u znaku kriŽa

U ZNAKU KRIŽALIST MILOSRDNIH SESTARA SV. KRIŽA - God. XL., br. 150./1, 2019.

U znaku Križa 1./2019.2

U ZNAKU KRIŽA god. XL. br. 150./1.

USKRS 2019.

Izdavač Hrvatska provincijaMilosrdnih sestara svetoga KrižaKralja Tomislava 2231400 Đakovo

Tel. 00385 031-801 200Tel/Faks 00385 031-811 141El. pošta: [email protected]

UređujeUredničko vijeće

Glavna i odgovorna urednicas. M. Jacinta [email protected]

Lekturas. Marija Stela Filipović

Korekturas. M. Ksenija Majstorović

List izlazi tri puta godišnjedopuštenjem ProvincijalataMilosrdnih sestara svetoga Križa

Grafička pripremaMarinko Hardi, Đakovo

Tisak „Tiskara” Budrovci

Klanjajte se Isusu u Presvetoj Euharistiji, zahvaljujte Mu, služite Mu, ljubite Ga, nadoknađujte Mu za uvrede. Zadovoljavajte Mu za sve uvrede, za sav zaborav, za nepriznanje, za nepoštivanje, za nezahvalnosti, za prezir i ignoriranje. Tu će vam Isus otkriti svoju ljubav, svoju milinu i svojom će vas utjehom utješiti, što nadilazi sve riječi i sve osjećaje.

U znaku Križa 1./2019. 3

Sadržaj

s. M. Jacinta Mandura Iz Uredništva -------------------------------------------------------------------------------5s. Valerija Široki Riječ Provincijalne poglavarice ---------------------------------------------------------6

Tragom istineo. Zvonko Šeremet, SCJ Uskrs kao iscjeljivanje duševnih rana --------------------------------------------------7s. M. Jacinta Mandura Veliki i mali Uskrsi -----------------------------------------------------------------------8Boris Vulić Poslušnost Bogu koji šuti? ---------------------------------------------------------------9B. M. Pismo prijateljske duše jedinstvenim Božjim kćerima ----------------------------- 11s. Animira Adanić Blago tebi, Ivane ------------------------------------------------------------------------ 11s. Animira Adanić Bliži se dan… ---------------------------------------------------------------------------- 11s. Mariangela Žigrić Sestrica Bol… --------------------------------------------------------------------------- 12B. M. Ljubav Boga živoga jača je od svega ------------------------------------------------- 12Nedjeljka Andrić-Novinc Milosni darovi --------------------------------------------------------------------------- 13s. Nada Martinković U trenutcima slavlja --------------------------------------------------------------------- 14M. J. Ustraj u molitvi -------------------------------------------------------------------------- 14

Duhovnost zajedništva s. Rastislava Ralbovsky Odgoj za krjeposti danas --------------------------------------------------------------- 15Davor Vuković Opasnost licemjerja --------------------------------------------------------------------- 18I. Budrovac i D. Hajek, kandidatice Razgovor s našim postulanticama ---------------------------------------------------- 20Slavica Sajdl, postulantica Tišina kao potraga za Bogom ---------------------------------------------------------- 23s. Jolanta Sigeti Ne uznemiruj se toliko ----------------------------------------------------------------- 24s. Krista Mijatović Đavao podneva -------------------------------------------------------------------------- 25

Papa Franjo nam govori U Isusovu Srcu nitko nije nepoželjan ------------------------------------------------ 26 „Ne svjedoči lažno” --------------------------------------------------------------------- 27 Tri male stvari koje će vam donijeti mir --------------------------------------------- 28

Nadi dajemo lices. M. Ignacija Ribinski, prir. Naši misionari pronose poruku evanđelja-------------------------------------------- 29Teodor Horvat Proslava 75. godišnjice Caritasa ------------------------------------------------------ 32s. Rastislava Ralbovsky Duhovne vježbe za žene ---------------------------------------------------------------- 33s. Gita Klobučar Duhovna obnova za učenike iz Zagreba --------------------------------------------- 34s. M. Kristijana Kolić Miholjčani kod bl. majke Marije Terezije Scherer ---------------------------------- 34s. M. Martina Fabijančić Novi pomoćnik rektora samostanske crkve------------------------------------------ 35Slavica Sajdl, postulantica Svjedočenje duhovnoga poziva u Klasičnoj gimnaziji u Slavonskom Brodu --- 35I. Budrovac i D. Hajek, kandidatice Prevencija ovisnosti jačanjem duha -------------------------------------------------- 36

Redovnička slavljas. Finka Tomas Obilježen rubinski jubilej redovničkih zavjeta -------------------------------------- 37


Sadržaj

A. Šuća i A. Barišić-Jaman, kand. Na mene si ruku svoju stavio ---------------------------------------------------------- 37s. M. Margita Gašparovsky Neka nas Isus gleda --------------------------------------------------------------------- 39s. Marija Petra Toman Sestra Krista Mijatović obranila doktorski rad -------------------------------------- 40s. Marija Petra Toman Došašće zaboravljenih krjeposti ------------------------------------------------------- 41s. Elizabeta Košćak Susret sestara juniorki u Đakovu ------------------------------------------------------ 42s. Krista Mijatović Dan posvećenoga života u Đakovu --------------------------------------------------- 43s. M. Helena Šajbl Konferencije kućnih poglavarica ------------------------------------------------------ 44s. M. Petra Toman Održano predavanje Post u Bibliji ---------------------------------------------------- 45s. Teuta Augustini Korizmena duhovna obnova u Baru -------------------------------------------------- 45

Prenosimo iz Teodozijes. Zoe-Maria Isenring „Riječnu struju ne treba zaustavljati, već je usmjeriti prema koritu.” ----------- 46s. Dorothee Halbach Susret generalnih vodstava iz Ingenbohla i Menzingena -------------------------- 52

Po(r)ukao. Franjo Vlašić, OFM Iz pisama sestri (jag): Smirivanje u Bogu ---------------------------------------------------------------------- 53 Život po vjeri, ufanju i ljubavi--------------------------------------------------------- 54 Čežnja za svetošću i vjetar raznih kušnji--------------------------------------------- 55 Život u redovničkim zajednicama danas --------------------------------------------- 56 U Srcu Bijele Gospe – Bezgrješne, budimo maleni, čisti i rado trpimo! -------- 57 Iskorištavaj prigode koje ti je dala poslušnost--------------------------------------- 58 Unutarnja mrtvenja --------------------------------------------------------------------- 59

Iz naše prošlostis. M. Estera Radičević Tragovi svetosti u povijesti Hrvatske provincije (nastavak br. 4) ---------------- 61

Pročitali smo – preporučujemos. Deodata Kočonda s. M. Estera Radičević: MILOSRDNE SESTRE SV. KRIŽA HRVATSKE PROVINCIJE – 150. obljetnica dolaska u Đakovo (1868. – 2018.) ------------ 66

Na putovima svakodnevice s bl. majkom M. Terezijom Scherers. M. Karmela Dominković U školi križa i uzorna života ---------------------------------------------------------- 68

Nada im je ispunjenas. Paskala Križan Sestra Svetoslava, Ana Nikolić -------------------------------------------------------- 70s. M. Jacinta Mandura Sestra Hugolina, Lucija Kovačević --------------------------------------------------- 71Ivan Lenić, župnik i dekan u Sl. Brodu Izrazi sućuti za s. Hugolinu ------------------------------------------------------------ 74

Iz Provincijalata U vječnost su se preselili -------------------------------------------------------------- 74

s. Mariangela Žigrić: Čija si ti slika? --------------------------------------------------------------------------- 75


Iz Uredništva

Nedavno smo primili posebni broj U znaku Križa, koji donosi sadržaje vezane uz proslavu 150. obljetnice do-laska sestara u Đakovo. Nadam se da smo radosno pre-birale uspomene toga lijepog i milosnog događaja. Po običaju, i ovaj put zahvaljujem svima koji su rado dali svoje doprinose, kako za samu proslavu, tako i za taj posebni broj.

Sada se pripremamo za pashalno Trodnevlje, za pobje-du Života nad Smrću. Sveti je Franjo znao često razgo-varati s raspetim Isusom i plakati zato što Ljubav nije ljubljena. Shvatio je da je Bog Ljubav i da je svu svoju ljubav prema čovjeku pokazao na Križu. Križ i Euha-ristija neodvojivi su. Tajna Božje ljubavi. U prilogu s. Rastislave možemo čitati o strahopoštovanju u susre-tu s Tajnom. Članak prof. Vulića Poslušnost Bogu koji šuti?- govori o Bogu koji šuti, ne zato što ne bi želio ili ne bi imao što reći, nego zato što je u Isusu sve rekao. Trebamo samo slušati, odnosno trajno osluškivati, da bismo ga mogli čuti i poslušati.

Uskrs je izraz trajne Božje pobjede nad Zlom i nad gri-jehom, a Euharistija ispunjenje Isusova obećanja da će ostati s nama u sve dane, do svršetka svijeta. Ima li ve-ćega bogatstva za nas, slabe ljude? Ali, to je Tajna nad sve tajne. A otajstva, tajne Kraljevstva, Otac objavljuje malenima.

Svima koji se susreću s našim Glasilom, za blagdan Uskrsa želim pred Bogom čisto srce – jer će takvi Boga gledati i živjeti u Bogu, što svaka duša čezne dostići.

Uskrsloga Isusa susreli na svojoj životnoj stazi, ražario nam srca, milošću oživljeni dok blagujemo Kruh i pije-mo Vino – na novost Života!

s. M. Jacinta Mandura, urednica

LJUBITE GA,

BRAĆO LJUDI,

LJUBITE GA SNAGOM

SVOM! SVAKI ODSAD

DRUGI BUDI SVETOM

SVOJOM ODLUKOM.


Riječ Provincijalne poglavarice

Tražitelji UskrslogaDrage sestre,

uskrsna liturgija donosi nam svete tekstove koji govore o susretima s Uskrslim: susret s Marijom Magdalenom, s učenicima, susret na putu u Emaus. Zadržimo se na Isu-sovu susretu s Marijom Magdalenom, ženom koja je u svojem neumornom traženju za mrtvim tijelom onoga kojega ljubi, čula glas živoga i Uskrsloga. Imala je priliku čuti uskrslu Ljubav kako izgovara njezino ime: „Marijo!“ Sveti je pisac, zapisivanjem ovoga događaja, dao priliku i nama da ga proživimo i da na mjesto Marijina imena čujemo svoje ime.

Marija dolazi na grob veoma rano, još za mraka. Iako zna da je kamen na grob navaljen, ona ide. Oslanja se na Boga. Mrak je, ali njezina je ljubav budna, jaka i ona ju nosi. Ta ljubav navodi ju na proces preobražaja. Od mraka i tame, koji nisu bili samo izvanjski, nego su ovijali i njezinu dušu, do primanja novoga poslanja – do navještaja uskrsnuća drugima. Unatoč silnoj tami, Marija opaža. Opaža da je kamen s groba dignut. Samo cjelovita ljubav žene može biti tako snažna, pronicljiva, duboka te i u mraku može vidjeti da je grob prazan. Tražila ga je, ali ga nije našla! (usp. Pj 3, 2b) Marija, od žene koja je stajala kod groba i plakala, postaje navjestiteljica Radosne vijesti. Okreće se od praznoga groba i trči drugima. Traži pomoć riječima: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.« (Iv 20, 2) Marija je shvatila da ga nema te u svoje traženje uvlači i druge učenike. Učenici postaju tražite-lji. Potaknuti njezinim iskustvom, kreću na put vlastitoga traženja Uskrsloga. I nađoše ga!!!

Nisam li i ja poput Marije Magdalene tražiteljica Uskrsloga? Što mene pokreće da bih se okrenula od groba i došla do Života? Imam li hrabrosti vlastito svjedočanstvo susreta s Uskrslim podijeliti s drugima? Nije li ova godina put traženja kako bismo bile na putu s ljudima, kako bismo dijelile njihovu nevolju te svojom prisutnošću i djelovanjem omogućile da osjete milosrdnu i otkupiteljsku ljubav Božju?

Gospodin nam je za to svjedočenje zajamčio snagu Duha Svetoga, rekao je papa Franjo. Duh živoga Boga stvara u čovjekovoj nutrini, u nutrini svake od nas, stanje milosti zbog koje doživljavamo susret, otkrivenje da je Bog uskrsnuo, da je stvaran. Dao nam Gospodin milost da, Duhom Svetim pokrenute, hrabro na putu, u ovoj godini Provincijalnoga kapitula, usmjeravamo svoj um, srce i djelovanje prema ostvarivanju njegova nauma za našu Provinciju.

Drage sestre, sestre novakinje, postulantice i kandidatice, budimo nositeljice Radosne vijesti - jer, Isus je uskrsnuo. On je živ! - On je našao mene dok sam ja tražila njega. Poput Marije iz Magdale nosimo ga dru-gima putovima ovoga svijeta, želeći jedna drugoj sretan i blagoslovljen Uskrs!


Tragom istine

� o. Zvonko Šeremet, SCJ

Uskrs kao iscjeljivanje duševnih rana

Dragi čitatelju!Vrlo je vjerojatno da si ranjen, kao i svaki čovjek. Možda čak i vrlo ranjen, pa i slomljen. Ako jesi, onda

ne možeš drugima dati nešto što sam ne posjeduješ. Nisi sposoban drugomu dati istinu, niti milosrđe koje oni trebaju. Na koncu, ranjen i slomljen, i sam ranjavaš ljude oko sebe, umjesto da se za njih pobrineš. Ovo osobito vrijedi za svećenike – pastire, i za redovnice.

I tako, pastir, umjesto da bude dio rješenja, sam postaje dio problema. Što ranjeni svećenici i redovnice trebaju učiniti? Kao prvo, trebaju moliti za ranjene i slomljene povjerene im ovčice. Kao drugo, ako sami nisu iscijeljeni, sami moraju započeti raditi na svojem iscjeljenju danas.

Svi mi želimo biti iscijeljeni i oslobođeni od svih robovanja koja nas opterećuju, jer nas ovo ljudsko stanje ostavlja žalosnima, praznima, ljutitima, nezadovoljnima, frustriranima, povrijeđenima, od ljudi, pa čak i od sa-moga Boga. Duhovne rane, koje imamo, rezultat su neke traume ili događaja koji je ostavio traga u našem srcu. Ponekad ostaje sjećanje na te događaje, ponekad ne. Traume dolaze od naših grijeha ili mogu biti uzrokovane bez naše krivnje. Primjerice kod pretrpljena nasilnog napada u djetinjstvu.

S ranama se ne znamo uvijek ispravno nositi. A budući da su one izvor patnje i boli, ljudi obično grade preprjeke oko tih rana, da bi se zaštitili od boli, tako da ih riječi i postupci drugih ljudi više ne povrijede. Te preprjeke i zidove, koje stavljamo, pokazuju se kao ljutnja, zamjeranje, strah, mržnja prema ljudima, nemoć u funkcioniranju u velikim skupinama ljudi i slično. Kada se, međutim, preprjeka ili zid ukloni, a rana zacijeli, ona više ne će biti izvor boli.

Kako iscijeliti duhovne rane? Jedna od najvažnijih stvari u procesu duhovnoga iscjeljivanja jest opraštanje. Najprije moramo biti spremni oprostiti drugima: Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima na-šim...To opraštanje treba doći od srca i volje, a ne od emocija. Ne trebamo zaboraviti što se dogodilo, ali trebamo oprostiti. I dopustiti da bol ode. Ponekad je povrjeda prevelika ili preduboka, a mi ne znamo što ju uzrokuje. Ali to nije ni nužno znati. Važno je obratiti se Isusu i Mariji da nam pomognu pustiti tu bol, predati im se puna srca i željeti to više nego išta drugo. Želiš li to? Žudiš li svim srcem za tim?

Zatim, moramo oprostiti sebi. Čak i ako nismo ništa loše učinili kod nanošenja rane. Ne radi se o tome da smo nešto pogriješili. Ali postoji duh opraštanja gdje trebamo oprostiti sebi i voljeti se s tom ranom, shvaćajući da smo vrijedni i kad rana ostaje u nama. Primjerice, ako smo zlostavljani kao djeca, sazidali smo preprjeke i zi-dove, kako nas više nitko ne bi ranio. Ali, kad oprostimo napadaču, imat ćemo potrebu oprostiti i sebi. Jer uvijek ostaje u nama osjećaj stida ili krivnje povezanih s tom ranom. U našoj slomljenosti mi zapravo optužujemo sami sebe. Držimo se rane i boli kao da ih na neki način i zaslužujemo. Jer to je naša bol, naša rana i mi mislimo da to nitko drugi ne može razumjeti i osjećati takvu bol. Mislimo: ona je moja i ja se moram nositi s njom. Poenta je u tome da moramo oprostiti sebi i svima koji su bili uključeni u tu bol i dopustiti rani da zacijeli. Doživljavamo se kao prljavi i sebe vidimo kao neku zvijer ili bezvrijedni predmet. Rezultati toga porazni su.

Tko ne oprosti sebi, grijeh ostaje s njim, čak i poslije ispovijedi. Zakopavajući svoj grijeh i ne vjerujući u oproštenje do kraja, osoba pati od ljutnje, depresije i frustracije. Vjeruje da joj Bog oprašta, ali ona sama sebi ne može oprostiti. Umjesto toga, ona zakopava ranu sve dublje nadajući se da nikad ne će biti otkrivena. Samo Gospodin i Gospa mogu pomoći da se oslobodimo te boli.


Tragom istine

No, treba oprostiti i Bogu. Kako to? Ne zvuči li to bogohulno? Može se dogoditi da smo bili zlostavljani, pa zbog toga počnemo optuživati Boga: Zašto si, ako me voliš i ako si Svemoguć, dopustio da se to dogodi? Ti si Bog! Mogao si to spriječiti! Zašto me nisi zaštitio?

U takvim situacijama, jedan dio krivnje mi pripisujemo Bogu. Bili smo ranjeni i povrijeđeni jer Bog nije in-tervenirao. Iznevjerio nas je. Tako mi razmišljamo. No, to se, zapravo, nije dogodilo. Zapravo, Bog je bio tamo u svakoj situaciji. On je patio zajedno s nama, plaćajući cijenu za grijehe i patio je zbog nas puno dublje nego ćemo mi ikada saznati.

Posljednji aspekt opraštanja jest dopuštenje ljudima i Bogu da nam oproste. Ponekad ne želimo prihvatiti oprost. Nalazimo razloge zbog kojih smatramo da su nas drugi tako povrijedili, da im nikad ne ćemo oprostiti. Međutim, takvo zamjeranje sprječava zacjeljivanje naših rana. Kad odbacujemo oprost i ispriku drugih, odba-cujemo i samoga Boga. Još je gore kad bježimo od ispovjedaonice i od Božjega oprosta.

Praktičan pristup iscjeljenju rana: ranu treba identificirati. Zatim uključiti čin htijenja, volje da oprostimo. To za sobom povlači spremnost na određenu patnju od tih rana, koje se moramo osloboditi. Opraštanje također uzrokuje bol. Ali, naša vjera u središtu ima križ. Ne treba se bojati križa jer je to iscjeljujući križ. Boljet će nas, ali ćemo po križu ozdraviti.

Dragi čitatelju! Budi uporan i ustrajan! U svojem htijenju ne budi sam! Zazivaj Isusa i Mariju i iscijelit će tvoje rane. Može

se dogoditi da u tom procesu otkriješ i neke nove rane, koje su ti do tada bile nepoznate. Ali po molitvi doći ćeš do dublje spoznaje i istinskoga mira. Uskrsli Gospodin udahnut će novi život u tvoju ispaćenu dušu!

� s. M. Jacinta Mandura

Veliki i mali UskrsiU srcu i u glavi roj je misli zujalica, sjećanja, ideja, iskustava i planova. Osjećam se dužnikom Milosti u sva-

kom pogledu. Toliko vrijednoga treba pribilježiti, oglasiti pobjedu Života, a opet toliko je kočnica i odgađanja. Netko ne želi Svjetlosti otvoriti put. To je svojevrsna zatvorenost, Bog samo zna iz kojih sve razloga.

Dok sam jutros na misi slušala Riječ zapisanu u 1 Iv 3, 11-21, u srcu su se redala sjećanja na moje male i velike uskrse. Ipak, mislim, svi su uskrsi veliki baš zato jer se po njima događa veliki obrat, prijelaz iz Tame u Svjetlost, iz mržnje i ravnodušnosti u ljubav, iz sebičnosti u darežljivu velikodušnost, iz smrti u život. Sveti Ivan tvrdi da je ljubav prema bratu odraz ljubavi prema Bogu i da se ne može ljubiti Boga, a istovremeno mrziti ili ne voljeti braću. A kad se uđe u naše međuljudske odnose prožete Božjim Svjetlom, onda se toliko toga vidi izvan dosega Božje ljubavi, onda se vide prizori zastrti Tamom, koje Božje Svjetlo može i želi raspršiti.

Doista, milost je spoznati optužbe vlastitoga srca za sve nedostatne i manjkave ljubavi prema braći, za ne-dostatnu i neistinitu ljubav prema Bogu. Ako nas srce ne osuđuje, možemo zaufano k Bogu. I štogod ištemo, primamo od njega, jer zapovijedi njegove čuvamo i činimo što je njemu drago. Ako nas srce i optužuje, dobro je znati da je Bog veći od našega srca i da znade sve. On znade sve, baš sve. On koji je sama ljubav, gleda u nama ono što je okrenuto njegovoj Ljubavi. On znade sve o nama, o našim nemoćima, o našim padovima, ali On znade sve i o našim raspoloženjima i neraspoloženjima, o našim borbama da iz Tame prijeđemo u Svjetlo ljubeći druge kao same sebe. On znade koliko puta smo već na njegovu Riječ čudesno izašli iz svojih grobova, uskrsnuli kao ono Lazar - prijatelj Isusov. Bog doista zna sva naša umiranja, sve smrti i sva vraćanja u Život – po sakramentima, po čudesima njegove Ljubavi.


Tragom istine

Jedino Bog znade sve naše uskrse – male i velike, sve naše prijelaze iz Tame u Svjetlost. Jedino Bog znade sve naše izlaske iz Smrti u Život, sva naša uskrsnuća na novost života – dok ljubimo braću. Jer s Njim smo su-ukopani u Smrt da bismo u Njemu su-uskrsnuli na Život vječni – malo po malo, dan po dan, sve do punine Njegove kojoj idemo ususret.

Sretan ti svaki Uskrs, sestro moja; sretan ti Uskrs, brate!

� Boris Vulić1

Poslušnost Bogu koji šuti?Što danas znači biti poslušan Bogu, kad on šuti? Što danas znači poslušati što nam Bog govori, kad nam

više ne šalje svojega anđela, kao nekoć Blaženoj Djevici Mariji? Štoviše, zašto nam se opet ne počne obraćati svojim govorima, kao što je činio u Starom zavjetu? Tamo je dopuštao da se ljudi s njim savjetuju, odgovarao je na njihova pitanja, govorio je što im je činiti. Zašto, dakle, Bog danas šuti? Poslušajmo odgovor koji nam je na ovo pitanje ponudio sv. Ivan od Križa: Dajući nam, naime, svojega Sina, koji je njegova jedna i jedina Riječ – jer drugog nema – sve nam je zajedno i ujedanput rekao i objavio tom jedinom Riječi, i nema toga što bi nam još morao reći. I stoga onaj koji bi sada htio Boga nešto ispitivati, zapravo bi Bogu nanosio uvrjedu, jer ne bi svojih očiju usmjerio posve na Krista, tražeći izvan njega još kakvu stvar ili novost. A Bog bi mu mogao ovako odgovoriti: ‘Ako sam ti već rekao sve u svojoj Riječi, a to je moj Sin, i sad više nemam druge stvari da ti mogu objasniti, upri svoje oči samo na njega; jer sam ti u njemu rekao i objavio sve, i naći ćeš u njemu još i više od onoga što tražiš i želiš. Kad bi me sada tko tražio na stari način i htio da mu što govorim i objavljujem, tražio bi od mene na neki način Krista po drugi put. Pogledaj dobro, u Kristu ćeš naći već učinjeno i dano sve to, i još mnogo više.’

Sveti Ivan od Križa ovako zaključuje: U času kad je Krist, izdišući na križu, rekao ‘Dovršeno je’, završeno je sa svim starim načinima odnosa s Bogom, skupa sa svim obredima Staroga zavjeta. I tako se moramo u svemu dati voditi naukom Krista i njegove Crkve i ljudskih vidljivih službenika, i tim putem doskočiti svojemu neznanju i duhovnim slabostima. (Uspon na goru Karmel, 22, 3-6)

Tako nas je sv. Ivan od Križa poučio da Bog jednostavno ne može reći više od onoga što nam je rekao u Kristu i po njemu. Nema nam, da tako kažemo, više što za dati, jer nam je u Kristu dao samoga sebe. A u tome što nam je dao u Kristu možemo čuti i više od onoga što bismo ga pitali i naći više od onoga za čim žudimo. Zaboraviti to i ponovno tražiti da Bog govori, kao nekoć ocima i prorocima, značilo bi iznova ga pitati ono što je već rekao. Drugim riječima, tražiti da nam još nešto kaže, značilo bi tražiti da nam kaže ono što je već rekao. Riječ je, dakle, o važnoj posljedici istine: da Bog nema ništa više za reći ili dati u odnosu na ono što nam je već rekao i dao jednom zasvagda u svojoj utjelovljenoj Riječi.

Slušanje onoga što nam je već rečeno u Kristu, znak je prave vjere, vjere do koje se ne dolazi vlastitom pa-meću i umijećem, nego slušanjem već izgovorene Božje riječi, dakle slušanjem drugoga koji nam otkriva ono što nismo sami doumili. Zato je slušanje povezano s ljubavi – tko ljubi, može dopustiti sebi da sluša drugoga i da govor drugoga bitno obilježi njegov život.

1 Profesor dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu


Tragom istine

Već nas je evanđelje na više mjesta poučilo ono što sigurno i sami iz iskustva već dobro znamo: da je moguće odlučiti se za Krista, a onda se spram toga, svjesno ili još češće nesvjesno, postaviti krajnje neozbiljno. Tako počinjemo polako vjerovati, a onda po našoj službi i drugima svjedočiti i naviještati svojega Krista, u konačnici, po mjeri svojega egoizma i subjektivizma. Upravo da se to ne dogodi, Krist je htio svoju Crkvu.

Vratimo se promišljanju sv. Ivana od Križa i uočimo ono što nas uostalom uči i Katekizam Katoličke Crkve (br. 795), a to je da su Krist i Crkva jedno. Pod tim vidom možemo ponuditi još jedan odgovor na pitanje zašto Bog šuti: Bog šuti jer je njegova Vječna Riječ posve izgovorena i jer je ona živa Riječ u svojem tijelu koje je Crkva. Ili, drukčije rečeno, ako želiš slušati Krista, evo ti Crkve! Crkva je, dakle, prostor Božje riječi – mjesto gdje se ta Riječ čuje i susreće kao živa i djelotvorna riječ; mjesto gdje se ona čuva, tumači, brani, razvija i ljubi.

Crkva, dakle, nije samo zajednica koja ne zaboravlja Božju riječ, koja je stup i uporište istine (1 Tim 3, 15), nego je ona Kristov otajstveni govor, njegova otajstvena usta i kao takva sakrament jedinstva ljudskoga roda s Bogom i prostor spasenja u kojem se otajstveno susreću Božji govor i čovjekov od-govor. Zato Crkva nije poput drugih zajednica, ona je otajstveno zajedništvo po kojem se čovjek pritjelovljuje Isusu Kristu u svetoj sigurnosti da kao središnji glas Crkve zapravo čuje Kristovu riječ, Kristov glas.

Konkretno, osjetilno i ‘opipljivo’ taj glas vjerniku dolazi upravo po biskupima i svećenicima koji imaju vlast poučavanja u Crkvi. Vjernik čuje Kristov glas jedino u zajedništvu s Kristovim tijelom koje je Crkva, u kojoj bi-skupi i svećenici, u zajedništvu s papom, čuvaju netaknutom, nepogrješivo tumače i u liturgiji ljube Božju riječ.

Povijest našega spasenja ne možemo misliti bez istine da se ona ostvarila po poslušnosti utjelovljene Riječi Očeve, po Isusu Kristu koji ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu (Fil 2, 8). Poniznost i predanje – to pronalazimo u unutrašnjosti biblijske poslušnosti, koja se zato hrani Božjom voljom, kako veli Krist: Moja je hrana vršiti volju onoga koji me poslao, da dovršim njegovo djelo (Iv 4, 34).

Poslušnost je predanost čovjeku najmilijega – slobode vlastite volje - Bogu koji govori, odnosno Kristu čiji se glas čuje u njegovoj Crkvi. Dolazi mi ovdje slika Krista koji se ukazuje sv. Pavlu i obraća ga dok je išao pre-ma Damasku. Krist ga je, naravno, mogao poučiti odmah na tome mjestu, ali nije htio tako, nego ga šalje Crkvi: Ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti (Dj 9, 7). Krist želi da Pavlov put bude put poslušne vjere Bogu po poslušnosti Kristovoj Crkvi.

Poslušnost je iskrena kad je na djelu zbog Boga, zbog njegove volje, onkraj bilo kakva našeg interesa, poput primirja, časti, karijere ili dobitka. Sveti Pavao opominje: Budite poslušni, ne naoko, kao oni koji se ulaguju ljudima, nego kao sluge Kristove koji zdušno vrše volju Božju (Ef 6, 6).

Kako smo već istaknuli, slušajući Crkvu, imamo sigurnost da zdušno vršimo volju Božju. Štoviše, ljubeći Crkvu, ljubimo i Krista, odnosno ne možemo slušati i ljubiti Krista, a da ne ljubimo i ne slušamo njegovo Tijelo koje je Crkva. Zato nam je sam Krist već rekao: Tko vas (Crkvu) sluša, mene sluša (Lk 10, 16). Ovo jednako obvezuje i one koji slušaju Crkvu i one koji u Crkvi imaju, po Božjoj milosti, službu naučavanja ili objektivnog posvećena svjedočenja, a to znači i golemu odgovornost da budu uvijek ozbiljni, pozorni i poslušni spram već izrečene Božje riječi.


