Teorija pravednosti Johna Rawlsa

U Teoriji pravednosti Rawls koncipira osnovne principe drutvenog ureenja koji e zadovoljiti kriterij beskompromisne pravednosti. Zbog jasno izraene namjere postavljanja alternative utilitaristikoj teoriji i otre kritike utilitaristike filozofije Rawlsa su prozivali brojni kritiari. Rawlsova teorija kao pokuaj zasnivanja liberalnog drutvenog poretka na principima pravednosti izvedenima iz temeljnih crta ljudske prirode svakako je primamljiva, no ipak se nameu odreena pitanja. Ve kratki prikaz osnovnih crta Rawlsove teorije dovest e do pitanja o uvjetima izvornog stanja i njemu implicitnoj koncepciji ljudske prirode. Najopirnije u razmotriti pitanje Rawlsova shvaanja ljudske prirode jer je ono kljuni element teorije pravednosti koji se treba promotriti kako se razvija od izvornog stanja preko kritike utilitarizma do problema zavisti. U tom se shvaanju krije klju za procjenu smislenosti teorije u cjelini i ujedno za razumijevanje namjere koja lei u pozadini. Prouavajui kritike upuene Rawlsu naila sam na potporu u nekim svojim pitanjima i sumnjama. Habermas preko Matulovia te Fisk, Williams i Nagel preko Danielsa preispituju uvjete izvornog stanja i uope opravdanost prisutnog stupnja apstrakcije. Rawlsova argumentacija u korist odabira pravednosti umjesto korisnosti po miljenju Berdice i Habermasa nije dovoljno uvjerljiva. Singerovu pak kritiku smatram nepravednom i pokazat u njezinu neutemeljenost pomou dokaza iz Rawlsova izvornog teksta. Za kraj u prikazati otre kritike Harea i D'Agostina te u odnosu na njih postaviti vlastito stajalite.

Pravednost kao pravinost

U Teoriji pravednosti Rawls jasno iznosi svoju namjeru da pronae alternativu utilitarizmu kojeg smatra nepravednim i unato tome najzastupljenijim pristupom u filozofskoj tradiciji. Svoju teoriju vrsto zasniva na beskompromisnosti istine i pravednosti. Jedino nepostojanje pravednije teorije prihvaa kao dovoljno dobar razlog za pristanak na nepravednu teoriju. Trai dakle najpravedniju moguu teoriju te vjeruje da e ona u pravedno ustrojenom drutvu ljudima biti privlanija od utilitarizma. Pod pretpostavkom da je osnovno ustrojstvo drutva pravedno svi e proizali zakoni i institucije takoer biti pravedni te e poticati graane da postupaju tovie ele postupati pravedno. Polazei od opaanja da je jedan od problema postojeih drutvenih ureenja injenica da je u njima vrlo esto nejasno to je pravedno a to nepravedno, Rawls pred svoju teoriju postavlja visoke kriterije jasnoe i neproturjenosti. Razmatrajui razliite koncepcije pravde Rawls doputa da je poeljna ona ije su ire posljedice bolje; odnosno doputa da je njezin cjelokupni utjecaj i krajnji rezultat vaan faktor procjene njezine valjanosti. Ta primjedba je vana jer ukazuje na to da njegova Teorija pravednosti nije puko teoretiziranje; iako su tu uinjeni tek prvi koraci u tom smjeru ne moemo rei da Rawls gubi iz vida svoj cilj da konstruira teoriju dovoljno detaljno razraenu da moe posluiti kao nacrt za realizaciju. Uz prvi korak postavljanja teorije pravednosti kao alternative utilitarzimu Rawls nadovezuje i drugi korak kojim pravednost odreuje kao prvu vrlinu drutvenih institucija. Svoje politiko stajalite dosljedno vee uz princip beskompromisnosti pravednosti kao pravinosti na koji se od poetka obvezao te trai osnovne strukture liberalne ustavne demokracije. Osvre se i na tradiciju pozivajui se na Aristotela i njegov pojam pravednoga. Naglaava da ne vidi koliziju izmeu svoga i Aristotelova pojma pravednosti. Razlika u pristupu je u tome to Aristotel polazi od pravednog djelovanja koje (prelazei u naviku kroz due vrijeme) karakterizira pravednog ovjeka dok Rawls trai osnove sustava drutvenog ureenja koji bi omoguio ovjeku da bude pravedan i poticao u njemu elju da takav bude. Koncepciju pravednosti proglaava stabilnom kada pravednost pojedinca i sustava cikliki potiu i odravaju jedna drugu. Svoju osnovnu teoriju pravednosti kao pravinosti opisuje kao generalizaciju teorije drutvenog ugovora kakvu nalazimo kod Locka, Rousseaua i Kanta. Vodi se idejom da su osnovni principi pravednosti upravo oni principi na koje bi slobodni, ravnopravni i racionalni ljudi uvijek pristali. Ovdje je kljuan moment racionalnog izbora, Rawls tvrdi da e ista ona svojstva koja karakteriziraju ljude kao moralne osobe nuno dovesti do ovog izbora. Kao svojevrsnu paralelu prirodnom stanju koje prethodi drutvenom ugovoru Rawls postavlja hipotetsku situaciju izvornog stanja kojoj je zadaa upravo da pokae uvjete u kojima odluuju moralne osobe u stanju meusobne ravnopravnosti neometani uvjetima koji nisu direktno vezani uz moralna naela. Svoj izbor principa pravednosti zasniva dakle na osnovnim crtama ljudske prirode odnosno na samoj moralnosti u smislu posjedovanja odreenog moralnog osjeaja, osjeaja za pravednost. Upravo je njegovo inzistiranje da e moralna osoba s pojmom o vlastitoj elji za nekim dobrom pri odluivanju o utemeljujuim principima drutvene suradnje prednost dati pravednosti pred tenjom ka tom dobru najvie sporno. Pretpostavljanje vela neznanja pri odluivanju kao dovoljnog razloga da osoba svjesna vlastite elje prevlada sebinost ne ini mi se u potpunosti uvjerljivim, a slian problem uoili su i autori ije u prigovore uvrstiti na tematski prikladno mjesto u radu.

