svjedočenje srba o ratnim zločinima nad bošnjacima (saff 297-323).pdf

50

ZločinSvjedočenje Srba o ratnim zločinima nad Bošnjacima

Miroslav Deronjić – svjedok zločina

nad podrinjskim Bošnjacima

Pripremio: Ramiz Hodžić

S rpsku stranu priče o ratnimzločinima nad Bošnjacima počinjemo od svjedočenja

Miroslava Deronjića. Deronjić jeosuđeni ratni zločinac. On je jepred Haškim tribunalom priznaokrivicu za šta je osuđen na 10 godi-na zatvora za zločin u selu Glogova kod Bratunca, gde je 1992. ubijeno65 bošnjačkih civila. Prije i u tokuagresije na BiH Miroslav Deronjićje bio predsjednik Opštinskog od-bora Srpske demokratske stran-ke Bosne i Hercegovine u opštiniBratunac i član Ratne komisijeopštine Bratunac. Slijedi njego-vo svjedočenje o zločinima nadBošnjacima u općinama Podrinja.

Naoružavanje Srba između 1991. i 1992. godine

Goran Zekić je bio članSkupštine Republike bosanskihSrba iz susjedne opštine Srebrenica i član Glavnog odbora SDS-a...Nekih pet do šest dana kasnije,Goran Zekić je došao po meneautom rano ujutro i rekao: “Pođisa mnom, idemo za Beograd.Dogovorio sam tamo sastanak sjednim čovjekom.” Došli smo pred jednu zgradu za koju je Goran

rekao da je zgrada Predsjedništva Srbije. Čim smo ušli u zgradu, otiš-

j g j

li smo do recepcije, gdje je Goran Zekić rekao recepcioneru da nas očekuje Kertes. Nisam ni znao da u toj zgradi Predsjedništva Kertes imao kancelariju, niti sam znao šta radi niti šta je njegov posao. Radi se o Mihalju Kertesu, koji je bio upleten u politiku u vrijeme kada je Slobodan Milošević započeo gra-diti svoju političku karijeru. Tako smo započeli razgovarati o oružju, što je i bio razlog našemu dolasku tamo. Započeo je vrlo otvoren raz-govor, što me je iznenadilo. Rekao nam je da je on čovjek koji je zadu-žen za naoružavanje... Goran Zekić ga je upitao kakav je politički plan za Podrinje, te da li bi Srbija mogla pružiti bilo kakvu pomoć Srbima na tom području. A tada je rekao nešto što sam kasnije takođe čuo, ali tada je bilo prvi put da sam to čuo, a to je da će na području 50 kilometara od rijeke Drine sve biti srpsko, čisto srpsko.

Bilo je tu s Kertesom još govo-ra o drugim stvarima, ali naravno, na takvu temu se ne postavlja baš mnogo potpitanja. Na kraju našeg razgovora, on je ili nazvao nekoga ili nam je rekao da idemo u Bubanj Potok. Mislim da je Bubanj Potok jedan veliki prostor ili s ogromnim skladištem ili velikom kasarnom. A tamo ima i hangara, vjerovatno, čini mi se, i podzemnih i onih nad-zemnih. Jedan oficir nas je sačekao tamo u Bubanj Potoku. Ne znam ko je bio taj čovjek, taj of icir. Goran Zekić je tada otišao gore. Goran i of icir su se bili dogovorili oko svih tehničkih detalja. Vratili smo se kući to popodne ili predveče, i usput, na putu prema dolje, Goran mi je rekao da je sve dogovorio za jedan šleper oružja da dođe na područje Bratunca i Srebrenice... Nedugo nakon toga me je Goran Zekić obavjestio da te noći treba da stigne šleper oružja i da bi ja

trebao da budem spreman da ga dočekam na predviđenom mjestu iu predviđeno vrijeme, te da i ljudikoje sam ja odredio za ovo takođetrebaju da budu spremni. Sjećamse noći kad je stigao šleper jer se tunoć igrala f inalna utakmica, biloje f inale Kupa šampiona u fudbaluizmeđu Crvene zvezde i Olimpika iz Marseja. Crvena zvezda je izBeograda. Te noći je Crvena zve-zda postala šampion Evrope. Tenoći je, dakle, stiglo oružje...Pored tog oružja prebačenog izBubanj Potoka 1991. godine na topodručje, Goran Zekić je imao jošjedan kanal preko kojeg je dovoziooružje, a to je bila vojska u Tuzli.Tamo je bio neki general Janković.Ne znam mu ime i nisam ga ni-kad upoznao. Znam da je Gorana s generalom Jankovićem upoznaoPetar Janković, koji je bio pred-sjednik SDS-a u Dubnici i jednovrijeme predsjednik Regionalnog odbora za Birač, regija u koju i mispadamo.

Početkom ljeta 1991. godine,Goran me je pozvao da odem snjim u Bajinu Baštu kod jednog čovjeka. Našli smo se u privatnomstanu tog čovjeka, koji je bio pred-sjednik Izvršnog savjeta Skupštineopštine Bajina Bašta. Zaboraviosam mu ime. Znam da je bio članSPS-a jer je SPS tada držao vlastu Bajinoj Bašti. I na našem putudo tamo mi je Goran objasnio da ima još jedan kanal preko kojeg se može dobiti oružje. Mislim da mi je rekao da je on već putemtog kanala nešto oružja prebacio uSrebrenicu... Rečeno nam je tada da je Užički korpus zadužen za tu vrstu logistike za Srebrenicu iVišegrad. Kada sam ga pitao za Bratunac, rekao mi je da je za naszadužen Valjevski korpus. Krajemljeta ili jeseni 1991., prestala jepotreba za nabavljanjem oružja izSrbije jer se u Milićima formiralojedno veliko skladište naoružanja.

Od ovog broja počinjemo sa objavljivanjem svjedočenja Srba o ratnim zločinima nad Bošnjacima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Sva svjedočenja koja ćemo objaviti dogodila su se u sklopu sudskih procesa pred Haškim tribunalom

29. juli - 28. ša’ban

51

Organizacija vođstva bosanskihSrba

U aprilu 1991., Skupština ili Vlada SAO Krajina je donijela od-luku o pripajanju SAO Krajine Republici Srbiji. Mi smo održali je-dan sastanak u Sarajevu povodom ovih događaja. Mislim da je sastanak održan u hotelu Holidej Inn. Na tom sastanku su bili prisutni svi članovi stranke, najuže rukovodstvo stran-ke, takođe svi poslanici, kao i pred-sjednici opštinskih odbora SDS-a. Karadžić je, naravno, govorio na tom skupu. Objašnjavao je politič-ku situaciju u Bosni i Hercegovini i šire u Jugoslaviji. To je bila glavna tema. Karadžić je analizirao situ-aciju i položaj Srba u Bosni nakon svih tih događaja. I tada je na tom sastanku rekao, ja sam zapamtio tu rečenicu, a to je bilo prvi put da sam čuo tu rečenicu, da “ukoliko nema više Federativne Jugoslavije, ukoliko je ne bude, a sve su prilike da ona više ne postoji, jedina opcija za Srbe u Bosni i za Srbe uopšte je Velika Srbija.” Takođe je pomenuo da uko-liko Bosna napusti Jugoslaviju, da će doći do podjele Bosne i Hercegovine i da ćemo mi zahtijevati da se Bosna i Hercegovina podijeli. To je isto pomenuto na tom sastanku, u ofi-cijelnom dijelu sastanka. Nakon tog sastanka, sticajem nekih sretnih okolnosti, imao sam priliku da bu-dem u jednom malo užem društvu s gospodinom Karadžićem. Ako se dobro sjećam, bill smo u restoranu Nacional u Sarajevu. Sjećam se više društva u kome sam sjedio nego što se sjećam da li je to bio baš taj restoran ili ne, ali mislim da jeste. Zapamtio sam da su u društvu bili Goran Zekić, gospodin Velibor Ostojić i gospođa Hrvaćanin, koju sam dobro zapamtio. Mislim da se zove Slobodanka.

Ona je bila iz Zenice. Ljekar je po zanimanju i bila je jedna od ugled-nijih ličnosti u SDS-u u to vrijeme. Sad u tom malo užem društvu, na-stavljen je razgovor o onim temama o kojima se prethodno govorilo na ve-likom oficijelnom sastanku. Sjećam se da je Karadžić u jednom trenut-ku rekao da je dogovoreno da će se Bosna podijeliti. Nije objašnjavao gdje je to dogovoreno ni šta je do-govoreno, nego je samo tako rekao. Karadžić je rekao: “Oni koji se pla-še”, dobro sam zapamtio tu rečeni-cu, “Oni koji se plaše da u tome uče-stvuju, neka u tome ne učestvuju.”To su bila moja prva saznanja o tome

da će se Bosna eventualnopodijeliti i kakav otpri-like politički rasplet Srbipriželjkuju da se dogodiu bivšoj Jugoslaviji. Srbi uBosni su počeli da formi-raju autonomne oblasti odavgusta do oktobra 1991.To je ta priča o kartama,koja tada počinje. Mi smoimali zadatak da na kar-ti svako na svojoj opštiniobilježi etnički sastav op-šine, znači, da se ucrtajukoja su sela muslimanska,hrvatska ili srpska. To subile pripreme za podjeluBosne, o kojima se otvore-no raspravljalo na sjedni-cama regionalnih odbora.

Varijante opština A i B

Na sastanku održanom uSarajevu oko 19. decembra 1991.,na čelu s Radovanom Karadžićem,i na kojem su, uz ostale, sudjelovalii predstavnici Skupštine bosanskihSrba te predsjednici opštinskih od-bora, uključujući i mene, “strogo povjerljive” pismene instrukcije supodijeljene prisutnima, a koje seodnose na uspostavljanje opštin-skih vladinih tijela bosanskih Srba na području raznih opština u Bosnii Hercegovini. Instrukcije od 19.decembra 1991., koje nose naslov “Upute za organizaciju i aktivno-sti organa srpskog naroda u Bosnii Hercegovini za vrijeme vanrednog stanja”, su upućene opštinama gdje

bosanski Srbi sadržava-ju ili većinu stanovništva (Varijanta A) i1i manjinupopulacije (Varijanta B).Radovan Karadžić je uče-snicima sastanka objasniosadržaj tih uputa. Uputepreciziraju korake kojise poduzimaju u okvirupojedinih opština u ciljuuspostavljanja kontroleod strane bosanskih Srba.Upute opisuju dvije za-sebne faze akcije. Opština Bratunac je bila opština Varijante B. Koraci opi-sani u instrukcijama za opštine Varijante B suuključivale formiranje kri-znih štabova i osnivanjesrpske Skupštine. Po za-primanju ovih povjerljivih

pismenih instrukcija, vratio sam se u opštinu Bratunac gdje je, pod mo-jim vođstvom i mojom direkcijom, Opštinski odbor usvojio i implemen-tirao instrukcije. Formiran je Krizni štab SDS-a i ja sam izabran za pred-sjednika. Srpska Skupština je osno-vana, a Ljubisav Sirnić je izabran za predsjednika tog organa. Krajem fe-bruara 1992. godine, Goran Zekić, član Skupštine Republike bosanskih Srba iz susjedne opštine Srebrenica i član Glavnog odbora SDS-a, prenio je naredbu da se u opštini Bratunac provede druga faza instrukcija, a kako bih to uradio, ja sam poduzeojasne i konkretne mjere, uključu-jući pozitivne mjere u Skupštini opštine Bratunac.

29. juli - 28. ša’ban

Sjećam se noći kad je

stigao šleper jer se tu noć igrala finalna utakmica, bilo je fnale Kupa šampiona u

fudbalu između Crvene zvezde i Olimpika iz

Marseja. Crvena Zvezda je iz Beograda. Te

noći je Crvena Zvezda postala

šampion Evrope. Te noći je, dakle, stiglo

oružje.

48


Miroslav Deronjić – Mogu misliti kako su muslimani bili uplašeni


Srpsku stranu priče o ratnim zločini-SSma nad Bošnjacima počinjemo odSSsvjedočenja Miroslava Deronjića.SSDeronjić je osuđeni ratni zločinac. On je jepred Haškim tribunalom priznao krivicu za šta je osuđen na 10 godina zatvora za zločinu selu Glogova kod Bratunca, gde je 1992.ubijeno 65 bošnjačkih civila. Prije i u tokuuagresije na BiH Miroslav Deronjić je biopredsjednik Opštinskog odbora Srpske de-ddmokratske stranke Bosne i Hercegovine uopštini Bratunac i član Ratne komisije op-štine Bratunac. Slijedi njegovo svjedočenjeo zločinima nad Bošnjacima u općinama Podrinja.

Struktura napada 1992. godine

“U aprilu 1992. godine, izbili su su-kobi u susjednim opštinama. Mislim daje neosporiva činjenica da je sukob izme-đu Arkanove garde na jednoj strani i lo-kalnih Muslimana na drugoj strani izbiou Bijeljini, i mislim daje to bilo 1. apri-la. Slični sukobi su izbili nešto kasnije uZvorniku. Odvijali su se na veoma sličannačin. Arkan je došao u Zvornik, ja mislim negdje oko 4. aprila. Nisam stoposto sigu-ran u to. Ali je tamo nastala slična situacija,sličan sukob. Nedugo nakon toga, izbili susukobi u Višegradu.

Negdje oko 14-og ili 15. aprila, rano uju-tro je kod mene došao jedan moj prijatelj,Milorad Popović. Došao je da mi kaže daje Goran Zekić otišao u Bajinu Baštu i osta-vio poruku da dođem u Bajinu Baštu gdjeće me on čekati ispred zgrade Teritorijalneodbrane. Kada sam stigao tamo, zgrada ima dd

ispred neku vrstu dvorišta, i kada sam stigao do tog dvorišta ispred zgrade, uočio sam da ima mnogo ljudi, trupa. I tamo u tom dvo-rištu sam vidio trupe, vojnike da se oblačaa e. I osim toga, farbali su svoja licaii u crno. Stoga aje bilo očigledno da su se tamo odvijale neke ččpripreme. Upitao sam Gorana Zekića o eečemu se zapravo radi i zašto sam bio pozvan. On mi je rekao da je tu doveo dobrovoljce. Mislim da je to pojam koji je on upotrijebio, “dobrovoljci”, te da su te trupe, koje sam ja ”vidio da vrše pripreme, zapravo bili ti dobro-ivoljci. A onda mi je rekao da planira ući s njima u Srebrenicu.

Tako sam vidio kolonu vozila ispredzgrade Teritorijalne obrane. To su uglav-nom bila civilna vozila. Neka su imali re-agistarske tablice, a neka nisu. Ali se ne sje-aćam da sam vidio bilo kakvo vojno vozilo u tom konvoju. Ti dobrovoljci, te trupe su uulazile u vozila sa svojim naoružanjem, te je nakon toga kolona krenula i kretala se kroz centar Bajine Bašte u pravcu prema Skelanima. Kada je kolona krenula, moglo se vidjeti da je policija bila obezbijedila put, itu cestu kojom je kolona trebala da se kre-će. Semafori su se palili i gasili naizmjenič-no, što znači da su oni koloni obezbjeđivali nesmetan prolaz. Policija je pratila kolonu sve do Skelana. Stanovnici su se nalazili u blizini i gledali kolonu, a dobrovoljci u ko-loni nisu pokušavali da sakriju svoja oružja. Mogla su se prilično lako uočiti. Kada smo došli do mosta na Drini, policijske patrole su se već nalazile na obje strane. Digli su rampu ili, ne sjećam se da li je tamo uopće bila rampa, ali kakogod bilo, prolaz je bio slobodan. Prešli smo preko mosta. Niko nije pokušao da nas zaustavi niti na jednoj strani. Goran Zekić mi je rekao da će ući u Srebrenicu, ali da prije toga planiraju otići u Visočnik, srpsko selo iznad Srebrenice. U tom sam trenutku odlučio da se vratim u Bratunac s obzirom da sam na sebi imao civilnu odjeću i nisam bio naoružan.

Znao sam šta se desilo u okolnim op-štinama, i znao sam da će Bratunac usko-ro doživjeti slične stvari. Šema onoga što se ččdešavalo u susednim opštinama je, u sušti-ni, kopirana, reprodukovana u Bratuncu. Postojala je odreena hronologija, određeni redoslijed u tom sli ijedu događaja. Slične istvari su se desile u Bijeljini, Zvorniku i, u

mjm eri koja meni nije poznata, u Višegradu.Prvo bi u određeno mesto stigli dobrovoljcia onda bi slijedilo ostalo: ubistva, likvidacije,izastrašivanje stanovnika, panika i tako da-lje. Onda, nakon toga bi stigla armija, JNA sa prividnom namjerom da uspostavi red. Međutim, sve to bi prouzrokovalo zastraši-vanje stanovnika, Muslimana, nakon čega bi slijedilo etničko čišćenje. i Činjenica da jearmija stigla u Bratunac dva do tri dana na-kon što su došli dobrovo1jci ukazuje na to da je ista šema događaja trebalo da se odigra i u Bratuncu. Svi ovi događaji su osmišljeni sa ciljem da Srbi preuzmu vlast i sve je to pove-zano sa sprovođenjem u djelo plana A i planaB i stvaranjem Republike Srpske.

Šema napada kao dio strateških ciljeva

Prvi dio događaja odnosi se na april’92. i opštine Zvornik, Bijeljina, Bratunac,Višegrad i Srebrenica i on se mora dovesti uvezu sa selidbom stanovništva. Ovi događajisu faktički prouzrokovali selidbu stanovniš-tva u Podrinjskom regionu. Ja sam apsolutnouvjeren da nijedan od ovih događaja nije bioslučajan. Svi ovi događaa aji su bili isplanirani,oni su bili integralni deo plana a ono što imje prethodilo je bilo sprovođenje drugih ele-menata plana.Ovi događaji su posljednji dioprojekta, odnosno zamisli, koja je predstav-ljena srpskom narodu Bosne i Hercegovinepočetkom 1991., a on je u sebi sadržavaopodjelu Bosne i Hercegovine.

Činjenica da su dobrovoljci stigli u tej g

opštine prije nego je sukob izbio, ide u pri-log tezi da je ovo bila faza u implementa-ciji ovog projekta. Ponašanje JNA, koja je u to vrijeme bila zvanična vojska, takođe ide u prilog tome, a JNA je ostala u Bosnito 15. maja. Bilo je jasno da se JNA stavila na stranu Srba i da je ona pomagala spro-vođenje plana. Učestvovanje državnih or-gana Republike Srpske u ovome između jeseni ’91. i maja ’92, pa i nadalje, je sasvimočigledno i može se ilustrovati sljedećim primjerima. Kao prvo, kroz obrazovanje Narodne skupštine srpskog naroda, zatim kroz stvaranje Republike Srpske, dalje kroz Varijante A i B, i na kraju, kroz naredbe dr-žavnih organa. Ja znam za naredbu policijeo podeli policijskih organa u opštinama, štopotpada pod Varijantu B. Kontakti držav-ne vojske i političkog rukovodstva su biliočigledni tokom sastanka održanog 12.maja na Palama, kada sam objasnio doga-đanja u Glogovoj. Sve ove činjenice, uz još

Nastavljamo objavljivanje svjedočenja Srba o ratnim zločinima nad Bošnjacima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Sva svjedočenja koja ćemo objaviti dogodila su se u sklopu sudskih procesa pred Haškim tribunalom

12. august - 12. ramazan

49

sigurno i neke druge, jasno pokazuju da su nndogađaji u Podrinju bili isplanirau ni, da nisu bili spontani i da im je cilj bio da dovedu do preuzimanja vlasti od strane Srba a da u dru-goj fazi dovedu do protjt erivanja nesrpskog stanovništva sa ove teritorije, koje uključuje upotrebu sile u skoro svim ovim opštinamaa a.

Drugi dio se odnosi na strateške ciljeve srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, koji su ili najavljeni ili objavljeni ili usvojeni 12. maja 1992. Nisam znao za te strateške cilje-ve u vrijeme kada su najavljeni i1i usvojeni i nisam svakako znao ništa o njima u fazi nji-hovog planiranja. Ja sam bio značajnije upo-znat sa tim strateškim ciljevima kada sam postao član Glavnog odbora, što je bilo ’93.i ’94. Sjećam se nekih sastanaka Glavnog odbora gdje je primjena tih strateških ciljeva diskutovana. Sjećam se da je jedan od ciljeva bio da rijeka Neretva bude granica a tako-đe, jedan od ciljeva je bio i izlaz na more. Ne sjećam se precizinijih detalja ali se sjećam da su ti strateški ciljevi bili diskutovani, tačnije diskutovana je njihova primjena. Zaključak do koga sam došao sadrži u sebi sljl edeće elemente. Kao prvo, strateški ciljevi koji su bili ili najavljeni ili usvojeni na sjednici 12. maja 1992., bili su dogovoreni znatno ranije i bili su dio plan koji je postojao već dugo. Stvaranje Republike Srpske je vrlo kompli-kovan i ozbiljan zahvat i nije mogao da ne bude isplaniran unaprijed. Strateški ciljevi su sigumo bili dio plana, oni strateški ciljevi koji su objavljeni i usvojeni na toj sjednici Parlamenta.

Zauzimanje Bratunca 1992.

U petak, 17. aprila ujutru, probudio me je, čini mi se, Ljubo Simić, koji mi je rekao da je neka vojska stigla u hotel Fontana i da su tražili da me hitno vide.

Ne sjećam se da li smo zajed-no otišli tamo. Moguće je da je on otišao tamo i da samja ubrzo pošao za njim. Okohotela Fontana, koji je na oko300 do 500 metara od mojekuće, naišao sam na neobičnuscenu. Bilo je puno mladića tamo, ali je bilo i nekolikomladih žena, u finim unifor-mama i sa oružjž em, koji su sta-jali svuda oko hotela. Nisamznao ljude u uniformama.Našao sam Gorana Zekića,Miodraga Jokića, dvojicuill trojicu mladih momaka u uniformi, kao i tri musli-manska predstavnika kojenisam poznavao iz Srebrenice. Mislim da je sastanak već biou toku i, kao što me je GoranZekić obavijestio, oni su pre-govarali sa Muslimanima izSrebrenice. Tako sam ja došaotamo i pozdravio ih. Bio sampredstavljen ljudima u unifor-mi i pitao sam ih šta rade tamo a jedan odnjih mi je rekao da su došli sa ciljem da tamo uspostave narodnu vladu.

Ja sam ih pitao da li su na ovaj sasta-nak pozvali i predstavnike Muslimana iz Bratunca, na šta su mi oni rekli da ćeili oni njima prenijeti ultimatum ili bi ja trebalo da to uradim. A ultimatumse sastojao u tome da im se kaže da na-puste sve organe vlasti i policijsku sta-nicu. Možda sam spomenuo Karadžića.Možda sam rekao, recimo, da je stiglonaređenje od Karadžića da se opština podijeli, ali nikada nisam rekao da oni,specijalno ta tri muslimanska predstav-nilka, treba da budu ubijeni.

Dobrovoljci su ušli u po-licijsku stanicu. Niko ih nijezaustavio niti je pokušao da to uradi. Ljudi su stajali sa strane i samo posmatrali. I ja sam ostao napolju i samo po-smatrao. Znam da je kasnijerečeno da su oni pretraživalikancelarije i pregledali doku-menta u potrazi za ne znamčime, da li dozvole, oružje ili dokumenta vezana za automo-bile, nisam siguran. Ali onda su uzeli policijska kola i otišli uSrebrenicu. Ne znam ko je tada bio vođa te grupa, jer je većinatih ljudi kasnije pobijena. Tenoći, dobrovoljci su se vratiliu Bratunac, vozili su se ludač-ki kroz grad, pucajući, paleći sirene i, u suštini, praveći haoscijele noći. Događaji 17. uveče,uukoje sam opisao, su nešto što seponovilo i sljedećeg dana, 18.ili 19. aprila 1992. Jedinica koja je u startu otišla u Srebrenicu

bi se vratila u Bratunac, naročito u kasne sate, i onda bi se isti scenario ponovio. Jurili bi kroz grad kolima, išli u muslimanske dijelove grada, srpske dijelove grada, uklju-čivali bi sirene, pucali u vazduh, tako da je stvarana atmosfera u kojoj bi Srbi i naroči-to Muslimani bili vrlo uplašeni. Bila je to vrlo loša atmosfera za sve stanovnike. Srbi su bili uplašeni a mogu samo da zamislimkako su se osjećali Muslimani. Bilo je puno panike i straha među ljudima, a sve je to đđnamjerno stvarano sa kolima koja su jurila kroz grad praveći buku, pucanjem u vaz-duh, sirenama i tako dalje. Sve je to stvaralo osjećaj ili utisak među stanovništvom da je borba u toku, da se dešava sukob u blizini.”


Prvo bi u određeno

mesto stigli dobrovoljci a

onda bi sljedilo ostalo: ubistva,

likvidacije, zastrašivanje stanovnika,

panika i tako dalje. Onda, nakon toga

bi stigla armija, JNA sa prividnom

namjerom da uspostavi

red. Međutim, sve to bi

prouzrokovalo zastrašivanje stanovnika, Muslimana,

nakon čega bi slijedilo etničko čišćenje.

48


Velibor Ostojić: Sada možemo obojiti i Bratunac u plavo


Srpsku stranu priče o ratnimzločinima nad Bošnjacima počinjemo od svjedočenja

Miroslava Deronjića. Deronjić jeosuđeni ratni zločinac. On je predHaškim tribunalom priznao krivicuza šta je osuđen na 10 godina zatvora za zločin u selu Glogova kod Bratunca, gde je 1992. ubijeno65 bošnjačkih civila. Prije i u tokuagresije na BiH Miroslav Deronjić jebio predsjednik Opštinskog odbora Srpske demokratske stranke Bosne iHercegovine u opštini Bratunac i članRatne komisije opštine Bratunac.Slijedi njegovo svjedočenje o zločinima nad Bošnjacima u općinama Podrinja.

Naser je pobio većinu dobrovoljacapljačkaša

Još jedna vrlo očigledna i širokorasprostranjena pojava, naročito uSrebrenici, bila je pljačka. Tih dana,sve do 20. aprila, članove te jedinicekoja je većinu vremena bila zajednou Srebrenici, mogli smo u Bratuncuvideti sa Goranom, ali kroz Bratunacsu oni prolazili kolima i drugimvozilima koja su bila natovarena robom i raznim opljačkanim stvarima.Vozili bi ih preko mosta u Srbiju. Sveove stvari su bile ukradene iz radnja,iz kuća i slično, i odvezene u Srbiju.Želeo bih sada da pređem na događaje

j

od 19. i 20. U selu Potočari, koje se

nalazi između Srebrenice i Bratunca, muslimani, predvođeni Naserom Orićem, postavili su zasjedu u kojoj su pobili većinu tih dobrovoljaca. Ne znam detalje tog događaja. Sve što sam čuo je da su u zasjedi sačekali dobrovoljce koji su se vraćali iz pljačke, vozeći opljačkanu robu u Srbiju, i sve ib poubijali.

Događaji nakon toga, koji su inajvažniji, u vezi su sa dolaskom armije u Bratunac. Trupe, čija je ovo bila zona odgovomosti, stigle su nakon 20., nakon ove zasjede. Mogli su stići negde između 21. i 23. Bila je to jedna mala formacija JNA koja je stigla. Stigli su iz Šekovića. Nikada nisam

j J j j g

bio u Šekovićima i nisam znao oficira g

koji je stigao sa njima. On se zvao Reljić. Mislim da je bio kapetan. Bila je to jedna oklopno-mehanizovana jedinica sa oko 20 do 30 ljudi. Imali su pet oklopnih transportera, jedan tenk i 10 borbeno-oklopnih vozila. Ono što je bilo čudno je što je u jedinici bio jedan poručnik. Zvali smo ga Musa. Bio je Albanac. Većina ljudi u toj jedinici, koje sam upoznao, su bili iz Srbije ili Vojvodine, iz okoline Novog Sada. Dan ili dva nakon što je Reljić stigao u Bratunac, proglasio je vojnu upravu. Reljić je polijepio plakate po gradu. Sebe je proglasio komandantom grada. I otprilike u to vrijeme, oni su počeli da planiraju i sprovode u djelo kampanju razoružavanja muslimanskih sela u regionu Bratunca. Sve se ovo dešavalo izmedu 28. aprila i prvih dana maja. Tada su počeli da razoružavaju muslimanska sela kao i muslimane u Bratuncu.

Na jednom od zasedanje Kriznog štaba, gospodin Reljić nam je rekao da je donio odluku da se razoružaju muslimanska sela. On je svoju kampanju nazvao kampanjom razoružavanja ekstremista, ali mi smo znali da se to odnosi na muslimanska sela. Ova kampanja se sprodovodila na sljedeći način: prvo

bi se mobilisala Teritorijalna odbrana,onda bi vrlo rano ujutru, prije zore,oni okružili selo, ali bi napraviliširok obruč, da ne bi došli previšeblizu kuća u selu, a onda bi on daosignal i svaki vojnik bi ispalio jedando dva metka. Na taj način bi staviliseljacima do znanja da je njibovo selookruženo, policija i armija će ući uselo u oklopnim transporterima, doćido centra sela i onda, megafonomobjaviti stanovništvu da treba da seskupi na određenom mjestu, što bibilo ili lokalna škola ili zgrada mjesnezajednice, gdje će predati svoje oružje.Ja sam, kao običan vojnik, učestvovaou jednoj takvoj operaciji u kojojje selo Podčauš razoružano. To jepredgrađe Bratunca. Ove operacije,koje su imale za cilj razoružavanjesela, su sprovođene do 6. maja i onesu uključivale sela Glogova, KonjevićPolje, Voljavica i neka druga sela.Dakle, tako je sprovođena kampanja razoružavanja muslimanskih sela.Kao što sam rekao, to se sprovodilodo 6. maja, jer je 6. maja izbio sukobizmeđu muslimana i armije u seluHranca. A onda, 9. maja se desiodogađaj u Glogovi. I to je bio krajkampanje razoružavanja.

Glogova

Ja sam 30. septembra 2003.priznao krivicu za zločin progona, za moje djelovanje vezano za napad na Glogovu. Moje djelovanje vezano za napad na Glogovu je dokumentovano u Bazi činjenica, zajedno s Dogovorom o nagodbi, i prihvatio sam to kao istinu. Kao što je konstatovano u Bazi činjenica, tokom napada na Glogovu i u toku ispunjavanja operativnog cilja plana da se trajno rasele bosanski muslimani iz bratunačke opštine, mnogi bosanski muslimani, stanovnici Glogova, uglavnom žene i djeca, su prisilno raseljeni iz Glogova. Kao rezultat napada na selo Glogova, 9. maja 1992., 65 bosanskih muslimana,

Od ovog broja počinjemo sa objavljivanjem svjedočenja Srba o ratnim zločinima nad Bošnjacima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Sva svjedočenja koja ćemo objaviti dogodila su se u sklopu sudskih procesa pred Haškim tribunalom


49

stanovnika tog sela,su ubijeni, cjelokupnom u s l i m a n s k ostanovništvo sela jeprisilno raseljenoi značajan brojd o m a ć i n s t a v a bosanskih muslimana je sravnjeno sa zemljom. Džamija je takode spaljena i uništena. Dana desetog ili jedanaestog maja 1992. samotišao na Pale kakobih prisustvovaosastanku i izvijestioo događajima ubratunačkoj opštini.Sastanku na Palama,koji je održan uvelikoj prostorijigdje se održavajuk o n f e r e n c i j e ,su prisustvovaliRadovan Karadžić,Velibor Ostojić iRatko Mladić, tepredsjednici kriznihštabova Republike Srpske. Ja sam dao svoj izvještaj Radovanu Karadžiću, Veliboru Ostojiću i Ratku Mladiću koji su sjedili zajedno za jednim stolom u toj konferencijskoj sobi. Na zidu iza njih su bile karte koje su prikazivale etničku strukturu Bosne i Hercegovine po dijelovima u raznim bojama. Srpska područja su bila označena plavom bojom. Ja sam izvijestio da je Glogova djelimično uništena i u velikoj mjeri u plamenu, te da su bosanski muslimani prisilno iseljeni. Svi prisutni u toj prostoriji su moje izvještavanje dočekali s pljeskom, a Velibor Ostojić je nakon toga dao svoj komentar rekavši: “Sada možemo obojiti i Bratunac u plavo.”

Dan nakon operacije u Glogovoj, ona je nastavljena 10. maja u Bratuncu i u predgrađu zvanom Suha, prigradskom naselju. Prije toga, veliki broj muslimana je napustio Bratunac, kao rezultat događaja koji su se dogodili sredinom aprila i, naravno, značajan broj njih je otišao iz Bratunca još početkom aprila, zbog događaja u Zvomiku. Ne znam koliko je muslimanskog stanovništva bilo ostalo u Bratuncu kada je operacija počela 10. maja. Ljudi su pozvani megafonom da idu na stadion. Rečeno im je da idu na stadion ili na autobusku stanicu. Vojska i policija su ovo učinili. Autobusi za Kladanj su kretali sa autobuske stanice. Negdje tokom popodneva tog dana - ne

sjećam se koliko je satibilo - otišao sam u zgraduopštine i sreo Radoljuba Dukanovića, koji je biopredsjednik Izvršnog odbora i član Kriznog štaba, i on mi je rekao da je dobio informaciju odpolicije da na stadionurazdvajaju muškarce i žene.

Nas dvojica smo otišli do stadiona i došli dokapije. Nismo ulaziliunutra. Došli smo dokapije i vidjeli da žene idjeca ulaze u autobuse, dok su muškarci bili sklonjeni ustranu i stajali su sa strane.Tako sam ja vidio da je na stadionu bila velika grupa dobrovoljaca i, kasnije mije rečeno - međutim, ja to nisam tada vidio - da su, od onih koji su ulaziliu autobuse, prije nego što bi ušliunutra, uzimali novac i nakit. Takođesam vidio i jedno vojno vozilo, ali sene sjećam čije je bilo. Muškarci sustajali na jednoj strani a žene i djeca su bili ukrcavani u autobuse. Vidjelismo Predraga Ćubrila - Pekija tamo.

j

On je bio jedan od dobrovoljaca. A pošto nismo znali zašto su odvajalimuškarce od žena i djece, pitali smoga zašto se to činilo. Objašnjenje kojenam je on dao bilo je da odvajajumuškarce od žena i djece i da ćemuškarce da zadrže i kasnije zamijeneza Srbe koji su negdje bili zarobljeni.

Ovo objašnjenje namje djelovalo relativnoneuverljivo i pitali smoga da li vojska zna za to i on je rekao da zna.Reljić zna. Rekli smoim da to što radi nije uredu i da svi ti judi treba da budu transportovanijer su to bili zaključcidonijeti od straneKriznog štaba, vezaniza ovu operaciju,da svi ljudi treba da budu transportovani.Međutim, tamo je bilomnogo naoružanihdobrovoljaca. Psovalisu sve. Tako da ustvarinismo mogli ništa da učinimo. Te večeri,muškarci koji su biliodvojeni su odvedeniu hangar blizu školeVuk Karadžić i tamozatvoreni, kao i uškolskoj fiskulturnojsali.

Ono što sam vidio kada sam se vratio sa Pala, štoje bilo ili 11 . ili 12. maja, jeda je vojna policija osigurala hangar. Ono što znam je da je komandant vojne policijeu to vrijeme bio Savo Babić,policajac u penziji.

Prva vijest koja je došla do mene - mogao je bitirecimo dvanaesti - je da su ljude u hangaru tukli.Desila su se i neka ubistva.Rečeno mi je da dobrovoljcikonstantno ulaze unutra i da je Drago Zekić, otacpokojnog Gorana Zekića,odlazio tamo redovno. Čuop j g

sam - moguće je da sam već12-og imao tu informacijuda su Drago Zekić i

dobrovoljci izvodili ljude iz hangara i odvodili ih u nepoznatom pravcu. Takođe, sam čuo da su dobrovoljci neke ljude izvodili zbog novca, obično ljude za koje su pretpostavljali da imaju novac, i da su željeli da im pokažu gdje su ga sakrili. Kasnije sam takođe čuo da su neki od tih ljudi bili ubijeni, ali i da su neki pušteni. Dvanaestog ili trinaestog, Savo Babić mi je rekao da su dobrovoljci već počeli da ubijaju neke ljude u hangaru. On mi je takođe rekao i da neki stanovnici Srebrenice odlaze u hangar. Oni su se pridruživali dobrovoljcima. Bilo je takođe i nekih ljudi iz kraja koji su ulazili unutra i učestvovali u tučenju i ubistvima.


Ja sam dao svoj izvještaj

Radovanu Karadžiću, Veliboru

Ostojiću i Ratku Mladiću koji su sjedili zajedno

za jednim stolom u toj

konferencijskoj sobi. Na zidu

iza njih su bile karte koje su prikazivale

etničku strukturu Bosne i Hercegovine

po dijelovima u raznim bojama.

48


Karadžić je rekao: Miroslave, to sve treba pobiti


Srpsku stranu priče o ratnimzločinima nad Bošnjacima počinjemo od svjedočenja Mi-

roslava Deronjića. Deronjić je osuđeniratni zločinac. On je je pred Haškimtribunalom priznao krivicu za šta jeosuđen na 10 godina zatvora za zlo-čin u selu Glogova kod Bratunca, gdeje 1992. ubijeno 65 bošnjačkih civila.Prije i u toku agresije na BiH Miro-slav Deronjić je bio predsjednik Op-štinskog odbora Srpske demokratskestranke Bosne i Hercegovine u opštiniBratunac i član Ratne komisije opštineBratunac. Slijedi njegovo svjedočenje ozločinima nad Bošnjacima u općinama Podrinja.

Lažna obećanja

Dvanaestog uveče, održali smosastanak Kriznog štaba, na koji smopozvali Predraga Ćubrila. Dakle, na

g j

sastanku Kriznog štaba ja sam mupredočio informaciju koju smo imalii ja sam rekao da oni moraju prestatisa tim zločinima, da on mora neštoda učini po tom pitanju i da je vojna policija nemoćna da kontroliše svojedobrovoljce, pa on mora da ih zauzda.Sjećam se jednog detalja, o kome smorazgovarali na tom sastanku, a vezanog za činjenicu da je jedan dobrovoljacuhapsio jednog Srbina i, zajedno sa dva dobrovoljca, doveo ga u Krizni štab sa

puškama pod grlom. I sjećam se da su ga doveli u Krizni štab, a onda se razvi-la velika pometnja, buka. Optuživali su ga da je pokušao da spase neke mu-slimane. Rekli su da hoće da ga ubiju. Sjećam se da se to desilo dvanaestog u Kriznom štabu gdje smo mi razgova-rali o Peki i njegovim dobrovoljcima. U tom trenutku, Ćubrilo je obećao da

j g j

će zabraniti svojim dobrovoljcima da ulaze u hangar jer je to nešto što smo mi tražili. Medutim, sljedećeg dana, to nije sprovedeno u djelo. Ubistva i odvođenje ljudi iz hangara se nastavi-lo. To je dakle bilo četrnaestog. Dobio sam informaciju da su četrnaestog neki ljudi bili ubijeni pored Drine. Bili su ubijeni i zatim bačeni u rijeku. Četr-j j p

naestog uveče, sazvao sam sastanak Kriznog štaba. Moj cilj je bio da zau-stavim ono što se dešavalo u hangaru. U to vrijeme, nisam imao informaci-ju o tome koliko je ljudi bilo ubijeno iii izvedeno, a zatim ubijeno, ali sam znao da je broj veliki i odlučio sam da nešto učinim po tom pitanju. Moram da kažem da je atmosfera vezana za ove događaje bila atmosfera straha i da je bilo mnogo straha među ljudima u Kriznom štabu. Sukob sa ekstremisti-ma je bio žestok. Moram da kažem da sam tih dana i sam osjećao strah. Pla-šio sam se incidenata sa dobrovoljcima.

Hapšenje srebreničkih muslimana iz Crne Gore

Znam da je u tom periodu Perica Mitrović, zajedno sa nekim dobrovolj-cima i nekim mladićima iz Srebrenice, među njima su bili i braća Perendić, koji su obojica kasnije poginuli, oti-šao u Cmu Goru i tamo uhapsio jed-nu grupu muslimana. Oni su u Cmu Goru otišli preko Srbije, što su zvanič-ne vlasti znale. Oni su tamo otišli sa oružjem, u uniformama, i mislim da su im pomagale policije Crne Gore i Srbije, kao i vojni organi. Tako su oni ostali tamo nekih dva ili tri dana, hap-šeći muslimane, uglavnom one koji

su se iz Srebrenice sklonili na obaluCrne Gore. Oni su takođe uhapsili ineke ljude koji nisu iz Srebrenice, takosam bar čuo, koji su bili građani CrneGore, ali muslimani. Ti muslimani suvraćeni u Srebrenicu i većina njih jepobijena.

