Sveučilište u RijeciUčiteljski fakultet u RijeciOdsjek za učiteljski fakultet u GospićuAk. god. 2009/10.

ULOGA UČITELJA U INKLUZIVNOM RAZREDU

KOLEGIJ: Odgoj djece s posebnim potrebamaMENTOR: Zorina Pinoza Kukurin, dr.sc.ASISTENT(ICA): Sanja Skočić MIhić, mr.scSTUDENTI: Danijel ČorićINDEX BR.: 2530SMJER: Razredna nastava, IV.semestar

2

1. UVOD

Pod terminom inkluzija (inclusio, - lat.: uključenje, uključivanje, uračunati u. ..)

podrazumijeva se potpuno sudjelovanje svih ljudi u društvenom životu, bez obzira na

dob, spol, nacionalno, vjersko i socio-ekonomsko porijeklo, sposobnosti i

zdravstveno stanje. Inkluzija je termin koji ima univerzalnu vrijednost i može se

povezivati s izjednačavanjem, nepristranosti i pravima osobe da demokratski dijeli

izvore u nekoj zemlji, i to: političke, obrazovne, ekonomske i socijalne .Svako ima

svoje viđenje jedne tako složene ideje kao što je inkluzija. Inkluzija podrazumijeva

pozitivnu promjenu. To je jedan beskrajni proces i ideal kojem škole mogu težiti, ali

koji nikada nije u potpunosti ostvaren. ( prema Suzić, 2008).

Inkluzija u obrazovanju između ostalog obuhvaća:

jednako uvažavanje svih učenika i zaposlenih;

promjena školske kulture, politike i prakse kako bi se odgovorilo na

različitosti učenika u lokalnoj zajednici;

smanjivanje prepreka za učenje i participaciju svih učenika, ne samo onih

ometenih u razvoju ili sa posebnim obrazovnim potrebama;

priznavanje prava učenika na obrazovanje u lokalnoj zajednici;

prihvaćanje da je inkluzija u obrazovanju jedan vid inkluzije u društvo

unapređenje škole za zaposlene i za učenike; .( Begić, 2009.)

Inkluzija se temelji na nekoliko međunarodnih dokumenata :

UN Konvencija o pravima djeteta – 1989/90.god.;

Deklaracija Obrazovanja za sve podržane od UNESCO – OECD 1990. god.;

Svjetska (UNESCO-va) konferencija o posebnim obrazovnim potrebama -

Salamanka, 1994.god.;

Svjetsko edukacijski forum u Dakar-u, 2000.god. .( Begić, 2009.)

Inkluzivno školovanje djece sa teškoćama u razvoju jedna je od suvremenih

tendencija njihovog odgoja i obrazovanja. Inkluzija se odnosi na mogućnost da osobe

sa posebnim potrebama/teškoćama u razvoju u potpunosti sudjeluju u svim

obrazovnim, radnim, rekreacijskim, obiteljskim i društvenim aktivnostima koje čine

suvremeno društvo. Inkluzija učenika sa teškoćama u razvoju u redovne osnovne

škole/redovne učionice je dio velikog svjetskog pokreta za ljudska prava.

2. INKLUZIJA U ODGOJNO OBRAZOVNOM PROCESU

3

Inkluzija je područje i princip u okviru cjelokupne reforme sistema odgoja i

obrazovanja. U mnogim zemljama svijeta istražuju se fleksibilniji modeli

organizacije ukupnog rada u školi s jednim jedinim ciljem: da se bolje shvate

teškoće na koje djeca nailaze tokom školovanja. Inkluzivno školovanje se odnosi na

filozofiju obrazovanja koja promovira obrazovanje za sve učenike prema njihovim

mogućnostima. Ovakav pristup zahtijeva temeljite promjene u razmišljanju ljudi,

promjene u stavovima i odnosu prema različitostima. Inkluzija redefinira stvari kako

bi djeca i ljudi s posebnim potrebama bili cijenjeni zbog onog što jesu. Inkluzija nije

nešto novo što se može napraviti ili osigurati. To je dugotrajan proces koji treba

organizirano provoditi kako bi i rezultat bio stvaran za djecu i ljude s posebnim

potrebama.

