SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

SANJA SPUDIĆ

UTJECAJ OBRAZOVANJA NA ODRŽIVI

RAZVOJ EU

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

UTJECAJ OBRAZOVANJA NA ODRŽIVI

RAZVOJ EU

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Mikrosustav EU

Mentor: prof.dr.sc. Vinko Kandžija

Studentica: Sanja Spudić

Studijski smjer: Međunarodno poslovanje

JMBAG: 0081101248

Rijeka, rujan 2013.

1

SADRŽAJ

1 UVOD .......................................................................................................................................... 2 1.1 PROBLEM I PREDMET ISTRAŽIVANJA ................................................................................. 2 1.2 HIPOTEZA RADA ................................................................................................................. 3 1.3 SVRHA I CILJ ISTRAŽIVANJA ................................................................................................ 3 1.4 ZNANSTVENE METODE ....................................................................................................... 3 1.5 STRUKTURA RADA .............................................................................................................. 4

2 OBRAZOVANJE KAO TEMELJ ODRŽIVOG RAZVOJA .................................................................... 5 2.1 ZNAČENJE OBRAZOVANJA .................................................................................................. 5

2.1.1 STRATEŠKI OKVIR OBRAZOVANJA .............................................................................. 6 2.1.2 OBLICI OBRAZOVANJA ................................................................................................ 8 2.1.3 EUROPSKA POLITIKA OBRAZOVANJA ....................................................................... 10

2.2 TEMELJNE ODREDNICE ODRŽIVOG RAZVOJA ................................................................... 12 2.2.1 POJAM ODRŽIVOG RAZVOJA .................................................................................... 13 2.2.2 VRSTE ODRŽIVOG RAZVOJA ..................................................................................... 14 2.2.3 POKAZATELJI ODRŽIVOG RAZVOJA........................................................................... 15 2.2.4 PRAVNI TEMELJI EUROPSKE POLITIKE ODRŽIVOG RAZVOJA .................................... 16

3 BILANCA OBRAZOVANJA I ODRŽIVOG RAZVOJA ...................................................................... 19 3.1 ANALIZA OBRAZOVANJA UNUTAR EU .............................................................................. 19

3.1.1 TRAJANJE OBVEZNOG OBRAZOVANJA ..................................................................... 19 3.1.2 ULAGANJA U OBRAZOVANJE U EU ........................................................................... 22 3.1.3 PRIMARNO OBRAZOVANJE U EU .............................................................................. 24 3.1.4 SEKUNDARNO OBRAZOVANJE U EU ......................................................................... 26 3.1.5 UDIO STANOVNIŠTVA SA VISOKIM OBRAZOVANJEM S OBZIROM NA DOBNU SKUPINU ..................................................................................................................................28 3.1.6 TERCIJARNO OBRAZOVANJE U EU ............................................................................ 29

3.2 ANALIZA ODRŽIVOG RAZVOJA PO ZEMLJAMA EU ........................................................... 31 3.2.1 DRUŠTVENO-EKONOMSKI RAZVOJ ........................................................................... 31 3.2.2 ODRŽIVA POTROŠNJA I PROIZVODNJA ..................................................................... 33 3.2.3 SOCIJALNA UKLJUČENOST ........................................................................................ 35 3.2.4 KLIMATSKE PROMJENE I ENERGIJA .......................................................................... 36 3.2.5 GLOBALNA PARTNERSTVA........................................................................................ 38

3.3 MEĐUOVISNOST OBRAZOVANJA I ODRŽIVOG RAZVOJA ................................................. 40 3.3.1 POVEZANOST OBRAZOVANJA I ODRŽIVOG RAZVOJA .............................................. 40 3.3.2 USPOREDBA OBRAZOVANJA ZEMALJA EU, SAD-A I JAPANA .................................... 42

4 PERSPEKTIVA RAZVOJA OBRAZOVANJA ................................................................................... 44 4.1 RAZMATRANJE STRATEGIJA OBRAZOVANJA .................................................................... 44 4.2 PRIJEDLOG MJERA ZA POBOLJŠANJE OBRAZOVANJA ...................................................... 47

5 ZAKLJUČAK ............................................................................................................................... 49 LITERATURA ...................................................................................................................................... 51 POPIS GRAFIKONA ............................................................................................................................ 54 POPIS SHEMA ................................................................................................................................... 55

2

1 UVOD

Kada se raspravlja o međuodnosu sustava cjeloživotnog učenja i obrazovanja i održivog

razvoja treba biti svjestan činjenice da ne može postojati globalni održivi razvoj bez

sustava cjeloživotnog učenja i obrazovanja. Dakle to su procesi koji se temeljito prožimaju.

Njihovo povezivanje počelo je propitivanjem načina provedbe Agende 21 – globalnog

akcijskog plana održivog razvoja.

1.1 PROBLEM I PREDMET ISTRAŽIVANJA

Obrazovanje je preduvjet za postizanje održivog razvoja te temeljni alat za dobro

upravljanje, uniformno odlučivanje i promicanje demokracije. Obrazovanje razvija i jača

sposobnost pojedinca, skupina, zajednica, organizacija i zemalja da prosuđuju i biraju u

korist održivog razvoja. Društvo koje raspolaže s obrazovanim ljudima, lakše prihvaća i

brže reagira na promjene koje se događaju u njegovu okruženju, a isto je tako pripremljeno

na izazove koje sa sobom nosi budućnost. Nasuprot tome, u onom društvu gdje se ljudskim

potencijalima i znanju ne pridaje značenje prijeti opasnost od zaostajanja za suvremenim

razvojem.

Iz opisane problematike proizlazi problem istraživanja, a to je: Iako je obrazovanje jedan

od osnovnih preduvjeta za postizanje održivog razvoja, ne postoji dovoljna svijest o

važnosti njegove implementacije.

Nakon što je definiran problem istraživanja moguće je definirati i predmet istraživanja:

Istražiti i utvrditi činjenice vezane za obrazovanje, njegove temeljne odrednice i

perspektivu razvoja obrazovanja, kao i njegovu povezanost sa održivim razvojem.

3

1.2 HIPOTEZA RADA

Hipoteza rada, postavljena sukladno problemu i predmetu istraživanja glasi: Uz

pretpostavku da je obrazovanje jedan od temeljnih preduvjeta za postizanje održivog

razvoja, sustavnim proučavanjem njegove implementacije moguće je utvrditi njegove

determinante i učinke na održivi razvoj EU-a.

1.3 SVRHA I CILJ ISTRAŽIVANJA

Sukladno predmetu istraživanja svrha istraživanja je elaborirati temeljne značajke

obrazovanja i održivog razvoja, kao i njihovog međusobnog utjecaja.

Cilj istraživanja ovoga rada je ocijeniti stanje obrazovanja, dati analizu strategija koje se

provode s ciljem implementacije i poboljšanja obrazovanja, kao i uvid u nedostatke koji

proizlaze iz nedovoljnog korištenja potencijala obrazovanja i nedostatka svijesti o važnosti

obrazovanja za održivi razvoj. Ključna pitanja ovog diplomskog rada su sljedeća:

1. Što je održivi razvoj?

2. U čemu je važnost održivog razvoja?

3. U čemu je važnost obrazovanja?

5. Što podrazumijeva koncept cjeloživotnog obrazovanja?

6. Kakva je perspektiva razvoja obrazovanja za održivi razvoj u svijetu?

7. Da li obrazovanje ima utjecaja na održivi razvoj Europske unije?

1.4 ZNANSTVENE METODE

U izradi ovog diplomskog rada nastojalo se što točnije prezentirati sve informacije do kojih

se došlo tijekom istraživanja problematike rada. Korištene su sljedeće metode: metoda

analize i sinteze, induktivna i deduktivna metoda, komparativna metoda, metoda

diskripcije te statistička metoda.

4

1.5 STRUKTURA RADA

Rad se sastoji od pet međusobno povezanih dijelova.

U prvom dijelu, Uvodu, prikazan je problem i predmet istraživanja te je postavljena

hipoteza rada. Također, u prvom dijelu su definirani svrha i ciljevi istraživanja i metode

rada koje su korištene prilikom pisanja rada.

Drugi dio pod nazivom Obrazovanje kao temelj održivog razvoja objašnjava značenje

obrazovanja kao i oblike obrazovanja. Također su objašnjeni pojam i načela održivog

razvoja, nabrojane su i obrađene vrste te pokazatelji održivog razvoja. Bilanca

obrazovanja i održivog razvoja je treći dio ovog diplomskog rada gdje su statistički

obrađene razine obrazovanja unutar Europske unije kao i razvoj zemalja članica Europske

unije s obzirom na pokazatelje održivog razvoja uzetih sa Eurostata. U ovom dijelu

diplomskog rada je uspoređena stopa sudjelovanja u obrazovanju u zemljama članicama

Europske unije, SAD-a i Japana. Također je dan odgovor kako je obrazovanje utjecalo na

održivi razvoj u EU kroz određeni vremenski period. Naslov četvrtog dijela je Perspektiva

obrazovanja kao pokazatelj održivog razvoja gdje se razmatraju strategije obrazovanja,

dan je pregled mogućih razvoja obrazovanja i prijedlog mjera za poboljšanje obrazovanja.

ZAKLJUČAK, kao završni dio diplomskog rada, predstavlja sintezu cjelokupno obrađene

teme i odgovor na postavljenu hipotezu rada.

5

2 OBRAZOVANJE KAO TEMELJ ODRŽIVOG RAZVOJA

Kako bi se lakše razumijeli sami temelji obrazovanja i održivog razvoja potrebno je

obraditi sljedeće tematske jedinice: 1) značenje obrazovanja, 2) strateški okvir

obrazovanja 3) oblici obrazovanja, 4) europska politika obrazovanja, 5) pojam

održivog razvoja, 5) vrste održivog razvoja, 6) pokazatelji održivog razvoja i 7)

pravni temelji europske politike održivog razvoja.

2.1 ZNAČENJE OBRAZOVANJA

Zbilju suvremenog svijeta obilježava kriza vrijednosti i kriza morala te u takvoj situaciji

značenje odgoja i obrazovanja postaje sve kompleksnije jer obrazovanje vezano nije

jednokratno učenje i konačan rezultat. Obrazovanje u tom obliku je trajna potreba za

učenjem gdje je čovjek glavni pokretač i korisnik svog vlastitog napretka te je njegova moć

uvjetovana stalnim učenjem, odnosno razvojem osobnih sposobnosti učenja.

Spoznaje o važnosti održivog razvoja dovele su i do spoznaja o važnosti obrazovanja, a

posebno je stavljen naglasak na cjeloživotno obrazovanje. Obrazovanje za održivi razvoj

treba stvoriti jaku vezu između političkog obrazovanja, globalnog učenja, ekološkog

obrazovanja i zdravstvenog odgoja (Linder, 2004.).

