SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

MARINA ROZGAJ

USPOREDBA SUSTAVA FEDERALNIH REZERVI

I

HRVATSKE NARODNE BANKE

DIPLOMSKI RAD

RIJEKA, 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

USPOREDBA SUSTAVA FEDERALNIH REZERVI

I

HRVATSKE NARODNE BANKE

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Monetarna ekonomija

Mentor: Prof. dr. sc. Zdenko Prohaska

Student: Marina Rozgaj

Studijski smjer: Menadžment

JMBAG: 23896

Rijeka, rujan 2013.

SADRŽAJ STRANICA

1. UVOD.........................................................................................................................1

1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA………………………...1

1.2. RADNA HIPOTEZA…………………………………………………………...2

1.3. SVRHA I CILJ ISTRAŽIVANJA……………………………………………...2

1.4. ZNANSTVENE METODE..................................................................................2

1.5. STRUKTURA RADA………………………………………………………….2

2. OSNOVNA OBILJEŽJA CENTRALNOG BANKARSTVA I CENTRALNIH

BANAKA...................................................................................................................4

2.1. POJAM CENTRALNOG BANKARSTVA I CENTRALNIH BANAKA.........7

2.2. CILJEVI CENTRALNIH BANAKA..................................................................4

2.3. STRATEGIJA I INSTRUMENTI PROVOĐENJA MONETARNE POLITIKE

CENTRALNIH BANAKA………………………………………………..……9

3. SUSTAV FEDERALNIH REZERVI………………….…………………….…..15

3.1. POVIJESNI RAZVOJ FED-A………………………………………...………15

3.2. CILJEVI MONETARNE POLITIKE FED-A…………………………...……21

3.3. STRUKTURA FED-A……………………………………………………...…23

3.4. INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE FED-A………...………………27

3.4.1. Operacije na otvorenom tržištu...........................................................27

3.4.2. Obvezna rezerva....................................................................................31

3.4.3. Diskontni prozor (discount window policy)........................................34

4. HRVATSKA NARODNA BANKA.......................................................................36

4.1. POVIJESNI RAZVOJ HNB-A…………………………………..……………36

4.2. STRUKTURA HNB-A…………………………………………………….….41

4.3. CILJ I ZADACI MONETARNE POLITIKE HNB-A………………..……… 45

4.4. INSTRUMENTI I MJERE MONETARNE POLITIKE HNB-A………..……46

4.4.1. Operacije na otvorenom tržištu...........................................................47

4.4.2. Stalno raspoložive mogućnosti.............................................................49

4.4.3. Obvezna rezerva....................................................................................50

4.4.4. Devizne aukcije......................................................................................53

4.4.5. Blagajnički zapisi..................................................................................54

4.4.6. Obvezni blagajnički zapisi....................................................................54

4.4.7. Minimalno potrebna devizna potraživanja........................................55

4.4.8. Kratkoročni krediti za likvidnost........................................................57

5. USPOREDBA FED-A I HNB-A............................................................................58

6. ZAKLJUČAK..........................................................................................................61

LITERATURA..............................................................................................................63

POPIS TABLICA..........................................................................................................65

POPIS GRAFIKONA...................................................................................................65

POPIS SHEMA.............................................................................................................65

IZJAVA..........................................................................................................................66

1

1. UVOD

Centralna banka je središnja monetarna ustanova u bankovnom sustavu pojedine zemlje

koja ima monopol emisije novca i vrijednosnih papira. Temeljna zadaća centralne banke

vezana je uz održavanje stabilnosti cijena i tečaja nacionalne valute, provođenje

monetarno-kreditne politike, reguliranje novčanog optjecaja, kontroliranje banaka, a

bavi se i kupoprodajom deviza, propisuje stopu obvezne rezerve te se nalazi kao

posrednik u funkciji plaćanja. U podcjelinama koje slijede objašnjeno je: 1) Problem,

predmet i objekt istraživanja, 2) Radna hipoteza, 3) Svrha i cilj istraživanja, 4)

Znanstvene metode, 5) Struktura rada.

1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA

Centralna banka zauzima centralni položaj u bankarskom sustavu pojedine zemlje, u

smislu da djeluje kao banka drugih banaka i kao bankar države. Svojim djelovanjem

središnje banke utječu na kamatne stope, likvidnost i kreditnu sposobnost banaka te

stabilnost tečaja nacionalne valute. Sve to ima direktni učinak na monetarnu politiku i

stabilnost nacionalne ekonomije pojedine zemlje. Uglavnom, u svim zemljama postoji

samo jedna takva banka, u SAD-u to je Sustav federalnih rezervi (FED) dok je ona u

Republici Hrvatskoj, Hrvatska narodna banka (HNB).

Problem istraživanja je prikupljanje činjenica kojima će se utvrditi te usporediti uloga i

obilježja američke centralne banke, Sustava federalnih rezervi (FED-a) i Hrvatske

narodne banke (HNB-a). U skladu s problematikom, definiran je i predmet istraživanja:

istražiti i analizirati prikupljene činjenice o funkcioniranju FED-a i HNB-a, njihovim

strukturama i provođenju monetarne politike.

Objekt istraživanja je Sustav federalnih rezervi (FED) kao centralna banka SAD-a i

Hrvatska narodna banka (HNB), te usporedba njihovih monetranih politika koju

provode.

2

1.2. RADNA HIPOTEZA

Sukladno problemu i predmetu istraživanja, postavljena je radna hipoteza.

Konzinstentnim spoznajama o mjerama monetarne politike koju provodi Sustav

federalnih rezervi u SAD-u kao razvijenom gospodarstvu, moguće je ustanoviti da se

djelovanje HNB-a može unaprijediti intenzivnijim korištenjem tržišnih mjera monetarne

politike kao što su operacije na otvorenom tržištu i diskontna politika.

1.3.SVRHA I CILJ ISTRAŽIVANJA

U najužoj vezi s problemom, predmetom i objektom znanstvenog istraživanja, te u

skladu sa postavljenim hipotezama, određena je svrha istraživanja. Svrha znanstvenog

istraživanja ovog diplomskog rada je prikazati i istražiti povijesni razvoj, temeljne

zajedničke karakteristike, ciljeve te organizaciju američke centralne banke, FED-a i

hrvatske centralne banke, HNB-a na monetarnu politiku.

Ciljevi istraživanja odnose se na razumijevanje monetarnih mjera FED-a i HNB-a te

važnost njihovih instrumenata na ekonomsku politiku SAD-a odnosno Republike

Hrvatske.

1.4. ZNANSTVENE METODE

U znanstvenom istraživanju i prezentiranju rezultata istraživanja, u ovom radu su

korištene sljedeće znanstvene metode: metoda analize i sinteze, komparativna metoda,

metoda deskripcije, metoda klasifikacije i metoda kompilacije.

Za izradu ovog rada korištena je literatura domaćih i inozemnih autora, časopisi,

internet i članci.

3

1.5. STRUKTURA RADA

Tematika rada podijeljena je u šest međusobno povezanih cjelina. U prvom Uvodnom

dijelu, prikazani su problem, predmet i objekt istraživanja, postavljena je radna

hipoteza, određeni su svrha i ciljevi istraživanja, navedene su znanstvene metode koje

su korištene u pisanju diplomskog rada, te struktura rada na kraju ovog dijela.

U drugom dijelu s naslovom Osnovna obilježja centralnog bankarstva i centralnih

banaka, objašnjen je pojam centralnog bankarstva i centralnih banaka, ciljevi centralnih

banaka, te strategija i instrumenti provođenja monetarne politike centralnih banaka.

Naslov trećeg dijela je Sustav federalnih rezervi, a u tom ćemo se dijelu prvenstveno

usmjeriti na povijesni razvoj FED-a, ciljeve monetarne politike FED-a i njegove

instrumente uz objašnjenje pojedinih.

Četvrti dio ima naslov Hrvatska narodna banka (HNB). U njemu je prikazan povijesni

razvoj Hrvatske narodne banke, njezini ciljevi, zadaci te instrumenti koje HNB koristi u

postizanju ekonomskih ciljeva.

Peti dio s naslovom Usporedba FED-a i HNB-a bavit će se usporedbom američke i

hrvatske centralne banke, njihovim sličnostima i razlikama u strukturi, organizaciji te

načinu i vrsti mjera i instrumenata kojima se koriste u provođenju monetarne politike.

Šesti dio je Zaključak i predstavlja sintezu cjelokupnog rada.

4

2. OSNOVNA OBILJEŽJA CENTRALNOG BANKARSTVA I CENTRALNIH

BANAKA

U ovom dijelu diplomskog rada, predmet analize je pojam centralnog bankarstva i

centralnih banaka, ciljevi centralnih banaka te monetarna politika centralnih banaka

općenito.

2.1. POJAM CENTRALNOG BANKARSTVA I CENTRALNIH BANAKA

Centralna banka je vrhovna novčana vlast neke zemlje, zapravo najvažnija monetarna

institucija svake moderne ekonomije.1 Po svojim karakteristikama i funkcijama

razlikuje se od drugih financijskih institucija. Aktivnosti središnje banke primarno su

orijentirane na regulaciju monetarnih kretanja, kontrolu novčanog optjecaja te

implementaciju instrumenata monetarne politike u svrhu održavanja stabilnosti cijena i

niske inflacije. Središnje banke odgovorne su za međunarodnu likvidnost zemlje,

devizne rezerve, kontrolu priljeva i odljeva deviza te politiku deviznog tečaja

nacionalne valute. U spletu funkcija i zadataka središnjih banaka posebno se ističe

emisijska funkcija vezana uz izdavanje i optjecaj novčanica i kovanog novca. Središnja

banka jedina je institucija koja kreira primarni novac Mo kao monetarnu bazu ukupne

monetarne kreacije. Kreirani gotov novac sastavna je komponenta primarnog novca i

vidljiv je u pasivi bilance središnje banke.

Kao primjer bilance središnje banke, uzet će se bilanca HNB-a.

1 Kandžija, V., Živko, I.: Poslovna politika banaka, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str 63.

5

Tablica 1: Bilanca HNB-A ( 2012. XII.) u milijunima kuna

Izvor: www.hnb.hr/publikac/godisnje/2012/h-god-2012.pdf (25.09.2013)

AKTIVA PASIVA 1. Inozemna aktiva

1.1. Zlato

1.2. Posebna prava vučenja

1.3. Pričuvna pozicija kod MMf-a

1.4. Efektiva i depoziti po viđenju u

inozemnim bankama

1.5. Oročeni depoziti

u starnim bankama

1.6. Plasmani u vrijednosne papire u

devizama

1.7. Nekonvertibilna devizna aktiva

2. Potraživanja od središnje države

2.1. Potraživanja u kunama

2.2. Potraživanja u devizama

3. Potraživanja od ostalih domaćih sektora

4. Potraživanja od kreditnih institucija

4.1. Kredit kreditnim institucijama

Lombardni krediti

Kratkoročni krediti za likvidnost

Ostali krediti

Obratne repo transakcije

4.2. Dospjela

nenaplaćena potraživanja

5. Potraživanja od ostalih financijskih

institucija

84.782,1

-

2.662,3

1,4

10.647,4

6.298,8

65.172,2

0,0

-

-

-

2,5

11,8

11,8

-

-

11,8

-

-

-

1. Primarni novac

1.1. Gotov novac izvan kreditnih

institucija

1.2. Blagajne kreditnih institucija

1.3. Depoziti kreditnih institucija

Računi za namiru kreditnih institucija

Izdvojena kunska obvezna pričuva

Upisani obvezni blagajnički zapisi

HNB-a

Prekonoćni depoziti

1.4. Depoziti ostalih financijskih

institucija

2. Ograničeni i blokirani depoziti

2.1. Izdvojena devizna obvezna pričuva

2.2. Ograničeni depoziti

2.3. Blokirani devizni depoziti

3. Inozemna pasiva

3.1. Krediti MMF-a

3.2. Obveze prema međ. inst.

3.3. Obveze prema stranim bankama

4. Depoziti središnje države i fondova

socijalne sigurnosti

4.1. Depozitni novac

Depozitni novac središnje države

Depozitni novac fondova socijalne

sigurnosti

4.2. Devizni depoziti središnje države

4.3. Blagajnički zapisi HNB-a

5. Blagajnički zapisi HNB-a

5.1. Blagajnički zapisi HNB-a u kunama

5.2. Blagajnički zapisi HNB-a u stranoj

valuti

6. Kapitalni računi

7. Ostalo(neto)

61.856,3 16.947,0 4.681,0 39.636,7 11.509,2 24.555,7 - 3.571,9 591,6 7.954,8 5.094,5 2..860,2 - 0,1 - 0,1 0,0 146,6 68,1 68,1 - 78,5 - - - - 15.716,8 -878,1

UKUPNO (1+2+3+4+5 84,796,4 UKUPNO ( 1+2+3+4+5+6+7) 84.796,4

6

U tablici se iskazuju podaci o potraživanjima i obvezama monetarnih vlasti središnje

banke Hrvatske ( HNB).

U aktivu bilance HNB-a ulazi inozemna aktiva, potraživanja od središnje države,

potraživanja od ostalih domaćih sektora, potraživanja od kreditnih institucija te

potraživanja od ostalih financijskih institucija.

U pasivu bilance ulazi primarni novac, ograničeni i blokirani depoziti, inozemna pasiva,

depoziti središnje države i fondova socijalne sigurnosti, blagajnički zapisi HNB-a,

kapitalski računi i ostalo.

U svojstvu davatelja posljednjeg utočišta (lender of last resort), središnje banke mogu

odobravati kredite bankama ili obavljati otkup vrijednosnica i deviza iz portfelja

banaka, čime, kroz ekspanzivne mjere monetarne politike, djeluju u pravcu povećanja

likvidnosti bankovnog i monetarnog sustava. Budući da središnja banka odobrava

kredite bankama i drži različite vrste depozita banaka s pravom je nazivamo „banka

banaka“. Radi obuzdavanja pretjerane kreditne aktivnosti banaka i očuvanja stabilnosti

monetarnog sustava, središnje banke propisuju obveznu rezervu i druge rezerve koje

banke trebaju držati na posebnim računima otvorenim kod središnje banke.

Središnje banke obavljaju i ulogu fiskalnog agenta države, u smislu da, ukoliko

zakonom nije zabranjeno, odobravaju kredite državi, kupuju državne vrijednosnice na

primarnom i sekundarnom tržištu, primaju različite oblike depozita države te obavljaju

platni promet po tim računima. Većina središnjih banaka uživa visok stupanj

ekonomske i političke neovisnosti. Ekonomska neovisnost središnje banke ovisi o

mogućnostima zaduživanja države kod središnje banke te o utjecaju Vlade na karakter i

izbor instrumenata monetarne politike. S druge strane, politička neovisnost središnje

banke očituje se u slobodi izbora konačnog cilja monetarne politike. Kako bi dokazali

veliku važnost centralnih banaka u monetarnom sustavu pojedine zemlje, u nastavku će

se posebno razraditi ciljevi centralnih banaka i njihova uloga u monetarnoj politici.

7

2.2. CILJEVI CENTRALNIH BANAKA

U ovom dijelu analizirati će se ciljevi centalnih banaka.

Potencijalni ciljevi monetarne politike mogu biti:2

1. visoka zaposlenost,

2. ekonomski rast,

3. stabilnost cijena,

4. stabilnost kamatnjaka,

5. stabilnost financijskih tržišta i

6. stabilnost na deviznom tržištu.

Visoka zaposlenost postoji kada je potražnja za radom jednaka ponudi rada, što je

kompatibilno teorijskom konceptu ostvarivanja pune zaposlenosti uz postojanje

određene razine prirodne stope nezaposlenosti.

Ekonomski rast označava povećanje potencijalnog BDP-a neke zemlje. Ovisan je o

razini i tvorbi kapitala, tehnološkim promjenama, prirodnom bogatstvu i sposobnostima

ljudi da uz veću produktivnost osiguraju povećanje investicija, proizvodnje i životnog

standarda ( rast BDP-a per capita).

Stabilnost cijena odnosi se na ostvarivanje niskih stopa inflacije između 2 do 3 posto

godišnje uz koje je moguć održiv ekonomski rast. Stabilnost cijena važna je s aspekta

sprečavanja opće nesigurnosti i donošenja suboptimalnih odluka o investiranju,

potrošnji štednji ili zaduživanju, što je moguće u slučaju ugrađivanja premije rizika

inflacije ili razvoja inflacijom izazvanih preferencijama prema kratkom od dugog roka.

Uz nisku stopu inflacije povećava se vjerodostojnost i kredibilitet monetarne politike te

transparentnost cijena i drugih varijabli.

Nakon globalne financijske krize pojavile su se ideje, da bi trebalo povećati ciljnu stopu

inflacije na oko 4%, jer onda u kriznim vremenima postoji veći prostor za sniženje

nominalne kamatne stope, što može olakšati prilagođavanje. Naravno centralne banke

ne mogu direktno ostvariti cjenovnu stabilnost, već to mogu preko instrumenata koji su

im na raspolaganju poput: politike deviznog tečaja, kamatnih stopa, operacija na

otvorenom tržištu, novčane emisije, obaveznih rezervi. Efekti ovih varijabli na

ekonomiju su često neizvjesni.

2 Mishkin, F. S., Eakins, S. G.: Financijska tržišta + institucije, Mate, Zagreb, 2005, str. 112-115.

8

Stabilnost kamatnjaka povećava transparentnost i stabilnost financijskih tržišta i

olakšava planiranja vezana uz budući novčani tijek.

Stabilnost financijskih tržišta omogućuje efikasno prenošenja novčanih viškova od

suficitarnih prema deficitarnim subjektima i pridonosi izbjegavanju čimbenika razvoja

financijske krize.

Uz stabilnost na deviznom tržištu sprečava se promjena uvjeta razmjene uz pad ili rast

vrijednosti domaće valute u odnosu na strane valute.

Istodobno, ostvarivanje nebrojenih ciljeva poželjno je, ali ne uvijek moguće. Djelujući u

pravcu ostvarenja jednog cilja, središnja banka može ugroziti ostvarenje drugog ili

drugih ciljeva. Konflikt ciljeva posebice dolazi do izražaja u kratkom roku.