Izvorno stanje i pretpostavljena koncepcija ljudske prirode

Teorija pravednosti je u sutini teorija ugovora. Pri tome se ne misli na konkretnu povijesnu situaciju u nekom prolom trenutku niti na primitivno stanje drutva prije uspostave kompleksnih drutvenih ureenja ve se hipotetski uz pristanak na suradnju vee ujedno i pristanak na odreene principe prema kojima e se ubudue rjeavati sporovi i nesuglasice. Hipotetsku situaciju u kojoj se dogovorom trebaju odrediti ope prihvatljivi uvjeti pravednosti Rawls naziva izvorno stanje. Prvi korak na putu ka uspostavljanju pravednog drutvenog poretka lei u pronalasku najosnovnijih principa ija e pravilna formulacija omoguiti da svi dogovori, zakoni i institucije proizali iz njih zadovoljavaju visoke kriterije beskompromisne pravednosti. Rawls formulira dva takva principa, a njihovu valjanost potkrepljuje tvrdnjom da bi na njih zasigurno pristali svi ljudi u uvjetima izvornog stanja jednakosti. Pri tome tvrdi da se principi pravednosti koje uspostavlja ne mogu izvesti iz nekih aksiomatskih istina niti su oni sami takve istine. Za njega je kljuan moment racionalnog dobrovoljnog izbora. U koncepciji pravednosti kao pravinosti principi nisu oiti sami po sebi ve ih po Rawlsu opravdava injenica da bi bili izabrani. Razumljivo je pretpostaviti da je potrebno ukloniti sve sebine motive kako bi ljudi doli do uistinu pravednih principa. Stoga odluku da se za hipotetsko izvorno stanje uzme odredba da nitko ne zna svoje mjesto u drutvu u trenutku odluivanja smatram posve opravdanom s obzirom na navedeni cilj. Rawls meutim vrlo detaljno opisuje uvjete koje smatra potrebnima da se dostigne precizno odreenje nunih osnovnih utemeljujuih principa pravednog drutvenog ureenja. Kae da se principi pravednosti moraju birati pod velom neznanja. Na taj nain eli iskljuiti mogunost da se odabrani principi na bilo koji nain prilagode u korist pojedinca ili odreene grupe. Koncepcija pravednosti bila bi ozbiljno naruena bilo kakvom pristranou. Zato velom neznanja dokida i znanje o prirodnim obdarenostima poput inteligencije, snage i drugih sposobnosti, kao i znanje o vrsti dobara kojima pojedinac tei. Posebice iskljuivanje faktora koje naziva psiholokim sklonostima budi najvie sumnje u smislenost ovakvog pothvata. Pod tim pojmom razumije zavist, ljubomoru, ljutnju, ozlojeenost, sklonost optimizmu ili pesimizmu, elju za dominacijom nad drugima i sve oblike zlonamjernosti kojima svakodnevno podlijeemo, stoga smatram upitnima rezultate proizale iz hipotetske apstrakcije ljudske prirode koja iskljuuje karakteristike neodvojive od ljudske prirode. Objanjenje koje Rawls nudi za ovu odluku lei u injenici da su to sluajna svojstva utoliko to svakom pojedincu pripadaju u mjeri koju je nemogue unaprijed predvidjeti, a uz to ih smatra moralno irelevantnim svojstvima ljudske prirode. Jedan od najotrijih kritiara filozofije Johna Rawlsa Jrgen Habermas iznio je nekoliko prigovora koje zbog tematske srodnosti elim uvrstiti u ovo propitkivanje: Prvi je prigovor da Rawlsov nacrt izvornog poloaja nije u stanju pojasniti i zajamiti stajalite nepristrane prosudbe naela pravednosti. Drugi je prigovor da Rawls treba otrije odvojiti pitanje opravdanja od pitanja prihvaanja teorije. Odredivi osnovne principe Rawls u daljnjem razvoju svoje teorije prelazi direktno na pretpostavljeno stanje strogog pokoravanja uspostavljenim principima, u skladu s naelnim postavkama ope prihvatljivosti i javnog karaktera principa. Uvjeti koje je odredio za svoje hipotetsko izvorno stanje plodno su tlo za kritiku njegove teorije i moda njezina najslabija karika. Zbog razine apstrakcije kojom se slui namee se pitanje valjanosti postavljene hipotetske situacije i njezine vrijednosti u procjeni ljudskog ponaanja. Rawls vjeruje da e proces odluivanja uiniti pravednim ako ukloni sva iskuenja koja bi mogla potaknuti ljude na sebinu odluku, a na tetu drugih. S tim ciljem uvodi veo neznanja, a ve i njegovi razmjeri odnosno broj faktora koje je potrebno iskljuiti iz razmatranja kako bi se temeljnu ljudsku prirodu nagnalo na pravednu odluku navodi me na pomisao da je prirodna sklonost uvaavanja pravednosti ipak manje prirodni ljudski poriv nego to Rawls prikazuje u svojoj hipotezi. Isti se prigovor pojavljuje i kod Habermasa kada tvrdi da veo neznanja ne moe jamiti nepristranost prosudbe. Habermas dakle vjeruje da ni hipotetsko uklanjanje iskuenja nije dovoljan jamac nepristranosti. Njegov prigovor ukazuje na njegovo slaganje s mojom procjenom da Rawlsov nacrt izvornog stanja podrazumijeva poprilino optimistino razumijevanje ljudske prirode. Norman Daniels u svom predgovoru navodi nekoliko autora koji svoju kritiku teorije pravednosti baziraju na kritici izvornog stanja: Nagel se pita o nunosti tankoe vela neznanja, a Fisk raspravlja o stupnju apstrakcije ljudske prirode dok Williams izraava zabrinutost oko sukoba individualnih karaktera i zahtjeva postavljenih sa suvie neutralne pozicije. Brojni su kritiari ostali nezadovoljni Rawlsovom postavkom izvornog stanja i osjeali potrebu za dopunama i postavljanjem srodnih varijanti hipotetske poetne situacije. Ovdje nalazim potvrdu opravdanosti odabranog usmjerenja ovog rada. Fisk primjerice postavlja pitanje o koncepciji ovjeka koja nam preostaje unutar okvira zadanih uvjetima vela neznanja - ostaje li u tako ogranienom ovjeku dovoljno ovjenosti da bi on mogao dati doprinos raspravi o pravednosti? Uvjeti izvornog stanja apstrahiraju potpisnika ugovora gotovo do neprepoznatljivosti, nuno se moramo pitati o prikladnosti takve hipoteze za argumentiranje o osnovama ljudskih elja i sklonosti. Osnova je i u konanici svrha izvornog stanja pokazati dobrovoljni pristanak sviju kao jednakih meu jednakima na principe prema kojima se trebaju odrediti zakoni, a time i okviri ogranienja, kojima e se dobrovoljno podrediti. Budui da je odluka koju treba donijeti prvenstveno moralno pitanje, Rawls smatra da su samo moralne karakteristike relevantne za donoenje odluke. Tvrdi da je ideja odluivanja pod velom neznanja implicitno prisutna u Kantovoj etici, a budui da je Kantova etika zastala na razini zahtjeva zakoena problemom raskoraka izmeu bitka i trebanja, moramo se upitati o smislenosti odluivanja o osnovama drutvenog poretka ukoliko se do te mjere zanemaruje, apstrahira i zapravo iskrivljuje ljudska priroda. Daniels u svom tekstu napominje da Rawls u stvaranju najboljeg mogueg principa koristi svojevrsni ideal ovjeka kao polaznu toku. To ostavlja otvorenim pitanjem do koje je mjere Rawls uzeo u obzir realnost ljudske prirode koncipirajui svoju teoriju pravednosti i nee li to dovesti do zastajanja na razini zahtjeva.

