uvod u drustvene znanosti

Sociologija - izborni predmet – Uvod u sociologiju kulture (kod prof. Stulhofer)

Sociološka skriptarnica – E-mail: [email protected]

1

ELSTER: «UVOD U DRUŠTVENE ZNANOSTI» 1. POGLAVLJE: MEHANIZMI

- koriste se za objašnjavanje složenih društvenih pojava → događaja i činjenica (činjenica je

privremeni, trenutni snimak tijeka nekog događaja) - osnovni događaji u društvenim znanostima = pojedinačna ljudska djelovanja - objasniti neki događaj = navesti neki raniji događaj kao uzrok drugog događaja koji želimo

objasniti + prikazati kauzalni mehanizam koji ih povezuje - iskaze koji nastoje objasniti neki događaj moramo razlikovati od: 1. istinitih iskaza o uzrocima = nije dovoljno navesti sam uzrok, nego se mora dodati ili barem

uputiti na kauzalni mehanizam 2. tvrdnji o korelaciji = ne možemo reći da ako iza jedne vrste događaja uglavnom slijede

događaji druge vrste, da događaj prve vrste uzrokuje događaj druge vrste → postoji mogućnost da su oba događaja posljedica nekog trećeg događaja

3. tvrdnji o nužnosti = ispričati priči znači rastumačiti zašto se dogodilo onako kako se dogodilo. Ako i ustvrdimo da iz nečega nužno slijedi nekakav ishod, ne znači da će se on baš tako i dogodit jer je moguće da ga neki drugi mehanizam pretekne. (npr. nije dovoljno reći da čovjek boluje od raka što nužno vodi smrti jer se ta smrt može u međuvremenu dogoditi i zbog prometne nesreće). Naglasak je na točno specifičnim mehanizmima koji su povezani kao karike, a ne nekim općim pravilima. → Potrebno je ustvrditi što se dogodilo, a ne što se moralo dogoditi.

4. „pričanja priča“ = ispričati priču znači rastumačiti ono što se dogodilo tako da kažemo što je moglo biti po srijedi, a istinsko objašnjenje tumači ono što se dogodilo, onako kako se dogodilo! → Potrebno je ustvrditi što se dogodilo, a ne što se moglo dogoditi. Priče se u znanosti znaju koristiti da bi se opravdalo neko ponašanje ili „navuko vodu na svoj mlin“.

4. Predviđanja = nekad nešto možemo predvidjeti, ali ne i objasniti i obrnuto! Katkad se kaže da je suprotsnost jedne velike istine druga velika istina. Kada promatramo neku grupu u jednom trenutku možemo predvidjeti dvije ili više vrlo vjerojatnih mogućnosti, ali je vrlo teško reći koji će prevladati prije nego se slučaj doista dogodi. Primjerice, ako se zadržimo kod predviđanja možemo reći da poskupljenje neke robe vodi do pada njezine potražnje. Ali time nismo objasnili mehanizam jer ne znamo točno koji je unutarnji poticaj u pojedincima bio taj koji da je potakao da manje kupuje tu robu (razum, tradicija, slučajnost…). Za objašnjenje je nužno pronaći točan mehanizam! Predviđanje nudi kontrolu (ali ne možemo pouzdano predvidjeti kad će se koji mehanizam pokrenuti). Za predviđanje također nije bitno praviti razliku između korelacije, uzročnosti i nužnosti (raniji brojevi).

2. POGLAVLJE: ŽELJE I MOGUĆNOSTI

- Metodološki individualizam: osnovna jedinica društvenog života je pojedinačno ljudsko djelovanje. Prema tome, objasniti društvene institucije i promjene znači pokazati kako one nastaju uslijed djelovanja pojedinaca, zasebnog ili uzajamnog. (izraz pojedinac koristi se u širem smislu – uključuje i pravne osobe!).



2

- djelovanje: objašnjavamo ga mogućnostima & željama. Ono je rezultat dva postupka filtriranja:

o Počinjemo od velikog skupa svih mogućnosti. Prvi filtar su sva fizička, ekonomska, pravna i psihološka ograničenja s kojima se pojedinac suočava = skup mogućnosti

o Drugi filtar je određivanje koje će se djelovanje iz skupa mogućnosti doista ostvariti. Najznačajniji filtri su racionalni izbor i društvene norme.

- U ponašanju, mogućnosti i preferencije su isprepletene. Ne može se metodološki reći što je presudno, nego to treba odrediti od slučaja do slučaja (prekidaju li radnička djeca studij zašto što nemaju mogućnost nastavka ili zato što imaju drugačije preferencije?). U društvenim znanostima mogućnosti imaju prednost nad željama zato što su lakše uočljive i lakše promjenjive.

- Ponekad su ograničenja toliko čvrsta da i ne ostavljaju mogućnost drugog filtra. (tj. mogućnosti potpuno ograničavaju djelovanje i ostavljaju samo 1 izbor).

- ODNOS MOGUĆNOSTI I ŽELJA: o Mogu biti neovisne jedne od drugih o Može postojati treći uzrok koji utječe na oboje o Mogu međusobno utjecati jedni na druge što će se odraziti na ponašanje

- mogućnosti = objektivne (izvan osobe); želje = subjektivne (unutar osobe) → djelovanje objašnjavaju želje pojedinca + uvjerenje o mogućnostima koje pojedincu stoje na raspolaganju! (Naravno, treba imati na umu da pojedinac može pogrešno procijeniti, tj. precijeniti ili podcijeniti mogućnosti koje mu stoje na raspolaganju što će se odraziti na rezultat djelovanja)

3. POGLAVLJE: RACIONALNI IZBOR

- Teorija racionalnog izbora = ljudi, suočeni s nekoliko mogućih pravaca djelovanja, obično čine ono što smatraju da će imati najbolji ukupan ishod; pronalaze najbolja sredstva za postizanje zadanih ciljeva; optimalno prilagođavanje okolnostima

- racionalni izbor je instrumentalan → rukovodi se ishodom djelovanja. Iako je racionalno djelovanje instrumentalno, neki oblici instrumentlanog djelovanja su do krajnosti iracionalni (Ako se namjerno trudimo biti spontani, nikako to nećemo biti. Ako doista želimo nešto zaboraviti to nikako namjerno ne možemo učiniti nego samo ako prestanemo misliti na to).

- Racionalni izbor bavi se iznačaženjem najboljih sredstava za postizanje zadanih ciljeva. To je način optimalnog prilagođavanja okolnostima. Međutim, racionalni izbor nije nepogrješiv mehanizam jer pojedinac može izabrati samo ono za što vjeruje da su najbolja sredstva. Proces može biti racionalan, a ipak nas zavarati u ishodu. Uglavnom su sva uvjerenja stvar vjerojatnosti.

- Teorija o odlučivanju na rizik propisuje maksimiziranje očekivane korisnosti. Svaki mogući ishod nekog djelovanja odvaguje se prema procijenjenoj vrijednosti tog ishoda, te se tako dobiva očekivana korisnost tog djelovanja. Teorija nam propisuje izbor onog djelovanja koje je dobilo najvišu očekivanu korisnost. + u nekim slučajevima treba uzeti u obzir i postojanje „subjektivnih vrijednosti“ aktera, njegovo oslanjanje na predosjećaje itd.

- Djelovati racionalno znači prolaziti što je moguće bolje. Međutim kad dva ili više racionalnih bića djeluju međusobno, mogu proći mnogo gore nego što bi inače prošli. Ova je spoznaja možda najvažnije praktično dostignuće teorije igara, ili teorije međuzavisnih odluka. Ona ipak nije samo teorija nego nam može uvelike pomoći u razumijevanju ljudskog međudjelovanja.



3

- Osnovni mehanizam teorije igara: postoji 2 ili više igrača. Svaki od njih može donijeti 2 ili više odluka. Svaki skup odluka povezan je sa skupom nagrada. Nagrada svakom igraču ovisi ne samo o njegovom izboru nego i o izboru drugih igrača. Igrači biraju neovisno jedan o drugome. Svaki igrač donosi odluku na temelju očekivanja onoga što će drugi napraviti.

- U nekim situacijama oba igrača, u želi da povećaju osobnu korist, mogu proizvesti rezultat koji je za oboje najgori. Mogli bismo doći u opasnost da kažemo da je njihovo djelovanje bilo neracionalno. Ali to je krivo jer se pojam racionalnog izbora odnosi na pojedinca, ne na zajednicu ili više pojedinaca! Za svakog pojedinca bi bilo iracionalno odreći se opcije koja, neovisno od onoga što drugi čine, daje bolje rezultate od ostalih ponuđenih opcija.

4. POGLAVLJE = KAD RACIONALNOST ZATAJI

- Djelovanje se može smatrati racionalnim ako je ono konačan rezultat triju optimalnih odluka: 1. to djelovanje je najbolje sredstvo za ostvarenje želja neke osobe kad se uzmu u

obzir i njezina uvjerenja 2. s obzirom na informacije dostupne toj osobi, sama ta uvjerenja su najbolja

moguća 3. osoba je prikupila optimalnu količinu dostupnog materijala (u standardnim

situacijama lako procjenjujemo troškove i koristi, ali u situacijama koje su iznimne, nepoznate i neodgodive, teško je odrediti koje je optimalno vrijeme za prikupljanje dokaza. Postoji rizik prebrzog djelovanja na osnovu nedovoljnog broja informacija, ali i rizik odugovlačenja dok ne bude prekasno)

- Teorija racionalnog izbora može zatajiti uglavnom zbog 2 načina koja proizvode neodređenost:

1. Mogućnost postojanja nekoliko jednako dobrih djelovanja, ujedno i optimalnih. Često se dogodi da je osoba ravnodušna prema dvjema različitim opcijama, ali samo se pukim slučajem događa da su te opcije jednako moguće. Ne postoje situacije izbora u kojima se višestruki optimumi uporno pojavljuju na sistematski način.

2. Mogućnost nepostojanja niti jednog takvog djelovanja. – Javlja se kod ljudi koji nisu u stanju rangirati ili usporediti sve opcije. U situacijama dvojbe često sporedni razlozi prevagnu.

- Kada je racionalni izbor neodređen može se uključiti neki drugi mehanizam (načelo

«zadovoljavajućeg izbora» = prihvaćanje nečega dovoljno dobroga). U tom slučaju teret objašnjena s optimalne odluke prebacujemo na pojam aspiracijske razine koja određuje što se može prihvatiti kao dovoljno dobro. No o takvim razinama nemamo razvijenu teoriju.

- Ono što ljudi katkad čine je poricanje neodredivosti. U principu nisu skloni donositi odluke „bacanjem novčića“ – žele sebe uvjeriti da racionalno postupaju, pa umjesto toga polažu nade u umišljene subjektivne vrijednosti. Takvi postupci oslikavaju iracionalno vjerovanje u moć racionalnosti. Prvi zadatak teorije racionalnosti je određivanje vlastitih granica.

- Drugi oblici iracionalnosti mogu se pojavljivati zbog slabosti volje. - Iracionalno ponašanje može imati korijen i u iracionalnim uvjerenjima (npr. neutemeljeni

optimizam = sklonost vjerovanju da su činjenice onakve kakve bismo željeli da budu). Ta pojava je jako prisutna i Freud ju je objasnio „načelom ugode“, sklonošću uma da traži neprestana zadovoljstva. Neutemeljeni optimizam može djelovati izravno (preko neutemeljenih želja) i neizravno (preko pristranog prikupljanja dokaza; tada se obično opravdava da je vjerovanje „potkrijepljeno“ raspoloživim činjenicama).



4

· Kada promatramo životne situacije primjećujemo da je izvjesna količina neutemeljenog optimizma korisna za motivaciju. Najracionalniji ljudi su najčešće i depresivni. Mudri, ali depresivni.

· Naša uvjerenja možemo krivo oblikovati i pomoću loših zaključivanja. Najčešća pogreška je pridavanje prevelikog značaja osobnom iskustvu i trenutnim događajima, loše zaključivanje iz statistike itd.

· Naši životi mogu krenuti po zlu i kada su naše želje iracionalne. Racionalne želje su one koje nas, u okviru danih mogućnosti, čine toliko sretnima koliko je to moguće.

- racionalne želje: želje koje nas, u okviru danih mogućnosti, čine toliko sretnima koliko je to moguće

V. POGLAVLJE: KRATKOVIDNOST I DALEKOVIDNOST (ovo poglavlje je toliko djetinjasto da se uopće neću ni trudit da ga popravim)

- niti jedno poznato društvo nije u prirodnom stanju (prirodno stanje = ljudi žive za sadašnjost i

brinu se samo o sebi) - dalekovidnost = sposobnost motivacije dugoročnim posljedicama djelovanja - osobi je najpoželjnija ona opcija, čija je procijenjena sadašnja vrijednost najveća - ako je jedna opcija poželjnija od druge u nekom trenutku prije trenutka izbora, onda je

poželjnija i u svakom drugom trenutku (nepodlijeganje slabosti volje) - slabost volje (odluka za djelovanje, ali kad dođe vrijeme djelovanja, predomišljanje) →

zamjena preferencija (nada je u učenju iz iskustva!) - nošenje sa slabošću volje:

1. djelovanje na vlastiti skup mogućnosti 2. nov način bilježenja stvari u svijesti (učenje na pogreškama)

- autonomni pojedinac zahtjeva labavo grupiranje → mogućnost umjerenog uranjanja u užitke bez straha da će se raspasti obrana od njegove tamnije strane!

VI. POGLAVLJE: SEBIČNOST I ALTRUIZAM (ne da mi se)

- osobni interes je temeljniji i rašireniji od altruizma (ali mora postojati oboje!) - Kantovci (ne vode računa ni o ishodima ni o okolnostima) ≠ utilitaristi (vode računa i o

ishodima i o okolnostima) ≠ ljudi kojima je motivacija norma poštenja (vode računa o okolnostima, ali ne i o ishodima)

- paternalizam = samo kad sloboda izbora može biti izrazito (samo)razarajuća - najbolja kombinacija: sebičnost + čestitost (čestitost nije isto što i altruizam; = društvene

norme + kodeks časti) OSJEĆAJI (pročitajte sami, dosadno je)

- temeljni osjećaji: - ugodna i poželjna emotivna iskustva - osjećaji sa specifičnom osobnom, vremenskom i modalnom

1. strukturom - nastaju iz vlastitih, sadašnjih i stvarnih iskustava - «nečinjenični» osjećaji: olakšanje, žaljenje, sjeta - osjećaji prouzročeni iskustvima stvarnih ljudi: pakost, zavist, sažaljenje, suosjećanje



5

- nečinjenična sastavnica = vjerovanje da sam «to mogao biti ja» (osjećaj nanešene nepravde) - naši emocionalni obrasci su kratkoročno zadani, a dugoročno pod našom kontrolom! - parovi osjećaja: a) temeljni + temeljni osjećaji (proporcionalni)

1. b) temeljni + netemeljni osjećaji (proporcionalni) b) netemeljni + netemeljni osjećaji

- središnja skupina osjećaja = ponos, sram, zavist (povezani s potrebom vjerovanja u vlastitu vrijednost; igraju veliku ulogu u funkcioniranju društvenih normi)

X. POGLAVLJE: NENAMJERNE / NEINTENDIRANE POSLJEDICE

- rezultati djelovanja nisu uvijek onakvi kakve smo očekivali - djelovanje može i nenamjeravano (neintendirano) oblikovati ili promijeniti želje i mogućnosti

(ako alkoholičar popije piće on se možda nije namjeravao napiti, ali to djelovanje može neintendirano utjecati na još veće povećanje njegove želje za alkoholom (promjena želje), a može neintendirano srušiti njegovo zdravlje (promjena mogućnosti))

- potreba šire vremenske perspektive (dalekovidnost) jer ako uvijek radim samo ono što mi se čini najbolje za taj trenutak, mogu u dužem vremenu prolaziti gore

- uzajamno djelovanje više osoba također može imati neintendirane posljedice (usp. teorija „paukove mreže“ ili „svinjogojskog ciklusa“ – tu je prvo primijenjena: svinjogojci odluče proizvesti određeni broj svinja po očekivanoj cijeni, ali se pokaže da je na ražištu potražnja veća nego što su učekivali pa se cijene povise. Nakon toga proizvodnja svinja se zbog dobre cijene još više poveća, ali onda odjednom nastaje inflacija zbog prezasićenosti → potrebno naći točku ekvilibrija. On se uspostavlja kad je očekivana cijena jednaka ostvarenoj cijeni i proizvođači prodaju sve svoje proizvode po onoj cijeni koja ih je prvobitno i potakla da krenu u proizvodnju. Međutim, očekivani ishod se nikad ne događa, već cijene i prihodi ovijek kruže oko ekvilibrija stvarajući paukovu mrežu.)

- Sičan primjer: „efekt gubitnika“ – ljudi se susretnu s prognozama prema kojima će jedan kandidat uvjerljivo pobijediti. Da bi pomogli gubitniku da se ne osramoti, oni prijeđu na njegovu stranu. No, ako puno ljudi to napravi može se dogoditi potpuno neintendirano da onaj prvotni gubitnik postane pobjednik. Suprotan je „efekt pobjednika“ kada se i oni što su mislili glasati za gubitnika priklone pobjedničkoj stani.