Zbog toga, da bi lakše mogle predvidjeti njihove efekte, većina centralnih banaka je

kreirala makroekonomske modele. Rasprava o ciljevima centralne banke je još uvijek

prisutna i ona je u najvećoj mjeri posljedica neslaganja što monetarna politika može, a

što ne može. Zbog toga postoji rasprava treba li monetarna politika voditi isključivo

računa o cjenovnoj stabilnosti ili svojim instrumentima također podržavati i druge

ciljeve kao što su zaposlenost i ekonomski odnosno gospodarski rast. Naime, ukoliko bi

cilj bila samo niska stopa inflacije, onda bi se tako definiran cilj mogao ostvariti preko

relativno visoke kamatne stope, ali bi ona mogla negativno utjecati na zaposlenost i

gospodarski rast. Ekonomist M. Fray predlaže da se ova dilema riješi na način da

monetarna politika podržava postizanje cjenovne stabilnosti i ekonomskog rasta samo

ako to ne ugrožava stabilnost cijena. MMF sugerira da cilj monetarne politike treba biti

dugoročni cilj, koji je moguće ostvariti instrumentima monetarne politike poput

cjenovne stabilnosti ili neinflatornog rasta.3 Razlike u ciljevima mogu se objasniti i

razlikama u okruženju u kojem centralne banke provode monetarnu politiku. Sasvim je

jasno da će instrumenti finog reguliranja dati bolje rezultate u dijelovima razvijenog

financijskog tržišta, kakav postoji u razvijenim zemljama, nego u područjima

financijskog tržišta koje je tek u svojim počecima a javlja se često i prisutno je u

zemljama u razvoju. Najvažnije razlike u okruženju koje mogu utjecati na definiranje

ciljeva i provođenje monetarne politike odnose se još i na veličinu zemlje, prag

otvorenosti zemlje, režim deviznog tečaja, kredibilitet kreatora ekonomske politike,

3 Lovrinović, I., Ivanov, M.; Monetarna politika, RRIF Plus d.o.o., Zagreb, 2009, str. 203, 204.

9

nezavisnost središnje banke, prag ekonomske razvijenosti, eventualne inflacijske

epizode iz prošlosti, prisustvo dolarizacije (formalne ili neformalne).4

Analizirajući ciljeve centralnih banaka, može se utvrditi da su osnovni ciljevi FED-a

postizanje potpune zaposlenosti, ekonomski rast te ostvarivanje umjerenih dugoročnih

kamatnih stopa. FED nikad nije imao numerički definiranu ciljanu stopu inflacije.

Nasuprot američkoj središnjoj banci (FED-u), hrvatska središnja banka (HNB) za glavni

cilj ima postizanje i održavanje stabilnosti cijena.

2.3. STRATEGIJA I INSTRUMENTI PROVOĐENJA MONETARNE POLITIKE

CENTRALNIH BANAKA

Svaka centralna banka primjenjuje drugačiju strategiju u provođenju monetrane politike.

Nakon što donese odluku o ciljevima, centralna banka bira niz varijabli na koji će

utjecati. Te varijable se nazivaju posrednim ciljevima (intermedijarnim) i one

neposredno utječu na stopu zaposlenosti i nivo cijena, a to mogu biti npr. monetarni

agregati (M1,M2,M3) ili kamatne stope. Međutim, instrumenti centralne banke nemaju

neposredan utjecaj ni na te posredne komponente. Zato centralna banka bira i koristi i

niz drugih varijabli koji se nazivaju operativnim ciljevima ili instrumentalnim ciljevima

kao što su agregati rezervi ili kamatne stope na koje može utjecati. Korištenjem

posrednih i operativnih veličina, ona može brzo procijeniti, primjenjuje li dobru politiku

te nalazi li se na pravom putu umjesto da čeka pravi ishod. Postoje dvije vrste varijabli

na koje centralna banka može utjecati a to su kamatna stopa i monetarni agregati. FED

uvažava 3 kriterija za izbor varijable koja će biti posredni čimbenici. Centralna banka

mora biti u mogućnosti da je kontrolira a njezin utjecaj na krajnji cilj mora biti

predvidljiv.

Danas u 21. stoljeću instrumenti monetarne politike znatno su modificirani u odnosu na

one koji su korišteni tijekom prošlog stoljeća.

4 Ibidem

10

Do kraja 20. stoljeća nacionalne središnje banke zemalja s razvijenim tržišnim

gospodarstvom koristile su se s tri tradicionalna instrumenta monetarne politike5:

1. diskontnom politikom,

2. politikom otvorenog tržišta i

3. politikom obvezne rezerve.

U praksi manje razvijenih tržišnih ekonomija, posebice u praksi socijalističkih i

komunističkih država uobičajeno je korišten četvrti tradicionalan instrument monetarne

politike pod nazivom selektivna kreditna politika.

U nastavku ćemo dati kratki pregled i analizu pojedine mjere.

Diskontna politika ili politika diskontnog prozora predstavlja nastariji instrument

monetarne politike središnjih banaka. Razvila se u još razdoblju zlatnog standarda kao

prateći instrument njegova funkcioniranja temeljenog na zlatnom pokriću izdanih

novčanica. Ovisno o kretanju zlata iz zemlje ili u zemlju, diskontna stopa se spuštala i

dizala, pa je rezultat bio višestruk. Prvobitni mehanizam diskontne politike sastojao se u

reguliranju visine diskontne stope, odnosno kamatne stope uz koju nacionalne središnje

banke odobravaju ostalim bankama kredite uz zalog mjenice. Otud i njezin alternativni

naziv eskontna politika, uvriježen u monetarnoj praksi Njemačke, Francuske i drugih

europskih država prije priključenja monetarnoj uniji.

Pod nazivom diskontna politika tradicionalno se podrazumijevalo ne samo

manipuliranje visinom diskontne stope već i određivanje rokova, limita i ostalih uvjeta

reeskonta robnih mjenica i drugih vrijednosnica na temelju kojih su se banke zaduživale

kod središnje banke. Središnje banke mogle su uvesti načelo reeskontiranja samo

„prihvatljivih“ mjenica, kao što su vlastite mjenice ili mjenice koje služe za osiguranje

kredita trgovini, poljoprivredi i sl., čime se posredno, diskontnom politikom, provodila i

selektivna (kvalitativna) kontrola kredita.

Manipuliranje visinom diskontne stope dobar je instrument reguliranja unutarnjih

kreditnih odnosa u uvjetima gdje je bankarski sustav tome prilagođen. S druge strane,

svojim vanjskim djelovanjem, česte promjene diskontne stope mogu, osim pozitivnih,

izazvati i negativne učinke, zbog kojih promjene referentnog kamatnjaka mogu za

5 Lovrinović, I., Ivanov, M., op. cit. str. 209.

11

privredu biti od većeg rizika nego od koristi. Povećanje diskontne stope odašilje signal

restriktivnosti monetarne politike6.

Za razliku od razdoblja zlatnog standarda koji su karakterizirali automatizam

uspostavljanja ravnoteže u bilanci plaćanja, sloboda uvoza i izvoza zlata pri

međunarodnoj razmjeni te sloboda kovanja i prekivanja zlata za privatni račun,

suvremeni novčani sustav sklon je brojnim nestabilnostima među kojima je tipična

pojava inflacije ( ili rjeđe deflacije). Iako je inflacija uobičajeno monetarna pojava, u

suvremenom novčanom sustavu ona se ne javlja kao jednostavni rezultat novog priljeva

zlata i emisije novčanica, već kao složena pojava proizašla iz spleta nepovojnih

okolnosti. Kako u suvremenom novčanom sustavu nema automatizma „nevidljive

ruke“7 zbog kojega brzo nestaju povremene pojave inflacije ili deflacije, manipulacije

diskontnom stopom predstavljaju, s jedne strane, vrlo efikasan instrument stabilizacije

unutarnjih kretanja, a s druge, vrlo rizičan instrument s aspekta čimbenika vanjske

nestabilnosti.

Dok je do Velike depresije ( 1929.-1933.) diskontna politika bila najvažniji i gotovo

jedini instrument monetarne regulacije, njezino značenje u monetarnoj regulaciji bitno

je smanjeno razvojem operacija na otvorenom tržištu.8

Politika otvorenog tržišta danas predstavlja najvažniji instrument monetarne politike

kojim raspolažu središnje banke u zemljama s razvijenim financijskim sustavom.

Plasman i kupovina vrijednosnica na otvorenom tržištu provode se sustavom aukcija,

čiji je inicijator i organizator središnja banka.

Kao kupci i prodavatelji vrijednosnica javljaju se ovlašteni primarni dileri, a to su u

pravilu velike banke, te posredno institucionalni investitori. Primarni dileri kupuju na

otvorenom tržištu za svoj i tuđi račun te dalje rasprodaju, dok se institucionalni

investitori državnim obveznicama najčešće koriste kao unosnim oblikom plasmana

prikupljenog kapitala. Budući da državne vrijednosnice predstavljaju visoko likvidni

financijski instrument koji ujedno nosi solidan nerizični prinos, postoji velik interes za

njihovu kupovinu i razvijeno sekundarno tržište. Sigurnost vrijednosnica zajamčena 6 Restriktivna monetarna politika dovodi do smanjenja novčane mase, povećanja kamtnih stopa, smanjenja investicija i BDP-a te smanjenja zaposlenosti. 7 Adam Smith je utvrdio da slobodno djelovanje tržišta daje optimalne rezultate ako ga nitko ne sputava. Optimalni efekti se ostvaruju automatski. 8Kulić, S.: Monetarna vlast, monetarni sustav i monetarna politika RH u jedinstvu vlasti u RH, Interna

predavanja Zagreb, str. 43, 2011.

12

ugledom države te visoka likvidnost sekundarnog tržišta glavni su razlog zbog kojeg se

primjena operacija na otvorenom tržištu veže upravo uz državne vrijednosnice, a tek

eventualno i uz druge financijske oblike.

Bit provođenja operacija na otvorenom tržištu vezana je uz upravljanje likvidnošću

bankovnog financijskog sustava na dnevnoj, tjednoj, mjesečnoj i višemjesečnoj razini.

Ovisno o namjeri središnje banke i potrebi povećanja ili smanjenja likvidnosti, središnje

banke kupuju državne vrijednosnice od poslovnih banaka ili prodaju državne

vrijednosnice poslovnim bankama.

Politika otvorenog tržišta može se provoditi na tržištu novca putem trezorskih zapisa

(zbog kraćeg roka dospijeća i visoke likvidnosti tržišta novca daleko su zastupljeniji u

bilancama poslovnih banaka) i na tržištu kapitala putem državnih obveznica.

Politiku otvorenog tržišta, kao instrument fine prilagodbe likvidnosti i kretanja

kamatnih stopa, karakterizira nekoliko prednosti u odnosu na ostale instrumente

monetarne regulacije:9

središnja banka ima potpunu kontrolu nad provođenjem aukcija na otvorenom

tržištu i diskrecijsko pravo nad određivanjem iznosa, kamatnjaka i drugih uvjeta

pod kojima se provode operacije,

prodaja ili kupnja vrijednosnih papira može se obaviti brzo ili sporo te

ograničenim ili velikim iznosima,

administrativne procedure provođenja su vrlo jednostavne,

operacije na otvorenom tržištu omogućuju središnjoj banci kompenziranje

eventualnih nepoželjnih efekata prevelike prodaje ili kupnje vrijednosnih papira,

jer postoji mogućnost ponovne kupnje ili prodaje istih ili drugih vrijednosnica,

operacijama na otvorenom tržištu izbjegava se učinak najave, kakav na primjer

izravno izaziva svaka promjena diskontne stope ili stope obveznih rezervi,

tijekom provođenja operacija banke i ostali sudionici financijskih tržišta nisu

svjesni namjera središnje banke, budući da ona može istodobno jednim

sudionicima prodavati vrijednosnice, a od drugih ih kupovati,

kako su državne vrijednosnice najvažniji instrument kojim se trguje na

otvorenom tržištu, operacijama na otvorenom tržištu postiže se veća

9 Lovrinović, I., Ivanov, M., op. cit. str. 209.

13

koordinacija mjera monetarne politike i mjera fiskalne politike te postiže veća

efikasnost upravljanja javnim dugom.

Središnje banke često primjenjuju mehanizam kupnje vrijednosnica uz sporazum o

reotkupu (REPO sporazum) kojim se diler koji prodaje obveznice središnjoj banci

obvezuje da će određenog dana po određenoj cijeni i uz dogovoreni kamatnjak ponovno

otkupiti te iste vrijednosnice. Instrumentom obratni repo središnja banka djeluje u

smjeru povećanja likvidnosti banaka ( potiče pad kamatnjaka na međubankovnom

tržištu). Repo i obrnuti repo su vrlo pogodni instrumenti za neutraliziranje neželjenih

privremenih promjena likvidnosti banaka ili likvidnosti ostalih subjekata, do kojih

dolazi zbog novčanih tokova nad kojima središnja banka nema izravnu kontrolu.

Središnje banke mogu operacijama na tržištu djelovati i na ostvarenje dugoročnih

ciljeva, kao što su suzbijanje inflacije ili ublažavanje deflacije i recesije. U tu svrhu se

koriste operacijama izravne kupnje ili izravne prodaje vrijednosnica.

Politika obveznih rezervi sastoji se u određivanju stope obvezne rezerve i drugih uvjeta

koji određuju visinu obveznih rezervi koje poslovne banke trebaju obračunati i izdvojiti

na depozite. U pravilu središnje banke određuju jedinstvenu stopu obvezne rezerve, iako

katkada primjenjuju sustav diferenciranih stopa s obzirom na vrstu i visinu depozita.

Obvezna rezerva izdvaja se na poseban račun kod središnje banke, čime se osigurava

stabilnost bankovnog sustava. Naime, iako se trenutačna nelikvidnost pojedine banke

može lako namiriti zaduživanjem na tržištu novca, bankarski sustav kao cjelina uvijek

treba držati određene rezerve kao pokriće ( dijela) depozita svojih komitenata. U tom

smislu ukupna sredstva obveznih rezervi predstavljaju svojevrsnu zaštitu deponenata od

rizičnog ponašanja banaka, odnosno smanjujući kreditni potencijal banaka sprečavaju

prekomjerno odobravanje kredita. Druga i važnija uloga obvezne rezerve vezana je uz

obuzdavanje pretjerane kreditne aktivnosti poslovnih banaka, odnosno izbjegavanje

situacije da pretjerana količina novca u optjecaju izazove inflaciju.

Visinu stopa obvezne rezerve administrativno propisuje središnja banka ovisno o

monetarnoj situaciji na tržištu i stupnju zasićenosti novčanim sredstvima.

Nepoželjna značajka obvezne rezerve je da ona predstavlja svojevrsno fiskalno

opterećenje koje središnja banka nameće poslovnim bankama. Zbog brzog i učinkovitog

14

djelovanja, politika obvezne rezerve važan je instrument monetarne politike u praksi

svih središnjih banaka.

Njezino značenje posebno dolazi do izražaja u zemljama s manje razvijenim

financijskim sustavom, gdje se ne može uspješno implementirati politika otvorenog

tržišta. Takvu situaciju nalazimo u monetarnom sustavu Republike Hrvatske gdje

obvezna rezerva predstavlja glavni instrument restriktivnog djelovanja središnje banke,

usmjerenog na očuvanje stabilnosti cijena i financijskog sustava.

Selektivna kreditna politika predstavlja poticaj razvoju pojedinih djelatnosti, tvrtki ili

zemljopisnih regija od strane centralne banke. Ovaj instrument je usko povezan s

ciljevima donesene ekonomske politike zemlje. Ovom politikom centralna banka

kontrolira usmjeravanje i namjensko korištenje novokreiranog novca u one djelatnosti

proizvodnje i prometa kojima je dan prioritet radi ostvarenja gospodarskog rasta.

15

3. SUSTAV FEDERALNIH REZERVI

U trećem poglavlju govoriti ćemo o važnosti američkog Sustava rezervi. O njegovom

povijesnom razvoju te ciljevima i instrumentima FED-a kao sukreatora monetarne

politike SAD-a10.

FED (Federal Reserve District) ili Sustav federalnih rezervi je privatna institucija koja

je ovlaštena za regulaciju i kontrolu financijskih i monetarnih institucija i tržišta u SAD-

u. Utemeljen je 1913. godine Zakonom o FED-u. Isprva nije bio dobro prihvaćen jer je

smatran oblikom centralizirane vlasti. U to vrijeme SAD-om su vladali

bankovni bankroti, gubitci deponenata, a 1907. godine, bili su toliko izraženi da je

potreba za stvaranjem središnje banke bila neminovna.

U vrijeme kad je osnovan FED, većina zemalja već je imala emisijsku banku (Engleska

i Švedska od 17. stoljeća) ali su te banke bile različitog porijekla od FED-a. Te su

banke bile privatne i bavile su se financiranjem problema kraljeva, da bi se tijekom

vremena razvile u moderne emisijske banke, te postale javne institucije. FED je

konstituiran u emisijsku banku koja vodi monetarnu politiku SAD-a decentralizirano

koliko god je to moguće.

U nastavku će se reći nekoliko bitnih činjenica o nastanku i razvoju FED-a kroz

povijest.

3.1. POVIJESNI RAZVOJ FED-A

U 19. stojeću gotovo monopolsku moć imala je Bank of England, upravo zbog niza

negativnih iskustava američki osnivači bili su protiv ustanovljenja centralne banke,

imala ona privatno ili državno upravljanje. Potpora tome bila je želja postojećih banaka

za izbjegavanjem dominacije snažne narodne banke i pretpostavke nadmoći državnih

nad federalnom vlasti. Kao posljedica toga, bankarstvo su regulirale države pojedinačno

do 1863. godine uz izuzetke razdoblja Prve i Druge narodne banke SAD-a.