Dobro obrazovano i osposobljeno stanovništvo i radna snaga vjerojatno su najvažnija

odrednica socijalnog i ekonomskog blagostanja zemlje i pojedine osobe. Obrazovanje

pruža popratne netržišne učinke kao što je na primjer lakši pristup informacijama, veću

brigu o vlastitom zdravlju, aktivnije sudjelovanje u društvenom životu, čime se potiče

odgovorno demokratsko ponašanje građana, izbor demokratske vlasti i ostvarivanje

vladavine prava. Razina obrazovanja stanovništva utječe, ne samo na stvaranje ljudskog

kapitala, nego i na jačanje društveno korisnih te slabljenje disfunkcionalnih oblika

društvenog kapitala.

6

Obrazovanje kao temeljni preduvjet za razvoj održivog razvoja ne može se odvojiti od

pojma cjeloživotnog učenja odnosno obrazovanja. Ideja cjeloživotnog obrazovanja

proizlazi iz pretpostavke da je čovjek najveće bogatstvo društva i da zato u njega treba

ulagati. Na toj osnovi smišljaju se novi koncepti odgoja i obrazovanja koji osuvremenjuju

postojeći nastavni rad u vrtićima, školama i visokoškolskim ustanovama, uključujući u

njihov razvoj sve sudionike odgoja i obrazovanja te ističući njihovu ključnu ulogu.

Održivi je razvoj moguć samo uz informiranje i obrazovanje cijelog društva, odnosno svih

njegovih dijelova jer bez osvještavanja i obrazovanja nema ni njegova provođenja.

2.1.1 STRATEŠKI OKVIR OBRAZOVANJA

Obrazovanje za održivi razvitak je koncept nastao ranih 90-ih godina XX. stoljeća, a

predstavlja korištenje obrazovanja kao sredstva za postizanje održivosti. Povezivanje

obrazovanja i održivog razvitka počelo je propitivanjem načina provedbe Agende 21 –

globalnog akcijskog plana održivog razvitka, usvojenog na konferenciji UN-a o okolišu i

razvitku u Rio de Janeiru 1992. godine. U poglavlju 36. Agende 21 posvećenom

obrazovanju navedena su četiri opća cilja (Rodić, 2010., str. 15):

Promovirati i poboljšati kvalitetu obrazovanja: svrha je preusmjeriti cjeloživotno

učenje na stjecanje znanja, vještina i vrijednosti potrebnih građanima za poboljšanje

kvalitete života,

Preusmjeriti kurikulume: od predškolske do fakultetske razine, o obrazovanju se mora

ponovno promisliti i treba ga se reformirati kako bi postalo sredstvo prenošenja znanja,

osmišljenih obrazaca i vrijednosti potrebnih za stvaranje održivog svijeta,

Podići razinu svijesti javnosti o konceptu održivog razvoja: to će pomoći razvitku

svjesnog, aktivnog i odgovornog građanstva na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj

razini,

Obučiti radnu snagu: kontinuirano tehničko i strukovno obrazovanje rukovoditelja i

radnika, naročito onih koji rade u trgovini i industriji, doprinijet će usvajanju održivih

modela proizvodnje i potrošnje.

7

Na skupu u Johannesburgu naglašena je potreba integriranja održivog razvoja u obrazovni

sustav na svim razinama, od predškolskog odgoja do visokog obrazovanja te neformalnog

obrazovanja.

Od posebnog je značaja i Šesta ministarska konferencija procesa 'Okoliš za Europu',

održana u Beogradu 2007. godine. Na njoj je zaključeno da je poboljšanje obrazovanja

važan cilj za sve vlade koje žele ispuniti ciljeve Desetljeća obrazovanja za održivi razvitak

Ujedinjenih naroda. Ministri zaštite okoliša i obrazovanja iz regije UNECE potvrdili su

opredjeljenje za provedbu Strategije za održivi razvoj. Razmotrili su što je postignuto, koji

su izazovi u provedbi Strategije te što treba napraviti. Naglašena je uloga obrazovanja u

osnaživanju ljudi za donošenje informiranih odluka za održivi razvitak i sudjelovanje u

prevladavanju društvenih, ekonomskih i okolišnih izazova. Naglašena je i potreba jačeg

partnerstva između tijela uprave i ostalih dionika, uključujući i suradnju uprava nadležnih

za okoliš i obrazovanje, kao važnog preduvjeta za provedbu Strategije (UNESCO Review

of Contexts and Structures for Sustainable Development, 2010.).

Spomenuta je i potreba jačanja kompetencija edukatora, koji često predstavljaju 'usko grlo'

za poboljšanje kvalitete obrazovanja. Drugi važan izazov je jačanje kapaciteta donositelja

odluka i drugih dionika, u čemu važnu ulogu ima neformalno i informalno obrazovanje.

Dogovoreno je da se fokus treba staviti na jačanje kompetencija, te poboljšanje kvalitete

nastavnih alata i materijala. Taj proces treba biti baziran na potrebama te treba odgovarati

na specifične izazove pojedine zemlje. Obrazovanje se treba promovirati putem jačanja

kapaciteta i prikazivanjem dobrih primjera iz prakse. Pri tome se ne smije zanemariti

potencijalni doprinos postojećeg lokalnog znanja.

Uloga cjeloživotnog učenja u europskim obrazovnim politikama poslije 2000. godine je

određena Lisabonskim procesom. Utvrđeni su obrazovni ciljevi: razvitak pojedinca (sretan

i svrsishodan život), razvitak društva (smanjenje razlika i nejednakosti) i gospodarstva

(postizanje ravnoteže na tržištu rada).

8

Istaknuto je pet izazova (Žiljak, 2005., str. 67-95):

kvaliteta obrazovanja (kvaliteta poučavanja, didaktičkog materijala itd.)

dostupnost učenja za sve društvene skupine u svim životnim razdobljima

sadržaj (zastupljenost novih tehnologija, stalno redefiniranje osnovnih vještina te uloga

obrazovanja u prenošenju društvenih vrijednosti)

otvorenost institucija prema lokalnoj zajednici, europskim i ostalim zemljama

učinkovitost i razrada sustava edukacije kako bi se ljudski i financijski resursi koristili

optimalno.

2.1.2 OBLICI OBRAZOVANJA

Globalizacija suočava Europsku uniju s novim izazovima u kojima će svaki pojedini

građanin trebati širok raspon znanja, vještina i stavova kako bi se što lakše i brže

prilagodio društvu i svijetu u kojemu živi. Kako globalizacija donosi promjene u svim

područjima tako i u području odgoja i obrazovanja. Te promjene uključuju nove koncepte

poput cjeloživotnog obrazovanja.

2.1.2.1 Cjeloživotno obrazovanje

Cjeloživotno obrazovanje definira se kao aktivnost učenja tijekom života s ciljem

unapređivanja znanja, vještina i sposobnosti unutar osobne, građanske, društvene i

poslovne perspektive (Maravić, 2003.).

Ideja cjeloživotnog obrazovanja proizlazi iz pretpostavke da je čovjek najveće bogatstvo

društva i da zato u njega treba ulagati. Cjeloživotno obrazovanje nije više samo jedan oblik

obrazovanja i osposobljavanja već mora postati vodeće načelo u cjelokupnom kontekstu

učenja. To je vizija koja mora naći svoju primjenu u sljedećem desetljeću (Memorandum o

cjeloživotnom učenju, 2000.).

Ono podrazumijeva uvažavanje svih oblika učenja: formalno obrazovanje (npr. kolegij na

fakultetu), neformalno obrazovanje (npr. usavršavanje vještina potrebnih na radnom

mjestu), i informalno obrazovanje, međugeneracijsko učenje (razmjena znanja u obitelji,

među prijateljima).

9

Kako bi upozorila na važnost i potrebu za cjeloživotnim učenjem, Europska unija

objavljuje niz dokumenata poput Bijelog knjige o obrazovanju, Memoranduma o

cjeloživotnom učenju ili Preporuka Europskog parlamenta i Vijeća o ključnim

kompetencijama za provedbu cjeloživotnog učenja, koji se bave strategijom razvoja

europskog društva.

2.1.2.2 Sustav obveznog obrazovanja

Sustavi obveznog obrazovanja predstavljaju temeljnu pretpostavku globalnog održivog

razvoja.

Takve sustave čine dva temeljna podsustava (Črnjar, Črnjar, 2009., str. 309-310):

1) Sustav osnovnog obrazovanja ili sustav primarnog obrazovanja.

Osnovno obrazovanje je obvezno za svu djecu od 7 do 15 godina života. Trajanje je, u

pravilu, osam godina i podijeljeno je na dva dijela po četiri godine. U nekim europskim

obrazovnim sustavima (npr. Sloveniji) osnovno obrazovanje traje devet godina. Učenike u

osnovnim školama učitelji mogu različitim metodama i aktivnostima odgajati i obrazovati

o okolišu, ekologiji, odnosno održivom razvoju, kao na primjer: organiziranje ekoloških

radionica; pisanje pjesmica, eseja, različitih sastava o određenim ekološkim problemima ili

organiziranje ciljanih izleta u prirodu radi uočavanja ekoloških problema i rasprave o

mogućim rješenjima.

2) Sustav srednjeg obrazovanja ili sustav sekundarnog obrazovanja

Srednje obrazovanje nastavlja se na osnovno i obično obuhvaća populaciju od 14 ili 15 do

18 ili 19 godina života. Sekundarno obrazovanje u europskim zemljama traje od četiri do

sedam godina. Namjena programa srednjega obrazovanja može se općenito klasificirati u

tri skupine (Črnjar, Črnjar, 2009., str. 310):

Prva skupina uključuje programe kojima je temeljna misija osposobljavanje za daljnji

studij, odnosno više ili visoko obrazovanje.

10

Druga skupina ima dvojnu namjenu: prvu, da osposobljava učenike za daljnji studij na

nekim određenim visokim učilištima i drugu, da osposobljava učenike za tržište rada.

Treća skupina ima svrhu osposobljavanja učenika za tržište rada i ne omogućuje

izravni nastavak školovanja na višoj razini.

2.1.2.3 Sustav visokog obrazovanja

Sustav visokog obrazovanja čini temeljnu polugu održivog razvoja. U makro i globalnim

sustavima odgoja i obrazovanja posebno važnu misiju imaju sustavi visokoga obrazovanja,

odnosno sustavi tercijarnoga obrazovanja jer se u takvim sustavima obrazuju, usavršavaju,

osposobljavaju vrhunski stručnjaci, intelektualci, poduzetnici, profesori, znanstvenici,

političari te razni menadžeri u znanstvenim područjima. Važnosti i misija sustava visokog

obrazovanja, ne samo u makro i globalnim sustavima odgoja i obrazovanja nego i u mikro,

makro i globalnim gospodarskim i društvenim sustavima, određuju mu primarnu ulogu u

globalnom održivom razvoju.

2.1.3 EUROPSKA POLITIKA OBRAZOVANJA

Europska politika obrazovanja predstavlja skup strategija, mjera i instrumenata u okviru

kojih zemlje Europske unije nastoje u suradnji s tijelima Unije i međusobnom suradnjom

osigurati povoljnu obrazovnu strukturu, smanjenje nezaposlenosti i konkurentnost.

