SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Tamara Antunović

ZNAČAJ VODNIH RESURSA ZA POLJOPRIVREDNU DJELATNOST

DIPLOMSKI RAD

RIJEKA, 2014.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

ZNAČAJ VODNIH RESURSA ZA POLJOPRIVREDNU DJELATNOST

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Ekonomika i politika zaštite okoliša

Mentor: Prof.dr.sc. Nada Denona Bogović

Studentica: Tamara Antunović

Studijski smjer: Međunarodno poslovanje

JMBAG: 0081122834

Rijeka, srpanj, 2014.

KAZALO

1. UVOD............................................................................................................1

1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA...................................................1

1.2. RADNA HIPOTEZA.......................................................................................................2

1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA.............................................................................2

1.4. ZNANSTVENE METODE..............................................................................................3

1.5. STRUKTURA RADA.....................................................................................................3

2. GLOBALNI VODNI RESURSI U FUNKCIJI PROIZVODNJE

HRANE.............................................................................................................5

2.1. HIDROLOŠKI CIKLUS VODE U PRIRODI.................................................................5

2.2. SEKTORSKA STRUKTURA POTROŠNJE VODE......................................................7

2.3. VODNI OTISAK U PROIZVODNJI HRANE................................................................9

2.4. INTENZIVNA I EKSTENZIVNA POLJOPRIVREDA...............................................13

3. POTROŠNJA I ONEČIŠĆENJE VODE U POLJOPRIVREDNOJ

DJELATNOSTI U ODABRANIM ZEMLJAMA EUROPSKE UNIJE...16

3.1. UZROCI I POSLJEDICE RASTUĆE POTRAŽNJE ZA HRANOM...........................16

3.2. PROIZVODNJA HRANE I POTROŠNJA VODE.......................................................18

3.2.1. Utjecaj proizvodnje mesa na potrošnju vode..............................................................18

3.2.2. Potrošnja vode u proizvodnji žitarica..........................................................................22

3.2.3. Poljoprivredne površine i navodnjavana područja......................................................26

3.3. POTROŠNJA UMJETNIH GNOJIVA I PESTICIDA..................................................30

3.3.1. Primjena i potrošnja nitrata.........................................................................................31

3.3.2. Primjena i potrošnja fosfata........................................................................................34

3.3.3. Primjena i potrošnja pesticida.....................................................................................36

4. SMJERNICE ZA ODRŽIVO KORIŠTENJE VODNIH RESURSA U

POLJOPRIVREDNOJ DJELATNOSTI.....................................................40

4.1. POLJOPRIVREDNE ZAJEDNICE PROIZVOĐAČA I POTROŠAČA......................40

4.2. PROMIJENE PREHRAMBENIH NAVIKA................................................................42

4.2. ZELENIJA DIREKTIVA U POLJOPRIVREDI EUROPSKE UNIJE.........................44

5. ZAKLJUČAK.............................................................................................46

LITERATURA...............................................................................................50

POPIS TABLICA...........................................................................................54

POPIS SHEMA..............................................................................................54

POPIS GRAFIKONA....................................................................................55

1

1. UVOD

U okviru uvodnog dijela iznesene su sljedeće tematske jedinice: 1) Problem i predmet

istraživanja, 2) Radna hipoteza, 3) Svrha i ciljevi istraživanja, 4) Znanstvene metode i 5)

Struktura rada.

1.1. PROBLEM I PREDMET ISTRAŽIVANJA

Voda je jedan od najvažnijih prirodnih izvora iz razloga što predstavlja osnovni element

koji izgrađuje žive organizme. Ljudski organizam se sastoji od 70% vode dok je u većini

biljaka ima oko 80%. Voda je temeljna potreba za život i za razvoj ljudskog društva. Voda

za piće je jedina namirnica koju koristi cjelokupno stanovništvo i to bez obzira na

zemljopisni položaj, status u društvu, vjeru i rasu, jer je potreba za vodom osnovna

egzistencijalan pretpostavka. Voda je opće dobro i baština, a samim tim ključan resurs za

kojeg nema zamjene.

Posljednjih godina postalo je jasno kako Zemlja – „plavi planet'' ima konačne i ''ranjive''

resurse te da će takvi resursi imati odlučujući utjecaj na budući razvoj ljudskog društva.

Stalni trend smanjivanja raspoloživih zaliha pitke vode po stanovniku predstavlja vrlo

ozbiljan problem sa kojim se čovjek mora suočiti. Stalni porast stanovništva, klimatske

promjene, intenzivan razvoj industrije i poljoprivrede i proizvodnja energije, smatraju se

glavnim uzročnicima današnje ekološke krize. Antropogeni utjecaj na prirodu je dosegao

granice koje nadilaze prirodne procese obnove i zahtjeva nužne promjene u odnosu čovjeka

prema okolišu.

Proizvodnja poljoprivrednog sektora uvelike ovisi o vodnim resursima, što taj sektor čini

najvećim potrošačem ukupne svjetske vode. Paralelno sa sve većim rastom stanovništva,

očekuje se i rast globalne potražnje za poljoprivrednim proizvodima, što zahtjeva povećanje

kapaciteta poljoprivredne proizvodnje. Međutim dosadašnja intenzivna poljoprivreda

2

predstavlja sve veću opasnost za biološku raznolikost te nadasve ugrožene vodne resurse

koji su ključni za opstanak tog sektora, a u konačnici i samog čovječanstva.

Iz opisane problematike proizlazi problem istraživanja: kako racionalno i održivo

upravljati vodnim resursima u uvjetima rastuće potražnje za hranom i sve većom

upotrebom umjetnih gnojiva i pesticida u poljoprivrednoj djelatnosti.

Na temelju definiranog problema određen je predmet istraživanja, a to je: utvrditi

problem raspoloživosti globalnih vodnih resursa i istražiti koji su antropogeni faktori

najznačajniji potrošači vode, analizirati povezanost proizvodnje hrane sa potrošnjom i

zagađenjem vode u odabranim europskim zemljama te predložiti mjere za održivo

upravljanje vodnim resursima u poljoprivrednom sektoru.

1.2. RADNA HIPOTEZA

Uvažavajući prethodno definiran problem i predmet istraživanja postavljena je radna

hipoteza: na temelju osnovnih obilježja hidrološkog ciklusa vode, a uvažavajući

dosadašnje trendove eksploatacije vodnih resursa u poljoprivrednoj djelatnosti u odabranim

europskim zemljama, moguće je dokazati da će se primjenom suvremenih ekoloških

smjernica i standarda u poljoprivrednoj proizvodnji smanjiti negativan utjecaj

poljoprivredne djelatnosti na vodne resurse.

1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA

Svrha istraživanja je analizirati utjecaj poljoprivrednog sektora na vodne resurse, dok je

cilj istraživanja predložiti smjernice za održivo korištenje vodnih resursa u poljoprivrednoj

proizvodnji.

3

Sukladno svrsi i cilju istraživanja, u radu su dani odgovori na sljedeća pitanja:

· Koji sektori su najveći potrošači vode?

· Koliko vode zahtijeva proizvodnja određenih namirnica?

· Kakav je utjecaj intenzivne poljoprivrede na vodne resurse?

· U kakvoj su korelaciji proizvodnja hrane i potrošnja vode?

· Kolika je upotreba umjetnih gnojiva i pesticida u proizvodnji hrane i kakav efekt to

ima na podzemne vode?

· Koje su moguće aktivnosti za održivo i racionalno upravljanje vodnim resursima u

poljoprivredi?

1.4. ZNANSTVENE METODE

Pri istraživanju i formuliranju rezultata istraživanja, u odgovarajućim kombinacijama

korištene su sljedeće metode: induktivna i deduktivna metoda, metoda sinteze i

generalizacije, metoda deskripcije i kompilacije, statistička, matematička i komparativna

metoda.

1.5. STRUKTURA RADA

U prvom dijelu, UVODU, formuliran je problem i predmet istraživanja, postavljenja je

radna hipoteza, navedeni su svrha i ciljevi koji su istraživanjem ostvareni, navedene su

metode koje su korištene pri izradi rada te je obrazložena struktura djela.

U drugom dijelu s naslovom GLOBALNI VODNI RESURSI U FUNKCIJI

PROIZVODNJE HRANE, obrađene su četiri tematske jedinice: hidrološki ciklus vode u

prirodi, sektorska struktura potrošnje vode, vodni otisak u proizvodnji hrane te intenzivna i

ekstenzivna poljoprivreda.

4

POTROŠNJA I ONEČIŠĆENJE VODE U POLJOPRIVREDNOJ DJELATNOSTI U

ODABRANIM ZEMLJAMA EUROPSKE UNIJE je naslov trećeg dijela. Sukladno tome u

okviru ovog dijela rada elaborirana je povezanost između proizvodnje hrane i potrošnje

vode te potrošnje umjetnih gnojiva i pesticida.

U četvrtom dijelu, PRIJEDLOG AKTIVNOSTI ZA ODRŽIVO UPRAVLJANJE

VODNIM RESURSIMA U POLJOPRIVREDNOJ DJELATNOSTI, iznesene su smjernice

za smanjenje negativnog utjecaja poljoprivrednog sektora na vodne resurse koja direktno

utječe na onečišćenje vodnih zaliha.

Posljednji dio ovog rada ZAKLJUČAK, predstavlja rezime najvažnijih spoznaja do kojih

se došlo u radu.

5

2. GLOBALNI VODNI RESURSI U FUNKCIJI PROIZVODNJE

HRANE

Svježe zalihe pitke vode su dragocijen i oskudan resurs koji posljednjih desetljeća biva sve

više ugrožen i izložen antropogenim pritiscima. Više od polovice svjetske populacije

suočava se sa nestašicom vode. Zato što ima važnu ulogu u izdržavanje cjelokupnog života,

voda je izvor ekonomske i političke moći (Narasimhan 2008). Upravo ekosustavi koji

ovise o vodi kao što su vlažna i vodena staništa, predstavljaju i najugroženija staništa, te

zbog svoje složenosti i osjetljivosti zahtijevaju i temeljitiji pristup svih sektora koji

upravljaju ovim prirodnim dobrima. U ovom poglavlju bit će promatrani efekti

poljoprivrednog sektora, kao najvećeg svjetskog potrošača vode, u funkciji proizvodnje

hrane. Sastoji se od sljedećih tematskih jedinica: 1) Hidrološki ciklus vode u prirodi, 2)

Sektorska struktura potrošnje vode, 3) Vodni otisak u proizvodnji hrane i 4) Intenzivna i

ekstenzivna poljoprivreda.

2.1. HIDROLOŠKI CIKLUS VODE U PRIRODI

Hidrologija je znanost koja proučava raspodjelu vode na zemlji, njene fizičke i kemijske

reakcije s drugim tvarima koje se nalaze u prirodi i njenu vezu sa životom na Zemlji, a

neprekidan tok vode između Zemlje i atmosfere je poznat kao hidrološki ciklus. Hidrološki

ciklus je stalan proces kruženja, obnavljanja i prividnog gubljenja vode na Zemlji. Zemlja

se smatra zatvorenim hidrološkim sustavom (Lindth 2010). Cijeli proces odvija se u 3

zemljine sfere: atmosferi (plinoviti omotač oko zemlje), hidrosferi (vodeni omotač koji

obuhvaća svu vodu na, ispod i iznad zemljine površine) i litosferi (sloj zemlje ispod

hidrosfere).

Važno je znati na koji se način hidrološki ciklus odvija, stoga su shemom 1. prikazani

različiti procesi koji se događaju tokom kruženje vode u prirodi.

6

Shema 1. Ilustracija kruženja vode u prirodi

Izvor: Evans, J 2007, The USGS Water Science School, internet izvor: http:// ga. wat

er.usgs.gov/edu/watercycle.html (15.05.2014.)

Kružni put vode sastoji se od pet procesa: kondenzacija, padaline, infiltracija, oticanje i

evapotranspiracija. Najjednostavnije tumačenje hidrološkog ciklusa je da djelovanjem

sunčeve energije voda stalno isparava sa površine oceana, mora i drugih kopnenih i vodenih

površina. Te se pare dižu u Zemljinu atmosferu gdje se kondenziraju i padaju na zemlju

tvoreći novi ciklus kruženja voda. Dio vode koja pada na kopna apsorbira vegetacija, neke

oborine dosežu tla i infiltriraju se na gornjoj, gaziranoj zoni tla. Dio oborina se infiltrira

oticanjem do podzemnih vodnih rezervoara a neke se vraćaju u potoke gdje naposljetku

otiču u oceane.

Prema Lindthu (2010) cijeli ciklus se može smatrati kao niz različitih ''skladišta'' vode.

Postupak obnove vode ovisi o određenoj vrsti skladišta (atmosfera, jezera, oceani, polarne

kape), varira između devet dana i 16.000 godina, dok srednja vrijednost za cijelu hidrosferu

iznosi oko 2.800 godina. Ljudi se već tisućama godina upliću u prirodno kruženje vode.

7

Izgrađuju se kanali koji preusmjeravaju vodu i dovode je do sušnih područja, kopaju se

bunari kako bi se osigurala dostupnost do podzemnih voda. Ponegdje su podzemni

rezervoari vode toliko ispražnjeni da je u njih počela prodirati morska, slana voda što

uzrokuje promijene u tlu i vegetaciji tih područja. Nesavjenso korištenje poboljšivača tla i

sredstava za zaštitu bilja sve je više zastupljeno u današnjoj intenzivnoj poljoprivredi, a svi

ti otrovi i mnoge druge kemikalije kroz kruženje vode, odnosno padalinama, se ispiru iz tla

i završavaju u podzemnim vodama koje dalje crpimo za piće i navodnjavanje.

2.2. SEKTORSKA STRUKTURA POTROŠNJE VODE

Voda je presudna za sve aspekte života što ju čini dragocijenim resursom. Oko 97% ukupne

vode na zemlji je slana voda, a samo 2,5 % čini svježu pitku vodu. Od 2,5% ukupne

svjetske pitke vode 68,9% je zaleđeno u Antartici i ledenim kapama Greenlanda, oko

30,8% se nalazi duboko u podzemnim rezervoarima, dok 0,3% čine rijeke i jezera na

površini zemlje (Corcoran i suradnici, 2010, str 17). Nestašica vode je značajna i rastuća

prijetnja za okoliš, ljudsko zdravlje, gospodarski razvoj, energetsku sigurnost i globalnu

opskrbu hranom. Ekosustavi kao esencijalna pretpostavka svakog živog bića pružaju i

osiguravaju resurse za proizvodnju roba i usluga koje su čovjeku neophodne.