Tragom istine

Pismo prijateljske duše jedinstvenim Božjim kćerima Ne želim da ovo arhivirate u svoj život i da ovo pismo postane uspomena, već da ga pohranite u svoje srce, jer tada to postaje dio vas.Slušajte, sestre, srcem svim i dušom svom.Bog, Otac naš, jedinstven je, ali smo mi, vođeni đavolskim kušnjama, zakomplicirali svoj osobni dodir i susret s Bogom.Bog, Otac naš, milosrdan je, ali smo mi, vođeni đavolskim kušnjama, spremni reći da nas je Bog kaznio.Ne kažnjava Otac nas, već MI SAMI SEBE !Otvorite vrata svojega srca Isusu, izvoru svakoga dobra, budite mu prijatelj, jer On to zaista jest.Klanjajte mu se jer je On zaista jedini Kralj, čije prijestolje nema nikakve ljage.Često ga pohodite u tabernakulu. Predajte se Isusu. Često ga zamolite da vam bude bliže. Volite Isusa, ljubite ga. Molite ga, klanjajte mu se.Trnovit je put redovnika, ali prihvatiti to trnje kao život i zadatak zaista je milost Božja, koja je dio svakoga od vas. Probudimo ju u sebi. Predajte Kristu Raspetomu svoje rane, svoje boli, sjedinite se s Njim, jer i on je pun boli i rana, ali rana koje liječe i boli koja odmara.Ti, sestro, koja se nazivaš milosrdnom po svetom Križu, prihvati milosrđe Raspetoga Krista, prihvati njegov put u svojem životu. Diči se i hvali Križem njegovim.Budi ovozemaljski nasljednik njegova Križa.I NE BOJ SE, iako znam da se bojiš, sestro. Bog je milosrdan i milostiv, a mi ljudi željni toga svega.Cijeni sebe, sestro, kao sliku Trojedinoga Boga i znaj, mila sestro, da Nečastivi mrzi svakog čovjeka jer ga je Bog stvorio sebi sličnim.Odbaci od sebe sve, a ostavi si samu sebe sazdanu u Jednom Bogu.

B. M., 12. 11. 2018.

s. Animira Adanić

Blago tebi, Ivane

Koliko sam puta htjela glavu nasloniti na grudi,a Tabernakul hladan je bio.I nisi siguran od ljudi, mogu drugačije shvatiti, kako već čovjek sudi…. Blago tebi, Ivane! I ja ću tako kad uskrsno jutro svane.

Uskrsni ponedjeljak, 2018.

s. Animira Adanić

Bliži se dan…

Bliži se dan i naziru slova u proglasu – ona je mrtva (neki su to već učinili u sebi),al´ život jedan svršio ne bi dok ga ne okonča posljednja žrtva i zapjeva srce moje: Primi me, Oče. Svršeno je!

23. 7. 2018.


Tragom istine

Ljubav Boga živoga jača je od svega

Svjetlo Krista Kraljajače je od svake tame.Krist nas vodi i obasjavasvjetlom svoje ljubavi.Budimo žedniljubaviSvjetla Kristovakao što je Isus bio žedanljubavi Boga Ocana drvu Križa.

B. M.

s. Mariangela Žigrić (1931.-1997.)

Sestrica Bol

Sestrica Bol Njegov je poslanik.Šalje ju kad želi doći blizu, posve blizu…Kad hoće da utihne buka ovoga svijeta,kada želi da nastane velika tišinau kojoj moje srce trepti od Njegova zvonkog glasa…On šalje sestricu Bol, kad želi doći blizu, sasvim blizu…

I kada zamamni zvukovi stvorovaneprimjetno hoće povući siromašno srce za sobom,On tada šalje sestricu Bol.Ona mi tada šapće slatke melodije…U tišini ćelije moja duša pjeva s njom.Kada dolazi blizu, posve blizu,On šalje sestricu Bol…

I kada jednom kucne čas moje vječne svadbe,On će opet poslat dragu sestru Bol.Jer ona je umjetnik, koji će stavitiu oči moje biserne suze čežnje;na moje ispaćene usne prosut će sunčani osmjeh,oznojeno tada pogladit mi čelo,a pod njenom rukom procvast će lijer.Blistavom će tada odjenut me haljomu ruke mi stavit križ i ružin cvijet…Kad me tako spremi, doć´ će Dragi moj…Jer, kada On hoće doći blizu, zauvijek blizu,On opet šalje sestricu Bol…

Đakovo, 10. 2. 1960.


Tragom istine

� Nedjeljka Andrić - Novinc

Milosni daroviBijaše to 2000. godine, proglašene od Svetoga Oca Godinom jubilejskoga oprosta. Pohođena zdravstvenim

tegobama i do dva puta mjesečno odlazila sam u Zagreb na specijalističke pretrage i kontrole, što je iziskivalo dodatni napor u stanju u kojem sam se nalazila. Ali, to je bila izvanredna prilika da svaki put posjetim roditelje u Velikoj Gorici, roditelje koji su bili u poodmakloj dobi, na kraju njihova životnog puta. Posjetila bih tako i svoje sinove, te ponekog od braće i sestara u Zagrebu. Iako mi je tijelo bilo u velikim trpljenjima, ovo mi bijaše kao milosni dar od Boga, jer sam silom prilika tako često viđala svoje drage roditelje i nasićivala se njihovom neiscrpnom, nenadoknadivom roditeljskom ljubavlju i pažnjom.

Među mnogim povlaštenim crkvama u Hrvatskoj, pa i u Slavonskom Brodu, i zagrebačka prvostolnica bila je povlašteno mjesto jubilejskoga oprosta. Odlučila sam se za svoju prvu životnu ispovijed. Liječnička mi je kontrola bila uvijek u poslijepodnevnim satima, pa sam toga dana odlučila doći ranije u Zagreb kako bih otišla u Stepinčevu katedralu na ispovijed, za koju sam se danima pripremala. U katedrali su bila dva dugačka reda ispred dviju ispovjedaonica. Poslije deset sati jedan ispovjednik napustio je svoju ispovjedaonicu. Svi iz toga reda preselili se u ovaj jedan red. Bila sam zadnja. Povremeno bih malo sjela u klupu da se odmorim. Sve sam se vrijeme udubljivala u ispitivanje savjesti. U iščekivanju, stojeći više od dva sata u prohladnoj katedrali, do-šao je red i na mene, već prilično iscrpljenu. Kada sam trebala ući u ispovjedaonicu, svećenik je izišao, nježno prihvatio moju ruku i rekao: Žao mi je. Podne je, ja moram ići. Dođite poslije podne. Objasnim mu da sam do-putovala iz Broda, a da u to vrijeme idem k liječniku. On se s blagim osmjehom uljudno ispričao: Iskreno žalim, gospođo, ali već kasnim, moram ići. Dođite sutra ranije. Ostadoh zatečena i razmišljah, možda je ipak mogao is-povjediti mene jednu, jer nikoga više i nema. Suze su mi orosile lice. Kleknula sam pred oltar moleći: Isuse moj, kako da ovu žrtvu shvatim? Dva i pol sata strpljivo sam čekala, pothladila se, jedva držim svoje tijelo. Uskrs je na pragu. A tako sam to žarko željela. Daješ li ti to meni znak da ipak nisam dovoljno spremna za veliku - ži-votnu ispovijed? O Bože moj, molim te, reci, što mi je činiti. Provedoh neko vrijeme u šutnji. U ovom kratkom zatamnjenju mojih misli pojavila se iskrica svjetla Duha Božjega i dobih odgovor. Za dva tjedna moram opet na kontrolu. Uranit ću prvim autobusom, kako bih bila među prvima u redu za ispovijed. Da, to vrijeme mi je još potrebno za preispitivanje vlastitoga života, krivih staza i puteljaka, posrtanja i padova. To Bog zna. Milosrdni Otac daje mi šansu za obilatiju pripremu. Produžuje vrijeme čišćenja. Samo, neka me poživi, ako je to njegova sveta volja. Ustanem i ohrabrena pođem prema vratima gdje me dočekao sin, koji je sve to promatrao. Nježno mi otare zaostalu suzu na licu, zagrli me, poljubi i reče: Majko, ne žalosti se! Ma, nisi ti tolika grješnica. Ovom žrtvom koju ti tako strpljivo podnosiš mjesecima, Bog ti je već sve oprostio. Doći ćeš za dva tjedna i biti će sve dobro. Hajdemo na Kamenita vrata.

Tijekom dva tjedna vraćah se iznova sebi svim srcem svojim. Ulažah u dom svojega bića još dublje. Dolažah u svoje središte i svaku poru svoje duše preispitivah, ne bih li tračkom svjetlosti pronašla onu zagubljenu drah-mu. Bijaše to plodonosno i blagoslovljeno vrijeme. Životna ispovijed bi obavljena. Liječnički nalazi poboljšani. I bi dobro! Tako zadobih velike milosne darove; jubilejski oprost, poboljšano zdravlje i susrete s najmilijima, te radosno dočekah Uskrs 2000.

Za sve je potrebno vrijeme. Darovati bližnjemu svoga vremena, najljepši je dar, piše u svojoj knjizi Zrno za svaki dan Miczyslav Malinski, svećenik, teolog i kršćanski pisac. A u ovoj prilici meni je Bog darovao to blagoslovno vrijeme. Vrijeme uključuje i čekanje. Važno je znati čekati. Razmišljah tada, a i sada razmišljam.

Često nam je teško prihvatiti dugo i naporno čekanje pred ispovjedaonicom, čekanje kod liječnika, čekanje na rezultate liječničkih pretraga, čekanje u dugim redovima na blagajnama velikih trgovačkih kuća, čekanje mirovine ili zaslužene plaće, i još mnoga razna čekanja. A sjetimo li se ikada upitati sami sebe: Koliko li je dugo sam Bog čekao na mene, na tebe, na nas!? I nikada nije izgubio strpljenje, već možda i godinama čeka raširenih ruku i otvorena Srca na drvu križa, ili pokraj praznoga groba, da nas susretne kao Magdalenu, ili kao učenike na


Tragom istine

putu u Emaus!? Čeka nas kao Tomu blizanca da stavimo prst u probodeni bok i na mjesto čavala, kako bismo povjerovali da je on preobraženi, uskrsnuli Krist, ili čeka kao učenike na Tiberijadskom jezeru, da podijeli s njima i s nama doručak slavnoga uskrsnog jutra, pa da uskliknemo radosna srca: Gospodin je! Gospodin je!

s. Nada Martinković

U trenutcima slavlja

Vrijeme se zaustavlja.Slavljenik blista.Zajedništvo pozvanih na gozburadošću svjetlost širi.Životno slavljeUskrsloga Krista nastavlja seu slavljima našim.Slavlje životnosestre svetoga Križau Križu i Uskrsu zaručnika Krista.

Da poslušam što mi to Gospodin govori

Ustraj u molitviRekoh ti jutros, na uranak, da je velika buka u tvojoj sobi kamo si me po-zvala na molitvu. Zaista je tako. U času zaboraviš da je to mjesto molitve i kao nestašno dijete počneš se igrati, skakati, vriskati i ne pomišljaš više na to da ja tu molim, da mi je potreban mir tvojega srca. O, dijete moje! O, dijete moje, kako brzo napuštaš svoj mir. Zar ti je igra draža od molitve, zar su ti tjeskobe dragocjenije od mira?Eh, sinoć sam bio jako sretan među vama. Bili ste prava dječica, ne-dužna, priprosta. Srce se moje radovalo vašim dječjim rukama, očima, dječjoj iskrenosti vašega srca. Koliko se radujem što ste me toliko tražili da vas učim moliti. I učio sam vas. Učit ću vas uvijek kad me to zatražite. Takvi su vapaji melem mojemu ranjenomu Srcu. Pitajte me uvijek kako želim da molite. Pitajte i poučit ću vas. Poučit ću vas kako se postiže mir srca i trajna po-vezanost sa mnom, Vječnim Moliteljem. Tako vas želim učiti kao djecu ljubljenu. Želim boraviti s vama uvijek.Tebi, Sestro moja, kažem: ustraj u molitvi. Ustraj u koračanju trnovitim putem. Ja sam s tobom. Zar ne vjeruješ mojoj riječi, mojim obećanjima? Nitko, nitko te ne ljubi kao ja. Nitko te ne razumije kao ja. Ja vodim sve. Zapamti, ja vodim sve. Prikaži mi bol svojega srca, daruj mi uvijek ponovno život svoj. Rukama svoje Majke oblikovat ću te. Sam ću govoriti tvojemu srcu. Vidiš li da te učim slušati šapat moj, učim te raspoznavati moj lik. Ljubomorno te čuvam samo za sebe. Koliko te ljubim, dijete moje! Evo, ja ti brišem suze, liječim tvoju bol. Raduj se djelima mojim. Raduj se silno zahvatu mojem. Velika djela činim. Raduj se! Neka ti tjeskoba ne nagriza mir. Ja sam koji jesam. Ja sam Bog. Svemogući Bog. Učinit ću što sam naumio. Proslavit će se moje Ime! Ja vodim narod svoj. A sada idi, vrijeme je prošlo. Idem i ja s tobom. Slušaj i dalje moju riječ, šapat moj. Dopusti da u tebi stvaram mir.

M. J., 1984.


Duhovnost zajedništva

� s. Rastislava Ralbovsky

Odgoj za krjeposti danas

Z a h v a l n o s t - više od riječi: Hvala lijepa!Gdje god upotrebljavamo riječ hvala, ne radi se odmah i o krjeposti zahvalnosti. Kad nešto kupujemo, ili

kad primamo usluge koje su nam drugi dužni učiniti, riječ hvala upotrebljavamo kao izraz uljudnosti i lijepa ponašanja. Zahvalnost može, dakle, biti oblik uljudnosti unutar područja koje je određeno pravima i dužnostima.

Međutim, pravi smisao zahvalnosti ne leži ovdje. Istinska zahvalnost rađa se tamo gdje davanje i pružanje pomoći nije stroga dužnost, nije zahtjev prava. Samo tamo gdje dajem, tj. darivam, a da nisam dužan – dakle na području čisto dobrovoljna odnosa među ljudima – moguća je zahvalnost u pravom smislu.

Ovo područje, na kojem se molba, davanje i zahvaljivanje odvija na razini čiste dobrovoljnosti, danas je, čini se, mnogo uže nego u ranijim vremenima. Ulogu pomoći na raznim područjima preuzele su mnoge soci-jalne ustanove. Ljudska prava zagarantirana su zakonima. Time su u društvu međusobni odnosi u velikoj mjeri određeni funkcioniranjem institucija i organizacija. Usprkos tomu, živi kontakti među ljudima ne smiju se zane-mariti. Uvijek će postojati područje na kojem će vladati slobodna molba i slobodna pomoć, a time i zahvalnost. Postoji čak ljudska potreba da takav prostor ostane očuvan.

Moliti, dati i zahvaliti – iskonske su ljudske riječi, jer su vezane uz bitne odnose među ljudima. Istinska zahvalnost moguća je zato što među ljudima postoji sloboda u kojoj se čovjek otvara bližnjemu, a da na to nije ničim obvezan.

Pomaganje i davanje, učinjeno radi čovjekova dostojanstva, a ne s visoka, uvrjedljivo ili čak ponižavajuće, budi u obdarenom pravi osjećaj zahvalnosti. Davanje i pomaganje ne odnosi se samo na materijalna dobra; radi se prvenstveno o stavu otvorenosti prema potrebama drugoga. Ako mi je netko pomogao time što je otvorio prema meni svoje biće, onda me moralnost goni da se ja ne zatvorim, nego da odgovorim, i to ne toliko riječju ”hvala”, nego svojom osobom, otvarajući se prema darovatelju u osjećaju zahvalnosti. Na taj se način, zahval-nošću, produbljuju odnosi među ljudima. Zahvalnost je, može se reći, osobni odgovor čovjeka čovjeku koji mu je očitovao svoju sučovječnost.

Svijest odgovornosti - Radosno preuzimanje odgovornosti

Za velik broj ljudi moralnost se ograničava na pitanje što je moralno dopušteno, a što zabranjeno. To je sigur-no središnje pitanje za moralni život uopće. Ali, moramo naglasiti da, osim područja zapovijedi i zabrana, koje je u biti vrlo ograničeno, postoji i jedno mnogo šire područje: područje moralnih ideala, područje dobra koje se savjetuje. Prvo područje obuhvaćeno je pojmom dužnosti, a drugo pojmom odgovornosti.

Dužnosti zahtijevaju od čovjeka posve određeno i pregledno što treba učiniti, a što ne učiniti. Dužnosti su unaprijed određene, možemo ih iz dana u dan svladavati, ispunjavati, činiti. Ako ih izvršimo, imamo osjećaj zadovoljstva, da smo učinili svoju dužnost.

Odgovornost je u odnosu na dužnost teže nositi. Već sama konstrukcija riječi upućuje na to. Odgovornost se nosi, ona je dakle određeni teret. Zato možemo doći u napast da izbjegnemo odgovornost, da je zbacimo s leđa. Ona nije jasno određena, sadrži u sebi čimbenik nesigurnosti, a upravo ovaj čimbenik zahtijeva odgovornost.



Ranije se i među teolozima više govorilo o čovjekovim dužnostima. Teolozi su smatrali da su se ovim pojmom najviše približili zahtjevima evanđelja (dužnosti prema Bogu, prema čovjeku, prema društvu, prema samom sebi). Pokušalo se sve točno odrediti. Tko je sve to ispunjavao, smatralo se da je vrlo blizu ostvarenju evanđelja.

U današnjoj moralno-teološkoj literaturi sve više prevladava pojam odgovornosti. Smatra se da ovaj pojam više odgovara razumijevanju evanđelja. I s pravom. Onaj koji ima svijest odgovornosti ne želi se ograničiti na usko područje dužnosti. On uviđa da se Isusovi zahtjevi ne mogu ispuniti tako da se može reći: Sad je dosta, sad sam sve učinio! To bi bila moralna komotnost.

Nositi odgovornost zahtijeva moralnu snagu. Odgovornost uključuje unutarnju spremnost za mogućnosti koje su nam dane. Biti odgovoran znači otvoriti se tim mogućnostima i dopustiti da nas one izazovu. Ali to znači i više: znači objektivno i kritički odvagnuti što treba činiti i odlučiti se za to. No odlučiti se – ne slijepo, nego nakon iskrena provjeravanja, predviđajući i moguće posljedice svojega postupka – jest teško. Odgovornost znači, dakle, htjeti nositi i rizik moguće krive odluke. Težina odgovornosti leži u preuzimanju moguće krivnje.

Pred odlukom pokazuje se moralna hrabrost ili moralni kukavičluk čovjeka. Moralni slabić ne razmišlja je li odluka ispravna. On se uklanja svakoj mogućnosti odlučivanja, najradije je gurne drugomu. Čovjek, koji preuz-me odgovornost, zajedno s brigom nosi i sigurnost da je učinio sve što je bilo u njegovoj moći kako bi stvarnost učinio boljom.

Moralni čovjekov život više je od djelovanja po šabloni. Takav život i djelovanje ne može biti bez rizika i moralne hrabrosti. Onaj, koji s radošću nosi svijest odgovornosti, prihvaća ovu činjenicu u najdubljoj dubini svojega bića.

S t r a h o p o š t o v a n j e - Biti zahvaćen TajnomNapretkom modernih prirodnih znanosti svijet je postao shvatljiviji. Područje onoga što čovjek može dose-

gnuti svojim razumom, postiglo je goleme razmjere. To se odrazilo i na čovjekov život. Danas je život mnogo više planiran, organiziran, racionalniji nego prije. Sve to može zadržati svoju pozitivnu notu ako čovjek ne za-boravi bitni stav svojega ljudskog postojanja, a to je strahopoštovanje.

Strahopoštovanje znači: da kod sveg racionalnoga dohvata stvari i pojava još uvijek ostaje nešto što upućuje na nevidljivo, vječno, nad-vremensko. Bit strahopoštovanja jest u zahvaćenosti pred tajnom bitka i neistraživo-sti stvorenja.

Znanstvena otkrića i gigantski napredak tehnike pobuđuju našu pozornost, divimo se i začuđeno stojimo pred svim tim. No, strahopoštovanje je više od jednostavna čuđenja. Ono se želi poniznom gestom sagnuti pred onim što iza svega vidljivoga dolazi do izražaja, što se ne može dohvatiti, ali u što je strahopoštovanje posve uvjereno.

Čovjek, koji je pun strahopoštovanja, u svemu što postoji vidi nešto veće i moćnije, čiju puninu i dubinu može doduše naslutiti, ali ne i do kraja dokučiti i shvatiti. Gledano pod ovim vidom, strahopoštovanje je u uskoj vezi s vjerom kao njezinom pretpostavkom. Može se reći da je ono općeljudski stav; nalazimo ga kod svih naroda.

Strahopoštovanje obuhvaća slijedeća tri područja: a) strahopoštovanje pred onim što je iznad nas; b) straho-poštovanje pred onim što je jednako nama i c) strahopoštovanje pred onim što je ispod nas.

a) Strahopoštovanje pred onim što je iznad nasStrahopoštovanje je usmjereno prvenstveno na ono što čovjek osjeća iznad sebe, na svijet vjere, koja se tek

takvom čovjeku, čovjeku punu strahopoštovanja, otkriva u svojoj punini. I Božju ljubav može čovjek pravo uzvratiti tek u stavu strahopoštovanja. Tada, naime, on umije stati pred Boga u šutnji, prihvaćajući činjenicu da



ga ne može shvatiti. Postaje svjestan da je naša ljudska spoznaja o Bogu uvijek nedostatna, i da naše govorenje o Bogu može biti prije u šutnji, nego u riječima.

b) Strahopoštovanje pred onim što je jednako namaTo znači imati strahopoštovanje pred svakim čovjekom, kojeg ne cijenimo samo zbog njegovih ljudskih ili

karakternih osobina, zbog radnih sposobnosti i sl., nego prvenstveno zato što je čovjek. Svatko želi da ga se vrjednuje i poštuje u njegovoj tajni, tajni biti čovjek!

c) Strahopoštovanje pred onim što je ispod nasČovjek zna da sve živo skriva u sebi tajnu. Zašto bi kršćanin u nijemoj prirodi otkrio manje nego jedan

budist? Upravo strahopoštovanjem pred prirodom čovjek postaje svjestan svoje duhovne nadmoći. Jer, straho-poštovanje ne mogu osjetiti ni biljke, ni životinje, nego samo čovjek.

Strahopoštovanje je općeljudska krjepost. Ona je mjerilo vrijednosti čovjeka kao čovjeka. Zato je u procesu formacije – i trajne formacije – opravdano razvijati i ovu krjepost.

Milosrdan je Gospodin prema onima

koji mu u poniznosti Ime zazovu.



� Davor Vuković1

Opasnost licemjerjaPropovijed uz Mk 7, 1-23

Božja nam riječ na mnogim mjestima ukazuje na važnu i ozbiljnu temu, aktualnu i za nas danas. Riječ je o opasnosti licemjerja, koja se onda očituje u zavaravanju drugih, ali i samih sebe. Na više mjesta u evanđeljima Isus farizeje i pismoznance, ugledne židovske religiozne vođe, naziva licemjerima i upozorava svoje učenike da se čuvaju kvasca farizejskoga, to jest licemjerja.

No, što je uopće licemjerje? Mogli bismo jednostavno reći da je to dvoličnost: imati dva lica, jedno istinsko, a drugo za pokazivanje. Licemjerje je dvoličnost, dvostrukost, prijetvornost, podijeljenost, a onda i nesklad, tj. rascjep između nutrine i vanjštine, između misli, riječi i djela. Licemjerna osoba jedno misli, drugo govori, treće radi. Nikad ne znaš na čemu si s licemjernom osobom, jer se prikazuje u javnosti i pred drugima onakvom kakva zapravo nije. Takav nesklad unosi pomutnju u društvo i Crkvu, te zavarava ljude. Osobito je opasno religiozno licemjerje, licemjerje vjernika i vjerskih službenika, jer druge zavaravaju, nameću drugima terete, a sami ni da bi prstom makli, kako upozorava Isus. Religiozno licemjerje vara i zavarava drugoga, vodi ga na krivi put, stvara krivu sliku o vjeri i o Bogu. Licemjer izgleda kao da radi za Boga, kao da ljubi Boga i bližnje, a zapravo ljubi samoga sebe i radi za samoga sebe. Drugima nameće terete, religiju koristi za sebe i za vlastite interese. Licemjer drugima govori što i kako trebaju činiti, drugima postavlja moralne zahtjeve, a sam ih ne obdržava.

Nitko od nas nije imun na opasnost licemjerja: jedno govoriti, a drugo činiti, biti moralno zahtjevni prema drugima, ali ne i prema sebi, postavljati visoke moralne norme, a sami ih ne održavati, činiti nešto samo da se svidimo, da netko o nama ima lijepo mišljenje, činiti nešto radi vanjskoga dojma, a ne radi same stvari. I sami smo u opasnosti da nam nutrina i vanjština budu u neskladu (npr. činiti dobro, nekomu pomoći, dati milostinju i slično, ali ne radi same stvari, nego da me drugi vidi; dati donaciju, ali ne radi dobra drugoga, nego radi sebe i vlastite promocije). Ekstreman i monstruozan primjer licemjerja žalosni su slučajevi pedofilije u Crkvi, odnosno iskorištavanje maloljetnika od strane jednoga dijela vjerskih službenika. Riječ je o ekstremnom neskladu i lice-mjerju: s jedne strane propovijedanje evanđelja i visokih moralnih normi, a s druge strane najgnusniji mogući oblik seksualnoga zlostavljanja i iskorištavanja.

Licemjerje se sastoji, dakle, u neskladu između nutrine i vanjštine, između nakane srca i konkretnih djela. A Isus upravo ukazuje na važnost srca i nutrine. Protiv licemjerja potrebno je polaziti od srca i nutrine, biti budan nad vlastitim srcem, mislima i željama, jer se iz njih rađa i ono dobro i ono loše. Tako Isus jasno upozorava kako iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prije-vare, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka. No, iz nutrine, Bogu hvala, jednako tako izlazi i ono dobro. Iz srca i nutrine izlazi i dobrota, lijepa riječ, velikodušnost, poniznost, jednostavnost, ljubav, milosrđe, dobra djela, radost, vedrina, mir, nada, pravednost, poštenje, pa i ljepota, ona istinska, neprolazna ljepota iz nutrine izlazi, te nikad ne stari i ne prestaje.

Nasuprot licemjerju i dvoličnosti, pred nama stoji poziv na autentičnost, vjerodostojnost, iskrenost i transpa-rentnost. Poziv na harmoniju i sklad između misli, riječi i djela. Naravno, nitko nije savršeno autentičan, niti ćemo to ikad biti u potpunom, savršenom smislu ovdje na zemlji, ali smo pozvani raditi, truditi se, nastojati oko autentičnosti, oko jedinstva i sklada u nama, pred Bogom i pred ljudima. Lijek protiv licemjerja jest iskren susret sa samim sobom i s Bogom u dubini vlastitoga bića; iskrena molitva u kojoj ćemo sebe prepoznati onakvima kakvi jesmo, bez maski i glumatanja. Pozvani smo, uz iskrenost prema sebi, i na iskrenu molitvu, na iskreno promatranje vlastite nutrine, pozvani smo na higijenu srca i nutrine, pozvani smo truditi se da nam nutrina i va-njština budu u skladu, pozvani smo biti pozorni i budno motriti vlastito srce, njegove želje i misli.

1 Profesor fundamentalne teologije na KBF-u u Đakovu



Licemjerje se također sastoji u nevršenju Božjih zapovijedi i zakona. Možemo reći da je riječ o suvremenoj opasnosti licemjerja: vjerovati u Boga, biti religiozan, ali da bih zadovoljio vlastite osjećaje, bez vršenja Božjih zapovijedi. Riječ je o shvaćanju ljubavi, religije i duhovnosti koje isključuje trajnost i obveze. Tu pojedinac stavlja sebe, a ne Boga i bližnje, u središte; od sebe stvara mjerilo stvari, te vjeru i duhovnost oblikuje po vla-stitoj, a ne Božjoj mjeri.

Poslušajmo stoga Mojsijeve riječi: Niti što nadodajite onomu što vam zapovijedam niti što od toga oduzimlji-te; vršite zapovijedi Gospodina, Boga svojega, što vam ih dajem. Držite ih i vršite: to će u očima narodâ biti vaša mudrost i vaša razboritost. Istinska, dakle, vjera uključuje održavanje Božje riječi i zapovijedi. Duhovnost i obdržavanje zapovijedi, ljubav i pravednost, milosrđe i zakoni - uvijek idu zajedno, a ne odvojeno: Niti što nadodajite niti što oduzimljite. Ovo upozorenje danas je iznimno aktualno jer svjedočimo opasnosti da Božje i crkvene zapovijedi, pa i samu Božju riječ, sebi prilagođujemo, da od liturgije pravimo sebi prilagođenu, ugodnu seansu, da Božje zapovijedi i zakone tumačimo kako nama odgovara; da po svom nahođenju, koje je nestalno i promjenjivo, neke zapovijedi prihvaćamo, a neke odbacujemo kao zastarjele. Istinska mudrost i razboritost sastoji se, međutim, u strpljivom i ustrajnom vršenju Božjih zapovijedi, u poniznom prihvaćanju svih Božjih zapovijedi koje Bog daje i koje imaju trajnu vrijednost i kojima nije naše ljudsko ja mjerilo.