Kongres je izdao povelju (registraciju) Prvoj narodnoj banci SAD 1791. godine. Prva je

narodna banka SAD-a donekle preuzela mnoge funkcije centralne banke. Ona je mogla

10 Mishkin, S. Frederich,: Ekonomija novca, bankarstva i financijskih tržišta, Mate, 2006, str. 376-380.

16

kontrolirati moć državnih banaka nad izdavanjem novčanica i davanjem zajmova. Kad

je Prva narodna banka odlučila davati više zajmova privatnim strankama, rezerve

državnih banaka su se povećale. Kad je smanjila svoje zajmove, rezerve državnih

banaka su se smanjile. Ona je također koristila svoju nadmoć nad državnim bankama na

drugi način. Ako je Prva narodna banka SAD-a posjedovala novčanice državnih banaka,

mogla ih je zadržati (ili isplatiti) i tada državne banke koje su izdale te novčanice nisu

morale smanjiti svoje rezerve srebra i zlata. U suprotnom, ako ih je Prva narodna banka

željela dati na iskup bankama koje su ih izdale, banke koje su izdale te novčanice

morale su ih isplatiti u srebru ili zlatu; njihove su se rezerve zbog toga smanjile.

Prva narodna banka SAD-a bila je profitabilna, s prosječnom stopom prinosa od 8 posto

godišnje za njezine investitore. Međutim, kad joj je trebalo produljiti povelju

(registraciju) 1811. godine, Kongres to nije učinio. Bilo je mnogo razloga za to. Jedan

od najvažnijih bio je taj što je tijekom njezina dvadesetogodišnja postojanja, vlasništvo

nad dijelom dionica banke došlo u ruke stranaca. Kao danas, Amerikanci su se bojali

pretjerane strane kontrole nad privredom. To mišljenje je prevladavalo osobito onda kad

se Prvu banku pokušavalo učiniti centralnom bankom. Njezini su protivnici tvrdili da će

Prva narodna banka SAD-a obeshrabriti rast državnih banaka redovitim iskupom

državnih novčanica za zlato i srebro.

Tijekom rata 1812. godine (drugi rat protiv Britanaca), mnogi od američkih vođa

uvjerili su se da vlada SAD-a treba ustanovu centralnog bankarstva u vremenima

krize11. Stoga je federalna vlada 1816. godine dala dvadesetogodišnju povelju

(registraciju) Drugoj narodnoj banci SAD-a koja je pružala usluge poslovnog

bankarstva ekonomiji kao i usluge centralnog bankarstva bankarskom sustavu. Poput

Prve narodne banke, ona je regulirala državne banke davanjem novčanica i obveznica

koje su one izdale njima na iskup i promjenom količine zajmova koje je stvarala.

Mnogi su Amerikanci s nepovjerenjem gledali na moćnu Drugu narodnu banku. Neki su

je okrivljivali za financijsku paniku 1819. godine. Daljnje neraspoloženje prema banci

javilo se za vrijeme mandata razmetljivog i moćnog predsjednika Druge narodne banke,

Nicholasa Biddlea. Pred kraj Biddleova mandata, na djelu su bile snažne političke sile

koje su željele osigurati ukinuće povelje (registracije) Druge narodne banke. Izbor

Andrewa Jacksona (1767. – 1845.) za predsjednika SAD-a 1828. godine uvećao je 11 Ibidem

17

probleme Druge narodne banke. Činjenica da je „heroj New Orleansa“ iz Tennesseea

(Andrew Jackson) koji se kao general istaknuo u obrani New Orleansa u ratu protiv

Britanaca 1812. godine, porazio na izborima Henryja Claya, zagovornika Druge

narodne banke, bio je samo dio problema. Osim toga, većina menadžera i službenika

Druge narodne banke tijekom kampanje javno se očitovala protiv Jacksona i njegove

stranke. Također je važna činjenica bila da je Jackson, koji je ranije gotovo bankrotirao

zbog špekulativnih trgovanja zemljištem i time razvio snažno nepovjerenje prema

bankama, vjerovao kako Narodna banka provodi najkorumpiraniji utjecaj na američki

život. Jackson je optuživao Drugu narodnu banku za monopoliziranje američkih

financija. To je pripremilo polje za „bankovni rat“ između Jacksona i Biddlea. Na

posljetku, Biddleova najveća politička pogreška bila je što je požurio s pokretanjem

postupka za obnovu povelje (registracije) narodne banke četiri godine prije njezina

završetka 1836. godine. On je time želio osigurati obnovu povelje i istim potezom

ugroziti Jacksona na izborima 1832. godine. Kongres je obnovu povelje Druge narodne

banke shvaćao prihvatljivom, a Jacksonovi pokušaji da proglasi obnovu povelje

neustavnom nisu zaustavili glasovanje Kongresa 3. srpnja 1832. godine o obnovi

povelje Narodnoj banci.

Jacksonov odgovor bio je za njega karakterističan i možda jedan od najizražajnijih;

potpredsjedniku Martinu Van Burenu je rekao: „Banka, gospodine Van Buren, me

pokušava ubiti, no ja ću ubiti nju“. 10. srpnja 1832. godine Jackson je stavio veto na

zakon koji je trebao obnoviti povelju, a Kongres nije uspio nadjačati njegov veto.

Obnova Druge narodne banke postala je glavnom temom izbora 1832. godine, koje je

Jackson dobio s lakoćom. Nakon izbora, Jackson je podigao sve federalne depozite iz

narodne banke i uložio ih u odabrane državne banke, zvane banke „ljubimice“.12

Prestanak Druge narodne banke SAD-a 1836. godine sa sobom je donio mnoge

promjene na američkoj bankarskoj sceni. Inflacija se povećala i trajala između 1834. i

1837. godine. Kriza se javila u razdoblju od kraja 1839. godine do 1843. godine. Mnogi

povjesničari vjeruju ds su inflacija i ekonomska kriza koja se nakon toga pojavila

uzrokovana padom Druge narodne banke SAD-a. Između 1836. godine i ustanovljenja

državnog bankarskog sustava 1863. godine, postojale su dvije vrste banaka SAD-a.

12

Miller, R. L., VanHoose, D. D.: Moderni novac i bankarstvo, Mate, Zagreb, 1997., str. 366.

18

Jedne su bile privatne (s potpunom odgovornošću), neinkorporirane (neregistrirane kao

trgovačka društva s ograničenom odgovornošću), a druge inkorporirane (registrirane

kao trgovinska društva s ograničenom odgovornošću) poveljama državnih vlada.

Privatne banke ponašale su se na isti način kao inkorporativne banke tijekom tog

razdoblja.

Državna zakonodavstva u državama Michigan i New York donijela su 1837. i 1838.

godine zakone o slobodnom bankarstvu. Razdoblje slobodnog bankarstva trajalo je sve

do 1863. godine. To razdoblje nije bilo razdoblje laissez-faire bankarstva13. Slobodno

bankarstvo je dobilo naziv prema slobodi ulaska u sektor. Tijekom rata, Unija i

konfedencija imale su različite valute i bankarske ustanove. Kako je vlada Unije

postojala sve uvjerenija u pobjedu 1863. I 1864. godine, Kongres Unije donio je zakon

koji je promijenio američke monetarne i bankarske odnose. Godine 1864. Kongres

Unije donio je zakon o nacionalnom bankarstvu14. Nadalje, javnost i njihovi

predstavnici pripisivali su velik dio krivnje za ekonomsku krizu prethodnom

predsjedniku Herbertu Hooveru (1874. – 1964.) i njegovoj vladi. Kao posljedica toga,

Kongres je donio nekoliko bankarskih zakona koji su proširili djelokrug federalnog

nadzora nad financijskim sustavom, poput Glass-Steagalova zakona iz 1933. godine i

ostalih zakona o kojima je već bilo riječi. Jedan od važnih zakona koje je Kongres donio

tridesetih godina, bio je Zakon o bankarstvu iz 1935. godine. Današnja struktura FED-a

zacrtana je tim zakonom.

Među ostalim, Zakon o bankarstvu iz 1935. godine značajno je izmijenio Zakon o

sustavu federalnih rezervi. Kao prvo, dao je Odboru FED-a novi službeni naziv, Odbor

guvernera Sustava federalnih rezervi, pa su članovi Odbora formalno „guverneri“

sustava. Da bi se izbjegla zabuna, Kongres je preimenovao glavne službenike područnih

banaka FED-a, koji su prije bili „guverneri“ područnih banaka, u „predsjednike“

područnih banaka.

Kao drugo, Kongres je isključio ministra financija i kontrolora banaka iz Odbora.

Nadalje, predsjednik je dobio moć imenovanja, uza suglasnost Senata, svih guvernera

FED-a, uzimajući u obzir regionalne razlike u podrijetlu imenovanih. Od ukupno sedam

13od fran. riječi što znači pustite neka svatko čini što hoće i neka sve ide svojim tokom" glavna je gopodarska doktrina kapitalizma 18. i 19. stoljeća a smisao joj je neograničena sloboda konkurencije, nemiješanje države u ekonomska pitanja. 14 Miller, R. L., VanHoose, D.D., op. cit., str. 367.

19

članova Odbora guvernera nije smjelo biti više od četiri člana iste političke stranke. Kao

treće, zakon iz 1935. godine, produljio je mandat guvernera Odbora guvernera na 14

godina; članovi bivšeg Odbora Sustava federalnih rezervi imali su mandat od 10 godina.

Kongres je odredio da se mandati guvernera preklapaju na taj način da se novi guverner

bira svake dvije godine. Kongres je nadalje ovlastio predsjednika da imenuje, od

postojećih guvernera ili novim imenovanjem, predsjednika i potpredsjednika Odbora.

Obojica na tom mjestu imaju mandat od četiri godine i mogućnost reizbora na drugih

četiri godine.15

Kao četvrto, zakon iz 1935. godine, dopustio je Odboru guvernera da mijenja stopu

obvezne rezerve u okvirima koje postavi Kongres. Ta je promjena omogućila Odboru u

Washingtonu značajnu moć koju nemaju predsjednici područnih banaka Sustava

federalnih rezervi.

Kao peto, sljedeći korak prema centraliziranoj moći nad vođenjem monetarne politike

Odbora guvernera bila je odredba zakona koja je dala Odboru guvernera posljednju riječ

glede eskontnih stopa FED-a. Iako su područne banke FED-a mogle pojedinačno

pojedinačno predlagati promjene svojih eskontnih stopa, Odbor u Washingtonu je

trebao te promjene dopustiti ili zabraniti.

Na posljetku, da bi se formalizirala FED-ova trgovina državnim vrijednosnicama,

Kongres je ustanovio dvanaestočlanu komisiju Sustava federalnih rezervi, Federalni

komitet za operacije na otvorenom tržištu (FOMC) koja je sastavljena od Odbora

guvernera i pet predsjednika područnih banaka Sustava federalnih rezervi.

Nakon donošenja Zakona o bankarstvu iz 1935. godine, došlo je do postupnog prijelaza

moći unutar FED-a s područnih banaka na Odbor guvernera. Danas je ta moć

prvenstveno centralizirana u Odboru guvernera, premda predsjednici područnih banaka

FED-a i dalje imaju značajnu moć unutar FED-a.

Tijekom Drugog svjetskog rata, Odbor guvernera FED-a, pod vodstvom predsjednika

Marrinera Ecclesa od 1934. do 1948. godine, implicitno je postao produljena ruka

Ministarstva financija SAD-a. Da bi pomogao napore Ministarstva financija da financira

ogromni ratni angažman, FED je pritom sudjelovao na taj način što je kupovao i

15

Hixon, W., F.: Triumph of the Bankers: Money and Banking in the Eighteenth and Nineteenth

Centuries, London:Praeger, 1993, str, 396, 397.

20

prodavao državne vrijednosnice u dovoljnim količinama kako bi „vezao“ kamatnjak na

državne obveznice na niskoj i gotovo konstantnoj razini.

FED-ova suradnja i pomoć tijekom rata također je popravila njgovu sliku u vladi i izvan

nje. Do kraja četrdesetih, međutim, razvile su bojazni unutar FED-a da previše suradnje

ugrožava FED-ovu čuvanu neovisnost. FED je postigao prijateljski sporazum s

Ministarstvom financija u ožujku 1951. godine, poznat pod imanom Sporazum Sustava

federalnih rezervi i Ministarstva financija 1951, godine, kako bi prekinuo dotadašnju

praksu. Mnogi ekonomisti označavaju taj datum kao početak doista neovisnog vođenja

monetarne politike u moderno vrijeme.

Zakon o deregulaciji depozitnih institucija i monetarnoj kontroli (DIDMCA) iz 1980.

godine donio je značajne promjene u FED-ovoj strukturi. Prije 1980. godine, samo su

nacionalne poslovne banke i državne poslovne banke koje su to željele postale bankama

članicama Sustava federalnih rezervi. To članstvo, koje je zahtijevalo da banke članice

kupe i posjeduju dionice FED-a, izlagalo je banke članice FED-ovu regulatornom

nadzoru i od banaka članica zahtijevalo da drže rezerve u banci FED-a na njihovu

području. Članstvo je također omogućavalo bankama članicama usluge FED-a, poput

prebijanja (kliringa) čekova i eskontnih zajmova FED-a, po subvencioniranim cijenama

i kamatnjacima. Državne monetarne vlasti regulirale su sve preostale poslovne banke

koje nisu bile članice FED-a, a druge državne i federalne ustanove regulirale su

štedionice; te depozitne institucije koje nisu bile članice Sustava time nisu imale

neposrednog pristupa FED-ovim uslugama i zajmovima. Kako bi dobile te usluge

posredno, one su održavale odgovarajuće veze s poslovnim bankama koje su pripadale

FED-u.

DIDMCA je ukinuo tu strukturu. On je odredio da sve federalno osigurane depozitne

institucije moraju ispunjavati obvezu držanja rezervi FED-a. Zauzvrat, DIDMCA je

omogućio svim tim depozitnim institucijama pristup uslugama FED-a (Kongres je još

naredio FED-u da zaračunava „tržišnu cijenu“ za te usluge) i njegovim eskontnim

zajmovima. Stoga je taj zakon značajno proširio FED-ovu vlast nad ukupnim rezervama

bankarskog sustava, učvršćujući time utjecaj na količinu novca u optjecaju.16

16Symons, E., L., Jr.; White, J., J.: Banking Law: Selected Statutes and Regulations, 3th edition, West Publishing Company, USA, 1990, str. 205.

21

3.2. CILJEVI MONETARNE POLITIKE FED-A

U ovom dijelu analizirati će se ciljeve FED-a i njihova uloga na američku ekonomiju i

tržište.

Analizirajući ciljeve centralnih banaka, može se utvrditi da su osnovni ciljevi FED-a

postizanje potpune zaposlenosti, ekonomski rast te ostvarivanje umjerenih dugoročnih

kamatnih stopa. FED nikad nije imao numerički definiranu ciljanu stopu inflacije.

Zakon o zaposlenosti iz 1946. godine i Zakon o punoj zaposlenosti i uravnoteženom

rastu iz 1978. godine ( poznatiji kao Humphrey-Hawkinsov zakon) obvezuju američku

vladu na promicanje visoke zaposlenosti u skladu sa stabilnom razinom cijena.

Visoka stopa zaposlenosti najvažniji je cilj FED-a. Važnost ovog cilja očituje kroz 2

osnovna razloga; ukoliko je stopa nezaposlenosti visoka to dovodi do velikih nevolja za

stanovništvo, obitelji pate od financiskih poteškoća, dovodi do gubitka osobnog

samopoštovanja i porasta kriminala (iako je ovaj posljednji zaključak prilično

kontroverzan), i kada je nezaposlenost visoka, gospodarstvo se suočava i sa resursima

koji nisu u funkciji ( poput zatvorenih tvornica i nekorištene opreme) a to sve utječe na

smanjenje outputa odnosno na manji BDP.

Cilj visoke zaposlenosti se ne bi trebao orijentirati na stopu nezaposlenosti jednaku nuli,

nego stopi iznad nule konzistentnom s punom zaposlenošću, tj situacijom kada je

potražnja za radnom snagom jednaka ponudi radne snage a to se naziva prirodnom

stopom nezaposlenosti. Prema sadašnjim procjenama, prirodna stopa nezaposlenosti

kreće se između 5 i 6%, ali i oko ovih procjena postoji značajna nesigurnost i

neslaganje. Moguće je i da prikladna državna politika, poput pružanja boljih informacija

o slobodnim radnim mjestima ili programa za radno usavršavanje, smanji prirodnu

stopu nezaposlenosti.

Ekonkomski rast kao drugi cilj usko je povezan sa visokom stopom zaposlenosti.

Poslovne organizacije će investirati u kapitalna dobra radi poboljšanja produktivnosti i

gospodarskog rasta kada je stopa nezaposlenosti niska. To je svrha tzv. supply-side

ekonomske politike17, koja se zalaže za poticanje ekonomskog rasta davanjem

17 Od engleske riječi supply- side economics a predstavlja ekonomiju obujma. Dva osnovna obilježa škole ponude su zagovaranje poticaja i zagovaranje velikog smanjenja poreza.

22

poduzećima poreznih poticaja za investiranje u tvornice ili opremu, ili poticanjem

poreznih obveznika da više štede.

Ostvarivanje umjerenih dugoročnih kamatnih stopa predstavlja sljedeći cilje monetarne

politike FED-a.

Stabilnost kamatnih stopa je poželjna jer njihova fluktuacija može dovesti do

neizvjesnosti u privredi te otežava planiranje. Fluktuacije kamatnih stopa, koje utječu na

spremnost potrošača za kupnjom kuća mogu npr., otežati donošenje odluka potrošača o

vremenu kupnje kuće, ali i planova građevinskih poduzeća koliko kuća da sagrade. Rast

kamatnih stopa dovodi do rasta odbojnosti prema središnjim bankama poput FED-a i

sve većih želja za smanjenjem njihove moći.

Financijske krize mogu onemogućiti financijska tržišta da usamjeravaju sredstva

ljudima s produktivnim investicijskim projektima, što može dovesti do kontrakcije

gospodarske aktivnost. Promocija stabilnog financijskog sustava u kojem se izbjegavaju

financijske krize je, stoga, važan cilj središnje banke. FED je stvoren kao odgovor na

bankarsku krizu 1907. godine radi promicanja financijske stabilnosti. Na stabilnost

financijskih tržišta utječe i stabilnost kamatnih stopa jer fluktuacije kamatnih stopa

stvaraju neizvjesnost za financijske institucije. Porast kamatnih stopa dovodi do velikih

gubitaka kod dugoročnih obveznica i hipotekatnih kredita, a ti gubici mogu izazvati

propast financijskih institucija koje njima raspolažu. Sve izraženije fluktuacije kamatnih

stopa bile su naročito velik problem za štedno-kreditne zadruge i štedionice, od kojih su

se mnoge suočile s velikim financijskih problemima 1980-ih i početkom 1990-ih.