Neracionalnom upotrebom ti ekosustavi izloženi su mnogobrojnim rizicima, uključujući

potrebu za vodom odgovarajuće količine i kvalitete. Falkenmark i Rockström (2004)

procjenjuju da je za održavanje osnovnih ljudskih potreba potrebno 25% ukupne svježe

vode, a od te količine 75% otpada za proizvodnju roba i usluga koje društvo svakodnevno

koristi.

Zahvaćanje vode se odnosi na ukupnu količinu zahvaćene vode iz jezera, rijeke ili

vodonosnika za bilo koju svrhu koji su rezultat ljudskog djelovanja. Potrošnja vode je

razlika između zahvaćene vode i izgubljene vode prilikom isparavanja, apsorbcije ili

kemijske transformacije (WWDR, 2014). Globalno crpljenje, odnosno povlačenje vode

utrostručilo se u posljednjih 50 godina (UNESCO, 2009) kako bi se zadovoljile potrebe

8

rastuće populacije i njene potrošnje. Dok je vodoopskrba tijekom ovog razdoblja ostala

relativno konstantna, danas potražnja za vodom prelazi održivu opskrbu u mnogim

mjestima, što ima ozbiljne dugoročne implikacije. Crpljenje vode za potrebe poljoprivrede,

industrije i kućanstava je u konstantnom porastu. Poljoprivredni sektor je daleko najveći

potrošač svjetske vode, te je crpljenje vode na neodrživ način prisutno u mnogim mjestima,

najčešće zbog manjka sredstava za skupe sustave za navodnjavanje koji bi mogli dovesti do

manje potrošnje vode. Poljoprivreda troši oko 70% svježe vode za svoje aktivnosti na

globalnoj razini, na industrijski sektor otpada 20%, a kućanstva troše svega 10% svjetske

slatke vode. Razvijene zemlje imaju daleko veći udio potrošnje vode u industrijskom

sektoru, nego zemlje u razvoju, gdje dominira poljoprivreda. Upravo u zemljama u razvoju,

a posebno u nerazvijenim zemljama (zemlje trećeg svijeta) potrošnja vode za potrebe

poljoprivrede seže i do 90%. Povijesno gledano, energetski sektor se nije posmatrao kao

zasebna stavka pri prikazu sektorske potrošnje vode, stoga su se ti podaci često svrstavali

pod industrijski sektor. Međutim 2010. je procijenjeno da je globalno crpljenje vode za

proizvodnju energije iznosilo otprilike 15% od ukupnog svjetskog ili oko 75% ukupnog

industrijskog sektora (WWDR, 2014).

Ukupna zahvaćenost slatkovodnih voda diljem Europe (osim Turske) iznosi oko 182

milijarde m3 (182km3) godišnje. Sveukupno, 39% otpada za proizvodnju energije, 22,5%

za poljoprivredu, 26,5% za javnu vodoopskrbu i 12% za industriju, iako su regionalne

razlike vrlo izražene. U istočnoeuropskim zemljama najviše vode se troši u sektoru

električne energije (<50%), a slijede javna vodoopskrba (22%), dok navodnjavanje ima

mali postotak. U zapadnim zemljama, prevladava zahvaćanje vode za proizvodnju

električne energije sa udjelom većim od 45%, a nakon javne vodoopskrbe (28%) i industrije

(23%), poljoprivredni sektor nije toliko zastupljen u ukupnoj zahvaćenosti vode. Međutim,

u južnim zemljama, najveće crpljenje vode se vrši u poljoprivredne svrhe, točnije za

navodnjavanje, što obično zauzima udio od 46% ukupne iscrpljenje vode, a dogodi se da

udio poraste i do 80% u nekim riječnim slivovima (Eurostat, 2012).

9

Poljoprivredni sektor kao najveći svjetski potrošač vode ujedno je i konstantno pod

pritiskom da proizvede što više hrane za rastuće stanovništvo. No međutim, situacija je

najalarmantnija u zemljama u razvoju koje nemaju adekvatnu infrastrukturu za

navodnjavanje te vrlo vjerovatno ne koriste racionalno vodne resurse. U Europi pojedine

regije također zahtjevaju veće količine vode za potrebe poljoprivrede, većinom su to južno

europske zemlje poput Italije, Španjolske i Grčke u kojima su često zastupljene suše. No, u

ostalim regijama prevladava relativno umjerena potrošnja vode s obzirom na pogodnije

vremenske uvjete ili gospodarski veću razvijenost zemalja koje ulažu u sustave za

navodnjavanje.

2.3. VODNI OTISAK U PROIZVODNJI HRANE

Vodni otisak (eng. Water footprint) predstavlja sveukupnu uporabu pitke vode unutar

ukupne proizvodnje dobara i usluga neke zemlje u promatranom razdoblju. Vodni otisak

određene zemlje, prilikom izvoza roba ili usluga, isključuje dio vode koja je bila potrebna

za proizvodnju istih u ukupnoj ekonomskoj analizi njezinih resursa pitke vode, do

određenog uvoza roba ili usluga iz neke druge zemlje, kada se nacionalni pokazatelj

vodnog otiska prirodnih vodnih rezervi opet mijenja.

Prema Prebeku (2012) vodni otisak može postojati u vidu tri osnovne komponente,

odnosno kao plavi, zeleni i sivi vodeni otisak. Plavi vodni otisak (eng. blue water

footprint), je pokazatelj uporabe plave vode (pitke vode iz prirodnih zemnih i podzemnih

globalnih rezervi, odnosno dostupnih izvora) namijenjene isključivo za ispunjavanje

potreba pojedinca, zemlje ili čovječanstva pri proizvodnji dobara i pružanju usluga.

Predstavlja dio prirodno isparene plave vode korištene u proizvodnji i vraćene u drugo

područje (izvan početnog) ili more. Izraz zelena voda odnosi se na svu vodu korištenu za

prirodni razvoj vegetacije (kišnica), koja je bitna za pružanje podrške poljoprivrednoj

proizvodnji i okolišu. Zeleni vodni otisak (eng. green water footprint) je pokazatelj one

količine zelene vode (vlage potrebne za prirodni rast i razvoj biljaka) namijenjene

10

isključivo za ispunjavanje potreba pojedinca, zemlje ili čovječanstva pri proizvodnji dobara

i pružanju usluga, a predstavlja dio prirodnog isparavanja zelene vode i količine zelene

vode korištene u proizvodnji. Izraz siva voda odnosi se na svu vodu iskorištenu za

održavanje higijene, u praonicama ili pri drugim procesima održavanja čistoće.

Vodni otisak proizvoda se često naziva i virtualna voda. Vodni otisak može se izračunati za

svaku dobro definiranu potrošačku skupinu (npr. pojedinac, obitelj, selo, grad, pokrajina,

država ili nacija) ili proizvođača (npr. privatna poduzeća ili gospodarski sektor). Također se

može izračunati vodni otisak određenog proizvoda koji pokazuje volumen slatke vode koja

se koristi za proizvodnju proizvoda, izmjeren na mjestu gdje je proizvod zapravo i

proizveden. Odnosi se na zbroj vode koja se koristi u različitim koracima u proizvodnom

lancu.

U nastavku je prikazana tablica 1 u kojoj su navedene vrijednosti vodnog otiska uobičajnih

današnjih namirnica koje čovjek svakodnevno koristi sa namjerom da se ukaže na utošak

vode kojeg čovjek možda nije ni svijestan.

11

Tablica 1. Vodni otisak različitih namirnica

Naziv namirnice Mjerna jedinica

Svjetski prosjek vodenog otiska (u

litrima)

Jabuka/ kruška 1 kg 700

Banana 1 kg 860

Govedina 1 kg 15,000

Pivo (od ječma) 1 čaša od 250 ml 75

Kruh (od pšenice) 1 kg 1,300

Kupus 1 kg 200

Sir 1 kg 5,000

Piletina 1 kg 3,900

Čokolada 1 kg 24,000

Kava 1 čaša od 125 ml 140

Krastavac/ tikvica 1 kg 240

Kikiriki (u ljusci) 1 kg 3,100

Zelena salata 1 kg 130

Kukuruz 1 kg 900

Mlijeko 1 čaša od 250 ml 250

Masline 1 kg 4,400

Naranča 1 kg 460

Breskva/ mandarina 1 kg 1,200

Svinjetina 1 kg 4,800

Krumpir 1 kg 250

Riža 1 kg 3,400

Šećer (od šećerne trske) 1 kg 1,500

Čaj 1 čaša od 250 ml 30

Rajčica 1 kg 180

Vino 1 čaša od 125 ml 120

Izvor: Hoekstra, A.Y. 2012, The water footprint of food, Twente Water Centre, Sveučilište u Twente-u,

Nizozemska, pp-54, http://doc.utwen te.nl/77216 /1/Hoekstra 08waterfootp rin t nFood.pdf (13.05.2014.)

Prema podacima navedenima u tablici razvidno je da životinjski proizvodi poput sira,

govedine, piletine i svinjetine zahtjevaju daleko više vode u cjelokupnom procesu

proizvodnje nego namirnice poput voća, povrća i žitarica. Zanimljivo je kako od svih

promatranih namirnica čokolada ima najveći vodni otisak, čak 24.000 l/kg, što je sigurno

jedan od faktora koji utječu na relativno visoku cijenu čokolade na tržištu.

12

Prilikom izračuna vodnog otiska govedine, uzima se u obzir prosjek od tri godine prije

nego što životinja bude zaklana da bi se moglo proizvesti oko 200 kg govedine bez kostiju.

U tom razdoblju govedo troši gotovo 1.300 kg žitarica (pšenica, zob, ječam, kukuruz, suhi

grašak, sojino brašno i dr. žitarice), 7.200 kg stočne hrane (pašnjaci, suho sijeno, silaža i

sl.), 24 kubika vode za piće i 7 kubika vode za održavanje. To znači da se pri proizvodnji

jednog kilograma govedine bez kostiju koristi 6,5 kg žitarica, 36 kg stočne hrane i 155

litara vode. Sama proizvodnja hrane za životinje zahtjeva oko 15.300 litara vode u

prosjeku. Vodni otiskak 1 kg govedine tako doseže i do 15.500 litara potrebne vode. To još

uvijek isključuje volumen onečišćene vode koja može proizaći iz ispiranja gnojiva ili viška

stajskog gnojiva koji se emitira u vodni okoliš. Navedeni podatci su procijenjeni globalni

prosjeci; vodeni otisak govedine može se dosta razlikovati u ovisnosti o regiji u kojoj se

proizvodi, te podrijetlu i sastavu hrane (Hoekstra, 2012).

Statistika Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) Ujedinjenih naroda je jednako

značajna. Proizvodnja 1000 kalorija hrane u obliku žitarica zahtjeva oko pola kubičnog

metra vode. Proizvodnja istog broja kalorija u obliku mesa zahtjeva četiri kubika vode dok

za mliječne proizvode iznosi šest kubika. Navedene brojke su samo prosjek, imajući na

umu da nisu sve krave jednake, iz razloga što intenzivno podignuta, odnosno odhranjena

krava koristi puno više vode nego ona koja se hrani na ispaši, na otvorenom. Danas se

diljem svijeta sve više i više životinja uzgaja na zatvorenom. Ako konzumacija mesa bude

ubrzano rasla, količina vode potrebna za uzgoj životinja će se udvostručiti do sredine ovog

stoljeća (Meatatlas, 2014) ne uzimajući u obzir onečišćenje vode koje nastaje pri uzgoju

stoke. Samo porast ljudske populacije zahtjeva pronalazak načina za ekonomičnije

korištenje vodnih resursa, jer ista količina vode neće biti dostatna za više ljudi. Nadalje,

globalno zatopljenje zbog klimatskih promjena također smanjuje dostupnost vode, pa se

postavlja pitanje da li se treba nastaviti pumpati sve oskudniji resurs za podizanje stoke ili

početi mijenjati prehrambene navike.

13

2.4. INTENZIVNA I EKSTENZIVNA POLJOPRIVREDA

Poljoprivredna gospodarstva mogu se opisati prema svojim aktivnostima, pa tako postoje

poljoprivredna gospodarstva koja se bave uzgojem stoke, zatim uzgojem ratarskih usjeva,

hortikultura itd. Neke farme ostvaruju prihode iz različitih djelatnosti dok se druge

specijaliziraju u određenom području. Specijalizacija opisuje trend jedne dominantne

djelatnosti u prihodu farmi. Naime, smatra se da je poljoprivredno gospodarstvo

specijalizirano kada pojedina djelatnost osigurava najmanje dvije trećine standardne bruto

marže od ukupne1. Specijalizacija mijenja način na koji se koristi zemljište prema uzgoju sa

manjom raznolikošću usjeva/stoke, zbog veće koncentracije na ograničen broj proizvoda.

Manje raznolika ratarstva/stočarstva mogu uzrokovati gubitak bioraznolikosti u

poljoprivrednim zemljišnim staništima, kao i na povezane flore i faune, vrste usjeva i

pasmine stoke, što dovodi do ukupnog smanjenja genetske raznolikosti (Eurostat

Pocketbooks, 2010).

Sustav uzgoja usjeva koji je radno i kapitalno manje intenzivan u odnosu na površinu

zemljišta koja se obrađuje naziva se ekstenzivna poljoprivreda. Urod u ekstenzivnoj

poljoprivredi prvenstveno ovisi o prirodnoj plodnosti tla, reljefu, klimi i dostupnosti vode.

Ima manji prinos po jedinici zemljišta, a komercijalno zahtjeva veće površine zemljišta u

cilju da bi bila isplativa. Zbog toga trebala bi se provoditi na područjima gdje je niža cijena

zemljišta u odnosu na rad i kapital, poput manjih sela ili naselja koji se nalaze van urbanih

područja. A samim tim znači da se i prakticira gdje je manja gustoća stanovništava i obično

na određenoj udaljenosti od primarnih tržišta (Enciklopedija Brittanica, 2014).

Intenzivni uzgoj se često, ali ne i uvijek, orijentira prema specijalizaciji i uzgoju

monokultura. Specijalizacija usjeva ili stoke također može utjecati na ravnotežu hranjivih

tvari na poljoprivrednom gospodarstvu. Umjetna gnojiva i stajsko gnojivo sadrže velike

količine hranjivih tvari (npr. fosfora, dušika), a usjevi za rast trebaju te hranjive tvari

1 Standardna bruto marža – procjenjuje se za gospodarstva ili određene aktivnosti kao razlika između bruto

proizvodnje i specifičnih varijabilnih troškova

14

koristiti. Međutim, količina hranjivih tvari koje usjevi mogu primiti je ograničena, a višak

može procuriti u vodu, tlo i zrak i druge ne-ciljane organizme (ribe i dr. vodene organizme,

ptice, korisne kukce, mikroorganizme tla, biljke, itd.) što uzrokuje niz problema u okolišu.

