Tošo Dabac (Teodor Eugen Maria Dabac). Rođen je u Novoj Rači kraj Bjelovara 1907. godine, gdje je završio osnovnu školu, nakon čega seli s obitelji u Samobor. Kraljevsku klasičnu gimnaziju pohađao je u Zagrebu gdje je upisao studij prava, ali ga nije završio. Radio je za “Fanamet film” i “MGM” ured kao prevoditelj i osoba zadužena za odnose s javnošću. Prva njegova sačuvana fotografija je panorama Samobora potpisana i datirana 7. ožujka 1925., a prvi put je izlagao na izložbi amatera u Ivancu 1932. godine.Jedan je od osnivača i glavnih predstavnika tzv. Zagrebačke škole umjetničke fotografije. Od tridesetih godina 20. stoljeća, sudjelovao je na niz izložbi u zemlji i inozemstvu (Prag, Philadelphia, Luzern, Antwerpen, Beč, Ljubljana, Frankfurt, München, New York) u društvu tada najznamenitijih svjetskih fotografa, a 1938. dobitnikom je i jedne od najznačajnijih nagrada (Camera Craff). Bio je članom “Photographic Society of America”, a 1951. godine Foto savez Jugoslavije dodijelio mu je titulu majstora fotografije. Ukupno je snimo oko 200 000 fotografija, najviše u gradu Zagrebu, gdje je imao i čuveni atelje u Ilici 17, u kojem je radio tridesetak godina. Oženio se opernom pjevačicom Julijom Grill 1937. godine, a partizanskom pokretu priključuje se 1943. godine. Nakon rata nastavlja s intenzivnim fotografskim i pedagoškim djelovanjem najčešće u okrilju svog ateljera. Umro je u autobusu za Gornji grad 9. svibnja 1970.

IzdavačGalerija KranjčarZa izdavačaElvira KranjčarKustosMladen LučićKONCEPCIJA CIKLUSA “MENTALNI SKLOP”Mladen LučićElvira KranjčarVizualni identitetIgor KuduzFotografijaJasenko RasolTehnička realizacijaJosip TešijaIvan ValekOrganizacija izložbeKristina Jakovac Bangoura

ZahvaljujemoMuzej suvremene umjetnosti ‒ Arhiv Tošo Dabac Grad ZagrebMuzej za umjetnost i obrtIva ProsoliMaja Moro

Zagreb, lipanj 2015.

U izložbenom ciklusu Mentalni sklop, pod pojmom mentor prvenstveno se misli na osobu koja je svojim djelovanjem ili dijelom svog opusa umjetnička ili životna inspiracija mlađem autoru koji barem jednim djelom stvara pod du-hovnom aurom ili nadahnućem svog trenutnog ili stalnog uzora, prvenstveno stoga što ih pokreću približno iden-tične ideje i duhovna nadgradnja umjetničkog djelovanja. Izložba Atelier Dabac na izvjestan način predstavlja krunu takvog razmišljanja, odnosno ovog izložbenog ciklusa, jer osim što je Tošo Dabac u svom ateljeu podučavao, djelom i rječju, svoje učenike (Marija Braut, Enes Midžić i Pero Dabac), to je mjesto tijekom šesdesetih godina bilo okup-ljalištem djelatnika iz svih područja kulture. Spontanim okupljanjem sličnomišljenika i izvaninistitucionalnm djelo-vanjem ubrzo je postao pravim žarištem avangardne misli zagrebačkih kulturnih zbivanja, dakle mentalnim rasadni-kom onog što je obilježilo njegovu kulturnu scenu kada je ona možda bila najsnažnija i kada je neizbrisivo utisnula ime Zagreba na svjetsku kulturnu kartu. Uz fotografije hrvatskog doajena tog medija Toše Dabca, izložba prikazu-je i radove njegovih učenika nastale u vrijeme djelovanja ateljera, ali i njihova recentna ostvarenja koja svjedoče o kontinuitetu snažne individualne misli i liberalnoj poeti-ci začetoj u vremenu koje je unatoč političkom diktatu i represiji bilo mnogo otvorenije prema individualnoj misli i kreaciji, nego što je to danas. Izložene Tošine fotografije zagrebačkog društvenog i noćnog života pričaju o relativno materjalnom siromaštvu koje nije spriječavalo društve-

na okupljanja koja su se najčešće manifestirala u živim kavanskim diskusijama, kao i o skrbi za osobnu duševnu higijenu, o čemu primjerice svjedoče redovi ispred knjiža-ra. Te fotografije jasno svjedoče o vremenu kada je Zagreb Zagrebom bio.Niz portreta kulturnih djelatnika tog vremena, koji su se u Ilici 17 okupljali i nakon Tošine smrti (kada je Ateljer i Ga-leriju vodio njegov nećak Pero), viđeni kroz objektive svih navedenih fotografa svjedoče o specifičnosti i mentalnoj energiji jednog neformalnog okupljališta koje je desetljeći-ma emaniralo konstruktivne ideje te je aktivno sudjelovalo u formiranju ne samo zagrebačke kulturne scene već je i zacrtalo važna umjetnička zbivanja ovog djela Europe.