Pojam obrazovanja i strukovne izobrazbe se prvi put spominje u Rimskom ugovoru gdje se

poziva zemlje članice da pridonesu razvoju i kvaliteti svojih nacionalnih politika. No, tek u

Ugovoru iz Maastrichta i Ugovoru iz Amsterdama se uvodi postupak suodlučivanja u

području obrazovanja i strukovnog osposobljavanja. Tako u skladu sa načelom

supsidijarnosti, zemlje ostaju potpuno odgovorne za organizaciju svojih strukovnih

sustava, a Unija im može pružiti aktivnosti potpore, koordiniranja i nadopune nacionalnih

sustava, ali bez harmonizacije zakonodavstva.

11

Lisabonskim ugovorom je stupila na snagu Povelja EU-a o temeljnim pravima koja kaže

da svi imaju pravo na obrazovanje i pristup obrazovnom sustavu te kako svatko ima

samostalno pravo birati područje zaposlenja (Kandžija i Cvečić, 2011., str. 905).

Djelovanje Unije u području obrazovanja, strukovne izobrazbe i mladeži, temelji se na

ciljevima formuliranima u XII poglavlju Ugovora o funkcioniranju EU, odnosno člancima

165 i 166. Prema tim člancima, uloga Unije je pridonositi razvoju kvalitetnog obrazovanja

poticanjem suradnje država članica, te ako je potrebno i podupiranje i dopunjavanjem

njihove djelatnosti. Sukladno već spomenutom načelu supsidijarnosti, poštuje se

nadležnost država članica za nastavni sadržaj i ustroj obrazovnih sustava te za njihovu

kulturu i jezičnu raznolikost. EU je utvrdila niz ciljeva djelovanja u području obrazovanja,

strukovne izobrazbe i mladeži (entereurope.hr, 2011.):

razvoj europske dimenzije u obrazovanju, osobito putem podučavanja i

populariziranja jezika država članica

poticanje pokretljivosti studenata i nastavnika, među ostalima, poticanje

akademskog priznavanja istovrijednosti diploma i trajanja studija

promicanje suradnje obrazovnih sustava

razmjena informacija i iskustava i pitanjima koja su zajednička obrazovnim

sustavima država članica

poticanje razmjene mladeži i razmjena socijalno-pedagoških djelatnika

poticanje razvoja obrazovanja na daljinu.

Unija koristi dva tipa instrumenata kojima povećava kvalitetu i otvorenost obrazovnih

sustava zemalja članica (ec.europa.eu, 2011.):

instrumenti koji proizlaze iz obrazovne politike istrategija unutar nje, a kojima se

pomaže zemljama članicama da same organiziraju svoje obrazovne sustave i uče

jedna od druge

značajne programe kojima se omogućava razmjena i zajedničko učenje između

obrazovnih institucija,ali i političkih dužnosnika zaduženih za ovu djelatnost.

12

2.2 TEMELJNE ODREDNICE ODRŽIVOG RAZVOJA

Postoje mnoge definicije održivog razvoja, a iduća je prema Zakonu o zaštiti okoliša

Republike Hrvatske: Održivi razvoj je gospodarski i socijani razvitak društva koji u

zadovoljavanju potreba današnjeg naraštaja uvažava iste mogućnosti zadovoljavanja

potreba idućih naraštaja, te omogućuje dugoročno očuvanje kakvoće okoliša, biološke

raznolikosti i krajobraza (NN 110/07, članak 3. stavak 1).

13

2.2.1 POJAM ODRŽIVOG RAZVOJA

Pojam održivog razvoja (''Sustainable Development'') potječe iz šumarstva, a odnosi se na

mjeru pošumljavanja površina i na sječu šuma koje su bile međuzavisne i nisu smjele

narušiti bilošku obnovu šume.

Tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća termin ''održivi razvoj'' ušao je u opću terminologiju

kako bi se ukazala povezanost razvoja i zaštite okoliša. Prvo ozbiljnije i znanstvenije

poimanje održivog razvoja prikazano je u tzv. Brundtlandovu izvješću Svjetske komore za

okoliš UN-a i publicirano pod nazivom Naša zajednička budućnost 1987. godine. U toj

studiji održivi razvoj definiran je kao ''razvoj koji zadovoljava potrebe današnjeg naraštaja

bez ugrožavanja budućih naraštaja'' (Črnjar, Črnjar, 2009., str. 79.).

Drugim riječima, osnovni cilj održivog razvoja je pomiriti potrebe društva (ravnopravnost,

socijalizacija, sigurnost, sloboda...) i privrede (industrija, radna mjesta, poljoprivreda,

trgovina...), a da se pritom ne našteti okolišu (čisti zrak, voda i tlo, flora i fauna,

ekosustavi...) i da se očuvaju njegove prirodne vrijednosti za buduće naraštaje (Jambrović,

2010.).

Prioritet društva bi trebao biti uvođenje održivog razvoja u obrazovanje. Tim se načinom

educiranja najviše može približiti samom uzroku negativnih globalnih promjena, a samim

time i sprječavanju nastajanja istih.

Održivi razvoj, kakvoća okoliša i gospodarski razvoj, postale su spojive aktivnosti. Zaštita

okoliša ne može se postignuti na račun ograničavanja gospodarskog razvoja, već treba

cjelokupnu raspravu o ekološkim problemima usmjeriti kako postignuti održivi razvoj.

Održivi razvoj obuhvaća tri vrste održivosti (Shema 1): 1) društvenu održivost, 2)

gospodarsku održivost i 3) ekološku održivost. Društvena održivost omogućuje

samokontrolu i vlastitu politiku kad je riječ o načinu na koji ljudi upravljaju ljudskim

resursima. Njih treba koristiti na način da se povećaju jednakosti i društvena pravda, a

smanjuju društveni poremećaji. Gospodarska održivost se svodi na održavanje (zaliha)

kapitala. U pravilu se do sada nije vrednovao prirodni kapital, a danas se on mora

14

uključivati u gospodarski sustav kako bi se osigurao održivi razvoj gospodarstva. Ekološka

održivost sama po sebi poboljšava blagostanje ljudi zaštitom izvora sirovina koje se koriste

za ljudske potrebe. Ona osigurava da se ne prekorače prirodni kapaciteti kao spremnik za

otpad (Črnjar, Črnjar, 2009., str. 89.).

Shema 1: Tri sastavnice održivog razvoja

Izvor: Pavšić-Rogošić, L., 2010., Održivi razvoj, Odraz, pregledano 20.03.2013., dostupno

na: http://www.odraz.hr/media/21831/odrzivi_razvoj.pdf

2.2.2 VRSTE ODRŽIVOG RAZVOJA

O značenju održivosti vodi se velika debata među ekonomistima. Debata je fokusirana na

sposobnost gospodarstva da zamijeni prirodni kapital (prirodna bogatstva, biološka

raznolikost, krajobraz, tlo, staništa...) za proizvedeni/stvoreni kapital (zgrade, oprema,

infrastruktura, tehnologija...). Neoklasišni koncept naziva se ''slaba održivost'', a koncept

ekološke ekonomike ''jaka održivost'' (Črnjar, Črnjar, 2009., str. 88.).

Slaba održivost podrazumijeva da su proizvedeni kapital i prirodni kapital međusobno

zamijenjivi. Ako je moguća supstitucija između proizvedenog i prirodnog kapitala,

gospodarstvo je održivo čak i u slučaju kad se prirodni kapital degradira (onečišćuje), uz

15

uvjet da stvara dovoljno proizvedenog kapitala koji će nadomjestiti gubitak vrijednosti

prirodnog.

Jaka održivost, s druge strane, prepoznaje kako postoje dijelovi prirodnog okoliša koji nisu

zamijenjivi. Ako se unište ključne usluge koje pruža okoliš, ne ugrožava se samo naše

ekonomsko blagostanje, već i naš opstanak. Osnovno pravilo jake održivosti jest da se

zalihe prirodnog kapitala moraju održavati stalnim tijekom vremena. Iz navedenog

proizlazi da je neograničena zamjena prirodnog i proizvedenog kapitala nepoželjna.

2.2.3 POKAZATELJI ODRŽIVOG RAZVOJA

Radi praćenja i usporedbe podataka o održivom razvoju, međunarodna je zajednica

utvrdila grupu pokazatelja temeljem kojih se prati proces i razvoj održivog razvoja u

pojedinim zemljama.

Najprimjenjeniji pokazatelji su (Črnjar, Črnjar, 2009., str. 106.):

1) Eko-pokazatelji: integralna procjena na okolinu 10 utjecaja (supstance koje ugrožavaju

ozonski sloj, teški metali, kancerogene materije, ljetni smog, zimski smog, pesticidi,

staklenički plinovi, zakiseljivanje i eutrofikacija). Sama vrijednost eko-pokazatelja za sebe

ništa ne znači, nego se oni koriste radi usporedbe varijantnih rješenja.

2) Eko-efikasnost: dobit i dobrobit u odnosu na ukupne troškove i okolinska opterećenja.

3) Ekološki otisak (footprint) – ukupna okolišna opterećenja izražena u ekvivalentnim

hektarima zemljišta (površina tla koja može zadovoljiti i asimilirati utjecaje jednog čovjeka

određene države).

4) Okolinski kapacitet kao mjera ukupnih okolisnkih opterećenja Zemlje, riječnog sliva ili

područja koje dani prostor može primiti bez trajnih šteta.

16

5) Indeks humanog razvoja – globalni pokazatelj koji vodi računa o socijalnim i

ekonomskim aspektima; analiza i razlike među polovima i grupama.

6) Dow-Jonesov grupni indeks održivosti – pokazatelj održivosti razvoja organizacija

(poduzeća) kroz njihov odnos prema društvu i prirodi, izražen kroz grupu pokazatelja:

služi kao vodič investitorima i kao alat organizacijama koje procjenjuju tvrtke u različitim

industrijskim sektorima.

Također su predložene određene strukture koje bi se primjenile prigodom odabira

pokazatelja održivog razvoja. Najosnovnija takva struktura predstavljala bi okvir za

standardne pokazatelje pritiska-stanja-reakcije, odnosno PSR pokazatelje (Pressure-State-

Response). Osim navedenih, mogu obuhvatiti i utjecaje, pa nastaje model pritiska-stanja-

utjecaja-reakcije odnosno PSIR model (Pressure-State-Impact-Response) (Črnjar, Črnjar,

2009., str. 107).

2.2.4 PRAVNI TEMELJI EUROPSKE POLITIKE ODRŽIVOG RAZVOJA

Održivi razvoj postao je jedan od temeljnih ciljeva Unije Ugovorom iz Maastrichta, a

Lisabonska strategija ističe njegovu važnost za budući razvoj EU-a. Održivi razvoj

općenito podrazumijeva razvoj zasnovan na rastu koji osigurava zadovoljenje općih

potreba, ujedno štiteći mogućnosti zadovoljavanja potreba budućih generacija. Kratkoročni

ciljevi razvoja, koji ugrožavaju okoliš i zdravlje ljudi, treba nadomjestiti održivi model koji

nudi veću konkurentnost i učinkovitost u Uniji i svijetu.

Članak 3 Ugovora o EU govori kako će Unija u sklopu stvaranja Unutarnjeg tržišta

doprinositi održivom razvoju u Europi na temelju uravnoteženog ekonomskog rasta,

stabilnost cijena, visokokonkurentne socijalne tržišne ekonomije koja cilja punoj

zaposlenosti, socijalnom napretku te visokoj razini zaštite i poboljšavanja kvalitete okoliša.