Nadalje, sustav uzgoja usjeva koji je izrazito radno i kapitalno intenzivan u odnosu na

obradivu površinu naziva se intenzivna poljoprivreda jer koristi velike količine gnojiva,

insekticida, fungicida i herbicida za uzgoj usjeva. Ostvarivanje visokih prinosa je posebno

važno zbog stjecanja i održavanja strojeva visoke učinkovitosti za sadnju, održavanje i

berbu, kao i opreme za navodnjavanje tamo gdje je potrebna. Optimalno korištenje tih

materijala i strojeva proizvodi znatno veći prinosi po jedinici zemljišta od ekstenzivne

poljoprivrede, koja koristi malo kapitala ili rada. Kao rezultat toga, farma sa intenzivnom

poljoprivredom će zahtijevati manje zemlje od farme sa ekstenzivnom poljoprivredom za

proizvodnju, koja će imati sličan profit. U praksi, međutim, ekonomija obujma2 i

učinkovitost intenzivne poljoprivrede često potiče poljoprivrednike da obrađuju jako velike

površine da bi kapital uložen u strojeve bio isplativ i produktivan. Na razini teorije,

povećana produktivnost intenzivne poljoprivrede omogućava farmeru da koristi relativno

manju površinu zemljišta koje se nalazi u neposrednoj blizini tržišta, gdje je vrijednost

zemljišta visoka u odnosu na rad i kapital, i to je slučaj u mnogim dijelovima svijeta. Ako

su troškovi rada i kapitalnih izdataka za strojeve i kemikalije, troškovi skladištenja (gdje je

to poželjno ili potrebno) i prijevoz na tržištu previsoki, onda poljoprivrednici mogu pronaći

više isplativo rješenje primjenjujući ekstenzivan način poljoprivrede (Eurostat Pocketbook,

2010).

U praksi, mnogi manji poljoprivrednici koriste kombinaciju intenzivne i ekstenzivne

poljoprivrede, te se nalaze u blizini svoga tržišta. Velika poljoprivredna gospodarstva u

razvijenim zemljama, prakticiraju intenzivnu poljoprivredu u područjima gdje je vrijednost

zemljišta relativno niska, na velikim udaljenostima od svog tržišta te obrađuju velike

površine zemlje sa visokim prinosima. Visoke prinose im omogućuje i jeftina radna snaga

te slabije regulirano zakonodavstvo koje ne zahtjeva uključivanje ekoloških eksternalija u

2 Ekonomija obujma - smanjivanje prosječnih proizvodnih troškova što se može postići ako poduzeće (ili jedan njegov pogon) proizvodi određen broj usko povezanih proizvoda

15

cijenu proizvoda, odnosno trošak degradacije i onečišćenja okoliša nastao kao rezultat

primjene intenzivne poljoprivrede.

16

3. POTROŠNJA I ONEČIŠĆENJE VODE U POLJOPRIVREDNOJ

DJELATNOSTI U ODABRANIM ZEMLJAMA EUROPSKE UNIJE

Čovjekov odnos prema okolišu, koji se gotovo dva stoljeća temeljio na antropocentrizmu,

doveo je do niza globalnih, regionalnih i lokalnih ekoloških problema, koji su kulminirali

ekološkom krizom. Čovjek je svojim aktivnostima toliko promijenio stanje u prirodnom

okruženju da to nadilazi obnovljive mogućnosti prirode. Svaki napredak znači i neki rizik.

Poljoprivreda je rastuće potrebe za hranom morala zadovoljavati uglavnom povećanjem

produktivnosti jer je veći dio svjetskog tla za proizvodnju hrane već u upotrebi. Da bi se

povećala produktivnost u poljoprivredi, koristile su se brojne agrotehničke mjere, koje su

rezultirale prekomjernom potrošnjom i onečišćenjem vode u poljoprivrednoj djelatnosti.

Sukladno tome, u okviru ovog dijela obrađene su sljedeće tematske jedinice: 1) Uzroci i

posljedice rastuće potražnje za hranom, 2) Proizvodnja hrane i potrošnja vode i 3) Potrošnja

umjetnih gnojiva i pesticida.

3.1. UZROCI I POSLJEDICE RASTUĆE POTRAŽNJE ZA HRANOM

Društveni prioritet postizanja osnovne sigurnosti voda trebao bi biti iskorištavanje

produktivnog potencijala voda i ograničavanje čovjekovog destruktivnog utjecaja na iste.

Sigurnost vode može se definirati kao dostupnost prihvatljive količine i kvalitete vode za

zdravlje, egzistenciju ekosustava i proizvodnje, u kombinaciji sa prihvatljivom razinom

rizika vezanog uz ljude, okoliš i gospodarstva (IWA Publishing Journals, 2007).

Predviđa se da će do 2050. godine globalno stanovništvo porasti do 9,3 milijarde. Procjena

za razdoblje 2010.-2012. pokazuje da je u svijetu 870 milijuna ljudi, odnosno 12,5%

svjetske populacije, pothranjeno, od čega su 852 milijuna građani zemalja u razvoju (FAO

Statistical Yearbook, 2013). Rast stanovništva dovodi do rastuće potrebe za vodom, kako bi

se osigurala proizvodnja hrane i zadovoljile osnovne ljudske potrebe. Voda prihvatljive

17

kvalitete i zadovoljavajuće količine je nužna kako bi se zadovoljili osnovni zahtjevi u

proizvodnji hrane. Istodobno, proizvodnja i opskrba hranom imaju negativan utjecaj na

održivost i kvalitetu vodnih resursa. Uz sve veću potražnju za hranom, raste i konkurencija

za izvore svježe vode jer se sve oskudniji izvori trebaju raspodjeliti, osim poljoprivrednog

sektora, i na ostale sektore poput industrijskog i energetskog sektora koji također zahtjevaju

velike količine vode za provođenje svojih aktivnosti.

Specijalizirani usjevi i stočni proizvodi često zahtijevaju više vode (u većini slučajeva i više

energije) za proizvodnju i dovode do veće razine zagađenja vode. Globalno dolazi do

povećanja potražnje za stočnim proizvodima, odnosno mesom, ali te stope rasta potražnje

za mesom se razlikuju prema regijama. U Europi i SAD-u visoke stope rasta su zabilježene

u 20. stoljeću, no danas potrošnja mesa raste sporo ili čak stagnira. Međutim, procvat

gospodarstva posljednjih godina u Aziji izazvao je i rast potražnje za mesom, te se očekuje

porast mesnog sektora za 80% do 2022. godine. Ogromni zahtjevi za potražnjom mesa

očekuju se u Indiji i Kini i to od nove srednje klase koja trenutno prevladava u tim

državama (Meatatlas, 2014, str 10). Prema podacima globalna konzumacija mesa u kg po

stanovniku između 1964.-1966. iznosila je 24,2 kg po glavi stanovnika, 1997.-1999. godine

36,4 kg po glavi stanovnika, a 2030. se očekuje da će se potrošnja mesa udvostručiti i

dosegnuti 45,3 kg godišnje po stanovniku. Uzimajući u obzir sve navedene čimbenike

predviđa se da će do 2025. globalno korištenje vode porasti do 30% u zemljama u razvoju i

preko 10% u razvijenim zemljama (Manning, 2008).

Potražnja za vodom može bit pod utjecajem dva čimbenika: demografskim trendovima i

obrascima potrošnje hrane. Globalnu potražnju za hranom određuje porast broja stanovnika

i minimalne fiziološke potrebe. Helms (2004) definira da je 1960-1995 dostupnost hrane po

stanovniku rasla od 2.300 kcal na 2.700 kcal po stanovniku dnevno. Autor je također

predložio da raspon koji se smatra sigurnim za opskrbu hrane iznosi 2.700 kcal – 3.200 kcal

po danu. Prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije (2007) globalne zalihe hrane

su u 1990. porasle iznad 2.700 kcal po stanovniku, a predviđa se da će porasti na 3.050 kcal

po stanovniku dnevno do 2030. Navedene brojke upućuju na opći porast dostupnosti hrane

18

po stanovniku dnevno diljem svijeta, no međutim, neravnomjerna raspodjela hrane u

svijetu, rastuće cijene i velike količine hrane koje se bacaju i gube u proizvodnji dovode do

gladi u mnogim nerazvijenim zemljama. Svake se godine potrati ili izgubi 1,3 milijardi

metričkih tona hrane, odnosno trećinu godišnje proizvodnje hrane u svijetu, što je zasigurno

razlog zašto milijuni ljudi svakodnevno pate od kronične gladi.

Čovječanstvo se suočava sa velikom dilemom, kako osigurati potrebne količine hrane za

sve veće stanovništvo, a da se pri tome racionalno koriste prirodni resursi i smanji

degradacija okoliša na minimalnu razinu, a sve za dobrobit budućih generacija. Ponuđena

su mnoga rješenja, no njihova primjena zahtjeva visoka kapitalna sredstva, mijenjanje

navika potrošača ali i smanjenje utjecaja velikih lobija koji zagovaraju masovnu

proizvodnju sa što nižim troškovima kako bi ostvarili što veći profit, a sve na štetu okoliša,

životinja i na kraju samog čovjeka.

3.2. PROIZVODNJA HRANE I POTROŠNJA VODE

Sukladno navedenoj tematici u nastavku su obrađene sljedeće tematske jedinice: 1) Utjecaj

proizvodnje mesa na potrošnju vode, 2) Potrošnja vode u proizvodnji žitarica i 3)

Poljoprivredne površine i navodnjavana područja.

3.2.1. Utjecaj proizvodnje mesa na potrošnju vode

Sektor mesa je jedan od najznačajnijih u poljoprivredi Europske unije. Dominantna je

proizvodnja govedine, svinjetine, peradi, ovčjeg i kozjeg mesa, na koje otpada jedna

četvrtina ukupne vrijednosti poljoprivredne proizvodnje. Polovica svih EU farmi imaju

stoku. Oko 90% poljoprivrednika koji uzgajaju preživače (goveda, ovce i koze) su

specijalizirani stočari (Factsheet 2004). Meso je glavni izvor proteina i predstavlja važan

dio europske prehrane. Politika EU-a je dizajnirana kako bi poticala sigurnu i hranjivu

19

proizvodnju mesa po pristupačnim cijenama. Također je usmjerena ka zadovoljavanju

potreba potrošača, uzgajivača stoke i uravnoteženom odnosu prema okolišu.

S obzirom na to da je u predhodnim tematskim jedinicama elaboriran utjecaj proizvodnje

mesa na vodne resurse, u nastavku je analizirano kretanje proizvodnje mesa i potrošnje

vode u odabranim europskim zemljama. U analizi je uzet u obzir poljoprivredni sektor

Hrvatske, Češke, Danske, Francuske, Italije, Rumunjske, Španjolske i Grčke. Posebna

pozornost posvećena je zemljama južne Europe iz razloga što su sve te zemlje pogođene

nestašicom vode i vodnim stresom3.

U tablici 2. prikazane su prosječne stope promjene u proizvodnji mesa. Ukupna godišnja

proizvodnja predstavlja težinu goveda, svinja, koza, ovaca i peradi, zaklanih u klaonicama i

na farmama čije je meso proglašeno prikladnim za ljudsku prehranu.

Tablica 2. Verižni indeksi proizvodnje mesa u razdoblju od 2003. do 2013. godine u

odabranim zemljama EU-a

Zemlje 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013

Hrvatska 101.52 96.77 102.31 98.24 107.18 98.05 62.15 107.78 98.94 95.53 94.37

Češka 98.41 94.23 93.22 95.23 98.14 95.54 88.45 96.85 93.83 90.69 97.65

Danska 98.92 102.14 98.47 96.82 102.75 95.66 93.31 104.26 102.73 93.41 99.84

Francuska 98.27 98.16 98.16 97.71 100.59 99.34 93.09 101.97 100.93 97.20 98.00

Italija 136.95 101.67 97.33 98.48 104.75 100.54 99.66 102.55 97.65 101.55 96.10

Rumunjska 109.22 95.31 92.74 96.77 108.81 97.53 51.07 102.18 106.59 106.38 106.35

Španjolska 102.68 96.89 101.99 99.70 104.17 101.21 93.91 102.40 102.23 99.73 99.02

Grčka 98.88 103.07 96.86 96.14 100.29 101.10 99.90 99.86 99.46 99.44 94.05

Izvor: izradila studentica prema podatcima Eurostata, http://epp.eurostat.ec .europa. eu/port al/page/p ortal/eu

rostat/home/ (15.05.2014.)

Iz tablice 2. je vidljivo da većina zemalja imaju najveći pad proizvodnje mesa u 2009. U

odnosu na 2008. što se može povezati sa svjetskom gospodarskom krizom. Najveći pad u

3 Vodni stres – nastaje kada potražnja za vodom premašuje raspoloživi iznos vode tokom određenog

razdoblja ili kada zbog loše kvalitete vode ograničava njenu upotrebu

20

ukupnoj proizvodnji mesa u 2009. u odnosu na prethodnu godinu zabilježen je u Hrvatskoj

(35,9%) i Rumunjskoj (46,46%). Najveći porast u proizvodnji mesa u odnosu na prethodnu

godinu zabilježen je 2003. u Italiji (36,95%) i Rumunjskoj (9,22%). U zadnje tri godine

promatranog razdoblja u većini zemalja je zabilježen opadajući trend u proizvodnji mesa u

odnosu na prethodne godine. Pad u 2012. može se povezati sa sušama i vremenskim

nepogodama, koje su dovele do porasta cijene žita, a samim tim i do cijene hrane, što je

utjecalo na proizvodnju mesa i stavilo pritisak na marže, unatoč tome što cijene mesa

dosežu rekordne visine u 2012. i 2013 (http://liderpress.hr/poslovna-znanja/vrucina-i-susa-

uzrokovali-drastican-porast-cijena-zitarica/, 10.06.2014).

Grafikon 1. prikazuje kretanje proizvodnje mesa u odabranim europskim zemaljama u

razdoblju od 2002. do 2013. godine u tisućama tona.

