s pomenik na Petrovoj gori, djelo kipara Vo-jina Bakića (u suradnji sa Zavodom za arhi-tekturu Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta

u Zagrebu), nalazi se na Petrovcu, najvišem vrhu Petrove gore. Građen je doprinosima, uglavnom Karlovčana, čitavo desetljeće, a otvoren 1981. godine. Spomenik je arhitek-tonsko-plastičko djelo, u njegovoj unutrašnjosti (tri nivoa površine gotovo 3000 m2) bio je smješten Muzej revolucije, etnografska zbirka, izložbeni prostori, biblioteka te (nedo-vršena) multimedijalna dvorana.

Spomenik je preživio ikonoklastičku oluju, ali njegova polagana devastacija (otimačina oplate od nehrđajućeg čelika) traje već gotovo dva desetljeća, olakšana činjenicom da se spomenik nalazi na svojevrsnoj ničijoj zemlji, terenu koji dijele tri općine i dvije županije.

otvoreno pitAnje spomenikA

Projekt JUČER SUTRA bavi se ovim memorijalom kao društvenim prostorom. Hvatajući se ukoštac s njegovom sutrašnjicom želi otvoriti nekoliko razoružavajućih pitanja. Kako misliti spomenik revoluciji? Spomenik pretpostavlja konzervaciju, čuvanje, utvrđeno sjećanje, dok revolucija pretpostavlja rušenje, obrtanje svijeta kakvog znamo i njegovog poretka. Spomenik revoluciji, dakle, za zadatak ima nadići ovu unutarnju kontradikciju, a to može samo kao spomenik koji živi društveni i politički život te izaziva na mišljenje.Kako danas misliti spomenik revoluciji? Narodno-oslo-bodilačka borba, kojoj je spomenik podignut, od samog početka je i međunarodna antifašistička borba i socijalna revolucija koja teži uspostavljanju drugačijih klasnih od-nosa. Danas svjedočimo povijesnom revizionizmu i nacio-nalizaciji antifašističke borbe, koja u najboljem slučaju slavi nacionalno oslobođenje, a u najgorem, na fonu diskursa to-talitarizma, pobraja poslijeratne žrtve. Spomenik revoluciji, dakle, za zadatak ima odbiti logiku nacionalnog zajedno s politikom viktimizacije, oteti emancipacijske dimenzije od konformizma sadašnjosti. Također svjedočimo i pojačanom akademskom interesu za socijalistički modernizam koji fetišizira formu partizanskih spomenika, otimajući ih tako specifičnom društvenom prostoru i njihovoj društvenoj funkciji i ulozi u političkom diskursu.Kako misliti spomenik koji probija granice žanra, spome-nik koji je istovremeno skulptura i zgrada, simbol i korisni objekt? Kakav prostor on može generirati, posebno s ob-zirom na činjenicu da je smješten izvan grada, u otvorenoj prirodi? Kako konceptualizirati instituciju koja bi mu davala materijalnu podršku?Kako spomenik misliti kao partizansku umjetnost, na način na koji o njoj piše Miklavž Komelj, kao političnu umjet-nost koja ne predstavlja zamjenu za politiku niti zamjenu za borbu, već postavlja nove koordinate mogućeg i nemo-gućeg? Kako zaobići magistralu sadašnjosti na kojoj nas uvjeravaju kako se radi o veličanstvenoj, ali disfunkcio-nalnoj građevini?

U želji da se istovremeno usredotoči na nekoliko ključ-nih pitanja koja se tiču društvene funkcije spomenika i proširi dalje od fascinacije njegovom monumentalnošću i disfunkcionalnošću, projekt JUČER SUTRA otvoreno pitanje Spomenika punktira kroz “epizode” koje istovre-meno sažimaju procese i šire ih kroz otvaranje raspravi.

tri epizoDe

U rujnu 2012. raspisan je poziv za idejne prijedloge, otvoren svima koji se zanimaju za antifašističke spomenike i pitanje prostora koji oni danas mogu generirati. Poziv je bio zami-šljen kao sondiranje situacije, gdje se nalazi i odakle kreće razmišljanje o spomeniku, posebno u kontekstu povećanog interesa za baštinu socijalističkog modernizma. Utoliko nije propisivao format prijedloga i bio je upućen svima koji se

zanimaju za antifašističke spomenike i pitanje prostora koji oni danas mogu generirati, bez obzira na profesionalnu po-zadinu. Ovakav pristup temelji se na odluci da se Spomeniku ne pristupi kao traumi ili infrastrukturnom problemu, već da se postavi pitanje njegove site-specific dimenzije, kao i pitanje umjetničkog sadržaja u javnom prostoru te da se otvaranjem kako sadržaja tako i forme pokušaju pomaknuti koordinate mogućeg i nemogućeg. Utoliko predstavljeni prijedlozi i formalno variraju, od umjetničkih intervencija, preko komentara i dijagnoze stanja, do konkretnih prijed-loga. No ipak, ukazuju na zajedničko mjesto dvojbe: “soci-jalizirati spomenik ili ne, teorijski analizirati aktualizaciju (anti)fašizma ili ekonomizirati”. Unutar tako postavljenih koordinata projekt se odvija u 3 epizode.Epizoda 1, izložba-akcija, u prostoru Spomenika na Petrovoj gori u listopadu ove godine. Idejni prijedlozi1 izloženi su u prostoru nekadašnje čitaonice, a desetak izlagača razvedeno je po prostoru zgrade u manje diskusijske kružoke u kojima se defetišizirao spomenik i njegov politički, ekonomski i povijesni kontekst, kako bi se u tom procesu razotkrilo du-blja proturječja prošlih i sadašnjih uređenja. Odluka da se radovi prezentiraju i prodiskutiraju u izložbenom prostoru spomenika na Petrovoj gori uvjetovana je važnošću da se otvori pitanje site-specific dimenzije spomenika.

Epizoda 2, dokumentacijska izložba, u studenom ove godine u Showroomu Galerije Nova predstavila je dokumentaciju događanja, u nastojanju da čitav proces obuhvati jednim pogledom i da ga u završnoj diskusiji otvori promišljanju daljnjih mogućnosti. Uz prijedloge predstavljen je i izbor dokumentacijskog materijala iz povijesti spomen-područja i iz prethodnih pokušaja njegove aktualizacije te dokumen-tacijski video Opasno je zadržavati se u krugu spomenika autora Martina Beroša (KOME – Kolektiv za medijsku edukaciju). U okviru izložbe organizirana je zaključna diskusija koja je problematizirala budući koncept zaštite ove spomeničke baštine.

Namjera ovog temata je da na jednom mjestu, u epizodi 3, okupi analize u kojima se razlaže ekonomski i povijesni kontekst spomenika i promišljanja njegove sanacije i kori-štenja, a koje na vidjelo iznose čitav spektar kontradikcija. Zajednički nazivnik svih ovih nastojanja, od idejnih prijed-loga do analiza, može se sažeti na sljedeći način: otvorena pi-tanja ovog memorijala proizvodi su širih društvenih procesa i mogu se rješavati jedino u širem društvenom kontekstu, a to znači da u promišljanje njegove budućnosti treba uvrstiti one manje uočljive dimenzije spomeničke problematike.

izloŽbeni meĐuprostor

U arhitektonsko-urbanističkoj analizi Dafne Berc mogući smjer razvoja polaže na jačanje veze s kontekstom, na ispreplitanje uporabne i simboličke vrijednosti spomenika, na interese lokalnih zajednica (na tragu emancipatorske uloge narodnooslobodilačkog pokreta pri uspostavi njihove samouprave). Iva Marčetić na primjeru uloge arhitekta u oživljavanju i obnovi spomenika NOB-a analizira “složenu vezu između objekta i socijalnih praksi”, zagovarajući, s onu stranu uljepšavanja objekta, drugačiju proizvodnju njegovog sadržaja i namjere. Marko Kostanić postavlja pitanje političke funkcije razmatranja modernističkih pro-jekata iz današnje vizure, zalažući se za iskorištavanje na-slijeđa jugoslovenskog modernizma kao “historijskog re-sursa za skiciranje modela organiziranja društva i kulture u postkapitalističkom društvenom razvoju”. Dubravka Sekulić analizira tretman spomenika jugoslavenskog mo-dernizma u umjetničkim projektima koji u njima traže i potenciraju egzotiku i drugost te, fetišizirajući začudnost forme, zamračuju kontekst i namjeru njihovog nastajanja i postojanja, da bi u završnom koraku te procese povezala sa širim procesom nestajanja društvenog vlasništva i, još šire, ideje društva kroz privatizaciju. Prilog Veronike Bauer, iako je već bio prikazan u okviru izložbe-akcije, izabrala sam za ovu priliku zato što na specifičan način kombinira analizu i umjetnički izražaj. Bitno mi je bilo ovom gestom pokazati kako se umjetnost ne mora odricati umjetničkih jezika da bi participirala u društvenom dijalogu. I na koncu, i kako je u više navrata i konstatirano, zbog poplave slika spomenika, kako unutar svijeta umjetnosti i akademskog istraživanja, tako i šire na društvenim mrežama, smatrala sam suvišnim još jednom ih ponuditi u ovom kontekstu. Stoga sam odlučila, umjesto dokumentacijskih fotografija, izložiti crteže Siniše Ilića iz ciklusa O revoluciji – skica. Ova jednostavna gesta otvaranja temata kao izložbenog među-prostora još jednom poziva na izmijenjenu percepciju.

