Gestalt Psychoterapy Training Institute Malta

Seminarski rad:

TEORIJA POLJA –

teoretski okvir geštalt terapije i primjena u terapijskom radu

Mentor:dr. Lidija Pecotić Student: Sandra Zelić

UVOD

Bez obzira iz kojeg područja znanosti – biologije, psihologije ili sociologije

ispitujemo određene aspekte nekog živog organizma, Perls, Hefferline i Goodman (1994,

Latner, 1992) ističu kako ga nikada ne možemo proučavati samog za sebe, već je jedinku

moguće proučavati jedino u interakciji s okolinom. Perls (1973) također naglašava kako

jedinka živi i opstaje jedino u polju sredine, te da je ona u svakom trenutku dio polja. Bez

obzira govorimo li o životinjama ili ljudima, ne postoji niti jedna funkcija živog bića koja

funkcionira sama od sebe bez kontakta s okolinom. Za razliku od nekih životinja, čovjek

je i socijalno biće. Stoga je važno njegovo iskustvo razmatrati u jednom širem kontekstu

ili polju- socio-kulturološkom, fiziološkom i psihološkom. I upravo teorija polja prema

ovim autorima, može najbolje obuhvatiti „socijalne, političke, intelektualne, psihološke i

kulturalne teme kojima se bavi geštalt terapija“ (prema,Yontef). Osnovi strukturalni

elementi koji čine geštalt psihoterapiju poput fenomenologije, dijaloškog

egzistencijalizma, holizma i eklekticizma prožeti su unutar teorije polja, te se može reći

da je ona središnji dio teorije i metodologije geštalt psihoterapije. Parlett (1991) u svom

objašnjenju teorije polja također navodi navodi kako su njene središnje postavke

holističke, prema kojima se osoba promatra kroz okolinu, kulturu, socijalno okruženje,

organizaciju.

Prema Yontefu teorija polja predstavlja možda najkompleksniji dio teorije geštalt

psihoterapije za razmatranje jer se radi o vrlo apstraktnom načinu mišljenja. Budući da je

naš osobni proces mišljenja vrlo važan za tijek terapijskog procesa, te omogućuje

svjesnost koja je ključna funkcija fenomenološkog, potrebno je zapravo istražiti te

procese kako se ne bi javljale nedosljednosti, nejasnoće i teorijske predrasude i

ograničenja.

Postavke teorije polja važne za geštalt terapiju nastale su iz teorije polja kvantne

fizike sredinom 20. st. kao okvir za modernu teoriju čestica koja proučava osnovne sile i

osnovne čestice. Yontef navodi kako obje teorije i one nastale iz teorije polja i one

2

mehanicističke mogu objasniti neke fenomene, međutim teorija polja može opisati i one

fenomene koji su dio mehanicističkih teorija, dok ne vrijedi i obratno.

1. Definiranje i karakteristike Teorije polja

Prema Parlettu (1991) ovaj aspekt teorije i metodologije geštalt psihoterapije

dosta je zanemaren u smislu da je malo literature u kojoj se autori bave isključivo ovom

tematikom. Međutim kako bi se uopće razumjele osnove na kojima počiva ovaj

psihoterapijski pravac potrebno je istražiti i razumjeti i modele i znanja uključene u ovu

teoriju kao dio jedne nove epistemiologije koja je obilježila mnoga nova područja

istraživanja. Kurt Lewin, socijalni psiholog bio je jedan od prvih autora koji je postavio i

razradio teoriju polja. On je govorio o socijalnom okruženju kao o dinamičkom polju

koje utječe na jedan interaktivan način na ljudsku svijest. Prilagođeni elementi socijalnog

okruženja i specifičnai oblici psihološkog iskustva omogućuju predvidljivost. Također

psihološko stanje osobe utječe na polje ili okruženje. Lewin je smatro da bi se dogodila

promjena, treba uzeti u obzir cjelokupnu situaciju. Ako se razmatra samo dio situacije,

razvit će se nereprezentativna slika o cjelokupnom događaju. Parlett (1991) u svojim

razmatranjima o teoriji polja dosta navodi Lewinove citate, u kojima on ističe kako se

teorija polja teško može nazvati teorijom u uobičajenom smislu, to bi se zapravo prije

moglo smatrati skupom zakonitosti, pogledom ili stajalištem, metodom i cjelokupnim

načinom razmišljanja koji je u bliskom međuodnosu između događaja ili postavki i

situacija u kojima se ti događaji odigravaju. Stoga riječ „teorija“ u ovom smislu ima puno

šire značenje, pri čemu se naglašava opći teoretski pogled ili način uvažavanja stvarnosti.