23

3.3. STRUKTURA FED-A U ovom dijelu analizirati će se organizacijska struktura FED-a te važnost banaka

rezervi u njegovoj organizacijskoj strukturi.

Sustav federalnih rezervi sastoji se od:18

1. Odbora (vijeća) guvernera,

2. Dvanaest područnih banaka Sustava federalnih rezervi,

3. Banaka članica,

4. Ostalih depozitnih institucija

U samom sustavu postoje druge važne grupe:

1. Federalni komitet za operacije na otvorenom tržištu,

2. Federalni savjetodavni sabor (FAC),

3. Službenici sustava federalnih rezervi.

U nastavku će se analizirati svaka komponenta te njihove najvažnije značajke.

Vrlo važna komponenta uspješnog funkcioniranja federalnog sustava rezervi jest upravo

njegova struktura. Vijeće Guvernera koje je smješteno u Washingtonu pruža vodstvo

cijelog sistema. Ono se nalazi na vrhu hijerarhije sustava. Još se naziva Vijeće

federalnih rezervi. Sastoji se od 7 članova odabranih od predsjednika države i

potvrđenih od senata. Guverneri služe 14 godina, s time da se predsjednik i

potpredsjednik izabiru svakih 4 godine i mogu se ponovno izabrati ovisno o

vremenskim ograničenjima izdržavanja mandata.

Neke od dužnosti tog vijeća su vođenje monetarne politike, analiza domaćeg i

međunarodnog gospodarstva, vođenje povjerenstva koja proučavaju izdavanje novca,

kao što su zakoni o komercijalnom bankarstvu i elektroničkom poslovanju. Vijeće

također kontrolira industriju financijskih servisa, administrira određene regule o zaštiti

potrošača, i nadgleda nacionalni platni sistem. Također nadgleda aktivnosti banaka

rezervi, te određuje razinu diskontne stope.

Najvažnija uloga Vijeća guvernera jest provođenje politike operacija na otvorenom

tržištu ( FOMC ) koja određuje monetarnu politiku SAD-a. Vijeće čini glasačku većinu

uz još 5 glasova koji dolaze od članova preostalih banaka rezervi. Predsjednik podnosi

18 Leko, V.: Financijske institucije i tržišta, pomoćni materijal za izučavanje, Ekonomski fakultet, Zagreb, 2008, 67-69.

24

izvještaj kongresu dva puta godišnje o ciljevima FED-ove monetarne politike, govori o

raznim drugim pitanjima, te se redovito sastaje sa tajnikom državne riznice.

Vijeće financira svoje operacije kroz procjenu banaka za savezne rezerve radije nego

kroz raspoređivanje od strane kongresa. Njegovi financijski računi se jednom godišnje

revidiraju od strane nezavisne revizorske tvrtke, a također ih revidira i Glavni

računovodstveni ured.

Mreža 12 banaka federalnih rezervi i 25 ogranaka su pod nadzorom Vijeća guvernera.

One su objekti preko kojih upravlja Centralna banka. Svaka od 12 banaka služi jednoj

od 12 regija u kojima su smještene. Svaka je dobila naziv po gradu u kojem se nalazi.

Tako imamo slijedeće banke: Boston, New York, Philadelphia, Cleveland, Richmond,

Atlanta, Chicago, St. Louis, Minneapolis, Kansas City, Dallas, i San Francisco. One

služe državnoj riznici, i ,indirektno, javnosti. Još ih nazivaju '' banka bankara''. Banka

rezervi pohranjuje kovanice i valute, obrađuje čekove i elektronička plaćanja. Također

nadgleda poslovne banke u regiji, uplate i isplate iz državne riznice, prodaje državne

obveznice. Banke rezerva sudjeluju u regionalnim, nacionalnim i internacionalnim

istraživanjima spornih ekonomskih pitanja. Istraživanje ima važnu ulogu u provođenju

buduće monetarne politike jer pruža predsjednicima informacije o nekim gospodarskim

kretanjima. Te informacije njima služe kao podloga za donošenje odluka i glasanje na

sastancima FOMC-a. Banke članice drže dionice u Bankama rezervi i za to primaju

dividende. Za razliku od dioničara u javnim kompanijama, te banke ne mogu prodati te

Fedove dionice.19 Banke rezervi djeluju međusobno sa poslovnim bankama u regiji kroz

ispitivanje i pružanje financijskih servisa i tako pomažu saveznom sistemu da obavlja

svoj posao efikasnije.

19

Thibaut, de Saint Phalle: The Federal Reserve: An Itentional Mystery, New York:Praeger, 1985, str.

207.

25

Slika 1: Prikaz sjedišta regionalnih FED-ova i regija za koje su zaduženi

Izvor: www.federalreserve.gov ( 20.09.2012).

Slika 1. prikazuje sjedišta regionalnih FED-ova i regija za koje su zaduženi.

Oko 38% od 8039 poslovnih banaka u SAD-u su članovi Saveznog sustava rezervi (tzv.

banke članice). Nacionalne banke moraju biti članovi, ovlaštene državne banke mogu

biti članice ako ispune određene zahtjeve. Banke članice su dioničari Banaka rezervi u

svojoj rezervi i kao takve moraju držati 3% svojega kapitala u tim dionicama.

U ostale depozitne institucije koje uz otprilike 3000 banaka članica, oko 17000 drugih

depozitarnih institucija osiguravaju američkim građanima kontrolu depozita i ostale

bankarske servise. Te ostale depozitarne institucije sačinjavaju poslovne banke koje

nisu članice saveznog sistema, štedionice, štedno-kreditne zadruge i kreditne udruge.

Iako formalno nisu dio Saveznog sustava rezervi te institucije su dio regulativnog

sistema, uključujući propisane rezerve, a također imaju pristup servisu za platni promet.

26

Shema 2: Struktura FED-A

Izvor: www.federalreserve.gov (25.09.2013.)

Shema 2. prikazuje strukturu FED-a. Struktura je hijerarhijska s time da postoji velika

međuovisnost između različitih razina hijerarhije. FOMC je zasebni entitet koji čini

tijelo monetarne politike Feda, a u čine ga članovi 1. i 2. razine hijerarhije.

Federalni komitet za trgovinu vrijednosnicama (FOMC) važna je komponenta u

definiranju ponude novca na tržištu.

Operacije na otvorenom tržištu čine glavni instrument djelovanja Sustava federalnih

rezervi. Njima se služi kako bi se provodila politika kojoj je cilj osigurati stabilnu

inflacija, te gospodarski razvoj. Pomoću FOMC-a se određuje ponuda novca na tržištu.

Glasački tim u FOMC-u čine članovi Vijeća guvernera, predsjednik Banke federalnih

rezervi New Yorka, i članovi preostalih četiri Banaka federalnih rezervi koji se redovito

izmjenjuju. Predsjednik Vijeća guvernera predsjeda FOMC-om. Oni se obično sastaju 8

puta godišnje u Washingtonu gdje diskutiraju o stanju Američke ekonomije i

monetarnoj politici. FOMC je primjer međuovisnosti koja je ugrađena u Fedovu

strukturu. Kombinira stručnost Vijeća i 12 Banaka rezervi. Regionalne informacije od

27

direktora Banke za rezerve i savjetničkih skupina donosi privatnom sektoru poglede

FOMC-a i osigurava temeljne inpute za odluke o monetarnoj politici.

3.4. INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE FED-A

Na temelju Ustava SAD-a, Kongres je nositelj najviših ovlasti u procesu emitiranja i

reguliranja količine novca u optjecaju. Kongres je, međutim, Zakonom o Sustavu

federalnih rezervi ( Federal Reserve Act) iz 1913. godine te naknadno usvojenim

amandmanima prenio te ovlasti na Sustav federalnih rezervi. Dakle, FED je odgovoran

za (pro) vođenje monetarne politike u SAD-u. Kao što će se vidjeti u nastavku, pri

izvršavanju te zadaće FED ima na raspolaganju tri ključna instrumenta monetarne

politike, a to su:20

Operacije na otvorenom tržištu,

Diskontna politika,

Obvezne rezerve.

U nastavku će se metodom analize i sinteze te metodom deskripcije objasniti svaki

instrument te njihove uloge i utjecaj na tržište rezervi i na ravnotežnu stopu federalnih

rezervi.21

3.4.1. Operacije na otvorenom tržištu

Operacije na otvorenom tržištu predstavljaju najznačajniji instrument monetarne

politike SAD-a. Pod operacijama na otvorenom tržištu podrazumijeva se kupnja i

prodaja državnih vrijednosnica od centralne banke, tj. FED-a. Državne vrijednosnice u

SAD-u obuhvaćaju mjenice (Treasury bills), zapise (Treasury notes) i obveznice

(Treasury bonds), no operacije na otvorenom tržištu tipično uključuju kupnju i prodaju

mjenica, dakle kratkoročnih državnih vrijednosnih papira. Osim toga, u operacije na

otvorenom tržištu također ubrajamo kupnju i prodaju vrijednosnih papira koje izdaju

državne agencije poput Federal National Mortgage Association ( državna hipotekarna

20 Mishkin, S. Frederich,: Ekonomija novca, bankarstva i financijskih tržišta, Mate, 2006, str. 376-380. 21 Ibidem

28

agencija, popularno nazvana Fannie Mae), te kupnju i prodaju bankarskih akcepata, no

u zanemarivim iznosima.

Kad Sustav kupuje ili prodaje vrijednosnice na otvorenom tržištu, to se izravno

odražava na ekonomiju na sljedeća tri načina:

mijenja se razina rezervi depozitarnih ustanova,

mijenja se cijena, pa prema tome i prihod vrijednosnica,

mijenjaju se ekonomska očekivanja.

Ako FED kupi od neke depozitne ustanove državne mjenice u vrijednosti 1milijun $,

FED će plaćanje izvršiti tako što će povećati saldo na računu rezervi te depozitne

ustanove. To znači da se mijenja struktura aktive navedene depozitne ustanove: ona

sada ima 1 milijun $ manje u državnim mjenicama, a 1 milijun $ više u sredstvima na

račun rezervi kod FED-a.

FED opet bilježi povećanje od 1 milijun $ na strani aktive (kupljenje državne mjenice)

kao i na strani pasive ( obveze prema depozitnoj ustanovi koja je prodala vrijednosnice).

Razina rezervi na račun jedne depozitne ustanove porast će i u slučaju ako FED kupi

trezorsku mjenicu u vrijednosti od 1 milijun $ od privatnog sektora. Dakle, svaki put

kada FED kupuje državne vrijednosnice, rezerve banaka porastu točno za iznos kupnje.

Osim toga, pod uvjetom da druge vrijednosti ostaju nepromijenjene, novčana će masa

porasti za nekoliko puta umnožen iznos kupnje. Takvo povećanje novčane mase može

na kraju dovesti do porasta ekonomske aktivnosti. U skladu s tim možemo zaključiti da

će se u obratnom slučaju, kada FED prodaje mjenicu nekoj depozitnoj ustanovi ili

nebankarskom sektoru, smanjiti ukupna razina rezervi, što uzrokuje všestruko

smanjenje novčane mase te može na posljetku dovesti do pada ekonomske aktivnosti.

Kako FED može izravno utjecati na cijenu nekog vrijednosnog papira, on može i

utjecati i na kamatne stope. FED bi, u načelu, u uvjetima postojanih inflatornih

očekivanja, mogao diktirati promjene kratkoročnih, srednjoročnih ili dugoročnih

kamatnih stopa agresivno kupujući ili prodajući vrijednosnice na njihovim tržištima. Da

bi održao određenu cijenu ( i kamatnu stopu) vrijednosnice, FED ne bi morao činiti

ništa drugo već spremno kupovati ili prodavati svu količinu koju su ostali trgovci voljni

prodati ili kupiti po toj „važećoj“ cijeni (kamati)22.

22 Mishkin, S. Frederich, op.cit., str. 400.

29

„Efekt najave“ ( announcement effect) prisutan je na području operacija na otvorenom

tržištu jednako kao i na području ostalih instrumenata monetarne politike. Burzovni

analitičari, namještenici brokerskih kuća, investitori, financijski direktori kompanija i

mnogi drugi, uključujući sveučilišne profesore, svi oni budno prate operacije na

otvorenom tržištu te prognoziraju utjecaj tih operacija na ekonomske varijable,

prvenstveno na kamatne stope i inflaciju. Na žalost, među ekonomistima ne postoji

potpuna suglasnost o tome na koji će se to točno način promijeniti očekivanja kad dođe

do određenih promjena u operacijama na otvorenom tržištu. Intenzivnija kupnja

vrijednosnica od strane FED-a mogla bi, u jednom smislu, biti shvaćena kao znak

ekspanzivne monetarne politike koja će dovesti do nižih kamatnih stopa, rasta

proizvodnje i investicija, kao i rasta potrošnje. S druge strane, ekspanzivna monetarna

politika mogla bi pružiti osnovu za očekivanja još većeg rasta novčane mase u

budućnosti, odnosno mogla bi potaknuti inflatorna očekivanja. Takva bi očekivanja

navela zajmodavce da na kamatne stope dodaju inflacijsku premiju, što bi značilo rast

nominalnih kamatnih stopa. Osim toga, uvjeti u kojima se očekuje rast inflacije mogu

značajno obeshrabriti investicije i potrošnju.

Premda promjene na području operacija na otvorenom tržištu nužno dovode do

promjena ekonomskih očekivanja, nije moguće predvidjeti sve promjene ekonomskih

očekivanja jer gospodarski subjekti mogu na različite načine tumačiti nastale promjene

na otvorenom tržištu.

Bez obzira na to što može biti cilj koji se želi postići operacijama na otvorenom tržištu,

FED primjenjuje dva osnovna oblika tih transakcija a to su: izravna kupnja ili prodaja,

te kupnja vrijednosnica prema sporazumu o reotkupu ( repurchase agreement,

RP/REPO) i prodaja vrijednosnica uz obvezu ponovnog otkupa, tzv. „obrnuti REPO“23.

Izravna su kupnja ili prodaja vrijednosnica nešto što prirodno možemo očekivati. FED

kupuje ili prodaje državne vrijednosnice na otvorenom tržištu bez ikakvih daljnih

obveza u vezi s tim transakcijama. To znači da ako FED kupi neki vrijednosni papir, on

nije obvezan kasnije ga prodati izvornom prodavatelju; i obrnuto, ako FED proda jedan

vrijednosni papir, tada ga kupac tog vrijednosnog papira nije obavezan nakon nekog

vremena ponovno prodati FED-u.

23 Kidwell, D., S.; Peterson, R., L.; Blackwell, D., W.: Financial Institutions, Markets and Money, Willey, New York., 2003, str. 272.

30

Operacije kupnje i prodaje vrijednosnica na temelju sporazuma o reotkupu (takozvani

REPO i „obrnuti REPO“), drugi je važni tip transakcija; engleski termini; reverse RP,

matched sale-purchase agreement, matched transaction.

U okviru sporazuma o reotkupu, FED kupuje vrijednosnice od dilera, a diler se pri tome

obvezuje da će ponovno otkupiti te iste vrijednosnice određenog dana po određenoj

cijeni.

Takva transakcija zapravo predstavlja kredit koji FED odobrava dileru, pri čemu se

kamatna stopa utvrđuje nadmetanjem između dilera. Kad FED kupuje vrijednosnice od

dilera prema uvjetima sporazuma o reotkupu, takva se transakcija naziva REPO

transakcijom.

Pandan REPO transakciji je obrnuti REPO. U takvoj transakciji FED prodaje

vrijednosnice dileru obvezujući se da će ih ponovno otkupiti određenog dana po

određenoj cijeni, što zapravo predstavlja kredit koji diler odobrava FED-u.

REPO i obrnuti REPO najčešće imaju vrlo kratke rokove dospijeća. FED obično

realizira REPO transakcije u roku kraćem od 15 dana (najčešće 7 dana), a obrnute

REPO transakcije u roku do 7 dana. U početku su uglavnom velike poslovne banke i

dileri specijalizirani za trgovinu državnim vrijednosnicama koristili REPO transakcije

kao alternativno sredstvo za financiranje vlastitih investicija u vrijednosnice. Danas se,

međutim, različiti institucionalni investitori redovito služe REPO transakcijama, a

Federalna banka u New Yorku REPO transakcijama provodi zadatke monetarne politike

te obavlja ulaganja za predstavnike inozemnih vlada kao i za centralne banke drugih

zemalja. Rok dospijeća REPO i obrnutih REPO transakcija ukazuje na to da se takve

transakcije koriste samo onda kad FED želi privremeno izmijeniti razinu rezervi

depozitnih ustanova.

Operacije na otvorenom tržištu su kupnje i prodaje vrijednosnica SAD na otvorenom

tržištu ( privatnom sekundarnom tržištu državnih vrijednosnica) koje provodi FOMC

(komitet sastavljen od službenika Sustava federalnih rezervi) kako bi promijenio

količinu novca u optjecaju. Ako FOMC odluči da FED treba kupiti ili prodati državne

obveznice, tada daje nalog Uredu za trgovinu vrijednosnicama ( izraz koji se koristi za

ured koji stavrno obavlja trgovinu vrijednosnicama u ime i za račun FED-a) njujorške

područne banke federalnih rezervi da to učini. U praksi, FOMC ne daje Uredu za

trgovinu u njujorškom FED-u određenu dolarsku svotu za kupnju ili prodaju, umjesto

31

toga, odluku o tome koliko trgovati FOMC ostavlja prosudbi upravitelju Ureda za

trgovinu vrijednosnicama. Upravitelj, međutim, mora pokušati ispuniti opću namjeru

politike koju FOMC ustanovljava.

U nastavku će se analizirati obvezne rezerve u ulozi instrumenta monetarne politike

FED-a.

3.4.2. Obvezne rezerve

Drugi, no namanje korišteni instrument monetarne politike čine obvezne rezerve.