Srebrenica 1995.

Tema Srebrenica je često bila pri-sutna u različitim razgovorima izmeđurukovodstva države Republike Srpske,SDS-a i mene. Postojalo je više razloga zbog čega smo često razgovarali na tutemu. Članom Glavnog odbora SDS-a

g g gg

postao sam 1993. godine, a od ranijesam već bio čan Kadrovske komisijeSDS-a, tako da sam se veoma čestosretao s rukovodstvom stranke i lično spredsjednikom Karadžićem. Bratunacje bio u vojnom okruženju tako da jebilo teško da se ostvare kontakti s Pa-lama. Sjednice Kadrovske komisije subile pogodna prilika da se u četiri oka ili u užem društvu razgovara o raznimtemama, za razliku od sjednica Glav-nog odbora, gdje je bilo prisutno mno-go ljudi i gdje je vladala jedna oficijel-nija atmosfera. Karadžić i ja smo čestorazgovarali na temu Srebrenice, na temu prisustva Međunarodnih snaga uzaštićenoj zoni Srebrenice, o odnosima s tim snagama, raznim kadrovskim pi-tanjima u vojsci, te naravno o ratnimdogađajima, operacijama, i tako. Sre-brenica je, s mnogo aspekata, bila pri-lično zanimljiva tema.

Deronjić razgovara s Karadžićemna Palama 9. jula 1995. “Kao rezultatsvega što sam vidio, odlučio sam da odem na Pale da posjetim Karadžića.Imao sam dva razloga za to. Prvi je bioda saznam koja je zapravo bila svrha akcije na Srebrenicu, da li je tačno da su planirali da uđu u Srebrenicu. Dru-gi razlog je bio da vidim, odnosno da mu kažem, da mu prenesem jedno svo-je mišljenje da bi u tu operaciju trebalouključiti brigadu Specijalne policije,kojoj je komandovao Borovčanin, po-što je on mogao vidjeti da su ostale tru-pe, izuzev te Legendine grupe vojnika,ustvari obični ljudi, a ne pravi vojnici.Otišao sam na Pale u noći 9. jula. Lju-biša Borovčanin je sutradan sa svojomjedinicom došao u Bratunac. Na Pale

Nastavljamo sa objavljivanjem svjedočenja Srba o ratnim zločinima nad Bošnjacima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Sva svjedočenja koja ćemo objaviti dogodila su se u sklopu sudskih procesa pred Haškim tribunalom

16. septembar - 18. ševval

49

sam došao u večemjim sa-tima i parkirao auto ispredzgrade Predsjedništva.

Na uglu zgrade Predsjed-ništva, u suprotnom pravcu,primjetio sam da idu pred-sjednik Karadžić, gospodinMomčilo Krajišnik i gospo-din Jovica Stanišić.

Karadžić se izvinuo Kra-jišniku i Stanišiću i odveome u stranu, u lijevo, ne-kih pet do šest koraka odnjih. Ja sam ga tada pitaošto je tačno cilj akcije u Sre-brenici. Karadžić je rekaoda postoje dva prethodnodogovorena plana ili dvijevarijante za akciju u Srebre-nici. Plan A ili varijanta B.A podrazumijeva oslobađa-nje komunikacije na južnojstrani i jedno potpuno svođenje zone, zaštićene zone u Srebrenici na granice kakve su dogovorene aktom proglaše-nja te zone u Ujedinjenim nacijama. Plan ili varijanta B podrazumijeva ula-zak u Srebrenicu i njeno vojničko za-uzimanje. Dao mi je do znanja da je ta varijanta B ili plan B uslovna, te da će se ići u njenu realizaciju ukoliko to bude izvedivo u vojnom smislu. Kara-džić mi je postavio pitanje o stanovniš-tvu u srebreničkoj enklavi. Često sam

j p p j

mu govorio da, po mojim procjenama, stanovništvo, koje je došlo na te pro-store nakon raznih ofanziva, broji na teritoriji Srebrenice oko 40.000. Meni

je taj broj stanovnika u Sre-brenici uvijek bio zanimljiv zbog toga što je to područ-je koje pokriva Bratunačka brigada i to je bilo dosta veliko ratište, a i brojevi sudisproporcionalni. Karadžićme upitao: “Šta vi, Mirosla-

p p

ve, mislite uraditi sa tim sta-novništvom dole?”. Možda ga nisam baš tačno citirao,ali se jasno sjećam da je ko-ristio riječ “vi”, u množini.Kad je rekao “vi”, shvatiosam kao “mi, tu dolje”. Zna-či, nije me persirao, negoje mislio na nas, koji smobili tamo dolje. Stoga mise činilo da ne misli samona mene, nego i na civilnestrukture u Bratuncu. Ja sam mu odgovorio otprilike

ovako: “Gospodine predsjedniče, ja niu snu ne mogu pretpostaviti razvoj do-gađaja pirilikom ulaska u Srebrenicu.”Rekao sam mu da je uzaludno da pret-postavljam, pošto su mi mnogi poka-zatelji nepoznati, nismo znali da li ćese vojska predati, kako će se ponašatistanovništvo. Dakle, bio je gubitak vremena razmišljati ili pokušati pret-postaviti kako će se događaji razvijati.Karadžić je rekao sljedeće: “Miroslave,to sve treba pobiti.”. A zatim je dodao:“Sve što stignete.”, i pritom je koristio“vi” u množini. Zatim je dodao slje-deću rečenicu - “princip Zapadna Sla-vonija”. To je doslovce rečenica koju je

upotrijebio. Sto posto sam siguran da je upotrijebio tačno te riječi. To je bio jedan osvrt na nedavne napade Hrva-ta u Zapadnoj Slavoniji, o čemu smo prethodno bili razgovarali. Shvatio sam da se to odnosi na rašireno mišlje-nje da su Hrvati tokom napada ubili sve što im se našlo na putu, uključuju-ći civile, te da su napali kolonu koja je bježala. Što se tiče civila, Karadžić je

p j j

rekao da će morati još vidjeti kako će se razvijati događaji.

Sljedeći dan sam otišao u Pri-bićevac. Siniša Glogovac i ja smo s vojnicima proveli noć s 10. na 11. na području koje se zove Divljakinje. Je-danaestog ujutro, otišli smo s Divlja-kinja i ponovo otišli na Pribićevac na visoravan gdje je bilo smješteno istu-reno komandno mjesto. Sjećam se da je bio izuzetno sunčan dan, bilo je ve-dro, veoma lijepo vrijeme i u jednom trenutku je prostrujila informacija da je stigao Mladić. U jednom trenutku sam vidio auto, mislim da je bio džip zvan PUCH ili tako nešto. Vidjeli smo ga na toj visoravni udaljen jedno dese-tak, petnaestak metara od nas. Mladić je izašao iz tog PUCH-a i naređivao šoferu da okrene vozilo na tom prosto-ru. Bio je vrlo uzrujan, ljut i galamio je. Glogovac i ja smo stajali na nekih desetak, petnaestak metara sa strane. Ja sam, naravno, poznavao Mladića i on je poznavao mene, ali me u tom trenutku uopšte nije prepoznao, čak mislim da nije konstatovao da sam stajao tamo.


Karadžić me upitao: “Šta

vi, Miroslave, mislite

uraditi sa tim stanovništvom dole?”. Možda ga nisam baš

tačno citirao, ali se jasno sjećam

da je koristio riječ “vi”, u

množini. Kad je rekao “vi”,

shvatio sam kao “mi, tu dolje”. Znači, nije me persirao, nego

je mislio na nas, koji smo bili tamo dolje.

50


Beara: ja imam naređenje s vrha,naredbe od vrha da ubijem zarobljenike


Srpsku stranu priče o ratnimzločinima nad Bošnjacima počinjemo od svjedočenja

Miroslava Deronjića. Deronjić jeosuđeni ratni zločinac. On je jepred Haškim tribunalom priznaokrivicu za šta je osuđen na 10 godina zatvora za zločin u selu Glogova kod Bratunca, gde je 1992. Ubijeno65 bošnjačkih civila. Prije i u tokuagresije na BiH Miroslav Deronjić jebio predsjednik Opštinskog odbora Srpske demokratske stranke Bosnei Hercegovine u opštini Bratunaci član Ratne komisije opštineBratunac. Slijedi njegovo svjedočenjeo zločinima nad Bošnjacima uopćinama Podrinja.

Organizacija srpske okupacijeSrebrenice

Tamo je bio Vidoje Blagojević,komandant Bratunačke brigade,koji nam je rekao da je naređenoda se uđe u Srebrenicu. Glogovaci ja smo promatrali i vidjeli da se nevode nikakve borbe, pa smo se počelispuštati prema Srebrenici, i u tomtrenutku mi je bilo rečeno da Karadžićtraži da hitno razgovaram s njim.Dovezli su me ponovo do Bratunca, isaznao sam od vozača da je na radijuobjavljena vijest da sam ja postavljen na funkciju civilnog komesara Srebrenice.

Nazvao sam Karadžića čim sam došao u Bratunac. Kada sam dobio vezu s Karadžićem, njegovo je prvo pitanje bilo: “Deronjiću, da li je tačna moja informacija da smo ušli u Srebrenicu?”. Ja sam odgovorio: “Predsjedniče, ja se upravo vraćam sa terena. Vidio sam dio operacije, znači sam ulazak u Srebrenicu. Ne znam sve detalje oko toga, ali moja pretpostavka je da se ušlo u grad.” Mogao sam s Pribičevca prostim okom vidjeti jedan veći dio grada Srebrenice. To je bilo jedanaestog jula. Karadžić se također raspitivao o muslimanskim borcima, muslimanskoj vojsci, a onda je pitao da li je tačna njegova informacija da u Potočarima ima mnogo civila. Rekao sam mu da moje informacije nisu potpune, ali sam potvrdio da se u Potočarima oko kampa UNPROFOR-a nalazi velika grupa civila.

Ostatak dana sam bio zauzetpripremanjem mitinga za Srbe, bivše stanovnike Srebrenice, te organiziranjem autobusa za evakuaciju. Molba je upućena svim preduzećima da pošalju autobuse ili vozila, koja imaju na raspolaganju blizu Bratunca. Ta poruka je emitirana preko Srpskog radija, pa je tog dana, a zatim i tu veče, kao i tokom sljedećeg dana, dosta vozila pristizalo s tog područja u Bratunac. Nazvao sam u Zvornik, a onda i u Ljuboviju, susjednu opštinu u Srbiji preko Drine, i zatražio da nam pošalju bilo kakva vozila koja imaju u rezervi. Poslali su nam neka transportna vozila i veliku količinu hljeba.

Evakuacije i smaknuća 13. jula 1995.

Vasić mi je rekao da ispredUNPROFOR-a odvajaju muškarce od žena. Zamolio sam Vasića da prenese Mladiću da je potpuno suludo da to rade na licu mjesta gdje je UNPROFOR, da to jednostavno nije mjesto za to.

Karadžić me nazvao 13. jula iinteresovalo ga je šta se dešava popitanju transporta civila. Rekao sammu da je otprilike više od polovinetih ljudi prevezeno i da očekujem da će se u toku dana završiti transport.Karadžića su takođe interesovalidetalji oko ponašanja vojske jer jebio informisan da je u toku 12- og popodne u Konjević Polju vođena borba između muslimanskih i srpskihsnaga. Ja sam mu objasnio da se tamoizmeđu 12-15.000 ljudi probija i ideprema Tuzli, te da se čuje pucnjava,pa čak i artiljerijska pucnjava. Takođesam znao, ali nisam rekao prekotelefona. da su od tog jutra pristizaleinformacije o tome da u KonjevićPolju već ima zarobljavanja i likvidacija ljudi, Muslimana. Te informacije suBorovćanin, Vasić i Josipović prenosilis terena. Kada kažem “likvidacija”,mislim na ubistva, znači, mislim da jeneko ubijen. Ne mora da znači da jeosoba streljana, nego znači da su ubijeni,pogubljeni. U popodnevnim satima sam dobio informaciju da je u Kravicidošlo do velikog masakra Muslimana u prostorijama Zemljoradničkezadruge. Borovćanin mi je kasnijeobjasnio detalje oko masakra. Konvojicivila iz Potočara, izuzev nekih manjihgrupa, koje su sve bile prebačene upravcu Kladnja, su završeni trinaestog uveče. U to vrijeme je u Bratunaciz Konjević Polja pristizalo mnogoautobusa i kamiona sa zarobljenimMuslimanima. Autobusi su biliparkirani u samom centru grada, pa su svi znali za njih. Ljudi su odvođenina stadion, u hangar i u školu “Vuk Karadžić”. Mnogo mladih ili starijihljudi je tokom noći bilo mobilisano.Dane su im bile puške i rečeno imje da čuvaju i obezbeđuju autobuse.Uveče je Ljubo Simić izvjestio da suse desila ubistva, pucnjava i tako dalje.Borovčanin mi je rekao da je Mladićizdao naredbu da 14-og vojska krenena Žepu. Ta informacija je bila veoma

g j

značajna i uznemirujuća s obzirom da


30. septembar - 3. zu-l-ka’de’

51

većina muslimanske vojskenije bila poražena i nalazila seveoma blizu Bratunca. Druga dimenzija te činjenice, koja jemene posebno uznemirila, jeda su zatvorenici dovođeni uBratunac sa svih područja. Ja sam stekao utisak da ih dovodečak i iz Milića. To je susjedna opština, koja takođe graničisa Srebrenicom. Okrivio samRajka Dukića, koji je glavničovjek u Milićima. Rezultat jebio mnogo hiljada Muslimana zarobljenih u Bratuncu. Sjetiosam se šta mi je Karadžićrekao devetog na Palama i pomislio sam da će da ihpobiju u Bratuncu. Postojala je takođe i moja bojazan odnekog večeg ekscesa u smisluda ti Muslimani, pošto su vrloslabo obezbjeđeni, pobjegnu,ali i da u tom bjekstvu ubijuSrbe u Bratuncu. Bojaosam se da ako vojska ode,da će lokalni službenicibiti ostavljeni da se bave sa zatvorenicima. Otišao samda bih mogao preko sigurnijevojne linije da razgovarams Karadžićem. Htio sam ga obavijestiti da je nekoliko ljudi pobijeno u školi “Vuk Karadžić” i da je to potpuno suludo zbog prisustva velikog broja novinara, međunarodnih snaga i nekih službi, koje tu rade svoj posao. Nakon što sam objasnio situaciju, Karadžić mi je direktno rekao: “Miroslave, čuješ li me? Poslaću”, ili doći će, sad ne znam svaku riječ, “čovjeka koji ima instrukcije oko toga šta raditi.” Ja sam zapamtio jednu rečenicu, koju mi je rekao, zato što kao da je rečena u šiframa, a to je: “Miroslave, roba mora biti do zore u magacinu, ne tu, već dole negde”. Ne sjećam se da li mi je to prenio on ili posrednik.

Ljubiša Beara dolazi kasno u noć snaredbama da se ubiju zarobljenici

Vratio sam se u kancelariju gdje se radilo do kasno u noć. Važno je da pomenem da je u cijelom gradu bilo veoma živo, a u mojoj kancelariji posebno haotično. Moja kancelarija je bio prostor, koji se sastojao od dvije prostorije, koje su međusobno bile povezane jednim vratima. U prvoj prostoriji je bila sekretarica, a do toga je bila moja kancelarija. Čuo sam neku buku u toj prvoj

g j j j

kancelariji. Ljubisav Simić je bio prisutan u mojoj kancelariji, a možda i gospodin Vasić, kada je u moju

kancelariju ušao jedanoficir, pozdravio nas ipredstavio se kao pukovnik Ljubiša Beara. Bila je iskupina vojnika sa njim.Beara je izgledao priličnoveseo i bio je pripit, nepijan. Pretpostavio sam da je to taj čovjek za kojeg jeKaradžić rekao da će doći.U stvari, niko drugi me nijenakon toga kontaktiraošto se tiče sudbine tihzarobljenika. Nakontog uvodnog razgovora,čestitanja, pića, kafe,ulaska sekretarice, i takodalje, Beara je započeorazgovor o zarobljenimMuslimanima. Tako, prijenego sam ja dobio šansuda mu kažem da samrazgovarao s Karadžićemi šta mi je on tada rekao,on je počeo da govori i rekao je,ne citiram ga od riječi do riječi, alinešto u smislu, da je došao zbog zatvorenika, da ih sve treba pobiti,da li razumijete, i tako to. Kad jepočeo govoriti, mogao sam zaključitida će početi da nekontrolisanopriča, pa sam odlučio da zamolimLjubu Simića da ode s tog sastanka jer sam se iznenadio kako taj čovjek

otvoreno priča o timstvarima, a nisam htio da Simić bude prisutan jer onzaista nije bio informirano svim tim stvarima, nijebio upućen u ta zbivanja, a smatram ga veoma poštenimi čestitim čovjekom, stoga sam ga ispratio. S obziromda je Beara objasnio svrhusvoje posjete, ja sam murekao da mi je Karadžić daoinstrukcije i da se ništa nesmije uraditi u Bratuncu,nego da se zatvoreniciodvedu prema Bijeljini,prema Batkoviću, te da ja neću dozvoliti da se ubistva izvršavaju u Bratuncu. Onje rekao da je dobio naredbešta uraditi sa zatvorenicima.Rekao je: “GospodineDeronjiću, ja imam naređenjes vrha, naredbe od vrha da ubijem zarobljenike.” A onda je nastavio govoriti da treba da se ubiju u Bratuncu, na šta sam ja odgovorio da sumoje instrukcije da se ništa ne smije raditi tamo, nego da se moraju izvesti iz Bratunca.Dakle, to je bila sržrazgovora kojeg sam ja imaos gospodinom Bearom. Tu jerazgovor završio. Nevoljko jepristao na ono što sam rekao.Takav sam barem utisak dobio, iako je tokom noći,primili smo informacijuda su neki od autobusa sa zarobljenicima odvezeni na područje Konjević Polja iZvornika. Tu je naš razgovori završio. Završio je kada samshvatio da sam ga ubjedio da se zarobljenici odvedu nizDrinu u Zvomik ili negdjedrugdje. Nije me bilo briga gdje. I nakon tog sastanka,gospodin Beara je otišao, a ja sam otišao kući. Dok jeBeara bio u mojoj kancelariji,sastanak je bio prekidan jersu ljudi ulazili i izlazili izkancelarije. Ja sam najmanjedvaput izašao iz kancelarije.

Jedan put sam izašao zato što sudošli neki ljudi po Bearu jer ga je tražio Milan Lukić. Znao sam po čemu je Lukić bio poznat, pa sam pretpostavio da je došao kako bi pomogao oko ubistava. U trenutku kada je sastanak završio, u ranim jutarnjim satima 14. jula 1995., mislio sam da sam ubjedio Bearu da zarobljenike odvezu niz Drinu u Zvornik ill negdje drugdje.

30. septembar - 3. zu-l-ka’de’

Karadžić mi je direktno rekao:

“Miroslave, čuješ li me? Poslaću, i doći će”,

sad ne znam svaku riječ, “čovjek koji

ima instrukcije oko toga šta

raditi.” Ja sam zapamtio jednu rečenicu, koju mi je rekao, zato što kao

da je rečena u šiframa, a to

je: “Miroslave, roba mora

biti do zore u magacinu, ne tu, već dole

negde.”

50


Karadžić mi je rekao da ne bi trebao da pričam o Srebrenici


Srpsku stranu priče o ratnimzločinima nad Bošnjacima počinjemo od svjedočenja Mi-

roslava Deronjića. Deronjić je osuđeniratni zločinac. On je je pred Haškimtribunalom priznao krivicu za šta jeosuđen na 10 godina zatvora za zlo-čin u selu Glogova kod Bratunca, gdeje 1992. ubijeno 65 bošnjačkih civila.Prije i u toku agresije na BiH Miro-slav Deronjić je bio predsjednik Op-štinskog odbora Srpske demokratskestranke Bosne i Hercegovine u opštiniBratunac i član Ratne komisije opštineBratunac. Slijedi njegovo svjedočenje ozločinima nad Bošnjacima u općinama Podrinja.

Sastanak s Karadžićem 14. jula1995.

Ujutro, 14. jula 1995., krenuo sampod policijskom zaštitom prema Pala-ma da bi se sastao s Karadžićem. Vo-zilom sam prošao Bratunac, KonjevićPolje, Miliće i Vlasenicu. Usput samzapazio sljedeće:

Kravica - male grupice Muslima-na su stajale s policajcima duž čitavog puta do Konjević Polja. Obratio sampažnju na zemljoradničku zadrugu jersam znao da se tamo dogodio masakr.Zgrada se može vidjeti s ceste. Vidiosam da je sva bila izrešetana i da jojje fasada bila oštećena, neki dijelovi

fasade su otpali, te da je bilo takođe i nekih većih rupa na fasadi uzrokovane nekom jačom vrstom municije. Zgrada je bila prazna. Nisam mogao vidjeti da li je uopšte bilo ljudi u njoj, živih ili mrtvih.

Konjević Polje - nekoliko grupa Muslimana se nalazilo duž puta pod stražom.

Kasaba (ulaz prema Milićima) -jedna velika grupa Muslimana na sta-dionu. Vidio sam puno srpskih policij-skih punktova, a i dosta malih grupica Muslimana duž tog puta, koje obezbe-đuje policija. Uočio sam da je velik broj tih Muslimana nosio civilnu odjeću, ne uniforme.

Kad sam došao na Pale, sastaosam se nasamo s Karadžićem i po-razgovarao o aktuelnim događajima. Prvo smo, naravno, htjeli da poraz-govaramo o situaciji sa zarobljeni-cima, transportu civila i tako dalje. Dakle, to su bile teme na koje smo se htjeli najprije osvrnuti. Prenio sam mu svoje mišljenje oko transporta civila. Dao sam mu svoju procjenu da je prevezeno 20.000 Muslima-na. Rekao sam mu kako su otprilike izgledali ti konvoji. Rekao sam mu da ih je obezbjeđivala policija, vojna policija, te jedno ili dva UNPRO-FOR-ova vozila. Rekao sam mu da su u prvim konvojima razdvajani ljude, da su muškarci zatvarani u za-tvor u Bratuncu. Upitao me u svezi razdvajanja, koliko je ljudi odvojeno, i tako dalje. Rekao sam mu da vojni i policijski obavještajci, te da te ljude zatvaraju u policiji i u vojnom zatvo-ru. Sjećam se da sam mu rekao da je među uhapšenima bio Ibran Musta-fić. Sjećam se da sam mu to rekao, jer je on jedna interesantna ličnost zato što je bio jedan od vodećih poli-tičara u Srebrenici. U svezi konvoja, prenio sam mu svoj utisak da je sve korektno i pravilno sprovedeno, da nije bilo incidenata, odnosno da ja za njih nisam znao, te da su ti ljudi odvedeni u Kladanj.

Zatim smo prešli na temu zaroblje-nika i Bearinog dolaska. Rekao sam muda je Beara došao 13-og navečer, i onošta mi je rekao je bilo naređenje odozgo.Ukratko sam opisao atmosferu u kan-celariji kada mi je on to prenio. Preniosam mu doslovce i naredbu koju mije prenio Beara. Zapamtio sam jedanpredsjednikov komentar. Rekao je neštou smislu: “Ti vojnici su svi budale”, a ja sam naknadno zaključio da se to odnosina Bearino indiskretno ponašanje.

Malo je komentarisao. Više je slušaoono što sam mu ja govorio. Ponovio sammu moje procjene o broju ljudi u Bra-tuncu. Rekao sam mu za moja saznanja o ubistvima u školi. Rekao sam mu i za druge likvidacije na putu Konjević Po-lje - Kasaba, a ono na što smo se najvišefokusirali je bila likvidacija u Kravičkojzadruzi. Prenio sam mu, znači, ono štosam znao i što sam saznao od LjubišeBorovčanina. Sjećam se da mi je rekaoda je naša odmazda, odmazda naših lju-di potaknuta onime šta su oni uradili.Sjećam se da me pitao šta je s leševima.Ja sam mu odgovorio: “Ne znam, gos-podine predsjedniče. Nisam se za tointeresovao. Ne znam šta se učinilo potom pitanju.” Rekao sam mu da samprošao pored zemljoradničke zadruge,ali da nisam vidio tamo nikakve leševe.I još sam mu rekao da sam na putu za Konjević Polje vidio veliki broj Musli-mana. Sjećam se da smo raspravljali obroju, koliko ih je bilo tamo.

Sjećam se da me pitao koliko samih vidio, koliko ih je prebačeno, i takoto, pa sam mu rekao svoju procjenu.

Potpisan sporazum o evakuaciji

Polako se petnaestog i šesnae-stog otvarala tema o evakuaciji snaga UNPROFOR-a iz baze u Potočarima.Tako da sam imao razloga da odemsam u taj kamp, gdje sam pobliže upo-znao komandu UNPROFOR-a gospo-dina Karremansa, gospodina Frankena i druge. Bilo je raznih tema o kojima serazgovaralo. Oni su protestvovali zbog


14. oktobar - 17. zu-l-ka’de’

51

oduzimanja vozila, oružja i lič-nog naoružanja od UNPRO-FOR-ovih vojnika od stranesrpskih snaga. Nekoliko oklo-pnih vozila je oduzeto, pa serazgovor svodio na to što bi semoglo uraditi po tom pitanju.Ja sam rekao da je rat konfuzna situacija, da vlada konfuzija, pa sam ih zamolio da naprave spi-sak svega onoga što su srpskesnage ili pojedinci oteli, znači,naoružanje i vozila. Rekao samim da ću ja to proslijediti vla-stima te da ćemo vidjeti da li seneke stvari mogu vratiti. Takav spisak je uistinu napravljen ija sam ga proslijedio Vladi. Ja sam šesnaestog jula došao na ideju da zajedno sa komandomUNPRFOR-a napravim jedandokument o načinu na kojismo evakuisali civile iz Poto-čara. Čuo sam se, naravno, sKaradžićem kad sam došao na tu ideju i pitao ga šta on mi-sli o tome. On je smatrao da jeto nemoguće, da neću uspjetida napravim takav dokument,ali sam mu ja objasnio šta že-lim. Dakle, tog šesnaestog serazgovor zavšio tako što je onrekao da bi to bilo fantastično,to bi bilo odlično, ali je tako-đe rekao: “Miroslave, mislimda oni to neće potpisati.” Tih dana su svjetski mediji izvještavali o genocidu izvršenom u Srebrenici, da je pobije-no mnogo Muslimana, a govorilo se o raznim ciframa, a to je bila šokantna vijest. Tako da sam ja shvatio, nakon razgovora oko tog dokumenta, da bi Karadžić bio prezadovoljan da ja uspi-jem da napravim takav dokument, jer bi tada mogli da Međunarodnoj zajed-nici kažemo: “Pa evo vidite, mi smo tu evakuaciju ipak korektno uradili.”

Dakle, 17-og sam posjetio kamp u Potočarima. Karremans se nije dugo zadržavao zato što je bio prehlađen, pa je morao otići. Izvinuo se, te mi je rekao da razgovaram dalje sa Frenkli-nom, te da se on u suštini slaže s tom idejom i da bi ju trebali razraditi. Samo da ukratko kažem da smo se dogovorili oko dokumenta, Karremans se složio s dokumentom, ali je zapravo Frenklin taj koji ga je potpisao, to je njegov za-mjenik. I gospodin Mandžić je pristao da ga potpiše. I tako je, znači, završena ta cijela priča o tom dokumentu. Ka-radžić je bio oduševljen i rekao je da je to nevjerovatno, da je odlično što sam uspio da se to potpiše, i mislim da je takođe rekao nešto u smislu: “Mirosla-ve, vas bi trebalo odlikovati za to što

ste učinili.” Faksirao samdokument, te smo provelidosta vremena razgovarajućio tom dokumentu. Gospo-din Zametica se naknadnouključio u razgovor i bioje isto jako oduševljen, teje rekao: “Miroslave, to jekrasno da ste uspjeli da touradite. Sad ćemo moći da pokažemo svijetu da nismopobili. .. da ... ovo je dokazda smo cijelu evakuacijuproveli na pravedan i korek-tan način.”, mada to nije upotpunosti odgovaralo isti-ni. Dokument je istu noćili isto popodne proslijeđenUjedinjenim nacijama.

Zvornik i Srebrenica -posljedice

Želio bih reći da smo Ka-radžić, Zametica, ja i nekidrugi ljudi znali da je bilo i ubijanja ilikvidacija, što naravno nije obuhvaće-no ovim dokumentom. U dokumentutakođe stoji sljedeće: “Civilno stanov-ništvo može da ostane u enklavi ili da se evakuiše, zavisno od želje svakog pojedinca.”. Ova izjava nije odgovara-

la istini i realnosti događaja iz jula 1995. godine. Nepo-voljni uslovi, pod kojima se odvijala evakuacija stanov-ništva iz Potočara, a i situ-acija u samim Potočarima i u široj zoni, su bili takvi da nisu dozvoljavali mogućnost ostanka Muslimana na tom terenu.

Sastao sam se ili razgova-rao s Karadžićern par puta u sljedećih par tjedana o pi-tanjima civila u Srebrenici. Do 20. jula 1995. godine su informacije o događajima u Bratuncu već procurile, kao i informacije da je bilo likvi-dacija Muslimana u Zvor-niku. Nisam znao o kojim se brojkama radi. Pokrenuo sam pitanje kod Karadžića o ljudima koji su bili odve-deni i ubijeni u Zvorniku. Nisam imao tačne informa-cije tko ih je odveo ni gdje se to sve zapravo odvijalo. Ono što sam sigurno znao je da su Muslimani ubijeni u Bratuncu, te su sahranjeni u jednoj kolektivnoj grobniciu Glogovoj, koja se nalazina lijevoj strani puta prema Kravici, dok su drugi sahra-njeni na drugoj lokaciji, koja se zove Halilovići. Znači, tosu bile dvije grobnice za kojesam ja u tom trenutku znao,i to sam prenio Karadžiću.

Bilo je očigledno da su Muslimani, koji su bili od-vedeni u Zvorik, pobijeni. Iuglavnom, imao sam mno-go razloga da prenesem Ka-radžiću što se dogodilo. Ja sam vidio da je i on znao za to, odnosno ta činjenica, da su ti ljudi u Zvomiku pobi-jeni, mu nije bila nepoznata.Kad je Karadžić u augustudošao u Srebrenicu rekaomi je da ne pričam mnogoo tome naglas, da se to sni-ma, da je to opasna tema,te da ne bi trebao mnogoda o tome pričam. Krajemseptembra ili oktobra biosam informisan, čuo samod Momira Nikolića da je

grobnica u Glogovi iskopana, te da su tijela prebačena negdje drugdje, ali ne znam gdje. On je rekao da mu je vojska naredila da to učini, te da je većina tije-la iz Glogove premještena na područje Zelenog Jadra i Čizmića. To je što ja

g p j p j

znam.

14. oktobar - 17. zu-l-ka’de’

Krajem septembra ili oktobra bio

sam informisan, čuo sam od

Momira Nikolića da je grobnica

u Glogovi iskopana, te da su tijela prebačena

negdje drugdje, ali ne znam gdje. On je

rekao da mu je vojska naredila da to učini, te da je većina

tijela iz Glogove premještena na područje

Zelenog Jadra i Čizmića.

52


Želim da se napokon sazna potpuna istina o Srebrenici


Srpsku stranu priče o ratnimzločinima nad Bošnjacima na-stavljamo svjedočenjem Mo-

mira Nikolića, rođenog 20. februara 1955. u selu Hrancin, Bratunac. MomirNikolić pohađao je Fakultet političkihnauka u Sarajevu, gdje je studirao od-branu i zaštitu. Od 1981. do 1986. go-dine radio je kao nastavnik u srednjojškoli u Bratuncu. Zatim je počeo raditiza Teritorijalnu odbranu u Bratuncu kaopomoćnik komandanta za obavještajneposlove. Dana 18. aprila 1992. mobili-ziran je u Teritorijalnu odbranu i jednokratko vrijeme bio je komandant Štaba

j j jj

teritorijalne odbrane u Bratuncu. Utom razdoblju, bio je član Ratnog pred-sjedništva i Kriznog štaba u Bratuncu.Nakon što je nekoliko mjeseci proveou Srbiji, Momir Nikolić je u novembru1992. imenovan na mjesto pomoćnika komandanta i načelnika za bezbjednosti obavještajne poslove u Bratunačkojbrigadi Vojske Republike Srpske /VRS/i na toj funkciji ostao je do kraja rata. Ujulu 1995., Momir Nikolić je bio kape-tan prve klase u VRS-u. Momir Nikolićje sklopio sporazum o priznavanju kri-vice. U okviru Izmijenjenog sporazuma o izjašnjavanju o krivici, precizno nav-di svoja djela i ponašanje u udruženomzločinačkom poduhvatu za koje se tere-ti. Slijedi njegovo priznanje o zločinima nad Bošnjacima u Srebrenici.

Svjestan sam da mrtve ne mogu vratiti

Iskreno želim da pred ovim časnim sudom i javnim mnijenjem, a posebno bošnjačkim, izrazim svoje duboko i iskre-no žaljenje i kajanje zbog zločina koji se dogodio i da se izvinim žrtvama, njihovim porodicama i bošnjačkom narodu zbog svog učešća u tom zločinu. Svjestan sam da mrtve ne mogu vratiti, da porodicama svojim priznanjem bol ne mogu ublažiti, ali sam ovim činom želio da doprinesem da se napokon sazna potpuna istina o Srebrenici i njenim žrtvama, da državni organi Republike Srpske i svi pojedinci koji su učestvovali u zločinu slijede moj put, priznaju svoje učešće i krivicu, pre-daju se i odgovaraju za ono što su uradili. Priznanjem sam želio da pomognem sudu i Tužilaštvu da dođe do potpune istine i da svjedoke, žrtve zločina, njihove majke, braću i sestre ne izlažem novim patnjama i da ih ne podsjećam na tu užasnu tragedi-ju. Ja mislim, časni sude, da moje prizna-nje predstavlja jedan od značajnih koraka ka izgradnji povjerenja, zajedničkog života u Bosni i Hercegovini i nakon ovog pri-znanja, kazne koja mi slijedi, a kada kaznu izdržim, moja je želja da se vratim u moj rodni grad Bratunac i tamo živim sa svim drugim narodima u miru i slozi kao i prije izbijanja ratnih sukoba.

Kao načelniku za obavještajne poslo-ve i bezbjednost Bratunačke brigade, a i iz mojih ličnih saznanja i učešća, pozna-to mi je sljedeće: Namjera snaga VRS-a u toku napada na srebreničku enklavu i njenog osvajanja od strane snaga VRS-a u julu 1995. godine bila je da se prouzroči prisilno premještanje cjelokupnog musli-gmanskog stanovništva iz Srebrenice na teritoriju pod kontrolom Muslimana.

Dana 11. jula 1995. godine snageVRS-a su osvojile i zauzele grad Srebreni-cu, izazvavši time odlazak muslimanskog stanovništva u bazu nizozemskih snaga Ujedinjenih nacija u Potočarima. Tokom tog dana i večeri primao sam obavještajne izvještaje u kojima je bila navedena pro-cjena da se među stanovništvom okuplje-

nim kod nizozemske baze, među ženama i djecom nalazi i 1.000-2.000 vojno spo-sobnih muškaraca. Ovu informaciju samdobio od oficira za obavještajne posloveDrugog pješadijskog bataljona Bratunač-ke brigade. Napisao sam izvještaj u kojemsam hronološki naveo sve relevantne oba-vještajne i bezbjednosne informacije odtog dana, uključujući i procjenu o 1.000-2.000 vojno sposobnih muslimanskihmuškaraca u Potočarima, i proslijedio ga svojoj komandi i oficirima za obavještajneposlove i bezbjednost Drinskog korpusa za koje sam znao da se nalaze u hotelu“Fontana” u Bratuncu.

Kasnije iste večeri bio sam na dva sa-stanka u hotelu “Fontana” u Bratuncu.Prvi sastanak je održan u 20:00 časova,a prisustvovali su mu general Ratko Mla-dić, general Milenko Živanović, pukov-

p g

nik Radislav Janković i tri oficira Nizo-zemskog bataljona među kojima i koman-dant Nizozemaca, pukovnik Karremans.Na prvom sastanku, general Mladić jeprijetio nizozemskim oficirima i zastraši-vao ih, što se može vidjeti na dijelovima video-snimka tog sastanka koji se nala-ze u posjedu tužioca. Drugi sastanak jeodržan u 22:00 časa u hotelu “Fontana”,a prisustvovali su mu general Ratko Mla-dić, general Radislav Krstić, pukovnik Karremans, predstavnik Muslimana kojise zvao Nesib Mandžić, ja i drugo vojnoosoblje VRS-a. Na tom sastanku generalMladić je prijetio prisutnim nizozemskimoficirima i Nesibu Mandžiću i zastrašivaoih, što se takođe može vidjeti na dijelovi-ma video-snimka ovog sastanka u posjedutužioca. U jednom momentu u toku ovog sastanka, general Mladić je gospodinuMandžiću rekao da želi da se musliman-ska vojska preda i da je budućnost njego-vog naroda u njegovim (Mandžićevim)rukama, te da mogu birati hoće li opstatiili nestati. Poslije ovog sastanka sam nizo-zemske oficire i gospodina Mandžića ot-pratio nazad u Potočare. Te večeri nisamponovno odlazio u hotel “Fontana”, negosam se vratio u komandu Bratunačke bri-gade i otišao na spavanje.


28. oktobar - 1. zu-l-hidždže

53

Izdvajanje i pritvaranje vojnosposobnih

Ujutro 12. jula 1995. godine snage VRS-a, uključujući dijelove Bratunač-ke brigade, ušle su u Potočare i zauzele samo mjesto i prostor oko kruga baze Nizozemskog bataljona UN-a. Zakazan je i treći sastanak u hotelu “Fontana”, za 10:00 časova, sa istim učesnicima. Ujutro 12. jula, prije gorepomenutog sastanka, ispred hotela “Fontana” sastao sam se sa potpukovnikom Vujadinom Popovićem, načelnikom bezbjednosti Drinskog korpusa, i potpukovnikom Kosorićem, načelnikom za obavještajne poslove Drinskog korpusa. Tom prili-kom potpukovnik Popović mi je rekao da će sve muslimanske žene i djeca koji se nalaze u Potočarima biti odvezeni iz Potočara u pravcu teritorije pod musli-manskom kontrolom u blizini Kladnja, a da će vojno sposobni muškarci koji se na-laze u masi muslimanskih civila biti iz-dvojeni, privremeno pritvoreni u Bratun-cu i ubrzo nakon toga pobijeni. Rečeno mi je da je moj zadatak da pomognem koordinirati i organizovati ovu operaci-ju. Potpukovnik Kosorić je ponovio ovu informaciju, te smo prodiskutovali loka-cije pogodne za pritvor muslimanskih muškaraca prije pogubljenja. Ja sam naznačio nekoliko konkretnih lokacija: staru osnovnu školu, školu “Vuk Ka-radžić” (uključujući njenu fiskulturnu salu), staru zgradu srednjoškolskog cen-tra “Đuro Pucar Stari” i hangar (udaljen 50 metara od te zgrade srednjoškolskog centra). Potpukovnici Popović i Kosorić sa mnom su razgovarali o mjestima po-gubljenja privremeno pritvorenih musli-manskih muškaraca u Bratuncu te smo prodiskutovali dvije lokacije van grada Bratunca. To su bili: državno preduzeće “Ciglane” i rudnik “Sase” u Sasama.

Nakon razgovora sa potpukovnicima Popovićem i Kosorićem, čekao sam kod hotela “Fontana”. Nakon trećeg sastan-ka pukovnik Janković je izašao iz hote-la “Fontana” i rekao mi da koordiniram transport svih žena i djece i izdvajanje voj-no sposobnih muslimanskih muškaraca. On tom prilikom nije pominjao ubijanje muslimanskih muškaraca. Nedugo za-tim, na prostor ispred hotela “Fontana” gdje sam stajao sa potpukovnikom Koso-rićem, došla su dva nizozemska oficira i pitala nas kakav je plan za prijevoz mu-slimanskog stanovništva. Tim nizozem-skim oficirima sam rekao da se vrate u Potočare jer će uskoro početi pristizati autobusi za prijevoz ljudi prema Kladnju.