Sama riječ „polje“ potječe iz fizikalnih teorija, odnosno teorije magnetskog ili električnog

polja. Ono što se događa u fizikalnom polju sila je funkcija svih dijelova polja koji su

jedna interaktivna dinamička cjelina.

Ključna odrednica Lewinovih postavki vezanih uz teoriju polja je „gledanje u cjelokupnu

situaciju“ (Lewin, 1952, prema Parlettu,1991). Lewin je smatrao da umjesto da umanjimo

kompleksnost fenomenološkog na pojedinačne djelove, slika cjelokupne situacije se

razmatra kao cjelina sa svojim holističkim aspektima koji su prepoznati kao takvi.

3

U dostupnoj literaturi teorijom polja detaljnije se bave Yontef i Parlett (1991) te

će u ovom radu biti razmotrene bitne karakteristike polja sa njihovih stajališta. Yontef se

u svom radu osvrnuo na sve bitne odrednice polja koje kao takve uvelike doprinose

teoretskom razumijevanju, a samim tim i primjeni geštalt psihoterapije.

1.1. Polje je sistematična mreža odnosa

Yontef ističe kako je odnos sastavni dio egzistencije kakvu poznajemo, odnosno

sve što postoji sastoji se od mreže odnosa, uključujući pritom i znanje. Cjelokupna

egzistencija prethodi esenciji, da bi nešto bilo, najprije mora postojati. Čovjek biva u

postojanju i svjesnosti, a to se realizira u kontaktu (polju) organizam/sredina.

Stoga on defnira polje kao „totalitet uzajamno djelujućih sila koje zajedno formiraju

jedinstvenu interaktivnu cjelinu“. (Ovako definirano polje obuhvaća fenomenološko-

holistički pristup a ujedno predstavlja okvir same teorije geštalt psihoterapije.) Ovo je u

skladu s Lewinovim postavkama pri čemu je svaki događaj uvijek posljedica interakcije

dva ili više faktora. Svaki fenomen zapravo je potrebno proučavati u kontekstu složene

mreže međusobno povezanih sila koje zajedno djeluju u vremenu i prostoru, pritom

formiraju jedinstvenu cjelinu koja se dinamički mijenja tijekom vremena i formira polje.

Bitno je naglasiti da ne postoji linearna kauzalnost jer je polje interaktivno. Prema

Latneru (1992) elementi polja promijenjeni su u ovisnosti o odnosu između vlastite i

pozicije drugih elemenata. Također priroda svakog fenomena je orgnizirana, integrirana

cjelina, te postoji razlika između onoga što je unutar i izvan nje. Mreža odnosa u teoriji

polja određena je uvijek mnoštvom determinirajućih varijabli, gdje postoji sistematska

organizacija cjeline koja je ključna za razumijevanje fenomena koji se proučava.

1.2. Polje je kontinuirano u vremenu i prostoru

Ova paradigma pruzeta je iz fizike, točnije elektromagnetskh polja i poimanja

vremena u teoriji relativnosti i odonosi se na dinamiku, pokret i energiju. Prema

Einsteinu (1961., prema Yontef) svijet se smatra kontinuumom, a ne dihotomijom.

Analogno tome, polje se razmatra kao okvir unutar kojeg ništa nije statično već se sve

brže ili sporije kreće i mijenja, pritom kretanje zamjenjuje statičnost, događaji zamjenjuju

stvari,a kontinuitet diskontinuitet

4

1.3. Sve je dio polja

Sve što postoji – objekti, organizmi, fizičke sile svoj kvalitet stječu pod utjecajem

onoga što na njih djeluje, dakle, fenomenološki postoje kao dio fenomenološki

determiniranog polja. Osoba i okolina su dio polja organizam/sredina. Yontef navodi

kako ne postoji psihološko polje nezavisno od ljudi, kao što ni ljudi ne postoje nezavisno

od polja. Također individua nije definirana samo poljem čiji je dio i polje može biti

definirano samo kroz nečiji doživljaj ili stav. Biti dio polja ne znači samo biti u polju,

autor naglašava kako često nedostaje razlika između onoga što je „u polju“ i onoga što je

„dio polja“. Naprimjer klasičan pristup prirodnih znanosti (fizika) promatra događaje „u

polju“ , a ne kao dio polja- događaji se događaju u praznom prostoru. Dakle, može se reći

da su događaji „u polju“ koncept mehaniscističih paradigmi te su diskontinuirani, a ne

cjeloviti.