- Može se dogoditi da neintendirane posljedice svima pogoršaju položaj (npr. kada se svi ustanu da bi bolje vidjeli utakmicu i onda na kraju opet nitko ne vidi, a svi se umore od stajanja. Ili kada svi odluče uzeti novac iz banke onda mogu svi skupa ostati bez uloga zbog bankrota. Ili kada su u Kini siromašni ubijali žensku djecu – kao rezultat ostao je veliki nerazmjer muškaraca/žena)

- Neintendirane posljedice mogu i svima poboljšati položaj, težnja za vlastitim uspjehom može služiti općem interesu (kada netko ide paziti na svoju djecu na igralištu neintendirano pomaže i tuđoj djeci koja su dobila zaštitu starijeg)

- Sekundarni učinak (bilo pozitivan ili negativan) je obično malen u odnosu na primarni, ali kada puno ljudi djeluje na taj način onda je osoba izložena utjecaju puno malenih učinaka koji tako mogu postati značajni. Te posredne učinke zovemo eksternalije. Ako je sekundarni učinak pozitivan, onda imamo mehanizam nevidljive ruke.

- paukova mreža / svinjogojski ciklus = cijene i prihodi si naizmjenično viši i niži od očekivanih veličina (očekivani ishod se nikad ne događa)

- potkrepljivanje = mehanizam koji otvara mogućnost da neintendirane posljedice onoga što radim danas objasne zašto to isto radim i sutra (dijete plače da dobije sladoled. Kada dobije sladoled neintendirano dobiva i pažnju roditelja. Ubuduće koristi plač da dobije pažnju



6

roditelja). Možda se i rituali mogu objasniti tako što neintendirano doprinose društvenoj koheziji (kišni ples ima za intenciju proizvesti kišu, ali neintendirano povećava koheziju u zajednici)

XI. POGLAVLJE: EKVILIBRIJ

- ekvilibrij= stanje u kojem su ljudski planovi u međusobnom skladu (u većini slučajeva to

također jamči da neće doći do neintendiranih posljedica! Izrazit primjer toga je kada svi voze desnom stranom ceste, nitko nema potrebu voziti drugom stranom niti želi da itko drugi to čini. Drugi ekvilibriji obično ne postižu tu razinu ravnoteže. Takva vrsta ekvilibrija zove se konvencijski ekvilibrij.) → VRSTE EKVILIBRIJA:

· konvencijski ekvilibrij (ravnoteže kojima je svojstveno da nitko ne bi želio da bilo tko drugi djeluje drugačije; prometni propisi, jezični propisi. Kada se jednom uspostave, takve su ravnoteže izuzetno čvrste.)

· višestruki ekvilibrij (kada možemo birati između dva ili više mogućih ekvilibrija. Ponekad može biti svejedno koji god izaberemo dok ga se svi pridržavaju (npr. svejedno je vozimo li lijevom ili desnom stranom ulice sve dok svi slijede jedinstven izbor), a ponekad može jednima može biti poželjniji jedan, a drugima drugi ekvilibrij

- zatvorenikova dilema: posebna vrsta ekvilibrija – obilježeno djelovanjem koje zovemo dominantna strategija (čine ju djelovanja od kojih je svako djelovanje najbolji odgovor na bilo što što drugi mogu učiniti, a ne samo na njihovo ravnotežno ponašanje; osoba ne mora imati ispravna očekivanja o onome što će drugi učiniti, jer će ona postupiti jednako, ma što očekivala da će drugi učiniti. Ako su njena očekivanja pogrešna, osoba će se iznenaditi, ali neće požaliti zbog onog što je učinila. U takvom slučaju, čak i u ekvilibriju mogu postojati neintendirane posljedice.

- Ekvilibriji mogu biti vrlo čvrsti → može ih se poremetiti samo iracionalnim djelovanjem, a druga krajnost je skupina vrlo krhkih ekvilibrija, koji najvjerojatnije neće ni biti ostvareni (svaka osoba može izabrati bilo koje djelovanje kao najbolji odgovor na ravnotežno ponašanje drugih → svi odgovori su najbolji odgovori → nije važno što on čini, sve dok se drugi pridržavaju ekvilibrija)

- teorija racionalnog izbora neodređena je kad se radi o ekvilibriju - katkad je racionalno djelovati nasumce → ustanoviti mehanizam stvaranja slučajnosti koji

svakom djelovanju iz skupa mogućnosti pridruži točno određenu vjerojatnost, a zatim igrama na sreću izabrati djelovanje koje ćemo stvarno poduzeti) → ovdje ne maksimiziramo korisnost jednog određenog djelovanja, nego prosječnu korisnost svih djelovanja iz skupa mogućnosti

- Koji su uopće razlozi za uspostavljanje ekvilibrija? Zašto bi se ekvilibrij uopće trebao uspostavljati?

· Teoretičari racionalnih očekivanja govore da se ekvilibrij postiže tako što ljudi koriste dostupne informacije i prema njima predviđaju točku uspostave ekvilibrija. Pri tome njihova očekivanja nisu fiksna nego su više procjene vjerojatnosti u skladu s mnogim budućim događajima do kojih može doći. Te procjene su racionalne ako su u obzir uzimaju sve raspoložive informacije, ali nisu nepogrješive. Primjerice, za tržište se nikad ništa ne može sa sigurnošću utvrditi.

· Konvencijski ekvilibriji, kao što su cestovni znakovi, ne mogu se javiti uslijed racionalnih očekivanja, ako situacija ne nudi nagovještaj da će i drugi tako učinit.

· Višestruki ekvilivbriji su velik problem za argument racionalnih očekivanja. Situacija može beskonačno dugo ostati izvan ekvilibrija. Ekvilibrij se može dogoditi slučajno.



7

Može ga nametnuti neka dominantna skupina itd. Međutim može se isključiti mogućnost postizanja ekvilibrija pomoću racionalne anticipacije jer se ne može naći rješenje koje će zadovoljiti sve. Ipak, ako ne gledamo čisto racionalno nego s psihološkog aspekta, možemo vidjeti da neki ekvilibrij prevladavaju nad drugima. Npr. ako dvoje ljudi kažemo da izaberu između lijevo i desno uglavnom će se postići ekvilibrij na desno jer su ljudi većinom dešnjaci.

- Autor smatra da je velika pogreška biološkog pristupa društvu tvrdnja da su društva stabilna i da svako odstupanje od ekvilibrija pokreće silnice koje ga ponovno uspostavljaju. Društva nisu kao organizmi → nisu tako savršeno osmišljeni da u njima automatski dolazi do poništenja svakog odstupanja od ravnoteže kao što se u tijelu normalna tjelesna temperatura automatski uspostavlja mehanizmima znojenja i drhtavice.

XII. POGLAVLJE: DRUŠTVENE NORME

- Racionalno djelovanje bavi se ishodima, planira je li bolje napraviti X ili Y da bi se dobio bolji ishod. Društvene norme obično nisu takve i propisuju 1 izbor, npr. nikada ne čini X.

- Da bi norme bile društvene moraju im se priklanjati i ostali ljudi i djelomice ih održavati odobravanjem ili neodobravanjem. Uz njih se obično veže i pojava određenih osjećaja koji se javljaju kada se norma prekrši.

- neke norme nalikuju konvencijama → norme oblačenja, pravila ponašanja za stolom... - neke društvene norme pak imaju oblik kodeksa časti (pravila odmazde → krvne osvete);

prijetnje učvršćene kodeksom časti su vrlo moćne (biti će provedene i kad njihovo provođenje nije u interesu onoga tko prijeti)

- postoje i norme koje određuju što se može kupiti novcem, a što ne (npr. seksualne usluge u većini društva ne mogu). Fraza koja često prati društvene norme: «to se ne radi»

- Važan skup normi nalaže ljudima da surađuju u situacijama tipa zatvorenikove dileme (npr. norme koje se tiču glasovanja)

- poštenje i kantovstvo su također društvene norme - kantovstvo = govori ljudima da rade X, ako ta aktivnost koja bi za sve bila dobra pod uvjetom

da se svi u nju uključe; nije okrenuta ishodima i može imati loše posljedice u stvarnosti - poštenje = govori ljudima da rade X, ako većina ostalih ljudi to radi + ako ja budem imao

koristi od toga što oni rade + ako bih ja imao koristi kad to ne bih radio → norma protiv «švercanja» (nije okrenuta ishodima, jer nalaže čovjeku da surađuje čak i kad bi svima bilo bolje da se «šverca»); služe višoj svrsi, neizmjerno su korisne

- katkad se ljudi pozivaju na neku društvenu normu kako bi racionalizirali vlastiti interes, ali to ne znači da su te norme samo obična izmišljotina za manipulaciju. Kad nitko ne bi vjerovao u norme ne bi se imalo čime manipulirati, ali i taj koji manipulira ograničen je potrebom da bude dosljedan.

- U početku je rečeno da ponašanje koje se rukovodi normama nije određeno ishodom djelovanja. Ali na to se može reći prigovor da ljudi često imaju na umu određeni ishod kad poštuju norme → žele izbjeći neodobravanje → ponašanje koje se rukovodi normama podržano je prijetnjom društvenih sankcija koje čine poštivanje normi racionalnim!

- Za učinkovitost normi nisu presudne vanjske sankcije → kad su norme internalizirane one se poštuju čak i kad bi njihovo kršenje prošlo neprimijećeno i kad ne bi došlo do sankcija → sram ili samo očekivanje srama su dovoljne unutarnje sankcije. Ipak, i kada se norme internaliziraju ne znači da su vanjske sankcije suvišne. Puno ljudi se odlikuje slabošću volje, a vanjske sankcije su korisna protuteža slabosti volje.



8

- Zašto ljudi kažnjavaju druge ljude zbog kršenja normi? Ljudi kažnjavaju druge zbog kršenja normi jer ako ne pokažu svoje neodobravanje prekršaja i sami će postati meta neodobravanja trećih osoba (sve dok je cijena izražavanja neodobravanja manja od cijene izlaganja neodobravanju, u našem je racionalnom interesu izraziti ga)

- Zahvaljujući nekoj normi svi bolje prolazimo nego bez nje, ali ne možemo zaključiti i da norme postoje zbog toga što svi zahvaljujući njoj bolje prolaze (po mišljenju autora norme proizlaze iz psiholoških sklonosti o kojima malo znamo! Ne može ništa reći o načinu na koji su one doista nastale, tj. ne može ukazati na pravi mehanizam).

XII. POGLAVLJE: KOLEKTIVNO DJELOVANJE

- Surađivati = raditi protiv vlastitog interesa, na način koji je svima koristan, ako neki ili po mogućnosti svi, rade to isto. Primjerice, bilo bi bolje za sve radnike da za veće plaće štrajkaju svi, nego li da ne dođe do štrajka, ali za svakog pojedinog radnika je bolje ostati i raditi (ili švercati se).

- Kolektivno djelovanje često se može promatrati kao proširenje zatvorenikove dileme s dvije osobe na grupe bilo koje veličine.

- Rezultati kolektivnog djelovanja mogu imati različitu ukupnu korist. Nekada postupci suradnje mogu biti objektivno štetni. Primjerice, kolektivna pobuna može vladi dati izgovor da još jače stegovne mjere. Ili, ako se svi kolektivno odluče ići u rat, neće imati tko raditi.

- Problemi kolektivnog djelovanja javljaju se zato što je teško navesti ljude da surađuju za svoju zajedničku dobit. Riješiti problem znači postići uzajamno korisnu suradnju, a ako opća suradnja nije poželjna, takvim se rješenjem mora odrediti tko će surađivati, a tko ne.

- Rješenja: centralizirana ili decentralizirana (ovisno o tome zahtijevaju li izvanjski nametnutu silu i poticaje). Decentralizirana rješenja su temeljnija jer je i osigurati poštivanje centralne institucije opet problem kolektivnog djelovanja.

- Kad je opća suradnja nepoželjna ona je često neophodno centralizirano rješenje (decentraliziranim rješenjem je teško odrediti tko mora surađivati, a tko ne)

- Ovi problemi odlučivanja upućuju nas na dvostupanjski proces: decentralizirano kolektivno djelovanje u kojem svi surađuju osniva centraliziranu ustanovu koja ima moć nametanja selektivne participacije.

- Do decentraliziranih rješenja može doći zbog najrazličitijih osobnih motivacija (vlastiti interes, altruizam, društvene norme itd.)

- Postoje 2 pogreške koje se moraju izbjeći kada se pokušava objasniti kooperativno ponašanje: · Najgrublja pogreška: vjerovati u jednu povlaštenu motivaciju koja objašnjava sve

primjere suradnje · Suptilnija pogreška: svaki primjer suradnje ima svoju motivaciju kojom se može u

cijelosti protumačiti → do suradnje dolazi kada i stoga što različite motivacije potkrjepljuju jedna drugu!

- Problem kolektivnog djelovanja dijelom već rečena činjenica da za pojedinca koji slijedi samo svoj osobni interes, suradnja nije racionalna! (Čini se da osobni interes nije motivacija koja ima najviše izgleda da dovede do suradnje). To je doista tako u jednokratnom problemu kolektivnog djelovanja. Ipak, kada se isti ljudi uvijek iznova suočavaju s problemima kolektivnog djelovanja suradnja može biti u njihovom vlastitom interesu iz tri razloga:

· nadaju se uzvraćanju



9

· nadaju se osveti · nadaju se i uzvraćanju i osveti

- U međudjelovanjima koja se ponavljaju svaka osoba mora odabrati mehanizam za odgovor koji će joj reći što da učini u bilo kojem danom međudjelovanju ovisno o tome što su ona i ostali učinili u svojim prethodnim međudjelovanjima (koji će joj reći kako postupiti na osnovu ranijeg iskustva).

- Posebno jednostavna funkcija za odgovor = «milo za drago» (nalaže suradnju u prvom krugu, a zatim suradnju u narednom krugu uvjetuje suradnja svih ostalih u prethodnom krugu, tj. u prvom krugu surađuj!, a u drugom krugu surađuj ako je taj s tobom surađivao u prvom krugu!) → ako svi prihvate ovo načelo, svi će surađivati u svakoj interakciji. Pod određenim uvjetima prihvaćanje načela „milo za drago“ predstavlja ekvilibrij. Ako ga drugi prihvate, najbolje što netko može učiniti je da ga i sam prihvati. Ako svi prihvate načelo „Nikad ne surađuj“, također se postiže ravnoteža, ali ona je nižeg reda.

- Kolektivno djelovanje može biti potaknuto nekom društvenom normom (npr. normom poštenja), nekim oblikom nesebičnih motivacija, ali i osobnim interesom.

- Uvjeti pod kojima će ljudi surađivati iz vlastitog interesa su dosta strogi: 1. pojedinci ne smiju biti previše kratkovidni (kako bi ih pokretalo nešto što će im

biti uzvraćeno tek u budućnosti, mora im biti stalo do budućnosti → ako im je stalo, osobni interes shvaćen dugoročno može biti zamjena za moralnost ili društvene norme)

2. dobit koju donosi opća suradnja mora biti znatna; dobit koju donosi jednostrana suradnja ne smije biti prevelika;

3. gubitak zbog jednostrane suradnje mora biti malen (tj. da onaj tko surađuje nema što puno izgubit, makar ostali ne surađivali)

4. svaki pojedinac mora biti uvjeren da su drugi pojedinci racionalni i da u potpunosti poznaju situaciju (pojedinac neće prihvatiti strategiju «milo za drago» ako nije siguran da će i ostali to učiniti → ovaj uvjet je teško zadovoljiv uvjet u velikim grupama u kojima se ljudi međusobno slabo poznaju!)

- Veći dio suradnje je nastao zahvaljujući nesebičnim motivacijama (obično se radi o nekoliko motivacija koje jedna drugu potkrepljuju); ne znamo ništa o tome kako su te motivacije raspoređene među ljudima, niti o načinu njihove interakcije koja dovodi do decentralizirane suradnje.



10

PUTNAM: «KAKO DEMOKRACIJU UČINITI DJELOTVORNOM»

UVOD

Cilj knjige = doprinijeti razumijevanju djelovanja demokracije i demokratskih institucija. Ispitati

podrijetlo djelotvorne vlade!

- Italija: ogromne razlike između razvijenog Sjevera i nerazvijenog Juga

- od ujedinjenja Italije 1870.g. njezina upravna struktura bila je vrlo centralizirana (Rim)

- 1970.g. – regionalna reforma → glavna nadležnost za rješavanje većine problema je

iznenada prenesena s nacionalne uprave na 15 novostvorenih izbornih regionalnih vlada s

visokom autonomijom u javnim poslovima. Uz njih postoji i 5 posebnih regija (na

pograničnim područjima, s nešto različitim ovlastima).

- Praćenje evolucije niza novih regionalnih institucija koje su predstavljale različite

ekonomske, socijalne, kulturne i političke sredine pokazalo je dramatične razlike u

djelovanju institucija u različitim regionalnim sredinama

o primjer Puglije: građani preziru svoju regionalnu vladu i ne doživljavaju je kao svoju;

dužnosnici su indolentni, neaktivni, proširen je nepotizam itd.

o primjer Bologne: građani imaju neke zamjerke svojoj regionalnoj vladi, ali su mnogo

zadovoljniji od građanina Puglije; uredi vlade su visoko tehnologizirani, rade se

računalne baze regionalnih probleme, otvara se niz kulturnih ustanova, djeluju

aktivističke udruge itd.