Bilješke:1 Autori/ce idejnih prijedloga: grupa ABS, Selma Banich, Veronika Bauer, astronomsko društvo Beskraj, Željko Blaće, Barbara Blasin, Marijan Crtalić, Lazo i Boris Čučković, Mirjana Dragosavljević, Siniša Ilić, Marko Kostanić, Ivan Latin, Kristina Leko, Andrej Mirčev, Snježana Pavičić, Marina Pavković, Renata Poljak, Boris Popović, kolektiv Re-orient (Niloufar Tajeri i Gal Kirn), Marko Sančanin, Milorad Stajčić, Bruna Tomšić, Željko Zorica.

jučer sutraneka nam metalno oplošje ovog spomenika, njegova optički (još) aktivna oplata bude figura

imaginativnog potencijala koji objekt sadrži, riječima ješe Denegrija “impersonalan, kao da je površina nekog stroja”

vesna vuković

kako misliti spomenik revoluciji? spomenik

pretpostavlja konzervaciju, čuvanje, utvrđeno sjećanje, dok revolucija pretpostavlja

rušenje, obrtanje svijeta kakvog znamo i njegovog

poretka

namjera ovog temata je da na jednom mjestu, u epizodi 3, okupi analize u kojima se

razlaže ekonomski i povijesni kontekst spomenika i

promišljanja njegove sanacije i korištenja

zarez, xiv /348-49, 20. prosinca 2012. 25temAt: što nAprAviti s petrovom gorom?

Nepodnošljiva težina nevidljivogprošireni spomenik, ovaj (pre)ambiciozno zamišljeni kompleks na području najveće

partizanske bolnice, trebalo je da bude ključna (kulturna) infrastruktura u ovom, inače nerazvijenom i zabačenom delu zemlje

Dubravka sekulić

s unčani dan, pratimo putem kroz šumu automobil oblepljen srebrnom folijom. Automobil staje, tri putnika izlaze i kreću da razgledaju napušteni

futuristički objekat. Pevajući gange komuniciraju o tome koja bi bila funkcija tog objekta iz prošlosti. Ovo je ukratko opis video rada Scene for New Heritage umetnika Davida Maljkovića, a futuristički objekt glumi Memorijalni park Petrova Gora. Maljkovićev rad, snimljen 2004., jedan je od prvih u seriji umetničkih radova koji na neki način temati-zuju nasleđe memorijalnih spomenika Drugog svetskog rata. Dok Maljković posetu Petrovoj gori smešta u budućnost i koristi kao svojevrsno test-polje prevodivosti u budućnost apstraktnog visokog modernizma, ne izdvajajući ga iz mo-dernističkog korpusa, većina ostalih umetničkih projekata u spomenicima traži i potencira egzotiku i drugost. Bilo da su deo šireg projekta, kao fotografije Romana Bezjaka, koji u okviru projekta Socijalistički modernizam bira najsivlje dane i najmračnije uglove da dokumentuje ono što je ostalo od modernizma u bivšem istočnom bloku pa i u bivšoj Jugosla-viji, ili deo fantazmagoričnih kolaža u kojima su spomenici postali superponirani u ambijente socijalističkog masovnog turizma (projekat Deserted Utopia Vesne Jovanović i Tanje Deman), ono što ih spaja jest fetiš na začudnost forme, koji ignoriše kontekst i nameru nastajanja i postojanja spomenika.

spomenik i spomeniks

Fascinacija formom, bez puno želje da se razume bilo šta dalje, najbolje se vidi u tekstu koji potpisuje Willem Jan Neutelings u knjizi fotografija belgijskog fotografa Jan Kem-penaersa, Spomenik, the Monuments of Former Yugoslavia. Tekst počinje sledećim rečima: “Videćete Spomeniks na strateškim čistinama, uzvišenim prevojima i brišućim pla-toima: džinovske skulpture, čvrsto usidrene u stene. Oni su objekti fascinatne lepote. Njihovi abstraktni geometijski oblici podsećaju na makroskopske snimke virusa, pehara od latica cveća, kristala. Izgrađeni su od neuništivih mate-rijala kao što je armirani beton, čelik i granit. Jedni su puna tela, drugi šuplji. Najveći Spomeniks čak mogu da priušte pristup javnosti, kolebajući se na granici gde skulptura po-staje arhitektura”.

Kempenaersove fotografije svakih par meseci dožive “revival” na Facebooku, i verovatno su u velikoj meri odgo-vorne za hype oko spomenika. Anestezirajuće dejstvo fetiša formom ovih tehnički gotovo savršenih fotografija toliko je da Neutelings insistira u tekstu na korišćenju reči spomenik i spomeniks, umesto engleskih monument i monuments, time potrctavajući da je jedino moguće čitanje i uvođenje u savremeni kontekst ono koje ih posmatra kao egzotično drugo. Pojava koja nema veze sa poznatim praksama me-morijala i spomenika posvećenih Drugom svetskom ratu u drugim zemljama saveznicama. Samozačudni objekti iz samozačudne zemlje koja je nestala u krvavom ratu devede-setih, kada su u Zapadnoj Evropi živeli život posle politike. U nedostatku želje da se razume njihova geneza, a samim tim i zanemarivanje i uništavanje spomenika u periodu devedesetih, Neutelings zaključuje: “Oni odaju atmosferu jutra posle žurke: miris pikavca i ustajalog piva, nakvašenog tepiha i uvoštanih lampiona. Sećanje na socijalističku žurku koja je sada završena. Ipak, upravo to obogaćuje značenje spomenika. U tom ruševnom stanju, više nisu simboli po-bede, već po prvi put, pravi simboli novonađene žalosti. Čini se da tuguju zbog horora koji su se dogodili pre 60 godina na mestu gde su podignuti. Možda ih to čini da sada budu bogatiji, iskusniji, lepši i efektniji. Više ne zavode svojom netaknutom lepotom, već istrajnim i pribranim držanjem zazivaju poštovanje”. Autor ovu interpretaciju, koja se te-melji na Balkanu kao egzotičnom drugom Evrope, crpi i iz potpunog nerazumevanja prirode Drugog svetskog rata u Jugoslaviji, koji svodi na građanski, i veri u kontinuitet ratova devedesetih zbog neraščišćenih računa iz Drugog svetskog rata: “U multikulturalnoj Jugoslaviji, Drugi svetski

rat je bio slojevita i nejasna pojava. Ne samo oslobodilački rat protiv agresora, nacističke Nemačke, bio je to i građanski rat kompleksnih suprostavljenosti između etničkih skupina stanovništva koje su se borile jedne protiv drugih sa različi-tih polova ideološkog spektra, kao što su partizani, ustaše, i četnici. Zbog toga, spomenici ratu nisu mogli preuzeti ni herojsku, ni patriotsku krinku. Drugim rečima, morali su da budu dovoljno neutralni da budu prihvatljivi i za žrtve i za počinioce. Uostalom, jednom kada je klanje bilo gotovo, bivši protivnici morali su da kolektivno osnuju Socijalističku Republiku Jugoslaviju zajedno”, krajnje neodgovorno u svo-joj neobaveštenosti izjednačavajući partizane sa četnicima i ustašama. Verujem da bi tokom čitanje ove interpretacije rata zaigralo srce svakom strastvenom revizionisti, poput onih koji ovih dana u Bileći ruše partizanski spomenik i na njegovom mestu grade spomenik palim četnicima.

plAmen revolucije

Ono što ostaje potpuno izbrisano iz čitanja Neutelingsa, i što on ne vidi, upravo je ključno da bi se razumela specifična pozicija memorijalnih centara i spomenika revoluciji kako u vreme Jugoslavije, tako i danas. Emancipatorska dimenzija socijalističke revolucije koja se dešavala paralelno sa oslobo-dilačkim ratom, i koja je bila antikapitalistička – i za jednakije i besklasno društvo. Revolucija koja je radikalno izmenila živote većine ljudi na teritoriji Jugoslavije, a posebno žena, za koje se može reći da su oružjem u ratu osvojile svoju eman-cipaciju i pravo glasa. U tom kontekstu uloga spomenika u Jugoslaviji nije bila identična onima u Zapadnoj ili Istočnoj Evropi, koji su bili mesta sećanja na poginule za slobodu. Spomenici u Jugoslaviji imali su zadatak da u budućnost ne prenesu samo sećanje, već i plamen revolucije. Kako u svom tekstu Jugoslovenski partizanski spomenici između revoluci-onarne politike i apstraktnog modernizma Gal Kirn i Robert Burghardt zaključuju: “Zar nas razmišljanje o spomenicima ne usmerava uvek ka nečemu odsutnom, nečemu što nedo-staje ili što je prošlo, ali je najviše povezano sa iskustvom patnje kroz sećanje? Zar jedno spomen-obeležje nije tu da nas podseti da nikada ne zaboravimo? Primer jugosloven-skih spomenika posvećenih revoluciji i antifašističkoj borbi iz vremena Drugog svetskog rata, izgleda da sadrži određene elemente koji se ne uklapaju tako lako ni u očekivani spo-menički narativ ni u estetički žanr; jugoslovenski spomenici revoluciji su bili povezani sa proslavom nečega što je zapravo bilo osvojeno samo pod uslovom da ovaj proces nastavi da ispunjava svoje emancipatorno obećanje u/o budućnosti”.