Također važno je naglasiti kako ideja da osoba može postojati samo u polju je

stav teorije polja, no ne nužno i objektivna činjenica.

Ova karakteristika polja slična je Parlettovom singularitetu, prema kojem je svaki

događaj u polju jedinstven, poseban i postoji točna uređenost koja se može proučavati.

1.4. Fenomene determinira cjelokupno polje

Svaki događaj, iskustvo, doživljaj, objekt određeni su poljem čiji su dio. Lewin

(prema Yontef) ističe kako je ponašanje funkcija polja čiji je dio (ponašanje), a analiza

polja počinje situacijom kao cjelinom. Polje organizam/sredina determinira osobu .Ovaj

stav teorije polja jedan je od principa Geštalt psihologije prema kojem cjelina određuje

djelove. Ova karakteristika polja odgovara Parlettovom principu organizacije.

1.5. Polje je jedinstvena cjelina: sve utječe na sve drugo u polju.

Jedna od osnovnih karakteristika polja je njegova dinamika. Ništa nije statično, a

interakcija koja postoji između pojedinih dijelova polja zapravo ovisi o svakom drugom

dijelu polja..Energija svakog dijela polja širi se kroz polje i utječe na svaki drugi dio

5

polja. Možda je najjasniji primjer dinamike obitelji u kojoj su svi članovi na neki način

pod utjecajem svakog drugog člana - promjena kod jednog člana utječe na sve ostale

članove u obitelji.

1.6. Percipirana stvarnost konstrukcija je nastala na osnovu odnosa između

promatrača i promatranog

Ova karakteristika polja se odnosi na to da se nijedno polje ne može definirati

nezavisno od vremena, prostora, svjesnosti i promatrača. Nema ničeg što bi bilo

„objektivno“, a opažena realnost je konstrukcija nastala između opažača i onoga što se

opaža. Yontef (1982) zaključuje iz svojih ranijih radova kako ono što osoba vidi je

djelomično funkcija načina na koji promatra, opažač utječe na objekt svog opažanja

(Jacobs dodaje i obrnuto), te kako nitko ne može vidjeti sve, već pojedinac može biti

jedino svjestan točke gledišta koja se koristi kako bi se opisali promatrani fenomeni.

Također ističe kako ne samo da način promatranja utječe na ono što vidimo, već i sam čin

opažanja mijenja ono što opažamo.

1.7. Princip istovremenosti

Još je Perls (1947, 1969) govorio o vremenu kao o jednoj dimenziji našeg

postojanja te se može smatrati nultom točkom u odnosu na prošlost i sadašnjost.

Sadašnjost je naša realnost, druga ne postoji. Ova postavka definira se u teoriji geštalt

psihoterapije u terminima fenomenologije- ono što se zbiva ovdje i sada. Polster i Polster

(1974) naglašavaju kako je snaga ovog pristupa upravo u tome što geštalt terapeuti u

terapijskom radu naglašavaju sadašnjost . Sve ono na čemu se radi, pa i samo dosjećanje

kao i planiranje odvija se u sadašnjosti. Poremećaj se javlja kada osoba izgubi svijest u

vremenu pa se u sadašnjosti ponaša kao u prošlosti ili previše zadržava u prošlosti i/ili

budućnosti. Lewin je također tvrdio da sve što ima neke posljedice je prisutno u sada i

ovdje, odnosno samo prisutne činjenice mogu proizvesti sadašnje ponašanje i doživljaj.

Iz toga se može reći da su sile energije koje čine polje u sadašnjosti istovremeno prisutne.

Ne postoji neka aktivnost odvojena od energije polja, kao ni neke „daljinske“ aktivnosti.