- središnje pitanje koje autor pokušava odgovoriti: koji su uvjeti za stvaranje snažnih,

odgovornih, učinkovitih predstavničkih institucija?

- početkom 90-ih je tih 20 vlada dobilo jednaku nadležnost na svim područjima djelovanja i

dovoljnu ovlast da mogu iskušati svoje sposobnosti u pitanjima poljoprivrede, stanovanja,



11

zdravstva, javnih radova, stručne izobrazbe i ekonomskog razvoja (na papiru su one bile

praktički istovjetne i potencijalno moćne)

- Ali socijalni, ekonomski, politički i kulturni konteks u koje su te nove institucije presađene se

dramatično razlikovao (raspon razvijenosti regija: od onih na razini zemalja Trećeg svijeta

do postindustrijskih regija). U njima su postojale i različite političke tradicije.

- → Italija = savršena za poredbeno proučavanje dinamike i ekologije institucionalnog razvoja,

kao da botaničar iskušava isto sjeme na različitim podlogama

- primijenjeno oruđe u istraživanju: teorije igara i racionalnog izbora (institucije su igre u

ekstenzivnom obliku u kojima ponašanje aktera strukturira pravila igre)

- Inače odnedavno se u znanstvenom svijetu obnavlja interes za institucije → novi

institucionalizam → temeljne točke:

1. institucije oblikuju politiku jer strukturiraju političko ponašanje (jer oblikuju

identitete, moć i strategije aktera)

2. institucije su oblikovane poviješću (one utjelovljuju povijesne putanje i

prekretnice)

3. praktično djelovanje institucija oblikovano je od strane društvenog

konteksta u kojem one postoje

- namjera istraživanja: pridonijeti ovim točkama empirijskim dokazima. To se čini kroz

nekoliko koraka:

1. Institucije se uzimaju kao nezavisna varijabla = potrebno pokazati kako

institucionalne promjene utječu na identitete, moć i strategije političkih aktera;

2. Institucije se uzimaju kao zavisna varijabla i promatra se kako povijest uvjeruje

djelovanje institucija

3. Uzima se u obzir kontekst i promatra se koja obilježja društvenog konteksta

najsnažnije utječu na djelovanje institucija

Pojmovi:

- INSTITUCIJE = sredstva za postizanje svrha, a ne samo suglasnosti (vlade moraju djelovati,

a ne samo postavljati zakonske okvire i odlučivati)

- Koncepcija institucionalne djelotvornosti u ovoj studiji počiva na modelu upravljanja:

zahtjevi društva → politička interakcija → vlada → izbor politika → provedba

- Djelotvorna demokratska institucija mora biti i odgovorna i učinkovita (osjetljiva na zahtjeve

svojih birača i učinkovita u uporabi ograničenih sredstava za rješavanje tih zahtjeva). Često

mora biti i dalekovidna da anticipira zahtjeve koji još nisu artikulirani.

- tri načina objašanjavanja djelotvornosti institucija:



12

1. naglašavanje institucionalnog ustrojstva (Mill) → korijen u pravnom formalizmu;

ta škola dominirala u prvoj polovici 20.st.; vitalna predstavnička vlada ovisi samo o

primjerenom odnosu njezinih formalnih dijelova. Dakle, bitna je dobra struktura! U

ovom studiji je institucionalno ustrojstvo konstantno jer je isto u svim regijama.

2. naglašavanje društveno-ekonomskih čimbenika; izgledi učinkovite demokracije

ovise o društvenoj razvijenosti i ekonomskom blagostanju. Za djelotvornu

demokraciju potrebna je društveno-ekonomska modernost.

3. naglašavanje sociokulturnih čimbenika – ističe se veza između „običaja“ društava i

njihovih političkih praksi (najbolji primjer: Demokracija u Americi, de Tocqueville)

- METODE ISTRAŽIVANJA: Karl Deutsch je rekao da je istina u povezivanju neovisnih

struja dokaza. Stoga su i u ovoj studiji upotrijebljene različite tehnike da bismo ispravnije

razumjeli kako djeluju institucije i da bismo razumjeli kako različito djeluju različite

institucije (case study, statističke analize, usporedbe više ovisnih i neovisnih varijabli,

faktorska analiza, niz ranije provedenih studija, eksperimenata i intervjua itd.)

OBJAŠNJENJE INSTITUCIONALNE DJELOTVORNOSTI

(Ispituje se veza između ekonomske modernosti i institucionalne djelotvornosti. Veza između

djelotvornosti i karaktera građanskog života (civilno društvo). Pokazuje se da razlike u civilnoj kulturi

igraju ključnu ulogu u objašnjenju uspjeha institucija, a idealne osobine su: aktivno, javno orijentirano

građanstvo, egalitarni politički odnosi, društveno tkivo povjerenja i suradnje).

- Dakle, uspješne regije Sjevera se razlikuju od neuspješnih regija Juga, a za to je bitna:

o društveno-ekonomska modernost (rezultati industrijske revolucije)

o «civilna zajednica» (obrasci građanskog uključivanja i društvene solidarnosti)

Društveno-ekonomska modernost:

- industrijska revolucija = seljenje goleme mase ljudi sa polja u tvornice, nevjerojatni porast

životnog standarda, promjena klasne strukture, produbljivanje temeljnog kapitala, porast

razine obrazovanosti i javnog zdravlja, umnožavanje ekonomskih i tehnoloških sposobnosti

- Niz istraživanja pokazuje da je djelotvorna demokracija je u korelaciji s društveno-

ekonomskom modernizacijom. Štoviše, u mnoštvu slučajeva BDP se pokazuje kao glavna

eksplanatorna varijabla. Korelacija između ekonomske modernosti i institucionalne

djelotvornosti ovdje se pokazala 0,77.

- Bogatije i modernije regije Sjevera imaju početnu prednost pred siromašnijim regijama u

materijalnim i ljudskim resursima + neizmjerne razlike u društveno-ekonomskoj i tehnološkoj



13

infrastrukturi. Iako siromašnije regije dobivaju puno više financijskih poticaja, takva

preraspodjela ne može nadoknaditi razlike u društveno-ekonomskoj i tehonološkoj

infrastrukturi.

- Ali to nije cijela priča, jer se tako još uvijek ne pojašanjavaju razlike u razvijenosti između

pojedinig regija na sjeveru i pojedinih regija na jugu.

- Civilna zajednica, bitna obilježja:

1. civilni angažman: status građana u civilnoj zajednici: djelatno sudjelovanje u javnim

poslovima. U civilnoj zajednici građani slijede interes koji je definiran u kontekstu širih

društvenih potreba, koji nije kratkovidan i koji je osjetljiv na interese drugih

2. politička jednakost = građanski status u civilnoj zajednici obuhvaća jednaka prava i obveze za

sve. Zajednica je povezana odnosima uzajamnosti i suradnje, a ne vertikalnim odnosima vlasti

i ovisnosti. Postoji podjela rada i potreba za političkim vodstvom, ali vođe moraju biti i sebe

doživljavati odgovornima za svoje sugrađane

3. solidarnost, povjerenje i tolerancija = čak i kad se razlikuju u bitnim pitanjima građani civilne

zajednice si pomažu, uzajamno se poštuju i vjeruju jedni drugima. Ali zajednica nije bez

sukoba (građani imaju jasna stajališta o javnim pitanjima, ali su tolerantni prema svojim

protivnicima). Povjerenje sprečava oportunizam u kojem svaki pojedinac, djelujući u opreznoj

izolaciji, ima poticaj da pobjegne od kolektivnog djelovanja.

4. udruženja: društvene strukture suradnje = norme i vrijednosti civilne zajednice su utjelovljene

i ojačane osebujnim društvenim strukturama i praksama. Građanska udruženja pridonose

učinkovitosti i stabilnosti demokratske vladavine (iznutra: usađuju u svoje članove navike

suradnje, solidarnosti i brige za javna pitanja, izvana: artikulacija i agregacija interesa + gusta

mreža sekundarnih udruženja). Participacija u civilinim organizacijama usađuje vještine

suradnje kao i osjećaj zajedničke odgovornosti za kolektivna nastojanja. Uz to, kada pojedinci

pripadaju različitim skupinama s raznolikim ciljevima i članovima, njihovi će stavovi biti

umjereniji što je rezultat skupne interakcije i pritisaka iz više skupina. Važnost zajedničkog

djelovanja na opće dobro!

- Četiri pokazatelja civilne društvenosti:

a) živost udruživanja – regije na sjeveru imaju puno više udruga nego one na jugu –

ukazuje na veću sklonost kolektivnom djelovanju

b) postotak čitatelja lokalnih i drugih novina – novine ljudima ukazuju na

zajedničke interese, čine ih bolje informiranima i spremnijima za sudjelovanje u

civilnim raspravama, indiciraju interes za poslove zajednice. – također velika

razlika između sjevera i juga



14

c) odaziv birača na izbore (referendume). Izlazak na izbore je dugo vremena u

Italiji bio obvezan, pa usporedba nije adekvatna. Ali kada se gleda pojavljivanje

na referendumima koje očito upućuje na brigu za javna pitanja, onda se može

primijetiti da su razlike u odazivu među regijama sukcesivne i stabilne.

d) učestalost preferencijskog glasovanja – specifičnost talijanskog izbornog

sustava je da se može birat samo jedna stranka, ali ako žele, birači mogu izrazit i

preferenciju za određenog kandidata s liste. Proučavatelji tog modela zaključili su

da ono često upućuje na odnose pokrovitelj-klijent, tj. na pokroviteljsku politiku, a

ne na interes za opće dobro. Zato je preferencijsko glasovanje puno češće na jugu

nego sjeveru.

→ regije s velikim odazivom na referendume i malim korištenjem osobnog preferencijskog

glasovanja su one iste regije s gustom mrežom udruženja i visokim postotkom čitatelja

novina

- sva četiri pokazatelja se mogu spojiti u jedan indeks civilne zajednice (jedna od najcivilnijih:

Emilia-Romagne; jedna od najmanje civilnih: Kalabrija) → što je regija civilnija, to je njezina

vlada učinkovitija!

Prediktivna snaga civilne zajednice pokazala se veća nego snaga gospodarskog razvoja. Ne samo

da ukazuje na razlike između sjevera i juga nego i na suptilnije razlike u svakoj regiji. → Što je

regija civilnija, to je njena vlada učinkovitija! Ovo se pokazuje i kao dominantan faktor, tj. da

gospodarski naprednije regije imaju uspješnije vlade samo zato što su civilnije.

Društveni i politički život u civilnoj zajednici:

- Razumijevanje društvenih i političkih implikacija civilnosti se može produbiti promatranjem

stavova regionalnih političara, vođa zajednice i široke javnosti.

- Vođe regija s niskim indeksom civilne zajednice opisuju svoju regionalnu politiku kao

klijentelističku, a ne programatsku

- Građani u manje civilnim regijama su mnogo češće u osobnom kontaktu sa svojim

predstavnicima (kontakti se odnose ponajprije na osobna pitanja, a ne na šire javne teme)

- U manje civilnim regijama se vijećnike kontaktira uglavnom zbog molbi za zaposlenje i

pokroviteljstvo, a u civilnijim regijama češće u vezi neke političke mjere ili zakona

- Politika manje civilnih regija: vertikalni odnosi vlasti i ovisnosti, elitizam, politički vođe

dolaze iz užeg sloja društvene hijerarhije

- Obrazovanost građana u cjelini na manje civilnom Jugu je manja od one na civilnom Sjeveru

(ali na Jugu veća obrazovna razina među regionalnim političkim elitama! → regionalna elita u



15

manje civilnim regijama se regrutira iz najprivilegiranijeg dijela stanovništva, a veliki broj

političkih vođa u civilnijim regijama ima skromno porijeklo)

- Političke vođe u civilnim regijama više se zalažu za političku jednakost i veću participaciju

širokih slojeva nego vođe u manje civilnim regijama

- U civilnosti je riječ o jednakosti i angažmanu (vođe su predane jednakosti, općoj

participaciji, angažmanu građana, spremniji su na kompromise, a manje skloni hijerarhiji,

autokratizmu i sl.)

Pokazuje se i da civilni kontekst ima osebujen učinke na članstvo u sindikatima, crkvi i političkoj

stranci.

- sindikati: u Italiji je članstvo u njima dobrovoljno, pa samim time jače ukazuje na civilini

angažman. U civilnim regijama je veće.

- crkva i religioznost: u Italiji je organizirana religija alternativa civilnoj zajednici, a ne njezin

dio (sva očitovanja religioznosti su u negativnoj korelaciji s civilnim angažmanom)

- stranke: građani civilnih i manje civilnih regija su jednako angažirani u stranačkoj politici

(razlika nije u stupnju političke participacije, nego u njenom karakteru: u manje civilnim

regijama članstvo u stranci i političko djelovanje su povezani sa stjecanjem naklonosti moćnih

i veza, a veze su dominantno vertikalne, s hijerarhijskim odnosima itd.)

- civilni stavovi: unatoč svojoj političkoj aktivnosti građani manje civilnih regija se osjećaju

izrabljeno, otuđeno, nemoćno (uzrok: loša naobrazba + necivilna okolina); to je osobito jako

kod slojeva pri dnu društvene ljestvice – kontekst zajednice jače utječe na neobrazovane ljude,

a klasne razlike pojačavaju osjećaj nemoći

- Za određenje građanskih vrlina veliku ulogu igraju poštenje, povjerenje i poštivanje zakona.

Građani u civilnoj zajednici imaju poštene odnose, u zamjenu očekuju pošten odnos i imaju

visoka očekivanja spram vlade; građani manje civilne zajednice su zabrinutiji, život im je

riskantniji, a zakoni se donose zato da bi se kršili. Kolektivni život u civilnim regijama

olakšava očekivanje da će svi vjerojatno poštovati pravila, a u manje civilnim svi očekuju od

svih da će ih kršiti; u manje civilnim regijama veća je procjena korumpiranosti.

- zbog odsutnosti čvrste samodiscipline u manje civilnim regijama se ljudi moraju oslanjati na

policiju (nema horizontalne veze kolektivne uzajamnosti i solidarnosti) postoje samo

hijerarhija i sila. Vlade u manje civilnim regijama vlade nikako ne uspijevaju uspostaviti

demokraciju i red (otud mnoge neuspješne borbe s mafijom). U civilnijim društvima vlade

mogu biti blage zato što mogu računati na voljnu suradnju svojih građana.

- Većina građana civilne zajednice su općenito puno zadovoljni životom.

- Autor se protivi ideji da se civilnost veže samo uz manje, intimne zajednice u kojima se svi

poznaju (nasuprot modernim, impersonalnim gradskim aglomeracijama). Pokazalo se da je

život u tradicionalnim zajednicama na jugu uvelike obilježen hijerarhijom i izrabljivanjem, a



16

ne zajedničkim sudjelovanjem. Modernizacija uopće ne mora signalizirati slabljenje civilne

zajednice, u Italiji su najcivilnije regije često najrazvijenije.

PODRIJETLO CIVILNE ZAJEDNICE

(Ispituje se zašto su neke regije „civilnije“ od drugih. Kreće se od povijesne analize od prije skoro

1000 godina kada su u različitim dijelovima Italije uvedeni posve različiti režimi – moćna monarhija

na jugu i izvanredan skup komunalnih republika u središtu i na sjeveru. Od tog ranog srednjovjekovlja

do ujedinjenja Italije u 19. st. sustavno se prate razlike u obrascima građanskog uključivanja i

društvene solidarnosti. Te kakvoće imaju presudne posljedice za kakvoću javnog i privatnog života u

talijanskim regijama danas).

- Nakon raspada Rimskog carstva Italija je dugo vremena bila pod udarom raznih osvajača. Oko

1100. godine u različitim dijelovima poluotoka različiti politički poreci. Isprva se na oba dijela

učvrstio carski oblik vladavine, na jugu bizantski, a na sjeveru njemački. Oba su se ubrzo

našla pred slomom i vlast je predana u ruke lokalne uprave. Međutim, to je na jugu trajalo

vrlo kratko i pojavilo se moćno normansko carstvo izgrađeno na bizantskim i arapskim

temeljima dok je na sjeveru prevagu odio lokalni partikularizam u kojem su se razvijale

gradovi-države.

- Normansko kraljevstvo na jugu bilo je ekonomski i upravno izuzetno napredno za kontekst

tadašnje Europe. Jako se poticala umjetnička i kulturna djelatnost te obrazovanje. Ekonomija

je cvala u trgovačkim centrima i gradovima-lukama. Sicilija je pod Friedrichom II bila

najrazvijenija država u Europi. Međutim, isti taj nadareni Friedrich II (među suvremenicima

nazvan stupor mundi = svjetsko čudo), slijedio je i vrlo autoritativan oblik vladavine koji je u

njegovo vrijeme vrlo dobro funkcionirao, ali će se kasnije pokazati koban. Njegove

konstitucije reformirale su puna prava feudalnih plemića i proglasile „svetogrđem“ propitivati

vladareve odluke. Njegova je vladavina počivala na strahopoštovanju, zajedno s terorom i

povremenim okrutnostima. Uprava je bila u rukama kralja, a civilni život obrtnika i trgovaca

također je uređivan odozgo (iz središta), a ne iznutra (lokalno). Nakon Friedrichove smrti

slabila je kraljevska vlast, ali to nije značilo veću lokalnu upravu, nego veću samovolju

baruna, tj. jačanje veleposjedničke aristokracije s feudalnim obilježjima.