Osnovni principi pravednosti

Jasno je da je svaki pojedinac baen u postojei drutveni poredak i da je nemogue ureenje koje bi omoguilo svakome da bira principe drutvenog poretka, to znai da ulazak u drutvo i pristanak na njegove zakone ne moe nikada biti u potpunosti dobrovoljno. Rawls meutim tvrdi da e drutvo zasnovano na principima pravednosti hipotetski odreenima dogovorom u uvjetima izvornog stanja biti najblie to je mogue dobrovoljnom ulasku u drutveni poredak. Izvorno stanje postavio je upravo s ciljem da prikae dobrovoljni odabir u uvjetima jednakosti i nemogunosti sebinog odluivanja. U tom smislu lanovi drutva utemeljenog na principima pravednosti kao pravinosti jesu autonomni i zakone, ogranienja i dunosti prepoznaju kao samo-nametnute. Kljuni je uvjet pravednosti da bi na nju svatko dobrovoljno pristao. Zakljuujui iz hipotetske situacije izvornog stanja Rawls formulira dva principa pravednosti: prvi zahtjeva jednakost u raspodjeli osnovnih prava i dunosti, dok drugi odreuje da drutvene i ekonomske nejednakosti, kao na primjer nejednakosti u bogatstvu i autoritetu, jesu pravedne samo ako rezultiraju kompenzirajuim boljitkom za sve, a posebice za najugroenije lanove drutva. Drutvo utemeljeno na ovim principima zamislio je kao suradnju jednakih zbog uzajamne koristi. Bez potekoa se uoava utopijski element ovog gledita. Ovdje valja primijetiti da boljitak odnosno steena dobra nisu nuno jednako rasporeena, cilj je da ukoliko drutvo napreduje nitko iz podjele dobara ne bude iskljuen; tovie pravila su naklonjena najugroenijim lanovima, ali nigdje ne stoji odredba koja brani velik napredak pojedinca ukoliko on za sobom povlai i napredak ostalih. Rawls konstatira da podjela dobara mora biti prihvatljiva svim sudionicima, a mogunost veeg napretka pojedinca ima za svrhu da sposobne i ambiciozne pojedince motivira za rad i trud. Takav model omoguuje istovremeno zatitu najugroenijim lanovima drutva i nagrauje rad i izvrsnost pojedinca.Iz ta dva principa Rawls razvija naela primjenjiva na institucije koje Berdica saeto predstavlja u svom lanku:Rawlsova dva naela pravednosti za institucije naelo jednakih sloboda i naelo razlike koja su rezultat upravo izvornog poloaja stoga glase:1. svatko ima pravo na najvei obuhvatni sustav jednakih osnovnih sloboda sukladan slinim sustavom sloboda za sve;2. drutvene i ekonomske nejednakosti trebaju biti ureene tako da su:a. od najvee koristi onima u najgorem poloaju, u skladu s principom pravedne tednje, ib. povezane s dunostima i poloajima koji su dostupni svima pod uvjetima nepristrane jednakosti mogunosti.