U terapiji je prošlost prisutna u sadašnjosti kroz klijentove ideje, misli, načine reagiranja

na određene teme, kroz afektivna stanja, nedovršene poslove.

6

1.8. Procesi: sve postaje

Geštalt terapiju mnogi nazivaju još i procesnom terapijom, no da bismo bolje

razumjeli od kud taj naziv, potrebno je razumjeti što je to zapravo proces. Kada je bilo

riječi o polju kao kontinuitetu u vremenu i prostoru istaknuto je kako je polje dinamička

cjelina koja se neprestalno mijenja kao i interakcije unutar polja. I upravo je dinamika

ono što se odnosi na proces. Parlett navodi kako „je iskustvo privremeno, a ne trajno i

kako ništa nije statično već je sve podložno promjeni“. Ništa nije statično upravo stoga

što sam pojam vremena kao četvrte dimenzije, predstavlja kontinuuitet, pa je samim tim

sve podložno promjeni. Ako ovaj princip primijenimo na geštlkt teoriju sve se smatra

energijom i kretanjem polja. Sve je u procesu nastajanja, mijenjanja i razvijanja. Procesna

orijentacija vjeruje u ono što nastaje i što se javlja, a ne u statične, fiksne koncepte.

Dakle, prisutno je kretanje u vremenu i prostoru. Stoga, možemo reći da je proces

promjena ili mijenjanje objekta ili organizma u kojem se može uočiti dosljedan kvalitet

ili pravac (prema Yontef).

1.9. Uvid u genotipske invarijante

Ova karakteristika pretpostavlja fenomene kao nešto što posjeduje red kao i

metodologiju za njegovo proučavanje, što se razmatra kroz uvid i metologiju, te prirodu

zakonitosti.

Psihološki uvid je ključan dio terapijskog procesa u mnogim terapijama, a autori ga

definiraju koa oblik svjesnosti, osjećaj smisla koji je od ključnog emocionalnog značaja u

polju organizam/sredina.pritom se koristi fenomenološka metoda „proučavanja i

uobičavanja. Priroda zakonitosti zahtijeva da fenotipske manifestacije budu najprije

fenomenološki razjašnjene, te genotipske invarijante razjašnjene. To bi se odnosilo na

povezivanje najprije onog što je prisutno u nečijoj svijesti sa širim kontekstom, onim što

je invarijantno (nepromijenjeno) za situaciju. Ovo bi uključivalo i kulturološki kontekst

uzimajući pritom u obzir što je to što je kulturološki promjenjivo, a što je nepromjenjivo.

Fenotip, odnosno manifestacija nekog fenomena, nije u potpunosti shvaćen ukoliko se svi

njegovi principi ne sagledaju i iz pozicije genotipa, mjesta općih zakonitosti specifičnih

ilustracija.

7

1.10. Karakteristike polja prema Parlettu

Premda u navedenim karakteristikama polja Yontef spominje i podudarnosti s

karakteristikama koje navodi Parlett, te se zapravo većina karakteristika kod oba autora

podudaraju, u svojim razmatranjima teorije polja, Parlett ih drugačije naziva, stoga ću se

ukratko osvrnuti i na pet ključnih karakteristike koje on navodi:

1. princip organizacije (the principle of organization)

2. princip istodobnosti ( the principle of conteporaneity)

3. princip posebnosti/singulariteta (the priciple of singularity)

4. princip promjenjivosti ( the principle of changing process)

5. princip relevantnosti/važnosti ( the principle of relevance)

Ono u čemu se oba autora slažu je da je polje zapravo jedan pristup spoznaji koji

omogućuje razumijevanje fenomenologije događaja, pojedinaca, određenih sustava i

nekih drugih polja. Holistički pristup koji prožima teoriju polja naglašava kako cjelina

determinira pojedine djelove koji ne egzistiraju sami za sebe već su u neprestanoj

interakciji. Interakcija je dio dinamike polja koja opet utječe na polje i njegovu dinamiku.

Upravo stoga, sve se mijenja, razvija, ništa nije statično. Prethodno opisani fenomeni u

nekim su svojim segmentima možda isuviše apstrakni, stoga da bi se ova teorija bolje

razumjela, u slijedećem poglavlju će biti riječi o praktičnoj primjeni ovih postavki u radu

s klijentima, odnosno na koji način se pojedine karakteristike polja važne u geštalt

terapijskom radu.