2.1. Inkluzivno obrazovanje

Inkluzivno je ono obrazovanje (INCLUSIVE EDUCATION) koje razvojno

stimulativno uključuje djecu i mlade s poteškoćama u učenju ili učešću ili sa tzv.

posebnim obrazovnim potrebama i sve ostale učenike u permanentno optimalno

individualizirano učenje ( percepiranje, maštanje, mišljenje, zaključivanje, osjećanje,

pamčenje); usvajanje i produbljivanje znanja; usavršavanje vještina, njegovanje

navika, formiranje vrijednosnih orijentacija i pogleda na život; komuniciranje

stvaralaštva i djelovanja. ( Ilić, 2009.)

U širem smislu obrazovna inkluzija je cjelovita odgojno-obrazovna

koncepcija, stalan i kompleksan proces, permanentan i sveobuhvatan pristup,

specifična filozofija odgoja i jedinstvena obrazovan politika; te ukupno

prilagođavanje svih uvjeta, okruženja, očekivanih ishoda sadržaja zadataka, oblika,

metoda, tj. svega što je učeniku potrebno da napreduju u učenju, ponašanju i razvoju

svih potencijala njegove ličnosti. Inkluzija u obrazovanju znači stalne pozitivne

primjere u djelovanju svih školskih i vanškolskih faktora u pravcu proširivanja

mogućnosti aktivnog uključivanja svakog djeteta u razvojno- stimulativan odgojno

obrazovni proces. ( Ilić, 2009.)

Inkluzija u obrazovanju počinje priznavanjem razlika između učenika i

njihovim uključivanjem u učešće, igrane, poučavajuće, izvannastavne aktivnosti u

školi i van nje, imajući u vidu svakog pojedinca kao kompletnu ličnost.

Usmjeravanje pažnje samo na jednu posebnu potrebu, na jedan aspekt učenika nije u

4

suštini inkluzija u njegovom obrazovanju. Inkluzija u obrazovanju nije isto što i

individualizacija u obrazovanju, mada su povezane. Individualizacija je

nezaobilazna, čak imanentna komponenta inkluzije, ali se inkluzija ne može svesti

samo na individualizaciju obrazovanja. Inkluzija znači biti uključen, obuhvaćen,

pripadati, biti sa drugim, Inkluzija ne znači samo da smo svi jednaki, niti da se svi

slažemo, nego stvara novi odnos prema svemu što je različito i potiče međusobno

podržavanje te obogaćuje naše mogućnosti za stvaranje novih ideja. ( Ilić, 2009.)

Inkluzija se nameće kao nadređen pojam integracije i podrazumijeva

sveobuhvatno uključivanje osoba sa posebnim potrebama, teškoćama u učenju i

uopće teškoćama u socijalnoj integraciji, ne samo u odgojno-obrazovnom sistemu,

nego i u svakodnevnom životu i društvenoj stvarnosti ( Mišić prema Vukajlović).

Inkluzija je jedan od aspekata uključivanja u društvo. Individualizacija se može i

tako treba ostvariti u inkluzivnoj nastavi, školi i obrazovanju. No to ne znači da

individualizacija obrazovanja, učenja i nastave nema svoje mjesto u segregacijskom

obrazovanju, u tradicionalnoj školi, itd.

Bitan preduvjet, pored niza drugih, za kvalitetno provođenje inkluzivnog

obrazovanja jest temeljna priprema nastavnika za inkluzivno obrazovanje tijekom

akademskog studija, ali i u obliku stručnog usavršavanja. U okviru različitih istraživanja,

važnost ovog preduvjeta je posebno istaknuta i pokazalo se da kod većine nastavnika

nedostaje znanje, razumijevanje i praktične vještine za rad u inkluzivnim odjelima.

2.2. Inkluzivna škola

U školi za sve rad se organizira tako da se svakom djetetu osigura školovanje

prema njegovim sposobnostima, odnosno potrebno je omogućiti da svako dijete bude

uključeno u redovnu nastavu i dobije onoliko gradiva koliko može savladati, a uz to

ono ima pravo i na individualno prilagođeni program. ( Ilić, 2009.)