U skladu s tim poticati će se istraživanje i tehnološki razvoj. Članak 4 Ugovora o

funkcioniranju EU-a zaštitu okoliša svrstava u područje podijeljenih nadležnosti Unije i

17

zemalja članica, a članak 11 ističe kako obveze zaštite okoliša trebaju biti integrirane u

definiranju i implementaciji svih zajedničkih politika i aktivnosti, posebno u vidu poticanja

održivog razvoja ((Kandžija i Cvečić, 2011., str. 824.).

Europska strategija održivog razvoja iz 2001. godine zahtijeva od ekonomske, socijalne i

politike zaštite okoliša da se nadopunjuju i međusobno osnažuju. Strategija utvrđuje opće

ciljeve i konkretne aktivnosti u sedam prioritetnih područja (Kandžija i Cvečić, 2011., str.

825.):

klimatske promjene

održivi transport

održiva potrošnja i proizvodnja

očuvanje i upravljanje prirodnim resursima

javno zdravstvo

socijalna inkluzija, demografija i migracije

izazovi globalnog siromaštva i održivog razvoja.

U okviru ove strategije Unija uvažava ciljeve poput poticanja međunarodnog održivog

razvoja i borbu protiv globalnog siromaštva, uz zaštitu demokracije i temeljnih ljudskih

prava, sprečavanje globalizacije, održivi transport te međugeneracijsku solidarnost i

socijalni dijalog.

Strategija je revidirana 2005., a 2009. godine pokrenuta je nova prosudba rezultata

Strategije u Uniji. U odnosu na 2000. godinu, rezultati pokazuju vidljive pozitivne

promjene u socioekonomskom razvoju te održivoj proizvodnji i potrošnji; nešto slabije

pomake u održivom transportu, javnom zdravstvu te demografskim socijalnim

promjenama.

U načelu ne postoji veći sukob između ekonomskog rasta i zaštite okoliša. Postavlja se

pitanje o tome je li ''industrija okoliša'' u funkciji pomaganja europskom gospodarstvu kako

bi se restrukturiralo na novoj osnovi, usmjeravajući se prema drugim aktivnostima koja

zahtijevaju novu tehnologiju i kvalificiranu radnu snagu.

18

Potvrda takvog viđenja budućnosti jesu i mjere u okviru Europskog plana gospodarskog

oporavka. Zaštita okoliša neophodna je za kvalitetu života sadašnjih i budućih generacija.

Izazov je kombinirati stalni gospodarski rast na dugoročno održiv način, a politika zaštite

okoliša EU-a temelji se na uvjerenju da visoki ekološki standardi stimuliraju inovaciju i

poslovne mogućnosti. Gospodarske, socijalne i ekološke politike usko su integrirane.

Nakon prihvaćanja Lisabonskog ugovora jedan od ciljeva Unije postaje i borba protiv

klimatskih promjena.

19

3 BILANCA OBRAZOVANJA I ODRŽIVOG RAZVOJA

U ovom dijelu diplomskog rada obrađena je analiza obrazovanja i održivog razvoja po

zemljama članicama EU. Također je dan pregleda utjecaja obrazovanja na održivi razvoj.

3.1 ANALIZA OBRAZOVANJA UNUTAR EU

Široko je prihvaćeno stajalište da se školovanjem stječe tek dio znanja, a učenje se proteže

na čitav naš život. Također, činjenica je da čovjek uči cijelog života na poslu, u obitelji,

susjedstvu, bavljenjem različitim aktivnostima u dokolici. U nastavku diplomskog rada

obrađeno je obrazovanje unutar obrazovnih institucija po zemljama Europske unije unutar

sljedećih tematskih jedinica: 1) trajanje obveznog obrazovanja, 2) ulaganje u

obrazovanje u EU, 3) primarno obrazovanje, 4) sekundarno obrazovanje, 5) udio

stanovništva sa visokim obrazovanjem i 6) tercijarno obrazovanje.

3.1.1 TRAJANJE OBVEZNOG OBRAZOVANJA

Diljem Europe, obvezno obrazovanje traje najmanje osam godina, međutim, u većini

zemalja, traje od devet do deset godina.

Na Grafikonu 1 prikazano je trajanje obveznog obrazovanja od 1980./1981. do 2010./2011.

godine. U nekoliko zemljama, obvezno obrazovanje traje čak i više: 11 godina u Latviji,

Luksemburgu, Malti i Velikoj Britaniji (Engleska, Wales,

Škotska), 12 godina u Portugalu i Velikoj Britaniji (Sjeverna Irska), i 13 godina u

Mađarskoj i Nizozemskoj. Obvezno obrazovanje uglavnom počinje na osnovnoj razini

(obično za 5-6-godišnjake). U Bugarskoj, Grčkoj, Cipru, Latviji, Luksemburgu, Mađarskoj

i Poljskoj, obvezno obrazovanje prošireno je na predškolsku razinu i djeca (u dobi od

četiri/pet ili šest) su dužna sudjelovati u predškolskom obrazovnom programu

dizajniranome, prije svega, kako bi se mala djeca prilagodila školskom okruženju.

U Nizozemskoj, Malti i Velikoj Britaniji, obvezno obrazovanje počinje u dobi od četiri do

pet godina, no djeca su integrirana izravno u osnovni obrazovni program.

20

Grafikon 1: Trajanje obveznog obrazovanja u EU od 1980./1981. do 2010./2011. godine

Izvor: Eurostat, 2011., Key Data on Education in Europe, pregledano 11.05.2013.,

dostupno na:

http://eacea.ec.europa.eu/education/eurydice/documents/key_data_series/134en.pdf

povremeno

21

Kraj obveznog obrazovanja najčešće podrazumijeva prijelaz iz niže na višu razinu

srednjoškolskog obrazovanja. No, u nekim zemljama (Belgija, Bugarska, Francuska,

Italija, Irska, Nizozemska, Austrija, Slovačka, Ujedinjeno Kraljevstvo (Engleska, Wales i

Sjeverna Irska) i Lihtenštajn (za gimnazije), prijelaz iz niže na višu razinu srednjoškolskog

obrazovanja odvija se tijekom jedne ili dvije godine prije kraja zakonom propisanoga

trajanja obveznog obrazovanja. U Mađarskoj, Nizozemskoj i Portugalu, obvezno

školovanje pokriva cijelu srednjoškolsku razinu. U Belgiji, Njemačkoj i Poljskoj, je isto

tako cijela srednjoškolska razina u okviru obveznog školovanja. U tim zemljama su mladi

ljudi, u dobi od 15 do 16 godina, dužni tijekom dvije do tri godine odraditi i praktični dio

školovanja u trajanju od barem pola radnog vremena.

Jasan trend produljivanja obveznog školovanja postaje očigledan u gotovo svim europskim

obrazovnim sustavima, u skladu s ciljem da se snize stope ranog napuštanja obrazovanja i,

u nekim slučajevima, da se osigura da svi učenici steknu svjedodžbu (certifikat) o

osnovnom obrazovanju. U deset zemalja, početak obveznog obrazovanja pomaknut je za

godinu ranije (ili čak dvije u slučaju Latvije). Uz to, trinaest je zemalja nedavnim

reformama produljilo trajanje obveznog obrazovanja za jednu ili dvije godine, a u

Portugalu za tri. U stvari, gotovo 90% svih europskih 17-godišnjaka su 2009. godine još

bili u obrazovnom procesu.

U Belgiji, Njemačkoj i Poljskoj, obvezno obrazovanje je sada tri do četiri godine duže u

usporedbi sa 1980. godinom. U Nizozemskoj, obvezno obrazovanje koje je postojalo

posljednjih deset godina se sada pretvorilo u obrazovanje, koje završava na kraju školske

godine u kojoj učenici navršavaju 18 godina, ili kada su postigli osnovne kvalifikacije.

Obvezno se obrazovanje produžava zato jer se želi osigurati što veća osposobljenost

mladih za život u razvijenom društvu. Diverzificira se pak zbog razlika u zahtjevima što ih

postavljuju različito složeni poslovi i zbog individualnih razlika u sposobnostima i

motivaciji za učenje, zbog kojih dio učeničke populacije ne završava zahtjevnije programe

saturirane općeobrazovnim i općim stručnim znanjima, a neki učenici niti manje zahtjevne

strukovne programe (Key Data on Education in Europe, 2011.).

22

3.1.2 ULAGANJA U OBRAZOVANJE U EU

Da bi obrazovni sustavi funkcionirali važno je imati stalne izvore financiranja. Izvori

financiranja ovise od zemlje do zemlje, ali tradicionalno u Europi najvažniju ulogu ima

država. Izdvajanje za obrazovanje na svim obrazovnim razinama, lokalnoj, regionalnoj,

državnoj ne uključuje financiranje samo škola, fakulteta i sveučilišta nego i institucije

poput npr. Ministarstva obrazovanja, institucija za obrazovna istraživanja, analize politika,

ali i institucije koje nude psihološko savjetovanje, transport učenika itd.

Europska je unija u okviru Lisabonske strategije istaknula ulaganje u ljudski kapital kao

jedan od glavnih prioriteta za stvaranje modernog i konkurentnog gospodarstva

utemeljenog na znanju. Uz pozitivne učinke na rast, obrazovanje se ističe kao prioritet

ekonomske politike i zbog mogućnosti koje pruža u pogledu socijalnog uključivanja

marginaliziranih društvenih skupina, nezaposlenih i siromašnih. Poticanje ulaganja u

ljudski kapital i cjeloživotno učenje naglašava se i u novim smjernicama Europske

strategije zapošljavanja, čiji je cilj postizanje veće zaposlenosti i stvaranje kvalitetnijih

poslova.

Povećanje ulaganja u ljudski kapital, odnosno u obrazovanje jedan je od glavnih prioriteta

ekonomske politike razvijenih zemalja. Ljudski kapital osim psiho-fizičkih sposobnosti

pojedinaca uključuje i komponentu njihove socijalno-zdravstvene pripravnosti. Stoga,

investicije u ljudski kapital obuhvaćaju ulaganja u obrazovanje i obučavanje na poslu kao

njegovu najznačajniju komponentu, ali i ostala ulaganja koja povećavaju proizvodnost

pojedinca, poput, na primjer, ulaganja u zdravstvo (Babić, 2004.).

Obrazovne institucije i razina obrazovanja stanovništva ne utječu samo na stvaranje

ljudskog kapitala, nego i na jačanje socijalnog kapitala. Obrazovanje stvara popratne

netržišne učinke npr. lakši pristup informacijama, veću brigu o vlastitom zdravlju i

aktivnije sudjelovanje u društvenom životu, čime se potiče odgovorno demokratsko

ponašanje građana, izbor demokratske vlasti i ostvarivanje vladavine prava (Babić, 2004.).

Općeprihvaćena i dokazana tema je da veća ulaganja u obrazovanje pridonose razvijanju

ključnih znanja i vještina pojedinaca, a na kraju krajeva i rast i razvoj cijelog društva. Na

Grafikonu 2 mogu se iščitati postotci koje članice Unije Izdvajaju iz svog ukupnog BDP-a

na obrazovanje.