Kako bi zaokruio prikaz dviju osnovnih principa pravednosti i sprijeio mogue pogreke u interpretaciji Rawls dodatno izotrava sliku definirajui redoslijed prioriteta meu osnovnim principima. Priznajui da bi mogui sukob osnovnih prioriteta bio velik problem za teoriju pravednosti jer bi u konanici doveo do kontradiktornih poimanja pravednoga i nepravednoga, smatra da bi idealno rjeenje bilo svesti sve potrebne odrednice pravednosti na jedno, to je mogue jednostavnije pravilo. Budui da njegova teorija u svojoj najjednostavnijoj formulaciji ipak potrebuje dva osnovna principa pravednosti Rawls smatra potrebnim uvesti serijski odnosno leksiki poredak prioriteta meu principe pravednosti. Svrha leksikog poretka je eliminirati potrebu za uplitanjem intuicije u rjeavanje moralnih dilema. Iako Rawls priznaje da e se svaka koncepcija pravednosti vjerojatno morati donekle oslanjati na intuiciju, trudi se svesti tu potrebu na minimum. Uvoenje leksikog poretka osnovnih principa garantira da se takva potreba barem meu osnovnim principima nee pojaviti. Pitanje intuicije kao vodilje u moralnim pitanjima ne nailazi kod Rawlsa na jednako neodobravanje kao utilitarizam. Iako se trudi eliminirati oslanjanje na intuiciju iz temelja svoje teorije pomiren je s mogunou da je primjena intuicije u pitanjima moralnog djelovanja ipak donekle nuna. Leksiki prioritet daje principu jednake slobode; tek nakon to je taj princip zadovoljen treba pristupiti zadovoljavanju principa pravedne raspodjele nejednakosti. Time jami da niija sloboda nee biti rtvovana za uveanje neijeg udjela u autoritetu ili dobitak u vidu veeg udjela dobara. Pri uspostavljanju leksikog poretka svjestan je ogranienja takve koncepcije i priznaje da je vjerojatno nemogue uspostaviti precizan redoslijed svih principa.

