TRAVIS HIRSCHI

DEVIJANTNO PONAŠANJE

Sadržaj1.UVOD.................................................................................................................................................1

2. DEFINICIJA DEVIJANTNOG PONAŠANJA..................................................................................2

3. TRAVIS HIRSCHI.............................................................................................................................7

3.1. Biografija.....................................................................................................................................7

3.2. Teorija socijalnih veza.................................................................................................................8

4. ZAKLJUČAK..................................................................................................................................20

5. LITERATURA.................................................................................................................................21

1.UVOD

Nijedna teorija koja je dosad konstruirana ne može u potpunosti objasniti ovako

kompleksnu pojavu kao što je delinkventno ponašanje. Ipak, svaka pridonosi njegovu

razumijevanju i adekvatnom pristupu takvom ponašanju u smislu konstruiranja mjera

prevencije i intervencije. Tako je i nastao i ovaj rad, s ciljem da se čitatelja upozna s jednom

od teorija kulturne devijantnosti, teorijom socijalnih veza, čiji je autor Travis Hirschi. Travis

Hirschi tvrdi kako pojedinci oponašaju one ljude u kojima vide uzor i žele slijediti njihov

primjer, jer bi ponašanje koje ne odobravaju moglo naići na osudu. Tako spominje četiri

oblika za objašnjenje te povezanosti - vezanost, privrženost, uključenost i vjerovanja. Sva ta

četiri oblika su u radu detaljnije obrađena i objašnjavaju da što je jači svaki element ovih

društvenih veza, to je manja vjerojatnost delinkventnog ponašanja.

Prilikom izrade ovog diplomskog rada korištena je razna literatura u tiskanom i

elektroničkom obliku, i to domaćih, ali i stranih autora koji su se bavili temom delinkvencije

kako bi ju definirali i odredili njene uzroke. Posebna pažnja posvećena je literaturi samog

autora teorije socijalnih veza, Travisa Hirschija, ali i ostalih autora koji su analizirali

Hirschijevu teoriju.

Ovaj rad, uz uvod i zaključak, ima dva dijela. U prvom dijelu daju se odgovori na

pitanje definicije delikvencije, što se povezuje s teorijom etiketiranja, te se čtatelja upućuje na

Travisa Hirschija kao autora teorije socijalnih veza. Drugi dio rada započinje biografijom

Travisa Hirschija kao poznatog američkog kriminologa te se na nju nastavlja detaljna analiza

teorije socijalnih veza koja upućuje na to da temelj cjelokupne teorije kriminaliteta leži

upravo u nedostatku samokontrole kao najprediktivnijem čimbeniku, koji u korelaciji s

drugim varijablama, doprinosi razvoju delikventnog ponašanja.

1

2. DEFINICIJA DEVIJANTNOG PONAŠANJA

Poštovanje pravila i normi pretpostavka je uređena društvenog života. Socijalna

kontrola je skup sredstava kojima se nastoji osigurati da većina članova društva poštuje

norme. Procesom socijalizacije većina ljudi usvojila je norme kao dio strukture ličnosti tako

da poštuju pravila po navici ne razmišljajući o tome.1 Antisocijalno ponašanje jedan je od

suvremenih izraza u društvenim znanostima, poglavito psihologiji, kojim se nazivaju oblici

ponašanja kao što su nasilna, delinkventna i kriminalna ponašanja, antisocijalni poremećaji

ponašanja i ličnosti. Pretežito se rabi u psihologijskoj i psihijatrijskoj terminologiji, a vrlo

rijetko u sociološkoj i kriminološkoj. U sociologiji se najčešće za iste ili slične oblike

ponašanja rabi izraz devijantno ponašanje, dok se dječje i adolescentske manifestacije

antisocijalnoga ponašanja iz perspektive prava i kriminologije nazivaju delinkvencijom.2

Budući da je delinkvencija svojstvena ljudskoj prirodi, to je konformnost koja mora

biti obrazložena. Konformnost se postiže kroz socijalizaciju, formiranje veza između

pojedinca i društva koja se sastoji od četiri glavna elementa: vezanost, privrženost,

uključenost i uvjerenja. Što je jači svaki element društvene veze, to je manja vjerojatnost

delinkventnog ponašanja.3

Antisocijalna se ponašanja mogu definirati kao ponašanja koja su nužno socijalno

neprihvatljiva i kojima se krše pozitivni pravni propisi. Oblik antisocijalnog ponašanja koje

karakterizira kršenje pravnih normi naziva se delinkventno ponašanje i ono je najčešće

praćeno ostalim oblicima društveno neprihvatljivog ponašanja kao što su alkoholizam, skitnja,

1 Fanuko, Nenad, Sociologija. Udžbenik za gimnazije, Zagreb, 2008., str. 96. (u daljnjem tekstu: Fanuko, Sociologija)2 Šakić, Vlado; Franc, Renata; Mlačić, Boris, Samoiskazana sklonost adolescenata socijalnim devijacijama i antisocijalnim ponašanjima, http://hrcak.srce.hr/19688, 30. studenog 2015., str. 266. (u daljnjem tekstu: Šakić et al., Samoiskazana sklonost adolescenata socijalnim devijacijama i antisocijalnim ponašanjima) 3 Wiatrowski, Michael D.; Griswold, David B.; Roberts, Mary K., Social control theory and delinquency, http://www.pravo.unizg.hr/_download/repository/Social_control_theory_and_delinquency.pdf, 25. studenog 2015., str.525. (u daljnjem tekstu: Wiatrovski et al., Social control theory and delinquency)

2

agresivno ponašanje.4 Delinkventno ponašanje rezultira ozbiljnim posljedicama za pojedinca,

obitelj, zajednicu i cjelokupno društvo. No, unatoč javnoj svijesti o potrebi reduciranja takvog

ponašanja, znanstveni je napredak u postizanju toga cilja otežan zato što su mladi koji se

ponašaju delinkventno međusobno veoma heterogena populacija.