Inlukzivna je ona škola (INCLUSIVE SCHOL) koja obuhvaća i stalno

uključuje svakog učenika sa poteškoćama u učenju i i učešću (tj. pojedince sa lakšim

razvojnim teškoćama i darovite) i sve ostale učenike u sve vidove odgojno-

obrazovnih aktivnosti nastavnih, odgojnih, društveno-korisnih, kulturno-javnih

prema njihovim individualnim potencijalima( kognitivnim, konativnim, socijalno-

moralnim, afektivnim, psihomotornim) i maksimalno očekivanim ishodima učenja,

kreiranja i poučavanja. ( Ilić, 2009.)

5

Nastavnici u školi od prvog dana promatraju djecu. Postepenim promatranjem

otkrivaju određene uzroke ponašanja, područja učenja koja su im zanimljiva, razvoj

određenih sposobnosti, te djetetov cjelovit razvoj i napredak. Osnovni cilj

promatranja je prikupljanje informacija koje će nastavniku ili timu za usvajanje

prilagođenog programa rada pomoći da primjerenije programira rad. Nastavnici

mogu provoditi procjenu na više načina, koristeći različite metode zapisivanja.

Najprirodnije, uobičajene metode promatranja djece provode se u situaciji igre, rada,

učenja i druženja. Nastavnik može identificirati i određene poremećaje u razvoju i

ponašanju. Nastavnik nije dijagnostičar. On samo promatra, evidentira zapažanja i u

suradnji sa specijaliziranim stručnjacima planira rad s učenikom. On je jedan od

realizatora dogovorenog individualiziranog programa. Inkluzivna škola se trajno

razvija i ide naprijed.

2.3. Inkluzivna nastava

Termin inkluzivna nastava (INCLUSIVE TEACHING) stranog je porijekla.

Polazeći od navedenih općih značenja inkluzije, možemo reći da je inkluzivna

nastava ona koja u procesu organiziranog učenja i poučavanja obuhvaća i intenzivno

uključuje djecu i mlade sa preprekama u učenju i učešću odnosno učenike sa

posebnim obrazovnim potrebama (tj. sa razvojnim teškoćama i darovite) i sve ostale

učenike u odjeljenju (grupi, tandemu) prema njihovim individualnim potencijalima,

interesima i očekivanim ishodima do osobnog maksimuma. ( Ilić, 2009.)

Učenje u inkluzivnoj nastavi obuhvaća sve vidove i oblike samostalnog i

zajedničkog stjecanja znanja, produbljivanje iskustva, usavršavanja vještina,

njegovanja navika, razvijanja sposobnosti i vrijednosnih orijentacija i unapređivanja

procesa humanizacije i socijalizacije ličnosti učenika do ličnih maksimuma. Učešće u

inkluzivnoj nastavi podrazumijeva da se svaki učenik primjećuje, prihvaća i uvažava

onakav kakav jeste, da se djelotvornim poučavanjem stimulirate njegovo aktivno

angažiranje u individualnom i zajedničkom učenju, podjeli iskustava i suradnji, te da

se podržava slobodno iznošenje svog doživljaja obrazovanja . ( Ilić, 2009.)

Inkluzivna nastava je glavna komponenta inkluzije u obrazovanju kao

cjelokupnog procesa permanentne reforme sistema obrazovanja i održivog razvoja

svih kapaciteta odgojno-obrazovne ustanove koji bi odgovarali različitim potrebama

6

svakog pojedinog učenika. Na probleme u inkluzivnoj nastavi ne gleda se kao na

teškoće unutar individue, nego kao na teškoće koje se javljaju u interakciji između

učenika, te sa ljudskim i materijalnim resursima koji su na raspolaganju da podrže

učenje. ( Ilić, 2009.)

U inkluzivnoj nastavi posebno mjesto ima i usmjerenost učenja. Nastavnik

pronalazi odgovarajući smjer učenja i na njega ukazuje. Nastavnik bira sadržaje i

zahtjeve učenja u zoni učenikovog bliskog razvoja koji izazivaju znatiželju, a

poticajnim poučavanjem učenik anticipira uspjeh u rješavanju zadataka. Iz toga

proističe učenikova obuzetost zadatkom, usredotočenost pažnje i aktiviranje njegovih

kognitivnih i afeketivnih potencijala. ( Ilić, 2009.)

