zarez 329 temat ekonomska demokracija 03 2012

5/14/2018 Zarez 329 Temat ekonomska demokracija 03 2012 - slidepdf.com

http://slidepdf.com/reader/full/zarez-329-temat-ekonomska-demokracija-03-2012 1/8

J edan od većih prijelomai “paradoksa” koji su de-vedesete donijele bio jeizražen u pitanju uprav-

ljanja ekonomskim procesima. Od

radničkog upravljanja proizvod-nim procesom i stvorenim viškomvrijednosti kao osnovnog narativapolitičko-ekonomskog života dosamorazumljive neprikosnovenostiuprave privatnih vlasnika u novim jedinicama gospodarskog života—privatnim poduzećima. Čitav tajpreokret u javnosti se gotovo panikada ne problematizira sam posebi već se kritika novonastale eko-nomske konfguracije najčešće is-crpljuje u osvrtu na posljedice iprocese—na temelju idealiziraneslike zapada, zapadnog kapitalizmai njegove historije—okarakteri-zirane kao devijacije, a sažete u

sintagmi “privatizacijska pljačka”.Za razdoblje inauguracije politikeradikalne preraspodjele ekonom-ske moći uobičajio se naziv “de-mokratske promjene u Hrvatskoj”.U svrhu minimalnog osvjetljenjakaraktera rečenih promjena kori-sno je iznijeti nekoliko podatakavezanih uz sistemski položaj rad-ništva u razdoblju prije ´90. godine.

Radnic ki savJeti Radnički

savjeti (tijela izabrana na razinipoduzeća tj. radne organizacije,od strane svih članova radnog ko-lektiva) nakon donošenja novogUstava 1974. i Zakona o udruže-nom radu 1976. imaju ovlaštenjebirati izvršne organe i direktore(izbor izvršnih organa uveden je

još 1950. Osnovnim zakonom opredaji državnih poduzeća i višihprivrednih jedinica na upravljanjeradnim kolektivima), a postotakukupne akumulacije kojim rad-nički savjet raspolaže sa početnih25—30% sredinom pedesetih, rastena 100% nakon ustavnih aman-dmana 1971. (Sekelj, Laslo: Jugo-

slavija, struktura raspadanja, Rad,Beograd, 1990.). Savjeti, baremnominalno, osim izbora izvršnihstruktura, izrađuju nacrt statutate plan i program rada i razvoja.Broj radnika koji na području Ju-goslavije sudjeluju u radu savjeta1983. dostiže gotovo pola milijunaili preciznije 484 784 (Potts, GeorgeA.: The Development of the system

of Representation in Yugoslavia

with Special Reference to the Pe-

riod Since 1974, University Press of America, Lanham—New York—London, 1996.). Uz sve rezervei skepsu spram stanja na terenuostaje činjenica Ustavom i Zako-

nom zagarantirane orme i iz njeproizlazećih prava i mogućnosti.

Nova prava i nove mogućnostizagarantirani novom formom usferi ekonomije ukidaju mogućnostparticipacije u upravljanju proce-som proizvodnje i raspodjele zaveliku većinu sudionika—pritom

je svejedno prelaze li prerogativiupravljača na državu ili pojedinca.

Karakter novih odnosa sažima Za-kon o vlasništvu i drugim stvar-nim pravima: “Pravo vlasništva jestvarno pravo na određenoj stvarikoje ovlašćuje svoga nositelja das tom stvari i koristima od nje činišto ga je volja te da svakoga dru-goga od toga isključi, ako to nijeprotivno tuđim pravima ni zakon-skim ograničenjima.” (Zakon o

vlasništvu i drugim stvarnim pra-vima čl . 30. st. 1., “Narodne novine”91/96., 68/98. i 137/99.).

Bez obzira na ograničenja udrugom dijelu osnovna intencija je jasno naglašena, a praksa ju je ned-vosmisleno potvrdila. U razdobljukoje je uslijedilo tema radničkogupravljanja poduzećima postajesvojevrsni tabu odnosno pojavljujese eventualno u okviru nostalgič-nih reminiscencija no nikad kao le-gitimno aktualno političko pitanje.

analiza stanJa U okviru cje-lokupnog problema (ne)bavljenjanavedenom problematikom na-

padno uočljiv je izostanak struk-tura koje bi se ozbiljno sistemat-ski posvetile analizama postojećegstanja, njegove historijske putanjete osmišljavanju organizacijskihpraksi, legislative i općenito poli-tičke agende u svrhu prevazilaženjapostojećeg stanja. Sramežljive pro-gramske stavove poput: “Radničkaparticipacija i suodlučivanje, kao

oblik partnerstva rada i kapitala, jamči pravičnost uzajamnih odnosa,socijalni dijalog, sigurnost rada imotivaciju za rad. Zauzimamose za nove forme radničke parti-cipacije i njihovo ozakonjenje....”(plan 21, Kukuriku koalicija) ilizagovaranje radničkih vijeća kodLaburista teško da možemo sma-trati indicijom ozbiljnog rada nastrukturnim promjenama u smjeruuvođenja demokratske prakse usferu upravljanja proizvodnimprocesom i raspodjelom stvorenihdobara. I jedni i drugi kao ideal

navode uspostavljanje harmonijetj. partnerskog odnosa između radai kapitala uz istovremenu zaštituinteresa obje strane. Ono što remeti

jednadžbu, a ostaje neizrečeno, jeveć spomenuta ormula postojećelegistative: “Pravo vlasništva jestvarno pravo na određenoj stvarikoje ovlašćuje svoga nositelja da stom stvari i koristima od nje čini štoga je volja te da svakoga drugogaod toga isključi...”. Sindikati svo-

jim djelovanjem i promišljanjemnovouspostavljenih ekonomskihodnosa također ostaju u okvi-rima tzv. socijalnog partnerstva.Zahtjevi se uglavnom iscrpljuju u

sferi pravne države, moralizma imaglovito postavljenog problemamaterijalne nejednakosti kojem uprvom redu nedostaje ukazivanjena strukturnu uvjetovanost iste.Ostali društveni akteri čije je dje-lovanje manje ili više javno vid-ljivo—akademski krugovi, mediji,nevladine udruge—za sada tako-đer izbjegavaju postaviti radikalna,sistemski fundamentalna pitanja.Nesumnjivo postoje i svjetlije točkepoput nekih manjih novinskih li-stova, portala, inicijativa i orga-nizacija, no dominira sivilo (bez)idejnog oportunizma i nezaintere-siranosti. Polje interesa i intelektu-

alnih preokupacija te osviještenihi neosviještenih političkih težnjitzv. običnih građana, odbacimo liuobičajene stereotipe, ukazuje serelativnom nepoznanicom. Neza-dovoljstvo i svijest o kretanju upogrešnom smjeru evidentno po-stoji no kakav bi se “novi kurs” izsvega toga mogao izroditi ostajeotvorenim pitanjem.

Bez obzira koliko ga ignoriraliili eskivirali njegovu srž leksičkim,logičkim i sl. akrobacijama pitanjeupravljanja vlastitim radom i iznjega proizašlim vrijednostima idalje je na dnevnom redu. Ra-

sprava se još uvijek odvija na mar-ginama političkog i ekonomskogživota no kako sazrijevaju plodovipreraspodjele ekonomske (a sanjom i političke) moći, socijalnodestruktivne sile, u slijepom naletu,oslobođene spona zaostalih iz vre-mena defenzivne pozicije kapitala,čine probleme akutnijima i odgo-vore nužnijima.

ekOnOMska deMOkRaciJa

B obr oo

g gorr

vr jgovu

srž, pitanje

upravljanja

vlastitim radom i

iz njega proizašlim vrijednostima

i dalje je na

dnevnom redu

zarez, xiv /329, 1. ožujka 2012. 21TEMAT:



D uboka ekonomska idruštvena kriza u kojojse svijet trenutno nalazi,po prvi put nakon pada

socijalizma u državama tzv. Istoč-nog bloka ozbiljnije je pokrenulapreispitivanje temeljnih postavkii principa unkcioniranja modela“demokratskog kapitalizma” kojidanas dominira svijetom. Mnogo-brojne analize neodrživosti kapi-talističkog gospodarskog modela,njegove dominantne uloge u ge-neriranju materijalne nejednakostite doprinosa u kontinuiranom do-kidanju ljudskih i radničkih prava,stvorile su u zadnjih nekoliko go-dina snažnu argumentacijsku bazuza kritiku postojećeg sustava kojapredstavlja kvalitetno ishodište zaartikulirano osmišljavanje mogućih

alternativa. Posebno je ohrabrujućasve izraženija svijest da problemtrenutnog modela nije problem teh-ničke prirode u kojem je navodnouspješan (kapitalistički model)krivnjom zlonamjernih pojedinacadoveo do neželjenih posljedica (po-bornici razema “divlji kapitalizam”i pripadajuće razeologije), već dase radi o dubokom strukturnomproblemu koji samim svojim po-stavkama neizbježno generira ne-ravnopravnost i vodi u društveno-ekonomski kolaps.