- U to vrijeme na sjeveru javlja se novi oblik samouprave – komunalni republikanizam kao

alternativa feudalizmu (uspostava horizontalne suradnje, razvoj komuna koje su nastajale iz

dobrovoljnih udruženja susjeda koji su se obvezivali na pružanje uzajamne pomoći,

zajedničku obranu i ekonomsku suradnju; uspjeh komunalnog repulikanizma ovisio je o

spremnosti njegovih vođa da podijele vlast s drugima kao jednakima, razrađeni zakoni koji

sprječavaju samovolju izabranih vođa; osnivanje gildi od strane obrtnika i trgovaca;



17

djelovanje udruga raznih vrsta (vicinanze – udruženja susjeda, crkvene udruge, bratovštine,

stranke…), profesionaliziranje javne uprave, javno školstvo, trgovački zakon, savezi i

ugovori kao stvari od središnje važnosti za sve aspekte života (povećao se broj bilježnika,

odvjetnika, sudaca); minimalan crkveni autoritet zato što su crkvenu hijerarhiju istisnula

laička udruženja, svećenici promatrani kao službenici zajednice; veliki rast gradske svijesti =

jako se proširilo mišljenje da je čovjekova zemaljska i obiteljska sreća vezana uz sreću

komune; rast trgovine → gradovi-komune u Italiji su izumitelji europskog kapitalizma;

izumljen kredit (velika ekonomska revolucija u svjetskoj povijesti! Po prvi put pronađeno

sredstvo kako efikasno povezati neovisne štediše i ulagače), gospodarstvo utemeljeno na

trgovini i bankarstvu; norme i mreže civilnog angažmana, velika društvena pokretljivost

itd.) = plodni komunalni republikanizam. Frakcionaštvo i borbe među plemstvo još su

uvijek uzimale maha, ali u ograničenoj mjeri.

SJEVER JUG

oslabljene feudalne spone osobne ovisnosti ojačane feudalne spone osobne ovisnosti

ljudi: građani ljudi: podanici

legitimnu vlast je zajednica samo delegirala

javnim službenicima (odgovorni onima čiji

su im poslovi povjereni)

legitimnu vlast je monopolizirao kralj

(odgovoran samo Bogu)

duboki vjerski osjećaji, ali Crkva tek jedna

od mnogih institucija

crkva je moćan i bogat vlasnik u

feudalnom poretku

horizontalne društvene, političke, vjerske

veze i obveze

vertikalne društvene, političke, vjerske

veze i obveze

suradnja, uzajamna pomoć, građanska

dužnost, povjerenje

nametanje hijerarhije i reda latentnoj

anarhiji

Javnu sigurnost provode međusobno

isprepleteni savezi među jednakima

Javnu sigurnost jamči autokratski vladar

U početku su se i jug i sjever razvijali jednako dobro, no u slijedećih nekoliko stoljeća na vidjelo su

jasno izišle razlike u efikasnosti dvaju sustava te je razvoj sjevera išao puno brže. U 14. st. velika

epidemija kuge umanjila je talijansko stanovništvo za trećinu i ozbiljno narušila gradski život. Idući

prema 14. st. u pojedinim komunama počele su jačati pojedine obitelji i despotizam (signorija), ali su i

oni nastavili odavati čast idealima republikanske vladavine. U to vrijeme javlja se i politička filozofija



18

(Machiavelli, Guicciardi) u kojoj je ideal uzorni građanin, koji sam upravlja svojim poslovima u gradu

i poslušno surađuje u poslovima države. U središnjoj Italiji se razvila papinska država, monarhija, ali s

vrlo raznolikim oblicima uprave. Tako da početkom 14. st. praktički imamo 4 oblika vladavine u

Italiji: komune koje su ostale komune, komune koje su potpale pod vlast signorije, papinsku državu i

feudalnu monarhiju na jugu. Ti oblici vladavine jako su se odrazili na razvoj civilnosti u 20. stoljeću.

- 15./16.st.: invazije europskih sila (posljedica: katastrofalne bolesti, prekid trgovine,

demografske i ekonomske posljedice) → jako pogodilo Sjever (migracija sjevernjaka na Jug u

16.st.; Napulj postaje 2 najveći grad u Europi, nakon Pariza)

- 17.st.: potpuni slom republikanizma (nijedan grad sjeverne i srednje IT više nije bio

republikanski) → refeudalizacija i autokracija u cijeloj Italiji, ali u sjevernoj IT autokrati su i

dalje prihvaćali civilne odgovornosti (plemstvo potpomagalo gradnju cesta, bolnica,

umjetnost…), na selu je također preživjela institucija aiutarelle – međusobnog pomaganja;

ostaje živjeti ideal vita civile; Jug – jaka podjela među klasama i parazitiranje

- 18.st.: - moć aristokracije slabi na Sjeveru, ali je na Jugu još nedirnuta. Jaz između podanika i

vlasti na jugu pojačan je time što su sve vlade bile tuđinske

- 19.st.: valovi nacionalnog ujedinjenja po Europi; ponovno sve očitije regionalne razlike

kulturne i društvene strukture; zbog širenja nevolucionarnih ideja i doktrine laissez faire

ukinuta su društava uzajamne pomoći i zadružne organizacije što je teško pogodilo sela i

gradiće u cijeloj Europi. Ipak, industrijska revolucija s novim izazovima iziskivala je ponovno

stvaranje novih, često žilavijih oblika udruženje utemeljenih na praktičnoj uzajamnosti u

pomaganju (služile latentnim političkim funkcijama + «podizanju svijesti»); razdoblje od

1860. do 1890. može se nazvati zlatnim razdobljem zadrugarstva koje će se kasnije okupiti

oko dvije najveće političke struje: socijalističke i narodnjačke (katolički nadahnuta), ali obje

su bile utemeljene na starim tradicijama solidarnosti i horizontalne suradnje;

- U širokoj bazi talijanske politike, glavna alternativa socijalistima i narodnjacima bio je labirint

mreža pokrovitelja i klijenata koji je gotovo pola stoljeća bio temelj sustava zvanog

transformismo, u kojem se pokroviteljstvo države (preko lokalnih ličnosti) trampilo za izbornu

podršku. Te iste mreže ostat će i nakon 2 sv. rata glavne strukture moći u manje civilnim

dijelovima Italije.

- Udruženja uzajamne pomoći bila su jako široko rasprostranjena u sjevernoj i srednjoj IT, i to

među svim društvenim slojevima! Na jugu je pak vladala izolacija, nije bilo ni udruženja ni

uzajamne pomoći. Društvo su odražavale samo prirodne građanske i vjerske spone,

ekonomske spone nisu postojale ni među obiteljima ni između obitelji i vlade. Nakon

ujedinjenja IT, to se odrazilo na nepovjerenje prema državi, politiku varanja države i borbe

samo za vlastite interese. Glavna značajka poljoprivrede bile su latifundije – veliki područja u

vlasništvu zemljoposjednika na kojima su radili siromašni seljaci. Javno povjerenje bilo je



19

svedeno na minimum (poznate su brojne poslovice na principu Proklet onaj koji drugom

vjeruje; Tro radi pošteno svršava jadno itd.).

- Kombinacija siromaštva i uzajamnog nepovjerenja kočila je horizontalnu solidarnost i jačalo

ono što je Banfield nazvao amoralnim familijarizmom. Zbog malog sudjelovanja u životu

kolektiva svatko se zanimao samo za svoj vlastiti napredak i napredak svoje obitelji. Jug

nikada nije bio apolitičan ili asocijalan!!! Štoviše, društvene i političke veze dugo su vremena

bile bitne za preživljavanje. Bitna razlika između sjevera i juga je u horizontalnim vezama

uzajamne solidarnosti i vertikalnih veza ovisnosti i izrabljivanja. Klijentelizam je

proizvod dezorganiziranog društva. Seljaci na jugu su se zapravo bojali isključenja iz sustava

pokroviteljstva i klijenata jer je samo on osiguravao njihov fizički opstanak. Unatoč

povremenim nasilnim pobunama, kolektivna solidarnost se nije uspjela stvoriti. Puno

naglašenija je bila pasivna reakcija rezigniranog podnošenja. Upravo je to podnošenje

pozadina bespravnog prisvajanja moći od strane pojedinaca (mafiosa) nasuprot ostatku

društva.

- Organizirani kriminal se u različitim dijelovima Mezzogiorna (južne Italije) različito naziva:

Mafia (na Siciliji), Camorra (Kampanja) i Ndrangeta (Kalabrija), no struktura tog fenomena

je posvuda slična. Što se tiče njihova nastanka, većina se slaže da se temelji na tradicionalnim

obrascima odnosa pokrovitelja i klijenata i da se razvio kao odgovor na slabost upravne i

sudske strukture države te da je sa svoje strane oslabio snagu autoriteta tih struktura. Drugi

važan preduvjet nastanka Mafije bila je struktura nepovjerenja. Mafija je bila neka vrsta

privatiziranog Levijatana – nudila je zaštitu od razojnika, od seoskih lupeža, od stanovnika

suparničkih mjesta, a iznad svega – od same sebe. Mafija prisiljava ekonomske aktere da

sklapaju ugovore tako što osigurava minimum povjerenja da će se tih ugovora držati. Ona u

stvari prodaje – povjerenje. Mafiosi se često ponašaju kao posrednici između zaraćenih strana

i njima je u interesu ubrizgavati nepovjerenje u sustav kako klijenti ne bi sami između sebe

stvorili povjerenje. Sama mafija je sstrogo vertikalno organizirana s vrlo malo horizontalne

solidarnosti.

- Ukratko, društvenu solidarnost i političku mobilizaciju u Italiji od sredine 19. do početka 20.

stoljeća možemo mjeriti po članstvima u društvima uzajamne pomoći, članstvu u zadrugama,

snazi masovnih stranaka, odazivu na izbore, dugovječnosti lokalnih udruženja. Kada se ti

rezultati povežu s današnjim vremenom vidimo: ondje gdje su Talijani prije jednog stoljeća

aktivno sudjelovali u novim oblicima društvene solidarnosti i građanske mobilizacije, danas se

razvijaju nacivilniji oblici društvenog života. A upravo je u tim regijama društveni život cvao i

prije 1000 godina.

- 20. st.: također veliki raskorak između Sjevera i Juga

- U suvremenoj IT civilna zajednica je tijesno vezana s društvenog i gospodarskom

razvijenošću. Današnje regije koje su civilne također su zdrave, bogate, industrijske. Ali to ne



20

znači da je civilna zajednica samo epifenomen gospodarskog blagostanja. Ali ako gledamo

povijesni razvitak vidjet ćemo da civilne regije nisu počele kao bogatije i nisu uvijek bile

bogatije, ali su ostale trajno civilnije, još od 11. stoljeća.

- Dakle, pojava komunalnog republikanizma nije bila posljedica nekog neuobičajenog

bogatstva, nego posljedica, ali i uzrok normi i mreža građanskog angažmana (civilno

pomaže da se objasni ekonomsko, a ne obrnuto → civilne tradicije su uvijek moćan element

koji određuje postojeće razine društveno-ekonomske razvijenosti! Štoviše, element

civilnosti nam bolje služi kao prediktor ekonomske razvijenosti nego ranije stanje

ekonomije, tj. izgledi neke regije da se u posljednje vrijeme ekonomski razvije manje su

ovisili o početnim društvenoekonomskim uvjetima, a puno više o civilnim uvjetima. Uz

to, civilni uvjeti se pokazuju kao dosta trajni.)

- Ali treba se pazit jednostranih objašnjenja jer su u pravilu pogrešna. Krivo bi bilo reći da su

civilne tradicije bile ono što je potaknulo brz i trajan gospodarski razvoj Sjevera tijekom

prošlog stoljeća. Taj razvoj je nastao zbog promjena u širem nacionalnim, međunarodnom i

tehnološkom okruženju. Ali civilne tradicije pomažu objasniti zašto je Sjever bio sposoban

toliko učinkovitije odgovoriti na izazove i mogućnosti razvoja.

- Napokon, osim Sjevera i Juga, Arnaldo Bagnalsco je ukazao i na „treću Italiju“, to su tzv.

industrijski okruzi (krajevi temeljeni na difuznom gospodarstvu → malom, ali tehnološki

naprednom i visoko produktivnom; decentralizirani, ali integrirani)

- obilježja industrijski okruga:

o naizgled proturječan spoj konkurencije i suradnje (rezultat: tehnološki napredna i vrlo

fleksibilna gospodarska struktura); tvrtke se međusobno natječu u učinkovitosti, a

uvelike surađuju u nabavku sirovina, administrativnim uslugama, istraživanju itd.

Također, ako neke tvrtka ima višak posla, često ga ustupa drugoj tvrtki koja je u

manjku.

o vrlo velika društvena pokretljivost (poticaj za fleksibilnost i inovativnost)

o suradničke horizontalne mreže (olakšavaju tokove informacija)

- za industrijske okruge su ključni uzajamno povjerenje, društvena suradnja i razvijen osjećaj

građanske dužnosti, društvene norme koje priječe oportunizam. To je sve vezano s civilnom

zajednicom, pa ne čudi da su i ti okruzi smješteni u sjevernoj i srednjoj IT.

- → Zaključili smo o povezanosti civilnosti i razvoja, ali iz cijelog izlaganja se nameće pitanje:

koji je to mehanizam (na mikro razini) pomoću kojega bi norme i mreže civilne

zajednice mogle doprinijeti gospodarskom razvoju? To pitanje uz sve navedeno, treba

promotriti u kontekstu društvenog ekvilibrija (slijedeće poglavlje).



21

SOCIJALNI KAPITAL I INSTITUCIONALNI USPJEH

(Ispituje se zašto norme i mreže civilnog angažmana tako snažno djeluju na izglede za učinkovitu,

odgovornu vladu i zašto su civilne tradicije tijekom dugih razdoblja tako stabilne. Koristi se teorijski

koncept kolektivnog djelovanja i „socijalnog kapitala“. Povezivanjem povijesnog stajališta s

perspektivom racionalnog izbora pokušava se dati šire razumijevanje djelovanja institucija i javnog

života. U zaključcima se raspravlja o moći institucionalne promjene da preoblikuje društveni život i o

moćnim ograničenjima što ih povijest i društveni kontekst nameću institucionalnom uspjehu).

- nedostatak kolektivnog života/suradnje u manje civilnim regijama Italije → ako se građani

jedni drugima nisu sposobni vjerodostojno obvezati moraju se odreći mnogih prilika za

uzajamnu dobit (žalosno, ali racionalno). Glavni problem je nepostojanje vjerodostojnih

sankcija za nepoštovanje ugovora. Hobbes je taj problem nepovjerenja riješio trećim licem –

Levijatanom na kojeg obje strane prenose ovlaštenje uređenja odnosa. No, nažalost, takvo

rješenje bi moglo biti efikasno samo kada bi taj Levijatan bio posve neutralna strana, a to je u

stvarnosti nemoguće. Da bi djelovanje treće strane bilo efikasno, ona sama mora uživati

povjerenje. Vladari na Jugu su ponekad povećavali blagostanje, ali su nerijetko vodili državu u

gospodarsku propast. Sve u svemu, provedba treće strane nije stabilan ekvilibrij.

- Ipak. U svijetu se nesuradnja ne pojavljuje tako često kako bismo očekivali. Teoretičari igara

iznose četiri preduvjeta za suradnju:

a) suradnja bi trebala biti lakša kad igrači sudjeluju u beskonačno

ponovljenim igrama, tako da se onaj koji iznevjeri drugoga uvijek iznova

suočava s kaznom

b) broj igrača bi trebao biti ograničen

c) trebalo bi postojati obilje podataka o prošlom ponašanju svakog igrača

igrači ne bi trebali uzimati budućnost s previše ograda

→ ali to implicira da bi suradnja trebala biti rijetka, što u modernom svijetu nije slučaj!

- Možda bismo mogli reći da se ističe uloga formalnih institucija (korisne za smanjivanje

«transakcijskih troškova» + omogućavanje djelotvornijeg nadilaženja problema oportunizma i

zabušavanja)

- uspjeh u prevladavanju dvojbi kolektivnog djelovanja i oportunizma koji te dvojbe rađaju

ovisi o širem društvenom kontekstu u kojem se igra određena igra → doborovoljna suradnja

je lakša u zajednici koja je naslijedila znatan socijalni kapital u obliku normi

uzajamnosti i mreža građanskog angažmana



22

- socijalni kapital = obilježja društvene organizacije (poput povjerenje, norme i mreže) koje

mogu poboljšati učinkovitost društva olakšavanjem usklađenog djelovanja/suradnje. Kao i

svaki drugi kapital, on je produktivan. Primjerice, zajednica koja posjeduje povjerenje može

ostvariti neke ciljeve koje ona bez povjerenje ne bi mogla. Socijalni kapital olakšava spontanu

suradnju.

- Dobar primjer kako socijalni kapital olakšava spontanu suradnju: rotirajuće kreditne udruge

(skupina koja dogovorno redovito pridonosi fondu koji se, djelomice ili u cjelini, daje svakom

sudioniku na smjenu); kombiniraju društvenost sa stvaranjem malog kapitala.