Osnova jednakosti i Singerova kritika

Uvjeti izvornog stanja koncipirani su s ciljem ouvanja naela jednakosti. Osnovu te jednakosti Rawls pronalazi u moralnom osjeaju na kojem bazira i odabir osnovnih principa pravednosti. Samim time to ovjek posjeduje mogunost moralnog prosuivanja on zasluuje da mu bude zagarantiran pravedan tretman. U sluaju zakona i institucija pravednost znai jednakost i dosljednost u tretiranju pojedinaca u istim situacijama, pravednost ne doputa nikakvu diskriminaciju. Osvrui se na cjelinu svoje argumentacije Rawls priznaje da odabir moralnog svojstva ljudske prirode nije toliko dokazivao koliko uklopio u dotad razvijenu teoriju. Osnova jednakosti podudara se sa svojstvom ljudske prirode na kojemu je zasnovan odabir dvaju osnovnih principa. Svoj odabir osnove jednakosti vidi kao prirodan dovretak pravednosti kao pravinosti. Upravo zato to posjeduju osjeaj za pravednost ljudi bi u hipotetskoj situaciji izvornog poloaja prepoznali jednakost kao nuan uvjet pravednosti i odabrali principe koji e zatititi njihovo pravo na jednakost. Singer svoju kritiku upuuje upravo Rawlsovoj definiciji moralne osobe. Budui da je 'moralno' uzeto kao suprotnost amoralnome ostaje nam problem vie ili manje osjetljivosti na pitanja pravednoga i nepravednoga. Jasno je da e se ta osjetljivost nuno razlikovati od osobe do osobe. Rawls upravo posjedovanje moralnog osjeaja uzima kao osnovu jednakosti i tu Singer ima tri prigovora. Prvo: ukoliko je posjedovanje moralnog osjeaja podlono stupnjevanju ne bi li trebalo odrediti minimum potreban da osobu kvalificira kao sudionika u jednakosti? Drugo: ako postoji odreeno stupnjevanje u posjedovanju unutarnjeg moralnog osjeaja ne bi li trebalo postojati nekakvo i analogno stupnjevanje u zasluenoj koliini dobra? I tree: nije tono da su svi ljudi moralna bia Singer nije zadovoljan Rawlsovom karakterizacijom male djece i mentalno retardiranih ljudi kao potencijalno moralnih osoba iako Rawls tu uvia da nije savreno jasan u rjeenju koje je ponudio. Singer zauzima stav da nikakva unutarnja karakteristika pa ak ni moralni osjeaj ne moe biti dovoljno dobra osnova za jednakost. S obzirom na Singerovu namjeru da dovede u pitanje moralnost odnoenja ljudi prema ivotinjama jasno je da za takav pothvat nije dostatan osjeaj za pravednost kao osnova jednakost jer takav kriterij iskljuuje ivotinje. Njegovu je pothvatu potreban iri kriterij, zato se bazira na imanje interesa. itajui Rawlsov tekst uviam da je Singer u svojoj kritici (iako ona nije centralna tema knjige u kojoj je spomenuta te razumljivo nije razraena u detalje) nepravedan jer potpuno zanemaruje injenicu da je sve navedene nedostatke svoje teorije Rawls u svom tekstu priznao i odustao od dovravanja argumentacije zbog opsega pothvata kojega je ve poduzeo. Pitanje odabira osnove za jednakost i temu pravednog i primjerenog odnosa prema ivotinjama ostavio je za neku drugu raspravu. Smatram da je posebice pitanju odnosa prema ivotinja posvetio dovoljno razmatranja s obzirom na to koliko je to pitanje daleko od teorijskog zasnivanja samih osnova drutvenog ureenja. Rawls uzima posjedovanje moralnog osjeaja za osnovu opravdanog zahtjeva za jednakou meu ljudima, no ne tvrdi da smo duni pravedno se ophoditi iskljuivo prema biima koja shvaaju koncepciju pravednosti. Izriito se izjanjava da je zasigurno pogreno biti okrutan prema ivotinjama i da unitenje cijele vrste smatra velikim zlom. Kapacitet za osjeanje uitka i boli i za oblike ivota za koje su ivotinje sposobne jasno namee dunosti potovanja i humanosti, te iako smatra da raspravi o pravima ivotinja nema mjesta u osnovnoj teoriji pravednosti jasno iznosi miljenje da njegova teorija itekako doputa nadogradnju i dopunu koja bi se bavila tom temom. tovie uvjeren je da ukoliko se teorija dosljedno razvije iz postavljenih osnovnih principa pravednosti ne bi smjelo biti problema niti velike potreba za ispravcima prilikom proirenja teorije na odnos prema ivotinjama i u tome se slaem s njim.

