sudeta - mor - bilješke
DESCRIPTION
Sudeta - Mor, bilješkeTRANSCRIPT
Đuro Sudeta - Mor
Romantična priča o nedostižnoj ljubavi između Mora, sina starog upravitelja
vlastelinskog imanja, i vlastelinove kćeri Šu, zaogrnuta fantastičnim ruhom.
Iako nastala prije više od sedam desetljeća, zaokupit će mlade čitatelje jer je
danas fantastika ponovo u središtu literarnih interesa mladih čitatelja.
Zapažanja o djelu - Ova fantstična pripovijetka je jedino značajno Sudetino
djelo tj. uspjela se probiti i ostavila je trag u našoj književnosti. Ima elemenata
stvarnosti, realističnih likova i preplitanja ljubavi i smrti čime je nestvarnost
naglašenija. Pisac opisuje čarolije šume, noći, oblaka, livada, mjeseca i ostalo.
Opis je vrlo bogat i detaljan, a najviše se opisuje priroda i njezina bogatstva te
likovi. Također se isprepliću različiti osjećaji, osjećaji sreće, nesigurnosti,
mržnje, ljubomore i osvete što možemo primjetiti tijekom cijele radnje u
pripovijetci. Nesigurnost se posebno vidi kada Mor gubi osjećaj između
realnosti i fantastike. (Na svijetu ima različitih osoba i vrlo je teško naći dobru i
poštenu osobu kojoj možemo vjerovati i koja nam je spremna pomoći u svakoj
situaciji. Nesmijemo se odmah opustiti jer ta osoba smo vreba za novcem kao
što je to Arno.)
Radnja se odvija na vlastelinskom imanju nedaleko od Alpa (šume, livade) i u
vlastelinovom dvoru. Nažalost se nigdje ne navodi gdje se to imanje nalazi, no
ja to zamišljam kao neki posjed u Njemačkoj ili Austriji sa starim dvorcem, gdje
ima mnogo šume, brežuljaka i nigdje nema kuća. Nema nikakvih stranih izraza
ili nejasnih riječi pa je stoga ova pripovijetka razumljiva i namjenjena mlađem
uzrastu. Priroda se opisuje vrlo detaljno, sva zapažanja se bilježe, svaki krik
ptice što čitatelju daje poseban ugođaj, pogotovo u kišne dane proljeća kada se
javlja želja za tako divnim krajolikom. Također se osim prirode opisuje pejzaž i
izgled i ponašanje likova te karakteristike vezne za život tog doba. Kraj je jako
tužan i završava smrću Morovog oca i bijegom Mora. Najviše mi je žao
Morovog oca jer je prvo izgubio svoju ženu, onda se morao brinuti za Mora i na
kraju je dobio otkaz s mjesta gdje je cijeli život radio. Vlastelin je ipak trebao
nadzirati dvor jer inače ne bi došlo do toga da izgubi kontrolu nad svojim
dvorom pa je to ujedno i njegova greška.
Stilske karakteristike djela - Ovo je fantastična pripovijetka koja govori o
načinu života na vlastelinovom dvoru i njegovim zaposlenima. Napisana je u
pripovijedačkom obliku i to u trećem licu jednine, a isto tako ima dijaloga
između likova kojih ima skoro na svakoj strani. Taj dijalog najviše se vodi
između Mora i oca ili Mora i vlastelinove kćeri Šu.
Kratki sadržaj - Na jednom posjedu živjeli su vlastelin i njegova mlada kćer.
Bio je vrlo bogat i posjedovao je mnogo zemlje i šuma. Upravitelj je bio otac
Mora koji je živio zajedno s Morom u drvenoj kućici na kraju šume.
Mor je imao smeđu kosu i lijepe oči pa je u mraku izgledao vrlo zastrašujuće.
Bio je poslušan i uvijek je pomagao svom ocu pri teškim radovima. Otac je bio
dosta star, i znao je da više neće dugo živjeti. Vlastelinova kćer zvala se Šu.