Iz same defnicije današnjegsustava kao demokratskog kapita-lizma ili kapitalističke demokracije,

stvara se pogrešna percepcija dase analiza sustava treba (i može)podijeliti na ekonomsko uređenje(kapitalizam) i društveno uređenje(demokraciju) koji bi trebali bitimeđusobno kompatibilni i pružitipojedincima i društvu kontinuiranekonomski rast i osobnu slobodu. Uovom članku pokazat će se suštinskidemokratski defcit kapitalističkedemokracije, razjasnit će se motivirazličitih pokušaja demokratizacijeu okviru postojećih poslovnih orga-nizacija te će se ponuditi mogućesmjernice za osmišljavanje alter-nativa koje bi dovele do pravednih,održivih i istinski demokratičnih

radnih zajednica u budućnosti.

Klasic ni oblici upravlja-

nja u Kapitalizmu Temelj ka-pitalističkog društva kakvo danaspoznajemo može se sažeti u dvaosnovna koncepta—povlaštenostvrijednosti kapitala u odnosu navrijednost rada te na konceptprivatnog vlasništva u najširem

mogućem smislu. Posljedično tome,tipičan poslovni subjekt u kapitali-stičkom modelu posjeduje vlasnikaili, putem dioničarstva, više njih,koji tada mogu autonomno dono-

siti upravljačke odluke u organiza-ciji. Često vlasnici kompanija nitine sudjeluju u upravljačkom pro-cesu izravno već imenuju direktorei upravne odbore koji tada u nji-hovo ime upravljaju kompanijama,ali naravno i dalje ostaju u svakomtrenutku podložni smjeni od stranevlasnika. Po klasičnom kapitalistič-kom poslovnom modelu, radnicine sudjeluju niti u upravljanju nitiu vlasničkoj strukturi niti u raspo-djeli dobiti organizacije za kojurade, već “slobodnom voljom”mijenjaju vlastiti rad za određenunovčanu naknadu.

Zanimljivo je da takav ne-

demokratski model imenovanjadirektora i članova uprava u ka-pitalističkom sustavu dovodi doneočekivanih posljedica. Istraži-vanja pokazuju da je taj model za-pravo izvrstan primjer poticanjanegativne selekcije koja rezultiradovođenjem ne samo nesposobnih,nego često i sociopatski poremeće-nih osoba na najviše upravljačkepozicije u kompanijama [1]. Naime,kapitalizam kao svoj ekonomskicilj postulira maksimalizaciju pro-fta što je ujedno i cilj dioničarima.Prema tome, veće izglede za dobi-vanje posla na rukovodećim pozici- jama imaju osobe koje su spremne

dioničarima ponuditi najveći proftpri tome ne birajući sredstva i me-tode kojima će taj proft biti ostva-ren. Prilično je logično da takav setkriterija znatno pogoduje kandi-datima koji su spremni ignoriratisve socijalne i društvene aktorepri donošenju poslovnih odluka, ato je po defniciji oblik sociopatije.

Znakovito je da taj sustav iz

perspektive dioničara naizgledunkcionira besprijekorno dokstvari za njih idu dobro, odnosnodok proft raste, međutim njegovapuna nakaradnost dolazi do izražajatek onda kad stvari za dioničarekrenu loše. Primjerice, početkomfnancijske krize u SAD-u 2008.godine, izračunato je da prosječangeneralni izvršni direktor (CEO)američkih fnancijskih institucijaima 520 puta veća primanja odprosječnog zaposlenika istih tihinstitucija [2]. Čak i najgorljivijimpristalicama neoliberalnog kapita-

lizma nametnulo se pitanje kakose može očekivati bilo kakav nivoosobne odgovornosti od straneuprave kompanije u slučajevimakada su njihova primanja tolikovisoka da im praktički osiguravajubezbrižan život i nakon eventual-nog otkaza. Taj problem je tolikoznakovit da čak i krupni kapitalistipoput primjerice kapitalističkogmogula Carla Icahna otvoreno za-govaraju “demokratizaciju” uprav-ljanja kompanijama po principu di-oničarskog aktivizma i smatraju da je to nužan preduvjet za uspješnoposlovanje kompanije. Naravno, ta-kav prijedlog i dalje ne predstavlja

nikakav korak prema istinskoj de-mokratizaciji kompanije budući dasu radnici kao najznačajniji dionici(stakeholders) svake radne organi-zacije tom idejom i dalje potpunozanemareni, već više ukazuje na ek-stenzivnost demokratskog defcitakoji je u neoliberalnom kapitalizmutoliko izražen da zabrinjava i nje-gove najveće zagovornike.

Povećanje Produktivnosti i profita Deklarativno navodećipovećanje zadovoljstva zaposle-nika i poboljšanje radne okolinekao razloge, a realno pokušava-

jući postići povećanje produktiv-

nosti i posljedično tome profta,mnoge frme osmišljavaju različitemodele fnancijskog motiviranjaradnika prema ostvarenom rad-nom učinku. Postoje razne vari-

jacije takvih pokušaja, od isplate jednokratnih bonusa, preko def-niranja permanentnih kriterija zaisplatu bonusa pa sve do isplateodređenog postotka ostvarenog

profta odnosno mehanizama ras-podjele dionica frme zaposleni-cima. Iako na prvi pogled djelujekao korak u smjeru demokratiza-

cije poduzeća, malo podrobnijomanalizom postaje jasno da se usvim navedenim slučajevima radiprvenstveno o fnancijskoj kompo-nenti sudjelovanja u ostvarenomproftu kompanije (iako je mjerapovećanja sudjelovanja u proftuvišestruko nadmašena mjerompovećanja profta samog) dok jeupravljačka komponenta koja bizaposlenicima dala utjecaj u do-nošenju poslovnih odluka i daljepotpuno zanemarena [3].

Teško je ne primijetiti da je ta-kav način fnancijske motivacijeradnika krajnje nedemokratičan iupravo zbog toga moralno upitan.

Vezivanje primanja zaposlenika uzuspješnost poslovanja kompanije, abez istovremenog alociranja uprav-ljačkih prava radnicima, zapravoiznimno dobro odgovara kapitali-stičkom sustavu i njegovom inte-resu maksimizacije profta. Dobarprimjer toga je i američka industrij-ska praksa nakon drugog svjetskograta, koja je uz pomoć sindikataizgradila ogromne mirovinske su-stave za radnike koji su fnancij-ski najvećim dijelom orijentiraniupravo na organizaciju u kojoj rad-nici rade. Prividno taj sustav stvaranovu socijalnu komponentu zaštiteradnika, međutim realno on stvara

novi izvor refnanciranja kompanijekroz plaće radnika čiji se značajandio vraća nazad kompaniji kroz mi-rovinske doprinose i kupnju proi-zvoda koje kompanija sama pro-izvodi [4]. Sve zajedno dovodi dopotpuno apsurdne situacije u kojojradnici koji ne sudjeluju u odlučiva-nju i raspodjeli profta svojevoljnood svojih nadnica fnanciraju razvojkompanije, omogućujući još većiproft vlasnicima koji iz svoje dobitine moraju ništa odvajati za razvoj.

Kurioziteta radi, zanimljivo jeprimijetiti da uz spomenute modeleuključivanja zaposlenika u diobufnancijske dobiti frme, postoje i

potpuno suprotni trendovi u kojimase znanje i iskustvo zaposlenikapokušava iskoristiti za defniranjeupravljačkih smjernica kompa-nije, bez nužnog sudjelovanja uraspodjeli dobiti ili ormalne moćiutjecanja na donošenje konkret-nih odluka. Primjeri takvog kon-cepta prvo su se počeli pojavljivatiu japanskim metodama osiguranja

kontrole kvalitete i upravljanja pro-

izvodnim procesima (Kaizen, TotalQuality Management, Lean Mana-gement,…) koji svakom radnikupridaje odgovornost za unapređe-nje dijela poslovnog procesa u kojem on sudjeluje, dajući na taj načinradnicima mogućnost da sudjelujuu upravljanju vlastitim proizvod-nim procesom. Drugi primjer, kojiduboko zadire i u donošenje stra-teški važnih odluka kompanije, je isve popularnija primjena neke odvarijanti tzv. Wisdom o the crowds(mudrost gomile) koncepta koji po-kušava iskoristiti različita znanja,iskustva i perspektive zaposlenikakako bi se došlo do najtočnijeg mo-

gućeg predviđanja budućeg razvojadogađaja. Osim konceptualnih pro-blema poput moguće koreliranostiodgovora te posljedično mogućno-sti veće pogreške, problem takvihmodela je što strukturalno ne rje-šavaju problem demokratičnosti uorganizaciji koja je nemoguća bezmogućnosti istovremenog puno-pravnog sudjelovanja zaposlenikai u upravljačkim i u vlasničkim se-gmentima poslovnih organizacija.