Većinu dana 12. jula proveo sam u Po-točarima koordinirajući i radeći sa Duš-kom Jevićem, komandantom specijalnih policijskih snaga MUP-a, i sa sljedećim

drugim vojnim jedinicama ijedinicama MUP-a: vojnimpolicajcima iz Drinskog kor-pusa pod komandom majora Petrovića; pripadnicima “Vu-kova sa Drine” iz Zvorničkebrigade; dijelovima 10. diver-zantskog odreda; dijelovima vojne policije 65. zaštitnog puka; 2. i 3. pješadijskim ba-taljonom Bratunačke brigade,vojnom policijom Bratunačkebrigade i civilnom policijomsa njemačkim ovčarima. Usadejstvu sa ovim jedinicama,koordinirao sam i nadziraotransport žena i djece za Kla-danj, te izdvajanje i pritvaranjevojno sposobnih musliman-skih muškaraca.

Tokom tog dana, u Po-točarima, snage VRS-a iMUP-a su zastrašivale i zlo-stavljale muslimansko stanovništvo da bi ljude natjerale da se ukrcaju u auto-

buse i kamione za Kladanj.U prvim konvojima koji sunapustili Potočare u autobu-sima je ostavljeno nekolikomuškaraca, iz propagandnihrazloga. To je upriličeno za nizozemske vojnike i srpsketelevizijske kamere, ali te sumuškarce kasnije izdvojili na kontrolnim punktovima, pri-je nego što su mogli stići doKladnja. U toku 12. jula sna-ge VRS-a su zlostavljale i fi-zički napadale mnoge Musli-mane, muškarce i žene, kojisu se okupili oko nizozemskebaze u Potočarima. Ja ličnoznao sam za te postupke, nonisam učinio ništa da ih za-ustavim niti da snage podmojim nadzorom spriječimu vršenju tih nedjela. Čuo

j p j

sam i da su neki muslimanskimuškarci odvedeni na mjesta na osami oko Potočara i tamo ubijeni.

28. oktobar - 1. zu-l-hidždže

U prvim konvojima koji

su napustili Potočare u autobusima je ostavljeno

nekoliko muškaraca, iz propagandnih razloga. To je upriličeno za nizozemske

vojnike i srpske televizijske

kamere, ali te su muškarce

kasnije izdvojili na kontrolnim punktovima,

prije nego što su mogli stići do

Kladnja.

50


Snage VRS-a i MUP-a su zastrašivale i zlostavljale muslimansko stanovništvo


Srpsku stranu priče o ratnimzločinima nad Bošnjacima nastavljamo svjedočenjem

Momira Nikolića, rođenog 20. febru-ara 1955. u selu Hrancin, Bratunac.Momir Nikolić pohađao je Fakultetpolitičkih nauka u Sarajevu, gdje jestudirao odbranu i zaštitu. Od 1981.do 1986. godine radio je kao nastav-nik u srednjoj školi u Bratuncu. Za-tim je počeo raditi za Teritorijalnuodbranu u Bratuncu kao pomoćnik komandanta za obavještajne poslove.Dana 18. aprila 1992. mobiliziran jeu Teritorijalnu odbranu i jedno krat-ko vrijeme bio je komandant Štaba

j j

Teritorijalne odbrane u Bratuncu.U tom razdoblju, bio je član Ratnog predsjedništva i Kriznog štaba u Bra-tuncu. Nakon što je nekoliko mjeseciproveo u Srbiji, Momir Nikolić je unovembru 1992. imenovan na mjestopomoćnika komandanta i načelnika za bezbjednost i obavještajne poslove uBratunačkoj brigadi Vojske RepublikeSrpske /VRS/ i na toj funkciji ostao jedo kraja rata. U julu 1995., Momir Ni-kolić je bio kapetan prve klase u VRS-u. Momir Nikolić je sklopio sporazumo priznavanju krivice. U okviru Izmi-jenjenog sporazuma o izjašnjavanju okrivici, precizno navodi svoja djela iponašanje u udruženom zločinačkompoduhvatu za koje se tereti. Slijedi nje-govo priznanje o zločinima nad Boš-njacima u Srebrenici.

Izdvajanja i pritvaranja vojno sposobnih

Tokom tog dana, u Potočarima,snage VRS-a i MUP-a su zastrašivale i zlostavljale muslimansko stanovništvo da bi ljude natjerale da se ukrcaju u au-tobuse i kamione za Kladanj. U prvim konvojima koji su napustili Potočare u autobusima je ostavljeno nekoliko muškaraca, iz propagandnih razloga. To je upriličeno za nizozemske vojni-ke i srpske televizijske kamere, ali te su muškarce kasnije izdvojili na kon-trolnim punktovima, prije nego što su mogli stići do Kladnja. U toku 12. jula snage VRS-a su zlostavljale i fizički na-padale mnoge Muslimane, muškarce i žene, koji su se okupili oko nizozemske baze u Potočarima. Ja lično znao sam za te postupke, no nisam učinio ništa da ih zaustavim niti da snage pod mo-jim nadzorom spriječim u vršenju tih nedjela. Čuo sam i da su neki musli-j p j j

manski muškarci odvedeni na mjesta na osami oko Potočara i tamo ubijeni. Te večeri, između 18:00 i 21:00 časa, o ovim nedjelima sam podnio i usmeni izvještaj svom komandantu, pukovni-ku Vidoju Blagojeviću. Govorio sam i o operaciji transporta žena i djece u Kladanj i izdvajanja, pritvaranja i ubi-janja vojno sposobnih muslimanskih muškaraca u Potočarima. Bilo mi je jasno da je pukovnik Blagojević u pot-punosti upoznat s operacijom tran-sporta i ubijanja, i da od mene očekuje da nastavim vršiti dužnosti vezane za te operacije koje sam bio započeo tog jutra. Tom prilikom smo bili sami u kancelariji. U operativnoj sali sam raz-govarao i sa drugim oficirima iz štaba Bratunačke brigade, npr. sa Trišićem, Mičićem i Pajićem. Neslužbeno smo razgovarali o ovim nedjelima, o izdva-janjima i evakuaciji. Oni nisu izrazili nikakvu zabrinutost. Tom prilikom nismo razgovarali o operaciji ubijanja.

Tokom 11. i 12. jula primio samobavještajne izvještaje da se većina voj-no sposobnih muškaraca iz Srebrenice okupila kod sela Jaglići i u dugačkoj

koloni krenula prema muslimanskojteritoriji, krećući se jednim poznatimpravcem kroz minska polja na borbenojliniji prema Konjević Polju.

U toku 12. jula i u ranim jutarnjimčasovima 13. jula iz obavještajnih izvje-štaja i drugih informacija saznao sam da snage VRS-a i MUP-a zarobljavaju veli-ki broj muslimanskih muškaraca na po-dručju između Ravnog Buljima, NoveKasabe i Konjević Polja.

Te večeri (12. jula) bio sam dežur-ni oficir, no kako sam bio iscrpljen,negdje oko 03:00 časa 13. jula nazvaosam Mirka Jankovića da me zamijenina dužnosti. Otišao sam u svoj stan ugradu i odspavao nekoliko sati. Na duž-nost u štab Bratunačke brigade sam sevratio oko 07:00 časova 13. jula.

Oko 09:30 časova toga jutra održanje jedan sastanak u štabu Bratunačkebrigade. Prisustvovali su general Mla-dić, pukovnik Vasić, potpukovnik Po-pović i general Krstić. Ne znam o čemuse razgovaralo jer nisam bio na ovom sa-stanku. Oko 10-15 minuta po završetkusastanka razgovarao sam sa svojim ko-mandantom, pukovnikom Blagojevi-ćem, u njegovoj kancelariji.

Pukovnik Blagojević mi je dao zada-tak da nastavim s operacijom transpor-ta žena i djece iz Potočara u Kladanj iizdvajanja i pritvaranja vojno sposobnihmuslimanskih muškaraca.

Moj prvi zadatak

Moj prvi zadatak tog dana (13. jula)bio je da odem u Potočare i provjerimkako napreduju transport, izdvajanjemuslimanskih muškaraca i drugi zada-ci. Ustanovio sam da sve ide po planu.Rukovodio sam radom jedinica pri-sutnih u Potočarima. Dok sam bio uPotočarima, vidio sam Duška Jevtića irekao mu da svojim jedinicama koje suse nalazile na cesti Bratunac - KonjevićPolje prenese naređenje da se svi Mu-slimani uhvaćeni na toj cesti prevezu uBratunac. Zatim sam otišao iz Potoča-ra i vratio se u štab Bratunačke briga-de. Prema mojim informacijama, koje


18. novembar - 22. zu-l-hidždže

51

sam dobio od pripadnika vojne policije Bratunačke brigade, general Mladić je toga dana namjeravao da prođe cestom Bratunac - Konjević Polje, a moj zada-tak je bio da provjerim bezbjednost i prohodnost te ceste.

Cestom Bratunac - Konjević Polje vozio sam se sa jednim vojnim po-licajcem u motornom vozilu marke “Volkswagen Golf”. Putem sam duž ceste vidio snage MUP-a. U Sandići-ma sam vidio snage MUP-a sa teškim naoružanjem. U tom momentu je na poljani u Sandićima bilo oko 80-100 zarobljenika.

U Konjević Polje sam stigao oko 12:30 časova tog dana. Na raskršću je bio kontrolni punkt civilne policije. Sjedio sam u jednoj spaljenoj kući i če-kao da prođe general Mladić.

Osim mene, u toj kući je bilo pet-šest zarobljenih Muslimana.

Dok sam bio u Konjević Polju, u jednoj zgradi koju je koristio 5. inži-njerijski bataljon Drinskog korpusa u Konjević Polju vidio sam desetak zaro-bljenika. Na kontrolnom punktu sam vidio policiju iz Bratunca i vojnike koje nisam prepoznao. Tamo sam vidio i Nenada Deronjića i Mirka Perića. Kada sam stigao u Konjević Polje, stupio sam u kontakt sa starješinama iz MUP-a i dao im uputstvo da muslimanske zaro-bljenike treba pritvoriti i da će kasnije u toku dana biti prebačeni u Bratunac. U Konjević Polju sam proveo otprilike 45 minuta prije nego što je stigao general Mladić. Stigao je automobilom iz prav-ca Bratunca i zaustavio se na raskršću u Konjević Polju. Izašao je iz vozila i sreli smo se na sredini ceste. Raportirao sam mu da nema problema. Pogledao je naokolo i vidio zarobljenike. Neki od zarobljenika su ga pitali šta će biti s nji-ma, na šta je on odgovorio da će ih sve odvesti odatle, da ne brinu.

Nakon što je Mladić otišao, jednog zarobljenika, Rešida Sinanovića, od-vezao sam svojim kolima u Bratunac. Sinanović je bio važan zarobljenik jer se nalazio na spisku ratnih zločinaca, a prije je bio načelnik policije u Bratuncu. Na povratku u Bratunac sam vidio veli-ke kolone zarobljenih muškaraca, otpri-like oko 500 ljudi, koje su vodili prema Konjević Polju. Dalje sam putem vidio još jednu kolonu zarobljenika koju su vodili prema Sandićima. Dok sam pro-lazio cestom pored skladišta u Kravici zapazio sam nekoliko vojnika, ali ništa drugo. Sinanovića sam predao vojnoj policiji u štabu Bratunačke brigade, tač-nije, pravniku Zlatanu Čelanoviću.p j g

Zatim sam otišao u zgradu vojne policije Bratunačke brigade i sastao se sa Mirkom Jankovićem, komandirom

voda vojne policije iz Bratun-ca, i pripadnikom vojne po-licije Miletom Petrovićem.Janković je znao upravljatijednim od otetih nizozem-skih transportera i onda smose on, Petrović i ja odvezlicestom Bratunac - KonjevićPolje. Mile Petrović je sjediona transporteru i megafo-nom pozivao muslimanskemuškarce da se predaju. Biloje jasno da su se neki već utom momentu predali. Od-mah nakon što smo prošliSandiće, zaustavili smo tran-sporter kada nam se predalooko šest Muslimana. Tran-sporterom smo ih odvezliu Konjević Polje. Kad smostigli, Miletu i Mirku samrekao da odvedu zarobljeni-ke i stave ih zajedno s oko250 zarobljenika koje su tamo već drža-li. Otišao sam u onu kuću u kojoj samranije sjedio. U toj kući su držali oko 30muslimanskih muškaraca. Tada sam izblizine čuo dva rafala iz vatrenog oruž-ja. Desetak minuta kasnije prišao mi jeMile Petrović i rekao: “Šefe, upravo samj j p j

osvetio brata… Pobio samih”. Mislio je na onih šestzarobljenika koji su nam semalo prije predali. Rekao jeda ih je pogubio dolje na rije-ci, iza jedne žute zgrade. Na tom mjestu je sada izgrađena benzinska pumpa.

Mirko se odvezao tran-sporterom u pravcu Zvorni-ka. Mi smo ostali u KonjevićPolju dvadesetak minuta, a kad se Janković vratio s tran-sporterom, krenuli smo uBratunac.

Vidio sam da Janković ima njemačke marke i pitaosam ga odakle mu taj novac.Rekao je da ga je dobio odnekih pripadnika specijalnepolicije koji su se nalazili dužceste.

Na povratku u Bratunac sam vidio mnogo zarobljenika kako ih u stroju vode u oba pravca. Vidio sam i leševe kako leže uz cestu u blizini Per-vana i Lolića. Na više mjesta sam vidio otprilike po tri leša. U Sandićima sam vidio oko 10-15 leševa i veliku masu za-robljenika na poljani.

18. novembar - 22. zu-l-hidždže

U prvim konvojima koji

su napustili Potočare u autobusima je ostavljeno

nekoliko muškaraca, iz propagandnih razloga. To je upriličeno za nizozemske

vojnike i srpske televizijske

kamere, ali te su muškarce

kasnije izdvojili na kontrolnim punktovima,

prije nego što su mogli stići do

Kladnja.

44


Koordinirao sam akciju otkopavanja i ponovnog zakopavanja tijela Muslimana



Momira Nikolića, rođenog 20. febru-ara 1955. u selu Hrancin, Bratunac.Momir Nikolić pohađao je Fakultetpolitičkih nauka u Sarajevu, gdje jestudirao odbranu i zaštitu. Od 1981.do 1986. godine radio je kao nastav-nik u srednjoj školi u Bratuncu. Za-tim je počeo raditi za Teritorijalnuodbranu u Bratuncu kao pomoćnik komandanta za obavještajne poslove.Dana 18. aprila 1992. mobiliziran jeu Teritorijalnu odbranu i jedno krat-ko vrijeme bio je komandant Štaba

j j

teritorijalne odbrane u Bratuncu. Utom razdoblju, bio je član Ratnog predsjedništva i Kriznog štaba u Bra-tuncu. Nakon što je nekoliko mjeseciproveo u Srbiji, Momir Nikolić je unovembru 1992. imenovan na mjestopomoćnika komandanta i načelnika za bezbjednost i obavještajne poslove uBratunačkoj brigadi Vojske RepublikeSrpske /VRS/ i na toj funkciji ostao jedo kraja rata. U julu 1995., Momir Ni-kolić je bio kapetan prve klase u VRS-u. Momir Nikolić je sklopio sporazumo priznavanju krivice. U okviru Izmi-jenjenog sporazuma o izjašnjavanjuo krivici, precizno navdi svoja djela iponašanje u udruženom zločinačkompoduhvatu za koje se tereti. Slijedi nje-govo priznanje o zločinima nad Boš-njacima u Srebrenici.

Masovna pogubljenja

Na povratku u Bratunac provezlismo se pored skladišta u Kravici i vidio sam tamo neke vojnike, ali nijednog muslimanskog zarobljenika. Sutradan sam čuo da se tamo desio incident u kojem je jedan zarobljenik ubio jednog pripadnika MUP-a. Raspitao sam se o incidentu i ustanovio da su se nakon ubistva tog pojedinca iz MUP-a prisut-ni pripadnici snaga MUP-a razbjesnili i počeli likvidirati zarobljenike koje su tamo držali.

Ustanovio sam da su među onima koji su učestvovali u ovim ubistvima bili: Nikola Popović iz Kravice, koji je pripadao vojnoj policiji Bratunačke bri-gade;

Milovan Matić, koji je pripadao 1.pješadijskom bataljonu Bratunačke bri-gade;

Ilija Nikolić, koji je pripadao 1. pje-šadijskom bataljonu Bratunačke briga-de;

Rašo Milanović, komandir policij-ske jedinice u Kravici.

Takođe sam saznao da je Jovan Ni-kolić, direktor skladišta, bio svjedok ovog pogubljenja. Nadalje, saznao sam da su ubrzo nakon egzekucija 13. jula dovezene mašine iz Zvornika i Bratun-ca kako bi se tijela zakopala. O tome što sam saznao, dan ili dva nakon tog događaja sam obavijestio pukovnika Vidoja Blagojevića.

Dok su bili pritvoreni u Potočarima i oko Bratunca, muslimanski muškarci nisu dobili nikakvu hranu niti medi-cinsku pomoć, a dobili su tek toliko vode da ostanu živi do momenta kada će ih odvesti u Zvornik.

Uveče 13. jula sam večerao u štabuBratunačke brigade kada su me nazva-li iz centra veze da se javim direktno pukovniku Beari u centru Bratunca. Otišao sam do centra i našao se sa pukovnikom Bearom oko 20:30 časo-va. Pukovnik Beara mi je naredio da odem u Zvorničku brigadu i da Dra-gu Nikolića, oficira za bezbjednost Zvorničke brigade, informišem da u Bratuncu drže hiljade muslimanskih

zarobljenika i da će ih te večeri poslatiu Zvornik. Pukovnik Beara mi je ta-kođe rekao da zarobljene Muslimanetreba pritvoriti na području Zvornika i pogubiti ih. Iz Bratunca sam se pre-ko Konjević Polja odvezao u Zvornik,sam, a u štab Zvorničke brigade samstigao otprilike u 21:45 časova. Otišaosam do dežurnog i tražio da se vidim sa Dragom Nikolićem. U sobi dežurnog me dočekao čovjek za kojeg mislim da je bio iz odjela za obavještajne poslo-ve brigade i kojem sam objasnio da semoram vidjeti sa Dragom Nikolićem.Rekao mi je da je Drago Nikolić na isturenom komandnom mjestu (IKM)i dao mi je jednog vojnog policajca kao pratnju do IKM-a. Ja sam onda sa tim vojnim policajcem otišao iz štaba Zvorničke brigade na taj IKM. Vožnja od štaba Zvorničke brigade do IKM-a potrajala je gotovo 45 minuta, po vrlološem putu. Sastao sam se sa DragomNikolićem i objasnio mu šta mi je re-kao pukovnik Beara. Drago Nikolićmi je rekao da će to prenijeti svojoj ko-mandi. Na IKM-u sam se zadržao okodeset minuta, a onda sam se odvezaonazad u štab Zvorničke brigade, gdjesam vojnog policajca ostavio na kapiji.Krenuo sam nazad u Bratunac prekoKonjević Polja. Na povratku u Bratu-nac, u Kušlatu, prošao sam pored ne-koliko autobusa sa zarobljenicima kojisu bili na putu za Zvornik. Poslije samustanovio da je još jedan konvoj otišaoza Zvornik cestom koja vodi prema Zvorniku uz Drinu.

Vratio sam se u Bratunac oko po-noći i podnio izvještaj pukovniku Be-ari u hotelu “Fontana”. Rekao sam muda sam se sastao s Dragom Nikolićemi da sam mu prenio njegova (Bearina)naređenja.

U to vrijeme Bratunac je bio pre-pun muslimanskih zarobljenika kojesu dovodili sa ceste Milići – Bratunac.Bilo je kasno uveče, a nije bilo dovoljnovozila da se ovi zarobljenici prevezu uZvornik. To je stvaralo jednu vrlo ne-stabilnu situaciju u gradu u Bratuncu.Kako bi se ta situacija riješila, pukov-nik Beara, M. Deronjić (civilni povje-


2. decembar - 7. muharrem

45

renik kojeg je Karadžić zadužio za pi-tanje muslimanskih civila), Dragomir Vasić i ja sastali smo se u prostorijama SDS-a u Bratuncu. Deronjić se bojao da zarobljenici predstavljaju prijetnju bezbjednosti u gradu i nije htio da se ubijanje ovih zarobljenika vrši u Bra-tuncu i u njegovoj okolini. Na sastan-ku se otvoreno razgovaralo o operaciji ubijanja i svi učesnici su napomenuli da su podnosili izvještaje svojim na-dređenim komandama. Diskutovalo se i o logistici, transportu i bezbjednosnoj podršci. Na sastanku je odlučeno da će muslimanske muškarce u Bratuncu i njegovoj okolini i dalje čuvati dijelovi vojne policije Bratunačke brigade, ra-zne civilne snage MUP-a i naoružani dobrovoljci iz Bratunca. Sastanak je za-vršio 14. jula u 00:30 časova i ja sam se vratio u štab Bratunačke brigade gdje sam svog komandanta, pukovnika Bla-gojevića, obavijestio o svom boravku u Zvorniku i o uputstvima koja sam dobio od pukovnika Beare, te o tome da će svi zarobljenici biti prebačeni u Zvornik gdje će biti pritvoreni i pobije-ni. Prihvatio je što sam rekao i nije me dalje ništa pitao. Informisao sam ga i o sastanku koji se održao u prostorijama SDS-a te večeri.

Premještanje leševa

Velika većina muslimanskih muš-karaca iz Bratunca je prevezena u Zvornik ujutro 14. jula u koloni au-tobusa i kamiona koja je bila dobrano duža od 1,5 kilometra, sa Mirkom Jan-kovićem u ukradenom nizozemskom transporteru na čelu. Kasnije tog dana, Mirko Janković me izvijestio da je toga dana mnogo muslimanskih zarobljeni-ka pritvoreno u školama i fiskulturnim salama na području Zvornika. Znao sam i za to da je u Pilici u noći 16. na 17. jula ostavljena jedna patrola od dva pripadnika bratunačke vojne policije da pomogne u obezbjeđivanju zatvore-nika pritvorenih na ovom mjestu.

Dobio sam izvještaj da je 13. jula uveče otprilike 80 do 100 Muslimana ubijeno u hangaru kod škole “Vuk Ka-radžić” u Bratuncu. Njihova tijela su bačena na padinu jednog brda i zatr-pana zemljom.

U periodu od 14. jula do oktobra 1995., snage Bratunačke brigade, u sa-dejstvu sa MUP-om i ostalim snagama VRS-a, nastavile su hvatati i pogublji-vati muslimanske zarobljenike koji su pokušavali da pobjegnu iz zona Srebre-nice i Žepe.p

U periodu od septembra do okto-bra 1995., Bratunačka brigada, radeći zajedno sa civilnim vlastima, otkopa-

la je masovnu grobnicu uGlogovi i druge masovnegrobnice sa muslimanskimžrtvama operacije ubijanja, ipremjestila leševe u pojedi-ne masovne grobnice na ši-rem području Srebrenice. Useptembru 1995. godine meje kontaktirao potpukovnik Popović, načelnik bezbjed-nosti Drinskog korpusa, irekao mi da obavim premje-štanje leševa Muslimana iz Glogove.Koordinirao sam akciju otkopavanja iponovnog zakopavanja tijela Muslima-na u periodu od sredine septembra dooktobra 1995. godine. Ovo je urađenou saradnji sa vojnom policijom Bra-tunačke brigade, civilnom policijom idijelovima 5. inžinjerijskog bataljona Drinskog korpusa. Na sastanku ko-mande Bratunačke brigade u oktobru1995. godine, okupljenim oficirima izkomande među kojima je bio i pukov-nik Blagojević, podnio sam izvještaj da smo dobili zadatak da za Glavni štabVRS-a izvršimo operaciju premještanja leševa Muslimana.

U maju 1996., kad sam već biodemobilisan iz VRS-a i radio u Mini-starstvu za izbjeglice i raseljena lica uBratuncu, izvršio sam primopredajukase (u kojoj se nalazila obavještajna i bezbjednosna dokumentacija, uklju-čujući odluke i naređenja, te stvari odvrijednosti, npr. novac) koja je bila vla-sništvo organa za bezbjednost i obavje-štajne poslove Bratunačke brigade sa svojim nasljednikom, kapetanom La-zarom Ostojićem. U prisustvu komisiječiji su članovi bili načelnik za bezbjed-nost Drinskog korpusa, Rade Pajić, jošdva oficira iz Drinskog korpusa čijihse imena ne sjećam i Lazar Ostojić,uništeni su dokumenti koji su moglida kompromituju mene i Bratunač-

ku brigadu. Ti dokumentiodnosili su se na događajeu Srebrenici 1995. godine.O tome nisam informisaoni pukovnika Blagojevića niti bilo koga drugoga, a ne znam da li je pukovnika Blagojevića informisao ka-petan Ostojić.

U decembru 1999. godi-ne dobio sam iz MKSJ-a po-ziv za razgovor. Neposredno

pred ovaj razgovor bio sam pozvan na sastanak u štab Zvorničke brigade. Tamo sam se sastao sa generalom An-drićem, Draganom Jokićem, Lazarom Ostojićem, Draganom Jevtićem i gene-ralom Miletićem. Tu su bili prisutni i neki civilni advokati iz Beograda.

Advokati su nas upoznali s našimzakonskim pravima, general Miletić je apelirao na naš patriotizam i zamolio nas da ne otkrivamo informacije koje bi mogle naškoditi državi, a general Andrić je rekao da treba da kažemo što manje možemo. Nakon mog razgovo-ra sa MKSJ-om, opet sam se sastao sa generalom Andrićem. Tema našeg raz-govora je i ovaj put bila ista, a on je htio da zna da li sam MKSJ-u govorio o ubijanjima.

Neposredno pred moj razgovorsa MKSJ-om posjetila me i Državna bezbjednost i zaprijećeno mi je da ne smijem ništa reći o njihovom učešću u ovoj stvari.

Nekoliko mjeseci nakon prvog sa-stanka, ponovo je održan sličan sasta-nak u štabu Zvorničke brigade s istim osobama, među kojima je bio, mislim, i Dragan Obrenović, koji je netom do-bio poziv na razgovor od MKSJ-a. Ge-neral Miletić i general Andrić su nam ponovili da MKSJ-u ne dajemo nika-kve informacije u vezi s događajima koji su se desili u Srebrenici.


General Miletić i general Andrić su nam ponovili da MKSJ-u ne

dajemo nikakve informacije

u vezi s događajima koji

su se desili u Srebrenici.

50

Zločin

Svjedočenje Srba o ratnim zločinima nad Bošnjacima

Dragan Obrenović: Izgubili smo se u mržnji, u brutalnosti, u tom vihoru desio se i užas Srebrenice


Srpsku stranu priče o ratnim zlo-SSčinima nad Bošnjacima nastav-SSljamo svjedočenjem Dragana SSObrenovića, rođen 12. aprila 1963. godine u Rogatici. Od decembra 1992. do no-vembra 1996. godine bio je načelnik štaba i zamjenik komandanta 1. zvorničke pje-šadijske brigade Drinskog korpusa vojske bosanskih Srba (VRS); od 8. avgusta 1995. do 15. septembra 1995. i ponovo od 18. do 24. septembra 1995., bio vršilac duž-nosti komandanta Zvorničke pješadijske

brigade. Uhapšen 15. aprila 2001. godine,od strane Međunarodnih stabilizacionihsnaga (SFOR). Sporazumno prihvatio 21.maja 2003. krivicu za progone. 10. decem-bra 2003. godine, osuđen na 17 godina zatvora, 18. juna 2004. godine prebačenu Norvešku na izdržavanje ostatka kazne.U nastavku slijedi njegovo priznanje o po-činjenom zločinu nad Bošnjacima. Prvoćemo objaviti okvirno priznanje Dragana Obrenovića a u sljedećim brojevima obja-vićemo njegovu izjavu u kojoj on u detalje,po datumima priznaje šta je radio i šta jevidio i znao o zločinima nad Bošnjacima.

Nastavljamo sa objavljivanjem svjedočenja Srba o ratnim zločinima nad Bošnjacima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. I ova svjedočenja koja ćemo objaviti dogodila su se u sklopu sudskih procesa pred Haškim tribunalom


51

Prije citiranja Obrenovićeve izjave kratko ćemo navesti detalje iz optužnice.

Prvobitna optužnica protiv Dragana Obrenovića je potvrđena 9. aprila 2001. godine (IT-01-43). U Optužnici je tere-ćen po pet tačaka za saučesništvo u ge-nocidu, istrebljenje, ubistvo kao zločin protiv čovječnosti, ubistvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja i za progone. Prvobitna Optužnica je kasnije spojena sa Optužnicama podignutim protiv Vi-doja Blagojevića (IT-98-33/1) i Dragana Jokića (IT-01-44). Po Spojenoj optužni-ci podignutoj 22. januara 2002. godine (IT-02-53), ova tri optužena su se tere-tili za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu za iste optužbe kao i u prvo-bitnoj optužnici. Dana 17. maja 2002. godine, Optužnica protiv Momira Ni-kolića (IT-02-56) je pridodata Spojenoj optužnici i podnesena pod brojem pred-meta IT-02-60. Tužilaštvo je podnijelo Izmijenjenu optužnicu (IT-02-60) 27. maja 2002. godine. Optužbe protiv Dra-gana Obrenovića su ostale iste. (Dana 23. maja 2003. godine, Dragan Obrenović se izjasnio krivim i njegovom predmetu je dodijeljen broj IT-02-60/2.) Konačna Optužnica je Dragana Obrenovića tereti-la na osnovu individualne krivične odgo-vornosti (Član 7(1) Statuta Međunarod-

g

nog suda) i odgovornošću koja proizilazi iz komandne odgovornosti (Član 7(3))

g ) g j p

za sledeće:• Saučesništvo u genocidu (genocid,

Član 4(3)(e)),• Ubistvo, istrebljenje, progon i ne-

čovječna djela (zločini protiv čovječno-sti, Član 5),

j j

• Ubistvo (kršenja zakona i običaja ratovanja, Član 3).

(

Kriv sam

A sada slijedi okvirna izjava o priznanju krivice.

“Na prostorima zemlje gdje sam rođen, pucnjevima iz vatrenog oružja obilježavalo se i proslavljalo se rođenje muškog djeteta. Taj pucanj govori sve, i šta znači nova muška gla-va u kući i šta se od nje očekuje - snaga, zašti-ta, ratnik, borac - ‘glava kučija’ kod nas kažu. Kad su nažalost odjeknule one druge, ratne puške u Jugoslaviji, normalno je bilo da sva-ka muška glava obuče uniformu, uzme puš-ku u ruke i krene da zaštiti svoju domovinu, svoj narod, konačno svoju porodicu. To se od njega očekivalo, to je bio njegov zadatak, sveti zadatak po rođenju. Tu nije bilo izbora - biti borac ili izdajnik. Na početku rata, izgle-dalo je da je rat i sve to nemoguće, da se to nama ne događa i da će se sve za koji dan rije-šiti i da će konačno naša generacija ipak imati šansu. Ni osjetili nismo kako smo bili uvu-čeni u ludilo međunacionalne mržnje, kako komšija sa komšijom živjeti više nije mogao,

kako se smrt naseljavala u našu blizinu, i minismo ni primijetili da smo se navikavali na nju. Smrt je postala naša stvarnost, nažalostsvakodnevnica. Ko je prije toga mogao vje-rovati da užas rata može postati svakodnev-nica? Ko je mogao vjerovati da to može bitisastavni dio života? Užasom okruženi, mismo se na njega navikli i tako živjeli. U tomužasu, desile su se stvari koje su radili ljudikoji se poznaju međusobom, koji se znamo ikoji smo do juče živjeli pa skoro ko’ familija.U Bosni je komšija više od rođaka, u Bosnije ispijanje kava sa komšijom ritual. To smopogazili i zaboravili. Izgubili smo se u mržnji,u brutalnosti. U tom vihoru strašne nesreće iužasa, desio se i užas, užas Srebrenice.

Ovdje sam pred časnim Sudom sa že-ljom da se čuje moj glas kajanja. Dugo samrazmišljao i jedna uvijek ista misao me pra-ti - krivica. Grijeh kao slika koja se ne miče

ispred mene. Sa nelagodnošćuovu izgovaram, ovu istinu. Kriv sam za sve što sam onda učinio,bolno pokušavam da to izbri-šem i da budem onakav kakav onaj put nisam bio. Kriv sami za ono što nisam učinio, štonisam pokušao zaštititi te zaro-bljenike, bez obzira na privre-menost moje tadašnje funkcije.Iznova postavljam ponovo sebipitanje šta sam mogao da uči-nim, a šta nisam učinio. Hiljadenevinih žrtava je stradalo. Ostalisu grobovi, izbjeglice, sve razore-no i nesreća opšta. Dio odgovor-nosti za to snosim i ja.

Ostala je nesreća na svim stranama kao opomena da se tonikad i nigdje valjda više neće dogoditi. Ovomoje svjedočenje i priznanje krivice skida odgovornost sa mog naroda, takođe. Ovoje krivica jednog čovjeka sa čistim imenom

i prezimenom - Dragana Obrenovića. Ja iza toga stojim, ja sam za taj dio odgovoran. Kri-vica zbog koje se kajem i zbog koje se izvi-njavam žrtvama i njihovim sjenama. Biće mi drago ako ovo moje svjedočenje i kaja-nje doprinese pomirenju ljudi u Bosni, ako komšija ponovo stegne komšiji ruku, ako naša djeca ponovo zaigraju zajedničke igre i ako oni budu imali pravo na šansu. Biće mi drago ako ovo moje svjedočenje pomogne familijama žrtava da ih poštedim ponovnog svjedočenja i ponovnog prolaženja kroz sve boli koje bi sigurno morali proći prilikom tih svjedočenja.

Želja mi je da ovo moje svjedočenjej

pomogne da se ovo nikad i nigdje više ne dogodi. Ne u Bosni, nego nigdje, nigdje u svijetu. Za mene je to kasno sad, ali za djecu koja tamo u Bosni žive nije i nadam da će to biti dobra opomena. U ovim našim ratnim

stradanjima, niko nije izašao kaopobjednik. Ostali su svi da pate.Na svim stranama ostao je jošuvijek bol. Pobijedila je patnja i nesreća, kao posljedica slije-pe mržnje i nerazuma. Duh tenesreće ostao je još uvijek da sevijori našim napaćenim bosan-skim brdima i trebaće godineda prođu da se izbrišu tragovitog užasnog rata, da se ponovozapuše ognjišta, a možda dese-tine godina da zarastu rane udušama naroda. Ako ovo mojepriznanje, svjedočenje i kajanje,ako ovo moje suočavanje sa sa-mim sobom, doprinese bržemzarastanju tih rana, ja sam ipak obavio svoju dužnost ratnika,

borca, oca i čovjeka. Želim na krj

aju da se rrzahvalim Tužilaštvu na naporu koji su ulo-žili da se utvrdi istina i na naporu da se zadovolji pravda.


Smrt je postala naša stvarnost,

nažalost svakodnevnica. Ko je prije toga mogao vjerovati

da užas rata može postati

svakodnevnica? Ko je mogao vjerovati da to može biti sastavni dio

života? Užasom okruženi, mi

smo se na njega navikli i tako

živjeli.

46


Obrenović: Naređenje glasi da se zarobljenici dovedu u Zvornik i strijeljaju



Dragana Obrenovića, rođen 12. aprila 1963. godine u Rogatici. Od decembra 1992. to novembra 1996. godine bio jenačelnik štaba i zamjenik komandanta 1. zvorničke pješadijske brigade Drin-skog korpusa vojske bosanskih Srba (VRS); od 8. avgusta 1995. do 15. sep-tembra 1995. i ponovo od 18. do 24.septembra 1995., bio vršilac dužnostikomandanta Zvorničke pješadijske bri-gade. Uhapšen 15. aprila 2001. godine,od strane Međunarodnih stabilizaci-onih snaga (SFOR). Sporazumno 21.maja 2003. prihvatio krivicu za progo-ne. 10. decembra 2003. godine, osuđenna 17 godina zatvora, 18. juna 2004.godine prebačen u Norvešku na izdrža-vanje ostatka kazne. U nastavku slijedinjegovo priznanje o počinjenom zloči-nu nad Bošnjacima.

Izjava o činjenicama kako ih jenaveo Dragan Obrenović

Uveče 13. jula 1995. saznao samprvi put za dolazak zarobljenika Musli-mana u područje Zvornika. Ne moguse precizno sjetiti, ali bilo je oko 19:00sati te večeri kada me poručnik DragoNikolić nazvao telefonom. Zvao je sa isturenog komandnog mjesta brigade irekao mi da ga je upravo nazvao pot-pukovnik Popović. Drago Nikolić mi

je prenio da mu je Popović rekao da ogroman broj zarobljenika Muslimana treba da stigne u Zvornik iz Bratun-ca i da Nikolić treba izvršiti pripreme za njihov dolazak. Ja sam shvatio da “ogroman broj zarobljenika Muslima-na” znači na hiljade zarobljenih Mu-slimana, pošto sam već znao iz obavje-štajnih podataka i drugih informacija koje sam dobio ranije tog dana da ih je na hiljade uhvaćeno dolje u području Konjević Polja. Drago Nikolić je rekao da ga neko mora zamijeniti na koman-dnom mjestu kako bi on mogao obaviti taj zadatak. Rekao mi je da će Popo-vić poslati nekoga da ga o tome lično upozna i prenese daljnje informacije. Pitao sam ga zašto se zarobljenici ne voze dalje na sjever, u logor ratnih za-robljenika u Batkoviće. Drago Nikolić mi je rekao da neće slati zarobljenike u Batkoviće jer Crveni krst zna za Batko-viće. Rekao je da naređenje glasi da se zarobljenici dovedu u Zvornik i strije-ljaju. Rekao sam Dragi Nikoliću da mi ne možemo prihvatiti odgovornost za zadatak o kojem me je upravo obavije-stio a da o tome ne izvijestimo našu ko-mandu. Drago Nikolić mi je rekao da je komanda već upoznata sa tim, da je naredba došla od Mladića i da svi, uk-ljučujući Pandurevića, znaju za tu na-redbu. Zbog toga nisam ništa preduzeo da obavijestim svog komandanta Pan-durevića o onome šta se dešava jer sam vjerovao riječima Drage Nikolića da Pandurević već zna za to. Potvrđujem da sam ja komandovao Zvorničkom brigadom u odsustvu mog komandan-ta Vinka Pandurevića, do njegovog po-vratka oko podneva 15. jula. Saznavši za plan da se pobiju zarobljenici, ja, kao vršilac dužnosti komandanta, preuzeo sam odgovornost za taj plan i podržao izvršenje tog plana. Drago Nikolić je tražio od mene da pustim sa linije četu vojne policije da mu pomogne. Rekao sam mu da nemam nijednu drugu je-dinicu na raspolaganju za liniju. Onda sam odlučio da pošaljem komandira čete vojne policije, poručnika Miomira Jasikovca i pet vojnih policajaca da mu pomognu. Otprilike sat vremena ka-

snije, oko 20:00 sati, naredio sam po-ručniku Jasikovcu da se vrati u brigadui on je oko 40 minuta kasnije i stigao.Nazvao sam generala Živanovića oko

j j g

20:30 sati i obavijestio ga o situaciji ve-zano za kolonu Muslimana. Nisam muništa govorio o planu strijeljanja zaro-bljenika. Tada sam mislio da je generalŽivanović još uvijek komandant Drin-

j j g

skog korpusa. Naredio sam Jasikovcuda ostane sa petoricom-šestoricom svo-jih ljudi. Ostatak njegovog ljudstva jetrebao da se javi komandiru voda vojnepolicije Tanasku Mekiću. Zatim samobavijestio Jasikovca o zarobljenicima koji dolaze iz Bratunca i rekao mu da će ga nazvati Drago Nikolić i reći mušta da radi sa tim zarobljenicima. Jasi-kovac je sa petoricom vojnih policajaca ostao u komandi Zvorničke brigade, a ja sam zajedno sa Mekićem otišao na Snagovo. Stigao sam na Snagovo kada je padao mrak i sastao sam se sa kapeta-nom Milanom Marićem i komandirominžinjerijske čete Draganom Jevtićem.U toku dana 14. jula 1995. godine triputa smo učestvovali u borbama protiv 28. divizije. Oko 14:00 sati major Zo-ran Jovanović je stigao u rejon Snagova sa pojačanjem iz Zvornika. Rekao mi jeda je Beara autobusima dovezao velikibroj zarobljenika u područje Zvornika.