Mor ju je jako volio, ali je ona nažalost imala drugog koji se zvao Arno, kojemu
je glavni interes novac - želio je prodati vlastelinovu šumu i ostalo zemljište
kako bi otplatio dugove koje je na kartanju napravio svom ocu i ostalim
prijateljima. To vlastelin i njegova kćer Šu nisu znali.
Arno je bio ljubomoran na Mora pa ga nije baš volio. S vremenom ga više nije
mogao podnositi pa je dao otkaz njegovom ocu koji je od rane mladosti bio
upravitelj na vlastelinovu imanju. Vlastelin nije ni znao što se događa, jer se
njegova kćer jako razbolila pa nije vodio brigu o poslu. Kad je Mor saznao
novosti od oca nije mogao vjerovati. Nakon dva dana otac mu je umro od velike
žalosti i jada, a Mor ga je pokopao u šumi kraj njegove žene. Novi upravitelj
kojeg je Arno pozvao bio je njegov prijatelj koji je igrao s njim karte.
Od tog momenta Mor se nije više pojavljivao, a u selu su se počeli događivati
čudne stvari. Svi psi bili su preko noći rastrgani na vratu tako da su iskrvarili.
Na prvi trenutak su pomišljali da je to učinio vukodlak ili neko drugo čudovište.
Svi su se uplašili, a kasnije je Arno pomislio da bi to mogao biti Mor. I tako je
bilo, Mor je to učinio iz osvete prema Arnu i novom upravitelju. Kad je vlastelin
saznao tko je zapravo novi upravitelj i šta ima s Arnom odmah ih je izbacio iz
dvora, no sad je sve bilo gotovo. Mor se nije pojavljivao i nitko ga kasnije nije
vidio.
Ova knjiga ima vrlo tragičan kraj, kojemu je kriv čovjek koji ima u vidu samo
novac. Posebno mi se sviđa opis odnosa vlastelina i njegovih podanika, kojim se
želi reći da čovijek koji ima novaca uvijek nađe prijatelja, samo je pitanje
kakvog. Glavni likovi su Mor, njegov otac, Šu, vlastelin, Arno i upravitelj, što je
dobro da ih nema previše kako ne bi došlo do zabune. Djelo mi se sviđa i zbog
opisa prirode i krajolika. Izgled korica mi se vrlo dopao jer nas uvodi na temu i
potiče nas na razmišljanje, no ja bih još umetnuo nekoliko ilustracija kako bi to
još ljepše izgledalo.
Citati - Kao citat iz ove pripovijetke izdvojio bih tekst od strane 94. do 100.
gdje Mor iskazuje mržnju i želju za osvetom,a vlastelin izbacuje Arna i novog
upravitelja. Vlastelinu je vrlo žao no sad je već prekasno jer se Mor nije više
pojavljivao u selu od očeve smrti. Tu vlada tuga i jad, a inače je situacija vrlo
teška. Od tuda možemo izvući pouku da prvo nego nešto napravimo trebamo
promisliti da li je to u redu ili nije jer je kasnije prekasno.
Analiza likova
Mor - Vedar i mlad muškarac, koji je često razgovarao sa sobom i biljkama oko
njega. Imao je smeđu kosu i lijepe oči pa je u mraku izgledao vrlo zastrašujuće.
Bio je poslušan i uvijek je pomagao svom ocu pri teškim radovima na
vlastelinovom posjedu. Također je radio za vlastelina kao i njegov otac koji je
bio uprvitelj na imanju. Mor je bio zaljubljen u vlastelinovu kćer Šu, ali je ona
imala drugog koji se zvao Arno.
Otac - Bio je dosta star, i znao je da više neće dugo živjeti, no on se usprkos
tome brinuo za Mora najbolje što je mogao jer nije imao majku. Morova majka
umrla je dok je još bio dijete, a vlastelin je iznimno dozvolio da je pokopaju u
njegovoj šumi. Tako je on odrasao bez majke te mu nedostaje ta ljubav i pažnja
koju mu otac nije mogao dati. Nakon smrti oca nema više snage da to pretrpi i
prihvati i on se osvećuje te preko noći ubija sve pse u selu.