Rawlsovo vienje i kritika utilitarizma

Kako bi prokazao utilitarizam kao nepravedan sustav Rawls analizira glavne crte stroge klasine utilitaristike doktrine koju smatra najjasnije formuliranom kod Sidgwicka. Rawls povlai paralelu izmeu naina na koji utilitarizam promatra sumu koristi u drutvu kao cjelini i naina na koji bi pojedinac promatrao vlastito zadovoljstvo kroz dui vremenski period. Budui da na to nije prisiljen od strane drugoga posve je pravedno da pojedinac odlui odgoditi zadovoljenje neke svoje elje ili potrebe u pokuaju da kasnije ostvari viu razinu sree i zadovoljstva. Pojedinac tovie ima to pravo jer je takva odluka jednostavno prakticiranje njegovog prava na slobodu izbora. ovjek moe izabrati pretrpjeti neto to mu donosi nezadovoljstvo, bol ili nedau; on time sam sebi ne nanosi tetu u moralnom pogledu iz razloga to djeluje vlastitim izborom i u konanici u svrhu postizanja vlastitog zadovoljstva. Rawls uzima u obzir dubinu problema priznajui da nam se teleoloke teorije na intuitivnoj razini dopadaju jer se ini da utjelovljuju ideju racionalnosti, dok se zapravo iza prvobitne privlanosti krije pogrena generalizacija principa koji vrijedi za odluivanje pojedinca samog za sebe. Dok postoji mogunost da je pojedincu svejedno ili bar od male vanosti kako e njegovo zadovoljstvo biti rasporeeno u vremenskom periodu, nije svejedno kako e ukupna suma zadovoljstva biti rasporeena meu lanovima zajednice. Rawlsova zamjerka utilitarizmu se svodi na zanemarivanje distinkcije meu osobama, na analogno tretiranje ovih dvaju sluajeva. Iz naela pravednosti na kojem Rawls inzistira jasno je da ne moe odobravati naela utilitarizma. Nepovredivost slobode zasnovana na prvom principu pravednosti pripada svakom ovjeku i boljitak zajednice ili veine nema pravo ogrijeiti se o nju. Kategorino tvrdi da je nepravedno oduzeti slobodu pojedincu zbog boljitka ostalih. Razlog oekivano izvodi iz faktora slobode izbora kao to je pravednost principa pravednosti potvrena upravo injenicom da su izabrani, tako i nepravednost provoenja boljitka zajednice u zamjenu za oduzimanje slobode pojedincu potvruje injenica da racionalan ovjek na takvu pogodbu ne bi svojevoljno pristao. Za razliku od utilitarizma koji je teleoloka teorija, pravednost kao pravinost je deontoloka teorija koja pojam ispravnoga tumai odvojeno od pojma dobroga jer se pretpostavlja da bi osobe u izvornom stanju odabrale princip jednake slobode i ograniile ekonomske i drutvene nejednakosti na one u svaijem interesu, te nema razloga misliti da bi pravedne institucije ostvarile maksimum dobra; pitanje ostvarivanja najveeg mogueg zbroja dobara se niti ne postavlja. Rawls jo jednu razliku izmeu utilitarizma i teorije pravednosti kao pravinosti smatra vrijednom razmatranja. Sa stajalita utilitarizma svaki uitak, svako zadovoljstvo ima vrijednost, ak i uitak u oteenju drugoga na bilo koji nain; pri zbrajanju ukupne sume uitaka i takav se uitak broji. Ukoliko utilitaristiki utemeljen sustav zadovoljenje nekog uitka zabranjuje, to nee biti zbog zle namjere integrirane u tom uitku ve zbog tete nanesene koristi zajednice. Takav sustav, jasno, ostavlja prostora za brojne nepravde jer smatra potrebnim zabraniti samo one koje ometaju ili ugroavaju sustav. S druge pak strane teorija pravednosti postavlja zahtjev za jednakom slobodom kao svoj prvi zahtjev koji po leksikom redu prioriteta mora u svakom trenutku biti zadovoljen. To znai da pojedinac koji je svjestan da bi osjeao uitak oteujui drugoga na neki nain uvia da nema ama ba nikakvo pravo na taj uitak. Principi pravednosti ograniavaju popis zadovoljstava i uitaka koji imaju vrijednost; elje i impulsi su ogranieni radi samog prava drugoga na slobodu bez potezanja pitanja korisnosti. Ova usporedba vrlo jasno pokazuje da Rawlsova teorija garantira odreeni minimum slobode i gledajui na cjelinu ivota odreenu razinu kvalitete ivota. Stoga mi se stoga ini prihvatljivijom od bilo koje utilitaristike teorije i vjerujem da bi se pokazala poeljnijim odabirom u hipotetskoj situaciji izbora. Mislim da je tu potrebno kratko objanjenje. Dio je njegova postavljanja osnovnih principa pravednosti i kriterij da bi odluka u hipotetskoj situaciji bila jednoglasna, pristanak na odluku veine odrao bi na snazi utilitaristike principe i dokinuo temeljni element slobodnog racionalnog izbora. Iako nisam uvjerena da se takva odluka moe donijeti jednoglasno ak ni pod pretpostavkom odreenog stupnja apstrakcije ljudske prirode, priznajem vjerodostojnom mogunost da bi se Rawlsova teorija pokazala prihvatljivijom veini.

Razmatranje Rawlsova shvaanja ljudske prirode

Iznosei teoriju kojom je u potpunosti preokrenuo filozofsku maksimu utilitarizma tvrdei da kao dobro i poeljno vrijedi prije svega ono pravedno Rawls je pokrenuo brojne rasprave o valjanosti, realnosti, pa ak i smislenosti tako formulirane hipoteze obzirom na injenicu da ni pravednost ni potenje nisu pokretalaka sila kako modernoga kapitalistikog drutva tako i ovjeka. Uoena je dakle osnova za ovakvo promiljanje ak i kod Berdice iako se on u svom tekstu primarno bavi odnosom institucije i pravednosti kod Rawlsa. Nije na prvi pogled jasno kako Rawls shvaa ljudsku prirodu i to bi imenovao kao njenu pokretalaku silu. Zanimljivo je da pri koncipiranju svoga izvornog stanja nije iskljuio svaki unutarnji poriv za stjecanjem dobara. Od protivnika utilitarizma to ne bi bilo neoekivano, on meutim inzistira da uz moralni osjeaj veo neznanja ostavlja hipotetskim sudionicima u izvornom dogovoru pojam o vlastitoj elji za stjecanjem dobara i zadovoljstava. Konano izravno pristupajui pitanju ljudske prirode Rawls pretpostavlja da svaka osoba nakon odreene dobi i u posjedu potrebnih intelektualnih kapaciteta razvije osjeaj za pravednost u normalnim uvjetima. Prosuivanje o pravednosti ili nepravednosti te argumentaciju stajalita smatra nauenim vjetinama. elju za djelovanjem u skladu s donesenim sudovima smatra meutim uroenom i uobiajenom, kao i oekivanje da e drugi imati slinu elju. Iz gornjih dviju odlomaka moemo vidjeti njegovo priznanje da je elja za dobrima podjednako temeljna karakteristika ljudske prirode kao osjeaj za pravednost, kao i njegovo uvjerenje da elja za ugodnim, dobrim ili korisnim nee prevagnuti elju za pravednou. Njegovo bih stajalite u najmanju ruku okarakterizirala kao optimistino, ako ne i utopijsko. Bilo bi krajnje nepravedno u kritici njegove teorije zanemariti brojne osvrte i ograivanja kojima ukazuje na mogue slabosti, nedostatke i nedoreenosti svoje teorije. Rawls je moda voen vizijom utopije, ali nije njome zaslijepljen. Svjestan je primjerice da nije nemogue da bi sudionici izvornog stanja ak i pod velom neznanja za odreujui princip budue suradnje odabrali upravo princip korisnosti. Daleko okantnija varijanta iste vrste osvrta je njegova spekulacija da bi teorija pravednosti mogla u konanici, nakon to se proe dug put od postavljanja uvjeta izvornog stanja i odabira osnovnih principa do razrade potpunog drutvenog ureenja, dovesti do neke inaice utilitarizma. Usudim se rei da skromnost koju mjestimice iskazuje zasluuje svaku pohvalu. Uzmimo za primjer upozorenje koje daje povodom mogueg protuargumentiranja konkretnim primjerima, kae da to treba initi paljivo jer bi nam mogli rei ono to ve znamo, naime da naa teorija ima greku. Bitno je ustanoviti koliko esto i tono koliko grijei. Ustrajanjem u svom pothvatu Rawls prvenstveno demonstrira potrebu za njegovom provedbom, a ne nepogreivost i nadmo vlastite teorije. Budui da nedostatak Rawlsova izvornog stanja vidim u prvom redu u stupnju apstrakcije i reprezentaciji ljudske prirode, elim istraiti je li tome tako zbog nedostatka razumijevanja od strane autora. U tu svrhu e posluiti analiza Rawlsova promiljanja o problemu zavisti.