Težak zadatak za bilo koji fizički prostor, a posebno za spomenik – da postane institucija koja će prenositi i održa-vati u životu plamen revolucije. “Institucije imaju tendenciju okoštavanja kako se revolucionarni zanos hladi i postaje ubeležen u praznike, istoriju, i spomenike samo načelno podignute u senci sećanja na revoluciju” (Kempton: 109). Najbolji primer za to je sudbina muzeja Revolucije na Novom Beogradu, po projektu Vjenceslava Richtera, čiji je zadatak bio da bude ključno mesto održavanja plamena revolucije

za budućnost, a koji nikada nije “izašao iz temelja”, kako se to gradilišnim žargonom kaže. Memorijalni park Petrova gora, najambiciozniji je od svih memorijalnih projekata u Jugoslaviji. Prošireni spomenik, ovaj (pre)ambiciozno za-mišljeni kompleks na području najveće partizanske bolnice, trebalo je da bude ključna (kulturna) infrastruktura u ovom, inače nerazvijenom i zabačenom delu zemlje. Za opremanje memorijalnog parka, i drugi tip infrastrukture (struja, voda), morali su biti dovedeni na lokaciju. Sredstva za dugu borbu da se centar ipak izgradi i otvori, koja je trajala od 1972. do 1981., u velikom delu bila su obezbeđena iz samodoprinosa lokalnih zajednica, koja je i bila jedan od inicijatora projekta. Ova dva aspekta projekta, veliki ulog lokalne zajednice u finansiranje izgradnje, kao i planirana funkcija koja je trebalo da postane svojevrsni kulturni centar za zajednicu, često se zanemaruju. Umetničkim, a i onim drugim čitanjima, mnogo više odgovara ona verzija priče po kojoj je brutalna i nepri-merena grandiozna forma, sletela samovoljom vrha zemlje, po mogućstvu samog Tita.

petrovA gorA kAo kAmensko

Na mnoge načine, Memorijalni park Petrova gora prestaje da postoji već u trenutku svog otvaranja. Zajednica se ni-kada nije stvorila, a ideologija večne revolucije, već je 1981. izgledala nepovratno staromodno. Čak je i arhitektura, koja danas izaziva fascinaciju arhitektonskih studenata, privre-meno izašla iz mode, proterana sablašću postmoderne. Rat i restitucija kapitalizma obrisali su ideologiju iz spomenika, posebno emancipatornu ideju trajne revolucije i besklasnog društva, kao i antifašizam kao temelj tog društva. Za one koji gledaju samo formu, Petrova gora i ostali spomenici u očima umetnika postaju depolitizovana nemesta koja vrede samo zbog visoko estetizovane apstraktne forme. Modernizam očišćen od ideologije i pretvoren u egzotični stil. Posebno tu, u planinskim zabitima, gde ga niko ne očekuje.

Petrovu goru upravo fascinacija formom, kao i nikada ostvareni, ali postojeći, prostorni potencijal memorijalnog parka, čini interesantnijim za pogled izvana, nego većina drugih manje ambicioznih spomenika. Ona je cilj za fotosa-farije koji ka njoj idu da “izvide magičnu planinu jugoslo-venskog socijalizma” i u njoj traže sveti gral, neotkriveno blago čije otkriće ima potencijal da stvori karijere. Za to vreme Petrova gora nemo nestaje, dok lokalno stanovništvo skida fasadu, ploču po ploču, i prodaje ih u staro gvožđe, ili, po pričama, ugrađuje u svoje kuće. Petrova gora ne nestaje nasilnim činom u kratkom vremenskom trenutku, miniranjem ili uklanjanjem, kako su nestali drugi Bakićevi spomenici, na primer Spomenik streljanima/Poziv na ustanak u Bjelo-varu, i posebno Spomenik pobjedi naroda Slavonije u Ka-menskoj. Proces njenog nestanka više liči na proces nestajanja fabrike Kamensko u Zagrebu, gde se deo po deo društvene imovine otuđuje i privatizuje u korist pojedinca. Ako je ne-dovršenost Memorijalnog parka Petrova gora bila slika nemogućnosti socijalističke Jugoslavije da istraje i živi revo-luciju, način na koji danas spomenik fizički nestaje postepe-nom razgradnjom čini ga simbolom nestajanja društvene svojine kroz privatizaciju, a samim tim i poslednjih tragova jednog društva. Svođenje Petrove gore, a i drugih spomenika, na čistu egzotičnu formu i fetišizaciju, i čitanje u buržujskom ključu visoke umetnosti, upravo briše emancipatorski ključ potencijala društvenosti, koji su ovi spomenici imali, a nikada do kraja ispunili.

Bibliografija:Kempton, R., 2007., Provo: Amsterdam’s Anarchist Revolt, New AutonomyKirn, G. & Burghardt, R., 2012., Jugoslovenski partizanski spomenici. Između revolucionarne politike i apstraktnog modernizma, jugoLink, 2(1), str. 7–20 http://jugolink.files.wordpress.com/2012/07/jl_2_1_kirn_burkhardt.pdf (pristupljeno 12. 12. 2012)Neutelings, W.J., Spomenik, the Monuments of Former Yugoslavia, na: http://www.meta-magazine.com/articles/spomenik-the-monuments-of-former-yugoslavia (pristupljeno 12. 12. 2012.)

rat i restitucija kapitalizma obrisali su ideologiju iz spomenika, posebno

emancipatornu ideju trajne revolucije i besklasnog

društva, kao i antifašizam kao temelj tog društva

zarez, xiv /348-49, 20. prosinca 2012. 26temAt: što nAprAviti s petrovom gorom?

zarez, xiv /348-49, 20. prosinca 2012. 27temAt: što nAprAviti s petrovom gorom?

u pogovoru knjizi Militant Modernism u kojoj analizira različite modernističke prakse 20. stoljeća vezane uz lijeve politike, od brutali-

stičke arhitekture do Brechtove poetike, Owen Hatherley si postavlja samokritično pitanje – čemu sve ovo? Koja je politička funkcija razmatranja modernističkih projekata iz današnje vizure? Predstavlja li njihov tretman simbo-lički kapital ljevice u akademsko-kulturnim krugovima, s obzirom na izostanak organiziranije lijeve opcije u velikoj većini zemalja suvremenog Zapada? Hatherley legitimira svoj i slične postupke iz politički transformativne perspek-tive – socijalistički modernizam nam danas treba služiti kao historijski resurs za skiciranje modela organiziranja društva i kulture u postkapitalističkom društvenom ustroju. Jednaka pitanja moramo postaviti i u slučaju tretmana jugoslaven-skog socijalističkog modernizma.

socreAlizAm i FuturizAm

Stremeći ka istom odgovoru kojeg si Hatherley daje u za-datak nužno je izvršiti nekoliko epistemološko-historijskih predkoraka raščišćavanja terena oko političke povijesti i funkcije modernizma. Za početak je potrebno izbjeći koketiranje s valorizacijom modernizma iz ahistorijske perspektive kulturnog ili civilizacijskog dostignuća čovje-čanstva i uvijek pretpostaviti da se odvijao u konkretnim društvenim kontekstima i političkim odnosima moći. Ne-dovoljnost standardnog kunsthistorijskog narativa otkriva se kroz historijat izostanaka koincidencija između okvira političke progresivnosti i progresivnih praksi unutar ome-đenog umjetničkog polja. Dva primjera.

Socrealizam. Dominantna interpretacija socrealizma i proletkulta bazira se na uništavanju socijalnih i kreativnih potencijala pojedinaca i veličanja radnika isključivo kao radnika, kao njegove jedine društvene funkcije. Naravno, otuda slijedi i lagani prijelaz u teorije totalitarizma i brisanja individualnih sloboda. Ali, kad se stvari poslože u historij-sku perspektivu, dokumenti socrealizma i kult radnika ne predstavljaju ciničnu manipulaciju Partije koja brutalno iskorištava narod u tko zna kakve opskurne svrhe. To je bio realni historijski problem jer su zbog ekonomske i geopoli-tičke situacije SSSR ili kasnije Jugoslavija, zemlje potpuno zaostale, s većinom ruralnog stanovništva i razrušene ratom, morale krenuti u što bržu industrijalizaciju. Ta industrijali-zacija pretpostavljala je preuzimanje kapitalističkog modela organiziranja rada čemu svjedoči i poznati Lenjinov tekst o tejlorizmu. Industrijalizacija je nužno pretpostavljala i ne-umoljivu disparatnost između realne eksploatacije radnika i ideološkog programa postkapitalističke, posteksploatacij-ske organizacije radnog procesa. Glorifikacija rada bila je kompenzacija za nedaće rada u takozvanom tranzicijskom periodu prema komunizmu. Kao zgodan primjer kontek-sta proizvodnje umjetnosti u tom periodu može se navesti i slučaj Tatlinovog spomenika Trećoj Internacionali. Go-dine u kojoj je projektiran cjelokupna godišnja sovjetska proizvodnja čelika nije bila dostatna za njegovu izgradnju.

Futurizam. Gramsci piše 1922.: “...prije rata futurizam je bio vrlo popularan među radnicima. Tijekom brojnih futuri-stičkih umjetničkih događaja, u teatrima u najvećim talijan-skim gradovima, radnici su uvijek stali na stranu futurista braneći ih od napada buržoaske i sitnoburžoaske omladine koja se s njima obračunavala”. Kasnije je sam predlagao eksplicitnije preuzimanje futurističkih momenata u talijan-skom proletkultu, međutim Socijalistička partija nije bila toliko oduševljena i time je donekle otvorila put fašizaciji futurizma. Futurizma koji se odriče društvene artikulacije mehanizama kojima intervenira i polja u koje intervenira, već posljedično implodira u estetičkim projekcijama čije su konotacije podložne regresivnim političkim sklopovima.