23

Grafikon 2: Izdvajanja zemalja članica za obrazovanje (% od BDP-a)

Izvor: Eurostat, 2010., Investment in education and training, Total public expenditure on

education as % of GDP, pregledano: 14.09.2013., dostupno na:

http://ec.europa.eu/geninfo/legal_notices_en.htm

24

3.1.3 PRIMARNO OBRAZOVANJE U EU

Ciljevi osnovnog (primarnog) obrazovanja su stjecanje onih znanja, vještina, vrijednosti i

navika što osposobljavaju za nastavak općeg i strukovnog obrazovanja te za obnašanje

temeljnih životnih uloga. Stoga je namijenjeno svima i obvezno je.

Na Grafikonu 3 se mogu iščitati podaci o sudjelovanju stanovništva u primarnom

obrazovanju po zemlji članici. Podaci se odnose na oba spola. Na samom vrhu

sudjelovanja u primarnom obrazovanju u 2011. godini su Irska sa 11,147%, Belgija

(9,995%) i Danska (8,473% stanovništva). Odmah iza njih slijede Luksemburg (7,923%),

Nizozemska (7,749%) i Cipar (6,969%) dok se na samom dnu sudjelovanja stanovništva u

primarnom obrazovanju nalazi Bugarska sa 2,489% stanovništva.

25

Grafikon 3: Sudjelovanje stanovništva u primarnom obrazovanju u EU (2011.)

0 2 4 6 8 10 12

Belgija

Bugarska

Češka

Danska

Njemačka

Estonija

Irska

Grčka

Španjolska

Francuska

Italija

Cipar

Litva

Latvija

Luksemburg

Mađarska

Malta

Nizozemska

Austrija

Poljska

Portugal

Rumunjska

Slovenija

Slovačka

Finska

Švedska

Velika Britanija

Švicarska

Hrvatska

SAD

Japan

Izvor: Eurostat, 2011., Education and training, Primary education or first stage of basic

education, pregledano 23.05.2013., dostupno na:

http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/submitViewTableAction.do

26

3.1.4 SEKUNDARNO OBRAZOVANJE U EU

Ciljevi srednjeg (sekundarnog) obrazovanja u suvremenoj Europi su priprema mladih ljudi

za nastavak visokog obrazovanja, odnosno za rad i život u demokratskoj, višejezičnoj i

multikulturnoj Europi. Pri tome se sve veći naglasak stavlja na socijalizaciju (odgoj), jer

Europa postaje kulturno sve raznolikija pa je nužno uspješno sprječavati nesnošljivost,

ksenofobiju i rasizam.

Na Grafikonu 4 prikazani su podaci o sekundarnom obrazovanju za zemlje članice u 2011.

godini. Na grafikonu je vidljivo da su zemlje sa najvećim brojem sudjelovanja u

sekundarnom obrazovanju Portugal sa visokih 42,07% stanovništva, zatim Belgija

(11,578%) te Finska (6,793% stanovništva). U usporedbi sa susjednim zemljama

Mađarskom (5,385%) i Slovenijom (4,635%), Hrvatska je smještena na zadnjem mjestu sa

4,279% stanovništva.

27

Grafikon 4: Sudjelovanje stanovništva u sekundarnom obrazovanju u EU (2011.)

Izvor: Eurostat, 2011., Education and training, Upper secondary education, pregledano

23.05.2013., dostupno na:

http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/submitViewTableAction.do

28

3.1.5 UDIO STANOVNIŠTVA SA VISOKIM OBRAZOVANJEM S OBZIROM NA DOBNU SKUPINU

Prosječan EU postotak osoba s visokim kvalifikacijama je porastao za svaku dobnu

skupinu od 2000. godine. Najveći porast je zabilježen u dobnoj skupini 35-39 godina, s

pozitivnom varijacijom od gotovo 7% (Key Data on Education in Europe, 2012.).

Bez obzira na povećanje postotka mladih s visoko obrazovnim kvalifikacijama, još uvijek

postoje velike razlike između zemalja. Na Grafikonu 5 dan je prikaz postotka stanovništva

s visokim obrazovanjem u dobi od 24 do 64 godine za 2012. godinu. U nekim zemljama

(Danska, Irska, Cipar, Luksemburg, Finska, Švedska i Norveška) udio osoba, koji spadaju

u dobnu skupinu od 30 do 34 godina, koji imaju treći stupanj obrazovanja je preko 45%,

dok je u drugima zemljama (Italija, Malta, Rumunjska i Turska) ispod 20%.

Grafikon 5: Postotak stanovništva s visokim obrazovanjem u dobi od 24 do 64, prema

dobnoj skupini, u EU (2012.)

Izvor: Eurostat, 2012., Key Data on Education in Europe, pregledano 11.05.2013.,

dostupno na:

http://eacea.ec.europa.eu/education/eurydice/documents/key_data_series/134en.pdf

29

U skladu s trendom u posljednjih nekoliko desetljeća, postotak ljudi koji imaju tercijarno

obrazovanje se smanjuje s dobi, tako da je manje vjerojatno da će stariji ljudi završiti

tercijarno obrazovanje za razliku od njihovih mlađih kolega. Ono što je zanimljivo za

primjetiti je da postizanje jaza između mlađe i starije generacije se povećava s vremenom.

Drugim riječima, sve više mladih završava tercijarno obrazovanje, a sve manje starijih

ljudi ima takve kvalifikacije. U prosjeku, razlika je porasla za oko 4% između 2000. i

2011. godine. Konkretno, Irska, Luksemburg i Poljska su zemlje u kojima je varijanca

između generacija bila najveća.

3.1.6 TERCIJARNO OBRAZOVANJE U EU

Fakultetsko obrazovanje je ključni instrument za ostvarivanje europskih ambicija da bude

najkonkurentnije svjetsko gospodarstvo. Europa treba stručniju visokoobrazovanu radnu

snagu, opremljenu ne samo specifičnim vještinama nego i poduzetničkim i

komunikacijskim vještinama koje će im pomoći da opstanu na današnjem tržištu rada.

Istovremeno obrazovne institucije moraju postati mjesta za interakciju između

obrazovanja, istraživačke djelatnosti i inovacija.

Grafikon 6 prikazuje sudjelovanje stanovništva na fakultetskom odnosno tercijarnom

obrazovanju po zemljama članicama. Zemlje sa najviše stanovnika uključenih u

fakultetsko obrazovanje su Letonija (8,299% stanovništva), Belgija (6,279%) i Grčka

(6,026%). U usporedbi sa susjednim zemljama Hrvatska je na drugom mjestu sa 3,593%

stanovništva. Slovenija je u 2011. godini imala 1,991% stanovništva uključenih u

tercijarno obrazovanje, dok je Mađarska imala 3,795%.

30

Grafikon 6: Sudjelovanje stanovništva u tercijarnom obrazovanju u EU (2011.)

Izvor: Eurostat, 2011., Education and training, First and second stage of tertiary education,

pogledano 23.05.2013., dostupno na:

http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/show.do?dataset=educ_enrl5&lang=en

31

3.2 ANALIZA ODRŽIVOG RAZVOJA PO ZEMLJAMA EU

Zbog analize održivog razvoja po zemljama članicama Europske unije u nastavku

diplomskog rada obrađeni su pojedini pokazatelji održivog razvoja Eurostata. Pokazatelji

održivog razvoja Eurostata obrađeni su u sljedećim tematskim jedinicama: 1) društveno-

ekonomski razvoj, 2) održiva potrošnja i proizvodnja, 3) socijalna uključenost, 4)

klimatske promjene i energija i 5) globalna partnerstva.

3.2.1 DRUŠTVENO-EKONOMSKI RAZVOJ

Društveno-ekonomski razvoj je ključan dio Strategije održivog razvoja EU. Strategija

postavlja za cilj promicanje uspješnog, inovativnog, znanjem bogatog, natjecateljskog i

eko-učinkovitog gospodarstva, što osigurava visoku razinu životnog standarda i punu i

kvalitetnu zaposlenost u cijeloj Europskoj uniji.

Na Grafikonu 7 su prikazani podaci o realnom BDP-u po pojedinoj zemlji članici za 2012.

godinu. Najveći pozitivni iznos ima Latvija sa 6,9%, a najveći negativni iznos ima Grčka

sa -6,2%. Podatak za EU27 je negativan te iznosi -0,5%. Usporedbe radi, u istoj godini

podatak za SAD iznosi 1,5%, a Hrvatska -1,8%.

32

Grafikon 7: Realni rast BDP u EU (2012.)

Izvor: Eurostat, 2012., Sustainable development indicators, Growth rate of real GDP per

capita, pregledano 26.05.2013., dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=able&init=1&plugin=1&language=en&p

code=tsdec100

*Napomena: podaci za pojedine države (Španjoska, Italija, Latvija, Nizozemska, Portugal i

SAD) odnose se na 2005. godinu

33

3.2.2 ODRŽIVA POTROŠNJA I PROIZVODNJA

Unutar Strategije održivog razvoja EU postavlja se za cilj i promicanje održivog načina

proizvodnje i potrošnje. Pozicioniranje društvenog i ekonomskog razvoja u okvire

nosivosti kapaciteta ekosustava i razlikovanja gospodarskog rasta od degradacije okoliša

nužan je uvjet za održivi razvoj.

Produktivnost resursa je BDP podijeljen sa domaćom potrošnjom materijala (DMC).

Važno je napomenuti da se termin "potrošnje", kao što se koristi u DMC kratici označava

prividnu potrošnju, a ne konačnu potrošnju.

Na Grafikonu 8 vidljivo je kako se na samom vrhu produktivnosti resursa nalaze Malta

(2,76 €/kg), Nizozemska (2,77 €/kg), Velika Britanija (3,20 €/kg) i Luksemburg (3,48

€/kg) od kojih veći iznos ima samo Švicarska (3,62 €/kg). Nasuprot njima, slab rezultat

2011. godine ostvarili su Bugarska (0,2 €/kg), Rumunjska (0,21 €/kg) i Litva (0,32 €/kg).

34

Grafikon 8: Produktivnost resursa u EU (2011.)

Izvor: Eurostat, 2011., Sustainable development indicators, Resource productivity,

pregledano 26.05.2013., dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&plugin=1&language=en&

pcode=tsdpc100

35

3.2.3 SOCIJALNA UKLJUČENOST

''Socijalna uključenost, demografija i migracije'' jedan je od sedam ključnih izazova

Strategije održivog razvoja EU. Strategija postavlja za cilj stvaranje socijalno uključivog

društva uzimajući u obzir solidarnost među i unutar generacija te osiguranje i povećanje

kvalitete života građana kao preduvjet za trajnu dobrobit pojedinca. Na sljedećem

grafikonu prikazan je rizik ljudi od siromaštva i socijalne isključenosti u 2011. godini.

Grafikon 9: Rizik od siromaštva i socijalne isključenosti u EU (2011.)