Oko 14:00 sati, odmah nakon do-laska pojačanja, moj vezista mi je rekaoza radio poruku iz Zvorničke brigadeupućenu preko centra veze u kojoj setraži da se puste dvojica mašinista. Ja sam se u to vrijeme nalazio na raskr-snici na Snagovu. Poruka je ustvari bila upućena Milanu Mariću, ali je moj ve-zista primio poruku i obavijestio me otome. To je bio precizan izvještaj u ko-jem su spomenuta imena dvojice maši-nista i rečeno je da treba da idu da praveput. Znao sam da ta priča o izgradnjiputa nije baš uvjerljiva. Posumnjao samili da će ti ljudi da vrše ukopavanja za-robljenika ili da neko pokušava da uči-ni uslugu mašinistima i pokušava da ihizvuče sa linije, tako da sam provjeriotu poruku. Pet minuta kasnije dobiosam poruku iz radio centra da je taj za-htjev vezan za posao koji obavljaju Po-


30. decembar - 5. safer

47

pović i Drago Nikolić. Znao sam tada da je zadatak za koji su traženi mašinisti bio uka-panje zarobljenika, kao dio plana o kome me je Drago Nikolić obavijestio noć rani-je. Pročitao sam presretnute razgovore taktičkog izviđanja koje je ustupio tužilac. Što

g g j

se tiče mojih razgovora pri-kazanih u tim presretnutim razgovorima, oni u principu tačno prikazuju šta je rečeno, ali nije zabilježen cijeli razgo-vor. Pošto sam koristio radio RUP 12 koji nije zaštićen, bila je uobičajena praksa da raz-govaramo u šiframa i da se u toku razgovora prebacujemo na već utvrđene kanale, i tek tada nastavimo sa ostatkom poruke, što objašnjava zašto presretnuti razgovori nisu kompletni. Zatim sam otišao do Dragana Jevtića. On je već razgovarao sa mašinistima o kojima je bilo riječ i činilo se da se raspravljaju. Rekao bih da je poruka već došla do njih. Dragan Jevtić nije htio da pu-sti te ljude, ali sam ja rekao da treba da idu kao što je nare-đeno, odobrio sam njihova udaljavanje sa linije. Kasnije u toku popodneva, nisam siguran koliko je bilo sati, ali je bilo prije napada na Liplje, čuo sam na radiju da ima nekih problema u Orahovcu. To sam saznao kada sam pošao da provjerim stanje u mom 4. i 7. bataljonu i došao na mjesto odakle sam mogao stupiti u radio-vezu sa 4. bataljonom (kojeg prije toga nisam mogao kontaktirati putem radija). Stu-pio sam u vezu sa Lazarom Ristićem, komandantom 4. bataljona i on me obavijestio putem radija da ima nekih problema sa ljudima koji su tamo do-vedeni.

Razgovarao je u šiframa, govoreći o lokaciji na kojoj ima problema kao o mjestu gdje je 1992. bila zajednička komanda 2. bataljona i brigade a ja sam znao da se radi o Orahovca. Za one koji su dovedeni je rekao da su dovedeni iz mjesta gdje se nalaze Zoljani, a ja sam shvatao da je to šifra koja se odnosi na zarobljenike iz Srebrenice. Lazar Ristić me obavijestio da je poslao pojačanje u Orahovac da riješi te probleme.

Popović je rekao da se ne zapisuje ništa

Ostao sam na terenu i nastavio da tražim pojačanje da pomogne oko ko-lone, ali ništa nije dolazilo.

Iste večeri (14.), između 23:00 i 00:00 sati, napisao sam na komadu papira za-htjev za pojačanje komandi Drinskog korpusa i dao ga mom vezisti. On je poruku poslao radio operateru, po-ruka je proslijeđena centru veze, a zatim prenesena de-žurnom oficiru, Draganu Jokiću. To se dešavalo na-kon borbi i nakon zaroblja-vanja policajca, kapetana Zorana Jankovića. Dana 14. jula se nisam vratio u komandu Zvorničke briga-de. Ujutro 15. jula 1995. vratio sam se ukomandu Zvorničke brigade. Dok samprilazio komandi oko 11:00 sati, vidiosam naše vojne kamione i određeni brojvojnika koji se vraćaju u brigadu. Kada sam ušao u krug, vidio sam da je sti-gao pukovnik Vasić iz MUP-a. Sačekaosam ga i krenuli smo skupa. Pukovnik Vasić je bio zabrinut zato što je uhva-ćen policajac iz MUP-a, kapetan ZoranJanković. Prije nego što sam došao dokancelarije, u hodniku me je zaustavioDragan Jokić. Vasić je produžio prema mojoj kancelariji dok sam ja razgova-rao sa Jokićem. Jokić mi je rekao da jeimao ogromnih problema sa ukopava-

njem strijeljanih i sa čuvanjem zatvorenika koje tek treba stri-jeljati. Pitao sam ga koga je obavijestio o tom problemu. Rekao je da Beara, Popović i Drago Nikolić odvode ljude gdje oni hoće. Prenio mi je da mu je Popović rekao da ne zapisuje ništa što se odnosi na aktivnosti oko operacije ubi-janja ili da o tome ne govori preko radia. Ja sam znao da se vrši operacija ubijanja. Otišao sam u kancelariju i razgova-rao sa Vasićem. Pričali smo o koloni i o zarobljenim Musli-manima, Vasić je predložio da se na linijama otvori koridor i kolona propusti, kako bi se izbjegle žrtve i smanjila pri-jetnja koju kolona predstavlja za bezbjednost Zvornika kao i za pozadinu naših borbenih linija. Komandant specijalne policije Ljubomir Borovčanin i policajac iz specijalne policije Miloš Stupar došli su i pridru-žili se sastanku. Nastavili smo razgovor o koloni. Smatrao sam da je za otvaranje takvog koridora potreban neko sa više instance, pa sam pokušao da stupim u kontakt sa koman-dantom Drinskog korpusa. Nazvao sam Drinski korpus i spojili su me sa dežurnim. Tražio sam komandanta, ali rekli su mi da je Pandurević već krenuo za Zvornik. U kor-pusu nije bilo drugih oficira koji su mi mogli pomoći tako da sam prekinuo vezu. Pošto nisam bio u mogućnosti da razgovaram sa komandantom Drinskog korpusa, nazvao sam Glavni štab i razgovarao sa generalom Miletićem. Tada sam mislio da je on operativni oficir, ali sada znam da je tada zastupao načelnika Glavnog

štaba. Prenio sam Miletiću kolika je ko-lona i gdje je, i predložio da se otvore linije da bi kolona mogla proći. Miletić to nije odobrio i rekao mi je da upotri-jebim svu vojnu tehniku koja mi je na raspolaganju da zaustavim i uništim kolonu kao što mi je naređeno. Gene-ral Miletić mi je rekao da kolona treba biti uništena. Zatim mi je prigovorio što koristim nezaštićenu vezu i spustio mi slušalicu. Tako nisam imao priliku da o toj temi prodiskutujem sa njim kako valja. S obzirom na moja saznanja o ko-loni i stanju na terenu znao sam da je nemoguće uništiti kolonu onako kako je Miletić predlagao.

30. decembar - 5. safer

General Miletić mi je rekao da

kolona treba biti uništena. Zatim mi je prigovorio

što koristim nezaštićenu

vezu i spustio mi slušalicu. Tako nisam imao priliku da o toj temi

prodiskutujem sa njim kako

valja.

48


Svi prisutni znaju za plan da se zarobljenici koji su dovedeni u Zvornik ubiju


Srpsku stranu priče o ratnimzločinima nad Bošnjacima na-stavljamo svjedočenjem Draga-

na Obrenovića, rođen 12. aprila 1963.godine u Rogatici. Od decembra 1992.do novembra 1996. godine bio je na-čelnik štaba i zamjenik komandanta 1.zvorničke pješadijske brigade Drinskog korpusa vojske bosanskih Srba (VRS);od 8. augusta 1995. do 15. septembra 1995. i ponovo od 18. do 24. septembra 1995., bio vršilac dužnosti komandanta Zvorničke pješadijske brigade. Uhapšen15. aprila 2001. godine, od strane Među-narodnih stabilizacionih snaga (SFOR).Sporazumno prihvatio 21. maja 2003.krivicu za progone. 10. decembra 2003.godine, osuđen na 17 godina zatvora, 18.juna 2004. godine prebačen u Norveškuna izdržavanje ostatka kazne. U nastavkuslijedi njegovo priznanje o počinjenomzločinu nad Bošnjacima.

Savjetnik mu je rekao da nađe vojskui pozove avijaciju i sve ih pobije

Prenio sam Miletiću kolika je kolona i gdje je, i predložio da se otvore linije da bi kolona mogla proći. Miletić to nijeodobrio i rekao mi je da upotrijebim svu

vojnu tehniku koja mi je na raspolaganju da zaustavim i uništim kolonu kao što mi je naređeno. General Miletić mi je rekao da kolona treba biti uništena. Zatim mi je prigovorio što koristim nezaštićenu vezu i spustio mi slušalicu. Tako nisam imao priliku da o toj temi prodiskutujem sa njim kako valja. S obzirom na moja saznanja o koloni i stanju na terenu znao sam da je nemoguće uništiti kolonu ona-ko kako je Miletić predlagao. V asić se za-tim našalio i rekao da je vojska glupa i da ce on nazvati Ministarstvo unutrašnjih poslova. Vasić je zatim nazvao nekoga na Pale i uključio zvučnik. Razgovarao je sa nekim savjetnikom ministra unutrašnjih poslova. Objasnio je savjetniku situaciju i tražio odobrenje da se kolona propusti. Savjetnik mu je rekao da nađe vojsku i pozove avijaciju i sve ih pobije. Mi nismo bili u mogućnosti da koristimo avijaciju i bilo nam je svima jasno da naši nadređeni ne shvataju u potpunosti šta se dešava na terenu što se tiče kolone. Više onaka za sebe pitao sam se gdje bi mogao biti ge-neral Živanović. Borovčanin mi je odgo-

p g j g gp

vorio da Živanović više nije komandant j g

korpusa i da je sada general Krstić ko-mandant Drinskog korpusa. Onda sam pokušao da dobijem generala Krstića. Uspio sam da stupim u vezu sa radio ve-zistom majorom Milenkom Jevdevićem, koji me je zatim spojio sa generalom Kr-stićem.

Obavijestio sam generala Krstića osituaciji i rekao mu da Zvornik samo što nije pao i da se nešto mora učiniti. General Krstić mi je rekao da ne brinem i da su Pandurević, “Legenda” i njegovi ljudi na putu za Zvomik. Znao sam da je “Legenda” kapetan Jolović iz jedinice “Drinski vukovi” iz Zvorničke briga-de. Nakon što sam završio razgovor sa generalom Krstićem, Vasić je govorio o situaciji u Bratuncu vezano za zaro-bljene Muslimane. Rekao je da je time što je doveden veliki broj zarobljenika

u Bratuncu stvorena opasna situacija.Rekao je da zbog nedovoljno prosto-ra neke grupe zarobljenika nisu moglismjestiti preko noći i da su noć proveliu parkiranim autobusima. Zarobljenicisu se uznemirili i počeli su da ljuljajuautobuse. Govorio je o problemu ču-vanja svih tih zarobljenika. Borovčaninje izrazio nezadovoljstvo time što je kaoobezbjeđenje u autobusima korištena civilna policija, i rekao da on ne želida ta policija čuva zarobljenike kada oni stignu na svoje odredište u Zvorni-ku. Borovčanin je još rekao da je biloborbi sa kolonom i da nije očekivao da ih je tako puno prešlo linije u područ-ju Konjević Polja. Rekao mi je i to da su uhvatili veliki broj zarobljenika pri-likom prelaska linija na putu KonjevićPolje. Miloš Stupar mi je zatim ispričaoza incident u skladištu u Kravici, kada je jedan zarobljenik Muslimam ubiojednog od njegovih oficira. Rekao je da je u skladištu bio zatvoren veliki brojzarobljenika i da je jedan od zaroblje-nika razoružao jednog od njegovih ljudii pucao u njega. Rekao je da su njegoviljudi otvorili vatru na ostale zarobljeni-ke u skladištu i da su ih pobili. Na osno-vu našeg razgovora pretpostavio sam da svi prisutni znaju za plan da se zaroblje-nici koji su dovedeni u Zvornik ubiju.Isto tako sam rezonovao da ako sam ja znao za plan, ja koji sam se nalazio ubrdima onda su za taj plan morali znatii ovi oficiri koji su već imali posla sa zarobljenicima u Bratuncu.

Vinko Pandurević

Za to vrijeme samo sam jednom na kratko izašao iz prostorije i vidio troji-cu vojnika iz Bratunca. Obratio sam sekomandiru i rekao im da će ih vojnik odvesti do Balikovice, a onda su oniotišli sa svojim vojnicima. Kasnije samih vidio na Balikovici. Dvadesetak mi-nuta nakon što sam razgovarao sa ge-neralom Krstićem obaviješten sam da je moj komandant, Vinko Pandurević,stigao u Zvorničku brigadu. Izašao samiz kancelarije da ga susretnem i razgo-varao sam nasamo sa njim. Prvo samobavijestio Pandurevića o zarobljenimMuslimanima i operaciji ubijanja u ko-joj su učestvovali Beara i Popović. Oba-vijestio sam Pandurevića o problemima koje mi je prenio Jokić, a koji se odno-se na ukapanje svih pogubljenih zaro-bljenika i na čuvanje ljudi koji još nisustrijeljani. Pandurević me pitao zaštocivilna zaštita ne vrši ukopavanje, kaošto je naređeno. Ja sam samo slegnuoramenima jer nisam ni znao da je Ci-vilna zaštita trebala biti u to uključena.Na osnovu ovoga što mi je rekao Pan-


13. januar - 19. safer

49

durević i onoga što mi je Drago Nikolić rekao 13. jula, shvatio sam da Pandurević zna za operaciju ubijanja. Zatim smo raz-govarali o koloni i rekao sam mu gdje se kolona nalazi i koliko je velika. Pitao me zašto nismo zaustavili kolonu koristeći tehniku kao što je bilo naređeno. Kada smo razgovarali o mogućnosti otvaranja linija da se izvuče kolona, pitao je ko to ima pravo da trguje sa srpskom zemljom. Razgovarali smo otprilike dvadesetak mi-nuta o vojnim aktivnostima u zoni odgo-vornosti Zvorničke brigade.

Otprilike u 13:00 sati otišao sam iz Zvorničke brigade. Sa mnom u vozilu nalazio se moj vozač Ljubiša Danojlović i vezista. Vezista je imao radio-RUP 12. Vozili smo se glavnim putem prema Tu-zli preko Kitovnice i Cera do Baljkovice. Nismo išli putem pored Orahovca pošto je put tuda bila presjekla kolona Musli-mana. Otišli smo direktno u komandu 4. bataljona na Baljkovici i stigli smo oko 14:00 sati. Vidio sam tamo Ristića i članove njegovog štaba na isturenom komandnom mjestu uključujući veziste i pozadince. Vidio sam da je parkirana i “Praga”. Premjestio sam grupu od oko 60 ljudi koje sam prethodno poslao u 4. ba-taljon i razmjestio ih na položaj na brdu iznad isturenog komandnog mjesta. Sa Ristićem sa razgovarao o vojnim stvari-ma i oko sat do sat i po kasnije podsjetio sam ga na naš razgovor o zarobljenicima iz Srebrenice koji smo vodili 14. jula. Ra-

nije sam od njega tražio da je-dan vod dođe u pojačanje li-nije i on mi je rekao da nema ljudi, a u Orahovac ih je ipak poslao. Ristić mi je rekao da ga je Milorad Trbić nazvao izškole u Orahovcu gdje su bilismješteni zarobljenici i da jetražio pomoć. Ristić je zatimposlao osam ljudi u Orahovackao pojačanje, da pomognuTrbiću u čuvanju zaroblje-nika. Ristić je rekao da tada nije znao o ubijanjima zaro-bljenika u Orahovcu ali da je za to saznao kada je otišaona tu lokaciju rano uveče 14.jula. Rekao je da je zatekaosvoje ljude kako čuvaju zarobljenike u fi-skulturnoj sali škole u Orahovcu i da suveć bila počela ubijanja zarobljenika na obližnoj lokaciji. Postrojio je svoje ljudei spremao se da ih odvede kada ga je za-ustavio Drago Nikolić. Drago Nikolić jerekao da ukoliko ljudi ostanu, da će imkapetan Milošević iz pozadine dati noveuniforme. Lazar Ristić je spomenuo dru-ge vojnike u maskirnim uniformama kojisu došli sa strane i da mi nije bilo jasnoodakle su došli.

Kasnije sam saznao od Ristića da seizvjesni Gojko Simić iz 4. bataljona tada nalazio na odmoru, ali s obzirom da je bioiz Orahovca, otišao je tamo dobrovoljnoi priključio se stražarima kod fiskulturne

sale prije dolaska pojačanja iz4. bataljona. Ristić je rekaoda je Drago Nikolić tražiodobrovoljce i da se Gojko do-brovoljno javio da učestvujeu ubijanju zarobljenika. Čuo

j j j

sam da je u Orahovcu bila igrupa iz vojne policije Drin-skog korpusa. Jedan starijičovjek iz pozadine 4. bataljo-na mi je prišao i rekao da ječuo da je Drago Nikolić lič-no učestvovao u ubijanju i da nije mogao da vjeruje šta se todesilo. Uveče na dan 15. jula,oko 18:00 sati, neprijatelj nasje blokirao. Izgubljen je ra-dio-RUP 12 na komandnom

mjestu 4. bataljona, ali smo još uvijek imali moj radio. Obje telefonske linije na komandnom mjestu 4. bataljona, i civil-na i vojna, bile su presječene. Prije ovih događanja sa komandnog mjesta 4. bata-ljona stupio sam u vezu civilnom linijom sa Zvorničkom brigadom i tada su me obavijestili o granatiranju Zvornika. Tra-žio sam Pandurevića, ali me je pomoćnik dežurnog obavijestio da on nije tamo. Od trenutka kad smo odsječeni 15. jula pa do našeg izvlačenja 16. jula učestvo-vali smo u žestokim borbama. Na kraju smo se uspjeli izvući iz tog rejona 16. jula 1995. između 13:00 i 14:00 sati. U tim borbama naše srpske snage su imale 30 do 40 poginulih i mnogo više ranjenih.

13. januar - 19. safer

Na osnovu ovoga što

mi je rekao Pandurević i

onaga što mi je Drago Nikolić rekao 13. jula, shvatio sam da Pandurević zna

za operaciju ubijanja. Zatim smo razgovarali o koloni i rekao sam mu gdje se kalona nalazi i koliko je velika.

44


Obrenović: Moj komandant, Pandurević, tada je izdao naredbu da ih treba ubijati


Srpsku stranu priče o ratnim zlo-činima nad Bošnjacima nastav-ljamo svjedočenjem Dragana SS

Obrenovića, rođen 12. aprila 1963. go-dine u Rogatici. Od decembra 1992. donovembra 1996. godine bio je načelnik štaba i zamjenik komandanta 1. zvorničkepješadijske brigade Drinskog korpusa voj-ske bosanskih Srba (VRS); od 8. avgusta 1995. do 15. septembra 1995. i ponovood 18. do 24. septembra 1995., bio vršilacdužnosti komandanta Zvorničke pješa-dijske brigade. Uhapšen 15. aprila 2001.godine, od strane Međunarodnih stabili-zacionih snaga (SFOR). Sporazumno, 21.maja 2003. prihvatio krivicu za progone.10. decembra 2003. godine, osuđen na 17godina zatvora. 18. juna 2004. godine pre-bačen u Norvešku na izdržavanje ostatka kazne. U nastavku slijedi njegovo prizna-nje o počinjenom zločinu nad Bošnjacima.

Kamioni i Ijudstvo 6. bataljonaZvorničke brigade

Obje telefonske linije na komandnommjestu 4. bataljona, i civilna i vojna, bilesu presječene. Prije ovih događanja sa ko-mandnog mjesta 4. bataljona stupio samu vezu civilnom linijom sa Zvorničkombrigadom i tada su me obavijestili o grana-tiranju Zvornika. Tražio sam Pandurevića,ali me je pomoćnik dežurnog obavijestioda on nije tamo. Od trenutka kad smo od-sječeni 15. jula pa do našeg izvlačenja 16.jula učestvovali smo u žestokim borbama.Na kraju smo se uspjeli izvući iz tog rejona 16. jula 1995. između 13:00 i 14:00 sati. Utim borbama naše srpske snage su imale30 do 40 poginulih i mnogo više ranjenih.

Poslijepodne ili uveče 16. jula pozvaosam Pandurevića radio vezom, koju mi je poslao komandant 6. bataljona Ostoja Stanišić. Sa Stanišićem sam se vidio na te-renu i nakratko sam s njim porazgovarao. Rekao mi je da mu je zamjenik ranjen i da je Beara doveo zarobljenike u obližnju školu. Bio je ljut jer posljednja grupa za-robljenika nije odvedena na branu na stri-jeljanje, nego su likvidirani tu kod škole, i zbog toga što su njegovi ljudi (pozadina 6. bataljona) morali da počiste taj nered kod škole, uključujući odvozenje leševa do brane. Što se tiče ubijanja zarobljenika na

j j j

brani u Petkovcima, saznao sam kasnije da su pripadnici 10. diverzantskog, jedi-nica iz Vlasenice, učestvovali u strijelja-nju. Znam i to da su kamioni i ljudstvo 6. bataljona Zvorničke brigade korišteni za transport leševa iz škole u Petkovcima koji su ukopani u masovnoj grobnici kod brane. Što se tiče ubijanja zarobljenika na

j p j g

vojnoj ekonomiji Branjevo, saznao sam ka-snije da su pripadnici bijeljinskog voda 10. diverzantskog odreda učestvovali u stri-jeljanju zajedno sa odabranim vojnicima iz Bratunca. Veče 16. jula proveo sam na isturenom komandnom mjestu brigade. Ujutro 17. jula 1995. putovao sam džipom sa svojim komandantom Vinkom Pandu-revićem. Zajedno sa nama u vozilu bili su vozači dvojica i ljudi iz pratnje. Vozili smo se preko Kitovnice prema Orahovcu. Po-red vode na livadi vidjeli smo leševe dvade-setak ljudi koji su ležali pored ceste. Rekao sam Pandureviću da imam informaciju da je Drago Nikolić lično učestvovao u ubi-janjima na ovom mjestu. Pandurević nije ništa rekao, ali je jedan iz pratnje rekao da ovaj prizor sa leševima nije ništa u porede-nju sa prizorom na putu za Konjević Polje i dalje. I jedan od ljudi u vozilu je takođe rekao da se vozio tim istim putem i da se nalazio na tom mjestu u Orahovcu kada je jedan čovjek iskočio ispred auta, da su ga oni udarili autom i on je poginuo.

Dana 17. jula sam bio starješina na isturenom komandnom mjestu. Naši voj-nici su pretresali teren u pokušaju da ljude koji su zaostali iza kolone potjeraju prema koridoru koji je otvoren šesnaestog, oko 14:00 sati, da bi se kolona Muslimana izvukla na muslimansku teritoriju. Kori-dor je zatim zatvoren između 17:00 i 18:00

sati tog istog dana. Ujutro 18. jula 1995.otišao sam u rejon 4. bataljona i proveotamo veći dio dana u premještanju ko-mande bataljona na novu lokaciju i njenojreorganizaciji. Dana 18. jula informacije oubijanjima zarobljenika su već bile raširenei svi su govorili o tome. Taj dan sam raz-govarao sa Drinskim korpusom, ali ne ooperaciji ubijanja. S njima sam razgovaraoo operaciji pretresa terena.

Mladićeva poruka

Oko podneva 18. jula, Vinko Pandu-rević me je pozvao radiom i rekao mi da informišem trojicu starješina iz Glavnog štaba u vezi sa otvaranjem koridora za ko-lonu. Sreo sam te oficire na putu iznad do-line gdje su se vodile najžešće borbe i gdjesmo izgubili 38 ili 39 ljudi. Bili su prisutnipukovnik Sladojević, pukovnik Trku-lja, koji je bio načelnik oklopnih jedinica Glavnog štaba, i pukovnik Stanković, kojije bio ili iz obezbjeđenja ili iz policije. Na osnovu pitanja koja je ova grupa postav-ljala stekao sam utisak da se komandantbrigade našao pod istragom zbog otvara-nja koridora da prođe kolona. Pitali su meda li bismo mogli držati linije da je napao2. korpus i da su nas Muslimani u to vrije-me granatirali. Imao sam utisak da su onimislili da nismo uopšte pružali otpor 28.diviziji i da smo ih samo pustili da prođu.Bili su iznenađeni kad su čuli za naše gu-bitke, ali nisu izveli nikakve zaključke dok sam ja bio tamo. Ja sam stigao nakon štoje sastanak već počeo, a otišao sam prijenego što je završen. Dana 18. jula VinkoPandurević je izdao naređenje. Ta naredba je izdata nakon pogibije jednog od našihvojnika. Dana 18. jula jedan naš vojnik jepoginuo dok je pokušao da privede nekezarobljenike u toku operacije pretresa. Mojkomandant, Pandurević, tada je izdao na-redbu da ih treba ubijati i da se ne rizikujenjihovim hvatanjem. Nakon što je izdata ova naredba neke jedinice iz brigade višenisu uzimale zarobljenike. Pandurević jepromijenio tu naredbu nekoliko dana ka-snije, oko 21. jula. Ta naredba je došla pu-tem radija, a rečeno je da se svi zarobljenicimoraju privesti i obraditi po standardnompostupku. Oko tog datuma smo ponovopočeli da privodimo zarobljenike.


27. januar - 4. rebiu-l-evvel

45

Uveče 18. jula vratio samse u komandu Zvorničke bri-gade. Otprilike nakon 20. jula 1995. dobio sam naredbu odkomandanta Vinka Pandure-vića. Naredio mi je da obiđemstacionar u “Standardu” i zaro-bljenike koji su tamo liječeni.Znao sam da se tamo nalazezarobljenici koji su tu preba-čeni po uputama pukovnika iz sanitetske uprave. Meni jerečeno da obavijestim osobljestacionara i da osiguram da nema nikakvih problema ve-zano za pacijente. Postojala je bojazan da može doći do problema jer su naši ranjenici bili smješteni u sobi pored njihove. Rekao sam doktoru i medicinskim tehničarima da ne smiju dozvoliti nikome da ulazi u tu sobu. Rekao sam im da će zarobljenici, kako se budu oporavljali biti prebacivani do Bijeljine. Malo sam pogledao uokolo i otišao odatle. Pandurević je tokom referi-sanja neprestano spominjao ove zaroblje-nike i rekao je Drinskom korpusu da oni moraju biti odvedeni odatle. Otprilike 23. jula oko 08:00 sati, Pandurević je nazvao Drinski korpus da riješi pitanje ovih zaro-bljenika. Kasnije smo dobili informaciju iz Drinskog korpusa da će pukovnik Popović doći da završi posao oko zarobljenika. Tada sam znao da zarobljenici vjerovatno neće biti odvedeni u Bijeljinu kao što je ranije rečeno. Rano jednog jutra, vojni policajci so odveli zarobljenike i pobili ih vatrenim oružjem. Nisam siguran jesu li to bili vojni policajci Zvorničke brigade ili Drinskog korpusa. Pitao sam komandanta za ove zarobljenike na jutarnjem referisanju onog dana kada su nestali. Rekao mi je da je Popović prenio Dragi Nikoliću Mladiće-vu naredbu da se ovi pacijenti moraju li-kvidirati i da je Popović pritom postupio u svojstvu kurira. Jednog dana u avgustu 1995. general Krstić došao je u Zvornik i tražio je da ga odvedem na teren vojnicima

koji su učestvovali u najžešćimbitkama. Odlučio sam da ga odvedem do desnog boka 7.bataljona gdje su ljudi držalipoložaje u rovovima. Stajaosam sa generalom Krstićempored rova gdje je jedan vojnik slušao mali tranzistorski radio.Na programu koji je emitovala Radio Tuzla, jedan od preži-vjelih sa strijeljanja je govorioo tome šta mu se desilo. Stajalismo tu oko dva minuta i slušalipreživjelog, a zatim je generalKrstić naredio da se ugasi ra-

dio i rekao da ne treba da slušamo nepri-jateljski radio. Pitao me je da li sam izdaonaredbu da se ne sluša neprijateljski radio ija sam mu rekao da nisam. Na putu nazadrazmišljao sam o priči ovog preživjelog na radiju i to me je navelo da pitam generala Krstića zašto su se desila ta ubistva. Rekaosam da znamo da su ti ljudi koji su pobi-jeni bili obični ljudi i pitao sam ga zaštosu morali biti pobijeni. Rekao sam mu da bi, čak i da je toliko pilića pobijeno, moraoza to postojati neki razlog. General Krstićme pitao gdje sam ja bio. Rekao sam muda sam bio na terenu na Snagovu kao štomi je naređeno. Krstić me prekinuo i re-kao mi da o tome više nema priče. Dana 14. septembra 1995., vratio sam se sa te-rena u Zvorničku brigadu. Dežurni oficirme obavijestio da je zvao dežurni iz Drin-skog korpusa da Trbić treba da preuzmepet tona goriva za zadatak. Nazvao samDrinski korpus i razgovarao sa dežurnim,ali on nije ništa znao o gorivu. Oko pet dodeset minuta kasnije, nazvao me Popovićkoji me je pitao kako ja znam za to gori-vo. Rekao sam da mi je to rekao dežurnioficir. Popović mi je rekao da su dežurninesposobni i da su pogriješili. Pandurevićje stigao sljedećeg dana, 15. septembra,i ja sam mu ispričao priču o gorivu. Po-što je išao u Drinski korpus, rekao je da će to provjeriti. Kad se vratio iz Drinskog

korpusa, Pandurević mi je rekao da će Po-pović i njegovi ljudi raditi na ponovnom pokapanju Muslimana zarobljenika uko-panih nakon što su pobijeni. Dana 26. septembra 1995. spremao sam se da kre-nem iz brigade na zadatak u Krajinu. Oko 09:00 sati tog jutra vidio sam Popovića na ulazu u zgradu komande Zvorničke briga-de. Pod miškom je imao smotanu kartu. Otišao je uz stepenice. . . Kasnije, kada sam se 20. oktobra vratio iz Krajine, čuo sam da su nekoliko pripadnika inžinje-rijske jedinice iz brigade, neki pripadnici vojne policije i Drago Nikolić učestvo-vali u ponovnom pokapanju zarobljenika koji su pobijeni o julu 1995. Ostale koji su učestvovali je doveo Popović, uključujući neke pripadnike vojne policije Drinskog korpusa koja je obezbjeđivala područje i regulisala saobraćaj na mjestima gdje su se vršila ponovna pokapanja. Čuo sam da je

g j j g j

Popović u toku ove operacije nosio civilnu odjeću. Čuo sam da su neke mašine za

p p j

zemljane radove i ljudstvo Zvorničke bri-gade učestvovali u prvobitnom pokapanju i iskopavanju, ali nemam informacija da li su učestvovali u stvaranju sekundarnih grobnica. Čuo sam takođe da su Popović i

j

Drago Nikolić mijenjali vozače kamiona u pravilnim razmacima, da su neki inžinjeri Zvorničke brigade tovarili leševe iz primar-nih grobnica. Čuo sam i to da su i Popović

g p

i Beara nadzirali radove za vrijeme opera-cije ponovnog ukopavanja, ali da su nosili civilnu odjeću.

U toku 1998. obavio sam razgovor sa Dragom Nikolićem koji mi je tada rekao za lokacije dvije sekundarne grobnice, kamo su preneseni posmrtni ostaci ljudi koji su pobijeni u julu 1995.

Znam za sastanke koji su se održali uZvorniku nakon što su ljudi dobili pozive od Međunarodnog krivičnog suda za biv-šu Jugoslaviju da prisustvuju razgovorima vezanim za događaje u Srebrenici. Nisam bio prisutan na tim sastancima pošto sam imao predavanja u Beogradu. (Kraj)

27. januar - 4. rebiu-l-evvel

Kad se vratio iz Drinskog

korpusa, Pandurević

mi je rekao da će Popović i njegovi ljudi

raditi na ponovnom pokapanju Muslimana

zarobljenika ukopanih nakon što su pobijeni.

46

Zločin


Dragan Zelenović



Dragana Zelenovića, rođenog 12. fe-bruara 1961. u Foči, u istočnoj Bosni iHercegovini. Prije 1992. radio je kaoelektričar u Miljevini. Dragan Zeleno-vić je bio pripadnik “jedinice DraganNikolić”, vojne jedinice u Foči koja je

na početku rata bila dio TO bosanskih Srba, a od ljeta 1992. nadalje dio Voj-ske Republike Srpske. Zelenović je bio vojnik i, de facto, vojni policajac. “Dra-gan Zelenović je obavijestio Pretresno vijeće da je počeo da osjeća kajanje kad je protiv njega podignuta Optužnica 1996. godine. Međutim, tada se nije dobrovoljno predao Međunarodnom sudu. Godine 2000. ili 2001. pobjegao je iz Foče u Rusiju, gdje su ga 2005. uhapsile ruske vlasti. Odatle je 10. juna 2006. prebačen na Menunarodni sud, preko Bosne i Hercegovine. Prilikom drugog ponovnog pristupanja Sudu 14. jula 2006. Zelenović se izjasnio da nije kriv. Zatim je nastavio da osporava Op-tužnicu i učestvuje u postupku u skla-du sa zahtjevom podnijetim u skladu s pravilom 11bis. Strane u postupku su tek 14. decembra 2006. dostavile Spo-razum o izjašnjavanju o krivici i Ze-lenović se 17. januara 2007. zvanično

potvrdno izjasnio o krivici”. Zelenovićse složio sa Tužilaštvom da su krivična djela i propusti koje je on počinio bilidio široko rasprostranjenog ili sistemat-skog napada na civilno stanovništvo,naročito na muslimansko stanovništvoopštine Foča. Na kraju, Zelenović jepriznao da mu je bila poznata činjeni-ca da su u toku oružani sukob i širokorasprostranjen ili sistematski napad na nesrpsko, prije svega muslimansko, ci-vilno stanovništvo, kao i činjenica da jeon postupao u okviru tog napada i da mu je doprinio. Zelenović je izjavio da je kriv za podržavanje i pomaganje kri-vičnog djela silovanja FWS-75 i za silo-vanje FWS-87 kao mučenje i silovanjekao zločine protiv čovječnosti (tačke 5i 6), za saizvršenje silovanja FWS-87 idvije neidentifikovane žene, za trostru-ko silovanje FWS-75 i trostruko silo-vanje FWS-87 kao mučenje i silovanjekao zločine protiv čovječnosti (tačke 13


10. februar - 18. rebiu-l-evvel

47

i 14). Dragan Zelenović se izjasnio krivim i za silovanje kao zločine protiv čovječnosti.

Činjenični osnov

Prema vlastitiom priznanju “dana 3. jula 1992., Dragan Zelenović i nekidrugi muškarci uhapsili su grupu od oko 60 muslimanskih žena, djece i starijih muškaraca iz Tošnja i Mješaje i odveli ih u privremeni zatočeničkiobjekat zvani Buk Bijela. U zatočenič-kom centru Zelenović i drugi muškar-ci su razdvojili žene od djece i ispitivali ih gdje se kriju muškarci iz sela i gdjeje sakriveno oružje. Prijetili su ženama da će ih seksualno zlostavljati i pobiti. Dana 3. jula 1992., ili otprilike toga datuma, Zelenović i jedan drugi čo-vjek ispitivali su FWS-75 o njenom selu i pitali je imaju li stanovnici sela oružje. FWS-75 je taj drugi čovjek za-prijetio da će je vojnici silovati i nakon toga ubiti ako ne kaže istinu. Tokom is-pitivanja jedan vojnik ju je odveo u dru-gu prostoriju, gdje ju je redom silovalo deset vojnika. Dragan Zelenović je znao da su njegovo činjenje u pogledu ispi-tivanja i nečinjenje u pogledu prijetnji silovanjem i smrću i konačno odvođe-nje FWS-75 u prostoriju gdje je silovana bitno pomogli počinjenju ovog zločina. Zelenović se izjasnio da je kriv za po-maganje i podržavanje ovog silovanja FWS-75”, navodi se u presudi Haškog tribunala koja se upotpunosti temelji na onom što je priznao i i spričao Zele-nović a u kojoj je Dragan Zelenović za navedene zločine osuđen na 15 godina robije. U nastavku presude još se navo-di. “Dana 3. jula ili otprilike toga datu-ma, Zelenović i još tri neidentifikovana vojnika ispitivali su petnaestogodišnju FWS-87 u jednoj prostoriji u Buk Bi-jeloj. Tokom ispitivanja Zelenović i tri vojnika optužili su djevojčicu da ne go-vori istinu i zatim je silovali.

Tokom silovanja jedan od vojnika prijetio je FWS-87 prislonivši joj pištolj na glavu. Dragan Zelenović se izjasnio da je kriv za počinjenje ovog silovanja FWS-87. Između 3. i 13. jula 1992., grupa žena, djece i starijih muškaraca, koji su bili zatočeni u Buk Bijeloj pre-mještena je i zatočena zajedno s drugim osobama u dvije učionice u gimnaziji u Foči. Dana 6. ili 7. jula 1992. Zeleno-vić je, u saradnji s drugim muškarcima, izabrao četiri žene i djevojke iz tih uči-onica, među njima FWS-75 i FWS-87. Zelenović ih je odveo u drugu učionicu, gdje su čekali vojnici. Zatim je odlučio koja žena će ići s kojim vojnikom. Ze-lenović je silovao FWS-75, a drugi saiz-vršioci su silovali druge žene i djevojke.

Zelenović se izjasnio krivimza počinjenje silovanja četi-ri žene kao glavni izvršilac ikao saizvršilac.

Između 8. i 13. jula 1992. u tri navrata, FWS-75 i FWS-87 odvedene suiz gimnazije u Foči na raznelokacije. U prvoj prilici ženesu odveli u stan u vlasništvuZelenovića.

Tamo su Zelenović i joštri čovjeka silovali FWS-75.Dragan Zelenović je silovaoi FWS-87 tom prilikom.Drugi put su FWS-75 iFWS-87 odvedene u nekidrugi stan, gdje ih je Zele-nović ponovo silovao. Tre-ći put je Zelenović odveoFWS-75 i FWS-87 u neku napuštenukuću u Gornjem Polju, gdje je silovaoFWS-87. Dragan Zelenović se izja-snio krivim za počinjenje dva silova-nja FWS-75 i tri silovanja FWS-87”.

Deportacija u Crnu Goru

“Fizičko i psihičko zdravlje velikog broja pritvorenih žena ozbiljno je po-goršano usljed seksualnog zlostavlja-nja. Pritvorenice su živjele u stalnomstrahu, a neke od seksualno zlostav-ljanih žena pomišljale su na samou-bistvo. Druge su postale ravnodušneprema onome što im se događalo ipatile su od depresije. Dana 13. jula 1992. pritvorenici iz gimnazije u Fočipremješteni su u sportsku dvoranu“Partizan”, gdje su bili pritvoreni do13. avgusta 1992., nakon čega je veći-na pritvorenika deportovana u CrnuGoru. Pritvorenici, njih otprilike 70,

bili su svi muslimanski ci-vili iz sela u opštini Foča. Uslovi života u sportskoj dvorani “Partizan” bili su okrutni i taj pritvor su ka-rakterisali nečovječno po-stupanje, nehigijenski uslo-vi, pretrpanost prostorija, izgladnjivanje, te fizičko i psihičko mučenje, uključu-jući seksualno zlostavljanje. Tokom jula 1992. Zeleno-vić i drugi muškarci izvo-dili su FWS-87 iz sportske dvorane “Partizan” i silovali je. Zelenović se izjasnio kri-vim za počinjenje silovanja FWS-87”. Dana 3. avgusta 1992. ili otprilike toga da-tuma, FWS-87 i FWS-75

su odvedene iz sportske dvorane “Par-tizan” i pritvorene su u jednoj kući u blizini hotela “Miljevina” poznatoj kao Karamanova kuća. Dana 30. ok-tobra 1992. ili otprilike toga datuma, Zelenović i još dva muškarca odveli su FWS-87, FWS-75 i još dvije žene iz te kuće u neki stan u gradu Foči. Tamo je Zelenović silovao FWS-87, a druga dva muškarca silovala su druge žene. Žene su ostale pritvorene u ne-

g g

koliko kuća i stanova, a razne grupe vojnika nastavile su da ih seksualno zlostavljaju. Zelenović se izjasnio kri-vim za počinjenje silovanja te četiri žene kao glavni izvršilac i kao saiz-vršilac”.