AkADemizAcijA i kulturAlizAcijA ljevice

Iako su kriza i nastojanja pojedinih aktera pridonijeli arti-kulaciji lijevih ideja u političkom polju zadnjih par godina, i dalje je dominantni okvir njihove društvene artikulacije polje kulture. Nesporna je i činjenica da većinu mlađe ljevice čine pripadnici srednje klase, poneki i dalje po prihodovnoj strukturi, ali većinom tranzicijski deklasirani, međutim s preostalim simboličkim kapitalom i habitusom stečenim kroz obiteljske odnose ili na još uvijek donekle dostupnim visokoobrazovnim ustanovama. Epidemija akademske i blogersko-teorijske fetišizacije socijalističkog moder-nizma ishodi su takve klasne strukture ljevice. Gotovo dominantna socijalna funkcija socijalističkog modernizma postaje proboj u tematsko tržište doktorata na Zapadnim univerzitetima, kako za postjugoslavenske studente tako i za one sa Zapada. Takav status nije endemičan za usko polje socijalističkog modernizma, već je plod i višede-setljetnog procesa akademizacije i kulturalizacije ljevice. Jednostavno još ne postoje drukčiji društveni i politički mehanizmi tretmana historijskog nasljeđa. S obzirom na posljedični stupanj zanemarivanja historijskih i političkih uvjeta nastanaka socijalističkih modernizama, najbolje što dobijemo, i to je visoko vrijedno, implicitni je ili ponekad i eksplicitni obračun s revizionizmima nacionalističke vik-timologije i liberalne “dekontaminacije” antifašističkog pokreta bazirane na demonizaciji komunističke partije, a najgore identifikacijski resurs simboličkog kapitala – mi smo bili napredni kao i Zapad i imali modernizam još 50-ih! Pritom se ne pitajući koju je ulogu u pretpovijesti kasne modernizacije ovih prostora taj Zapad imao.

ulog rAzumijevAnjA rAspADA jugoslAvije

Što da radimo s Petrovom gorom i Bakićevim spomenikom? Spomenik Vojina Bakića na Petrovoj gori otvoren je 1981. godine, kada je socijalistička budućnost Jugoslavije već bila opozvana, integriranost u tokove globalnog kapitalizma osnaživana stalnim protržišnim reformama već petnaestak godina, a geopolitičke financijske prilike nakon raspada

Bretton Woodsa režima fiksnog tečaja i eliminiranje kon-trole kapitala određene monetarnom politikom SAD-a, tzv. Volckerovim šokom (1979.-1982.), otvorile put ka duž-ničkoj krizi. Američki FED pod vodstvom Paula Volckera rigidnom monetarističkom politikom zauzdavanja inflacije podigao je kamatne stope na dvoznamenkaste nivoe, po-većao vrijednost dolara, i dug istočnoevropskih i zemalja Trećeg svijeta denomiran u dolarima je eksplodirao, i onda nastupa MMF kao spasitelj, ali samo pod određenim uvje-tima. Koji je to tip uvjeta vidimo na primjeru krize eurozone danas. Počele su pripreme republičkih elita, nacionalističkih i tehnokratskih, za pozicije u nepredvidivom ishodu epiloga jugoslavenskog projekta. Modernistički projekt upisivanja memorije revolucionarnog rata u društveno tkivo našao se u neželjenoj historijskoj poziciji. Tkivo su već počeli deva-stirati kancerogeni procesi pa je iz modernističke uloge spomenika koji memorira društveno konstitutivne procese, ali se i svojom proaktivnom funkcijom nadovezuje na za-počete procese, Bakićev spomenik postao spomenik tran-sformativnom projektu koji u toj točki kreće u suprotnom smjeru. A spomenik svojom postepenom devastacijom i nadogradnjom (odašiljač T-coma) bilježi period kontrare-volucije. Period privatizacije, deindustrijalizacije, eksplozije duga, privatnog i državnog, rasta nezaposlenosti, periferi-zacije, uspostave potpuno zavisne ekonomije kroz sistem eurointegracija i nemogućnosti bilo kakve autonomne razvojne ekonomije. Kašnjenjem u svojoj funkciji, Bakićev spomenik otvara pukotinu u dominantnim narativima i postaje precizan okidač za neophodnu kritiku i nacionali-stičkih i liberalnih revizionizama. Ta neophodnost razumi-jevanja povijesti Jugoslavije ključna je upravo za suvremene lijeve borbe u “regionu”. Adekvatno razumijevanje procesa raspada Jugoslavije ključan je resurs za hegemonijalne borbe jer su historijski narativi o tom raspadu oni koji for-miraju današnji common sense i predstavljaju dominantnu prepreku u širenju lijevih ideja, ma koliko ih kriza činila privlačnima. Uvođenje kontranarativa ne bi smjelo imati funkciju nostalgizacije, već eksplanatornog oruđa. Pogotovo za razumijevanje imperijalističke periferizacije ovih pro-stora kroz eurointegracijske procese koji su počeli još u Jugoslaviji i za otvaranje prostora za rasprave o drukčijim geopolitičkim aranžmanima, poput, primjerice, multilate-ralne formacije od Baltika do Grčke koju je devedesetih predlagao Branko Horvat pa je u Feral Tribuneu bio strpan među Greatest Shits. Osim uvođenja nužnog znanja pret-povijesti današnje situacije neophodnog za njezino razu-mijevanje, istraživački rad na historiji jugoslavenskog pro-jekta izložit će sve kontradikcije i probleme s kojima će se i neki budući emancipatorski projekti susresti jer “historijski artikulirati prošlo ne znači spoznati ‘kako je to zapravo bilo’. To znači, domoći se sjećanja, kao kad bljesne u trenutku opasnosti. Historijski materijalizam teži da zadrži sliku prošlosti, kao što se iznenada ukazuje historijskom subjektu u trenutku opasnosti. Opasnost prijeti i opstojnosti tradicije i onima koji je primaju. Za jedno i drugo opasnost je ista: izručiti se kao oruđe vladajućoj klasi. Svako razdoblje mora nastojati da iznova obrani tradiciju od konformizma, koji je sadržan u pojmu samom. Mesija se tada ne javlja samo kao izbavitelj; on se javlja kao pobjednik Antikrista. Samo pisac povijesti koji je prožet time zna u prošlosti raspiriti iskru nade: ni mrtvi neće biti sigurni od neprijatelja ako pobijedi. A taj neprijatelj nije prestao pobjeđivati”.1

Bilješke:1 Walter Benjamin: Povijesno-filozofijske teze, u: Uz kritiku sile, Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, 1971., str. 27

Vojin Bakić, Paul Volcker i creative lumpen middle class

kašnjenjem u svojoj funkciji, bakićev spomenik otvara pukotinu u dominantnim narativima i postaje precizan okidač za neophodnu kritiku i nacionalističkih i liberalnih revizionizama

marko kostanić

spomenik svojom postepenom devastacijom i nadogradnjom

(odašiljač t-coma) bilježi period kontrarevolucije.

period privatizacije, deindustrijalizacije, eksplozije

duga, privatnog i državnog, rasta nezaposlenosti,

periferizacije

zarez, xiv /348-49, 20. prosinca 2012. 28temAt: što nAprAviti s petrovom gorom?

zarez, xiv /348-49, 20. prosinca 2012. 29temAt: što nAprAviti s petrovom gorom?

m emorijalni park na Petrovoj gori jedna je od rijetkih posveta narodnooslobodilačkom pokretu u ovim krajevima s dimenzijom koja

nadilazi komemorativno – uz landmark, značajnu ulogu u ovom slojevitom konstruktu igra i multiprogramatski sloj građevine spomenika u dijalogu s hortikulturom, topogra-fijom i drugim prirodnim datostima okoliša.

Međutim, i iz arhitektonsko-projektantske i iz urbani-stičko-planerske perspektive radi se o danas jedva živom, ili možda čak već mrtvom, entitetu. Korištenje ne samo spomeničke građevine, već i cjelokupnog Memorijalnog parka u ovom trenutku svedeno je na minimum, i u po-gledu raznolikosti načina korištenja i u pogledu brojnosti korisnika. Postavlja se pitanje u kojoj je mjeri ovo mrtvilo nastupilo zatvaranjem kompleksa 1991. godine uslijed ta-dašnjih političko-ekonomsko-društvenih promjena, a u kojoj mjeri određeni dijelovi kompleksa, naročito spome-ničke građevine, nikad nisu u pravom smislu ni zaživjeli. Pri traženju odgovora sažetak anamneze (ili pak rezultata obdukcije) mogao bi doprinijeti svrsishodnijoj dijagnozi problematike i, posljedično, promišljanju budućnosti Me-morijalnog parka. Pritom treba ukratko razložiti par naj-značajnijih aspekata za tumačenje današnjeg stanja stvari iz ove perspektive: predmemoriju, tj. povijesni događaj kojem je posvećeno ovo memorijalno područje, proces njegove koncepcije i realizacije te proces njegove dezintegracije odnosno transformacije.

preDmemorijA

Memorijalni park posvećen je počecima narodnooslo-bodilačkog pokreta u ekonomski i kulturno siromašnom kordunskom kraju, neindustrijalizirane, gotovo isključivo poljoprivredno-stočarske privredne strukture. Ova obi-lježja kraja konstanta su od prije početaka narodnooslo-bodilačkog pokreta do danas, uključujući i cijelo razdoblje postojanja SFRJ. Međutim, kordunsko stanovništvo već je i prije začetka pokreta karakterizirala “relativno visoka razina političke osviještenosti”1 pa je borba protiv oku-patora od samog početka u suštini predstavljala borbu lokalnog stanovništva za poboljšanje vlastitih životnih uvjeta. Emancipacija od dotadašnjeg eksploatatorskog društvenog uređenja uključivala je istjerivanje dotadaš-njih struktura vlasti (oružanim i drugim intervencijama) uz uspostavljanje organizacije svakodnevnog života: pre-hrane, smještaja, zdravstva, školstva, kulturnih aktivnosti itd. Slijedeći u okviru datih okolnosti doktrinu socijalističke revolucije u koju je “u najdubljem i najpunijem smislu ugrađena promjena i u čovjeku i u društvu – ukidanje svake eksploatacije i prevladavanje svih oblika otuđenja čovjeka s ciljem stvaranja inkluzivnog, ljudskog društva”2. Stoga je, za razliku od memorijala posvećenih lokalitetima koncen-tracionih logora i/ili masovnih pogubljenja, ovaj memorijal posvećen formativnom procesu specifičnog društvenog sistema koji se odvijao na određenom teritoriju tijekom određenog perioda.

