Biblioteka "X"KNJIGA PRVANakladnik CELEBERZagreb Grobnička 34, tel/fax (01) 315 - 799Za nakladnikaIVO CAPUTUrednikLOVORKA ČULJAK

ALEX GARLANDŽALPREVEO S ENGLESKOG Borivoj RadakovićCIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, ZagrebUDK 820 (73)-31 =862GARLAND, AlexŽal / Alex Garland ; preveo s engleskog Borivoj Radaković. - Zagreb : Celeber, 1998. - 379 str. ; 23 cm. -(Biblioteka "X" ; knj. 1)Prijevod djela: The Beach. ISBN 953 - 96398 - 4 - 0 981106023cCELEBER, Zagreb, 1998.ZAGREB 3Naslov izvornikaAlex Garland THE BEACHCopvright © Alex Garland 1996.Bum-bumVijetnam, ja volim tebe dugo. Cijeli dan, cijelu noć, ja volim tebe dugo."Delta Jedan-devetka, ovdje patrola Alfa. Nalazimo se na sjeveroistočnoj strani brda sedam-nula-pet i otpočinjemo paljbu, ponavljam, otpočinjemo paljbu. Treba nam hitna zračna podrška na duplo, pička im materina. Možeš potvrditi? " Radiostatički napon."Govorim ponovno, ovo je patrola Alpha i mi otpočinjemo paljbu. Treba nam hitna zračna podrška. Možeš potvrditi? Otvaramo paljbu. Molim te, potvrdi. Mi... Upadamo, upadamo!Bum."...Liječnik!"Izbacujemo kiselinu u Deltu Mekonga, pušimo travu kroz puščanu cijev, nadlijećemo helikopterom a iz zvučnika im trešti opera, svijetleča zrna i krajolik rižinih polja, miris napalma u rano jutro.Dugo.Da, iako kročim kroz dolinu smrti, ne osjećam zlo jer ja se zovem Richard. Rodio sam se 1974.o oPQZalPrvi put sam za taj žal čuo kad sam bio u Bangkoku, na cesti Khao San. Cesta Khao San je stjecište putnika s naprtnjačama. Gotovo sve kuće pretvorene su u prenoćišta, na sve strane klimatizirane telefonske govornice za međunarodne razgovore, kafei u kojima se na videu prikazuju najnoviji holivudski filmovi, a ni tri metra nisi mogao proći, a da ne naletiš na štand s piratskim kazetofonskim vrpcama. Glavna uloga te ulice bila je da služi kao dekompresijska komora za one koji su na odlasku iz Tajlanda ili tek stižu, nešto kao kuća na pola puta između Istoka i Zapada.

Sletio sam u Bangkok u kasno poslijepodne, a dok sam stigao do Khao Sana već se smračilo. Taksist mi je namignuo i rekao da se na jednom kraju te ulice nalazi policijska stanica, pa sam ga zamolio da me iskrca na drugoj strani. Nisam kovao nikakave prijestupničke planove, ali sam se htio odužiti njegovu zavjereničkom šarmu. A i nije bilo neke osobite razlike u tome na kojem se kraju ulice odsjeda jer policija očito nije bila djelatna. Samo što sam izišao iz taksija, osjetio sam miris trave, a pola putnika koji su vrvjeli mimo mene bili su ušlagirani.Ostavio me pred jednim prenoćištem s blagovaoničkim prostorom koji je bio otvoren s ulične strane. Dok sam ga proučavao, odmjeravajući klijentelu ne bih li ustanovio kakvo je to mjesto, neki se mršavko za najbližim stolom nagnuo prema meni i dodirnuo me po ruci. Spustio sam pogled prema njemu. Kako sam i slutio, bio je to jedan od onih heroinskih hipija koji se motaju po Indiji i Tajlandu. U Aziju je došao vjerojatno još prije deset godina, a ona povremena kapkanja u venu prerasla su mu u ovisnost. Koža mu je bila stara, iako sam bio uvjeren da ima trideset i koju. Kako me gledao, stekao sam osjećaj da sam procijenjen kao netko koga je lako operušiti."Što je?", rekao sam mu oprezno.Navukao je izraz iznenađenja i podigao ruke. Onda je skvrčio kažiprst i palac u obliku slova O u znak za savršenost i pokazao prema konačištu."Dobro mjesto?"Kimnuoje.Opet sam odmjerio ljude za okolnim stolovima. Uglavnom su bili mladi i doimali su se prijateljski, neki su gledali TV, a drugi čavrljali za večerom."OK." Osmijehnuo sam mu se za svaki slučaj ako nije ovisnik o heroinu, nego prijateljski raspoloženi nijemak. "Prodano."Uzvratio mije osmijeh i okrenuo se video-ekranu.Četvrt sata kanije smještao sam se u sobu, tek nešto veću od dvostrukog kreveta. U tome mogu biti posve precizan jer je u sobi doista bio tek jedan dvostruki krevet, a sa svake od njegovih četiriju strana bilo je po tridesetak centimetara prostora. Upravo toliko da se u taj razmak mogla ugurati naprtnjača.Jedan je zid bio od betona - stijena zgrade. Drugi su bili od ultrapasa, goli. Pomicali su se kad bih ih dodirnuo. Imao sam osjećaj da bi se, kad bih se naslonio na jedan od njih, taj vjerojatno srušio, pa tresnuo na drugi, pa bi se svi zidovi susjednih soba stropoštali kao domine. Zidovi su dosezali do ispod samog stropa, a prostor između prekrivala je traka žičane mreže protiv komaraca. Mreža je gotovo podržavala utisak zatvorenog, osobnog prostora - sve dok nisam legao na krevet. Čim sam se opustio i prestao micati, začuo sam žohare kako jurcaju po drugim sobama.Na strani gdje mi je bila glava bio mi je jedan francuski par u dobi nešto nižoj od dvadeset - lijepa, vitka djevojka s pridodanim primjereno zgodnim momkom. Baš su bili izlazili iz svoje sobe kad sam ja išao u svoju, pa smo tako u prolazu kroz hodnik uzajamno kimnuli glavama. Soba s druge strane bila je prazna. Bar se kroz mrežu vidjelo da je svjetlo ugašeno, a u svakom slučaju, da je bila zauzeta, čuo bih tog nekog kako diše. Bila je to posljednja soba u hodniku, pa pretpostavljam da je gledala na ulicu i da je imala prozor.Na mom stropu je bio ventilator, dovoljno jak da zakomeša zrak u cijelom okruženju. Neko vrijeme nisam radio ništa nego sam samo ležao na krevetu i gledao ventilator. Opuštalo me tako slijediti njegove okretaje, a od mješavine vreline i blagog lahora osjetio sam da bih mogao otploviti u san. To mi je odgovaralo. Za tjelesni sat je najgore kad se putuje sa zapada na istok i bilo je dobro već prve noći ući u pravi ritam spavanja.Ugasio sam svjetlo. Ventilator se i dalje vidio jer je iz hodnika tlopiralo malo svjetla. Ubrzo sam zaspao.Jednom ili dvaput sam bio svjestan ljudi iz hodnika, a mislim da sam čuo i francuski par kako se vraća, pa onda opet odlazi. Ali ti me zvukovi nijednom nisu potpuno probudili i uvijek mi

je uspijevalo kliznuti nazad u isti san u kojem sam netom bio. Sve dok nisam začuo muške korake. Bili su drukčiji, previše nekako nametljivi, a da mi ne bi doprli kroz polusan. Nisu imali ritma i težine i vukli su se po podu.Dok je cimao bravom na svojim vratima, u sobu mi je doprhnula bujica britanskih psovki što ih je mrmljao. Potom je uslijedio glasan uzdah, brava se otvorila uz jedno "škljoc" i onda je nahrupilo svjetlo. Mreža protiv komaraca bacala je šarenu sjenu na moj dio stropa.Smrknut, pogledao sam na sat. Bilo je dva po ponoći - rano izjutra po vremenu UK. Pitao sam se hoću li opet moći zaspati.Čovjek se stropoštao na krevet od čega se zid između nas zabrinjavajuće zaljuljao. Neko je vrijeme kašljao, a potom sam začuo frkanje šuštavog jointa. Ubrzo se prema svjetlu pojavio plavičast dim koji je prokuljao kroz mrežu.Ne računajući povremene duboke udisaje, bio je tih. Otplovio sam nazad u san, zamalo."Kuja", rekao je glas. Otvorio sam oči. i' "Mater ti jebem i kuji. Nas dvoje smo kao..."Glas se prekinuo zbog napada kašlja."Mrtvaci."Sada sam već bio potpuno budan, pa sam se uspravio u krevetu."Rak u koraljima, plava voda, moja kuja. Jebo ti Isus mater, ti ćeš mene...?", nastavljao je čovjek.Imao je neki poseban izgovor, ali meni je glava još bila mutna od sna, pa ga isprva nisam mogao odrediti."Kuja", rekao je nanovo, kao daje tu riječ ispljunuo.Škotski naglasak. Žal*.Začulo se škripanje po zidu. Na trenutak sam pomislio da ga moždapokušava gurnuti na mene i već sam sebe vidio prignječenog u sendviču između ploče od ultrapasa i kreveta. A onda se kroz mrežu za komarce pojavila njegova glava, njezina silhueta, i zagledala se u mene. "Hej", rekao je. Nisam se micao. Bio sam siguran da mi ne vidi u sobu."Hej, ti tamo. Znam da me slušaš. Znam da si budan."Autor na ovom mjestu alterira riječi bitch : beach - koje se u izgovoru (približno: bič) razlikuju prema dužini sloga; bitch - kuja, kučka; beach - žal, igalo, plaža, (on.orev.iDignuo je prst i ispitivački prstom prešao po mreži. Odbio ju je s mjesta gdje je bila pričvršćena uz ultrapas. Progurao je ruku."Pazi amo."Kroz tamu je poletio zažaren crveni predmet, pa sletio na krevet i podigao mali roj iskara. Bio je to njegov joint. Brzo sam ga dohvatio da ne zapali plahte."Eto", rekao je čovjek i tiho se nasmijao. "Sad sam te uhvatio. Vidio sam da si uzeo čik."Nekoliko trenutaka nisam uspijevao ovladati situacijom. Stalno sam mislio - a što da nisam bio budan? Plahte su se lako mogle zapaliti. Mogao sam izgorjeti. Strah mi se istog časa pretvorio u ljutnju, ali sam je potisnuo. Čovjek je bio malo previše slučajan element u životu da bih zbog njega izgubio živce. I dalje sam mu vidio samo glavu pod svjetlom iz pozadine, u sjeni.Podigao sam joint i upitao ga: "Da ti ga vratim?""Prisluškivao si", odgovorio je, ne obazirući se na mene. "Čuo si me kako govorim o žalu."".. .Kad imaš bučan glas.""Reci što si čuo.""Ništa nisam čuo.""Ništa nisi čuo?"Zastao je na trenutak, a onda se pritisnuo licem o mrežu. "Lažeš.""Ne lažem. Spavao sam. A ti si me probudio... kad si me gađao jointom.""Prisluškivao si", prosiktao je."Što me briga da li mi vjeruješ."

"Ne vjerujem ti.""Što onda... Baš me briga... Gledaj." Ustao sam na krevet tako da su nam glave bile na istoj razini, pa sam prinio joint do rupe koju je bio napravio. "Ako hoćeš, evo ti ga. Ja samo hoću spavati."Dok sam dizao ruku, povukao se unazad i maknuo se iz sjene. Lice mu je bilo ravno kao u boksera, nos previše izrazbijan da bi uopće imao oblik, a donja mu je vilica bila prevelika za gornju polovicu lubanje. Izgledala bi prijeteće da nije bilo tijela na koji je bila nataknuta. Čeljust mu se sužavala u vrat tako tanak da je izgledalo nemoguće da mu uopće nosi glavu, a majica mu je mlitavo visila s ramena kao preko vješalica za kapute.Mimo njega vidio sam mu sobu. Imala je prozor kako sam i pretpostavljao, ali on ga je izlijepio stranicama novinskog papira. Inače je bila prazna.Pružio je ruku kroz otvor i ćapnuo mi čik iz prstiju."OK", rekao sam s mišlju da sam uspostavio neku vrstu kontrole. "Sad me pusti na miru.""Neću", tupo mi je odgovorio."...Nećeš?""Neću.""Zašto nećeš? Što ti... trebaš nešto?""A-ha." Cerekao se. "I zato te..." ponovno je srnuo licem na mrežu, "neću te pustiti na miru."Ali čim je to izrekao ispalo je kao da se predomislio. Maknuo mi se izvan pogleda, zakriven rubom zida. Ostao sam stajati nekoliko trenutaka, zbunjen, ali sa željom da potkrijepim vlastiti autoritet - kao da je samo on ustuknuo dolje, a ne i ja. Onda sam ga čuo kako iznova pripaljuje joint. Pustio sam da to označi kraj svemu tome i opet se pružio na krevet.Čak i pošto je dvadesetak minuta kasnije ugasio svjetlo, još nisam mogao zaspati. Bio sam previše uznemiren, previše mi je stvari tutnjalo kroz glavu. Kuje i žalovi; bio sam iscrpljen, uznemiren zbog adrenalina. Možda bih se, da mi je tko mogao dati sat mira, i opustio, ali nedugo nakon što je čovjek ugasio svjetlo, u svoju se sobu vratio onaj francuski par, pa počeo voditi ljubav.Bilo mi je nemoguće, dok sam slušao njihovo dahtanje i osjećao podrhtavanje njihova pomičnog kreveta, a da ih ne počnem predočavati. Kratak pogled na djevojčino lice što sam ga bio uhvatio u hodniku usjekao mi se u pamćenje. Izuzetno lice. Tamna koža i tamna kosa, smeđe oči. Usne pune.Pošto su svršili obuzela me silovita potreba za cigaretom -uživljavanje u njihovu situaciju možda - ali sam se obuzdao. Znao sam da bi me čuli kako šuškam s kutijom i pripaljujem šibicu. To bi im narušilo iluziju privatnosti.Umjesto toga usredotočio sam se na to da ležim što nepokretnije što god duže uzmognem. Ispalo je da mogu veoma dugo.ZemljopisCesta Khao San rano se probudila. U pet su se na ulici počele dozivati prigušene automobilske sirene, bangkoška inačica zorajačkog pjeva. Onda su u podu počele klokotati cijevi za vodu jer se osoblje konačišta počelo tuširati. Osluškivao sam njihove razgovore, nekako tugaljiv zvuk tajlandskog koji je nadglasavao pljuštanje vode.Dok sam tako ležao na krevetu i osluškivao jutarnju buku, napetost prethodne noći postala mi je nestvarna i daleka. Iako nisam mogao razumjeti o čemu je osoblje međusobno razgovaralo, njihov žagor i povremen smijeh prizivali su osjećaj običnosti: obavljali su ono što obavljaju svakoga jutra, misli su im bile,, vezane samo uz navadu. Zamišljao sam da možda razgovaraju o tome tko će toga dana na tržnicu po namirnice ili tko će usisati hodnike. /Negdje oko pola šest zaškljocalo je nekoliko brava na vratima spavaćih soba jer su putnici-ranoranioci počeli izlaziti, a najuporniji tulumaši se počeli vraćati iz Paponga. Neke dvije Njemice klopotale su po drvenim stubama na daljem kraju mog hodnika, bilo je jasno da su nosile klompe. Shvatio sam da je sada gotovo i s onim malim obrocima sna bez snova što sam

ih dotad nekako uspijevao smoći, pa sam odlučio zapaliti cigaretu, onu što sam je bio sebi uskratio prije nekoliko sati.Ranojutarnji dim je bio pravi melem. Zurio sam iznad sebe, na trbuhu sam umjesto pepeljare držao praznu kutiju za šibice, a svaki dim što sam ga otpuhnuo prema stropnom ventilatoru malo mi je više podizao duh. Domalo mi se svijest okrenula na misli o jelu. Izišao sam iz sobe da vidim može li se dolje u blagovaonici dobiti kakav doručak.Za stolovima je već bilo nekoliko putnika koji su pospano pijuckali šalice kave. Jedan od njih još je sjedio na istoj stolici kao i sinoć, a bio je to onaj susretljivi mutavac/ovisnik o heroinu. Sudeći po njegovu staklenom pogledu, tu je proveo cijelu noć. Sjeo sam i uputio mu prijateljski osmijeh, a on za odgovor nagne glavu.Stao sam proučavati jelovnik, nekoč bijeli list papira A4 s tako dugim popisom jela da je izbor nadilazio moje mogućnosti. Uto me smeo neki prekrasan miris. Vrludajući između stolova prilazio je kuhinjski dečko s pladnjem voćnih palačinki. Dijelio ih je skupini Amerikanaca dok im je dometao uljudne podatke o vremenu polaska vlakova za Chang Mai.Jedan od njih primijetio me kako ne skidam pogleda s njihova jela, pa je pokazao na svoj tanjur. "Palačinke s bananama", rekao je. "Prava stvar!"Kimnuo sam mu. "Dosta dobro mirišu.""Okus je još bolji. Englez?""A-ha.""Već dugo tu?""Od sinoć. Ti?""Tjedan dana", odgovorio mi je i strpao komad palačinke u usta i na to odvrgnuo pogled. Pretpostavio sam daje to označilo kraj izmjene riječi.K stolu mi je prišao kuhinjski dečko, pa zastao i s očekivanjem se pospanim očima zagledao u mene."Jedne palačinke s bananama molim", rekao sam, prinuđen donijeti trenutnu odluku."Hoćete narući banan palačinke?""Molio bih.""Hoćete narući piće?" ■ ^"Aaaa, cocacolu. Ne, sprite""Hoćete jedan banan palaćinke, jedan sprit?""Molim."Zaputio se prema kuhinji, a mene zapljusne topao val sreće. Vani je na ulici sjalo sunce. Neki je čovjek na pločniku postavljao štand i slagao piratske kazete u redove. Kraj njega je stajala neka djevojčica i rezala ananas tako da je tvrdu koru sjekla u uske, vijugave uzorke. Iza nje je jedna još manja djevojčica uzela neku krpu da rastjeruje muhe.Zapalio sam svoju drugu cigaretu tog dana, bez želje, tek osjećajući tla je to prvo što valja napraviti.Pojavila se ona Francuskinja, i to bez dečka, i bez obuće. Noge su joj bile smeđe i vitke, suknja kratka. Mekušno je prošetala kroz kafić. Svi smo je gledali. Heroinski mutavac, skupina Amerikanca, tajlandski dečki iz kuhinje. Svi smo zapazili kako je ugibala bokovima da se provuče između stolova i da je oko zapešća nosila srebrne narukvice. Kad je očima preletjela preko prostorije, svi smo skrenuli pogled, no čim se okrenula prema ulici, opet smo je odmjerili.Poslije doručka sam odlučio malo prolunjati po Bangkoku ili, u najmanju ruku, barem po ulicama oko Khao Sana. Platio sam jelo i pošao u sobu da uzmem još nešto gotovine jer sam se sjetio da bi mi moglo zatrebati za taksi.Na vrhu stepeništa stajala je neka starica koja je resastom metlom prala prozore. Voda se slijevala niz staklo, pa sve po podu. Starica je bila sva mokra, a brisalica kojom je razmahivala po prozorima opasno je šibala blizu gole žarulje koja je visjela sa stropa.

"Oprostite", rekao sam joj, pazeći da me ne dohvati lokva potencijalne smrti koja se širila po podu. Okrenula se. "Struja je opasna s vodom.""Da", odgovorila je. Zubi su joj bili što crni, truli, što žuti kao senf: izgledala je kao da su joj usta puna osa. "Vrelo-vrelo." Namjerno je jednim krajem krpene metle prebrisala žarulju. Voda je bjesomučno zakipjela na žarulji, a prema stropu se uzdignuo vijugav pramen pare.Stresao sam se. "Oprez!... Struja vas može ubiti.""Vrelo.""Da, ali..." Zastao sam jer sam vidio da sam na krivom putu u pitanju jezika, ali sam odlučio biti uporan.Osvrnuo sam se oko sebe. Bili smo jedino dvoje ljudi na katu."OK, pazite."Otpočeo sam kratku pantomimu brisanja prozora i završio kao da zabijam svoju zamišljenu metlu u struju. Onda sam se sav počeo tresti, kao da me udarila struja.Stavila mi je izboran dlan na ruku da mi prekine treskavicu."Hej, čovjek", razvlačila je glasom odveć kričavim da bi se opisao kao starački. "Jako cooVDignuo sam obrve, ne baš siguran da sam joj riječi čuo kako treba."Ohladi", dodala je. "Nema brige.""Dobro", rekao sam nastojeći s elegancijom prihvatiti taj spoj tajlandske bakice i hipijevskog žargona. Bilo je jasno da već dugo radi na cesti Khao San. Krenuo sam niz hodnik prema svojoj sobi s osjećajem da me se htjela otresti."Hej", povikala je za mnom. "Čovjek, pismo za tebe."Stao sam. "Što?""Pismo.""...Pismo?""Pismol Na tvojim vrataV Kimnuo sam joj u znak zahvalnosti, pitajući se otkud zna koja je soba moja, i produžio niz hodnik. I zaista, na vratima moje sobe stajala je omotnica prilijepljena ljepljivom vrpcom. Na njoj je pomno izvedenim pisanim slovima pisalo: "Zemljovid". I dalje sambio iznenađen čudnovatim staričinim rječnikom, pa sam pismo pokupio onako u hodu.Žena je stajala podbočena na metlu i gledala me s drugog kraja hodnika. Podignuo sam omotnicu u zrak. "Tu je. Hvala. Znate li od koga je?"Namrštila se, nije razumjela pitanje."Jeste li vidjeli koga da ju je tu ostavio?"Opet sam dodao malo mimike, a ona otrese glavom."Svejedno, hvala.""Nema problema", rekla je i vratila se svojim prozorima.Nekoliko minuta kasnije sjedio sam na krevetu pod stropnim ventilatorom koji me hladuckao po leđima i u ruci držao zemljovid. Kraj mene je na lahoru šuškala prazna omotnica. Starica se vani počela penjati na idući kat i štropotala metlom i kantom po stepenicama.Zemljovid je bio lijepo obojen. Obodi otoka iscrtani su zelenom tintom, a oko njih su se prema moru vijugali valići izvedeni modrom olovkom. U gornjem desnom uglu smješten je kompas koji je bio brižljivo razdijeljen na šesnaest zraka koje su svaka imale streličast vrh i odgovarajući smjer. Na gornjem dijelu zemljovda debelim je crvenim markerom ispisano "Tajlandski zaljev". Za ispisivanje imena otoka upotrijebljeno je tanje crveno pero.Sve je bilo tako pomno iscrtano da sam se morao nasmijati. Podsjetilo me na domaće uratke i onaj prozirni papir za precrtavanje. Nakratko mi se u sjećanje javila i moja učiteljica kako nam dijeli zadaćnice i sarkastične primjedbe."Ali, od koga je ovo?", promrmljao sam za sebe, pa još jednom provjerio ima li omotnica kakvu popratnu opasku. Bila je prazna.