Od idućeg broja objavljujemo de-talje svjedočenja Bošnjakinja koje se navode u ovom tekstu pod šiframa a koje je silovao Dragan Zelenović. Ta-kođer, u tim izjavama se spominju i drugi srpski ratni zločinci.

10. februar - 18. rebiu-l-evvel

Zelenović je izjavio da

je kriv za podržavanje i pomaganje

krivičnog djela silovanja

FWS-75 i za silovanje

FWS-87 kao mučenje i

silovanje kao zločine protiv čovječnosti (tačke 5 i 6),

za saizvršenje silovanja

FWS-87 i dvije neidentifikovane

žene...

46


Zločin




Dragana Zelenovića, rođenog 12.februara 1961. u Foči, u istočnoj Bo-sni i Hercegovini. Prije 1992. radioje kao električar u Miljevini. DraganZelenović je bio pripadnik “jediniceDragan Nikolić”, vojne jedinice uFoči koja je na početku rata bila dioTO bosanskih Srba, a od ljeta 1992.nadalje dio Vojske Republike Srpske.Zelenović je bio vojnik i, de facto,vojni policajac. “Dragan Zelenovićje obavijestio Pretresno vijeće da jepočeo da osjeća kajanje kad je pro-tiv njega podignuta Optužnica 1996.godine. Međutim, tada se nije dobro-voljno predao Međunarodnom sudu.Godine 2000. ili 2001. pobjegao jeiz Foče u Rusiju, gdje su ga 2005.uhapsile ruske vlasti. Odatle je 10.juna 2006. prebačen na Međunarod-ni sud, preko Bosne i Hercegovine.Prilikom drugog ponovnog pristupa-nja Sudu 14. jula 2006. Zelenović seizjasnio da nije kriv. Zatim je nasta-vio da osporava Optužnicu i učestvu-je u postupku u skladu sa zahtjevompodnijetim u skladu s pravilom 11bis.Strane u postupku su tek 14. de-cembra 2006. dostavile Sporazum oizjašnjavanju o krivici i Zelenović se17. januara 2007. zvanično potvrdnoizjasnio o krivici”. Zelenović se složiosa Tužilaštvom da su krivična djela

i propusti koje je on počinio bili dio široko rasprostranjenog ili sistemat-skog napada na civilno stanovništvo, naročito na muslimansko stanovniš-tvo opštine Foča. Na kraju, Zeleno-vić je priznao da mu je bila poznata činjenica da su u toku oružani sukob i široko rasprostranjen ili sistematski napad na nesrpsko, prije svega musli-mansko, civilno stanovništvo, kao i činjenica da je on postupao u okviru tog napada i da mu je doprinio. Ze-lenović je izjavio da je kriv za podr-žavanje i pomaganje krivičnog djela silovanja FWS-75 i za silovanje FWS-87 kao mučenje i silovanje kao zloči-ne protiv čovječnosti (tačke 5 i 6), za saizvršenje silovanja FWS-87 i dvije neidentifikovane žene, za trostruko silovanje FWS-75 i trostruko silova-nje FWS-87 kao mučenje i silovanje kao zločine protiv čovječnosti (tačke 13 i 14). Dragan Zelenović se izjasnio krivim i za silovanje kao zločine pro-tiv čovječnosti.

Od ovog broja objavljujemo de-talje svjedočenja Bošnjakinja koje se navode u ovom tekstu pod šiframa a koje je silovao Dragan Zelenović. Ta-kođer, u tim izjavama se spominju i drugi srpski ratni zločinci. Vjerodo-stojnost njihovih izjava potvrdio je Dragan Zelenović priznanjem poči-njenja zločina.

FWS-75

FWS-75 se sjeća da su je silovaliDragan Zelenović i još jedan muš-karac. Dok je DP l silovao FWS-95, izvjesni “Zelja” je u nju držao upe-reno oružje. FWS-87 je silovao neki muškarac kojeg svjedokinja nije po-znavala. Sve su tri bile istovremeno silovane u istoj prostoriji. U vezi s tim nije spominjala optuženog Zorana Vukovića.

FWS-75 je Vukovića prvi puta srela u Buk Bijeloj, u jednoj od ba-raka pokraj motela. Izlazeći iz pro-storije gdje su je ispitivali, vidjela je Vukovića sa njenim amidžom/daidžom koji je, izgleda, upravo bio pretučen. Opisala ga je kao “niskog,

malog muškarca, plavokosog, svijetlekose”, ali se nije mogla sjetiti njego-vog lica. Nije ga poznavala prije rata i njegovo je ime saznala tek kasnije,kada je došao u stan Radomira Kova-ča. Tom je prilikom Radomir Kovačnaredio svjedokinji da ode u kuhinjus Vukovićem koji je za njima zaklju-čao vrata. Tamo su Vuković i FWS-75 razgovarali i tokom razgovora onjoj je priznao da je u Buk Bijeloj ubionjenog amidžu, kad je ovaj navodnopokušao pobjeći. Zatim je Vukovića morala seksualno uzbuditi, nakončega ju je on oralno silovao.

FWS-75 je izjavila da je u Sred-njoškolskom centru Foča ostala 15dana, počevši od 3. jula 1992. To-kom njenog boravka u Srednjoš-kolskom centru Foča, izvodili su jegotovo svake noći, izuzevši možda udvije prilike. Obično bi došao Dra-gan Zelenović, ponekad zajedno sDraganom Stankovićem (zvanim“Dragić”), i izvodio žene. FWS-75i FWS-87 su veoma često izvodili.Odvodili su ih u stanove (uglavnomu jedan stan u zgradi “Lepa Brena”ili u kuću u Gornjem Polju), gdje sudrugi muškarci čekali da ih siluju. Si-lovali su je svaki put kada bi je izveli.Nakon što je premještena u sportskudvoranu “Partizan”, svjedokinja sesjeća da su je iz “Partizana”, zajedno sD.B., izveli optuženi Dragoljub Ku-narac, koga je poznavala po nadimku“Žaga”, Dragomir “Gaga” Vuković i

g j p p

izvjesni “Bane”, te da su ih odveli ujednu kuću u naselju Aladža u blizi-ni Srednjoškolskog centra Foča, gdjeje već čekala grupa muškaraca. Tu jekuću sa fotografija tužilaštva iden-tificirala kao kuću u ulici Osmana Đikića br. 16. Ostali vojnici su im sepridružili kasnije. Prisjetila se da jeto bilo nekoliko dana prije 2. augusta 1992. U svom je iskazu FWS-75 izja-vila da ju je u zasebnu prostoriju od-veo “Gaga” koji joj je naredio da ima spolni odnos sa šesnaestogodišnjimdječakom za kojeg se sjeća da mu jenadimak bio “Žuća”. Dječak, među-

j j g j j

tim, nije ušao u prostoriju. FWS-75je izjavila da ju je umjesto toga va-

Dragan ZelenovićDragan Zelenović je FWS-75 i FWS-87je FWS-75 i FWS-87 često silovao u zgradi “Lepa Brena”često silovao u zgradi “Lepa Brena”

24. februar - 2. rebiu-l-ahir

47

ginalno i oralno silovala grupa vojnika, uglavnomCrnogoraca, a medu njima je prepoznala Juru Radovi-ća. Jedan od muškaraca jojje zaprijetio da će joj od-sjeći dojke. Optuženi Dra-goljub Kunarac je odveoD.B. u prostoriju odmahpokraj one u kojoj je bila svjedokinja. Svjedokinja smatra da je optuženi Dra-goljub Kunarac izgledaokao da ima kontrolu nadostalim vojnicima i svimešto se događalo u toj kući.Svjedokinja je identificira-la Dragoljuba Kunarca kaojednog od muškaraca koji su odveli nju i D.B. iz Srednjoškol-skog centra Foča u jednu musliman-sku kuću u Aladži u blizini Sred-njoškolskog centra i džamije. Re-kla je da je u jednom trenutku, dok juje “Bane” silovao, Kunarac ušao u prostoriju i rekao joj da se obuče jer moraju ići. Odveo ju je natrag u “Partizan”. Kunarac ju je ponovno odveo u tu kuću i tamo su je silovali njegovi ljudi. Svjedokinja je njego-vo ime saznala kada su ih vratili u “Partizan” nakon njenog boravka u ulici Osmana Đikića br. 16, kada je rekla ostalima da su tamo otišli sa nekim koga su nazivali “Motorka”, što znači isto što i “Žaga”. Dakle,

g

kada ju je on ponovno odveo u ulicu Osmana Đikića br. 16, ona je zna-la njegovo ime, prezime i nadimak. Svjedokinja je rekla da su vojnici Kunarca zvali “Žaga”. Opisala ga

j j j j

je kao “visokog, prilično mršavog i ružnog. Kosa mu je bila pomalo ko-vrčava. Znam da nisam ni gledala u njega kada smo se upoznali. Izgle-dao je tako zastrašujuće”.

Novinarka s Pala

FWS-75 je posvjedočila da su je nekoliko dana na-kon gore opisanih događaja,koliko se ona sjeća 2. au-gusta 1992., optuženi Dra-goljub Kunarac i “Gaga”Vuković ponovno odveli iz“Partizana” u ulicu Osma-na Đikića br. 16. Odredi-la je taj dan kao dan prijenego što je Aladža džamija dignuta u zrak. Prije toga u “Partizan” je stigla jedna žena koja se isprva predsta-vila kao novinarka iz Sara-jeva, ali je na kraju priznala da je sa Pala. FWS-75 je toj

ženi ispričala što joj se sve prije toga dogodilo. I ostale su žene razgovarales njom. Nešto nakon odlaska te žene,u “Partizan” su došli Dragoljub Kuna-rac i “Gaga” i odveli one žene koje surazgovarale s navodnom novinarkom,tj. FWS-75 i svjedokinje FWS-87,FWS-50 i D.B. Kada je stigla u ulicuOsmana Đikića br. 16, tamo su većbile tri žene iz Gackog, jedna od kojihje bila FWS-190. Jedna od žena je bila u osmom mjesecu trudnoće. OptuženiDragoljub Kunarac i “Gaga” ostavilisu svjedokinje muškarcima koji su većbili tamo. FWS-75 je izjavila da su jeprvo silovala trojica crnogorskih voj-nika, koje je identificirala kao Jagoša Kontića (zvanog “Konta”), DP 7 i DP8. DP 8 ju je zaključao u sobu i silovaoje cijele noći vaginalno, analno i oral-no. Ostala dvojica vojnika su je svakiposebno silovali u zoru, a na kraju ju jeujutro silovao i “Gaga”. Te je noći, pre-ma iskazu FWS-75, neposredno prijeponoći eksplozijom razorena Aladža džamija. Svjedokinje FWS-87, FWS-190 i D.B. u to su vrijeme još uvijek

24. februar - 2. rebiu-l-ahir

bile u kući. FWS-75 je vidjela FWS-87 u jednom automobilu s “Banetom”. FWS-87 kasnije joj je rekla da ju je on silovao. U kuću je u neko doba došao i izvjesni Vasiljević i odveo FWS-50 i jednu od žena iz Gackog. Sljedećeg ju-tra su stigli Dragan Stanković i još ne-kolicina muškaraca i htjeli ih odvesti, ali ih je na kraju (nju osobno, FWS-87, D.B. i FWS-190) optuženi Dragoljub Kunarac autom odvezao u Miljevinu. Svjedokinja nije bila sigurna je li u au-tomobilu bio i DP 3, ali je spomenula njegovo prisustvo od trenutka dolaska u Miljevinu. FWS-75 je vjerovala da će ih tamo suočiti s novinarkom, ali se ova nije pojavila. DP 3 je na kraju naredio da ih se premjesti u napuštenu musli-mansku kuću koja je bila poznata kao “Karamanova kuća”. FWS-75 je u tu kuću u Miljevini odveo Miško Savić, a kada je stigla, tamo su već bili neki vojnici: Radovan Stanković “Raša”, Nedžo Samardžić i Nikola Brčić zva-ni “Rođo”. Tokom boravka u toj kući, ove su žene bile u više navrata silovane. Nakon dolaska FWS-75 dovedene su i druge djevojke, i to FWS-132, A.S., A.B. i J.G. Svjedokinja pamti da je Dragoljub Kunarac, ili “Žaga”, dolazio

J j j p j

u tu kuću u dva ili tri navrata da jede. Prvi put kada je tamo došao odveo je jednu ženu sa sobom u drugu prostori-ju, iako se svjedokinja ne sjeća da li se radilo o FWS-87 ili o D.B.

FWS-75 je do svog odlaska 30.oktobra 1992., kada su je zajedno s A.S. i A.B. odveli DP 6, DP l i Dra-gan Zelenović, u Karamanovoj kući provela oko tri mjeseca. FWS-75 je u svom iskazu rekla da su je oko 30. ok-tobra 1992., zajedno s FWS-87, A.S. i A.B., Radomir Kovač i Jagoš Kostić odveli u stambenu zgradu “Brena”.

Izgledalo je da je stan bio Kova-čev i nalazio se na četvrtom spratu. Svjedokinja je spomenula taj isti da-tum u ranijoj izjavi Tužilaštvu koju je odbrana uvela u dokazni materijal. FWS-75 je izjavila da je optuženi Ko-vač bio jedan od muškaraca koji su sudjelovali u napadu na njeno selo 3. jula 1992. Ona ga u to vrijeme nije poznavala, ali ga je tada zapamtila i prepoznala kasnije kada je dovede-na u njegov stan. FWS-75 je u svom iskazu rekla da su sve četiri djevojke koje su odvedene u stan Radomira Kovača bile seksualno zlostavljane i silovane. Samu FWS-75 Kovač je silovao jedan dan nakon što je stigla u taj stan. Kovač ju je uz to silovao svake večeri tokom prvog tjedna nje-nog boravka tamo, jednom prilikom zajedno s FWS-87, i to uz muziku iz “Labuđeg jezera”.

Samu FWS-75 Kovač je

silovao jedan dan nakon što je stigla u taj stan. Kovač ju je uz to silovao svake večeri tokom prvog tjedna njenog boravka tamo,

jednom prilikom zajedno s

FWS-87, i to uz muziku

iz “Labuđeg jezera”.

46


Zločin



Srpsku stranu priče o ratnim zlo-činima nad Bošnjacima nastav-ljamo svjedočenjem Dragana

Zelenovića, rođenog 12. februara 1961.u Foči, u istočnoj Bosni i Hercegovi-ni. Prije 1992. radio je kao električar uMiljevini. Dragan Zelenović je bio pri-padnik jedinice “Dragan Nikolić”, vojnejedinice u Foči koja je na početku rata bila dio TO bosanskih Srba, a od ljeta 1992. nadalje dio Vojske Republike Srp-ske. Zelenović je bio vojnik i, de facto,vojni policajac. “Dragan Zelenović jeobavijestio Pretresno vijeće da je počeoda osjeća kajanje kad je protiv njega podignuta Optužnica 1996. godine.Međutim, tada se nije dobrovoljno pred-ao Međunarodnom sudu. Godine 2000.ili 2001. pobjegao je iz Foče u Rusiju,gdje su ga 2005. uhapsile ruske vlasti.Odatle je 10. juna 2006. prebačen na Međunarodni sud, preko Bosne i Herce-govine. Prilikom drugog ponovnog pris-tupanja Sudu 14. jula 2006., Zelenovićse izjasnio da nije kriv. Zatim je nastavioda osporava Optužnicu i učestvuje upostupku u skladu sa zahtjevom podni-jetim u skladu s pravilom 11bis. Straneu postupku su tek 14. decembra 2006.dostavile Sporazum o izjašnjavanju okrivici i Zelenović se 17. januara 2007.ć

zvanično potvrdno izjasnio o krivici”. Zelenović se složio sa Tužilaštvom da su krivična djela i propusti koje je on počinio bili dio široko rasprostranjen-og ili sistematskog napada na civilno stanovništvo, naročito na muslimansko stanovništvo opštine Foča. Na kraju, Zelenović je priznao da mu je bila pozna-ta činjenica da je u toku oružani sukob i široko rasprostranjen ili sistematski na-pad na nesrpsko, prije svega musliman-sko, civilno stanovništvo, kao i činjenica da je on postupao u okviru tog napada i da mu je doprinio. Zelenović je izjavio da je kriv za podržavanje i pomaganje krivičnog djela silovanja FWS-75 i za si-lovanje FWS-87 kao mučenje i silovanje kao zločine protiv čovječnosti (tačke 5 i 6), za saizvršenje silovanja FWS-87 i dvije neidentifikovane žene, za trostruko silovanje FWS-75 i trostruko silovanje FWS-87 kao mučenje i silovanje kao zločine protiv čovječnosti (tačke 13 i 14). Dragan Zelenović se izjasnio krivim i za silovanje kao zločine protiv čovječnosti.

Nastavljamo drugi dio svjedočenja Bošnjakinja koje se navode u ovom tek-stu pod šiframa a koje je silovao Dragan Zelenović.

FWS-75

FWS-75 je u svom iskazu rekla da su sve četiri djevojke koje su odvedene u stan Radomira Kovača bile seksualno zlostavljane i silovane. Samu FWS-75 Kovač je silovao jedan dan nakon što je stigla u taj stan. Kovač ju je uz to silovao svake večeri tokom prvog tjedna njenog boravka tamo, jednom prilikom zajedno s FWS-87, i to uz muziku iz “Labuđeg jezera”. Radomir Kovač je u tom stanu silovao i A.B., što je A.B. sama ispričala FWS- 75. Vojkan Jadžić je rekao FWS-75 i A.B. da će morati ići u kuću u blizini Hotela “Zelengora”, gdje će morati ku-hati i čistiti za neke druge ljude. Nakon nekoliko dana FWS-75 i A.B. su tamo odvedene i nakon toga su u toj kući u blizini Hotela “Zelengora” provele otpri-

like 15 dana, gdje ih je neprestano silova-lo 10 do 15 vojnika iz Srbije. RadomirKovač je povremeno navraćao da vidikako su i pretvarao se da mu ih je žao.Srpski vojnici su iz te kuće odveli FWS-75 i A.B. u jedan drugi stan u Pod Ma-sali, gdje su morale ostati sedam do desetdana i gdje je FWS-75 bila ponovno sek-sualno zlostavljana, ali tamo nije vidjela optuženog Radomira Kovača. Potom jeVojkan Jadžić odveo FWS-75 i A.B. na-trag u “Brenu” u stan Radomira Kovača i po svom dolasku vidjele su da su FWS-87 i A.S. još uvijek tamo. Silovanja su senastavila i nakon njihovog povratka. Onevečeri kada su se vratile, Vojkan Jadžić jepokušao silovati FWS-87, što je RadomirKovač spriječio, iako mu je prethodnoobećao da će moći spavati s njom. Jedandrugi srpski vojnik, “Željko”, zlostavljao

p j J

je A.B., a Jagoš Kostić je silovao A.S.Tokom te noći “Željko” je odveo A.B. uj J g j

stan u Pod Masali, a Jagoš Kostić je A.S.odveo u stan u Donjem Polju. Sljedećeg jutra, dok su Kovač i Vojkan Jadžić jošspavali nakon noći pijančevanja, DP lje ušao stan i odveo FWS-75 i FWS-87.Vojkan Jadžić, koji se probudio, pošaoje za njima. Odvedene su u stan DP l sdruge strane zgade “Brena”, gdje je Vo-jkan Jadžić “navalio da siluje” FWS-87.Oko podneva Kovač se pojavio u stanus nožem i naredio FWS-87 i FWS-75 da ustanu i krenu s njim. Ni Vojkan Jadžićni DP l nisu se tome suprotstavili. FWS-75 i FWS-87 su na kraju vraćene natrag u stan u Pod Masali, gdje je čekala A.B.FWS-75 se sjeća da su nakon povratka ustan u Pod Masali one (FWS-75 i FWS-87) tamo zatekle A.B. Sve tri morale suskinuti svu odjeću i stajati na stolu ot-prilike pola sata, dok je Radomir Kovačležao na sofi. Nakon toga ih je RadomirKovač, još uvijek nage, odveo do Drinei zaprijetio da će ih zaklati i baciti u ri-jeku. Jagoš Kostić ga je spriječio da izvršitu prijetnju i žene su vraćene u stan.FWS-75 se sjeća da je provela otprilikemjesec dana u stanu Radomira Kovača,uključujući i razdoblja provedena u kućiu blizini Hotela “Zelengora” i u PodMasali. Tokom tog razdoblja djevojke sumorale obavljati kućanske poslove kaošto su čišćenje, kuhanje i pranje odjećemuškarcima. Kada muškarci nisu biliprisutni, bile su zaključane u stanu.

Konačno, jednog jutra RadomirKovač je najavio da će A.B. biti prodana izvjesnom “Dragecu”, a da će FWS-75odvesti DP l i izvjesni “Zelja”. “Dragec”je došao, platio 200 njemačkih maraka za A.B. i odveo je. Kasnije tog dana DPl i Zelja odveli su FWS-75 u “Dragecov”stan, gdje joj je “Dragec” rekao da joj jespasio život jer su se spremali da je ubiju.Dok su bile tamo, “Dragec” ih je iznajm-

Radovan StankovićRadovan Stanković ih je neprestano sih je neprestano silovailovaoo

9. mart - 16. rebiu-l-ahir

47

ljivao drugima kao prostitutke. Nakon nekog vremena (u iskazu svjedokinje to razdoblje varira između 15 dana i otpri-like dva mjeseca) provedenog u “Drage-covom” stanu, Jasko Gadžić je odveo A.B., koju nakon toga niko više nije vi-dio. FWS-75 je na kraju prodana izvjes-nom Todoviću koji ju je držao u stanu u dijelu Foče koji se zove Masala. Iz Foče je uspjela pobjeći 5. marta 1993., uz pomoć dvojice Srba.

FWS-87, FWS-62, FWS-50 i FWS-95 su među onima koje se sjećaju da su tokom boravka u Srednjoškolskom cen-tru Foča žene bile veoma često izvođene i seksualno zlostavljane. 577 FWS-87 se konkretno sjeća da je FWS-75 bila među ženama koje su prozivane, te da su si-lovane u istoj učionici u Srednjoškolskom centru Foča tokom incidenta koji je opisala FWS-87. FWS-95 se takođe sjeća da je FWS-75 bilo naređeno da izađe te noći, ali se nije mogla sjetiti što se s drugim ženama u učionici događalo dok je nju silovao DP 1. D.B. se sjeća da ju je Dragoljub Kunarac zajedno s FWS-75 izveo iz “Partizana” i odveo u ulicu Osmana Đikića br. 16.Obje svjedokinje, FWS-75 i D.B., sjetile su se da je grupa vojnika već čekala kad su one došle. D.B. je posvjedočila, isto kao i FWS- 75, da je izgledalo da Dragoljub Kunarac ima kontrolu nad tim vojnicima u kući. D.B. je nadalje potvrdila svjedočenje FWS-75 o tome da su njih dvije bile odve-dene u zasebne sobe u toj kući. D.B. je takođe rekla da je FWS-75 jedva mogla

hodati i da je izgledala jakouplašeno kada su djevojkenakon tog incidenta zajednovraćene u “Partizan”. D.B.se nadalje sjeća da ju je za-jedno s FWS-75 u Miljevinuodveo Dragoljub Kunarac.FWS-87, A.S. i FWS-132sjećaju se da je FWS-75 bo-ravila s njima u Karamanovojkući. Svjedočenje FWS-75o neprestanim silovanjima koja su ona i ostale žene mo-rale trpjeti dok su ih držali uKaramanovoj kući odražava se i u drugim iskazima.FWS-87 i A.S. sjećaju se da su bile neprestano silovane.D.B. je slično tome izjavila da ju je neprestance silovao Ra-dovan Stanković.

Svjedočenje A.S.

A. S., koja je imala otprilike 19 go-dina u vrijeme tih događaja i kćerka jeFWS- 152, sjeća se daje vidjela FWS-87,FWS-75, A.B., D.B. i J.G. u Karamano-voj kući. A.S. je prije rata živjela veoma blizu te kuće i identificirala ju je na foto-grafiji u sudnici. A.S. se uopšte nije sjetila nikoga u toj kući ko se zvao “Žaga” ilig j p j jj

Dragoljub Kunarac. A.S. su neprestanosilovali dok je živjela u toj kući. Mora-la je obavljati kućanske poslove i nijesmjela ići kamo je htjela. Svjedokinja A.S. je u svom iskazu rekla da je, nakon

9. mart - 16. rebiu-l-ahir

što su njoj i ostalim ženama iz njenog sela Miljevina na-redili da napuste svoje kućei odvođenja u “Partizan”negdje sredinom augusta, usamom “Partizanu” provela otprilike jedan do tri mjese-ca. Nije mogla biti preciznija u pogledu vremena. Odandeje DP l odveo nju, FWS-87 ivjerojatno A.B. u jedan stan,gdje ih je predstavio dvojicivojnika s kojima im je rečenoda moraju ostati. Ne sjeća seje li i FWS-75 takođe bila odvedena tom prilikom, nikada je tačno stigla A.B. Ta dvojica muškaraca, “Jagoš”i “Klanfa”, odveli su ih ujedan stan u zgradi “Lepa Brena” koju je identificirala na fotografiji tužilaštva. A.S.

je u stanu Radomira Kovača ostala otpri-like mjesec ili dva, a viđala ga je gotovo svakodnevno. Ona je spavala s Jagošem Kostićem u jednoj sobi dok je Radomir Kovač u drugoj sobi spavao s FWS-87. A.S. je pred Pretresnim vijećem ispričala kako ju je tokom prvog dana u tom stanu Jagoš Kostić natjerao da izađe s njim u grad i da ga pritom drži ispod ruke. Odvedena je u jedan kafić, a zatim vraćena u stan. U međuvremenu je Ra-domir Kovač očito silovao FWS-87, što joj je FWS-87 kasnije i potvrdila. A.S. je tog prvog dana takođe silovana, a to je učinio Jagoš Kostić.

Sve tri morale su skinuti

svu odjeću i stajati na stolu otprilike pola sata, dok je

Radomir Kovač ležao na sofi.

Nakon toga ih je Radomir Kovač, još uvijek nage, odveo do Drine i zaprijetio da će ih zaklati i baciti u rijeku. Jagoš Kostić

ga je spriječio da izvrši tu

prijetnju i žene su vraćene u

stan.

50


Zločin



Srpsku stranu priče o ratnim zlo-činima nad Bošnjacima nastav-ljamo svjedočenjem Dragana SS

Zelenovića, rođenog 12. februara 1961. uFoči, u istočnoj Bosni i Hercegovini. Prije1992. radio je kao električar u Miljevini.Dragan Zelenović je bio pripadnik “je-dinice Dragan Nikolić”, vojne jedinice uFoči koja je na početku rata bila dio TObosanskih Srba, a od ljeta 1992. nadaljedio Vojske Republike Srpske. Zelenovićje bio vojnik i, de facto, vojni policajac.“Dragan Zelenović je obavijestio Pretresnovijeće da je počeo da osjeća kajanje kad jeprotiv njega podignuta Optužnica 1996.godine. Međutim, tada se nije dobrovolj-no predao Međunarodnom sudu. Godine2000. ili 2001. pobjegao je iz Foče u Ru-siju, gdje su ga 2005. uhapsile ruske vlasti.Odatle je 10. juna 2006. prebačen na Me-nunarodni sud, preko Bosne i Hercegovi-ne. Prilikom drugog ponovnog pristupanja Sudu 14. jula 2006., Zelenović se izjasnioda nije kriv. Zatim je nastavio da ospora-va Optužnicu i učestvuje u postupku uskladu sa zahtjevom podnijetim u skladus pravilom 11bis. Strane u postupku su tek 14. decembra 2006. dostavile Sporazum oizjašnjavanju o krivici i Zelenović se 17.januara 2007. zvanično potvrdno izjasnioo krivici. Zelenović se složio sa Tužilaštvomda su krivična djela i propusti koje je onpočinio bili dio široko rasprostranjenog ili sistematskog napada na civilno stanov-

ništvo, naročito na muslimansko stanov-ništvo opštine Foča. Na kraju, Zelenović je priznao da mu je bila poznata činjenica da su u toku oružani sukob i široko raspro-stranjen ili sistematski napad na nesrpsko, prije svega muslimansko, civilno stanov-ništvo, kao i činjenica da je on postupao u okviru tog napada i da mu je doprinio. Zelenović se izjavio da je kriv za podrža-vanje i pomaganje krivičnog djela silovanja FWS-75 i za silovanje FWS-87 kao mu-čenje i silovanje kao zločine protiv čovječ-nosti (tačke 5 i 6), za saizvršenje silovanja FWS-87 i dvije neidentifikovane žene, za trostruko silovanje FWS-75 i trostruko silovanje FWS-87 kao mučenje i silovanje kao zločine protiv čovječnosti (tačke 13 i 14). Dragan Zelenović se izjasnio krivim i za silovanje kao zločine protiv čovječnosti.

Nastavljamo drugi dio svjedočenja Bošnjakinja koje se navode u ovom tekstu pod šiframa a koje je silovao Dragan Ze-lenović.

Svjedočenje A.S.

Odande je DP l odveo nju, FWS-87i vjerojatno A.B. u jedan stan, gdje ih je predstavio dvojici vojnika s kojima im je rečeno da moraju ostati. Ne sjeća se je li i FWS-75 takođe bila odvedena tom prili-kom, ni kada je tačno stigla A.B. Ta dvojica muškaraca, “Jagoš” i “Klanfa”, odveli su ih u jedan stan u zgradi “Lepa Brena” koju je identificirala na fotografiji tužilaštva. A.S. je u stanu Radomira Kovača ostala otprilike mjesec ili dva, a viđala ga je gotovo svakod-nevno. Ona je spavala s Jagošem Kostićem u jednoj sobi dok je Radomir Kovač u dru-goj sobi spavao s FWS-87. A.S. je pred Pre-tresnim vijećem ispričala kako ju je tokom prvog dana u tom stanu Jagoš Kostić natje-rao da izađe s njim u grad i da ga pritom drži ispod ruke. Odvedena je u jedan kafić, a zatim vraćena u stan. U međuvremenu je Radomir Kovač očito silovao FWS-87, što joj je FWS-87 kasnije i potvrdila. A.S. je tog prvog dana takođe silovana, a to je učinio Jagoš Kostić. A.S. je ostala u stanu Radomira Kovača otprilike mjesec ili dva. Imala je utisak da je Kovač imao kontro-lu nad onim što se događalo u tom stanu. Tokom svog boravka spavala je u jednoj

sobi s Jagošem Kostićem, dok je FWS-87spavala u istoj sobi u kojoj i Kovač. Mogla je čuti kada je ovaj silovao FWS-87. JagošKostić ju je silovao kada god je htio, oralnoi vaginalno, a ona nije imala izbora nego da se pokori njegovim zahtjevima. Ponekadju je i tukao, a jednom je zaprijetio da ćeje zaklati. Obje žene su morale izvršavatisvaku zapovijed, jer su obojica muškaraca stalno bili naoružani noževima, puškama ili pištoljima. Stan je bio zaključan i vanjskiim svijet nije bio dostupan. Žene su morale

p j j j jj

raditi kućanske poslove kao što su čišćenjestana i pranje odjeće muškarcima, a moralesu ih i služiti hranom i pićem.

Svjedokinja A.S. se sjećala jednog incidenta koji nije mogla povezati s ne-kim određenim datumom, kada je njoj,FWS-87 i A.B. bilo naređeno da se predRadomirom Kovačem i Jagošem Kostićemskinu do gola i kada su bile prisiljene da plešu. Nije bila sigurna jesu li bili prisutnii drugi vojnici, kao nije li FWS-75 tako-đe bila tamo. Radomir Kovač nije uvijek bio prisutan kada je ona silovana, ali on jepouzdano znao šta se s njom događa. Ra-domir Kovač je sam nikada nije silovao.Nakon mjesec dana su nju i FWS-87 od-veli izvjesni “Miško” i još jedan muškarac,obojica iz Crne Gore. Kasnije je saznala da su prodane za po 500 njemačkih maraka i kamion deterdženta. Muškarci koji su ihkupili rugali su im se zbog cijene po kojojsu prodane. Prvo su ih odveli u Nikšić, a zatim u Podgoricu.

Svjedočenje D.B.

D.B. je u vrijeme tih događaja imala otprilike 19 godina. Ona je sestra FWS-87.Prije rata je živjela u selu Trošanj. Njeno jeselo napadnuto rano ujutro 3. jula 1992.dok je ona spavala u šumi iznad sela. Na-kon što je zarobljena u šumi, D.B. je odve-dena u Buk Bijelu. Odande je prevezena u Srednjoškolski centar Foča zajedno sa,među ostalima, svojom majkom i sestrom,FWS-87. D.B. je u Srednjoškolskom cen-tru Foča ostala otprilike deset ili petnaestdana. Sjeća se da je tamo vidjela vojnikekako odvode djevojke iz učionice. D.B.je posvjedočila da su na taj način izvedeneFWS-87, FWS-75, FWS-50 i FWS-88.

Prodali ih za po 500 njemačkihProdali ih za po 500 njemačkih maraka i kmaraka i kamion deterdžentamion deterdžentaa

23. mart - 1. džumade-l-ula

51

Nakon tih deset do petnaest dana u Sred-njoškolskom centru Foča, D.B. je odvede-na u “Partizan”. D.B. se sjeća da je otprilike deset dana nakon što je (krajem jula) stigla u “Partizan”, nju i FWS-75 odande odveo optuženi Dragoljub Kunarac, “Žaga”, kako

j

je čula da ga zovu drugi vojnici. Njegovo pravo ime je saznala kasnije, kada joj se on predstavio. S njim je bio “Gaga”, Dra-gomir Vuković. Oni su u “Partizan” stigli otprilike u 20:00 sati u crvenom automo-bilu marke “Lada”, koji je vozio optuženi Dragoljub Kunarac. Njih dvije odvedene su u kuću u ulici Osmana Đikića br. 16, koju je prepoznala na fotografijama Tuži-laštva. Po dolasku u ulicu Osmana Đikića br. 16, FWS-75 i D.B. su odmah odvede-ne gore, gdje je već čekalo otprilike deset vojnika. D.B. je takođe dobila utisak da su “Žaga” i “Gaga” imali kontrolu, a jedan joj

j jj

je vojnik rekao da je optuženi Dragoljub Kunarac zapravo njihov komandant. Neki od vojnika su imali crnogorski naglasak i ona se sjetila imena nekih od njih, konkret-no “Tolja” i Jure, iako se čini da je poto-njem ime saznala kasnije od FWS-75 koja gaje poznavala prije rata. D.B. je nadalje posvjedočila daje razdvojena od FWS-75 i odvedena u prostoriju u lijevom uglu zgrade, da je Jure pošao za njom u sobu, skinuo joj odjeću i vaginalno je silovao. Za-tim je u sobu ušao “Gaga” koji ju je takođe silovao. Na kraju je ušao jedan dječak od 15 ili 16 godina i on ju je takođe silovao. Nakon tih događaja “Gaga” joj je rekao da se otušira jer dolazi njegov komandant i za-prijetio joj je da će je ubiti ako ne zadovolji komandantove želje. Ponovio je to kada je ušao optuženi Dragoljub Kunarac. D.B je skinula hlače optuženom, ljubila ga po ci-jelom tijelu i zatim imala vaginalni odnos

s optuženim. D.B. je rekla da se osjećala strašno ponižena jerje morala igrati aktivnu uloguu onom što se događalo, štoje učinila ustrašena ranijim“Gaginim” prijetnjama. Imala je utisak da je optuženi znaoda ona to ne čini svojevoljno,ali je odgovarajući na pitanjezastupnika odbrane dopustila da nije sigurna da li bi do tog odnosa doista došlo da ona nijepreuzela neku vrstu inicijative.Nakon nekog vremena u sobuse vratio “Gaga” i pitao optuže-nog je li zadovoljan, obraćajućimu se kao “komandantu”, na šta ovaj nije odgovorio. Zatimsu i FWS-75 i D.B. vraćene u“Partizan”. FWS-75 je izgleda-la užasnuto i jedva je hodala,ali očito nije rekla D.B. šta joj se dogodilo.D.B. je u svom iskazu kazala da je na dankada je Aladža džamija dignuta u zrak ona ponovno odvedena u kuću u ulici Osmana Đikića br. 16. Tokom svjedočenja neko jevrijeme oklijevala da li je riječ bila o l. ili 2.augustu 1992., ali se na kraju po njenommišljenju to zapravo dogodilo 2. augusta 1992. Zajedno s njom bile su FWS-87,FWS-75 i (vjerovatno) FWS-50. Drago-ljub Kunarac i “Gaga” su ih odvezli crve-nim automobilom marke “Lada”. Nekidrugi vojnici koji su s Dragoljubom Ku-narcem došli u “Partizan” nisu se vratili snjima. D.B. je takođe ispričala o ranijojposjeti jedne žene koja se predstavila kaonovinarka i rekla da u Bosni i Hercegoviniradi za televiziju. D.B. je njoj ispričala šta se u “Partizanu” događa ženama, uključu-jući i to da ju je silovao optuženi Drago-

23. mart - 1. džumade-l-ula

ljub Kunarac. Taj je razgovornovinarku naljutio i uznemi-rio, a odgovarajući na kon-kretno pitanje tužioca, D.B. jeizjavila da je nakon toga čula vojnike kako pričaju da je op-tuženi Kunarac s tom ženombio u vezi. Istog tog dana Ku-narac je došao u “Partizan” iotišao zajedno s novinarkom.Kada su stigle u ulicu Osmana Đikića br. 16, tamo je već če-kalo desetak vojnika.

Ona i FWS-75 morale su im pripremiti večeru. Kada je došlo do eksplozije, prozo-ri na kući su se razbili. Nekisu vojnici izašli i po povratkuizvijestili da je uništena Ala dža džamija. Nakon eksplozije,izvjesni “Jure” ju je odveo u

jednu prostoriju na desnoj strani zgrade i vaginalno je silovao. Ostatak noći je pro-vela s njim.

Optuženog Dragoljuba Kunarca nijevidjela u kući kasnije te noći, već samo prije eksplozije kada je on došao u ku-hinju u kojoj se, prije nego što je otišao, zadržao desetak minuta. Ujutro su bili prisutni samo nekoliko vojnika, FWS-75 i FWS-87. Optuženi Dragoljub Kunarac se vratio u crvenom automobilu marke “Lada” otprilike u vrijeme ručka. Kunarac i još jedan vojnik, čijeg se imena ne sjeća, su smjestili svjedokinju, FWS-87 i FWS-75 u auto i odvezli ih u jedan restoran u Miljevini.

Tamo je već čekao DP 3 s nekim voj-nicima i djevojkama je rečeno da s njima sjednu. Nakon toga je odvedena u jednukuću u Miljevini.

Zatim je u sobu ušao “Gaga”

koji ju je takođe silovao. Na

kraju je ušao jedan dječak od 15 ili 16 godina i on ju je takođe silovao. Nakon tih događaja “Gaga” joj je rekao da se otušira jer

dolazi njegov komandant i

zaprijetio joj je da će je ubiti

ako ne zadovolji komandantove

želje.