Vlastelinova kćer - Zvala se Šu i bila je kao iz sna. Imala je zlatnu kosu, plave
oči te je bila vrlo zgodna i privlačna. Voljela je Mora, ali je njen otac stalno
govorio da uzme Arna. Bila je sramežljiva i razmažena i nitko joj nije bio ravan
ljepoti i znanju. Često je šetala livadama i šumama i razmišljala o svemu i
svačemu što joj je palo na pamet. Vrlo se za sve interesirala, bila je vrlo
znatiželjna i otac ju je vrlo volio. Sve je bilo prekrasno dok se jednog dana nije
razbolila. Svi su mislili da će umrijeti no to se na sreću nije dogodilo. Kasnije je
otputovala u lijepu romantičnu zemlju, daleko, daleko i nitko nije znao kada će
se vratiti.
Arno - Šuin dragi, on ju nije previše volio jer je htio novac kako bi otplatio
dugove s kartanja. Bio je vrlo podmukao i izbjegavao je Mora koji je primijetio
da nešto nije u redu. Uspio je preuzeti kontrolu nad dvorom, ali na vrlo kratko
vrijeme dok je Šu bila vrlo bolesna i otac je stalno bio uz nju. Pohlepa i prijevara
se nikad ne isplate pa je njega i njegovog prijatelja na kraju stigla sudbina tj. ono
što zaslužuje, a to je da su protjerani i osramoćeni.
Đ.Sudeta - Mor
O piscu:
Đuro Sudeta bio je hrvatski pjesnik duhovne zakupljenosti i tužnog raspoloželja.
Bio je seosko dijete, a rođen u selu kraj Bjelovara gdje je proveo djetinstvo, pa
su motivi tog ambijenta ispunili njegovu intimnu liriku. Najčešće je pisao
pjesme i prozu u fantastičnom smjeru od kojih je Mor najpoznatije djelo.
Objavio je više zbirka pjesama kao npr. Osamljenim stazama, Kućice u dolu i
Sutoni. Već prema njihovim naslovima možemo zaključiti ključne motive i
raspoloženja. Umro je vrlo mlad zbog oboljenja od tuberkuloze 1927. u
Koprivnici. Sudeta je nagovijestio snažan pjesnički talent koji je usprkos
njegovog kratkog života ostavio trag u hrvatskoj književnosti.
Opis: Mor je bio vedar i mlad muškarac, koji je često razgovarao sa sobom i
biljkama oko njega. Imao je smeđu kosu i lijepe oči pa je u mraku izgledao vrlo
zastrašujuće. Bio je poslušan i uvijek je pomagao svom ocu pri teškim radovima
na vlastelinovom posjedu. Također je radio za vlastelina kao i njegov otac koji
je bio uprvitelj na imanju. Mor je bio zaljubljen u vlastelinovu kćer Šu, ali je ona
imala drugogkoji se zvao Arno. Otac je bio dosta star, i znao je da više neće
dugo živjeti, no on se usprkos tome brinuo za Mora najbolje što je mogao jer
nije imao majku. Morova majka umrla je dok je još bio dijete, a vlastelin je
iznimno dozvolio da je pokopaju u njegovoj šumi. Tako je on odrasao bez majke
te mu nedostaje ta ljubav i pažnja koju mu otac nije mogao dati. Nakon smrti
oca nema više snage da to pretrpi i prihvati i on se osvećuje te preko noći ubija
sve pse u selu.
Vlastelinova kćer zvala se Šu i bila kao iz sna. Imala je zlatnu kosu, plave oči te
je bila vrlo zgodna i privlačna. Voljela je Mora, ali je njen otac stalno govorio da
uzme Arna. Bila je sramežljiva i razmažena i nitko joj nije bio ravan ljepoti i
znanju. Često je šetala livadama i šumama i razmišljala o svemu i svačemu što
joj je plo na pamet. Vrlo se za sve interesirala, bila je vrlo znatiželjna i otac je je
vrlo volio. Sve je bilo prekrasno dok se jednog dana nije razbolila. Svi su mislili
da će umrijeti no to se na sreću nije dogodilo. Kasnije je otputovala u lijepu
romantičnu zemlju, daleko, daleko i nitko nije znao kada će se vratiti.