Na to nas podsjeća i Jakovljeva poslanica: Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Uistinu, velika je opasnost suvremenoga čovjeka vjernika da svoju riječ stavi na mjesto Božje riječi, svoju mu-drost i pamet na mjesto Božje mudrosti, svoju volju na mjesto Božje volje, makar taj suvremeni čovjek mislio da je duhovan i pobožan, no zapravo zavarava samog sebe. Vjera i duhovnost bez vršenja Božjih zapovijedi, bez suobličavanja svoje volje Božjoj, bez usvajanja Božjih zapovijedi i vrjednota, zapravo je ništa drugo nego zavaravanje samih sebe. Takva vjera i duhovnost - po mjeri čovjeka, a ne po mjeri Božjoj - jest poput balona od sapunice, duhovnost na tren velika i blistava, ali poput balona od sapunice u trenu se rasprsne i više je nema. Zato se istinska mudrost, duhovnost i vjera sastoje u slušanju, ali i vršenju Božje riječi, u stalnoj borbi protiv samih sebe i svojih zlih sklonosti, u stalnoj borbi protiv grijeha, u prihvaćanju cjelovite Božje riječi, zapovijedi i nauka na tragu tisućljetnoga tumačenja Crkve.

A koje su zapovijedi i zakoni Božji? Sjetimo se da, prema Isusovim riječima, sav se zakon i proroci, zapovi-jedi i uredbe ispunjavaju u samo dvjema zapovijedima, u zapovijedi ljubavi: ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim i ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ljubiti i lju-bav u djelo provoditi - smisao je svih zapovijedi. Punina zakon jest ljubav, ona je odgovor na Božju bit i narav koja je ljubav, kojom nas Bog ljubi i koju smo pozvani uzvraćati Bogu i bližnjima. Punina zakona jest ljubav i, kada bismo uistinu savršeno ljubili, svi drugi zakoni, zapovijedi i uredbe nestali bi, jer je ljubav punina, vrhunac. Tako je i sveti Augustin mogao reći: ljubi i čini što hoćeš. No, budući da nismo savršeni, pozvani smo, uz ljubav prema Bogu i bližnjemu, održavati i druge Božje zapovijedi, koje su sve usmjerene da vode ljubavi prema Bogu i čovjeku. U tom smislu, zapovijedi Božje nisu protiv nas, nisu tu da nas sputaju niti su nepotrebni teret, nego su radi našega spasenja. Božje zapovijedi zapravo su konkretan put ljubavi i spasenja.

Sjetimo se samo deset Božjih zapovijedi. Prve tri vode ljubavi prema Bogu, ostalih sedam prema čovjeku. Vjeruj u Boga jednog i jedinog, svetkuj nedjelju - Dan Gospodnji, poštuj ime Božje i ne izgovaraj uzalud, čuvaj se psovke, ali i ružnih riječi, kletve, proklinjanja. Zatim, poštuj oca i majku, no poštuj i starije, nemoćne, svakog čovjeka. Ne ubij, ne uvrijedi, sjeti se da se i riječju može povrijediti i ubiti, čuvaj se mržnje, gorčine, srdžbe. Ne sagriješi bludno, osobito se čuvaj grijeha preljuba, bori se protiv požude i bludnosti. Ne ukradi, ne bavi se prljavim i mutnim poslovima, ne iskorištavaj drugoga, budi pošten i pravedan. Ne reci lažna svjedočanstva, odnosno čuvaj se laži, ogovora, klevete, ocrnjivanja drugih. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga, ne poželi tuđe stvari, čuvaj se pohlepe i gramzljivosti, a uči velikodušnosti i darežljivosti.

Istinska vjera, mudrost i duhovnost znači trud i nastojanje oko održavanja ovih Božjih zapovijedi, trud i nastojanje oko konkretne i djelatne ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Jer tko kaže da Boga ljubi, a ne ljubi brata čovjeka, lažac je i sam sebe zavarava. Tko kaže da Boga ljubi, a zapovijedi njegovih ne vrši, lažac je i istine nema u njemu. Pozvani smo stoga ostati vjerni Bogu, vršiti zapovijedi njegove, slušati i vršiti njegovu riječ, te se čuvati licemjerja i dvoličnosti, radeći na skladu misli, riječi i djela, na harmoniji nutrine i vanjštine, srca i djela.



� Ivana Budrovac i Dubravka Hajek, kandidatice

Razgovor s našim postulanticamaU našoj formativnoj zajednici živi sedam kandidatica i četiri postulantice. Vjerujemo da bismo svi željeli ove

naše buduće novakinje pobliže upoznati. Zato smo ih zamolile da nam otvore svoj kutak zajednice i pogled na nju. Rado su to učinile, i više od toga. Malo više su progovorile o sebi, o svojem pozivu, dosadašnjem iskustvu u samostanu, dodajući tomu i još mnoge zanimljivosti. Stoga, pročitajte ovaj razgovor o tome kako su se odlučile radosno slijediti Krista i što potiče njihovu želju da jednoga dana budu Milosrdne sestre sv. Križa.

1. Drage naše postulantice, vjerujemo da bi i sestre voljele saznati nešto više o vama; stoga vas molimo da nam se malo detaljnije predstavite.

Slavica: Zovem se Slavica Sajdl, rođena sam 10. siječnja 1995., imam 24 godine. Pripadam Srijemskoj bisku-piji, točnije dolazim iz Inđije. Imam jednog brata. Završila sam turističko-ugostiteljsku školu. U samostanu sam 3 godine i 10 dana. Želiš li nam time reći da si nedavno imala obljetnicu ulaska u samostan? Da, 15. siječnja. Jako lijepo, čestitamo!Bernardina: Hvaljen Isus i Marija, drage kandidatice! Ja sam Bernardina Memqaj, dolazim s Kosova, iz Đako-vice. Iz Đakovice došla u Đakovo! Kako simpatično! (Smijeh) Imam 19 godina, prije 32 mjeseca došla sam u samostan. A to je koliko godina? Uskoro 3 godine. Došla sam 11. kolovoza 2016. Završila sam ekonomsku školu, zvanje upravni referent. Imam 2 brata i 1 sestru.Dafina: Zovem se Dafina Maksuti, imam 19 godina. Završila sam srednju medicinsku školu. Imam 2 brata i 1 sestru. Dolazim iz sela Vogovo, koje pripada župi sv. Petra i Pavla u Đakovici. U samostanu sam 4 i pol godine. Jelena: Zovem se Jelena Markotić, rođena sam 19. prosinca 1999. U samostan sam došla nakon osnovne škole, dakle 2014. godine. Završila sam srednju ekonomsku školu u Đakovu. Imam 3 mlađa brata i sestru. Sada sam postulantica, nisam više vječna kandidatica (smijeh).

2. Hvala vam. Sada možemo na malo konkretnija pitanja.

Jelena, kada si spomenula školu, zanima nas razdoblje tvojega školovanja. Kako ti je bilo ići u školu za vrijeme kandidature? Kakvi su bili odnosi u razredu i doživljaji vršnjaka s kandidaticom u razredu?Jelena: Prvih dana nisu znali da sam kandidatica jer sam išla u školu u hlačama, ali ubrzo sam počela nositi suknju i tako je ostalo do kraja školovanja. U razredu im je bilo zanimljivo imati kandidaticu i većini nije bilo ništa neobično jer su nekima roditelji išli u razred s kandidaticom. Ipak, bilo im je zanimljivo i na neki način drago što imaju takvo iskustvo i što sam dio njihova razreda. Tijekom srednje škole imala sam priliku svjedočiti riječima, a vjerujem da sam im kao razredna prijateljica svojim ponašanjem približila Krista. Imala sam priliku biti osoba koju su mogli pitati o vjeri, Crkvi itd. Oni su prihvatili moj samostanski život i nikada nisu bili neu-godni. Poštivali su me kao svoju prijateljicu.



3 Dafina, kakvo je tvoje iskustvo dolaska u Hrvatsku i upoznavanje s novim okruženjem, jezikom, naro-dom i običajima?Dafina: Sada sam već sedam mjeseci u Hrvatskoj. Bilo mi je jako drago kad sam čula da ćemo Bernardina i ja otići u Hrvatsku u srpnju 2018. godine i tamo nastaviti svoju formaciju. U tome sam vidjela priliku da proširim svoje vidike, upoznam novu kulturu, novi jezik, sve novo! Nisam imala velikih problema pri privikavanju i brzo sam se uklopila. Vjerujem da je to bilo uvjetovano ponašanjem sestara u Đakovu koje su bile i još uvijek jesu vrlo pažljive prema nama. Imale su veliko razumijevanje za učenje nama vrlo stranog jezika pa su bile strpljive i polako govorile kako bismo ih mogle razumjeti. Premda je hrvatski jezik stvarno težak, počela sam ga inten-zivno učiti 2017. godine sa s. Franciskom Molnar, kojoj zahvaljujem što je toliko truda ulagala u moje učenje jezika. Moramo priznati da si vrlo brzo svladala naš jezik!

4. Slavice, jesi li prije samostana bila u kontaktu sa sestrama i kako si se odlučila poći Kristovim stopama baš u ovoj Družbi? Slavica: Sestre sam upoznala u Srijemskoj Mitrovici jer tamo djeluju u župi. Nisam znala za naše sestre jer sam prvenstveno više bila u kontaktu sa sestrama franjevkama koje su u Zemunu. Iako je Zemun udaljeniji od Inđije, Mitrovica je bliža, sestre franjevke češće su dolazile k nama u župu. Kasnije, kad sam počela razmišljati o samo-stanu i kada sam rekla župniku da želim ići u red koji u svojoj karizmi na poseban način štuje Kristov presveti Križ, koji za mene ima veliku posebnost i znakovitost u životu, on mi je preporučio Milosrdne sestre sv. Križa. Drago nam je što si odlučila doći našim sestrama. A kako ti je bilo prekinuti studij i doći u drugu državu? Nisam prekinula studij zbog samostana, nego zbog toga što nisam mogla studirati i raditi istovremeno. Moj upis studija bio je dobitak jer su na taj način moji kod kuće imali vremena prihvatiti moju želju da odem u samostan.

5. Draga Bernardina, vratimo se na tvoje početke, kada si se odlučila ući u samostan. Kako je tvoja obi-telj reagirala na tvoju odluku da uđeš u samostan tijekom srednje škole? Bernardina: U samostan sam ušla tijekom drugog razreda srednje škole. Obitelj je bila vrlo iznenađena. Nisu očekivali da ću se baš ja odlučiti na takav životni put. Bili su toliko zbunjeni da su molili da umjesto mene u samostan ide netko drugi.

6. Jelena, s obzirom na to da si bila 4 godine u kandidaturi, objasni nam koje su razlike između postulata i kandidature, po tvom subjektivnom, ali i objektivnom gledištu.Jelena: Moja formacija nije bila poput formacije ostalih kandidatica jer sam pohađala srednju školu. Malo kad sam imala priliku sudjelovati na poukama u kandidaturi. Sada, u postulatu, svaki dan imam satove pouke, od-nosno predavanja, u čemu je zapravo najveća razlika. Također, dobivamo i različite konkretne dužnosti, što nije bilo u vrijeme kandidature. Objektivno gledajući, razlika je i u tome što u postulatu kao znak nosimo medaljice, a ne Tau i sudjelujemo na puno više predavanja. Teme su drugačije; intenzivnije se pripremamo za redovnički život i za novicijat.

7. Dafina, ti si također već dugo u samostanu. Zanima nas koja je tvoja misao vodilja? Dafina: Još od djetinjstva volim rečenicu: Budite sveti jer sam ja svet! (1 Pt 1, 16) Kao dijete nisam to mogla razumjeti. Kako čovjek može postati svet? Mislila sam da svetci padaju s neba ili su već rođeni sveti. Kada sam srela časne sestre i fratre, shvatila sam kako su i oni zapravo obični ljudi. U meni se stvorila želja da dođem u samostan gdje postoji poseban mir koji bi mi pomogao da hodam prema svetosti. To mi je cilj.



8. Slavice, bliži vam se postulantska praksa. Veseliš li se postulantskoj praksi i što misliš koji će biti njezi-ni plodovi? Slavica: Veselim se praksi, ali odlazak u naše zajednice već mi je postala navika i zadovoljstvo jer većinu se-stara već poznajem. Što se tiče plodova, mislim da će mi praksa pomoći u većoj izgradnji zajedničkoga života, odnosno upoznat ću različite službe i različit način života. Nije isti način života u velikoj i u maloj zajednici. Mislim da je najbitnije naučiti živjeti i u velikoj, i u maloj zajednici, a opet biti prilagodljiv i uklopiti se u svaku zajednicu. Jako lijepo. Na koji način se pripremaš za novicijat? Samim dolaskom u samostan počinju duhovne pripreme i duhovni razvoj, a događaju se po svakodnevnoj svetoj misi, ispovijedi, razmatranju, osobnom susretu s Isusom, životom u zajednici i upoznavanjem apostolata naše Družbe. Tijekom početne formacije na poseban se način duhovno pripremamo poukama koje smo imale u kan-didaturi, a sada ih u postulatu imamo malo više i teološki su dublje. Jesi li svjesna da se bliži novicijat? Svjesna sam toga, uzbuđenje polako raste i veselim se daljnjim pripremama.

9. Zadnje pitanje za Bernardinu. Koliko si tijekom dosadašnje formacije upoznala samu sebe, svoje vrline i mane i na koji način misliš da si unaprijedila svoje mogućnosti za služenje Bogu i bližnjima? Bernardina: Tijekom dosadašnje formacije bolje sam upoznala sebe, spoznala puno o sebi i svojem karakteru. Naučila sam da trebam biti otvorena i društvena, ali najvažnije je da budem spremna pomoći. U tome su mi na poseban način pomogle sestra odgojiteljica Doroteja Krešić i naše bolesne sestre, zato što na njima vidim kako treba živjeti evanđelje i svete zavjete – poslušnost, čistoću i siromaštvo. Na bolesnim sestrama vidim trpljenje, suobličeno trpljenju koje je Isus podnio za mene, za nas, pa tako zaključujem kako i ja trebam trpjeti za svoje sestre. Ponekad baš nemam snage. Tada odem Isusu, puniti baterije. Zauvijek ću pamtiti kad mi je jedna sestra rekla: Osmijeh ne košta ništa, a djeluje čudesno. Na tebi se vidi radost i ushićenje kad nam prepričavaš kako ti je bilo na dužnosti kod bolesnih sestara. Na kraju razgovora želimo vam reći: hvala svima na suradnji! Želimo vam blagoslovljene pripreme za novicijat, a rado ćemo i nadalje ostati s vama povezane molitvom. Mir i dobro!



� Slavica Sajdl, postulantica

Tišina kao potraga za Bogom

Istinska tišina viseći je most koji duša, koja voli Boga, gradi kako bi prešla mračne, zastrašujuće jaruge vla-stitoga uma, čudnovate ponore iskušenja, bezdane svojih strahova koji su preprjeka na putu prema Bogu.

Istinska tišina potraga je čovjeka za Bogom. Tišina je govor onih koji ljube. Samo ljubav poznaje njezinu ljepotu, puninu i potpunu radost.

Istinska tišina zatvoren je vrt, jedino se u njemu duša može susresti sa svojim Bogom. To je zapečaćeni zde-nac, koji samo On može otpečatiti da utaži beskonačnu žeđ koju duša osjeća prema Njemu.

Istinska tišina ključ je neizmjernoga gorućeg srca Božjeg. Ona je početak božanskoga udvaranja, koja će završiti tek u neizmjernoj, stvaralačkoj, plodonosnoj tišini punoj ljubavi, u tišini konačnoga sjedinjenja s Lju-bljenim. Da, takva tišina sveta je, to je molitva nad svim molitvama. Istinska tišina vodi do konačne molitve, molitve u stalnoj prisutnosti Božjoj do vrhunca promatranja – kontemplacije, u kojoj duša, koja je konačno u miru, živi prema volji onoga kojega ljubi potpuno, do kraja. Takva će se tišina tada preobraziti u milosrđe koje se prelijeva služeći bližnjega, ne razmišljajući o cijeni. To će milosrđe uvijek, na svakom mjestu, svjedočiti za Krista. Ta će raspoloživost postati predivna i lagana jer će u svakoj osobi duša vidjeti lice svoje ljubavi. Go-stoprimstvo će biti duboko i stvarno, jer srce koje prebiva u tišini istodobno je srce ispunjeno ljubavlju. A srce ispunjeno ljubavlju jest hospicij, sklonište za svijet.

Tišina je istina u ljubavi. Ona daje odgovor onomu tko pita, odgovara riječima ispunjenim svjetlom. Tišina nas ili navodi da se dajemo, ili postaje škrtost i pohlepa u kojoj čuvamo sebe samo za sebe. Koliko god to bilo čudnovato, kad tišina bude stalno prebivala u duši - poput Marije Magdalene do nogu Kristovih - govor će lakše dolaziti onima čija je duša potpuno sabrana u toj tišini, odnosno u Gospodinu. Doći će i riječi, i djela. Takvi ćemo nositi drugima posebnu nježnost i dobrotu. U svakoj našoj gesti i svakoj riječi bit će odsjaj ljubavi. Imat ćemo uvijek vremena da još negdje za nekoga nešto učinimo.



� s. Jolanta Sigeti (1941. - 2016.)

Ne uznemiruj se toliko

Da poslušam što mi to Gospodin govori

Čemu tvoja ljutnja, Draga? Čemu tvoj bolni krik?Zar misliš da sam zaboravio nejače svoje?Ne uznemiruj se toliko i ne okreći glavu da gledaš trag stopa svojih!Naprijed usmjeri svoj korak i pogled nek´ ti je smion.Snagu ću ti sam dati.Nisi ti gospodar budućnosti – ona pripada samo meni.Pitam te ponovno, odluči se: Hoćeš li za mnom?Znaj, ja dajem vječnost za jednu kap boli.Ja dajem Radost za jedan povjerljiv DA.Sjeti se, sjeti se: što sve činim za sreću tvoju?Zar ćeš prezreti Ljubav Boga svoga i robovati dalje, kad te na slobodu zovem?Sjeti se, sve ti već kazah u dan onaj.Ne, ne trebam tvoju snagu, ne trebam ništa tvoje - sve ću sam dati - sve ću učiniti sam, samo mi reci svoj DA bez oklijevanjai kreni kamo te šaljem ja. Ostavi jogunasti prkos Onomu koji ga rodi!Ostavi sumnje Onomu koji sumnje sije!Ti kreni za mnom! U Svjetlo te zovem. Zakorači!

12. 12. 1984.



� s. Krista Mijatović

Đavao podnevaKad se upozna i odabere svoje zvanje, tada preostaje samo jedno – ostati vjeran do kraja. (o. Teodozije Florentini)

Mudro je Gospodin to učinio da čovjeku nije dao unaprijed spoznati broj godina vlastitoga života. Nikomu nije poznato kad je na sredini životnoga puta. Pa ipak, bez obzira na broj dosuđenih godina, postoji neka dob koja sama po sebi nosi ime srednja dob. U psihologiji se na veliko razglaba o toj dobi pa se govori i o krizi srednjih godina.

Upravo to što se u psihologiji naziva kriza srednjih godina, u teologiji je poznato pod nazivom ‘đavao pod-neva’. Očito je riječ o nekoj kušnji. Što o toj kušnji znamo?! Pouzdano znamo da dolazi oko podneva. Tako pažljivo birano vrijeme, vjerojatno nije bez razloga. Čini se da je u podne života osoba izrazito slaba, lako ju je svladati.

Čime se đavao podneva služi?! Sredstva su vrlo jednostavna. Nuka čovjeka da pogled okrene unatrag i da broji; da prebrojava uspjehe, da izmjeri što je u životu postigao… I dok je čovjek time zaokupljen, đavao mu nadahnjuje misli da je sve što je dotad činio, tako bezvrijedno, besmisleno, promašeno, uzalud potrošeno vri-jeme… Istodobno, osobi nadahnjuje želju da prekine sa svim dotadašnjim, da krene novim putem (možda i su-protnim od dotadašnjega). U takvoj situaciji, vrlo lako dolazi do napuštanja zvanja, nakon čega đavao podneva odlazi pobjednički likujući.

Da se to ne bi i tebi dogodilo, pripremi se! Jačaj mišiće molitvom i žrtvom već sada, nemoj čekati 11,55 sati. I Gospodin će u podne biti uza te, da te krijepi svojom snagom. Jer Gospodin zna da će nam tek gore biti jasno što je i koliko je tko učinio, jer će se znati zašto je činio to što je činio.


Papa Franjo nam govori

U Isusovu srcu nitko nije nepoželjanPapin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju 1. srpnja 2018

Evanđelje ove nedjelje (usp. Mk 5, 21-43) prikazuje dva čuda koja je učinio Isus, opisujući ih gotovo kao neku vrstu slavodobitničkoga hoda prema životu.

Evanđelist najprije pripovijeda o nekom Jairu, jednom od nadstojnika sinagoge, koji je došao Isusu i zamolio ga da dođe u njegovu kuću jer mu je dvanaestogodišnja kćerkica bila na umoru. Isus je prihvatio i pošao s njim, ali putem je došla vijest da je djevojčica umrla. Možemo zamisliti reakciju toga oca. Ali, Isus mu kaže: „Ne boj se! Samo vjeruj!” (r. 36) Čim su došli u Jairovu kuću, Isus izvede van sve ljude – a među njima je bilo i žena koje su naricale iz svega glasa – uđe u sobu samo s roditeljima i trojicom učenika te, obraćajući se pokojnici, kaže: „Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!” (r. 41) Djevojka odmah usta, kao da se probudila iz duboka sna (usp. r. 42).

Evanđelist Marko umetnuo je u opis čuda još jedno čudo: ozdravljenje žene koja je bolovala od krvarenja, a ozdravila je čim je dotaknula Isusov plašt (usp. r. 27). Tu je zanimljiva činjenica da vjera te žene privlači – dođe mi da kažem „krade” – Božju spasenjsku moć koja je u Kristu, koji osjetivši da je „iz njega izišla sila”, nastoji shvatiti tko je to učinio. A kad se žena, obuzeta velikim sramom, pokazala i priznala sve, On joj kaže: „Kćeri, vjera te tvoja spasila!” (r. 34)

Riječ je o dva događaja spojena jednim središtem, a to je vjera. Oni pokazuju Isusa kao izvor života, kao onoga koji vraća život onomu koji se potpuno pouzdaje u njega. Dva glavna lika, otac djevojke i bolesna žena, nisu Isusovi učenici, ali ipak su uslišani zbog svoje vjere. Vjeruju u toga čovjeka. Iz toga shvaćamo da su na Gospodinovu putu svi prihvaćeni: nitko se ne smije osjećati kao uljez, nepoželjan ili obespravljen. Da bismo imali pristup njegovu srcu, postoji samo jedan uvjet, a to je da osjećamo potrebu za njegovim ozdravljenjem i pouzdanjem u njega. Ja vas pitam: osjećate li svi vi potrebu za ozdravljenjem? Od neke stvari, od nekoga grije-ha, od nekog problema? I ako osjećaš to, vjeruješ li u Isusa? To su dva uvjeta da ozdravimo, da imamo pristup njegovu srcu: osjećati potrebu za njegovim ozdravljenjem i pouzdati se u njega. Isus ide naći te ljude u mnoštvu i izvlači ih iz anonimnosti, oslobađa ih od straha da žive i da budu odvažni. Čini to pogledom i riječju koja ih vraća na put nakon tolike pretrpljene patnje i poniženja. I mi smo pozvani naučiti i oponašati te riječi koje oslo-bađaju i te poglede koji vraćaju volju za životom onima koji su je lišeni.

U tome evanđeoskom odlomku isprepliću se teme vjere i novoga života koji je Isus došao ponuditi svima. Ušavši u kuću, u kojoj je djevojka već ležala mrtva, izbacuje iz nje one koji se ljute i jadikuju (usp. r. 40), te kaže: „Dijete nije umrlo, nego spava” (r. 39). Isus je Gospodin, pred njim je tjelesna smrt poput nekog sna, nema razloga za očaj. Druge se smrti treba bojati, a to je smrt srca okorjela u zlu! Te se smrti moramo bojati! Kad osjetimo da nam je srce otvrdnulo, da je u našim grudima otvrdnulo srce i, dopustite mi da upotrijebim tu riječ, mumificirano srce, moramo se toga bojati. To je smrt srca. Ali ni grijeh, ni mumificirano srce, za Isusa nije posljednja riječ, jer nam je on donio Očevo beskrajno milosrđe. Ako smo i nisko pali, njegov nježni i snažni glas do nas dopire: „Kažem ti: ustani!” Lijepo je čuti te Isusove riječi upućene svakomu od nas: „Kažem ti: ustani! Idi. Ustani, samo hrabro, ustani!” I Isus vraća život djevojci i vraća život ozdravljenoj ženi: život i vjeru objema.

Zamolimo Blaženu Djevicu Mariju da nas prati na putu vjere i konkretne ljubavi, osobito prema onima koji su u potrebi. Zazovimo njezin majčinski zagovor za našu braću i sestre koji trpe u tijelu i duhu.

IKA, 1. srpnja 2018.



„Ne svjedoči lažno”Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 14. studenoga 2018.

U današnjoj katehezi govorit ćemo o osmoj riječi Dekaloga: Ne svjedoči lažno protiv bližnjega svoga.Ova zapovijed, kaže se u Katekizmu, „zabranjuje krivotvoriti istinu u odnosima s drugim” (br. 2464). Biti

u svojem životu neautentičan u komunikaciji s drugima, ozbiljna je stvar jer sprječava odnose i stoga priječi ljubav. Gdje je laž, nema ljubavi, ne može biti ljubavi. A kad govorimo o komunikaciji između ljudi, pod tim mislimo ne samo na riječi, već i na djela, stavove, pa čak i tišine, i odsutnosti. Osoba govori svime što jest i što čini. Svi smo u komunikaciji, uvijek. Svi živimo komunicirajući i stalno smo na razmeđu između istine i laži.

Ali što znači govoriti istinu? Znači li to biti iskren? Ili točan? Zapravo, to nije dovoljno, jer netko može biti iskren, a opet biti u zabludi, ili može biti precizan u detaljima, ali ne shvatiti i ne obuhvatiti cjelinu. Katkad se opravdavamo govoreći: „Ali rekao sam ono što sam osjećao!” Da, ali si apsolutizirao svoju točku gledišta. Ili: „Samo sam govorio istinu!” Možda, ali si otkrio neke osobne ili povjerljive činjenice. Koliko samo brbljanje i naklapanje uništava zajedništvo zbog neumjesnosti ili nedostatku tankoćutnosti! Štoviše, brbljanja ubijaju i to je rekao apostol Jakov u svojoj Poslanici. Brbljavac, brbljavica – to su ljudi koji ubijaju: ubijaju druge, jer jezik ubija kao nož. Budi oprezni! Brbljavac ili brbljavica jesu teroristi, jer svojim jezikom bace bombu i mirno odu dalje, ali ono što kaže ta bačena bomba, uništava tuđi dobar glas. Ne zaboravite: brbljati je isto što i ubijati.

Ali, dakle, što je istina? Ovo je pitanje koje je postavio Pilat, upravo dok je Isus, stojeći pred njim, ispunjavao osmu zapovijed (usp. Iv 18, 38). Zapravo, riječi: Ne svjedoči lažno protiv bližnjega svoga - pripadaju jeziku fo-renzičara. Evanđelja imaju svoj vrhunac u izvješću o Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću; i to je izvješće o suđenju, izvršenju kazne i nečuvenoj posljedici.

Na Pilatovo pitanje, Isus kaže: „Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu (Iv 18, 37). I to „svjedočanstvo” Isus daje svojom mukom, svojom smrću. Evanđelist Marko pripovijeda da „kad satnik, koji stajaše njemu nasuprot, vidje da tako izdahnu, reče: ‘Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!’” (15, 39) Da, jer je bio dosljedan, bio je dosljedan: tim načinom umiranja Isus očituje Oca, njegovu milosrdnu i vjernu ljubav.

Istina nalazi svoje puno ispunjenje u samoj Isusovoj osobi (usp. Iv 14, 6), u njegovu načinu življenja i umiranja, koji je plod njegova odnosa s Ocem. To postojanje kao djece Božje, On, uskrsli, daje i nama šaljući Duha Svetoga koji je Duh istine, koji svjedoči u našim srcima da je Bog naš Otac (usp. Rim 8, 16).

U svakom svom djelu čovjek, ljudi, potvrđuju ili poriču tu istinu. Od malih svakodnevnih situacija do najza-htjevnijih izbora. Ali uvijek je posrijedi ista logika, uvijek: to je ono što nas roditelji, i bake, i djedovi, uče kada nam kažu da ne lažemo.

Zapitajmo se: koju istinu potvrđuju djela nas, kršćana, naše riječi, naši izbori? Svaki se od nas može zapitati: jesam li svjedok istine, ili sam više ili manje lažljivac prerušen u istinoljubivu osobu? Neka se svatko o tome zapita. Kršćani nisu izvanredni muškarci i žene. Ali mi smo djeca Nebeskoga Oca, koji je dobar i ne razočarava nas, i stavlja u naša srca ljubav prema braći. Ta se istina ne govori toliko riječima, to je način postojanja, način života, i vidi se u svakom pojedinom djelu (usp. Jak 2, 18). Taj je muškarac pravi čovjek, ta je žena prava žena: to se vidi. Ali, zašto, ako ne otvara svojih usta? Zato što se ponaša kao istinoljubiv muškarac, kao istinoljubi-va žena. Govori istinu, djeluje po istini. Lijepa li načina kojim trebamo živjeti!

Istina je čudesna objava Boga, njegova očinskog lica, njegove bezgranične ljubavi. Ta istina odgovara ljud-skomu razumu, ali ga beskrajno nadilazi, jer je dar koji je sišao na zemlju i utjelovio se u Kristu raspetom i uskrslom; nju pokazuje onaj koji joj pripada i pokazuje iste njezine osobine.