Problem zavisti

Budui da je u svrhu izvoenja osnovnih principa suradnje u drutvu iskljuio faktor psiholokih sklonosti smatra potrebnim osvrnuti se na njih i na neki nain ih pomiriti s dosad postavljenom teorijom. Rawls je miljenja da posebne psiholoke sklonosti nemaju to doprinijeti racionalno utemeljenoj moralnoj teoriji, a budui da se zavist openito karakterizira kao neto nepoeljno to se kao takvo treba izbjegavati ona ne bi smjela imati utjecaja na odabir utemeljujuih principa drutva. To je uz jednostavnost razlog zbog kojeg je pomou vela neznanja iskljuio zavist i sline psiholoke sklonosti iz koncepcije izvornog stanja. Njegov pokuaj da ipak sagleda psiholoke sklonosti na primjeru zavisti otkrit e realnost njegova razumijevanja ljudske prirode. Kao polaznu toku uzima poneto optimistinu tvrdnju da racionalan pojedinac nije podloan zavisti. Navedenu tvrdnju potkrepljuje shvaanjem da su psiholoke karakteristike koje moemo smatrati negativnima, a ije postojanje Rawls ne porie, posljedica osjeaja nepravde i da se nee ni pojaviti ukoliko se pojedinca zatiti od doivljavanja nepravde. Uloga je naravno sustava zakona i institucija da svakom pojedincu omogui tu zatitu. U uvjetima kada pojedinac nije izloen trpljenju nepravde, osjeanju opasnosti, nesigurnosti i nestabilnosti u svakodnevnom ivotu tendencije dominacije i slini zlonamjerni impulsi nee se pojaviti jer je svaki pojedinac u skladu s temeljnim shvaanjem racionalno bie s odreenim moralnim osjeajem. Ovakvom postavkom stvari teret sprjeavanja pojave negativnih i potencijalno tetnih tendencija u drutvu prebacuje se na institucije i zakone. Njihov uspjeh u postizanju uvjeta koji e doista sprijeiti i eliminirati pojavljivanje takvih impulsa za Rawlsa je dokaz valjanosti zakona i institucija i naravno teorije na kojoj su zasnovani. Razlikujui zavist usmjerenu prema konkretnim pojedincima koje doivljavamo kao suparnike i konkurente od one koju potlaena klasa ili grupa razvije prema uivateljima svega to im je uskraeno Rawls otkriva dozu blagonaklonosti prema ljudima. Zavist proizalu iz vlastite patnje i trpljenja nepravde proglaava savreno razumljivom jer takvi uvjeti utjeu na ovjeka i uzrokuju pad samopouzdanja koji zatim pogoduje pojavljivanju osjeaja poput zavisti. Pravednom drutvenom ureenju daje u zadatak da ne dopusti nastajanje takve situacije. Uoava potencijalni problem u mogunosti da bi njegova teorija s obzirom da sprjeava pojavljivanje krajnje bijede s jedne strane, ali ipak ne ograniava mogunost napredovanja u stjecanju dobara ili autoriteta, mogla ipak rezultirati nejednakou dovoljno velikom da prouzrokuje zavist prema dobrostojeoj grupi. Male doze zavisti prema ravnopravnim konkurentima mogu se pokazati korisnima jer potiu na rad i trud; Rawls tome pridaje naziv dobroudna zavist. U grupu moralno irelevantnih psiholokih sklonosti uz zavist svrstava i ljubomoru, ozlojeenost, gnjev, krtost i prkos te kae da za sve takve sklonosti vrijede isti principi kao i za zavist. O njima ne raspravlja pojedinano jer za tim nema potrebe budui da su to osobine koje ljudi razvijaju i pokazuju u odreenim uvjetima, prvenstveno kada su prisiljeni trpjeti nepravdu. Cilj je njegove cjelokupne teorije dokinuti nepravdu u drutvu te e stoga eliminaciju svih tih zlonamjernih impulsa moi navesti kao dio ostvarenog uspjeha, dok njihovo aktualno postojanje uzima kao potvrdu postojanja potrebe za postavljanjem teorije pravednosti. Sloenost njegova kratkog osvrta na pojavu zavisti pokazuje uvid i razumijevanje slojevitosti i dubine ljudskog karaktera, te me navodi na zakljuak da je jednostavnost kojom se posluio u nacrtu izvornog stanja odabir uinjen u namjeri da se uvjeti podese na nain da pogoduju razvoju najbolje mogue ljudske prirode.