Grafikon 1. Proizvodnja mesa u odabranim zemljama EU u razdoblju od 2002. do 2013.

godine u odabranim zemljama EU-a u tisućama tona

Izvor: izrada studentice prema podatcima Eurostata, http://epp. eurostat. ec.europa. eu/port

al/page/portal/statistics/search_database (15.05.2014.)

Prema ukupnoj proizvodnji mesa značajno predvode Francuska, Italija i Španjolska, u kojoj

je u zadnje tri promatrane godine ukupna proizvodnja mesa iznosila preko 5.500 tisuća

21

tona. Proizvedene količine mesa za te tri zemlje i nisu toliko neočekivane, s obzirom da su

to zemlje sa razvijenom poljoprivredom. Posebno se izdvaja Danska koja je također pri

vrhu prema proizvodnji mesa, odnosno, od promatranih zemalja ima najveću proizvodnju

mesa prema glavi stanovnika, posebno svinjetine. Uz takvu proizvodnju oko 90% je

namijenjeno za izvoz, što je od velike važnosti za dansko gospodarstvo (Danish Agriculture

Food Council, 2014). Najmanju proizvodnju ima najnovija članica EU-a, tj. Hrvatska, a

zatim slijede Grčka, Češka i Rumunjska. U ovim državama nije dolazilo do značajnije

promjene u količinama proizvodnje.

Sljedeći grafikon prikazuje potrošnju vode u poljoprivrednom sektoru u razdoblju od 2002.

do 2011. godine.

Grafikon 2. Potrošnja vode za poljoprivredni sektor u odabranim zemljama EU u

razdoblju od 2002. do 2011. godine u milijunima kubičnih metara

Izvor: izrada studentice prema podatcima Eurostata, http://appsso .eurostat .ec.eur

opa.eu/nui/submitViewTableAction.do (15.05.2014.)

Vidljivo je da upravo Španjolska koja ima najveću ukupnu proizvodnju mesa, daleko

predvodi u potrošnji vode u poljoprivrednom sektoru, dok se za Francusku može reći da

unatoč visokoj proizvodnji mesa nastoji racionalno koristiti vodne resurse. Od navedenih

22

zemalja izdvaja se Grčka koja ima približnu ukupnu proizvodnju mesa kao Češka, ali

njezin poljoprivredni sektor zahtjeva mnogo veću potrošnju vode, unatoč ne toliko

značajnoj proizvodnji mesa, što iziskuje visoke stope uvoza mesnih proizvoda.

Razlozi velike potrošnje vode mogu biti razni, npr. suše, zastarjela tehnologija i

infrastruktura, ilegalno crpljenje vode itd. Italija, iako nema dostupnih podataka o potrošnji

vode za poljoprivredi sektor, prema podacima Eurostata (2007) Italija se prema indeksu

crpljenja vode (Water exploitation index) svrstava u zemlje sa zastupljenim vodnim

stresom. Naravno, nisu sve regije zahvaćene vodnim stresom, ali sjeverna regija Italije, koja

je ujedno i gospodarski najrazvijenija pogođena je nestašicom vode. S druge strane,

Danska, iako ne obiluje izvorima svježe vode, može se izdvojiti kao pozitivan primjer

korištenja vodnih resursa iz razloga što zaštitu podzemnih voda nameće kao prioritet. To

prvenstveno ostvaruje kroz poticanje savjesnog korištenja podzemnih voda i visoku cijenu

vode.

Sumirajući sve podatke može se doći do zaključka da u zemljama južne Europe zbog većih

temperatura i evapotranspiracija dolazi do veće potrošnje vode nego u ostatku Europe.

Klimatske promjene mogle bi dodatno pridonijeti pogoršanju situacije u vezi vode u

mnogim europskim regijama. Glavne posljedice klimatskih promjena koje se odnose na

vodne resurse su suše, pomaci u režimu padalina i snježnog pokrivača, povećanje

učestalosti poplava te utjecaj na buduće razine mora. Takve projekcije svakako zahtijevaju

da se upravljanje vodnim resursima u poljoprivredi prilagodi budućim okolnostima, kada

voda neće biti problem samo pojedinih zemalja, nego svih europskih građana.

3.2.2. Potrošnja vode u proizvodnji žitarica

Žitarice su jednogodišnje biljke iz porodice trava, čiji zrnasti plodovi (žita) služe za

prehranu ljudi i životinja i kao sirovina u prehrambenoj industriji. Plodovi žitarica su bogati

ugljikohidratima, bjelančevinama, celulozom, mineralima i vitaminima. Prema osnovnoj

23

klasifikaciji u žitarice spadaju: pšenica, raž, ječam, riža, zob i kukuruz. U ljudskoj prehrani

žitarice su dosta zastupljene namirnice. U pogledu količine i poljoprivrednog zemljišta,

pšenica je daleko najpopularnija žitarica koja se uzgaja u EU te čini gotovo polovinu uzgoja

svih žitarica. Od preostalih 50%, otprilike jednu trećinu zauzima kukuruz, a drugu trećinu

ječam. Ostale žitarice se uzgajaju u manjim količinama. Gotovo dvije trećine žitarica u EU

koristi se za stočnu hranu, a oko jedna trećina za ljudsku prehranu. Samo 3% se koristi za

proizvodnju biogoriva (European Commission, 2014).

U nastavku rada sagledava se povezanost proizvodnje žitarica u odabranim zemljama EU-a

sa kretanjem potrošnje vode u poljoprivrednom sektoru. U tablici 3 prikazane su godišnje

promjene u proizvodnji žitarica u razdoblju od 2003. do 2013. godine. Podaci o godišnjoj

proizvodnji žitarica ne uključuju i gubitke nastale prilikom žetve, a u ukupnoj proizvodnji

od žitarica su zastupljene pšenica, ječam, kukuruz i druge žitarice.

Tablica 3. Verižni indeksi proizvodnje žitarica u razdoblju od 2003. do 2013. godine u

odabranim zemljama EU-a

Zemlja 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013

Hrvatska 65.38 152.32 99.06 99.86 83.51 147.01 92.38 87.37 94.02 95.01 116.17

Češka 85.11 152.43 87.21 83.37 112.01 118.04 92.76 87.81 120.46 79.61 113.90

Danska 102.81 99.03 103.57 92.99 95.23 110.38 111.50 86.47 100.52 107.58 96.37

Francuska 78.89 128.26 90.90 96.30 96.38 118.12 99.60 93.60 97.41 107.28 98.42

Italija 82.82 132.25 92.29 93.51 100.12 108.76 77.68 106.60 107.59 92.99 88.10

Rumunjska 90.31 188.20 79.23 81.43 49.48 215.41 88.22 112.77 125.38 60.03 169.57

Španjolska 97.34 118.01 56.27 136.19 129.69 98.84 71.84 111.99 111.75 78.63 145.99

Grčka 100.86 105.36 97.70 85.64 103.83 128.11 95.63 83.94 114.13 92.15 106.17

Izvor: izrada studentice prema podatcima Eurostata, http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal

/page/portal/eurostat/home/ (17.05.2014)

Prema podacima vidljiva je zastupljenost oscilirajućeg trenda u proizvodnji žitarica u svim

promatranim zemljama. Najveći porast proizvodnje u odnosu na prethodnu godinu

zabilježen je u Rumunjskoj u 2008. godini sa rastom od 115,4%. Također značajan porast

24

od 52% zabilježen je 2004. godine u Hrvatskoj i Češkoj. Najveći pad proizvodnje žitarica

u odnosu na prethodnu imala je Rumunjska 2007. godine (50,5%) i 2012. (39,9%).

Također, u Hrvatskoj u 2003. došlo je do pada proizvodnje za 34,6%. Zemlje poput

Danske, Francuske, Italije i Grčke nisu imale toliko značajne oscilacije.

Nakon, tablice u kojoj je prikazano prosječno godišnje kretanje proizvodnje žitarica, u

grafikonu 3. ilustrirano je kretanje ukupne proizvodnja žitarica u tisućama tona u

promatranim europskim zemljama.

Grafikon 3. Proizvodnja žitarica u razdoblju od 2002. do 2013. godine u odabranim

zemljama EU-a u tisućama tona

Izvor: izradila studentica prema podatcima Eurostata, http://epp.eurostat .ec.europa .eu/tgm /t

able.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=tag00031&plugin=1 (20.05.2014)

Prema proizvedenoj količinu uvjerljivo predvodi Francuska gdje zadnjih godina razina

proizvodnje iznosi preko 65.000 tisuća tona. Francuska u EU-u ima najveći udio u

proizvodnji žitarica te se također svrstava među najveće svjetske izvoznike žitarica. Veće

količine, iznad 15.000 tisuća tona, proizvode Italija i Španjolska, dok Španjolska u 2013.

doseže maksimum u promatranom razdoblju oko 24.000 tisuće tona. Zanimljivo je da

25

Rumunjska, kao tranzicijska zemlja prema proizvedenoj količini dostiže stare članice Unije,

Italiju i Španjolsku. Danska i Češka drže kontinuitet svoje proizvodnje koja ne prelazi

10.000 tisuća tona. Danska stoka hranjena sa danskim žitaricama je dio koncepta u kojima

je bioraznolikost i održivost predviđena u svim fazama poljoprivredne proizvodnje. Ovdje

nije riječ o pronalaženju žitarice s najvišim prinosima, nego širenje koncepta gdje

kvaliteta, izvornost i biološka raznolikosti zajedno tvore strukturalni temelj poljoprivrednog

sektora. Grčka i Hrvatska imaju najmanju proizvodnju, iako Hrvatska ima velik potencijal.

U ukupnoj strukturi ratarske proizvodnje u Hrvatskoj, proizvodnja žitarica zauzima

najznačajnije mjesto. Dominatno mjesto imaju kukuruz sa 62% i pšenica s 27%. Hrvatska

je dugi niz godina više nego samodostatna u sektoru žitarica i to ponajviše zbog bitno veće

proizvodnje pšenice od ukupne domaće potrošnje. Ukupno gledajući, proizvodnja žitarica

nema velik rast u svim promatranim zemljama, ali je vrlo volatilna iz godine u godinu.

Razlog tome je velika ovisnost o vremenskim prilikama (2004 najpovoljnije, 2007 i 2012

suša). Trenutno stanje može se povezati i sa opadajućom potražnjom mesa jer 50%

proizvedenih žitarica u EU otpada za ishranu stoke.

Uspoređujući proizvodnju žitarica sa potrošnjom vode u poljoprivrednom sektoru (ct.

Grafikon 2.) može se zaključiti da Španjolska ima visoku stopu potrošnje vode. Tome ne

pridonosi toliko proizvodnja žitarica, već proizvodnja mesa, posebno svinjetine, a poznato

je da mesni proizvodi zahtijevaju daleko više vode od žitarica. Francuska koja je među

najvećim svjetskim proizvođačima žitarica, većinu svojih resursa svježe vode usmjerila je

na uzgoj usjeva. Grčka, iako nema značajnu proizvodnju žitarica značajno troši vodne

resurse zbog nepovoljnih klimatskih uvjeta, odnosno učestalih suša. Rumunjska sa dosta

oscilirajućom, ali relativno visokom proizvodnjom žitarica ne iziskuje prevelike količine

vode, kao ni Danska i Češka.

Na kraju ovog djela rada može se zaključiti da proizvodnja žitarica ima manju vodnu

intenzivnost. Jedino područje južne Europe poput Grčke i Italije možda nije pogodno za

intenzivnu proizvodnju žitarica zbog nestašice vode. U tom slučaju, u ovim krajevima

trebaju se uzgajati kulture koje ne zahtjevaju veliko navodnjavanje.

26

3.2.3. Poljoprivredne površine i navodnjavana područja

Nove proizvodne metode i navodnjavanje igraju važnu ulogu u razvoju poljoprivrednog

sektora, ali poticanje poljoprivredne produktivnosti često rezultira velikim pritiskom na

prirodne resurse. To se prvenstveno odnosi na korištenje vode za navodnjavanje tijekom

sušnih razdoblja. Povećanje navodnjavanih površina u zemlji ili regiji bi moglo implicirati

povećanje korištenja vode za poljoprivredu, izuzev ako se koriste odgovarajuća rješenja u

vidu tehnologije i infrastrukture koje rezultiraju učinkovitom i racionalnom kombinacijom

potrošnje vode i navodnjavanja.

Konkretni ekološki učinci navodnjavanja manifestiraju se kroz iscrpljenost vodonosnika,

povećanu eroziju kultiviranog tla, salinizaciju ili onečišćenje podzemnih voda mineralima

te isušivanje močvara s posljedičnim uništavanjem prirodnih staništa. Problem dostupnosti

vode nastaje kada potražnja premašuje dostupnu količinu vode za određeni period. Javlja se

učestalo u područjima sa niskom količinom oborina i velikom gustoćom naseljenosti, te u

područjima gdje je zastupljena intenzivna poljoprivrednaa ili industrijska aktivnost.

Velike su varijacije od regije do regije i između zemalja u smislu razmjera navodnjavanja

poljoprivrednih površina. U južnoeuropskim zemljama, potpuno navodnjavanje je ključan

element u mnogim tipovima poljoprivredne proizvodnje. U središnjoj i sjevernoj Europi,

dopunsko navodnjavanje se većinom koristi da bi se poboljšala proizvodnja za vrijeme

sušnih razdoblja u ljetnim mjesecima, posebno kad se period suše dogodi u vrijeme

osjetljive faze rasta usjeva. Izgradnja infrastrukture za navodnjavanje iziskuje veliki

kapitalni izdatak, stoga kako bi poljoprivrednici povratili investiciju moraju ostvariti veće

prinose ili osigurati proizvodnju usjeva koji imaju veću dodanu vrijednost. Cijena vode je

važan faktor koju poljoprivrednik mora uzeti u obzir prije odluke o ulaganju u

infrastrukturu za navodnjavanje. Međutim, dugoročno gledano unatoč visokim cijenama

vode ulaganje u infrastrukturu za navodnjavanje može biti isplativo. Poboljšanje

tehnologija za navodnjavanje je unaprijedilo učinkovitost u korištenju vodnih resursa, i

time smanjila ukupnu stopu potrošnje vode po hektaru poljoprivredne površine.

27

Navodnjavanje orošavanjem je pretežito zastupljeno u Francuskoj i Grčkoj, dok u

Španjolskoj i Italiji prevladava površinsko, odnosno tradicionalno navodnjavanje, prilikom

kojeg nastaju veliki gubici vode. Postoji tendencija zamijene tradicionalnih načinia

navodnjavanja orošavanjem ili kapanjem. Sustav navodnjavanja kapanjem pretežno se

koristi za usjeve sa većom dodanom vrijednosti i na velikim farmama, s obzirom na visoke

troškove sustava.