- sudionici rotirajuće kreditne udruge su svjesni rizika iznevjeravanja → reputacija poštenja i

pouzdanosti su važni (članovi se pomno biraju i na temelju informacija o prethodnom

sudjelovanju u nekoj drugoj r.k.u. → stjecanje ugleda je jedna važna usputna korist od

sudjelovanja)

- stroge norme i guste mreže uzajamnog angažmana minimaliziraju neizvjesnost u pogledu

ugleda i rizik neispunjavanja obveza

- rotirajuće kreditne udruge pokazuju kako se dileme kolektivnog djelovanja mogu svladati

izvanjskim izvorima socijalnog kapitala, korištenjem već postojećih društvenih veza među

pojedincima kako bi im se pomoglo riješiti probleme (sudionici daju svoje društvene veze kao

zalog jer u r.k.u. ulaze po povjerenju, a ako ga iznevjere, tj. potroše taj socijalni kapital onda

će ga teško ponovno steć! To nam pokazuje kako se u nedostatku fizičkih sradtava socijalni

kapital može također koristiti kao ulog) → rezultat: povećanje solidarnosti, povećanje

kreditnih sposobnosti koje postoje u tim zajednicama i poboljšanje učinkovitosti rada

tamošnjih tržišta

- oblici socijalnog kapitala:

• moralni resursi (takva je većina oblika socijalnog kapitala. Moralni resursi su resursi

čija se ponuda upotrebom povećava, a ne smanjuje. Smanjuje se ako se ne

upotrebljava) → npr. povjerenje

• društvene norme i mreže (također se povećavaju upotrebom i smanjuju

neupotrebom)

- socijalni kapital = uglavnom javno dobro (≠ konvencionalni kapital = privatno dobro) → zato

ga privatni akteri i podcjenjuju i ne ulažu dovoljno u njega → zato se mora često proizvoditi

kao nusproizvod drugih društvenih aktivnosti. Stalna akumulacija socijalnog kapitala ključan

je dio priče koja stoji iza dobrih krugova civilne Italije.

- bitna sastavnica socijalnog kapitala = povjerenje (povjerenje omogućava suradnju, a sama

suradnja rađa povjerenje)



23

- Otkud se rađa povjerenje u većim zajednicama? U složenim modernim zajednicama društveno

povjerenje i suradnja mogu izrasti iz dva povezana izvora: normi uzajamnosti i mreže

građanskog angažmana (zato što smanjuju poticaje na izbjegavanje obveza, umanjuju

neizvjesnost, uzori su za buduću suradnju)

- društvene norme = prenose pravo na nadzor nekog djelovanja s aktera na druge; one se

usađuju i održavaju odgojem, ugledanjem na druge i sankcijama. Norme koje jačaju društveno

povjerenje razvijaju se jer smanjuju transakcijske troškove i olakšavaju suradnju → najvažnija

= uzajamnost

- dvije vrste uzajamnosti:

o uravnotežena/specifična (odnosi se na istodobnu razmjenu jednakovrijednih stvari)

o difuzna/uopćena (odnosi se na kontinuiran odnos razmjene koji je u bilo kojem

danom trenutku bez uzvrata ili uneravnotežen, ali uključuje očekivanja da će se dana

korist u budućnosti vratiti)

→ norma uopćene recipročnosti je vrlo produktivna sastavnica socijalnog kapitala i povezana s

gustim mrežama društvene razmjene! Ona se zasniva na kratkoročnom altruizmu i dugoročnoj koristi:

pomažem ti sada, ne očekujući izravan uzvrat, ali s očekivanjem da ćeš ti u budućnosti pomoći meni.

- Svako društvo obilježavaju mreže međusobne komunikacije i razmjene. Neke su od njih

prvenstveno horizontalne, a neke vertikalne. U stvarnom svijetu gotovo sve mreže miješaju te

dvije osi (npr. čak i kuglačke momčadi imaju kapetane, a čak se i zatvorski čuvari ponekad

sprijatelje sa zatvorenicima). Nominalno slične skupine mogu imati posve različite oblike

mreža (postoje vjerske zajednice koje su snažno horizontalne, a druge koje su jako vertikalne)

- Mreže građanskog angažmana predstavljaju intenzivnu horizontalnu interakciju . One su

bitan oblik socijalnog kapitala! Što su mreže gušće, vjerojatnije je da će njezini građani biti

spremni na suradnju radi uzajamne koristi. To je zato što one:

1. povećavaju potencijalne troškove onome koji krši neku pojedinačnu transakciju

(oportunizam je jako rizičan)

2. jačaju čvrste norme uzajamnosti

3. olakšavaju komunikaciju i poboljšavaju protok informacija o pouzdanosti

pojedinca (omogućuju prenošenje i dotjerivanje reputacije)

4. utjelovljuju prošli uspjeh suradnje koji može biti uzrok sljedeće suradnje

→ građani civilnih zajednica Sjevera u svojoj povijesti nalaze primjere uspješnih

horizontalnih odnosa, tj. posjeduju dobar repertoar oblika suradnje koji im je kroz povijest

omogućavao da uvijek iznova organiziraju kolektivno djelovanje (npr. društva uzajamne

pomoći izgrađena su na temelju starih gilda).



24

- Za razliku od horizontalne, vertikalna mreža nije u stanju održati društveno povjerenje i

suradnju (tokovi informacija su često nepouzdani djelomice zato što podređeni daju

informacije kao osiguranje od izrabljivanja + malo je vjerojatno da će se pristati na sankcije

koje podupiru norme uzajamnosti protiv oportunizma, ako se nametnu → podređenom ne ide

u korist kazniti nadređenoga, kad nema veze solidarnosti sa sebi ravnima!). u vertikalnim

odnosima pokrovitelja i klijenta koje obilježava ovisnost, a ne uzajamnost, oportunizam je

vjerojatniji – kako na strani pokrovitelja (izrabljivanje), tako i na strani klijenta (zabušavanje)

- Činjenica da su vertikalne mreže od manje pomoći od horizontalnih u rješavanju dilema

kolektivnog djelovanja pomaže objasniti zašto se kapitalizam pokazao učinkovitijim od

feudalizma u 18. St. i demokracija od autokracije u 20.st.!

- Osobitu ulogu u rješavanju dilema kolektivnog djelovanja mogu imati

rodbinske/krvne veze. Zato nas ne čudi da su obiteljske tvrtke i čvrsto povezane etničke

manjine (Židovi u Europi) bile važne u prvim fazama trgovačke revolucije. No, na razini

zajednice, one nisu toliko efikasne. Granovetter je pokazao da su za održavanje kohezije u

zajednici i za kolektivno djelovanje puno važnije „slabe“ veze (poput poznanstava) nego

„jake“ veze (poput srodstva). Naime, snažne veze obično povezuju pojedince u istim

skupinama dok je vjerojatnije da će slabe veze povezivati članove različitih skupina.

- SOCIJALNI KAPITAL, utjelovljen u horizontalnim mrežama građanskog angažmana,

povećava djelotvornost zajednice i gospodarstva! Snažno društvo – snažno gospodarstvo!

UKRATKO: u svim društvima dileme kolektivnog djelovanja koče nastojanja da se surađuje radi

uzajamne koristi, bilo u politici, bilo u gospodarstvu. Provedba uključenjem treće strane ne

predstavlja primjereno rješenje tog problema. Dobrovoljna suradnja (poput rotirajućih kreditnih

udruga) ovisi o socijalnom kapitalu. Norme uopćene uzajamnosti i mreže građanskog angažmana

potiču društveno povjerenje i suradnju zato što smanjuju poticaje na izbjegavanje obveza,

umanjuju neizvjesnost i uzori su za buduću suradnju. Samo je povjerenje svojstvo društvenog

sustava koliko i osobno obilježje. Pojedinci mogu imati povjerenje (ne tek biti lakovjerni) zbog

društvenih normi i mreža u koje su ugrađena njihova djelovanja.

- Socijalni kapital sam sebe jača i uvećava → postoje barem dva šira ekvilibrija prema kojima

se razvijaju sva društva koja se suočavaju s problemima kolektivnog djelovanja (pozitivniji i

negativniji)

- Strategija „nikad ne surađivati“ je stabilan ekvilibrij zbog toga što obje strane izbjegavaju

mogućnost izrabljivanja, ali je korist manja od ekvilibrija suradnje koji sa sobom nosi rizik

koji mora biti prevladan povjerenjem. U ekvilibriju „nikad ne surađuj“ kolektivno djelovanje



25

se mora poticati prisilom, izrabljivanjem, okrutnošću. Sila i obitelj (jedina zajednica u kojoj se

njeguej povjerenje) primitivan su nadomjestak za civilnu zajednicu. Taj ekvilibrij već je 1000

godina obilježje Južne Italije. Kada se posjeduje određena količina socijalnog kapitala, može

se postići i sretniji ekvilibrij suradnje. U društvu koje obilježavaju guste mreže građanskog

angažmana i gdje većina ljudi poštuje civilne norme lakše je spaziti i kazniti «trulu jabuku» →

varanje opasnije i manje privlačno!

→ oba ekvilibrija su stabilna i mogu održavati društvo, ali na potpuno različitim razinama

učinkovitosti i institucionalne djelotvornosti, a povijest određuje koji od tih dvaju stabilnih

ekvilibrija karakterizira određeno društvo! (Nakon proglašenja neovisnosti SAD i latinske zemlje

imale su ista uređenja, obilne resurse i slične međunarodne prilike; ali Sjevernoamerikanci su korist od

svoje decentralizirane, parlamentarne engleske baštine).

- Institucionalni obrasci (tj. pravila igre u društvu) su neobično kruti. Oni se sami obnavljaju,

čak i kad su društveno nedjelotvorni – pojedinačnom akteru je lakše prilagoditi se postojećim

pravilima igre nego ih pokušavati mijenjati, a prenose se kroz određeni mentalni uzorci,

organizacijsko učenje i kulturne navike koje onda postaju usađene i teško i sporo se mijenjaju.

Civilni ekvilibrij se pokazao također vrlo stabilnim i uspješnim. Hebbseovski ekvilibrij juga je

jako stabilan, ali neplodan. Prema tome, kada su 1970. provedene regionalne reforme, nove

institucije su usađene u vrlo različite društvene kontekste → ti konteksti su onda utjecali na

način rada novih institucija. Gotovo se beziznimno može reći: što je kontekst civilniji, vlada

je bolja!

- Sudbina Mezziogiorna poruka je za Treći svijet i sve krajeve koji se kreću prema samoupravi.

Za političku stabilnost, za učinkovitost vlade, pa i za gospodarski napredak, socijalni kapital

može biti važniji od fizičkog ili ljudskog kapitala. Politički reformatori moraju imati na umu

da civilna zajednica ima duboke povijesne korijene i da se reforma države ne može provesti

samo reformom institucija. Promjena formalnih institucija može promijeniti političku

praksu, ali se one moraju dogoditi na puno širem nivou. Institucionalna promjena nije brza i

mjeri se desetljećima, a povijest se vjerojatno kreće još sporije kada postavlja norme

uzajamnosti i mreže građanskog angažmana.

→ Svi oni koji žele graditi demokraciju trebaju se zalagati za civilnu zajednicu, ali i gledati

dalje od neposrednih rezultata. Izgradnja socijalnog kapitala nije laka, ali je ključ da se

demokracija učini djelotvornom.



26

KOMUNALNA NEBESA: IDENTITET I SMISAO U UMREŽENOM DRUŠTVU

- identitet = izvor smisla i iskustva naroda

Pod identitetom, ako se odnosi na društvene aktere, podrazumijevamo proces stvaranja smisla na temelju kulturnog atributa ili srodnog niza kulturnih atributa kojima je dana prednost u odnosu na druge izvore smisla

- za određenog pojedinačnog ili kolektivnog aktera može postojati niz identiteta → zbrka i izvor stresa! (identitet se mora razlikovati od uloga i raspodjele uloga – uloge su definirane normama koje su strukturirale institucije i organizacije – relativna težina u utjecanju na ponašanje ljudi ovisi o pregovorima pojedinca i institucije; ne uključuju proces samoizgrađivanja i individuacije kao identitet; uloge organiziraju funkcije, a identitet smisao – izvor smisla za aktere, pounutarnjenje i samodefinicija)

- smisao društvenog aktera = simbolička identifikacija svrhe akterova djelovanja

- u umreženom društvu, za većinu je aktera smisao organiziran oko primarnog identiteta

- svi identiteti su izgrađeni; pojedinci/društvene skupine/društva obrađuju materijale kojima se identitet izgrađuje (povijest, zemljopis, biologija, kolektivno pamćenje, aparati moći, institucije) i preraspoređuju njihov smisao prema društvenim određenjima i kulturnim nacrtima koji su ukorijenjeni u njihovu društvenu strukturu te u okvir njihova vremena i prostora

- HIPOTEZA: to tko i zašto određuje kolektivni identitet uvelike određuje simbolički sadržaj tog identiteta

- tri oblika i izvora izgradnje identiteta (kontekst određen odnosima moći; svaki tip procesa izgrađivanja identiteta dovodi do različitog ishoda u stvaranju društva):

1. legitimirajući identitet (uvode ga dominantne društvene institucije kako bi proširile i racionalizirale svoju dominaciju u odnosu prema društvenim akterima //teorije o autoritetu, nacionalizmu) → stvara civilno društvo (tj garnituru organizacija i institucija; racionalizacija izvora strukturne dominacije, legitimiranje normalizirajućeg identiteta)

2. identitet otpora (stvaraju ga subjekti obezvrijeđeni ili stigmatizirani logikom dominacije, pružajući otpor načelima dominantnih društvenih institucija //mogu pokrenuti projektni identitet; mogu postati dominantni identitet) → stvara komune/zajednice, oblike kolektivnog otpora obično definirane npr poviješću, esencijalno određene (npr nacionalizam) – isključivanje onih koji isključuju od strane isključenih, obrambeni identitet na polju dominantnog

3. projektni identitet (akteri stvaraju novi identitet na temelju bilo kakvih dostupnih kulturnih materijala a koji redefinira njihov položaj u društvu; time traže preobrazbu sveukupne društvene strukture //npr kad feminizam izađe iz identiteta otpora i izazove strukturu patrijarhata) → stvara subjekte, želju da se bude individua, potvrđivanje pojedinca u odnosu prema zajednici i u odnosu prema tržištu //subjekti nisu pojedinci, oni su kolektivni društveni akter po kojem pojedinci dopiru do holističkog smisla; u ovom slučaju izgradnja identiteta je nacrt različitog života



27

- dinamika identiteta (niti jedan nije bezuvjetno nazadan/napredan izvan svog povijesnog konteksta; ne može činiti bit; svaki može preći u neki drugi!)