A onda sam na jednom roju malih otočića primijetio crnu oznaku. Znak X. Pogledao sam izbližega. Ispod toga je sićušnim slovima pisalo "Žal".Nisam bio siguran što da mu točno reknem. Dijelom sam bio radoznao, naprosto sam htio znati kakve veze i s čime ima taj njegov žal. A i razljutio sam se. Izgledalo mi je kao da mi se frajer odlučio uplesti u ljetovanje tako što me usred noći gnjavi došaptavanjem kroz mrežu za komarce i ostavlja mi čudne zemljovide.Vrata mu nisu bila zaključana, nedostajala je brava. Prije nego što ću pokucati za trenutak sam oslušnuo izvana, a kad sam pokucao, vrata su se Sirom otvorila.Usprkos tome što su po prozoru bile izlijepljene stranice novina, bilo je dovoljno svijetlo da se vidi. Čovjek je ležao na krevetu zagledan u strop. Pomislio sam da je presjekao vene na zapešćima. A možda na grlu. U tojtami, s toliko mnogo krvi kojom je sve uokolo bilo isprskano teško je bilo reći što je zapravo bilo prerezano. Ali znao sam da je rez izveo on: imao je nož u ruci.Stajao sam nepokretno i nekoliko trenutaka buljio u tijelo. Onda sam otišao po pomoć.EtiennePolicajac se znojio, ali ne od vrućine. Prostorija je zbog klima-u redaj a sličila na hladnjak. Više je to bilo zbog napora da govori engleski. Kad bi došao do koje teške riječi ili složenije rečenice, čelo bi mu se nabralo u stotinu crta. A onda bi mu izbile sitne graške znoja koji su na onoj njegovoj smeđoj puti izgledale kao opali."Znaci, Gospodin Duck ne vaš prijatelj", rekao je.Odmahnuo sam glavom. "Do sinoć ga nikada nisam sretao. Nego, čujte, to ime Duck, to vam nije pravo ime. To vam je ime iz štosa.""Štos ime?", rekao je policajac."Nije pravo ime." Pokazao sam mu prstom na mjesto u teci gdje ga je zapisao. "Daffy Duck je lik iz crtica.""Crtić?""Da.""Gospodin Duck je crtić?""Kao Bugs Bunny. Ovaj..., Mickev Mouse.""Uh", rekao je policajac. "Znaci, krivo ime dao u hotel.""Apsolutno."Policajac je rukavom košulje otro lice. Namrštio se, a nove kapljice zamijenile su one što ih je netom obrisao."Sada ću vas pitaj o mjesto zloćina.""OK.""Vi uđete u soba Gospodin Duck, zbog ćega?"Proradio sam to dok sam išao cestom Khao San prema policijskoj stanici."Jer mi prošle noći nije dao da spavam, pa sam ga htio upozoriti da mi to više ne radi.""A-ha. Prošli noć Gospodin Duck pravi buka.""Tako je." -■ "I što vi nađeš u soba, a?""Ništa. Samo sam vidio da je mrtav i otišao sam reći upravitelju hotela.""Gospodin Duck već mrtav? Kako znate za to?""Nisam znao. Jednostavno sam pomislio. Bilo je puno krvi."Policajac je umno kimnuo glavom, a onda se zavalio u stolicu."Ja mislim da vi ljut zbog veliki buka prošli noć, a?""Svakako.""Koliko ljut na Gospodin Duck?"Podigao sam ruke. "Cijelo sam jutro proveo u restoranu za doručkom. Od šest do devet. Mnogo me ljudi tamo vidjelo.""Možda umro prije šest?"

Slegnuo sam ramenima. Nisam se zabrinuo. U glavi sam imao jasnu sliku slabog svjetla koje je dopiralo kroz novinama oblijepljene prozore i sjajnih pruga koje su padale na Gospodina Ducka. Krv je bila prilično vlažna.Policajac je uzdahnuo. "OK", rekao je, "Sada mi opet isprićajte što bilo prošli noć."Zašto mu nisam spominjao zemljovid? Jer nisam htio da me upletu u neku nepoznatu policijsku istragu i jer nisam htio da mi sjebu ljetovanje. Jednako tako nije me baš bilo briga što je frajer mrtav. Vidio sam to kao, u redu, Tajland je egzotična zemlja s drogama i sidom i pomalo opasna, i ako se Daffy Duck previše uhvatio, njegova stvar.Nisam stekao utisak ni daje policajcu bilo više stalo do cijele stvari. Nakon novih trideset minuta nemilog ispitivanja ("Možete potvrditi da vi jeli banan palaćinke?") pustio me, zatraživši da naredna dvadeset četiri sata ne napuštam Khao San.Na stepenicama pred policijskom stanicom sjedio je, licem okrenut prema suncu, momak one Francuskinje. Očito su i njega doveli zbog preslušavanja. Misleći valjda da sam žensko, dobacio mi je pogled dok sam silazio niz stepenice, pa se opet okrenuo.U običnoj situaciji to bih shvatio kao znak da netko ne želi pričati. Na većinu svojih putovanja polazim sam, pa me katkada znaju nasmrt gnjaviti razgovorom i društvom. Zbog toga sam oprezan prema tjelesnom jeziku jer čak i kad osjećam da sam pomalo usamljen, ne želim se nametati osobi koju ne zanimam. Ali ovaj put zanemario sam znak. Usprkos tome što se nisam želio petljati s policijom, smrt je proizvela neobičan početak dana, pa sam imao potrebu da o njoj razgovaram.Sjeo sam mu sasvim blizu da me nije mogao izbjeći. Kako se pokazalo, onaj znak sam krivo iščitao. Bio je vrlo prijateljski raspoložen."Haj", rekao sam. "Govoriš engleski? Mislim, je parle francais un petit peu mais malheureusement je suis pas trčs bon."Nasmijao se. "Govorim engleski", odgovorio mi je glasom koji je odavao blag strani izgovor."Tu si zbog onog frajera što je umro, a?""Da. Čuo sam da si ga baš ti našao."Slava."Aha", odgovorio sam vadeći cigarete iz džepa. "Jutros sam ga našao.""Sigurno ti je bilo strašno.""Ma bilo je OK. Pušiš?""Ne, hvala ti."Pripalio sam."E, ja sam Richard", rekao sam ispuhujući dim."Etienne", rekao je Etienne, pa smo se rukovali.Sinoć bih mu dao osamnaest ili tu negdje, ali na danjem svjetlu izgledao je stariji. Dvadeset, dvadeset)ednu. Imao je nešto mediteransko u izgledu - kratka tamna kosa i vitak stas. Mogao sam ga zamisliti za nekoliko godina, nekoliko desetaka kilograma teži, u jednoj ruci čaša Ricarda, u drugoj boule."To je tako čudnovato", rekao sam. "A tek sam sinoć došao. Htio sam se odmoriti u Bangkoku, ako je moguće, a umjesto toga imam ovo.""O, mi smo tu već četiri tjedna, ali i nama je čudnovato.""Pa sad, da, pretpostavljam da je, kad netko umre, uvijek pomalo čudno. I, gdje ste sve bili zadnjih mjesec dana? Svakako ne samo u Bangkoku?""Ne, ne." Etienne je energično otresao glavom. "Nekoliko dana u Bangkoku je sasvim dovoljno. Bili smo na sjeveru.""Chiang Mai?""Da, putovali smo volovskom zapregom. Splavarili smo rijekom. Vrlo dosadno, ne?" Uzdahnuo je i nagnuo se unazad, pa se naslonio na kamenu stubu iza sebe.'^Dosadno?"

Etienne se nasmijao. "Splav, zaprega. Ja bih htio nešto drukčije, i svi bi htjeli nešto drukčije. Ali svi radimo istu stvar. Nema... aaa...""Pustolovine.""Mislim da zbog toga i dolazimo amo." Pokazao je iza ugla policijske stanice, oprema cesti Khao San. "Dolazimo zbog pustolovine, a nalazimo ovo.""Razočaranje.""Jest."Etienne je počekao koji trenutak, blago se namrštio pa onda rekao: "Taj čovjek što je umro. Bio je vrlo čudan. Čuli smo ga kasno noću. Pričao je i vikao... Zidovi su jako tanki."Naljutio sam se na sebe što sam pocrvenio jer sam se sjetio zvukova kad su Etienne i njegova prijateljica vodili ljubav. Duboko sam povukao dim iz cigarete i pogledao niz stepenice na kojima smo sjedili. "Da?", rekao sam. "Sinoć sam bio tako umoran da sam spavao...""Da. Ponekad se nismo htjeli vratiti u konačište sve dokasno dok on ne zaspi.""Sada više neće biti problema.""Često ga nismo uopće mogli razumjeti. Znam da je govorio engleski jer sam prepoznavao riječi, ali... nije išlo lako.""Ni meni nije išlo lako. Bio je Škot. Oštar izgovor.""A-haaa...! Čuo si ga sinoć?"Sada je Etienne pocrvenio, a ja sam se usredotočio na cigaretu. Moja je zbunjenost bila izjednačena s njegovom. Čudnovato, ali da mu je djevojka bila ružna, to bi me samo zabavljalo, međutim, kako je bila tako privlačna, skoro da sam osjećao kao da sam ja s njom imao neku vezu. Koju sam, naravno, i imao. Mentalnu vezu. Crvenjeli smo tako jedan pred drugim sve dok neugodna šutnja nije postala preteška."Da", rekao sam daleko preglasno. "Imao je jak škotski izgovor.""Aa", odgovorio je Etienne, također malo tvrđe. "Sad razumijem."Pogladio se po licu zamišljeno kao da gladi bradu iako se po njegovoj nježnoj kostrijeti vidjelo daje daleko od toga da bije uopće mogao pustiti. Potom je rekao: "Bio je pričao i nekom žalu."Kad je to rekao zagledao se ravno u mene. Odmjeravao mi je lice zbog reakcije - to je bilo očito. Kimnuo sam mu da nastavi."Znao je po cjelu noć govoriti o njemu. Ja bih ležao budan na krevetu jer nisam mogao spavati od njegove galame i pokušavao sam mu slijediti riječi. Kao neka slagalica." Etienne se nasmijao. "Pička mu materina i žalu", rekao je prilično dobro podražavajući čovjekov glas. "Tri noći su mi trebale da shvatim da se radi o žalu. Baš kao neka slagalica."Ponovno sam povukao dim iz cigarete i tako napravio stanku u razgovoru prepuštajući Etienneu daje popuni."Ja volim slagalice", rekao je, ali ne baš meni. A onda je pustio da Šutnja naraste.Jedno putovanje u Indiju, imao sam sedamnaest godina i više dopa nego pameti, a ja i jedan prijatelj odlučili smo sa sobom na put od Srinagra do Dclhija ponijeti dvadesetpet deka haša. Svaki je od nas imao svoj plan kako da ga prenese. Ja sam svoj umotao u plastiku, omotao ga ljepljivom

trakom, stavio dezodoransa da prikrijem miris i ugurao ga u bočicu s tabletama protiv malarije. Možda takva predostrožnost i nije bila potrebna. Carinike izgleda nisu zanimali tamošnji domaći letovi, ali ja sam svejedno tako napravio.Kad smo došli na aerodrom, usrao sam se od straha. Mislim baš usrao od straha - oči mi ispale van, sav sam se tresao, znojio sam se kao svinja. Ali usprkos strahu napravio sam jednu sasvim neobičnu stvar. Jednom potpunom strancu, frajeru kojeg sam sreo u čekaoničkom predvorju, rekao sam da u naprtnjači imam skriven dop. On uopće nije ni mislio iz mene

izvući tu informaciju. Ja sam to napravio dragovoljno. Naveo sam razgovor da se prebaci na predmet droga, a onda sam mu priznao da sam švercer.Ne znam zašto sam to napravio. Znao sam daje napraviti takvu stvar bilo fantastično glupo, ali sam zabrazdio i svejedno to učinio. Jednostavno sam nekome morao reći što radim."Ja znam gdje je taj žal", rekao sam.Etienne je podigao obrve."Imam zemljovid.""Zemljovid žala?""Mrtvi mi ga je nacrtao. Našao sam ga jutros zataknutog u vrata. Pokazuje gdje je žal i kako se može stići do tamo. U sobi mi je."Etienne je zafućkao. "Rekao si policiji?""Ma kakvi.""To je možda nešto važno. Možda ima veze s time što se on...""Možda ima." Čvrknuo sam cigaretu. "Ali ja se ne želim u to petljati. Mogli bi pomisliti da sam ga poznavao ili nešto takvo, a nisam. Nikada ga do sinoć nisam sreo.""Zemljovid", tiho je rekao Etienne."Cool, a?"Etienne je naglo ustao. "Mogu ga vidjeti? Ne bi ti smetalo?""Pa, zapravo ne", odgovorio sam. "Ali zar ti ne čekaš...""Moju djevojku? Francoise? Zna se i sama vratiti do konačišta. Ne, zbilja, jako bih htio vidjeti taj zemljovid." Blago mije spustio ruku na rame."Ako smijem."Iznenađen prisnošću tog pokreta osjetio sam kako mi se rame trznulo i ruka je spala."Ma naravno", rekao sam. "Idemo."MutaviNismo razgovarali dok smo hodali niz Khao San prema konačištu. Nije bilo svrhe. Dok migoljiš između stotina putnika, potpuno je nemoguće razgovarati. U prolazu kraj štandova s piratskim kazetama, krećući se kroz glazbene zone, pokupiš ritam koraka na jedan ritam, usporiš na drugi. Credence Cleanvater* su nam pričali da pohitamo kroz prašumu, kao daje to nama trebalo govoriti. Techno-ritam je pumpao iz nerazgovijetnih zvučnika, a onda Jimi Hendrix.Platoon*. Jimi Hendrix, dop, pa puščane cijevi.Potražio sam miris trave da upotpunim spoj i pronašao ga čak i kroz smrad iz jarka u kojem je kuhalo i gnjecavog tarmaka. Mislim da je dolazio odnekud odozgo - s balkona koji je bio pun čupavih kosa i prljavih majica, ljudi koji su se naginjali preko ograde i uživali u prizorima pod sobom.Odnekud je sijevnula neka smeđa ruka i ščepala me. Za ruku me čvrsto držao jedan tajlandski trgovac koji je sjedio za svojim štandom, neki mršavko s boginjavim ožiljcima. Pogledao sam prema Etienneu. On to nije vidio, već je odmaknuo dalje niz cestu. Izgubio mi se u vrevi glava koje su poskakivale preda mom i pocrnjelih vratova.Čovjek me počeo slobodnom rukom meko i brzo gladiti po nadlanici i nije popuštao stisak. Namrštio sam se i pokušao istrgnuti. Povukao me nazad sve vukući mi ruku prema svom bedru. Zgrčio sam prste u šaku i vršcima zglobova mu pritisnuo kožu. Ljudi su se u prolazu naguravali oko mene i udarali me ramenima. Jedan od njih uhvatio je moj pogled i osmijehnuo se. Čovjek me je prestao milovati po ruci i počeo me gladiti po nozi.Pogledao sam ga. Lice mu je bilo nepokretno i nerazabirljivo, a oči su mu bile u visini mog struka. Dao mi je završni pokret milovanja, paCredence Cleanvater Revival - američki band s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, (op.prev.)

Glasovita kompozicija Jimija Hendrixa usmjerena protiv vijetnamskog rata; platoon - manja vojna postrojba, vod. (op.prev.)okrenuo ruku u zglobu tako da mu je palac hitro kliznuo pod tkaninu mojih kratkih hlača. Onda mi je pustio ruku, potapkao me otraga i vratio se svom štandu.Potrčao sam za Etienneom - stajao je s rukama na bokovima na pločniku dvadesetak metara podalje. Kad sam mu se približio, podigao je obrve. Ja sam se samo namrštio pa smo nastavili dalje.U konačištu je onaj nečujni heroinski ovisnik sjedio na svom uobičajenom mjestu. Kad nas je ugledao, prstom je ispisao crtu iznad zglobova na ruci. Pokušao sam mu reći: "Tužno, a?", ali usne su mi bile ljepljive i jedva su se otvorile. Zvuk što mi je izišao iz grla bio je uzdah.FrangoiseEtienne je pet minuta bez riječi buljio u zemljovid. Potom je rekao: "Pričekaj", i izjurio iz sobe. Čuo sam kako nešto premeće kraj susjednih vrata, a onda se vratio noseći u ruci vodič. "Evo." Pokazao je na jednu otvorenu stranicu. "Ovo su ti otoci sa zemljovida. Nacionalni morski park zapadno od Ko Samuija i Ko Pha-Ngana.""Ko Samui?""Da. Pogledaj. Svi ti otoci su pod zaštitom. Turisti ih ne smiju obilaziti, razumiješ?"Nisam razumio. Vodič je bio pisan na francuskom, ali sam mu svejedno potvrdno kimnuo glavom.Etienne je napravio stanku dok pročita, pa onda nastavio: "Aha. Turisti mogu do..." Uzeo je zemljovid i prstom pokazao na jedan od većih otoka u nekom malom otočju, tri otočića ispod onog "X" koji je označavao žal. "...tu. Ko Phelong. Turisti mogu iz Ko Samuija do Ko Phelonga na poseban izlet s vodičem, ali... ali mogu tamo prenoćiti samo jednu noć. I s tog otoka ne smiju ići nikamo.""Znači daje taj žal zapravo nacionalni park.""Da." ';"A kako da onda ljudi tamo stignu?""Pa ne smiju tamo. To je nacionalni park."Zavalio sam se nazad na krevet i zapalio cigaretu. "Onda je stvar zajebana. Taj zemljovid je čisto sranje."Etienne je otresao glavom. "Nije. Nije sranje. Zbilja, zbog čega ti ga je čovjek dao? A koliko se samo namučio. Gle samo te male valove.""Sam sebe je zvao Duffy Duck. Luđak.""Ne bih rekao. Slušaj", Etienne je uzeo vodič i započeo prevoditi uz mala zastajkivanja. "Najpustolovniji putnici su... istraživali otoke iza Ko Samuija da pronađu... da pronađu, ovaj, mir, a Ko Pha-Ngan je najomiljenije... odredište. Ali čak i Ko Pha-Ngan je...", zastao je. "OK, Richarde. Ovdje veli da putnici istražuju nove otoke iza Ko Pha-Ngana jer je Ko Pha-Ngan sada isto kao i Ko Samui..."

"Isto?""Upropašten. Previše turista. Ali, gle, ova knjiga je stara tri godine. A možda neki turisti misle da su i ti otoci iza Ko Pha-Ngana isto tako provaljeni. Zato su pronašli potpuno nov otok, u nacionalnom parku."Ali kad ne daju u nacionalni park."Etienne je digao pogled prema stropu. "Točno! Zato i idu tamo. Jer neće biti drugih turista.""Pa tajlandske vlasti bi ih jednostavno pomele.""Gledaj koliko je to otoka. Kako da ih nađu? Možda se, ako začuju barku, mogu sakriti, pa ih možeš naći jedino ako znaš da su tamo - a mi /.namo. Mi imamo ovo." Ćušnuo mi je zemljovid preko kreveta. "Richarde, znaj, ja bih tako volio pronaći taj žal."Osmijehnuo sam se.

"Zbilja", rekao je Etienne. "Vjeruj mi, zbilja bih."Vjerovao sam mu. Poznavao sam taj pogled što ga je imao u oku. U vrijeme mog ranog punoljetstva prošao sam kroz fazu sitnog prijestupništva, zajedno sa dva prijatelja, Seanom i Dannvjem. Za ranih jutarnjih sati, samo vikendima jer tu je bila škola na koju je trebalo misliti, krstarili smo ulicama u našem kraju i razbijali stvari. "Vrela boca", to nam je bila najmilija igra. Sastojala se od toga da smo ljudima s pragova krali prazne boce za mlijeko. Onda smo boce bacali visoko u zrak i pokušavali ih hvatati. Najzabavnije je bilo kad bi koja boca ispala; gledali bismo srebrne eksplozije stakla i osjećali kako nam staklene krhotine pršte po trapericama. Bijeg s mjesta zločina bio ie samo dodatna zabava, a bilo je idealno kad bi za nama još odjekivala i dernjava razbješnjelih staraca.Pogled što sam ga prepoznao u Etienneovim očima doživio sam isto onako kao kad smo mi od razbijanja boca za mlijeko stasali do razbijanja automobila. Sjedili smo tako kod mene u kuhinji i razigrano razgovarali o toj zamisli, a Sean je rekao: "Pa hajmo to napraviti." Rekao je to onako ovlaš, ali oči su mu bile ozbiljne. U njima sam vidio daje on već preskočio misli o svrsi i posljedicama i onaj zvuk kad se sasipa vozačko staklo on je već imao u ušima.Etienne je, zamišljao sam, već slušao šum zapjenušanih valova na i mn skrovitom žalu ili se, već na putu ka otoku, skrivao od čuvara morskog parka. Na mene je to imalo isti učinak kao kad je onda Sean rekao: "Pa hajmo to napraviti." Apstraktne misli naglo su se prebacile u misli o •stvarnosti. Putovanje po zemljovidu postalo je nešto što se može dogoditi i u zbilji."Mislim da bismo možda", rekoh, "mogli unajmiti nekog ribara da nas odveze do otoka."Etienne je kimnuo glavom. "Tako je. Doći do tamo možda je teško, ali nije nemoguće.""Prvo moramo stići do Ko Samuija.""Ili do Ko Pha-Ngana.""A možda bismo čak uspjeli i sa Surat Thanija.""Ili s Ko Phelonga.""Morat ćemo se malo raspitati...""Ma bit će netko da nas preveze.""Pada..."U tom se trenutku pojavila Francoise, vratila se iz policijske stanice.Ako je Etienne bio taj tko je zamisao da krenemo u potragu za otokom pretvorio u mogućnost, Francoise je dovela do toga da se ta zamisao i ostvari. Čudnovato je bilo to što je to izvela gotovo slučajno, naprosto prihvativši pod izvjesno da ćemo pokušati.Nisam želio da se vidi kako sam zadivljen njezinom ljepotom pa sam je tako, kad je promolila glavu iza vrata, samo pogledao i rekao joj: "Haj", a onda se vratio proučavanju zemljovida.Etienne se premjestio na moj krevet i rukom potapšao mjesto što joj ga je napravio, Francoise je ostala na vratima. "Nisam te čekao", rekao je, a bilo je očito daje engleski govorio zbog mene. "Sreo sam se s Richardom." Nije slijedila jezični tok i počela je štektati na francuskom. Nisam im mogao pratiti razovor pukim prepoznavanjem tek svake druge riječi, uključujući tu i moje ime, ali po brzini i silovitosti izmjene riječi mogao sam misliti da se ili razbjesnila što je odande otišao bez nje ili je gorjela da mu ispriča što se sve događalo u policijskoj stanici.Nakon nekoliko trenutaka glas joj je zazvučao malo opuštenije. Onda je Francoise progovorila na engleskom. "Richarde, mogu li dobiti jednu cigaretu?""Naravno." Dao sam joj cigaretu i pružio joj vatre. Dok je onako skupljenih dlanova prikrivala plamen zbog stropnog ventilatora, primijetio sam da ispod remena od sata ima sićušnog tetoviranog dupina. Neobično mjesto za tetoviranje i skoro sam zaustio da nešto o tome reknem, ali to bi bilo previše prisno. Ožiljci i tatui. S nekim moraš itekako biti dobar pa, ga tek onda smiješ zapitkivati o njima."Znači stoje ovaj zemljovid od onog mrtvaca?", pitala je Francoise."Našao sam ga jutros na mojim vratima..." počeo sam joj objašnjavati, ali mi je upala u riječ."Znam, Etienne mi je već rekao. Htjela bih ga vidjeti."