Devijantne pojave odavno su jedno od žarišta sociološke misli. Teorijsko zanimanje za

prirodu društvenog reda povezano je s praktičnim zanimanjem za djelovanje koje se smatra

štetnim za pojedince i društvo kako bi se naša pažnja usmjerila na širok spektar različito

nazivanog ponašanja - kriminalno, poročno, nonkonformističko, zastranjeno, ekscentrično ili

povezano s ludilom. Bilo da ga se smatra neuspjelim pokušajem socijalizacije i sankcioniranja

ili jednostavno prijestupom i problematičnim ponašanjem, želimo znati zašto se ljudi ponašaju

na neprihvatljive načine.5

Devijantnost je ono ponašanje koje preko određene mjere odstupa od normi što ih

prihvaća većina članova skupine ili društva. Uzroke devijantnog ponašanja mladih pokušavaju

objasniti različite teorije - biološke, psihološke i sociološke teorije devijantnosti. 6

Socijalne devijacije su sociološka kategorija kojom se objašnjava odstup od socijalnih

norma tzv. dominantnog socijalnog poretka. Osobe (najčešće mladi) koje su im sklone mogu

izazivati otpor, zgražanje ili tzv. moralnu paniku, ali najčešće takva djela nisu legalno

kažnjiva niti su psihosocijalni temelj za razvijanje delinkventnih ili kriminalnih karijera.

Stoga se socijalno devijantni stil može uvjetno, u sociološkom smislu, nazvati i subkulturni

stil mladih.7

4 Vrselja, Ivana, Etiologija delinkventnog ponašanja: Prikaz Pattersonove i Moffittine teorije razvojne psihopatologije, http://hrcak.srce.hr/56833, 28. studenog 2015., str. 146 (u daljnjem tekstu: Vrselja, Etiologija delinkventnog ponašanja)5 Becker, Howard, Preispitivanje teorije etiketiranja, http://hrcak.srce.hr/76542, 30. studenog 2015., str. 99. (u daljnjem tekstu: Becker, Preispitivanje teorije etiketiranja)6 Kovačević, Sonja; Mušanović, Luka, Mladi u društvu rizika - nasilničko ponašanje, http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=124223, 12. prosinca 2015.7 Šakić et al., Samoiskazana sklonost adolescenata socijalnim devijacijama i antisocijalnim ponašanjima, str. 266.

3

Pojava ozbiljnih oblika antisocijalnih ponašanja u dječjoj dobi jedan je od najsnažnijih

rizičnih čimbenika za razvoj kasnije kronične kriminalne karijere. Posljednjih je godina dob

javljanja delinkventnog ponašanja i povezanost dobi javljanja s perzistentnim delinkventnim

ponašanjem središnja tema istraživanja delinkventnog ponašanja u okviru razvojne

psihopatologije. Za razliku od generalnih teorija kriminala, prema kojima su osobe koje se

ponašaju kriminalno međusobno homogena populacija, a njihovo ponašanje objašnjivo

jednim faktorom ili vrlo ograničenim brojem faktora, teorije u okviru razvojne

psihopatologije promatraju kriminalnu populaciju kao heterogenu, a njihovo ponašanje

objašnjavaju većim brojem faktora. Također, za razliku od generalnih teorija kriminala,

teorije u okviru razvojne psihopatologije drže da jedan čimbenik nema isti utjecaj u svim

životnim fazama te da je moguć i utjecaj životnih okolnosti na promjene u kriminalnom

ponašanju.8

U slučaju onih koji rano počinju s delinkventnim ponašanjem, problemi u ponašanju

započinju u ranim godinama razvoja, što dovodi do ozbiljnoga delinkventnog ponašanja u

razdoblju adolescencije, te naposljetku do kroničnog i cjeloživotnog prijestupništva. S druge

strane, oni koji kasno počnu s delinkventnim ponašanjem ne ponašaju se delinkventno sve do

razdoblja srednje do kasne adolescencije te oni obično prestaju s takvim ponašanjem u ranim

dvadesetim godinama.9

Sredinom 20.st. Edvin Lemert razvio je teoriju etiketiranja u kojoj razlikuje dva tipa

devijantnog ponašanja, primarno ponašanje koje je uzrokovano biološkim i socijalnim

uvjetima, i sekundarno kroz samopercepciju devijantnosti.10 Etiketiranje je ostvarilo svoju

teorijsku važnost na sasvim drugačiji način. Različite vrste aktivnosti i njihovi pojedinačni

8 Vrselja, Etiologija delinkventnog ponašanja, str. 146.9 Ibid, str. 14510 Ricijaš, Neven, Pripisivanje uzročnosti vlastitog delinkventnog ponašanja mladih (doktorska disertacija), https://bib.irb.hr/datoteka/384000.DOKTORAT_Neven_Ricijas.pdf, 02. prosinca 2015., str. 10. (u daljnjem tekstu: Ricijaš, Pripisivanje uzročnosti vlastitog delinkventnog ponašanja mladih)

4

primjeri, mogu se i ne moraju smatrati devijantnim, ovisno o različitim relevantnim

promatračima koji se njima bave. Razlika u definiciji, etiketi kojom se obilježava aktivnost,

važna je za ono što svi, i promatrači i počinitelji, posljedično čine.11

Teorija etiketiranja pristupa devijantnosti sa stajališta socijalne interakcije. U središtu

pažnje je proces kojim neki ljudi bivaju označeni devijantnima, počinju sebe doživljavati kao

devijantne te te se konačno i počnu tako ponašati.12

Neki su smatrali da je teorija pokušavala objasniti devijantno ponašanje kroz reakcije

drugih na to ponašanje. Prema tom tumačenju, tek nakon što je se etiketira devijantnom, ta se

osoba počinje devijantno ponašati, ne ranije. Ovakvu je teoriju lako odbaciti pozivajući se na

činjenice iz svakodnevnog iskustva.13 Teorija etiketiranja ne pruža niti etiološko objašnjenje

devijantnosti, niti govori o tome zašto se ljudi ponašaju devijantno, a pogotovo ne daje

objašnjenje zašto se oni tako ponašaju dok drugi oko njih to ne čine.