Ne govoriti lažno svjedočanstvo znači živjeti kao Božje dijete, koje nikada, baš nikada ne poriče samo sebe, nikada ne govori laži; trebamo živjeti kao Božja djeca, dopustiti da u svakom djelu izbija na vidjelo velika istina: da je Bog Otac i da mu možemo vjerovati. Vjerujem u Boga: to je velika istina. Iz naše vjere u Boga, koji je Otac i ljubi me, ljubi nas, rađa se moja istina i istinoljubivost, a ne lažnost.

Vatikan / IKA, 14. studenoga 2018.



Tri male stvari koje će vam donijeti mirNačin pronalaženja mira u svijetu, u našim društvima, ali i u našim obiteljima, prolazi kroz poniznost, blagost

i velikodušnost – istaknuo je jučer (26. listopada 2018.) papa Franjo na misi u Domu svete Marte u Vatikanu. Razmišljajući o prvom čitanju današnje liturgije, iz Poslanice svetoga Pavla Efežanima, podsjetio je kako je Pavao iz samoće zatvora uputio kršćanima pravu „pohvalu jedinstvu” pozivajući ih ponovo na „dostojanstvo poziva”.

To je samoća koja će apostola pratiti sve do smrti, jer kršćani su previše zauzeti svojim unutarnjim borbama – rekao je Papa i podsjetio: Sâm je Isus, prije nego što je umro, na Posljednjoj večeri molio Oca milost jedinstva za sve nas. Ali smo ipak već navikli živjeti u sukobima. Svaki se dan na televiziji i u novinama govori o sukobima, jedan za drugim, o ratovima; nema mira, nema jedinstva. Iako se sklapaju sporazumi kako bi se zaustavili razni sukobi, ipak se kasnije zanemaruju. Na taj se način nastavlja s naoružanjem, pripremama za rat i za uništenje.

Pa i svjetske ustanove koje su, kako danas vidimo, uspostavljene s najboljom voljom da pomognu jedinstvu i miru čovječanstva, osjećaju da ne mogu postići dogovor. Ondje postoji veto, tamo interes… Muče se kako bi se dogovorili o miru – rekao je Sveti Otac i primijetio: U međuvremenu, djeca nemaju što jesti, ne idu u školu, nisu odgajana, nema bolnica, jer rat sve uništava. U nama postoji sklonost uništavanju, ratu i razjedinjenju. Tu sklonost u naša srca sije neprijatelj, razarač čovječanstva, odnosno đavao. Pavao nas u ovom odlomku uči putu jedinstva za koje kaže: Jedinstvo je pokriveno, neprobojno – možemo reći – svezom mira. Mir vodi jedinstvu.

Radi se o ponovnom pozivu na ponašanje dostojno „primljenog poziva”, sa svom poniznošću, blagošću i velikodušnošću – rekao je papa Franjo i dodao: Da bismo postigli mir, jedinstvo, poniznost i blagost među nama, mi, koji smo navikli vrijeđati i vikati, rješenje je blagost i velikodušnost. Zaboravite sukobe, otvorite svoje srce! No, može li se postići mir u svijetu s te tri male stvari? Da, to je put. Može li se doći do jedinstva? Da, to je put: „poniznost, blagost i velikodušnost”. Pavao je praktičan, te nastavlja s vrlo praktičnim savjetom: „podnosite jedni druge u ljubavi”. Podnositi jedni druge, to nije lako, lakše je suditi i osuđivati, što vodi podjeli i udalja-vanju.

To se događa također kada se stvara određena udaljenost među članovima iste obitelji – rekao je Papa i na-pomenuo – Đavao je sretan zbog toga, to je početak rata. Savjet je, dakle, podnositi; svi smo mi ponekad uzrok smetnji i nestrpljivosti, jer svi smo grješnici i svi imamo svoje mane. Pavao savjetuje da očuvamo jedinstvo Duha svezom mira, sigurno po nadahnuću Isusovih riječi na Posljednjoj večeri: „Jedno tijelo i jedan Duh”.

Zatim, ide dalje i pokazuje nam obzor mira, s Bogom; kao što nam je Isus pokazao obzor mira u molitvi: Oče, da budu jedno, kao ti i ja. Važno je jedinstvo – rekao je Sveti Otac i podsjetio: Isus u evanđelju današnje liturgije savjetuje da sa svojim neprijateljem na putu postignemo dogovor. To je dobar savjet, jer nije teško dogovoriti se na početku sukoba.

Isusov je savjet: dogovorite se i uspostavite mir na početku. Zadnju riječ moraju imati blagost i velikoduš-nost. Mir se u čitavom svijetu može izgraditi tim malim stvarima, jer tako se ponaša Isus koji je ponizan, blag i sve oprašta. Današnjemu svijetu treba mir, nama treba mir. Počnimo u svojoj kući primjenjivati te jednostavne stvari: velikodušnost, blagost i poniznost. Nastavimo tim putom, uvijek gradeći i učvršćujući jedinstvo. Neka nam Gospodin pomogne u tome – zaključio je papa Franjo.

Vatikan, 27. listopada 2018.

Nitko ne može prepoznati sebe dok ne prepozna Boga u sebi.


Nadi dajemo lice

� s. M. Ignacija Ribinski, priredila

Naši misionari pronose poruku evanđelja


Nadi dajemo lice


Nadi dajemo lice

Fra Ivica Vrbić posjetio Misijski centar Đakovačko-osječke nadbiskupijeNije bitno kamo idem, bitno je da je moj Isus sa mnom –

credo je hrvatskoga kapucina fra Ivice Vrbića (37), koji po-sljednje tri godine provodi u Boliviji, siromašnoj zemlji u srcu Južne Amerike, gdje živi i promiče Kristov nauk. Svi-jest o misijama prati ga još od dječačkoga doba i Radosne vijesti, glasila koje je rado čitao, iako su vinkovačke sestre križarice, kako ih fra Vrbić naziva, odigrale presudnu ulo-gu u odluci da život posveti Bogu i 2009. godine postane svećenik. O svojem životnom putu i misijskom djelovanju ovaj je predani kapucin govorio u ponedjeljak 11. veljače 2019. godine, pred prepunom samostanskom crkvom Pre-svetoga Srca Isusova u Đakovu, redajući neobične doživ-ljaje, iskustva i kušnje iz Minera, ruralnoga mjesta koje je od prvoga većeg bolivijskog grada Santa Cruza udaljeno 80 kilometara.

Već prvi Vrbićev susret s Bolivijom početkom 2016. godine dao mu je do znanja koliko je stvarnost zabačena latinskoameričkog terena drugačija od svega europskog. Skinuo je sat jer vrijeme, kaže, ondje ne znači ništa i počeo je učiti jezik. Njegova se župa, sastavljena od 22 filijale, prostire na 2.800 četvornih kilometara i broji oko 50.000 stanovnika. Organizirati pastoral i slaviti sakramente ponekad se čini nemoguće jer su zemljani putevi, koji vode do gotovo svih filijala, tijekom kišnih razdoblja neprohodni.

Prije godinu dana, na Cvjetnicu, dok sam se vozio od jednog do drugog sela u unutrašnjosti, gdje sam služio mise, nebo se iznenada zamračilo i počela je kiša koja je raskvasila put. Ali, nastavio sam, znajući da me ljudi ondje željno iščekuju i, zaglavio u blatu. Na osami, nigdje nikoga, bez pomoći. Ugledao sam tada blagoslovljene hostije na sjedalu do vozačkoga i rekao: ‘Gospodine, ako ne želiš da prenoćimo ovdje, iziđi van i guraj!’ Upalio sam auto, ubacio u brzinu i uspio se izvući iz blata. To je samo jedna od situacija u kojoj Bog pokazuje svoju prisutnost, svjedoči fra Ivica.

Zemlja socijalne i moralne bijedePrehrana je u Boliviji vrlo oskudna; kuha se isključivo

riža, u koju dodaju mast da bi joj povećali hranjivu vrijed-nost, a pije čaj. Obrazovanje je svima besplatno, no mnogi završe školu da ne nauče čitati i pisati. Nitko nema zdrav-stveno osiguranje. Ljudi su anemični, vladaju bolesti, ali i moralna bijeda. Čak 85% djece u Boliviji odrasta bez bio-loškoga oca, a 90% vjernika živi u nevjenčanoj vezi. Neke žene imaju šestero djece ili više od tri različita oca, pre-pričava Vrbić. Zato katolički misionari ondje prvenstveno rade na sakramentalnoj evangelizaciji; posebice s djecom, uz pomoć mladih volontera, među kojima će se naći i Đa-kovčanka Matea Gazilj, osobito s odraslima. U zabačenim misijama, zajedno s časnim sestrama iz Brazila, predaju spolni odgoj.

Djecu često zlostavljaju članovi njihovih obitelji, pa im pokušavamo usaditi moralne, ljudske i kršćanske vrijednosti, kako bi jednoga dana formirali zdrave obitelji, kaže fratar. Dok ne svladaju jezik, mladi volonteri uče djecu kako da se okupaju, operu kosu i odrežu nokte, jer im to nitko kod kuće ne će pokazati.


Nadi dajemo lice

Govoreći o misijskim programima, fra Ivica je spomenuo 150 djece iz najsiromašnijih obitelji, zapuštenih od roditelja, kojima misionari plaćaju učitelja i daju jedan obrok dnevno od mesa i povrća, radi sprječavanja anemije, skupljanje lijekova protiv parazita te pomaganje u hrani (grah, ulje, šećer, sol…). Iako je vidio zastra-šujuće prizore, drogiranu djecu i ljude kojima je tumor pojeo pola lica, bolivijski misionar iz Minera, koji na misu poziva lupajući željezom o felgu kamiona, ne posustaje. Nikad nisam volio školu, a postao sam svećenik. Nemam sposobnosti koje mi pomažu u evangelizaciji. Božja je milost učinila svoje, priznaje Vrbić i dodaje: Bog ne poziva sposobne, ali one koje je pozvao osposobljava!

Izvor: Moje Đakovo – D. Geošić

� Teodor Horvat

Proslava 75. godišnjice CaritasaCaritas Đakovačko-osje-

čke nadbiskupije proslavio je 4. prosinca 2018. godine, u pastoralnim prostorima pri Vikarijatu Osijek, 75. obljet-nicu svojega djelovanja. Na svečanom programu, koji je započeo u 17 sati, sudjelova-lo je više od 450 uzvanika.

Svečanoj proslavi, uz đa-kovačko-osječkog nadbisku-pa mons. dr. Đuru Hranića, nazočio je i đakovačko-osječ-ki nadbiskup u miru, mons. dr. Marin Srakić, generalni vikar Ivan Ćurić, ekonom Nadbiskupije Nedjeljko Čutura, ravnatelj Hrvatskoga caritasa Fabijan Svalina te ravnatelji drugih nacionalnih i biskupijskih caritasa iz Hrvatske, BiH i Srbije, kao i dekani, svećenici, redovnici, redovnice te dekanatski povjerenici za Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Nakon zajedničke molitve i uvodnih pozdrava i čestitke gradonačelnika grada Osijeka, gosp. Ivana Vrkića, uslijedilo je predavanje doc. dr. Drage Tukare, ravnatelja Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije, kao i osta-lih uvaženih osoba. Zatim su predstavljeni konkretni oblici karitativnoga djelovanja udruga i župnih caritasa.

Udrugu za psihosocijalne potrebe „Amadea” iz Đakova, predstavila je voditeljica, s. Natalija Fadiga. Ista-knula je da ova Udruga djeluje već punih osam godina, počevši od 2010. godine. Okuplja školsku djecu od 1. do 4. razreda u „Sunčici” kao i starije korisnike u Dnevnom boravku za starije i osamljene osobe. S volonterskom skupinom „Milosrdni Samarijanac”, koja također ovdje djeluje, čine jedinstvenu cjelinu koja se oslanja na 150 godina dugu tradiciju odgojno-obrazovnoga i socijalno-karitativnoga djelovanja Milosrdnih sestara sv. Križa na ovim prostorima.


Nadi dajemo lice

� s. Rastislava Ralbovsky

Duhovne vježbe za ženePrihvaćanje duhovnoga majčinstva, bila je tema duhov-

nih vježbi za žene, koje su održane u Đakovu, u organizaciji Doma duhovne pomoći Milosrdnih sestara sv. Križa, od 11. do 13. siječnja 2019. godine.

Duhovne vježbe vodio je tim sestara: s. Paskala Križan, s. Marija Klara Klarić i s. Rastislava Ralbovsky. Sudjelovalo je 20-tak žena iz Zagreba, Županje, Bošnjaka, Štitara, Vinkova-ca, St. Perkovaca, Valpova, V. Kopanice, Jaruga i Đakova.

Duhovne vježbe imaju za cilj omogućiti ženama dane mira, duhovnoga odmora i susreta s Bogom i sa sobom, jer sudionice često dolaze s velikim teškoćama i potrebama. Zato je program tako upriličen da im se to omogući. Tu je molitva Časoslova, Lectio divina (molitveno čitanje Božje Riječi), razmatranje na zadanu temu, mogućnost osobnoga razgovora, a napose sakramenti, ispovijed i sv. misa, a i euharistijsko klanjanje koje se drugoga dana odvija i tijekom cijele noći. Cijeli program odvija se u ozračju šutnje i izloženog Presvetog sakramenta.

Organizirajući duhovne vježbe upravo za žene, želi im se odati priznanje za tiho i nesebično služenje u nji-hovim obiteljima. Zbog toga im se priprema domaća birana hrana, za što se velikim umijećem brine s. Marija Klara sa svojim suradnicama. Žene, koje su navikle svakodnevno kuhati, prati i spremati, ovdje su iznenađene poslugom i srdačnim odnosom prema njima. Zato je i njihova zahvalnost velika.

To se očituje napose na tzv. „Slavlju rastanka” u suzama radosnicama. Tu, u osvrtu na duhovne vježbe, sve sudionice ističu kako im jako odgovara ozračje šutnje, jer dolaze obično iz buke i vreve svakodnevnoga života. Osobito doživljavaju ljepotu klanjanja noću, gdje „oči u oči” susreću svojega Boga i pune se novom snagom i ljubavlju za život koji je pred njima.

Susret sa sestrama za sudionice je poseban doživljaj, napose u nedjelju, kada sudjeluju u pjevanom Časoslo-vu sestara i sv. misi u samostanskoj crkvi. Takvi susreti ukazuju na vrijednost posvećena života i bude u sudio-nicama želju da mole za nova duhovna zvanja.


Nadi dajemo lice

� s. Gita Klobučar

Duhovna obnova za učenike iz ZagrebaU kući za duhovne obnove „Betanija” okupili su

se 26. i 27. siječnja 2019. godine sedmaši i osmaši Osnovne škole Pavleka Miškine iz Zagreba, zajedno sa svojim vjeroučiteljicama Marijom Miletić, Antoni-jom Lešić i Nikolinom Biškić te fra Ivanom Lotarom, župnim vikarom u Župi sv. Antuna Padovanskoga na zagrebačkom Svetom Duhu.

Skupina od trideset učenika sudjelovala je u dvod-nevnoj duhovnoj obnovi na temu „Čovjekova čežnja za Bogom”, koju su pripremile i vodile naše sestre: s. Gabrijela Tea Damjanović, s. Doroteja Krešić i s. Gita Klobučar, a kandidatice su se uključile u animiranju zabavne večeri te sviranjem za vrijeme svetih misa.

Učenici su rado sudjelovali u čitavom programu: meditaciji, predavanju, radu po skupinama, ispovijedi, sve-toj misi, igrama, klanjanju te su bili vrlo kreativni i angažirani u svim dijelovima programa.

U nedjelju su učenici imali priliku upoznati se sa samostanskim prostorima te čuti svjedočanstvo poziva kandidatice Arijane. Nakon upoznavanja samostanskoga načina života, razgledali su đakovačku katedralu te u radosti zajedničkoga slavljenja svete mise i objeda, radosni i ispunjeni, uputili se svojim kućama.

� s. M. Kristijana Kolić

Miholjčani kod bl. majke Marije Terezije SchererNa Hodočasnički dan, 16. veljače, blaženoj majci Mariji Tereziji Scherer svoje potrebe došli su povjeriti župljani Župe sv. Mihaela Arkanđela iz Donjega Miholjca.Misno slavlje s uvodnom pobožnosti majci Mariji Te-reziji predvodio je vlč. Josip Antolović, koji je održao i prigodnu propovijed. Liturgijsko pjevanje animirao je župski zbor „Sv. Cecilija”, predvođen voditeljicom zbora s. M. Kristijanom Kolić i dirigenticom Silvijom Ježić.Misno slavlje uzveličao je i dječji pjevački zbor „Mir”, otpjevavši pjesmu: Ja imam Oca, sestre Mariangele Žigrić.

Nakon svete mise, u Dvorani Florentini, za sve hodočasnike upriličena je Mala škola života na temu „Čovjekov odgovor Bogu”. Djeca su pak imala prigodu upoznati se s djelovanjem Milosrdnih sestara sv. Križa u Centru Ama-dea,u kojem sestre, između ostaloga, pružaju pomoć i podršku starijim i nemoćnim osobama, te upoznati tako-đer i „Dječji vrtić Sunčev sjaj-Nazaret”.Na kraju susreta sestre su u Dvorani Florentini hodočasnicima upriličile kratko druženje i okrjepu.


Nadi dajemo lice

� s. M. Martina Fabijančić

Novi pomoćnik rektora samostanske crkveU nedjelju 17. veljače 2019. god., vlč.

Zdenko Ilić, rektor samostanske crkve Presvetoga Srca Isusova, predstavio je i uveo u službu vlč. Ivu Andrića, novo-ga zamjenika rektora samostanske crkve. Nakon srdačne dobrodošlice, u ime svih nazočnih, poželio mu je obilje Božjega blagoslova u njihovoj međusobnoj surad-nji i u preuzetoj dužnosti.

Okupljena samostanska zajednica i prisutni vjernici radosno su pozdravili no-voga zamjenika rektora.

� Slavica Sajdl, postulantica

Svjedočenje duhovnoga poziva u Klasičnoj gimnaziji u Slavonskom Brodu

Naše su kandidatice i postulantice, zajedno sa svojom odgojiteljicom s. Do-rotejom Krešić, 21. veljače 2019. godine posjetile Klasičnu gimnaziju fra Marijana Lanosovića u Slavonskom Brodu. Kroz četiri školska sata približile su srednjo-školcima redovnički način života, kako ga živimo mi, Milosrdne sestre sv. Križa. Na prethodnim satima vjeronauka, koje učenicima predaje s. Gabrijela Tea Da-mjanović, učenici su obradili temu redov-ništva, a sada su se susreli s djevojkama koje žive takvim načinom života.

Mladi su najprije slušali o povijesti naše Družbe, o utemeljiteljima, upoznali su se s dolaskom sestara u Hrvatsku, te s

djelokruzima u kojima sestre rade. Nakon toga slijedila su svjedočanstva kandidatica i postulantica. U njima su mladi upoznali životni put svake pojedine i čuli zašto su se kandidatice odlučile na redovnički život. Sati su prolazili u lijepom raspoloženju jer je sve bilo popraćeno pjesmom, druženjima i razgovorima koji su nas sve obogatili.


Nadi dajemo lice

� Ivana Budrovac i Dubravka Hajek, kandidatice

Prevencija ovisnosti jačanjem duha

Današnji svijet, očito je, na sve načine nastoji izbaciti Boga iz svojega života i iz ljudskog srca a nudi mla-dima kratkotrajne užitke i idolopoklonstva, što ih onesposobljava u pronalaženju Boga, Spasitelja ljudi, i da izgrađuju svoj identitet i život u njegovoj ljubavi i istini.

Milosrdne sestre sv. Križa u Đakovu, u dogovoru s vjeroučiteljima osnovnih škola Ivan Goran Kovačić i Vladimir Nazor, pripremile su zanimljiv i poučan program za učenike od 5. do 8. razreda u sklopu plana i pro-grama nastave katoličkog vjeronauka. Program je uključivao predavanje o prevenciji ovisnosti, prevenciji koja pomaže i uči kako živjeti u Kristu, slobodni od svega robovanja svijetu. Predavanje o korizmi, kao milosnom vremenu nama darovanom, doprinijelo je odlučnosti da se se više približimo Bogu i tako lakše ostavimo svoje navezanosti.

Učenici su imali priliku naučiti da je uzrok ovisnostima najčešće nedostatak zdrave komunikacije i poveza-nosti s Bogom i bližnjima te da odbacivanje i ignoriranje vršnjaka utječe na njihovo samopouzdanje i sigurnost, što ih usmjerava na to da prava prijateljstva i ugodu druženja s bližnjima zamijene kratkotrajnom ugodom kon-zumiranja opojnih sredstava.

Bitno je djecu u pravo vrijeme, što ranije, upoznavati i poučavati o štetnim posljedicama droge, alkohola, itd. Tijekom programa prisjećali smo se Isusova života i njegova iskustva kada je 40 dana bio kušan u pustinji.

Isto tako su djeca i mladi iskušavani raznim lažnim oblicima ugode, slave i vlasti. Po Isusovu primjeru potaknuli smo prisutne na hrabra i odvažna odupiranja đavolskim napastima. Djeci

je preporučeno da naročito u vremenu korizme trebaju temeljitije osnaživati svoj odnos s Bogom, Crkvom i bližnjima kako ne bi sebi samima ili drugima otvorili put prema uništavanju duše i tijela, najvećega Božjeg dara – života.

Program se odvijao u Đakovu, u Dvorani „Florentini” od 25. veljače do 1. ožujka 2019. godine, a vodile su ga s. Meri Gotovac, mr. pastoralne teologije, s. Doroteja Krešić, mag. religiozne pedagogije i kandidatice Ivana Budrovac i Dubravka Hajek, mag. psihologije.


Redovnička slavlja

� s. Finka Tomas

Obilježen rubinski jubilej redovničkih zavjeta Na završetku duhovnih vježbi, koje je u Zagrebu,

na Vrhovcu, od 12. do 19. siječnja 2019. godine, vo-dio o. Smiljo Brnadić, karmelićanin, obilježila je naša sestra Boženka Čevid 70. godišnjicu svetih zavjeta. Toga je dana, pod sv. misom u 7,30 sati, svečano izre-kla svoj zavjetni obrazac, obnavljajući svoju vjernost Bogu, pred nazočnom zajednicom, predvođenom pro-vincijalnom poglavaricom s. Valerijom Široki i dvje-ma savjetnicama: s. Ivom Davidović i s. M. Emanu-elom Kvesić. Zajednica je tom prigodom, zajedno sa slavljenicom, zahvalila Bogu za nesebičan i plodan život i djelovanje sestre Boženke koja, unatoč svojoj dobi, još uvijek aktivno doprinosi životu zajednice.

� Arijana Šuća i Antonia Barišić-Jaman, kandidatice

Na mene si ruku svoju stavioUlazak u kandidaturu

Na četvrtu nedjelju došašća, 23. prosinca 2018. godine, provin-cijalna poglavarica s. Valerija Ši-roki u kandidaturu zajednice Milo-srdnih sestara sv. Križa primila je šest aspirantica:

Arijanu Šuća (Župa sv. Mateja, apostola i evanđelista, Garčin), Ivanu Budrovac (Župa sv. Josipa Radnika, Osijek), Antoniju Bari-šić-Jaman (Župa sv. Roka, Satni-ca Đakovačka), Dubravku Hajek (Župa sv. Antuna Padovanskoga, Našice), Mariju Hardi (Župa sv. Filipa i Jakova, Vukovar) i Mateu Čelik (Župa sv. Antuna Padovan-skoga, Koprivnica).


Redovnička slavlja

Prateći liturgijska čitanja krajem došašća, koja najavljuju Marijino začeće i pohod Elizabeti, kao pripravu ulaska u kandidaturu, aspirantice su tijekom jednodnevne duhovne obnove, uz vodstvo s. Doroteje Krešić, raz-matrale veliku Marijinu ulogu u Isusovu životu. Primjerom Marije, koja nikad ne donosi prvo samu sebe, nego uvijek donosi najprije Isusa, aspirantice su bile potaknute na razmišljanje o svojim prvim koracima u redovnič-koj zajednici. Tijekom, vremena koje je pred njima, kandidatice će učiti kako biti pravi dar ljudima, a to će biti ukoliko njihovo prilaženje ljudima bude izviralo iz njihove snažne povezanosti s Isusom.

Slavlje ulaska u kandidaturu započelo je krunicom Božjega milosrđa u kapeli Doma sv. Josipa, zajedno sa sestrama iz istoimene zajednice, sa sestrama provincijalnoga vodstva, sa sestrama iz ostalih zajednica i s postu-lanticama.

Tijekom molitve Devetoga časa, molitve koju su predmolile postulantice, aspirantice su izrazile želju da budu primljene u kandidaturu zajednice Milosrdnih sestara sv. Križa, kako bi ju više upoznale i pripremale se za služenje Bogu i bližnjima. Provincijalna poglavarica, sestra Valerija, primivši njihovu zamolbu, podijelila im je franjevački znak Tau kao znak pripadnosti kandidaturi naše Družbe. Prigodnim i poticajnim riječima ohrabrila ih je da budu apostoli našega naroda i osluškuju potrebe vremena. Pritom je istaknula simboliku ulaska šest djevojaka u kandidaturu u jubilejskoj 150. obljetnici djelovanja Milosrdnih sestara sv. Križa u Hrvatskoj, uspo-ređujući ih s prvih šest sestara koje su stupile na hrvatsko tlo.

Obrednik ulaska u kandidaturu aspirantice su samostalno izradile i prigodno oblikovale. Za naslovnu stranicu Obrednika preuzele su logo proslave Jubileja 150 godina (rad s. Marije Pije Tadijanov), dodavši sliku Blažene Djevice Marije u iščekivanju rođenja Isusa kojega nosi pod svojim srcem. Retkom iz Psalma 139, Na mene si ruku svoju stavio, aspirantice su htjele iskazati svoju zahvalnost Gospodinu koji ih je svojim pogledom odabrao i pozvao, kao što je i Mariju dotaknuo svojim dlanom.

Prepoznavši Božju obilnu milost, koju je izlio na Hrvatsku provinciju, na dugogodišnje djelovanje i žrtve sestara, aspirantice su posebice htjele naglasiti poštovanje i ljubav prema sestrama koje su svoj trud, znanje i živote uložile u izgradnju zajednice i svojim primjerom pokazale mlađim generacijama pravi redovnički oblik služenja Bogu i bližnjima.


Redovnička slavlja

Kandidaticama je osobita radost bila upravo to što su mogle započeti kandidaturu u kapeli zajednice kojoj pripadaju starije sestre Provincije, a koje svoje dane posvećuju molitvom za Crkvu i za Družbu. Tim su se činom starije sestre mogle prisjetiti svojih redovničkih početaka.

Kandidatice zahvaljuju svim sestrama, provincijalnomu vodstvu, kućnoj poglavarici formativne zajednice, s. Dominiki Zec, i odgojiteljici s. Doroteji Krešić na trudu, ljubavi, molitvi i podršci kojima svakodnevno ople-menjuju njihovo urastanje u karizmu Družbe.

Slavlje i druženje nastavilo se prigodnom okrjepom u prostorima formativne zajednice, zajedno s provinci-jalnim vodstvom i cijelom formativnom zajednicom.

� s. M. Margita Gašparovsky

Neka nas Isus gledaJako sam se obradovala kada sam saznala da će šest naših aspirantica svoj ulazak u kandidaturu proslaviti u

kapeli bolesničkoga kata, sa zajednicom bolesnih sestara. Mladost i starost ide zajedno. U obitelji se najbolje razumiju djeca i starci. Stoga se mi, stariji, neizmjerno radujemo mladima. Oni nas pomlađuju.

Kako ne bismo previše skratili naše dvosatno klanjanje u kapeli bolesničkoga kata, odlučila sam da umjesto u 14 sati, počnemo klanjanje u 13,30. U 14,45 bi bila zajednička Krunica Božjega milosrđa, nakon koje bi se molio Deveti čas, tijekom kojega bi aspirantice primile znak TAU, kao znak ulaska u kandidaturu.

Kućna poglavarica Doma sv. Josipa, zajednice bolesnih i starijih sestara, s. Slavoljuba Raguž, obećala je pitati hoćemo li i kada ćemo zatvoriti vratašca tabernakula. Odgovor je upitanih aspirantica bio: NEKA NAS ISUS GLEDA.

Nisu mogle ništa bolje izabrati. Poželjela sam im milost da ih Isus uvijek gleda pogledom ljubavi, praštanja, pridizanja.

NEKA NAS ISUS GLEDA. O, kada bismo svi to poželjeli. Svim srcem.A Isus nas uvijek gleda. Posebice je njegov pogled počinuo na nama kada smo krštene. Sam se Bog u nama

tada nastanio. I nije moguće da On od nas odvrati svoj pogled. Mi možemo svoj pogled odvratiti od Njega svo-jom sebičnošću i zatvorenošću u sebe. No, i tada njegov nas pogled neodoljivo privlači njegovu probodenomu Srcu, koje smo svojim grijehom ranile.

Često se kod svakodnevnoga klanjanja pred Presvetim sjetim pjesme što je glazbenik i pjevač Alan Hržica pjeva upravo kod klanjanja: Gledaj, on te gleda! Gledaj ga! To su prepjevane riječi sv. Terezije Avilske: Želim se izložiti Isusovu pogledu i pustiti ga da djeluje u mojoj duši.

Isus nas gleda. I to bi nam trebalo biti dovoljno. Gleda nas s ljubavlju. Od nas očekuje samo to da i mi njega gledamo s ljubavlju. Da ga gledamo utjelovljena u jaslicama, da ga gledamo na prašnjavim putovima Palestine, dok čitamo evanđelje, da ga gledamo raspeta na križu, proslavljena s desne Oca, prisutna u euharistiji i prisutna u bratu i sestri. Sve se to gleda očima vjere i očima srca. Samo se srcem dobro vidi, rekao je Mali Princ.