Dodao sam joj zemljovid, a Etienne joj je prstom pokazao žal."O'\ rekla je. "Blizu Ko Samuija."Etienne je oduševljeno kimnuo glavom. "Da. Kratka vožnja barkom. Možda prvo do Ko Phelonga jer se tamo može turistički na jedan dan."Francoise je stavila prst na otok označen X-om. "Otkud možemo znati što ćemo tamo naći?""Pa možemo", odgovorio sam joj."A ako nema ništa, kako ćemo nazad na Ko Samui?""Pa vratimo se na Ko Phelong", rekao je Etienne. "Pričekamo turističku barku. Kažemo im da smo se izgubili. To nema veze."Franeoise je povukla slabašan dim iz cigarete, jedva ga i uzmajući u pluća. "Razumijem... Da... I kad idemo?"Pogledao sam Etiennea, a on mene."Već mije dosta Bangkoka", prokomentirala je Francoise. "Možemo večeras noćnim vlakom na jug.""Ovaj, aaa..." uzmucao sam se zapanjen brzinom kojom su se događaji odvijali. "Stvar je u tome što moramo malo pričekati... Ja se dvadesetčetiri sata ne bih smio micati iz konačišta."Francoise je uzdahnula. "Idi u policijsku stanicu i objasni im da imaju broj tvog pasoša, ne?""Da, ali..""Pa će te onda pustiti da ideš."Prignječila je cigaretu na pod kao da želi reći da je to kraj priče. Atakojeibilo.Domaća bojaTog sam poslijepodneva još jednom otišao na policijsku stanicu i kako je Francoise predvidjela nisam imao nikakve dodatne gnjavaže. Podroban izgovor kako se moram naći s prijateljem na Surat Thaniju što sam ga smislio bio je potpuno nepotreban. Njima je jedina briga bilo to što je Gospodin Duck bio bez isprava, pa nisu znali čije će veleposlanstvo obavijestiti.Dok sam se vraćao prema konačištu sam sebe zatekoh u razmišljanju o tome što će biti s tijelom Gospodina Ducka. Usred sveg tog bavljenja /emljovidom zaboravio sm daje zapravo netko tu umro. Bez isprava policija ga nema kamo poslati. Možda će odležati godinu-dvije u dubokom zamrzivaču u Bangkoku, a možda će ga spaliti. U pameti mi se pojavila misao na njegovu majku tamo negdje u Europi koja još nije svjesna daje već čeka nekoliko mračnih mjeseci muke da pronađe razlog zbog kojeg joj se sin prestao javljati. Činilo mi se nepravednim što tako važnu vijest posjedujem ja, a ona ne zna ništa. Kao da uopće nije postojala.Te su me misli uznemirile. Odlučio sam ne otići ravno u konačište gdje me Etienne i Francoise vjerojatno već iščekuju kako bismo razgovarali o žalu i zemljovidu. Trebalo mi je da neko vrijeme budem nasamo. Već smo sredili da uzmemo vlak koji vozi u osam i trideset prema jugu, pa barem dva sata nije bilo potrebe da se vraćam.Skrenuo sam lijevo s ceste Khao San, spustio se niz neku uličicu, provukao se ispod skele neke napola dovršene zgrade i izišao na vrevu glavne ulice. Odjednom sam se našao okružen Tajlanđanima. Već sam, onako prikovan uz ono stjecište putnika s naprtnjačama, i zaboravio u kojoj se zemlji nalazim i trebalo mi je nekoliko minuta da se prilagodim na tu promjenu.Domalo sam stigao do nekog niskog mosta preko kanala. Teško daje baš bio slikovit, ali zastao sam da pronađem vlastiti odraz i malo pratim virove koji su imali boju benzina. Duž obala kanala opasno su se naginjaleje peklo teško i žestoko. Oko straćara se osvježavala gomila dječaka koji su jedan drugoga strmoglavce bacali u vodu i međusobno se prskali u igri.Jedan me od njih primijetio. Pretpostavljam da bi bljedoliko lice nekoč i izazivalo neko zanimanje, ali sada više nije. Nekoliko je trenutaka držao moj pogled, drsko ili ravnodušno, a

onda se bacio u crnu vodu. Ambiciozan salto uspješno je izveden, pa su mu prijatelji zagrajali u znak pohvale.Kad je izronio, dječak je ponovno pogledao prema meni i zapjenušao po vodi. Kretnje njegovih ruku očistile su krug u smeću koje je plutalo po površini. Isitnjen polistiren koji je na trenutak izgledao kao sapunica.Potegnuo sam stražnji dio košulje. Od znoja mi se zalijepila uz kožu.Sve u svemu, vjerojatno sam otpješačio svoja tri kilometra dalje od ceste Khao San. Poslije kanala otišao sam pojesti malo juhe s rezancima s jednog uličnog štanda, provukao se kroz nekoliko prometnih krkljanaca, prošao kraj nekoliko malih hramova promišljeno utrpanih između prljavih betonskih zdanja. Nikakvih posebnih ljepota zbog kojih bih se kajao što tako brzo odlazim iz Bangkoka. Uostalom, ionako nisam neki promatrač znamenitosti. I da ostajem još koji dan, sumnjam da bih se dao na daljnja istraživanja ičega osim rupa sa strip-teaseom u Papongu.Naposljetku sam odlutao toliko daleko da nisam imao pojma kako da se vratim, pa sam uhvatio tuk-tuk. To mi je na neki način bio i najbolji dio izleta jer se uz ono soptanje kroz sumaglicu modrikastih ispušnih para primijećuju svakovrsne pojedinosti koje se propuštaju kad se pješaci.Etienne i Francoise su bili u blagovaonici i već sa sobom imali torbe."Hej", rekao je Etienne. "Već smo mislili da si se predomislio."Rekao sam im da nisam, a njemu je, vidjelo se, laknulo."Onda bi se skoro morao spakirati. Mislim da treba tamo biti rano prije vlaka."Otišao sam gore po torbu. Na odmorištu na mom katu prošao sam kraj nijemog heroinaša koji je silazio. Dvostruko iznenađenje, dijelom zbog toga što ga vidim daleko od njegova uobičajenog mjesta i dijelom zbog toga što se pokazalo da na koncu i nije nijem."Ideš?", rekao je kad smo se približili jedan drugome.Potvrdno sam kimnuo."U pravcu bijelog pijeska i modre vode?""Aha.""Onda, siguran put.""Potrudit ću se."Nasmiješio se. "Naravno da ćeš se potruditi da imaš siguran put. A ja ti govorim, nek tako zbilja i bude."To ti je život Jime, ali ne kakav mi znamoSjeli smo u noćni vlak koji vozi u pravcu južno od Bangkoka, prvi razred. Jedan nas je konobar poslužio jeftinim obrocima dobra jela, a kad je pala noć sklopio je stol i raspremio čistacate dvojne ležajeve. S vlaka smo sišli u Surat Thaniju i uzeli autobus do Don Šaka. Odatle smo se vozili trajektom za Songserm, ravno do mola u Na Thonu.I tako smo stigli na Ko Samui.Onog časa kad sam zatvorio zavjese svoje spavaće kabine i odsjekao se od ostatka vlaka nisam bio za ništa osim za odmaranje. Što više, odsjekao sam se i od Etiennea i Francoise. Otkako smo otišli iz onog konačišta, stvari su postale pomalo neugodne. Nije baš da su mi išli na živce, samo smo sve više shvaćali ozbiljnost svog pothvata. A do pameti mi je došlo i to da smo zapravo bili stranci - činjenica na koju sam u onom oduševljenju brze odluke posve zaboravio. Siguran sam da su se oni osjećali isto, pa su zbog toga njihovi pokušaji da se razgovara bili ograničeni baš kao i moji.Legao sam na leđa i stavio ruke pod glavu, zadovoljan u spoznaji da će me prigušen zvuk kotača na tračnicama i njihanje vagona začas uljuljkati u san.I inače većina ljudi smatra da je u vlaku lako zaspati, a meni je to naročito lako. Zapravo, meni je nemoguće da ostanem budan. Odrastao sam u kući iza koje je prolazila željeznička pruga, a vlakovi su se najviše čuli noću. Moja inačica Sandmana je 12:10 za Euston.

Dok sam čekao da mi se pojavi Pavlovljev refleks, proučavao sam spretan sklop moje kabine. Svjetiljke u vagonu bile su prigušene, ali je kroz otvor između zavjesa ipak dopiralo dovoljno svjetla da se moglo vidjeti. Tu je bio čitav niz korisnih džepova i pregradaka i zdušno sam se dao da ih sve iskoristim. Majicu i traperice ugurao sam u jednu kutijicu kraj uznožja, a cipele sam strpao u rastezljivu mrežicu negdje u visini struka. Iznad glave mi \c bila podesiva svjetiljka za čitanje, isključena doduše, ali je kraj ne sićušnaKad mi se pridrijemalo, počeo sam maštati. Zamišljao sam daje vlak zapravo svemirski brod i da se nalazim en route ka nekom dalekom planetu.Ne znam jesam li jedini tko radi takve stvari. To je nešto o čemu nikada nisam razgovarao. Činjenica je da nikada nisam prerastao igru zamiSljanja, a kako stvari stoje nema znakova da hoću ikada. Imam jednu svoju pomno razrađenu noćnu maštariju o tome da sudjelujem u nekoj visokotehnologiziranoj utrci. Utrka traje nekoliko dana, čak cjeli tjedan, i to bez prekida. Dok ja spavam moje vozilo nastavlja pomoću auto-pilota koji me sve brže vozi prema ciljnoj crti. Ta stvar s auto-pilotom jest racionalizacija činjenice da sam ja, dok maštam, u krevetu. Važno je da se to izvodi na tako logiča način - maštarenje ne bi valjalo da se utrka vodi automobilima Formule jedan, jer kako bih onda u njima mogao zaspati? Budimo realni.Ponekad u tim utrkama pobjeđujem, ponekad gubim. Ali u takvim prigodama maštam i o tome kako imam trik u rukavu. Prečac možda, ili jednostavno oslanjanje na vlastitu sposobnost da ulazim u zavoje brže od ostalih takmičara. Kako bilo, u san tonem miran i spokojan.Mislim da je za tu maštariju katalizator bila upravo ona crvena zaruljica uz svjetiljku za čitanje. Kao što svatko zna, svemirski brodovi nisu svemirski brodovi bez crvenih zaruljica. Sve ostalo, spretni pregradci, jurisna tutnjava lokomotive/izvanvremenska vožnja, osjećaj pustolovine - sve su to bili sretni dodaci.Topla sigurnost mog svemirskog broda iskliznula je. Opet sam bio na onom krevetu na cesti Khao San kada sam gledao u stropni ventilator. U sobi je zujao komarac. Nisam ga mogao vidjeti, ali kad bi mi doletio blizu, krila su mu brektala kao helikopter. Kraj mene je sjedio Gospodin Duck, plahte oko njega bile su crvene i vlažne."Rich, hoćeš mi ga ti napraviti?", rekao je Gospodin Duck dok mi je pružao napola smotan joint. "Ja ne mogu. Ruke su mi previše ljepljive... Rizla mi se stalno kida."Kad sam uzeo joint osmijehnuo se uz ispriku."Zbog zapešća. Skroz sam ih presjekao, pa sada nikako da prestanu krvariti." Podigao je ruku, a na zid od ultrapasa u luku brižne krv. "Shvaćaš Što mislim? Koja zbrka, u pičku materinu!"Smotao sam jont, ali ga nisam olizao. Na ljepljivom je dijelu imao crveni otisak prsta."Bah. Ne želim o tome brinuti, Rich. Ja sam čist." Gospodin Duck je spustio pogled na natopljenu odjeću. "Mislim, ne baš čist..."Polizao sam Rizlu."°- J —:--------;~«1i To Ai, rra eamPružio mi je vatre, a ja sam se uspravio na krevetu. Težina mi je uleknula madrac i niz nagib se slije potočić krvi i natopi mi hlačice."A što veliš na to, a? Pogodak u metu, da ga jebeš. A ti bi to htio kroz puščanu cijev. To je ozbiljan pogodak, lima...""Odvalilo me.""Je", rekao je Gospodin Duck. "Tako, dečko. Tako, mali..."Legao je poleđuške na krevet i digao ruke iznad glave, zapešćima prema gore. Uzeo sam još jedan dim. Krv je tekla po lopaticama ventilatora i padala oko mene kao kiša.

R&R

Putovanje od željezničke stanice u Surat Thaniju do Ko Samuija proteklo je u snomagličnoj nejasnoći. Mutno se sjećam kako sam slijedio Etiennea i Francoise do autobusa za Don Sak, a jedino sjećanje na vožnju trajektom bilo je da mi je zbog buke brodskih motora Etienne urlao ravno u uho. "Richarde, eno", derao se, pokazujući prema obzoru. "To je morski park!" U daljini se naziralo mnoštvo modro-zelenih oblika. Susretljivo sam mu kimnuo. Više me zanimalo da pronađem meko mjesto na svojoj naprtnjači, pa daje upotrijebim kao jastuk.Od Ko Samuija do kupališnog kompleksa Chaweng vozili smo se džipom, velikim Isuzuom otvorena krova. Nama s lijeve strane prostiralo se modro more koje se naziralo između nizova kokosovih palmi, a s desna su se uzdizali prašumom pokriveni strmi obronci. Nas desetoro putnika sjedili smo pored vozačeve kabine, čvrsto stisnutih torbi između koljena, i samo su nam se na zavojima ljuljale glave. Jedan je imao uz rame prislonjenu palicu za baseball, drugi je u krilu držao kameru. Kraj nas su kroz zelenilo promicala smeđoputa lica."Delta Jedan-devetka", mrmljao sam. "Ovdje patrola Alfa."Džip nas je ostavio pred gomilom obalskih koliba sasvim pristojna izgleda, ali pravilo ponašanja putnika s naprtnjačama nalagalo je da se prvo provjeri cijela ponuda. Nakon pola sata motanja po vrelu pijesku, vratili smo se do koliba koje smo bili prve vidjeli.Vlastiti tuševi, kraj kreveta ventiltori, krasan restoran s pogledom na more. Kolibe su preko pošljunčane stazice obrubljene cvijećem gledale jedna prema drugoj. Baš je bilo trčs beau, kako je rekla Francoise uz uzdah sreće, a ja sam se složio.Prvo što sam napravio Čim sam za sobom zatvorio vrata bilo je da odem do ogledala u kupaonici i pregledam vlastito lice. Već nekoliko dana nisam vidio svoj odraz, pa sam htio provjeriti je li sve OK.Malo me Šokiralo. Boraveći onako među tamnoputima nekako sam prihvatio kao da sam i ja pocrnio, ali me duh iz ogledala napravio. Bljeđoputost mi je isticala izrasla brada koja mi je, kao i kosa, crna. Osim hijena od ultraljubičastih zraka, opako mi je trebao tuš. Majica mi je imala onu slanu krutost materijala koji je natapan znojem, pa sušen na suncu, pa opet u/nojen. Odlučio sam se uputiti ravno na plažu da se okupam. Tako ću jalnim udarcem ubiti dvije muhe - upiti nekoliko sunčanih zraka i oprati se.Chavveng je bio prava slika iz turističke brošure. U sjenkama i/vi|fnih palmi visile su mreže za spavanje, pijesak je bio svijetao da nisi mogao gledati, jet-ski su ucrtavali pruge kao i jumbo-jetovi po vedrom nebu. S|mio sam se do vala djelom zbog toga što je pijesak bio vreo, a dijelom /bog loga što uvjek volim utrčati u more. U trenutku kad mi je voda počela pi-n jat i u/ noge poskočio sam, a moment sile me digao u salto naprijed. Pao sam na leđa i ispuštajući zrak potonuo do dna. Dao sam sebi mali predah na pješčanom dnu, glave malo nagnute naprijed tako da mi zrak ostane u nosu, i osluškivao meka pucketanja i nalete podvodnih zvukova.Brčkao sam se u vodi petnaestak minuta, a onda mi se pridružio I tienne. I on je pretrčao preko pijeska i napravio salto u more, ali je odmah naglo iskočio van i kriknuo."Što ti je?", poviknuo sam mu.Etienne je samo tresao glavom i natraške se povlačio s mjesta na koje je upao. "Ovo! Ova životinja! Ova... riba!"Počeo sam se probijati prema njemu. "Kakva riba?" "Ne znam na engleskom - Aaaa! Oooo! Ima ih još! Joooj. Peče!" "Aaa", rekao sam kad sam došao do njega. "Meduze! Sjajno!" Baš mi je bilo drago vidjeti te prozirne oblike kako plutaju po vodi poput kapi srebrnkasta ulja. Volio sam tu njihovu jednostavnu neobičnost, čudnovato mjesto što ga zauzimaju između biljnog i životinjskog oblikaživota.Od jednog Filipinca sam naučio neke zanimljive stvari o meduzama. Bio mi je jedini vršnjak na otoku na kojem sam jednom prilikom boravio, pa smo se sprijateljili. Mnogo smo sretnih tjedana proveli u igri frisbeeja na žalu, poslije smo ronili u Kineskom moru. Naučio me da te

meduza, ako je uzmeš u dlan, neće opeci - samo što poslije moraš paziti da dobro otrljaš ruku, jer ako protrljaš oči ili se počešeš po leđima, otrov će se pobuditi i luđački te zapeći. Znali smo se međusobno boriti s meduzama tako što smo jedan drugoga gađali grudama velikim kao loptice za tenis. Za mirna dana mogao si ih obrati s površine kao plosnati šljunak, jedino ih nisi smio prejako udariti jer se lako rasprskavaju. Rekao mi je i to da se meduze mogujesti sirove, kao suši*. Bio je u pravu. Doslovno govoreći, to se može, samo ako ti je svejedno što ćeš nekoliko dana imati grčeve u želucu i povraćati.Gledao sam te meduze oko nas. Izgledale su isto kao i one na Flipinima, pa sam zaključio da vrijedi riskirati jednu opeklinu i pomislio kako će se to Etienneu doimati svjetski i impresivno. Igra se isplatila. Dok sam iz mora vadio jednu od tih drhtavih gruda, širom je iskolačio oči,."Mon DieuV\ uzviknuo je.Smijao sam se. Nisam shvaćao da Francuzi zaista i govore "Mon Dieu". Uvijek sam mislio daje to isto kao što će Englezi vjerojatno reći "ne" na kraju rečenice."Richarde, zar te ne boli?""Ma kakvi. Stvar je u tome kako je držiš, kao i s koprivom. Pokušaj."Pružio sam mu meduzu."Ne, neću.""Ma u redu je. Daj.""Zbilja.""Ma naravno. Stavi ruke kao ja."Šljopnuo sam mu meduzu u skupljene šake."Oooo", rekao je, a preko lica mu se razvukao velik osmijeh."Ali smiješ je dirati samo dlanovima. Ako je dodirneš bilo kojim drugim dijelom, opeci će te.""Samo dlan? Kako to?"Slegnuo sam ramenima. "Ne znam. Takvo je pravilo.""Mislim zato što je tu koža najdeblja.""Valjda." Izvadio sam još jednu iz vode. "Baš su čudne, je li? Gle, vidi se kroz njih. Uopće nemaju mozga."Etienne je oduševljeno kimao glavom.Nekoliko smo trenutaka šutke buljili u svoje meduze, a onda sam spazio Francoise. Bila je na plaži, išla je, u jednodjelnom kupaćem kostimu, prema vodi. Vidjela je nas i mahnula nam. Kako je podignula ruku kostim joj se pripio uz prsa, a sjenke ranoposlijepodnevnog sunca naznačile su joj grudi, udubinu ispod grudnog koša, brazde od mišića po trbuhu.Bacio sam pogled prema Etienneu. I dalje je ispitivao svoju meduzu, i/vlačio joj žarnjake ispod tijela, pa mu je sada sjedila na dlanu kao stakleni cvijet. Možda je zbog prisnosti otupio na Francoiseinu ljepotu.Stigla je do nas, ali nije bila impresionirana našim ulovom. "Ne sviđaju mi se", odbojno je rekla. "Hoćete plivati sa mnom?"* Suši - japanska poslastica od loptica kuhane riže preko kojih se dodaje sirova ili kuhana riba, jaje i povrće, (op.prev.)Pokazao sam na vodu koja je meni bila do prsa, a Francoise doramena. "Pa plivamo, zar ne?""Ne", rekao je Etienne, napokon digavši pogled. "Ona misli na pravo plivanje", pokazao je prema otvorenom moru. "Tamo."Kad smo otplivali već daleko počeli smo se igrati. Svakih tridesetak metara netko bi od nas morao zaroniti do dna i vratiti se s punom šakompijeska.