koncepcijA-reAlizAcijA

Takozvana Uređajna osnova Memorijalnog parka, najkon-zistentniji i najobuhvatniji instrument planiranja razvoja ovog područja, izrađena je 1969. godine. Područje njezinog obuhvata uključivalo je gotovo sve istaknute lokalitete i objekte povijesnog značaja raspršene po Petrovoj gori, uz definiciju odgovarajućih režima zaštite nasljeđa i prirode. Plan je u glavnim crtama uključivao i prostornu problema-tiku perifernih zona, njihovih naselja i komunikacija, u vidu provođenja zaštite i u vidu turističko-privrednog aktivira-nja. Turizam se smatrao “najpovoljnijim sredstvom kojim se, uz korištenje postojećih ograničenih prirodnih izvora, područje može privredno aktivirati i privredno-društveno regenerirati”3. Primarno je predviđen razvoj “specifičnog vida kulturno-odgojnog turizma u obliku ekskurzija krat-kog boravka i ferijalnih kolonija za djecu i omladinu”4, sekundarno lova i rekreacije, a u budućnosti, s razvojem

stambene kulture, i razvoj ruralnog turizma. Kalkuliralo se da je turizam sposoban stimulirati razvoj postojećih privrednih djelatnosti poput proizvodnje mesa i mliječnih proizvoda, voćarstva, zanatskog lončarstva, i sl. Vjerojatno najzanimljiviji doprinos dolazi iz u sektora kulture, gdje bi turizam “financijski olakšao planiranu izgradnju škola, koje bi se mogle koristiti izvan školske godine za prihvat đačkih ekskurzija i ferijalnih kolonija”5. Na sličan način osmišljeno je i “pretvaranje zadružnih domova u domove kulture, koji bi se također mogli u sezoni koristiti za prihvat ekskurzija”6.

Zaštita, razvoj turizma i ostalih privrednih djelatnosti zahtijevali su određene intervencije u dotad izgrađeno, kao i izgradnju novih objekata i infrastrukture. Unutar tog okvira održan je i prvi natječaj za idejno rješenje spomenika 1970. godine. Na natječaju pobjeđuje koncept “bogato raščlanjene plastičko-prostorne strukture, kojom je postignuto jedin-stvo i cjelovitost sadržaja spomenika i njegovih utilitarnih funkcija, između konstrukcije i estetskog izraza”7. Nagra-đeni rad jedini na natječaju predlaže više od simboličkog landmarka i stručno relevantan žiri odlučuje da se “autoru tog koncepta povjeri izrada predloženog spomenika”8. Na-tječaj je dopunjen u razdoblju 1974.-1975. pri čemu je do-datno definiran izabrani koncept, dok je spomenik konačno otkriven 1981. U stručnoj literaturi9 iz tog razdoblja nije dokumentiran ni proces nakon završetka prvog natječaja niti raspisi natječaja – zadaci koji autorima natjecateljima postavljaju okvir (namjere, vrijednosne sudove, korist, korisnike i sl.) unutar kojeg koncipiraju svoje prijedloge. Stoga je za svako daljnje bavljenje problematikom iznimno važno istražiti i ove inpute za razumijevanje i preispiti-vanje koncepta, naročito njegovog programatskog dijela koji obuhvaća izložbeni prostor s postavom o antifašizmu, knjižnicu, nikad dovršenu multimedijalnu dvoranu za više svrha te nikad realiziran restoran s vidikovcem. Uzrok za-stoju razvoja pojedinih segmenata spomeničke građevine upravo je njezina, od početnog koncepta problematična, programatska nedorečenost.

Upitno je jesu li i sâm spomenik i čitav Memorijalni park uopće mogli biti dovoljno anticipativno domišljeni kako bi u dovoljnoj mjeri služili lokalnoj zajednici, s obzirom da se radi o periodu čitavog desetljeća s mnogobrojnim značajnim sistemskim političko-ekonomskim promjenama s ciljem uključivanja SFRJ “u tokove globalnog kapitalizma»”10. Posljedično “spomenik s modernističkom ulogom memo-riranja društveno konstitutivnih procesa postaje spome-nikom transformativnom projektu koji u toj točki kreće u suprotnom smjeru”11.

DezintegrAcijA- -trAnsFormAcijA

Čin djelomičnog skidanja obloge s građevine spomenika potiče na žaljenje, ali poziva i na razmišljanje. Izgradnja spomenika velikim je dijelom financirana iz lokalnih samo-doprinosa siromašnog nerazvijenog kraja, što je od samog početka izazivalo neprihvaćanje od strane lokalnog stanov-ništva jer je nedovoljno doprinosilo razvoju i boljem životu Korduna. S jedne strane, ovaj čin svjedoči o kontinuiranom siromaštvu i neidentifikaciji stanovništva sa spomenikom. S druge strane, svjedoči o slabosti preradikalnog inicijalnog koncepta – nedostatku komunikacije interijera s eksterije-rom u smislu vizura, osvjetljenja itd. – koja je ovim činom uspostavljena, što bi trebalo uzeti kao input za buduće prostorno-projektantsko promišljanje građevine.

Jačanje veze s kontekstom primjenjivo je i na koncept zaštite spomenika i Memorijalnog parka kroz promišljanje budućeg korištenja. Njihov nikad dovoljno iskorišten niti istražen kapacitet i intenzitet traži period promatranja i fa-zno osmišljavanje plana njihovog oživljavanja. Treba li ruinu jednostavno otvoriti prirodi i njezinom stanovništvu – flori i fauni – osnovati azil za biljke i životinje kordunskog kraja, naročito u svjetlu dominacije lova kao recentno isplative neinkluzivne djelatnosti na ovom području?12 Ili osmisliti projekt Parka tame13, s obzirom na to da je Petrova gora jedna od nekoliko preostalih mračnih točaka u svjetlom zagađenoj Evropi, sa znanstveno-astronomskim centrom interregionalnog značaja kao jednim od mogućih programa, i uz uključenje potreba lokalne zajednice te reinterpreta-ciju antifašističkog izložbenog postava u rekonstrukciju memorijala? Da bi se na ova pitanja odgovorilo, bitno je najprije napraviti analizu potreba lokalne svakodnevice u domenama društvenih, kulturnih, edukativnih i zabavnih programa koje bi izgrađeni volumen, uz ostalo, mogao udo-miti. Sljedeći važan zadatak pitanje je politike upravljanja programom revitalizacije, uz pitanje korektiva – davanja vrijednosnog suda o interesima lokalnih zajednica. Djelo-vanje upravljačko-korektivne strukture valjalo bi promi-šljati translokalno, na razini nad-zajednice, i u dijalogu s postojećim nadležnim državnim institucijama.

Upravo zbog izložene složene problematike Memori-jalni park na Petrovoj gori jedinstven je, i znatno potenci-jalniji slučaj, iako bi se neki od mogućih zaključaka mogli uklopiti i u šire politike zaštite antifašističkog spomeničkog nasljeđa.

Bilješke:1 Parafr. Žutić, Branko (1955.) Uspostava narodne vlasti u kotaru Vrginmost 1941.-1945., Historijski zbornik 1-4 (8): 69-1052 Parafr. Petrović, Gajo (1983.), Filozofija i revolucija, Zagreb: Naprijed3 Parafr. Pavlović, Boro (1975.), Memorijalni park narodnooslobodilačke borbe Petrova gora, Arhitektura 155 (28): 24-29 4 Ibid.5 Ibid.6 Ibid.7 Izvještaj ocjenjivačkog suda (1972.) Natječaj za izradu idejnog rješenja spomenika na Petrovcu u Petrovoj gori, Čovjek i prostor 222 (18): 16-198 Ibid.9 Stručni časopisi Čovjek i prostor i Arhitektura, Zagreb: Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA) 10 Iz izlaganja Marka Kostanića, 13. listopada 2012. u sklopu izložbe-akcije Jučer sutra: Što napraviti s Petrovom gorom?, epizoda 1 11 Ibid.12 Prijedlog Marka Sančanina13 Prijedlog Astronomske udruge Beskraj

Korištenje kao zaštitaArhitektonsko-urbanistički prilog mogućim smjernicama oživljavanja memorijalnog parka

Dafne berc

uzrok zastoju razvoja pojedinih segmenata

spomeničke građevine upravo je njezina, od početnog

koncepta problematična, programatska nedorečenost

zarez, xiv /348-49, 20. prosinca 2012. 30temAt: što nAprAviti s petrovom gorom?

zarez, xiv /348-49, 20. prosinca 2012. 31temAt: što nAprAviti s petrovom gorom?