50


Zločin



S rpsku stranu priče o ratnimzločinima nad Bošnjacima nastavljamo svjedočenjem

Dragana Zelenovića, rođenog 12.februara 1961. u Foči, u istočnojBosni i Hercegovini. Prije 1992.radio je kao električar u Miljevini.Dragan Zelenović je bio pripadnik “jedinice Dragan Nikolić”, vojnejedinice u Foči koja je na početkurata bila dio TO bosanskih Srba,a od ljeta 1992. nadalje dio Voj-ske Republike Srpske. Zelenović jebio vojnik i, de facto, vojni poli-cajac. “Dragan Zelenović je oba-vijestio Pretresno vijeće da je po-čeo da osjeća kajanje kad je protiv njega podignuta Optužnica 1996.godine. Međutim, tada se nije do-brovoljno predao Međunarodnomsudu. Godine 2000. ili 2001. po-bjegao je iz Foče u Rusiju, gdjesu ga 2005. uhapsile ruske vlasti.Odatle je 10. juna 2006. prebačen

na Međunarodni sud, preko Bosne i Hercegovine. Prilikom drugog ponovnog pristupanja Sudu 14. jula 2006. Zelenović se izjasnio da nije kriv. Zatim je nastavio da os-porava Optužnicu i učestvuje u po-stupku u skladu sa zahtjevom pod-nijetim u skladu s pravilom 11bis. Strane u postupku su tek 14. de-cembra 2006. dostavile Sporazum o izjašnjavanju o krivici i Zeleno-vić se 17. januara 2007. zvanično potvrdno izjasnio o krivici”. Zele-nović se složio sa Tužilaštvom da su krivična djela i propusti koje je on počinio bili dio široko raspro-stranjenog ili sistematskog napada na civilno stanovništvo, naročito na muslimansko stanovništvo op-štine Foča.Na kraju, Zelenović je priznao da mu je bila poznata či-njenica da su u toku oružani sukob i široko rasprostranjen ili sistemat-ski napad na nesrpsko, prije svega muslimansko, civilno stanovniš-tvo, kao i činjenica da je on postu-pao u okviru tog napada i da mu je doprinio. Zelenović je izjavio da je kriv za podržavanje i pomaganje krivičnog djela silovanja FWS-75 i za silovanje FWS-87 kao mučenje i silovanje kao zločine protiv čovječ-nosti (tačke 5 i 6), za saizvršenje silovanja FWS-87 i dvije neiden-tif ikovane žene, za trostruko silo-vanje FWS-75 i trostruko silovanje FWS-87 kao mučenje i silovanje kao zločine protiv čovječnosti (tač-ke 13 i 14). Dragan Zelenović se izjasnio krivim i za silovanje kao zločine protiv čovječnosti.

Nastavljamo drugi dio svjedo-čenja Bošnjakinja koje se navode u ovom tekstu pod šiframa a koje je silovao Dragan Zelenović.

Svjedočenje D.B.

D.B. je u vrijeme tih događaja imala otprilike 19 godina. Ona jesestra FWS-87. Prije rata je živjela u selu Trošanj. Njeno je selo napad-nuto rano ujutro 3. jula 1992. dok jeona spavala u šumi iznad sela. Na-kon što je zarobljena u šumi, D.B.je odvedena u Buk Bijelu. Odandeje prevezena u Srednjoškolski cen-tar Foča zajedno sa, među ostalima,svojom majkom i sestrom, FWS-87.D.B. je u Srednjoškolskom centruFoča ostala otprilike deset ili petna-est dana. Sjeća se da je tamo vidjela vojnike kako odvode djevojke iz uči-onice. D.B. je posvjedočila da su na taj način izvedene FWS-87, FWS-75,FWS-50 i FWS-88.

D.B. se sjeća da ju je u kuću uMiljevini odveo stanoviti “Miško”.Iz škole je poznavala kćerku pret-hodnog vlasnika te kuće. Kada je sti-gla, pred kućom su već stajale drugedjevojke koje su joj kasnije rekle da je u tu kuću dolazio i “Žaga”, ali ga

j j j j j j

ona tada nije vidjela. Kao što je ka-snije takođe saznala, neki su vojnicitrajno boravili u toj kući, i to Rado-van Stanković koji joj se predstavio,Nedžo Samardžić i Nikola Brčić. DP3 je u tu kuću dolazio s vremena na vrijeme. Nakon njenog dolaska svakije od vojnika uzeo po jednu djevojkusamo za sebe. Svjedokinju je odabraoRadovan Stanković koji ju je nepre-stano silovao tokom njenog boravka u toj kući. Žene nisu mogle napusti-

j g

ti kuću i nisu imale nikakvog izbora ni kontrolu nad svojom sudbinom.D.B. je u svojem iskazu rekla da jeu kasnijoj fazi vidjela Dragoljuba Kunarca u toj kući, kada je navod-no došao posjetiti djevojke. Sjedio je

FWS-50: Dok me je silovaoFWS-50: Dok me je silovao Zoran VZoran Vukoviuković je rekao da je ć je rekao da je njegova kćerka istih godina kao janjegova kćerka istih godina kao ja

6. april - 15. džumade-l-ula

51

s njima u dnevnoj sobi i razgovara-li su. Sjeća se da mu je ruka bila u zavojima i da joj je neko od vojnika rekao da je Kunarac imao prometnu nesreću. Nije ga vidjela da u sobu odvodi neku od žena, ali je potvr-dila da ga je u dnevnoj sobi vidjela sa svojom sestrom, FWS-87. Prili-kom svog svjedočenja pred Sudom nije se mogla sjetiti tačnog datuma kada se to dogodilo, ali misli da je to bilo otprilike mjesec dana nakon što je dovedena u kuću u Miljevini, tj. nakon 3. augusta 1992. D.B. nije poznavala Dragoljuba Kunarca prije rata, ali je čula druge vojnike kako ga oslovljavaju sa “Žaga”. D.B. je re-

j g j

kla da je, kada ga je prvi puta vidje-la, on nosio maskirnu uniformu i da je bio naoružan. Radovan Stanković je D.B odveo iz Karamanove kuće i doveo u svoj stan u zgradi “Lepa Bre-na”, gdje je ostala otprilike 15 dana, nakon čega joj je 3. novembra 1992. Stanković pomogao da pređe granicu i ona se uspjela ukrcati u autobus za Brod. Tokom svog boravka u stanu nije vidjela FWS-75, A.S. ni FWS-87. To-kom unakrsnog ispitivanja saglasila se s odbranom da je osjećala da je Stankovićštiti, ali samo utoliko što jebila zaštićena od tog da jesiluju i drugi vojnici.

Svjedočenje FWS-50

FWS-50 je imala ot-prilike 16 godina u vrije-me tih događaja. Njena jemajka FWS-51, njen otacFWS-52. FWS-62 je baka FWS-50. Prije rata, FWS-50 je živjela u selu Mješaja u opštini Foča. Početkommaja 1992. FWS-50 i njena porodica počeli su živjeti ušumi jer su se bojali da bimogli biti spaljeni u svo-me domu, što se već počelodogađati u susjednim selima. Kada je rano ujutro 3. jula 1992. napadnuta Mješaja, svjedokinja se nalazila u sklo-ništu u šumi. FWS-50 je zarobljena 5. jula u šumi, zajedno s grupom ljudi među kojima su bili njena majka, dvo-jica braće i sestra. FWS-50 je u svom iskazu rekla da je 5. jula 1992. grupa zarobljenih civila u kojoj je bila i ona iz Buk Bijele odvedena u Srednjoškol-ski centar Foča. Drugog dana njenog boravka u Srednjoškolskom centru Foča došli su vojnici i odveli otprilike osam žena, uključujući svjedokinju, D.B., FWS-87, FWS-75, FWS-95 i

FWS-88 i jednu ženu koja se zvala kao i svjedokinji-na majka. Odveli su ih ujednu prostoriju smještenupokraj glavne prostorije ukojoj su uglavnom bora-vili. U toj susjednoj pro-storiji svaki je od vojnika izabrao po jednu djevojku.Jedan naoružani vojnik jerekao svjedokinji da pođes njim i odveo je u trećuprostoriju, gdje joj je na-redio da skine odjeću i le-gne. Silovao ju je, pritom

je psujući. Nakon toga je vraćena uglavnu prostoriju. Ona više nije bila izvođena tokom boravka u Srednjoš-kolskom centru Foča, iako je čestovidjela da izvode druge djevojke.

FWS-50 se sjeća da je u “Partizan”odvedena otprilike 11 dana nakonšto je 5. ili 6. jula 1992. dovedena uSrednjoškolski centar Foča. Odandesu je izveli Zoran Vuković, kojeg jeveć poznavala iz Buk Bijele, i još je-dan vojnik, a njih su je dvojica došlitražiti otprilike dva dana nakon nje-nog dolaska tamo. Pokušala se sakritiu kupaonici, ali je njena majka došla


po nju jer je bila zabrinuta šta bi se moglo dogoditi drugim zatočenicima ako svjedokinja ne izađe. Vuković je odveo nju i FWS-87 u jedan prazan stan, gdje ju je Vuković odveo u jednu sobu i silovao je. FWS-50 je u svom iskazu rekla da je tokom drugog silo-vanja Zoran Vuković spomenuo kako je njegova kćerka istih godina kao i FWS-50.

Njen prvi susret s optuženim Dragoljubom Kunarcem odigrao se 2. augusta 1992. u ulici Osmana Đikića br. 16. Ponovo ga je vidjela u “Partizanu” kada je došao da poku-pi djevojke. U toj kući ju je optuženi Dragoljub Kunarac odvojio od dru-gih i odveo u zasebnu sobu, gdje ju je silovao na sofi. FWS-50 je za nje-ga rekla da je tom prilikom bio vrlo grub. Kada je Kunarac bio gotov s njom, odveo ju je u glavnu sobu gdje su sjedili svi ostali vojnici. FWS-50 je ispričala da je ponovno silovana iste noći u radionici koja se nalazila uz kuću i da je to uradio stari crno-gorski vojnik koji je mahao nožem i prijetio da će joj nacrtati krst na leđi-ma i krstiti je. FWS-50 je rekla da ju je silovao “na zvjerski način”.

Pokušala se sakriti u

kupaonici, ali je njena majka došla po nju jer je bila zabrinuta šta bi se moglo dogoditi drugim zatočenicima

ako svjedokinja ne izađe. Vuković je odveo nju i FWS-87 u

jedan prazan stan, gdje ju je Vuković odveo u jednu sobu i

silovao je.

FWS-50 je u svom iskazu rekla da je tokom drugog silova-nja Zoran Vuković spomenuo kako je njegova kćerka istih

godina kao i FWS-50

44


Zločin




Zelenovića, rođenog 12. februara 1961.u Foči, u istočnoj Bosni i Hercegovini.Prije 1992. radio je kao električar u Mi-ljevini. Dragan Zelenović je bio pripad-nik “jedinice Dragan Nikolić”, vojnejedinice u Foči koja je na početku rata bila dio TO bosanskih Srba, a od ljeta 1992. nadalje dio Vojske Republike Srp-ske. Zelenović je bio vojnik i, de facto,vojni policajac. “Dragan Zelenović jeobavijestio Pretresno vijeće da je počeoda osjeća kajanje kad je protiv njega po-dignuta Optužnica 1996. godine. Me-đutim, tada se nije dobrovoljno predaoMeđunarodnom sudu. Godine 2000. ili2001. pobjegao je iz Foče u Rusiju, gdjesu ga 2005. uhapsile ruske vlasti. Odatleje 10. juna 2006. prebačen na Menuna-rodni sud, preko Bosne i Hercegovine.Prilikom drugog ponovnog pristupanja Sudu 14. jula 2006. Zelenović se izja-snio da nije kriv. Zatim je nastavio da osporava Optužnicu i učestvuje u po-stupku u skladu sa zahtjevom podnije-tim u skladu s pravilom 11bis. Straneu postupku su tek 14. decembra 2006.dostavile Sporazum o izjašnjavanju okrivici i Zelenović se 17. januara 2007.zvanično potvrdno izjasnio o krivici”.Zelenović se složio sa Tužilaštvom da sukrivična djela i propusti koje je on po-činio bili dio široko rasprostranjenog ilisistematskog napada na civilno stanov-ništvo, naročito na muslimansko sta-novništvo opštine Foča. Na kraju, Zele-nović je priznao da mu je bila poznata činjenica da su u toku oružani sukob iširoko rasprostranjen ili sistematski na-pad na nesrpsko, prije svega musliman-sko, civilno stanovništvo, kao i činjenica da je on postupao u okviru tog napada

i da mu je doprinio. Zelenović je izjavio da je kriv za podržavanje i pomaganje krivičnog djela silovanja FWS-75 i za si-lovanje FWS-87 kao mučenje i silovanje kao zločine protiv čovječnosti (tačke 5 i 6), za saizvršenje silovanja FWS-87 i dvije neidentifikovane žene, za trostru-ko silovanje FWS-75 i trostruko silo-vanje FWS-87 kao mučenje i silovanje kao zločine protiv čovječnosti (tačke 13 i 14). Dragan Zelenović se izjasnio krivim i za silovanje kao zločine protiv čovječnosti.


Svjedočenje FWS-191

Prije rata FWS-191, kći FWS-192, uvrijeme događaja stara oko sedamnaest godina, živjela je sa svojom porodicom u Gackom. Napustili su Gacko oko 20. juna i otišli prvo u Borac, a kasnije do Zelengore. Sa Zelengore su bježali kroz šume u pravcu Konjica, no 4. jula 1992. zarobljeni su na području Uloga. FWS-191 je izjavila da je prvo odvedena u školu u Ulogu i, nakon što je tamo provela dva ili tri dana, odvedena je 7. jula 1992. u školu u Kalinoviku, gdje su držali 130-140 civila Muslimana iz Gackog, a među njima i njenu majku. Tamo je ostala do 2. augusta 1992. Toga dana vojnici u maskirnim uniformama odveli su je iz škole zajedno sa sedam ili osam drugih djevojaka, medu kojima su bile J.G., FWS-186 i FWS-190. Kasni-je je doznala da su ljudi koji su je izveli bili Dragoljub Kunarac zvani “Žaga” i j j j j j

“Gaga”, koji je imao još i nadimak “Cr-nogorac”. Kada je zamolila jednog od stražara u školi da ih zaštiti, on je kazao da ništa ne može učiniti jer da “Žaga”

j

nad svim ima kontrolu. U automobilu “Gaga” i “Žaga” su sjedili na prednjim sjedištima, a sve djevojke na stražnjem sjedištu. Vozili su se 10-15 minuta, prošli kroz Kalinovik, i nakon toga su premještene u jednu hladnjaču, koja ih je na kraju odvezla do Foče. Stigle su u naselje Aladža, što svjedokinja u to vri-jeme nije znala, no kasnije je doznala razgovarajući sa drugim ženama. Kada su stigle, čekali su ih vojnici, no ne sjeća se da li je u to vrijeme prisutan bio i Dragoljub Kunarac. Imala je dojam da

su vojnici bili Srbi ili Crnogorci i sjetila se da se jedan od njih zvao Jure Ivano-vić. Tridesetak minuta ili jedan sat ka-snije vratio se “Žaga” zajedno sa DP 6

j

i vojnici su obojicu pozdravili sa pošto-vanjem, iz čega je svjedokinja zaključila da je “Žaga” bio zapovjednik. U toj kući

j g j j j j

ih nisu maltretirali. “Žaga” je FWS-191,j g p j j

FWS-186 i J.G. rekao da ponovo uđuu automobil i odveo ih je u “Partizan”.Dragoljub Kunarac je izašao iz automo-bila i proveo 5-10 minuta razgovarajućisa jednom ili dvije djevojke, nakon čega se vratio u automobil. Od “Partizana” suse odvezli do jedne kuće u Trnovačama,za koju se FWS-191 sjeća da se radilo okući DP 6. “Žaga” je otišao na četrdese-

j j

tak minuta ili jedan sat, a kada se vratio,u kući su bile tri djevojke, DragoljubKunarac, DP 6 i “Gaga”. DP 6 je svima rekao gdje će ko spavati. J.G. je otišla sa “Gagom” na prvi sprat. FWS-186 je sa DP 6 otišla na drugi sprat. Djevojke suposlušale svaku zapovijed koja im je bila upućena i učinile sve što im je bilo na-ređeno. “Žaga” je došao u sobu u kojoj

p j

se ona nalazila i predstavio se. FWS-191mu je kazala da je djevica, a DragoljubKunarac je rekao da će joj onda on bitiprvi. Skinuo je sa sebe odjeću i narediojoj da učini to isto, što je ona i uradila.Na stol je stavio bajonet, što je svjedo-kinju jako uplašilo. Kunarac je pokušaopenetrirati vaginu FWS-191, no u tomenije u potpunosti uspio, zato što se ona ukočila od straha. Ostatak noći provelisu zajedno u toj sobi. FWS-186 joj jeispričala da je DP 6 izvukao pištolj istavio ga pokraj njih prije no što ju jesilovao. J.G. je rekla da je “Gaga” nijesilovao zato što je imala menstruaciju.Kada se “Žaga” predstavio FWS-191,

j j

pokazao joj je i pločicu na kojoj je bilonjegovo ime. Hvalio se svjedokinji da je prije rata bio u Francuskoj, gdje ježivio od krađa po buticima. Rekao jojje takođe da je u jednom trenutku bioovisan o drogi. Rekao joj je da se boriona frontu u Hrvatskoj prije no što je do-šao u Foču. Čini se da je prije rata bio

j p j j

zaposlen u nekoj farmaceutskoj firmi. Ukući u Trnovačama svjedokinja je prove-la pet do šest mjeseci. Žaga ju je silovao

j j j p

tokom prvih mjesec ili mjesec i po dana.Opisala ga je na sljedeći način: “Visok,mršav, a kosa mu nije bila jako kratka,bila je poduža. Mislim da je imao grubolice, velike oči. Kosa mu je bila smeđa.”

Osjećala se Osjećala se kao da je njegovo vkao da je njegovo vlasništvlasništvoo


45

Nakon što ju je iz kuće uTrnovačama odveo njen bu-dući suprug, više nije nikada razgovarala sa “Žagom”, iako

p g j

je on jednom prilikom tražiood njenog supruga da je vidi,što je ona odbila. Međutim,kasnije ga je viđala u razdo-blju poslije rata, budući da su njena i njegova djeca išla u istu školu u Foči. Posljed-nji ga je put vidjela nepo-sredno prije no što se predaoSudu. FWS-191 je izjavila da je “Žaga” dolazio u kuću

j j

u Trnovačama do kraja sep-tembra. Svaki put kada jedošao, silovao ju je. Pokušaoju je jednom silovati analno,no morao je odustati, jer jeto za svjedokinju bilo previšebolno. Osjećala se kao da je njegovo vla-sništvo. FWS-186 morala je imati spolni odnos sa DP 6 kad god je on bio u kući, a to je trajalo do ljeta 1993., kada više nisu bili u kući. FWS-191 je uvjerena da je “Žaga” isto tako bio svjestan toga što

j j

se događalo između DP 6 i FWS-186. Obje djevojke nisu mogle ići kamo su htjele, iako su u jednom trenutku dobile ključeve kuće. Bile su prisiljene koristiti srpska imena i raditi kućanske poslove. Zapravo su zamolile DP 6 da im bude dozvoljeno da ostanu u toj kući, jer su se jako bojale toga da ih odvedu u Kara-manovu kuću i onoga što bi im se tamo moglo desiti. Nakon nekog vremena FWS-191 je dopušteno da napiše pismo

majci, FWS-192. U kuću bidolazili vojnici DP 6 i Dra-goljuba Kunarca. DragoljubKunarac lično je priznaosvjedokinji da je zapovjednik jedne izviđačke jedinice, noona je imala dojam da je DP6 bio od njega viši po činu,te da je njegova jedinica bila jača od jedinice Dragoljuba Kunarca.

“Žaga”

Negdje tokom prve po-lovice augusta 1992. “Žaga”

g j p p

je u kuću doveo druge dje-vojke, odnosno FWS-175 iMK (RK). Obje su silovane

u kući u Trnovačama. Te je tamo doveoDP 1. FWS-191 se sjeća da je “Žaga”

j

doživio nesreću, ona misli s oklopnimtransporterom, negdje tokom septem-bra 1992. Slomio je ruku, a vjerojatno irebro. Jedna poznanica Dragoljuba Ku-narca, žena po imenu Jadranka, došla jeu kuću i odvela je u bolnicu da bi posje-tila “Žagu”. Tom prilikom on ju

j je tako-

đe pokušao silovati, no zaustavili su ga DP 6 ili Jadranka. Usprkos ozljedama nastavio ju je silovati kada se vratio ukuću. FWS-191 procjenjuje da ju je urazdoblju od augusta 1992. do septem-bra 1992. Dragoljub Kunarac silovaoviše od dvadeset puta. Silovao ju je ta-kođe i DP 6 i jedan drugi vojnik po


imenu Zoran Nikolić. Ovaj posljednji ju je silovao dva puta, jednom kada je u kući bio “Žaga”, a DP 6 ju je silovao j j p j j

jednom. I drugi su je vojnici pokušavalisilovati. Nakon otprilike dva mjeseca, krajem septembra, Dragoljub Kuna-rac je na pet do sedam dana otišao u Crnu Goru. U tom razdoblju njen bu-dući suprug odveo je nju i FWS-186 u jedan stan u Foči, gdje ju je sakrio od Kunarca. lako ju je Kunarac nakontoga pokušao pronaći i kontaktirati, nije više uspio sa njom razgovarati. Premda je mogla biti razmijenjena na Palama, svjedokinja je odbila razmjenu jer je bila u drugom stanju i nije htjela napustiti supruga. Čula je osim toga da j j g j j j

će je prisiliti da izvrši abortus ukolikoode u Sarajevo. Trnovače je napustila u januaru 1993., a Foču 23. aprila 1998.FWS-191 je svjedočila da je u različi-tim prilikama za vrijeme svog boravka u Foči sretala Radomira Kovača zvanog “Klanfa”. Prema svjedokinjinim riječi-ma on je bio u “jedinici DP 2”, a svje-dokinja je ranije bila dobra prijateljica DP 2, vođe te jedinice. Znala je osim toga da je Radomir Kovač živio u zgra-di “Brena”. Otišla je u njegov stan da bi uzela svoju odjeću koja je tamo odnese-na u oktobru 1992., kada više nije bila sa “Žagom”. Tom prilikom je vidjela

j

tri djevojke u stanu Radomira Kovača, uključujući FWS-87. FWS-191 nije semogla sjetiti da li se tamo nalazila i neka četvrta djevojka.

U tom razdoblju njen budući

suprug odveo je nju i FWS-186 u jedan stan u Foči, gdje ju je sakrio od Kunarca.

Iako ju je Kunarac nakon toga pokušao

pronaći i kontaktirati,

nije više uspio sa njom razgovarati. Premda je mogla biti

razmijenjena na Palama, svjedokinja

je odbila razmjenu.

Dragoljub Kunarac zvani “Žaga”

44


Zločin




Zelenovića, rođenog 12. februara 1961.u Foči, u istočnoj Bosni i Hercegovini.Prije 1992. radio je kao električar u Milje-vini. Dragan Zelenović je bio pripadnik “jedinice Dragan Nikolić”, vojne jediniceu Foči koja je na početku rata bila dio TObosanskih Srba, a od ljeta 1992. nadaljedio Vojske Republike Srpske. Zelenovićje bio vojnik i, de facto, vojni policajac.“Dragan Zelenović je obavijestio Pretre-sno vijeće da je počeo da osjeća kajanjekad je protiv njega podignuta Optužnica 1996. godine. Međutim, tada se nije do-brovoljno predao Međunarodnom sudu.Godine 2000. ili 2001. pobjegao je izFoče u Rusiju, gdje su ga 2005. uhapsileruske vlasti. Odatle je 10. juna 2006. pre-bačen na Međunarodni sud, preko Bosnei Hercegovine. Prilikom drugog ponov-nog pristupanja Sudu 14. jula 2006. Zele-nović se izjasnio da nije kriv. Zatim je na-stavio da osporava Optužnicu i učestvujeu postupku u skladu sa zahtjevom podni-jetim u skladu s pravilom 11bis. Strane upostupku su tek 14. decembra 2006. do-stavile Sporazum o izjašnjavanju o krivicii Zelenović se 17. januara 2007. zvaničnopotvrdno izjasnio o krivici”. Zelenović sesložio sa Tužilaštvom da su krivična djela ipropusti koje je on počinio bili dio širokorasprostranjenog ili sistematskog napada na civilno stanovništvo, naročito na mu-slimansko stanovništvo opštine Foča. Na kraju, Zelenović je priznao da mu je bila poznata činjenica da su u toku oružani su-kob i široko rasprostranjen ili sistematskinapad na nesrpsko, prije svega musliman-sko, civilno stanovništvo, kao i činjenica da je on postupao u okviru tog napada i da mu je doprinio. Zelenović je izjavio

da je kriv za podržavanje i pomaganje kri-vičnog djela silovanja FWS-75 i za silova-nje FWS-87 kao mučenje i silovanje kao zločine protiv čovječnosti (tačke 5 i 6), za saizvršenje silovanja FWS-87 i dvije nei-dentifikovane žene, za trostruko silovanje FWS-75 i trostruko silovanje FWS-87 kao mučenje i silovanje kao zločine protiv čovječnosti (tačke 13 i 14). Dragan Zele-nović se izjasnio krivim i za silovanje kao zločine protiv čovječnosti.



FWS-191 je svjedočila da je u razli-čitim prilikama za vrijeme svog boravka u Foči sretala Radomira Kovača zvanog “Klanfa”. Prema svjedokinjinim riječima on je bio u “jedinici DP 2”, a svjedokinja je ranije bila dobra prijateljica DP 2, vođe te jedinice. Znala je osim toga da je Rado-mir Kovač živio u zgradi “Brena”. Otišla je u njegov stan da bi uzela svoju odjeću koja je tamo odnesena u oktobru 1992., kada više nije bila sa “Žagom”. Tom prilikom j

je vidjela tri djevojke u stanu Radomira Kovača, uključujući FWS-87. FWS-191 nije se mogla sjetiti da li se tamo nalazila i neka četvrta djevojka. Sjetila se da je prije tog događaja Kovač jednom doveo FWS-87 u stan svoje tetke, gdje je neko vrijeme boravila FWS-191 sa svojim budućim su-prugom. FWS-191 se sjeća da joj je DP l kazao da je našao FWS-87 ispod jednog mosta. To se desilo negdje sredinom ok-tobra 1992. Tokom tužiočeve replike FWS-191 je izjavila da nikada nije bila sama sa FWS-87 u kafiću “Leonardo” i da je nezamislivo da bi se FWS-87 ili bilo koja djevojka Muslimanka mogle slobod-no kretati gradom. Svako je znao njenu situaciju. FWS-191 je dodala da, usprkos činjenici da je bila udata za Srbina, ona kao Muslimanka nikada ne bi bila otišla sama u kafić, a kamo li u kafić “Linea”, u kojem su se okupljali vojnici. FWS-191 se sjeća da je bila previše uplašena da čak i hoda sama po Foči, jer se nije osjećala be-zbjedno. Tek se krajem 1993. godine osje-ćala dovoljno sigurnom da bi sama otišla u šetnju. Odlazila bi u zgradu “Brena” da posjeti FWS-190, koja je u toj zgradi ži-vjela sa DP l. Jednom je otišla i u Kovačev

stan zajedno sa DP l. Svjedokinja FWS-191 je poznavala Zorana Vukovića. Rekla je da je i on bio u jedinici DP 2. Često ga

j p

je viđala i sa njim razgovarala. Poznavala jenjegovu porodicu, djecu i suprugu.


Početkom rata 1992. FWS-186 je bila stara oko šesnaest i pol godina. FWS-185je njena majka. Prije rata živjela je u Gac-kom, no u maju 1992. vratila se rodite-ljima koji su živjeli u Ravnama. Njenoselo napadnuto je 28. ili 29. juna. Bila jeu grupi od 200 ljudi, među kojima je bilosamo 10 ili 15 muškaraca, u selu Ulog,kada je pokušala pobjeći u Konjic. Nakonšto su se predali, grupa je prvo odvedena uškolu u Ulogu, gdje su ostali jednu ili dvi-je noći. Dana 2. augusta 1992. sve osobemlađe od 55 godina, uključujući FWS-186, premještene su u školu u Kalinovi-ku, dok su stariji ljudi pušteni. FWS-185nije puštena jer nije htjela ostaviti svojuporodicu. FWS-186 je izjavila da su 2.augusta 1992. optuženi Dragoljub Kuna-rac i “Gaga” uletjeli u školu u Kalinoviku,gdje su nju držali zajedno sa drugim žena-ma, i rekli joj da pođe sa njima. Izašla jeu predvorje zajedno sa FWS-191, FWS-190 i J.G., koje su sve bile iz Gackog. J.G.je u to vrijeme bila stara oko 14 godina.FWS-186 tada nije znala ime optuženog Dragoljuba Kunarca, no doznala ga je ka-snije tokom boravka u kući u Trnovača-ma. Dragoljub Kunarac i DP 6 odveli suje zajedno sa tri druge djevojke iz Kalino-vika crvenim automobilom marke “Lada”u smjeru Foče. U Miljevini su prebačeneu hladnjaču i na kraju odvedene u jed-nu kuću u Foči, gdje se nalazio određenibroj vojnika. Svjedokinja se ne sjeća da lise tamo nalazio Dragoljub Kunarac kada su stigle, no izjavila je da vjeruje kako suih kasnije on i DP 6 odveli u kuću u Tr-novačama. Ni jedna od djevojaka nije bila zlostavljana u Foči. Otprilike jedan ili dva sata kasnije Dragoljub Kunarac i DP 6autom su odvezli FWS-191 i J.G. u kućuu Trnovačama. FWS-186 je identificirala kuću u Trnovačama.Činilo joj se da kuća

j

pripada DP 6. Prvo veče u kući njih tri sutamo bile sa DP 6. Morale su pripremitihranu. Kasnije, oko l:00 ili 2:00 sata, stiglisu Dragoljub Kunarac i “Gaga”. DP 6 imje kazao u kojoj će sobi spavati. DP 6 jedošao u sobu u koju je otišla FWS-186,

Imale su tekImale su tek po šesnaest godina po šesnaest godina

4. maj - 13. džumade-l-uhra

45

zaključao vrata iznutra i silovao je. J.G. joj je kasnije rekla da je nju silovao “Gaga”, a FWS-191 je kazala da je nju silovao Dragoljub Kunarac.

FWS-186 svjedočila je da je u kući u Trnovačama ostala oko pet mjeseci. Tokom tog vremena od nje se zahtijevalo da stalno ima spolne odno-se sa DP 6, osim kada je bio u Crnoj Gori ili na linijama fronta. Dragoljub Kunarac je FWS-191 silovao tokom mje-sec i po do dva mjeseca. Sjeća se da ga je u jednom trenutku vidjela sa rukom u gipsu. J.G. je u kući ostala tek nekoliko dana. Oko mjesec dana nakon odlaska Dragoljuba Kunarca iz te kuće, u nju je došao Dragan Džurović da bi tamo živio. Tokom njenog boravka u kuću bi dolazili drugi vojnici, za koje svjedokinja smatra da su bili ljudi DP 6 i Dragoljuba Kunarca. Međutim, tim ljudima nije bilo dozvoljeno da diraju žene. Nije bila u stanju utvrditi odnos či-nova između DP 6 i Dragoljuba Kunarca. Kasnije su u kuću dovedene druge žene, FWS-175 i MK (poznata i kao RK), no ostale su samo dvadeset dana. Na zahtjev FWS-186 nešto kasnije je dovedena i FWS-190, budući da su one bile dobre prijateljice. FWS-190 je ostala oko dva dana i nakon toga je prebačena u Foču da bi tamo boravila sa DP l. FWS-190 ispri-čala je FWS-186 da je nju silovao “Vojvo-da” u vrijeme kada su njih dvije bile raz-dvojene. Početkom januara 1993. FWS-186 i FWS-191 odvedene su u stan DP

6 u Foči, gdje je FWS-186ostala do svoje razmjene na sarajevskom aerodromu 25.novembra 1993. Tokom tog vremena DP 6 ju je silovaojednom ili dva puta. FWS-191 je u međuvremenu us-postavila odnos sa DraganomDžurovićem, za kojeg se na koncu udala i nije htjela otićiu razmjenu.


FWS-190, koja je bila sta-ra oko šesnaest godina kada jezapočeo rat, izjavila je da su je2. augusta 1992. DP 3, bra-ća Samardžići i jedan drugivojnik automobilom odvezliiz škole u Kalinoviku u Mi-

ljevinu. Ne sjeća se u potpunosti da li suu automobilu bili i Dragoljub Kunaracili neka druga djevojka, budući da je bila u stanju šoka nakon što je bila silovana.Misli da su sa njom bile FWS-87 i D.B.,a možda i FWS-75. U Miljevini su odve-dene u neki hotel, a nakon toga u Kara-manovu kuću. U kući su bile dvije drugedjevojke, koje su otišle kada su one stigle.Tokom njenog boravka, tamo su bile i JBi J.G. Žene su bile raspodijeljene između

j g J

prisutnih vojnika, za koje se njoj činilo da su bili miljenici DP 3. Nju su dali Rado-vanu Stankoviću, koji je nije zlostavljaotokom cijelog njenog boravka u kući.

Tek kasnije je doznala da su ljudi kojisu je odveli iz škole u Kalinoviku zapra-vo bili “Žagini” ljudi, što je doznala kada

j p

ih je upoznala. Među ljudima koji su ih


odveli bio je DP 7, čije je ime doznala zato što joj se on kasnije predstavio. Au-tomobilom su odvezene u Miljevinu, gdje su prebačene u hladnjaču. Sa njima u automobilu bio je DP 7, no ne sjeća se niti jednog drugog vojnika. Kada su prebačene u hladnjaču, prisutni su bili i drugi vojnici. Nakon što su stigli u na-selje Aladža u Foči, DP 7 ju je odmah odveo u jednu drugu kuću u blizini au-tobusne stanice i tamo je silovao. Kada se vratila u prvu kuću, drugih djevojaka tamo više nije bilo. Činilo joj se da je

p g j j

kuća u koju je vraćena bila baza za “Ža-j j j j

gine” vojnike i izgledalo je kao da je on glavni, budući da su oni slušali njegova naređenja. Po njenom povratku, u kuću su dovedene djevojke i žene iz “Partiza-na” i silovane. Među njima su bile FWS-87 i D.B., a možda i FWS-50. Nju lično je silovao muškarac po nadimku “Vojvo-da”. Svjedokinja se sjeća da je za to vri-jeme “Žaga” bio u glavnoj sobi i da je

j j j jj

razgledao oružje. Nije potpuno sigurna kada ga je tog dana u kući vidjela prvi put, no misli da je to bilo tokom jutra i oko podneva. Imala je utisak da je on morao biti svjestan toga što se događalo u kući. Istog tog dana čula je eksplozi-ju i vidjela da je u zrak dignuta Aladža džamija. DP 7 je kazao da je “Žaga” “to j j j g

ponovo uradio”. Čini se da je svjedoki-j j j g

nja po prvi put susrela “Žagu” kada je on p j j

došao u školu u Kalinoviku zajedno sa novinarkom Gordanom Drašković, iako nije bilo jasno da li ga je ona u to vri-jeme već poznavala. Do drugog susreta sa njim došlo je u kući u Aladži, koju je svjedokinja opisala kao mjesto okuplja-nja vojnika Dragoljuba Kunarca.

Prvo veče u kući njih tri su tamo bile sa DP 6. Morale su pripremiti

hranu. Kasnije, oko l:00 ili

2:00 sata, stigli su Dragoljub

Kunarac i “Gaga”. DP 6 im je kazao u kojoj će sobi spavati. DP 6 je došao u sobu u koju je

otišla FWS-186, zaključao vrata iznutra i silovao

je. J.G.

50


Zločin




Dragana Zelenovića, rođenog 12. fe-bruara 1961. u Foči, u istočnoj Bosni iHercegovini. Prije 1992. radio je kaoelektričar u Miljevini. Dragan Zeleno-vić je bio pripadnik “jedinice DraganNikolić”, vojne jedinice u Foči koja jena početku rata bila dio TO bosan-skih Srba, a od ljeta 1992. nadalje dioVojske Republike Srpske. Zelenovićje bio vojnik i, de facto, vojni polica-jac. “Dragan Zelenović je obavijestioPretresno vijeće da je počeo da osjeća kajanje kad je protiv njega podignuta Optužnica 1996. godine. Međutim,tada se nije dobrovoljno predao Me-đunarodnom sudu. Godine 2000. ili2001. pobjegao je iz Foče u Rusiju, gdje su ga 2005. uhapsile ruske vlasti.Odatle je 10. juna 2006. prebačen na Međunarodni sud, preko Bosne i Her-cegovine. Prilikom drugog ponovnog pristupanja Sudu 14. jula 2006. Zele-nović se izjasnio da nije kriv. Zatim jenastavio da osporava Optužnicu i uče-stvuje u postupku u skladu sa zahtje-vom podnijetim u skladu s pravilom11bis. Strane u postupku su tek 14.decembra 2006. dostavile Sporazum oizjašnjavanju o krivici i Zelenović se17. januara 2007. zvanično potvrdnoizjasnio o krivici”. Zelenović se složiosa Tužilaštvom da su krivična djela i propusti koje je on počinio bili dioširoko rasprostranjenog ili sistemat-skog napada na civilno stanovništvo,

naročito na muslimansko stanovništvo opštine Foča. Na kraju, Zelenović je priznao da mu je bila poznata činjeni-ca da su u toku oružani sukob i široko rasprostranjen ili sistematski napad na nesrpsko, prije svega muslimansko, ci-vilno stanovništvo, kao i činjenica da je on postupao u okviru tog napada i da mu je doprinio. Zelenović je izjavio da je kriv za podržavanje i pomaganje kri-vičnog djela silovanja FWS-75 i za silo-vanje FWS-87 kao mučenje i silovanje kao zločine protiv čovječnosti (tačke 5 i 6), za saizvršenje silovanja FWS-87 i dvije neidentifikovane žene, za trostru-ko silovanje FWS-75 i trostruko silo-vanje FWS-87 kao mučenje i silovanje kao zločine protiv čovječnosti (tačke 13 i 14). Dragan Zelenović se izjasnio krivim i za silovanje kao zločine protiv čovječnosti.

Nastavljamo drugi dio svjedočenja Bošnjakinja koje se navode u ovom tekstu pod šiframa a koje je silovao Dragan Zelenović.


FWS-190, kojaje bila stara oko še-snaest godina kada je započeo rat, izja-vila je da su je 2. augusta 1992. DP 3,braća Samardžići i jedan drugi vojnik automobilom odvezli iz škole u Kalino-viku u Miljevinu...

Među njima su bile FWS-87 i D.B.,a možda i FWS-50. Nju lično je silo-vao muškarac po nadimku “Vojvoda”. Svjedokinja se sjeća da je za to vrijeme “Žaga” bio u glavnoj sobi i da je razgle-

j j j j jj

dao oružje. Nije potpuno sigurna kada ga je tog dana u kući vidjela prvi put, no misli da je to bilo tokom jutra i oko podneva. Imala je utisak da je on mo-rao biti svjestan toga što se događalo u kući. Istog tog dana čula je eksploziju ividjela da je u zrak dignuta Aladža dža-mija. DP 7 je kazao da je “Žaga” “to

j j g

ponovo uradio”. Čini se da je svjedoki-j j j g

nja po prvi put susrela “Žagu” kada je p j j

on došao u školu u Kalinoviku zajedno sa novinarkom Gordanom Drašković, iako nije bilo jasno da li ga je ona u to

vrijeme već poznavala. Do drugog su-sreta sa njim došlo je u kući u Aladži,koju je svjedokinja opisala kao mjestookupljanja vojnika Dragoljuba Kunar-ca. Nije sigurna da je on bio prisutankada je stigla u kuću, no vidjela ga jenakon što ju je vratio DP 7 koji ju jeupravo bio silovao. Ponovo ga je vidjela nakon što ju je DP 7 izveo iz Karama-nove kuće. S mjesta na kojem je živioDP 7 odveli su je “Žaga” i jedna žena.

j j j

Od tamo on ju je odveo k DP l. UTrnovačama je vidjela Dragoljuba Ku-narca kako siluje FWS-191.

Svjedočenje FWS-95

FWS-95, koja je u vrijeme kada su se ti događaji odvijali imala otpri-like 27 godina, nakon zarobljavanja ušumi u blizini njenog sela Mješaja od-vedena je u Buk Bijelu i nakon jednenoći provedene tamo, u Srednjoškolskicentar Foča. Sjeća se da je u Buk Bije-loj bila ispitivana 5. jula 1992. Tokomprve noći njenog boravka u Srednjoš-kolskom centru Foča, ušao je jedanmuškarac i naredio nekim ženama da izađu. To su bile FWS-88, D.B., FWS-90, FWS-75, FWS-87 i još jedna žena.FWS-95 je izjavila da su ih odveli udrugu učionicu gdje su čekala četvorica muškaraca. Svaki od njih je uzeo jednuod žena, a njoj je DP l naredio da ski-ne svoju odjeću. Morao ju je ošamaritiprije nego što ga je poslušala. On ju jezatim silovao. FWS-95 je u “Partizan”odvedena nakon otprilike 15 do 20dana u Srednjoškolskom centru Foča.Od dana kada je stigla, vojnici su re-dovno izvodili djevojke iz “Partizana”da bi ih silovali. Sjetila se da ih je je-dan od stražara u “Partizanu” pokušaou tome spriječiti, ali da mu je rečenokako su vojnici imali dozvolu od na-čelnika lokalne policije Dragana Ga-govića. Govoreći o spolnim odnosima s vojnicima na koje su bile primorane,FWS-95 je izjavila: “To nije bio seksradi zadovoljstva nego iz bijesa. Oni suse na nama iskaljivali.” Svjedokinja jegovorila o dvije prilike kada je odvo-đena iz “Partizana” u jednu kuću u po-dručju Aladže koja se nalazila oko 200metara od džamije.