3. UČITELJ I INKLUZIJA

7

Učitelj je osoba koja može najviše da doprinese ka otklanjanju prepreka za

uspješno uključivanje djeteta sa posebnim potrebama u razredni kolektiv, naravno uz

pomoć stručne i materijalne podrške. Dodiplomsko i stalno stručno usavršavanje

učitelja je važno povezano sa uspjehom uključivanja djece sa posebnim odgojno

obrazovnim potrebama u redovni odgojno obrazovni proces. U praksi možemo sresti

učitelje razredne i predmetne nastave koji imaju afinitete za rad sa djecom sa

posebnim odgojno obrazovnim potrebama, sami se obrazuju čitajući literaturu ili

posjećujući seminare i omogućuju optimalni razvoj potencijala djece s posebnim

potrebama. Nastavnik u inkluziji je :

- glavni akter realizacije inkluzivnog procesa;

- edukator koji treba da reagira na programske sadržaje kod učenika sa

posebnim potrebama;

- osoba koja prilagođava nastavno gradivo,sposobnostima i

mogućnostima svakog djeteta

- stvoritelj razredne klime koja utječe na maksimalan i svestran djetetov

razvoj, a umanjuje efekte restriktivnosti;

- provoditelj obrazovne politike kojom se uvažavaju različitosti;

- kooperativan i posjeduje edukacijsko znanje , inkluzija mu je vodilja;

- osoba koja zna specijalne i individualne strategije učenja, poštujući

bogatstvo individualnih razlika;

- jedan od svih onih koji će „biti zaslužan i za društveno prihvaćanje

individualnih razlika;

- medijator učenja;

- interpretator i dizajner programa i materijala za učenje;

- vođa, administrator i menadžer ;

- prilagoditelj didaktičkih aktivnosti učeniku ;

- osoba koja ima u uvidu kognitivni stil djeteta ;

- ima jasan fokus ciljeva obrazovanja ;

- centralni pojam „to je najbolje što on/ona može“.

(Borovac-Bekaj, 2008)

3.1. Uloga učitelja u inkluzivnom procesu

8

Mnogi nastavnici suočeni su s novim profesionalnim izazovom, obzirom na

to da sve više dolaze u dodir s različitom populacijom učenika. Nastavnik stvara

uvjete za maksimalni razvoj djeteta. Stvaranje nove škole, prije svega, traži od

nastavnika da usvoji nova znanja, sposobnosti i vještine i postavlja ga u jednu novu i

drugačiju ulogu. Ako nastavnici ne doživljavaju zadovoljstvo i radost u svom radu ili

ako nisu dovoljno osposobljeni za svoj poziv neće im mnogo pomoći dobro razrađeni

ciljevi i zadaci svakog predmeta, dobro urađeni programi i udžbenici, opremljeni

kabineti, itd. Svaki nastavnik treba poznavati sebe i biti svjestan, ne samo svojih

vrijednosti, već i nedostataka, kako bi bio sposoban za adekvatne interpersonalne

odnose i poštovanje u svojoj sredini. (Kafedžić, Zečević, 2008)

Ličnost nastavnika je vrlo važan faktor u odgoju i obrazovanju. Nastavnik

koji radi s djecom s posebnim potrebama treba ispunjavati niz subjektivnih uvjeta.

Treba biti emotivno uravnotežena osoba, sposobna za uspješno uspostavljanje

emotivnog kontakta s odgojenicima. Treba posjedovati ljubav prema djeci kojoj se

posvećuje, a osobito ljudski humanizam. Treba biti ispitivač, istraživač, zbog čega

mu je potrebno uspješno uspostavljanje i stalno održavanje kontakta s roditeljima

djeteta i socijalnom sredinom u kojoj ono živi. (Kafedžić, Zečević, 2008)

Nastavnike treba obrazovati na način da u radu s učenicima s posebnim

potrebama prilagođavaju nastavno gradivo sposobnostima i mogućnostima svakog

djeteta, te da stvaraju uvjete za maksimalan i svestran djetetov razvoj. Nastavnik se

svakodnevno susreće s roditeljima, učenicima, kolegama i nadređenima, a treba

ispuniti cilj svog poziva i oblikovati društveno poželjnu mladu osobu. U većini

slučajeva nastavnici nisu dovoljno educirani da rješavaju životne nedaće svojih

učenika i njihovih roditelja, nisu educirani za rad u timu, a uz to nisu osposobljeni da

se oslobađaju svakodnevno doživljenog stresa i nisu osposobljeni za vlastitu

promjenu i nadgradnju. (Kafedžić, Zečević, 2008)

Ni najsuvremenija oprema učionica neće pomoći mnogo ako nastavnik nije

osposobljen za korištenje suvremenih oblika i metoda učenja i ako nije zainteresiran

za uspjeh u svom radu. Kvaliteta obrazovanja ovisi od nastavnika koji ga provode.