Meni je ta igra bila čudnovato neugodna. Tropska je toplina prestajala na metar ispod površine i more je postajalo hladno, tako naglo da bi se pukim pipkanjem po vodi vode točno mogla odrediti razdjelna crta. Kad bi zaronio nadolje, studen bi prvo zahvatila nožne prste, a potom bi začas obuzela čitavu dužinu tijela.Što smo dalje plivali, pijesak je bivao sve crnji i sitniji. Voda na dnu ubrzo mi je postala pretamna da išta vidim, pa sam samo naslijepo radio nogama, ruku pruženih ispred sebe, dok mi šake ne utonu u mulj.Počeo sam se užasavati tog hladnog dijela. Hitao bih da zahvatim šaku pijeska i onda se snažno odgurivao od dna, premda su mi pluća još bila puna zraka. U trenucima dok sam na površini čekao da Etienne ili Francoise zarone prema dnu, noge sam držao skupljene pod sobom, a plutanje samodržavao samo rukama."Koliko ćemo daleko ići?", upitao sam primijetivši da su ljudi koji su se sunčali na plaži već zbilja počeli izgledati kao mravi.Etienne se nasmijao. "Ti bi htio nazad? Jesi umoran? Možemonazad."Francoise je podignula ruku visoko iznad vode i otvorila šaku. (jruda pijeska joj se rasula i zasipila u more, pa potonula, za sobom ostavljajući zamućen trag."Richarde, jesi li umoran?", pitala me izvivši obrve."Dobro sam", odgovorio sam. "Plivajmo dalje."NavučenOko pet poslijepodne temperatura se spustila, nebo pocrnjelo i počela je kiša. Neočekivano glasno - pljuštale su teške kapi i na žalu ostavljale kratere, pa po njima pravile nove. Sjeo sa na mali trijem pred mojom kolibom i promatrao kako se u pijesku uobličuje majušno more mira. Prekoputa se nakratko pojavio Etienne da pokupi kupaće gaćice što ih je bio ostavio da se suše. Nešto mije doviknuo, ali to se izgubilo u orljavi groma, i sagnuvši glavu nestao unutra.Na ruci mi je stajao majušan gušter. Bio je dug kojih sedam-osam centimetara, golemih očiju i prozirne kože. Desetak mi je minuta sjedio na kutiji od cigareta, a kad mi je dosadilo da ga gledam i čekam da palacne jezikom i kao lasom pokupi muhu, uzeo sam ga u ruku. Umjesto da odvijuga odatle kao što sam očekivao, gušter mi se samo nehajno premjestio u bolji položaj na ruci. Iznenađen tom njegovom drzovitošću pustio sam ga da mi ostane sjediti - premda je to značilo da sam ruku morao držati u neprirodnom položaju, dlanom prema gore, da me čak zaboljelo.Pažnju su mi privukla dva momka koja su podvriskujući i urlajući trčala žalom i dolazila sve bliže. Kad su stigli do moje kolibe, skrenuli su sa žala i atletski skočili na meni susjedni trijem."Čovječe!", kliknuo je jedan od njih, svjetlokos, s jarčevom bradicom."To je oluja, jebote!", odgovorio je drugi, žutokos i glatko izbrijan. "Juhu!""Amerikanci", prišapnuo sam gušteru.Zakloparali su vratima, a onda se zaletjeli na pljusak prema kupališnom restoranu - vrludali su, nastojeći izbjeći kišu. Nakon nekoliko minuta dotrčali su nazad. Opet su stali cimati vratima - a tu me primijetio onaj svjetlokosi, očito po prvi put. "Izgubili smo ključ, u pizdu strininu!", rekao je i palcem pokazao prema restoranu. "A i oni! Ne možemo unutra!"Kimnuo sam glavom. "Nemate sreće. Gdje ste ih izgubili?"Svjetlokosi je slegnuo ramenima. "Jebiga, kilometre dolje niz ovaj ?.il' Kilometre i kilometre!" Onda je prišao drvenoj ogradi koja je razdvajala n.1 ..i dva trijema i nadvirio se preko nje. "Što ti je to na ruci?"FNnlignuo sam guštera."Čovječe! Mrtav?"

"A-a.""()dlično! Čuj, mogu preko? Znaš ono, upoznaj susjede!""Naravno!""Hoćeš joint?""Naravno.""Odlično!"Obojica su se prebacila preko ograde i predstavila se. Svjetlokosi jebio Sammy, žutokosi Zeph."Zeph je čudno ime, ne?", rekao je Zeph dok mi je tresao lijevu ruku ju nisam htio uznemiriti guštera. "Možeš pogoditi od čega je to skraćenica?""Zephaniah", odgovorio sam samouvjereno."Krivo, kompa! To je skraćenica za ništa! Kršten sam kao Zeph; svi misle da je to od Zephaniah, ali nije. Cool, a?""Apsolutno."Sammy je počeo frkati, izvadivši dop i papiriće iz nepromočive plastične vrećice što ju je držao u džepu. "Ti si Englez, a?", pitao me, poravnavajući prstima Rizlu. "Englezi uvijek u joint stavljaju duhan. A vidiš, mi nikad. Jesi ovisni pušač?""Bojim se da jesam", odgovorio sam."Ja nisam. Ali da stavljam duhan, bio bih. A pušim po cijeli dan, kao u onoj pjesmi. Zeph, kako ide ona pjesma?"Zeph je počeo pjevati riječi koje su govorile: "Ne zadržavaj predugo taj joint, prijatelju", ali gaje Sammy prekinuo."Ne ta, kompa. Ona druga.""Koja? 'Ujutro pušim dva jointa?' Ta?""Ta."Zeph je pročistio grlo. "Uumm, pa kaže: 'Ujutro pušim dva jointa i uvečer pušim dva jointa, i poslijepodne pušim dva jointa, onda mi je dobro'... A onda ide: 'Pušim dva jointa za vrijeme mira i dva za vrijeme rata. 1 pušim dva prije ona dva, pa popušim još dva.' Ne sjećam se, kako idedalje?", tresao je glavom."Nema veze, kompa", rekao je Sammy. "Shvaćaš, Richarde? Ja punopušim.""Tako i zvuči." "Da-da."Dok je Zeph pjevao, Sammy je dovršio rolanje. "Ima još nešto kod tih engleskih frajera", zakašljao se, a dim mu je izlazio iz usta u kratkim naletima. "Vi joint zadržavate sto godina. Mi Amerikanci uzmemo dva dima, pa šaljemo dalje.""To je istina", odgovorio sam i uzeo uvlačiti.Imao sam mu se namjeru ispričati zbog nepristojnog ponašanja mojih zemljaka, ali me obuzeo napad kašlja."Greška!", rekao je Zeph i počeo me tupkati po leđima. "Moraš se iskašljati da ti bude lakše."Nekoliko trenutaka potom nad morem je prasnula blještava strijela munje. Kad je prošlo, Sammy je progovorio glasom punim strahopoštovanja: "Najtotalnije odlično, kompa!" Zeph se brzo pridodao: "Tako je, krajnje izuzetno, kompadre!"Zinuo sam, a onda se predomislio. "Odlično, kompa", promrmljao sam zamišljeno."Najodličnije", ponovio je Sammy.Zagrcnuo sam se. ; "Problemi, Ricardo?""Zezate me."Sammy i Zeph su pogledali jedan drugoga, a onda mene."Zezamo te?""Zajebavate me."

Sammy se namrgodio. "Čovječe, govori engleski.""To... je za Keanu Reevesa. Štos, ne? Vi zapravo ne govorite tako... je li?"Nastupila je kratka stanka, a onda je Zeph opsovao: "Sammy, provaljeni smo.""Je", odgovorio je Sammy. "Pretjerali smo."Bili su studenti s Harvarda. Sammy je studirao pravo, Zeph je studirao afro-američku književnost. Njihova surferska zafrkancija bila je reakcija na pristojne Europljane što su ih neprekidno sretali u Aziji. "To je protest protiv licemjerja", obašnjavao mi je Zeph, cupkajući uzlove zamršenih plavih uvojaka. "Europljani misle da su svi Amerikanci glupi, a mi se i ponašamo glupo da vam potvrdimo predrasude. A onda se otkrivamo kao inteligentni, a kad tako radimo predrasude vam podrivamo učinkovitije nego da odmah saspemo baraž uma - što samo izaziva zabunu i, na kraju, mržnju.""Zbilja?", rekao sam iskreno zadivljen. "To je tako pomno smišljeno."Voljeli su izvoditi i neke druge štosove. Zephu je bio najdraži suil;m|f tupka, a Sammy je imao nešto drugo - on je to zvao Nigeroljubac. I ;i| |i- bio, kao što mu i samo ime kaže, malo rizičniji od surfanja tupka."Jednom sam dobio batina kad sam izvodio svog Crnjoljupca", rekao |e Sammy i počeo rolati novi joint. "Pao sam u nesvijest, na leđa."Uopće nisam bio impresioniran. Štos se sastojao u tome da se Sammy upusti u divljačku svađu s potpuno nepoznatim ljudima, uporno tvrdeći da su, budući da u Africi postoji zemlja koja se zove Niger, svi ljudi 1/ Ni^era niggeri — neovisno o tome jesu li crni ili bijeli."A zar se ne zovu Nigerijci", pitao sam ga pomalo ljutito, unatoč tome Sto sam znao da će me navući.Sammy je otresao glavom. "Tako svi govore, ali ja ne mislim tako. Ka/misli. Nigerija se nalazi odmah ispod Nigera. Graniče jedno s drugim, znači ako ih jedne i druge zoveš Nigerijcima, nastaje zbrka. "U svakom slučaju sumnjam da ih zovu Niggerima." "Da-da. I ja. Ja to velim samo zbog toga jer je smisao... Tko zna, kurac, što je smisao, ali..." Povukao je dim i dodao mi joint. "To je kao što me učio moj djed. On ti je bio pukovnik u mornarici. 'Sammy', tako mi je znao reći, 'ciljevi uvijek opravdavaju sredstvo.' E, Rich, znaš što? Bio je upravu."Već sam se spremao da mu se usprotivim, ali sam shvatio da me opet zafrkava. Umjesto toga sam mu odgovorio: "Pa ne možeš napraviti kajganu a da ne razbiješ jaje."Sammy se nasmijao i okrenuo se prema moru. Mislim da sam čuo daje rekao: "Tako, dečki." Munja je ocrtala obrise palmi na žalu kao niz kandži sa snopa ruku. Preplašen od blijeska, gušter mi je utekao iz ruke. "Tako, mali."Namrštio sam se. "Oprosti, što je bilo?"Okrenuo se prema meni, također smrknut, ali mu smiješak još nije izblijedio sa usana. "Što je bilo što?" "Zar nisi nešto rekao?" "Ma kakvi."Pogledao sam Zepha. "Zar nisi čuo daje nešto rekao?" Zeph je slegnuo ramenima. "Gledao sam munju.""Ahaaa."Puko odvaljeno blebetanje, pomislio sam.Kiša je nastavila padati i kad je pala noć. Etienne i Francoise su ostali u svojoj kolibi, a Sammy, Zeph i ja smo ostali na trijemu sve dok se nismo toliko odvalili da nismo mogli ništa drugo nego da sjedimo u tišini i pokatkad međusobno izmijenimo kakvo mišljenje ako se dogodi impresivniji tutanj groma.Sat-dva nakon što se smračilo iz restorana je do našeg trijema došla jedna mršava Tajlandanka, gotovo sva skrivena ispod divovskog suncobrana s kupališta. S wanovskim je smiješkom odmjerila popratne tehnikalije od dopa porazbacane oko nas, a onda pružila Zephu pričuvni ključ za njihovu sobu. A ja sam to iskoristio kao izgovor da otpuzim u krevet. Kad

sam im rekao laku noć, Sammy je prokreštao: "Hej, fino je što smo se sreli. Kompa, vidimo se sutra."Čini se daje to rekao bez tračka ironije. Nisam mogao dokučiti je li to bio nastavak njegova surferskog štosa ili mu je trava malo unazadila harvardski um. Izgledalo mi je previše složeno da pitam, pa sam rekao: "Naravno" i za sobom zatvorio vrata.Negdje oko tri u noći nakratko sam se probudio, suhih usta, ali još uvijek odvaljen - i stao slušati. Čuo sam cvrčke i valove kako oplahuju žal. Oluja se ispuhala.Svemirski osvajačiIdućeg jutra nebo je i dalje bilo puno oblaka. Kad sam izišao na trijem, koji je bio sav posut raskvašenim čikovima jointa, imao sam bizaran osjećaj da se nalazim u Engleskoj. Zrak je odisao blagom svježinom i odavao miris vlažne zemlje i lišća. Trljao sam pospanost iz očiju i teturao po ohlađenu pijesku do kolibe u kojoj su bili Etienne i Francoise. Nije bilo odgovora, pa sam pogledao u restoran i našao ih za doručkom. Naručio sam salatu od manga, s mišlju da bi mi egzotičan okus mogao nadomjestiti osjećaj da sam kod kuće, pa sam sjeo s njima."S kim si se to jučer sreo?", pitao me Etienne dok sam privlačio stolicu. "Vidjeli smo kako razgovaraš vani.""Gledali smo te kroz prozor", dodala je Francoise.Izvadio sam cigarete da ubijem vrijeme dok mi ne stigne doručak. "Sreo sam neka dva Amerikanca. Zeph i Sammy."Francoise je kimnula glavom: "Jesi li im pričao za naš žal?""Ne." Pripalio sam. "Nisam.""Ne smiješ drugim ljudima pričati za naš žal.""Pa nisam im rekao.""To mora biti tajna."Snažno sam udahnuo. "Francoise, pa zato im i nisam rekao." Uskočio je Etienne: "Zabrinula se da bi možda mogao..." Rečenica inu je /umuknula i pretočila se u uzrujan smiješak."Ma ne pada mi na pamet", odgovorio sam iživciran i snažno pritisnuo cigaretu.Imala mi je okus po govnu.Kad mi je stigla salata od manga napregnuo sam se da se opustim. Ispričao sam im kako su Amerikanci sinoć pravili budalu od mene svojimje smijeh donekle raspršio napetost, pa smo počeli praviti planove za nadolazeći dan.Odlučili smo unajmiti barku. S normalnim izletničkim agencijama ne bi valjalo jer su predobro organizirane i sumnjali smo u mogućnost da šmugnemo ispod njihove paske. Umjesto njih ćemo morati naći nekog ribara koji ne zna ili ga nije briga za propise o turistima u morskom parku.Razdvojili snio se nakon doručka kako bismo povećali izglede. Ja sam pošao sjeverno, prema Ko Mat Langu, njih je dvoje krenulo prema jugu u smjeru nekog naselja kraj kojeg smo prošli dok smo se vozili u džipu. Randezvous je bio za tri sata, u našim kolibama.Sunce je upravo izišlo kad sam krenuo niz Chaweng, ali to je bilo premalo da mi popravi raspoloženje. Oko glave su mi zujale muhe jer su osjetile znoj, a hodanje je bivalo sve mukotrpnije jer je sinoćnja kiša saprala pijesak.Počeo sam brojati konačišta kraj kojih sam prolazio duž obale. Nakon dvadeset minuta nabrojao sam ih sedamnaest a da se još nisu pokazivali znakovi da bi se mogla prorijediti. Ako išta, bar su šumarci palmi bili puni Ray-Banova i betoniranih prilaza.Jednom sam, 1984., sjedio u našem dnevnom boravku i igrao se na Atariju i slušao ženu koja nas je pazila kako priča o Ko Samuiju. U tom sam trenutku čistio zaslon od svemirskih osvajača, ali imena i mjesta usjekla su mi se u pamćenje.Pattava je paklenska rupetina. Chiang Mi je kišovit i hladan. Ko Samui je vruć i divan. U Ko Samuiju je provela pet mjeseci sa svojim dečkom i tu se provodila na plaži i radila čudesne stvari o kojima se istodobno i sustezala i žarko željela pričati.

Kad nam fakultet više nije bio zapreka, moji prijatelji i ja raspršili smo se po kugli zemaljskoj. Počeli smo se vraćati u kolovozu, a ja sam saznao da je raj moje nekadašnje paziteljice zapravo bivša stvar. Ko Pha-Ngan, naredni otok u nizu bio je nova tajlandska Meka.Nekoliko godina kasnije, kad sam već sredio putovnicu i potvrdio let za Bangkok, nazvala me prijateljica sa savjetom: "Zaobiđi Ko Pha-Ngan, Rich", rekla je. "Hat Rin je danas daleko najbolja ponuda. Prodaju tiskane flajere za svečanosti punog mjeseca. Ko Tao. To ti je tamo."Nakon sat vremena odustao sam od namjere da pronađem ribara. Jedni Tajlanđani što sam ih sretao prodavali su poludrago kamenje i kape za baseball. Kad sam se vratio u kolibu na kupalištu, bio sam iscrpljen, spaljen od sunca i bijesan. Otišao sam ravno u restoran i kupio kutiju cigareta. Ondalam sjeo ispod jedne palme i pušio jednu na drugu, pogledavao kad će naići Ćticnnc i Francoise, s nadom da su oni bili bolje sreće.Televizijski rajTajlanđani, ili jugoistočni Azijati općenito, znaju biti čudesno uvjerljivi transvestiti. Njihova krhka građa i glatka lica recept su za uspjeh.Dok sam čekao pod palmom, vidio sam jednog izuzetno zapanjujućeg transvestita. Slikonske su mu grudi bile savršeno oblikovane, a imao je kukove za umrijeti. Jedino što mu je odavalo rod bila je haljina protkana zlatom - malo prenapadna a da bi je za šetnju niz Chaweng nosila obična Tajlanđanka.Pod rukom je nosio garnituru za triktrak, a dok je migoljio kraj mene pitao me bih li zaigrao s njim."Ne, hvala", odovorio sam mu uzrujano hitro."Zašto?", htio je znati. "Ja mislim da se možda bojiši ja pobijedi."Kimnuo sam."OK. Možda bi hoćeši igraj u krevet" Potegnuo je dug bočni prorez na haljini i otkrio čarobne noge. "Možda u krevet pobjediši...""Ne, hvala." Ponovio sam, blago pocrvenjevši.Slegnuo je ramenima i produžio šetnju kupalištem. Nekoliko koliba niže netko je prihvatio ponudu za triktrak. Znatiželjan, htio sam vidjeti tko, ali bili su mi zaklonjeni iza jednog nagnutog kokosova stabla. Kad sam nekoliko trenutka kasnije opet pogledao, više ga nije bilo. Mislim daje našao svog frajera.Nedugo zatim pojavio se Etienne, sav ozaren."Hej, Richarde", rekao je. "Jesi li vidio onu djevojku što je tuda prošla?""U haljini od lamea?""Da! Bože, kako je lijepa!""Je.""U svakom slučaju, Richarde, dođi u restoran." Pružio je ruku i snažno me povukao. "Mislim da imamo barku koja će nas odvesti do morskog parka."Čovjek je bio tajlandska inačica muljatora. Umjesto da je onako mrftav i nalik lasici, s tankim brčićima i u otrcanoj odjeći, bio je onizak, debeo, nosio je uske zamazane traperice ugurane u divovske tenisice marke"Može sredi", navodio iz univerzalne knjige fraza za poduzetnike. "Nuravno, da." Nacerio se i rukama napravio široku kretnju. U ustima mu je bljcsnulo /.lato. "Ja nema problem da napravi."Htienne je kimnuo glavom. On je dotle već obavio cjenjkanje, stoje, Uto se mene tiče, bilo dobro. Ne volim u siromašnim zemljama imati nikakve vc/i- s novčanim transakcijama. Raspet sam između osjećaja da sa sirotinjom ne luli smio cjepidlačiti, a mrzio sam da me netko vara.

"Zapravo, moj prijatelj, vaš vodić nema toćan. Na Ko Phelong mu . ,i ostani jedan noć, dva noć - OK. Ali ovaj otok možeši samo ostani i> I ni noć." Uzeo je od Etiennea knjigu i stavio debeo prst na otok u blizini'a. Etienne me pogledao i namignuo. Koliko sam se mogao sjetiti■■•ml|ovida Gospodina Ducka, naš je otok bio slijedeći u nizu."OK", rekao je Etienne i urotnički spustio glas iako oko nas nije bilo mkoga tko može čuti. "Mi bismo htjeli vidjeti taj otok. Samo što bismo htjeli ustati i više nego jednu noć. Moguće?"Muljator krišom preko ramena odmjeri prazne stolove. "Je", šapnuo je nagnuvši se naprijed, a onda se opet ogledao oko i hc. "Samo, više koštaj, razumiješi?"Naposljetku je utanačeno za 1, 45 bahta, što je Etienne uporno pustio sa 2000. Trebalo je da se s muljatorom nađemo sutra ujutro u šest u 11•■•toranu, a on će nas odvesti do svoje barke. A mi ćemo mu tek tamo platiti, lula je to točka na kojoj je Etienne mudro inzistirao, pa će nas odvesti na i >tok. Treću noć poslije toga vratit će se da nas pokupi - što je bio naš plan za .lučaj da možda tamo zapnemo.Sada nam je ostalo još svega nekoliko problema. Ako se uspijemo prebaciti na susjedni otok, onda nas neće biti kad nuiliator dođe da nas pokupi. Da to sredi, Etienne je smislio priču o još iK-kim prijateljima s kojima se tamo moramo sresti, pa je moguće i da se vtatuno ranije - nema razloga za uzbunu.Druga poteškoća bila je kako da s tog otoka na koji ćemo se iskrcati stignemo na otok sa žalom. Mogli smo pitati da nas barkom odvede ravno tamo, ali kako nismo točno znali što ćemo zateći na žalu, nismo htjeli stvar upropastiti motornom barkom. U svakom slučaju, kako je otok sa žalom bio izvan dohvata turista, bili smo mišljenja da je bolje krenuti sa onoga na kojem je dopušten boravak - pa makar i na jednu noć.Čini se da su Etienne i Francoise daleko manje od mene marili za taj završni korak putovanja. Oni su imali jednostavno rješenje - preplivat ćemo. Proučavajući zemljovid Gospodina Ducka i zemljovid u njihovu vodiču, zaključili su daje otok udaljen, ugrubo rečeno, jedan kilometar. Prema njima ta se udaljenost može svladati. Ja nisam bio toliko siguran jer sam imao na pameti onu jučerašnju igru kad smo ronili. Plima nas je, dok smo plivali, odvukla daleko niz žal Chaweng. Ako se ista stvar dogodi i između tih otoka duljina plivanja mogla bi se dobrano udvostručiti dok budemo podešavali i prepodešavali smjer.Posljednji problem bio je što ćemo s našom prtljagom? I opet su Etienne i Francoise smislili rješenje. Bilo je očito da su prethodnu noć, dok sam se ja drogirao, dali na planiranje. Kasnije tog dana, dok smo sjedili u plićaku i dok nam je naplavna voda oko nogu gomilala pijesak, objasnili su mi."Richarde, naprtnjače neće biti nikakav problem", rekla je Francoise."Zapravo, pomoći će nam da zaplivamo."Podignuo sam obrvu. "Otkud to?""Samo nam trebaju plastične vrećice", rekao je Etienne. "Kad bismo imali plastične vrećice, mogli bismo ih svezati tako da nam voda ne ulazi. A onda... plutat će. Unutra je zrak.""Ahaha... I misliš da će to ići?"Etienne je podignuo ramena. "Mislim da hoće. Vidio sam to na televiziji.""Na televiziji?""Bilo je u The A-Teamu"1 "U The A-Teamu? Ma sjajno. Onda će sve biti ko bog."i Izvalio sam se unatraške u vodu i podbočio se laktovima."Ja mislim, Richarde, da si ti imao puno sreće što si nas sreo", zasmijao se Etienne. "Mislim da ti bez nas nikad ne bi stigao do tog žala.""Da", rekla je Francoise. "Ali i mi imamo sreće što smo sreli njega.""Pa naravno. Ni mi ne bismo mogli naći žal bez tvog zemljovida."