Izvor: Eurostat, 2011., Sustainable development indicators, People at risk of poverty or social exclusion,

pregledano 26.05.2013., dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&plugin=1&language=en&pcode=tsdsc100

36

Na Grafikonu 9 može se primjetiti kako je Hrvatska visoko na ljestvici država sa visokim

postotkom rizika od siromaštva i socijalne isključenosti, čak četvrta sa 33%. Prva tri mjesta

zauzimaju Bugarska (48%), Litva (41%) i Rumunjska (40%). Postotak EU27 iznosi 24%.

Najmanji rizik prisutan je bio u Češkoj (15,3%), Nizozemskoj (15,7%) i Švedskoj (16,1).

3.2.4 KLIMATSKE PROMJENE I ENERGIJA

Ovaj indikator, klimatske promjene i energija, održivog razvoja Eurostata ima za cilj

ograničavanje klimatskih promjena te mogućih troškova i negativnih učinaka na društvo i

okoliš. Energetska ovisnost pokazuje u kojoj se mjeri gospodarstvo oslanja na uvoz kako bi

zadovoljilo svoje potrebe za energijom. Pokazatelj se izračunava kao neto uvoz podijeljen

sa zbrojem bruto domaće potrošnje energije.

Na Grafikonu 10 dan je grafički prikaz energetske ovisnosti zemalja članica EU u 2011.

godini. Može se iščitati da su vrijednosti izuzetno visoke dok je energetska ovisnost

Danske negativna i iznosi -8%. Na suprotnoj strani ljestvice se nalazi Malta čije se

gospodarstvo oslanja na uvoz energije sa vrijednošću od 100%.

37

Grafikon 10: Energetska ovisnost zemalja članica Europske unije (2011.)

Izvor: Eurostat, 2011., Sustainable development indicators, Energy dependence,

pregledano 26.05.2013., dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&plugin=1&language=en&

pcode=tsdcc310

38

3.2.5 GLOBALNA PARTNERSTVA

EU je obnovila svoju Strategiju održivog razvoja u 2006. godini, u kojoj je globalno

siromaštvo i izazove održivog razvoja postavila kao ključne prioritete. Ciljevi Strategije

usmjereni su na promociju aktivnog trajnog razvoja širom svijeta i osiguranja da vanjska i

unutarnja politika EU bude u skladu s globalnim razvojem i vlastitim međunarodnim

obavezama.

Službene razvojne pomoći sastoje se od potpora ili zajmova koje su preuzete od službenog

sektora za promicanje gospodarskog razvoja i blagostanja u zemljama primateljicama

pomoći. Isplate zemljama primateljicama prati međunarodni prijenos financijskih

sredstava. DAC (Development Assistance Committee) zemlje odnose se na "zemlje i

teritorije u razvoju" koje su na prvom dijelu OECD DAC popisa zemalja primateljica

pomoći.

Na Grafikonu 11 dan je pregled razvojnih pomoći kao udio u bruto nacionalnom dohotku u

postocima po zemljama članicama. Vrijednost EU27 iznosi 0,39%, dok po pojedinim

zemljama najveću vrijednost razvojih pomoći imaju Luksemburg (1%), Švedska (0,99%),

Norveška (0,93%) i Danska (0,84%). Za razliku od njih, za razvojnu pomoć najmanji dio

BDP-a izdvajaju Bugarska, Litva i Rumunjska sa 0,08% (za Hrvatsku nije bilo dostupnih

podataka).

39

Grafikon 11: Službene razvojne pomoći kao udio u bruto nacionalnom dohotku (2012)

Izvor: Eurostat, 2012., Sustainable development indicators, Official development

assistance as share of gross national income, pregledano 26.05.2013., dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&plugin=1&language=en&

pcode=tsdgp100

*Napomena: podaci za Hrvatsku na Eurostatu nisu uvedeni

40

3.3 MEĐUOVISNOST OBRAZOVANJA I ODRŽIVOG RAZVOJA

Osim što obrazovanje povećava svijesnost o složenosti i dinamici problema, ono također

igra ključnu ulogu u razumijevanju održivog razvoja i u njegovoj primjeni na konkretan

način. Obrazovanje pomaže u razvijanju sposobnosti za kritičko i sustavno promišljanje i

sposobnost predviđanja te u motiviranju na aktivnosti koje promiču održivi razvoj. U

nastavku je objašnjena povezanost obrazovanja i održivog razvoja. Također, dana je

usporedba obrazovanja zemalja članica EU, SAD-a i Japana kroz određeni vremenski

period.

3.3.1 POVEZANOST OBRAZOVANJA I ODRŽIVOG RAZVOJA

Jedan od temelja razvoja konkurentnosti ljudskih resursa jest kvaliteta formalnog

obrazovnog sustava. U razvijenim zemljama povezanost povećanog stupnja obrazovanja i

gospodarskog rasta je velika. Dodatna godina obrazovanja stanovništva pojedine zemlje

omogućuje povećanje proizvodnje po stanovniku za 4-7%. Za razvijene zemlje, i za one u

razvoju, u određivanju ekonomskog rasta kvaliteta obrazovanja čak je i važnija od

kvantitete obrazovanja (Institut za javne financije, 2007.).

Činjenica je da dolazi do globalnih promjena i da u svijetu održivog razvoja postoji potreba

za prilagodbom novom načinu života mijenjajući životne navike. Sasvim je izvjesno da je

potrebno učiti na vlastitim pogreškama i u harmoniji s prirodom tražiti optimalna rješenja

za sve elemente održivog razvoja. No unatoč pesimističnim prognozama i ekološkoj krizi

ljudi su sve više razboritiji, odgovorniji i svjesniji povezanosti sa cjelokupnim društvenim,

prirodnim i geopolitičkim sustavom. Današnji i budući naraštaji osim spremnosti za

ulaganje u znanje trebaju biti spremni korjenito promijeniti svoj odnos i stav prema

okolišu. Poznavanje samih činjenica ne mora nužno utjecati na oblikovanje stavova i

sustava vrijednosti koji će rezultirati odgovarajućim ponašanjem i donošenjem odluka

(Devernay, Garašić i Vučić, 2001.).

41

Zbog postojanja današnjih negativnih globalnih promjena može se u nedogled prebacivati

krivnju na prijašnje generacije. Možda društvo kao cjelina ne funkcionira savršeno, niti

radi u najvišem interesu pojedinaca. Nažalost, od takvog načina razmišljanja nema nikakve

koristi, osobito zato što neprestano trošenje energije u traženju krivca nikada nije riješilo

uzrok problema. Ako se ta energija usmjeri na traženje rješenja, situacija bi bila sasvim

drugačija. Tehnika i tehnologija može riješiti mnoge ekološke probleme, politika može na

još dubljem nivou sprječavati takve probleme donošenjem zakona, pravila i propisa. No,

čest je slučaj da se takve odredbe u praksi dosljedno ne provode.

Obrazovanje, osim što je ljudsko pravo, preduvjet je za postizanje održivog razvoja. Ono

može pospješiti pomak u načinu razmišljanja ljudi te im tako omogućiti da svijet učine

sigurnijim, zdravijim i prosperitetnijim, poboljšavajući time kakvoću života. Međutim,

obrazovanje trenutno često pridonosi neodrživom življenju. Do toga može doći zato što oni

koji uče nemaju priliku preispitati svoje vlastite stilove života te sustave i strukture koji

takve stilove života promiču. To se također događa reprodukcijom neodrživih modela i

praksi. Stoga, preoblikovanje razvitka zahtijeva preusmjeravanje obrazovanja prema

održivom razvoju (Pavić-Rogošić, 2010.).

Aktualno pridruživanje Hrvatske EU-u postavlja Hrvatskoj zahtjeve izgradnje obrazovnog

sustava koji bi omogućio visokostručnu radnu snagu koja se izravno može natjecati sa

zaposlenima drugih zemalja članica EU-a. Hrvatska se mora brzo preusmjeriti na industrije

i poslove utemeljene na znanju te na gospodarski rast potaknut inovacijama. U takvim će

uvjetima zaposleni trebati biti sposobni brzo mijenjati radna mjesta, izravno surađivati s

korisnicima, upravljati sobom i radnom okolinom te sudjelovati u cjeloživotnom učenju.

42

3.3.2 USPOREDBA OBRAZOVANJA ZEMALJA EU, SAD-A I JAPANA

Obrazovanje ima ključnu ulogu u omogućavanju znanja, stručnosti i sposobnosti potrebnih

za uspješno sudjelovanje u društvu i gospodarstvu. Ostvarena razina obrazovanja

stanovništva obično se uzima kao pokazatelj raspoloživog »ljudskog kapitala«, odnosno

sposobnosti stanovništva koje čini sadašnju i buduću radnu snagu. Ako se pretpostavi da je

postignuta godina obrazovanja približno jednako važna na svim razinama obrazovanja,

dosegnuta obrazovna razina može se prilično pouzdano prikazati prosječnim brojem

godina završenog školovanja. Sve veći obrazovni zahtjevi na tržištu rada uvjetuju potrebu

za postizanjem viših razina obrazovanja tako da su napori mnogih država usmjereni da

veći dio mladih osoba ostvari tercijarno obrazovanje te se u njima značajno poveća udio

visoko obrazovanih. Među zemljama članicama OECD-a u prosjeku 31% osoba u dobi 25-

34 godina starosti ima završenu tercijarnu razinu obrazovanja. To predstavlja značajan

napredak u odnosu na ranije godine što se ponajbolje može pokazati činjenicom da u

prosjeku tu razinu obrazovanja ima svega 23% osoba starosti 45-54 godina. U SAD-u –

udio osoba u dobi 45-54 godina starosti sa završenim tercijarnim obrazovanjem veći u

odnosu na dobnu skupinu 25-34 godina starosti. Potrebno je napomenuti da mnoge zemlje

koje su ostvarile značajno povećanje udjela osoba sa završenim tercijarnim obrazovanjem

nisu zabilježile smanjivanje vrijednosti te obrazovne razine na tržištu rada (UNESCO

Review of Contexts and Structures for Sustainable Development, 2010.).

Na Grafikonu 12 prikazan je postotak sudjelovanja stanovništva u obrazovanju u dobi od

15 do 24 godine u EU27, SAD-u i Japanu. Podaci se odnose na oba spola. Podaci za Japan

ne pokazuju velike oscilacije od 2002. godine, a kreću se oko 27,4%. SAD nakon pada

stope u 2003. godini pokazuje stalan rast obrazovanja do 2010. godine kada iznosi 59,7%.

Stopa sudjelovanja u obrazovanju u EU27 raste sa 57,5% u 2002. godini do 60,2% u 2005.

godini nakon čega u 2006. godini pada na 59,3%. Nakon pada u 2006. godini obrazovanje

u EU27 svake godine postepeno raste te u 2010. godini iznosi 61%.

43

Grafikon 12: Stopa sudjelovanja u obrazovanju SAD-a, EU-a i Japana

Izvor: Eurostat, 2002.-2010., Education and training, Participation rates in education by

age and sex, pregledano 23.05.2013., dostupno na:

http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/show.do?dataset=educ_thpar&lang=en

44

4 PERSPEKTIVA RAZVOJA OBRAZOVANJA

U nastavku diplomskog rada daje se osvrt na strategije obrazovanja te prijedlog mjera za

poboljšanje obrazovanja.