„Teorija etiketiranja, sa svime što obuhvaća i na što se odnosi, nije niti teorija, niti je

usredotočena isključivo na čin etiketiranja kao što to neki smatraju. Ona je, prije, način

gledanja na opće područje ljudske aktivnosti, ona je perspektiva iz koje će, možda, ranije

nejasne stvari biti jasnije.“14

Očito je da se sudionici često ne slažu oko toga što je devijantno i često preispituju

devijantnu prirodu nekog čina. Sudovi se ne slažu, policija je suzdržana i kad je zakon jasan,

oni koji su uključeni u zabranjenu aktivnost ne slažu se sa službenim objašnjenjima. Nadalje,

vidimo da i neke aktivnosti, koje bi, prema tradicionalno prihvaćenim standardima,

nedvojbeno trebale biti označene devijantnima, nitko takvima nije označio. Primjećujemo da i

institucije za provođenje zakona i morala često oklijevaju dozvoljavajući tako da neke

11 Vrselja, Etiologija delinkventnog ponašanja, str. 146.12 Fanuko, Sociologija, str. 100.13 Becker, Preispitivanje teorije etiketiranja, str. 10014 Ibid, str. 101

5

aktivnosti ne budu otkrivene, ili da se za njih ne kažnjava zato što bi ustrajanje na rješavanju

slučaja predstavljalo problem, zato što su i njima samima ograničeni resursi i ne mogu

progoniti svakoga, ili zato što prijestupnik ima dovoljnu moć da se zaštiti od progona, ili jer ih

se plaća da gledaju u drugu stranu.15

„U osvrtu na niz socioloških teorija zločina i delinkvencije, važno je imati na umu da

su te teorije oblikovane životnim iskustvom, pretpostavkama i svjetonazorima teoretičara.

Budući da se životna iskustva mijenjaju kako se društvo mijenja, tako se mijenjaju i teorijski

stavovi o kriminalu. Nadalje, kao što su vremena i društveni kontekst promjenjivi, prijašnje

teorije gube svoju privlačnost i druge teorije se počinju pojavljivati kao relevantnije. Svačije

razumijevanje o kriminalu uvjetovano je osobnim socijalnim iskustvom. S obzirom da su

teorije oblikovane svijetom u kojem teoretičari žive, vlastita interpretacija tih teorija kad se

primijene, pojasne, i kombiniraju zajedno može pomoći u objašnjenju suvremenih kaznenih, i

delinkventnih aktivnosti i ponašanja.“ 16

Travis Hirschi je 60-ih godina 20. stoljeća iznio svoju teoriju socijalne kontrole u kojoj

tvrdi da su ljudi s jakim socijalnim vezama manje podložni devijantnom ponašanju.17 On je

devijantnost definirao kao djela, za čije otkrivanje se smatra da za rezultat imaju kažnjavanje

osobe koja ih je počinila djelujući u širem društvu.18

15 Ibid, str. 10316 Zembroski, David, Sociological Theories of Crime and Delinquency, Journal of Human Behavior in the Social Environment., (21), str. 253. (dalje u tekstu: Zembroski, Sociological Theories of Crime and Delinquency)17 Ricijaš, Pripisivanje uzročnosti vlastitog delinkventnog ponašanja mladih, str. 10.18 Hirschi, Travis, Causes of Delinquency, https://books.google.hr/books?id=53MNtMqy0fIC&redir_esc=y, 01. prosinca 2015., str. 47. (u daljnjem tekstu: Hirschi, Causes of Delinquency)

6

3. TRAVIS HIRSCHI

3.1. BiografijaTravis Hirschi rođen je 15. travnja 1935 u Rockvilleu u Utahu u Sjedinjenim

Američkim Državama. Kao američki kriminolog poznat je po svojoj teoriji socijalne kontrole

u maloljetničkoj delinkvenciji i teoriji samokontrole.19

Diplomirao je 1957.g. i magistrirao 1958.g. na Sveučilištu u Utahu. Godine 1968.

stekao je doktorat iz sociologije na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji. Svoju akademsku

karijeru Hirschi je započeo u Odsjeku za sociologiju Sveučilišta u Washingtonu kao docent, a

kasnije je postao izvanredni profesor, što je i bio od 1967.g. do 1971.g. Iz Washingtona se

preselio na Sveučilište California u Davisu, gdje je bio profesor sociologije od 1971.g. do

1977.g. Od 1977.g. do 1981.g. bio je profesor kriminalistike na Državnom sveučilištu New

York u Albanyju. Godine 1981. preselio se na Odsjek za sociologiju na Sveučilištu u Arizoni,

i tamo je ostao sve do umirovljenja 1997.g. Trenutno uživa počasno zvanje "professor

emeritus" na Sveučilištu u Arizoni.20

1969. Travis Hirschi objavio je knjigu "Uzroci delinkvencije", u kojoj je predstavio

detaljnu kritiku teorije kulturne devijantnosti, i teoriju socijalne kontrole. Tvrdio je da nitko

ne bi trebao biti iznenađen pojavom delikvencije, jer to je nešto što će svi mladi učiniti, osim

ako se joj se ne stave na put. Ove prepreke se glavnom sastoje od stavova koji su učinkovito

usađeni kod većine djece, ali kod neke manje. Ovi potonji pojedinci imaju relativno slabe

veze s društvom i nemaju čvrst stav protiv delinkventnih aktivnosti.21

19 Travis Hirschi, http://www.britannica.com/biography/Travis-Hirschi, 02. prosinca 2015.20 Hirschi, Travis, http://www.sage-ereference.com/view/juvenilejustice/n62.xml, 02. prosinca 2015.21 Regoli, Robert M.; Hewitt, John D.; Delisi, Matt, Delinquency in society, https://books.google.hr/books?id=hDwK--ZYRWkC&printsec=frontcover&source=gbs_ge_summary_r&hl=hr#v=onepage&q&f=true, 10. prosinca 2015., str. 147. (dalje u tekstu: Regoli et al., Delinquency in society)

7

Hirschi je dobio niz priznanja za svoj rad, uključujući i C. Wright Mills nagradu

Društva za proučavanje socijalnih problema i Edwin H. Sutherland nagradu Američkog

društva za kriminologiju.22

3.2. Teorija socijalnih vezaZa razliku od prethodnih teoretičara kontrole koji su bili usmjereni na pojedinčev

poticaj za počinjenje prekršajnih djela, Hirschi je istraživao razloge zašto se ljudi ne bave

kriminalnim ponašanjem, a što je objasnio kao sukladnost i poštivanje pravila.23 Hirschi je

započeo je svoju teoriju socijalnih veza (eng. social bonding theory) sa stavom da je pitati

prijestupnika "zašto to čini", kada su u pitanju kriminal i delinkvencija, nevažno pitanje.