Svjedočenje FWS-48

Prije rata FWS-48, koja je 1992.bila stara oko 35 godina i koja je urodbinskoj vezi sa FWS-75, živjela je uTrošnju. Njeno selo je napadnuto ranoizjutra 3. jula 1992. Seljani, koji su po-bjegli u obližnju šumu, ubrzo su opko-ljeni, zarobljeni i pretučeni. Iz šume suodvedeni na livadu, gdje su muškarci i

KKunaraunarac joj je rekaoc joj je rekao da će roditi srpsko dijeteda će roditi srpsko dijete


51

žene razdvojeni. Svjedokinja je vidjela mnogo srpskih vojnika, uključujući i Zorana Vukovića, kojeg je poznavala prije rata. Od te livade žene su odvede-ne u Buk Bijelu. Tamo je svjedokinju silovao DP1. Iz Buk Bijele prebačene su u Srednjoškolski centar u Foči. Svje-dokinja je rekla da je iz “Partizana” izve-dena oko 100 puta. FWS-48 se sjeća da su je te noći vojnici pozvali da izađe iz kupaone i kada je stigla u glavnu dvo-ranu, vidjela je optuženog Dragoljuba Kunarca, koji joj je rekao da pođe sa njim. Dragoljub Kunarac navodno ju je dva puta silovao, govoreći joj da će od sada rađati srpsku djecu i da u Foči više neće biti Muslimana. Dragoljub Kunarac je dodao da ne treba plakati, te da se to nije dogodilo prvi, a da neće biti ni posljednji put.


FWS-132 je 1992. godine ima-la otprilike 15 godina. Sjeća se da su 18. ili 19. augusta 1992. vojnici došli u njenu kuću u Miljevini i odveli nju i njenog oca. Tom su prilikom istukli njenog oca električnim kabelom i od-veli ga u policiju u Miljevini, a kasnije u KPD, gdje je ostao do januara 1993. FWS-132 je u svom iskazu rekla da je tog dana, 18. ili 19. augusta 1992., od-vedena u jednu kuću u kojoj je neko vrijeme ostala. Srpski su je vojnici za-tim premjestili u Karamanovu kuću. U toj je kući provela nekoliko sati prije nego što je odvedena na ispitivanje u policijsku stanicu u Miljevini. Nakon toga je vraćena u Karamanovu kuću, gdje je provela ostatak dana. U Kara-manovoj kući je već bilo sedam djevo-jaka: D.B., FWS-87, FWS-75, A.S.,A.B., J.B., J.G. Nakon što je tu noć provela u Karamanovoj kući, FWS-132 su vratili njenom domu. Tamo je ostala do početka septembra kada su jetrojica vojnika odveli i premjestili je u Karamanovu kuću gdje je ostala do 21.marta 1993. Svjedokinja je rekla da su D.B., FWS-87, FWS-75, A.S., A.B., J.G. i J.B još uvijek bile tamo. FWS-132 stalno su silovali dok je živjela u Kara-manovoj kući. FWS-132 se sjeća kako je u nekoliko navrata vidjela da među ostalim vojnicima u tu kuću dolazi i “Žaga”. FWS-132 je “Žagu” opisala

jj

kao “visokog, dobro građenog. Imao je koščato lice i visoke, izražene jagodice”.


FWS-183 rođena je 1954. i bila je komšinica svjedokinje FWS-61. Svje-dočila je da su oko 15. jula 1992., dok se ona nalazila u stanu svoje komšini-

ce, došla tri srpska vojnika i pokucali na njena vrata ina vrata FWS-61. Kada jeFWS-61 otvorila vrata, je-dan od njih je upitao ko jesupruga izvjesnog čovjeka iFWS-183 je odgovorila da je to ona. Optužili su je da odašilje radio poruke i reklijoj da su zbog toga što radiubijeni neki ljudi. Jedan odvojnika ju je zgrabio i od-veo niz stepenice. Kasnijeje shvatila da je taj vojnik “Žaga”, jer joj je njegovoj j j j

ime rekla FWS-61, koja jeto pak čula od jednog pri-jatelja Srbina. FWS-183je pokušala pobjeći u poli-cijsku stanicu, no tamo ju je udariopolicajac ili vojnik kundakom puške.“Žaga” ju je potom ukrcao u crvenup j j p

ladu, gdje su oboje čekali da se u autovrate druga dvojica vojnika. Ta su dvo-jica u međuvremenu pljačkala njenstan. Kada su se oni vratili u automo-bil, njih četvero su krenuli u pravcuVelečeva i na kraju stali kod rijekeČehotine, u blizini jednog šumarka.

j j

Tamo joj je vojnik koji ju je ukrcao uautomobil i koji se predstavio kao sinLekse Kunarca počeo prijetiti i kazaojoj da je vrlo dobro poznaje. Oduzeojoj je 100.000 dinara i pitao kolikoima njemačkih maraka. Rekao je ta-kođe da će joj, ako bude lagala, odre-zati glavu i ubiti njenog sina. Rekaojoj je potom da skine odjeću i on juje silovao. Pokrila je oči rukama zbog srama i straha, no on joj je naredio da ga gleda. Bila je jako uplašena za svog sina. Dok ju je silovao, druga dvojica vojnika to su smijući se promatrala


iz automobila. DragoljubKunarac im je kazao da pričekaju na svoj red. Kada je on bio gotov i idući ju jevojnik silovao. Nakon štoje sa svjedokinjom uradiošto je htio, Kunarac joj jerekao da će roditi srpskodijete, no da nikada nećeznati ko mu je otac. Na-kon toga ju je silovao i tre-ći vojnik. FWS-183 se nijeodupirala jer se plašila, i toosobito za dobrobit svog sina. “Žaga” joj je rekao da

g

će, ako ne bude govorila istinu, morati piti krv svog sina. Vratili su je potom ustan i zahtijevali da im pre-

da sve dragocjenosti. Svjedokinja je bila sakrila 800 DEM i oko 200-300 $ u pantalone svog sina, što je rekla Dragoljubu Kunarcu, koji je razderao pantalone. Uzeo je i njen nakit, foto-grafski aparat, krzneni kaput, kožnu jaknu i nakit FWS-61, kao i jedne druge izbjeglice. Naložio joj je da pri-premi kafu i konačno otišao negdje između 2:00 i 3:00 sata. Ništa joj nije ostalo, osim otprilike 200 njemačkih maraka.

Dana 13. augusta 1992. napusti-la je Foču sa dozvolom lokalne poli-cijske stanice, a otišla je iz straha za svoj život. Bila je prisiljena raditi kao konobarica u Crnoj Gori kako bi za-radila nešto novaca da bi mogla oti-ći nekamo drugamo. Osim što se taj vojnik lično identificirao kao sin Lek-se Kunarca, svjedokinja FWS-183 je kazala da je poznavala oca Dragolju-ba Kunarca koji je u njenoj vikendici obavio neke stolarske poslove.

Nakon toga ju je silovao i treći vojnik. FWS-183 se

nije odupirala jer se plašila, i to osobito za dobrobit svog sina. “Žaga”

joj je rekao da će, ako ne bude govorila istinu, morati piti krv

svog sina. Vratili su je potom u

stan i zahtijevali da im preda sve dragocjenosti.

46


Zločin




Dragana Zelenovića, rođenog 12.februara 1961. u Foči, u istočnoj Bo-sni i Hercegovini. Prije 1992. radioje kao električar u Miljevini. DraganZelenović je bio pripadnik “jedini-ce Dragan Nikolić”, vojne jedinice uFoči koja je na početku rata bila dioTO bosanskih Srba, a od ljeta 1992.nadalje dio Vojske Republike Srpske.Zelenović je bio vojnik i, de facto,vojni policajac. “Dragan Zelenovićje obavijestio Pretresno vijeće da jepočeo da osjeća kajanje kad je pro-tiv njega podignuta Optužnica 1996.godine. Međutim, tada se nije dobro-voljno predao Međunarodnom sudu.Godine 2000. ili 2001. pobjegao je izFoče u Rusiju, gdje su ga 2005. uhap-sile ruske vlasti. Odatle je 10. juna 2006. prebačen na Međunarodni sud,preko Bosne i Hercegovine. Prilikomdrugog ponovnog pristupanja Sudu14. jula 2006. Zelenović se izjasnio da nije kriv. Zatim je nastavio da ospo-rava Optužnicu i učestvuje u postup-ku u skladu sa zahtjevom podnijetimu skladu s pravilom 11bis. Strane upostupku su tek 14. decembra 2006.dostavile Sporazum o izjašnjavanju okrivici i Zelenović se 17. januara 2007.zvanično potvrdno izjasnio o krivici”.Zelenović se složio sa Tužilaštvomda su krivična djela i propusti kojeje on počinio bili dio široko raspro-stranjenog ili sistematskog napada na civilno stanovništvo, naročito na muslimansko stanovništvo opštine

Foča. Na kraju, Zelenović je priznao da mu je bila poznata činjenica da su u toku oružani sukob i široko ra-sprostranjen ili sistematski napad na nesrpsko, prije svega muslimansko, ci-vilno stanovništvo, kao i činjenica da je on postupao u okviru tog napada i da mu je doprinio. Zelenović je izjavio da je kriv za podržavanje i pomaga-nje krivičnog djela silovanja FWS-75 i za silovanje FWS-87 kao mučenje i silovanje kao zločine protiv čovječno-sti (tačke 5 i 6), za saizvršenje silova-nja FWS-87 i dvije neidentifikovane žene, za trostruko silovanje FWS-75 i trostruko silovanje FWS-87 kao mu-čenje i silovanje kao zločine protiv čo-vječnosti (tačke 13 i 14). Dragan Ze-lenović se izjasnio krivim i za silovanje kao zločine protiv čovječnosti.

Nastavljamo drugi dio svjedočenja Bošnjakinja koje se navode u ovom tekstu pod šiframa a koje je silovao Dragan Zelenović.

Svjedočenje FWS-61FWS-61, koja je rođena 1957.,

svjedočila je da su tri vojnika došla u njen stan, što se po njenom mišljenju dogodilo negdje krajem jula, i pitali za ime supruga FWS-183. Otišli su potom zajedno u stan FWS-183, gdje su se već nalazile dvije druge žene idjeca. Jedan vojnik je odveo FWS-183 u sobu, dok je drugi ostao sa tri žene, a treći sa dvoje djece. Ostali su oko 30 do 40 minuta, tokom kojeg vre-mena su pretresli njenu ručnu torbu pod izgovorom da traže radio odaši-ljač. Vojnici su potom počeli uzimatinakit, kućne uređaje (stereo i radio) i novac iz njenog stana i stana FWS-183. FWS-183 je nakon toga oko 1:00sati ujutro odvedena iz stana. FWS-61 je otišla natrag u stan, gdje joj je srpski vojnik po imenu Tadić rekao da se čovjek koji je odveo FWS-183 zove “Žaga”. Svjedokinja misli da ih

j j j

je upravo taj vojnik već ranije upozo-rio da bi “Žaga” mogao doći u njihov j p j j j p

stan. Između 2:00 i 2:30 FWS-183 su u stan vratila ista trojica vojnika, koji su potom ostali još 20 do 30 minuta.

FWS-183 je izgledala zbunjeno i kaoda je plakala. FWS-183 je FWS-61rekla da je vojnicima morala dati svesvoje dragocjenosti. Kasnije je FWS-61 ispričala da su joj stavili nož podvrat i pitali je gdje se nalazi novac.Ispričala joj je da ih je morala dirati ponjihovim “sramnim mjestima” i da jemorala raditi “nemoguće stvari, stvarikoje je teško raditi”. Sudeći po načinuna koji su se prema njemu ponašali,FWS-61 je imala dojam da je jedanod vojnika bio nadređen ostalima. Onje bio onaj čovjek kojeg je srpski voj-nik po imenu Tadić identificirao kao“Žagu”. FWS-61 takođe je napustila

p

Foču 13. augusta 1992., nakon što jedobila dozvolu i pošto joj je bilo reče-no da ode. Ostalo joj je nešto nakita i oko 200 njemačkih maraka. Dok jejoš bila u Foči, spaljena je njena kuća.


FWS-205, koja je bila stara oko22 godine kada je rat započeo 1992.godine, živjela je prije rata u selu Je-lašca u opštini Kalinovik. Dana 25.juna 1992. njen otac i oko 70 muška-raca Muslimana zatočeni su u srednjojškoli u Kalinoviku. Kasnije su preba-čeni na druga mjesta. Dana l. augusta 1992. FWS-205 i žene sa područja oko Kalinovika zarobljene su i zato-čene u srednjoj školi u Kalinoviku.Žene i djeca iz Gackog već su bili u

j j

školi. FWS-205 tamo je ostala do 2.augusta. FWS-205 bila je jedna od trižene iz Kalinovika, zajedno sa FWS-101 i JB, te četiri žene iz Gackog, kojesu odvedene iz škole u Kalinoviku.Njih svih sedam odvela su 2. augu-sta 1992. tri naoružana muškarca sa crnogorskim naglaskom. Jednom odnjih obraćali su se imenom “Žaga”.

g g J

Od škole u Kalinoviku odvedeni sudo benzinske pumpe u Kalinoviku,gdje su ih prebacili u hladnjaču. Stalisu ponovo u Miljevini, gdje je odve-dena JB. Iz tog vremena sjeća se samo“Žage”. Stali su na kraju kod jedne

J g j

kuće u Foči uz džamiju, gdje su izašleiz hladnjače, postrojile se, nakon čega su ih uveli u kuću. “Žaga” je već bio

j p j g

Nakon sNakon silovanja odvedenilovanja odvedena je u Titovo a je u Titovo UUžicžicee gdje je mgdje je moralorala raditi u ka raditi u kafićimafićimaa

1. juni - 11. redžeb

47

tamo kada su stigle. “Žaga” i neki vojnici uveli su je u kuhinju, kada je začula snažnu eksploziju. Neki od voj-nika su rekli da je u zrak dignuta po-sljednja džamija u Foči. FWS-205 nije potpuno sigurna što se dogodilo sa če-tiri djevojke iz Gackog koje su tamo dovedene zajedno sa njom, no sjeća se da su ih odveli. Pozvavši se na pret-hodnu izjavu koju je dala Tužilaštvu i s obzirom na činjenicu da je tada nje-no sjećanje bilo svježije, svjedokinja je izjavila da je zapravo “Žaga” bio taj

j j j j j j

koji ih je odveo.FWS-205 se sjeća da je “Žaga” bio prisutan u kući, iako ne

j j j

nužno cijelo vrijeme, do dana nakon treće noći koju je provela u toj kući, kada ju je čovjek zvani “Gica” odveo u jedan stan u Brodu, i to uz “Žagi-

j j j

nu” saglasnost. Prije toga je nekoliko puta bila silovana, no to nikada nije učinio lično “Žaga”. Prve i treće noći p j

u kuću su dovedene djevojke iz “Par-tizana”. FWS-205 je uvjerena da je “Žaga” znao za silovanja. Osim što je

j j j

svjedokinja doznala “Žagino” ime, što g j j

je opisano gore, ona je posvjedočila da ga je vidjela na televiziji kada je dove-den u Den Haag, te da ga je odmah prepoznala.


FWS-175 je bila stara oko 16 godina u vrijeme tih događaja. Pri-je rata FWS-175 je živjela u Milje-vini. Svjedokinja se sjeća da su DP 3 i čovjek po imenu Orlović, koji je bio šef policije u Miljevini, došli po nju u njenu kuću u Miljevini. Majka FWS-175 zamolila je DP 3 da zašti-ti njenu kćer. Odveli su je u jednu kuću u Miljevini, udaljenu desetak metara od Karamanove kuće. Kada je stigla, tamo je već bila jedna dru-ga djevojka, RK, njena daidžinica ili amidžinica, odnosno tetka i daidža ili amidža, dvoje djece i jedna stara baka. FWS-175 ostala je u toj kući do početka augusta, kada je došlo do provale u podrum. Zbog toga su svi odvedeni u Karamanovu kuću. Kada je stigla u Karamanovu kuću, FWS-175 je vidjela nekoliko muškaraca, uključujući optuženog Dragoljuba Kunarca, i nekoliko djevojaka i žena: FWS-87, D. B., FWS-190 i još jed-nu, koju nije poznavala. FWS-175 je izjavila da ju je “Žaga” odmah,

j j p

početkom augusta, starom crvenom ladom odveo zajedno sa RK (MK) u kuću u Trnovačama. Svjedokinja je identificirala kuću na fotografiji Tu-žilaštva. Nije poznavala “Žagu” prije

g jg

rata, nego je njegov nadimak doznala kasnije, a puno ime poslije rata, kada

ga je navela supruga nje-nog daidže /amidže. Kada su stigli, FWS-186, FWS-191 i J.G. već su bile tamo,zajedno sa DP 6. Ovomposljednjem su se obraća-li nazivajući ga “majore”i imala je dojam da su oni “Žaga” bili istog ranga i

j j

da su se “u svemu slagali”.FWS-175 i RK ostale su ukući tek kratko vrijeme,nakon čega ih je izvjesni“Puso” odveo u kuću uBrodu, gdje je silovao RK,a od tamo je premještena ustan nekog “Gice”, gdje jeostala oko dva ili tri dana. I na tommjestu je silovana. Dvojica muškara-ca sa nadimcima “Veso” i “Aco” od-veli su potom FWS-175 i RK u jednuvikendicu, no kako tamo nije biloni tople vode ni struje, DP 6, koji jestigao u međuvremenu, rekao im jeda se mogu kod njega okupati. Obježene su stoga vraćene u kuću u Tr-novačama otprilike tri dana nakonšto su tamo bile po prvi put. Kada su stigli, FWS-186, FWS-191 i J.G.su još uvijek bile tamo, kao i DP6, “Žaga”, “Gaga”, “Aco” i “Veso”.

j j

FWS-175 je primijetila daje FWS-186 bila sa DP 6, FWS-191 sa “Ža-

j p j j

gom”, a J.G. sa “Gagom”, iako u toviše nije bila sasvim sigurna. FWS-175 i RK (MK) bile su takođe ženeza “Gagu”. Svjedokinja je tamo ostala pet ili šest dana.”Žaga”, “Gaga” i DP

g j j j

6 bili su u toj kući one večeri kada je svjedokinja stigla, a boravili sutamo svake večeri još najmanje cijeluiduću sedmicu. Prve noći FWS-175i RK nisu bile seksualno napastova-


ne. Međutim, iduće večerije “Gaga” rekao FWS-175da je prethodne noći biosa J.G. i da će te noći bitisa njom. Silovana je oralnoi vaginalno, povremeno uprisustvu RK (MK), i mo-rala je noć provesti u istojsobi kao i “Gaga”, koji juje ujutro ponovo silovao.Svjedokinja je u svomiskazu rekla da su tokomnjenog boravka u kući si-lovane bile i FWS-191 iFWS-186, iako ona nikada nije ništa vidjela osim izra-za lica tih djevojaka, na

osnovu čega je zaključila što se doga-đalo. FWS-175 je, na izravno pitanje tužioca, potvrdila da je “Žaga” bio

j p j

svjestan onoga što se događalo u toj kući. Negdje sredinom ili krajem au-gusta 1992. svjedokinja je odvedena u jednu drugu kuću, kuću Hrbinić, a od tamo u Titovo Užice u Srbi-ji, gdje je morala raditi u kafićima, dok se na kraju nije vratila u Bosnu 9. aprila 1997. FWS-175 nije pozna-vala “Žagu” prije rata, no doznala je

p j p

njegov nadimak kasnije, a nakon rata supruga njenog daidže /amidže rekla joj je njegovo puno ime, budući da ga je ona poznavala iz vremena kada je “Žagin” otac radio kao zidar na g j p

njenoj kući. Vidjela ga je na televiziji kada se predao i prepoznala ga je, a kada ju je tužilac upitao da li je u nje-govom izgledu bilo nešto izuzetno, istaknula je njegove oči. Opisala ga je kao “visokog, mršavog, sa smeđom kovrčavom kosom.

Tada je imao podužu kosu. Imaoje dubok glas i velike oči”.

Dvojica muškaraca

sa nadimcima “Veso” i “Aco” odveli su potom FWS-175 i RK u

jednu vikendicu, no kako tamo

nije bilo ni tople vode ni struje, DP 6,

koji je stigao u međuvremenu, rekao im je da se mogu kod

njega okupati.

44


Zločin



Srpsku stranu priče o ratnim zlo-činima nad Bošnjacima nastav-ljamo svjedočenjem Milorada SS

Miće Davidovića, danas penzioner a u vri-jeme agresije na Bosnu i Hercegovinu bioje glavni inspektor policije Saveznog SUP-a. “Oženjen sam i trenutno živim u Beo-gradu. Penzionisao sam se iz policije i tre-nutno sam akcionar u jednoj građevinskojfirmi. Imam dvoje odrasle djece i unučadi.Kao inspektor u Saveznom SUP-u, odgo-vornosti su mi bile sljedeće: Koordinacija rada raznih policijskih snaga u republici,davanje savjeta i instrukcija republikama,koje su republike mogle da prihvate iliodbiju. Savezna Vlada je ovlastila SavezniSUP da održava kontakt sa republičkimMUP-ovima i vrši instruktivni nadzor. Oizvršenim poslovima je Savezni SUP tre-balo da izvijesti Saveznu Vladu.

Oružje za MUP RS

Krajem 1992. godine kada je ZoranSokolović, Ministar unutrašnjih poslova Srbije postavio Stojičića, zvanog Badža za načelnika policije u Srbiji i kada je Jovica Stanišić postao podsekretar za DB u Srbi-ji, postojao je veliki sukob između Repu-bličkog MUP-a i Saveznog SUP-a. Jovica Stanišić je marginalizovao i ignorisao Sa-vezni SUP. Nije volio multietnički karak-ter i “stare” vrijednosti za koje je stajao Sa-vezni SUP. Republički MUP Srbije je biomišljenja da bi Savezni SUP trebalo više da se fokusira na srpske probleme. Stanišić jebio mišljenja da su zaposleni u SaveznomSUP-u suvišni i da njihovu ulogu može da preuzme MUP Srbije. Republički MUPSrbije odbio je da prizna Savezni SUP izahtijevao da se specijalni bataljon poli-

cije pridruži republičkom MUP-u. Petar Gračanin je donio odluku da pošalje 50% bataljona za specijalna dejstva srbijanskom MUP-u sa svim naoružanjem i opremom. Pedesetoro ljudi je otišlo a pedesetoro odbilo i ti su ostali u Saveznom SUP-u. Gračanin je takođe predao srbijanskom MUP-u centar za obuku Saveznog SUP-a u Batajnici. Mislim da je Gračanin pristao na ovaj potez djelimično da bi ostao dobar sa Miloševićem, koji mu je bio saveznik. Takođe, ako bi se savezna država Jugo-slavija vremenom raspala, Savezni SUP bi takođe mogao prestati da postoji, pa je zbog toga bio zabrinut i želio sebi da osigura mjesto za budućnost u Republici Srbiji. Savezni SUP je imao naoružanja i opreme za ukupno 1.800 ljudi. Nakon što su se Slovenija i Hrvatska otcijepile, višak naoružanja i opreme poslat je u MUP RS Mići Stanišiću i njegovom zamjeniku, Momčilu Mandiću. Razlog dat za prije-voz tog naoružanja i opreme na Pale je bio da je MUP RS novi srpski organ. Oružje i oprema su prevezeni iz centra za obuku u Batajnici u februaru ili martu 1992. JNA helikopterima na fudbalsko igrali-šte na Palama. Ova oprema se sastojala od uniformi, pancira i veoma kvalitetnog oružja za otprilike 500 ljudi. Bio sam pri-sutan u Beogradu nekoliko puta kada je oružje i oprema utovarena na helikoptere da bi bila prevezena na Pale. Lično sam dva puta išao na Pale da prevezem opremu za MUP RS. Prvi put sam išao sa Perom Mihajlovićem i on je bio taj ko je predao oružje i opremu. (Drugo putovanje je bilo kada smo ja i moji ljudi pomagali MUP-u RS i tom prilikom smo bili na Vracama otprilike mjesec dana). Oprema je preda-ta Radoviću u MUP-u RS (on je kasnije bio zamenik Kijca u Tajnoj policiji). U stvari je ta oprema odvezena u Policijsku akademiju na Vracama. JNA helikopteri su redovno leteli iz Beograda za Sarajevo i nazad. Dio opreme i naoružanja je išao u Knin Milanu Martiću i Paspalju. Mihalj Kertes je bio odgovoran za cijelu operaci-ju, tj. za naoružavanje MUP-a RS. Ovo znam zato što sam bio prisutan nekoliko puta kada je Kertes došao u Savezni SUP i davao instrukcije brigadi policije da izuz-me oružje i opremu iz naših skladišta koje je trebalo prebaciti u MUP RS. Kertes je takođe davao pisane instrukcije ili nared-

be za prebacivanje naoružanja i opreme.Skladište je bio u Batajnici a bila su još dva u Ostružnici kod Beograda.

Pomoć novoosnovanom MUP-u RS -april 1992.

Ja i dvanaestorica mojih kolega (dese-torica su bili Srbi iz Bosne a dvojica Srbi-dobrovoljci iz Srbije) dobili smo borbenekomplete naoružanja i poslati smo na Pale,bez obzira što je u našim dosijeima u Beo-gradu pisalo da smo na odmoru. Problemje bio što nije smjelo da se vidi da SavezniSUP stoji na strani MUP-a RS. Međutim,kada smo stigli na Pale javnost je već znala za naš dolazak, pošto su naša imena i ra-zlozi za naš dolazak već bili objavljeni na lokalnom radiju.

Nakon dolaska na Pale, javio sam seMići Stanišiću. Moje kolege i ja smo leteliiz Beograda za Pale helikopterom JNA iprebačeni smo sa Pala sa pet pincgauera na Vrace (ove sam ja bio poslao iz brigadepolicije u Beogradu da bi imali prevoz kadstignemo na Pale) i sreli se sa Stanišićemna Vracama. Stigli smo na Vrace počet-kom aprila 1992. prije nego što se vojnikonvoj Kukanjca povukao iz Sarajeva.Ukupno smo se zadržali oko 24-25 dana i bili smješteni u policijskoj akademiji na Vracama. Međutim, nismo sve vrijemebili na Vracama. Na Vracama je bio total-ni haos. Mićo Stanišić je uglavnom pro-vodio vrijeme na Palama sa Krajišnikom iKaradžićem. Stanišić je imao pod svojomkontrolom specijalni vod iz Sokoca, čijikomandir je bio Duško Malović. Svakoveče su Duško Malović i njegova grupa bili umiješani u krađu automobila. Onibi pokupili 20 do 30 golfova iz TAS-a uVogošći i vozili ih u Srbiju.

Dok sam bio na Vracama, krajem apri-la 1992. vidio sam kada je stigla jedinica od 50 Crvenih beretki. Vodio ih je nekopo nadimku Čarli, kojeg nikad prije nisam

j

vidio. Bili su potpuno opremljeni lakimpješadijskim naoružanjem, kao i unifor-mama, pancirima i šljemovima. Imali sulegitimacije MUP-a Republike Srbije (Jed-nu sam vidio pošto sam bio u prilici da je iscjepam) ali su mnogi od njih u stvaribili registrovani kriminalci iz KP dom-a u Požarevcu, u Srbiji. Bili su smješteni uškoli na Vracama. Kad su došli stigla je sa

DDuško Maloviuško Malović i njegova grupa dnevno su krali ć i njegova grupa dnevno su krali 20 do 30 golfova iz TAS-a u V20 do 30 golfova iz TAS-a u Vogošći i vozili ih u Srbijogošći i vozili ih u Srbijuu


45

njima i jedna mlada žena, koja im je bila koordinator i oficir za vezu. Predstavila se daje iz DB-a Srbije. Bila je niska i mršava, visine oko 160 cm, imala kratku crnu kosu i imala oko 30 godina. Nisam nikad čuo kako se zvala.

U prvo vrijeme su oni bili pod koman-dom MUP-a RS i bili sa njima u kontak-tu oko 10 dana. Njihov glavni zadatak je bio da drže linije ali su od toga odustali nakon desetak dana. Odbili su da izvr-šavaju naredbe. Instrukcije su dobijali iz Beograda, od žene koja im je bila oficir za vezu, međutim ona nije bila sa njima sve vrijeme. U stvari, ona je odlazila za Beo-grad pa se vraćala jednom nedjeljno tako da sam pretpostavio da je naredbe dono-sila iz Beograda. Ova jedinica je stavila jasno do znanja da ima važnija posla od odbrane linija- oni su bili isključivo umi-ješani u pljačku kuća i u krađu automobi-la. Kada im se završila smjena na linijama onda su počeli sa pljačkanjem. Žalio sam

j j

se Petru Gračaninu na ovu jedinicu a on mi je odgovorio da ne zna ništa o njima. Izvještavao sam Gračanina o haosu, o pljačkama i o opštem neredu i prenio mu da ja i moje kolege nismo poslati ovdje da bismo branili linije. Gračanin mi je rekao da nađem Mladića, ko je bio u kasarni u Lukavici, i da njemu skrenem pažnju na to sve. Otišao sam u Lukavicu i vidio se sa Mladićem i sa komandantom Sarajevskog korpusa, čijeg imena ne mogu da se sjetim (bio je Crnogorac, prethodno stacioniran

u Sloveniji i Zenici i kasnijekomandant Drinskog korpusa u Srbiji). Kasnije je RadovanKaradžić ušao i pridružio serazgovoru. Nakon toga je ko-mandant Sarajevskog korpu-sa izašao i ja sam razgovaraosa Mladićem i Karadžićem.Ovo je bio prvi put da samse sastao i razgovarao sa Rat-kom Mladićem i RadovanomKaradžićem. Kasnije sam biouključen u pravljenje planova sa Mladićem, potpukovni-kom Stuparom i komandan-tom Sarajevskog korpusa za napad da se evakuiše ljudstvoJNA koje je bilo zarobljeno ukasarni Maršal Tito.

Preseljenje u Bijeljinu

U maju ili junu 1992. se MUP RS pre-selio u Bijeljinu. Tamo su bili Mićo Stani-šić, Tomo Kovač, koji je postao Stanišićev zamjenik, i Karišik. Duško Malović je ta-kođe prešao u Bijeljinu kao i Mandić, kojije bio postavljen za ministra za pravdu uaaRS. Činilo mi se da je postojala namjer-j p j p

na i svjesna politika unutar SDS-a da sestvori atmosfera straha u Bijeljini pošto jeodgovaralo SDS-u da se ljudi plaše. NekiSrbi u Bijeljini, koji se nisu slagali sa po-litikom SDS-a ubijeni su. Kad je Arkandošao, jedan lokalni Srbin po imenu


Milo Lukić ja nazvao Arkana četnikom i pitao ga šta tražiu gradu. Milo Lukić je ubijeni unutar sat vremena je javlje-no na radiju da su Muslimaniubili lokalnog Srbina. Ovajincident je samo pogoršao si-tuaciju između Srba i Musli-mana. Novica Terzić je pisaoizvještaje o tim incidentima koji su poslati u Savezni SUP.Dragan Andan je takođe ra-dio na tim izvještajima zajed-no sa Novicom Terzićem. UBijeljini je pljačkanje bilo istotoliko rasprostranjeno kaoi na Palama. Organizovana pljačka u Bijeljini je funkcio-nisala na sljedeći način: Dra-go Vuković iz tajne policije(DB MUP-a RS) i Predrag

Ješurić iz policije (SUP Bijeljina) su do-bili liste od SDS-a koje su sadržale imena bogatih Muslimana iz Bijeljine, čije kuće je trabalo opljačkati a njih protjerati iz Bijeljine. Mauzer i njegovi ljudi bi onda opkolili kuću a Vojkan Đurković bi ušao i razgovarao sa ukućanima. Zahtijevao bi od njih novac i vrijednosti u zamjenu za dozvolu da ostanu. Svi koji su imali novaca ili vrijednosti bi platili. Kasnije su i ti ljudi otišli ili su protjerani, a nji-hove napuštene kuće su bile opljačkane. Prazne kuće je kasnije Vojkan Đurković prodavao srpskim izbeglicama.

Organizovana pljačka u Bijeljini je

funkcionisala na sljedeći način: Drago Vuković iz tajne policije (DB MUP-a RS) i Predrag Ješurić iz policije (SUP

Bijeljina) su dobili liste od

SDS-a koje su sadržavale imena bogatih Muslimana iz Bijeljine, čije

kuće je trabalo opljačkati a

njih protjerati iz Bijeljine.

44


Zločin




Milorada Miće Davi dovića, danaspenzioner a u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je glavniinspektor policije Saveznog SUP-a. “Oženjen sam i trenutno živim uBeogradu. Penzionisao sam se iz po-licije i trenutno sam akcionar u jed-noj građevinskoj firmi. Imam dvojeodrasle djece i unučadi. Kao inspek-tor u Saveznom SUP-u, odgovornostisu mi bile sljedeće: koordinacija rada raznih policijskih snaga u republici,davanje savjeta i instrukcija republi-kama, koje su republike mogle da prihvate ili odbiju. Savezna Vlada je ovlastila Savezni SUP da održava kontakt sa republičkim MUP-ovima i vrši instruktivni nadzor. O izvrše-nim poslovima je Savezni SUP treba-lo da izvijesti Saveznu Vladu.

Specijane policijske operacije uBijeljini - jul 1992.

Negdje sredinom jula pomoćnik saveznog ministra, Spasoje Bogdano-vić, razgovarao je sa mnom i zajed-no smo otišli kod Petra Gračanina,

ko je tada bio Ministar unutrašnjih poslova Srbije. Spasoje Bogdanović je rekao da je Milan Panić bio na me-đunarodnoj konferenciji u Ženevi

j

gde su se Karadžić i RS rukovodstvo žalili da ne mogu da drže paravojne formacije koje su došle iz Srbije u BiH pod kontrolom. Takođe su rekli da su te paravojne formacije umješa-ne u pljačke, u ubijanje Muslimana i da su potpuno van kontrole. Panić, kao tadašnji premijer SRJ, ponudio je svoju pomoć Karadžiću i ruko-vodstvu. Petar Gračanin je predložio na sastanku da bi grupa policajaca iz Saveznog SUP-a trebalo da ode u RS i da pomogne MUP-u RS da riješi problem paravojnih formacija. Petar Gračanin mi je rekao da ću ja biti na čelu policajaca iz Saveznog SUP-a, koji su trebali da odu u RS i da riješe problem paravojnih formacija. Reče-no mi je da ću ja biti najviši autoritet za rješavanje ovog problema, da neće biti nikakvih organičenja i da ću imati potpunu podršku MUP-a RS. Nisam dobio nikakve pismene in-strukcije za predstojeći zadatak, me-đutim, dobio sam putni nalog koji je pokrivao vrijeme koje sam proveo u BiH i koji mislim da je potpisao Bog-danović. Platu, dnevnice kao i ratni dodatak sam dobijao na osnovu ovog putnog naloga. Formirao sam grupu od 15 policajaca iz Saveznog SUP-a u Beogradu. To je bila ista grupa koja je bila sa mnom na Vracama. Bili su potpuno opremljeni borbenim kom-pletima, specijalnim vozilima, oruž-jem i maskirnom opremom. Otišli smo u Bijeljinu krajem jula 1992.

Nakon dolaska u Bijeljinu, otišlismo u MUP i razgovarali sa Mićom Stanišićem i Čedom Kljajićem. Oni

g

su potvrdili probleme koje su stvara-

le paravojne formacije van kontrole irekli da ih MUP RS ne može kontro-lisati. Paravojne formacije je pozvaolokalni Krizni štab. Svu redovnu po-liciju koja se nije slagala sa Kriznimštabom ili sa SDS-om Krizni štab jesmijenio tako da preostali do polici-je u stvari nije funkcionisao. Zbog toga su paravojne formacije djelova-le nekažnjeno. Krizni štabovi su biliizgubili kontrolu nad njima, tako da su paravojne formacije radile šta suhtjele, ubijale, pljačkale, i problemisu se pogoršali. Takođe su preuzelilokalne SUP-ove tako da nije posto-jala efektivna ili zakonita policijska kontrola. Stanišić i Kljajić su mi rekliza Žute ose, Crvene beretke i Mau-

j j

zerove (Ljubiša Savić) paravojne for-macije. Moja porodica je živjela u Bi-jeljini a ja sam dolazio kad god sammogao i znao sam za postojanje tihgrupa i šta se dešavalo na područjusjevero-istočne Bosne. Rekli su mida su paravojne formacije odbile da budu potčinjene bilo kakvoj vojnojjedinici i da se uglavnom sastoje odCrvenih beretki i od jedinicia veza-nih za Arkana.

Čedo Kljajić je rekao da su Cr-vene beretke formacija DB-a Srbije,da su obučeni u Brčkom u junu ilijulu 1992. i da su često dolazili uBijeljinu i stvarali probleme. Još jed-na grupa sa kojom je bilo problema su bili Mauzerovi Panteri (original-no: Mauzerova garda), SDS jedinica koja nije bila pod komandom vojske.Crvene beretke i Arkanova grupa bile su povezane i u stvari su Arka-novci bili prvi koji su nosili crveneberetke. Arkan je želio da njegova jedinica liči na Legiju stranaca i da bude različita od ostalih grupa. Ovedvije grupe su sarađivale i neki Ar-kanovci su prešli u Crvene beretke.Arkan je formirao nukleus. Obučioje ljude, i najhrabriji i najsrčaniji suprešli u Crvene beretke. U početkusu Arkanovci bili smješteni u Bije-ljini, u zgradi SUP-a. Do trenutka kad se MUP RS preselio u zgraduove grupe su je već bile napustile.Pero Mihajlović je bio veza izmeđuSaveznog SUP-a i Arkanovaca. Onje bio blizak sa Arkanom i bio je unjegovom centru za obuku u Erdutu,a posjetio je Arkana više puta u pardana i u Zvorniku. Uvijek je bio udobrim odnosima sa MUP-om Srbijei želio je da pređe tamo. Sada radi uMinistarstvu inostranih poslova Sr-bije na deminiranju u Srbiji.

SUP u Bijeljini je bio u potpunomhaosu krajem jula 1992. Ljudi kojinisu iz policije i civili su radili u SUP-

Postojala je listaPostojala je listabogatih Muslimanabogatih Muslimana koje je trebalo opljačkatikoje je trebalo opljačkati

29. juni - 9. šaban

45

u. Predrag Ješurić, načelnik policije, je pobjegao kada je čuo da ja dolazim. Nakon mog dolaska u SUP u Bijeljini, Aco Pantić, tadašnji načelnik SJB Bi-jeljina je smijenjen a na njegovo mje-sto je postavljen Dragan Andan, a Si-niša Karan je postavljen za komandira stanice. Dragana Andana je postavio Čedo Kljajić da bi bio oficir za vezu

g j p

između mene i MUP-a RS.

Krizni štabovi

Krizni štabovi koji su osnovani u Bijeljini i okolnim selima su se sasto-jali isključivo od ljudi iz SDS-a. Ovi Krizni štabovi su uspostavili stražu u selima i ti seoski čuvari su upa-dali organizovano u Bijeljinu noću i pljačkali muslimanske kuće.