Gledajmo Isusa srcem i dopustimo da nas on uvijek gleda. Ne skrivajmo se kao Adam i Eva pred njegovim pogledom. Neka Isusov pogled ljubavi trajno počiva ponajprije na našim kandidaticama. (Nadam se da mi drugi ne ćemo biti ljubomorni ako njih malo više gleda i miluje). Odmah iza njih neka budu naše postulantice, naše novakinje, a tek onda mi, zavjetovane sestre, najprije one najmlađe. Mislim da je tako pravo, jer se i u obitelji najviše pažnje poklanja onim najmanjima. Nas starije Isus malo češće gleda s križa i pridružuje svojemu trplje-nju.

Dopustimo Isusu da nas gleda, gledajmo ga očima vjere i očima srca dok ga jednoga dana ne budemo gledali licem u lice, bez vela vjere, u vječnosti.


Redovnička slavlja

� s. Marija Petra Toman

Sestra Krista Mijatović obranila doktorski radU ponedjeljak, 26. studenoga 2018. godine, na

Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, s. Krista Mijatović, Milosrdna sestra sv. Križa, obranila je doktorski rad pod naslovom Razumijevanje i ostvarivanje poslanja kod redovnica u Hrvatskoj danas.

Disertacija se sastoji od teorijskoga i empirijsko-ga dijela. U teorijskom dijelu dinamizam poslanja posvećenoga života propituje se u svjetlu suvre-mene teološke, trinitarno-ekleziološke paradigme razumijevanja poslanja. Temeljna polazišna točka u potrazi za odgovorom na pitanje što poslanje re-dovničkoga života jest u sebi, odnosno što sve čini njegov opseg, jest crkveni nauk, ali i daljnji razvoj naputaka Crkvenoga učiteljstva u aktualnoj teološ-koj literaturi i literaturi o zajednicama posvećenoga života. Sukladno tomu, teorijski okvir istraživanja iznosi temeljne smjernice poimanja poslanja u kon-cilskim i pokoncilskim dokumentima službene Cr-kve, u pravilima i konstitucijama redovničkih zajednica te u teološkoj misli suvremenih autora. Na temelju navedene literature, poslanje posvećenoga života promatra se u domeni esencijalnosti, a ne isključivo u domeni funkcionalnosti. Ukoliko se poslanje promatra kao ključ za razumijevanje posvećenoga života u njegovoj cje-lovitosti, moguće je govoriti o četiri dimenzije poslanja: molitvenoj, svjedočkoj, pashalnoj i djelatnoj. Višedi-menzionalni pristup poslanju bolje osvjetljuje dijalektički odnos molitve i rada u redovničkom životu, a ujedno afirmira ideju u kojoj se poslanje promatra kao način življenja zajednica posvećenoga života.

Empirijsko istraživanje provedeno je u dvjema etapama. Cilj prve etape bio je prikupiti sociodemografska obilježja dvadeset i četiriju ženskih redovničkih zajednica sa sjedištem u Hrvatskoj, a u drugoj etapi upitnikom su se ispitivali stavovi redovnica o poslanju ženskih redovničkih zajednica u Hrvatskoj, poslanju vlastite družbe te o osobnom poslanju. U tom smislu u istraživanju se identificira paradigma prema kojoj pripadnice ženskih re-dovničkih zajednica shvaćaju poslanje, analizira se vrijednosni sustav redovnica s obzirom na dijalektički odnos među dimenzijama poslanja, provjerava se povezanost individualnih sociodemografskih karakteristika ispita-nica s poimanjem poslanja, opisuju se razlike između razumijevanja i ostvarivanja poslanja u ženskim redov-ničkim zajednicama, otkriva se koliko sociodemografska obilježja redovničkih zajednica utječu na ostvarivanje poslanja, ispituju se pretpostavke redovnica glede djelovanja redovničkih zajednica u budućnosti i utvrđuje u kojoj mjeri redovnice u Hrvatskoj pokazuju otvorenost za suradnju s drugim crkvenim i društvenim subjektima u ostvarivanju poslanja svoje zajednice.

U Povjerenstvu za obranu rada bili su: prof. dr. sc. Blaženka s. Valentina Mandarić (predsjednica), izv. prof. dr. sc. Ana s. Thea Filipović (mentorica, članica) i prof. dr. sc. Josip Burušić (vanjski član). Javnoj obrani, uz čla-nove obitelji, nazočila je provincijalna poglavarica s. Valerija Široki i sestre iz nekoliko redovničkih zajednica.


Redovnička slavlja


Došašće zaboravljenih krjepostiU pripravi za došašće, u srijedu

28. studenoga 2018. godine, doc. dr. sc. Boris Vulić, profesor na KBF-u u Đakovu, sestrama je svih zajednica u Đakovu održao izlaga-nje na temu Došašće zaboravljenih krjeposti.

Izdvojio je krjepost poslušnosti kao temelj vjere i redovničkoga života. Po nauci sv. Ivana od Kri-ža osvijetlio je pitanje Što znači biti poslušan Bogu kad on šuti? Sv. Ivan od Križa poučava da Bog ne može reći više od onoga što je rekao u Isusu Kristu. A upravo u Kristu nalazimo i više od onoga za čim žudimo. Predavač je stavio pred sestre i pitanje: Kakva je to poslušna vjera? I ustvrdio da nas ona jedina dovodi do potpunoga predanja Isusu Kristu.

Imajući u vidu Katekizam Katoličke Crkve, koji naučava da su Krist i Crkva jedno, jasno je da Bog šuti jer je njegova Riječ živa u Kristovu mističnom tijelu - Crkvi. Dakle, Krista se ljubi u Crkvi. Krista se sluša u Crkvi. Slušajući Crkvu, sluša se Krista. I ljubeći Crkvu, ljubi se Krista. Citirajući sv. Tomu Akvinskoga predavač je naglasio kako čovjeku nema ništa svetije od slobode vlastite volje. I naveo usporedbu: kao što u mučeništvu prinosim glavu vlastitoga tijela, tako u poslušnosti prinosim glavu svoje duše, a to je volja. Poslušnost je uvijek žrtva, jer je žrtva najmilijega, žrtva slobodne volje! Predavač je završio s nekoliko pitanja za razmišljanje i po-ticaja za donošenje odluka.

Nakon izlaganja, sestre su imale priliku postaviti pitanja, izreći svoje mišljenje, što je predavač rado prihvatio i sa sestrama podijelio i neka osobna iskustva. Duhovno obogaćene i u vjeri osnažene ulazimo u novu Crkvenu godinu!

Radi kao da ti ne treba novac…Voli kao da nikad nisi bio povrijeđen…

Pleši kao da te nitko ne gleda…Pjevaj kao da te nitko ne sluša…

Živi kao da je Raj na Zemlji…


Redovnička slavlja

� s. Elizabeta Košćak

Susret sestara juniorki u Đakovu

Redoviti juniorski susret, na kojem je sudjelovalo sedam sestara juniorki, održan je od 5. do 6. siječnja 2019. godine u Đakovu. Susret je vodila s. Franjica Faletar, novoimenovana voditeljica juniorata. Slikovnom prezen-tacijom izložila je i približila sestrama juniorkama Godišnju želju 2019. - Biti na putu s ljudima.

Sestre su nakon toga promišljale i odgovarale na konkretna pitanja, vezana uz Godišnju želju, npr. koje ideje i planove imaju za ovu godinu u smislu ostvarenja Godišnje želje u svojoj svakodnevici.

Susret je završio u poslijepodnevnim satima razgovorom s provincijalnom poglavaricom, s. Valerijom Široki, i sestrama iz provincijalnoga vodstva. One su sestrama juniorkama i njihovoj voditeljici zaželjele puno milosti i hrabrosti u hodu s ljudima, kojima ih Gospodin šalje.


Redovnička slavlja

� s. Krista Mijatović

Dan posvećenoga života u Đakovu U Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji Dan posveće-

noga života slavi se u nekoliko regionalnih centara: Osijek, Slavonski Brod, Vinkovci, Vukovar, Donji Miholjac i Đakovo. Redovnice đakovačke regije za slavlje Svijećnice pripravljale su se od četvrtka 31. siječnja 2019. godine, kada su u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova imale klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu.

U petak, 1. veljače, upriličeno je prigodno preda-vanje izv. prof. dr. sc. Vlatka Dugalića, dekana Kato-ličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu. Tematika predavanja, „Vrline treće dobi”, vrlo je aktualna u su-vremenim društvenim prilikama naše Domovine, ali i redovničkih zajednica. Nakon uvodnoga pozdrava s. Marije Petre Toman, članice Nadbiskupijskoga povjeren-stva za osobe posvećenoga života i koordinatorice za đakovačku regiju, sestre su u svjetlu evanđeoskih likova: starca Šimuna i proročice Ane, imale prigodu poslušati poticaje na kvalitetnije življenje treće (i četvrte) životne dobi. Izlagač je, među ostalim, istaknuo da se ars senescendi usvaja već od mladosti.

U subotu, 2. veljače, na blagdan Gospodinova prikazanja u Hramu i na Dan posvećenoga života, sestre su tijekom jutarnje svete mise u samostanu Milosrdnih sestara sv. Križa pripravile prinos darova. U đakovačkoj su katedrali sestre također bile dionice večernjega euharistijskog slavlja, sudjelovale su u ulaznoj procesiji sa svijećama, nakon homilije izrekle su obnovu zavjeta, a nakon svete pričesti zapjevale pjesmu Pjevaj Bogu zavjet svet. Euharistijsko slavlje predvodio je nadbiskup u miru, mons. dr. Marin Srakić, koji na blagdan Svijećnice slavi imendan. Čestitku osobama posvećenoga života, kao i svečaru, izrekao je nadbiskup mons. dr. Đuro Hra-nić.

Dan posvećenoga života poticaj je cijeloj Crkvi da Bogu zahvali za dar posvećenog života koji je srce i zje-nica Crkve, a posvećenim je osobama k tomu još i poziv na radikalnije življenje vlastite posvete i poslanja. I ovogodišnja proslava Svijećnice bila je u tom duhu.


Redovnička slavlja

� s. M. Helena Šajbl

Konferencije kućnih poglavaricaU samostanu Milosrd-

nih sestara sv. Križa u Đa-kovu održane su od 16. do 17. veljače 2019. godine Konferencije kućnih po-glavarica na temu: Slijediti Krista u apostolskoj službi.

Prvoga dana – u subo-tu – nakon pozdravne riječi provincijalne poglavarice, s. Valerije Široki, sudioni-ce je u rad i promišljanje uveo o. Mihály Szentmár-toni, SJ, izlaganjem pod naslovom Redovnici i apo-stolat. Bogato i sadržajno predavanje uvelo je sestre kućne poglavarice u akti-van rad u skupinama, na-kon kojega je slijedio osvrt na rad, na kraju dana.

Sutradan su, nakon svečane sv. mise, nastavile rad dijeljenjem osobnih razmišljanja i iskustava iz svakodne-vice koja odražava život u zajednici i apostolsko djelovanje sestara.

Konferencijama su prethodile duhovne vježbe pod vodstvom o. Szentmártonija, na temu Slušati Isusa, u kojima su sudjelovale kućne poglavarice.

Posljednjega dana duhovnih vježbi o. Szentmártoni održao je u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova predavanje za sve sestre, pod nazivom: Sjene i svjetla redovničkoga života.

Sretan Uskrs!


Redovnička slavlja


Održano predavanje Post u BiblijiU utorak, 5. ožujka, u pripravi za korizmu, okupljenim se-strama, kandidaticama i novakinjama u samostanu u Đako-vu, s. Monika Hančić održala je izlaganje na temu Post u Bibliji.Detaljnim presjekom od Levitskoga zakonika (kada se post prvi put spominje u Bibliji) pa do Djela apostolskih, sestra je iznijela razloge zbog kojih se posezalo za postom (u smislu neuzimanja jela i pića). Istaknula je da u Bibliji nema zapo-vijedi i odredbi o postu, ali je on prisutan. Židovi poste iz osobne pobožnosti, kao izraz poniznosti pred Bogom.I Isus je postio. Ni on ne daje nikakve odredbe o postu, nego: post se podrazumijeva!

Korizma je vrijeme povratka Bogu, a jedan od putova jest post, uvijek povezan s molitvom i djelima milosrđa.Sestra Monika izlaganje je zaključila riječima koje čitamo u Časoslovu: Što molitva traži, post postiže, milosrđe prima.Sestre su se još zadržale u razgovoru, dijeleći iskustva o vrijednosti posta i njegovu višestrukom značenju.

� s. Teuta Augustini

Korizmena duhovna obnova u BaruMilosrdne sestre svetoga Križa organizirale su u Baru ko-

rizmenu duhovnu obnovu za redovnike, svećenike i laike u subotu, 9. ožujka 2019. godine.

Duhovnu je obnovu vodio vlč. Zvonimir Badurina Dudić iz Krčke biskupije, koji se našemu pozivu rado odazvao. Pre-davanja su održana u dvorani karitasa, a sveta misa slavljena je u crkvi sv. Nikole u naselju Biskupada. Nazočilo je više od 50 osoba, ponajviše cetinjskih sestara franjevki, na veliko iznenađenje i radost prisutnih.

Slijedeći Papinu poruku za ovu korizmu, kao i apostol-sku pobudnicu “Gaudete et exsultate”, vlč. Zvonimir uspio je prenijeti najvažnije istine koje potiču i hrabre da se u korizmi treba radovati i preobražavati u Krista, kako bi na Uskrs i po nama zasjalo svjetlo Kristovo.

U nedjelju je u konkatedrali sv. Petra puku Božjemu uputio svoju riječ u propovijedi, a poslije podne, zajedno s Milosrdnim sestrama sv. Križa, obišao je grad Kotor, katedralu sv. Tripuna, crkvu blažene Ozane Kotorske te svetište blaženoga Gracija iz Mula.


� s. Zoe Maria Isenring, Ingenbohl, Matična provincija Švicarska

„Riječnu struju ne treba zaustavljati, već ju usmjeriti prema koritu.” Zalaganje o. Teodozija Florentinija za kršćanske institucije

Temelj je ovoga članka rečenica oca Teodozija Florentinija: Riječnu struju ne treba zaustavljati, već ju usmje-riti prema koritu. Ovaj tekst djelomično je objavljen 15. kolovoza 2016. godine, uz predstavljanje nove knjige o ocu Teodoziju. Sestra Zoe Maria Isenring čitala je pojašnjenja uz dijelove teksta, a gđa Leontina Lechmann, glumica, izreke oca Teodozija. (Naslov knjige: Sr. Zoe Maria Isenring, „Man muss den Strom nicht stauen, son-dern ihm ein Bett anweisen” – P. Theodosius Florentini (1808-1865), Academic Press Fribourg, 2016.)

Iz svojega zavičaja u Münstertalu (kanton Graubünden) o. Teodozije iskusio je što može uzrokovati rijeka ako ju se ne usmjeri prema koritu. Rombach, koji protječe Münstertalom i kod nevremena nanosi puno šljunka, zadavao je stanovnicima brige sve do novijega vremena. Uvijek iznova preplavio bi dolinu i prouzročio veliku štetu. Kao i uvijek, kada bi o. Teodozije naišao na neku nevolju, shvatio bi to kao poziv da ju otkloni. Tok rijeke trebalo je ispraviti. Njegovi zemljaci nisu ga podržali. On to nije razumio, udario je svojom kapicom o stol i ogorčeno uzviknuo: „Vu eschat asens!” – Vi ste magarci! Otac Teodozije nije odustao, intervenirao je u samosta-nu i postigao da samostan oštećenim seljacima iznajmi zemlju uz godišnju zakupninu (arendu) od 390 franaka…

To kako je o. Teodozije ovdje, u konkretnoj situaciji, djelovao, slika je onoga kako se ophodio s ljudima i sa situacijama. On je svjedočio prijelazu iz zatvorenoga, ideološki jednosmjernoga društva u moderno, otvoreno, pluralističko društvo. Predosjećao je da će moderne institucije odrediti budućnost i moći utjecati na dobrobit ljudi. Međutim, također je shvatio da one istovremeno nose u sebi elemente koji bi mogli uzrokovati štetu, ako se odvoje od glavne struje kršćanske vjere. Ova glavna struja trebala bi, prema njemu, djelovati u svim područ-jima, oživjeti ih i mijenjati, pokazati im smjer i dati dubinu. Za njih je on napravio „korita”, bilo to u pastoralu, bili to u oblicima bogoslužja, udrugama, redovničkim zajednicama, školama i odgojnim ustanovama za mlade, tvornicama... Sve su one trebale raditi za dobrobit naroda.

Oživjeti kršćansko-katolički život

Uslijed mojega iscrpnijeg proučavanja života i rada o. Teodozija, posebno mi je upalo u oči ono što je on dop-rinio na planu preporoda Katoličke crkve, ponajprije u Švicarskoj. Katolička crkva, tako se činilo, u 19. stoljeću nije više imala što novo ponuditi. Građanski rat u Švicarskoj (Sonderbundskrieg) 1847. godine, s političkim i vojnim porazom katoličkih kantona i osnutkom Savezne države 1848. godine, tištali su poput traume katoličku Švicarsku. Kantonalne konfesionalne pokrajine nestale su u Saveznoj državi. Katolici su predstavljali manju i slabiju konfesionalnu grupu; našli su se potisnutima u izričito manjinski položaj, osjećali su se diskriminiranima u Saveznoj državi i činili se samima sebi kao slabo utjecajni parlamentarci i Švicarci drugoga reda. Nastupi-la je određena letargija i stagnacija. Nakon smrti o. Teodozija jedan je švicarski delegat rekao na njemačkoj katoličkoj generalnoj skupštini Udruge pape Pija: Kako je često blaženik znao u Njemačkoj i u Švicarskoj, s obje strane Rajne, vas na vašim velikim katoličkim susretima, nas u našim skromnim Udrugama pape Pija, oduševiti i udružiti za uzvišenu misiju kršćanskoga preporoda našega vremena!

Ako je o. Teodozije želio ponovno oživjeti katolički život u Švicarskoj, morao je usmjeriti svoj pogled ta-kođer prema udruženju katolika u javnom životu. Uvijek mu je bila namjera prikupiti snage i ujediniti ih. U

Prenosimo iz Teodozije


početku je bio zainteresiran za Udrugu pape Pija. Njegov subrat o. Kajetan piše: Nastojao je probuditi osjećaj zajedništva među katolicima i naučiti ih da imaju bolje mišljenje o sebi... Htio se suprotstaviti budalastom mišl-jenju, kao da katolici ne bi imali Božju riječ i ne bi ju smjeli ili mogli naviještati.

Zalaganja iz središta njegova poziva kao dušobrižnika - „ljekovita korita”

Stupanjem u kapucinski red kod o. Teodozija se očitovala volja da stavi Boga u središte svojega života. Ta će se volja osobito zamijetiti u njegovu shvaćanju poslanja. Njegova vizija ogleda se u jedva preglednom mnoštvu aktivnosti. Međutim, središte njegova života bilo je svećeništvo i duh skrbi za duše, koji iz njega proizlazi. Kao dušobrižnik bio je učitelj i pedagog. Kao dušobrižnik prihvatio se rješavanja socijalnih pitanja svojega vremena. Kao dušobrižnik približio se industriji i htio požuriti u pomoć radniku.

Iz ove perspektive treba sada navesti upute uz neka „ljekovita korita” za koja se o. Teodozije zauzimao.

Reforma nedjeljnih škola i škola dopunskoga obrazovanja

Otac Teodozije prepoznao je potrebu za skrbi i religioznim odgojem mladih do 18. godine života, a koji završavaju školu. Praktično i iskreno govorio je o tadašnjem uređenju nedjeljne škole i škole dopunskoga obra-zovanja u Churu. Doznajemo za njegove izjave iz jednog govora u SGG-u (Švicarskoj humanitarnoj udruzi za opće dobro) u Frauenfeldu 1861. godine: Želim vam reći kako je to kod nas u Churu. Imamo ondje jednu školu za naučnike koju pohađaju od 9 do 11 i od 13 do 15 sati. A glede iste, sljedeće je došlo na vidjelo: napredak je uredan, rukopis čist. Svi su majstori uključeni da bi slali svoje naučnike u istu. (...) Ali, nisam pridobio više naučnika da dolaze u crkvu. (...) Ako ste četiri sata prosjedili u nedjeljnoj školi, tada vam se ne ide još i u crkvu. Kao sredstvo za poboljšanje, dodao je o. Teodozije: Pokušao sam osnovati 40 nedjeljnih škola. Prvo je vladalo mišljenje da je to lijepo; bili su oduševljeni za to, a onda su one postale svakodnevica pa se stoga i smanjio broj učenika. Naposljetku su ostala tri-četiri, dok konačno čitava stvar nije prekinuta. Preostalo je jedino pobuditi želju kod ljudi, kako bi rado dolazili. To se događa ako se uključi pjesma i nadovežu društveni razgovori...

Pučke misije

Tradicija održavanja pučkih misija uvriježila se kod kapucina u Švicarskoj od 17. stoljeća. Nakon što je isusovcima 1848. godine bilo zabranjeno djelovati, kapucini su popunili tu prazninu. Pučke misije postale su njihovo tradicionalno polje rada.

Koliko je snažno o. Teodozije bio uvjeren u blagoslov i potrebu pučkih misija, pokazuje nam pouka uz blag-dan sv. Vinka Paulskoga 19. srpnja. On piše: Kažu: imamo pametnog i pobožnog župnika i dovoljno pouka, pa što će nam strani svećenici? Priznajem da je vaš župnik učen i revan, no ipak ostaje istina da je on uvijek isti; da dojam njegovih pouka postupno biva slabiji; da u svojoj službi katkad mora nekomu nanijeti bol i, uslijed toga, kod mnogih gubi povjerenje; da unatoč svojoj neumornoj revnosti interakcijom različitih okolnosti hladi religiozni smisao, sve se manje sluša Božja riječ, a mlakost i grijeh uzimaju maha.

Održavanje duhovnih vježbi

Otac Teodozije ugradio je duhovne vježbe u cjelokupnu vjersku obnovu.



Duhovne vježbe za svećenike

Već je u listopadu 1846. godine u Churu, s profesorom Bäderom, održao dva duhovna tečaja za svećenike, koje je svojim sudjelovanjem počastio također i biskup Kaspar von Carl. Godine 1854. biskup Mirer dopustio je da o. Teodozije i o. Verekundus održe duhovne vježbe za svećenike u katedrali u St. Gallenu. Sudjelovalo je 77 svećenika, na čelu sa svojim biskupom. Već je 1855. godine održan jedan duhovni tečaj u Steinerbergu (kanton Schwyz). Godine 1856. uslijedio je tečaj za svećenike u Altdorfu, 1857. tečaj u dvorcu Sonnenberg (kanton Thurgau), 1860. u Schwyzu. O. Teodozije 24. kolovoza 1864. napisao je okružnicu: Kako bi se cijenjenom kle-ru omogućile blagotvorne duhovne vježbe, odsada pa nadalje svake će se godine upriličiti trodnevnica, kako u biskupijskom sjemeništu u Churu, tako i u kolegiju Maria Hilf Schwyz, kako bi tijekom 2-3 godine čitav kler biskupije mogao pribivati svetim vježbama.

Duhovne vježbe za sestre

Vrhunac održavanja duhovnih vježbi postigao je o. Teodozije (Exerzitientätigkeit) kod sestara. Često je držao vježbe kod sestara u Menzingenu. Nezaboravne su ostale u tradiciji Ingenbohla prve duhovne vježbe u Niggovu dvorcu. Majka M. Terezija, sama još stacionirana u Churu, poslala je 5. ožujka 1856. godine nekoliko sestara u Ingenbohl kako bi očistile kuću. U velikoj žurbi uređeno je nekoliko prostorija, jer je zgradu trebalo pripremiti za prve duhovne vježbe i svečanost polaganja prvih zavjeta. Na duhovne vježbe prispjele su sestre iz ubožnica i sirotišta. Osam novakinja po završetku duhovnih vježbi položilo je Prve zavjete; zavjetovane sestre obnovile su svete zavjete.

Jedna je sestra izvijestila: Kad je o. Teodozije na završetku svetih vježbi iz dubine srca uputio sestrama zadnju oproštajnu riječ, kad je ponovno ispružio ruku na blagoslov, svako oko je zasuzilo, također i njegovo.

Duhovne vježbe za učitelje

U rujnu 1859. godine o. Teodozije održao je u Schwyzu duhovne vježbe za učitelje. Novine su neprijateljski reagirale na to. Kako pučke misije, tako su i duhovne vježbe pobudile nezadovoljstvo liberala, naročito ako su se odvijale izvan samostana. Kad se o. Teodozije 1859. godine pojavio u Solothurnu, na jednom skupu Švicarske humanitarne udruge (SGG), rektor züriške kantonalne škole pozvao ga je prijateljski da kod ručka kaže koju riječ o duhovnim vježbama. Nakon kratkoga oklijevanja Teodozije započeo je svoje objašnjenje: Kao što se časnici, vojnici i regruti s vremena na vrijeme okupljaju u vojnim kampovima, kako bi se vježbali i čeličili za poteškoće borbe, tako su i onima, koji u duhovnom smislu moraju ispuniti naročite obveze svoje struke, s vre-mena na vrijeme potrebne posebne vježbe. A ovamo spadaju učitelji. U svojim nagovorima im je najprije stavio na srce važnost učiteljskoga poziva. Kako se obrazuje sadašnja generacija, tako će se formirati buduće društvo. Govorio im je o dužnostima prema djeci, roditeljima, školskim vlastima, zajednici i odgojnim vlastima. Tada im je stavio na srce da se drže, ako je moguće, podalje od strančarenja te da jednako tretiraju svu djecu; jer su postavljeni kao učitelji za djecu svih stranaka.

Ovim je riječima o. Teodozije ostavio najbolji dojam. Neki su šutjeli, drugi su mu zapljeskali, a rektor iz Züricha zaključio je usklikom: Živio majstor duhovnih vježbi!

Tijekom 1855. godine o. Teodozije podnosi prijedlog isusovačkom generalu u Rimu da se u Švicarskoj os-nuje kuća, koja bi mogla služiti kao centar izobrazbe za pučke misionare i ujedno kao kuća za duhovne vježbe. Generalni prepošt Reda, u smislu preporuke, obavijestio je provincijala kapucina o molbi o. Teodozija i zatražio njegovo mišljenje. U provincijalnom arhivu kapucina nema zapisa koji bi izvijestili o takvom pokušaju. Tek



mnogo godina kasnije ostvarila se ta želja o. Teodozija. Družba Isusova preuzela je 1929. godine nekadašnju kuću za duhovne vježbe i osnovala „Kuću izobrazbe Schönbrunn”, prvu kuću za duhovne vježbe u Švicarskoj.

Zauzimanje oko ujedinjenja katoličke Švicarske pri Švicarskoj biskupskoj konferenciji

Etienne Marilley, biskup Lausanne-Ženeve (1846.-1879.), prilikom jednoga posjeta ordinarijatu St. Gallena usmeno je potaknuo na održavanje Biskupske konferencije. O. Teodozije radosno je pristao uz plan i priznao: Mi smo i sami već izradili jedan dopis svim ordinarijatima. Pisao je 30. studenoga 1860. godine biskupskomu ordinarijatu u Churu i zamolio sa svih strana prijedloge projekta te je dodao: U tome nas ništa ne smije spriječi-ti. Potreba, osobito s obzirom na mješovite brakove i mješovite škole postoji, a dogovor povjerenja ne može ni u kom slučaju biti nedostatak. Sporazum i odlučno djelovanje mogu donijeti samo blagoslov. Pisao je također biskupu Marilleyu, da je planirana konferencija od vrlo velikog značaja. A biskupu Sittena: S povjerenjem se od konferencije nadam novomu jačanju katoličke vjere i života među svećenstvom i vjernicima naše svete Crkve.

Već je i biskup Marilley predložio biskupima neka praktična pitanja na razmatranje, kojima je o. Teodozije dodao sljedeće točke: širenje dobrih knjiga i novina, briga za dovoljno svećeničkoga podmlatka, zasjedanja sinoda te duhovne vježbe, punomoći, dispenze (dopuštenja) i pristojbe za dispenzu, zajednička načela za ukop katolika, odgojna pitanja, neutralna škola, blagdani i posni dani, jedinstven katekizam, godišnje zajedničko obraćanje biskupa kleru i puku, stalna povezanost među biskupima.

Generalni vikari okupili su se 3. i 4. prosinca 1861. godine na pripremnoj generalnoj skupštini, kako bi ostva-rili ono što su već dugo osjećali kao potrebu. Godine 1836. osnovana je Švicarska biskupska konferencija, kao uopće nadaleko poznat prvi skup biskupa neke zemlje, skup biskupa koji se redovito sastaju. Konferencija je pravno strukturirana i bavi se crkvenim vodećim funkcijama.

Izgradnja crkvenoga života u dijaspori

Nastanak dijaspore: o. Teodozije živio je u vremenu u kojem je miješanje vjeroispovijesti stupilo na snagu. Prava i slobode, zajamčene ustavom od 1848. godine, stvorile su potpuno novu situaciju. Mogućnost slobodno-ga odabira mjesta stanovanja izvan kantonalnih granica, pokrenula je stanovništvo. Porast ponude radnih mjesta u gradovima i njihovim aglomeracijama potaknuli su prije svega migraciju iz ruralno-katoličkih područja u ur-bano-industrijska središta prvobitno reformiranih kantona. Emigracija stanovništva iz ruralnih područja dovela je do miješanja konfesija te nastanka jakih katoličkih kolonija u dijaspori, u reformiranim mjestima. Postojala je opasnost otuđenja od Katoličke crkve u tim protestantskim gradovima.

Na blagdan sv. Feliksa Valoisa napisao je o situaciji katolika u dijaspori: Djeca odrastaju bez dovoljno ka-toličke poduke, odrasli su lišeni katoličkoga bogoslužja, primanja svetih sakramenata, primanje istih je često povezano s velikim poteškoćama, nedostaju im svi oni poticaji za pobožan, krjepostan život koje čitava vanjska upotreba bogoslužja Katoličke crkve tako bogato u sebi nosi, i nedostaje im vjerna i utješna pastirska skrb ka-toličkoga dušobrižnika u radostima i žalostima, u životu i osobito na smrtnom času.