Umjesto toga, trebali bismo se pitati: "Zašto mi to ne činimo?"24

Teorija socijalnih veza predlaže da ambicija ili motivacija za uspjeh drži mlade na

ravnom i uskom putu, jer oni znaju da će ulazak u nevolje pogoršati njihove šanse za uspjeh.25

Drugim riječima, djeca imaju udjela u konformizmu i što više vremena i energije ulože u

obrazovanje, karijeru, ili ugled, manje je vjerojatno da će riskirati svoje uspjehe čineći

zločine. Istraživanje važnosti predanosti je pokazalo da djeca koja su više angažirana u

uobičajenim aktivnostima, imaju manju vjerojatnost da će biti delinkventna.

Tako je osnovna ideja ove teorije ta da različiti oblici socijalne povezanosti, osim ako i

sami nisu usmjereni prema kršenju društvenih normi, smanjuju vjerojatnost upuštanja u

devijantne aktivnosti. Pojedinci zapravo oponašaju one ljude u kojima na neki način vide uzor

i žele slijediti njihov primjer. Samo to oponašanje pokazuje koliko je osoba emocionalno

vezana za drugu osobu, koliko mu znače njegova stajališta i moralne vrijednosti, jer bi ono

22 Travis Hirschi, http://www.britannica.com/biography/Travis-Hirschi, 02. prosinca 2015.23Zembroski, Sociological Theories of Crime and Delinquency, str. 248.24 Pratt et al., Key idea: Hirschi's social bond/social control theory, Pratt, T. C.; Gau, J. M.; Franklin, T. W., Key idea: Hirschi's social bond/social control theory, https://www.sagepub.com/sites/default/files/upm-binaries/36812_5.pdf, 01. prosinca 2015., str.58. (dalje u tekstu: Pratt et al., Key idea: Hirschi's social bond/social control theory)25 Regoli et al., Delinquency in society, str. 148.

8

ponašanje koje bliski ljudi ne odobravaju, moglo naići na osudu. Ukoliko se dogodi da takva

povezanost ne postoji, pojedinac se okreće prijestupničkom ponašanju, tj. ponašanju

motiviranom isključivo privatnim interesom. Dakle, takvo ponašanje je posljedica grešaka u

konvencionalnim društvenim skupinama koje vežu pojedinca za društvo.

Charles Tittle objavljuje teoriju balansa kontrole (Control Balance Theory) te u svojem

pristupu nastoji potaknuti teoretičare da se kritički osvrnu na njegov pristup i rad i da

doprinesu nadogranji teorije kako bi se mogla stvoriti jedna opća teorija kriminaliteta koja bi

mogla obuhvatiti i objasniti najveći dio ove pojave. Dijelom kao odgovor na kritiku

Hirshijeve teorije, Tittle je revidirao teoriju kontrole balansa kako bi objasnio tri općenika tipa

ponašanja. Konformnost je postignuta kad čovjek ima ravnotežu kontrole u svojim životima,

devijanciju obilježava neravnoteža kontrole, kada čovjek ima preveliku kontrolu nad drugima

ili kada drugi imaju preveliku kontrolu nad njim. Do pokornosti dođe kad čovjek nema

kontrole i u potpunosti ga vode drugi.26 Temeljna Tittleova premisa jest da „količina kontrole

kojoj je osoba izložena, u odnosu na količinu kontrole koju on/ona može podnijeti određuje

vjerojatnost devijantnog ponašanja, kao i vrstu devijantnog ponašanja koje bi se moglo

manifestirati“, što je u skladu i s drugom teorijama kriminaliteta koje se usmjeravaju na

kontrolu, kao što je Hirscheva teorija kontrole.27

Hirschi smatra da gotovo sve postojeće kriminološke teorije imaju pogrešnu temeljnu

pretpostavku: da kriminalno ponašanje zahtijeva, u nekom obliku, stvaranje kriminalne

motivacije. Na primjer, teorija pritiska, koja potječe od Mertona, pretpostavlja da je pritisak

stavljen na društvene norme, zbog nepovezanosti između ciljeva i težnji mladih i njihove

sposobnosti da dođu do tih ciljeve na legitimne načine. 28 Nadalje, perspektive koje potječu iz

različitih tradicija pretpostavljaju da su vrijednosti i tehnike povezane s kriminalnim

26 Regoli et al., Delinquency in society, str. 149.27 Ricijaš, Pripisivanje uzročnosti vlastitog delinkventnog ponašanja mladih, str. 12.28 Pratt et al., Key idea: Hirschi's social bond/social control theory), str. 57.

9

ponašanjem morale biti naučene, to je proces koji se dogodio u velikoj mjeri kroz izloženost

devijantnim vršnjacima i devijantnom sustavu vrijednosti koji je stvorio motivaciju za napad.

S druge strane, Hirschi je započeo sa suprotnom pretpostavkom: da svi mi, počevši od

rođenja, posjedujemo hedonistički nagon djelovati na sebičan i agresivan način koji dovodi do

kriminalnog ponašanja. Doista, nema razlike među djetetovim dugoročnim ciljevima i

njegove percepcije blokiranih mogućnosti ispunjavanjem tih ciljeva krađom igračke drugog

djeteta, niti je potrebna dodatna izloženost devijantnim vršnjacima ili devijantnom sustavu

vrijednosti kako bi dijete impulzivno i agresivno guralo drugo dijete uzimajući mu igračku

bez razmišljanja o dugoročnim posljedicama svojih postupaka. Hirschi tvrdi da su ova

ponašanja dio naše urođene ljudske prirode, i to važan dio, on je tvrdio da većina od nas

kontrolira ove "prirodne" porive.29 Ukratko, Hirschi je započeo svoju teoriju sa stajališta da je

pitati prijestupnika "zašto to čini", kada je u pitanju kriminal i delinkvencija, nevažno pitanje.