Arno je bio Šuin dragi, no on ju nije previše volio jer je htio novac kako bi
odplatio dugove s kartanja. Bio je vrlo podmukao i izbjegavao je Mora koji je
primjetio da nešto nije u redu. Uspio je preuzeti kontrolu nad dvorom, ali na vrlo
kratko vrijeme dok je Šu bila vrlo bolesna i otac je stalno bio uz nju. Pohlepa i
prijevara se nikad ne isplate pa je njega i njegovog prijatelja na kraju stigla
sudbina tj. ono što zaslužuje, a to je da su protjerani i osramočeni.
Kratki sadržaj: Na jednom posjedu živjeli vlastelin i njegova mlada kćer. Bio
je vrlo bogat i posjedovao je mnogo zemlje i šuma. Upravitelj je bio otac Mora
koji živio zajedno s Morom u drvenoj kućici na kraju šume.
Mor je imao smeđu kosu i lijepe oči pa je u mraku izgledao vrlo zastrašujuće.
Bio je poslušan i uvijek je pomagao svom ocu pri teškim radovima. Otac je bio
dosta star, i znao je da više neće dugo živjeti.
Vlastelinova kćer zvala se Šu. Mor ju je jako volio, ali je ona nažalost imala
drugog koji se zvao Arno. Bio je samo u interesu novaca, i želio je prodati
vlastelinovu šumu i ostalo zemljište kako bi odplatio dugove koje je na kartanju
napravio svom ocu i ostalim prijateljima. To vlastelin i njegova kćer Šu nisu
znali.
Arno je bio ljubomoran na Mora pa ga nije baš volio. S vremenom ga više nije
mogao podnositi pa je dao otkaz njegovom ocu koji je od rane mladosti bio
upravitelj na vlastelinovu imanju. Vlastelin nije ni znao što se događa, jer se
njegova kćer jako razbolila pa nije vodio brigu o poslu. Kad je Mor saznao
novosti od oca nije mogao vjerovati. Nakon dva dana otac mu je umro od velike
žalosti i jada, a Mor ga je pokopao u šumi kraj jegove žene. Novi upravitelj
kojeg je Arno pozvao bio je njegov prijatelj koji je igrao s njim karte.
Od tog momenta Mor se nije više pojavljivao, a u selu su se počeli događivati
čudne stvari. Svi psi bili su preko noći rastrgani na vratu tako da su iskrvarili.
Na prvi trenutak su pomišljali na je vukodlak ili neko drugo čudovište. Svi su se
uplašili, a kasnije je Arno pomislio da bi to mogao biti Mor. I tako je bilo, Mor
je to učinio iz osvete prema Arnu i novom upravitelju. Kad je vlastelin saznao
tko je zapravo novi upravitelj i šta ima s Arnom odmah ih je izbacio iz dvora ,
no sad je sve bilo gotovo. Mor se nije pojavljivao i nitko ga kasnije nije vidio.
Ova knjiga ima vrlo tragičan kraj, kojemu je kriv čovjek koji ima uvidu samo
novac. Posebno mi se sviđa opis odnosa vlastelina i njegovih podanika, kojim se
želi reći da čovijek koji ima novaca uvijek nađe prijatelja samo kakvog ! Glavni
likovi su Mor, njegov otac, Šu, vlastelin, Arno i upravitelj, što je dobro da ih
nema previše kako nebi došlo do zabune. Vrlo mi se sviđa i zbog opisa prirode
tog krajolika. Izgled korica mi se vrlo dopao jer nas uvodi na temu i potiče nas
na razmišljanje, no ja bih još umetnuo nekoliko ilustracija kako bi to još ljepše
izgledalo.
RECENZIJA: Ilina Cenov - 09.04.2011.
Jednu od mojih najdražih knjiga, kratku pripovjetku “Mor“ Đure Sudete, čitala
sam prvi put prije nekih petnaestak godina. Bila je to ljubav na prvo čitanje,
ljubav koja svakim ponovljenim čitanjem nije blijedila; naprotiv, bivala je sve
jača.