Francoise se namrgodila, a onda mi se osmijehnula: "Etienne! Imamo sreće što smo ga sreli bez obzira na sve."Uzvratio sam joj osmijeh i primijetio da se u tom trenutku sve ono loše raspoloženje koje me cijelo jutro tištalo - raspršilo. "Svi smo imali sreće", rekao sam veselo.Etienne je kimnuo glavom. "Da, jesmo."Šutke smo sjedili nekoliko trenutaka ozareni našom srećom. Onda sam ja ustao i pljesnuo rukama. "U redu. Što ne bismo malo zaplivali? To bi nam mogla biti vježba.""Vrlo dobra ideja, Richarde", odgovorio je Etienne, također ustajući.I »tuli, Francoise."(Mrcsla je glavom i namršila se. "Ja bih ostala tu na suncu. Gledat ću i muškarčine, odavde. Baš da vidim tko će dalje otplivati."11 pameti me pecnula sumnja. Pogledao sam je nastojeći ustanoviti im.i|ii li joj riječi isti naboj kao i izgled. Gledala je Etiennea kako ulazi uiiiou- i ništa nije odavala."To je onda to", pomislio sam. "Samo čeznutljiva pomisao."Ali nisam uspio sam sebe uvjeriti. Dok sam teturao po pijesku zaI lu-nneom nisam mogao, a da se ne pitam počiva li sada Francoisein pogledii.i mojim leđima. Tren prije no što je mi je voda postala dovoljno duboka da lplivam morao sam to saznati, pa sam bacio pogled unazad. Premjestila seni gornji dio kupališta na suh pijesak i legla potrbuške, zagledana u tlo. Znači, samo čeznutljiva pomisao.EdenSuton je bio spektakularan. Nebesko je crvenilo meko blijedjelo prema tamnoj modrini na kojoj je već zasjalo nekoliko zvijezda, a od ljudi koji su pristizali prema svojim kolibama narančasto je svjetlo po plaži bacalo gipke sjenke.Bio sam skroz odvaljen. Dremuckao sam na pijesku s Francoise i Etienneom i oporavljao se od našeg epskog plivanja kad su naišli Sammy i Zeph s petnaestak grama trave umotane u novinski papir. Proveli su čitav dan na Lamaiju u potrazi za izgubljenim ključem i pronašli ga kako visi na komadu nekog naplavljenog drveta ukopanog u pijesak. Donijeli su travu da proslave."Sigurno gaje netko tamo stavio jer je znao da ćemo ga doći tražiti", rekao je Zeph spuštajući se da sjedne kraj nas. "Pa zar to nije čestito?""A možda je i glupo", odgovorila je Francoise. "Netko vam je tako mogao uzeti ključ i provaliti vam u sobu.""Pa, ovaj, hmm, da, valjda." A onda je odmjerio Francoise - očito ju je prvi put vidio - i malo mućnuo glavom. Mislim da je razjašnjavao mentalnu sliku koja mu se upravo pojavila. "Apsolutno. U pravu si."Sunce je započelo svoj ubrzan zalaz za obzor, a trava je počela poprimati hladnoću. Sada smo svi sjedili i promatrali boje na nebu tako pomno kao da gledamo televiziju."Hej", rekao je glasno Sammy, otkidajući nas od sanjarenja. "Je li itko od vas ikada primijetio da, ako se zagledaš u nebo, najednom u oblacima vidiš životinje i lica?"Etienne se osvrnuo. "Jesmo li ikada primijetili?""Da", nastavio je Sammy. "To je čudesno. Hej, gle onu patkicu točno iznad nas, a ono tamo sliči na čovjeka s velikom nosinom.""Čuj, ja to primjećujem još otkad sam bio mali.""Mali?""Pa da. Naravno."Sammy je fućnuo. "Sranje. A ja sam tek sad primijetio. Ali sjeti se tla to ima veze s time gdje sam ja odrastao.""Da?", rekao je Etienne.

"Vidiš, ja sam ti odrastao u Idahou."*'Aaa...", kimnuo je glavom Etienne. Tu je izgledao zbunjeno. "Da, l'l.tho. Čuo sam zaldaho, ali...""Znači čuo si za Idaho, a? U Idahou nema oblaka.""Nema oblaka?""Tako je. Chicago, grad vjetra. Idaho, država bez oblačka. Neka i tnliu klimatska stvar u vezi s atmosferskim tlakom, nemam pojma.""I uopće nema oblaka?""Ni jednog jedincatog." Sammy se uspravio na pijesku. "Sjećam se kad sam prvi put vidio oblak. U gornjem dijelu države New York, ljeto »cdamdesetdevete. Vidio sam neku veliku stvar na nebu, kao vata, pa sam pntfio ruku da je dohvatim... ali bila je previsoko." Sammy se tužno Oirnijehnuo. "Okrenuo sam se mami i rekao: 'Mamice, zašto ne mogu dohvatiti šećernu vatu? Zašto?'" Sammy je zajecao i skrenuo pogled. "Oprostite. Obična glupa uspomena."Zeph se nagnuo prema njemu i potupkao ga po leđima. "Hej. Čovječe", promrmljao je, jedva toliko glasno da se čuje. "Sve je u redu. Samo se ti isplači. Svi smo mi ovdje prijatelji.""Tako je", rekao je Etienne. "Ne smeta nam. Pa svi imaju ponekuui/nu uspomenu."Sammy se okrenuo, lica posve iskrivljenog. "I ti, Etienne? I ti imaštu/no uspomene?""Pa da. Imao sam jedan mali crveni bicikl, ali su mi ga ukrali nekilopovi."Sammvjev se izraz pomračio. "Kradljivci bicikla? I ukrali su ti tvojmah crveni ciklač?""Da. Imao sam sedam godina.""SedamV vuknuo je Sammy, pa šakom tresnuo po tlu i sve nas /usuo pijeskom. "Isuse! Dođe mi da od toga poludim!"Nastupila je šutnja od nelagode. A onda je Sammy pograbio Rizlu i počeo sumanuto frkati, a Zeph je promijenio predmet razgovora.Taj je izljev vjerojatno bio pametan potez. Etienneov odgovor bio je toliko ljubak da bi bilo okrutno otkriti mu istinu. Sammvju je jedino preostalo to da izgura blef do prirodnog zaključka. A koliko se ja razumijem, Štienne će skroz do smrti vjerovati da u Idahou nema oblaka.Upravo sam popušio joint, a sunce je gotovo sasvim nestalo. Iznad mora se žario ioš samo sićušan luk. Podigao se blag lahor i zakotrljao prekopijeska nekoliko slobodnih Rizla. S lahorom je dolebdio i miris kuhinje -limunska trava* i prženi račići - iz restorana pozadi nas."Gladan sam", promrmljao sam za sebe."Dobro miriše, a?", rekao je Zeph. "Meni bi dobro došao pun tanjur pilećih okruglica.""Ili psećih okruglica", rekao je Sammy. Okrenuo se Francoise: "U Chiang Maiju smo imali pseće okruglice. Okus po piletini. Sve te stvari -psi, gušteri, žabe, zmije. Sve uvijek imaju okus po piletini.""A štakori?", pitao sam ga."Ih, pa i štakori. Izrazito po piletini."Zeph je uzeo punu šaku pijeska pa ga puštao da mu sipi kroz prste i ispisuje šare između nogu. Onda je kašljucnuo, gotovo formalno, kao da je htio da svi obrate pažnju na njega. "Hej", rekao je. "Jeste li čuli za pržene štakore iz Kentuckvja?"Namrštio sam se. To mi je zvučalo je kao nova zezancija, a mislio sam da ću se, ako Etienne opet nasjedne, i ja morati rasplakati. I dalje mi je ostala u pameti slika njegova brižnog lica dok je pričao o svom malom crvenom biciklu."Ne. Što je to?", rekao sam s oprezom.

"Ma to je jedna od onih priča koje kruže.""Urbani mitovi", rekao je Sammy. "Nekome se u grlu zaglavila neka koščica. Dali su je na anlizu i ustanovili daje u pitanju štakorska kost.""Je, a osoba kojoj se to dogodilo slučajno je tetka od prijateljičine rođakinje. Takve se stvari nikada ne dogode baš onome tko ti ih priča.""Ah", rekoh, "znam.""Tako je. Tako i jedan prženi štakor iz Kentuckvja kruži i ovdje u ovom trenutku. Čuo si?"Odmahnuo sam glavom."Mislim na žal. Jedan čudesni žal, skriven negdje, ali nitko ne zna gdje."Okrenuo sam glavu. Dolje se kraj mora igrao neki tajlandski dječak s korom kokosova oraha tako što joj nije dao da padne služeći se koljenima i ristovima. Loše je procijenio jedan udarac i kora mu je upala u vodu. Stajao je nekoliko trenutaka podbočen rukama o bokove i vjerojatno se pitao je li vrijedno da se smoči kako bi je vratio. Onda se zatrčao po pijesku prema konačištu."Nisam", rekao sam mu. "Nisam čuo ništa o tome. Daj nam tu priču."* Miomirisna tropska trava iz porodice Cymbopogon; daje ulje koje miriše na limun. CoD.Drev.)"Pa dobro", rekao je Zeph. "Narisat ću vam sliku." Legao je I>olct1uske na pijesak. "Zažmirite i zamislite jednu lagunu.Zamislite lagunu koju od mora i barki koje tuda prolaze skriva jedan visoki i/vijen zid od hridi. A onda zamislite pijesak i koraljne vrtove koje nikada nisu narušili ribarski dinamit i ribarske mreže na poteg. Na sve strane po otoku slapovi pitke vode, okruženi prašumom krošnji u tri razine, biljke netaknute tisuću godina, u krošnjama ptice čudesnih boja i majmuni.Na bijelom pijesku mjesece provodi odabrana skupina putnika koji juvaju u koraljnim vrtovima. Mogu otići kad zažele, vraćaju se, ali žal senikada ne mijenja.""Odabrani?", tiho sam ga priupitao kao da govorim kroz san./rphova me vizija potpuno obuzela."Odabrani", odgovorio je. "Riječ o tom mjestu prenosi se s usta nausta tek malo kojem sretniku.""To je raj", promrmljao je Sammy. "Eden." "Eden", složio se Zeph. "Baš tako zvuči."Francoise je bila krajnje zaprepaštena kad je čula da i Sammy i Zeph znaju za žal. Nije se mogla ponašati manje sumnjičavo sve i daje htjela.Naglo je ustala. "Onda", rekla je otirući pijesak s nogu. "Mi sutra ujutro idemo na Ko Pha-Ngan. Mislim da zato sada moramo na spavanje...Ćtienne? Richarde? Idemo.""A?", rekao sam izgubivši orijentaciju jer mi se rasprsnula slika oŽalu. "Francoise, pa tek je pola osam.""Krećemo rano ujutro", ponovila je."Ali... nisam ni večerao. Skapavam od gladi.""Pa dobro. Onda idemo jesti. Sammy i Zeph, laku noć", rekla je prije mro sam ih ja stigao pozvati da nam se pridruže. "Baš mi je drago što smo \r upoznali. Ali zbilja, taj vaš žal, baš glupa priča", veselo se nasmijala.Etienne se pridigao u sjedeći položaj, pogledao ju je kao da je •.kumila s pameti, ali ona nije obraćala pažnju na njegov zaprepašten izraz i • ullučno se zaputila prema restoranu."Čujte", rekao sam Sammvju i Zephu. "Mislim da je ona... Akohoćete s nama na večeru...""Da", rekao je Etienne. "Samo izvolite, molim vas."

"To je cooV\ odgovorio je Sammy positno se smijuljeći. "Još ćemo se malo tu motati. Nego, čuj, dobar provod u Ko Pha-Nganu. Hoćete na povratku ići ovuda?"Kimuo sam glavom."OK, pa ćemo se onda sresti. Mi ćemo biti tu još neko vrijeme.Naimanic tiedan."Rukovali smo se, a onda smo Etienne i ja krenuli za Francoise.Večera je obremenjena teškom šutnjom koju je tu i tamo prekidala suzdržana izmjena riječi na francuskom. Ali Francoise je znala da se glupo ponijela, pa mi se ispričala kad smo se pozdravili za laku noć."Ne znam ni sama", objašnjavala mi je. "Najednom sam se uplašila da bi htjeli poći s nama. Zeph mi je zvučao tako... Ja hoću da idemo samo mi..." Skupila je obrve, frustrirana zbog nemogućnosti da se izrazi. "Što misliš, jesu li shvatili da mi znamo za žal?"Slegnuo sam ramenima. "Teško je reći. Svi smo bili prilično odvaljeni."Te mi je noći dugo trebalo da zaspim. Ne zato što sam bio prilično uznemiren zbog onoga što nam se sutra može dogoditi, premda dijelom i zbog toga. Smetalo me što sam se onako užurbano pozdravio sa Zephom i Sammvjem. Njihovo mi je društvo bilo drago, a znao sam da je malo vjerojatno da ćemo se opet sresti sve i ako se vratim na Ko Samui. Rastanak nam je bio previše brz i nezgrapan, previše zbrkan zbog dopa i tajni. Osjećao sam daje nešto ostalo nedorečeno.Sigurna okladaNe bih to zvao snom. Ništa u vezi s Gospodinom Duckom nije bilo \.m 1! ovom slučaju, sve je više bilo nalik filmu. Ili snimka za vijestiuhvaćena ručnom kamerom.Gospodin Duck je trčao prema meni preko travnjaka veleposlanstva, ah zapešća su mu i dalje bila kao netom prerezana, a kako je pumpao tukama, iz rasjekotina je šikljala krv. Ja sam teturao zbog galame gomile ko|a je vrištala i helikoptera i gledao lavinu uništenih dosijea. Klasificiran snijeg zavrtložen turbulencijom od propelera, padao je na njegovanu travu."Rođen dvadeset godina prekasno", urlao je Gospodin Duck dok je km/io oko mene, pa poskočio i napravio zvijezdu. "Zajebi ti to!" Krv mu je popratila pokret, nakratko ostavši visjeti u zraku kao trag vatrometa."Pazi gore!"Pogledao sam gdje je pokazivao. S nekog se krova odizao lebdeći ■I»lik nalik kukcu, a ljudi su se hvatali za odbojnike za slijetanje. Poniknuo je i I se odlijepio, boreći se s teškim teretom i okresao neko stablo izvan hIc veleposlanstva.Oduševljeno sam kliknuo."Tako, dečko!", povikao je Gospodin Duck, pa mi mokrom rukom piomtsio kosu i natopio ovratnik na košulji. "Tako, dečko!""Hoćemo li moći pobjeći preko krova veleposlanstva?", doviknuo ■,.iin inu. "Uvijek sam htio nešto takvo!""Da pobjegnemo preko krova veleposlanstva?""Možemo?""Možeš se kladiti", smijao se. "Možeš se kladiti, da ga jebeš."OdlazakNaglo sam se trgnuo, sav u znoju unatoč ranojutarajoj svježini. Nije bilo vremena da se pobrinem za zemljovid onako kako je to učinio Gospodin Duck. Otoci su ispali kao nepravilni krugovi, vijugavu crtu tajlandske obale predstavljao je niz zupčastih crta, a stavio sam samo tri natpisa. Ko Samui, Ko Phelong i Eden.Na dnu stranice sam napisao: "Čekajte tu na Chawengu tri dana. Ako se do tada ne vratimo, znači da smo uspjeli otići na žal. Vidimo se tamo. Richard."

Otpuzao sam van. U kolibi kod Francoise i Etiennea već je gorjelo svjetlo. Sav uzdrhtao prikrao sam se duž trijema i gurnuo zemljovid Zephu i Sammviju ispod vrata. Onda sam pokupio svoju torbu, zaključao sobu i otišao do restorana da pričekam ostale.Onaj tajlandski dečko što je šutao ljusku kokosova oraha meo je pod. Kad sam stigao, pogledao je van da provjeri je li onako rano kao što je i mislio."Hoćeši banan plaćinke?", oprezno me pitao.Otresao sam glavom. "Ne, hvala. Ali bih kupio sto cigareta."<N<O QILegloMuljatorova je barka do crte gaza bila obojena bijelo, a ispod nje žuto - odnosno žuto kad bi se izdignula iznad površine, a svijetlo zelena kad bi ponovno uronila. Nekoć prije barka je sigurno bila crvena. Bijelo se na nekim mjestima bilo nadiglo ili se sadralo pa je tako otkrivalo grimizne pruge koje su izgledale kao rasjekotine. Uz ono krivudavo gibanje i groktanje stroja, te su posjekotine bile sasvim dovoljne da mi se barka pričini kao daje živa. Već sam znao na koju stranu mogu očekivati da će se nagnuti i ta me rutina iznenadila.Osim nas i mjesta na kojem smo komešali vodu i jutarnje je sunce izvodilo trikove u moru. Pod površinom su se vrtložili zlatni oblici kao jata riba i takmičili se s našom brzinom. Spustio sam ruku da mi prolazi kroz vodu i zahvatio jednu ribu na dlan. Tako je nastavila plivati, svjetlucala mi preko užeta za spašavanje, a onda sam skupio šaku. Riba je iskočila van i nastavila mi plivati na sklopljenim prstima."Ne smiješ gledati dolje", rekla je Francoise i nagnula se prema meni sa svoje strane barke. "Ako gledaš dolje, bit će ti slabo. Gledaj otok. Otok se ne kreće."Pogledao sam tamo gdje je pokazivala. Čudnovato, Ko Samui se činio kao da je već kilometrima iza nas, ali je otok na koji smo se trebali iskrcati svejedno izgledao daleko kao i sat ranije."Neće mi biti slabo", rekao sam joj i prebacio se glavom na drugu stranu.Hipnotiziran zlatnom ribom nisam se ni maknuo sve dok se voda nije zatamnila i dok nisam ugledao kako se poda mnom pojavljuje koraljno dno. Muljator je isključio stroj. Prekrio sam rukama uši zatečen tišinom i pomislio da bih mogao oglušiti. "Sada platiši", rekao je muljator i tako me povratio, pa smo se spustili do obale.Pijesak je bio više siv nego žut i sav prekriven suhim algama što su se zbog plime u lukovima pružale jedna preko druge. Sjeo sam na truplo jednog srušenog stabla kokosa i zagledao se u našeg vozača kako brekće udaljini. Uskoro ga je bilo veoma teško zamijetiti, bijela točkica koja se povremeno pojavljivala na hrbatu pokoje visoke bibavice. Kad se punih pet minuta više nije pojavljivao shvatio sam da je otišao i da je naša izolacijabila potpuna.Nekoliko metara podalje Etienne i Francoise su stajali naslonjeni na svoje naprtnjače. Etienne je proučavao zemljovide i pokušavao zaključiti na koji od nekoliko obližnjih otoka treba otplivati. Moja mu pomoć nije trebala, pa sam mu doviknuo da idem malo prošetati. Nikada prije nisam putovao na neki pusti otok - na napušteni pusti otok - pa sam osjetio potrebu da gaistražim."Kamo?", rekao je i dalje gledajući zemljovid i škiljeći prema suncu."Ma okolo. Neću dugo." "Pola sata?""Sat.""Dobro, ali nakon ručka moramo krenuti. Ne smijemo ovdje provesti

noć."Mahnuo sam mu u odgovor i već sam se počeo udaljavati. Držao sam se obale kojih pola kilometra i naposljetku naišao na neki grm čija je krošnja tvorila taman prolaz do crte odakle dalje raste drveće. Kroza nj sam ugledao zeleno lišće i sunčano svjetlo, pa sam se uspuzao unutra, sve otirući paučinu s lica. Izbio sam na proplanak do pasa visoke paprati. Iznad mene je bio krug neba koji je narušavala jedna grana koja je stršala poput satne kazaljke. Na drugoj strani proplanka opet je počinjala šuma, ali je moj poriv da produžim dalje zaustavljen iz straha da se ne izgubim. Onaj prolaz kroz koji sam propuzao teže se primjećivao s ove strane jer je bio zaklonjen visokom travuljinom i mogao sam se orijentirati samo prema zvuku valova koji su se razbijali o obalu. Odustao sam od svog simboličkog istraživanja i probio se kroz paprat do sredine proplanka. Tu sam sjeo i zapalio cigaretu.Ramišljanje o Tajlandu dovodi me do bijesa, a sve dok nisam počeo pisati ovu knjigu, nastojao sam se ne uzrujavati. Radije sam to ostavljao zapreteno negdje u svijesti. Ali povremeno jesam razmišljao o Tajlandu. Obično noću, kad sam znao biti dovoljno dugo budan da budem u stanju i kroz tamu nazrijeti uzorke zavjesa i obrise knjiga na policama.U tim sam se trenucima napinjao da se prisjetim kako sam sjedio na tom proplanku sa sjenom one kazaljkolike grane koja se protezala preko paprati i pušio. Odabrao sam taj trenutak jer je to, čini mi se, bio posljednji trenutak koji sam mogao odrediti: to sam bio ja koji sam ja. Normalan. Ništa mi bitno nije prolazilo kroz glavu osim kako je otok bio lijep i kako je bio tih.Nije da je od tog ćasa dalje svaki trenutak na Tajlandu bio ružan. Zbivale su se i dobre stvari. I posve ovozemaljske stvari: jutarnje umivanje, plivanje, pripremanje hrane. Svašta. Ali gledajući unazad, sve su te pojedinosti bile obojene onime što se zbivalo oko njih. Ponekad mi se čini kao da sam tako izišao na onaj proplanak i zapalio cigaretu, a da je došao netko drugi i dovršio je. Dopušio je, ugasio, otčvrknuo u grmlje, a onda otišao naći Etiennea i Francoise. To je bijeg, još jedna od stvari koja me odalečuje od onoga što se dogodilo, ali tako to osjećam.Ta neka druga osoba napravila je stvari koje ja ne bih napravio. Nije to bio samo naš moral u neskladu: bile su tu i male razlike u karakterima. Opušak cigarete - onaj ga je dragi čovjek otčvrknuo u grmlje. Ja bih napravio nešto drugo. Zakopao ga možda. Mrzim pravljenje krtoga i inače, a kamoli u zaštićenu morskom parku.Teško je to objasniti. Ja ne vjerujem u obuzetosti i u nadnaravno. Znam da sam u stvarnom smislu ja bio taj koji je kvrcnuo čik.Jebi ga.Oslanjam se na misao da će mi se te stvari razjasniti kad ih ispišem, ali ne pokazuje se da je tome baš tako.Kad sam se vratio na žal zatekao sam Etiennea kako čuči nad malim poljskim plinskim plamenikom. Kraj njega su ležale tri gomilice paketića Magi-okruglica - žuta, smeđa i ružičasta."Sjajno", rekao sam. "Umirem od gladi. Stoje na jelovniku?""Možeš uzeti piletinu, govedinu ili..." Podigao je ružičasti paketić. "Što je ovo?""Škampi. Ja bih piletinu."Etienne se nasmijao. "I ja. A za desert možemo čokoladu. Imaš je?""Naravno." Raskopčao sam svoj ranac i izvukao tri pločice. One najbliže vrhu bile su se otopile, pa se ponovno oblikovale prema obliku boce za vodu, ali se ovitak nije rascjepao."Jesi našao što zanimljivo u šetnji?", pitao me Etienne, rasjecajući perorezom jednu žutu vrećicu."Ništa naročito. Uglavnom sam se držao obale." Pogledao sam oko sebe. "Gdje je Francoise? Zar neće jesti s nama?""Već je jela." Pokazao je prema žalu. "Otišla je vidjeti ima li se puno plivati do našeg otoka."