Umjesto toga, trebali bismo se pitati: "Zašto ne bismo mi to učinili?"30

Temelj cjelokupne teorije kriminaliteta koju su predložili Gottfredson i Hirschi leži

upravo u nedostatku samokontrole kao najprediktivnijem čimbeniku, koji u korelaciji s

drugim varijablama, doprinosi razvoju delikventnog ponašanja, te se kroz ovu varijablu

nastoje objasniti i razlike u incidenciji delikventnog ponašanja između dječaka i djevojaka,

odnosno muškaraca i žena, kao i razlike u incidenciji delikventnog ponašanja s obzirom na

dob, gdje je poznato da se adolescenti više upuštaju u antisocijalno ponašanje, te da

prevalencija delikventnog ponašanja opada sa starosti.31

Burton Jr. i suradnici proveli su istraživanje na uzorku od 555 muških i ženskih

odraslih počinitelja kaznenih djela, posebno se usmjeravajući na empirijsku provjeru

Gottfredsonove i Hirschijeve teorije u području razlika između muškaraca i žena, te njihovi

29 Regoli et al., Delinquency in society, str. 208.30 Pratt et al., Key idea: Hirschi's social bond/social control theory, str. 58.31 Ricijaš, Pripisivanje uzročnosti vlastitog delinkventnog ponašanja mladih, str. 36

10

rezultati općenito pokazuju kako je nedostatak samokontrole podjednako važan čimbenik

delinkvetnog ponašanja bez obzira na stol, iako postoje određene razlike.32

Hirschi je identificirao četiri oblika za objašnjenje društvene povezanosti - vezanost,

privrženost, sudjelovanje ili uključenost i vjerovanja – sva ta 4 oblika nalaze se izvan ljudske

prirode i vežu ljude sa konvencionalnim društvom gdje bivaju uključeni u konvencionalne

aktivnosti, ponašanje i vladanje. Za svako dijete, svaka komponenta socijalne veze stvara

vlastiti kontinuum. Što je jača veza, manje je vjerojatno da će mladi počiniti zločin.33

Hirschi drži da te veze kontroliraju naše ponašanje kada smo u iskušenju da počiniti

kaznena ili devijantna djela. Prema tome, ove veze dolaze u četiri međusobno povezana

oblika, od kojih je prvi vezanost. Vezanost se, prema Hirschiju, odnosi na razinu psihološke

privrženosti koju netko ima prema drugima i prema institucijama. Za Hirschija, roditelji i

škole su od kritične važnosti u tom pogledu, gdje će mladi koji formiraju bliske veze s

njihovim roditeljima i školama su, doživjeti veću razine društvene kontrole. Na primjer, u

filmu Vrisak, kada su dvojica ubojica razotkrivena, jedna od njih jadikuje da "će mama biti

ljuta na njega". Iako ova izmišljena počiniteljeva privrženost majci ga očito nije spriječila od

ubijanja, ona ukazuje na jedan širi pojam, kako ta vezanost može kontrolirati naše ponašanje,

ne želeći razočarati one koje volimo našim lošim ponašanjem.34

Vezanost se javlja kao odgovor na emocionalne veze koje mladi formiraju sa osoboma

koje im nešto znače. Obiteljska okolina je izvor vezanosti jer se roditelji se ponašaju kao uzori

i uče svoju djecu društveno prihvatljivom ponašanju.35

Kada se govori o vezanosti, misli se na pozitivne odnose s drugim ljudima što se

odnosi na obitelji, školu i vršnjake. Što se tiče obitelji, snaga veze između roditelja i djeteta je

32 Ibid33 Regoli et al., Delinquency in society, str. 203.34 Pratt et al., Key idea: Hirschi's social bond/social control theory, str. 58.35 Wiatrovski et al., Social control theory and delinquency, str. 525.

11

glavna u odvraćanju od delinkventnog ponašanja i mehanizam za usađivanje uobičajenih

normi i vrijednosti. Kada govorimo o školi, sposobnost za postizanjem dobrog uspjeha

povezana je s delinkvencijom na način da lošijim uspjehom započinje lanac nepoštivanja

škole, učitelja, osoblja i, kasnije, vlasti u cjelini.

Koncept vezanosti pretpostavlja takvu organizaciju društva u kojoj bi interesi većine

ljudi u zajednici bili ugroženi angažmanom u kriminalnim djelima.Većina ljudi, jednostavno

živeći svoje živote u organiziranom društvu, osigurali su si određena dobra, ugled i

mogućnosti čiji gubitak ne žele izgubiti. To im je društveno osiguranje da će se ponašati

prema pravilima. Osoba je vezana uz konformnost ne samo onime što ima, nego i onime što

očekuje. Težnje i ambicije igraju važnu ulogu u stvaranju konformnosti. Osoba postaje vezana

uz obrasce ponašanja i zbog toga je vezana uz konformnost.36

Drugi tip veze se naziva privrženost, tu je Hirschi naveo važnost društvenih odnosa

koje ljudi vrijednuju i čije ugrožavanje ne bi htjeli riskirati počinivši kazneno ili devijantno

djelo. U biti, Hirschi napominje da su ljudi manje skloni se loše ponašati kada znaju da imaju

nešto za izgubiti. Za mlade, to bi moglo značiti da ne žele izgledati loše pred prijateljima,

roditeljima ili nastavnicima zato što su počinili kazneno djelo, nešto što će za posljedicu

vjerojatno imati sram od onih čije mišljenje im je važno. Hirschi tvrdi da bi isto vrijedilo i za

odrasle, ljudi se mogu suzdržati od angažiranja u devijantnim aktivnostima kojima mogu

ugroziti svoj posao ili brak, veze koje mogu poslužiti kao izvori društvene kontrole.37

Hirschi misli da je najbolji indikator delinkventnog ponašanja djetetova privrženost

roditeljima, školi i vršnjacima - primarnim čimbenicima socijalizacije. 40-ih godina,

kriminolozi su ispitali odnos između privrženosti i delinkvencije. Istraživanja iz 1970-ih do

danas pokazuju da su djeca koja su čvrsto vezana za roditelje imaju manje šanse da će

36 Hirschi, Causes of Delinquency, str. 21.37 Pratt et al., Key idea: Hirschi's social bond/social control theory, str. 58.