Stoga je neophodno stalno raditi na stručnom usavršavanju nastavnika i omogućiti im

praćenje novih strategija i pristupa u nastavi. (Kafedžić, Zečević, 2008)

9

„...škola će uvijek biti onoliko dobra ili loša, koliko su dobri ili loši njeni učitelji.

Dobra volja sama za sebe nije dovoljna. Potrebna joj je dopuna stručnim

kompetencijama.”- Bach. (Kafedžić, Zečević, 2008)

3.2. Kompetencije učitelja za kvalitetno provođenje inkluzije

U inkluzivnom odjelu od nastavnika se očekuju nove kompetencije. On

dobiva neke nove uloge za čije ispunjavanje je potrebno obrazovanje u širem

kontekstu. Tijekom svog diplomskog studija nastavnici u najvećem procentu dobiju

znanja i vještine neophodne za razvoj prosječnih učenika, pri čemu se najviše

poklanja pažnja razvoju intelektualnih kapaciteta mladih naraštaja.

Za inkluzivno obrazovanja od ključne je važnosti povećanje stručnosti i

efikasnosti nastavnika, jer su ipak nastavnici oni koji se svakodnevno u praksi bave

odgojem i obrazovanjem djece i mladih. Griffin ističe da :

Nastavnici trebaju shvatiti sadržaj predmeta što bi im omogućilo da ga

organiziraju na takav način da učenici mogu stvarati korisne kognitivne mape

tijekom učenja.

Shvaćanje sadržaja predmeta na navedeni način omogućava postavljanje

osnove za upoznavanje pedagoških činjenica, što nastavnicima pruža

sposobnost prezentacije određenih ideja kako bi bile pristupačne drugima.

Opisivanje izjava i ponašanja učenika i osmišljavanje produktivnih iskustava

za učenike zahtijeva znanje o razvoju – ponašanje i mišljenje djece i

adolescenata, što oni pokušavaju dostići, u čemu oni pronalaze interes, što oni

već znaju i najčešće poteškoće određenog uzrasta.

Podučavanje zahtijeva razumijevanje razlika koje mogu biti vezane za

kulturu, jezik, obitelj, zajednicu, spol, prethodno školovanje, ili neke druge

faktore koji uvjetuju iskustva ljudi, a isto tako razlike se mogu javiti zbog

razvojnog nivoa inteligencije, preferiranih stilova učenja, ili specifičnih

teškoća učenja.

Potrebno je da nastavnici uoče važnost razumijevanja motivacije kao kritičan

trenutak podučavanja.

10

Ovo daje dobru osnovu za formiranje pedagoškog saznavanja učenika koje

raste kako nastavnik otkriva na koji način određeni učenici misle i zaključuju,

u čemu imaju problema, na koji način najbolje uče, i što ih motivira.

Potrebno je, također, da nastavnici budu osposobljeni za formiranje i

korištenje širokog aspekta tehnika vrednovanja/ocjenjivanja kako učeničkog

znanja, tako i evaluacije učeničkih stilova učenja...

Navedeno, također, zahtijeva adekvatno upravljanje strategijama podučavanja

prema različitim stilovima učenja i različitim svrsishodnim naglašenim

ciljevima učenja.

Potrebno je da nastavnici poznaju resurse kurikuluma i tehnologije.

Nastavnici trebaju imati znanja o suradnji, sa i među učenicima, roditeljima i

drugim nastavnicima.