Presuda Rawlsu intuicionist, pragmatist ili utopist?

Pregled teorije pravednosti kao pravinosti i utemeljenje prava jednakosti na posjedovanju moralnog osjeaja jasno ukazuju na visoko vrednovanje unutarnjeg osjeaja za pravednost kao kriterija vrijednosti ovjeka. U skladu s tim Rawls smjeta pravednost na najvie mjesto u poretku vrijednosti i imenuje ju kao nuni kriterij za procjenu valjanosti zakona, institucija i drutvenog poretka u cjelini. Bez obzira na njihovu uinkovitost, zakoni i institucije trebaju se mijenjati ukoliko ne zadovoljavaju osnovni kriterij pravednosti. Dosljedno vlastitom zahtjevu za potenjem odustaje od mogunosti izvoenja neoborivih moralnih imperativa iz vrstih istina i umjesto toga za jedini kriterij ispravnosti i pravednosti principa ustroja drutva uzima akt izbora u uvjetima slobode i ravnopravnosti. Rawlsova namjera da beskompromisno odri naelo pravednosti po mom miljenju nimalo ne gubi na veliini primjerice Singerovim ili Habermasovim uspjehom u pronalasku sasvim utemeljenih prigovora. Komentirajui Teoriju pravednosti Hare u svom lanku izraava svoje razoaranje i zauzima vrlo otru kritiku poziciju optuujui Rawlsa da se konstantno poziva na intuiciju umjesto na argumentaciju. Osim logike nedosljednosti, nepotpunosti i neuvjerljivosti u argumentaciji Hare mu zamjera i krojenje teorije da odgovara njegovim anti-utilitaristikim predrasudama. Tome dojmu zasigurno nije pomoglo ranije spomenuto Rawlsovo priznanje mogunosti preklapanja njegove teorije s utilitaristikim pristupom, unato jasnoj deklaraciji namjere da koncipira alternativu utilitarizmu koja bi se vie pribliila nedostinom filozofijskom idealu. Slinu kritiku poziciju zauzima D'Agostino i prikazuje Rawlsovu filozofiju kao pragmatiku. Njegova je kritika takoer utemeljena na svojevrsnom 'namjetanju' teorije kako bi se uklopila u unaprijed zadane okvire. Pravednost je odreena kao princip koji bi bio odabran u izvornom stanju, dok su uvjeti izvornog stanja postavljeni s ciljem da iznude odabir principa pravednosti. D'Agostino ovo proglaava nezadovoljavajuom metodologijom te sumira cjelokupnu raspravu Teorije pravednosti kao problem praktine funkcionalnosti plana kojeg smatra unaprijed zacrtanim i na temelju toga osporava prisutnost konceptualne analize ili metafizike spekulacije o Dobrome ili Pravednome u Rawlsovu djelu. to se tie osnovnih odredbi pravednosti i izvornog poloaja sasvim je jasno da ih Rawls koncipira na nain da upuuju jedna na drugu. Definirati pojam izvornog stanja tako da dovede do odabira pravednosti te zatim legitimirati pravednost pomou akta odabira u uvjetima izvornog stanja doista predstavlja slabost ako dokaz procjenjujemo sa stanovita logike, sustavne argumentacije koja prilii filozofskoj metodi. Ipak u po ovom pitanju stati u obranu Rawlsa i istaknuti da se ne smije izgubiti iz vida sloenost zadae koju je pokuao ostvariti; strogo pridravanje 'pravilne' metodologije ne bi ga u tom smjeru daleko dovelo. Filozofija je obrana razumne vjere u mogunost pravednoga konstitucionalnog poretka kae nam Rawls. Ideja da je mogue iz principa beskompromisne pravednosti izvesti drutveno ureenje ija realizacija ne bi dola u sukob s vlastitim temeljem naoigled je utopijske prirode. On tvrdi da ivot u pravednome drutvu razvija osjeaj pravednosti i nada se da e dananje funkcionirajue liberalne demokracije koristiti svoje temeljne institucije na nain koji pospjeuje elju za kooperacijom, snai osjeaj reciprociteta i svijest o pripadnosti iroj zajednici. Imajui u vidu njegovu namjeru da ugradi pravednost u same temelje drutva u nadi da e vidjeti u praksi kako pravednost sustava stvara pojedince s istananijim osjeajem za pravednost, mislim da se Rawlsa treba gledati prvenstveno kao utopista. Umjesto otrih kritika i isticanja nedostataka, prikladnije su lijepe rijei kojima Kureli zakljuuje svoj lanak: Pisci liberalne utopije su oni koji sanjaju svoju zemlju onakvom kakva bi ona trebala biti. To je vrlo plemenit zadatak koji je Rawls obavio bolje od mnogih, iako se mora priznati da su njegovi spisi nakon prve knjige poput sna koji se stalno vraa s minimalnim izmjenama to govori o ustrajanju u nedvojbeno tekoj zadai.

1

11