Postojeće alternative Iakopostoji cijeli niz različitih oblikaposlovnih organizacija s obziromna pravnu poziciju i vlasničku

strukturu, iz aspekta demokratič-nosti i sudjelovanja u vlasničkimi upravljačkim pravima, one seuglavnom minimalno razlikuju odgore spomenutog modela neovisnoo tome radi li se primjerice o držav-nim kompanijama, obiteljskim fr-mama ili dioničkim društvima. Je-dina značajna iznimka pri tome jerelativno raširen koncept koopera-tiva (zadruga) koji demokratičnostpostavlja kao jednu od svojih ključ-nih karakteristika. Po samoj svojojdefniciji zadruga je autonomnaorganizacija pojedinaca koji su sedobrovoljno udružili kako bi ostva-rili svoja ekonomske, socijalne i

kulturne težnje kroz demokratskikontroliranu radnu organizaciju.Među mnogobrojnim varijantama,valja izdvojiti dva najvažnija oblikazadružnog organiziranja.

raDnic ˇ Ke Kooperative Početakprvih radničkih kooperativa možese smjestiti u doba industrijske re-volucije kada se ideja kompanija

DemoKratic ˇ nost planiranja i

uPravljanja u PostojećiM poslovnim orGanizacijama o fc mc pz pp mgm m G j

zarez, xiv /329, 1. ožujka 2012. 22 TEMAT: EKONOMSKA DEMOKRACIJA



vođenih i posjedovanih od stranesamih radnika prvi put javila kaomoguća alternativa klasičnom ka-pitalističkom radu za nadnicu. Zarazliku od prije navedenih klasič-nih oblika upravljanja, radničkekooperative strukturno povezujuvlasnička i upravljačka prava po-dijeljena među radnicima, na taj

način osiguravajući ravnopravnostsvih članova radne zajednice kaoosnovni preduvjet demokratično-

sti unkcioniranja organizacije. Po-stoje različite defnicije radničkih

kooperativa, međutim Međuna-rodno alijansa kooperativa navodisljedeće karakteristike:——Cilj organizacije je stvaranje iodržavanje zaposlenosti i generira-nje bogatstva kako bi se poboljšalakvaliteta života članova, zaštitilodostojanstvo rada, omogućilo rad-ničko samoupravljanje i potaknuorazvoj lokalne zajednice——Članstvo je slobodno i dobro-voljno, dostupnost radnog mjesta

je preduvjet za doprinos organiza-ciji vlastitim radom i ekonomskimresursima——Rad u organizaci ji u pravilu iz-vršavaju članovi organizacije——Odnos radnika i organizacijenije klasičan odnos rada za plaćuniti je to odnos autonomnog indi-vidualnog posla——Način unkcioniranja koopera-tiva je demokratski usuglašen međusvim njegovim članovima——Kooperative su autonomne ineovisne s obzirom na defniranostvlastitim radnim odnosima i uprav-ljanje sredstvima proizvodnje

Premda su svim radničkim ko-

operativima navedene karakteri-stike zajedničke, svejedno postojicijeli niz njihovih implementacija upraksi. Velik dio radničkih koope-rativa ima sličan oblik unutrašnjegustroja poput klasičnih kompanija(tj. klasične strukture uprave—upravni odbor, menadžment i sl.)s tom razlikom što u ovom slučajuradnici imaju moć izbora i smjenečlanova uprave i menadžmenta ubilo kojem trenutku. S druge strane,neke druge radničke kooperative supokušale pronaći kreativnije načineupravljanja koji bi bili što bliskijidemokratičnom proflu organiza-cije. Tako primjerice postoje koope-

rative u kojima se sve odluke unutarorganizacije donose glasanjem svihčlanova kooperativa ili pak one ukojima se svi članovi ravnopravnoizmjenjuju na svim unkcijama unu-tar kooperativa.

Trenutna svjetska gospodarskakriza možda je i najbolje pokazalaprednosti kooperativnog ekonom-skog modela u kojem je jasno na-značeno da stvaranje profta nijeprimarni cilj tih organizacija već da je to kvaliteta života članova koo-perativa te vrijednosti koje koope-rativa donosi zajednici. Takav kon-cept pokazao se iznimno otporan naučinke krize; u trenutku najveće ne-

zaposlenosti u Španjolskoj od 1994.godine, broj zaposlenih u radničkimkooperativama porastao je 7,2 % uzadnjem kvartalu 2011. godine [5].

Iako u javnosti to uglavnomnije tako percipirano, produktiv-nost radnika u radničkim koope-rativama se pokazala višom odproduktivnosti radnika u klasič-nim organizacijama te i unutar

kapitalističkog sustava i tržišnoggospodarstva mnoge radničke ko-operative uspješno posluju i konti-nuirano rastu. Najtipičniji primjer jebaskijski multinacionalni div Mon-dragon koji je ustrojen kao ede-racija radničkih kooperativa i kojidanas zapošljava preko 80.000 ljudiu 17 država te posluje s godišnjimprihodom od preko 14 milijardieura. Trend osnivanja radničkihkooperativa prisutan je u cijelomsvijetu, a osobito u državama La-

tinske Amerike (s naglaskom naVenezuelu gdje je to dio službenevladine politike), Kanadi, Španjol-skoj, Francuskoj, Italiji i Portugalu.

Nažalost, ustroj kompanije uormu radničkog kooperativa, nijeujedno i garancija da će se kom-panija u svom poslovanju ponašatidemokratično i odgovorno. Nisu ne-zabilježeni slučajevi da se radničkikooperativ u svojem odnosu premadobavljačima i radnicima u drugimdržavama odnosi kao klasičan kapi-talist koji želi iskoristiti jetinu radnusnagu za maksimizaciju profta. Pri-mjer toga su višekratni štrajkovi rad-nika Mondragona u Poljskoj zbog

premalih plaća i neusporedivo lošijihradničkih prava od radnika u matič-nim kooperativima u Španjolskoj.

Korisnic ˇ Ke Kooperative Druginajčešći oblik kooperativnog or-ganiziranja su korisničke koope-rative. To su radne organizaciječiji su vlasnici korisnici njihovihusluga. Takav oblik organiziranja

specifčan je po tome što je ciljorganizacije pružanje kvalitetnihusluga korisnicima za najmanjumoguću cijenu, najčešće uz pretpo-stavku da sama organizacija trebaposlovati neproftno. Korisničkekooperative prisutne su u cijelom

svijetu u mnogim područjima—prehrambenoj industriji, lancimasupermarketa, osiguranju, stambe-nom sektoru itd. Prema podacimaMeđunarodne alijanse koopera-cija, preko 100 milijuna ljudi radiu korisničkim kooperativama, što

je 20% više od broja zaposlenih umultinacionalnim kompanijama.Poslovni model u kojem ne postojipritisak stvaranja profta dioniča-

rima omogućava korisničkim koo-perativama da budu konkurentnijeod kompanija orijentiranih na pro-ft, što često dovodi do stvaranjamonopolističkog položaja na trži-štu. Tako su primjerice stambene

zadruge u Nizozemskoj vlasniceoko 40% ukupnog stambenog pro-stora, a korisničke kooperative uŠvicarskoj, Singapuru i NovomZelandu drže preko 50% prodaje

kućnih potrepština putem vlastitihprodajnih lanaca [6].

Premda nedvojbeno pred-stavljaju velik korak naprijedprema implementaciji ekonomske

demokracije u internom sustavu,korisničke kooperative trenutno idalje unkcioniraju u sustavu tržiš-nog gospodarstva, što automatskipodrazumijeva pritisak na održa-vanje što nižih cijena i što, nadalje,u slučaju međusobnog konkurira-

nja dviju ili više kooperativa, možeoznačavati da će onaj nekonkuren-tniji poslovati loše i možda biti pri-siljen na bankrot ili otpuštanja, ato pak dovodi zaposlenike te koo-perative u neravnopravan položajs ekonomsko-socijalne točke gle-dišta. Takva mogućnost dovodi dozaključka da demokratičnost unu-trašnje organizacije radnog kolek-tiva nije dovoljna da bi osiguralaistinsku ekonomsku ravnopravnostpojedinaca u društvu kao cjelini, atime ujedno i demokratičnost eko-nomskog sustava u cjelini.

ZaKljuc ˇ aK Iz iskustva proteklih

godina, a također i iz jednostavnihlogičkih i teoretskih razmatranja,sve je jasnije vidljiva potpuna ne-

adekvatnost i licemjerje današnjegsustava demokratskog kapitalizma.Ideja prema kojoj ekonomski su-

stav unkcionira na temeljimakapitalističkog slobodnog tržišta,reguliranog od strane “demo-kratski” izabrane predstavničkevlasti, pokazala je svoju trulež upunom smislu te riječi. Predstav-nički politički sustav u kojem supredstavnici izabrani na izborimas relativno malim odzivom i u ko-

jem su praktički neopozivi prijekraja svojih mandata već sam po

sebi ne odaje dojam istinske demo-kratičnosti. Ako uzmemo u obzirda bi taj sustav trebao kontroliratikapitalistički regulirano slobodnotržište kojim vladaju megakorpo-racije nerijetko bogatije i od cijelihdržava, postaje jasno koliko je taideja naivna.

Prema istraživanju američkogInstituta za politička istraživanja(Institut or Policy Studies), od100 najvećih ekonomskih sustavana svijetu, samo 49 su države, a51 korporacije. Zbrojeni prihodi200 najvećih svjetskih kompanijaveći su od svih država na svijetuzajedno, bez najvećih 10. Premda

je tih 200 kompanija odgovornoza skoro trećinu svjetskog gospo-darstva, istovremeno zapošljavajusamo 0,78% svjetske radne snage.O koncentraciji korporativne moći još indikativnije govori istraživanjeFederalnog tehničkog instituta uZürichu koje je pokazalo da po-stoji vrlo kompleksna mreža vla-sničke povezanosti relativno malogbroja najvećih svjetskih kompanijakoje drže disproporcionalno velikudio svjetske ekonomije [7]. Akose uzme u obzir da se u kapitali-stičkom sustavu sve vrti oko novcai profta, potpuno je jasno kolikiutjecaj imaju korporacije na demo-

kratski izabrane predstavnike kojibi trebali biti instrument demokrat-ske kontrole slobodnog tržišta.