12

pokazati devijantno ponašanje; njihovi pozitivni osjećaji potiću prihvaćanje vrijednosti i

uvjerenja roditelja. Ta djeca izbjegavaju delinkventno ponašanje jer bi takvo ponašanje

ugrozilo naklonost njhovih roditelja.38

Privrženost roditelja i djece posredno nam govori o utjecaju koji roditelji imaju na

svoje dijete. Ukoliko se dijete ne osjeća povezano sa svojim roditeljima, ne percipira ih kao

važne osobe čije moralne vrijednosti i ponašanja je potrebno internalizirati, ili se s njima ne

identificiraju u određenoj razvojnoj fazi, cjelokupna mogućnost roditeljskog utjecaja na dijete

je minimalizirana. Hirschi putem svoje teorije socijalne kontrole naglašava važnost kvalitete

povezanosti između roditelja i djece kao centralnu tezu u objašnjavanju delinkventnog

ponašanja mladih.39

Privrženost društvenim vrijednostima i normama također smanjuje mogućnost

sklonosti delinkventnom ponašanju. Pojedinčev osobni interes sastoji se u setu aktivnosti koji

ga povezuje sa društvenim moralnim kodeksom. Konvencionalne težnje, kao one koje se

odnose na zapošljavanje i obrazovanje, se promatraju kao ''ograničenja delinkvencije'' i ''ulog

u usklađenost'', gdje veće težnje i osobna ulaganja omogućavaju i veću povezanost sa

konvencionalnim društvenim poretkom, a manje je vjerojatno sudjelovanje u delinkventnoj

djelatnosti. Pojedinac dakle vjeruje da bi kršenje ovih normi i vrijednosti ugrozilo

njegove/njezine interese.

Privrženost je povezana s težnjom odlaska na fakultet i postizanja visokog poslovnog

statusa. To je sudjelovanje u konvencionalnom ponašanju u kojem mladi riskiraju da postanu

delinkventni. Za razliku od mladića s definiranim ciljevima, adolescenti koji piju, puše, i ne

ponašaju se orijentirano prema budućim ciljevima imaju mnogo veću vjerojatnost da će

sudjelovati u delinkventnom ponašanju.40

38 Regoli et al., Delinquency in society, str. 204.39 Ricijaš, Pripisivanje uzročnosti vlastitog delinkventnog ponašanja mladih, str. 43-44.40 Wiatrovski et al., Social control theory and delinquency, str. 525.

13

Treći tip društvene veze je poznat kao sudjelovanje, što se odnosi na oportunitetne

troškove povezane s načinom na koji ljudi troše svoje vrijeme. Naime, Hirschi je ovo povezao

sa starom poslovicom da su "u stanju mirovanja ruke vražja radionica ". Prema tome, ako

ljudi troše svoje vrijeme baveći se nekim oblikom društvene aktivnosti, onda oni, po

definiciji, ne troše vrijeme baveći se antidruštvenom aktivnošću. Na primjer, mladi koji su

jako uključeni u legitimne školske aktivnosti, neće trošiti isto to vrijeme na uništavanje

imovine, krađu stvari koje im ne pripadaju, konzumiranjem droga, i tako dalje. To ne znači,

naravno, da se takvi mladi ne mogu sudjelovati u takvom ponašanju prije ili nakon njihove

legitimne aktivnosti. Ipak, Hirschi tvrdi da, barem u tom trenutku, takvi mladi neće činiti

delinkventna djela.41

Sudjelovanje u nedevijantnim društvenim aktivnostima se odnosi na količinu vremena

i energije posvećene određenom skupu aktivnosti (kao što su npr. domaće zadaće) koje

odražavaju vrijednosti konvencionalnog društva, te radi toga ostaje manje vremena za one

aktivnosti kojima će na bilo koji način prekršiti određene norme koje propisuje dominantno

društvo.

Uključenost ili zaokupljenost u konvencionalnim aktivnostima je često sastavni dio

teorije kontrole. Općenita pretpostavka je da je osoba možda previše zauzeta

konvencionalnim aktivnostima te nema vremena za devijantno ponašanje. Takva osoba je

vezama dogovorima, rokovima, radnim satima, planovima, i vjerojatnost da će se upustiti u

devijantno ponašanje rijetko nastaje.42

Uključenost se odnosi na sudjelovanje u uobičajenim aktivnostima koje vode prema

društveno cijenjenom uspjehu i statusnim ciljevima. Kvaliteta aktivnosti mladih i njihov

odnos prema budućim ciljevima i su važni u prevenciji delinkvencije. Vrijeme provedeno na

41 Pratt et al., Key idea: Hirschi's social bond/social control theory, str. 58-59.42 Hirschi, Causes of Delinquency, str. 22.

14

pisanje domaće zadaće, na primjer, prethodi uspjehu u postizanju obrazovnih ciljeva koje su

preduvjet za zanimanja visokog statusa.43

Konačni oblik socijalne veze koju je Hirschi identificirao je uvjerenje, koje se odnosi

na stupanj u kojem se jedan pridržava vrijednosti povezane s ponašanjem koje je u skladu sa

zakonom; pretpostavka je da što je više važna osobi takva vrijednost, manje je vjerojatno da

se on ili ona uključe u kazneno/devijantno ponašanje. Na primjer, mladi koji ne cijene misao

da je loša ideja markirati iz škole pa će radije provesti dan igrajući video igricu ili pušiti

marihuanu, su skloniji učiniti upravo to. Isto tako, kod mladića koji, primjerice, dijeli

uvjerenje da je korištenje nezakonitih narkotika pogrešno, je manje vjerojatno da će

sudjelovati u takvom ponašanju.44

Uvjerenje je prihvaćanje moralne valjanosti centralnog sustava socijalnih vrijednosti.

Ova varijacija u prihvaćanju društvenih pravila je središte teorije socijalne kontrole, jer što se

manje ograničeni ljudi osjećaju, to je vjerojatnije da će prekršiti pravila. Hirschi tvrdi da

postoji jedan dominantni sustav vrijednosti i da čak i delinkventi mogu prepoznati valjanost

tih vrijednosti, iako oni možda ne osjećaju ograničeni njima zbog oslabljenih veza s

dominantnim društvenim poretkom.45

Vjerovanja u konvencionalne načine društvenog uspjeha, posebno u obrazovanje je

stupanj odobrenja i suglasnosti sa određenim vrijednostima i normama društva. Vjerovanje u

konvencionalne načine društvenog uspjeha smanjuje vjerojatnost upuštanja u

nekonvencionalne (devijantne) načine njegovoga ostvarivanja zbog toga što ih pojedinac

smatra moralno lošima. Kršenje normi se izbjegava jer se duboko vjeruje da je ono nemoralno

i pogrešno tj. da su konvencionalni načini društvenog uspjeha sami po sebi dobri.