O fantastičnoj pripovjetki “Mor“ bio bi veliki grijeh bilo što napisati, a da se
prethodno ne napiše riječ, dvije o njezinu autoru Đuri Sudeti, jer su pisac i
njegovo djelo nerazdjeljiva književna cjelina. Sudeta je rođen 1903. godine blizu
Bjelovara, u siromašnoj obitelji, koju vrlo brzo napušta, kako bi se u Zagrebu
školovao za nastavnika.
Uslijed siromaštva i neishranjenosti, već je u dobi od petnaestak godina obolio
od tuberkuloze, od koje i umire sa samo 24 godine. Za svog kratkog života
pretežno je pisao pjesme, a sačuvano ih je tristotinjak. Prozu je neštedimice
svojevoljno uništavao i pripovjetka “Mor“ je ostala sačuvana zahvaljujući
njegovome bratu. Tiskana je posthumno, 1929. godine.
Pripovjetka “Mor“ priča je o ljubavi između Mora, sina starog upravitelja
vlastelinskog imanja, i vlastelinove kćeri Šu, ljepotice čije su oči “velike,
začuđene, okupane i svježe kao zvijezde na širokom nebu“. Mor s ocem živi
usred vlastelinove šume, kao isprepleten s prirodom koja ga okružuje. Pisac
mladića opisuje kao da je dio prirode: “U njemu živi brdo i vjetar iza njega, šum
nabujale Pločnice i jauk gladnih vukova kad snjegovi viju sa sjevernih
proplanaka.“
Ljubav Šu i Mora je neostvariva zbog staleških razlika, te vlastelin, kako bi
udaljio svoju kćer od nedostojna mladića, otpušta starog upravitelja. Šu je
nedovoljno jaka da bi se suprotstavila ocu, te popušta pritiscima i pristaje na
zaruke s Arnom, propalim vlastelinom i njegovim golemim kockarskim
dugovima, za koje se ne zna.
Međutim, Šu od silne tuge kopni i neizlječivo obolijeva. Stari upravitelj, koji ne
poznaje niti želi ijedno drugo mjesto za život osim šume, od tuge umire, a Mor...
Mor se polagano pretvara u zastrašujuće, jezivo biće: “On nema ruke kao
čovjek, njegove su ruke šape. Krvave vučje šape. On nije Mor. Mor je san, a on
je tuga iza drveta.“
Tragična priča o nemogućoj i neostvarenoj ljubavi Šu i Mora univerzalno nam
govori o svim jadima koje su tokom cijele povijesti čovječanstva izazivale
staleški nedozvoljene ljubavi. Šu i Mor znaju da njihova ljubav nema
budućnosti, ali je “drugo srce, a drugo logika života koja se javlja tek onda kad
je ljubav mrtva.“
Tu nemogućnost ljubavi nam Sudeta najbolje ilustrira imenima dvoje
ljubavnika, jer Šu i Mor, kad se spoje, čine šumor, a šumor je tako nestalan,
teško uhvatljiv, nevidljiv i jedva čujan... Baš kao i njihova na propast osuđena
ljubav...
Morovo pretvaranje u vukodlaka, korijen vuče iz različitih narodnih predaja i
praznovjerja, koja možemo pronaći u svakom selu, jer su ljudi, opčinjeni
strahom, oduvijek “šuškali“ o nadnaravnim i neobjašnjivim pojavama. Upravo
je to Sudeta vrlo vješto iskoristio u ovoj priči.
U pripovjetku je na trenutke unio pomalo jezivu atmosferu, punu zlih slutnji, jer
se Mor rodio s maramicom među prstima, a ljudi “kažu da to imaju djeca
vukodlaka”. Međutim, ta jeziva atmosfera, stvara posebnu kulisu, kojom se
ljubavna priča izvlači iz možebitno pretjerane romantike, koja bi nam mogla biti
neuvjerljiva.