- kako, tko i s kojim ishodima izgrađuje različite tipove identiteta → stvar društvenog konteksta, povijesno smješteno

- KONTEKST: uspon umreženog društva

Giddens (karakterizacija identiteta u doba kasne modernosti): refleksivno organizirano planiranje života (mogućnost izbora) postaje središnja značajka izgrađivanja samo-identiteta, dijalektička međuigra lokalnog i globalnog

uspon umreženog društva dovodi u pitanje takve procese izgradnje identiteta i pokreće nove oblike društvene promjene → umreženo društvo se temelji na sustavnom razdvajanju lokalnog i globalnog + odvajanju moći i iskustva u različite vremensko-prostorne okvire = refleksivno planiranje života postaje nemoguće, osim za elitu u bezvremenskom prostoru

- više ne postoji kontinuitet između logike stvaranja moći u globalnoj mreži i logike udruživanja i zastupanja u specifičnim kulturama – potraga za smislom u ovakvim uvjetima = obnavljanje obrambenih identiteta oko zajedničkih načela – suprotstavljanje između nedefiniranih tokova i odijeljenih identiteta

- mogućnost stvaranja projektnih identiteta postoji, no ne kao tijekom modernog doba

subjekti se više ne grade na osnovi civilnih društava koja su u procesu raspadanja, nego na produljenju zajedničkog otpora; u moderno doba projektni identitet se konstruirao iz civilnog društva, u umreženom projektni identitet izrasta iz zajedničkog otpora (preobrazba zajedničkog otpora u preobražavajuće subjekte)

empirija: vjerski fundamentalizam, nacionalizam, etnički identitet, teritorijalni identitet

BOŽJA NEBESA: RELIGIJSKI FUNDAMENTALIZAM I KULTURNI IDENTITET

ISLAMSKI FUNDAMENTALIZAM

- fundamentalisti: reaktivni, reakcionarni, ali i selektivni u usvajanju prošlosti koja će potvrditi njihov identitet

- fundamentalizam: izgradnja kolektivnog identiteta prema identifikaciji individualnog ponašanja i društvenih institucija s normama koje potječu od Božjeg zakona, a protumačio ih je konačni autoritet koji posreduje između Boga i ljudskog roda

Od '70ih, autentična kulturno/vjerska revolucija u muslimanskim zemljama (Iran, Egipat, Alžir, Sudan, Bangladeš, Saudijska Arabija, Indonezija, Maroko – gotovo milijarda ljudi)

Islam = arap. Stanje pokornosti; musliman = onaj koji se pokorio Alahu

Prema definiciji fundamentalizma, sav islam je fundamentalistički (organizacija društva oko neosporavanih religijskih načela)? – no, višeglasje tumačenja…

Šerijat – od „ići prema izvoru“, uputa za put prema Bogu, s prilagodbama u svakom povijesnom i društvenom kontekstu; davanje prednosti religijskim načelima pred političkom vlasti je samo formalno; fundamentalizam je suprotan toj otvorenosti



28

Povijest islama rekonstruirana je kako bi se pokazalo vječnu podređenost države religiji, musliman nije temeljno vezan za domovinu (watan) već za zajednicu vjernika u kojoj su svi jednaki u podređenosti Alahu (ummu)

Obnova čovječanstva, islamizacija u sekulariziranim muslimanskim društvima, zatim u cijelom svijetu

Ukoliko je potrebno, džihad protiv nevjernika… //slavljenje nužnih žrtava, mučeništvo kao bit religiozne čistoće

Islamski identitet je u tom okviru izgrađen na osnovi dvostrukog razgrađivanja, od strane društvenih aktera i društvenih institucija

- akteri moraju sami sebe razgraditi kao subjekte, bilo kao pojedinci, bilo kao pripadnici neke etničke skupine ili nacije (dodatna razgradnja za žene)

Ključno je da is.fund. nije tradicionalistički pokret, radi se o modernoj obnovi kulturnog identiteta kroz egzegezu, rad na tradicionalnom materijalu i ukorijenjivanje u svete tekstove i povijest – suvremeni identitet;

Čini se kako je uspon is.fund. povezan s lomom tradicionalnih društava, globalizacijom i neuspjehom nacije-države stvorene nacionalnim pokretima u raspodjeli dobrobiti i razvoju

Islamski identitet izgrađen je u opreci s kapitalizmom, socijalizmom i nacionalizmom, čak i arapskim, kao „ideologijama postkolonijalnog poretka“ (npr Iran, šah i ambiciozan neuspješan pokušaj modernizacije sedamdesetih; zatim slabljenje strukture tradicionalnog društva; zatim Homeini protiv monarhije, modernizacije i države-nacije)

Korijeni fundamentalizma: uspješna moder. '50ih i '60ih, neuspješna '70ih i '80ih (gospodarstva se nisu mogla prilagoditi uvjetima globalne konkurencije i tehnološkoj revoluciji) – osujećena očekivanja obrazovane generacije iz prošlog vala modernizacije, pridružuju im se osiromašene mase koje su se u gradove preselile sa sela; kriza legitimnosti države-nacije zbog korupcije itd //uskraćene mase i nezadovoljni intelektualci u alternativi ekskluzivističkom globalnom poretku

Razvoj fund. povezan je s varijacijama u kapacitetu države nacije da uključi u svoj projekt i gradske mase, i muslimanski kler putem službenog priznanja njihove moći (npr Saudijska Arabija je islamistička monarhija); širenje je uvijek vezano uz dinamiku društvenog isključivanja ili krizu nacije države – dovodi do pojave novog islamskog identiteta (npr mladež u Europi, prenošenje radikalnog islama u društveno isključena područja razvijenih kapitalističkih društava)

AMERIČKI KRŠĆANSKI FUNDAMENTALIZAM

Trajna značajka američke povijesti; društvo koje se nalazi na granici društvene promjene i pojedinačne pokretljivosti prinuđeno je periodički dovoditi u sumnju dobrobiti modernog doba i sekularizacije, žudeći za sigurnošću tradicionalnih vrijednosti i institucija ukorijenjenih u Božjoj vječnoj istini

Činilo se da dolazi do zalaza fundamentalizam s padom komunizma kao glavnoga izvora legitimnosti, no on i dalje ima značajan odziv

Npr.



29

- suglasnost s verbalnim, neograničenim nadahnućem Biblije i njezinom nepogrešivošću - osobno spasenje kroz prihvaćanje Krista kao osobnog Spasitelja - prihvaćanje Kristova povratka - prihvaćanje protestantskih ortodoksnih doktrina kao što su Marijin djevičanski porod

u središtu konzervativnog kršć. razmišljanja nalazi se pojam 'obraćenja', iz stanja grijeha u stanje spasenja, ponovno rođenje, izgradnja ne samo osjećaja identiteta već i društvenog poretka i političke svrhe (obnova obitelji koja se raspada – utvrda kršćanskog života: patrijarhat, svetost braka, pokornost djece, odgoj u strahu od Boga, dosta je 'kršćanolikih tetkica', kanaliziranje agresivne muške spolnosti u brak ključno je za društvo kao 'kontrola' i izvor 'protestantske radne etike', žene predodređene da budu majke i emocionalna nadopuna, vlast muškaraca //doslovno tumačenje Biblije)

stabilna patrijarhalna obitelj kao čvrsto uporište, uz uvjet da se vlada ne upliće u gospodarstvo i uzima male poreze (proturječje činjenice da su moralni teokrati i ekonomski liberali ih ne zabinjava)

Kršćanski put ne može se ostvariti pojedinačno, jer društvenim institucijama, vladom, sredstvima javnog priopćavanja i sustavom javnog školstva upravljaju humanisti različita podrijetla udružei u razne fundamentalističke verzije s komunistima, bankarima, hereticima i Židovima

Najpodmukliji i najopasniji su feministkinje i gejevi, je potkopavaju obitelj, glavni izvor društvene stabilnosti, kršćanskog života i osobnog ispunjenja; borba protiv pobačaja simbolizira sve te bitke

Približava se 'kraj vremena', moraju se ostvariti nužni kompromisi s institucionalnim politikama kako bi se društvo 'očistilo'; armagedon koji potječe s Bliskog istoka (Izrael i Novi Izrael će nadjačati svoje neprijatelje), ideja 'svjetske vlade' koja nadomješta saveznu (Antikrist)

Ovaj fund. nije racionalizacija klasnih interesa ili teritorijalne pripadnosti

Reaktivan pokret s projekcijama u utopijsku budućnost kako bi se prevladalo nepodnošljivu sadašnjost (prijetnja globalizacije i kriza patrijarhata); potraga za transcedentnom stvarnošću prema kojoj bi se sve ostalo moglo jasnije definirati; pokušaj ponovnog uspostavljanja nadzora nad životom kao odgovor na procese globalizacije

Najvažniji izvor fund. je ipak reakcija na osporavanje patrijarhata – očita reakcija muškaraca koji brane svoje povlastice pripisujući ih božanskom legitimitetu, a nakon što su potkopani materijalni i ideološki temelji patrijarhata, uz zajednički strah od nepoznatog (povratak na staro, na mit obitelji, pragmatizam i osobni odnos s Bogom)

NACIJE I NACIONALIZMI U DOBA GLOBALIZACIJE

Doba globalizacije je doba oživljavanja nacionalizma – raširena obnova identiteta na osnovu nacionalnosti, učvršćena u odnosu na strano

Starije ideje: nacionalizam kao racionalizacija interesa određene elite, izmišljanje identiteta koji kao svetinju čuva nacija država, 'zamišljena zajednica', 'ideološki artefakt' izgrađen proizvoljno manipulacijom zbog interesa elite

- nova eksplozija nacionalizma povezana je sa slabljenjem nacija država i ne uklapa se dobro u ovaj teorijski model koji uklapa nacije i nacionalizam u nastanak i učvršćenje moderne države/nacije

- nacionalizam i nacije žive neovisno od državnosti iako umetnuti u kulturne izgradnje i političke projekte



30

Četiri glavne analitičke točke kad se raspravlja o suvremenom nacionalizmu:

1. može i ne mora biti orijentiran prema izgradnji suverene nacije-države; nacije su povijesno neovisne o državi

2. nacije i nacije-države nisu povijesno ograničene na modernu državu-naciju kakva je ustanovljena u Europi; sadašnje iskustvo odbacuje ideju da je nacionalizam isključivo povezan s tim razdobljem stvaranja i vrhuncem u 19.st (što je ponovljeno u procesu dekolonizacije)

3. nacionalizam nije nužno fenomen elite, a danas češće jest reakcija protiv globalnih elita 4. kako je suvremeni nacionalizam više reaktivan nego proaktivan, više tež biti kulturan nego

politički, onda je više orijentiran na obranu već institucionalizirane kulture nego na izgradnju ili obranu države //kulturni nacionalizam

Svesti nacije i nacionalizam na proces izgradnje države-nacije onemogućuje objašnjavanje simultanog porasta postmodernog nacionalizma i slabljenje moderne države.

Rubert de Ventos: pojavljivanje nacionalnog identiteta kroz povijesna međudjelovanja četiri niza faktora:

Primarni: teritorij, jezik, etnicitet, vjera

Generativni: razvoj komunikacija, gradova, vojske, monarhija

Inducirani: kodiranje jezika u gramatikama, rast birokracije, nacionalni obrazovni sustav

Reaktivni: obrana potlačenih identiteta

Eksplozija nacionalizma nije povezana s formiranjem klasičnih modernih država; ili se radi o kvazidžavama (Kanada, Španjolska), ili multilateralizmu (EU, ZND)

Npr. dva pola dijalektike: razgradnja SSSR-a, centraliziran, multinacionalne države i kasnije formiranje kvazinacije; te formiranje Katalonije, kvazidržave kroz dvostruki projekt federalizma u Španjolskoj i konfederalizma u EU

SSSR i ZND

- otvorenost nacionalnom samoodređivanju, afirmativna akcija do 30ih, obnovljena 60ih (prvotno je boljševističko stajalište poricalo važnost nacionalnosti; klasno utemeljen internacionalizam) //s jedne strane etnički/nacionalni identitet, s druge sovjetski kao osnova novog društva (paradoks: ruska nacija je najdiskriminiranija u SSSR-u, ostali nacionalni identiteti su neiskreno oživljeni zbog višenacionalnog federalizma)

- ruski nacionalistički pokret bio je ustvari najmoćnija mobilizirajuća snaga protiv sovjetske države, a napad a SSSR se povezao s demokratskim zahtjevima i interesima političkih elita u republikama – ZND

- sovjetski identitet se raspao u glavama stanovnika SSSR-a – taj primjer opovrgava teoriju prema kojoj država može sama izgraditi nacionalni identitet (u 74 godine jedna od najmoćnijih država u povijesti nije uspjela stvoriti novi identitet, odnosno sovjetsku naciju)

KATALONIJA

- suprotan primjer: nacija postoji te se tijekom povijesti obnavlja bez države-nacije i bez nastojanja da se uspostavi – nacija bez države; sve političke stranke u Kataloniji su nacionalne



31

- Španjolska je po Ustavu 'nacija nacionalnosti', a pod pritiskom Katalonije i Baskije postala je vrlo decentralizirana savezna država

- zaseban jezik kao temelj identiteta, integracije i nekatalonskog stanovništva, uz specifičan odnos prema državi-naciji

- stoljetni proeuropski stav katalonskih elita, za razliku od kastiljskog izolacionizma

NACIJE INFORMACIJSKOG DOBA

Nacije su kulturne zajednice izgrađene u umovima ljudi i kolektivnom pamćenju, zajedničkom poviješću i političkim projektima

- ključno je povijesno razlikovanje nacije i države

Hipoteza: jezik je temeljna značajka samoprepoznavanja i ustanovljavanja nevidljive nacionalne granice koja je manje proizvoljna od teritorijalnosti i manje isključiva od etičke pripadnosti

RASA KLASA I IDENTITET U UMREŽENOM DRUŠTVU

- etnička pripadnost → temeljni izvor smisla i prepoznavanja kroz ljudsku povijest; temeljna struktura društvenog razlikovanja, prepoznavanja i diskriminacije

- očitovanja rase i etničke pripadnosti su bitno izmijenjena sadašnjim društvenim trendovima

- etnička pripadnost određena je kao izvor smisla i identiteta koji se ne treba rastaliti s drugim etničkim skupinama, nego sa širim načelima kulturne samodefinicije (vjera, nacija ili spol)

Slučaj američkih crnaca – vrlo duboka klasna podjela na srednju klasu i vrlo siromašne u gorem položaju nego '60ih, rezultat uspjeha pokreta za građanska prava i afirmativnih akcija / prostorne segregacije, krive politike i rasta informacijskog gospodarstva koje smanjuje dostupnost sigurnih fizičkih poslova

Preobrazba identiteta crnaca – kao robovima im je poricana ljudskost u najslobodnijem društvu na svijetu (usklađivanje sa 'svi su ljudi rođeni jednaki')

Istraživanja pokazuju kako je rasizam i dalje izražen, a ni imućni crnci se ne osjećaju prihvaćeno, dok siromaši gube bilo kakav oblik vjere u sustav

Klasna podjela stvorila je neprijateljstvo unutar crnačke zajednice; geta imaju potpuno različit identitet; neuspjeh integracije i 'kriza crnačkog vodstva'; gubitak kolektivnog identiteta u vrijeme dok se još nosi kolektivnu stigmu

- etnička pripadnost ne osigurava osnovu za komunalna nebesa u umreženom društvu, jer se temelji na primarnim vezama koje su izgubile svoje značenje kad su odvojene od svoga povijesnog konteksta → etnički materijali integrirani su u kulturne komune koje su moćnije i šire definirane od etničke pripadnosti



32

- etnička pripadnost postaje osnova za obrambene rovove koji se zatim teritorijalno određuju u lokalne zajednice ili čak bande koje brane svoj teritorij

TERITORIJALNI IDENTITETI

- posljedica urbanizacije = gubitak zajednice (lokalno utemeljeni identiteti se ukrštavaju s drugim izvorima smisla i društvenog prepoznavanja u vrlo razgranatom modelu koji dopušta alternativna tumačenja)

- ljudi se opiru procesu individualizacije → skloni zbijati se u organizacije unutar zajednica, čime stvaraju osjećaj pripadnosti i često zajednički, kulturni identitet

- da se to dogodi nužan je proces društvene mobilizacije (uključivanje u gradske pokrete, kroz koje se otkrivaju i brane zajednički interesi, živi zajedničkim životom → stvaranje mogućnosti izgradnje novog smisla!)

urbani pokreti

- procesi svrhovite društvene mobilizacije, organizirani na određenom teritoriju i orijentirani prema određenim ciljevima

- glavne tri skupine ciljeva: 1. gradski zahtjevi vezani za uvjete života i kolektivnu potrošnju, 2. potvrđivanje lokalnog kulturnog identiteta, 3. osvajanje lokalne političke autonomije i građanskog sudjelovanja

- bez obzira na ishod pokreta, samo njegovo postojanje proizvodi smisao!

- postali su presudni izvori otpora jednostranoj logici kapitalizma, etatizma i informacionalizma (paradoks: sve lokalnija politika u svijetu ustrojenom prema sve globalnijim procesima) → stvaranje obrambenog identiteta!

- oni su posljednja reakcija na dominaciju i iskorištavanje koje preplavljuje naš svijet

- glavni putevi gradskih pokreta 80-ih i 90-ih:

1. u mnogim slučajevima su oni bili, izravno ili neizravno, integrirani u ustroj i postupanje lokalne vlasti kroz razgranat sustav građanskog sudjelovanja i razvoja zajednice → jačanje lokalne vlasti + omogućavanje postojanja lokalne države

2. lokalne zajednice su njegovale srž raširenog i utjecajnog pokreta za zaštitu okoliša → obrambeni, reaktivni pokreti, koji se usredotočuju samo na očuvanje svog neposrednog okruženja

3. najveći broj siromašnih zajednica širom svijeta se uključio u kolektivno preživljavanje → zajednice su izgradile svoje «socijalne države» na temelju mreža solidarnosti i uzajamnosti → često javljanje komunalnog identiteta (vjerske komune)

4. ako gradski pokret ne uspije, on neće nestati nego će se pretvoriti u drugi oblik, npr. bande

- lokalne zajednice izgrađene kolektivnim djelovanjem i očuvane kolektivnim pamćenjem čine specifične izvore identiteta → ti identiteti su većinom obrambene reakcije na nametanje globalnog nereda i brzih promjena koje se ne može nadzirati



33

ZAKLJUČAK: za društvene subjekte koji se odupiru ili su isključeni iz individualizacije identiteta koja je povezana sa životom u globalnim mrežama moći i bogatstva, kulturne zajednice koje se temelje na vjeri, nacionalnosti ii teritoriju, osiguravaju glavnu alternativu za izgradnju smisla

- tri osnovne značajke tih kulturnih komuna:

a) pojavljuju se kao reakcije na vladajuće društvene trendove

b) one su u početku obrambeni identiteti koji služe kao utočište i solidarnost

c) one su kulturno ustanovljene, organizirane oko specifičnog niza vrijednosti čije je značenje označeno posebnim šiframa samoidentifikacije: zajednice vjernika, ikone nacionalizma itd

- etnička pripadnost → iako temeljna značajka naših društava, ne mora sama po sebi pokrenuti zajednice, vjerojatnije da će to učiniti vjera, nacija i lokalna sredina

- stvaranje kulturnih komuna nije proizvoljno → one su materijalno izgrađene oko reakcija i nacrta, koji su povijesno-zemljopisno određeni

- vjerski fundamentalizam, kulturni nacionalizam i teritorijalne komune = obrambene reakcije na tri temeljne prijetnje:

- globalizaciju koja poništava autonomiju

- umreživanje i fleksibilnost, koje brišu granice članstva i uključivanja + individualiziraju društvene odnose proizvodnje + unose strukturnu nestabilnost rada, prostora i vremena

- krizu patrijarhalne obitelji

Kad svijet postane prevelik da bi se kontrolirao, subjekti ga žele smanjiti…

- te obrambene reakcije = izvori smisla i identiteta (izgrađuju nove kulturne kodove iz povijesnog materijala); protunapad na kulturu stvarne virtualnosti pomoću Boga, nacije, obitelji i zajednice!