FED primjenjuje mehanizam obvezne rezerve tako što traži od depozitnih ustanova da

izdvajaju sredstva rezervi u određenom omjeru prema razini depozita. Takvi propisani

omjeri predstavljaju stope obveznih rezervi.24

FED na temelju ovlaštenja koje mu je dao američki Kongres, u određenim granicama,

utvrđuje stope obveznih rezervi za depozitne ustanove, dok se kao sredstva obvezne

rezerve priznaju samo gotovina u trezoru banke i depoziti na računu FED-a.

U nastavku će se reći nešto o utjecaju stope obvezne rezerve na novčanu masu i kredite

banaka.

Promjenom obvezene rezerve ne mijenja se razina ukupnih rezervi u gospodarskom

sustavu. FED regulira razinu nepozajmljenih rezervi preko operacija na otvorenom

tržištu, a razinu pozajmljenih rezervi određuje pomoću politike diskontnog prozora.

Prema tome, promjena obvezne rezerve ne utječe na veličinu monetarne baze. FED bi

načelno mogao mijenjati stopu obvezne rezerve kako bi utjecao na količinu novca i na

iznos kredita. Međutim, on to rijetko čini. Razlog je u tome da stopa obvezne rezerve

predstavlja složeni instrument monetarne politike. Promjene stopa obvezne rezerve

zahtijevaju promjene u planiranju i upravljanju, i sa strane FED-a i sa strane depozitnih

institucija koje moraju držati tražene rezerve. Prema tome, FED mijenja stope obvezne

rezerve vrlo rijetko. Između 1980. i 1992. godine, promijenio je stope obvezne rezerve

ukupno tri puta. Depozitne institucije ne moraju zadovoljiti stope obvezene rezerve na

dnevnoj osnovi; umjesto toga izračunava se prosjek njihovih rezervi tijekom duljeg

24 Miller, R. L., VanHoose, D.D..,op. cit., str. 420, 421, 422.

32

razdoblja. Prije 1968. godine, banka članica Sustava izračunavala je stopu obvezne

rezerve koristeći sustav stalnog računovodstva rezervi (CRA). CRA sustav tražio je da

banke članice FED-a izračunavaju svoje tražene rezerve u bilo kojemu tjednu na temelju

njihovih ukupnih neto depozita tijekom istog tjedna. Neto depoziti po viđenju

predstavljaju ukupne depozite po viđenju umanjene za zbroj gotovinskih pozicija koje

se naplaćuju i potražnih salda koja su dospjela na računima u odnosu na druge banke.

Depoziti i obvezne rezerve izračunavali su se tjedno, ali se tzv. izvještajni tjedan kretao

od svakog četvrtka do sljedeće srijede. Tijekom bilo kojeg izvjštajnog tjedna, dnevni

prosjek obveznih rezervi bio je jednak postotku prosječnih neto depozita u banci

tijekom tog tjedna.

Od 1968. pa do veljače 1984. godine, banke članice (danas sve depozitne institucije)

morale su održavati rezerve prema sustavu računovodstva rezervi s vremenskim

pomakom (LRA). Depozitne institucije izračunavale su te tražene razine rezervi za

tekući tjedan koristeći prosjećne neto depozite od prije dva tjedna; te su obveze mogle

ispuniti pribrajajući iznos gotovine koja je postojala u trezorima prije dva tjedna

prosjećnom stanju neto rezervi područne banke FED-a za tekući tjedan.

FED je sustav računovodstva rezervi s vremenskim pomakom osmislio kako bi dopustio

depozitnim institucijama smanjenje njihovih prekomjernih rezervi i na taj način povećao

njihovu zaradu. Zamisao je bila da ako bi depozitne institucije mogle uvijek predvidjeti

precizno koja će razina njihova obveznog depozita pri FED-u biti sljedeća dva tjedna,

tada bi te institucije mogle osigurati da nemaju previše tog viška rezervi koji ne donosi

kamatu tijekom tog dvotjednog razdoblja. Sustav LRA je, izgleda, bio djelotvoran;

prosječan višak rezervi svih banaka članica opao je sa 400 milijuna $ u 1978. godini na

približno 250 milijun $ DO 1980. godine.

Iako je institucija računovodstva s vremenskim pomakom možda koristila depozitnim

institucijama smanjenjem prosječnog viška rezervi, izgleda da je otežavala vođenje

monetarne politike kada se FED 1979. godine orijentirao na jači napor kako bi

kontrolirao rast neposuđenih rezervi i količine novca S obzirom na to da su obvezne

rezerve depozitnih institucija već bile prethodno određene kroz LRA, na temelju

depozita koje su banke imale prije dva tjedna, FED je došao u situaciju da je prisiljen

pružiti dovoljno rezervi kako bi omogućio da se ispuni obvezna rezerva tijekom tjedna

33

za održavanje kod depozitnih institucija. Kao posljedica toga, to je FED-u otežalo

smanjenje ukupnih rezervi kad je bilo neophodno smanjiti monetarni rast.

Kao odgovor na jaki kriticizam LRA, FED se složio povratku na oblik gotovo

istodobnog računovodstva rezervi (ACRA), koji je stupio na snagu u veljači 1984.

godine.

Momentalno FED propisuje stopu obvezne rezerve od 3% na prvih dvanaest milijuna

dolara transakcijskih depozita pri svakoj depozitnoj instituciji. Depoziti iznad te razine

izloženi su obveznoj rezervi od 10%. To znači da se na najveći dio stotina milijardi

dolara ukupnih transakcijskih depozita pri depozitnim institucijama odnosi stopa

obvezene rezerve od 10%. Depozitna institucija može pribaviti sredstva kako bi ispunila

svoju obveznu rezervu prodajom vrijednosnih papira (ili druge aktive) drugim

depozitnim institucijama ili posuđivanjem od drugih depozitnih institucija na tržištu

fedralnih sredstava. Ipak treba primijetiti kako jedna depozitna institucija sebi može

dopustiti takve mogućnosti povećanja rezervi, dok sve depozitne institucije ne mogu

simultano udovoljiti obveznoj rezervi na taj način. Ukupan iznos rezervi koje postoje ne

može promijeniti samo jedna depozitna institucija, ili čak sve depozitne institucije

međusobno razmjenjujući aktivu i rezerve.

Pa ipak, depozitne institucije mogu povećati ukupnu razinu rezervi posuđujući od FED-

a ili prodajući vrijednosne papire FED-u. Depozitne institucije isto tako imaju opciju

ispunjavanja obvezne rezerve odobravajući manje zajmove i ne obnavljajući zajmove

kako dospijevaju.

Obvezna rezerva mora se promatrati kao instrument monetarne politike FED-a. FED

može izravno izmijeniti stopu obvezne rezerve (unutar granica koje određuje Kongres) i

izmijeniti razinu količine novca. Argumenti u korist obveznih rezervi odnosi se na

stabilnost novčanog multiplikatora. Ako su obvezne rezerve stabilne, tada će i novčani

multiplikator biti stabilan unutar određenih limita. To znači da FED može kontrolirati

stanje novca uz veću točnost kad ulazi u operacije na otvorenom tržištu. Dragovoljna

stopa obvezne rezerve bila bi sigurno manje stabilna nego obvezna stopa, pa bi stoga

kontrola stanja novca bila teža.

U zadnjoj cjelini ovog poglavlja detaljno će se analizirati treći instrument monetarne

politike FED-a a to je diskontni prozor.

34

3.4.3. Diskontni prozor (discount window policy)

Termin „diskontiranje“ označava proces kojim FED odobrava kredite depozitnim

ustanovama. Takav naziv potječe od metode na temelju koje depozitne ustanove mogu

dobiti FED-ove kredite. Depozitne ustanove, naime, diskontiraju vrijednosne papire ili

komercijalne kredite odgovarajuće kvalitete prodajući ih FED-u na veoma kratak rok u

zamjenu za povećanje salda na svom računu rezervi. FED „diskontira“ takvo

potraživanje (kredit) na taj način da povećava saldo na računu rezervi određene

depozitne ustanove za iznos koji je manji od iznosa navedenog u potvrdi o zaduženju.

Depozitna ustanova kasnije ponovno otkupljuje to potraživanje (kredit) po njegovoj

nominalnoj vrijednosti.

U praksi, međutim, depozitne ustanove najčešće koriste kredit Sustava u obliku avansa,

koji se odobrava na temelju promese s potpisom odgovarajućeg službenika depozitne

ustanove i uza zalog državih vrijednosnica. Ipak, obično se svi oblici kredita koje FED

dodjeljuje poslovnim bankama, članicama Sustava označavaju terminom

„diskontiranje“. U praksi, svaka distriktna Federalna banka odobrava kredite preko

takozvanog „diskontnog prozora“.25 Ekonomisti upotrebljavaju termin politika

diskontnog prozora da bi označili uvjete pod kojima FED odobrava kredite depozitnim

ustanovama. Pritom je diskontna stopa kamatna stopa koju FED zaračunava na kredite

odobrene depozitnim ustanovama. Kada bi FED bio spreman pozajmljivati

neograničene količine sredstava rezervi po bilo kojoj utvrđenoj diskontnoj stopi, tada bi

mogao izravno kontrolirati (čak i diktirati) kamatne stope na kratkoročne kredite. Na

primjer, ako bi želio sniziti kamate na kratkoročne kredite, mogao bi odlučiti, u okviru

diskontne politike, da depozitnim ustanovama ponudi neograničenu količinu sredstava

po diskontnoj stopi nižoj od tržišnih stopa. Depozitne bi ustanove tada mogle pribaviti

sredstva po kamatnoj stopi nižoj od one po kojoj mogu plasirati ta sredstva.

Konkurencija među depozitnim ustanovama mogla bi zatim dovesti do pada svih

kratkoročnih kamatnih stopa u uvjetima kad bi svim depozitnim ustanovama bilo

omogućeno da pozajmljuju sredstva od FED-a po kamatnim stopama nižim od tržišnih.

Pozajmljivanje sredstava od FED-a moglo bi, na takav način, postati profitabilniji izvor

sredstava za depozitnu ustanovu u usporedbi s drugim izvorima kao što su prodaja

25 Mishkin, F.S., Eakins, S.,G.: Financijska tržišta i institucije, Mate, Zagreb, 2005. str. 180.

35

certifikata o depozitu (CD), prodaja vrijednosnica koje depozitna ustanova posjeduje ili

pak pozajmice na tržištu federalnih sredstava (američko međubankarsko tržište novca).

Politika diskontnog prozora također obuhvaća količinu sredstava koju je FED spreman

pozajmiti depozitnoj ustanovi po nekoj otvrđenoj diskontnoj stopi. Kako FED može

pozajmiti bilo koju količinu sredstava već prema svom uvjerenju, i kako takve

pozajmice izravno utječu na povećanje razine rezervi, to znači da FED može odrediti

željenu veličinu novčane mase tako što će odrediti iznos koji će pozajmiti bankama. Na

primjer, kad bi FED znao koja je to količina novca kojom bi nefinancijski sektor želio

raspolagati, te kolike bi viškove rezervi depozitne ustanove bile spremne držati

(prudencijalne rezerve), tada bi (uzimajući u obzir postojeće stope obvezne rezerve)

mogao utjecati na novčanu masu ili stopu rasta novčane mase određivanjem količine

kredita koje će dodijeliti bankama. No u tom slučaju FED bi se odrekao kontrole nad

kamatnim stopama. Dakle, FED bi morao povećavati ili smanjivati opseg svojih kredita

bankama bez obzira na kretanja kamatnih stopa ako bi želio na određeni način utjecati

na novčanu masu.

36

4. HRVATSKA NARODNA BANKA

U četvrtom poglavlju detaljno će se anlizirati centralna banka u Republici Hrvatskoj;

njezin povijesni razvoj, cilj, zadaci te instrumenti i mjere za provođenje monetarne

politike.

HNB (od 1990. do 1997. godine Narodna banka Hrvatske) je središnja banka Republike

Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu. HNB je odgovorna za održavanje stabilnosti cijena u

Republici Hrvatskoj.

U obavljanju svojih poslova samostalna je, neovisna i odgovorna je Hrvatskom saboru.

Ima svojstvo pravne osobe, ali se ne upisuje u sudski registar.

HNB ima temeljni kapital u iznosu od 2.500.000.000 kn i u isključivom je vlasništvu

Republike Hrvatske, koja jamči za obveze HNB-a. Pečat HNB-a sadržava prikaz grba

Republike Hrvatske i ime Hrvatske narodne banke. Hrvatsku narodnu banku zastupa

guverner HNB-a, a od srpnja 2012. godine to je prof. dr. Boris Vujčić.

Hrvatska narodna banka neovisna je i u donošenju i provođenju svojih odluka koje se

temelje na Zakonu o Hrvatskoj narodnoj banci ali ne traži upute tijela Republike

Hrvatske, tijela Europske unije ili drugih osoba niti je one obvezuju. Tijela Republike

Hrvatske i druge osobe ne smiju utjecati na donošenje i provedbu odluka Hrvatske

narodne banke niti mogu odobravati, poništavati, odgađati ili ukidati bilo koju odluku

Hrvatske narodne banke i njezinih tijela u područjima iz njezine nadležnosti.

4.1 POVIJESNI RAZVOJ HNB-A

Ovaj dio donosi kronološki i povijesni pregled rada Hrvatske narodne banke.

U razdoblju nakon svršetka 2. svjetskog rata pa do proglašenja neovisnosti Hrvatske, na

teritoriju bivše Jugoslavije razvijao se jedan specifičan sustav administrativno-planskog

reguliranja gospodarstva. Iako se taj sustav, formalno i organizacijski, često mijenjao,

on je, uz neke elemente policentričnosti koji su silom prilika unošeni u sustav, ipak

ostajao utemeljen na administrativnim načelima koja su onemogućavala autonomnom

proces formiranja i upotrebe akumulacije koji počivaju na tržišnim načelima.

Kao posebno značajno obilježje tog sustava potrebno je spomenuti financijsku

regulaciju s režimom novčanih sredstava gospodarskih subjekata kojom se imobilizirao

37

njihov potencijal i tako se sustavno uvećavala njihova zasvisnost od bankarskih kredita.

Na toj osnovi konstituirao se jedan kruti, moglo bi se reći kreditno-distributivni sustav

financiranja koji je onemogućavao razvitak diverzificiranih tokova i oblika financiranja.

Zbog svega toga, dok se u svijetu razvijao sustav diverzificiranog-direktnog i

indirektnog financiranja, dotle se u nas formirala jedna kruta financijska struktura s

velikom ulogom bankarskog aparata utemeljenog na depozitno- kreditnom monopolu i

prenaglašenom financijskom ulogom centralne banke koja je silom prilika postojala sve

značajnijim kreatorom lažnog novčanog kapitala.

I pored administrativnog odlučivanja s implikacijama centralizacije i distribucije

sredstava pa zato i velikom formalno razrađenih instrumenata monetarnog reguliranja,

tekuća monetarna politika imala je sva obilježja kontrolora distribucijske prakse banaka

i sve značajnijeg izvora financiranja sve brojnijih i sve većih deficita. Oni su se

pojavljivali kao posljedica distribucije, desamostalnosti i neodgovornosti upotrebe

sredstava akumulacije. U funkciji te politike bio je sustav obveznih financijskih

plasmana. Istu ulogu imale su i odredbe o namjenskoj strukturi sredstava i specifični

propisi o osiguranju plaćaanja čime se provodila transformacija likvidnih novčanih

sredstava u ograničeno likvidna ili nelikvidna sredstva i uvećavale potrebe gospodarskih

subjekata za transakcijskim novcem. Uz sve ostalo time je cementirana, nerazvijena

financijska struktura. Pojedini oblici financijskih ulaganja gospodarskih subjekata i

banaka tek su formalno slovili kao financijski plasmani, a u biti, to nisu bili financijski

plasmani u suvremenom smislu te riječi, nego svojevrsni porezi.

To vrijedi kako za tzv. obvezna udruživanja sredstava za određene namjere, tako i za

razna izdvajanja za „nerazvijene“, plasmane u razne obveznice i sl. Niti jedan od tih

financijskih oblika nije bio rezultat samostalnog odlučivanja gospodarskih subjekata, a

niti je bio negocijabilan te nije postojala nikakva mogućnost njegove monetizacije.

Financijska funkcija gospodarskih subjekata u takvom je sustavu bila sa svih strana

zapetljana i zauzlana, pa stoga nije postojala nikakva mogućnost autonomnog

odlučivanja o investiranju i dezinvestiranju.

Na toj osnovi nije se niti mogao razvijati diverzificirani sustav financijskog

posredovanja, institucija, oblika instrumenata. Na takav način, Hrvatskoj je u

nasljedstvo ostavljena jedna kruta i nerazvijena struktura financijskih institucija s

posebnom, moglo bi se reći, monopolističkom funkcijom banaka. Tek promjena

38

zakonodavstva o bankama i bankarskom poslovanju iz 1989. godine na tom je području

učinjen prvi, ali nedovoljan korak da se ta struktura osuvremeni i proširi po obliku i po

sadržaju rada. Na takav način u nasljedstvo nam je ostavljen jedan sklerotičan

bankocentričan sustav financiranja koji ne odgovara potrebama gospodarstva

organiziranog na načelima tržišne ekonomije.

Paralelno s procesom osamostaljenja Republike Hrvatske kao suverene i nezavisne

države tekao je proces njezina monetarnog osamostaljenja. Neposredno nakon

proglašenja državne nezavisnosti i samostalnosti Republike Hrvatske, Narodnoj banci

Hrvatske kao konstitutivnom dijelu sustava narodnih banaka SFRJ, Savjet guvernera

uskratio je pravo na povlačenje sredstava iz primarne emisije NBJ, povlačenje gotovog

novca koji ona emitira i pristup deviznom tržištu (pravo na kupovinu deviza ovlaštenih

banaka iz Hrvatske od NBJ). Praktično je time Narodna bankaa Hrvatske bila isključena

iz jedinstvenog monetarnog sustava SFRJ.

Od tada Narodna banka Hrvatske potpuno samostalno i neovisno o Zakonu o narodnoj

banci Jugoslavije i jedinstvenom monetarnom poslovanju narodnih banaka republika i

autonomnih pokrajina utvrđuje i provodi monetarnu politiku, politiku emisije primarnog

novca, kontrolira rad banaka i nosi sve značajke centralne banke utvrđene ustavom

Republike Hrvatske.