I na kraju, potrebno je osposobiti nastavnike za analizu i promišljanje o

vlastitom djelovanju, kako bi se mogli vrednovati efekti podučavanja, i

pročešljati i unaprijediti instrukcije. ( Zečić i Jeina, 2006):

Ako nastavnik ima zadatak poučavati djecu s posebnim potrebama, onda bi

trebao biti osposobljen za taj zadatak. Trebao bi već u početnoj edukaciji biti

osposobljen za provođenje inkluzivnog obrazovanja. (Kafedžić, Zečević, 2008)

3.3. Uloga učitelja u inkluzivnom razredu

Bitno je za nastavnika znati da inkluzija ne znači strogo odvojenu

metodologiju  i skup odvojenih metoda i postupaka, već navedene metode i oblike

rada nastavnik osmišljeno kombinra. Istraživanja su pokazala da to nije lak zadatak i

da ga mogu izvršiti samo nastavnici:

koji imaju smisla za dijete,

koji poznaju zakonitosti razvoja djeteta,

koji znaju promatrati i ocjenjivati dijete,

koji su sposobni postavljati individualne ciljeve za djecu,

koji rade u timu i znaju sarađivati u timskom radu,

koji umiju sarađivati s roditeljima,

koji poštuju i uvažavaju individualne razlike među djecom,

11

koji imaju znanje i sposobnosti za rad s djecom s posebnim potrebama

i nastavnici koji sav svoj rad zasnivaju na stručnoj opservaciji i procjeni

djeteta, njegovih mogućnosti, interesa i potreba.

Uloga nastavnika u inkluzivnom razredu je da organizira iskustveno, samostalno

i interaktivno učenje učenika. Poučavanje u inkluzivnom razredu bit će pedagoški

efikasno, kada nastavnik „shvati da je njegova osnovna uloga pomoći učenicima u

učenju; kada je pronikao u potrebe, interese i želje svojih učenika, tj. kada je spreman

i sposoban upoznati svoje učenike. Nastavnik će uspješno pružiti instrukcije

učenicima ukoliko stručno-metodički kompetentno planira, pripremi i realiziraju

sljedeće:

izabere materijal koji odgovara željenim rezultatima;

poreda informacije u logičan slijed;

odluči koja će pitanja postaviti učenicima;

odabere informacije i pitanja relevantna za učenike i

naglasi realne aplikacije znanja.

Nastavnik u inkluzivnom razredu ima u vidu da značenje ne postoji u materijalu.

Ono postoji u odnosima između materijala koji se uči i postojećeg znanja i iskustva

učenika. Značenje je sposobnost uma da razumije i vrednuje ono što se uči.

Učiteljevo uvažavanje različitosti među učenicima , pa i samom učeniku kao jedinki,

zavisiti će klima u razredu, povjerenje među učenicima , suradnja i razumijevanje

među svim sudionicima nastavnog procesa.

O tome nam govori i uvaženi pedagog Haim Ginott: "Došao sam do

zastrašujućeg zaključka da sam ja odlučujući element u učionici. Moj lični pristup

stvara klimu. Moje dnevno raspoloženje stvara vrijeme. Kao učitelj ja posjedujem

ogromnu snagu da učinim dječiji život jadnim ili radosnim. Mogu biti alat za torturu

ili instrument inspiracije. Mogu poniziti, oraspoložiti, povrijediti ili izliječiti. U svim

situacijama, moj odgovor odlučuje da li će kriza eskalirati ili ne i dijete humanizirati

ili ne". (Hatibović, Hadžialagić, ,Smailagić, 2008)

Da bi uključivanje djece sa posebnim potrebama bilo uspješno neka istraživanja su

pokazala da je potrebno:

12

vjerovanje učitelja/nastavnika da se djeca trebaju da školuju u redovnim

školama,

vjeruju da mogu odgajati i obrazovati ovu djecu,

vjeruju da će ova djeca postati korisni članovi društva.

Iz navedenog se može zaključiti da nije dovoljno samo smjestiti sve učenike s

posebnim potrebama u redovne škole da bi se riješio problem segregacije i

diskriminacije, jer nema veće diskriminacije od fizičkog uključivanja djece s

posebnim potrebama bez odgovarajuće podrške i osjećaja pripadanja grupi vršnjaka.

(Hatibović, Hadžialagić, ,Smailagić, 2008).