43 Wiatrovski et al., Social control theory and delinquency, str. 525.44 Pratt et al., Key idea: Hirschi's social bond/social control theory, str. 59.45 Wiatrovski et al., Social control theory and delinquency, str. 525.

15

Iako je ovaj odnos vrlo jednostavan, Hirschijev temeljni koncept je da postoji važna

veza između stavova i ponašanja, ne u smislu da stavovi motiviraju ljude da počine zločin,

nego da prodruštveni stavovi ograničavaju ljude u počinjenju zločina koje bi u nedostatku

takvih društvenih veza (tj. uvjerenja) počinili.46

Općenito govoreći, Hirschi tvrdi da, kada pojedinac ima veću razinu socijalne veze s

društvom, pojedinac će manje vjerojatno počiniti delinkventno djelo. Drugim riječima, on je

tvrdio da ako je maloljetnik čvrsto vezan za roditelje, prijatelje i nastavnike, posvećen

konvencionalnim ciljevima društva (obrazovanje), uključen u konvencionalne aktivnosti

(domaće zadaće, sport), i vjeruje u važnost prihvaćenih normi društva, maloljetnik će imati

tendenciju nesudjelovanja u delinkventnom ponašanju. Kada uzmemo u obzir sve veze u

odnosu na devijantno ponašanje, Hirschi je istaknuo da lanac uzročnosti kreće od vezanosti za

roditelje, kroz brigu za odobrenje osoba na položajima vlasti, do uvjerenja da pravila društva

obvezuju nečije dobro (ne-devijantno) ponašanje.

Teorija socijalne kontrole služi kao temelj za razne programe prevencije delinkvencije.

Programi imaju za cilj ponovno povezati djecu s njihovim roditeljima, školama i zajednici

uključujući ih u konvencionalne i prosocijalne djelatnosti; također zahtijevaju da rodite da

postanu aktivni sudionici u životima djece. 47

Gottfredson i Hirschi pretpostavili su da su posljedice samokontrole slične u svakoj

situaciji jer iskustva ne utječu mnogo na samokontrolu, ako uopće utječu. Umjesto toga, niska

razina samokontrole je u biti u funkciji podizanja djece. Roditelji pomažu djeci da razviju

samokontrolu u sljedećim aktivnostima: 48

• Praćenjem i reakcijom na loše ponašanje djeteta

46 Pratt et al., Key idea: Hirschi's social bond/social control theory, str. 59.47 Regoli et al., Delinquency in society, str. 209.48 Ibid, str. 208.

16

• Nadzorom djeteta

• Prepoznavanjem neposlušnosti kada se ona pojavi

• Kažnjavanjem lošeg ponašanja

Ta djeca postanu adolescenti sa samokontrolom koja je nužna za odupiranje jednostavnim

nagonima i za razvoj volje za uspjeh u školi i kasnije na tržištu rada.

Slika 1.: Kartografija teorije delinkvencije

Izvor: Regoli et al., Delinquency in society

Teorija socijalne kontrole Travisa Hirschija je ostala velika paradigma u kriminalistici,

od njezinog uvođenja 1969. godine. Malo teorija je izazvalo toliko empirijske pažnje i tolike

rasprave unutar područja, kao što je Hirschijeva teorija izazvala. Znanstvenici ju je testirali u

velikoj mjeri, te je izvor nesuglasica među znanstvenicima o teoretskim i empirijskim

osnovama. Sam Hirschi je ostao vodeća figura u disciplini više od četiri desetljeća i dalje je

među najcitiranijim kriminolozima iz godine u godinu.49 Doista, za malo se znanstvenika

može tvrditi da su toliko relevantni za jedno područje tako dugo vremena. No, to nije bilo

slučajno, postoji razlog zašto su njegove ideje prihvaćene tamo gdje su ideje drugih bile

ignororane.

49 Pratt et al., Key idea: Hirschi's social bond/social control theory, str. 55.

17

Loše roditeljstvo Niska razina samokontrole

Delinkvencija

Međutim, nisu svi kriminolozi oduševljeno prihvatili teoriju samokontrole. Neki

kritičari tvrde da je teorija koja za kriminal krivi nedjelotvorno podizanje djece i odbacuje

mogućnost da je delinkvencija proizvod stresa i truda, kulture, učenja ili biologije, sama po

sebi manjkava. U svojoj studiji o blizancima, John Wright i Kevin Beaver pokazali su da

samokontrola nije uzrokovana roditeljstvom uopće, kada su uključeni genetski čimbenici. U

nastavku studije John Wright i njegovi kolege izvijestili su da je samo 1% samokontrole

uzrokovano roditeljskom praksom, 25% samokontrole je genetskog porijekla, a ostatak je

uzrokovan ostalim čimbenicima kao što je utjecaj koji nastaje izvan obitelji, grupe vršnjaka.

Osim toga, Wright i njegovi suradnici otkrili su da roditeljstvo ne utječe ni ja jednu varijablu

u delinkventnom ponašanju tijekom drugog vala prikupljanja podataka, dok je utjecak

genetike u delinkvenciji iznosio 44%, a u zločinu 29%.50

Čak i ako teorija samokontrole sama ne vodi do prevencije delinkvencije kao druge

sociološke teorije kriminala, to ne znači da ideje vezane za samokontrolu nisu povezane s

ozbiljnim, nasilnim i kroničnim mladim prijestupnicima koji su dio pravosudnog sustava.

Matt DeLisi i Michael Vaughn su, primjerice, istraživali preklapanje između niske razine

samokontrole i kriminalne karijere na uzorku od institucionaliziranih delinkvenata odabranih

iz kaznenih centara u Missouriju. Otkrili su da čak i kad se kontrolira dob, spol, rasa, etnička

pripadnost, socijalno stanje, ozljede glave, psihijatrijski simptomi, prethodne psihijatrijske

dijagnoze i ADHD, niska razina samokontrole među mladima upućuje na kriminalnu

karijeru.51 U stvari, niska razina samokontrole daleko najjače upozorava na to da bi mladi

mogli postati ozbiljni, nasilni i kronični delinkventi.