Grafikon 4. ilustrira ukupne poljoprivredne površine odabranih zemalja EU-a u razdoblju

od 2001. do 2011. godine.

Grafikon 4: Površine poljoprivrednih zemljišta u odabranim zemljama EU-a u razdoblju

od 2001. do 2011. u 1000 ha

Izvor: izrada autorice prema podatcima FAOSTAT-a, http://faostat.fao.org/site/678/defau lt.asp x#ancor

(20.05.2014.)

Prema grafikonu vidljivo je da Španjolska i Francuska raspolažu sa najviše poljoprivrednih

površina koje dosežu i do 30.000 tisuća ha u pojedinim promatranim godinama. Italija i

Rumunjska također se mogu izdvojiti kao zemlje u kojima su znatno zastupljena

poljoprivredna zemljišta u odnosu na Češku, Dansku i Hrvatsku i Grčku koje zasigurno

imaju potencijala za daljnje širenje poljoprivrednih površina.

28

Grafikon 5. prikazuje ukupnu navodnjavanu poljoprivrednu površinu u odabranim

zemljama EU-a u 1000 ha. U nastavku su posebno analizirani udjeli navodnjavanih

površina u ukupnim poljoprivrednim površinama4.

Grafikon 5: Ukupna navodnjavanja poljoprivredih površina u odabranim zemljama EU-a u

razdoblju od 2001. do 2011. godine u 1000 ha

Izvor: izrada autorice prema podatcima FAOSTATA-a, http://faostat.fao.org/ site/678/default.aspx#ancor

(20.05.2014.)

Prema podacima na grafikonu 5. Italija, Španjolska, Rumunjska i Francuska predvode sa

navodnjavanim poljoprivrednim površinama. Grčka također nastoji kroz promatrano

razdoblje razviti infrastrukturu za navodnjavanje. Međutim, važno je izračunati prije

spomenuti udjel kako bi se vidjela raspodjela infrastrukture za navodnjavanje prema

ukupnim poljoprivrednim površinama. Prema tome, Italija je najbolje opremljena

infrastrukturom za navodnjavanje s obzirom na ukupne poljoprivredne površinu, čak oko

28%. Zanimljivo je da Rumunjska također posjeduje visok udjel od 22%, unatoč tome što

4 Udjel navodnjavanih površina u ukupnim poljoprivrednim površinama – izračunava se dijeljenjem prosjeka ukupnih navodnjavanih površina pojedine zemlje sa prosjekom površine poljoprivrednog zemljišta iste te zemlje. Dobiveni broj se množi sa 100 kako bi se izračunao postotak, odnosno udjel.

29

je tranzicijska zemlja, stoga nije čudno da je prema proizvodnji žitarica u rangu sa

Španjolskom i Italijom. Zatim slijedi Grčka sa 18%, što je razumljivo jer je većina

tamošnjih područja pogođena nestašicom vode. U Danskoj se kroz promatrano razdoblje

nisu značano mijenjale navodnjavane poljoprivredne površine koje zauzimaju nešto manje

od 500 tisuća ha. Razlog tomu je što u području sjeverne Europe i nema velikih sušnih

razdoblja, za razliku od određenih pokrajina u Španjolskoj gdje prevladavaju velike suše,

dok poljoprivredna zemljišta i nisu toliko opremljena za navodnjavanje, tek njih oko 18%.

Francuska, pak kao jedna od najvećih svjetskih proizvođača usjeva, također nema značajne

površine koje se navodnjavaju, tek oko 2.600 tisuća ha, što s obzirom na ukupnu

poljoprivrednu površinu čini oko 9%. Češka sa 0,7% i Hrvatska sa 0,48% navodnjavanih

područja u odnosu na ukupnu poljoprivrednu površinu su daleko ispod europskog prosjeka.

Činjenica je da se navodnjavanje u Hrvatskoj ne provodi u dovoljnoj mjeri, posebno ako se

uzmu u obzir prirodni preduvjeti. Kvalitetna tla, bogati vodni resursi uz klimatske

pogodnosti, moraju se koristiti za učinkovitiju poljoprivrednu proizvodnju. Hrvatska je

iznimno bogata vodnim resursima, a istovremeno za potrebe poljoprivrede koristi male

količine. Analize pokazuju da se suše u Hrvatskoj u prosjeku javljaju svake treće do pete

godine, a ovisno o intenzitetu i dužini trajanja mogu smanjiti urode raznih kultura od 20-

80% (NAPNAV, 2005). Dio problema koji su povezani s neadekvatnim gospodarenjem

prirodnim resursima potrebno je i moguće riješiti. Vezano na to, Vlada RH 2004. pokrenula

je Projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama u RH.

Očekivalo se da će organiziranje infrastrukture u poljoprivredi, okrupnjavanje

poljoprivrednih površina, uvođenje navodnjavanja i novih tehnologija proizvodnje, polučiti

i učinkovitiju poljoprivrednu proizvodnju. Navedene mjere su trebale, potaknuti promjenu

strukture proizvodnje uvođenjem poljoprivrednih kultura koje se danas uglavnom uvoze,

što bi u konačnici rezultirao povoljnim makroekonomskim učincima. Međutim, deset

godina poslije, nije se mnogo promijenilo, Hrvatska i dalje nema zadovoljavajući broj

sustava za navodnjavanje, dok se uvoz poljoprivrednih proizvoda povećava unatoč

prirodnim uvjetima i znanjem za proizvodnju istih.

30

U poljoprivrednoj proizvodnji ali i drugim granama gospodarstva, gotovo redovito dolazi

do pojave velikih šteta uslijed nepovoljnih vremenskih prilika, odnosno pojave poplava i

suša. Ovakvo je stanje iz godine u godinu sve teže, posebice s aspekta prisutnosti i realnosti

klimatskih promjena, čime teškoće u predviđanju njihovih posljedica postaju sve jače

izražene. Upravo je voda jedan od glavnih prirodnih elemenata bez kojega nema uspješne

biljne proizvodnje i element koji je gotovo redovno svake godine, tijekom vegetacijskog

razdoblja, u manjku. U takvim okolnostima dolaze do izražaja prednosti sustava za

navodnjavanje, koje su brojne,uz napomenu da postoje i negativni efekti navodnjavanja

koji su već prije u tekstu elaborirani. Pravilnim određivanjem normi prilikom

navodnjavanja, izborom odgovarajućeg načina i opreme za navodnjavanje te njihovim

prilagođavanjem uvjetima zemljišta, sprečava se ili umanjuje pogoršanje vodno-fizičkih

svojstava zemljišta i pojava irigacijske erozije.

3. 3. POTROŠNJA UMJETNIH GNOJIVA I PESTICIDA

Plodnost tla može se prilično jednostavno definirati kao svojstvo tla da omogući sintezu

određene količine organske tvari neke biljne vrste na specifičnom staništu. Kontinuirano

povećanje poljoprivredne produktivnosti po jedinici površine, standardizacija agrotehničkih

mjera i povećana proizvodnja doveli su do negativnih okolišnih posljedica; javljaju se

problemi vezani uz eroziju tla, dolazi do smanjenja biološke raznolikosti, onečišćenja tla i

voda (površinskih i podzemnih). Najveći negativni utjecaj uzrokovan je prekomjernom

upotrebom agrokemikalija (organska i anorganska gnojiva i pesticidi) za održavanje

plodnosti tla i zaštitu bilja. Unatoč degradaciji zemljišta, poljoprivredni prinosi i dalje rastu,

djelomično zahvaljujući umjetnim gnojivima i pesticidima koji privremeno povećavaju

produktivnost tla. Sukladno tome, u nastavku su obrađene sljedeće tematske jedinice: 1)

Primjena i potrošnja nitrata, 2) Primjena i potrošnja fosfata i 3) Primjena i potrošnja

pesticida

31

3.3.1. Primjena i potrošnja nitrata

Rast i razvitak biljnih organizama ograničen je količinama pristupačnih hraniva u tlu.

Uobičajeni način unosa dušika u tlo jesu mineralna i organska gnojidba optimalnom

količinom i vrstom gnojiva. Primjenom gnojiva izravno se utječe na količinu raspoloživoga

dušika u tlu, ishranjenost biljaka i pridonosi se pogodnim uvjetima za postizanje visokih i

postojanih prinosa odgovarajuće kakvoće, uz očuvanje plodnosti tla. Pri tome je osnovni

cilj poljoprivredne proizvodnje ekonomski isplativa proizvodnja kvalitetne hrane na

ekološki prihvatljiv način. Poljoprivredni proizvođač agrotehničkim mjerama gnojidbe i

popravaka tla ima presudan utjecaj na održavanje ili poboljšanje plodnosti tla.

Agrotehničke mjere gnojidbe tla provode se kada nedostatna opskrbljenost tla hranivima

može ograničiti proizvodnju ili čak utjecati na degradaciju tla. U uvjetima intenzivne biljne

proizvodnje dušik je gotovo redovito ograničavajući činitelj te primjena dušičnih gnojiva

rezultira značajnim povećanjem prinosa, ali potencijalno i opterećenjem okoliša ako

neodgovarajuća gnojidba rezultira ispiranjem nitratnoga dušika do vodotokova ili

podzemnih voda. Stoga je, i za ishranu bilja, i za očuvanje okoliša, od velikoga značenja

primjena optimalnih količina i vrsta dušičnih/nitratnih gnojiva, u pravo vrijeme i na pravi

način. Cilj je pravovremene i racionalne primjene dušičnih gnojiva (Cross border

programme, 2014):

· ekonomski isplativa proizvodnja,

· postizanje visokih prinosa odgovarajuće kvalitete i

· očuvanje kvalitete i zdravlja agro-ekosustava.

Još od 70-ih godina prošlog stoljeća onečišćenje podzemnih voda nitratima je postao

značajan ekološki problem. Povećane koncentracije nitrata u vodi može uzrokovati ozbiljne

posljedice za zdravlje djece i odraslih.

Na grafikonu 6 prikazana je potrošnja nitrata u odabranim zemljama EU-a u razdoblju od

2001. do 2011. godine.

32

Grafikon 6. Procijenjena potrošnja nitrata u odabranim zemljama EU-a u razdoblju od

2001. do 2011. godine u tonama

Izvor: izrada autorice prema podatcima FAOSTAT-a, http://faostat.fao .org/site/6 77/default.aspx#ancor

(1.06.2014.)

Ukupno gledajući u većini promatranih zemalja zastupljen je oscilirajući trend sa

tendencijom pada u potrošnji nitrata u poljoprivredi, osim u Rumunjskoj i Češkoj, gdje u

zadnje tri godine potrošnja polagano raste i kreće se između 300.000 i 450.000 tona.

Daleko najveću konzumaciju dušičnih gnojiva ima Francuska, koja u 2007. godini dostiže

rekordnih 2.400.000 tona, nakon čega postupno opada potrošnja gnojiva. Španjolska

također predvodi sa potrošnjom koja ne opada ispod 750.000 tona. Potrošnja nitrata u

Danskoj i Rumunjskoj se kroz promatrano razdoblje relativno približno kreće, dok

Hrvatska ima najnižu potrošnju koja ne prelazi razinu od 6.000 tona kroz promatrane

godine.

Europska unija i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) su postavile granicu

koncentracije od 11,3 mg dušika (N) po litri, što je jednako 50 mg NO3- L-1 (Drinking

Water Directive 98/83/EC; WHO, 2004.), koja je jednaka i u Republici Hrvatskoj, a

33

određena je Pravilnikom o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće (N.N. 47/2008.). Cilj

dobrog stanja kakvoće podzemne vode podrazumijeva da su koncentracije nitrata niže od

koncentracija propisanih Nitratnom direktivom (91/676/EEC). Udio podzemnih voda

(vodonosnika) s prosječnom koncentracijom nitrata većom od 25 mg NO3- L-1 u 2003.

godini je iznosio 80% u Španjolskoj, 34% u Francuskoj i 32% u Italiji. Primjetne iznimke

su u skandinavskim i baltičkim zemljama gdje je manje od 3% podzemnih voda sadržavalo

prosječne koncentracije nitrata više od 25 mg L-1 NO3. Europske rijeke su pokazale

najviše koncentracije nitrata koje su transportirane u obalna (morska) područja (Filipović,

2013). Prema navedenim podacima da se zaključiti da je vrlo važna primjena nitrata, iz

razloga što npr. Francuska količinski predvodi u potrošnji, no međutim veća kontaminacija

podzemnih voda je ipak u Španjolskoj koja prema podacima troši značajno manje količine.

U Republici Hrvatskoj je najviše istraživanja kvalitete podzemne vode provedeno na

području zagrebačkog i samoborskog vodonosnika, gdje se nitrati pojavljuju u zamjetnim

koncentracijama u podzemnoj vodi priljevnih područja svih crpilišta. Najkritičnije je

područje oko odlagališta otpada Jakuševec. Nitrati u podzemnoj vodi zagrebačkoga i

samoborskog aluvijalnog vodonosnika utvrđeni su u podzemnoj vodi priljevnih područja

svih crpilišta. U podzemnoj vodi priljevnog područja crpilišta Sašnjak, Žitnjak, Petruševec,

Šibice i Mala Mlaka vrijednosti nitrata su dosta povišene. U podzemnoj vodi priljevnog

područja crpilišta Mala Mlaka vrijednosti nitrata dosežu i do 75% vrijednosti MDK

(Filipović, 2013).

Optimalni raspored aplikacije dušika ovisi o količini padalina tijekom zime i teksturi tla,

odnosno o mogućnosti perkolacije vode kroz profil tla tijekom razdoblja slabije

vegetacijske aktivnosti. Veća količina padalina u zimskome razdoblju i gospodarenje na

lakšim tlima uvjetuju pogodniji unos većih količina dušika u proljeće u odnosu na primjenu

u jesen zbog potencijalnih gubitaka ispiranjem. Ispiranje nitratnoga dušika do vodotokova

ili podzemnih voda predstavlja značajno opterećenje okoliša i prijetnju za ljudsko zdravlje.

U tom pogledu, prilagođena ravnoteža iznošenja i unošenja biljnih hraniva temeljni je

zadatak gnojidbe na svakome poljoprivrednom gospodarstvu.