Iz svega navedenog vrlo jasnoproizlazi da je pitanje demokratič-nosti radnih organizacija iznimnokompleksan problem s mnogo ak-tora koji na njega utječu. Premda in-terno neke organizacije, poput pri-mjerice naprednih verzija radničkih

kooperativa, mogu unkcioniratirelativno demokratično, niz vanj-skih aktora jasno postavlja okvirete demokratičnosti i onemogućavanjenu punu realizaciju. Svaka te-žnja prema ostvarivanju (utopij-skog) civilizacijskog cilja stvaranja

potpuno ravnopravnog, demokrat-skog, solidarnog i humanog društvamorala bi se temeljiti na sljedećimpostavkama:——potpuna politička demokratič-nost—mogućnost direktnog demo-kratskog odlučivanja o pitanjimavažnima za zajednicu——potpuna ekonomska demo-kratičnost—vlasništvo nad radnimorganizacijama, sredstvima za pro-izvodnju i rezultatima proizvodnjemora biti u potpunosti prepuštenodionicima koji su zainteresirani zarezultate radnog procesa——demokratičnost mora biti pot-puno inkluzivna—svi sudionici

radnog procesa moraju biti ravno-pravni bez obzira na njihovu unk-ciju i geograski položaj——dionici zainteresirani za rezul-tate radnog procesa nisu samo rad-nici već i korisnici, dobavljači telokalna zajednica u kojoj se radniproces odvija——slobodno tržište i tržišno natje-canje negativno utječu na demokra-tičnost radnog procesa te bi mo-rali biti zamijenjeni adekvatnijimkonceptima

Premda bi današnja politička iekonomska elita ovakve zaključkeproglasila radikalnima, teško je neprimijetiti da striktno logički gle-

dano malo toga može biti radikalnijeod današnjeg disbalansa raspodjelemoći i bogatstva uz potpuno iracio-nalne te socijalno i ekonomski neo-držive modele koji taj disbalans kre-iraju, održavaju i kontinuiranopovećavaju. Razvoj alternativnihrješenja nije niti lagan niti brz, alisvakim danom je sve jasnije odakletreba početi.

Literatura: 1] Paul Babiak, Robert D. Hare. Snakes in

Suits: When Psychopats Go to Work. theUniversity o Michigan : HarperCollinsPublishers, 2007.

2] Corporate Democracy is a Myth. The

Icahn Report. [Online] 06 18, 2008. [Cited:2 16, 2012.] http://www.icahnreport.com/report/2008/06/corporate-democ.html.

3] The Origin and History of the ESOP and Its Future Role as a Business

Succession Tool. Menke, John D. andBuxton, Dickson C. s.l. : JOURNALOF FINANCIAL SERVICEPROFESSIONALS, 2010, Vol. 5.

4] Thompson, Fred. Fordism, Post-Fordismand the Flexible System o Production.[Online] [Cited: 2 16, 2012.] http://www.willamette.edu/~thompso/MgmtCon/Fordism_&_Postordism.html.

5] Kelly, Nicola. Spanish co-operatives see

an increase in Employment o up to 31%.The Co-operative News. [Online] 2 2, 2012.[Cited: 2 16, 2012.]

6] International Co-operative Alliance.Statistical Information on the Co-operative

Movement. [Online] [Cited: 2 16, 2012.]http://www.ica.coop/coop/statistics.html.

7] Revealed—the capitalist network that

runs the world . Coghlan, Andy andMacKenzie, Debora. 2835, Sutton : NewScientist magazine, 2011.

8] Shah, Anup. The Rise o Corporations.Global Issues. [Online] 12 5, 2002. [Cited:2 16, 2012.] http://www.globalissues.org/article/234/the-rise-o-corporations.

9] Is Organizational Democracy Worth

the Effort? Harrison, Jerey S. andFreeman, R. Edward. 3, s.l. : The Academyo Management Executive (1993-2005),

2004, Vol. 18.10] Workplace Democracy: Why Bother? .

Foley, Janice R. and Polanyi, Michael. 27, s.l.:Economic and Industrial Democracy, 2006.

11] Evaluating Strategies for Negotiating

Workers” Rights in Transnational

Corporations: The Effects of Codes of

Conduct and Global Agreements on

Workplace Democracy . Egels-Zandén,Niklas and Hyllman, Peter. 2, s.l. : Journalo Business Ethics, 2007, Vol. 76.

12] The Labor-Management Cooperation

Debate: A Workplace Democracy

Perspective. Klare, Karl E. 39, s.l. : 23 Harv.C.R.-C.L. L. , 1988.

13] Workplace Democracy & Market

Reconstruction: An Agenda for Legal

Reform. Klare, Karl E. 1, s.l. : 38 Cath. U. L.

14] Ellerman, David. The Case for Workplace Democracy.

15] On the Role of Capital in “Capitalist”

and in Labor-Managed Firms. Ellerman,David. 1, s.l. : Review o Radical PoliticalEconomics, 2007, Vol. 39.

16] Wright, E. O. Envisioning Real Utopias.

2010.

17] The Mondragon CooperativeMovement. s.l. : Harvard Business School.

Iz same defnicije današnjeg sustava

kao demokratskog

kapitalizma ili

kapitalisticke

demokracije

stvara se pogrešna

percepcija da se

analiza sustava

može podijeliti

na ekonomsko

ured enje

(kapitalizam) i

društveno ured enje

(demokraciju)

zarez, xiv /329, 1. ožujka 2012. 23 TEMAT: EKONOMSKA DEMOKRACIJA



U travnju 2004. pozvan sam da

održim prezentaciju o iskustvima

jugoslavenskog samoupravljanja

Komisiji o sindikalnom pokretu u

bolivarskom revolucionarnom pro-

cesu na Drugoj svjetskoj konerenciji

solidarnosti s bolivarskom revoluci-

jom u Caracasu, Venezuela. U svom

govoru o poukama iz tog iskustva

(koje je preneseno i cirkulirano u

Venezueli) identifcirao sam osnovna svojstva samoupravljanja, kako se

mijenjalo kroz 40 godina te neke nje-

gove pozitivne i negativne strane.[1]

Unutar godinu dana, proces

kretanja prema radničkom uprav-ljanju u Venezueli se značajno ubr-

zao. Stoga sam se, kad sam pozvan

govoriti na panelu Radnici u re-voluciji: Bolivarsko suupravljanje,alternativni ekonomski model u

Valenciji travnja 2005. na Trećoj

svjetskoj konferenciji solidarnosti s bolivarskom revolucijom, odlu-

čio fokusirati na probleme s ko-

jima će se venezuelanski radnici irevolucija suočiti u kretanju prema

su-upravljanju.

I deja radničkog upravljanja,samoupravljanja, suuprav-ljanja i proizvodnje udru-ženih proizvođača bila je

2004. u Venezueli zapravo i zahtjevi san. Danas se, uzmemo li korakepoduzete u tvrtkama kao Invepal,cadafe, cadela i alcasa [*] (i snadom da daljnji koraci uskoro sli-

jede), pretače u realnost. To značida se morate pripremiti na borbusa stvarnim problemima radničkogupravljanja. Da bih vas naveo damislite o ovim problemima, danasželim istaknuti negativnu stranu

jugoslavenskog samoupravljanja.Naročito želim postaviti ono štozovem sedam teških pitanja štoizniču iz jugoslavenskog iskustva.Mislim da biste trebali razumjetiprobleme koji su tamo iskrsnuli.U nekom obliku bi se mogli poja-viti i ovdje (možda čak i u goremobliku). Ako se pojave, bit će trimogućnosti:1] Problemi neće biti razriješeni,a neuspjeh u pronalasku dobrihrješenja će diskreditirati radničkoupravljanje.2] Probleme će riješiti sami radnici.3] Probleme će riješiti netko drugi.

Međutim, prije no što krenem

govoriti o problemima, dopustiteda naglasim kako sam uvjerenda je radničko upravljanje jedinastvarna konačna alternativa kapi-talizmu. Kad radnici budu sura-đivali u proizvodnji i kad shvateda korist od svoga rada imajuoni sami, a ne vlasnici kapitala,radničko upravljanje može poka-zati, iz više razloga, da je daleko

nadmoćniji oblik organiziranjaproizvodne aktivnosti:1] Bez kapitalističkog izrabljivanja,postoji sklonost suradnji s radni-cima koji vas okružuju kako bi seposao obavio dobro i kako bi sesvi ponosili svojim radom, umjestoda se pokušava raditi što je manjemoguće.2] Znanje koje radnici imaju usvojim glavama o boljim načinimaobavljanja posla, znanje koje sene dijeli s kapitalistima, može sesad aktivirati kako bi se odmahunaprijedilo proizvodnju, ali i za

buduće inovacije.3] Postaje nepotreban trošak nad-zornika i kontrolora, čija je glavnauloga da paze da ljudi koje nadgle-daju marljivo rade, i to do stupnjada je proizvodnja organizirana nena osnovu ekasnosti nego da bise kontrola učinila jednostavnijom.Ta i druge iracionalne osobine ka-pitalizma više nisu nužne.4] Radničko upravljanje nudi mo-gućnost kombiniranja mišljenja ičinjenja, ukidanja podjele na rad-nom mjestu između onih koji mi-sle i onih koji rade. Dakle, nudimogućnost da svi radnici razvijajusvoje sposobnosti i potencijal. U

tom smislu, radničko upravljanjemože pospješiti produktivnost iinovaciju.