“Složena veza između objekta i socijalnih praksi može biti eg-zemplarno ispričana na primjeru jugoslovenskih spomenika”1

Svaki kultivirani pejzaž, bilo urbani ili ne, proizvod je dominantnog društvenog ustroja i njemu inherentnog načina proizvodnje prostora, naša neposredna okolina u cijelosti predstavlja primjer “složenih odnosa objekta i socijalnih praksi”. I kapitalizam i socijalizam (pa, naravno, i feudalizam) proizvode prostor po tom ključu. David Harvey u svojoj posljednjoj knjizi pojašnjava vezu između proi-zvodnje ikoničnih nebodera (obzora američkih gradova, svojevrsnih spomenika kapitalizmu i njegovim krizama) sa špekulacijom nad dugovima stanovništva, tj. postvari-vanjem fiktivnog kapitala putem graditeljske djelatnosti2. Ova veza u slučaju kapitalističkog grada svoju složenost nalazi u mehanizmima kapitalizma da izvlaštenjem velike većine pogoduje manjini i opredmeti ovakav odnos unutar gradske panorame. S druge strane, obzor Novog Zagreba ili npr. dobrog dijela Sušaka, svjedoče o drugačijem tipu opredmećenja “složene veze između objekta i socijalnih praksi” u kojem se dio viška vrijednosti iz proizvodnje investira u reprodukciju. Na taj način ova “veza” dobiva svoj postvareni obzor u kvalitetnim stambenim naseljima (zajamčeno ustavom) u kojima stanari imaju kolektivno pravo na korištenje stambenog prostora, a ne vlasništvo nad istim. U arhitektonskom registru možemo tumačiti prostornu dispoziciju, plastiku i (ne)hijerarhizaciju pro-grama kao simbolički instrumentarij spomenutih odnosa. Jugoslavenski modernistički spomenici tako mogu uslijed svoje izražene simboličke uloge poslužiti kao jedan od naj-upečatljivijih opredmećenja konteksta u kojem su nastali. Jednako tako i onoga koji ih dekonstruira pa i trenutnoga koji ih proglašava nepotrebnima (nekorisnima).

tipološkA speciFičnost

Kako bismo razumjeli ovaj odnos, klasično arhitektonskom nepolitičnom registru moramo pridružiti i način proizvod-nje spomenika velikog mjerila, čija je gradnja, u središnjem periodu SFRJ-a financirana samodoprinosom radnika i in-dustrije (doduše, orkestriranih “odozgo”) onoga kraja u ko-jem su podizani. No njihova kontekstualnost (specifičnost) podrazumijeva i neobičnu prirodu memorijalne tipologije jugoslavenskog modernizma – spomen područja se nakon gradnje moraju razvijati kroz dvojaku funkciju, istovremeno kao mjesta sjećanja i mjesta proizvodnje budućnosti. Ako to prevedemo u plastični narativ, to bi značilo da njihova forma mora iznalaziti univerzalnost ovakve namjere.

U analizi jugoslavenskih spomen obilježja Gal Kirn i Ro-bert Burghardt, između ostalog, primjećuju kako spomenici nastali izvan gradova (na mjestima najvećih stradanja) uz pomoć postojećeg, grade novi krajolik (poput grčkog tea-tra, op a.) s jednom ili više točaka fokusa koji su u stalnoj izmjeni uloga pozornice i gledališta (“Unutar cilindra stoji se u mračnom prostoru u obliku dimnjaka , iz kojeg se kroz spomenute otvore pruža pogled prema spolja.”).

Petrova gora, kao najambiciozniji unutar jugoslaven-skog modernističkog projekta sjećanja, predstavlja iznimku ideal-tipu budući da u prostornoj dispoziciji dolazi do, kako to Snješka Knežević primjećuje, problematičnog odnosa između objekta i pristupnog trga uslijed “tvrdoće aksijalne kompozicije cjeline” (i u svojoj analizi se konzekventno koncentrira samo na značenje i simboliku plastike spo-meničke glavne zgrade). Centralni objekt tako postaje simbolom i fokusom cijelog spomeničkog kompleksa, a njegov formalni izričaj snažno upućuje na nemogućnost izmjene zadanih uloga promatranog i mjesta promatranja i njima inherentne hijerarhije (gotovo u tradiciji rimskog teatra). Ovakve formalne odluke možemo iščitati kroz po-vijesno-ekonomski kontekst vremena u kojem spomenik nastaje, kraja 1970-ih i početka 1980-ih i sve dubljoj krizi

jugoslavenskog projekta. No ono što spomenik na Petrovoj gori čini zaista tipološki specifičnim daleko je od fascinacije njegovom formom. U deset godina, koliko je bio otvoren, funkcionirao je kao zgrada, arhitektonski projekt s njemu inherentnom funkcijom, tj. programom. Iako natječaj za idejno rješenja spomeničke zgrade nije sadržavao precizni nacrt programa, voljela bih zamisliti kako je zgrada mišljena kao mašina za zamišljanje budućnosti na mjestu na kojem se u isto vrijeme sjećamo NOB-a kao neizbježnog zaloga za tu istu zajedničku budućnost...

Dirljiv prostor

“Villa Savoy nikada nije bila tako dirljiva kao kad je žbuka otpala s njenih betonskih blokova.”3

Unutrašnjost spomen-zgrade Petrova gora čine među-sobno izmaknute, iz više različitih krivulja zavinute ploče i zidovi koji se organski nadovezuju na korpus centralnog zavojitog betonskog stubišta. Konveksno-konkavne plohe upete su u središnju jezgru koja je ujedno i jedini nosivi element, a sve skupa izvedeno je zavidnom preciznošću danas privatiziranog i znatno smanjenog poduzeća za grad-nju, Tempo (projekt su vodili, između ostalih, i projektanti novozagrebačkih Dugava i Sloboštine), u suradnji sa Za-vodom za arhitekturu pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. U prostorima zgrade nekada su se nalazili muzej, čitaonica, biblioteka, fonoteka, filmoteka i sl. “Univerzalna” plastika objekta između ostalog predstavlja i odgovor na (inherentno modernističku) namjeru – izdržati prolaznost vremena i primiti u sebe (vremenom promijenjene) sadr-žaje koji nisu ograničeni geometrijom već njome slobodno teku. Od trenutka zatvaranja memorijalnog centra 1991. do danas objekt je doživio značajne promjene. Nekadašnji reflektirajući fokus (fasada od čeličnog lima reflektirala je okolinu) transformiran je u ogoljene zidove kuće bez fa-sade. Zgrada je svedena tek na njezinu “univerzalnu” formu koja nije mogla (u metaforičkom i praktičnom smislu) biti predmetom institucionaliziranog uništenja nasljeđa jugosla-venskog projekta. Grubo ožbukani zidovi i ovojnice stubišta konačno se isprepliću s vanjskim prostorom. Zrakoprazni prostor centralnog zavojitog stubišta ponekad ispuni ma-gla, a promjene svjetla i kontrast s nepreglednom širinom

vanjskog prostora postavljaju betonsko tijelo u opipljive odnose s tijelom koje u njih ulazi, nadopunjavajući tako, u nekom ironijskom povijesnom slijedu, projektom kontro-lirane forme s atmosferskim promjenama te slobodnim i dinamičnim kretanjem kroz objekt i pogleda iz njega. Ne-kadašnji reprezentativni prostor sada, kao u Tchumijevom pojašnjenju devastirane Ville Savoy, postaje pristupačan, dohvatljiv i konačno dirljiv.

Naravno, ne želim zanemariti uzroke njegove deva-stacije, ali ukoliko ćemo se ozbiljno pozabaviti nasljeđem moderne, nastalu promjenu možemo promatrati u maniri njezinog prvotnog obećanja promjene, a autorstvo tek kao dio društvenog projekta emancipacije na koji polažemo pravo tek kad krenemo u zajedničko konstruiranje druš-tvenog “drugog mjesta”.

što nAprAviti s petrovom gorom?

U vozu iz Zagreba za Beograd, gdje smo sudjelovale na simpoziju “Leve kritičke misli”, kustosica projekta “Jučer sutra: Što napraviti s Petrovom gorom?” Vesna Vuković predložila mi je da učestvujem na tribini o spomeniku na Petrovoj gori i dam stručni (arhitektonski) osvrt na temu spomenika. Po povratku iz Beograda skupa smo pregledale prijedloge, komentare i moguće intervencije u sam objekt, pristigle nakon široko odaslanog poziva s postavljenim pi-tanjem iz naslova projekta. Učinilo mi se da pored toliko želja, glasova i volje za učestvovanjem, uloga predavača koji bi dolazio iz pozicije specifičnog znanja, postaje re-dundantna. Potom smo skupa redefinirale ulogu arhitekta u prvoj epizodi projekta kako bi više odgovarala ovako demokratičnoj formi razgovora o zajedničkom prostoru i postala katalizatorom između zahtjeva (želje, potrebe, volje) i za njega potrebnog prostora.

Više od dvadeset prijedloga pristiglih na poziv “Što učiniti s Petrovom gorom?” tek su simbolični početak šire društvene rasprave o stvaranju zajedničkog na prostoru sjećanja, pri čemu potrebitost arhitekture dolazi kao spre-mnost da socijalne prakse u nastajanju dovede u vezu s postojećom “univerzalnom” formom. S tim u vezi nekoliko autora prijedloga za vrijeme jednodnevne akcije na samoj lokaciji Memorijalnog parka usmjereni su u, za to prethodno označene, niše spomenika (neprekinuti, nehijerarhizirani prostor) unutar kojih su se stvarali kružoci zainteresiranih za ponuđene teme (s pogledom na van kroz kuću bez fasade, pozornica i gledalište konačno su isprepleli uloge). Jedini alat koji smo koristili bile su razasute stolice koje tako po-staju “mehanizmom vidljivosti za stvaranje arhitektonskog prostora”4, scenografija komunikacije (obnova). Na jedan dan kroz teme širokog raspona, od promatranja zvijezda, preko izlaganja povijesnog konteksta spomenika, do ra-sprave o instrumentalizaciji petrogorskog spomenika za repolitiziranje umjetnosti ili pak privremenom naseljavanju i stvaranju mreže spomeničkog nasljeđa, otvoren je prostor (doduše, malog mjerila) budućnosti, kojeg je namjera ove kuće predugo bila lišena.