8

2. Primjena teorije polja u terapijskom radu

Jedna od ključnih postavki teorije geštalt terapije je teorija selfa . U svom radu

Parlett (1991) povlači paralele između teorije polja, odnosno teorije selfa. Self se

manifestira na granici kontakta i kao takav zapravo pripada polju organizam/okolina.

Perls, Hefferline i Goodman (1951) govore o selfu kao sistemu kontakta u datom

trenutku. Latner (1992) ističe kako self zapravo predstavlja nas u procesu. Ukratko, self

je bivanje koje postavlja polje. „Kako konstruiram svoj realitet, uređujem svoj život,

svoje iskustvo?“ ; pravo su ovo neka od pitanja koja pomažu u bolje shvaćanju onoga što

self predstavlja. Budući da se self manifestira na granici kontakta, već je sama njegova

pojavnost kao takvog bitna fenomenološka odrednica teorije polja i dotiče se njegovih

određenih karakteristika. Ova pitanja ćemo si često postaviti u radu s klijentima: „ na koji

način klijent kreira odnose s drugima, objašnjava određene događaje, iskustvo, kako

izdvaja određene elemente ?“

Što se događa kada se sretnu dvije osobe- klijent i terapeut koji su istovremeno prisutni

svatko u svom polju? Što se događa kada se sretnu dva polja?

Ono što nastaje u susretu između klijenta i terapeuta je posljedica utjecaja svega što je u

iskustvenom polju obojice, te se ne može tretirati kao zbroj iskustava jednog i drugog

zasebno, navodi Beaumont (1990, prema Parlettu, 1991) i to što nastaje isti autor naziva

ko-kreirana realnost. Na samom početku susreta to zajedničko polje ili prema Buberu ono

„Između“ je još neformirano i neizdiferencirano, no ulaskom u interakciju i kontakt,

polje se počinje formirati. Što se polje više počinje razlikovati (prepoznavati), ono

počinje određivati slijedeće događaje, ali je i pod utjecajem prethodnih. Na taj način se

organizira naše iskustvo, stavovi, karijere, karakter, organizacije, a sve to oblikuje i nas

same.

I upravo self ima geštalt funkciju, kreirajući naš osobni životni prostor u trenutku,

konstruirajući naš osobni realitet. Dvoje ljudi koji se susreću, međusobno kreiraju neki

novi realitet utječući jedno na drugog i stvarajući zajedničko polje. Ko-kreacija novog

polja zapravo je u neprekidnoj promjeni, procesu. Možda najbolji primjer polja koje je

jedan novi realitet i koji se ne može tretirati kao jednostavan zbroj pojedinačnih polja je

9

ples kao ko-kreirani geštalt. Ukoliko je kontakt između dvije osobe narušen s jedne strane

(poput pogrešnih koraka) ples dviju osoba je narušen i gubi se sklad pokreta.

Sa svakom novom konstrukcijom realiteta koja dolazi od klijenta, kreira se i neko novo

polje terapeuta koje zahtijeva prihvaćanje novog selfa (npr. terapeut „izvršitelj“,

„stručnjak“, “pomoćnik“).

Joyce and Sills (2001) navode kako postoje tri područja fenomenološkog

istraživanja u terapijskom radu: unutarnji svijet klijenta, vanjski svijet ili okolina

(uključujući pritom i terapeuta), te odnos koji zajedno kreiraju klijent i terapeut, što se

može nazvati općim kontekstom ili „poljem“. „Polje bi se u ovom smislu moglo shvatiti

kao sve ono što postoji, no u ovom terapijskom settingu ono se „ograničava“ na sve ono

klijent smatra da ima važan utjecaj u svakoj mogućoj situaciji. U praksi postoje dva

smjera koja se naglašavaju kad je riječ o utjecaju polja, a to su „iskustveno polje“ koje se

odnosi na polje svjesnosti klijenta i predstavlja metaforu za način na koji klijent

organizira svoje iskustvo. To je njegov realitet ili fenomenološko polje i svojstveno je

samo njemu. Drugi je „veće polje“ koje se odnosi na jedan širi kontekst u kojem on