- ovaj oblik izgradnje identiteta kreće se oko načela identiteta otpora (kulturne komune koje organiziraju otpor se pojavljuju kao izvori identiteta) → negacija civilnog društva i političkih institucija → zatvaranje granica komune

Legitimirajući identitet je ušao u krizu zbog raspada starog građanskog društva i iščezavanja države-nacije

- mala unutrašnja diferencijacija unutar komuna; poništavanje individualnosti (njihova snaga proistječe upravo iz njihove komunalne naravi)

- glavni mogući izvor društvene promjene u umreženom društvu = izranjanje novih subjekata iz ovakvih komuna, koji će izgraditi novi smisao oko projektnog identiteta!



34

No može se dogoditi i da kulturni otpor ostane u granicama komuna TRAŽENJE SMISLA: POSTANAK OVOG SVIJETA -nastaje od kraja 60ih iz tri neovisna procesa 1. Informacijska revolucija – dovela do informacionalizma 2. Ekonomska kriza kapitalizma i etatizma i njihovo restrukturiranje, novi oblik – smanjivanje radničkih prava, fleksibilniji kapitalizam po sredstvima, ali tvrđi po ciljevima; isključenje stanovitih segmenata društva , područja, gradova, čak i zemalja - 'Četvrti svijet' 3. Procvat kulturnih društvenih pokreta (ljudska prava, feminizam) Nastala je nova dominantna društvena struktura, umreženo društvo; i nova ekonomija, informatizirana globalna ekonomija; te nova kultura, kultura stvarne virtualnosti Pokreti šezdesetih, odbijajući ustaljene vrijednosti (vjerski tradicionalzam, patrijarhat, nacionalizam) pripremili su tlo za temeljni rascjep u društvu: aktivna, kulturno samoodređena elita koja stvara vlasti vrijednosti na temelju iskustva / nesigurne društvene grupe koje žive u rastućoj neizvjesnosti NOVO DRUŠTVO Višedimenzionalna transformacija:

Odnosi proizvodnje: drugačiji tip kapitalizma, informacijski kapitalizam Vodeći procesi su produktivnost i konkurentnost (inovacije i fleksibilnost) Radna snaga: Generička – dobiva zadatak, ne može usvojiti informacije i znanje Samoprogramirajuća – neprestano usavršavanje vještina Kapitalisti: Nositelji prava vlasništva

Menadžerska klasa Globalna financijska tržišta – kolektivi kapitalist, majka svih akumulacija

– svojstveno za informacijski kapitalizam

Odnosi društvenih klasa: po dohotku: tendencija prema povećanoj društvenoj nejednakosti i polarizaciji društveno isključenje razdvajanje tržišne logike globalnih mreža tokova kapitala od ljudskog,

životnog iskustva radnika

Odnosi moći: Kriza nacije-države Kriza političke demokracije Iskustveni odnosi: Kriza patrijarhata Kultura stvarne virtualnosti



35

Sama stvarnost uronjena u okvir virtualne slike u tobožnji svijet u kojem simboli nisu samo metafore već uključuju stvarno iskustvo; prostori tokova i bezvremenog vremena, bez povezanosti s prošlošću ili budućnošću, u bezvremenom krajoliku računalnih mreža i elektroničkih medija NOVI PUTEVI DRUŠTVENE PROMJENE Rekonstrukcija značenja na temelju potpuno drugačijeg sustava vrijednosti i uvjerenja – otpor (vjerski fanatizam, nacionalizam, lokalni šovinizam itd) - one prije ponovo rascjepljuju nego grade društvo

Kultura stvarne virtualnosti: integracija elektroničke komunikacije, kraj masovne publike i

uspon interaktivnih mreža

U Grčkoj, oko 700 g. pr.K. dogodilo se važno otkriće: abeceda. Ta konceptualna tehnologija, kako

tvrdi znanstveni klasik Havelock, čini osnovu za razvoj zapadne filozofije i znanosti kakvu danas

poznajemo. Abeceda je odvajanjem izgovorenog od govornika omogućila premošćivanje jaza između

govornoga i pisanog jezika, omogućujući pojmovni diskurs. Tu povijesnu prekretnicu omogućio je

gotovo 3000-godišnji razvoj govorne tradicije i neabecedne komunikacije, dok grčko društvo nije

doseglo ono što Havelock naziva novim stanjem uma - "alfabetski um" koji je nadahnuo kvalitativnu

preobrazbu ljudske komunikacije. Tek mnogo stoljeća poslije nakon širenja tiskarskog stroja i

proizvodnje papira, pismenost je široko rasprostranjena. Abeceda je Zapadu omogućila mentalnu

infrastrukturu za kumulativnu komunikaciju zasnovanu na znanju...

(...) Tehnološka preobrazba sličnih povijesnih razmjera dogodila se 2700 godina poslije,

uključivanjem različitih oblika komunikacije u interaktivnu mrežu. Ili, drugim riječima, stvaranjem

superteksta i metajezika koji put u povijesti u isti sustav ujedinjuju sve pisane, govorne i

audiovizualne oblike ljudske komunikacije. U novoj interakciji dviju strana mozga, strojeva i

društvenog konteksta, ponovno je ujedinjuju dimenzije ljudskog duha. Usprkos znanstveno

fantastičnoj ideologiji i komercijalnom pretjerivanju koji okružuju pojavu tzv. informatičke autoceste,

ne podcjenjujmo njezino značenje. Moguće povezivanje teksta, slika i zvukova u isti sustav,

interakcija iz više različitih točaka, odabrano (stvarno ili odgođeno) vrijeme u globalnoj mreži, uvjeti

otvorenoga i jeftinog pristupa, zaista temeljito mijenjaju prirodu komunikacije. A komunikacija

odlučno oblikuje kulturu jer, kao što Postman piše, "mi ne vidimo stvarnost...kakva "ona" jest,

već u ovisnosti o našim jezicima. I naši jezici su naši mediji. Naši mediji su naše metafore. Naše



36

metafore stvaraju sadržaj naše kulture". Budući da je kultura posredovana komunikacijom i zbiva

se kroz nju, same kulture tj. naši povijesno proizvedeni sustavi vjerovanja i pravila, temeljito se

mijenjaju i sve će se više mijenjati, pod utjecajem novoga tehnološkog sustava koji se sve više širi.

Pojava novoga sustava elektroničke komunikacije, određenoga njegovim globalnim dosegom,

integracijom svih sredstava komunikacije i njegovom mogućom interaktivnošću, već mijenja i

zauvijek će promijeniti našu kulturu...Tvrdim da se kroz snažan utjecaj novoga komunikacijskog

sustava, posredovanog preko društvenih interesa, državnih politika i poslovnih strategija, pojavljuje

nova kultura: kultura stvarne virtualnosti. Na slijedećim stranicama izložit ću i analizirati njen

sadržaj, dinamiku i značenje.

Od Gutenbergove do McLuhanove galaktike: uspon kulture masovnih medija

Dopustite mi uporabu McLuhanovova pojmovnika: širenje televizije tijekom tri desetljeća nakon

Drugoga svjetskog rata (u različito doba i s različitom snagom, ovisno o zemlji) stvorilo je novu

komunikacijsku galaktiku. Drugi mediji nisu nestali. Preoblikovani su i preuređeni u sustav čije je

srce vakuumska cijev, dok je njegovo privlačno lice televizijski ekran. Radio je, izgubivši središnje

mjesto, pobijedio u prodornosti i fleksibilnosti, prilagođujući svoj pristup i teme ritmu svakodnevna

života. Filmovi su preoblikovani za televizijsku publiku, s iznimkom filmske umjetnosti koju podupire

država, te programa s posebnim efektima za velike ekrane. Novine i magazini, specijalizirani su za

produbljivanje teme ili ciljaju na točno određenu publiku, te prevladavajući televizijski medij pažljivo

opskrbljuju strateškim informacijama. Što se tiče knjiga, one su ostale knjige, iako iza mnogih od njih

stoji podsvjesna želja da postanu TV scenariji; top liste najprodavanijih knjiga brzo su se napunile

naslovima koji se odnose na TV likove ili na teme koje je TV popularizirala.

Pitanje zašto je televizija postala vladajući medij još uvijek je predmet žestoke rasprave znanstvenika i

kritičara medija. Izgleda da je hipoteza W. Russella Neumana, koju ću izreći drugim riječima, kao da

se radi o posljedici osnovnog instinkta lijene publike, s obzirom na dostupne dokaze, uvjerljiva.

Njegovim riječima: ''Ključno otkriće u području istraživanja obrazovnih i marketinških učinaka, s

kojim trebamo biti načistu želimo li razumjeti prirodu teško primjetnog učenja glede politike i kulture,

jest činjenica da ljude privlači linija manjeg otpora."

On svoje objašnjavanje zasniva na širim psihološkim teorijama Herberta Simona i Anthonyja Downsa,

naglašavajući psihološku cijenu dobivanja i obrade informacija. Ja bi bio skloniji korijene takve

logike tražiti u kućnim uvjetima nakon dugačkoga, napornog radnog dana i nedostatku alternativa za



37

osobno/kulturno uključivanje, nego u ljudskoj prirodi. Usprkos tome, u društvenim uvjetima kakvi

postoje, sindrom najmanjega mogućeg napora koji se, izgleda, povezuje s televizijski posredovanom

komunikacijom, može objasniti brzinu i prodornost njezine dominacije kao sredstva komunikacije od

same njezine pojave na povijesnoj sceni. Na primjer, prema proučavanjima medija, samo mali broj

ljudi unaprijed odabire program koji će gledati. Odluka da će se gledati televizija uglavnom je na

prvome mjestu. Naknadno se pregledavaju programi dok se ne odabere najprivlačniji ili, najčešće onaj

najmanje dosadan.

Sustav kojim prevladava TV možemo lako označiti kao masovne medije. Publici koju čine milijune

gledatelja centralizirani pošiljatelji istodobno šalju slične poruke. Prema tome, sadržaj i oblik poruke

skrojen je prema najnižemu zajedničkom nazivniku, tj. krojen je tako da odgovara publici koju se

promatralo kao homogenu ili podložnu homogenizaciji. Pojam masovne kulture što izrasta iz

masovnog društva izravan je izraz medijskog sustava koji proizlazi iz državne i korporacijske kontrole

nove tehnologije elektroničke komunikacije (od krojača programa).

Što je to kod televizije bilo potpuno novo? Novost nije bila njezina centralizirajuća moć niti njezina

mogućnost da služi kao instrument propagande. Uostalom, Hitler je pokazao kako radio može biti

sjajan instrument odašiljanja jednosmjernih poruka. Televizija, ponajprije, označava kraj

Gutenbergove galaktike, kraj sustava komunikacije kojim prevladava tipografski um i fonetski

abecedni poredak. Marshall McLuhan svim je kritičarima pogodio zajedničku žicu kada je, sasvim

jednostavno, proglasio da "je medij poruka". TV slika za razliku od fotografije nije nimalo statična i

neprestano mijenaj svoje obrise. Zbog nedefiniranosti prisutne na TV-u, tvrdi McLuhan, gledatelji

moraju popuniti jazove u slici i na taj način postaju više emocionalno uključeni u gledanje (onoga

što je paradoksalno označio kao "hladan medij"). Takva uključenost ne proturječi hipotezi linije

manjeg otpora, jer se TV sviđa asocijativnom/lirskom umu i ne uključuje psihološki napor prisjećanja

informacija i analiziranja na koje se odnosi teorija Herberta Simona. Zato vodeći medijski znanstvenik

Neil Postman smatra da televizija označava povijesni prekid s tipografskim umom. Dok tiskanju

pogoduje sustavna izloženost, televizija bolje odgovara za neredoviti razgovor. Za televiziju vrijedi da

"je zabava prevladavajuća ideologija u svim raspravama o njoj. Bez obzira na to što se ili iz kojega

gledišta opisuje, prevladava pretpostavka da je ona tu zbog naše zabave i užitka".

Kritičari se slažu: nekoliko godina nakon pojave, televizija je postala kulturni epicentar naših društava;

televizijski oblik komunikacije temeljno je novi medij, koji obilježava zavodljivost, osjetilna

simulacija stvarnosti i laka komunikativnost na crti najmanjega psihološkog napora.



38

Posljednja tri desetljeća širom svijeta vladala je komunikacijska eksplozija, koju je predvodila

televizija. Izgleda da je vladajući obrazac ponašanja u urbanim društvima širom svijeta ovakav:

konzumacija medija je, nakon rada, slijedeća kategorija aktivnosti i sigurno prevladavajuća

aktivnost kod kuće. Za pravo razumijevanje uloge medija u našoj kulturi to je zapažanje nepotpuno:

gledanje/slušanje medija nikako nije isključujuća aktivnost. Ona se uglavnom miješa sa obavljanjem

kućnim poslova, zajedničkim obrocima i društvenom interakcijom. Oni su gotovo neprestano prisutni

u pozadini i tkanje su naših života. Živimo s medijima i po njima. McLuhan je izraz tehnološki mediji

rabio kao nasušnu potrebu ili prirodni resurs. Zapravo su mediji, osobito televizija i radio, postali

audiovizualni okoliš s kojim beskonačno i automatski općimo. Televizija je vrlo često najvažnija

pojava u kući. Dragocjena pojava u društvu u kojemu su sve brojniji ljudi koji žive sami...

Može se pretpostaviti da takva prodorna, snažna prisutnost podsvjesno izazivajućih zvučnih i

slikovnih poruka ima dramatičan utjecaj na društveno ponašanje. Ipak najdostupnija istraživanja

upućuju na suprotan zaključak. Nakon obrade literature W. Russell Neuman zaključuje:

Nalazi prikupljeni tijekom pet desetljeća sustavnog istraživanja društvenih znanosti otkrivaju

da mlada ili stara publika masovnih medija nije bespomoćna a da masovni medij nisu svemoćni.

Teorija koja se razvija o skromnim i uvjetnim utjecajima medija pomaže nam da razmotrimo

povijesni ciklus moralne panike u odnosu na nove medije.

Nadalje, izgleda i da paljba reklamnih poruka koju primamo preko medija ima ograničen

učinak.

→ Ali kako onda televizija i drugi mediji utječu na ponašanje ljudi?

Ključno je da su masovni mediji jednostrani komunikacijski sustav, što stvarni proces komunikacije

nije. On ovisi o interakciji razumijevanja poruke između pošiljatelja i primatelja. Umberto Eco dao je

pronicljivo viđenje interpretacije medijskih učinaka u radu iz 1977. pod naslovom "Utječe li publika

loše na televiziju?". Eco je napisao:

Ovisno o društveno-kulturnim uvjetima postoje različiti kodovi ili pravila kompetencije i

interpretacije. Poruka ima označiteljski oblik koji se može ispuniti različitim značenjima...Narasla je

sumnja da pošiljatelj organizira televizijsku sliku na osnovi svojih vlastitih kodova, što se poklapa s



39

onima dominantne ideologije, dok ih primatelji ispunjaju "iskrivljenim" značenjem prema njihovim

osobitim kulturnim kodovima.

Iz te analize proizlazi:

Jedna stvar koju znamo jest da masovna kultura, u onom smislu kakvom ju zamišljaju apokaliptični

kritičari masovnih komunikacija, ne postoji - jer se ovaj model natječe s drugima (koje čine povijesni

tragovi, klasna kultura, vidovi visoke kulture koja se prenosi obrazovanjem itd.)

Ironija intelektualne povijesti jest da upravo mislitelji koji se zalažu za društvenu promjenu često ljude

smatraju pasivnim promatračima ideološke manipulacije, zapravo ne dopuštajući (osim iznimno)

pojmove društvenih pokreta i društvene promjene. Ali, ako ljudi imaju neku razinu autonomije u

organizaciji i odlučivanju o svojemu ponašanju, poruka koju šalju preko medija mora djelovati na

njihove primatelje i tako se pojam masovnih medija odnosi na tehnološki sustav, a ne oblik kulture -

masovnu kulturu. Empirijska istraživanja pokazuju da mediji nisu nezavisne varijable u poticanju

ponašanja. Njihove izravne ili podsvjesne poruke razrađuju se. Obrađuju ih pojedinci stavljeni u

posebne društvene kontekste koji na taj način oblikuju namjeravani učinak poruke. Stvarna moć

televizije jest da je ona pozornica za sve procese koji se trebaju komunicirati u cijelom društvu, od

politike do biznisa, uključujući sport i umjetnost. Televizija uokviruje jezik društvene

komunikacije. Ono što nije na TV-u jednostavno nije predmet rasprave, ali to ne znači da će TV

ujedno i nametnuti rezultat te rasprave. U društvu organiziranu oko masovnih medija, postojanje

poruka koje su izvan medija ograničeno je na mreže između pojedinaca, i dakle na nestajanje iz

kolektivnog uma. Međutim, cijena koja se plaća za poruku na televiziji nije samo novac ili moć. Ona

je prihvaćanje da se bude umješan u mnogoznačni tekst čija je sintaksa krajnje klimava. U

televizijskom jeziku miješaju se informacija i zabava, obrazovanje i propaganda, opuštanje i hipnoza.