Iz tekstaMladen Lučić

Enes MidžićJagoda Kaloper, 1972.

Petar DabacFotogram, 1976.

Petar Dabac rođen je u Zagrebu 1942.godine gdje je završio studij strojarstva. Od 1960. do 1970. radio je u ateljeu Toše Dabca. Samostalni umjetnik je od 1966., a od 1970. član ULUPUH-a. U više navrata boravio je na stručnom usavršavanju u inozemstvu, a i sam se godinama bavi pedagoškim radom u Hrvatskoj, Austriji i Sloveniji gdje od 1990 godine predaje fotografiju na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani. Jedan je od pokretača časopisa za fotografiju SPOT 1972. godine. Od 1980. godine vodio je “Arhiv TD”, memorijalni galerijski prostor ateljera Toše Dabca u kojem je organizirao brojne izložbe domaćih i stranih fotografa, te permanentno sređivao, arhivirao i konzervirao Tošine negative. Dobitnik je brojnih strukovnih nagrada i priznanja. Samostalno je izlagao u Zagrebu, Zadru, Samoboru, Beogradu, Ljubljani, Grazu, Milanu, Karlovcu, Mariboru, Mannheimu, Kopru, Grožnjanu, Osijeku, Novom Mestu, Leibnitzu, Bremenu, Varaždinu, a sudjelovao je i na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu.

Enes Midžić rođen je u Zagrebu 1946. godine, gdje je završio gimnaziju. Od 1967. do 1970., učenik je i suradnik Toše Dabca, a poslije smrti majstora radi u njegovom atelijeru do 1973. godine. Fotografijom se profesionalno bavi od 1970. god., a filmom od 1972. god. Od 1972. god. ima status samostalnog umjetnika. U razdoblju od 1971.‒1976. intenzivno izlaže svoje fotografske radove u zemlji i inozemstvu na samostalnim i skupnim izložbama, a bavi se i svim oblicima primjenjene fotografije. U tom je razdoblju više radova otkupljeno za fundus Muzeja za umjetnost i obrt i Galeriju suvremene umjetnosti.Studij Filmskog snimanja na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti u Zagrebu upisuje 1971., gdje je i diplomirao 1977. godine s televizijskim igranim filmom ITAKODALJE redatelja Tomislava Radića.Nastavni rad na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti započinje 1975. god. kao honorarni nastavnik na Odsjeku filmskog snimanja, a u zvanje redovitog profesora izabran je 1985. godine. Od 1991.‒1994. bio je Prorektor Sveučilišta u ZagrebuOdlikovan odličjem Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1996. godine.

Marija Braut rođena je 1929. godine u Celju, a 1941. doselila se u Zagreb u kojem je maturirala i započela studij arhitekture.. Fotografijom se počela baviti u atelijeru Toše Dabca potkraj 60-ih godina,a prvu je izložbu imala 1969. Godine u zagrebačkoj Galeriji Studentskog centra zajedno s Perom Dabcem. Radila je u Galerijama grada Zagreba, današnjem Muzeju suvremene umjetnosti, za koji je snimala za kataloge te portrete umjetnika. Od 1972. radi kao samostalna umjetnica. Surađivala je s Hrvatskim narodnim kazalištem, Zagrebačkim kazalištem mladih, Dramskim kazalištem Gavella, Satiričkim kazalištem Kerempuh i Dubrovačkim ljetnim igrama. Izlagala je na više od stotinu samostalnih i skupnih izložaba, a dobitnica je i brojnih nagrada. Fotografije Marije Braut čuvaju se u Muzeju grada Zagreba, Muzeju za umjetnost i obrt, Zagreb, Muzeju suvremene umjetnosti, Zagreb, Hrvatskom državnom arhivu, HAZU teatrologija, Ministarstvu obrane Republike Hrvatske..

Petar DabacAtelier Dabac, 1968.

Tošo DabacInterijer atelijera Toše Dabca, Ilica 17, 1940.

Enes MidžićBez naziva, 1972.

Marija BrautVeliki petak V, 1968.