Ukradenu robu su prebacili preko Drine u Srbiju. Tokom ovih pljački mnogi Muslimani su nesta-li, a kuće su im opljačkane. Ovo je vodio SDS i članovi njegovog Glav-nog odbora u Bijeljini na dobro or-ganizovan način. Ovo je dio orga-nizovane političke strategije SDS-a. Sportska sala SUP-a Bijeljina je korišćena za skladištenje ukradene robe i tokom prvih 10 dana akcije, sportska sala se potpuno napunila ukradenom robom koju smo presre-li. Kao rezultat ove zajedničke akcije neki lokalni civili su mi se zahvalili i rekli mi da se Muslimani ponovo osećaju sigurno u gradu. Ova akcija je imala pozitivan efekat na civilno stanovništvo Bijeljine. Rezultat je bio da je velika količina robe vra-ćena vlasnicima i Muslimani su se osjećali relativno bezbjedno. Kada smo zajedno sa vojskom uspostavili kontrolne punktove u Bijeljini, oko 200 vozila je smještena na lokalno igralište. Čedo Kljajić i drugi visoki

j j

oficiri u policiji koristili su bjanko saobraćajne dozvole koje su nabavili iz lokalnog SUP-a. Ponovo su regi-strovali vozila na lažna imena i onda prevezli ta vozila u Srbiju i tamo ih prodali, zadržavajući sebi zaradu. Rekao sam da je bilo puno ubista-va još prije nego što sam ja došao. Jedan takav slučaj je bilo ubistvo Salka Kukića, finansijskog direkto-ra termoelektrane u Ugljeviku, koji je ubijen pred svojom ženom. Uzeto je 80.000 DM od njegove žene. Tri ubice su nađene i 50.000 DM od ukradenog novca je vraćeno. Jedan od ubica je ubijen u Srbiji, jedan je u pritvoru u Srbiji i čeka izručenje Bijeljini a jedan je nedavno osuđen u Bijeljini na 8 godina zatvora za taj zločin. Postojala je lista bogatih

Muslimana koje je treba-lo opljačkati, i ta lista senalazila kod Arkanovaca ikod Mauzerovih ljudi.

Mauzer je imao svoj privatni zatvor u Mesopro-duktu, klanici u Bijeljini.Ja sam otišao tamo sa jav-nim tužiocem i sa vojnimi civilnim istražnim sudi-jom i tamo smo našli 8-9zatvorenih Muslimana, odkojih je jedan visio sa kukeu hladnjači ali je još bio živ.Prostorije su Mauzer i nje-govi ljudi koristili kao bazuza ispitivanje ljudi, a tako-đe i za skladištenje ukra-dene robe. Moja posjeta sa istražnim sudijom je re-zultirala time da smo našliveliku količinu ukradenerobe i vozila. Napisao sam izveštaj oovoj posjeti Mesoproduktu i podnioizveštaj o tome šta sam tamo našaojavnom tužiocu. Kopiju izvještaja sam takođe poslao u Savezni SUP i uMUP RS (Čedi Kljajiću).

p

Nakon ove posjete su odnosi iz-među mene i lokalnog Kriznog štaba postali jos napetiji i nategnutiji. Za-htijevali su da ja budem smijenjen,govorili da sam prljavi komunista koji želi da vrati Titovu državu. Bila je debata u Skupštini opštine izme-đu mene i opštinskog SDS-a. To jebila javna sjednica koja je održana u avgustu 1992. i o kojoj su pisale

29. juni - 9. šaban

i lokalne novine. LokalniKrizni štab je bio sazvaoovu vanrednu sjednicuSkupštine opštine. Oni suna ovoj sjednici zahtijevalida ja izvršavam njihove na-redbe i zahtijevali da znajupo čijem ovlašćenju djelu-jem i zahtijevali da budemsmijenjen. Postoji zapisnik i audio zapis ove sjednice,koja je trajala 10 sati i ja sam bio jedina tačka dnev-nog reda. Jedini zaključak koji su donijeli je bio da mise oduzmu ovlašćenja i da budem vraćen u Beograd.Nisu mogli da razumijuzašto branim Muslimane,zašto ne dozvoljavam da se oni protjeraju iz svojihkuća koje su bile potrebne

za srpske izbjeglice. Rekao sam im da nema pravnih osnova za to da oni meni izdaju naredbe a to ih je još više razbjesnilo.

Krizni štab je tada donio odlukuna svom sastanku da se isključi struja i voda muslimanskim kućama i da se oni otpuste sa posla da bi ih pokorili. Naređeno im je da se jave u vojni gar-nizon kao mobilisani rezervisti, gde je trebalo da im se izda vojna oprema i da budu poslati na liniju fronta. Kri-zni štab je naložio da oni Muslimani koji odbiju da izvrše ovu naredbu budu poslati u logor formiran u Batkoviću. (treći dio nastavka u idućem broju)aa

Krizni štab je tada donio

odluku na svom sastanku da se isključi struja i voda

muslimanskim kućama i da

se oni otpuste sa posla da

bi ih pokorili. Naređeno im

je da se jave u vojni gamizon kao mobilisani rezervisti, gde

je trebalo da im se izda vojna oprema i da

budu poslati na liniju fronta.

44


Zločin



Srpsku stranu priče o ratnimzločinima nad Bošnjacima na-stavljamo svjedočenjem Milo-

rada Miće Dav idovića, danas penzionera u vrijeme agresije na Bosnu i Hercego-vinu bio je glavni inspektor policije Sa-veznog SUP-a. “Oženjen sam i trenut-no živim u Beogradu. Penzionisao samse iz policije i trenutno sam akcionar ujednoj građevinskoj firmi. Imam dvojeodrasle djece i unučadi. Kao inspektoru Saveznom SUP-u, odgovornosti su mibile sljedeće: Koordinacija rada raznihpolicijskih snaga u republici, davanjesavjeta i instrukcija republikama, kojesu republike mogle da prihvate ili od-biju. Savezna Vlada je ovlastila SavezniSUP da održava kontakt sa republičkimMUP-ovima i vrši instruktivni nadzor.O izvršenim poslovima je Savezni SUPtrebalo da izvijesti Saveznu Vladu.

Krizni štabovi

Krizni štabovi koji su osnovani u Bijeljini i okolnim selima su se sastojaliisključivo od ljudi iz SDS-a. Ovi Krizništabovi su uspostavili stražu u selima i ti seoski čuvari su upadali organizova-no u Bijeljinu noću i pljačkali musli-manske kuće.

Ukradenu robu su prebacili prekoDrine u Srbiju. Tokom ovih pljačkimnogi Muslimani su nestali, a kuće suim opljačkane. Ovo je vodio SDS i čla-

novi njegovog Glavnog odbora u Bije-ljini na dobro organizovan način. Ovo je dio organizovane političke strategije SDS-a. Sportska sala SUP-a Bijeljina je korišćena za skladištenje ukradene robe i tokom prvih 10 dana akcije, sportska sala se potpuno napunila ukradenomrobom koju smo presreli...

Nakon ove posjete su odnosi izme-đu mene i lokalnog Kriznog štaba po-stali jos napetili i nategnutiji. Zahtije-vali su da ja budem smijenjen, govorili da sam prljavi komunista koji želi da vrati Titovu državu. Bila je debata u Skupštini opštine između mene i op-štinskog SDS-a. To je bila javna sjed-nica koja je održana u avgustu 1992. i o kojoj su pisale i lokalne novine. Lokalni Krizni štab je bio sazvao ovu vanrednu sjednicu Skupštine opštine. Oni su na ovoj sjednici zahtijevali da ja izvršavam njihove naredbe i zahtijevali da znaju po čijem ovlašćenju djelujem i zahtijevali da budem smijenjen.

Specijalne policijske operacije u Brčkom - juli 1992.

Dok se ovo dešavalo, rukovodstvoKriznog štaba iz Brčkog je došlo u Bije-ljinu i tražilo od mene da odem u Brč-ko i pomognem im sa problemima kojeimaju sa paravojnim formacijama. De-legaciju iz Brčkog su sačinjavali Đorđe Ristanić, dr. Beli i Pavle Milinković. Bio sam svjestan toga da opštine Zvor-nik i Lopare takođe imaju problema sa paravojnim formacijama. Nisam biosiguran da li da idem prvo u Zvornik ili u Brčko. Postojala je grupa Crvenihberetki u to vrijeme, koja je bila stacio-nirana u Brčkom, mada su porijeklom bili iz Srbije. Oni su došli u Bijeljinu i uhapsili Mirka Blagojevića i neke dru-ge Radikale. Za ovo sam saznao dok sam bio u SUP-u u Bijeljini. Otišao sam sa svojom ekipom i našli smo oveCrvene beretke u predgrađu Bijeljine. Došlo je do puškaranja između mojih

ljudi i Crvenih beretki. Uhapsili smoih, kao i njihovog vođu Žiku zvanog j p

Crnogorac, za koga mislim da je bio izNovog Sada u Srbiji. (Sjećam se doku-mentarca kojeg su pustili na Miloševi-ćevom suđenju u kojem je Žika izvje-

j g p

štavao direktno Miloševića i tek samtada shvatio koliko je bio visoko rangi-ran u toj organizaciji. On je još uvijek živ). Braća Božić su takođe bili u ovojgrupi Crvenih beretki iz Brčkog kojesmo uhapsili. Saznali smo da imaju le-gitimacije Srbijanskog MUP-a. Držalismo ih u pritvoru otprilike 2 sata, razo-ružali ih i vratili u Brčko. Ovaj incidentje prevagnuo da odem u Brčko sljedećea ne u Zvornik.

Sastanak sa Kriznim štabom u Brč-kom je trebalo da se održi u SUP-uBrčko u 2 sata popodne. Očekivao samda bi moglo doći do problema pa samriješio da dođem ranije sa dvadesetak policajaca u pratnji da bi bio siguran da neće doći do incidenata. Na sastanku jeKrizni štab insistirao da moji ljudi i ja dođemo u Brčko što je prije moguće ižalili su se na Crvene beretke. Kriznomštabu smo bili potrebni moja ekipa i ja u Brčkom da eliminišemo probleme sa paravojnim formacijama i da ponovo uspostavimo javni red i mir. Crveneberetke su u stvari kontrolisale zgraduSUP-a Brčko i sve ono što se dešavalou Brčkom i bile su umiješane u pljač-ku imovine koju su odvozili u Srbiju.Razlog zbog kojeg je Krizni štab želioda se otarasi paravojnih formacija jebio što su oni željeli da imaju potpunukontrolu nad onim što se dešava, i da bi oni mogli da kontrolišu pljačkanje ikrađe i zarađuju na tome. Vrlo sam biosumnjičav što se tiče integriteta Kri-znog štaba u Brčkom. Ristanić je rekaoda su Crvene beretke stigle u Brčko na-kon što su članovi Kriznog štaba (Ri-stanić, Stakić i dr. Beli) otišli u Beogradda traže pomoć za izbacivanje Musli-mana i zbog bliskosti Brčkog frontu.

Kada sam prvo postao svjestan po-stojanja Crvenih beretki nisam shva-tio koliko su opasni. Znao sam da supovezani sa MUP-om Srbije ali nisamvjerovao da će ih MUP Srbije kasnijebraniti. Još uvijek sam imao bataljonpod svojom komandom i mi smo bili legalna vlast u to doba.

Jelisić

Goran Jelisić je bio rezervni polica-jac i nije postavljen ni na kakvo mesto.Pre rata je dresirao borbene pse, imaoje IQ između 80 i 90, smatran je men-talno retardiranim i lako je bilo utica-ti na njega da odradi prljave poslove.Mislim da su Mauzer i Arkanovci da-

Arkan je od muslimana Arkan je od muslimana uuzimazimao no novaovac, ic, imovinmovinuu i tjerao ih da se pokrstei tjerao ih da se pokrste


45

vali Jelisiću instrukcije tokom sukoba u Brčkom. Oni su mu dali uniformu i oružje i naložili mu da ubije ljude. Jeli-sić je dolazio u Bijeljinu nekoliko puta i hvalio se o broju ljudi koje je ubio. Ja sam bio otišao u kuću njegovih rodite-lja u Bijeljini, tražio sam ga da ga uhap-sim za zločine koje je počinio. Tako da kada sam otišao u Brčko on je znao da dolazim i da ću ga uhapsiti pa je zato pobjegao u Srbiju. Kad je pobjegao iz Brčkog i Bijeljine nakon mog dolaska, Jelisić je nazvao Savezni SUP u Beogra-du iz govornice u Beogradu i prijetio mi. Jelisić me pitao ko samja i toliko je dugo ostao na vezi da su uspjeli da nađuodakle zove pa je uhapšen,ali i pušten sljedeći dan.Dr. Milan Novaković, pred-sjednik Opštinskog odbora SDS-a u Bijeljini je najaviona radiju da je “fabrika” Je-lisić naproduktivnija u tovrijeme, misleći na protjeri-vanje i ubijanje Muslimana.Ovo je bilo u junu ili julu1992. Ja sam bio u Brčkomu to doba i meni se činiloda je politika SDS-a da sestvori takva atmosfera mr-žnje i straha da Muslimaniodu dobrovoljno. PojediniMuslimani su dali raznimčlanovima SDS-a priličnesvote novaca da bi im po-mogli da napuste Brčko ilida ih zaštite. Oni ih jesu šti-tili određeni preiod ali su na kraju Muslimani morali da odu ili su jednostavno nestali.

Bijeljina je bila većinski srpska opština i SDS je imao puno podrške. (Mislim da su Arkan i njegovi ljudi imali logor između Badovića i Bijelji-ne pre nego što su došli u Bijeljinu). Mauzer je govorio o ovome nekoliko puta na radiju. Krizni štab i Mauzer su lično pozvali Arkana. Prije rata je SDS pozvao mlade da idu u Arkanov cen-tar za obuku preko Drine. Svi aktivisti koji su se odazvali su poslati tamo na obuku. Arkan je bio dobro primljen i dozvoljeno mu je da caruje kako je htio. Tretiran je kao bog i zajedno sa svojim ljudima pljačkao je Bijeljinu. Njegovi ljudi, Pejo, Legija i Saša su takođe dobili mjesta u SUP-u Bijelji-na. Kao grupa, Arkanovci su obilazili imućne Muslimane i zahtjevali no-vac. Ako su Muslimani odbili onda su Arkanovci ubili nekog iz familije. Tipičan primjer tome jeste ono što se desilo Amiru Fidahiću i njegovom sinu Amiru. Arkanovci su ubijali bilo koga ko im je smetao. Arkan je bio to-

liko ozloglašen i tako brutalan da su seMuslimani plašili za svoj život u sluča-ju da odbiju bilo koji od njegovih za-htjeva, bilo za novac, za imovinu ili da se pokrste. Imovina koju su Arkanovciopljačkali prevezena je u Srbiju. Onisu sistematski pljačkali firme u Bije-ljini, kao što je Željezara, Fabrika tek-

p j jp

stila Kurja, i Zenit. Sve one hrvatskefirme koje su imale ogranak u Bijeljinisu opljačkane, kao i robna kuća i pro-davnice. Odnijeli su tehničku robu,zlato, cigarete, alkohol, vozila i bilošta drugo od vrijednosti. Čak su ukrali

g

i novi vatrogasni kamion u vrijedno-sti od 600.000 maraka, koji je nedav-no bio kupljen. Opljačkali su SUP iSud u Bijeljini, odnijeli dosijee iz oba mjesta kao i dokumentaciju o ljudima koji su imali registrovano oružje. Od-


nijeli su blanko papire za registraciju vozila i kaznene dosijee. Sve ovo se desilo tokom 5-6 dana koliko su biliu Bijeljini u početku. Arkan, njegovi ljudi i Mauzer su otišli u Zvornik da ga očiste od Muslimana i ponove ono štosu radili u Bijeljini. Mirko Blagojević iz Radikalne stranke je takođe učestvovao u oslobađanju Brčkog.

Regija Bijeljina imala je 54 naselja,sva su bila većinski srpska. Brčko je bilo 60% muslimansko a Zvornik je imao muslimanska naselja između Bi-jeljine i Zvornika. Bilo je jako srpsko prisustvo u regiji. Politika je bila da se krene od Bijeljina i da se odatle nasta-vi sa “oslobađanjem” teritorija gde su Muslimani bili u većini. Svi sastanci SDS-a i kriznih štabova su održani u Bijeljini.

Imovina koju su Arkanovci

opljačkali prevezena je u Srbiju. Oni

su sistematski pljačkali firme u Bijeljini, kao

što je Željezara, Fabrika

tekstila Kurja, i Zenit. Sve

one hrvatske firme koje su

imale ogranak u Bijeljini su

opljačkane, kao i robna kuća i prodavnice.

44


Zločin



Srpsku stranu priče o ratnim zlo-činima nad Bošnjacima nastav-ljamo svjedočenjem Milorada SS

Miće David ovića, danas penzioner a u vri-jeme agresije na Bosnu i Hercegovinu bioje glavni inspektor policije Saveznog SUP-a. “Oženjen sam i trenutno živim u Beo-gradu. Penzionisao sam se iz policije i tre-nutno sam akcionar u jednoj građevinskojfirmi. Imam dvoje odrasle djece i unučadi.Kao inspektor u Saveznom SUP-u, odgo-vornosti su mi bile sljedeće: Koordinacija rada raznih policijskih snaga u republici,davanje savjeta i instrukcija republikama,koje su republike mogle da prihvate iliodbiju. Savezna Vlada je ovlastila SavezniSUP da održava kontakt sa republičkimMUP-ovima i vrši instruktivni nadzor. Oizvršenim poslovima je Savezni SUP tre-balo da izvijesti Saveznu Vladu.

Mauzer

Malo prije 1. maja 1992. održan jemiting na gradskom trgu u Bijeljini.Vidio sam kad je policija zatvorila trg.Okupili su se mještani, vojni rezervisti,aktivna i rezervna policija. Bio je prisut-no cijelo rukovodstvo lokalnog SDS-a,kao i poslanici u Skupštini RS: Mićić,Kićanović i Kerović. Mauzer je govoriosakupljenim ljudima kroz megafon i na-javio da će on osloboditi Brčko od Mu-slimana. Okupljeni ljudi položili su jav-nu zakletvu da brane srpske zemlje i srp-ska himna je odsvirana. Izgledalo je kaoda Mauzer komanduje cijelom policijom,on ih je postrojavao i naređivao im.

Pripadnici Srpske dobrovoljačkegarde su takođe bili prisutni. Predvodili su ih Pejo i Saša i Legija, obojica u po-licijskoj uniformi sa oznakama visokog oficira policije. U to vrijeme je Pantić još uvijek bio načelnik policije u Bije-ljini. On je bio taj koji je dao uniformu Jelisiću kad je otišao u Brčko. Između perioda kada sam bio stacioniran na Vracama i odlaska u Bijeljinu proveo sam otprilike mjesec dana u Beogra-du. Mislim da je to bilo krajem juna ili početkom jula 1992. Tokom ovog pe-rioda sam čuo da su Mirko Blagojević i njegovi radikali postavili kontrolne punktove oko Bijeljine i praktično zau-stavili svo kretanje u grad ili iz njega. Postojao je sukob između Blagojevića i Mauzera, vjerovatno oko podjele plijena iz okoline Srebrenice i Bratunca i zato što su Ješurić i Mauzer imali potpunu kontrolu u gradu i nisu dijelili plijen sa Blagojevićem i radikalima. Zbog toga je Blagojević blokirao grad. Neko iz SDS-a u Bijeljini me se sjetio i činjenice da sam u Beogradu a da potičem iz Bije-ljine, nazvao Petra Gračanina i zamolio ga za pomoć.

Kao rezultat toga, Gračanin me jeposlao u Bijeljinu da riješim problem. Zatekao sam Mauzera u SUP-u u Bijelji-ni kako plače. Rekao je da su ga radikali zarobili i dobro prebili. Mauzer je svaka-ko bio propalica i seoski đilkoš i sebe je postavio za predsjednika Kriznog štaba. Nakon toga sam posjetio Mirka Blago-jevića i predložio mu da potpiše dekla-raciju u kojoj radikali traže da se Mu-slimani u Bijeljini zaštite i da se spriječe protjerivanja. Uspeo sam da ga ubijedim da potpiše ovu deklaraciju, nakon čega se Blagojević složio da podigne blokadu Bijeljine.

Mauzerova bivša garda koja je bila uBrčkom sastojala se od 500-600 ljudi iz okoline Brčkog i Bijeljine. Ovo je u stvari bila jedinica SDS-a u Brčkom i niko od njih nije želeo da bude ni pod kontrolom vojske niti policije da ne bi bili poslati na liniju fronta. Jedinica je uspostavljena kao jedinica SDS-a i trebala je da bude model drugim jedinicama pod kontro-

lom i komandom SDS-a. Samo 150-200od njih je bila aktivno uključena u voj-ni ili policijski posao. Ostali su bili kodkuće i radili u opštini i raznim SDS or-ganizacijama.

Operacije u Zvorniku i Žute ose

Moj sljedeći zadatak je bio Zvornik.Mislim da mi je potpukovnik Salapura ispričao za Zvornik tokom jedne od po-sjeta. Salapura mi je ispričao za problemeoko Žutih osa. Krizni štab je takođe tra-j p j p p

žio moju pomoć u vezi paravojne forma-cije Žutih osa. Ovo je bila paravojna gru-

j p p j

pa, navodno pod kontrolom Žuće, nje-j j p j g

govog brata Repića i novinara iz časopisa “Duga”. Imali su otprilike 300 naoruža-nih ljudi koji su zauzeli SUP u Zvornikui nametnuli sebe kao jedinu vlast. Svi oviljudi su bili iz Obrenovca, Šapca, Beo-

j

grada i Loznice u Srbiji i smjestili su svojštab u zgradu pored SUP-a. Nakon što jepreuzela kontrolu u Zvorniku, ova gru-pa je pljačkala imovinu i plijen odnosila u Srbiju. Žute ose su takođe oduzimalep j p j p j

u razbojništvu vozila od civila. VeliborOstojić, Ministar za informisanje u RS jebio jedan od onih čiji auto su oteli. MićoStanišić je bio taj koji mi je rekao za toda je Ostojićev auto otet. Spomenuo mije i druge čiji auto su Žute ose otele. Bili

j j p

su povezani sa Markom Koromanom,načelnikom SUP-a na Palama, koji imje dostavljao bjanko saobraćajne dozvolei omogućio im da ponovo registruju oteta vozila i tako ih prodaju. Tokom pripremeza upad u Zvornik želio sam da saznamgdje je Žućo u Zvorniku. Jekić, koji je ra-

p

dio u kabinetu ministra unutrašnjih po-slova i Marko Pavlović su došli u Bijeljinupar dana prije planiranog upada u Zvor-nik i našli se sa mnom. Rekli su mi da Žućo nikad ne spava u Bosni nego u Sr-biji i ponudili su se da mi kažu tačno gdjeje to pod uslovom da nakon što ga mojiljudi nađu i uhapse, da ga likvidiraju.Moj glavni cilj je bio da nađem Žuću pa j p g j

sam se pretvarao da pristajem na dogovorkoji su Pavlović i Jekić nudili. Ovo samučinio samo da bih saznao gdje je Žućo

j J

bez ikakve namjere da ga likvidiram.

Mauzer je najavio da će on Mauzer je najavio da će on osloboditi Brčko od Muslimanaosloboditi Brčko od Muslimana

24. august - 6. ševval

45

Tada su mi rekli da Žućo spava u Šapcu ali mi nisu dali adresu. Pavlović

pp

mi je rekao da je on dao ovlašćenje Žući p

i njegovim ljudima da se slobodno kre-j j jj j

ću izmeću Bosne i Srbije. Glavni razlog j g j

zbog kojeg su htjeli da ga se otarase je bio j gj

što su Žute ose zatvorili neke Muslimane g j g j g jj g j g

u Čelopeku i 40-60 ljudi je ubijeno. Oni nisu htjeli da se ovo sazna.

Izvjestio sam Dragana Andana i još trojicu iz Saveznog SUP-a o situaciji i poslao ih u Šabac. Oni su trebali da se

j g j

jave Jekiću i on je trebalo da im kaže gdje se tačno Žućo krije, nakon čega j J j

bi oni izvršili njihove naredbe. Andan i njegovi ljudi su našli Žuću u jednom

j

stanu u Šapcu, uhapsili ga i tajno ga j g j j

vratili u Bijeljinu gdje je zadržan i is-pitan. Hapšenje i zatvaranje Žuće je

j j g j j

držano u tajnosti, samo smo moji ljudi i ja znali za to. Jekić i Pavlović su vje-rovali da je ubijen ali to nije bilo tako. Žućo mi je rekao u kojoj kući su njegov

j j j

brat Repić i novinar iz “Duge” u Če-j j j j gg

lopeku, opština Zvornik. Odredio sam Dragana Andana da ode u Čelopek i

p p

nađe Repića i novinara, da ih uhapsi i odvede u Bijeljinu. Planirao sam da upad u Zvornik bude tu noć i pripre-mio sam svoju ekipu za ozbiljan sukob. Nakon što je uhapsio Repića i novina-ra, Andan je trebalo da me kontaktira, nakon čega bi počeo upad u Zvornik. Dragan Andan je otišao u Čelopek i

g p p

ubrzo našao i uhapsio novinara i Re-pića. Tom prilikom je našao oko 1,5 kg zlata, koje je dijelom bilo otopljeno zlato iz zuba raznih žrtava, kao i drugo ukradeno zlato.

Dao sam zadatak Karišiku i njego-voj ekipi da uđu u Zvornik iz Karakaja i Šekovića i da zauzmu zgradu u centru

j p jj

Zvornika, koja je bila glavni štab Žutih g

osa. Ta zgrada je bila pored SUP-a. Na-kon što su osigurali zgradu trebalo je da uhapse sve ljude koje nađu. Grupa od 50 vojnika, koji su bili vojna jedinica VRS, trebalo je da krene od mosta u Šepku, da

j j j j

pređe most preko Drine, uđe u Srbiju sa dozvolom MUP-a Srbije i da nastave uz rijeku. Jedinica vojske je trebalo da pređe most kod Malog Zvornika, da zauzme zgradu SUP-a i još jednu zgradu u ko-joj su takođe bile Žute ose. Nakon što g j j g

smo moja grupa i ja prešli u Srbiju, ta-kođe je trebalo da se vratimo u Zvornik preko brane na hidroelektrani u Malom Zvorniku. Naš cilj je bio da dođemo do zgrade prije Karišikovih ljudi, pošto sam se brinuo da Karišikova grupa neće odraditi posao kako treba. Na kraju smo mi i Karišikova grupa stigli do zgrade u isto vrijeme. Naši ljudi su zauzeli zgradu tako što su ubacili suzavac i uhapšeno je 170 ljudi. Među uhapšenima je bio šef opšte službe SUP-a Zvornik, jedan član Kriznog štaba i jedan član Skupštine op-štine. Oni su sarađivali i učestvovali u

pljačkanju, krađi automobila,oružja i opreme tako što su iz-davali potvrde kojima se ova imovina mogla prevesti prekogranice u Srbiju. Kao rezul-tat akcije tih 170 uhapšenihlica prevezeno je u Bijeljinu.Od uhapšenih lica su uzetipodaci, uzete izjave i na kra-ju su predati vojnoj komandiu Zvorniku, koja je bila podTolimirom. Žućo, Repić i no-

j j p

vinar bili su ispitivani od stra-ne Andana i Salapure. Nakontoga je sastavljen izvještaj oakciji i njihovoj umiješanostii taj izvještaj je predat Voj-nom tužilaštvu u Bijeljini.Sud je donio rješenje kojimim je odredio pritvor i oni subili odvedeni u Vojni zatvor uBijeljini, koji se nalazi u kasarni.

Nakon akcije u Zvorniku SDS jestalno insistirao na tome da ja budemprotjeran iz Bijeljine. Otprilike 10dana je trajala intenzivna kampanja protiv mene u Bijeljine, koja je proi-

24. august - 6. ševval

zilazila iz SDS-ove želje da me se otarasi. Širili su priče

j

o tome da smo moji ljudi ija bili antisrpski raspolože-ni, da tučemo Srbe i štitimoMuslimane. Jedna od tihpriča je bila o tome kakosmo ja i moji ljudi zaustavilii prebili jednog Mauzerovog pratioca. To je bio krimina-lac od otprilike 40 godina,poznat po imenu Čoro, koji

p g

je ukupno 22 godine proveou zatvorima. Kad je rat po-čeo bio je u zatvoru u Foči.Mi jesmo zaustavili to lice.On je vozio traktor sa pri-kolicom na koju je bila na-tovarena ukradena imovina iz muslimanskih kuća, osimtoga kršio je policijski čas

koji je bio na snazi u to vrijeme. Slje-deći dan je bila vijest na radiju kako smo mi zaustavili običnog, čestitog čo-veka dok se vraćao sa njive, sa žetve i da smo ga ozbiljno pretukli samo zato što je Srbin.

Žućo mi je rekao u kojoj

kući su njegov brat Repić i

novinar iz Duge u Čelopeku,

opština Zvornik. Odredio sam

Dragana Andana da ode

u Čelopek i nađe Repića i

novinara, da ih uhapsi i odvede

u Bijeljinu. Planirao sam da upad u Zvornik bude tu noć i

propremio sam svoju ekipu za ozbiljan sukob.

48


Zločin



Srpsku stranu priče o ratnimzločinima nad Bošnjacima na-stavljamo svjedočenjem Milo-

rada Miće Davido vića, danas penzionera u vrijeme agresije na Bosnu i Hercego-vinu bio je glavni inspektor policije Sa-veznog SUP-a. “Oženjen sam i trenut-no živim u Beogradu. Penzionisao samse iz policije i trenutno sam akcionar ujednoj građevinskoj firmi. Imam dvojeodrasle djece i unučadi. Kao inspektoru Saveznom SUP-u, odgovornosti su mibile sljedeće: Koordinacija rada raznihpolicijskih snaga u republici, Davanjesavjeta i instrukcija republikama, kojesu republike mogle da prihvate ili od-biju. Savezna Vlada je ovlastila SavezniSUP da održava kontakt sa republičkimMUP-ovima i vrši instruktivni nadzor.O izvršenim poslovima je Savezni SUPtrebalo da izvijesti Saveznu Vladu.

Liste muslimana

Nakon što sam otišao iz Bijeljina u av-gustu 1992., SDS se reorganizovao i noviljudi su postavljeni na razna mjesta. Bran-ko Stević je postavljen za načelnika SUP-a, a komandir stanice je postao Spasojević,poznat kao Laos. Drago Vuković je postaošef DB-a a Predrag Ješurić, koji se vratio,postao je šef Uprave za strance u MUP-uRS. Nakon što su ovi ljudi postavljeni, čla-novi lokalnog SDS-a su napravili plan za etničko čišćenje Muslimana koji su ostali

u Bijeljini, Loparama i Zvorniku. Još uvi-jek je bilo oko 17.000 Muslimana u Bije-ljini i 12.000 Muslimana u Janji. O ovom planu se razgovaralo predamnom. Optu-žen sam za to da sam ja kriv što Muslimani ostaju. Mauzer, Kojić i Nikić su govorili najviše. Lokalni SDS i Krizni štab, među njima dr. Vojinović, Moco Stanković, Ma-uzer, Savo Kojić, Drago Vuković, Predrag Ješurić i Nikić su sastavili listu imena Mu-slimana koje treba očistiti. Imena Musli-mana su stavljena u tri kategorije. Ja sam bio u Bijeljini skoro svake nedelje i vidio liste imena kod Moce Stankovića. Drago Vuković i Predrag Ješurić su bili zaduženi za prvu fazu plana koji je trebao da počne u septembru/oktobru 1992. Plan je bio da se grad Bijeljina podijeli u tri koncen-trična krupa, od centra prema predgrađu. Na jednom kraju grada ubijena je tročlana muslimanska porodica a na suprotnom kraju grada je ubijena porodica od osa-mnaestoro članova. Kuće su im opljačka-ne i vijesti o njihovoj sudbini su se brzo proširile kroz grad. Stvorena je atmosfera straha da bi se Muslimani ubijedili da odu pošto niko nije znao koja porodica će sljedeća biti ubijena. Bilo je lako ubijediti Muslimane da odu i da prepišu svoje kuće i imovinu za siguran prolaz preko granice za Srbiju. Grupa Duška Malovića je ubila osamnaestočlanu porodicu u Bijeljini. On je izdao naredbe svojim ljudima da izvrše ubistva. Ubistva su se desila krajem sep-tembra 1992. Bilo je javno poznato da je Malović odgovoran.

Jednom kasnije sam razgovarao sa Malovićem u Beogradu i pitao ga zašto su to učinili. Rekao je da je to bila Vu-kovićeva ideja pošto su željeli da stvo-re atmosferu straha i konfuzije i tako natjeraju Muslimane da odu. Lokalnipolicajac u Bijeljini koji je bio u patroli tu noć bio je svjedok tom ubistvu od18 ljudi. On je vidio Dragu Vukovića i Malovića kako gledaju muslimansku kuću u Bijeljini. Sat vremena kasnije osamnaestoro ljudi, uključujući djecu, je izvedeno iz te kuće i ubijeno.

Njegovo ime je Mladen Vaselić, ta-kođe poznat kao Batan. Još uvijek živi

j g jj g j

u Bijeljini, u penziji je. Malović i nje-p jp

govi ljudi su takođe ubili tročlanu po-j j p j j jj p j j

rodicu nekoliko dana kasnije u Bijeljini.g j pj

Malović i njegovi ljudi su bili smještenij j jj

na tavanu SUP-a Bijeljina. Odatle su iz-j g j j

vršavali zadatke koje im je davao Mićoj jj j

Stanišić dok on nije otišao u Beograd.Za drugu fazu su takođe bili zaduženi

Drago Vuković i Predrag Ješurić. Skupšti-na opštine je donijela odluku da svi oniMuslimani koji odbiju da se jave na mo-bilizaciju treba da budu otpušteni sa posla.Struja, voda i telefoni da im se isključe itrebalo je da se jave na radnu obavezu na kopanje rovova. Svako ko je odbio bio jeodveden u logor Batković ili je protjeran.U ovom logoru je 80% zatvorenika biloiz Brzovog Polja u Brčkom a 20% iz Bi-jeljine. Policija, posebno Drago Vuković,Predrag Ješurić, Branko Stević i Spasojevićsu znali za ova dešavanja i podržavali ih.

Nikad ništa nisu preduzimali da spri-ječe pljačku, protjerivanje, ili odvodenjeljudi u logor Batković.

Treća faza

Treća faza se odnosila na imućne Mu-slimane i intelektualce i plan je bio da seoni ponize tako što su morali da rade pro-ste poslove, kao što je čišćenje ulica. Čovjek

p p

zadužen za ovu grupu se zvao Jović i radioje u Sekretarijatu za narodnu odbranu.Ovo je bila politika SDS-a. Ideja za ovajplan je bila Nikićeva, koji je bio član Op-štinskog glavnog odbora SDS-a. Kasnije jepostao član Republičkog glavnog odbora.Sjećam se da sam jednom prilikom došaou Bijeljinu tokom sukoba i i sreo svog bivšeg zamjenika, Osmu Đuzmanovića,Muslimana kako čisti ulice. Ovo je biodirljiv susret, posebno za mene, pošto samvideo svog kolegu i bliskog prijatelja takoponiženog. Sljedeći dan sam ga prevezaopreko granice za Beograd. Moj prijatelj jebio sretan što je on na sigurnom ali nijespomenuo svoju ženu sve dok nismo došliu Beograd. Vratio sam se u Bijeljinu, na-šao njegovu ženu i nju odvezao takođe uBeograd. Onda sam im sredio vize i oni suuspjeli da dođu do Nemačke bezbjedno.Sad žive u Bijeljini.

Jednom prilikom, sredinom 1993.godine, vraćao sam se u Bijeljinu i Voj-kan Đurković me je zaustavio poredputa. Đurković me je pitao šta ja mislimko sam da štitim Muslimane. Ovaj razgo-vor je rezultirao kratkim ali upečatljivimčasom dobrih manira za Đurkovića, koji,nakon što se sabrao, u svoju odbranu po-kazao mi je dokument, kojim se on ovla-šćuje da protjeruje Muslimane, tj. da iz-vrši “humano preseljenje” muslimanskog naroda i da su policija i vojska dužni da mu daju potpunu podršku. Otišao samda se vidim sa Draganom Mićićem, po-

Grupa Duška MalovićaGrupa Duška Malovića je ubila osamnaestočlanuje ubila osamnaestočlanu porodicu muslimana u Bijeljiniporodicu muslimana u Bijeljini


49

slanikom u Skupštini RS i rekao sam mu da sam vidio ovaj dokument kod Đur-kovića. Mićić mi je rekao da je i on neza-dovoljan sa protjerivanjem Muslimana u Bijeljini i da je već razgovarao sa Đurko-vićem o situaciji. Đurković je i njemu po-kazao isti dokument. Đurković nije krio činjenicu da on ima taj dokument niti od koga ga je dobio.

Vojkan Đurković je radio za SDS kao operativac na terenu. Obećao je Musli-manima da će da ih prebaci preko Drine za novčanu nadoknadu i onda je puštao srpske izbjeglice da uđu u prazne kuće Muslimana, takođe za novčanu nado-knadu. Kada je neke Muslimane trebalo ubijediti da odu, on bi sredio da policija nestane sa tog područja dok su Muslima-ni zaplašivani i prijećeno im je.

Plan SDS-a za proterivanje Muslima-na iz Bijeljine izvršavan je simultano u tri stepena. Nakon prvih ubistava Muslima-na i širenja straha ogroman broj Musli-mana je otišao svojevoljno. Mnogi Mu-slimani su pobjegli ili svojom voljom ili u kuće dobronamjernih Srba a drugi su čekali kod svojih kuća sa spakovanim tor-bama čekajući prvu priliku da odu. Česta

j p

taktika je bila da se ode u kuće Muslima-na tokom noći, da se kaže ukućanima da imaju 5 minuta da spakuju torbe i budu spremni na odlazak. Kad ih je odvodio, Đurković bi ih strpao u sabirni centar, u kojem su ljudi detaljno pretresani, žene su ginekološki pregledane. Tražio je no-vac ili druge vrijednosti. Nakon ovoga

bi potrpao 100-150 ljudi na kamion, u kojem je tempera-tura često bila nepodnošljiva.Tokom nekih putovanja jenekoliko ljudi umrlo u kami-onima. Muslimani su odve-zeni na linije između srpskei muslimanske teritorije. Po-nekad bi ljudi ostali tu neko-liko dana pošto ih Srbi ne bipustili nazad a Muslimani ihne bi pustili kod njih. Đur-ković je pokupio 200.000 do300.000 maraka svaki putkad bi prevezao grupu Musli-mana.

Dodatni važan faktor u protjerivanju Muslimana izBijeljine je bila stalna i me-dijska kampanja na televiziji iradiju koja je predlagala šta da se radi sa Muslimanima. Srbisu imali stalnu propagandu,stalno su svirali nacionalne pjesme, veli-čali srpske heroje i govorili o istorijskimdogađajima. Semberske novine i njihov urednik Pero Simić su bili prvi u tome.Ja sam bio u Bijeljini svakih 7-10 dana i vidio sam kako se mediji koriste za in-doktrinaciju stanovništva i kako šire strahmeđu Muslimanima. Oktobra 1992.Moco Stanković (član Kriznog štaba) iStojan Petrović (odbornik u Skupštini op-štine) imali su listu sa imenima Muslima-na koje treba protjerati i kada to treba da se desi. Na početku su se postarali da naj-


starije muslimanske porodiceostanu u Bijeljini čisto kaoprimer. Na kraju su naravno ioni protjerani, međutim, ovosistematično protjerivanje senastavilo sve do potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Predrag Ješurić (u Upravi za strance) i njegov kolega uMUP-u Srbije, Puzović, or-ganizovali su prevoz Musli-mana kroz Srbiju u treće ze-mlje. Problem je bio da većina Muslimana nije imala pasoš,a novi su se izdavali u Beo-gradu tokom 1992. kada supostojali samo jugoslovenskipasoši. Doći do dokumenata potrebnih za pasoš je koštalomnogo, tako da su oni Mu-slimani koji su željeli da odumorali dobro da plate. SDSje imao liste Muslimana koji-

ma je trebalo dati pasoš. To su bili bogati Muslimani koji su mogli da ih plate. U Bijeljini su Muslimani uglavnom bili do-brostojeći. Uglavnom su se bavili nekim zanatom ili su bili poslovni ljudi koji su se tokom godina obogatili i kupili sebi kuće. To ih je učinilo očiglednom metom pošto su bili u stanju da plate da bi bili prebačeni u drugu zemlju. I naravno da su platili pošto je Ješurić debelo naplaći-vao “pomoć” tim Muslimanima da odu. Obogatio se, kao i njegov kolega Puzovićiz DB-a Srbije.

Dodatni važan faktor u

protjerivanju Muslimana iz Bijeljine

je bila stalna i medijska kampanja

na televiziji i radiju koja je predlagala šta da se radi sa

Muslimanima. Srbi su

imali stalnu propagandu,

stalno su svirali nacionalne

pjesme, veličali srpske heroje

i govorili o istorijskim

događajima.

svjedočenje srba o ratnim zločinima nad bošnjacima (saff 297-323).pdf

Documents

okviru izmijenjenog

srpske televizijske

dodatni vaan

veliali srpske

slijedi njegovo

uhapsile ruske

zloinima nad

igrala finalna