"Aha. A dokučio si koji je naš?""Mislim da jesam. Nisam siguran. Ima puno razlika između zemljovida u knjizi i na zamljovidu od onog tvog prijatelja.""Koji ti je bolji?""Tvog prijatelja."Kimnuo sam glavom. "Dobar izbor.""Nadam se" rekao je Etienne nastojeći džepnim nožićem zakvačiti okruglicu iz kipuće vode. Ostala mu je mlohavo visjeti preko oštrice. "OK. Sad možemo jesti."Thai-DieFrancoise je rekla da je udaljenost kilometar, a Etiennea dva. Sam nisam bio u stanju procijeniti udaljenost preko vode, ali sam rekao kilometar i pol. U svakom slučaju, naprosto se vidjelo da će se plivati dugo.Otok preko mora bio je širok, s visokim liticama na oba kraja koji su bili spojeni prijevojem negdje na pola njihove visine. Pretpostavljam da su nekada tu bila dva vulkana, dovoljno blizu jedan drugoga da ih spoji izlivena lava. Kakvo god da mu je porijeklo, bio je barem peterostruko veći od otoka na kojem smo se mi nalazili, a usjeci u zelenilu otkrivali su lica stijena na koje se, ponadao sam se, nećemo morati penjati."Sigurni ste da to možemo izvesti?", rekao sam, više sebi nego kome drugome."Možemo", rekla je Francoise."Možemo pokušati", nadopunio ju je Etienne, pa smo otišli po naprtnjače koje je on već opremio plastičnim vrećama za smeće što ih je kupio tog jutra u restoranu.The A-Team: televizijska serija koja je bila hit kad sam imao četrnaest godina. Sa BA Barracusom, Face-manom, Murdochom i Hannibalom - četvoricom vijetnamskih veterana optuženih za zločin koji nisu počinili, a koji su sada radili kao plaćenici koji hvataju loše frajere neuhvatljive za zakon.Prevarili su nas. Na trenutak je izgledalo da će Etienneova domislica plutati. Utonula je u vodu i ostala na istoj razini, gornja se četvrtina poput sante izbočila iznad površine. Ali onda su vreće za smeće popustile i naprtnjača je potonula kao kamen. Na isti su način propala još tri pokušaja.I"Ovo neće ići", rekla je Francoise koja je u međuvremenu spustila kupaći kostim do struka da ujednači ten i nije uhvatila moj pogled."Nema šanse", složio sam se. "Ranci s previše teški. Čuj, zapravo smo to trebali isprobati na Ko Samuiju.""Da", uzdahnuo je Etienne. "Sada znam."Stajali smo u vodi i šutke razmatrali situaciju. A onda je Francoise rekla: "OK. Neka svatko sa sobom uzme po jednu vrećicu. Uzet ćemo samonajvažnije stvari."Otresao sam glavom. "Ja ne bih tako. Treba mi ranac." "Kakav onda imaš izbor? Da odustanemo?""Pa...""Treba nam nešto hrane, nešto odjeće, samo za tri dana. A onda, akone nađemo taj žal, plivamo nazad i čekamo barku.""Putovnice, karte, putnički čekovi, gotovina, tablete protiv malarije.""Tu nema malarije", rekao je Etienne."U svakom slučaju", dodala je Francoise, "za odlazak na onaj otok ne trebaju nam putovnice." Nasmiješila se i odsutno provukla rukom između grudi. "Daj, Richarde, tako smo blizu, je li tako?"Namrštio sam se ne shvaćajući, a u svijesti mi je iskrsnuo čitav nizproblema.

"Previše smo blizu da bismo odustali." "O", rekao sam, "da, valjda."Sakrili smo naprtnjače pod gust šiprag blizu jedne raspoznatljive palme - imala je dva trupca koja su rasla iz jednog debla. Ja sam u svoju vreću spakirao Puri-tablete, čokoladu, još jedne kratke hlače, jednu majicu, cipele za pješačenje, zemljovid Gospodina Ducka, bocu s vodom i dvjesto cigareta. Htio sam uzeti svih četiristo, ali nije bilo mjesta. Morali smo ostaviti i plinski plamenik. To je značilo da ćemo morati jesti hladne okruglice koje ćemo morati dugo natapati da se razmekšaju, ali barem nećemo poumirati od gladi. Nisam ponio ni tablete protiv malarije.Nakon što smo vrećice svezali u mnogo čvorova, koliko je god plastika dopuštala, pa ih još onda zapečatili u drugu vrećicu, iskušali smo hoće li izdržati vodu. Bez onog tereta naprtnjača, plutale su i bolje nego što smo se nadali. Bile su čak dovoljno jake da se na njih moglo osloniti, pa nam je to omogućilo da plivamo samo nogama.U četvrt do četiri odgacali smo do mora, konačno spremni za odlazak. "Možda i jest više od kilometra", čuo sam kako Francoise govori iza mene. Etienne joj je nešto odgovorio, ali se nije čulo jer se u tom trenutku razbio jedan val.Plivanje je proteklo u fazama. Prva je bila puna samopouzdanja, brbljali smo hvatajući ritam rada nogu i šalili se o morskim psima. Ali, kad su nas već zaboljele noge, a voda nam više nije bila dovoljno svježa da nas hladi, prestali smo razgovarati. I sada nam se, kao i kad smo se vozili barkom s Ko Samuija, žal iza nas činio jednako daleko kao i otok pred nama. Šale s morskim psima pretočile su se u strah, a ja sam počeo sumnjati hoću li imati snage da isplivam do kraja. Ili sam posumnjao pod navodnicima. Bili smo negdje na pola puta između dviju točaka. Ne biti u stanju doplivati do kraja, značilo bi smrt.Ako su Etienne i Francoise također bili zabrinuti, nisu to pokazivali. Nismo se dogovarali, ali osjećalo se da bi spominjanje straha jedino pogoršalo stvari. U svakom slučaju, nije izgledalo da postoji išta što bi nam olakšalo. Sami smo sebe doveli u taj položaj. Jedino što smo mogli bilo je da se s njime nosimo.A onda, čudnovato, stvari su zapravo postale lakše. Iako su me noge i dalje luđački boljele, same su razvile neko refleksno gibanje, nešto poput srčanih otkucaja. To me pokretalo naprijed i omogućilo svijesti da struji iznad bola. Dugo me zanosila jedna zamisao, da sročim novinske naslove koji će ljude u domovini obavijestiti o mojoj sudbini. "Mladi pustolovi na smrtonosnom plivanju za Thai-Die - europsko tugovanje popraćeno iz svih potrebnih kutova. Pisanje vlastite čitulje bilo je teže jer sam uviđao da nikada nisam napravio ništa značajno, ali moj je pogreb bio ugodno iznenađenje. Otisnuo sam nekoliko dobrih govora, a mnoštvo ljudi ih je došlo čuti.Prebacio sam se na misli o tome da bih, ako se vratim u Englesku, trebao položiti vozački ispit, ali u tom sam trenutku na žalu ispred sebe ugledao jedno naplavljeno drvo i shvatio sam da smo skoro stigli. Pazili smo da se za vrijeme plivanja držimo skupa, ali posljednjih nekoliko stotina metara Etienne je povukao naprijed. Kad smo stigli do žala, napravio je zvijezdu koju je izveo posljednjom pričuvom energije jer se potom srušio i nije se micao dok mu se ja nisam pridružio."Pokaži mi zemljovid", rekao je dok se trudio da ustane."Etienne", odgovorio sam mu između grcaj a za dahom i pogurnuo ga dolje."Dosta smo napravili. Noćas ćemo ostati ovdje.""Ali žal je možda blizu, zar ne? Možda je tu nadomak niz otok.""Dosta.""Ali...""Pssst."Legao sam i priljubio lice uz vlažan pijesak dok mi se grcaji ne pretvore u disanje, a bol ne počne nestajati iz mišića. Etienneu se u kosu uhvatio pramičak alge, zamršen zeleni uvojak. "Što je ovo?", promrmljao je

nemoćno ga čupajući. Dolje na obali Francoise je izronila iz mora s torbomkoiu ie vukla za sobom. ."Nadam se da taj žal postoji", rekla je kad se stropostala kraj nas."Nisam baš sigurna da bih mogla opet plivati."Bili smo previše umorni čak i da se složimo s njom.Sve te stvariNa stropu u svojoj sobi imam stotinu zvijezda. Imam polumjesece, mjesece u trećoj četvrti, meteorske kiše i jednu vrtložnu galaksiju u čiji se rep uhvatio leteći tanjur. To sam dobio na dar od jedne djevojke koja se iznenadila što sam često ostajao budan nakon što bi ona već zaspala. Otkrila je to jedne noće kad se probudila da ode na zahod, pa mi je sutradan kupila taj zvjezdani svod.Čudan je taj svod sa zvijezdama. Poništavao je strop."Gle ono", prošaptala je Francoise tihim glasom da ne probudi Etienna. "Vidiš?"Slijedio sam putanju njezine ruke, preko nježnog zapešća i neobjašnjenog tatua, skroz preko prsta do milijuna svijetlosnih točkica. "Ne vidim", uzvratio sam joj šapatom. "Gdje?""Tamo... Kreće se. Vidiš onu jako svijetlu?""A-haaa.""Sad pogledaj dolje, pa lijevo, pa..""Vidimje. Čarobno..."Neki satelit, odražavao je što - Mjesec ili Zemlju? Klizio je kroz zvijezde brzo i glatko, noćašnja mu je orbita prelazila preko Tajlandskog zaljeva, a kasnije će možda kroz nebo nad Dakarom ili Oxfordom.Etienne se protegnuo i okrenuo u snu i zašuškao vrećicom što ju je prostro po pijesku pod sobom. U šumi iza nas zakratko je začavrljala neka skrivena noćna ptica."Hej", šapnuo sam joj i pridigao se na laktove. "Hoćeš da ti kažem nešto smiješno?""O čemu?""O beskonačnosti. Ali nije komplicirano. Mislim, ne treba ti diploma iz..."Francoise je mahnula rukom po zraku i vrškom cigarete ispisalacrvenu krivulju."To znači da?", šapnuo sam."Da.""OK." Tiho sam se nakašljao. "Ako prihvatiš činjenicu daje svemir beskonačan, onda to znači da postoji beskonačna količina izgleda da se nekastvar dogodi, je li tako?"Kimnula je glavom i usisala kroz užareni ugljenčić koji joj je lebdioizmeđu vršaka prstiju."Dobro. Ako postoji beskonačna količina izgleda da se nešto dogodi, onda će se konačno to i dogoditi - neovisno o tome koliko je to maloizgledno.""Ah.""A to znači da negdje u svemiru ima neki drugi planet koji je nevjerojatnim nizom slučajnosti razvijen točno na isti način kao naš. Skroz do najsitnije pojedinosti.""Da?""Apsolutno. A ima još jedan koje je isto tako potpuno isti, samo što je ova palma preko pomaknuta pola metra udesno. A ima još jedan na kojem je isto drvo pola metra ulijevo. Zapravo, postoje planeti s beskonačnim varijacijama samo tog drveta, s beskonačnom količinom množenja..."Tišina. Zanimalo me je li zaspala."Što veliš na to?", poticao sam je."Zanimljivo", prošaptala je. "Na tim će se planetima dogoditi sve što

se može dogoditi." "Točno.""Onda sam možda ja na nekom planetu filmska zvijezda." "Nema tu možda. Živiš na Beverlv Hillsu i pobrala siprošlogodišnjeg Oscara." "To je dobro." "Je, samo nemoj zaboraviti, negdje drugdje tvoj je film čistipromašaj.""Da?""Propao je. Kritika se okomila na tebe, studio je izgubio silnu lovu, ati se odala piću i valiju. Dosta gadno."Francoise se okrenula na bok i pogledala me. "Pričaj mi o nekim drugim svjetovima", šapnula je. Kako se nasmiješila, zubi su joj na mjesečinibljesnuli kao srebro."Pa", odgovorio sam joj, "ima se puno pričati." Etienne se ponovno protegnuo i okrenuo u snu.Nagnuo sam se k Francoise i poljubio je. Trgnula se unazad, ili se nasmijala, ili je stresla glavom, ili je zatvorila oči i uzvratila mi poljubac. Etienne se probudio i poklopio usta u nevjerici. Etienne je spavao. I ja sam malo odspavao dok je Francoise ljubila Etiennea.Svjetlosnim godinama iznad nas naši ležajevi od vreće za smeće i uporno valjanje valova na obali, sve su se te stvari dogodile.Pošto je Francoise sklopila oči, a disanje joj se pretočilo u spavajući ritam, išuljao sam se sa svoje plastične prostirke i odšetao do mora. Stajao sam u plićaku i polako tonuo dok mi je more sapiralo pijesak oko nogu. Na obzoru su gorjela svjetla Ko Samuiju kao ocrt sumraka. Zvjezdano prostranstvo protezalo se kao moj strop kući.U unutrašnjostiKrenuli smo odmah nakon doručka: svako po pola čokolade i hladne okruglice, natopljene u veći dio vode iz naših čuturica. Nije imalo smisla da se tu više zadržavamo. Morali smo pronaći izvor svježe vode, a prema zemljovidu Gospodina Ducka, naš je žal bio s druge strane otoka.Isprva smo pošli žalom u nadi da ćemo obići krug oko otoka, ali pijesak je ubrzo zamijenilo oštro kamenje, a njega neprohodno stijenje i usjekline. Onda smo pokušali s druge strane, trošeći dragocjeno vrijeme dok se sunce uzdizalo na nebu, a mi savladavali prepreke. Nije nam preostao drugi izbor nego da pokušamo kroz unutrašnjost. Onaj prijevoj između vrhunaca bio je jasan cilj, pa smo zabacili vreće za smeće preko ramena idali se na put u prašumu.Prve dvije-tri stotine metara od obale bilo je najteže. Razmak između palmi bio je prekriven čudnim pokretljivim grmljem sićušnog lišća koje je sjeklo kao britva, ali nije nam bilo druge nego da se probijemo kroz njega. Ali što smo sezali dalje u unutrašnjost i kako se tlo počelo uzdizati, palme su počele ustupati mjesto nekoj drugoj vrsti drveća - drveća poput zarđalih, bršljanom bujno obraslih svemirskih raketa s korijenjem od četiri metra koje se lepezasto pružalo s trupla kao stabilizatorska pera. Kako je kroz krošnje prodiralo manje sunca, vegetacija se na šumskom tlu stanjila. Povremeno su nas zaustavljali gusti izdanci bambusa, a i nakon kraćeg zagledavanja bi se tu našao pokoji životinjski trag ili prolaz što gaje prokrčila otpala grana.Nakon onog Zephovog opisa prašume s biljkama iz Jurskog parka i pticama čudesnih boja, bio sam nekako neodređeno razočaran stvarnošću. Po mnogo čemu imao sam osjećaj kao da hodam kroz neku englesku šumu, samo da sam se skupio na desetinu svoje normalne visine. Ali bilo je i stvari koje sam vidio kao primjerno egzotične. Nekoliko smo puta vidjeli neke smeđe majmunčiće kako jurcaju po stablima, nad nama su kao stalaktiti visiele tarzanske lijane - a bilo je i vode: kapala nam je na vratove, sljubila

nam kosu, lijepila nam majice za prsa. Bilo je toliko mnogo da su nam dotad poluprazne čuturice prestale biti brigom. Samo staneš pod granu i protreseš je i za čas si se snabdio s nekoliko dobrih gutljaja, baš kao kratak pljusak. Nije mi promaknula ironija da sam toliko čuvao odjeću da se ne smoči kad smo preplivavali, a, eto sada, kad smo ušli u unutrašnjost otoka, sva mi je promočila.Nakon dva sata hoda obreli smo se u podnožju jedne osobito strmo položene kose. Doslovce smo se uz nju morali uspinjati, sve držeći se za čvrste stabljike paprati da se ne okliznemo na blatu ili otpalu lišću. Etienne je prvi stigao do vrha i nestao preko ruba, a onda se nekoliko trenutaka potom ponovno pojavio, oduševljeno nam mašući."Požurite!", zvao nas je. "Zbilja je čarobno!""Stoje?", doviknuo sam mu, ali je ponovno nestao.Udvostručio sam napore i ostavio Francoise iza sebe. Padina je vodila do proplanka veličine nogometnog igrališta u planini, tako ravnog i pravilnog da se doimao neprirodno u isprepletenosti šume koja ga je okruživala. Kosa se ponovno penjala iznad nas do nečega što se pokazalo kao druga zaravan, a dalje je nastavila ravno ka usjeklini. Etienne je zašao dublje na proplanak i sada je stajao usred nekog grmolikog raslinja i s rukama na bokovima gledao oko sebe."Što veliš?", pitao me. Pogledao sam iza sebe. Daleko dolje vidio se žal s kojeg smo došli, otok na kojem smo sakrili naprtnjače i mnoštvo drugih otoka iza njega."Nisam znao daje taj morski park toliko velik", odgovorio sam mu."Je. Jako je velik. Ali ne mislim to."Okrenuo sam se prema proplanku i stavio cigaretu u usta. A onda, dok sam tapšao po džepovima u potrazi za upaljačem, opazio sam nešto čudno. Sve to bilje na proplanku izgledalo mi je nekako čudno poznato."Hej", rekao sam, potpuno zaboravivši na cigaretu, da mije ispala iz usta."Da?" "...Dop?"Etienne se nakesio. "Jesi ikada vidio toliko?""Nikada..." Otrgnuo sama nekoliko listova s najbliže stabljike i protrljao ih među rukama.Etienne se probijao dalje kroz proplanak. "Richarde, moramo malo nabrati", rekao je. "Možemo je poslije osušiti na suncu, pa..." A onda je zašutio. "Čekaj malo, tu mi je nešto čudno.""Što?""Pa, jednostavno... Te biljke..." Čučnuo je, a onda hitro okrenuo glavu prema meni i pogledao me. Usne su mu se počele izvijati u smiješak, ali su mu oči bile razrogačene i doslovce sam vidio kako mu boja nestaje s lica. "Ovo je polje", rekao je.Smrznuo sam se. "Polje?""Da. Pa pogledaj te biljke.""Ma otkud polje, čovječe. Mislim, ovi otoci su...""Pa vidiš da su biljke u redovima.""Kakvim redovima?"Buljili smo jedan u drugoga. "Isuse", rekao sam polako. "Onda smou dubokim govnima."Etienne je počeo trčati nazad prema meni."Francoise.""Ona je..."Glava mi je bila prepuna svakojakih misli da mu nisam mogao odgovoriti na pitanje. "...Stiže", napokon sam odgovorio, ali on je već protrčao kraj mene i nagnuo se niz padinu."Nema je!""Ali bila je iza mene." Pritrčao sam do grebena i pogledao preko."Možda se okliznula."