Razdoblje IndustRIjalIza-

cIje Svaka rasprava o problemima jugoslavenskog samoupravljanjamora se smjestiti u pravi kontekst:Jugoslavija, ne smijemo zaboraviti, je nekoć bila priča o uspjehu. Sma-trali su je alternativom i državnimdruštvima Istoka kao i kapitalistič-kim društvima Zapada. Imali suvisoke stope rasta u 1950-ima kad je samoupravljanje uvedeno, a iako je rast opao kroz 1960-e i 1970-e,ostao je prilično visok. Jugosla-

vija se u tom razdoblju industri- jalizirala, te krenuvši od pretežnoseljačke agrikulturne osnove po-staje zemlja koja izvozi industrijskeproizvode u Zapadnu Europu. Ali,kao što sam naznačio, bilo je pro-blema. Počet ću s problemom kojisam spomenuo u prošlogodišnjemgovoru—jazom između onoga štosu radnički savjeti mogli u teoriji i

onoga što su stvarno činili. Godine1950. kad je Maršal Tito uveo novi

zakon o radničkom samoupravlja-nju, priznao je zaostalost jugosla-venskih radnika i strahove mnogihda je radnička kontrola preura-njena jer “radnici neće uspjetisvladati složene tehnike upravlja-nja tvornicama i ostalim poduze-ćima”. Titov odgovor je bio—nemožemo čekati da se svi obrazuju.“U samom procesu upravljanja, uneprekidnom procesu rada i uprav-ljanja svi će radnici steći potrebnoiskustvo. Upoznat će se ne samo sradnim procesom, nego također sasvim problemima svog poduzeća.Samo će kroz praksu radnici nau-čiti kako voditi evidenciju koliko

materijala mogu koristiti, a kolikomogu prištedjeti… Naučit će ko-liko visok mora biti prihod njihovapoduzeća…i koliko ostatka viškavrijednosti mogu iskoristiti za po-dizanje vlastitog standarda života”.

Kao što sam naznačio zadnjiput, jugoslavenski radnici su zaistapostali dobro inormirani o svo-

jim poduzećima, mnogi su imaliiskustvo sudjelovanja u radničkimsavjetima na razinama pogona i po-duzeća. Međutim, nije se dogodiloono za što je Tito pretpostavio daće se dogoditi. Godine 1975., 25godina nakon što je zakon uveden,

jugoslavenski autor, Jože Goričar

ovako opisuje jaz između radnikate menadžera i njihovih stručnjaka:Riječ je ili o unkcionalnoj di-

erencijaciji, hijerarhiji znanja iekspertize ili o posljedici atomi-ziranih i monotonih industrijskihoperacija koje radniku nude…samo oskudnu priliku za razvoj,kroz izvršavanje svojih dužnosti,bez ikakve supstancijalne količineslobode misli, mašte ili invencije.Ako svemu tome dodamo raz-mjerno dug i iscrpljujuć radni dan,dobivamo cjelokupan set okolnostikoji sputava radnike da se inten-zivnije angažiraju u upravljanjusvojim radnim organizacijama.[2]

Što se dogodilo? Iako su rad-nički savjeti imali moć odlučivanjao kritičnim pitanjima kao što suinvesticije, marketing, proizvodneodluke, nisu se osjećali kompeten-tnim za donošenje tih odluka—uusporedbi s menadžerima i tehnič-kim ekspertima. Tako su u mnogimpoduzećima radnički savjeti biliskloni pečatirati prijedloge koji su

dolazili od menadžmenta. (Napo-kon, menadžeri su sudjelovali uprihodu frme i imali zajedničkiinteres da frma dobro posluje.)Radnički su savjeti proveli mnogovremena raspravljajući o stvarimau kojima su se osjećali kompeten-tnima suditi—poput pravednostirelativnih prihoda unutar podu-

zeća. A kada su krivili menadžerezbog loših rezultata, menadžeri suodgovarali—vi ste donijeli odluku.Međutim, to nije odgovor koji suradnici prihvaćali; često je pozicijakoju su zauzimali bila: mi radimosvoj posao dobro pa očekujemo dai vi radite svoj. Radnički su savjetiponekad uklanjali menadžere kojisu davali loše prijedloge. U takvimslučajevima su unkcionirali kaoizborno tijelo nezadovoljno svo- jom vladom, ali ne kao vlada sama.

NužNost samoobrazovaNja Kako izbjeći takvu situaciju, taj

jaz između stručnjaka i radnika?

Dvadeset i pet godina nakon uvo-đenja radničkog upravljanja bio

je još uvijek tu. Goričar je rekaoda se radi o niskom nivou razvojai da se radnici trebaju samoinstru-irati i samoobrazovati. Ali ukazu-

jući na monotone i duge, iscrplju- juće radne dane, on sam otkrivaproblem u svakoj sugestiji da seradnici obrazuju. Dopustite da pri-mijetim da je osnovni problem biošto se nikakvo obrazovanje nijedogađalo na radnom mjestu. Za-što učenje principa računovodstva,knjigovodstva, marketinga itd. nijebilo dio posla? Ne nešto što bi tre-balo dodati dugom i iscrpljujućem

radnom danu—nego nešto što bitrebalo inkorporirati u radni dan.Drugim riječima, redenicija radakako bi se uključio proces proi-zvodnje radnika je ono što rad-ničko upravljanje treba. Očito, touključuje ekspanziju netradicio-nalnog radnog dana i skraćivanjetradicionalnog radnog dana (zakoji su povećana produktivnost iefkasnost esencijalne). To jugo-slavenska samoupravna poduzećanisu učinila. A rezultat? U mnogimsu poduzećima radnici imali za-konsku moć koju nisu mogli upo-trijebiti. Redefnicija rada i radnogdana kako bi se uključilo učenje je

samo jedno moguće rješenje togproblema. Pitanje o kojem trebamisliti jest kako dovesti samou-pravljanje do realizacije svog po-tencijala. Prvo pitanje koje zatimželim postaviti jest: Kako razbiti

podjelu unutar poduzeća između

onih koji misle i onih koji rade?Dopustite da se sad okrenem

nizu problema vezanih uz način

unkcioniranja jugoslavenskih sa-moupravnih poduzeća u ekono-miji. Što se primjerice dogodilo kad

je potražnja za proizvodima kojesu proizvodili pala? Znamo što sedogađa u kapitalizmu: ako se pro-

ti ne mogu ostvarivati prodajomroba, ljudi se otpuštaju, ostaju bezposla. To se nije događalo u jugo-slavenskim poduzećima. Postojala

je solidarnost među radnicima usvakom poduzeću—kako možešotpustiti članove vlastitog kolek-tiva? Tako su poduzeća nastavljalaproizvoditi—čak i bez prodaje,proizvodili su za skladištenje. Uterminima stabilnosti ekonomijekao cjeline, u usporedbi s kapitaliz-mom, to nije loše jer se održavajuprihodi i recesija se neće produbitizbog nezaposlenosti. Međutim, nesamo da su poduzeća plaćala radni-cima njihove osobne dohotke, nego

su također morala kupovati siro-vine. Kako su to činili bez upadanjau ozbiljne nancijske teškoće? Paokrenuli su se bankama kako bi po-sudili sredstva da bi prebrodili ta-kva razdoblja. A banke (koje su če-sto bile partnerstva između velikihsamoupravnih poduzeća i lokalnihuprava) su u takvim slučajevimanaginjale posuđivanju. Međutim,to je uzrokovalo problem ovisnostirmi o bankama i također, kao re-zultat liberalne bankovne politike,izvor infacijskih tendencija. To subili problemi. Ali što su bila rješe-nja? Drugo pitanje je: Što činiti u poduzeću kojim upravljaju radnici

kad prodaja padne?Dopustite da elaboriram taj

problem isticanjem sljedeće ka-rakteristike jugoslavenskog samo-upravljanja. Postojala je solidar-nost među radnicima pojedinačnihpoduzeća, ali ne između radnikau različitim suparničkim poduze-ćima. Che Guevara je 1959. nakonposjeta Jugoslaviji komentirao dane smijemo izgubiti iz vida da suprofti ovih poduzeća podijeljenimeđu radnicima; međutim, ista-knuo je, da je svaka rma “uklju-čena u nasilnu borbu s konkuren-cijom oko ci jena i kvalitete”. Che

je također primijetio postojanje

stvarne opasnosti da natjecanje“uvede aktore koji iskrivljuju onošto bi socijalistički duh trebao biti”.[3] Da, defnitivno je postojao ma-njak solidarnosti između radnikau suparničkim poduzećima. Ali tonije bio jedini problem. Postojalo je i dupliciranje investiranja. Podu-zeća su se borila za isto tržište te in-vestirala u tu svrhu. Jedan ishod je

sEDam tEŠKIH PItaNja Poglle iz knige build i Now: socialim for he tweny-Fir Cenury (2006).,

koe rzr prolee ezne uz pokuš upoe rdnickog ouprln u išo

jugolii, poezno prolei koi e d u ezi i lu u venezueli michel Leowiz

zaez, xiv /329, 1. ožujka 2012. 24TEMAT: EkonoMskA dEMokrAcijA



Kad radnici budu

surad ivali u

proizvodnji i kad

shvate da korist

od svoga rada

imaju oni sami,

a ne vlasnici

kapitala, radnicko

upravljanje može

pokazati da je

daleko nadmoćniji

oblik organiziranja

proizvodne aktivnosti

zaez, xiv /329, 1. ožujka 2012. 25 TEMAT: EkonoMskA dEMokrAcijA



TRINAEST CRTICA O NEIZBJEŽNIM MAKRO PERSPEKTIVAMA DIREKTNE DEMOKRACIJE Direktnodemokratski model upravljanja i država kao kontekst Toni Prug