O. Teodozije nije se bojao učiti od protestanata. Kad je 1859. godine u Schwyzu, na skupu Udruge sv. pape Pija, potaknuo na misijsku djelatnost unutar zemlje te se založio za katolike u dijaspori, kao uzor naveo je udrugu njemačkih protestanata „Gustav Adolf”. Oni su, kazao je, osnovali vlastito udruženje za potporu prote-stantskih interesa u svojoj dijaspori. Rekao je: Uzmimo primjer od naše protestantske braće po vjeri. Poznato je, gdje se naseli njih 20-30 u katoličkim mjestima, tu oni zahtijevaju također crkvu i školu za svoju vjeroispovijest,



i imaju pravo. Jer ondje gdje se želi širiti štovanje, mora se odabrati i prikladan način. Ali mi imamo jednako pravo i jednaku potrebu. Dakle, što učiniti?

Bilo je nemoguće u svim mjestima, gdje su katolici boravili na protestantskom području, osnivati katoličke župe sa crkvama. Utočište je trebalo naći u organiziranoj vezi sa susjednim katoličkim zajednicama: priključi-vanje rubnih katolika drugim župama, spajanje na postojeće.

Stalan rast broja katoličkoga stanovništva u züriškim zajednicama naveo je o. Teodozija da napusti privre-menu ideju „putujućih misionara”. Moguće je bilo prevladati privremena rješenja koja su obuhvaćala kantone i biskupije. Na poticaj katedralnoga dekana Greitha iz St. Gallena proveden je plan za izgradnju četiriju misijskih postaja u kantonu Zürich: Winterthur, Stäfa/Hombrechtikon, Rüti/Bubikon i Wald/Fischental.

Katolički stanovnici Winterthura preuzeli su sami inicijativu. Godine 1862. priznati su kao crkvena zajednica od strane države. Nakon gotovo 350 godina o. Teodozije mogao je 10. kolovoza 1862. godine slaviti prvu kato-ličku misu u Winterthuru. Njegova propovijed bila je remek-djelo razboritosti. Winterthurške novine su pisale o tome: O. Teodozije izbjegao je sve što bi, makar i izdaleka, na bilo koji način moglo nekoga povrijediti ili se pogrješno protumačiti, i to je izveo neusiljeno, sa svom prostodušnošću. Time je uzorno izvršio svoju zadaću te svojim nasljednicima na ovoj propovjedaonici pokazao put.

Zauzimanje za različite grupe siromašnih i potrebitih

Kršćanska ljubav prema bližnjemu usmjerena je prvenstveno prema zapostavljenima. Na petoj generalnoj skupštini Udruge pape Pija, koja se održala 19./20. kolovoza 1862. godine u Solthurnu, o. Teodozije govorio je o pokroviteljstvu, s posebnim osvrtom na siromašne, naučnike, služinčad i djecu radnike. Sa smislom za prak-tično, pobliže je tematizirao životne uvjete tih grupa, kako bi dokazao potrebu da ih se zaštiti od ćudorednih opasnosti i također od fizičke bijede. Poznato je njegovo zauzimanje za djecu i mlade, za siromašne i bolesne. Želim spomenuti grupu siromašnih, koja se rijetko spominje, a kojoj smo se kao zajednica u ranijim vremenima jako posvećivale. O. Teodozije u govoru o pokroviteljstvu spomenuo je situaciju služinčadi i mislio je također i na žensku služinčad. Što je tu potrebno učiniti? Odgovor: treba pokušati izobraziti dobre sluge, šegrte. To je teška zadaća. Dobra služinčad odrasta samo u dobrim obiteljima ili u dobrim ustanovama.

O. Teodozije spominje nadalje opasnosti, kojima su ta djeca izložena. Kako ih očuvati od tih opasnosti? Što učiniti s njima? Ovo je najteži problem koji treba riješiti. Što učiniti s djecom-služinčadi koji su u opasnosti? Mogu li im se dodijeliti druga radna mjesta? Dakako, no to nije uvijek slučaj. Ako im se na duže vrijeme ne može dodijeliti mjesto, što tada učiniti? Ovdje vam želim reći da je u Münchenu osnovana jedna udruga pod nazivom Marijansko društvo (Marienverein). Ova udruga priskrbila si je vlastitu zgradu. Tko želi službu, prijavi se u toj kući i odande ga se upućuje određenoj osobi da dobije ovaj ili onaj posao.

O. Teodozije tada upućuje na početak zasnivanja jedne takve udruge u gradu Luzernu. Za njegova života Institut Milosrdnih sestara još nije mogao osnovati takve kuće. No, kasnije je zajednica samo u Švicarskoj vo-dila više takvih Marijanskih domova: u Luzernu azil za služinčad od 1874. do 1905. godine; u Baselu Marijinu kuću od 1880. do 1993. godine te azil za služinčad Lindenberg od 1894. do 1908. godine; u Solothurnu „Azil za žensku služinčad Marienhaus” u Forstu od 1897. do 1978. godine; Olten od 1898. do 1963. godine, Marijin dom u Bernu od 1920. do 1948. godine. Također su provincije Oberösterreich, Steiermark-Kärnten, Baden-Württem-berg iTirol-Vorarlberg rano osnovale domove za žensku služinčad.

Među „ljekovitim koritima” trebalo je, naravno, spomenuti i obje redovničke zajednice, u Menzingenu i In-genbohlu, koje je o. Teodozije osnovao i s kojima je imao najviše uspjeha. Povijest njihova nastanka prelazila bi, međutim, okvire ove prezentacije. Ona je detaljno opisana u knjizi o ocu Teodoziju. Pritom sam pokušala prije svega prikazati tzv. povijest razdvajanja s uživljavanjem u obje strane.



Uvažavanje njegova rada

Htjela bih zaključiti riječima priznanja o. Cajetana Krauthahna. On je bio vikar o. Teodozija u Churu, poz-navao ga je dakle izbliza. U biografiji, koju je napisao tek 1865. godine, piše o njemu: Tko nije poznavao ovaj časni lik i impozantnu figuru s njenim jasnim očima i pristojnim manirima? A tko ga je poznavao, a da ga nije volio ili mu se divio? Tko to nije rado s njim razgovarao i divio se njegovu dubokom, svestranom znanju? Tko ga je ikada pitao za savjet, a da ga nije dobio, tko mu se obratio za pomoć, a otišao od njega praznih ruku?

Djelovanje o. Teodozija nije se ograničavalo na samo jedno jedino područje, već je bilo univerzalno. Njegov stvaralački duh nije se kretao utrtim stazama ili glavnim putevima svakodnevice, nego se izdigao iznad razine uobičajenoga i težio za uzvišenijim ciljevima…

Teodozije je bio isto tako vjeran sin Crkve i hrabar zagovornik njenih prava, kao i gorljiv rodoljub i savjestan građanin države; ne manje prijatelj puka i političke slobode, kao i branitelj vladavine prava. S jednakom sigur-nošću i prisutnošću duha kretao se po glatkom podu salona visokog i najvišeg plemstva, kao i u svom samostanu ili hospiciju (prenoćištu), ubožnici ili bolnici. Isti duh, koji je prepoznao slabosti onoga vremena, pronašao je i način kako se suočiti s njima. ‘Nisu vremena loša, nego ih ljudi čine takvima; hajdemo popraviti ljude’, obi-čavao je reći, ‘pa će tad i vremena biti bolja.’ Daleko od briga i zamršenih poslova, koji bi zaokupili misaone snage svakog čovjeka, ulazio bi on zaglađena čela u školu i podučavao mališane, koji bi pocikivali od veselja, s takvim mirom, jasnoćom i predanošću, kao da ne bi imao nikakva drugog posla na svijetu, nego podučavati vjeronauk.

Kao i školi, tako je i tvornicama posvetio ne samo trajnu pažnju, već i dio svojega života i svojih aktivnosti, koje nisu bile okrunjene povoljnim uspjehom. Na tvornice je gledao kao na nužno zlo onoga vremena, a budući da su nastale kao potreba istoga, onda prema njegovu mišljenju nije bilo u redu boriti se protiv njih, kao protiv vjetrenjača, nego ih je trebalo prožeti duhom vjere. Riječnu struju, običavao je govoriti, ne treba zaustavljati, već je usmjeriti prema koritu. Upravo su mu pothvati s tvornicama uzrokovali najviše gorčine, povećali mu broj protivnika i zabrinuli njegove prijatelje i, otvoreno govoreći, mi smo stalno bili mišljenja i otvoreno govorili da je revnost ovoga čovjeka, koji gori od ljubavi za bližnje, zalutala na teren na koji bolje da nije stupio. Samo, velike ljude treba mjeriti drugačijim mjerilima nego obične ljude. Ne bi dolikovalo patuljku da glumi kritičara i učitelja pred divom.

A kako je stajao na propovjedaonici? Čas prijeteći kao Ivan Krstitelj, čas ublažujući kao ljubljeni učenik. Mačem riječi zadao bi koju ranu, a uljem milosrđa opet bi je izliječio... Propovijedanje … je za njega bio odmor od napora i iscrpljujućega rada. Duh i tijelo su ga na isti način za to osposobili, tako što je jedan bio neiscrpan, a drugi se nije umarao. Svakog trenutka bio je spreman uspeti se na propovjedaonicu, a pola sata pripreme bilo mu je dovoljno kako bi nadahnuto progovorio o bilo kojoj temi. Hodajući gore-dolje po uskom prostoru ćelije ili u refektoriju (blagovaonici), trljajući ruke ili gladeći bradu, izdvojio bi iz bogate riznice svoje memorije ili iz evanđeoskog odlomka dana neki tekst, raščlanio bi ga, kao patolog leš, logičnom oštroumnošću na odjeljke i pododjeljke i napravio si kostur propovijedi, koji bi onda na propovjedaonici poprimio puni oblik.

Na samom kraju dodajem kratku ocjenu s. Cornelije Fürer. Ona je slijedila o. Teodozija od Menzingena do Chura i doživjela ga ondje iz najveće blizine. Na gotovo pjesnički način govori o njegovoj impozantnoj pojavi: Tko ga je vidio, toga časnog, prije vremena srebrnim vlasima urešenog čovjeka, koji se ističe u mnoštvu, prilazi dostojanstvena i laka koraka, a nosi u grudima najprijateljskije srce koje je otvoreno za sve potrebite – tko ga je vidio, a da ga je mogao zaboraviti! A njegove mirne, uvijek vedre, neusporedive crte lica – tko ih je vidio, a da ih nije zadržao duboko u srcu!

Theodosia, 1./2017., str. 12.-24.



� s. Dorothee Halbach, Generalno vodstvo, Ingenbohl

Susret generalnih vodstava iz Ingenbohla i Menzingena Susreti generalnih vodstava iz Ingenbohla i Menzingena imaju dugu tradiciju. Zajedničko nas podrijetlo i

slična pitanja povezuju. Težišta naše vizije 2020. pritom dobivaju na značenju. Posebice mjesto duhovnosti!Ako je „bijeli Božić” ove godine manje ili više izostao, ipak smo doživjeli 18. prosinca „bijeli” predbožićni

susret sa sestrama iz generalnoga vodstva u Menzingenu.Već ujutro oko 10 sati započeo je susret s „radnom kavom” i intenzivnom razmjenom. Razvio se živahan

razgovor o aktualnim temama i pitanjima koja nas pokreću i dotiču u našem poslanju u našim provincijama/vikarijatima. Začuđeni smo ostali kako se brzo razvila atmosfera povjerenja i otvorenosti.

Koje nas teme/procesi vode trenutno?Kamo i u kojem smjeru se krećemo u našim dvjema velikim međunarodnim zajednicama?Na putu smo s mnogim pitanjima, na koja se ne može brzo odgovoriti, i s našom vlastitom vizijom, koja nam

omogućuje da gledamo naprijed i nastavimo hod. Procesi restrukturiranja, promjene i kulturna raznolikost u našim provincijama i vikarijatima predstavljaju pritom i izazov i priliku.

Nakon zajedničkoga ručka s. Gielia Degonda povela nas je do svojega slikarskog ateljea i dala nam na dojm-ljiv i vrlo osoban način poticaje uz neke svoje slike.

Zajednički dan bio je obilježen nadom koja se mogla osjetiti u međusobnom dijeljenju i sudjelovanju. Zao-kružili smo ga zajedničkom molitvom i potom susretom sa cijelom zajednicom generalata.

„Emanuel” - Bog s nama, u našim dvjema sestrinskim zajednicama koje su zajedno na putu u pojedinim projektima, kao primjerice unutar formacije u Zapadnoj Europi te u jednom projektu u Indiji. To ohrabruje!

Bio je to dobar znak, što smo na kraju našega susreta izrazili željom da ostanemo povezane.

Theodosia, 1./2018., str. 45.-47.



P(o)ruka

Iz pisane ostavštine o. Franje Vlašića, OFM (1930.-1985.)

Smirivanje u Bogu

Primi sve što te stigne, i budi strpljiv u nestalnosti svoje bijede. Jer kao što se u vatri kuša zlato, tako i odabranici u peći poniženja. (Sir 2, 4-5)

Draga Sestro !

Napisao sam Ti riječi iz knjige Sirahove, koje spominješ u pismu. Doista su lijepe! Još u tako davna vremena Bogu odani ljudi imali su iskustva koja imamo i mi danas…Mislim da ono o čemu pišeš „nije duboko”, pa će brzo proći; tako mislim… Zato budi strpljiva i čekaj! A ovo se dogodilo zato što Te Bijela Gospa stalno poziva prema unutrašnjosti, prema središtu tvoga bića, duši, u kojoj stanuje Bog. I onda, Ona želi da na koncu konca, u ovome životu, budemo sami i da sami koračamo stazom savršenosti koja je posuta unutrašnjim i izvanjskim poniženjima. Moraš se tako „naštimati” da se na Tebi

skoro i ne zapaža da Te ovo ili ono boli. A za to je najvažnije s m i- r i v a n j e u Bogu . Zašto nam Bog nije dosta? Mnogo brbljamo o tome kako nam je dosta, a kad za to dođe prigoda, zatajimo. Kad je čovjeku Bog dosta, tada se u dušu naseli trajan mir. Uzmi to o čemu pišeš kao svoju dnevnu pokoru. Ali se prije smiri u Božjoj volji, učvrsti se molitvom i razmatranjem da ćeš sve situacije koje dođu pokušati podnijeti što strpljivije i mirnije. I onda, ne misli na to; to Ti ne smije biti kao neka „opsesija”, jer što je često u podsvijesti, to u određenom momentu izbije i na površinu svijesti, prema onoj narodnoj: „Što trijezan misli, pijan govori”.


P(o)ruka

Život po VJERI, UFANJU i LJUBAVI:

Život po VJERI

Ne bi čovjek rekao koliko je to teško, jer se mi tjelesni ljudi želimo u svemu opipljivo uvjeriti. Život po vjeri isto je što i hodanje po vodi. Znamo kako se u tome slučaju ponio Petar. Dok smo u svjetlu i miru, na Gospodinovu zapovijed, ide nam prilično, ali čim dođu kušnje, mi se počnemo topiti. Zato je život po vjeri trajna borba da se iskopavamo iz ove materijalne, vidljive, opipljive naše stvarnosti i pokušamo prenijeti, uživjeti u n a d n a r a v n u stvarnost. Život po vjeri život je u Božjem svjetlu: gledamo se onim svjetlom kojim se sam Bog gleda, samo što je to svjetlo u njega neizmjerno jače negoli u nas, i daleko, daleko jače u blaženika negoli u nas (mislim na svjetlo slave). Zato je potrebna navika: živjeti sabrano, misliti na Boga. – Najjače se to postiže u molitvi i razmatranju, a kroz kušnje se čisti i produbljuje. Ispituj se: koliko kroz dan ž i v i š o d v j e r e, a koliko od gledanja, doticanja, uživanja – kao Petar i Toma?

Život u POUZDANJUOvomu najbolje odgovaraju riječi iz Ps 131: „Smirio sam se i upokojio dušu kao dojenče na grudima majke …” Pouzdanje je mirovanje u Bogu. Makar ga još ne posjedujemo savršeno i makar ga možemo svojom slabošću izgubiti, mi smo se prilijepili uza nj i mirujemo spokojno…, uzdamo se. Uzdanje je prianjanje uz Boga kao uz najveće Dobro, Ljubav i Milosrđe. Pouzdanje je život u nadi (pravim razliku između pouzdanja i nade: pouzdanje je više u razumu i volji, a nada više u osjećaju). Pouzdanje je izvor mira, radosti, životnoga elana, radinosti, požrtvovnosti. Čim ona usahne, sve s njom sahne u vrtu naše duše. Pouzdanje je mladost naše duše, neuništivo obnavljanje, izvor koji nikada ne prestaje davati živu vodu. I ovdje je od prvotne važnosti molitva i razmatranje: da se ispunimo nadom. I nada se kuša i čisti u vatri kušnja da bi postala sve čistijom. Suprotno pouzdanju – nadi jest oslanjanje na sebe i ljude: kad naš život, raspoloženje visi o ljudima…!

Život u LJUBAVIOvo je vrhunac života, vrhunac svakog čovjeka, i vrhunac, kad bih tako smio reći, Boga, jer „BOG JE LJUBAV”! Čak se jednoj božanskoj osobi, Trećoj,


P(o)ruka

Ljubav pridaje na osobni način (Ljubav je znak njene osobnosti), iako i Prva i Druga osoba posjeduju tu Ljubav u isto savršenoj mjeri – neizmjerno.Mislim da je ljubav u našem životu naša najveća snaga, šansa. Bog nas je stvorio da ga ljubimo! Ljubav je vatra koja sve čisti. Ljubav je snaga koja sve čini. Ljubav je u bîti, ako je prava ljubav, svemoguća.Čistilište nije ništa drugo nego ljubav u kojoj izgaraju ostatci grijeha. A mi možemo, ako hoćemo, od ovoga našeg zemaljskog života učiniti svoje čistilište. Pokušajmo serafski ljubiti! Predajmo se ljubavi da nas ona vodi i pomalo izgara. Jao, kako smo od toga daleko!? Kako je mnogo u nama sebičnosti (= neuredne ljubavi prema nama samima)!? Dakle, ljubav u ovom životu u nama više je stvar borbe negoli uživanja u njoj. Jer ljubav je, po svojoj naravi, i najljepše uživanje, blaženstvo. Ljubav tome vodi. Ispit savjesti trebao bi biti na relaciji: ljubav … sebičnost, što od to dvoje u meni prevladava?Nikada ne zaboravi da iznad kolijevke ovoga tvoga zemaljskoga, prolaznoga života bdije Majka čiste ljubavi i da Te ona ljubavlju rađa u Bogu i Boga u Tebi. Što bi Ti, sirotice, sama!? Ona će Te roditi. Ali ti joj moraš pružati obje ruke: moraš nastojati, moraš se boriti protiv grijeha „do krvi”. I kad to učiniš, morat ćeš priznati: Nekorisna sam službenica Gospodnja…!

Mir, radost i nada u BEZGRJEŠNOM SRCU NAJLJEPŠE MAJKE!

ML, 22. listopada 1983. (jag)

Čežnja za svetošću i vjetar raznih kušnjiRaduje me ova rečenica u Vašem pismu: „Ona moja davna čežnja, a još uvijek živa, za svetošću, a s druge strane gruba svakidašnjica, u velikoj su opreci.”To je ono što i mene drži: čežnja za s v e t o š ć u, BOGOM, odnosno božanskim životom. S druge strane, tomu je sve oprečno. Nije, Sestro, samo s Vama tako. To je uvijek tako. Kad se istinski počne raditi na svetosti, tada se sve tomu suprotstavi. Čak se tomu pridruži i naš najveći protivnik: naša slaba, zlu sklona n a r a v !


P(o)ruka

Ostaje samo, na poprištu borbe, naša t e ž n j a i n a d a da ćemo ipak uspjeti. Bog učini da nam vjetar raznih kušnja odnese sve! Ostane samo pustinja. Čak nas i ljudi napuste: odnosno, počnu nas promatrati k r i- t i č k i. U nama vide samo čovjeka – i ono ljudsko, slabo. Ne vide, kao što ni mi u takvom stanju ne vidimo: m i l o s t. Bog se sasvim skrije. Tada je prirodno da se u nama javi malodušnost, da se povučemo u svoj svijet ili, ako se radi o napadima sa strane, da se suprotstavimo. U Vašem je slučaju ovo posljednje. Bog Vas je, kao i ostale sestre s Vama, stavio u takav položaj da u Vama satre, uvijek „Vaše ja”. I Krist je „ubio” svoje ja kad se u svemu podložio volji Očevoj – sve do smrti na Križu! To je najteže. Radi se o umiranju našega naravnog života, našega bića: kako bi živjelo božanskim životom: po vjeri, nadi i ljubavi!Dakle, došli ste do prve stube Isusova križnog puta.Želite li biti s v e t i, tada morate reći na sve moguće okolnosti života: N e k a b u d e! Ne tražiti da bude ovako ili onako, ni bolje ni gore, nego se podložite onome što jest – i u tome (dakle, u KRIŽU) nađite svoj mir, svoju radost – i konačno, svoju s v e t o s t. Svetost je u ništavilu. Život je u pustinji. Uskrsnuće je skriveno u smrti.Sve naše mora nestajati, da budemo sposobni živjeti životom kojim živi Bog.Ja sam sebi prije posve drukčije zamišljao p u t s v e t o s t i: kao neko uspinjanje. Mislio sam da ću osjećati kako slabosti nestaju, a kreposti nastaju… Inače je obrnuto. Jasno vidim kako sve gubim, kako od mene i moga rada ništa ne ostaje, osim pepela – vlastitih grijeha, propusta i trajne slabosti i sklonosti na grijehe… Ne odupirite se zlu, nego ga nadvladajte dobrim! Nastojte očuvati iskricu vjere, pouzdanja i ljubavi u svemu što Vas snađe! Makar se radilo i o grijesima koje počinite, jer i u tom slučaju imamo Zagovornika kod Oca! Snađite se u svojoj posvemašnjoj duhovnoj bijedi. Vjerujte: Bog je uvijek i na svakom mjestu s nama. On nas ljubi i nikada nas ne ostavlja. Ostavlja nas samo kad smo siti, zdravi i zadovoljni sobom i svojim životom. Pristupite Bogu kao prosjakinja, ali i kao dijete.

Kuna, 19. siječnja 1974. (jag)

Život u redovničkim zajednicama danasDanas je i u redovničkim zajednicama život kompliciran. Nema jedinstva. Svatko stvari promatra iz svoga kuta… Svatko je, uglavnom, uvjeren da radi ispravno; mnogi misle da samo oni rade ispravno i da su žrtve drugih, dok je, u stvari, obratno.Podnosite je. Nastojte umanjiti sablazan i tuđe pogreške.Ljubite je – premda je nesavršena. Žrtve koje pritom podnesete, u skrovitosti srca prikažite Gospodinu po Mariji, jer je on naredio da čak ljubimo one koji nas progone. U ovakvim se slučajevima radi samo o moralnim progonima. Što bi istom bilo kad bi se radilo o fizičkim progonima!


P(o)ruka

Za svetost je potrebno Kristovo veliko Srce! Širina. Velikodušnost. Ljubav. Poniznost. Strpljivost. Jakost. Nada.Nemojte iznevjeriti svoju Nebesku Majku – preko koje su sva zla ovoga svijeta prošla. Uza sve to ostala je, moralno, čista kao sunce. Ništa nije uznemirilo njezinu poniznost, strpljivost i ljubav.Budimo vjerna djeca nebeske Mirjam!

Kuna, 19. siječnja 1974. (jag)

U Srcu Bijele Gospe – Bezgrješne, budimo maleni, čisti i rado trpimo!

Javljam se kratko s puta po lijepoj Sloveniji.

Primio sam pismo. Ukratko:

1. I ona se pogrješka (slabost) popravlja nastojanjem u miru i pouz-danju – bez padanja u malodušnost ili ljutnju na samu sebe. Ispovijed je najjače sredstvo za tu slabost. Zatim gajenje nadnaravne ljubavi kroz Križ!

2. D. V. je u Vašem životu sredstvo da se naučite 8. blaženstvu! Dakle, prst Božji!

Stoga i na tu poteškoću gledajte „očima vjere”.

3. U trenutcima utjehe može se dogoditi da sebe gledamo u svjetlu – kao bez pogreške. Tada se dobro prisjetiti svojih slabosti da vidimo što smo! Čovjek je bez milosti ili pomoći Božje zaista bijeda. No, on to često zaboravlja pa zato doživljava moralne padove…

4. Što se pak tiče same oholosti, samodopadnosti ili samouživanja u svojoj „veličini”, ako to nije namjerno i svjesno, tada preko toga prelazite s omalovažavanjem. Mi to ne možemo svladati! To je posao Božji!

Molim dnevno za sve vas. Kad svršim posao, doći ću. No, vjerojatno ćete Vi biti negdje drugdje…? Kako Bog odredi.

U Srcu Bijele Gospe – Bezgrješne, budimo maleni, čisti i rado trpimo!

Ljubljana, 17. 5. 1980. (jag)


P(o)ruka

Iskorištavaj prigode koje ti je dala poslušnostŽiv sam i nešto zdraviji. Nalazim se, vjerojatno privremeno (?), u Malom Lošinju. Ovdje je u ožujku ove godine umro predstojnik i jedini član ovoga našeg samostana. Provincijal me našao „besposlenim” i poslao ovamo. U stvari mi je samo predložio da se idem „odmoriti”… Ovdje ću vjerojatno ostati do 20. VII. ili čak do kraja srpnja, a tada ću poći na dan-dva kući i negdje se skrasiti na „odmor” od vrućine, ako je u Božjem planu!Da Te nazivam „ti”? Meni je ono „Vi” samo formalnost. Ja prema svakoj „duši” osjećam nešto posebno, što nadilazi ljudske osjećaje. Ako budem brkao i jedno i drugo, ne čudi se, jer na to skoro i ne mislim nego pišem mehanički.ISPIT SAVJESTI konačno sam počeo pisati. Prisilila si me! Možda Ti ga pošaljem s ovim pismom ako ga završim. Nemam ovdje dobre mašine ni prilike da ga fotokopiram pa mi jednom zgodom povrati „original”, jer su me tražile istu stvar još neke osobe i zajednice.S obzirom na borbu sa svojom slabošću, drži se ovih načela:Slabost kao i svaka druga! Ne misli da je to nešto izvanredno, sudbonosno itd.Nastojati oko kreposti č., ali ne u strahu: „pogriješit ću”; ili, ako bi se to dogodilo, u grižnji savjesti: „pogriješila sam”, nego u miru i pouzdanju djeteta: „Odsele ću više paziti uz pomoć milosti Božje.”Jačati druge stvari koje potpomažu č.: doživljenu molitvu i razmatranje, sv. pričest, vježbati se u duhu odricanja, žrtve, gajiti prema Bogu, Isusu Kristu i B. D. Mariji i tzv. „osjetnu ljubav”, doživljajnu ljubav!Moraš u sebi izgraditi jasan ideal: Zašto ovako živim? Za što se žrtvujem? Za što se odričem naravne ljubavi i užitka? Za što trpim? Moraš postati d u h o v n a (djevičanska) m a j k a, „plodna djevica” unutar Crkve. I Marijino djevičanstvo bilo je nadnaravno plodno, još je i dan-danas plodno… „Jer, gle, odsad će me blaženom zvati svi naraštaji!”Jačaj djelovanje svoje volje! Budi čovjek volje, a ne tek pukog osjećaja i momentalnog raspoloženja!Što mi je činiti? Tvoj ideal?P r v o: postati savršeno Božje i Marijino dijete, tj. moraš postati s v e t a „tijelom, dušom, duhom” (sv. Pavao); s a m o p o s v e ć e - n j e: u Mariji i po Mariji, snagom Duha Svetoga. Moraš, drugim riječima, postati DRUGI ISUS KRIST, POSVE MU SE SUOBLIČITI! Sredstva poznaš. I način: po Mariji, s Marijom, u Mariji…, po uzoru na sv. Franju.D r u g o: Moraš toliko postati sveta da ta tvoja svetost i drugima koristi, da se kao razlijeva na druge. To je i apostolat. Kako? Iskorištavaj prigode koje ti je dala poslušnost: svoje radno mjesto! Apostolat se stvara sam od sebe čim želimo prenijeti na druge ono što nas usrećuje i čini naš život. Prenosi to kako umiješ i znaš na djecu. Ne smeta ako su nemirna i ako nikada ne možeš s njima izvršiti zamišljeni program. Učini onoliko koliko ti dopuštaju. Važno je da djeca osjete kako im želiš dobro, kako ih voliš. Jer nisu samo riječi što ulaze u one male glavice, nego i štošta drugo važnije: od svega je najvažnija ljubav, dobronamjernost, primjer.