4.1 RAZMATRANJE STRATEGIJA OBRAZOVANJA

Osnovni i sveuobuhvatni cilj Europske unije je stvaranje najdinamičnijeg i

najkonkurentnijeg gospodarstva u svijetu. U Lisabonu 2000. godine su obrazovanje,

istraživanje i razvoj te inovacije, istaknuti kao stupovi koji će pridonijeti realizaciji ovog

cilja, a zajedno čine trokut znanja u okviru Lisabonske strategije. Sustavi obrazovanja i

strukovne izobrazbe predstavljaju ključ za kvalitetna radna mjesta i stvaranje Europskog

prostora visokog obrazovanja te se trebaju prilagoditi zahtjevima tržišta, posebno

sektorima koji zahtjivaju viši stupanj informatičkog znanja i vještina.

Na sastanku Europskog vijeća 2000. godine u Lisabonu, čelnici zemalja Europske unije su

postigli dogovor prema kojemu je EU gospodarstvo trebalo do 2010. godine postati

najkonkurentije i najdinamičnije gospodarstvo svijeta utemeljeno na znanju s najvećom

stopom zaposlenosti. Lisabonska strategija je usvojena sa ciljem da spoji kratkoročne

političke inicijative sa srednjoročnim i dugoročnim gospodarskim reformama. Strategija se

zasnivala na trima segmentima: ekonomskom, socijalnom i ekološkom (Kesner Škreb,

2007.). Ekonomski aspekt se odnosio na tranziciju prema dinamičnom i konkurentnom

društvu. Bit je u stalnim prilagodbama promjenama u informacijskom društvu i poticanju

razvoja i istraživanja. Socijalni segment je podrazumijevao poboljšanje europskog

socijalnog modela gdje bi zemlje članice trebale poraditi na politici zapošljavanja i

ulaganja u obrazovanje i osposobljavanje.

Po prvi put, Lisabonska strategija je uvela izraz ''društvo znanja''. Time se predvidjelo

stvaranje informacijskog društva, povećanje BDP-a za 3% te razvoj ljudskog kapitala

putem obrazovanja. Predloženi su konkretni koraci kojima bi se to ostvarilo (Kandžija,

2009.):

45

privući i zadržati najbolje istraživače (uklanjanjem birokratskih i drugih prepreka za

znanstvenike svjetskog glasa i njihove obitelji)

staviti u prvi plan istraživanje i razvoj

provesti akcijski plan i2010 i povećati dostupnost naprednih informacijskih

tehnologija

promicati inovacije.

Otvorena metoda koordinacije je instrument predstavljen na Europskom vijeću u Lisabonu

i čini najvažniji instrument provedbe Lisabonske strategije. Koristi se kako bi se dobio

najveći mogući stupanj konvergencije.

Ova metoda obuhvaća prenošenje dobre prakse, prenošenje različitih vrsta pokazatelja za

poduzeća ili inovacije, izvještaje o konkuretnosti u područjima istraživanja i razvoja i

ljudski kapital. Faze djelovanja otvorene metode koordinacije su (Butković, 2010.):

1. Europsko vijeće definira političke ciljeve

2. Zemlje članice provode smjernice u svoje regionalne i nacionalne politike ovisno o

potrebama svake zemlje te se dogovaraju mjere i pravila za praćenje

3. Komisija prati i ocjenjuje rezultate.

Lisabonskom strategijom su se po prvi puta konkretno definirali ciljevi u području

obrazovne politike i razradile strategije, inicijative i poticaji kojima bi se Unija trebala

prilagoditi sveprisutnim promjenama u današnjem dinamočnom okruženju.

Na temelju radnog programa ''Obrazovanje i izobrazba 2010'' prihvaćen je novi strateški

okvir ''Obrazovanje i izobrazba 2020'' koji donosi zajedničke strateške ciljeve za zemlje

članice, uključujući i osnovna načela za dostizanje ovih ciljeva kao i radne metode te

prioritetna područja.

Četiri su osnovna strateška cilja (europa.eu, 2011.):

ostvarenje cjeloživotnog obrazovanja i mobilnosti implementacijom cjeloživotnog

učenja, stvaranjem nacionalnih okvira povezanim sa europskim kvalifikacijskim

okvirom i fleksibilnije obrazovne programe;

46

poboljšanje kvalitete obrazovanja i izobrazbe – svi građani bi trebali imati jednaku

mogućnost stjecanja ključnih kompetencija, a razine obrazovanja bi trebale biti

učinkovitije i atraktivnije;

promoviranje jednakosti, socijalne kohezije i aktivnog građanstva - obrazovanjem i

izobrazbom bi svi građani trebali dobiti jednake šanse za zapošljavanjem, daljnjim

učenjem, aktivnim građanstvom i međukulturalnim dijalogom. Zakinute društvene

skupine i kategorije bi trebalo uključiti pravovremeno u nabrojene procese;

jačanje kreativnosti i inovativnosti, uključujući i poduzetništvo kroz sve razine

obrazovanja i izobrazbe - potrebno je osigurati mogućnost stjecanja

multidiscipliniranih kompetencija za sve građane i osigurati funkcioniranje ''trokuta

znanja'' te poticati partnerstvo između poduzeća, obrazovnjih institucija i šireg

građanstva.

Također, obrazovanje spada među osnovne stupove konkurentnosti, koje definira Svjetski

ekonomski forum. Osnovno obrazovanje povećava učinkovitost svakog pojedinog radnika.

Štoviše, radnici koji imaju nisko primarno obrazovanja mogu provoditi samo jednostavne

zadatke i mnogo teže se prilagođavaju procesima napredne proizvodnje i tehnike, a time i

manje utječu na osmišljavanje ili izvršenje inovacija. Drugim riječima, nepostojanje

osnovnog obrazovanja može postati ograničavajući faktor u poslovnom razvoju kao i

europskoj konkurentnosti.

Peti stup konkuretnosti ''Kvaliteta visokog obrazovanja i osposobljavanja'' od presudne je

važnosti za gospodarstva koja žele izaći iz sustava jednostavnih proizvodnih procesa.

Konkretno, današnja globalizirana gospodarstva zahtijevaju od država dobro obrazovane

radnike koji će moći obavljati složene zadatke i brzo se prilagoditi promjenama okoline i

rastućim potrebama proizvodnih sustava. Ovaj stup mjeri sekundarne i tercijarne stope

upisa, kao i kvalitetu obrazovanja poslovnih lidera (The Global Competitiveness Report,

2013./2014., str. 6).

Hrvatska je unutar četvrtog stupa ocjenjena indeksom 5,8 ali visoko obrazovanje i

osposobljavanje 4,5 (što je slabije, iako većina zemalja je lošija od toga). No, ta dva stupa

našoj ekonomiji povisuju zbirnu ocjenu i povećavaju konkuretnost.

47

4.2 PRIJEDLOG MJERA ZA POBOLJŠANJE OBRAZOVANJA

Kod prijedloga mjera za poboljšanje obrazovanja treba uzeti u obzir da se značenje

održivog razvoja razvija. Obrazovanje bi, stoga, trebalo shvaćati kao stalni proces učenja

kojim se istražuju pitanja i dileme, u kojem se odgovarajući odgovori i rješenja mogu

mijenjati kako se povećava iskustvo ljudi. Ciljevi učenja vezanog za održivi razvoj trebali

bi obuhvaćati znanje, vještine, razumijevanje, stavove i vrijednosti.

Obrazovanje se još uvijek razvija kao šira zamisao, obuhvaćajući međusobno povezana

okolišna, gospodarska i socijalna pitanja. Njime se širi koncept obrazovanja za koje u sve

većoj mjeri obrađuje široki raspon razvojnih tema. Obrazovanje također obuhvaća razne

elemente razvoja i drugih ciljnih oblika obrazovanja. Obrazovanje za okoliš trebalo bi

stoga razraditi i dopuniti ostalim područjima obrazovanja kroz integrativni pristup u pravcu

obrazovanja za održivi razvoj.

Prilikom provedbe obrazovanja trebalo bi rješavati sljedeća područja: unapređivanje

osnovnog obrazovanja, preusmjeravanje i pravcu održivog razvoja, povećavanje svijesti

javnosti i promicanje izobrazbe.

Obrazovanje bi trebalo jačati poštovanje i razumijevanje različitih kultura i obuhvaćati

njihove doprinose. Ulogu autohtonih naroda trebalo bi priznati i oni bi trebali biti partneri

u procesu razvijanja obrazovnih programa. Učenike na svim razinama bi trebalo poticati na

sistemsko, kritično i kreativno mišljenje i promišljanje kako u lokalnom tako i u globalnom

kontekstu.

Obrazovanje unutar održivog razvoja je cjeloživotni proces od ranog djetinjstva do višeg

obrazovanja i obrazovanja odraslih i prelazi okvire formalnog obrazovanja. Budući da se

učenje odvija s preuzimanjem različitih uloga u životu, obrazovanje treba smatrati

procesom koji obuhvaća cijeli život. Trebao bi prožimati programe učenja na svim

razinama, uključujući stručno obrazovanje, obuku za nastavnike te stalno obrazovanje za

stručnjake i donositelje odluka. Visoko školstvo trebalo bi značajno pridonositi

obrazovanju pri razvijanju primjerenog znanja i stručnosti. Obrazovanje bi trebalo uzimati

u obzir različite lokalne, nacionalne i regionalne uvjete kao i globalni kontekst, težeći

ravnoteži između globalnih i lokalnih interesa i trebao bi pridonositi razvoju ruralnih i

urbanih područja kroz povećanje pristupa obrazovanju i poboljšanju njegove kvalitete.

48

Obrađivanje etičke dimenzije, uključujući pitanja jednakosti, solidarnosti i međusobne

ovisnosti unutar sadašnjeg naraštaja te između različitih naraštaja, kao i odnose između

čovjeka i prirode te između bogatih i siromašnih, u središtu je održivog razvoja i stoga je

temeljno za obrazovanje.

Formalno obrazovanje trebalo bi biti prožeto životnim i radnim iskustvom. Nastavnici koji

sudjeluju u obrazovanju imaju važnu ulogu pri olakšavanju ovog procesa i poticanju na

dijalog između učenika i studenata te vlasti i civilnog društva.

Obrazovanje zahtijeva suradnju i partnerstvo između zainteresiranih strana. Glavni subjekti

uključuju vlade i lokalne vlasti, obrazovni i znanstveni sektor, zdravstveni sektor, privatni

sektor, industriju, promet i poljoprivredu, trgovinu i sindikate, medije, nevladine udruge,

razne zajednice, autohtone narode i međunarodne organizacije. Obrazovanje bi trebalo

promicati odredbe o okolišu i relevantnih međunarodnih sporazuma koji se odnose na

održivi razvoj.

49

5 ZAKLJUČAK

Prije četrdesetak godina počelo se uviđati kako je nemoguće imati zdravo društvo i

kvalitetno gospodarstvo u svijetu u kojem postoji toliko siromaštva i narušavanja okoliša.