M ogućnost ostvariva-nja ekonomske de-mokracije, odnosnoupravljanje samih

radnika svojim radnim mjestom je uvijek ovisila o snazi i samoor-ganiziranosti radnika, te o nikomei ničemu drugom. Radnici su toupravljanje vršili putem općih sa-stanaka na kojima se raspravljalo idemokratski odlučivalo ponajprijeo poslovanju frme, ali i o potre-

bama zajednice i cjelokupnog druš-tva ukoliko su to društvene prilikedopuštale, odnosno ovisno o tomekoliki je dio društva bio zahvaćenpromjenama (većina primjera iz po-vijesti odvija se u ratnim ili izvan-rednim uvjetima, te u periodimakorjenitih društvenih promjenakoje zahvaćaju cjelokupno druš-tvo—revolucijama). Budući da jepotrebna koordinacija aktivnostirazličitih aktera u proizvodnji kakounutar poduzeća tako i van njega(npr. zajednica) radnici na spo-menutim općim sastancima birajusvoje delegate koji prenose stavovei mišljenja samih radnika, odno-

sno baze, na “šire” skupštine. Rad-nici su ovu praksu često provodilispontano uz veću ili manju pomoćslužbenih organizacija, te je demo-kratsko upravljanje bila prirodnatendencija njihove borbe, najčešće u

jeku kapitalističkih kriza. Primjereza to možemo naći u Španjolskojrevoluciji i ruskim Sovjetima, alii suvremenim borbama seljaka iradnika koji se organiziraju mimosindikata i njihovih tobožnjih pred-stavnika. Pojam delegatstva i dele-giranja nije nova politička ideja, noonako kako ga je shvatila radničkaborba u proteklih stotinjak godinazajedno sa suvremenim prosvje-

dima, blokadama i općim sastan-cima naroda uvelike se razlikuje oduobičajene forme predstavništva isluži kao model za transformacijukompletnog političko-ekonomskogsustava u kojem živimo.

U Hrvatskoj pitanje demokrati-zacije radnog mjesta isključeno jeiz rasprava, te je ekonomska sferapotpuno zapostavljena i ignorirana,

rezervirana za menadžere, šefove

i gazde koji se “znaju” nositi sadinamičnim upravljanjem tvrtke,dok radnicima ostaje samo posluš-nost i izvršavanje odluka na kojenisu utjecali. Kruta hijerarhija naradnom mjestu prihvaćena je kaoneupitna datost, a sam spomen rad-ničkog učešća u poslovanju dižekosu na glavi menadžerima, direk-torima i upravi.1 Ako se i postaviproblem radničkog (su)odlučiva-nja to se maskira sintagmama so-cijalnog dijaloga i “prijateljstva”rada i kapitala, a u većini slučajevastavove radničkih skupština (akoiste uopće postoje) doživljava sekao anketu, odnosno bez ikakve

mogućnosti primjene izglasanihodluka. Jednako tako, sama struk-tura radničkih organizacija poputsindikata nedvojbeno je hijerar-hijski ustrojena, te glas i mišljenjebaze ne dolazi do otuđene vrhuške,čime se apatija radništva i osjećajvlastite nesposobnosti konstantnoperpetuira. Komunikacija izmeđubaze i predstavništva skoro i nepostoji tj. komunikacija je jedno-smjerna—odozgo na dolje. Eko-nomska demokracija pojam je samargina današnjih političko eko-nomskih tema, označena kao avetprošlosti.

U tekstu ću ukratko izložiti ogra-

ničenost ekonomske demokracije,osnovne karakteristike delegatskogsistema i povijesne primjere koji sunastojali razviti taj princip.

Ogranic ˇ enOst ekOnOMske de-

MOkracije Valja odmah napo-menuti da nije dovoljno zalagatise za ekonomsku demokraciju tj.demokratizaciju radnog mjestaunutar kapitalističkog sustava, alii državnog socijalizma, jer iakoradno mjesto može postati boljei humanije, ovime se ne rješavasuština problema, odnosno logikasamog sustava unutar kojeg onadjeluje. Unutar kapitalizma pri-

mjer za to su zadruge i radničkekooperative poput Mondragona.Radnički savjeti u Jugoslaviji bilisu organizacije radničkog upravlja-nja, a zbog tzv. socijalističke robneproizvodnje, odnosno kombinira-nja socijalizma s tržištem, radniknije više bio defniran kao onajkoji zarađuje nadnicu, već proi-zvođač—vlasnik koji dobiva dio

dobiti od svog poduzeća. Radnicisu se onda ponašali više kao kolek-tivni poduzetnici nego kao organiradničke kontrole nad upravlja-njem poduzeća i društva u cjelini.Osjećaj nemogućnosti upravljanja

doveo je do održavanja mentalitetarada za nadnicu.2 S druge strane,postojanje birokratske klase do-datno je sprječavalo značajnijeradničko odlučivanje. Što se tičekooperativa, ali donekle i radničkihsavjeta, određen pomak prema de-mokratizaciji radnog mjesta ne ga-rantira da će se cjelokupno poslo-vanje promijeniti. Kapital i tržišteće i dalje raditi po svome, diktira- jući svoju logiku i okvir poslovanjakooperativi, dok će unutar radnogmjesta sada postojati demokratskiuređeni kapitalisti koji nastavljajuraditi po tržišnoj logici. Zahtijevatiradničko suodlučivanje, pa čak i

samoodlučivanje, unutar kapita-lističkog sustava značilo bi pokritiminimalan aspekt borbe i težnjiza pravednije društvo. Vječna jedilema kooperativa, ali i radnič-kih savjeta u Jugoslaviji, bila jeproizvodnja za osobnu korist iliza općedruštvenu. Pod kapitaliz-mom najčešće će prevagnut ovaprethodna, dok će potonja zavi-siti o solidarnosti i organizaciji udruštvu.

Državni socijalizam se s drugestrane nameće kao jedini posloda-vac, a državna mašinerija u oblikupartije raspoređuje višak vrijednostibez ili sa minimalnim uplivom glasa

radnika. Ukoliko se nastoji “odozgo”uvesti učešće radnika u upravljanjudruštvom rijetko to postane praksa,već se odnosi na odobravanje pri- jedloga nametnutih od strane auto-riteta, a ne o istinskom upravljanjuradnika kako radnim mjestom tako icjelokupnim društvom. Tako primje-rice radnički savjeti u Jugoslaviji nisuparticipirali u upravljanju, već su to

ostavljali direktorima i tehničkimosoblju zbog osjećaja nekompeten-tnosti i nedovoljnog informiranja.Nametanje takvog sistema dekre-

tima i odlukama “odozgo” ništa neznači ukoliko to ne proizlazi iz sameaktivnosti radnika. Iluzorno je oče-kivati da će ako se uvede mogućnostdelegatskog donošenja i provođenjaodluka društvo automatski prosperi-rati. Koliko je besmisleno uvođenjenovih odnosa putem dekreta bili susvjesni i jugoslavenski teoretičarikoji su pisali u to doba: “novi odnosise ne mogu uvesti, oni se izgrađujuu procesu složene i teške borbe iz-među starog i novog, u čemu presuduulogu imaju snaga, utjecaj i usmjere-nost djelovanja organiziranih snagadruštva.”3 Ili: “ostvarivanje delegat-skog sistema u najvećoj mjeri zavisi

od toga koliko će uspjeha radničkaklasa obavljati svoje samoupravne ipolitičke funkcije u društvu.” 4 Dru-gim riječima, oslobođenje radničkeklase će biti djelo samih radnika ilise neće niti ostvariti. Samo radnicimogu na svojim leđima iznijetu tupobjedu budući da to mora izviratiiz njihove samostalne prakse. Orga-nizirano radništvo svjesno potrebetakve prakse teže će se razoriti dr-žavnom ili kapitalističkom represi- jom jer se oslanja na vlastite snagei solidarnu zajednicu.

Jednako tako, zalagati se samoza demokratizaciju ili tzv. podruštv-ljavanje politike znači parcijalno

obuhvatiti problem. Stoga, raspravao ekonomskoj demokraciji nužnomora sadržavati širi kontekst unutarkojeg se ona ostvaruje jer jedinoovim putem društvo može djelovatina istinski ravnopravnim osnovama.Samo putem ukidanja najamnogodnosa u kojem pojedinci ili državauzimaju višak vrijednosti i dijele gapo vlastitom nahođenju možemogovoriti o slobodnim pojedincima,

jer politička sloboda izvire iz eko-nomske. Kada radnici sami buduodlučivali gdje će uložiti svoj višakrada, bez pritiska tržišta ili izvanj-skog autoriteta države, tek tada mo-žemo govoriti o ekonomskoj demo-

kraciji. Uvođenje demokracije naradno mjesto i u zajednicu zahtijevatemeljitu promjenu kako na samomradnom mjestu tako i na širem poli-tičkom i društvenom polju.

delegatski sisteM Uz pone-što drugačije nazive, oduvijek

je postojala praksa razvijena odstrane samih radnika, a ne njihove

avangarde (koja ih je u mnogimprimjerima kočila), u kojoj “pred-stavnici” ostaju u trajnoj vezi sasvojom bazom koja neposredno,direktno utječu na njihove ak-tivnosti putem općih sastanaka.Opći sastanci služe za artikulacijui odlučivanje o problemima kojise tiču kolektiva koje kasnije de-legat izvršava.