34

3.3.2. Primjena i potrošnja fosfata

Fosfor je nemetal koji se u prirodi, tlu i biljkama javlja u peterovalentnome stanju. U

prirodi se ne javlja u slobodnome obliku, nego u obliku minerala u stijenama. Fosfor u tlu

potječe iz procesa razgradnje matičnih stijena, najviše apatita, a javlja se kao organski (20%

- 60%) i anorganski (40% - 80%) vezan fosfor. Anorganski fosfor nalazi se u obliku

različito topivih fosfata koji postaju pristupačni biljkama zahvaljujući aktivnosti

korijenovoga sustava i mikroorganizama tla. Pojedini autori navode kako su upravo razlike

u korijenovu sustavu pojedinih vrsta (ili čak kultivara), njihova moć upijanja, veličina i

raspored korijenovih dlačica odgovorni za različitost usvajanja te kretanja fosfora u tlu. Isto

tako topivost fosfornih spojeva u tlu ograničavajući je činitelj raspoloživosti fosfora,

odnosno biljci pristupačnih količina fosfora (Cross border programme, 2014).

Fosfor je bitan gradbeni element života. Nenadomjestiv je u suvremenoj poljoprivredi jer se

u hrani za životinje i gnojivima ne može supstituirati. Trenutačno u svakoj fazi životnog

vijeka fosfora dolazi do rasipanja i gubitaka, što povećava zabrinutost zbog buduće opskrbe

fosforom te zagađenja voda i tla, kako u Europskoj uniji, tako i u cijelom svijetu (Europska

komisija, 2013).

Sljedeći grafikonu prikazuje procijenjenu potrošnju fosfata u razdoblju od 10 godina u

odabranim europskim državama.

35

Grafikon 7. Procijenjena potrošnja fosfata u odabranim zemljama EU-a u razdoblju od

2001. do 2011. godine u tonama

Izvor: obrada autorice prema podatcima FAOSTAT-a, http://faostat .fao.org /site/677/default.aspx#ancor

(1.06.2014.)

U državama koje su najveći potrošači fosfata tj. Francuska, Španjolska i Italija primjetan je

opadajući trend potrošnje fosfata u promatranom razdoblju. Međutim, u 2008. godini

dolazi do naglog pada potrošnje u Francuskoj, Španjolskoj, Italiji i Grčkoj, zbog

volatilnosti cijena fosfatnih stijena koje su skočile za 700% u manje od godine dana

(Europska komisija, 2013). Zbog ovakvih iznenadnih slučajeva, EU bi trebala pratiti

sigurnost opskrbe fosforom, jer raspolaže samo malim zalihama fosfatnih stijena, a 90%

ukupnih zaliha se troši za osnovne namjene (hrana za životinje i gnojivo). U Rumunjskoj,

Češkoj, Danskoj i Hrvatskoj također je zabilježen pad u 2008. nakon čega potrošnja opet

počinje oscilirati. Glavni načini gubitka korisnog fosfora uključuju eroziju i ispiranje tla

kao i neučinkovitu upotrebu gnoja, biorazgradivog otpada i komunalnih otpadnih voda.

Analize u Francuskoj primjerice pokazuju da se 50 % ukupnog upotrijebljenog fosfora u toj

državi gubi, pri čemu oko 20 % kroz otpadne vode, zatim erozijom i ispiranjem te 10 % u

obliku otpadaka od hrane i drugog biootpada (Europska komisija, 2013).

36

Negativni učinci fosfata u ekosustavu uglavnom su posljedica emisija velikih količina

fosfata u okoliš zbog rudarstva i poljoprivredne proizvodnje. Isto tako, tijekom

pročišćavanja voda čest je slučaj da fosfati nisu uklonjeni na pravilan način te postoji

opasnost njihova širenja na velike udaljenosti preko površinskih voda. Povećanje

koncentracije fosfora u površinskim vodama za izravnu posljedicu ima porast organizama

koji za svoj rast rabe fosfor i dušik, poput algi i drugih mikroorganizama. Istodobno, ti

organizmi troše velike količine kisika i naglim razmnožavanjem sprječavaju ulazak

svjetlosti u vodu. Na takav način ostali viši organizmi ne dobivaju dovoljno kisika i svjetla

te ugibaju. Taj fenomen obično je poznat kao eutrofikacija. Učinkovitom proizvodnjom i

upotrebom, kao i recikliranjem i smanjenjem rasipanja na najmanju mjeru, omogućio bi se

znatan napredak u ostvarivanju cilja održive upotrebe fosfora, čime bi se na globalnoj razini

otvorio put učinkovitoj upotrebi resursa i budućim naraštajima osigurale zalihe fosfora.

3.3.3. Primjena i potrošnja pesticida

Pesticid je bilo koja tvar ili mješavina tvari namijenjena sprječavanju, uništavanju ili

suzbijanju štetnika, uključujući prenosioce ljudskih ili životinjskih bolesti, biljke ili

životinje koje uzrokuju štetu tijekom proizvodnje, prerade, pohranjivanja, transporta ili

trgovine hranom, poljoprivrednim proizvodima, drvom i drvnim proizvodima, kao i

stočnom hranom ili koji se, pak, daju životinjama u svrhu kontrole kukaca, paučnjaka ili

drugih štetnika u/na njihovu tijelu (Cross border programme, 2014). U pesticide se ubrajaju

tvari koje se koriste u regulaciji rasta biljaka ili tvari za redukciju broja plodova ili

sprječavanje preranog otpadanja ploda, ali tvari koje se primjenjuju na usjevima prije ili

poslije žetve ne bi li zaštitile proizvod od propadanja tijekom skladištenja i prijevoza.

Primjena pesticida neizbježna je u uvjetima moderne poljoprivredne proizvodnje, ali

istodobno treba se suočiti sa stvarnim opasnostima, kao što su narušavanje prirodne

ravnoteže, učestalo stradavanje riba i ptica, trovanje ljudi pesticidima, onečišćenje voda i

hrane ostatcima pesticida i sl. Kod primjene pesticida nužna je uspostava skupoga i

37

zahtjevnoga sustava kontrole proizvodnje i uporabe pesticida te prisutnosti njihovih

ostataka u hrani, vodi i okolišu. Programi monitoringa upotrebe pesticida nisu zastupljeni u

svim zemljama, te je teško doći do relevantnih podataka. Pregled aktivnog korištenja

pesticida u oranicama i trajnim nasadima u t/1000ha prikazan je na grafikonu 8.

Grafikon 8. Aktivno korištenje pesticida u oranicama i trajnim nasadima u odabranim

zemljama EU-a u razdoblju od 2000. do 2010. u tonama na 1.000 ha

Izvor: obrada autorice prema podatcima FAOSTAT-a, http://faostat.fao. org/site/679/default.aspx#ancor

(1.06.2014.)

Najveći potrošač pesticida je Italija u kojoj potrošnja u promatranom razdoblju većinom

iznosi preko 7 t/1000 ha. Zatim slijedi Francuska koja ima blago opadajući trend u potrošnji

pesticida, koja je u 2009. iznosila 3t/1000 ha. Za Španjolsku su dostupni podatci samo za 2

godine, zaključno sa 2001. kada je potrošnja iznosila oko 2 t/1000ha. U Češkoj i Danskoj

potrošnja se kreće između 1-2 t/1000 ha, dok Rumunjska ima najnižu razinu potrošnje od

promatranih zemalja, i to ispod 1 t/1000 ha tokom promatranog razdoblja. Za Hrvatsku su

dostupni podaci o uvozu i proizvodnji sredstava za zaštitu bilja u tonama u razdoblju od

2004. do 2007. godine (ct: tablica 4.).

38

Tablica 4. Uvoz i proizvodnja sredstava za zaštitu bilja u Republici Hrvatskoj u razdoblju

od 2004. do 2007. u tonama

SZB

(namjena) 2004 2005 2006 2007

Fungicidi 3,072.20 2,735.50 3,220.20 3,851.10

Herbicidi 2,777.90 3,039.50 4,266.70 3,365.33

Insekticidi 978.1 765.8 783.7 627.21

Drugi 658.9 424.7 310.8 1,728.00

UKUPNO 7,487.10 6,965.50 8,581.40 9,571.64

Izvor: Republika Hrvatska 2013, Vlada RH, Nacionalni akcijski plan za postizanje održive uporabe pesticida,

Zagreb, pp- 5, http://www.mps.hr/UserDocsImages/HR-NAP-25%2002%202013-ver1.pdf (25.05.2014.)

Sredstva za zaštitu bilja (SZB) su podijeljena u četiri skupine: fungicide, herbicide,

insekticide i druga sredstva. Prema podacima u promatranom razdoblju najviše su se

proizvodili i uvozili fungicidi i herbicidi, odnosno otrovi za suzbijanje fitopatogenih

gljivica i korova, zatim slijede insekticidi (suzbijaju kukce). U 2007. godini došlo je do

naglog porasta uvoza i proizvodnje drugih sredstava za zaštitu bilja i to za 557% u odnosu

na prošlu godinu. Također, u 2007. je zabilježen ukupni najveći uvoz i proizvodnja od

9,571.64 tone u odnosu na prethodne godine. Potrebno je uzeti u obzir da se u godini uvoza

i proizvodnje sve količine SZB nisu prodale krajnjim korisnicima. Određene količine SZB

su izvezene. Iako ne postoje točni podaci o potrošnji SZB, procjena Ministarstva

poljoprivrede je da se potrošnja kreće od 4.500 t do 6.000 t godišnje. Uporaba SZB varira

kroz godine ovisno o klimatskim, ekološkim, ekonomskim i drugim uvjetima. Kroz godine

vidljiv je trend porasta u potrošnji pesticida što negativno utječe na okoliš i ljudsko

zdravlje.

Što se tiče zastupljenosti pesticida u vodama, posljednja kontrola u Hrvatskoj bila je u

2011. kada je utvrđeno dobro kemijsko stanje s obzirom na aktivne tvari pesticida na svim

mjernim postajama vodnog područja rijeke Dunava- sliva rijeke Save, s izuzetkom jedne

mjerne postaje u vodnom tijelu Zagreb, smještenoj na području vodocrpilišta Mala Mlaka,

na kojemu je utvrđeno loše kemijsko stanje zahvaljujući srednjoj godišnjoj koncentraciji

39

atrazina (vrsta herbicida) od 0,11 g/l. Međutim, treba naglasiti da je u vodnom tijelu Zagreb

utvrđen linearni trend snižavanja srednjih godišnjih vrijednosti koncentracija atrazina koji

je inače jedan od najraširenijih pesticida.

Sve države članice EU-a pa tako i Hrvatska nakon ulaska u EU su dužne postupno

smanjivati emisije odnosno obustaviti emisije prioritetnih opasnih tvari pa tako i pesticida u

vodi (NAP, 2013, str. 30). Veliki problem u Hrvatskoj predstavlja i nestručno rukovanje

pesticidima i neobrazovanost poljoprivrednika, distributera i prodavača SZB. Postepeno se

uvodi obavezno i dodatno školovanje od 2012. godine koje obuhvaća sve profesionalne

korisnike pesticida. Nastoji se i što više informirati javnost i provoditi češći monitoring

kako bi se mogao mjeriti napredak i postignuća u smanjenju rizika od pesticida za zdravlje

ljudi, životinja i okoliša.

40

4. SMJERNICE ZA ODRŽIVO KORIŠTENJE VODNIH RESURSA U

POLJOPRIVREDNOJ DJELATNOSTI

Unatoč primjeni novih znanstvenih spoznaja u proizvodnji hrane, ipak se zbog intenzivnog

korištenja obradivog tla, upotrebe kemijskih sredstava te erozije tla smanjuje proizvodnja

hrane po stanovniku. Posljednjih 30 godina količina upotrijebljenog umjetnog gnojiva

porasla je s 5 na 15 kg po stanovniku uz istodobno smanjivanje prinosa žitarica u odnosu na

upotrijebljeno gnojivo za 3,5 puta, a potrošnja energije u tom se razdoblju povećala za 2,5

puta. Poljoprivredne površine su se u tom razdoblju smanjile od 0,24 hektara na 0,15

hektara po stanovniku (Črnjar, 2002, str. 41). To ukazuje da ljudi još nisu našli prihvatljiv

način kako proizvesti dovoljne količine hrane za sve veće stanovništvo, a da se istodobno

zbog korištenja agrotehničkih mjera ne ugrozi zdravlje ljudi i ne onečisti okoliš, odnosno

zalihe pitke vode. Sukladno tome, u ovom dijelu rada iznesene su smjernice za smanjenje

negativnih utjecaja poljoprivredne proizvodnje na okoliš, i to kroz sljedeće tematske

jedinice: 1) Poljoprivredne zajednice proizvođača i potrošača, 2) Promjena prehrambenih

navika i 3) Zelenija direktiva u poljoprivredi Europske Unije.

4.1. POLJOPRIVREDNE ZAJEDNICE PROIZVOĐAČA I POTROŠAČA

Današnji potrošački mentalitet koji odlikuje prekomjerna konzumacija dobara i usluga, a

posebno prehrambenih namirnica, dovodi do nepotrebnog bacanja velikih količina hrane.

Umjerena potrošnja hrane i konzumacija namirnica proizvedenih na ekološki način ko je su

bogate hranjivim vrijednostima put je ka zdravijoj prehrani i očuvanju okoliša. Pri

ekološkom načinu proizvodnje ne onečišćuju se tla umjetnim gnojivima i pesticidima što ne

dovodi do onečišćenja podzemnih izvora vode, smanjuju se emisije stakleničkih plinova, a i

bioraznolikost je neugrožena. No, poljoprivrednici koji koriste ekološke metode moraju se

natjecati sa velikim industrijskim proizvođačima koji kupcima mogu ponuditi proizvode po

nižim cijenama zbog jeftinijih troškova proizvodnje. Veliki proizvođači mogu sebi priuštiti

41

da prodaju po niskim cijenama, jer u svoje kalkulacije troškova ne ubrajaju vanjske

troškove koji uključuju štete prema okolišu, životinjama i ljudskom zdravlju.