Budući da se kontekst gledanja može kontrolirati i blizak je primatelju, sve se poruke primaju u

razoružavajućem obliku doma ili kvazidomaće situacije. Ta normalizacija poruka, gdje slike sukoba iz

stvarnoga rata mogu biti primljene kao dio akcijskih filmova, ima temeljni utjecaj: izravnavanje

svih sadržaja u okvir slika svake osobe. Stoga, jer čine simboličko tkanje našega života, mediji teže

raditi na svijesti i ponašanju kao što stvarno ponašanje radi na snovima, dajući sirovi materijal kojim

se koristi naš mozak. To je sustav feedbacka između iskrivljenih ogledala: mediji su izraz naše

kulture, a naša kultura primarno djeluje preko materijala što ga daju mediji. U tome osnovnom smislu,

sustav masovnih medija ispunio je većinu značajki što ih je početkom 60-ih predložio McLuhan: to je

McLuhanova galaktika.



40

Činjenica da publika nije pasivni objekt nego interaktivni subjekt, otvorila je put diferencijaciji i

daljnjoj transformaciji medija od masovne komunikacije do segmentacije, ograničavanja i

individualizacije, od trenutka kada su tehnologija, korporacije i institucije dopustile takve poteze.

Novi mediji i diverzifikacija masovne publike

Tijekom osamdesetih nove tehnologije izmijenile su svijet medija. Novine se pišu, uređuju i tiskaju s

udaljenosti, glazba za walkman koju osobno odaberemo čini zvučni okoliš koji, osobito tinejdžerima

omogućuje stvaranje zidova prema vanjskom svijetu...Radio je postao izrazito specijaliziran....

Mogućnost presnimavanja TV programa i njegovo naknadno gledanje u željeno vrijeme promijenilo je

navike televizijske publike i osnažilo selektivno gledanje, djelujući protiv obrasca linije najmanjeg

otpora o kojemu sam govorio. Uz pomoć VCR-svaka daljnja diverzifikacija televizijske ponude imala

je pojačani učinak zbog publike koja je snimanjem mogla učiniti drugi korak - provodeći njezinu

daljnju segmentaciju...

Međutim, povećanje broja televizijskih kanala bio je odlučni korak koji je vodio njihovoj povećanoj

diverzifikaciji. Razvoj tehnologije kabelske televiziji, koji je 90-ih godina potpomognut razvojem

optičkih vlakana, dramatično je promijenio spektar emitiranja i natjerao vlasti da promijene zakone o

komunikacijama uopće, pogotovo o televiziji. Uskoro su novostvorene mreže izazvale one već

utemeljene pa su europske vlade izgubile kontrolu nad većim dijelom televizije...Kao što je 1985.

godine u jednoj od najboljih i najranijih procjena novih medijskih trendova, napisala Francoise

Sabbah:

Ukratko, novi mediji određuju segmentiranu, diferenciranu publiku koja, iako je brojčano velika, po

istodobnosti i uniformnosti poruke koju prima više nije masovna. Novi mediji više nisu masovni u

tradicionalnom smislu odašiljanja ograničenoga broja poruka homogenoj masovnoj publici. Zbog

višestrukosti poruka i izvora, sama publika je postala izbirljivija. Ciljana publika odabire svoje poruke

i tako produbljuje svoju segmentaciju, pojačavajući osobni odnos između pošiljatelja i primatelja".

Dakle zbog različitosti medija i mogućnosti ciljanja publike, možemo reći da je u novome medijskom

sustavu poruka medij. To znači da će značajke poruka oblikovati značajke medija. Sadašnjost i

budućnost televizije zaista je takva: decentralizacija, diverzifikacija i prilagođivanje za potrebe

pojedinačnih korisnika (televizija koja se prilagođava interesima korisnika!). Unutar širih parametara



41

McLuhanova jezika, poruka medija (još djelujući kao takva) oblikuje različite medije za različite

poruke.

Pa ipak, diverzifikacija poruka i medijskih izraza ne podrazumijeva da glavne tvrtke i države gude

kontrolu nad televizijom. Tijekom posljednjeg desetljeća primijećen je upravo suprotan trend. Sve više

raste broj televizija pod utjecajem moćnih nacionalnih i međunarodnih financijskih grupa. Sve je veće

nadmetanje između kanala i javnih i privatnih televizija. Čisti rezultat takva poslovnog nadmetanje jest

da je publika segmentirana i diverzificirana, dok je televizija komercijalizirana više nego ikada i

na svjetskoj razini sve više oligopolistička. Ako razmatramo cjelinu semantičke formule koja je u

pozadini većine popularnih programa, stvarni sadržaj većeg dijela programa različitih stanica bitno se

ne razlikuje. Usprkos tome, činjenica da nitko u isto doba ne gleda istu stvar i da svaka kultura i

društvena grupa ima osobit stav prema medijskom sustavu, čini temeljnu razliku u odnosu prema

starom sustavu standardiziranih masovnih medija. Dodajmo i to da rašireni običaj "surfinga"

(istodobnog gledanja više programa) dovodi do toga da publika stvara vlastiti virtualni mozaik. Mediji

su doista postali globalno povezani, jer programi i poruke teku svjetskom mrežom i mi ne živimo u

globalnom selu, nego u prilagođenim kolibama koje se proizvode globalno, a distribuiraju

lokalno.

Međutim, diverzifikacija medija zbog uvjeta njihove korporacijske i institucionalne kontrole nije

preobrazila jednosmjernu logiku njihove poruke niti je stvarno dopustila feedback publike - osim na

najprimitivniji način, kroz tržišnu reakciju. Publika je dobivala sve različitiji sirovi materijal iz kojeg

je pojedinac stvarao svoju sliku svijeta, pa je McLuhanova galaktika bila svijet jednosmjerne

komunikacije, a ne interakcije. Ona je bila i još uvijek jest nastavak masovne proizvodnje -

industrijska logika u području znakova i, usprkos McLuhanovu geniju, nije uspjela izraziti kulturu

informatičkoga doba. To zato što obrada informacija ide znatno dalje od jednosmjerne komunikacije.

Televizija je trebala računalo da se oslobodi ekrana. No, njihovo spajanjem s velikim mogućim

posljedicama na cjelokupno društvo, dogodilo se nakon što su računala prošla velik zaobilazni put. Da

bi mogla razgovarati s televizijom, najprije su morala naučiti razgovarati međusobno. Tek nakon toga

mogla je progovoriti i publika.

Računalno posredovana komunikacija, institucionalna kontrola, društvene mreže i virtualne

zajednice



42

Povijest zabilježiti da su prva dva velika eksperimenta, što ih je Ithiel se Sola Pool nazvao

"tehnologijama slobode", potaknule države: francuski MINITEL - kao sredstvo koje će uvesti

Francusku u informatičko društvo; američki ARPANET, prethodnik Interneta, kao vojnu strategiju

koja je trebala omogućiti da komunikacijske mreže nadžive nuklearni napad. Mreže su bile vrlo

različite, obje ukorijenjene u kulturu i institucije svojih društava. Leo Scheer istaknuo je njihovu

suprotstavljenu logiku zajedničkim prikazom obilježja svakog sustava:

Oba sustava najavila su informatičke superautoceste i njihove razlike su veoma poučne. Prvo

Internet povezuje računala, dok Minitel preko Transpacka povezuje poslužiteljske centre na

koje se može pristupiti preko terminala s niskim kapacitetom memorije. Internet je američka

inicijativa svjetskog značenja koju su, uz podršku vojske, potaknule računalne tvrtke.

Novčano ju podržava američka vlada da bi stvorila svjetski klub korisnika računala i banke

podataka. Minitel je francuski sustav koji do sada (1994.), zbog ograničenih propisa, nikada

nije mogao prekoračiti nacionalne granice. Proizvela ga je drska mašta visokih državnih

tehnokrata koji su nastojali izliječiti slabosti francuske elektroničke industrije. O Internetu:

slučajna topologija lokalnih mreža računalnih fanatika. O Minitelu: uredan raspored

telefonskog imenika. Interneta: arhaični tarifni sustav usluga koji se ne može kontrolirati.

Minitel: kiosk sustav koji omogućuje homogene tarife i transparentnu podjelu prihoda. S jedne

strane iskorijenjenost i utvara o općoj povezanosti s onu stranu granica i kultura; s druge

strane elektronička inačica korijena u zajednici.

Priča o Minitelu: l'état et l'amour

Minitel se zasniva na Telenetu, sustavu videoteksta što ga je 1978. oblikovao francuski Telecom i

1984. uveo na tržište. 15 godina se nije mijenjao, proširio se u ¼ francuskih kućanstava i 90ih je nudio

oko 23.000 usluga – od telefonskog imenika i vremenske prognoze do rezervacije karata. Sustav se

jako proširio uvođenjem linija za razgovor. Minitel je devedesetih naglasio svoju ulogu davatelja

usluga, i tada su postala vidljiva njegova ograničenja kao sredstva komunikacije. Sustav se oslanjao na

prastaru videotehnologiju prijenosa čije je popravljanje skončalo njegovu osnovnu privlačnost kao

besplatne elektroničke naprave. Nadalje, nije bio zasnovan na osobnim računalima nego na glupim

terminalim koji su znatno ograničavali nezavisnu sposobnost obrade informacija. Institucionalno je

njegova arhitektura, organizirana oko hijerarhije poslužiteljskih mreža, i s malo sposobnosti za

vodoravnu komunikaciju, bila previše kruta za tako kulturno sofisticirano društvo poput francuskog,

osobito kad su izvan Minitela bili dostupni novi oblici komunikacije. Očito rješenje koje je prihvatio



43

francuski sustav bilo je ponuditi i naplatiti povezivanje s Internetom. Na taj način Minitel se iznutra

podijelio na birokratski informacijski servis, umreženi sustav poslovnih servisa i na pomoćni izlaz u

golemi komunikacijski sustav sazvježđa Interneta.

Sazviježđe Interneta

Internet je kičma svjetske računalno posredovane komunikacije. U svom nastanku on je jedinstvena

sinteza vojne strategije, velike suradnje znanosti i kontrakulturnih inovacija. Internetska tehnologija

osmišljena je kao komuniakcijski sustav koji bi bio otporan na nuklearne napade. Temeljen na

komunikacijskoj tehnologiji prebacivanja paketa, sustav je omogućivao da mreža bude neovisna o

upravnim i kontrolnim centrima, tako da jedinice poruke mogu pronaći svoje vlastite putove po mreži i

na bilo kojoj točki unutar mreže ponovno se sastaviti zadržavajući svoju koherentnost. Poslije je

digitalna tehnologija omogućavala pakiranje svih vrsta poruka uključujući zvuk i slike, te je

oblikovana tehnologija koja je mogla prenostiti sve vrst esimbola bez uporabe kontrolnih centara.

Stvorila se tehnologija za globalnu komunikaciju, a arhitektura te mrežne tehnologije teško se može

cenzurirati ili kontrolirati. Internet su razvile znanstvene, institucionalne i osobne mreže, velike

fondacije, sveučilišta itd.

No to je samo jedna strana priče; jer usporedno s naporima Pentagona i Velike znanosti u

ustanovljavanju univerzalne, javno dostupne računalne mreže unutar mjerila "prihvatljive upotrebe", u

Sjedinjenim se državama pojavila brzorastuća računalna kontrakultura koja se mentalno često

povezivala s odjecima pokreta iz 60-ih i njihovim liberterskim/utopijskim inačicama. Važan dio

sustava, modem, bio je jedan od tehnoloških proboja koji su stvorili pioniri te kontrakulture, izvorno

se nazivajući "hakerima" - prije nego što je taj pojam poprimio zloćudne konotacije. Modem su 1978.

izmislila dva chicaška studenta: Ward Christensen i Randy Suess, kada su pokušavali pronaći

telefonski sustav prijenosa mikroračunalnih programa jer su željeli izbjeći dugačka putovanja po

chicaškoj zimi. Tijekom 1979. rasprostranili su XModem protokol koji je računalima omogućavao

izravno prenošenje dokumenata - bez uporabe host sustava. Tehnologiju su davali besplatno, jer su do

najveće moguće mjere željeli proširiti komunikacijske mogućnosti. Računalne mreže isključene iz

ARPANETA same su pronašle oblik međusobne komunikacije. Tri studenta sveučilišta Duke i Sj.

Karoline koja nisu bila uključena u ARPANET, stvorila su modificiranu inačicu Unix protokola koji je

omogućavao povezivanje računala preko obične telefonske linije. Koristili su se njime da pokrenu

računalni on-line forum za raspravu, Usenet koji je ubrzo postao jedan od prvih velikih elektroničkih

sustava za razgovore. Izumitelji Usenet novosti također su dijelili svoj software na lecima koje su

dijelili po konferencijama korisnika Unixa.



44

Ironično, taj kontrakulturni pristup tehnologiji imao je sličan učinak na vojno inspiriranu strategiju

vodoravnog umrežavanja: omogućio je dostupnost tehnoloških sredstava svakome tko je imao

tehničko znanje i računalnu opremu - osobno računalo, koje će uskoro početi spektakularno

napredovati u povećanju snage uz istodobno smanjenje cijene. Izum osobnog računala i

komunikabilnost mreža potaknuo je razvoj Bulletin Board Systema (BBS), najprije u SAD, a onda

širom svijeta: elektronički prosvjedi u vezi s događajima na Tian An Menu u Kini 1989., preko

računalnih mreža kojima su upravljali kineski studenti izvan zemlje, bili su najpoznatija

manifestacija mogućnosti novih komunikacijskih naprava. Bulletin Board sustavi nisu trebali

sofisticirane računalne mreže, samo osobna računala, modeme i telefonske linije. Dakle, postali su

elektroničke oglasne ploče svih vrsta zanimanja i afiniteta, stvarajući ono što Howard Rheingold

naziva "virtualnim zajednicama". Njih danas postoji na tisuće. Kako se u svjetskim razmjerima

događa globalizacija medija, tako slabi većina herojskih tonova i njihova kontrakulturna ideologija, no

tehnološka obilježja i društvena pravila koja su se razvila iz njihove izvorne slobodne uporabe

uokviruju njihovu korisnost. Miroljubiva koegzistencija različitih interesa i kultura u mreži vidljiva je

u obliku World Wide Weba, fleksibilne mreže unutar interneta u kojoj sustavi, udruženja, pojedinci

imaju svoj komadić prostora. Razvoj WWW-a omogućio je procvat spontane, neformalne

komunikacije.

Koje se kulturne osobine pojavljuju iza procesa elektroničke interakcije?

U drugoj polovici 90ih spajanjem promjenjivih, globaliziranih masovnih medija i računalno

posredovane komunikacije (RPK) počeo se oblikovati sustav nove elektroničke komunikacije. Taj

novi sustav obilježava interakcija različitih medija i njegov interaktivni potencijal koji širi

elektroničku komunikaciju na sva područja života. Gotovo sve države svijeta su prepoznale veliku

važnost izgradnje informacijske infrastrukture, a tvrtke i čitava svijeta njezin potencijal. Iako se još

uvijek naglašava znanstvena, obrazovna, kulturna korisnost, sve više se želi nove komunikacijske

tehnologije upregnuti za zabavljačke interese.

Zbog novosti multimedije teško je pretpostaviti njihove implikacije na budućnost društava, osim što

valja priznati da se temeljne promjene već događaju. Elektronički uređaji potpomogli su rastu

individualizacije i usmjerenosti na dom. Također doprinosi apsorbiranju tradicionalnih kultura i vrše

svojevrsnu kolonizaciju u kojoj korisnik sve više postaje dio hiperteksta.



45

Kulture se sastoje od komunikacijskih procesa. U svim društvima čovječanstvo je postojalo kroz

simbolički okoliš. Ono što je specifično za novi komunikacijski sustav, organiziran oko elektroničke

integracije svih načina komuniciranja oblika, od tipografskog do multisenzornog, nije njegovo

poticanje virtualne stvarnosti nego – stvaranje virtualne stvarnosti. Novi komunikacijski sustav nije

takav da reprezentira stvarnost nego je sam sustav stvarnost. To je sustav u kojem je cjelokupna

stvarnost posve uronjena u virtualni postav u podražaji koji sami postaju iskustvo. Takav sustav

iziskuje prisutnost u njemu da bi poruka bila efikasna zato će tradicionalne institucije gubiti moć

ukoliko svoju poruke ne rekodiraju u njega. Napokon, sustav radikalno transformira prostor i vrijeme,

temeljne odrednice ljudskog života. Mjesta su izvučena iz svojih kulturalnih, povijesnih, geografskih

zbivanja i bivaju reintegrirana u kolaže slika, stvarajući prostor tokova koji zamjenjuje prostor mjesta.

U novom komunikacijskom sustavu izbrisano je vrijeme jer se prošlost, sadašnjost i budućnost mogu

programirati tako da istom porukom stupaju u međusobnu interakciju. Prostor tokova i

bezvremensko vrijeme materijalne su osnove nove kulture.

uvod u drustvene znanosti

Documents