Formalno i pravno ona postaje centralna banka Republike Hrvatske 23. Prosinca 1991.

godine kada je stupila na snagu Uredba Vlade Republike Hrvatske o Narodnoj banci

Hrvatske. Istog dana stupila je na snagu Odluka Vlade o uvođenju hrvatskog dinara kao

sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske, kao i niz drugih odluka iz djelokruga

Narodne banke Hrvatske i banaka. Ovim aktom ustanovljeni su svi bitni elementi

monetarnog sustava Hrvatske, a bankarski sustav nastavio je s radom po ranijem

saveznom Zakonu o bankama i drugim financijskim organizacijama (iz 1989. godine)

sve dok nije usvojen novi zakon o bankama.

Osamostaljenjem Republike Hrvatske centralna banka dobila je naziv Narodna banka

Hrvatske. Narodna banka Hrvatske kao centralna banka Republike Hrvatske u to

vrijeme je bila odgovorna za stabilnost valute, za opću likvidnost plaćanja u zemlji i

prema inozemstvu. Ona samostalno utvrđuje zadatke monetarne i devizne politike i

mjere za njihovo ostvarivanje. Svojim djelovanjem ona podržava ciljeve ekonomske

politike, ne ugrožavajući time svoje osnovne zadatke. Narodna banka Hrvatske imala je

39

pred sobom standardne funkcije i zadatke centralne banke, a to su: reguliranje količine

novca u optjecaju, reguliranje opće likvidnosti banka i drugih financijskih organizacija,

brigu o održavanju opće likvidnosti u plaćanjima prema inozemstvu, izdavanje

novčanica i kovanog novca, kontrolu banaka i drugih financijskih organizacija,

propisivanje, organiziranje i usklađivanje informacijskog sustava potrebnog za

obavljanje njezinih funkcija, obavljanje određenih poslova za državu i drugo. Za

ostvarivanje navedenih zadataka Narodna banka Hrvatske poduzimala je odgovarajuće

mjere i druge radnje poznate iz prakse centralne banke bivše države. U cilju reguliranja

količine novca u optjecaju Narodna banka Hrvatske je:26

utvrđivala visinu obvezne rezerve na depozite, kredite i druge plasmane banaka i

drugih financijskih organizacija kod Narodne banke Hrvatske,

izdavala i povlačila blagajničke zapise koje mogu upisivati banke i druge

financijske organizacije,

odobravala kredite bankama na temelju domaćih i inozemnih prenosivih

kratkoročnih vrijednosnica (uz propisivanje rokova dospijeća, potrebnog avala

banke i vrste vrijednosnica),

prodavala i kupovala domaće i inozemne prenosive kratkoročne vrijednosnice (

neposredno bankama i drugim financijskim organizacijama ili preko tržišta

novca i kratkoročnih vrijednosnica),

odobravala kredite bankama s rokom vraćanja do tri mjeseca uza zalog

odgovarajućih vrijednosnica.

Sve nabrojene mjere primjenjivale su se na jedinstven način prema svim bankama, a uz

određene uvjete i prema drugim financijskim organizacijama. Narodna banka Hrvatske i

HNB danas, izdaje novčanice i kovani novac koji glasi na novčanu jedinicu Republike

Hrvatske u čemu se očituje njezina funkcija emisijske banke kao bitna funkcija svake

centralne banke. Ona utvrđuje apoene i njihova obilježja, opskrbljuje i organizira

opskrbu cjelokupnog područja Hrvatske gotovim novcem; novčanicama i kovanim

novcem te povlači iz optjecaja pohabane i oštećene apoene gotovog novca. Gotov novac

mogu izrađivati za to ovlaštene organizacije u Hrvatskoj ili inozemstvu.

U funkciji kontrole banaka i drugih financijskih organizacija, Narodna banka je

kontrolirala od njihove strane provedbu mjera i propisa iz područja monetarne i devizne

26 Perišin, I., Šokman, A.., Lovrinović, I.: Monetarna politika, Sveučilište u Rijeci, Rijeka, 2001., str.317.

40

politike te deviznog poslovanja i kreditnih odnosa s inozemstvom. Za utvrđeno

nepridržavanje mjera i propisa od strane banaka Narodna banka ih je kažnjavala

poduzimanjem različitih sankcija prema njima.

Ta se podređenost i poslušnost još bolje očitovala, a i danas se očituje u činjenici da

Narodna banka izdaje dozvolu za osnivanje banke, a banci ili drugoj financijskoj

organizaciji kod koje utvrdi nepravilnosti u radu i poslovanju predlaže da poduzmu

razne mjere za otklanjanje istih.

Narodna banka Hrvatske je za državu obavljala određene poslove, kao i danas, a u to

spada primanje sredstava proračuna države na depozit kod Narodne banke i odobravanje

kratkoročnih kredita državi ( do visine 5% godišnjeg proračuna), predstavlja Narodnu

banku Hrvatske kao banku Republike Hrvatske, što je privilegija svih središnjih banaka.

Danas je prema novom zakonu o HNB-a zabranjeno kreditiranje države.

Organizacija posebnog informacijskog sustava osobito je važna jer omogućuje

Narodnoj banci Hrvatske prikupljanje podataka i praćenje i stalni ažurni uvid u

monetarna kretanja i ekonomske odnose s inozemstvom. Poslovanjem Narodne banke

Hrvatske rukovodio je i ranije i sada guverner, a njezinim posovima upravlja Savjet

Narodne banke Hrvatske. Na temelju izmjena i dopuna Ustava Republike Hratske u

prosincu 1997. godine Narodna banka Hrvatske promijenila je naziv u Hrvatska

narodna banka.27

U travnju 2001. godine usvojen je novi Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci i u skladu s

njime, Hrvatska narodna banka definira se kao samostalna, neovisna i odgovorna

hrvatskom Saboru.28 U odnosu na ranije razdoblje kada su osnovni ciljevi HNB-a bili

stabilnost cijena i likvidnost bankovnog, a time i ukupnog sustava, prema novom

zakonu, glavni cilj HNB-a je postizanje i održavanje stabilnosti cijena.

27 Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske, N. N., br. 135/1997. 28 Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci, N. N., br. 36/2001.

41

4.2. STRUKTURA HNB-A

U ovom dijelu analizirati će se struktura HNB-a.

Tijela HNB-a čine Savjet Hrvatske narodne banke i Guverner HNB-a.29

Guverner HNB-a odgovoran je za provođenje odluka Savjeta Hrvatske narodne banke.

Njegovi zadaci su: 30

1. upravlja i rukovodi poslovanjem Hrvatske narodne banke,

2. organizira rad Hrvatske narodne banke,

3. predstavlja i zastupa Hrvatsku narodnu banku,

4. donosi rješenja u postupku supervizije i nadzora nad kreditnim institucijama,

5. donosi akte o funkcioniranju i razvoju informacijskog sustava Hrvatske narodne

banke,

6. imenuje i razrješava osobe s posebnim ovlastima i odgovornostima u Hrvatskoj

narodnoj banci,

7. donosi opći akt o unutrašnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta u Hrvatskoj

narodnoj banci i opće akte kojima se utvrđuju prava, obveze i odgovornosti

zaposlenika Hrvatske narodne banke, te ostale, zakonom utvrđene poslove.

Savjet Hrvatske narodne banke čine guverner, zamjenik guvernera i viceguverneri po

svom položaju te najviše osam vanjskih članova. Savjet Hrvatske narodne banke

nadležan je i odgovoran za ostvarivanje ciljeva i izvršavanje zadataka Hrvatske narodne

banke.

Temeljni zadaci Savjeta Hrvatske narodne banke su sljedeći:

1. utvrđivanje monetarne i devizne politike,

2. donošenje Statuta i financijskog plana HNB-a,

3. donošenje financijskih izvješća HNB-a: dva puta godišnje podnosi se izvješće

Hrvatskom saboru o financijskom stanju, stupnju ostvarenja stabilnosti cijena i

provedbi monetarne politike, a mjesečno se Ministarstvu financija dostavlja

skraćena bilanca HNB-a,

4. utvrđivanje uvjeta odobravanja kredita kreditnim institucijama,

29 Srb, V., Matić, B.: Bankarsko poslovanje, Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku, Pravni fakultet Osijek, Osijek, 2003., str. 98. 30 www.hnb.hr/više o HNB-u,

42

5. utvrđivanje kamatnih stopa HNB-a i naknada za usluge HNB-a,

6. uređivanje obveze izdvajanja obvezne pričuve,

7. izdavanje i oduzimanje odobrenja za rad kreditnim institucijama sa sjedištem u

Republici Hrvatskoj te podružnicama kreditnih institucija sa sjedištem izvan

Republike Hrvatske,

8. utvrđivanje insolventnosti, davanje prijedloga za pokretanje stečajnog postupka

te oduzimanje odobrenja za rad kreditnih institucija,

9. davanje suglasnosti kreditnim institucijama za pripajanje drugih društava i

davanje suglasnosti za stjecanje dionica kreditnih institucija,

10. davanje suglasnosti za imenovanje predsjednika i članova uprava kreditnih

institucija,

11. donošenje podzakonskih propisa kojima se uređuje devizno poslovanje pravnih i

fizičkih osoba i poslovanje ovlaštenih mjenjača,

12. izdavanje i oduzimanje odobrenja za rad sustava za namiru platnih transakcija i

donošenje podzakonskih propisa kojima se propisuje način njihova rada,

13. odlučivanje o apoenima i obilježjima novčanica i kovanog novca i njihovu

puštanju u optjecaj i povlačenju iz optjecaja,

14. određivanje strategije i politike upravljanja međunarodnim pričuvama,

15. odlučivanje o članstvu HNB-a u međunarodnim institucijama i organizacijama,

16. odlučivanje o osnivanju i zatvaranju podružnica i predstavništava HNB-a.

Savjet Hrvatske narodne banke čine guverner Hrvatske narodne banke, zamjenik

guvernera i viceguverneri po svom položaju te najviše osam vanjskih članova. Savjet

Hrvatske narodne banke nadležan je i odgovoran za ostvarivanje cilja i izvršavanje

zadataka Hrvatske narodne banke te utvrđuje politike koje su vezane uz djelovanje

Hrvatske narodne banke.

O poslovima iz svoga djelokruga Savjet Hrvatske narodne banke odlučuje na

sjednicama. Statutom Hrvatske narodne banke određuje se koje poslove iz svoje

nadležnosti Savjet Hrvatske narodne banke može prenijeti na guvernera Hrvatske

narodne banke. Predsjednik Savjeta Hrvatske narodne banke je guverner Hrvatske

narodne banke. Sjednice Savjeta Hrvatske narodne banke saziva i njima predsjedava

guverner Hrvatske narodne banke. Predsjednika Savjeta Hrvatske narodne banke u

43

odsutnosti zamjenjuje zamjenik guvernera. Za valjano održavanje sjednice Savjeta

Hrvatske narodne banke potrebno je sudjelovanje dvotrećinske većine svih članova

Savjeta Hrvatske narodne banke. Savjet Hrvatske narodne banke odlučuje

dvotrećinskom većinom nazočnih članova. Savjet Hrvatske narodne banke održavat će

sjednicu najmanje deset puta u jednoj kalendarskoj godini. Ako Savjet Hrvatske

narodne banke kad odlučuje ne donese odluku, a guverner Hrvatske narodne banke

ocijeni da se bez nje ne može osigurati provedba zadataka ili normalan rad u Hrvatskoj

narodnoj banci, guverner Hrvatske narodne banke ovlašten je donijeti odluku. Članovi

Savjeta Hrvatske narodne banke primaju naknadu za svoj rad. Guvernera Hrvatske

narodne banke imenuje Hrvatski sabor na prijedlog Odbora za izbor, imenovanja i

upravne poslove uz mišljenje Odbora za financije i državni proračun. Hrvatska narodna

banka ima jednog zamjenika guvernera i najviše četiri viceguvernera.

Zamjenika guvernera i viceguvernere imenuje Hrvatski sabor na prijedlog guvernera

HNB-a.

Vanjske članove Savjeta Hrvatske narodne banke imenuje Hrvatski sabor na prijedlog

Odbora za izbor, imenovanja i upravne poslove uz mišljenje Odbora z

Članovi Savjeta Hrvatske narodne banke moraju biti državljani Republike Hrvatske s

priznatim osobnim ugledom i profesionalnim iskustvom na monetarnom, financijskom,

bankarskom i pravnom području. Članovi Savjeta Hrvatske narodne banke imenuju se

na šest godina. Tijekom obnašanja dužnosti guverner Hrvatske narodne banke, zamjenik

guvernera i viceguverneri Hrvatske narodne banke imaju pravo na plaću i ostala

materijalna prava u skladu s općim aktima Hrvatske narodne banke. Na ostale

njihoveobveze i prava primjenjuje se Zakon o obvezama i pravima državnih

dužnosnika.

U nastavku slijedi shematski prikaz organizacijske strukture HNB-a.

44

Shema 2: Shematski prikaz organizacijske strukture HNB-a.

Izvor: http://www.hnb.hr/monetarna politika (24.09.2013)

45

4.3. CILJ I ZADACI MONETARNE POLITIKE HNB-A

Cilj Hrvatske narodne banke jest održavanje stabilnosti cijena. Ne dovodeći u pitanje

ostvarivanje svojega osnovnog cilja, Hrvatska narodna banka podupire gospodarsku

politiku Republike Hrvatske i pritom djeluje u skladu s načelima otvorenoga tržišnog

gospodarstva i slobodne konkurencije.

Važnost stabilnost deviznog tečaja danas je još više izražena s aspekta euroizacije

kredita gdje su domaći subjekti poglavito zaduženi uz valutnu klauzulu pa jasno

zagovaraju nastavak iste tečajne politike jer bi u protivnom mogli postati žrtve rasta

tereta otplate kredita (dok praksa indeksacije kredita sa domaćom stopom inflacije

nikada nije bila shvaćena kao ozbiljan prijedlog kako bi se smanjila osjetljivost na

nestabilnost deviznog tečaja). Od središnje banke se tako očekuje da i u nastavku brani

stabilnost deviznog tečaja kao intermedijarni cilj za očuvanje monetarne i financijske

stabilnosti pa je u Hrvatskoj teško naći sugovornike koji bi se priklonili promjeni

monetarne strategije u korist ciljanja inflacije i fleksibilnog deviznog tečaja.

U nastavku će analizirati zadaci Hrvatske narodne banke.

Zadaci Hrvatske narodne banke su sljedeći:31

1. utvrđivanje i provođenje monetarne i devizne politike,

2. držanje i upravljanje međunarodnim pričuvama Republike Hrvatske,

3. izdavanje novčanica i kovanog novca, izdavanje i oduzimanje odobrenja i

suglasnosti u skladu sa zakonima kojima se uređuje poslovanje kreditnih

institucija, kreditnih unija, institucija za platni promet i sustava za namiru

platnih transakcija te devizno poslovanje i poslovanje ovlaštenih mjenjača,

4. obavljanje poslova supervizije i nadzora u skladu sa zakonima kojima se uređuje

poslovanje kreditnih institucija, kreditnih unija, institucija za platni promet i

sustava za namiru platnih transakcija,

5. vođenje računa kreditnih institucija i obavljanje platnog prometa po tim

računima, davanje kredita kreditnim institucijama i primanje u depozit sredstava

tih institucija,

6. uređivanje i unapređivanje sustava platnog prometa,

7. obavljanje zakonom utvrđenih poslova za Republiku Hrvatsku,

31 www.hnb.hr/više o HNB-u,

46

8. donošenje podzakonskih propisa u poslovima iz svoje nadležnosti i obavljanje

ostalih, zakonom utvrđenih poslova.

U nastavku će se detaljno anlizirati glavni instrumenti te mjere monetarne politike

HNB-a.

4.4. INSTRUMENTI I MJERE MONETARNE POLITIKE HNB-A

Instrumenti monetarne politike predstavljaju „alat“ kojim se središnje banke služe u

ostvarenju ciljeva monetarne politike.

Instrumenti monetarne politike razvijaju se zavisno od promjene uvjeta u ekonomskom i

novčanom sustavu i zavisno od promjene ciljeva ekonomske a napose monetarne

politike. Također, instrumenti ovise o kreditnom sustavu, njegovim organizacijskim

oblicima i njegovim funkcijama32.

U primjeni Hrvatske narodne banke sedam je ciljeva i jedna mjera monetarne politike.

Redom su to:

1. Operacije na otvorenom tržištu,

2. Stalno raspoložive mogućnosti,

3. Obvezna rezerva,

4. Devizne aukcije,

5. Blagajnički zapisi,

6. Obvezni blagajnički zapisi

7. Minimalno potrebna devizna potraživanja i

8. Kratkoročni kredit za likvidnost.

Instrumenti monetarne politike sadržani su i vidljivi u bilanci središnje banke. Djeluju

kao izravni tokovi kreiranja/poništavanja primarnog novca ili promjene njegove

strukture. Mjeru monetarne politike HNB-a predstavljaju minimalno potrebna

potraživanja čija primjena ne dovodi do direktnih učinaka na bilancu središnje banke i

proces kreacije primarnog novca, nego se odražava isključivo na strukturu bilance

poslovnih banaka.

Mjere i instrumenti kojima se HNB služio u kreiranju monetarne politike evoluirale su u

32 Perišin, I., Šokman A., Lovrinović I.: Monetarna politika, Interna predavanja, Pula, 2001.,str. 121.

47

vremenu, u skladu s tranzicijskim promjenama cjelokupnog gospodarskog sustava te

posebice bankarskog sektora. Razvoj financijskih tržišta uzrokovao je prijelaz iz

jednorazinskog u dvorazinski bankarski sustav, te prijelaz iz direktnih na indirektne

instrumente monetarne politike33.

U nastavku slijedi opis instrumenata koje u svojoj praksi primjenjuje Hrvatska narodna

banka.

4.4.1. Operacije na otvorenom tržištu

U provođenju monetarne politike, HNB se služi poznatim instrumentima a jedan od njih

su i operacije na otvorenom tržištu.

Od njihovog uvođenja 2005. godine operacije na otvorenom tržištu čine značajan

instrument u praksi Hrvatske narodne banke. Veoma su bitan instrument kreiranja

kunske likvidnosti, a posebice su značajne za kratkoročno upravljanje ponudom novca.