Potrošači ne dobivaju pravu informaciju o mesu koje kupuju, čak i deklaracije na mesu i

suhomesnatim proizvodima koje zadovoljavaju Europske pravne zahtjeve, poput organskih

normi, ne daju dovoljno informacija o tome gdje je životinja uzgojena i u kojim uvjetima, o

kojoj je pasmini životinje riječ, na koji način je meso obrađeno te nema savjeta kako

pohraniti i koristiti meso. Proizvodi sa deklaracijama sa potpunim informacijama o

proizvodu mogu imati konkurentsku prednost pred drugim proizvodima jer da bi se mogli

zadovoljiti rastući zahtjevi potrošača neophodno je permanentno povećavati razinu

kvalitete usluge. Na mogućnost ostvarenja konkurentske prednosti utječu brojne aktivnosti

koje se obavljaju u procesu kreiranja, proizvodnje, prodaje, isporuke i održavanja

proizvoda, a upravo o tim prednostima potrošača treba informirati putem deklaracija na

proizvodima. Oznake i deklaracije, posebno one o zaštiti okoliša i načinu uzgoja, pružaju

informaciju o proizvodu sa ekološkog aspekta, stoga eko-oznaka može utjecati na pozitivnu

odluku potrošača. Primjena eko-oznaka direktno utječe na bolje pozicioniranje proizvoda

na tržištu.

Izraz ''suradnici u proizvodnji'' odnosno kooperanti, je nastao prije nekoliko godina želeći

naglasiti moć potrošača, prelazeći iz pasivne uloge u aktivne igrače koji će sudjelovati u

proizvodnom procesu. Kooperant je svjestan dionik u procesu proizvodnje hrane koji zna

tko je proizvođač hrane i gdje se hrana proizvodi. Ovaj način proizvodnje se počeo

primjenjivati u praksi kroz model nazvan ''održiva poljoprivredna zajednica'' (eng.

community-supported agriculture). Ovo je mehanizam koji osigurava egzistenciju za

poljoprivrednike, čime se podupire odgovorna proizvodna praksa koja ima minimalan

utjecaj na okoliš te se brine za dobrobit životinja. U ovoj održivoj zajednici određena mreža

ili udruga pojedinaca koji su obećali potporu jednom ili više lokalnih gospodarstava, sa

uzgajivačima, u ovom slučaju poljoprivrednicima, dijele rizike i koristi od proizvodnje

hrane. Mogući rizici obuhvaćaju uglavnom prirodne nepogode poput suša i poplava.

Pojedinci, odnosno potrošači plaćaju na početku sezone određeni iznos potpore

42

poljoprivrednicima za koji, nakon žetve usjeva ili proizvodnje određenog proizvoda,

dobivaju tjedno unaprijed dogovorenu količinu povrća, voća, bilja, meda, jaja, mliječnih

proizvoda i mesa. Također je moguće osigurati radnu snagu u zamjenu za dio doprinosa.

Potrošači plaćajući unaprijed potpore poljoprivrednicima pomažu da se financiraju

proizvodni troškovi u procesu proizvodnje. Ovakav način sporazuma se koristi u različitim

zemljama, poput Njemačke, Francuske i Italije. Ovaj način proizvodnje je ''win-win''

situacija za sve uključene, kupce (kooperante), seljake i njihove tvrtke, regionalno

gospodarstvo, životinje i okoliš. Kupci dobivaju svježe proizvode, znaju porijeklo

proizvoda i način proizvodnje, uče o hrani koju konzumiraju i šire dobar glas o

proizvodima. Poljoprivrednici dobivaju financijsku podršku kao i osjećaj za potrebe svojih

krajnjih kupaca. Ovakav način poslovanja zaštićen je od fluktuacija na tržištu i

neracionalnog iskorištavanja ljudskih, životinjskih i ekoloških resursa. Odgovarajućom

poljoprivrednom praksom ne dolazi do bacanja velikih količina hrane, a time se štede i

prirodni resursi u procesu proizvodnje. Ne konzumiraju se štetni pesticidi i umjetna gnojiva

koja ispiranjem onečišćuju podzemne vode i narušavaju zdravlje ljudi, životinje se ne hrane

isključivo industrijskom stočnom hranom nego imaju pristup otvorenim pašnjacima čime

se smanjuje potreba za pojenjem stoke. Većinska ishrana na pašnjacima smanjuje i potrebu

uzgoja žitarica za ishranu stoke čime se dodatno doprinosi uštedi vodnih resursa. Stoga,

zemlje u kojima je poljoprivreda postala sve ugroženija i neisplativa djelatnost, mogle bi

pronaći rješenje u ovom modelu.

4.2. PROMJENA PREHRAMBENIH NAVIKA

Promjena u prehrambenom sektoru je neizbježna, tome moraju pridonijeti i sami potrošači.

Više informacija, bolja komunikacija i suradnja između kupaca i proizvođača, (npr.

kooperanti u proizvodnji), kao i veća znanja o ulozi čovječanstva u globalnom ekosustavu

mogu dovesti do pozitivnih promjena za obje strane. Pa tako mali, ali sve više rastući broj

ljudi u razvijenim zemljama imaju mogućnost inzistirati na proizvodima koji čuvaju okoliš

i poštuju dobrobit životinja. Mnogi ljudi počinju konzumirati fleksitarijansku prehranu.

43

Riječ je o većinsko vegetarijanskoj prehrani koja uključuje manju i kvalitetniju

konzumaciju mesa, uz nadoknadu neophodnih proteina biljnom prehranom. Agencije

Ujedinjenih Naroda, poput Organizacije za poljoprivredu i hranu (FAO) i Svjetske

zdravstvene organizacije (WHO) prepoznale su također potrebu za promjenom u ishrani. U

2010. FAO u svom izvještaju ''Sustainable diets and biodiversity'' definira održivu prehranu

kao dijetu sa niskim utjecajem na okoliš koja pridonosi sigurnosti hrane i prehrane i

zdravom životu, kako za sadašnje tako i za buduće generacije. Održiva prehrana štiti i

poštuje bioraznolikost i ekosustave, kulturološki je prihvatljiva i dostupna, ekonomski

poštena i pristupačna, nutricionistički primjerena, sigurna i zdrava te optimizira prirodne i

ljudske resurse. Nadalje, mnoge organizacije civilnog društva kao i pokreti

poljoprivrednika traže drugačiji poljoprivredni sustav i proizvodnju hrane koji poštuje

prirodu i zdravlje ljudi.

Ovakav sustav prehrane prvenstveno je usmjeren na bogate potrošače i potrošače srednje

klase diljem svijeta. Kombinacije pojedinačnih izbora i promjene u zakonima i pravilima

pokrenut će promjene u društvu koje će utjecati na prehranu. Bogate nacije mogu sebi

priuštiti prehranu s malo ili bez životinjskih proteina, ili prelazak na drugi izvor proteina

poput vodenih biljaka. Ostale nacije mogu smanjiti tjednu konzumaciju mesnih obroka i

time pridonijeti postupnom ukupnom smanjenju proizvodnje i potrošnje mesnih proizvoda

koji pri proizvodnji zahtijevaju daleko više vodnih resursa nego proizvodnja žitarica,

povrća i voća te manje onečišćuju okoliš. Smanjenje potrošnje i proizvodnje mesa mora

postati prioritet kako za pojedince tako i za nositelje razvoja, kako bi se očuvali oskudni

resursi za buduće generacije. Zastupanje dobrih poljoprivrednih praksi, kao prije spomenuta

održiva poljoprivredna zajednica, i davanje poticaja ekološkim poljoprivrednicima koji

pridonose zajednici, treba predstavljati prioritet pred intenzivnom proizvodnjom .

44

4.3. ZELENIJA DIREKTIVA U POLJOPRIVREDI EUROPSKE UNIJE

Zajednička poljoprivredna politika EU-a (CAP) desetljećima podržava proizvodnju farmi.

Evoluirala je od potpora masovnoj proizvodnji do proizvodnje koja uzima u obzir i utjecaj

na okoliš. Ali problemi su i dalje prisutni. Zelenija poljoprivredna politika mogla bi više

promovirati društveno i ekološko stočarstvo. Trend pretvaranja pašnjaka u žitna polja se i

dalje nastavlja, djelom zbog novih poticaja za uzgoj kukuruza za bioplin. No, gubici

travnjaka su bar prepoznati kao problem u posljednjoj reformi CAP-a dogovorenoj u 2013.

Osim toga zemlje članice EU i pojedine regije mogu dati dodatnu potporu održivim

oblicima životinjskog uzgoja, kao što je ispaša i ekološka proizvodnja. Potpore se također

mogu dobiti i iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj.

Postoje mnogi načini na koje bi politika EU-a mogla utjecati kako bi potaknula uzgoj na

ekološki i održiv način. Kao prvo, Europska komisija bi trebala zaustaviti ili smanjiti

potpore za farme koje prakticiraju intenzivno stočarstvo i uzgajaju životinje u

neprimjerenim uvjetima. Umjesto toga bi trebala podržati mala i srednja poduzeća koja

posluju na teško dostupnim ili zahtjevnim lokacijama i koja drže svoje životinje većinu

godine na pašnjacima. Ovakva potpora bila bi dobro rješenje za Hrvatsku, pogotovo za

područje Gorskog kotara i Like gdje prevladavaju relativno nepovoljna prirodno-

geografska obilježja i gdje tlo nije pogodno za ratarstvo, no tradicionalno stočarstvo bi

moglo opstati.

Kao drugi prijedlog, EU bi trebala poticati poljoprivrednike da proizvode najmanje

polovicu svoje životinjske hrane na vlastitom imanju. Ovakav način uzgoja bi i potrošači

više cijenili. EU također može zabraniti korištenje genetski modificirane stočne hrane.

Jasan set pravila o nabavi stočne hrane bi uklonio međunarodne neravnoteže. Stajski gnoj

se ne bi više morao transportirati na velike udaljenosti, nego bi se koristio za gnojidbu

poljoprivrednikovog vlastitog zemljišta. Isto tako, bila bi manja potreba za konzumiranjem

umjetnih gnojiva. Ovakav uzgoj bio bi samodostatan i najmanje štetan za okoliš.

45

Pravila o životinjskoj skrbi koja su jasno definirana za kućne ljubimce, treba proširiti na

stoku. Za svaku vrstu stoke treba postupati na način koji je prikladan za njih, tako bi EU

trebala definirati zakone koji bi to regulirali. Npr. životinje bi trebalo držati u stadima ili

jatima koji im omogućuju da razviju svoj prirodni poredak i društveni odnos. Životinje bi

trebale biti u mogućnosti neometano se kretati te bi trebalo zabraniti držanje životinja u

stajama bez dnevnog svijetla i svježeg zraka.

Navedeni prijedlozi su dosta zahtjevni za realizaciju, no mnoge organske stočarske

uzgajivačnice slijede slična pravila u svom poslovanju. Predložak za održivi uzgoj životinja

već se dugi niz godina provodi u poljoprivrednim praksama. Održivi uzgoj stoke, iako u

začetcima zahtjeva pozamašna kapitalna ulaganja, kroz određeni vremenski period dovodi

do pozitivnih rezultata. Smanjivanjem masovnog uzgoja stoke došlo bi i do redukcije u

proizvodnji žitarica, koje većinom služe kao stočna hrana, a posljedično tome i potrošnji

vode. Manja proizvodnja žitarica zahtjeva i niže potrebe za navodnjavanjem, čime bi se

također značajno smanjila potrošnja vodnih resursa u poljoprivredi. Prikladna gnojidba

stajskim gnojivom smanjuje potrebu za umjetnim poboljšivačima tla i uroda, te stoga manje

kontaminira tlo i podzemne vode. Prirodno je, najekonomičnije i za okoliš najprihvatljivije

stajski gnoj primjenjivati na poljoprivrednim površinama. Pri tome je jako važno kada se i

koliko se stajskoga gnoja smije izvoziti na poljoprivredne površine da bi se na najmanju

mjeru svelo onečišćenje površinskih i podzemnih voda, a istovremeno najviše iskoristila

hranjive tvari iz stajskoga gnojiva te njegovi drugi korisni učinci. Primjereno skladištenje i

korištenje stajskoga gnoja uvelike smanjuje potrebe za primjenom mineralnih gnojiva na

poljoprivrednim površinama. Međutim, stavlja se naglasak na prikladnu gnojidbu, jer se

treba držati uputa za primjerenu količinu gnojiva po hektaru zemlje, te uzimati u obzir

vremenske uvjete koji uveliko mogu utjecati na zagađenje vode i tla.

46

5. ZAKLJUČAK

Više od polovice svjetske populacije suočava se sa nestašicom vode. Zato što ima važnu

ulogu u izdržavanje cjelokupnog života, voda je izvor ekonomske i političke moći. Upravo

ekosustavi koji ovise o vodi su sve ugroženiji zbog čovjekovih aktivnosti koje nadilaze

mogućnost prirodnog procesa njihove obnove. Sektor poljoprivrede je jedan od glavnih

prijetnji okolišu. Poljoprivreda vrši pritisak na okoliš koji je istodobno koristan i štetan i

može dovesti do pozitivnog i negativnog utjecaja. Pozitivne ili negativne posljedice tih

interakcija ovise o poljoprivrednim praksama koje prevladavaju u danim geografskim

područjima.

U posljednjih nekoliko desetljeća poljoprivredne prakse su se značajno promijenile,

pridonoseći povećanim prinosima (npr. količini žitarica po hektaru ili količina mlijeka po

kravi) i time naglašavajući ulogu proizvodnje hrane i uzgoja. Navedene promjene mogu se

svrstati u kategoriju specijalizacije i intenziviranja pojedinih proizvodnih metoda (npr. uz

korištenje više kemikalija i teških strojeva) te marginalizaciju ili postepeno napuštanje

tradicionalnog načina obrade zemljišta, gdje je poljoprivreda manje isplativa.

Poljoprivredne prakse imaju izravan utjecaj na tlo, zrak i vodu, bioraznolikost i krajolike

kao i indirektan utjecaj na klimatske promjene, proizvodnju i akumuliranje otpada.

Globalno poljoprivredni sektor je odgovoran za 70% svjetske potrošnje vode. U prosjeku,

42% vodnih zahvaćanja u Europi koristi se za poljoprivredu, a u južnim zemljama Europe

doseže između 50-70% ukupnog zahvaćanja vode. Veliki udio potrošnje vode u

poljoprivrednom sektoru odlazi na stočarstvo, iz razloga što životinje tokom svog životnog

vijeka, odnosno od rođenja do klanja, zahtijevaju velike količine vode. Proizvodnja 1.000

kalorija hrane u obliku žitarica zahtjeva oko pola kubičnog metra vode. Proizvodnja istog

broja kalorija u obliku mesnog obroka zahtjeva četiri kubika vode, dok za mliječne

proizvode potrošnja vode iznosi šest kubika. Navedene brojke predstavljaju samo prosjek,

jer intenzivno uzgojene životinje zahtijevaju više vode nego životinje koje se hrane na

ispaši.