Često postavljano pitanje obnove zgrade premješteno je s teme autorstva na pitanje proizvodnje “drugog mjesta” (nigdje više potrebnog nego u slučaju Petrove gore), s forme i tehničkog znanja u šire društveno polje komunikacije, informacije i izmjene odnosa institucija prema sjećanju i trenutnim potrebama sa željom za perpetuiranim i korek-tivnom dinamikom donošenja odluka “odozgo” i “odozdo”. Obnova postaje rasprava o tome da li smo uopće u mo-gućnosti da stvorimo drugačiji odnos između socijalnih relacija i objekta u revolucionarnom kodu emancipacije od postojećeg dominantnog društvenog ustroja, jer “drugo mjesto” izmiče zakonitostima tržišta i nametnute podjele vlasništvom (spomenik se nalazi na tromeđi administrativ-nih cjelina). Ponajprije je potrebno ponovo (pritom mislim

Ne trebamo obnavljati, nego (drugačije) proizvoditi

često postavljano pitanje obnove zgrade premješteno je s teme autorstva na pitanje proizvodnje “drugog mjesta” (nigdje više potrebnog nego u slučaju petrove gore), s forme i

tehničkog znanja u šire društveno polje komunikacije

iva marčetić

više od dvadeset prijedloga pristiglih na poziv “što

učiniti s petrovom gorom?” tek su simbolični početak šire društvene rasprave o stvaranju zajedničkog na

prostoru sjećanja

zarez, xiv /348-49, 20. prosinca 2012. 32temAt: što nAprAviti s petrovom gorom?

na period između 1941.-45. godine) otvoriti prostor za una-pređenje kvalitete života kraja koji je ovaj prostor i proizveo i izmjestiti nekadašnju hijerarhiju donošenja programatskih i formalnih odluka na šire polje stvaralaca prostora.

objekt bez rAzmjenske vrijeDnosti

Opsada može biti razbijena jedino kroz drugu vrstu kruga – kolo.5

S nestankom institucija i proizvodnih odnosa koje su gradile ova spomen obilježja, postaje suvišno vraćati se njihovoj estetici ili ponavljati prvotne namjene, već treba iskoristiti nasljeđe jugoslavenskog modernizma kao “hi-storijski resurs za skiciranje modela organiziranja društva i kulture u postkapitalističkom društvenom razvoju”6. Isto tako potrebno je uzeti u obzir i kritiku odluke o grad-nji ovako zahtjevnog projekta u kraju u kojem kronično nedostaje sredstava za razvoj, jer: nije li današnje stanje objekta, više od “odstranjivanja ideje”7, pitanje odnosa lokalne zajednice prema njegovoj aroganciji i nije li tek sad, s nestankom fasade, barem na simboličkoj razini zgrada povezana s mjestom i nasljeđem iz kojega dolazi? Sredstva usmjerena u gradnju memorijalnog centra sva-kako su mogla biti iskorištena za neke druge projekte, ali s današnjim odmakom možemo zaključiti da smo u na-sljeđe dobili objekt bez jasne razmjenske vrijednosti, što može predstavljati potencijal za promišljanje proizvodnje drugačijeg prostora, onog koji ne podliježe zakonitostima tržišta, i onog kojeg nećemo više proizvoditi kao reprezen-taciju države. Protagonisti drugačije proizvodnje prostora podrazumijevaju i kulturnu scenu koja je pohodila spome-nik, lokalnu zajednicu, kao i sve one koji su zainteresirani da učestvuju u projektu koji nas emancipira od pogubnih načina kapitalističke proizvodnje naših gradova i generi-ranja naših potreba. Naravno, moramo graditi institucije, tj. radikalno i uporno surađivati s onima koje već imamo (posebno Ministarstvo kulture nadležno za brigu o spome-nicima, a naročito njihov pristup temi) i mijenjati ih, dok

istovremeno gradimo jezik i savezništva u lokalnom kon-tekstu (koji uključuje i grad Karlovac). Mora se izbjeći ar-gument kako je potrebno uložiti nebrojeno velika sredstva za obnovu memorijalnog centra, jer projekt Petrova gora danas uistinu može započeti tek redefiniranjem “složene veze između objekta i socijalnih praksi”8, a za to nam nije potrebno uljepšavanje objekta, već drugačija proizvodnja njegovog sadržaja i namjere.

Za početak, potrebno je naznačiti “čije se priče pričaju”: 1941. na Petrovoj gori konstituiran je Glavni štab NOVH-a; potom NOV probija obruč na Biljegu, 4.10.1941. uspostav-ljena prva partizanska bolnica; u tiskari na Petrovoj gori tiskani brojevi Vjesnika i ilustrirano izdanje Jame

I.G. Kovačića; 1941.-1945. u bolnicama na Petrovoj gori organizirani analfabetski i zdravstveni tečajevi; 1942. bolnica posjeduje tri kinoprojektora, 4. 7.1981. otkriven spomenik na Petrovoj gori s čitaonicom, bibliotekom, fonotekom, filmotekom9... Nastavi niz “baziran na antifašističkoj soli-darnosti i borbi koja prevazilazi etničke principe”.9

Bilješke:1 Gal Kirn i Robert Burghardt: “Jugoslovenski partizanski spomenici. Između revolucionarne politike i apstraktnog modernizma”, u: jugoLink. Pregled postjugoslovenskih istraživanja, god. 2, br. 1, 2012., str. 82 David Harvey: Rebel cities: From the Right to the City to the Urban Revolution, Verso, 2012., str. 253 Bernard Tchumi, Arhitektura i disjunkcija, AGM, Zagreb, 2004., str. 644 Daniel Fernández Pascual, The Waiting Game, učitano s http://www.deconcrete.org 29.11.2012.5 Gal Kirn i Robert Burghardt: “Jugoslovenski partizanski spomenici. Između revolucionarne politike i apstraktnog modernizma”, u: jugoLink. Pregled postjugoslovenskih istraživanja, god. 2, br. 1, 2012., str. 11 6 Marko Kostanić, izlaganje na Petrovoj gori “Vojin Bakić, Paul Volcker i creative lumpen middle class”7 Prijedlog Re-orient collective (Gal Kirn i Niloufar Tajeri), “Repairing monument to revolution, or how to re-enact memory”8 Ibid.9 Nekoliko podataka iz kronologije spomen područja Petrova gora koje smo upisali u tijelo objekta Memorijalnog parka grafitiranjem njegovih ploha. Izvedeno tijekom izložbe-akcije Jučer sutra: Što napraviti s Petrovom gorom?, epizoda 110 Gal Kirn i Robert Burghardt: “Jugoslovenski partizanski spomenici. Između revolucionarne politike i apstraktnog modernizma”, u: jugoLink. Pregled postjugoslovenskih istraživanja, god. 2, br. 1, 2012., str. 11

spomen područja se nakon gradnje moraju razvijati kroz

dvojaku funkciju, istovremeno kao mjesta sjećanja i mjesta

proizvodnje budućnosti

siniša ilić: o revoluciji – skica, 2012. format: tabak trgovačke hartije dimenzija A4

zarez, xiv /348-49, 20. prosinca 2012. 33temAt: što nAprAviti s petrovom gorom?

u ovom se prijedlogu želim fokusirati na samo je-dan aspekt stanja spomenika na Petrovoj gori, a to je odnos između dominantnih interpretacija

“ideološke” i “neideološke” destrukcije, odnosno način na koji obje kategorizacije procesâ koji su spomenik doveli u sadaš-nje stanje zanemaruju šire ekonomsko-političke dimenzije i kontekst projekta destrukcije (samog spomenika i sjećanja na antifašizam općenito). Ideja izrasta iz činjenice da je naj-veća materijalna šteta nastala od 2008./09. do danas, kad je ukraden najveći broj inox ploča. Krađa je svakako omogu-ćena nemarom države za zaštitu antifašističkih spomenika i nesankcioniranjem krađe, ali je direktno motivirana moguć-nošću prodaje, tj. potražnjom na tržištu sekundarnih sirovina.

“iDeološkA” i “neiDeološkA” DestrukcijA

Iako je riječ o objektu nezaštićenom od strane države, od-nosno službeno zanemarenom i prepuštenom devastaciji i krađi, Bakićev spomenik nije nevidljiv ili nedokumentiran. Nakon uloge koju je odigrao u prvom valu osvješćivanja problematike devastacije antifašističke baštine (u radovima Davida Maljkovića, inicijativama nevladinih udruga), objekt je u širem smislu postao predmetom interesa međunarodnih fotografa, umjetnika i arhitekata koji putuju regijom, a po-novno se javlja i kao odredište privatnih izletnika različitih opredjeljenja.

Ti su izleti možda brojčano zanemarivi naspram predrat-nih posjeta, ali se čine značajnim u smislu simboličke prena-mjene, dakle ne samo dekontekstualizacije, već i rekontek-stualizacije objekta. Za početak, mnogim komentarima izleta zajednička je netočna ili nepotpuna interpretacija ne samo povijesti i gradnje, već i konkretne destrukcije spomenika. Čini se da dominira estetizacija destrukcije koja spomenik čini privlačnijim određenim kategorijama posjetitelja (uni-štena arhitektura socijalističkog modernizma kao predmet suvremenog “ruinizma”), a istovremeno označava dodatnu razinu depolitizacije objekta.

Evidentno je da se sadašnje stanje spomenika lako može interpretirati kao zastrašujuće fascinantna metafora za od-nos države naspram antifašističke i revolucionarne povijesti. Stoga, a u nedostatku službenih informacija na području spomenika (a i na internetu i u drugim bazama podataka dostupnim javnosti), nije teško razumjeti zašto velik broj zainteresiranih izletnika devastaciju spomenika doživljava kao izravno ratnu i nacionalističku, dakle snažno ideološku, motiviranu eksplicitnim porivom za uništavanjem sjećanja na jugoslavensku povijest, odnosno kao dio procesa anti-antifašizma karakterističnog za novouspostavljene etničke države u regiji.