Tri su osnovne karakteristikedelegiranja koje se mogu primije-niti ne samo u ekonomiji, već i naširem političkom polju: mogućnostopoziva (najčešće putem imperativ-nog mandata5), povremeno izvrša-vanje dužnosti i rotacija.

Mogućnost opoziva nužna jekako bi se neispravne odluke dele-gata mogle poništiti, te po potrebidelegate smijeniti. Jednostavnimnačinom opoziva izabranog dele-gata izbjegava se birokratizacija,te se željene odluke provode ef-kasnije bez kompliciranog sustavaopoziva. Delegati bi se trebali moćibirati i opozvati na svakom općemsastanku kolektiva. Povremeno iz-vršavanje dužnosti i rotacija služiponajprije da se izvršavanje dodje-ljuje jednokratno ili na određenokraće vrijeme, te kako se ne bi stvo-rili predstavnici koji su otuđeni odsvoje baze. Praksa profesionalnog

predstavljanja nije plodonosna niza razvijanje samosvijesti koja jeključ uspjeha za buduće pravednijedruštvo budući da njeguje apatiju,neaktivnost same baze i “predstav-ničkog čovjeka” jer se očekuje daće se netko drugi pobrinuti za ne-čije vlastite želje, čime se iz temeljanegira ono što se želi postići, a to jesamoorganiziranost i samoinicija-tiva. Rotacija delegata poželjna jekako bi svatko mogao imati učešćau izvršavanju odluka koje je i samdonio, te razvio odgovornost prematim odlukama. U nekim slučajevimanastoji se propisati koliko puta istaosoba može biti birana za delegata,

no to se mora shvatiti samo kao do-bra smjernica, ali ne i pravilo u funk-cioniranju. Sam kolektiv mora odlu-čiti koja je forma za njega najbolja.

U današnjem kontekstu jestoga nužno izbjegavati zaključke oosnivanju radničke parlamentarnestranke jer se time samo perpetu-ira postojeći sustav, a naposljetkuutone u reormističke aktivnosti.

Ogranic ˇ enOst ekOnOMske

deMOkracije i delegatski sisteM Pojam delegatstva i delegiranja nije nova politicka ideja, no onako kako ga je shvatila

radnicka borba proteklih stotinjak godina zajedno sa suvremenim prosvjedima, blokadama

i općim sastancima naroda uvelike se razlikuje od uobicajene forme predstavništva i služi

kao model za transformaciju kompletnog politicko-ekonomskog sustava

Davor Popdankovski




Sama struktura političkog pred-stavljanja u današnjem parlamen-tarnom sustavu ne dopušta povre-meno izvršavanje dužnosti, većplaćenu profesiju. Fraza “ne gla-sajmo, organizirajmo se6” pogađastoga u srž takve problematike.

Bitno je napomenuti kako se ak-tivnosti delegata odvijaju najčešće u

slobodno vrijeme ili tijekom radnogvremena i na dobrovoljnoj bazi. Tone znači da će delegat veći dio danaprovesti koordinirajući i radeći, većsamo da ne postoji pozicija kojasluži isključivo za predstavljanje idonošenje samostalnih odluka, atime i moći koja dolazi s tim.

Donošenjem odluka koje su ui-stinu glas onih osnovnih jedinicadruštva, zajednice i radnog mjesta,putem delegiranja prestaje potrebaza ormiranje proesionalnog kadra,bili to političari, birokrati, direktoriili avangarda, koji ne može komuni-cirati potrebe i želje zajednice i rad-nog mjesta, a nužno naposljetku dje-

luje iz osobnog interesa, ormirajućitime novu klasu tj. klasnu podjelu.

Delegatstvo stoga u sebi nesadrži pojam predstavljanja, većizaslanstva7, budući da je delegat isam dio kolektiva koji je zaduženda prenosi stavove samog kolektivana druge, “šire” ili “više” skupštine.Te skupštine ne sadrže moć samo-stalnog odlučivanja budući da sesve odluke odobravaju unutar “uže”baze. Povratna sprega stoga je nužnakako bi se ostvarilo dobro unkci-oniranje delegatstva. Ovime se od-luke i njihovo provođenje uistinuzadržavaju u svojoj bazi, a delegatiizvršavaju odluke koje su i sami

donijeli na općim sastancima. Hi- jerarhija se prevazilazi, uspostavljahorizontalnost, a moć odlučivanja iupravljanja ostaje u svojoj osnovi(ostaje u bazi). Pod delegatskimsistemom ne smatram samo načinbiranja, komunikacije i utjecajabaze na predstavništvo, on preva-zilazi ova pitanja budući da se možesmatrati pretpostavkom za “izgrad-nju novih odnosa” i “spajanjem bazeu obavljanju zajedničkih poslova”i ostvarivanju “interesa društva.”8 Kao takav nespojiv je sa liberalnomdemokracijom koja njeguje parla-mentarizam i negira upliv kapitalau politiku, ali i samim kapitalizmom

jer osnovne jedinice društva sameormiraju tijela koja određuju štoće i kako proizvoditi, te kako će sedistribuirati ti proizvodi.

Ostvarivanje sistema delegatanije samo po sebi cilj, te se ne možeočekivati da će njegovim uvođe-njem ekonomska demokracija oži-vjeti u svom punom smislu riječi.Pretpostavka za njegovo ostva-rivanje je politička i ekonomskasnaga radnika. Iz ove osnove “trebaizrasti delegatski način odlučivanja,kao produžetak samoupravljanja uširim okvirima društva.” Bez oveosnove, delegatski sustav može re-producirati predstavničke odnose,

dok bez delegatskog sistema nemamogućnosti uspostave ekonomskedemokracije i šire integracije druš-tva putem različitih asocijacija.9

Povijest Delegatski sistem nijenova politička ideja, no uvijek seiznova u povijesti artikulira, uz po-nešto drukčiju strukturu, kao sa-stavni dio direktne demokracije,

samoupravljanja, sovjeta, tvornič-kih komiteta (fabrikoma), radnič-kih savjeta, skupština, plenuma

i sl. Od Pariške Komune, ruskihSovjeta, talijanskih tvorničkih ko-miteta, Španjolske revolucije, donedavnih studentskih blokada,Occupy pokreta, grčkih plenumai dr. prisutan je pojam delegatstva,odnosno pažljivog političkog i eko-nomskog djelovanja i biranja kojeomogućava da se moć same baze neprenosi na više instance, već ostaje“atomizirana.”

Delegatski sistem u Jugoslavijizamišljen je kao sustav kojim se po-stiže samoupravljanje i podruštvlja-vanje politike. Radnici i građani suu svojim osnovnim samoupravnimorganizacijama i zajednicama oda-

birali delegate i neposredno utje-cali na tijek i sadržaj odlučivanja opitanjima od zajedničkog interesa.Partija i država nastojali su osmislititakav sistem kako bi do kraja pro-veli zamisao o odumiranju države idrugih autoritarnih oblika društve-nih odnosa (menadžeri i tehnokratina radnom mjestu). Kako sam prijespomenuo, uvođenje takvih odnosadekretom “odozgo” ne znači nužnoi bolje i pravednije unkcioniranjedruštva. Iako je samoupravljanjezakonom bilo propisano, društveniodnosi su u praksi poprimili druga-čiji oblik, bez značajnog radničkogučešća, te sve većim aktivnostima

na tržištu. Strukture poput direk-tora i administrativnih organa bilo je teško opozvati, a često su i daljebili namještani od strane Partijesa velikim arsenalom moći poputodbacivanja odluka samoupravnihorgana ukoliko ih smatra nelegal-nim i odlučivanja o otkazima i za-pošljavanju. Zbog stabilnog fnan-cijskog statusa i prethodnog znanjau upravljanju ovo osoblje je mogloparticipirati u “samoupravljanju”,dok su obični radnici zbog spajanjakraja s krajem izostajali u donoše-nju odluka.10 Povijest je pokazalada takvi i slični pokušaji nikad nisurezultirali uspješnom uspostavom

socijalizma. Jasno je stoga da odr-žavanje države na životu dovodi donemogućnosti značajnijeg utjecajapopulacije na pitanja od šireg druš-tvenog značaja, a u takvim uvjetimanametanje ovakvog sistema nužnoće reproducirati političko predstav-ništvo i ekonomski autoritet. Na-ravno, ovo nije jedini faktor koji

je doveo do nepotpunog uspjeha

u upravljanju na radnom mjestu,no svakako je jedan od ključnih.

Organizirana baza temelj je ta-kvog unkcioniranja, a ona se gradigodinama i desetljećima edukacije,borbe i prakse.