Hrvatskoj narodnoj banci na raspolaganju su sljedeće vrste operacija na otvorenom

tržištu:

1. redovite operacije,

2. operacije fine prilagodbe,

3. strukturne operacije.

Obujam operacija na otvorenom tržištu utječe na kretanje kamatnih stopa na

međubankovnom tržištu, na kojem se najveći dio transakcija odnosi na odobravanje

prekonoćnih kredita. No, kamatne stope nisu primarni činitelj kojim se HNB rukovodi

pri odlučivanju o obujmu operacija na otvorenom tržištu. Na obujam operacija utječe

potražnja za novčanim sredstvima koja je određena ukupnim iznosom kunskog dijela

obvezne pričuve i potražnjom za viškom likvidnosti. Ponudu novčanih sredstava

određuju autonomni činitelji, odnosno stavke iz bilance HNB-a koje utječu na

likvidnost bankovnog sustava. Najvažniji autonomni činitelji su netoinozemna aktiva,

gotov novac izvan banaka i kunski depoziti države. Redovite operacije osiguravaju

najveći dio sredstava bankarskom sustavu. Pomoću njih se upravlja likvidnošću u

33 Kovačević, Z. (2003), Monetarna politika – mjere i instrumenti; Hrvatski gospodarski razvitak”, 9. poglavlje, Ekonomski fakultet Zagreb, Zagreb, 2003., str. 231-261.

48

sustavu, a provode se redovitim obratnim repo operacijama u pravilu svakog tjedna na

aukcijama s rokom dospijeća od jednog tjedna. Na akucijama mogu sudjelovati domaće

banke, a kao kolateral se prihvaćaju trezorski zapisi Ministarstva financija u kunama.

Uz redovne operacije, ukoliko je potrebno privremeno smanjenje ili povećanje

likvidnost u sustavu koriste se operacije fine prilagodbe. Te se operacije provode po

potrebi radi upravljanja likvidnošću na tržištu i upravljanja kamatnim stopama, i to u

situacijama u kojima treba neutralizirati učinke promjena kamatnih stopa uzrokovanih

nepredviđenim fluktuacijama na tržištu. U slučaju potrebe za dugoročnijom

prilagodbom strukture likvidnosti primjenjuju se strukturne operacije.

Provode se izravnim prodajama i kupnjama vrijednosnih papira te repo i obratnim repo

operacijama. Mogu se koristiti za povećanje ili smanjenje likvidnosti u sustavu, te

njihovo dospijeće i frekvencija nisu standardizirani. Provode se na aukcijama putem

standardnih ponuda na kojima sudjeluju poslovne banke, a krug prihvatljivih kolaterala

za taj oblik operacija širi je i obuhvaća više državnih vrijednosnih papira.

Treba napomenuti da je uvođenjem operacija na otvorenom tržištu omogućena

učinkovitija koordinacija monetarne politike i politike javnog duga, odnosno na

indirektan način proširena je mogućnost zaduživanja države na domaćem tržištu.

Također je boljoj koordinaciji pridonijela i odluka HNB-a o ukidanju redovitog

izdavanja blagajničkih zapisa istog dospijeća kakvo je bilo i dospijeće trezorskog zapisa

Ministarstva financija, time ti papiri prestaju konkurirati jedan drugome, te je moguće

povećanje potražnje za trezorskim zapisima, i zaduživanje države se više usmjerava na

domaće tržište34.

U provođenju politike otvorenog tržišta HNB se najviše služi blagajničkim zapisima, a

u posljednje vrijeme i repo-ugovorima. U početku je HNB emitirala dvije vrste

blagajničkih zapisa: dragovoljne i obvezne, ali se danas u praksi primjenjuju samo

dragovoljni.

34 Raspudić Golomejić, Z.; Koordinacija upravljanja javnim dugom i vođenja monetarne politike u Hrvatskoj, Financijska teorija i praksa 31, 2007., str. 151- 179.

49

4.4.2. Stalno raspoložive mogućnosti

Stalno raspoložive mogućnosti u praksi HNB-a kreirane su po uzoru na praksu

Europske središnje banke, uz određene manje modifikacije prilagođene hrvatskom

financijskom sustavu. U praksi HNB-a postoje tri tipa stalno raspoloživih mogućnosti:

novčani depoziti, lombardni kredit i unutardnevni kredit.

Novčani depozit predstavlja pogodnost namijenjenu bankama koje radni dan završavaju

viškovima likvidnosti iznad iznosa održavane obvezne pričuve. Višak likvidnosti banke

mogu prekonoćno deponirati kod HNB-a i ostvariti kamatu. Mogućnost korištenja

dostupna je svakodnevno, što uvelike olakšava sustav dnevnog upravljanja likvidnošću

poslovnim bankama.

Lombardni kredit namijenjen je bankama, štednim bankama i podružnicama stranih

banaka koje radni dan završavaju s manjkom likvidnih sredstava. Na zahtjev banke

središnja banka odobrava prekonoćni kolateralizirani kredit koji se može koristiti u

visini do 50% nominalne vrijednosti trezorskih zapisa Ministarstva financija izdanih s

izvornim rokom dospijeća do godine dana. Mogućnost korištenja prekonoćnog kredita

dostupna je svakodnevno, pri čemu središnja banka ima diskrecijsko pravo ograničiti

iznos kredita dostupan svakoj pojedinačnoj banci.

Treći oblik stalno raspoloživih mogućnosti predstavlja unutardnevni kredit kojim se

banke, štedne banke i podružnice stranih banaka mogu koristiti svakodnevno u obliku

limita na računu za namiru tijekom dana. Kredit je kolateraliziran i može se koristiti u

visini do 50% nominalne vrijednosti trezorskih zapisa Ministarstva financija izdanih s

izvornim rokom dospijeća do godine dana. Dospijeće unutardnevnog kredita je do kraja

dana kada je korišten, dok se nevraćeni unutardnevni kredit smatra zahtjevom za

lombardni kredit. Banke se mogu beskamatno koristiti pogodnošću unutardnevnog

kredita do iznosa ograničenja određenog diskrecijskom odlukom HNB-a.

50

4.4.3. Obvezna rezerva

Obvezna rezerva je najvažniji instrument monetarne regulacije koji HNB primjenjuje od

stjecanja nezavisnosti Republike Hrvatske.

Obveznici obračuna, izdvajanja i održavanja obvezne pričuve su banke, štedne banke i

podružnice stranih banaka. Obveznu pričuvu ne obračunavaju, ne održavaju i ne

izdvajaju banke i štedionice specijalne namjere (kada je to propisano posebnim

zakonom) te Hrvatska banka za obnovu i razvoj.

Osnovica za obračun obvezene rezerve sastoji se od kunskog i deviznog dijela.

Kunski dio obuhvaća kunske izvore sredstava, i to primljene depozite i kredite u

kunama (sa i bez valutne klauzule), izdane dužničke vrijednosne papire u kunama,

hibridne i podređene instrumente u kunama (s valutnom klauzulom i bez valutne

klauzule) i ostale financijske obveze u kunama.

Devizni dio sastoji se od deviznih izvora sredstava, i to primljenih deviznih depozita i

kredita, obveza po izdanim vrijednosnim papirima u devizama (osim vlasničkih

vrijednosnih papira banke), hibridnih i podređenih instrumenata u devizama i ostalih

financijskih obveza u kunama.35

Kunski i devizni dio osnovice izračunavaju se posebno, a čine ih prosječna dnevna

stanja kunskih i deviznih izvora sredstava u jednom obračunskom razdoblju. Od

obračunatog deviznog dijela obvezene pričuve 75% se uključuje u kunski dio obvezne

pričuve i provodi u kunama.

Postotak izdvajanja kunskog dijela obvezne pričuve iznosi 70%. Postotak izdvajanja

deviznog dijela obvezne pričuve obračunatog na temelju deviznih sredstava

nerezidenata i deviznih sredstava primljenih od pravnih osoba u posebnom odnosu

prema banci iznosi 100%, dok postotak izdvajanja preostalog deviznog dijela obvezne

pričuve iznosi 60%. Preostali dio obvezne pričuve može se održavati prosječnim

deviznim stanjima lividnih potraživanja. Obračunsko razdoblje traje od prvog do

posljednjeg dana kalendarskog mjeseca, a razdoblje održavanja počinje druge srijede u

mjesecu i traje do dana koji prethodi drugoj srijedi sljedećeg mjeseca. Na izdvojena

35 Benazić, M.: Uloga HNB-a na monetarnu politiku, Interna predavanja, Zagreb, str. 79., 2010.

51

sredstva kunskog dijela obvezne pričuve HNB plaća naknadu koja se obračunava po

stopi remuneracije36 0,75%.

Na izdvojena sredstva deviznog dijela obvezne pričuve; kamatna stopa koja je na dan

izdvajanja deviznog dijela obvezne pričuve za izdvajanje, u USD jednaka 50% U.S.

Federal Funds Target Rate37i u EUR jednaka je 50% ECB Minimum Bid Refinance

Rate38. Povećanjem stope obvezne pričuve s 14% na 15% u siječnju 2012. Hrvatska

narodna banka nastojala je zaustaviti deprecijacijske pritiske na domaću valutu. Na taj

je način sterilizirala višak likvidnosti u bankovnom sustavu, a izvanredni obračun

obvezne pričuve 27. siječnja 2012. obavljen je kako bi učinci povećanja stope što prije

utjecali na stabilizaciju tečaja. U svibnju je stopa obvezne pričuve banaka smanjena s

15% na 13,5%, čime je podržan Program razvoja gospodarstva, te su iz osnovice za

obračun isključena sredstva primljena od pet multilateralnih razvojnih banaka.

36 Stopa po kojoj se plaća naknada 37 Stopa federalnih rezervi FED-a 38 Stopa refinanciranja i predstavlja najvažniju stopu Europske središnje banke.

52

U nastavku slijedi primjer iz kojeg će se vidjeti ukupni kunski dio obvezne pričuve

HNB-a.

Grafikon 1: Pregled ukupnog kunskog dijela obvezne pričuve HNB-a ( za 2012. )

Izvor: Godišnje izvješće HNB-a za 2012. dostupno na:

www.hnb.hr/publikac/godisnje/2012/h-god-2012.pdf

Iz grafikona se može vidjeti da se kunski dio osnovice obvezne pričuve HNB-a, koji se

većinom sastoji od primljenih depozita u kunama i kunama s valutnom klauzulom,

smanjivao se tijekom 2012., osim u razdoblju od travnja do kolovoza, kada je zabilježen

rast. Najviša je razina ostvarena u kolovozu, 103,7 mlrd. kuna, a najniža razina, od 98,2

mlrd. kuna, u prosincu. Od siječnja do prosinca kunski se dio osnovice smanjio za 4,2%.

Devizni dio osnovice obvezne pričuve, koji se većinom sastoji od primljenih depozita u

devizama, u veljači je iznosio 218,4 mlrd. kuna, što je ujedno bila i najviša razina u

2012. Tijekom godine izmjenjivala su se razdoblja izrazitijeg pada i manje izrazitog

rasta deviznog dijela osnovice, a u srpnju je taj dio osnovice pao na najnižu razinu u

2012., u iznosu od 211,5 mlrd. kuna. Na godišnjoj razini ostvareno je smanjenje

deviznog dijela osnovice za 2,2%.

53

4.4.4. Devizne aukcije

U cilju upravljanja stabilnošću tečaja domaće valute i održavanja likvidnosti plaćanja u

zemlji i inozemstvu, HNB povremeno provodi devizne aukcije koje mogu biti

jednostrane i obostrane. Kod jednostrane aukcije HNB samo kupuje ili prodaje devize,

dok kod obostrane aukcije i kupuje i prodaje. Pristup aukciji imaju samo banke s

velikim ovlaštenjem koje u svojim ponudama navode tečaj i iznose koje nude. Možemo

reći da su upravo devize aukcije glavni instrument monetarne politike još od

stabilizacijskog programa 1993. godine kada je politikom tečaja HNB uspješno svladao

hiperinflaciju. Iako je je dezinflacija uspješno provedena nastavilo se sa provođenjem

politike fiksnog tečaja a razlog tomu bio je u pretjeranoj eurizaciji koja još uvijek

postoji i nakon desetljeća stabilnosti cijena. Domaća valuta izvršava funkciju

posrednika (transakcije se uglavnom provode u domaćoj valuti), međutim domaća

valuta samo djelomično obavlja funkciju mjere vrijednosti budući da su cijene nekih

dobara još uvijek izražene u eurima39. Također, domaća valuta još se uvijek ne

upotrebljava kao sredstvo čuvanja vrijednosti. Naime, oko 70% svih štednji i oročenih

depozita drži se u stranoj valuti. Bilo koji priljev deviza u Republiku Hrvatsku utječe na

povećanje euroizacije i donosi nove probleme monetarnoj politici. Naime, zbog priljeva

deviza HNB bi morao izvršiti odgovarajuću emisiju primarnog novca. Ta emisija

utjecala bi na povećanje cijena odnosno dovela bi do inflacije u zemlji stoga HNB mora

sterilizirati efekte deviznog priljeva ostalim instrumentima monetarne politike.

Zbog velike uvozne ovisnosti hrvatskog gospodarstva stabilnost tečaja iznimno je

značajna za stabilnost cijena u zemlji. Stabilnost tečaja također je bitna za stabilnost

financijskog sektora koji se suočava sa obvezama u devizama. Naime, komercijalne

banke se zadužuju u inozemstvu (u razdoblju 2002. do 2003. godine banke su se

zadužile u inozemstvu za 3,4 milijarde dolara) i tako financiraju svoju kreditnu

aktivnost. Nastojeći izbjeći devizni rizik one odobravaju kredite indeksirane u stranoj

valuti. Dužnici, naime, nemaju instrumente kojima bi se zaštitili od deviznog rizika,

stoga banke se još uvijek suočavaju sa rastućim kreditnim rizikom s obzirom na prisutni

valutni nesklad između zajmodavaca i zajmoprimaca.

39 Za velike kupovine kao što su nekretnine ili automobili cjene se još uvijek izražavaju u eurima

54

4.4.5. Blagajnički zapisi

HNB izdaje kratkoročne prenosive nematerijalizirane blagajničke zapise nominirane u

kunama na aukcijama koje sama organizira. Blagajnički zapisi izdaju se s rokom

dospijeća od 35 dana. Blagajnički zapisi izdaju se uz diskont, tako da se nominalana

vrijednost blagajničkih zapisa umanjuje za iznos pripadajućih kamata. Sve obveze koje

proistječu iz kupnje blagajničkih zapisa namiruju se na dan aukcije. Blagajničke zapise

na aukcijama u svoje ime i za svoj račun mogu kupovati sljedeće blagajničke institucije:

A) banke osnovane u Republici Hrvatskoj u skladu sa Zakonom o bankama,

B) podružnice stranih banaka u Republici Hrvatskoj osnovane u skladu sa Zakonom

o bankama,

C) Hrvatska banka za obnovu i razvoj.

Hrvatska narodna banka iznimno može otkupiti vlastite blagajničke zapise i prije isteka

roka na koji su izdani.

4.4.6. Obvezni blagajnički zapisi

Obvezni blagajnički zapisi su nematerijalizirani neprenosivi instrumenti nominirani u

kunama, čiji je rok dospijeća 360 dana. Predstavljaju svojevrsnu kaznenu mjeru

monetarne politike usmjerenu prema bankama, štedionicama i podružnicama stranih

banaka čiji je rast plasmana veći od dopuštenog.

Stopa upisa obveznih blagajničkih zapisa iznosi 75% (od osnovice), što uzimajući u

obzir dospijeće zapisa i njihov oportunitetni trošak (koji središnja banka samo

djelomično umanjuje plaćanjem naknade uz stopu remuneracije 0,25%) predstavlja vrlo

destimulirajući instrument za rast plasmana banaka veći od dopuštenog.

Obvezni upis blagajničkih zapisa uveden je 2007. godine sa svrhom obuzdavanja

pretjerane kreditne aktivnosti banaka i očuvanja financijske stabilnosti.

55

4.4.7. Minimalno potrebna devizna potraživanja

Pod minimalno potrebnim deviznim potraživanjima smatra se minimalno potreban iznos

deviznih potraživanja koje banke moraju održavati u odnosu prema deviznim

obvezama40. Devizna potraživanja su: strana gotovina, čekovi koji glase na stranu

valutu, devizni tekući računi devizni depoziti kod Hrvatske narodne banke, devizni

depoziti po viđenju, devizni depoziti s preostalim rokom dospijeća do 3 mjeseca,

dospjeli devizni depoziti, vrijednosni papiri stranih financijskih institucija i stranih

država koji se drže radi trgovanja i koji su raspoloživi za prodaju; instrumenti tržišta

novca, obveznice i drugi dugoročni dužnički instrumenti, vrijednosni papiri stranih

financijskih institucija i stranih država u devizama koji se drže do dospijeća i koji se

vrednuju po fer vrijednosti u RDG-u (kojima se aktivno ne trguje) s preostalim rokom

dospijeća do 3 mjeseca; instrumenti tržišta novac, obveznice i drugi dugoročni dužnički

instrumenti s preostalim rokom dospijeća do 3 mjeseca. Banke su obvezne minimalno

32% deviznih obveza održavati deviznim potraživanjima.

Devizne obveze su: redovni devizni računi, posebni devizni računi pravnih osoba,

devizni računi i dvizni štedni ulozi po viđenju stanovništva, obveze po izdanim

vrijednosnim papirima u devizama (osim vlasničkih vrijednosnih papira, obveze po

izdanim dužničkim vrijednosnim papirima u kunama s valutnom klauzulom

(jednosmjernom ili dvosmjernom), primljeni devizni krediti, primljeni kunski krediti s

valutnom klauzulom (jednosmjernom ili dvosmjernom), hibridni i podređeni

instrumenti u kunama s valutnom klauzulom, ostale financijske obveze u devizama.

40 Lovrinović, I., Ivanov, M.: Monetarna politika, RRIF Plus d.o.o., 2009, str. 252.

56

Grafikon 2: Minimalna devizna likvidnost HNB-a ( za 2012. krajem mjeseca )

Izvor: Godišnje izvješće HNB-a, 2012.

www.hnb.hr/publikac/godisnje/2012/h-god-2012.pdf

Grafikon 2 prikazuje minimalno potrebna devizna potraživanja HNB-a u 2012. godini

koja su iznosila 17% deviznih obveza.