„U osvrtu na niz socioloških teorija zločina i delinkvencije, važno je imati na umu da

su te teorije oblikovane životnim iskustvom, pretpostavkama i svjetonazorima teoretičara.

Budući da se životna iskustva mijenjaju kako se društvo mijenja, tako se mijenjaju i teorijski 50 Regoli et al., Delinquency in society, str.210.51 Ibid

18

stavovi o kriminalu. Nadalje, kao što su vremena i društveni kontekst promjenjivi, prijašnje

teorije gube svoju privlačnost i druge teorije se počinju pojavljivati kao relevantnije. Svačije

razumijevanje o kriminalu uvjetovano je osobnim socijalnim iskustvom. S obzirom da su

teorije oblikovane svijetom u kojem teoretičari žive, vlastita interpretacija tih teorija kad se

primijene, pojasne, i kombiniraju zajedno može pomoći u objašnjenju suvremenih kaznenih, i

delinkventnih aktivnosti i ponašanja.“ 52

52 Zembroski, Sociological Theories of Crime and Delinquency, str. 253.

19

4. ZAKLJUČAK

U ovom radu analizirana je teorija devijantnosti iz persprektive Travisa Hirschija. On

je postavio teoriju socijalnih veza u kojoj tvrdi kako različiti oblici društvene povezanosti,

npr. povezanost s obitelji, školom, smanjuju vjerojatnost upuštanja u devijantne aktivnosti

zbog bojazni da će naići na osudu. Hirschi drži da te veze kontroliraju naše ponašanje kada

smo u iskušenju počiniti kaznena ili devijantna djela. Ukoliko se dogodi da takva povezanost

ne postoji, pojedinac se okreće prijestupničkom ponašanju koje nastaje kao posljedica grešaka

u konvencionalnim društvenim skupinama koje ga vežu za društvo. Zaključak ove teorije je

da da manjak socijalne kontrole (ili manjak socijalne povezanosti) vodi u delinkvenciju.

Travis Hirschi je svojom teorijom socijalnih veza / teorijom društvene kontrole,

promijenio način igre u kriminalistici. Njegova pretpostavka da svi mi, počevši od rođenja,

posjedujemo hedonistički nagon djelovati na sebičan i agresivan način koji dovodi do

kriminalnog ponašanja, je stvorila ozračje za jednu novu ideju s novim načinom razmišljanja

o kriminalnom ponašanju. Jednako je važna činjenica da je način na koji je on predstavio tu

ideju iz temelja promijenio način na koji kriminolozi rade do danas.

Teorijom socijalnih veza naglašena je važnost odnosa koje pojedinac ostvaruje u

društvu od svojih najranijih dana, to su prvestveno odnosi s roditeljima, prijateljima,

kolegama. Sigurno je da utjecaj okoline oblikuje ponašanje pojedinca i utječe na smjer

njegova razvoja, ali u slučaju da to ponašanje postane delinkventno, smatram da socijalne

veze nisu jedini uzročnici. Nemaju svi ljudi isti strah od reakcije društva i ne reagiraju svi isto

na neuspjeh te je moguće da vođeni željom za uspjehom posegnu za kulturalno nedopuštenim

sredstvima. Također nisu svi članovi društva isti i ne uživaju isti status u društvu bez obzira

na trud te do može dovesti do frustracija koje vode u delinkventno ponašanje zbog želje za

boljim statusom.

20

5. LITERATURA

1. Becker, Howard, Preispitivanje teorije etiketiranja, http://hrcak.srce.hr/76542, 30.

studenog 2015.

2. Fanuko, Nenad, Sociologija. Udžbenik za gimnazije, Zagreb, 2008.

3. Hirschi, Travis, Causes of Delinquency, https://books.google.hr/books?

id=53MNtMqy0fIC&redir_esc=y, 01. prosinca 2015.

4. Hirschi, Travis , http://www.sage-ereference.com/view/juvenilejustice/n62.xml, 02.

prosinca 2015.

5. Kovačević, Sonja; Mušanović, Luka, Mladi u društvu rizika - nasilničko ponašanje,

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=124223, 12. prosinca

2015.

6. Pratt, T. C.; Gau, J. M.; Franklin, T. W., Key idea: Hirschi's social bond/social control

theory, https://www.sagepub.com/sites/default/files/upm-binaries/36812_5.pdf, 01.

prosinca 2015., str.57. (dalje u tekstu: Pratt et al., Key idea: Hirschi's social

bond/social control theory)

7. Regoli, Robert M.; Hewitt, John D.; Delisi, Matt, Delinquency in society,

https://books.google.hr/books?id=hDwK--

ZYRWkC&printsec=frontcover&source=gbs_ge_summary_r&hl=hr#v=onepage&q&

f=true, 10. prosinca 2015.

8. Ricijaš, Neven, Pripisivanje uzročnosti vlastitog delinkventnog ponašanja mladih

(doktorska disertacija),

https://bib.irb.hr/datoteka/384000.DOKTORAT_Neven_Ricijas.pdf, 02. prosinca

2015.

21

9. Šakić, Vlado; Franc, Renata; Mlačić, Boris, Samoiskazana sklonost adolescenata

socijalnim devijacijama i antisocijalnim ponašanjima, http://hrcak.srce.hr/19688, 30.

studenog 2015.

10. Travis Hirschi , http://www.britannica.com/biography/Travis-Hirschi, 02. prosinca

2015.

11. Vrselja, Ivana, Etiologija delinkventnog ponašanja: Prikaz Pattersonove i Moffittine

teorije razvojne psihopatologije, http://hrcak.srce.hr/56833, 28. studenog 2015

12. Wiatrowski, Michael D.; Griswold, David B.; Roberts, Mary K., Social control theory

and delinquency,

http://www.pravo.unizg.hr/_download/repository/Social_control_theory_and_delinque

ncy.pdf, 25. studenog 2015.

13. Zembroski, David, Sociological Theories of Crime and Delinquency, Journal of

Human Behavior in the Social Environment., (21), 2011.

22