postoji, uključujući fizički svijet i objekte. Također to „veće polje“ uključuje ono čega je

klijent trenutno svjestan, kao i sve one potencijale i mogućnosti koji se mogu razviti. Sve

su to izazovi za terapeuta pri čemu je potrebno razviti jednan fleksibilan način

usredotočavanja na klijentovu situaciju, točno birajući između uskog i većeg pogleda na

polje. To znači neprestano mijenjanje pozornosti s klijentove trenutne figure, na njegovu

pozadinu, klijentovo iskustveno polje, te neprekidno bivati otvoren za poveznice i

utjecaje iz jednog većeg polja. Sa stajališta teorije polja, klijent uvijek aktivno organizira

polje i to s obzirom na svoje trenutne potrebe i s obzirom na njegove ranije postavke u

polju, fiksirane geštalte i nedovršene poslove iz prošlosti. Terapeutov zadatak je da

razumije na koji način to klijent radi, kakva značenja tomu pridaje, koje fiksne ili

fleksibilne obrasce koristi pri ostvarivanju kontakta i što se nalazi u podlozi njegove

svjesnosti u jednom većem polju utjecaja i mogućnosti. U početnim fazama terapije, radi

se na osvještavanju klijenta na koji način on uvijek organizira i interpretira svoje polje i

na taj način ko-kreira svoje iskustvo. Iz toga proizlazi naravno da on to može činiti i

drugačije ( s adekvatnom podrškom).

10

Iz svega navedenog da se zaključiti da sve što postoji je na neki način oblikovano,

polje je dio naše svijesti , naša svjesnost je dio polja. Interakcija je primarna, a realitet i

iskustvo nerazdvojivi (Latner, 1992). U terapijskoj seansi su prisutni svi ovi fenomeni, no

važno je da ih terapeut razumije i prepoznaje. Naravno da se ne može fokusirati na sve

fenomene istovremneno, no važno je da ih razumije jer samim tim je svjestan njihove

prisutnosti bez obzira postaju li figura ili ostaju u pozadini.

3. Umjesto zaključka

Moja osobna fascinacija teorijom polja, koja je prvenstveno počela istraživanjem nekih

fizikalnih pojava i zakona zainteresirala me je da istražim i ovu teoriju koja je u osnovu

geštalt teorije te mi omogućila svojim pristupom i filozofijom odgovore na pitanja vezana

uz određene fenomene, posebno one koje se tiču paralelnih procesa, Yungovog

sinkronicita i pojava koje svojom fenomenologijom zadiru u područje parapsihologije.

Budući da je spoznaja uz iskustvo jedan od načina koji život čini bogatijim, ali i

smislenijim, traganje za smislom zapravo je također jedno bogatstvo iz kojeg učimo. Ova

teorija daje jednu širinu pogleda na svijet oko nas i sve ono što se zbiva, čega u

svakodnevnom životu nismo svjesni.No često smo skloni određene pojave i događaje

pripisivati nečemu neobjašnjivom ili pak Božjom voljom. Čovjek zapravo oduvijek teži

dati određenim pojavama smisao i objasniti ih. Znanstveni pristup kroz uzročno-

posljedičnu vezu donekle umanjuje mogućnost da naše fantazije rastu i proizvode

određenu egzistencijalnu anksioznosti i/ili neurozu. Teorija polja upravo je jedan od

takvih pristupa koji daje određena objašnjenja ukoliko se shvati samo značenje i funkcija

polja koje je svuda oko nas, koje je puno veće od zamislivog, baš poput ovog univerzuma

unutar kojeg egzistiramo.

11

Literatura

Buber, M. (1978): Ja i ti, Kultura, Beograd

Joyce, P. i Sills, C. (2001): Skills in Gestalt Counselling and Psychotherapy,

sage Publications, London

Parlett, M (1991): Reflections on Field Theory, The British Gestalt Journal, 1,

68-91

Perls, F. (1973): Geštaltistički pristup psihoterapiji, Zodijak, Beograd

Perls, F.S.(1969): Ego, hunger and Aggresion, Vintage Books, A Division of

Random House, New York

Polster, I. i Polster, M. (1974): Integrisana geštalt terapija, interni prijevod

Yontef, G.M., Svesni dijalog i proces – eseji o geštalt terapiji, interni prijevod

12