Etienne se uspravio. "Idem dolje. Ti pazi tu.""Da...U redu."Počeo se sklizati niz blato, a ja sam uto spazio žuti blijesak njezine majice malo podalje uz rub proplanka. Etienne se već spustio do pola padine pa sam bacio kamenčić da ga dozovem. Opsovao je, pa se počeo probijatinazad.Francoise je izišla na proplanak, uvlačeći majicu u kratke hlačice."Morala sam na toalet", poviknula je.Bjesomučno sam počeo mahati rukama, ustima joj dajući znak dastiša glas. Skupila je ruku iza uha: "Što? Hej! Vidjela sam neke ljude gore uplanini. Dolaze amo. Možda su sa žala, a?"Čuvši je, Etienne se proderao s padine: "Richarde! Utišaj je!" Pojurio sam k njoj. "Što radiš?", pitala me, a ja sam je dohvatio ipovukao je na zemlju."Šuti!", rekao sam joj i rukom joj pokrio usta.Pokušala mi se iskobeljati iz stiska, pa sam je jače pritisnuo i savinuo joj glavu nazad na pleća. "Ovo je polje dopa", prosiktao sam, pomno izgovarajući svaku riječ. "Razumiješ?"Iskolačila je oči i zafrktala kroz nos. "Razumiješ?" Ponovno sam jojprosiktao. "Polje, jebemti!"Onda se iza mene pojavio Etienne i počeo mi je vući iz ruku. Pustio sam Francoise i, iz razloga koji još ne shvaćam, bacio se na njega da ga uhvatim za vrat. Provukao se iza mene i obujmio me rukama oko prsa.Pokušao sam se boriti, ali je bio prejak. "Idiote! Pusti me! Ljudi dolaze!""Gdje su ljudi?""U brdima", prošaptala je Francoise trljajući usta. "Gore."Pogledao je prema drugom zaravanku. "Ne vidim nikoga", rekao je popuštajući stisak. "Slušajte. Stoje to?"Svi smo zamuknuli, ali nisam ništa čuo osim krvi koja mi je bobonjala u ušima."Glasovi", rekao je Etienne brzo. "Čuješ ih?" Ponovno sam se napregnuo da čujem. Ovaj put sam ih ustanovio, udaljene, ali sve jasnije. "Tajlandski."Zagrcnuo sam se. "U pičku materinu! Bježimo!" Uspravio sam se na noge, ali me Etienne povukao nazad."Richarde", rekao je, a kroz moj strah ipak je neki dio mene na smirenom izrazu njegova lica zabilježio iznenađenje. "Vidjet će nas ako budemo trčali.""Pa što da radimo?"Pokazao je na mračan šiprag. "Skrijmo se tamo."Ležeći ničice na zemlji i vireći kroz mrežu od lišća, iščekivali smo da se pojave oni ljudi.Isprva se činilo da će nam proći izvan domašaja vida, a onda se odapela neka grana i na polje je stupio neki čovjek, blizu mjesta na kojem smo Etienne i ja stajali prije nekoliko minuta. Bio je mlad, dvadesetak možda, građe kick-boksača*. Bio je gol do pasa i sav isklesan od mišića, a na sebi je imao vojničke hlače - tamnozelene i vrećaste, s džepovima prišivenim na nogavicama. U ruci je držao dugačku mačetu. Preko ramena je imao prebačenu automatsku pušku.Osjećao sam Francoiseino tijelo kako se tiskalo uz moje - drhtala je. Pogledao sam oko sebe i gledao daje nekako smirim, ali osjećao sam daje i meni lice ukočeno. Zurila je u mene podignutih obrva kao da traži objašnjenje. Bespomoćno sam joj davao odrečan znak glavom.Pojavio se i drugi čovjek, stariji, također naoružan. Zastali su i izmijenili nekoliko riječi. Stajali su nešto više od dvadeset metara podalje, a preko te udaljenosti do nas se savršeno prenosio neobično titrav zvuk

njihova jezika. Iz prašume ih je pozvao neki drugi čovjek, pa su opet krenuli i nestali iza grebena, pa niz strminu s koje smo i mi došli.Dvije-tri minute nakon što je njihovo pjevno čavrljanje utihnulo Francoise je iznenada briznula u plač. Onda je zaplakao i Etienne. Legao je na leđa i pokrio oči, rukama stisnutim u šake.Prazno sam gledao u njih dvoje. I osjećao sam se kao da sam u limbu. Zaprepaštenje od otkrivanja polja i napetost dok smo se skrivali potpuno su me ispraznili. Samo sam kleknuo na zemlju, a znoj mi je liptao iz kose i slijevao se niz lice, i nisam mislio ni na što.Napokon sam uspio povratiti duh. "OK", rekao sam. "Etienne je bio u pravu. Ne znaju da smo tu, ali bi se začas mogli vratiti." Uzeo sam svojutorbu. "Moramo odavde."Francoise se uspravila u sjedeći položaj i blatom isprljanom majicom otrla oči. "Da", promrmljala je. "Idemo, Etienne."Etienne je kimnuo glavom. "Richarde", rekao je tvrdo. "Ne bih htioovdje umrijeti."Zinuo sam da mu odgovorim, ali nisam mogao smisliti što bih rekao. "Ne bih htio ovdje umrijeti", ponovio je. "Moraš nas izvući odavde."PadJa da ih moram izvući? Ja? Nisam mogao vjerovati svojim ušima. On je bio taj koji je sačuvao bistru glavu kad su naišli čuvari dopa. A ja sam se usrao. I zapravo sam ja njemu htio reći: "Ti nas izvlači odavde, pička mu materina!"Ali sam pogled na njega govorio je da nije u stanju preuzeti kontrolu nad situacijom. A niti Francoise. Buljila je u mene izrazom preplašenim, punim očekivanja, kao i Etienne.I tako, bez drugog izbora, svršilo je na tome da sam sada ja bio taj koji donosi odluku da se krene. U jednom su pravcu bili oni ljudi s puškama koji su išli po tragovima za koje smo mi kao neznalice bili držali da su ih ostavile životinje. Možda su se čak zaputili prema žalu, pa će pronaći ovitke od čokolade i otiske nogu koji im mogu odati da smo tu. A što se tiče drugog pravca, nismo znali što bismo tamo mogli naći. Možda nova polja, možda još više naoružanih ljudi, možda žal pun zapadnjaka, a možda baš ništa.Bolji ti je vrag kojeg poznaješ - to je obrazac koji sada prezirem. Skriven u grmlju, sav se tresući od straha, shvatio sam da, ako su vrag kojeg poznajem baš ti čuvari plantaže droge, onda su s njime u usporedbi svi drugi vragovi blijedi.Gotovo da mi u sjećanju ne postoji onih nekoliko sati nakon što smo otišli s proplanka. Mislim da sam se tako snažno usredotočivao na ono stoje bilo neposredno da mi svijest nije mogla dopustiti prostor za bilo što drugo. Možda je, da bih uopće imao pamćenje, potrebno vrijeme za promišljanje, ma kako kratko, tek da sjećanje nađe mjesto na koje će sjesti.Imam samo nekoliko površnih sličica: pogled unazad s prijevoja na polje dopa ispod nas; i jedna nadrealnija - nadrealna jer takav prizor nikada nisam vidio. Ali i sada kad zatvorim oči, vidim ga jasno kao i svaku običnu sliku u svijesti.Kao, nas troje se probijamo niz planinu na drugoj strani prijevoja. Ja promatram odostraga, pa nam tako vidim samo leđa, a slika je blago izdignuta, kao da stojim negdje izdaljega na padini. Nemamo vrećice. Meni su ruke prazne i raširene kao da se želim održati u ravnoteži, a Etienne držiFrancoise za ruku.Čudno je još i to što iznad nas vidim lagunu i bijelu mrlju pijeska iznad krošanja. A to nije moguće. Jer lagunu uopće nismo vidjeli sve dok nismo došli do slapa.Bio je visine naših četverokatnica - visina kojoj stojećki ne volim prići ni blizu. Zbog straha da bi me mogao napustiti osjećaj za ravnotežu, koji mi jedva omogućuje i da se popnem na stolicu, pa da kao pijan ne posrnem ravno u smrt, potrbuške sam dopuzio do ruba da odmjerim koliki je

pad.Litica se nastavljala i s druge strane i nadvijala nad more, a potom se, neprekinuta, ponovno spajala s kopnom na drugom kraju. Izgledalo je kao da je od otoka isiječen golem krug da lagunu ogradi zidom od stijena -baš kako je to Zeph bio opisao. S mjesta na koje smo mi sjeli vidjelo se da one prema moru izvijene litice nisu bile šire od trideset metara, ali se s broda u prolazu nikako ne bi mogao naslutiti što se nalazi iza njih. Vidjela bi se samo neprekinuta obala, a iznad nje prašuma. Lagunu su vjerojatno vodom punile podvodne pećine i kanali.U jezerce su se obrušavali slapovi, a iz njega je kroz stablinje otjecao hitar brzak. Najviše drveće dosezalo je do naše visine. Da je bilo malo bliže našoj litici, mogli bismo se njime poslužiti da se spustimo - a spuštanje je bilo velik problem. Pad je bio prestrm i predalek da bi došao u obzir zaspuštanje."Što mislite?", rekao sam puzeći od ruba litice do Etiennea iFrancoise."Što ti misliš?", odgovorio mi je Etienne, očito još nespreman dapreuzme vođenje iz mojih ruku.Uzdahnuo sam. "Mislim da smo apsolutno došli na pravo mjesto. Točno tu gdje zemljovid Gospodina Ducka kaže da treba biti, a savršeno odgovara i Zephovu opisu.""Tako blizu i tako daleko.""Tako blizu a tako daleko", ispravio sam ga prazno. "Tako je to."Francoise je ustala i zagledala se preko lagune prema stijeni smorske strane."Možda bismo mogli zaobići onuda", predlagala je. "Možda se lakšepenjati.""tp—~ ;„ «,f^«;;o n«*™ nvHie Vidiš edie se kopno penje.""A da skočimo u more? Nije previsoko za skok." "Ne bismo mogli izbjeći stijenje."Izgledala je uznemireno i umorno. "OK, Richarde, ali mora postojati neki put do dolje, ne? Ako ljudi stižu na taj žal, onda mora postojati način.""Ako ljudi stižu na taj žal", ponovio sam kao jeka. Nismo vidjeli nikakav znak da dolje ima ljudi. Nekako sam bio nosio misao da ćemo kad stignemo do žala vidjeti skupinu prijateljski naklonjenih putnika osunčanih lica kako se zabavljaju, rone koralje, igraju frisbee. Takve stvari. A zapravo, prema ovome što smo mi mogli vidjeti, žal jest izgledao divno, ali potpuno pust."A možda bismo mogli skočiti sa slapa", rekao je Etiennea. "Nije visok kao one stijene nad morem."Razmišljao sam jedan trenutak. "Moguće", odgovorio sam mu i protrljao oči. Adrenalin koji me održavao u prelasku preko prijevoja sada je usahnuo i odjednom sam bio iscrpljen, toliko iscrpljen da čak nisam mogao osjetiti ni olakšanje što smo pronašli naš žal. I umirao sam za cigaretom. I prije mi je nekoliko puta došlo da zapalim, ali sam se još previše premišljao oko toga tko bi mogao osjetiti miris dima.Francoise kao da mi je čitala misli. "Ako ti treba cigareta, samo uzmi", rekla je s osmijehom. Mislim daje to bilo prvi put da se netko od nas osmijehnuo otkako smo krenuli s onog proplanka. "Na ovoj strani prijevoja nismo vidjeli nikakva polja.""Tako je"; dodao je Etienne. "A možda ti pomogne... Nikotin... To pomaže...""Dobra primjedba."Zapalio sam cigaretu i otpuzao nazad do ruba litice.Ako se, razmišljao sam, taj slap survava dolje tisuću godina, onda je vjerojatno u stijeni erodiran bazen. Bazen dovoljno dubok da mi ublaži doskok u njega. Ali ako je bazen nastao razmjerno nedavno, možda kao posljedica vulkanske aktivnosti od prije kojih dvjesto godina, onda vjerojatno nije bilo dovoljno vremena da se jezerce uobliči dovoljno duboko.

"Ma, što ja znam?", rekao sam polako izdišući dim, a Francoise je digla pogled da vidi govorim li to njoj.Šljunak u vodi bio je gladak. Stabla dolje bila su visoka i stara."OK", prošaptao sam.Oprezno sam ustao, jednom nogom tek koji centimetar od ruba litice, a drugu sam namjestio pod kutom da se njome poduprem. Izronilo mi je sjećanje kako sam pravio Airflx avione, punio ih vatom, premazivao ih benzinom za upaljače, potpaljivao ih i bacao s gornjeg kata naše kuće."Skačeš?", uznemireno me pozvao Etienne."Samo hoću bolje vidjeti."Avioni su u padu pravili luk prema van, pa se potom opet u luku pojavljivali i zalijetali se u zid. Točka na koju bi sletjeli rasprskavajući se u ljepljive goruće komade uvijek mi se činila bližom rubu kuće nego što bih očekivao. Udaljenost je bilo teško procijeniti; te aviončiće izrađene po kalupu uvijek je trebalo hitnuti jače nego što se činilo nužnim ako se htjelo izbjeći da ne padnu na prag ili na glavu nekome tko bi došao saznati odakle ti zapaljeni komadi po dvorištu.Premetao sam po toj uspomeni, no uto se nešto zbilo. Oblio me neki neodoljiv osjećaj, gotovo dosada, čudnovata ravnodušnost. Odjednom mi je došlo mučno od svih tih poteškoća u koje se pretvorilo ovo putovanje. Previše je bilo napora, previše šokova i dvojbi koje je trebalo razriješiti. I ta mučnina je imala učinak. Za samo nekoliko vitalnih trenutaka oslobodila me straha od posljedica. Bilo mi je dosta svega. Želio sam samo to da sada sve prekinem.Tako blizu i tako daleko."Pa skači onda", čuo sam kako govori moj glas.Zastao sam, pitajući se jesam li se dobro čuo, pa je onda bilo tako.Skočio sam.Sve se odvilo onako kako se stvari i inače odvijaju kad se pada. Imao sam vremena misliti. Kroz glavu su mi bljesnule glupe stvari, kao kad mi se jednom mačka okliznula sa stola i pala na glavu i kako sam jednom krivo procijenio skok s odskočne daske i kako mi je voda izgledala ko drvo -ne beton, ili metal, već drvo.A onda sam tresnuo u jezero, majica mi se snažno zadigla s prsa i smotala mi se oko vrata, ali nekoliko trenutaka kasnije izbačen sam na površinu. Bazen je bio toliko dubok da uopće nisam taknuo dno."Ha!", povikao sam i stao lupati rukama po vodi, ne mareći hoće litko čuti. "Živ sam!"Pogledao sam prema gore i vidio Etiennea i Francoise kako senadviruju sa stijene."Jesi dobro?", dovikivao mije Etienne."Odlično sam. Briljantno!" Onda sam osjetio nešto u ruci. Još sam bio držao cigaretu - dio s duhanom je bio otrgnut, ali filter mi jejoš bio u šaci, raskvašen i umrljan nikotinom. Počeo sam se smijati: "Briljantno, jebo mi pas! Bacite vreće dolje!"Sjeo sam na travnatu obalu i brčkajući nogama po vodi čekao Etiennea i Francoise da skoče. Etienne je imao nekih poteškoća da psihološki pokrene sam sebe, a Francoise nije htjela skočiti prva i ostaviti ga gore samog.Upravo u trenutku kad sam pripaljivao cigaretu kojom sam htio nadomjestiti onu uništenu, pojavio se neki čovjek. Izišao je iza stabala nekoliko metara dalje od mene. Da nije bilo tog stasa i pune brade, teško bi se moglo reći da je bijelac. Koža mu je bila tamna kao u Azijata, iako je blago brončana boja odavala da je nekad bila bijela. Na sebi je imao samo iskrzane modre hlačice i narukvicu napravljenu od morskih školjaka. Zbog brade je bilo teško odrediti mu dob, ali mislim da nije bio mnogo stariji od mene.

"Hej", rekao je i nagnuo glavu ustranu. "Prilično brzo, za jednog FNG-a. Izveo si skok za dvadesettri minute." Izgovor mu je bio engleski bez regionalne boje. "Menije trebalo više od jednog sata, ali ja sam bio sam, pa mi je bilo teže."FNGmit)Pokrio sam rukama oči i legao na leđa. Nadglasavajući buku slapa.....,.o„ mc dozivao Etienneov obestijeljen glas i javljao mi daje spremankočiti. 1/ svog kuta nije bio u stanju vidjeti čovjeka u šumi. Nisam se ni ti ml 10 da mu odgovorim."Si OK?", čuo sam čovjeka kako me pita, a kad je krenuo nekoliko koi.ika prema meni, zašuštala je trava. "Oprosti, trebao sam... Sigurno si ■.kio/ odvaljen.""Odvaljen", pomislio sam. "Zapravo ne. Mislim da sam sasvimopušten."Krajnje opušten. Lebdim. Osjećao sam kako mi cigareta između pi .111 u grije kožu i gori mi sve bliže prema ruci."Što ti je to FNG?", promrmljao sam.Preko lica mi je prešla sjenka kad se čovjek nagnuo da provjeri i, „mi li se onesvijestio. "Jesi li nešto rekao?""Jesam."Hticnne je vikao dok je padao, a zvuk njegova pljuska pomiješao se s luiniavom slapa, a ta vodena tutnjava zvučala je kao tutnjava helikoptera."Rekao sam: što ti je to FNG?"Čovjek je pošutio. "Jesi kada već bio tu? Ne poznajem te."Nasmiješio sam se. "Naravno da sam već bio tu", odgovorio sam mu. "U snovima."(iranate. Ubijanje. Klicks*. Grunt*. Gooks*. Charlie*. MIA*. KIA** Klick ; 111 lerički vojni žargonizam iz vijetnamskog rata: kilometar, (op.prev.)* Grunt američki pješak u vijetnamskom ratu. (op.prev.)* Gook nebijelac, posebno Azijat. (op.prev.)' Charlie - Sjevernovijetnamac ili borac Vijetkonga. (op.prev.)* Missing in action - nestao u akciji, (op.prev.)LZ . DMZ*. FNG.FNG. Onaj tko prvi put dolazi u Vijetnam. Fucking New Guy. *Gdje sam naučio sve te svari?Osamdesetdevete sam gledao 84 Charlie Mopic. 1986. sam gledao Platoon. Prijatelj Tom me pitao: "Rich, jesi gledao Platoom!" "OK", rekao sam, a on se nacerio. "Onda odmah nađi nekog da to odeš gledati." Uvijek je pravio takve štoseve - bili su mu prirodni kao disanje. Te smo ga večeri išli gledati u Swiss Cottage Odeon, ekran jedan, 1986 *.1991. stajao sam u predvorju zračne luke i tragao za nečime da utučem sate prije dugog putovanja za Džakartu* . "Eric Lustbader?", predložio je Sean, a ja sam otresao glavom. Vidio sam Michaela Herra kako odlazi na tajnu misiju. Sati su prolazili."Fucking New Guy? Premda prolazim kroz dolinu smrti, neću se bojati zla, jer ja sam najveće zlo u ovoj dolini, da vam pička materina."Nov za što?Išli smo za čovjekom između drveća. Tu i tamo smo presijecali onaj potočić iz jezerca koji je krivudao kroz prašumu, a katkad smo prolazili kraj proplanaka - jedan s logorskom vatrom koja se dimila, a oko nje razbacane pougljenjene riblje glave.Nismo mnogo pričali dok smo hodali. Jedino što nam je onaj čovjek rekao bilo je kako se zove - Jed. Ostala naša pitanja zanemarena su. "Jedostavnije će biti da priču obavimo u kampu", objasnio je. "I mi vas imamo isto toliko pitati koliko i vi nas."

Kamp je i na prvi pogled izgledao onako kako sam zamišljao da će izgledati. Prostrana, prašnjava čistina okružena onim raketastim drvećem, a po njoj raspršene sklepane kolibe od bambusa. Od svega je odudaralo nekoliko platnenih šatora, no inače je sve nalikovalo kakvu južnoazijskom selu kakve sam već mnogo puta viđao. Na drugoj strani nalazila se neka konstrukcija, zajednička zgrada, a iza nje je izbijao onaj potočić sa slapa i krivudavo žuborio rubom čistine. Sudeći po pravilnim obalama, tok mu je umjetno bio skrenut.Landing Zone — zona za slijetanje, (op.prev.)* Demilitarizirana zona. (op.prev.)FNG - Fucking New Guy - doslovno: jebeni novi frajer; gušter, (op.prev.)* Swiss Cottage je dio sjevernog Londona; londonski kinematografi gotovo redovito imaju nekoliko dvorana u kojima se prikazuju različiti filmovi - premijerni i udarni filmovi prikazuju se na ekranu jedan, odnosno u glavnoj dvorani, (op.prev.)Putnička karta mora se čekirati najmanje dva sata prije polijetanja na izvaneuropska odredišta, (op.prev.)Tek pošto sam sve to upio, primijetio sam da je sa svjetlom bilo nešto čudno. Šuma je bila naizmjenično mračna pa obasjana, ali ovdje je sve bilo u nepromjenjivom sumraku, nešto kao sumrak u podne. Pogledao sam prema gore uz trupac jednog divovskog drveta. Visina samog stabla oduzimala je dah, a mogla se dobro procijeniti jer je bila naglašena činjenicom da su donje grane bile odrezane. U visini su grane opet rasle i poput zabata se iznad čistine izvijale prema gore i sretale se s granama s druge strane. Međutim, točka spoja izgledala mi je odveć zbijena i debela, a kad sam bolje pogledao, počeo sam uviđati da su grane bile ovijene jedna oko druge, i tako se preplitle da su oblikovale porozan svod od granja i lišća s kojeg su visjele stalaktitske vitice i koje su tu magično pristajale."Kamuflaža", rekao je Jed koji je stajao iza mene. "Da nas ne vide iz zraka. Tuda ponekad nadlijeću avioni. Ne često, ali ponekad." Pokazao je prema gore. "Isprva smo ih svezali konopima, a sada same tako rastu. Tu i tamo ih moramo malo potkresati jer bi bilo premračno. Impresivno, a?""Zapanjujuće", složio sam se, a toliko sam bio opčinjen tim pogledom da čak nisam opazio ljude koji su se počeli pojavljivati iz one zajedničke zgrade i stali nam prilazili preko čistine. Njih troje, da budem precizan. Dvije žene ijedan muškarac."Sal, Cassie i Bugs", rekla je jedna od žena kad su nam prišli. "Ja sam Sal, ali nemojte se truditi da nam zapamtite imena." Toplo se nasmiješila. "Samo ćete se zbuniti kad se upoznate još i s drugima, ali na kraju ćete naučiti."Ne vjerujem da ću zaboraviti Bugsa, pomislio sam, a jedva mi je uspijevalo suzdržati smijeh. Namrštio sam se i rukama se uhvatio za sljepoočice. Još od skoka sa slapa osjećao sam kao da mi je glava sve lakša. A sada sam imao osjećaj da će mi poletjeti s ramena.Francoise je istupila pred ženu i rekla : "Francoise, Etienne i Richard.""Vi ste Francuzi. Divno! Već imamo ovdje jednog Francuza.""Richard je Englez." Francoise je pokazala na mene, a ja sam pokušao pristojno kimnuti glavom, ali sam pretjerao u pokretu prema naprijed i kimaj se pretvorio u mali naklon."Divno!" ponovno je uzviknula žena, ljubopitljivo me motreći ispod oka. "...Onda, dajte da vam pripremimo nešto za jelo jer znam da ste svi gladni. Okrenula se prema onom muškarcu. "Bugs, hoćeš im pripremiti malo paprikaša? A onda ćemo se moći nadugačko i naširoko napričati da se upoznamo. Dobro zvuči?""Zvuči sjajno, Sal", rekao sam glasno. "Znaš da si u pravu: ja sam zbilja gladan." U tom mi je trenutku naglo izbio smijeh što sam ga dotadapotiskivao. "Jeli smo samo Magi-okruglice i čokoladu. Nismo mogli ponijeti plinski plamenik... Etienneov plamenik... I..."