47

U ukupnoj proizvodnji mesa, prema analizi, ustanovljeno je da od promatranih zemalja

predvode Francuska, Italija, Španjolska i Danska. Posebno se izdvaja Danska sa uzgojem

svinja, kao jedna od vodećih europskih izvoznika mesa. Također navedene zemlje

karakterizira i visoka stopa potrošnje vode, posebno Italiju i Grčku gdje je u pojedinim

pokrajinama zastupljen vodni stres.

Zatim je uspoređena proizvodnja žitarica sa potrošnjom vode u poljoprivrednom sektoru u

odabranim zemljama EU-a. Od žitarica najzastupljenije su pšenica, ječam, kukuruz i druge

žitarice. Prema analizi može se zaključiti da Španjolska ima visoku stopu potrošnje vode,

čemu znatnije pridonosi proizvodnja mesa, posebno svinjetine, nego proizvodnja žitarica.

Francuska koja je među najvećim svjetskim proizvođačima žitarica, većinu svojih resursa

svježe vode usmjerila je na uzgoj usjeva. Grčka iako nema značajnu proizvodnju žitarica

značajno troši vodne resurse zbog nepovoljnih klimatskih uvjeta, odnosno učestalih suša.

Rumunjska sa dosta oscilirajućom, ali relativno visokom proizvodnjom žitarica ne iziskuje

prevelike količine vode, kao ni Danska i Češka. Evidentno je da proizvodnja žitarica ima

manju vodnu intenzivnost, no u pojedinim pokrajinama južne Europe trebaju se uzgajati

kulture koje ne zahtijevaju veliko navodnjavanje zbog čestih suša. Analiza navodnjavanja

poljoprivrednih područja ustanovila je velike varijacije od regije do regije i između

zemalja. U južno europskim zemljama, potpuno navodnjavanje je ključan element u

mnogim tipovima poljoprivredne proizvodnje. U središnjoj i sjevernoj Europi, dopunsko

navodnjavanje se većinom koristi radi poboljšanja proizvodnje za vrijeme sušnih razdoblja

u ljetnim mjesecima, posebno kad se period suše dogodi u vrijeme osjetljive faze rasta

usjeva. Najveći udjel navodnjavanih površina u ukupnim poljoprivrednim površinama ima

Italija sa 28%, zatim slijede Rumunjska (22%) i Grčka (18%), Španjolska i dr. Češka i

Hrvatska su daleko ispod europskog prosjeka iako imaju potencijala za razvoj

infrastrukture za navodnjavanje.

Kontinuirano povećanje poljoprivredne produktivnosti po jedinici površine, standardizacija

agrotehničkih mjera i povećana proizvodnja doveli su do negativnih posljedica po okoliš.

Javljaju se problemi vezani uz eroziju tla, dolazi do smanjenja biološke raznolikosti,

48

onečišćenja tla i voda (površinskih i podzemnih). Najveće posljedice uzrokovane su

prekomjernom upotrebom agrokemikalija (organska i anorganska gnojiva i pesticidi).

Unatoč degradaciji zemljišta, poljoprivredni prinosi i dalje rastu, djelomično zahvaljujući

umjetnim gnojivima, prvenstveno nitratima i fosfatima te pesticidima koji privremeno

povećavaju produktivnost tla. Oticanjem i ispiranjem poljoprivrednih zemljišta nastaje 50-

80% ukupnog opterećenja nitratima koji završavaju u podzemnim vodama, i tako već

zadnjih trideset godina. Povećanje koncentracije fosfora u površinskim vodama za izravnu

posljedicu ima porast organizama koji za svoj rast rabe fosfor i dušik, poput algi i drugih

mikroorganizama. Istodobno, ti organizmi troše velike količine kisika i naglim

razmnožavanjem sprječavaju ulazak svjetlosti u vodu. Na takav način ostali viši organizmi

ne dobivaju dovoljno kisika i svijetla te ugibaju. U promatranim zemljama potrošnja nitrata

i fosfata oscilira kako i tržišne cijene istih, iako bi se njihova primjena trebala postepeno

smanjivati. Nadalje, sredstva za zaštitu bilja također se koriste u velikim količinama, iako

su članice EU-a dužne smanjivati emisije pesticida, posebno onih u vodi. No, monitoring

provedbe određenih direktiva i praćenje potrošnje, nisu jednako zastupljeni u promatranim

zemljama stoga se teško dolazi do relevantnih podataka.

Unatoč primjeni novih znanstvenih spoznaja u proizvodnji hrane, zbog intenzivne obrade

tla, upotrebe kemijskih sredstava i erozije tla smanjuje se proizvodnja hrane po stanovniku.

Ekološke metode poljoprivrede još uvijek se marginaliziraju i nisu toliko pristupačne svim

potrošačima, ali s vremenom se uviđa da je to jedini način očuvanja prirode iz koje čovjek

dobiva sve neophodno za život. Jedan od primjera održive poljoprivredne prakse je i model

održive poljoprivredne zajednice gdje kupci dobivaju svježe proizvode, znaju porijeklo

proizvoda i način proizvodnje, uče o hrani koju konzumiraju i šire dobar glas o

proizvodima. Poljoprivrednici, odnosno proizvođači, unaprijed dobivaju financijsku

potporu od svojih kupaca koja im uvelike olakšava financiranje proizvodnih troškova u

procesu proizvodnje. Ovakav način poslovanja zaštićen je od fluktuacija na tržištu i

neracionalnog iskorištavanja ljudskih, životinjskih i ekoloških resursa. Zatim, uvođenje

promjena u prehrani koja sadrži manje mesnih i više biljnih proizvoda, osim što pogoduje

okolišu zbog manjeg uzgoja životinja pokazuje se i dobrom za čovjekovo zdravlje. Nadalje,

49

Europska komisija bi također mogla uvesti zelenije direktive poput smanjivanja poticaja

intenzivnom načinu poljoprivrede, zahtijevanje od stočara da uzgajaju stočnu hranu na

vlastitom zemljištu, postrožiti uvjete u kojima se uzgajaju životinje i dr. Pravilnim

provođenjem i odgovarajućim monitoringom, pridonijelo bi se značajno očuvanju okoliša.

50

LITERATURA

1) KNJIGE

1. Črnjar, M. 2002, Ekonomika i politika zaštite okoliša: ekologija, ekonomija,

menadžment, politika, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Glosa Rijeka,

Rijeka, pp – 41.- 42., 2002.

2) ČASOPISI, ČLANCI I STUDIJE

2. Cross border programme 2014, Plodnost i opterećenost tala u pograničnome

području, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera: Poljoprivredni fakultet u Osijeku,

Grafika d.o.o., pp- 30, 2014.

3. Corcoran, E., C. Nellemann, E. Baker, R. Bos, D. Osborn, H. Savelli (eds). 2010.

‘Sick Water? The central role of waste water management in sustainable

development. A Rapid Response Assessment, United Nations Environment

Programme, UN-HABITAT, GRID-Arendal, 2010.

4. Danish Agriculture & Food Council 2014, Denmark is among the world's largest

pig meat exporters, http://www.agricultureandfood.dk/Danish_Agriculture_and

_Food/Danish_pig_ me at_industry.aspx (1.06.2014.)

5. European Commission 2014, Agriculture and Rural Development, Cereals, oilseeds

and protein crops, rice, 2014/15 Balance sheet forecast, 2014.

6. Europska komisija 2013, Komunikacija komisije Europskom parlamentu, Vijeću,

Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru regija; Savjetodavna

komunikacija o održivoj uporabi fosfora, Bruxelless, pp- 2. – 3., 2013.

51

7. European Commission Directorate – General For Agriculture 2004, The meat sector

in the European Union, European Commission, Brusseles, pp – 1., http://ec .europa

.eu/agri cult ure/p ubli/fact/meat/2004_en.pdf (29.05.2014.)

8. European Environment Agency (EEA) 2012, Towards efficient use of water

resources in Europe, EEA Report No 1/2012, European Environment Agency,

http://www.eea.eur opa.eu /publications/towards-efficient-use-of-water

(12.05.2014)

9. Eurostat Pocketbooks 2010, Agricultural statistics – Main results – 2008-09,

European Union, Luxembourg, pp-124; 132, 2010.

10. Evans, J 2007, The USGS Water Science School, http:// ga. wat er.usgs.go

v/edu/watercy cle.html

11. Filipović V. 2013, Prisutnost nitrata u podzemnim vodama; izvori i procesi,

Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, pp - 120.- 122., 2013.

12. Food and Agriculture Organization (FAO) 2010, Sustainable diets and

biodeiversity, Directions and solutions for policy, research and action; FAO, Rim,

pp-34., 2010.

13. Hoekstra, A.Y. 2012, The water footprint of food, Twente Water Centre,

Sveučilište u Twente-u, Nizozemska, pp-54., http://doc.utwen te.nl/77216

/1/Hoekstra 08waterfootp rin t nFood.pdf (13.05.2014.)

14. Lindth, G. 2010, ''Urbanization: A Hydrological Headache'', Allen Press on behalf

of Royal Swedish Academy of Science, vol 1, no. 6, http ://www.scat now.com/

Envir o/Hyd rologyIssu es.pdf (07.05.2014.)

52

15. Meat Atlas 2014, Facts and figures about the animals we eat, Heinrich Boll

Stiftung, Berlin, pp- 25, 2014.

16. Nacionalni projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i

vodama u Republici Hrvatskoj (NAPNAV) 2005, Ministarstvo poljoprivrede,

šumarstva i vodnog gospodarstva, Sveučilište u Zagrebu: Agronomski fakultet, pp

– 1., 2005.

17. Narasimhan. T.N. 2008, “Water, law, science”, Journal of Hydrology, vol 349, no.

1-2, pp-125.-138., 2008.

18. Prebek, D. 2012, Vodeni otisak – Što je to?, Energetika. Gospodarstvo. Ekologija.

Etika (EGE), no.1/2012, pp-107., 2012.

19. Republika Hrvatska 2013, Vlada RH, Nacionalni akcijski plan za postizanje

održive uporabe pesticida, Zagreb, pp – 5., 2013.

20. United Nations Environment Programme 2012, Global Environment Outlook 5,

Environment for the future we want, UNEP, Malta, pp- 125., 2012.

21. United Nations World Water Development Report 2014 (WWDR), Water and

Energy vol. 1, UNESCO, Paris, pp – 123., 2014.

3) INTERNET IZVORI

22. Preuzeto 05.05.2014.

http://www.britannica.com/EB checked/t opic/289876/intensive-agriculture

53

23. Preuzeto 10.05.2014.

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=t

ag00042&plugin=1

24. Preuzeto 10.05.2014.

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=t

ag00044&plugin=1

25. Preuzeto 10.05.2014.

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=t

ag00045&plugin=1

26. Preuzeto 10.05.2014.

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=t

ag00043&plugin=1

27. Preuzeto 10.06.2014.

http://www.eea.europa.eu/themes/water/wise-help-centre/glossary-definitions/water-

stress

28. Preuzeto 15.05.2014.

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=1&pcod

e=ten00006&language=en

29. Preuzeto 17.05.2014.

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=t

ag00031&plugin=1

30. Preuzeto 20.05.2014.

http://faostat.fao.org/site/678/default.aspx#ancor

31. Preuzeto 29.05.2014.

http://www.poslovni.hr/komentari/nestane-trecina-godisnje-proizvodnje-hrane-255050

32. Preuzeto 01.06.2014.

http://faostat.fao.org/site/677/default.aspx#ancor

33. Preuzeto 01.06.2014.

http://faostat.fao.org/site/679/default.aspx#ancor

54

34. Preuzeto 05.06.2014.

http://www.iwaponline.com/wp/00906/wp009060545.htm

35. Preuzeto 10.06.2014.

http://liderpress.hr/poslovna-znanja/vrucina-i-susa-uzrokovali-drastican-porast-cijena-

zitarica/

POPIS TABLICA

R.b. Naslov Str.

1 Vodni otisak različitih namirnica 11

2 Verižni indeksi proizvodnje mesa u razdoblju od 2003. do 2013. godine

u odabranim zemljama EU-a

18

3 Verižni indeksi proizvodnje žitarica u razdoblju od 2002. do 2011.

godine u odabranim zemljama EU-a u milijunima kubičnih metara

22

4 Uvoz i proizvodnja sredstava za zaštitu bilja u Republici Hrvatskoj u

razdoblju od 2004. do 2007. u tonama

37

POPIS SHEMA

R.b. Naslov Str.

1 Ilustracija kruženja vode u prirodi 6

55

POPIS GRAFIKONA

R.b. Naslov Str.

1 Proizvodnja mesa u odabranim zemljama EU-a u razdoblju od 2002. do

2013. u tisućama tona

19

2 Potrošnja vode za poljoprivredni sektor u odabranim zemljama EU-a u

razdoblju od 2002. do 2011. u milijunima kubičnih metara

20

3 Proizvodnja žitarica u razdoblju od 2002. do 2013. godine u odabranim

zemljama EU-a u tisućama tona

23

4 Površine poljoprivrednih zemljišta u odabranim zemljama EU-a u

razdoblju od 2001. do 2011. godine u 1000 ha

26

5 Ukupna navodnjavana poljoprivredna površina u odabranim zemljama EU-a u razdoblju od 2001. do 2011. godine u 1000 ha

27

6 Procijenjena potrošnja nitrata u razdoblju od 2001. do 2011. godine u tonama u odabranim zemljama EU-a

31

7 Procijenjena potrošnja fosfata u razdoblju od 2001. do 2011. godine u tonama u odabranim zemljama EU-a

34

8 Aktivno korištenje pesticida u oranicama i trajnim nasadima u razdoblju od 2000. do 2010. u tonama na 1000 ha u odabranim zemljama EU-a

36

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom ZNAČAJ VODNIH RESURSA ZA

POLJOPRIVREDNU DJELATNOST izradila samostalno pod voditeljstvom prof. dr. sc.

Nade Denone Bogović i uz pomoć asistenta Saše Čegara, primjenjujući metodologiju

znanstvenoistraživačkog rada i koristila literaturu koja je navedena na kraju diplomskog

rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti koje sam izravno ili

parafrizirajući navela u diplomskom radu na uobičajeni, standardan način citirala sam i

povezala sa korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Također; izjavljujem da sam suglasna s objavom diplomskog rada na službenim stranicama

Fakulteta.

Studentica

Tamara Antunović