Gospodarski razvoj se ne može zaustaviti, no valja mu promijeniti smjer, kako bi postao

manje poguban po okoliš i društveni razvoj. Pretvaranje tih spoznaja u djelo i prijelaz na

održive oblike razvoja i načina života izazov je današnjem dobu.

Koncept održivog razvoja podrazumijeva proces prema postizanju ravnoteže između

gospodarskih, socijalnih i ekoloških zahtjeva kako bi se osiguralo «zadovoljavanje potreba

sadašnje generacije bez ugrožavanja mogućnosti budućih generacija da zadovolje svoje

potrebe». Na taj se način održivi razvoj ostvaruje kroz dinamično gospodarstvo s punom

zaposlenošću, ekonomsku, socijalnu i teritorijalnu koheziju, visok stupanj obrazovanosti

građana, visok stupanj zaštite zdravlja i očuvanja okoliša.

Važnost održivog razvoja vidljiva je u ravnoteži koju ostvaruje između zahtjeva za

unapređenjem kakvoće života, ostvarivanjem socijalne dobiti i mira, s naglaskom na

očuvanje i zaštitu okoliša kao prirodnog dobra o kojima ovise i sadašnje i buduće

generacije.

Zbilju suvremenog svijeta obilježava kriza vrijednosti i kriza morala te u takvoj situaciji

značenje odgoja i obrazovanja postaje sve kompleksnije jer obrazovanje vezano uz održivi

razvoj nije jednokratno učenje i konačan rezultat. Obrazovanje u tom obliku je trajna

potreba za učenjem gdje je čovjek glavni pokretač i korisnik svog vlastitog napretka te je

njegova moć uvjetovana stalnim učenjem, odnosno razvojem osobnih sposobnosti učenja.

Obrazovanje mora igrati važnu ulogu u osposobljavanju ljudi za zajednički život na način

na koji pridonosi održivom razvoju.

Unutar cjelokupnog obrazovanja vrlo je važan pojam 'cjeloživotnog obrazovanja' koji se ne

može u potpunosti odvojiti samog pojma obrazovanja. Cjeloživotno obrazovanje se

definira kao aktivnost učenja tijekom života s ciljem unapređivanja znanja, vještina i

sposobnosti unutar osobne, građanske, društvene i poslovne prespektive. Iz toga proizlazi

50

kako je temeljna odgovornost cjeloživotnog obrazavanja vezana uz školu, uz zanimanje

učitelja te njihovu stručnost.

Učenike na svim razinama trebalo bi poticati na sistemsko, kritično i kreativno mišljenje u

lokalnom i globalnom kontekstu; ovo su preduvjeti djelovanja za održivi razvoj. Budući se

učenje odvija s preuzimanjem različitih uloga u životu, obrazovanje treba smatrati

porcesom koji obuhvaća ''cijeli život''. Trebao bi prožimati programe učenja na svim

razinama, uključujući stručno obrazovanje, obuku za nastavnike te stalno obrazovanje za

stručnjake i donositelje odluka.

Lisabonskom strategijom su se po prvi puta konkretno definirali ciljevi u području

obrazovne politike i razradile strategije, inicijative i poticaji kojima bi se Unija trebala

prilagoditi sveprisutnim promjenama u današnjem dinamočnom okruženju.

Radi što boljeg ostvarenja ciljeva Lisabonske strategije kao i ciljeva strateškog okvira

''Obrazovanje i izobrazba 2020'' predviđen je set načela i radnih metoda. Korištenjem

otvorene metode koordinacije, suradnjom među različitim sektorima i cjeloživotnim

obrazovanjem, bi se trebao postići napredak i ostvariti zacrtani ciljevi.

Sasvim je izvjesno da je potrebno učiti na vlastitim pogreškama i u harmoniji s prirodom

tražiti optimalna rješenja za sve elemente održivog razvoja. No unatoč pesimističnim

prognozama i ekološkoj krizi ljudi su sve više razboritiji, odgovorniji i svjesniji

povezanosti sa cjelokupnim društvenim, prirodnim i geopolitičkim sustavom. Današnji i

budući naraštaji osim spremnosti za ulaganje u znanje trebaju biti spremni korjenito

promijeniti svoj odnos i stav prema okolišu.

Jedan od temelja razvoja konkurentnosti ljudskih resursa jest kvaliteta formalnog

obrazovnog sustava. U razvijenim zemljama povezanost povećanog stupnja obrazovanja i

održivog rasta je velika.

51

LITERATURA

1) KNJIGE:

1. Črnjar, M., Črnjar, K. 2009., Menadžment održivog razvoja, Fakultet za menadžment u

turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

2. Devernay, B., Garašić D., Vučić, V. 2001., Odgoj i obrazovanje za okoliš i održivi

razvoj: priručnik za nastavnike i odgojitelje, Društvo za unapređenje odgoja i obrazovanja,

Zagreb

3. Kandžija, V., Cvečić. I. 2011., Ekonomika i politika Europske unije, Ekonomski fakultet

Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

4. Uzelac, V., Vujičić, L. 2008., Cjeloživotno učenje za održivi razvoj=Lifelong learning

for sustainable development, svezak 1, Učiteljski fakultet u Rijeci, Rijeka

2) ČLANCI:

5. Kiš-Novak, D. Legac, V. 2005., 'Održivi razvitak i desetljeće obrazovanja za održivi

razvitak Ujedinjenih naroda (2005.-2014.)', Učitelj, Vol. 2, br.2. str. 185-190

6. Žiljak, T. (2005) 'Politike cjeloživotnog učenja u Europskoj Uniji i Hrvatskoj', Političko

obrazovanje, Vol.1, br.1. str. 67-95

3) INTERNET IZVORI:

7. Babić, Z., 2004., Participacija i ulaganje u obrazovanje u Hrvatskoj, pogledano

27.08.2013., online: http://hrcak.srce.hr/18523

8. Butković, J. 2008., Antropological educational policy in the light of European

transformation, Pregledni znanstveni rad, pregledano: 14.09.2013., online:

http://www.imo.hr/files/Presentation-Butkovic.PDF

9. Education and training, general framework, 2011., European commission, pregledano

14.09.2013., online:

10. Institut za javne financije 2007., Kvaliteta hrvatskog obrazovnog sustava, pogledano

20.05.2013., online: http://www.ijf.hr/konkurentnost/lowther.pdf

11. Jambrović, H. 2010., 0drživi razvoj u obrazovanju, pogledano 11.04.2013., online:

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=106214

52

12. Kandžija, V. 2009/2010, Lisabonska strategija i konkurentnost EU, predavanje,

Ekonomski fakultet Rijeka

13. Kesner Škreb, M. 2007., Lisabonska strategija, pregledano: 14.09.2013., online:

hrcak.srce.hr/file/34618

14. Key Data on Education in Europe, 2012., European Commission, pogledano

11.05.2013., online:

http://eacea.ec.europa.eu/education/eurydice/documents/key_data_series/134en.pdf

15. Linder, W. 2004., Hohe Anspruche; in Umwelt & Biltung 3/2004, pogledano

05.03.2013., online: http://www.dadalos.org/nachhaltigkeit_hr/grundkurs_1.htm#gk1

16. Maravić, J. 2003., Cjeloživotno učenje, CARNet časopis, br.17, god. III., Edupoint,

Zagreb, pogledano 20.03.2013., online: http:/www.carnet.hr/casopis/17/clanci/5

17. Memorandum o cjeloživotnom učenju 2000., Radni materijal EU Komisije, pogledano

10.04.2013., online: http:/www.hzpou.hr/stranice/3/21-100.pdf 5.12.2007.

18. MZOIP 2010., Akcijski plan za obrazovanje za održivi razvitak, pogledano

16.03.2013., online: http://www.mzopu.hr/doc/Zastita_okolisa/Akcijski_plan_za

odrzivi_razvitak.pdf

19. Obrazovanje, izobrazba i mladi, 2011., pregledano 14.09.2013., online:

http:/entereurope.hr/page.aspx?PageID=89

20. Pavić-Rogošić, L. 2010., Održivi razvoj, Odraz, pogledano 20.03.2013., online:

http://www.odraz.hr/media/21831/odrzivi_razvoj.pdf

21. Progress towards the common european objectives in education and training

2010/2011, Commission of the European communities, pregledano: 14.09.2013., online:

http:/ ec.europa.eu/education/lifelong-learningpolicy/doc/report10/report.en.pdf

22. Središnji državni ured za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova EU 2006.,

Strateški okvir za razvoj 2006.-2013., pogledano 07.03.2013., online:

http://www.ogi.hr/files/strategije/Strateski%20okvir%20za%20razvoj%202006%20-

%202013%20EU.pdf

23. Rodić, I 2010., Obrazovanje za održivi razvoj, Školske novine, broj 40, str. 15,

pogledano 05.03.2013., online:

http://www.skolskenovine.hr/upload/tjednik/402010_110117125950.pdf

24. The Global Competitiveness Report 2013–2014, World Economic Forum, pregledano:

14.09.2013., online:

53

http://www3.weforum.org/docs/WEF_GlobalCompetitivenessReport_2013-14.pdf

UNESCO 2010., Review of Contexts and Structures for Education for Sustainable

Development 2009, pogledano 04.06.2013., online:

http://unesdoc.unesco.org/images/0018/001849/184944e.pdf

54

POPIS GRAFIKONA

Redni broj Naslov grafikona Broj stranice

1 Trajanje obveznog obrazovanja u EU od 1980./1981. do

2010./2011. godine 21

2 Izdvajanja zemalja članica za obrazovanje (% od BDP-a)

24

3 Sudjelovanje stanovništva u primarnom obrazovanju u EU (2011.) 26

4 Sudjelovanje stanovništva u sekundarnom obrazovanju u EU

(2011.) 28

5 Postotak stanovništva s visokim obrazovanjem u dobi od 24 do 64,

prema dobnoj skupini (2012.), u EU 29

6 Sudjelovanje stanovništva u tercijarnom obrazovanju u EU (2011.) 31

7 Realni rast BDP-a po stanovniku u EU (2012.) 33

8 Produktivnost resursa u EU (2011.) 35

9 Rizik od siromaštva i socijalne isključenosti (2011.) 36

10 Energetska ovisnost zemalja članica Europske unije(2011.) 38

12 Službene razvojne pomoći kao udio u bruto nacionalnom dohotku

(2012.) 40

13 Stopa sudjelovanja u obrazovanju SAD-a 44

55

POPIS SHEMA

Redni broj Naslov sheme Broj stranice

1 Tri sastavnice održivog razvoja 15

56

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom UTJECAJ OBRAZOVANJA NA

ODRŽIVI RAZVOJ izradila samostalno pod voditeljstvom prof. dr. sc. Vinka Kandžije, a

pri izradi diplomskog rada pomagao mi je i viši asistent dr.sc. Igor Cvečić. U radu sam

primijenila metodologiju znanstveno-istraživačkog rada i koristila literaturu koja je

navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i

zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu na uobičajen,

standardan način citirala sam i povezala s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je

pisan u duhu hrvatskog jezika.

Također, izjavljujem da sam suglasna s objavom diplomskog rada na službenim stranicama

Fakulteta.

Studentica Sanja Spudić