Radno mjesto i zajednica Potrebno je osim radnog mjestaobuhvatiti i zajednicu unutar kojeradnik živi, kako u taktici u suvre-menim borbama tako i u pokušajuosmišljavanja budućeg modela. So-lidarna i organizirana zajednica va-žan je aktor u radničkim borbama

za bolje uvjete (npr. iskustva bro-dogradilišta u Puerto Realu), ali iprilikom revolucionarne transfor-macije društva.

Slijedi kratki opis jedne vrstedonošenja odluke i koordinacije,naime federalistički princip kojiujedinjuje radno mjesto (proizvo-đače) i zajednicu (komunu) kojasluži kao politička i administrativna

jedinica. Ovaj princip razvijan jeu Španjolskoj, a zahvaćao je ve-liki dio industrije, poljoprivrede islužbi, obuhvaćajući u nekim dije-lovima i cijele gradove poput Al-coya. Principi koji su primijenjeniu Španjolskoj revoluciji uvelike od-

govaraju Bakunjinovoj ideji o dvoj-noj socijalističkoj federaciji. Prvidio čini samoupravno tijelo kojezamjenjuje državu, dok je drugidio kolektiv organiziran u skladus industrijom i službama.

Model kojeg su radnici i njihovisumišljenici osmišljavali sastojaose od mikrorazine gdje postoji po-

jedino poduzeće ili kvart kao au-tonomne jedinice koje donose od-luke o proizvodnji i potrebama kojetreba zadovoljiti. Oni se usklađujuna makrorazini, provodeći usugla-šene odluke osnovnih udruženihproizvodnih i potrošačkih jedinica.Koordinacija radnog mjesta i zajed-

nice odvija se pomoću delegata kojiprenose stavove svojih osnovnih je-dinica, te se time usklađuju aktiv-nosti na široj gradskoj, regionalnoj,nacionalnoj pa i internacionalnojrazini. Takva koordinacija ostvariva

je ederalizmom koji prema anar-hosindikalističkoj koncepciji isto-vremeno vertikalan i horizontalan.“Vertikalno, svako poduzeće jeudruženo sa ostalim poduzećima in-dustrijske grane, sve do nacionalnognivoa, a različite ederacije udruže-nih industrija čine konfederaciju.Horizontalno, svako poduzeće indu-strijske grane udruženo je s ostalimpoduzećima kraja, stvarajući mjesni

savez, mjesni savezi su međusobnoudruženi u jednoj općini, općinskisavezi su međusobno udruženi iobjedinjeni u konederaciji. Prematome, bilo da je u pitanju poduzeće,industrijska grana, privreda u cjelini;bilo da je u pitanju mjesto, općina,zemlja—svi oblici ekonomskog, po-litičkog i društvenog života nalazese pod kontrolom radnika i njihove

klasne organizacije.”11 U Španjol-skoj revoluciji možemo taj principvidjeti i u praksi. Na kongresu uZaragozi 1936. rečeno je sljedeće:“Stanovnici komune raspravljat ćeo problemima koji ih se tiču poputproizvodnje, potrošnje, obrazova-nja, higijene i svega potrebnog zanjen moralan i ekonomski razvoj.

Kada problem pogodi cijelu regijuili pokrajinu ederacija mora doći dorješenja, a na sastancima ederacijesve komune moraju biti predstav-ljene. Njihovi delegati prenijet ćeprethodno usvojene odluke svojihkomuna. Za razmjenu proizvoda iz-među komuna, Komunalni Savjet ćese uskladiti s regionalnom ederaci- jom komuna, te s KonederacijskimSavjetom Proizvodnje i Potrošnjekako bi se utvrdile potrebe ljudi.Usklađivanjem svih komunâ sa Sa-vjetom Proizvodnje i Statistike, pro-blem je pojednostavljen i ri ješen.”12

Ovime se prevazilazi državabudući da putem delegiranja ne

postoji odvojenost baze i njenihizaslanika, odnosno postojanje pro-fesionalnih političara i birokrata

jer je sve pod direktnom kontro-lom populacije, te se time aktivnostdržave svodi na administrativnustatističku djelatnost bez moći od-lučivanja. Tržište i kapitalizam suuništeni jer viškom rada upravljajusami radnici, te na ravnopravnimosnovama odlučuju gdje će taj višakuložiti. Planiranje ne ide iz jednogcentra, već je ono decentraliziranoi koordinirano iz same baze.

Naravno, ovaj i bilo koji drugiplan ne smije se shvatiti kao kona-čan i savršen budući da lokalni uvjeti

uvijek traže određenu devijaciju idrukčije usklađivanje zajednice i rad-nog mjesta. Treba postojati potpunasloboda organiziranja i ostaviti pro-stora kreativnosti samih sudionikada izgrade društvo na način koji mi-sle da im je najbolji. Važno je među-tim istaknuti smjernice dobre prakseovog neprekidnog klasnog problema.

Ovo je dakako gruba skica unk-cioniranja delegata i nekoliko pri-mjera iz povijesti koji svjedoče da je izgradnja ravnopravnog i dijame-tralno drugačijeg pristupa organi-zaciji radnog mjesta i cjelokupnogdruštvenog života itekako moguća,ali i nužna u budućnosti. Većina ovih

primjera nije propala zbog vlastitogneunkcioniranja, već zbog okolnostiu kojima se zbivala – rat, revolucija,blokada, okupacija, prosvjed. “Pod-cjenjivanje sredstava otpora kapita-lističkog društva i starih načina mi-šljenja predstavljalo je slabost koja je sve do danas uvijek dovodila doporaza ili je sprječavala da se posti-gnu značajni rezultati.”13 U obranisocijalnih prava treba se organizi-rati na ravnopravnim osnovama, a utransormaciji društvenih odnosa totreba poslužiti kao model budućegunkcioniranja. Delegatski sistem je jedna od takvih ideja koja se artiku-lira drugačijim nazivima, a jedino

je ostvariva neposrednim učešćem,odnosno direktnom demokracijom.Najbolji način da pružimo otpor

je rame uz rame sa radnicima i se-ljacima, na ulici, radnom mjestu i uzajednici, obrazovanjem i akcijamasolidarnosti. Možda je to i najtežiput, no on nam pruža jedinu garan-ciju da će organizirana sila izvoje-vati pobjedu.

Literatura:

Immanuel Ness i Daniel Azzellini, Oursto master and to own

, Haymarket books,Chicago, 2011

Miodrag Višnjić, Delegatski sistem,Zajednica klubova samoupravljačaBeograda, 1977., str. 247

http://masa-hr.org/radnicka-klasa-ne-glasa

Theo Schulze, Yugoslavia”s way: The

Workers” Council system, http://www.marxists.org/history/etol/newspape/isr/vol23/no03/schulze.html

Rene Berthie: Anarhosindikalističke

koncepcije samoupravljanja, http://masa-hr.org/content/rene-berthie-anarhosindikalisti%C4%8Dke-koncepcije-samoupravljanja

Ekonomija anarhizma, Izdavačkikomitet Lokalne grupe Rijeka, u tisku

Komunističko-anarhističkatribina: Uvjeti samoupravljačkerevolucije, http://masa-hr.org/content/komunisti%C4%8Dko-anarhisti%C4%8Dka-tribina-uvjeti-samoupravlja%C4%8Dke-revolucije

1] Svojevrsna paradigma ove cjelokupnetransformacije svijesti od radničkogučešća u poslovanju do nužnostimenadžera je Vesna Pusić. Iakodoktorirala na temu “Uloga kolektivnogodlučivanja u ostvarivanju radničkihinteresa”, 90ih godina izdaje knjiguVladaoci i upravljači gdje se zalaže zaulogu menadžera najuspješnijih hrvatskihpoduzeća u području upravljanja.

2] Immanuel Ness i Daniel Azzellini,Ours to master and to own, Haymarket

books, Chicago, 20113] Miodrag Višnjić, Delegatski sistem,Zajednica klubova samoupravljačaBeograda, 1977., str. 247

4] Ibid., str. 206

5] Imperativan mandat nalaže dadelegat djeluje onako kako je samkolektiv odlučio, dakle po nalogu onihkoji su izabrali delegata.U Jugoslavijise nastojalo uspostaviti delegiranjesa mandatom koji nije imperativan,dakle donekle slobodan u donošenjuodluka za određenu organizaciju, ali je delegat svejedno bio odgovoransvojoj bazi. Međutim, samo učešće usamoupravljanju se smanjivalo, te se opetformirala određena vrsta predstavništva itehnokracije budući da su samo stručnjacii menadžeri vršili te dužnosti.

6] http://masa-hr.org/radnicka-klasa-ne-glasa

7] Delegatski sistem, str 16

8] Ibid., str. 17

9] Ibid., str. 216

10] Theo Schulze, Yugoslavia”s way: The

Workers” Council system, http://www.marxists.org/history/etol/newspape/isr/vol23/no03/schulze.html

11] Rene Berthie: Anarhosindikalističke

koncepcije samoupravljanja, http://masa-hr.org/content/rene-berthie-anarhosindikalisti%C4%8Dke-koncepcije-samoupravljanja

12] Ekonomija anarhizma, Izdavačkikomitet Lokalne grupe Rijeka, u tisku

13] Komunističko-anarhistička

tribina: Uvjeti samoupravljačkerevolucije, http://masa-hr.org/content/komunisti%C4%8Dko-anarhisti%C4%8Dka-tribina-uvjeti-samoupravlja%C4%8Dke-revolucije

tma prrd

igr Lada


zarez 329 temat ekonomska demokracija 03 2012

Documents