Obveza je održavanja propisanog postotka dnevna, a likvidnim se deviznim

potraživanjima smatraju devizna potraživanja (osim potraživanja po kreditima) s

preostalim rokom dospijeća do tri mjeseca. Od lipnja 2012. u devizna potraživanja

uključuju se potraživanja po kreditima u kunama i u kunama s valutnom klauzulom,

danima gospodarskim subjektima u sklopu Programa razvoja gospodarstva, i to u visini

od 50% iznosa nedospjele glavnice koja je prema navedenom programu financirana iz

sredstava banaka. Izmjenom Odluke o minimalno potrebnim deviznim potraživanjima

dodatno je proširen obuhvat deviznih potraživanja u razdoblju od 16. veljače 2012. do

15. kolovoza 2013., tako da ona obuhvaćaju i trezorske zapise Ministarstva financija

izdane u veljači 2012. Postotak pokrivenosti deviznih obveza deviznim potraživanjima

57

u 2012. kretao se između 18,85% na dan 31. siječnja i 23,14% na dan 28. rujna.

postotak pokrivenosti na kraju godine iznosio je 21,23%.

4.4.8. Kratkoročni krediti za likvidnost

Pored spomenutih, HNB odobrava i kratkoročne kredite za likvidnost i to bankama koje

imaju likvidnosnih poteškoća, ali uz uvjete da su solventne. HNB će odobriti ovakav

kredit samo ako ocijeni da je ugrožena stabilnost ukupnog financijskog sustava u iznosu

i na rok koji predloži komisija za praćenje likvidnosti i guverner, a rokom dospijeća do

godine dana. Banka kao zalog za odobreni kredit može ponuditi vrijednosnice HNB-a i

Ministarstva financija i dužničke vrijednosnice izdavatelja čije su vlasničke

vrijednosnice uvrštene u prvu kotaciju Zagrebačke burze.

HNB je u svoju praksu uvela i tzv. „predsanacijski kredit“. Riječ je o kreditu za

premošćivanje nelikvidnosti bankama nad kojima je pokrenut postupak za ocjenu

mogućnosti i ekonomske opravdanosti sanacije i restrukturiranja banke. Kredit se

odobrava na rok do 90 dana, a banka u tom slučaju mora dati odgovarajući

najkvalitetniji instrument osiguranja kojim raspolaže.41

HNB je 1998. godine uvela kredit za likvidnost kao novi instrument pružanja pomoći

bankama koje imaju problem s likvidnošću.

HNB je također uvela i obvezu izdvajanja kunskih depozita na inozemne financijske

kredite i dana jamstva s ciljem reguliranja vanjskog zaduživanja, ali uz put i zbog

monetarnih efekata takvih transakcija.

U tom slučaju banka je dužna izdvojiti kunski depozit na račun HNB-a u visini 30% od

iznosa primljenih inozemnih financijskih kredita namijenjenih za konverziju u kune i

10% od vrijednosti danih jamstava za inozemne financijske kredite namijenjene za

konverziju u kune. Depozit po kreditu vraća se 12 mjeseci nakon uplate uz uvjet da je

kredit otplaćen u cijelosti.

41

Kulić, S.: Monetarna vlast, monetarni sustav i monetarna politika RH u jedinstvu vlasti u RH, Interna predavanja Zagreb, str. 97., 2011.

58

5. USPOREDBA FED-A I HNB-A

FED kao centralna banka koja djeluje na razvijenoj tržišnoj ekonomiji svijeta te

sukladno tome primjenjuje visoko sofisticirane mjere i instrumente monetrane politike

koji u Republici Hrvatskoj još nisu zaživjeli. Politiku otvorenog tržišta Republika

Hrvatska primjenjuje tek od 2005. godine pri čemu se strukturne operacije ne provode

tj. djeluje se samo na kratkoročnom segmentu tržišta, dok je FED kao jedan od

začetnika ove mjere ( najvažnija mjera u politici FED-a).

S druge strane, diskontnu stopu koja je na primjeru američkog tržišta temeljni indikator

kretanja kamatnih stopa, u Republici Hrvatskoj nema gotovo nikakvog utjecaja na

formiranje kamatnih stopa na tržištu. U Republici Hrvatskoj dakle, koriste se netržišne

mjere, prije svega, stopa obvezne rezerve kao i devizne intervencije, za razliku od FED-

a.

U slučaju SAD-a i njihove centralne banke, kao glavni kratkoročni cilj javlja se

maksimalna zaposlenost, dok stabilnost cijena predstavlja tek dugoročni cilj. Sustav

federalnih rezervi ujedno je i primjer središnje banke koja tolerira veći stupanj

inflacijske pristranosti, ali što za sobom povlači i niz negativnih učinaka na realnu

vrijednost dohodka stanovništva, povećanje socijalnih razlika, stvaranje razlika u

kretanju realne vrijednosti dohotka od kapitala u odnosu na dohodak od rada ( posebice

u slučaju siromašnijih i slabije obrazovanih građana), a uključuje i monetarni doprinos

svojevremenog obilja likvidnosti do 2006. godine na stvaranje mjehura na tržištu

nekretnina. Pri tome učinci monetarne politike FED-a nisu ograničeni samo na

unutarnja kretanja nego se odražavaju i na ponašanje sudionika međunarodnog tržišta

roba, novca, i kapitala ( učinci na cijenu nafte i zlata, rast vrijednosti drugih

konvertibilnih valuta, prekogranično prelijevanje viškova likvidnosti, prekogranična

zaraza financijskom krizom, špekulativna potražnja za obveznicama europskih zemalja)

pa se kao takvi odražavaju na male i otvorene zemlje.42

Monetarna politika FED-a predstavlja najčešće spominjani primjer vođenja politike u

kontekstu oličenja neoliberalne struje te monetarna politika FED-a nerijetko ima

42

Ivanov, M.; Izbor strategije i ograničenja monetarne politike u malim i otvorenim gospodarstvima; Razvojna strategija malog nacionalnog gospodarstva u globaliziranom svijetu, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2012., str. 119-153.

59

obilježja keynesijanskog modela jer definirana specifičnim okvirom zakonske regulative

koji od središnje banke zahtjeva održavanje „dugoročnog rasta monetarnih i kreditnih

agregata u skladu s dugoročnim potencijalom gospodarstav da poveća proizvodnju,

kako bi učinkovito poticali ciljeve maksimalne zaposlenosti, stabilnih cijena i umjerenih

dugoročnih kamatnjaka.43

S obzirom da umjerena razina dugoročnih kamatnjaka korespondira s niskim

inflacijskim očekivanjma, dok je postizanje stabilnosti cijena dugoročni, a ne

kratkoročni cilja monetarne politike, FED ima manevarski prostor korištenja

ekspanzivne monetarne politike, kanala kamatnjaka i kanala bankovnih kredita ( pa i

kanala deviznog tečaja kroz deprecijaciju američkog dolara) u svrhu ublažavanja

fluktuacija proizvodnje i zaposlenosti u kratkom roku, a posebice u svrhu eliminiranja

deflacijskih pritisaka koje izaziva razvoj recesije i nezaposlenost.

Na primjeru Hrvatske i njezine središnje banke, devizne transakcije predstavljaju glavni

instrument kreacije i poništavanja primarnog novca i direktnog uplitanja HNB-a na

domaćem deviznom tržištu, što rezultira udjelom inozemne aktive od čak 99% u

ukupnoj aktivi bilance HNB-a. Dodatno, za potrebe očuvanja stabilnosti deviznog tečaja

središnja banka nerijetko koristi i druge instrumente monetarne politike pa je tako npr.

povećala stopu obvezne rezerve u uvjetima špekulativnih deprecijacijskih pritisaka na

domaću valutu, uvela graničnu obvezu pričuvu u uvjetima pretjerane aprecijacije

domaće valute koja se javljala kao posljedica inozemnog zaduživanja banaka, ograničila

rast plasmana banaka kroz uvođenje obveznog upisa blagajničih zapisa, a na devizni

tečaj djeluju i druge mjere uključujući minimalno potrebna devizna potraživanja,

strukturu izdvajanja kunskog i deviznog dijela obvezne pričuve, visinu stope na

lombardni prekonoćni kredit, raspoloživost ( odnosno od listopada 2009. praktična

nedostupnost) jednotjednog zaduživanja banaka po principu obratnih repo transakcija, a

u širem smislu učinci se ostvaruju i kroz mjere supervizije i regulacije banaka npr. kroz

promjene u sustavu održavanja minimalnog koeficijenta likvidnosti, toleriranu

izloženost valutnom riziku.44

Navedeno podrazumijeva da središnja banka vodi restriktivniju monetarnu politiku u

slučaju većeg odljeva deviza i deprecijacijskih pritisaka na domaću valutu, odnosno

43

Mishkin, S. Frederich., op. cit., str 389. 44 Perišin, I.; Šokman, A.; Monetarno kreditna politika, Informator, Zagreb, str. 173-175, 1992.

60

ekspanzivniju politiku u slučaju većeg priljeva deviza i aprecijacijskih pritisaka na

valutu. Tako uz slobodne međunarodne tokove novca i kapitala te politiku usmjerenu

na očuvanje stabilnosti deviznog tečaja, monetarna politika nema i ne može imati

razvojni karakter pa se praktično ukupni domet utjecaja ekonomske politike svodi na

fiskalnu politiku i stvaranje povoljnijeg ili (trenutno) nepovoljnijeg okruženja za priljev

inozemnih direktnih ulaganja, što znači da je budući ekonomski rast određen isteresom

starnih investitora za ulaganje u Hrvatsku, gdje će se razvijati one poslovne aktivnosti

koje će stranom kapitalu biti zanimljive s aspekta njihovog individualnog interesa a ne

nužno i s aspekta interesa gospodarstva Hrvatske.

61

6. ZAKLJUČAK

Na temelju sinteze i obrade podataka dolazi se do posljednjeg dijela ovog rada. U

zaključku će se usporediti centralna banka SAD-a a to je Sustav federalnih rezervi te

Hrvatska narodna banka kako bi se uvidjele sličnosti i razlike u provođenju monetarne

politike na američkom odnosno hrvatskom tržištu. Uspoređivanjem ovih dviju

središnjih banaka dolazi se do spoznaje da su one u mnogočemu slične. Ako se prvotno

pogleda samo struktura tih banaka vidi se da su one dosta slične.

FED ima Vijeće Guvernera koje se nalazi na vrhu same upravljačke strukture i vodi

glavnu riječ u donošenju odluka. Sastoji se od 7 guvernera odabranih od predsjednika i

potvrđenih od senata. Međutim, pravo glasa i sudjelovanje u glasačkoj većini imaju i 5

predsjednika regionalnih banaka rezervi. O glavnim odlukama u HNB-u odlučuje Savjet

HNB-a koji osim guvernera, čini i zamjenik guvernera, 4 viceguvernera i 8 nezavisnih

vanjskih stručnjaka. Obje vrhovne strukture čini 14 članova, među kojima odlučuje

većina. Kako FED ima tzv. banke članice tako i HNB- ima banke koje imaju udjele u

HNB-u kojima ne mogu trgovati a za koje primaju dividendu. Značajnija razlika u

strukturi je ta što HNB- nema regionalne podružnice kao FED ( tzv. banke rezervi) zbog

toga što je Hrvatska puno manja zemlja od SAD-a.

Sljedeći čimbenik koji utjeće na monetarnu politiku centralnih banaka u pojedinim

zemljama su njezini instrumenti. Dva glavna instrumenta monetarne politike ovih dviju

središnjih banaka su isti a to su: operacije na otvorenom tržištu i politika obvezne

rezerve.

Treći glavni instrument monetarne politike po čemu se razlikuju su devizne intervencije

koje koristi HNB, naspram politike diskontne ili eskontne stope koju češće koristi FED.

Najčešće korišten instrument monetarne politike kod FED-a su operacije na otvorenom

tržištu. HNB najčešće koristi devizne intervencije kao instrument reguliranja novčane

ponude što je i logično s obzirom na specifičnosti kojima je izloženo Hrvatsko novčano

tržište. Operacije na otvorenom tržištu se u Hrvatskoj počinju rabiti u novije vrijeme

(2005.g.) s time da imaju sve važniju ulogu u određivanju novčane ponude. Obvezna

rezerva ima također značajnu važnost u našem bankarskom sustavu kao i u bankarskom

sustavu SAD-a. FED neprestano koristi i politiku diskontne ili eskontne stope kojom

62

regulira aktivnu kamatnu stopu banaka i tako utječe na potražnju za kreditima, dok se

HNB do sada neznatno služio tim instrumentom monetarne politike.

Pristupanjem Hrvatske u Europsku uniju, a pogotovo nakon uvođenja eura, HNB će

mnoge dijelove svoga poslovanja prenijeti na institucije Europske unije, no to ne znači

da će se njegova uloga smanjiti ili nestati već će samo postati dio veće zajednice.

Konzinstentnim spoznajama o mjerama monetarne politike koju provodi Sustav

federalnih rezervi u SAD-u kao razvijenom gospodarstvu, moguće je ustanoviti da se

djelovanje HNB-a može unaprijediti intenzivnijim korištenjem tržišnih mjera monetarne

politike kao što su operacije na otvorenom tržištu i diskontna politika.

63

LITERATURA

A) KNJIGE

1. Dunne, G. T., Monetary Decisions of the Supreme Court, New Brunswick, New

Jersey: Rutgers University Press, 1960.

2. Hixon, W., F.: Triumph of the Bankers: Money and Banking in the Eighteenth

and Nineteenth Centuries, London:Praeger, 1993.

3. Kandžija, V., Živko, I.: Poslovna politika banaka, Ekonomski fakultet

Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, Rijeka, 2004.

4. Kidwell, D., S.; Peterson, R., L.; Blackwell, D., W.: Financial Institutions,

Markets and Money, Willey, New York., 2003.

5. Lovrinović, I., Ivanov, M.: Monetarna politika, RRIF Plus d.o.o., Zagreb, 2009.

6. Miller, R. L., VanHoose, D. D.: Moderni novac i bankarstvo, Mate, Zagreb,

1997.

7. Mishkin, F., S.; Eakins, S., G.: Financijska tržišta + institucije, Mate, Zagreb,

2005.

8. Mishkin, S. Frederich,: Ekonomija novca, bankarstva i financijskih tržišta, Mate,

Zagreb, 2006.

9. Perišin, I.; Šokman, A.; Monetarno kreditna politika, Informator, Zagreb, 1992.

10. Perišin, I.; Šokman, A., Lovrinović, I.; Monetarna politika, Sveučilište u Rijeci,

Rijeka, 2001.

11. Srb, V., Matić, B.: Bankarsko poslovanje, Sveučilište J.J. Strossmayera u

Osijeku, Pravni fakultet Osijek, Osijek, 2003.

12. Symons, E., L., Jr.; White, J., J.: Banking Law: Selected Statutes and

Regulations, 3th edition, West Publishing Company, USA, 1990.

13. Thibaut, de Saint Phalle: The Federal Reserve: An Itentional Mystery, New

York:Praeger, 1985.

14. Perišin, I.; Šokman, A.; Monetarno kreditna politika, Informator, Zagreb, 1992.

64

B) ČLANCI

15. Ivanov, M.; Izbor strategije i ograničenja monetarne politike u malim i

otvorenim gospodarstvima; Razvojna strategija malog nacionalnog gospodarstva

u globaliziranom svijetu, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2012.

16. Raspudić Golomejić, Z.; Koordinacija upravljanja javnim dugom i vođenja

monetarne politike u Hrvatskoj; Financijska teorija i praksa 31, Zagreb, 2007.

17. Kovačević, Z. (2003), Monetarna politika – mjere i instrumenti; Hrvatski

gospodarski razvitak”, 9. poglavlje, Ekonomski fakultet Zagreb, Zagreb, 2003.

C) OSTALO

18. Benazić, M.: Uloga HNB-a na monetarnu politiku, Interna predavanja, Zagreb,

2010.

19. Godišnje izvješće HNB-a za 2012. dostupno na:

www.hnb.hr/publikac/godisnje/2012/h-god-2012.pdf

20. Kulić, S.: Monetarna vlast, monetarni sustav i monetarna politika RH u jedinstvu

vlasti u RH, Interna predavanja Zagreb, 2011.

21. Leko, V., Financijske institucije i tržišta, pomoćni materijal za izučavanje,

Ekonomski fakultet, Zagreb,2008.

22. Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske, N. N., br.

135/1997.

23. Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci, N. N., br. 36/2001.

24. www.federalreserve.gov

25. www.federalreserveeducation.org

26. www.hnb.hr/monetarna politika

27. www.mfin.hr/zakondavstvobr

65

POPIS TABLICA

Redni broj Naziv tablice Stranica

1. Bilanca HNB-a 5

POPIS GRAFIKONA

Redni broj Naziv grafikona Stranica

1. Pregled ukupnog kunskog dijela

obvezne pričuve ( za 2012.)

52

2. Minimalna devizna likvidnost

(za 2012. krajem mjeseca)

56

POPIS SHEMA

Redni

broj

Naziv priloga Stranica

2. Shema1: Prikaz sjedišta FED-ova i

regija za koje su zaduženi

25

3. Shema 2: Struktura FED-a

26

4. Shema 3: Shematski prikaz org.

strukture HNB-a

44

66

IZJAVA

Kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom USPOREDBA SUSTAVA

FEDERALNIH REZERVI I HRVATSKE NARODNE BANKE izradila samostalno

pod voditeljstvom prof. dr. sc. Zdenka Prohaske, a pri izradi diplomskog rada pomogla

mi je i asistentica dr. sc. Bojana Olgić Draženović. U radu sam primijenila metodologiju

znanstveno-istraživačkog rada i koristila literaturu koja je navedena na kraju

diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti koje sam

izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu na uobičajen, standardan način

citirala sam i povezala s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu

hrvatskog jezika.

Također, izjavljujem da sam suglasana s objavom diplomskog rada na službenim

stranicama Fakulteta.

Studentica

Marina Rozgaj