U slučaju ideološki motivirane destrukcije (“spomenik je uništen u ratu”) njezin objekt je multietnički jugoslavenski projekt, i antifašizam kao njegov sastavni dio. Nacionalizam kao razorni faktor se pritom najčešće tretira kao afektivna, arhetipska ili kulturna platforma, a ne kao kompleksnija društvena pojava isprepletena s ekonomsko-političkom tran-zicijom. Takva interpretacija znači brisanje sjećanja na NOB kao borbu za pravedniji ekonomsko-politički sustav, a de-politizacija povijesne klasne borbe omogućava i ignoriranje recentnije simbioze nacionalizma i kapitalizma. Fokus na “kulturnu devastaciju” smješta koncept nejednakosti u polje kulture, odnosno izbjegava pitanje fundamentalne ekonom-sko-političke nejednakosti na kojoj počiva kapitalistički su-stav. Razorna snaga nacionalizma sagledava se kao izolirani proces, a ne kao popratna pojava koja omogućava nasilno uspostavljanje novog klasnog poretka.

Alternativa ovom pristupu jest novija interpretacija de-vastacije kao “neideološke” pojave. Tako npr. Dubravka Ugrešić u nedavno objavljenom tekstu, navodeći upravo

Bakićev spomenik na Petrovoj gori kao primjer, prvo razlaže već uobičajenu etničku motivaciju uništavanja spomenika, a zatim konstatira kako je uzrujava saznanje da se “većina ljudi bavi vandalizmom zbog profita, a ne zbog umjetničkih ili ideoloških uvjerenja”.1 Autorica krađu armature spome-nika povezuje s primjerima krađe bakra i bronce u drugim europskim zemljama, fokusirajući se na ksenofobiju i rasizam koji prate trendove krađe. Kasnije u tekstu Ugrešić također problematizira ideju umjetničke geste ili intervencije u takvim pristupom devastiran spomenički kontekst, uspoređujući umjetnički pokušaj s igrom pokvarenog telefona u kojoj umjetnik interpretira “kriminalan čin kao politički akt”, od-nosno vodi “zakašnjelu bitku s irelevantnim protivnikom”.2

nestAnAk klAsne borbe

Zanimljiv mi je upravo taj moment u kojemu se krađa smje-štena u aktualni kontekst i motivirana profitom može oka-rakterizirati kao ideološki neutralna, samo zato što nije u eksplicitnom dosluhu s nacionalističkom mržnjom. Čini mi se kao da autorica (a njezin je tekst samo primjer određenog pristupa) ponavlja davno diskreditiranu Fukuyaminu tezu o kraju povijesti. Specifičnost neoliberalizma jest da se pred-stavlja kao post/ne/protu-ideološka pojava, iako nam stvarni primjeri pokazuju da prosperira u partnerstvu s pojavama koje jasnije doživljavamo kao ideološke, poput raznih reli-gioznih konzervativizama, fašizma, nacionalizma itd. Mit o kapitalizmu kao neideološkom sustavu omogućava iluziju da nema alternative. Učestalost krađe ukazuje na to da je ona postala gotovo prihvatljiv model ekonomskog djelovanja, uklopljen u sustav koji je otvoren prema svim mehanizmima preživljavanja, pod uvjetom da je riječ o individualiziranim, atomiziranim, prekariziranim aktivnostima. Privilegiranje profita nad socijalnom jednakošću možda nije eksplicitno moralna, ali jest vrijednosna kategorija, stoga mi se čini štetnim o aktualnim oblicima krađe materijala sa spomenika govoriti kao o pojavama lišenim vrijednosne, odnosno ideo-loške dimenzije. Čini mi se da ranija “ideološka” i sadašnja “neideološka” krađa nisu dva odvojena procesa, odnosno da je njihovo odvajanje dio pokušaja maskiranja istog tranzicij-skog kontinuiteta.

Čini mi se produktivnim fokusirati se serijom radova na pitanje nestanka dimenzije klasne borbe iz konteksta doživ-ljavanja spomenika. Kako bi se stvorili uvjeti za postavljanje pitanja o budućnosti (Kako ponovno otvoriti klasno-emanci-pacijska pitanja, odnosno aktivirati ih u/na/oko tog prostora?), predloženim radovima postavljam predpitanja: Kako je spo-menik izgubio revolucionarni potencijal? Je li ispražnjen od značenja/depolitiziran/dezideologiziran, kojim procesima, i što to znači? Je li moguća “neideološka” ili apolitična krađa i razlikuje li se tako nešto pojavno od “ideološke” ili političke krađe? Koji oblici prenamjene već funkcioniraju u spomeniku i na koje načine? Iz čega proizlazi, iza čega se skriva i kako se manifestira suvremena “neideološka” ideologija?

prijeDlog: tri viDeorADA

(1) istrošene slike Rad je snimljen u objektu na Petrovoj gori i bavi se estetizacijom destrukcije. Kamera se fokusira na crne potrgane plastične vreće koje obavijaju kostur ogoljenog spomenika. Crne plastične površine koje titraju na vjetru na trenutke su asocijativne (npr. potrgane zastave), a na trenutke postaju sasvim apstraktne forme (ništa osim krhkosti, nestabilnosti). Zvukom se pokušava potencirati paralela između plastičnih vreća koje pokrivaju devastirane objekte i drugih plastičnih površina iza kojih u sklopu tranzi-cijskih procesa paralelno niču novi objekti. Zvuk kombinira materijale snimljene na Petrovoj gori (zujanje generatora kojim se odašiljači opskrbljuju strujom, zvukovi prirode,

životinje u objektu, npr. šišmiši, povremeno glasno škripa-nje olabavljenih čeličnih ploča, tihi šumovi) s naznakama zvukova snimljenih na građevinskim objektima u Zagrebu (rad strojeva, komunikacija između radnika na objektima).

(2) teAr tHis WAll DoWn AgAin (otkrivAnje reAgAnA) Drugi se video direktnije bavi idejom ideologije u “neideološkom” društvu, a sastoji se od montaže različitih snimaka svečanosti otkrivanja spomenika Ronaldu Reaganu. Prošle godine (2011.), povodom 100-godišnjice Reaganova rođenja i pod pokroviteljstvom američke vlade, a financirano iz javnog budžeta lokalnih sredina, napravljeno je desetak novih spomenika na različitim lokacijama. Fokusiram se na četiri spomenika koji se nalaze na teritoriju nekadašnjih ko-munističkih država (Mađarska/Budimpešta, Poljska/Gdansk i Varšava, Češka/Prag, Gruzija/Tbilisi). Iako predložak možda djeluje anakrono (referiranje na pad Berlinskog zida), čini mi se značajnim da, upravo u trenucima krize, kad velik broj ljudi dovodi u pitanje neoliberalni kapitalizam kao model i razmatra mogućnost pravednijeg sustava, određena konzer-vativna struktura simbolički podcrtava svoj trijumf i ponavlja retoriku demonizacije kolektivističkih modela. Kombiniram snimke s ceremonija otkrivanja, osobito produljujući moment prije otkrivanja spomenika, trenutak u kojem spomenik još nalikuje na duha, nejasnu figuru pokrivenu bijelom plahtom koja vijori na vjetru. Koristim originalan zvuk iz videoza-pisa - ceremonijalnu muziku i fragmente govora političara sa svečanosti otkrivanja. Zbog prirode prikupljenih snimki (iz medija, privatne snimke), estetika nekvalitetne i nejasne slike, emotivnoga govora pod paravanom dokumentarnog, postaje dijelom videa.

(3) izlet kAo FormA (posjećivAnje revo-lucije) Treći rad na didaktičniji način pristupa depoliti-zaciji kroz proučavanje izleta kao forme, tj. prezentacijom dokumentacija izleta kao slijeda slika u kojima se forma ispražnjava i ispunjava novim sadržajem. Želim povući pa-ralelu između krađe materijala i otuđivanja značenja, smisla. Koristim formu izleta jer je ona najkarakterističniji način na koji se spomenik na Petrovoj gori upisuje u kolektivnu svijest/maštu otkad postoji, dakle i prije raspada Jugoslavije. Služeći se tuđom dokumentacijom izleta, uglavnom s interneta, pri-kazujem spomenik u slijedu slika u kojem ga izletnici doku-mentiraju. Tako npr. motoristi spomenik posjećuju jer je ruta zgodan dnevni izlet, fotografiraju svoje motore na različitim lokacijama, raspravljaju o karakteristikama cesta. Amatersko astronomsko društvo napušten spomenik koristi kao idealno mjesto za promatranje zvijezda, uostalom i zato što se nalazi usred neosvijetljenog područja. Neki izletnici razgledavaju spomenik nakon posjete selima u okolici, a prije kupanja i okretanja svinje na ražnju. Dok se fotografije nižu, voiceover donosi izvještaje s izleta. Zanima me postoje li supstancijalne razlike između modela posjećivanja spomenika prije 90-ih i danas, odnosno nudi li izlet kao forma mogućnost repolitiza-cije, je li izlet forma koja može imati revolucionarni potencijal.

Bilješke:1 Dubravka Ugrešić, O kradljivcima bakra, korovu i Wittgensteinu, http://www.zivljenjenadotik.si/prispevki/prispevek/article/o-kradljivcima-bakra-korovu-i-wittgensteinu/, očitano 12. 12. 2012.2 Ibid.

Kako osloboditi slike? o (ne)mogućnosti umjetničke artikulacije slučaja petrova gora

veronika bauer

Projekt JUČER SUTRA organizira WHW, u suradnji sa Srpskim narodnim vijećemPodrška: Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba; Ministarstvo kulture RH.

Projekt se realizira u sklopu projekta WHWa “Početi najbolje što se može (Kako govorimo o fašizmu?)” koji podržava program Kultura 2007-2013 Europske Unije.

Temat pripremila Vesna Vuković.

zarez, xiv /348-49, 20. prosinca 2012. 34temAt: što nAprAviti s petrovom gorom?