjskom

ponašanju nego obuhvaća i psihološku pozadinu, ili motive koji utječu na takvo

ponašanje. Naime, adolescent vrlo brzo konstatira jesu li odgajatelji zaista takvi kakvi se

prikazuju njemu i drugim ljudima.

Pri kritičkom ocjenjivanju adolescent koristi već usvojene moralne norme. Vrlo je važan

način na koji je on usvojio te norme. Ako ih je preuzeo od odraslih na osnovu poštovanja

i vlastitog uvjerenja, njegov razvoj će poslije toga biti usmjeren na samouvjerenost i

nezavisnost. Ako ih je, međutim, uzeo od odraslih samo zbog zavisnosti i zato što se

morao podčiniti, iako nije bio uvjeren da je tako ispravno, neće se razvijati u pravcu

samokritičnosti. Jedino samokritičnost omogućuje shvaćanje razlike između vlastitog

ponašanja i utvrđenih i priznatih normi.

Ispitivanja su pokazala da se osjećanje odgovornosti razvija samo ako adolescent osjeti

krivicu kad se ne ponaša ispravno. Ovakvo osjećanje pojavljuje se samo kod onih

adolescenata koje su roditelji voljeli takve kakvi su i pozitivno ih ocjenjivali, dok roditelji

maloljetnih prestupnika manje iziskuju. Isto tako, nije dobro ako roditelji previsoko

cijene svoje dijete. Takvo dijete se obično smatra kao izuzetak u pogledu moralnih

obaveza. Otuđivanje adolescenta od roditelja i odgajatelja prouzrokuje ekstremnu

samouvjerenost. Adolescent postaje agresivan i počinje razne antisocijalne radnje.

11 Smiljanić-Čolanović,V.-Toličič,I. (1966), Dječja psihologija, Beograd, Zavod za izdavanje udžbenika SRS, str. 197, 198

14

Ispitivanja pokazuju da se osjećanje krivice ne razvija kod adolescenata koji nisu bili

voljeni. Stoga i nemaju unutrašnjih poticaja da samosvjesno otklone nedolične oblike

ponašanja i ocjenjivanja. Stoga nisu samokritični.

U adolescenciji naročito dolazi do izražaja samoodgoj. Time ne smije prestati utjecaj

roditelja i odgajatelja, ali svakako treba postepeno prepuštati djecu samim sebi. Roditelji

još uvijek moraju učestvovati u odgoju,samo adolescent mora imati osjećaj da je

samostalan i da se sam odgaja. Ovakav način odgoja je mnogo teži i neophodan u ovom

prijelaznom periodu.12

ZAKLJUČAK

12 Smiljanić-Čolanović,V.-Toličič,I. (1966), Dječja psihologija, Beograd, Zavod za izdavanje udžbenika SRS, str. 200-202

15

U periodu adolescencije zapažaju se pojačane emocionalne reakcije, koje se u djetinjstvu

ne pojavljuju u tako izrazitom obliku. Na naglašenu emocionalnu preosjetljivost

adolescenata utječu mnoge tjelesne promjene i socijalni faktori. Neravnoteža unutrašnjih

bioloških snaga prouzrokuje stalnu emocionalnu napetost i uznemirenost. Emocije

adolescenata dosta su stabilnije nego što su bile u djetinjstvu, osim toga su

izdiferencirane, podobnije za kontrolu i duže traju. U ovom periodu dolazi do

nerazumijevanja između adolescenata i odraslih, posebno roditelja i učitelja, što može

dovesti do otuđenja djece. Oni se sada više oslanjaju na društvo. Kod mladih u ovom

periodu prisutna je želja da imaju prijatelje, da održavaju prisne veze s njima i da jedni

drugima povjeravaju najintimnije tajne. Većina rezultata istraživanja pokazuje da je

snažniji utjecaj roditelja na vrijednosni sistem i opću socijalnu kulturu, dok je utjecaj

vršnjaka snažniji na prolazne oblike ponašanja i na način oblačenja.

Za ovaj period značajan je samoodgoj kojeg roditelji trebaju podržati, ali ipak i

učestvovati u odgoju i imati utjecaja na njega.

Mladi u adolescenciji stječu samostalnost, kod njih se postepeno izgrađuju moralna i

društvena svojstva, koja daju vidan uspon razvoju ličnosti, unose više reda u njihovo

ponašanje i pomažu im da odgovorno postavljaju ciljeve svojoj djelatnosti, angažiraju se

na njihovoj realizaciji i preuzimaju odgovornost za neispunjene obaveze.

Za ovaj period značajne su krize identiteta, koje mladi mogu uspješno riješiti ukoliko im

se stvori zdrava socio-emocionalna okolina.

Ključ pozitivnog rješenja mladenačke krize ostvaruje se interakcijom sa drugima, kako s

vršnjacima tako i sa odraslima. Druge osobe funkcioniraju kao ogledalo koje tinejdžeru

prenosi potrebnu informaciju za postizanje stabilne slike onoga tko on jeste ili bi trebao

biti.

LITERATRURA

16

1. Furlan, Ivan (1988), Čovjekov psihički razvoj, Zagreb, Školska knjiga

2. Hwang, Philip – Nilsson, Bjorn (2000), Razvojna psihologija, Sarajevo,

Filozofski fakultet

3. Mandić, Petar – Gajanović, Nedjeljka (1991), Psihologija u službi učenja i

nastave, Lukavac, Grafokomerc Tunjić

4. Smiljanić-Čolanović, Vera – Toličič, Ivan (1966), Dječja psihologija, Beograd,

Zavod za izdavanje udžbenika Socijalističke Republike Srbije

17