Sudeta je, uslijed odrastanja s nasilnim ocem, često tražio bijeg i utjehu u
prirodi. Stoga je ova pripovijetka i svojevrsna oda prirodi, koju opisuje kao da je
saživljen s njom, toplo i s puno ljubavi: “Stojim na malom, osamljenom mjestu
kraj Pločnice. Provlače se prvi mračci, prvi mračci i sutonove sjenke iz dolina”.
Priroda igra posebno važnu ulogu u ovoj pripovjetki, jer ona svojim mjenama
prati raspoloženja likova. To je najočitije kad se Mor pretvara u vukodlaka:
“Čuči zguren i gladan negdje, na panju. Lišće ga zasipa - zasipa tiho - tihano, da
se jedva čuje. Već je pun lišća, žutoga i crvenog - samo mu se glava crni i
miruje kao tuga”.
Uvjerena sam, također, da Sudetinu očaranost prirodom moramo potražiti i u
njegovoj bolesti. Naime, gotovo pola života proveo je teško bolestan, katkad je i
radio u temperaturnoj groznici, a cijelu 1925. godinu proveo je u lječilištu u
Sloveniji. Bolest i vezanost za krevet ga je zasigurno ograničavala u normalnom
životu, koji je, za njega, uključivao i boravak u prirodi.
Pisac nam je dao i vrlo oštru kritiku čovjekova odvajanja od prirode,
prekomjerne eksploatacije prirode od strane čovjeka, kritiku nezasitnosti za
novcem, koja je očito postojala i prije gotovo stotinu godina. Što bi tek taj
emotivni čovjek napisao danas, nakon tako bespoštedne utrke za bogatstvom,
kojoj smo svjedočili kroz cijelo dvadeseto stoljeće, pa i danas, a čemu on nije
svjedočio zbog, nažalost, tako kratkog života!?
Prava vrijednost ove pripovijetke ne leži u samoj priči. Naime, priča o nesretnoj
ljubavi, začinjena sablasnim narodnim predajama mogla bi nam se učinit
banalna, s odmakom od stotinjak godina i pročitanim majstorima uzbudljivih
zapleta kao što su Larsson, Zafón i mnogi drugi.
Prava vrijednost i značaj ove pripovjetke leži u dubokim i književno bogatim
rečenicama. Sudeta progovara o životu, o duši, o boli, o ljubavi uvjerljivo, na
svoj dirljiv i poetičan način. Njega je zapravo nadahnuo sam život, i sve ono od
čega se život sastoji, a u kojem pisac, nažalost, nije mogao uživati punim
(zdravim!) plućima.
Ali to ne znači da nije znao što je život. Itekako je znao i to nam je jasno
pokazao svojim perom, ostavivši nam ovu riznicu rečenica, na trenutke pomalo
kaotičnu, ali zaista djelo neupitne književne vrijednosti. Sudeta je ponajprije bio
pjesnik, te je svojim pjesničkim umijećem obogatio ovaj prozni tekst.
Pjesničkim senzibilitetom opisao nam je sve zle slutnje koje su ga prožimale,
svu ljubav prema životu i tugu zbog njegovog tako kratkog trajanja.
I nakon ponovnog i ponovnog čitanja ove pripovijetke, revno, svakih nekoliko
godina, i dalje me svaki put duboko gane, iako ju već gotovo znam napamet.
Sad sam već naučila i čitati između redova, gdje se tiho i nenametljivo skriva
sam Sudetin duh. Svakim novim čitanjem, u meni je sve snažniji dojam da sam
tog prerano umrlog čovjeka na trenutak oživjela. Ovaj izniman pisac i pjesnik
čeka i vas tamo negdje, u kraju “iza ponoćnih horizonata gdje tinjaju zvijezde i
otajni se glasovi prepleću sa snom...”
DONAT-ZIDIĆ
U fantastičnoj priči Mor, o kojoj sam autor Đuro Sudeta u nekim svojim
pismima govori da se temelji na narodnim pričanjima o moru i vukodlacima,
otkrivamo nekoliko uočljivih značajki koje ovu prozu čine drukčijom i
raznolikijom od naše ostale prozne produkcije dvadesetih i tridesetih godina,
koja se uglavnom ograničavala na iskustvenu vjernost životnim činjenicama i
društvenim dokumentima.