P(o)ruka

I jedno i drugo moglo bi se sažeti u JEDNO: Postani Marijina! Postani ili nastoj postati njezino sve savršenije i odanije DIJETE. Prepusti joj se kao oruđe: da od tebe radi što hoće i da po tebi radi što hoće. Živi s njom zajedno kao još nerođeno dijete s majkom pa će Ona u tebi snagom Duha, koji Joj je dan, oblikovati otajstvenog Isusa Krista, koji je ujedno i Svetac Božji i Poslanik Božji.Nema tu neke velike mudrosti. Sve je vrlo jednostavno.Ne razbijaj mnogo glavu o nekim svojim skrivenim slabostima ili nekim nepoznatim grijesima. Što vidiš, vidiš, to ispravljaj i to spomeni na ispovijedi, a što ne vidiš, ne istražuj. Kad Bog bude htio, vidjet ćeš. Ne čini nas i s p o v i j e s t grijeha svetima, nego ljubav! Ljubiti možeš svaki čas i sve više.TV gledaj da nešto naučiš, da budeš u vezi sa zbivanjima u svojoj zemlji i svijetu i da se malo opustiš i odmoriš… Ako bi zapazila da bi ti neki program mogao samo škoditi, nemoj ga gledati. Možeš se odreći, povremeno TV, kao za žrtvu. Nikada ne posve, jer živiš u svijetu i jer si apostol.Ne bih ti preporučio petkom post o kruhu i vodi. Možda koji put, ali vrlo rijetko (jednom godišnje). Ima mnogo i mnogo drugih stvari od kojih možeš učiniti pokoru: Tebi neće škoditi, drugi to ne će zapaziti…

ML, 27. lipnja 1982. (jag)

Unutarnja mrtvenjaBudući da se nalazimo u korizmi i u skorom očekivanju Uskrsa, evo Vam nekoliko misli i o jednom i o drugom.Obično na korizmu gledamo kao na vrijeme posta, žalosti - što nas zapravo odbija od toga vremena. Bit korizme ipak je u nečem drugom, radosnijem i svjetlijem. Korizma je u prvom redu: susret s Bogom u samoći, razmišljanje o Bogu koji nas spašava i razmišljanje o našem spasenju. Korizma je, zbog toga, puna svjetla, mira i Božje blizine. Da to sve osjetimo, potreban je „post”, barem djelomično, od stvari ovoga svijeta; nešto žrtvica kao zadovoljštinu za grijehe, jer su oni uzrok mraka u duši. Kako je ugodno znati da je Krist proveo 30 godina u samoći Betlehema i Nazareta, 40 dana u pustinji, te mnoge noći i sate moleći se Ocu! Tjelesne su pokore nešto sporedno. One moraju biti veoma razborite, prilagođene našoj tjelesnoj i psihičkoj konstituciji. Mislim da su dovoljne manje žrtvice s toga područja; dok treba glavni naglasak staviti na unutarnja mrtvenja.Sav naš život, od postanka, teži uskrsnuću. On je započeo, osobito, časom krštenja kad smo rođeni za vječni život.


P(o)ruka

Naše je zvanje pojačani hod onomu zadnjemu danu kad ćemo zablistati u slavi uskrsnuća.Nikada ne smijete biti malodušni – vidjevši pred sobom i oko sebe mnogobrojne poteškoće i promatrajući svoju nemoć i slabosti. Dok god ste toga svjesni, Isus Krist sa svojom Majkom pomagat će Vam. Jer niste Vi ona koja radite na tome, nego Krist sa svojom Majkom. Od Vas se samo traži da radite koliko možete. Ali uvijek mirno, vedro; više očekujući od Boga nego od sebe. Držite se što čvršće Marije. U nju morate imati potpuno, bezgranično povjerenje; njoj se savršeno, u svemu, predati.Želim da milost, ljubav i mir Isusa Krista i Bezgrješne Majke kraljuju u Vašem srcu, duši i tijelu!

Split, 16. III. 1972. (jag)


Iz naše prošlosti

� s. M. Estera Radičević

Tragovi svetosti u povijesti Hrvatske provincije(nastavak br. 4)

U ovom nizu nastavljamo pratiti kako su naše susestre, koje su živjele prije nas, uspijevale u svom redov-ničkom životu ostati vjerne zavjetima, dužnostima, zajednici i samima sebi. I u ovom nastavku pred nama su sestre koje su umrle izvan provincijalne kuće. Budući da se 21. kolovoza 2019. navršava 120 godina od dolaska sestara u Donji Miholjac (1899.) i preuzimanja školskoga rada, u ovom smo se nastavku posvetili najprije sestrama koje su umrle u ovom mjestu i na donjomiholjačkom groblju čekaju dan uskrsnuća.

s. M. Ignacija Zeliska

Krsnim imenom Theresia rođena je 3. 11. 1865. godine u mjestu St. Benedek u Mađarskoj. U samostan je ušla na blagdan sv. Franje 4. listopada 1884. godine i započela formaciju. Nakon tri godine kandidature, u novicijat je u ušla 29. rujna 1887., te je sljedeće godine, 3. rujna 1888. (u godini smrti majke M. Terezije), položila Prve zavjete. Doživotne je zavjete položila 12. kolovoza 1908. godine. U Šematizmu je nalazimo na popisu učiteljica niže i više djevojačke škole u Đakovu, a zatim u Donjem Miholjcu gdje je i završila svoj život u 51. godini.

U dokumentaciji provincijalne kuće nalazimo sljedeće podatke o s. Ignaciji: U prvoj bilježnici, u kojoj su kratki životopisi pokojnih sestara od 1869. do 1930. godine, čitamo za 1916. godinu: „Na 13. ožujka donese brzojav žalosnu vijest o smrti drage sestre Ignacije, glavarice i učiteljice u Donjem Miholjcu. Dobra sestra trpila je mnogo od bolesti glave i srca. Cijelog redov. života poboljevaše, a čim su boli popustile savjesno je svoju dužnost vršila. Zadnje godine primila je zahvalno pomoćnicu u školi. Radi pomanjkanja učiteljskih sila želila si barem još 2-3 godine djelovati dok provincija dobije prirast učiteljskog osoblja, ali Providnost Božja je drugačije odredila. Neočekivano brzo je smrt ugrabila. Umre u naslonjaču pošto se je prije jednoga sata sama obukla. Još se ispovijedala ali posljednju pomast joj ispovjednik ne htjede dati, mislio da će opet biti bolje, kad srce popusti kao što je više puta bio takav slučaj, ali to bijaše zadnji put. Drage sestre nakon četvrt sata nađoše ju umiruću. Pošto je s. Ignacija od početka u Miholjcu djelovala zadade smrt njezina žalost cijelomu mjestu. Grofica gđa Mailath dali su po svom vrtlaru odar pokojnici okititi najprije u stanu sestara zatim u crkvi kamo su je prenijeli. Same Visosti pratili su ju do groba. Išli su za lijesom iza zadnjega para sestara. Nagradio joj Bog onu ljubav koju je malenima tokom mnogo godina iskazivala.”

Kronika zajednice sestara u Donjem Miholjcu sve do 1919. godine nije pisana nego su naknadno pribilježeni važniji događaji. O smrti s. Ignacije zapisano je sljedeće: „Zdravlje sestre nadstojnice s. M. Ignacije Zeliska bi-valo je sve slabije i zato je vrlo zahvalno prihvatila pomoć iz provincijalne kuće za školu. Došla je mlada sestra Romula Štular. Početkom ožujka bilo je sestri sve lošije i vrlo brzo se mogao očekivati kraj njezinih trpljenja koji je uslijedio 13. ožujka 1916. Tijelo preminule sestre bilo je za vrijeme službe Božje u crkvi. Grofovska obi-telj darovala je vijenac od kamelija i ispratila sestru na groblje. Gospodin grof i milostiva gospođa išli su odmah iza posljednjeg reda sestara na groblje. Osim u crkvi dok je sestra ležala u kući dali su okititi odar cvijećem iz njihovog vrta.”

U drugim dokumentima nema posebnih podataka, osim bilješke da je sestra preminula i da je u Donjem Mi-holjcu pokopana. Na tom groblju počiva i danas.

Druga sestra koja na groblju u Donjem Miholjcu čeka dan uskrsnuća jest


Iz naše prošlosti

s. M. Alberta ŠimekElizabeta potječe iz malog mjesta Banovci u Slavoniji. Rođena je 11. studenoga 1892., a krštena u župnoj

crkvi u Bebrini. Završila je pučku školu kod sestara milosrdnica u Osijeku, ali se ipak odlučila za samostan Mi-losrdnih sestara sv. Križa, u koji je ušla 1913. godine i nakon formacije položila Prve zavjete 26. veljače 1916. godine. Prvo radno mjesto s. Alberte bio je Mali Lošinj, gdje je radila u dvorbi staraca. Zatim je bila premještena u dječje obdanište u Donji Miholjac koje je otvorila i uzdržavala obitelj Mailath, a koje je moralo biti zatvore-no kad je nakon prevrata 1918. godine obitelj bila opljačkana, a njihovo imanje uništeno. S. Alberta u Donjem Miholjcu je i završila svoj mladi život 7. srpnja 1918. godine. O njoj u dokumentima arhiva provincijalne kuće i Donjega Miholjca čitamo: „Sestra Alberta je umrla! Ova vijest je sve potresla. Nazad 14 dana je sestra duh. vježbe obavila, a poslije istih smjela je u D. Miholjcu kao pomoćnica u sirotište poći što ju je vanredno vese-lilo. Već nakon nekoliko dana ćutila se bolesnom. Liječnik je naslućivao tifus i odredio da ju se osami. Sestra glavarica uzela je u svoju sobu i sama ju dvorila do svršetka. Posljedice pokazaše da nije tifus nego poremećaj crijeva, a pošto dobrog i vještog ljekara nije imala morala je tako brzo podleći. U ovu dobru sestru smo stavili najbolju nadu jer je svaki povjereni joj posao dobro obavila. Mnogo puta se s kojom sestrom okladila koja će dulje i točnije držati sv. šutnju. I svoje nabožne dužnosti obavljaše točno i pobožno. Velika joj žrtva bila mladi svoj život predati smrti. Na koncu ipak reče: ‛Neka se u svemu vrši volja Božja‛ u nadi da će joj dragi Bog sve ono uračunati što bi ona još u Njegovoj službi učinila da je zdrava ostala.”

U Kronici zajednice zabilježeno je da je s. Alberta umrla od španjolske gripe koja je te godine harala cijelom Europom.

Donji Miholjac je bio posljednje radno mjesto i vječno počivalište još jedne vrijedne i krjeposne sestre.

s. M. Franjke Lendovci Helena je također rođena u mjestu St. Benedek (ili Benedikt, kako piše na drugom mjestu) u Mađarskoj 21.

travnja 1855. godine. Bila je prva kandidatica naše Provincije, a u samostan u Đakovo došla je 5. lipnja 1869. godine. Prve zavjete položila je 11. kolovoza 1873., a doživotne 28. kolovoza 1907. godine. O njoj u spomenu na pokojne sestre čitamo: „Još mlado djevojče stupila je kao prva redov kandidatkinja u našu provinciju. Kao Slovakinja ne imađaše mnogo poteškoća da nauči naš hrvatski jezik i zato bijaše za daljnju nauku određena. Na-kon nekoliko godina postade učiteljicom najprije na osnovnoj, a kasnije na građanskoj školi u prov. kući. Njezin redov. život bijaše posut trnjem. Božja volja bijaše da se odrekne školske djelatnosti i pošalje ju se na Vis u kuću siromaha gdje ostade do svoje starosti. Uslijed pomanjkanja učiteljskih sila pozvaše ju natrag za osnovnu školu u D. Miholjcu. Rado se odazvala ovom pozivu te je dvije godine veseljem i požrtvovnošću djelovala. Veliki nemiri u jeseni, naročito pljačkanje, vrlo ih prestraše, zato pobježe sa sestrama iz škol. stana i nastaniše se za neko vrijeme u nekoj seljačkoj kući. Tu se prehladila i dobila upalu pluća od koje je podlegla. Sestre nisu trebale bježati, jer sami oni koji su pljačkali, čuvali su im stan. Osobito se isticala ljubavlju k molitvi. Od prvoga dana njezinog redovničkog života do starosti nije dobra sestra vlastitom krivnjom kod zajedničke molitve manjkala. Vjernost u molitvi dokazuje njenu pobožnost, a ova prouzrokuje ono predanje u Boga i ono suglasje s voljom Božjom koje smo na njoj opažali osobito u danima kušnje.”

Sestra Franjka vršila je dužnost i kućne poglavarice, te je već i zbog toga brinula da se sestrama ništa ne do-godi, te su zato i otišle iz stana. Početkom prosinca razboljela se te je umrla 27. prosinca 1918. godine.


Iz naše prošlosti

s. M. Mihaela DrljanacNa gradskom groblju u Donjem Miholjcu počiva i sestra Mihaela Drljanac, rođena Miholjčanka. Rođena 28.

travnja 1922. godine, od oca Stjepana i majke Cece, rođ. Kinjerovac. Na krštenju je dobila ime Marija, a krstio ju je poznati i dugogodišnji miholjački župnik Ivan Vajda. Roditelji su se bavili poljodjelstvom. Pučku - osnov-nu školu završila je u rodnom mjestu gdje su školu od 1899. godine vodile Milosrdne sestre sv. Križa. Već u četvrtom razredu Marija je kazala svojoj učiteljici da bi željela poći u samostan. No, ona joj je odgovorila da je premlada te da bi bilo dobro da daljnje školovanje nastavi u samostanskoj školi u Đakovu. Tako je godine 1934., 4. rujna, Marija došla u Đakovo i s ostalim učenicama nastanila se u Malom konviktu. Tu je u prvom razredu građanske škole primila sakrament potvrde. Nakon trećeg razreda odlučila je ući u samostan. Na svetkovinu Bezgrješnog začeća, 1937. godine, dobila je pelerinu i bila primljena u kandidaturu. Nakon završenog četvrtoga razreda poslali su je poglavari na daljnje stručno školovanje u Zagreb. No, nakon prvog polugodišta morala se, zbog bolesti, vratiti u Đakovo. Ovdje je nastavila stručnu školu koju je završila 1941. godine, te je na Veliku Gospu 1941. godine ušla u postulat, 16. ožujka 1942. u novicijat. Prve zavjete položila je 14. travnja 1943., kao s. M. Mihaela.

Prvo radno mjesto s. Mihaele bilo je sirotište u Vukovaru. Ali, kako je bila boležljiva, nije ovdje ostala dugo. Bila je poslana u Zagreb na Očnu kliniku, jer to nije bio tako zahtjevan i težak posao, ali je njezina bolest (tu-berkuloza) bila smetnja da ostane na ovom radnom mjestu. Zato je 1944. godine došla na oporavak u provinci-jalnu kuću, a 1945. dobila dužnost u šivaonici postulata. Jedno vrijeme bila je na Vrhovcu, na promjeni zraka, i pomagala je u kućnim poslovima koliko je mogla. Kako je to bilo poratno vrijeme i oskudijevalo se u živežnim namirnicama poglavari su s. Mihaelu, kao i neke druge bolesne sestre, poslali natrag roditeljima u Donji Miho-ljac, ne bi li se kod njih koliko toliko oporavila i mogla još nešto raditi. No, kod nje je bolest već bila u završnoj fazi, pa je prešla u zajednicu sestara, gdje su je sestre s ljubavlju njegovale i pomagale koliko su mogle, da joj bolest bude podnošljivija.

Dan prije smrti, 23. ožujka 1949. godine, smjela je položiti doživotne zavjete u ruke kućne poglavarice s. M. Terezijane Jakim, a sutradan, uoči svetkovine Navještenja, 24. ožujka, prešla je u vječnost u svojoj 27. godini života i 6. godini svetih zavjeta. U Kronici zajednice sestre su kratko zabilježile: „23. III. položila je draga s. Mihaela Drljanac na smrtnom krevetu vječne zavjete. 24. III. u 7 sati ujutro umrla je. Pokop je bio 25. III. na Blagovijest u 5 sati poslije podne. Iz Đakova je došla na pokop Časna s. Prefekta (tada je to bila s. M. Arkanđela Nagy) i još dvije sestre Miholjčanke s. Jasna Brkić i s. Nada Culek.”

Kako je u tim vremenima bila otežana ili čak onemogućena komunikacija s Kućom maticom nekrolog s. Mihaele nije objavljen ni u jednoj Teodoziji, koju u provincijalnoj kući, posjedujemo. Tako prikupljajući i istražujući podatke o s. Mihaeli, sasvim slučajno (iako nema slučaja) ispričala sam s. Aureliji kako nigdje nema podataka o nekim sestrama. No ona mi je ispričala dragocjeno svjedočanstvo iz kojega je vidljivo kako je s. Mihaela bila, unatoč svojoj teškoj bolesti, veoma marljiva sestra, spremna učiniti uslugu. S. Aurelija i njezine susestre obavljale su duhovne vježbe pred novicijat i trebalo im je pripremiti kapice, koje su tada novakinje do-bivala za oblačenje. Sestre, koje su položile Prve zavjete, trebale su kapice oprati, izglačati i predati u novicijat, kako bi nova grupa sebi pripremila kapice. Kako ova grupa postulantica to nije stigla učiniti prije duhovnih vježbi, napisale su molbu s. Mihaeli (jer tada se u duhovnim vježbama održavala stroga šutnja) i zamolile da bi im pripremila kapice za oblačenje. Ona je to velikom ljubavlju i savršeno uredno učinila. Radovala se njihovu oblačenju te je molila i svoju bolest prikazivala za njih. Kratko je živjela na ovom svijetu te je veo zaborava prekrio mnogo dobra koje je, prema svojim silama, učinila.

Još jedna Milosrdna sestra sv. Križa počiva daleko od provincijalne kuće. Za njezin se grob i ne zna, niti da postoji neki trag. To je


Iz naše prošlosti

s. M. Walburga SuknaićMarija je rođena 5. svibnja 1879. godine u Galdovu. Galdovo je gradska četvrt Siska, na putu prema Popo-

vači. U Sisku su naše sestre preuzele rad u gradskoj bolnici 1896. godine i tu ih je Marija sigurno i upoznala te poželjela doći u samostan, kamo je stigla na svoj rođendan 5. svibnja 1905. godine. Prve zavjete položila je 24. travnja 1910. godine. S. Walburga je prvih devet godina svoga redovničkog života radila u Lujzijnskoj bolnici u Varni, u Bugarskoj, gdje su sestre radile od 1909. do 1919. godine. Tu je bila zaposlena u kuhinji, a kad se bolnica zatvorila, s. Walburga je došla s ostalim sestrama u provincijalnu kući, obavila duhovne vježbe i bila poslana u Drniš, gdje su sestre radile u Rudarskoj bolnici. Iako je u Varni radila u kuhinji, ovdje je sestra njego-vala bolesnike. No ne zadugo - samo četiri mjeseca. Zarazila se pjegavim tifusom i tu je i umrla 2. rujna 1919. godine, u pola dva u noći. Odmah je vojni kapelan odslužio za nju svetu misu, a u šest sati ujutro, u kapelici sestara, župnik je odslužio još jednu misu, a zatim u župnoj crkvi svečani rekvijem.

O s. Walburgi u arhivu provincijalne kuće zabilježeno je sljedeće, a u Teodoziji objavljen je kratki nekrolog. Oba teksta donosimo niže:

„Rođena 1874. umrla 2. rujna 1919. 2 rujna stiže brzojav iz Drniša sestra Valburga umrla. Ta vijest bijaše za nas kao grom iz vedra neba. Ona bijaše jedna od onih 19 sestara koje su se u ožujku iz Bugarske vratile. Nakon proljetnih duhovnih vježbi bijaše poslana u Drniš za dvorbu bolesnika i već nakon nekoliko mjeseci pozva nju dragi Bog u bolju domovinu. Podlegla je pjegavom tifusu. Svi koji su ju poznavali cijenili ju i sažaljevali kao dobru, neobično radišnu i pobožnu sestru. Kad su se poslovi i dužnosti množile ne bijaše za nju nikada previše. Radila je za dvije sile. Svagdje se nju moglo upotrijebiti u kuhinji, kod bolesnika i kućnog posla. Bog dragi joj za dobru volju već ovdje nagradio. Tek što je dušu svoju Bogu predala odslužio je vojni kapelan za nju sv. misu. U samom mjestu dobila je 5 sv. misa i svečani Reqiem. Uprava rudnika u Drnišu dala je u Siveriću za sestru grob uzidati i pobrinu se za svečan sprovod.” (Teodozija, br. 1./1920., str. 46.)

I danas na ovom groblju čeka dan Uskrsnuća. „O sestri Valburgi nije sačuvan nijedan dokument. Tek u knjizi iz novicijata imamo zabilježeno: Bila je mir-

ne naravi, jako revna u redovničkom životu. Bila je veoma sposobna u svim poslovima: u kućnim poslovima, u kuhinji, a njegovala je i bolesnike, iako je imala samo osnovno, ali solidno obrazovanje. Zdravlje joj je bilo čvrsto, a tijekom novicijata postajala je sve revnija u redovničkom životu.”

Na gradskom groblju u Čakovcu počivaju dvije naše sestre. Sasvim mlada sestra

s. M. Jagica Trtanj Rođena 25. rujna 1906. godine u mjestu Veliki Kut-Križpolje, u Lici. Krsnim imenom Katarina u samostan je

došla 5. travnja 1923. godine, a Prve zavjete položila 15. travnja 1926. No već 25. rujna 1926. umrla je u cvijetu mladosti - u 20. godini.

Na 25. rujna 1926. stiže vijest iz Čakovca: sestra Jagica Trtanj preminula. Ona bijaše cvijet koji samo jedan dan cvate. Cijeli redovnički život trajao je samo nekoliko mjeseci. U 20. godini života položila je, poslije pro-ljetnih duhovnih vježbi, svoje Prve svete zavjete, u srcu s nakanom zauvijek. Zarazna bolest bubrega prouzročila joj tako brz svršetak. Sestra Jagica pokazivaše veliki mar i ljubav za sveto zvanje. Njezinu predanju u volju Božju, kad je spoznala pogibelj, njenoj strpljivosti, divile su se ne samo drage sestre, nego i gospoda liječnici. O, da bi pred prijestoljem Božjim bila naša moćna zagovornica!

Uz s. Jagicu nagla i nenadana smrt odnijela je još jednu sestru –


Iz naše prošlosti

s. Krescenciju BrločnikRodom je iz Slovenije. Rođena je u mjestu Ravne kod Kranja (u Domovnici je zabilježeno da je to „okolica

Šoštanj”) 22. siječnja 1894. godine i na krštenju dobila ime Neža, Agneza. Očuvao nam se njezin životopis te znamo nešto više o njezinu djetinjstvu i mladosti.

Rođena je u kršćanskoj obitelji, gdje je naučila prve korake u vjeri. Roditelji su joj bili poljoprivrednici i imali su tri kćeri. Agneza je bila druga po redu. No, kad je imala dvije godine, umre joj otac te je majka ostala s tri djevojčice o kojima je trebalo skrbiti. Bila je hrabra žena koja je svoju djecu odgajala u vjeri, pobožnosti i marljivosti. Kako je učitelj stanovao daleko, tako su djeca iz njihova mjesta imala nastavu samo tri puta u tjednu od 9 do 12 sati. Između toga poučavala je Agnezu njezina starija sestra.

U kući su primali jedan misijski časopis iz kojega im je majka čitala i tumačila tko su misionari, što rade, tko može u misije i slično. Tako je djevojčica još zarana upoznala požrtvovnost misionara i misionarki i poželjela biti kao i oni. No majka joj je govorila da nije u stanju donijeti takvu odluku, a da za to treba završiti visoke škole, što njoj nije moguće.

Kad je imala 14 godina stupila je u Marijinu kongregaciju i, kako sama piše: „tako sam živjela pod strogim nadzorom majčinim i još strožim ispovjednikom. Lijepih primjera i krasnih nauka imala sam u obilju. U molitvi pjesmama i u radu protekli su nam dani, koje sam sa majkom i sestrama proživjela u najljepšoj slozi i zado-voljstvu.” Kad je majka vidjela da ona ne odustaje od nakane da pođe u samostan, toliko se ražalostila da se razboljela. Neža joj je obećala da ne će otići od kuće dok ona bude živa.

Kad je majka 1919. godine umrla, ona je svoj dio imetka ostavila sestrama i pošla u Malu Loku Milosrdnim sestrama sv. Križa. Poglavarica ju je poslala u Đakovo, kamo je došla 4. veljače 1921. godine. Nakon formacije položila je Prve zavjete kao s. Krescencija 11. kolovoza 1923. godine.

Prvo radno mjesto bila je bolnica u Novom Sadu, gdje je s. Krescencija radila u njezi bolesnika. Godine 1925. došla je u Čakovec i tu je također u bolnici njegovala bolesnike, te 1937. preuzela i odgovornost za zajed-nicu. U Teodoziji br. 1 od 1940. godine, na str. 56., objavljen je nekrolog s. Krescencije, koji ovdje prenosimo:

„Sestra Krescencija Brločnik, Prvi zavjeti 1923, + 4. kolovoza 1939. Opet nas je stigla ozbiljna opomena: u sredini života okruženi smo smrću! Draga s. Krescencija bila je 21. srpnja u dragoj provincijalnoj kući i obavila svete duhovne vježbe. Jedva je mogla naslutiti da će to biti posljednje. Ojačana u duhovnom životu i odušev-ljena za nove žrtve u svetom zvanju, vratila se 30. srpnja natrag u Čakovec, gdje je djelovala već 16 godina kao obljubljena bolničarka, posljednje dvije godine i kao poglavarica. Već sljedeći dan se osjećala nelagodno, ali je to pripisala umoru od putovanja. No liječnici su od početka bili svjesni da ovdje nema ljudske pomoći. S. Kres-cencija je uvijek bila pomalo boležljiva, ali je svoje dužnosti mogla obavljati. Sada je ozbiljno uzela u obzir svoj položaj. Nakon savjetovanja i nakon jednog napada kašlja složili su se u dijagnozi - pneumotorax. Dobra sestra molila je svoje susestre za molitvu „za sretan smrtni čas” te da se može pripremiti prihvatiti Božju volju. Trećeg kolovoza navečer primila je sakrament bolesničkog pomazanja. Svećenik je predmolio molitve za umiruće koje je ona pratila velikom sabranošću. Noć je bila teška, a draga sestra je neizmjerno trpjela. Sljedeći dan bio je dan Presvetoga Srca Isusova - prvi petak. Kako je sestra vodila u župi zbor i svirala harmonij, rekla je: „Ah, kad bi mi danas bilo malo bolje mogla bi svirati, ta prvi petak je!” Prije svete mise primila je svetu pričest i disala nešto mirnije ali već u šest sati Božje Srce ju je uzelo u mjesto mira. Njezinom pogrebu prisustvovala su mnoga dru-štva kao i najviši predstavnici. U bijelo obučene djevojčice nosile su upaljene svijeće s obje strane lijesa. Sestre, liječnici i bolničko osoblje slijedilo je mrtvačka kola. Bilo je prisutno i mnogo ljudi. Svi su bili duboko dirnuti naglom i neočekivanom smrću drage sestre poglavarice Krescencije.”


Pročitali smo - preporučujemo

s. M. Estera Radičević: MILOSRDNE SESTRE SV. KRIŽA HRVATSKE PROVINCIJE. O 150. obljetnici dolaska u Đakovo (1868.-2018.)

Za Milosrdne sestre sv. Križa godina 2018. bila je jubilejska godina jer smo slavile i obilježavale 150. obljet-nicu dolaska prvih sestara iz Švicarske u Đakovo. Prve su sestre iz Ingenbohla u Đakovo došle 6. lipnja 1868. godine, na molbu velikoga đakovačkog biskupa i mecene Josipa Juraja Strossmayera. Prigodom proslave jubi-leja izdale su sestre Monografiju. Tiskana je u Đakovu 2018. godine.

Monografija izgleda vrlo svečano, tvrdog je uveza, a slika na omotu privlači pozornost već na prvi pogled. Ovaj slikani prikaz posebno je za ovu zgodu izrađen u studiu Croatia filma u Zagrebu. Na slici je zgrada koju je biskup Strossmayer darovao sestrama. Tako je zabilježen trenutak dolaska prvih sestara na zaprežnim kolima pred njihov novi dom. Tu su i stanovnici Đakova koji su ih dočekali u narodnim nošnjama.

Kroz sedam poglavlja, na 274 stranice pribilježen je mali dio onoga što su Milosrdne sestre sv. Križa u Hr-vatskoj radile, mjesta gdje su djelovale, gdje su Bogu i bližnjemu služile. Tekst je popraćen dokumentarnim fotografijama koje čitatelja i zorno vraćaju u događanja toga vremena. Gotovo dvije tisuće sestara prošlo je kroz Hrvatsku provinciju u ovom hodu i svaka je, na svoj način, ugradila sebe, svoj život, svoje talente i sposobnosti u njezin rast, bez obzira jesu li ostale u zajednici ili su otišle drugim putem, a više od tisuću sestara preselilo se u vječnost. Nije bilo lako odvagnuti što prikazati opširnije, a što sažetije, i kako pristupiti obradi djelatnosti sesta-ra, ali s. M. Estera Radičević sustavno je prikupljala podatke o sestrama i njihovu djelovanju, prelistavala mnoš-tvo dokumenata, iščitavala kronike iz gotovo dvjesto filijala i cijele Provincije da bi nastala ova Monografija.

Ovaj pregled povijesti Hrvatske provincije Milosrdnih sestara sv. Križa zamišljen je kao uvod u širu knjigu koja bi trebala slijediti. Bila bi velika šteta da mnogo toga što je zapisano, mnogo rada i trpljenja, mnogo molitve i duhovnoga truda, mnogo žrtve i pregaranja…, da sve to ostane nepoznato ili skraćeno.


Pročitali smo - preporučujemo

Odgojno-prosvjetno djelovanje i djela milosrđa u bolnicama i socijalnim ustanovama obrađena su u ovoj Monografiji po pojedinim mjestima, dok je novija povijest, rad sestara u župama, obrađen na općenit način, zato što su na nekim župama sestre bile samo nekoliko mjeseci, negdje godinu dana ili dvije, u neka su mjesta dolazile, odlazile i opet se vraćale. Danas su sestre samo još na jednoj župi – u Bošnjacima, tj. stanuju u župi. Iz naših kuća odlaze sestre raditi u mnoge druge župe, uglavnom vodeći crkveno pjevanje ili župnu katehezu. U priloženim tablicama, u ovoj Monografiji, prikazane su sve djelatnosti, najprije u Hrvatskoj, a zatim u su-sjednim državama tako da se ova Monografija ne može razumjeti bez prethodnog pogleda na tablicu i praćenja djelatnosti. Apostolat služenja, koji su sestre vršile i još uvijek vrše, stanujući u vlastitim kućama, obrađen je također vrlo skraćeno. Cijela Monografija temelji se na obilju arhivske građe, koja se čuva u arhivu Provincije, a nalazi se u priloženom popisu.