Za nastavnika je veoma važno da uspostavi suradnju sa roditeljem jer su

roditelji ti koji najbolje poznaju svoje dijete. Nastavnik će, također, nastojati

potaknuti i motivirati roditelje da postane partner odgojno—obrazovnoj ustanovi, te

saznati podatke o specifičnostima u režimu dana djeteta, sposobnost komunikacije

djeteta s okolinom, prihvaćenost djeteta od strane obitelji i okoline (stavovi okoline).

Potrebno je upoznati način korištenja i rukovanja ortopedskim pomagalima,

ukoliko ih dijete ima, i nastojati da ih dijete pravilno koristi. Za nastavnike je važno

da dječju aktivnost prilagode svim ograničenjima koja savjetuje doktor, ali na način

da se ta ograničenja što manje osjete i da djecu, neopravdano, prezaštićuju od napora

koje mogu realno savladati, bez štete po zdravlje.

ZAKLJUČAK

13

Djeca najbolje uče iz iskustva. Zato trebate pronaći načine u svakodnevnom

životu kako biste im pokazali kako odgovornost izgleda i omogućili im da je

prakticiraju. Uspjeh svake promjene uvijek počiva na hrabrosti i odlučnosti

nastavnika da pretoče u djelo i uspostave principe suvremenih reformskih inicijativa.

Uloga dobro obrazovanih nastavnika u prihvaćanju promjena je od ključnog značaja

za uspjeh inkluzivnog obrazovanja.

(http://portal.skola.ba/Nastavnici/Inkluzivnanastava/tabid/146/Default.aspx)

Umjesto dugog zaključka odlučio sam se napisati mišljenje nekih učitelja

(prema vlastitom istraživanju tj ispitivanju pojedinih učitelja) o inkluziji (u školi,

nastavi i obrazovanju,…) ;

1. „Moje mišljenje je da je inkluzija u školama moguća, ali uz pomoć šire društvene

zajednice. Prvenstveno uz adekvatnu pomoć roditelja, ravnatelja, pedagoga,logopeda

i ostalih stručnjaka i naravno uz prilagođeni plan i program. Integracijom djeteta sa

posebnim potrebama u "normalno"odjeljenje višestruke koristi imaju prije svega

dijete sa posebnim potrebama, njegovi roditelji, djeca i roditelji ostale djece u

odjeljenju.  Općenito smatram da su djeca koja rastu sa djecom sa posebnim

potrebama , jednostavno rečeno bolji ljudi, jer se od malena uče na različitosti,

razvijaju empatiju prema drugima itd. Mogla bi ja o ovome reći još tosta toga“ (I.C)

2. „Inkluzija je već zastupljena u našim školama. Mada je pravo teško učiteljicama

raditi po dva plana rada. Znam iz iskustva iako trenutno ne radim, ali sam imala

priliku predavati u takvom razredu. Teško je objasniti djeci zašto njihov kolega ili

kolegica smije šetati po razredu, pjeva i sl. a oni ne smiju. Zato skidam kapu

učiteljima koje imaju dijete sa posebnim potrebama u razredu. Oni su heroji, a znam

da daju sve od sebe da takvoj djeci bude ugodno i da im pruže svu moguću ljubav i

znanje. Poznajem bar još 4 učiteljice koje rade po duplom planu rada! Lažu pedagozi

kad kažu da i oni pomažu. Sve je na učiteljici.“ (E.F.)

3. „Radim magisterij na tu temu i samo mogu reći da je kod nas uz naše uvjete rada

to prosto nemoguće ali država traži a ne pita kako je učiteljima i nastavnicima.

Pošalju ih na neka predavanja i kažu; „Sada ste osposobljeni“, (užas). Bilo bi lijepo

14

da to kod nas zaživi u pravom smislu te riječi uz osigurane sve uvjete za zajednički

rad sa djecom sa posebnim potrebama i onima koji to nisu...“(I.R.)

4. „U mom odjeljenju je dijete sa posebnim potrebama (Downov sindrom) i to ja sam

tražila da ga stave u moje odjeljenje. Kao učitelju to je svojevrstan profesionalni

izazov, jer je puno lakše nešto postići sa "normalnom i zdravom" djecom. 

A svaki pomak djeteta sa posebnim potrebama je i moj uspjeh i svojevrsna

satisfakcija za dalji rad. Moram napomenuti da ja stalno nešto čitam istražujem ,

razgovaram sa kolegicama iz susjednih zemalja koje imaju takvo dijete u odjeljenju. 