Kao romantična priča o nedostižnoj ljubavi Mor u svojoj strukturi krije
mnogo elemenata karakterističnih za iskustva i postupke sentimentalne
književnosti. Osjećajnost kakvu otkrivamo u Moru nije rezultat nekih određenih
životnih događaja; ne, ona je metafizički usađena u priču kao nešto što se samo
po sebi podrazuijeva kao fatalnost. Već svojim imenom junako upozorava da je
potekao iz one legije sličnih mitskih ili polumitskih bića koja kao po nekom
nepisanom pravilu najčešće obitavaju usred idealnih krajolika. I opet prostor
postaje jedna od temeljnih značajki fantastičnog. U Moru taj pejzaž nam se
otkriva kroz mnoge pojedinosti, ali ne pokriva taj prostor u cijelosti. Zato i
možemo govoriti da Sudeta i s pomoću drugih elemenata stvara opsesivnost
karakterističnu za ovaj tip književnosti. Od imena koje susrećemo u narodnim
vjerovanjima pa do ostalih oznaka koje govore da je Sudetin junak zalutao iz
svijeta bajke i njegove sukobe s realnim i okrutnim granicama građanskoga
svijeta razvija se ova priča pod snažnim dojmom Hamsunova Pana.
Uranjajući u dubinu svijesti, u tamnim predjelima Sudeta traga za vizijom
koja mu izmiče i sve više ga vabi u prostor simbola. Takva priča ne izražava
društveno stanje, već isključivo egzistencijalno stanje. U imenu a zatim sudbini
ovog hrvatskog i slavenski bolećivog Pana živi nešto arhetipsko, u njemu kao
pjesničkoj metafori ostvaruje se jedinstvo duhovnog i osjetilnog u opsesivnim
slikama jedne uzbudljive maštovitosti.
Podijeljena u četiri dijela: GRANA JORGOVANA, PRIČA, OTAJNE SLUTNJE i FINALE,
MOR na lirski način opisuje ljubav Mora - sina upravitelja seoskog imanja prema lijepoj
vlastelinki Šu. Zbog klasnih razlika, njihova je ljubav unaprijed osuđena na propast pa Šu
Moru nikada i nije iskazala svoju ljubav iako ga voli. Mor čezne za Šu, a ona se zaručuje s
Arnom. Nakon toga, Mor se nikako ne može smiriti, a vlastelin daje otkaz Morovom ocu i
traži novog upravitelja. Nakon toga Šu se teško razboli, Morov otac od tuge za izgubljenim
poslom i imanjem na kojem je proveo čitav život umire, a Mor sve više luta i postepeno se
pretvara u vukodlaka koji noću pravi štetu na vlastelinovom imanju i ubija njegove pse. Novi
upravitelj i Šuin zaručnik Arno zapravo su varalice koje opljačkaju vlastelina i nakon toga
bježe. Teško bolesna Šu odlazi na liječenje u Švicarsku, a Mor se sasvim povukodlačio,
izgubio sva ljudska obilježja i povukao u šumu.
U Moru nalazimo elemente stvarnosti, nekoliko realističkih likova i likova snoviđajnih,
romantičarskih preplitanja ljubavi i smrti, ali time je nestvarnost još naglašenija. Mor je
poistovjećenje s čarolijama šume, noći, svitanja... to je apoteoza prirodi , lirska pjesma bez
stihova, ali, s druge strane, i prava, izbalansirana pripovijest. Zbog toga djelo pruža nekoliko
mogućnosti interpretacija: možemo govoriti o fantastici, o intelektualnoj lucidnosti autora, o
otuđenosti modernog čovjeka, o potrebi povratka izvornoj jednostavnosti i čistoći… Dakako,
mnogo je i onih koji su Sudeti prigovarali takvu nedorečenost, nedosljednost i
fragmentarnost. On je tradicionalist i zakasnjeli romantik, (...)