Bog nikada ne ostavlja onih koji njemu služe. Tijekom stoljeća i pol Božja milost ne bijaše uzalud darovana sestrama, a preko njih i mnogim drugim ljudima, na mnogim mjestima i u različitim djelatnostima. Potrebe vremena tijekom tolikih godina mijenjale su se tako da je nekada trebalo puno hrabrosti za određeni iskorak u nove pothvate i u nove apostolate. Po uputama generalnih i provincijalnih kapitula sestre su hrabro i ustrajno, nadasve vjerno, nastojale odčitavati volju Božju za ovu Provinciju i vršiti ju. Nije to bilo uvijek lako i nije bilo bez određenih rizika. Tijekom povijesti sestre su u svim prilikama i neprilikama ustrajavale pod križem, prema izreci o. Teodozija, utemeljitelja Družbe: Trebam sestre koje razumiju križ… Djelo je Duha Svetoga da Hrvat-ska provincija i danas nastoji jednostavno ići Božjim putovima i ne tražiti ništa izvanredno, kako je to sestrama ostavila u baštinu bl. majka M. Terezija.

Nadamo se, poštovani čitatelji, da ćete iz ovih stranica moći iščitati nešto od one ludosti ljubavi koja je Milosrdne sestre sv. Križa nosila tijekom 150 godina, koja ih nosi danas i koja će ih, vjerujemo, nositi i sutra. Preporučujemo vam da, dok čitate ovu Monografiju, zajedno s nama zahvaljujete Gospodinu.

Priredila: s. Deodata Kočonda


� s. M. Karmela Dominković

U školi križa i uzorna života1

Najteži križ u životu majke M. Terezije bila je, bez sumnje, nemogućnost da svugdje pomogne. Nastojala je zbog toga pomagati na sve moguće načine. Na isti način činile su to i njezine sestre.

Proseći po inozemstvu za velika djela apostola kršćanskoga karitasa, o. Teodozija, sestre su omogućile, za-jedno s majkom M. Terezijom, da se i u drugim zemljama osnivaju prve provincije. To je za majku M. Tereziju bio dodatni napor. Međutim, ona nije gledala na napor nego se radovala djelu Božjemu u korist siromaha.

Dalekovidni o. Teodozije htio je kristijanizirati i industriju, koja se upravo počela razvijati. Mislio je da bi i tu dobro došle njegove sestre. Međutim, s ovom njegovom zamisli majka M. Terezija se nije mogla složiti, premda je, kao i on, vidjela strahovitu bijedu tvorničkih radnika, napose malodobne djece, koju su industrijalci nemilo iskorištavali. Željela je pomoći na sve moguće načine, ali nije bila za to da sestre vode tvornice. Otac Teodozije ipak je pokušao ostvariti svoj naum s tvornicama u Češkoj, u Oberleutennsdorfu.

Ubrzo je postajalo sve vidljivije da su strepnje majke M. Terezije bile opravdane. Dugovi su rasli. Prema o. Teodoziju nisu bili pošteni oni koji su mu obećali pomoći. On je neprestano bio na putu, tražeći pomoć. U takvoj situaciji, beskrajne su bile tjeskobe i brige majke M. Terezije za Utemeljitelja i za Institut.

I konačno, snašla ih je nagla smrt o. Teodozija 15. veljače 1865. godine. Koliko boli, neizvjesnosti i brige. Ostala je sama pred dragocjenom baštinom velikoga apostola karitasa kojoj je prijetila propast zbog dugova i nesređene situacije nastale nakon smrti o. Teodozija. Majka M. Terezija nije bila dužna preuzeti te dugove. Biskupi, svi osim biskupa Chura, savjetovali su joj da ih ne prihvati. No, velika žena osjećala je da to ne bi bilo plemenito i vjerno. Stoga će ona, zajedno sa sestrama, preuzeti na sebe otplatu dugova da se spasi dobar glas o. Teodozija. Sestre su se opet razišle Europom u prošnju, a majka M. Terezija, s pouzdanjem u Boga, upravljala je Institutom koji je nezaustavljivo rastao i brojem članova, i djelokruzima. Godine 1868. osniva se Provincija Slavonija, 1870. Štajerska i 1872. Moravska.

I kada se konačno činilo da su svi dugovi otplaćeni, u ožujku 1870. godine došlo je do neočekivana protu-pravnog sudskog spora s upraviteljem biskupskoga dobra i osobe povjerljive ocu Teodoziju. Iz tog je razloga majka M. Terezija jednostavno odbila takva potraživanja. Skupa parnica trajala je tri godine jer je tužitelj tjerao stvar od jednoga do drugoga suda, sve do Saveznoga suda i Savezne skupštine. Međutim, parnica je konačno riješena u korist Ingenbohla. Za vrijeme trogodišnjega sudskog procesa majka M. Terezija neizrecivo je trpjela. Odmah na početku procesa priznala je s. Eugeniji Welz: Za sve ovo vrijeme otplaćivanja dugova ništa me nije toliko boljelo kao tužiteljev (Foffin) postupak. Ah, Bože! Što li će još doći na nas, siromašne sestre! Uistinu, ovo je vrijeme patnje.

Međutim, majka M. Terezija tako piše samo onima koji su imali uvida u stvar. Pisma sestrama odiše mirom i vedrinom.

Unatoč velikim teškoćama, nepokolebljivim pouzdanjem u Boga majka M. Terezija i dalje upravlja Institu-tom u Ingenbohlu. U to vrijeme govori sestrama, kako je prava prilika: Rasti napose u poniznosti i učiti ljubiti križ. I nastavlja: Blago duši koju Gospodin udostoji pohoditi bolima i križem. Trudite se da dođete do toga da se nikada ne tužite, da boli posve predano nosite s Isusom na križu i da malo po malo dođete do toga da ih milošću Božjom zavolite.

1 Tema MALE ŠKOLE ŽIVOTA, 16. ožujka 2018.

Na putovima svakodnevice s bl. majkom M. Terezijom Scherer


Ona je mirno i ponizno podnosila uvrjede kojih je bilo svakodnevno. Sestri Dolorosi Hemple u Linz piše: Mislite na dragog Božanskog Spasitelja, kako se s njim čini, i kako dnevno podnosi milijune uvrjeda. Nije ni sa mnom bolje, kako ste sigurno čuli. U ime Božje, nikad se ne može svima ugoditi. Kada bismo mogli svakoga časa na sebe privući Božju blagonaklonost, imali bismo sve. Na drugom mjestu piše: Naš je život duga, duga borba i samo tko bude ustrajao, bit će okrunjen.

Iz oluje, koja je prijetila da će sve uništiti, Družba je izašla jača i jedinstvenija u ljubavi prema baštini Ute-meljitelja i prema majci M. Tereziji, čija je krjepost zablistala sjajem u ovom teškom razdoblju.

Unatoč činjenici što je bila uzorna, zauzeta i sveta života i kao takva prepoznata od mnogih, teške optužbe i klevete padale su na njezina osobu kao teško kamenje. A ona je jednostavno šutjela. Ona u toj teškoj situaciji gleda Božje pripuštenje i vjeruje da Bog sve to pripušta za njezino spasenje.

Biskup Rampa iz Chura želio je da se majka M. Terezija opravda. Međutim, ona posve mirno, neosobno, od-govara na pitanja o svojem načinu upravljanja kao i na sve točke optužbe. Isti biskup u svojim memoarima brani majku M. Tereziju i osuđuje objavljeni članak u časopisu u kojem donosi zaključak i kaže: Zbog objavljivanja toga članka, koji nije imao drugoga cilja osim okrnjiti čast i ugled generalne Nadstojnice, došlo je do nemila govorkanja, što je konačno naškodilo samo nerazboritom začetniku. Biskup je nesmotrenom piscu naložio da opovrgne svoje optužbe, da zatraži natrag razaslane tiskane primjerke i da ih uništi.

Majka M. Terezija u to vrijeme samo šuti, ali i neizrecivo trpi. O tome je govorila samo sa svojom asisten-ticom, sestrom Pankracijom. U jednom joj pismu piše: Nema sata kad me to ne muči. Teško mi se vratiti kući. Glavno je da smo mi sestre složne, da se međusobno volimo i da zajedno nosimo križ i bol. Budite jako hrabre i kad vam bude preteško, pohitite na nekoliko minuta pred Presveto.

Kad se majci Tereziji mlada sestra Cassilda potužila na neku svoju poteškoću, poučila ju je govoreći: Ti si tek početnik. Moramo doći do toga da sve podnosimo: bolest, proganjanje, klevetanje, neuspjeh. I to strpljivo, šuteći i bez tužbe. Sestre, koje su poznavale majku M. Tereziju svjedočile su da je ona prakticirala i činila upravo to što je mladoj sestri savjetovala svojom poukom.

Kasniji biskup Chura, Schmit Georg, izjavio je između ostaloga: Nikad iz njezinih usta nisam čuo da bi se tužila ili s manje poštovanja govorila o kuriji ili o bilo kojem svećeniku. A ipak je mogla imati za to mnogo razlo-ga. Nije se prema njoj postupalo, niti ju se podupiralo kako je bila zaslužila. Ova jaka i plemenita duša šutjela je i prinosila dragom Bogu mnoge žrtve.

Unatoč svemu, u gotovo svakodnevnima iskušenjima majka M. Terezija ispunjavala je mirno svoje dužnosti, ne dajući se ničim smesti, obavljala je vizitacije, upravljala poslovima u Matici, preuzimala čitav niz različitih djelokruga.

Kada je kasnije određeni svećenik uvidio svoju krivicu i kada je majka M. Terezija ležala na smrt bolesna, došao je jednoga dana i zamolio da ga primi. Vratarica mu je rekla da je liječnik zabranio posjete jer je majka M. Terezija zaista teško bolesna. Unatoč tomu posjetilac je bio uporan. Na smrt bolesna majka M. Terezija primila ga je. Posjet je trajao više od jednoga sata. Nakon razgovora, rekao je suznih očiju s. Pankraciji, asistentici, da se sada tako osjeća kao da mu je sa srca odvaljena planina Pilatus.

Kad je majka ležala na odru, također je došao, kleknuo pred lijes i plakao, a kod sprovoda je išao u prvim redovima među ožalošćenima.

Umjesto zaključka

Zašto Bog dopušta da pravednici toliko trpe? Zašto je to Bog dopustio? Papa Benedikt IV. odgovara: Svetci su često pretrpjeli klevetanja, osobito oni kojih je svetost bila veća i kojih je djelo bilo za Crkvu korisnije.

Pravi odgovor dala je sama majka Terezija: Pustite da Bog čini. Dragi Bog sve će okrenuti na dobro.

Na putovima svakodnevice s bl. majkom M. Terezijom Scherer


Nada im je ispunjena

Sestra SVETOSLAVA, Ana NIKOLIĆ

Rođena 23. svibnja 1934. Prvi zavjeti 15. svibnja 1959.Umrla 2. prosinca 2018.

Na prvu nedjelju došašća, kada radosno iščekujemo Isusov dolazak, Gospodin je k sebi, u 17,10 sati, pozvao svoju vjernu službenicu, našu dragu sestru Svetoslavu. Sestra Svetoslava rođena je u Đakovačkim Selcima, u kršćanskoj obitelji, kao šesto dijete, od oca Pere i majke Terezije rođene Pavičić. Kao dijete bila je vrlo žive nar-avi. Kada je došlo vrijeme da ide u školu i na vjeronauk, rado je to činila. Dan Prve sv. Pričesti bio joj je jedan od najdražih dana u djetinjstvu. Svetu Potvrdu primila je

s dvanaest godina. I taj joj je dan bio drag i poseban. Po završetku škole, radila je u polju, vrtu ili po kući, a bila je i pastirica. Rado je čitala dobre knjige, napose živote svetaca. Najviše joj se svidio život svete Male Terezije. Ta knjiga pobudila je u njoj želju za samostanskim životom. Išla je na zabave i igre s prijateljicama, ali pravo veselje nije u tom osjećala. Puno se molila i boravila pred Svetohraništem. Osjetila je da ju Gospodin zove da ostavi svijet i pođe za njim. Obratila se gosp. Župniku za savjet. On joj je rekao neka se moli Majci Mariji i neka se često pričešćuje, tako će znati koji je njezin životni put. To joj je pomoglo donijeti konačnu odluku o odlasku u samostan.

Kada je rekla roditeljima svoju želju, na početku su se protivili, ali su kasnije pristali. Javila se u samostan i bila je primljena 1956. godine, u 22. godini života.

U samostanu se lijepo snašla. Kao kandidatica radila je u pekari, što je rado činila. Poslije je išla na filijalu u Babinu Gredu. Tamo je pomagala u crkvi, u vrtu i po kući. Bila je pozvana u Đakovo, u postulat, što ju je jako obradovalo. Za to vrijeme upoznala je više redovnički način života i bila je dragom Bogu jako zahvalna što ju je pozvao. Radosno se spremala za ulazak u novicijat. Vrijeme novicijata usporedila je s Isusovim skrovitim životom u Nazaretu. Dobila je ime sestra Svetoslava.

Tijekom svojega redovničkog života sestra Svetoslava trudila se darove, kojima ju je dragi Bog obdario, is-koristiti na dobro drugih, svojim vjernim, marljivim vršenjem povjerenih joj dužnosti. Imala je dar te se u svakoj dužnosti dobro snalazila. S pouzdanjem u pomoć Božju prihvatila je svaku dužnost koja joj je bila povjerena. Najviše je vremena provela u kuhinji, u više zajednica: Trnavi, Piškorevcima, Đakovu, Otoku, Zagrebu, Vrbanji, Đakovici, Vinkovcima i Novoj Bukovici. Kućne poslove obavljala je u Đakovu, Osijeku, Brodskoj Varoši, Za-grebu, u Marijinu domu. Zadnje mjesto aktivnoga djelovanja bilo je u Domu Majke Terezije u Đakovu. Tamo je marljivo radila do 2011. godine. Poslije toga prešla je u zajednicu bolesnih sestara, Dom sv. Josipa, gdje je vršila male službe, ali najviše vremena provodila je u molitvi. Posebno je štovala blaženu majku M. Tereziju Scherer i njoj se utjecala u svojim potrebama, kao i u potrebama onih koji su joj se preporučili u molitve. Sestrama je rado izrađivala i popravljala krunice. Kada bi joj neka sestra donijela krunicu na popravak, ona se nasmijala i znala je reći: Vidi se da ste se dobro molili. Kao plaću za popravak izmolite jednu Zdravomariju za mene!

Našu sestru Svetoslavu Gospodin je obdario dobrim srcem koje je kucalo za njega i za sve potrebne koji su se našli na njezinu životnom putu.

Svaki je posao obavljala rado i savjesno. Nije se tužila na poteškoće. Razumjela se i u ostale domaćinske poslove, pa i u kućanske aparate, te je znala pomoći kada bi koji aparat zatajio.



Radi svih njezinih darova i sposobnosti, sestre su poglavarice uvijek mogle na nju računati da će poći onamo gdje se pokaže potreba. Bila je šutljiva i ozbiljna i tako je davala primjer redovnice koja s Bogom provodi dane svojega života. U molitvi je crpila snagu za strpljivo podnošenje životnih teškoća, kao i raznih bolesti koje su je u životu pratile.

Hvala ti, draga sestro Svetoslava, za tvoju vjernost i ustrajnost do kraja života. Ti si već stigla u vječnu do-movinu i vjerujemo da si ugledala Onoga kojemu si bila vjerna te da ćeš u društvu nebesnika radosno proslaviti rođendan svojega Zaručnika. Moli se za nas koji smo još na putu prema vječnosti.

Pokoj vječni tvojoj plemenitoj duši!

s. Paskala Križan

Sestra HUGOLINA, Lucija KOVAČEVIĆ

Rođena 13. prosinca 1926.Prvi zavjeti 17. travnja 1947.Umrla 13. prosinca 2018.

Jedan bogat redovnički život, život molitve, rada i patnje, ušao je u drugu dimenziju kada je sestra Hugolina, 13. prosinca 2018. godine, u 4 sata ujutro, nakon naporna puta, pohrlila svojemu Gospodinu da ju On odmori i prožme svojim Svjetlom, u društvu sv. Lucije i nebeskih miljenika. Duga je i sadržajna životna priča drage sestre Hugoline. Odabiremo samo neke de-talje.

U selu Mrzović, nedaleko od Đakova, ugledala je ona svjetlo dana 13. prosinca 1926. godine i tako si je već danom rođenja donijela ime na koje je istoga dana krštena u župnoj crkvi u Vrbici: Lucija. Na blagdan nebeske blaženice Gospodin ju je i u vječnu svjetlost pozvao.

Marljivi roditelji, Antun i Marija rođena Orkić, odgajali su svoju djecu u kršćanskom duhu: moli i radi. Uz sestru i braću odrastala je upoznavajući svoje naravne sklonosti koje je dobra majka znala primjereno odgajati. Milina kućnog praga i prvi dražesni dani provedeni u toplom zagrljaju mile majke, zapisala je ona, pratili su njezine korake u život. Polazak u školu i ujedno priprava za Prvu pričest, koju je primila u drugom razredu, bio je događaj na koji se uvijek s radošću vraćala. U rodnom je selu završila pučku školu, a građansku (4 godine) je nastavila kod Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu, kamo ju je usmjerila njezina teta, naša sestra Jelka Kovačević. Ušla je u „Mali konvikt” i marljivo je prionula knjizi. Tu je otkrivena njezina nadarenost: bila je glazbeno nadarena i znala je risati. Vrlo dobrim uspjehom završila je školu. Prije ulaska u Samostan zapisala je: Tu sam, gledajući časne sestre, dobila pravu volju da stupim u samostan. Takvu sam želju osjećala još kao mala i kod kuće, jer sam na upite svoje učiteljice što ću biti, uvijek odgovorila: Ja ću biti časna sestra.

Kad je napunila šesnaest godina, pokucala je na vrata Samostana i 4. kolovoza 1942. godine primljena je među kandidatice. Nakon kratke pouke o redovničkom životu, započela je s još nekoliko kandidatica pohađati



učiteljsku školu (preparandiju) kod sestara Milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu. Kada su 1945. godine nove vlasti preuzele školu, Lucija je upravo bila završila treći razred. Novi sistem obrazovanja u komunističkom društvu nije bio prihvatljiv za sestre-učiteljice, niti su sestre bile poželjne u obrazovanju i odgoju mladih, pa je njihova učiteljska zadaća ovdje doživjela svoj kraj. Lucija napušta školu i dolazi u Đakovo. Započinje postulat te na ulasku u novicijat 1946. godine dobiva ime sestra M. Hugolina. Rat i poraće sa svojim nedaćama ostavljali su različite posljedice u životu mladih ljudi. Tuberkuloza je harala i u samostanima i naočigled odnosila živote. Razboljela se i sestra M. Hugolina. Kako nije bilo lijekova, a ishrana je bila oskudna, ona se svjesno pripremila na smrt. Nije htjela samo tako otići s ovoga svijeta. Stoga je 1946. godine napisala Oproštajno pismo svojim dragima. Ono je protkano dubokom vjerom u radost susreta s Bogom i sigurnošću prolaza kroz umiranje, kojega se tijelo plaši: Sigurno vam je poznato da sam bolesna i da izgaram poput svijeće na oltaru Božje ljubavi… Oh, vjerujem da će mi On, koji mi je uvijek bio SVE, dati jakosti te će njegova siromašna zaručnica prijeći još dio ove Kalvarije i raspeće do vječnog Uskrsa... Nemojte se žalostiti zbog moga odlaska u lijepo nebo. Još malo i nestat će svih muka, a ja ću se sretna preseliti u vječnu domaju, u svoj rodni kraj, u vječni Jeruzalem. ... Raspeta ljubav na Križu nam je to zaslužila… Istina, nemam čime platiti put do neba. Oslanjam se na Isusa. On će sam platiti putne troškove i ulaznicu. Nije ona zaboravila preporučiti se u molitvu da sretno otplovi u milu vječnost, ali ni moliti za oproštenje i blagoslov od svih s kojima je živjela. Samostan je u tom oproštaju nazvala čarobnim morem po kojem je ugodno plovila od onda kada je poslušala Isusov poziv da ostavi varavi svijet. Ona podsjeća roditelje na one koji su iz roda već prešli u vječnost: Mili Bože, kakav će to biti susret! To će biti život, život čiste svete radosti!

No, u tu će radost prije nje ući svi oni s kojima se tada opraštala! Ona se, naime, oporavila, položila 1947. godine Prve zavjete te se, uz blagu poštedu, uključila u djelovanje sestara: u službu bolesnicima u Zagrebu - na Dječjoj klinici, zatim bolnici u Cetinju (1950.-1951.), potom u Provincijalnoj kući u paramentu, godinu je dana bila u Herceg Novom, gdje se ponovno pojavila bolest te je od 1952. do 1955. godine provela u Zagrebu, na Vrhovcu, zbog liječenja. Nakon oporavka namještena je na lakše poslove u bolnici u Pakracu (1955.-1958.). Novoj komunističkoj vlasti bile su i u bolnicama časne sestre opasna radna snaga, pa je zaredalo otpuštanje iz bolnica. Pakrac nije bio pošteđen. Za sestru M. Hugolinu sestre poglavarice lako su našle novo polje djelovanja, koje se upravo otvaralo u Nuštru. Za taj novi, župni apostolat dobro joj je došlo sve što je u tri godine učiteljske škole naučila kod sestara milosrdnica, te je izvrsno pokrivalo potrebe župa, s kojih su udaljeni učitelji koji su držali vjeronauk i svirali u crkvi. Sestra M. Hugolina marljivo je učila i svladala sviranje harmonija, a kasnije i orgulja. Taj novi apostolat u ono je doba bio pravi pionirski pothvat, a obuhvaćao je puno više od vjeronauka i sviranja u crkvi. U osiromašenim župama nisu sestre za svoj rad mogle biti odgovarajuće nagrađene, niti su se mogle time uzdržavati. Snalazile su se na različite načine. Sestra M. Hugolina je odmah iskoristila svoju spretnu ruku za slobodno risanje te je cvjetnim motivima oslikavala jastučiće na crnom samtu, koje su sestre mogle pro-dati i koliko toliko ublažiti oskudicu. Nakon Nuštra zaredale su župe njezina djelovanja: Ilača, Rokovci, pa opet Nuštar, Komiža i, konačno, Srijemska Mitrovica od 1989. godine, gdje je ostavila neizbrisive tragove.

Uz svoje redovite dužnosti u župama, obavljala je i službu kućne poglavarice u Ilači (1964.-1966.), Rokovci-ma (1971.-1977.), Komiži (1983.-1989.), Srijemskoj Mitrovici (1993.- 1999.). Kao vrsna voditeljica crkvenoga zbora djelovala je ujedno i kao vjeroučiteljica. S ljubavlju je pripremala djecu za Prvu pričest i sakramente. Dok je druge odgajala, nije zaboravljala raditi i na sebi, oplemenjivati svoju narav. Uz pomoć Božju i rad na sebi, postala je blaga i strpljiva. Zacijelo nije zaboravila svoju želju za vječne zavjete – da joj od prve revnosti ništa ne oduzmu godine koje dolaze! Taj se rad na izgradnji same sebe očevidno nastavio. Bila je, naime, obljubljena posvuda kamo bi došla, sigurna u nastupu, organizirana i spretna. Profinjena u ophođenju, znala se vrlo lijepo izraziti. U kontaktu s ljudima bila je ugodna, vrlo sposobna učiteljica i odgojiteljica. Svoje dobre kontakte s djecom, roditeljima i pjevačima njegovala je i nakon odlaska u drugo mjesto.

Kada ju je 1989. godine redovnička poslušnost dovela s krajnjeg juga (Komiža) na istok, u Srijemsku Mitro-vicu, gdje je nastavila rad u župnom apostolatu, koji su započele sestre desetljećima prije nje, nastavila je „zida-



ti” na temeljima svojih prethodnica - što su ljudi uvijek cijenili. Brižljivo je čuvala i poštivala drevnu srijemsku tradiciju i napjeve. Ali, kako je voljela svoju Družbu, kojoj je svim srcem pripadala, učila je svoje pjevače i pjesme koje su skladale sestre iz Đakova, promovirajući tako glazbenu baštinu sestara. Sestra M. Hugolina nije mogla ni slutiti da će se u nadolazećim godinama od nje tražiti još jako puno žrtve, razbora i prisebnosti duha. Počeo je Domovinski rat. Odlazak u Đakovo bio je nesiguran. Išlo se preko Vojvodine, Mađarske, Donjega Mi-holjca i Osijeka. Svaki put smo je ispraćali na duhovne vježbe i godišnji odmor sa zebnjom iščekujući da nam se ponovo vrati. … i vraćala nam se uvijek iznova da s crkvom u Srijemu podnosi žegu dana i studen noći, napušta-jući Domovinu i drago Đakovo, dolazeći u Srijem kao svojevrsna misionarka. Bila je odmjerena redovnica, bez puno suvišnih riječi, bez nepotrebne priče, osoba bez pretvaranja i glume. Rado se susretala s ljudima, slušala njihove poteškoće, tuge i žalosti, te, na sebi svojstven način, znala udijeliti pokoji pametan i uvijek jednostavan savjet, a u situacijama kada je bilo teško savjetovati ili kad savjet nije bio dostatan, znala je moliti… - napisao je o njoj njezin pjevač gospodin Ivan Cingeli iz Mitrovice.

Bez obzira na sve okolnosti, nije se tužila, niti je mrmljala. Kada više nije mogla obavljati orguljašku službu, ona je sestri koja ju je zamijenila 2001. godine predala dužnost i ostala u zajednici sve do 2010. godine, prih-vaćajući se kućnih poslova. Radila je svojim snagama primjerenije poslove – pisanje nota, ručni rad, spremanje. Zacijelo nije zaboravila ni svoju pripremu na smrt, onu iz mladosti. Ostala je mirna, unatoč staračkim tegobama koje su je salijetale i neugodnostima na koje se nailazilo u toj dijaspori.

Već ozbiljno bolesna, premještena je 2010. godine iz Mitrovice u zajednicu sv. Josipa u Đakovu. Tu je pro-vodila svoje bolesničke dane u molitvi i podnošenju tegoba. Zbog oslabljena vida spotaknula se i slomila kuk. Nakon operacije više se nije oporavila, nego je još posljednjim patnjama utvrđivala vjeru svoje mladosti u kojoj je već tada promatrala smrt kao zlatni ključ koji otvara divna vrata neba.

Uza svu vjeru i nadu, znala se preporučiti u molitve riječima: Nemojte misliti da za koludricu ne treba moliti jer od onih kojima je više dano, više će se i tražiti.

I zaista, kao da je Gospodin od nje tražio „više” jer je produžio njezino umiranje i njezine patnje. Više godina nije mogla komunicirati s okolinom.

Draga naša sestro M. Hugolina, doviđenja na Gozbi Janjetovoj! Zahvaljujemo Ti za bezbrojne žrtve, usrdne molitve i za tvoj divni primjer ljubavi prema Gospodinu, svojemu zvanju, Crkvi, Družbi i svakom čovjeku. Tvoje potpuno predanje, koje si davno još u mladosti izrekla, sada se u potpunosti i ostvarilo. Otpočini od svih svojih napora i uživaj puninu svjetlosti, radosti i mira nebesnika. Tako neka bude!

s. M. Jacinta Mandura



Izrazi sućuti za s. Hugolinu

ŽUPA GOSPE BRZE POMOĆIP. Krešimira IV. 5535000 SLAVONSKI BRODtel./faks: 035/410-950

Poštovana s. Valerija, provincijalna nadstojnice, drage Sestre!U današnjem danu zemaljskoga oproštaja od drage s. Hugoline, u duhu sam bio s Vama, te Vam i ovim putem

izražavam iskreno kršćansko suosjećanje, blizinu i zajedništvo. Do zadnjega nisam znao hoću li moći i stići, što radi posloženih obveza, što radi lošega vremena, doći na misu i sprovod s. Hugoline. Zato se nisam ranije ni javio.

Morao sam odustati, ali sam zato rado prebirao uspomene iz vremena našega zajedničkog boravka u Sri-jemskoj Mitrovici, dok sam ondje bio kapelan, te kasnijih pohoda, susreta, pa i njezina boravka kod mene, u Sl. Brodu, kao i zadnjega susreta s njom na bolesničkoj postelji.

U težim se okolnostima uvijek razviju kvalitetniji odnosi, pristupi, pa i djelovanje, kolikogod ono bilo mno-go čime ograničeno. Po puno dobrih stvari pamtim dragu s. Hugolinu... Njezinu brigu za liturgijsko pjevanje u mitrovačkoj crkvi, ljubav prema sestrama i skrb za tu malu zajednicu, suživljenost s našim narodom i vjernicima u nimalo lakim prilikama, ustrajnu strpljivost u svemu, poštovanje prema nama, svećenicima, i svima drugima, ljubav prema dragoj Slavoniji...

Uključujem s. Hugolinu u sv. misu, a napose ću slaviti sutra i u ponedjeljak posebno za nju. Želeći Vam blagoslovljene dane došašća, koji su za s. Hugolinu već završili susretom s Gospodinom, srdačno pozdravlja,

Ivan Lenić, župnik i dekan u Sl. Brodu.

U vječnost su se preselili

Martin Ribinski – brat s. Rozeline i s. M. Ignacije;Ivanka Markač – sestra s. Agneze;Marija Užarević – sestra s. Robertine i s. Edite;Ana Veček – sestra s. Celine;Ivka Ivković – sestra s. Bernardete i pok. s. Venancijane;Marija Malina – sestra s. M. Margite Gašparovsky;Ankica Paljuh – sestra s. M. Snježane.

Godišnja želja, 2019.

Janet Brooks - Gerloff

"Na putu u Emaus"

u znaku kriŽa

Documents