Nastojim sto vise saznati i naučiti kao pristupiti i kako sto vise stvari naučiti od tog

djeteta, ali i njega nečemu naučiti. Točno je neko ranije rekao da je sve ostavljeno

učitelju i to bez adekvatne pomoći je stvaaaarno teško. „ (LJ.S.)

LITERATURA

1. Begić, A.(2009.)Istraživački rad; Inkluzivna kultura, praksa i didaktičko –

metodički postupci u radu sa djecom sa posebnim potrebama.Sarajevo.

15

2. Borovac-Bekaj, A. (2008). Istraživački rad; Inkluzija u praksi. Sarajevo.

3. Booth T., Ainscow M. (2008); „Indeks inkluzivnosti“, Save the Children,

Zenica.

4. Cerić, H., Alić, A. (2005). Temeljna polazišta inkluzije. Zenica: Hijetus.

5. Daniels E., R.,Stafford K. (2003). Kurikulum za inkluziju, Razvojno-

primjereni program za rad s djecom s posebnim potrebma; Udruga roditelja

Korak po korak za promicanje kvalitete življenja djece i obitelji, priručnik

br.4, Zagreb: Tisak

6. Hatibović, Ć.,Hadžialagić, M.,Smailagić, V.(2008). Stručni rad; Djeca s

posebnim potrebama-nastavnici i studenti u stjecanju znanja o različitostima.

Tuzla i Bihać; Centar za dokumentaciju i inovacije.

7. Ilić, M. (2009). Inkluzivna nastava. Filozofski fakultet u Sarajevu, BiH

8. Ilić, M. (2006). Interaktivno obučavanje nastavnika za individualizaciju

učenja čitanja i pisanja u inkluzivnoj nastavi. U zborniku radova:

«Individualizacija i inkluzija u obrazovanju». Sarajevo: CES.

9. Kafedžić L. i Šušnjara S.(2009). Neformalno obrazovanje i informalno učenje

odraslih; Primjena multimedijalnog materijala (modula) u stručnom

usavršavanju nastavnika u oblasti inkluzivnog obrazovanja. Filozofski

fakultet u Sarajevu, BiH str.; 173-184

10. Kafedžić, L. i Zečević, I. (2008). Inkluzivno obrazovanje – zastupljenost

kompetencija u nastavnim planovima i programima studija za obrazovanje

učitelja; u zborniku radova.Filozofski fakultet u Sarajevu, Bosna i

Hercegovina

11. Mišić, D. (1995) " Uključivanje (inkluzija) korak dalje od integracije djece s

teškoćama u razvoju" Psiha: 28-30

12. Mustać, V., Vicić, M. (1996). Rad s učenicima s teškoćama u razvoju u

osnovnoj školi: priručnik za prosvjetne djelatnike. Zagreb: Školska knjiga

13. Suzić, N. (2008). Uvod u inkluziju. Banja Luka: XBS

14. Stančić, V. (1985). Djeca s teškoćama u razvoju u redovnoj školi. Zagreb:

Savez slijepih Hrvatske.

15. Zečić, S. i Jeina, Z. (2006); Nastavnik u inkluzivnom okruženju; Fojnica:

Fojnica

16

16. Internetski izvori:

http://www.inkluzija.hr/

http://www.udruga_radost.bloger.hr/post/hrvatski-savez-udruga-za-

osobe-s-mentalnom-retardacijom/659494.aspx

http://www.nezavisne.com/nedjeljne/vijesti/22745/Hendikepirani-

ucenici-cesto-izolovani-u-skoli.html

portal.monks.ba/start/Portals/0/INKLUZIJA.doc

http://www.ks.gov.ba/search/node/Tim%20stručnjaka%20za

%20inkluzivni%20%20pristup%20odgoju%20i%20obrazovanju

http://www.unicef.hr

http://www.karzenandkarzen.com/Our_pubs/ICT%20za%20inkluziju

%20u%20RH.pdf

http://www.seeeducoop.net/education_in/pdf/

educ_children_with_spec_needs-slo-bsn-t07.pdf

http://www.zdravlje.hr/clanak.php?id=13021

17