Jed je skočio prema meni dok sam padao u nesvijest, ali prekasno. Njegovo mi se uznemireno lice izgubilo iz vidiokruga i stropoštao sam se na leđa. Posljednje što sam vidio bio je modri tračak neba kroz svod od krošanja, a onda je nastupila tama i progutala ga.BatmanStrpljivo sam čekao da se pojavi Gospodin Duck. Znao sam da je blizu jer sam pod svjetlom svijeća vidio krv poprskanu po prašini oko mog ležaja, a plahta je imala crveni otisak ruke. Pretpostavljao sam da se nalazi u sjenci na drugom kraju zajedničke zgrade i samo čeka da izroni van i iznenadi me. Ali on će se iznenaditi. Ovaj put sam ga očekivao.Prolazile su minute. Znojio sam se i dahtao. Niz svijeću se cijedio vosak i pretvarao se u loptice u prašini. S grede se omaknuo gušter i pao mi između nogu. Gušter iz oluje, došao mi je u posjetu."Aaa", rekao sam. "Živio." Pružio sam ruku da ga uzmem, ali mi se iskobeljao tako daje za sobom ostavio jedan centimetar ružičasta repa.Jedna od igara Gospodina Ducka. Opsovao sam i uhvatio rep, a on mi se omotao oko dlana. "Jako pametno, Gospodine Duck. Ne znam što to znači, ali jako je pametno." Pao sam nazad na jastuk. Hej Duck! Tako, dečko, a? Tako, mali!""S kime to razgovaraš?", rekao je neki pospan glas iz duboke sjene.Opet sam se uspravio u sjedeći položaj. "Jesi to ti, Duck? Zvučiš mi drukčije.""...Nije Duck, Bugs.""Bugs. Sjećam se. Čekaj da pogodim. Bugs Bunny, je li tako?"Nastupila je duga stanka. "Da", rekao je glas. "Tako je."Počešao sam se po glavi. Kosa mi se smrsila od ljepljivih grudica usirene krvi. "Da, tako sam i mislio. Znači sada ti zamjenjuješ Ducka. Tko je slijedeći? Zacerekao sam se. Road Runner?"Iz tame je zažagorilo neko dvoje ljudi."Porky Pig? Yosemite Sam? Ne, čekajte, shvaćam... Wile E. Covote. Wile E. Covote, je li tako?"Pod narančastim svjetlom svijeće spazio sam neko gibanje u donjem dijelu zajedničke zgrade, prema meni je stupala neka osoba. Kako se približavala, prepoznao sam joj vitak stas."Francoise! Hej, Francoise, ovaj sanje bolji od onog prije.""Pssst", šapnula mije, kleknula uza me, a bijela joj se majica zadigla oko bedara. "Ne sanjaš."Stresao sam glavom: "Ne, Francoise, sanjam. Vjeruj mi. Gle tu krv po podu. To je od Gospodina Ducka, sa zapešća. Nikada mu neće prestati krvariti. Da si ga samo vidjela tamo u Bangkoku."Pogledala je oko sebe, pa onda opet u mene. "To je tebi krv iz glave, Richarde.""Ali...""Ozlijedio si se kad si pao.""Gospodin Duck.""Šššš. Tu ljudi spavaju. Molim te."Legao sam, sav zbunjen, a ona mije stavila ruku na čelo."Imaš malu groznicu. Što misliš, hoćeš moći opet zaspati?""Ne znam.""Hoćeš pokušati?""...OK."Blago mi se osmijehnula i ušuškala plahtu ispod ramena. "Evo. Zatvori oči."Zatvorio sam ih.Nagnuo sam se postrance, pa mi se jastuk pomaknuo. Nježno me poljubila u obraz."Sanjam", mrmljao sam dok su njena stopala tapkala na drugi kraj zajedničke zgrade. "Znao sam."

Gospodin Duck je visio iznad mene kao šišmiš bez krila, nogama se držao za gredu, udubljenje ispod grudnog koša proširilo mu se u grotesknu šupljinu, neprekidno mu je curilo iz lamatavih šaka."Znao sam", rekao sam mu. "Znao sam da si tu u blizini." Na prsa mije šiknuo mlaz krvi. "Jebote, hladna ti je kao u gmaza."Gospodin Duck se smrknuo. "Vrela je kao i tvoja. Samo ti je hladna zbog groznice. Bolje ti je da se opet pokriješ. Tako ćeš umrijeti.""Prevruće mije.""Mmm. Prevruće, prehladno..."Rukom sam protro usta. "Je li to malarija?""Malarija? Prije bih rekao živčana iscrpljenost.""A kako to daje Francoise nema?""Nije bila živčano napeta kao ti." Prevelika mu se vilica izbacila van i rascijepila mu lice u zločesto keženje. "Čuj, ona je prema tebi bila jako pažljiva. Zbilja jako pažljiva. Dvaput te došla obići dok si spavao.""Ja i sada spavam.""Itekako... Dubokim snom."Plamen svijeće je zatreperio jer je rastopljeni vosak počeo preplavljivati stijenj. Vani su cvrčali cvrčci. Krv je curila kao ledena voda, pa sam se stresao i zgužvao plahte."U čemu je bila svar s onim gušterom?""Gušterom?""Pobjegao mi je. Kad je bila oluja, mogao sam ga držati u ruci. A sada mije pobjegao.""Mislim, Rich, da se sjećam kako je trčao dok je bila oluja.""Držao sam ga u ruci.""To se ti tako sjećaš, Rich."Lokva krvi je sada bila prevelika za sadržaj svijećnjaka. Naglo se izlila, pa je stijenj buknuo jačim plamenom i bacio prhku sjenu na strop zajedničke zgrade. Obris. Šišmiš bez krila s visećim pandžama i snopom ruku."Munja", šapnuo sam.Vilica se isturila. "Tako, dečko...""Ma jebi...""Tako, mali.""...se."Minute su prolazile.RazgovorKasno jutro, pretpostavljao sam. Barem po vrućini. U tami zajedničke zgrade i stalnom svjetlu svijeće, nije bilo ničega drugog što bi mi otkrilo koje je vrijeme.Uz uznožje mog kreveta sjedio mi je Buddha, prekriženih nogu, dlanova opuštenih i opruženih na koljenima koja su imala boju okera. Neki neobični Buddha, ženski, s američkim izgovorom, kroz majicu boje šafrana jasno su se. isticale teške grudi, s dugom kosom svezanom pozadi savršeno okrugle glave. Oko vrata je imala ogrlicu od morskih školjaka. Uz nju su gorjeli mirisni štapići i prema stropu odašiljali tanke vitice mirišljavog dima."Dovrši to, Richarde", rekla je Buddha, čvrsto piljeći u posudu što sam je držao u ruci - polovicu svježe presiječena kokosova oraha iz koje je sada slatka riblja juha već bila gotovo ispražnjena. "Sve do kraja."Prinio sam posudu k ustima, a miomiris štapića pomiješao mi se s mirisom ribe i slatkoće.Odložio sam je. "Sal, ne mogu.""Moraš, Richarde.""Povratit ću.""Richarde, moraš."

Imala je američki običaj da često ponavlja imena. To je imalo čudan učinak da istodobno ima razoružavajuću prisnost i neprirodnu usiljenost."Časnu riječ, ne mogu.""To ti je dobro.""Pa skoro sve sam uzeo. Gledaj."Podigao sam posudu prema njoj da vidi i tako smo zurili jedno u drugo preko onih plahta umrljanih krvlju."OK", uzdahnula je. "Mislim da bi to trebalo djelovati." Onda je prekrižila ruke, stisnula oči i rekla: "Richarde, moramo razgovarati."Bili smo sami. Ljudi su povremeno ulazili i izlazili, ali ja ih nisam vidio. Samo bih čuo kako se vrata na drugoj strani zajedničke zgrade treskom otvaraju, a kroz tamu bi zalebdio mali pravokutnik svjetla sve dok se vrata ne bi opet zalupila.Kad sam došao do onog dijela kako sam našao tijelo Gospodina Ducka, Šalje bila tužna. Nije to bila snažna reakcija; obrve su joj se svinule nadolje, a usne zategnule. Pretpostavljao sam daje za Duckovu smrt čula tek od Etiennea i Francoise, pa joj ta vijest nije bila šokantna kao što bi bila inače. Njezinu je reakciju bilo prilično teško iščitati. Činilo mi se da je bila više usmjerena na mene negoli na što drugo, kao da joj je bilo žao što sam uopće bio svjedokom nečega tako jezovitog.Ne računajući taj jedan trenutak, Sal nije odavala nikakvih drugih znakova. Nije me prekidala, nije se mrštila, smiješila, kimala. Samo je sjedila u položaju lotosa, nepokretna, i slušala me. Njezina me bezizražajnost isprva smetala, pa sam nakon ključnih događaja zastajao da joj dam vremena za komentar, ali ona bi samo ostala čekati da nastavim. Ubrzo sam sam sebe uhvatio kako se pretačem u izlaganje struje svijesti i govorim joj kao da je kazetofon ili svećenik.Vrlo nalik svećeniku. Počeo sam se osjećati kao da sam u ispovijedaonici, da pokajnički opisujem onaj svoj strah na proplanku i pokušaj da zaključim zašto sam lagao tajlandsku policiju; a šutnja kojom je upijala sve te stvari bila je kao odrješenje. Čak sam napravio i nejasnu naznaku o tome kako me Francoise privlači, naprosto da svalim taj kamen s duše. Za nju je to možda bilo previše glupo da bi shvatila, ali namjera je bila tu.Jedina stvar koju sam zadržao bila je ta da sam upute o otoku dao i dvojici drugih ljudi. Znao sam da joj treba reći za Zepha i Sammvja, ali sam jednako tako mislio da bi je to moglo razljutiti što sam širio njihovu tajnu. Bolje da pričekam dok ne saznam više o cijelom smještaju i da se ne izlažem tome da već tako rano diram lava dok spava.Isto joj tako nisam pričao o snovima s Gospodinom Duckom, ali to je bilo nešto drugo. Za to nije bilo nikakva razloga. Svršetak priče koju sam vodio točno do trenutka kada sam ušao u kamp i srušio se u nesvijest naglasio sam tako što sam se nagnuo iz kreveta i iz vreće za smeće izvukao svojih dvjesto cigareta. Sal se nasmiješila i tako je ispovjedna atmosfera prekinuta i naglo se prebacila u onu prethodnu polubliskost."Hej", rekla je razvlačeći tu riječ onim svojim sjevernoameričkim otezanjem. "Ti si svakako došao već pripremljen.""Mmm", odgovorio sam joj jedino kako sam mogao jer sam pripaljivao cigaretu na vršku plamena svijeće. "Ja sam ovisnik nad ovisnicima."Nasmijala se. "Vidim.""Hoćeš ti jednu?""Ne hvala. Radije ne.""Prestaješ?""Prestala. I ti bi, Richarde, trebao. Ovdje je lako prestati."Povukao sam nekoliko dimova bez uvlačenja da izgorim iz cigarete okus po vosku. "Prestat ću kad mi bude trideset i koja. Kad budem imao djecu."

Sal je slegnula ramenima. "Kako god", rekla je, osmijehnula se, a onda prstima otrla jednu pa drugu obrvu da obriše znoj. "Eto, Richarde, izgleda da ste zbilja imali pravu pustolovinu dok niste stigli amo. U običnim okolnostima, novi gosti amo dolaze preko provjere. Vaše su okolnosti bile vrlo neuobičajene."Čekao sam da mi to objasni, ali nije. Umjesto toga rasplela je noge kao da se sprema otići."Ovaj, Sal, mogu li sada ja nešto pitati?", brzo sam rekao.Sijevnula je očima prema svom zapešću. Nije nosila sat; bio je to pokret čistog instinkta."Richarde, moram obaviti nekoliko stvari.""Molim te, Sal. Ima toliko stvari koje te hoću pitati.""Naravno da ima, ali sve ćeš saznati na vrijeme. Nema nikakve naročite žurbe.""Samo nekoliko pitanja."Opet je prekrižila noge. "Pet minuta.""OK, ovaj, kao prvo htio bih znati nešto o smještaju. Mislim, kakvo je ovo mjesto?""Ovo je kupalište."Namrštio sam se. "Kupalište?""Mjesto na koje se dolazi zbog ljetovanja."Još sam se jače namrštio. Prema pogledu u njezinim očima vidio sam daje moj izgled smatrala smiješnim."Kako za praznike?" To sam pokušao reći, ali riječ mi je zapela u grlu. To mi je sve izgledalo kao omalovažavanje. Imao sam neodređeno mišljenje o razlici između turista i putnika - problem je u tome što je ta razlika, što sam više putovao, bivala sve manjom. Ali razlika koju sam se još uvijek mogao uhvatiti bila je ta da turisti idu na ljetovanje, a putnici rade nešto drugo. Oni putuju."A što si ti mislio, kakvo je ovo mjesto?", pitala je Sal."Ne znam. Zapravo nisam ništa mislio." Polako sam izdahnuo. "Ali svakako nisam mislio daje kupalište."Mahnula je punašnom rukom po zraku. "OK. Ja te malo izazivam, Richarde. Naravno da je ovo nešto malo više nego kupalište. Ali istodobno to i jest kupalište. Mi amo dolazimo da se odmorimo na lijepom žalu, ali nije kupalište jer svi nastojimo izbjeći obična kupališta. Odnosno, nastojimo napraviti jedno mjesto koje se neće pretvoriti u kupalište. Razumiješ?""Ne."Sal je slegnula ramenima. "Razumjet ćeš, Richarde. Nije tako zapetljano."Ustvari, razumio sam ja što je mislila, ali to nisam htio prihvatiti. Želio sam da mi ona opiše onu Zephovu otočku zajednicu slobodnih duhova. Ljetovališno kupalište mi je izgledalo kao siromašna nagrada za sve one teškoće što smo ih morali svladati, a kad sam se sjetio plivanja i užasa dok smo se skrivali na proplanku, kroz mene je samo sunula ogorčenost."Nemoj biti toliko razočaran, Richarde.""Ma nisam... Ja sam..."Sal je pružila ruku i stisnula mi šaku. "Još samo malo pa ćeš vidjeti daje ovo čarobno mjesto, dok god ga cijeniš kao takvo."Kimnuo sam glavom. "Oprosti, Sal. Nisam htio da izgleda da sam razočaran. Nisam razočaran. Mislim, ova zajednička zgrada i ona stabla vani... Zbilja divno." Nasmijao sam se. "Zbilja je to glupo. Ja sam, mislim, očekivao neku... ideologiju ili tako nešto. Smisao."Napravio sam stanku dok ne završim cigaretu. Sal nije napravila*, nikakav pokret kao da odlazi. "A oni ljudi s puškama u poljima s dopom?" Pitao sam i namjerno ugurao ugašen čik u džep. "Imaju li oni išta s vama?"Šalje otresla gavom."Jesu li oni gospodari droge?"

"Mislim da ti je to 'gospodari droge' malo patetično. Imam osjećaj da su vlasnici tih polja nekadašnji ribari s Ko Samuia, ali možda i griješim. Pojavili su se prije nekoliko godina i u velikoj mjeri zauzeli tu polovicu otoka. Mi sada ne možemo tamo.""A kako izbjegavaju vlasti morskog parka?"t "Kao i mi. Šute. A pola tih čuvara su njihovi, tako su sigurni daturističke barke neće ni blizu.""Ali oni znaju da ste vi ovdje.""Naravno da znaju, ali oni tu ne mogu ništa. A kako da nas prijave? Ako provale nas, provalit će i njih.""Znači, između vas nema zategnutosti?"Ruka joj je naglo krenula ka ogrlici od školjaka. "Oni se drže svoje polovice, mi se držimo naše" žustro je rekla, a onda naglo ustala i bezrazložnom pomnjom otresla prašinu sa suknje. "Richarde, dostarazgovora. Sada zbilja moram ići, a ti si još pod groznicom. Treba ti malo odmora."Nije mi se dalo protiviti i Sal je krenula van; majica joj je zadržala svjetlost svijeće malo duže negoli koža i suknja."Samo još jedno pitanje", doviknuo sam za njom pa se osvrnula. "Onaj čovjek u Bangkoku. Jesi ga poznavala?""Da," rekla je tiho, a onda opet krenula van."Tko je to bio?""Prijatelj.""Živio je tu?""To je bio prijatelj", ponovila je."Ali... OKJoš samo jedno pitanje."Sal se nije zaustavila i sada joj se vidjela samo majica kako poskakuje u mraku."Samo još jedno!""Sto?", doplovio mije njezin glas."Gdje je zahod?""Vani, druga koliba odavde, na kraju kampa."Ono sjajno srebro svjetla kroz zajedničku zgradu ponovno se pretvorilo u crnilo.IstraživanjeTaj zahod, mala koliba od bambusa na rubu čistine, bio je dobar primjer kako je kamp organiziran. U samoj kolibi nalazila se niska klupica s rupom veličine nogometne lopte kroz koju sam vidio kako teče voda -protoka od one skrenute struje sa slapa. Na krovu je bila prosiječena druga rupa da unutra pripusti ono malo svjetla što se filtriralo kroz svod odkrošanja.Sve u svemu, bilo je puno prihvatljivije od mnogih zahoda što ih čovjek zatječe po pozapadnjenom svijetu. Ipak, nije bilo toaletnog papira. Samo po sebi, to i nije bilo iznenađujuće, ali mislio sam da bi moglo biti nekog lišća ili takvo što. Umjesto toga je kraj vodenog kanala stajao plastičnivrč.Plastični vrčevi mogu se naći posvuda po provincijalnoj Aziji, a njihova svrha godinama me zbunjivala. Odbijam povjerovati da se Azijati baš brišu rukama - to je glupa pomisao - ali, osim za pranje prstiju, ne vidim kakvu drugu svrhu ima taj vrč. Siguran sam da se ne pljuskaju odozdo. Da ne govorimo o tome da je to neučinkovito, ali to bi napravilo i nevjerojatan nered, a oni svi izlaze s tih svojih prepiranja suhi kao dren.Od svih tajni Istoka, tu bi bilo najlakše otkriti, ali očito je da je ta privatna stvar obavijena velom zavjeta šutnje. Svojevremeno mi se na putu na jedan otočić uz obalu Luzona pridružio jedan prijatelj iz Manile. Jednog sam ga dana zatekao kako stoji na nasipu od blata i s očitom zabrinutošću bulji u močvara s mangrovom* . Kad sam ga pitao što mu je, divljački se

zajapurio, od čega mu je ona tamna put skroz poplavila, i pokazao komadiće toaletnog papira kako plutaju po vodi. Plima je nosila toaletni papir prema nekolicini kuća, a ono stoje imalo uslijediti njega je dovodilo do panike. Ne zbog razloga higijenskog, već što će to otkriti njegove zapadnjačke zahodske radnje - radnje koje će domaći ljudi smatrati neprihvatljivo odvratnima.Postiđen, domišljao se kako da zagazi u močvara i brzo pokupi komade papira i negdje ih sakrije.Problem smo uspjeli riješiti tako što smo kamenjem bombardirali vodu sve dok se papir nije razderao i potonuo. Dok smo se krišom šuljali s mjesta zločina, molio sam ga da mi opiše koja je alternativa prihvatljiva za domaće, ali mije odbio reći. Tu sam otkrivanju istine bio bliže nego ikad.Na sreću, sada sam morao samo pišati, pa sam tako sam sebe poštedio eksperimentiranja. Odlučio sam da, kad dođe vrijeme za krute tvari, klisnem u guštaru.Izišao sam iz zahoda i pošao nazad preko čistine. Još sam osjećao da sam pod blagom groznicom, ali nisam više htio ni sata provesti u udisanju onog zagušljivog zraka i buljenju u treperenje plamena svijeće. Zato sam produžio kraj zajedničke zgrade, s namjerom da malo istražujem. Nadao sam se također da ću naići na Etiennea i Francoise kojih nije bilo otkako sam se probudio. Pomislio sam da vjerojatno i oni istražuju.Na čistini sam izbrojao devet šatora i pet koliba, ne računajući tu i zajedničku zgradu. Šatori su se koristili samo za spavanje - pod šatorskim sam krilima primijetio naprtnjače i odjeću, a u jednom sam čak vidio Nintendo Gameboy - a svaka od koliba koristila se za neku namjenu. Osim zahoda, tu je bio prostor za kuhanje i pranje, pun pripadajućih stvari. Drage kolibe služile su kao skladišta. Jedna je sadržala tesarski alat, a draga nekoliko kutija hrane u limenkama. Pitao sam se stoga otkad postoji taj kamp. Sal je rekla da su se polja dopa pojavila prije nekoliko godina, iz čega proizlazi da su putnici bili tu bar neko vrijeme prije toga.Šatori, alat, hrana u limenkama, Nintendo. Što sam više saznavao, to sam se više divio. Stvar nije bila u tome koliko je kamp bio organiziran nego kako je organiziran. Nijedna od koliba nije se doimala novijom od ostalih. Šatorsku užad pridržavalo je kamenje, a kamenje je bilo uglavljeno u zemlju. Ništa nije izgledalo slučajno, sve je izgledalo proračunato: smišljeno nasuprot proisteklom.Dok sam švrljao po čistini, zavirivao pod šatorska krila i proučavao onaj svod od krošanja dok me nije zabolio vrat, osjećaj strahopoštovanja mogao se usporediti samo s osjećajem frustracije. U glavi su mi navirala pitanja, a svako od njih izazivalo je drago. Donekle je bilo jasno da je ljudima koji su opremili kamp bilo nužno da imaju barku. To je upućivalo na pomoć Tajlanđana, što je opet upućivalo na određene Tajlanđane. Onaj muljator s Ko Samuija mogao je kršiti propise i puštati putnicima s naprtnjačama da na otoku usred morskog parka ostanu i dvije noći, ali teže gaje bilo zamisliti kako prevozi korpe hrane i tesarskog alata.Jednako sam tako smatrao čudnim što je kamp tako pust. Bilo je očito da može opslužiti velik broj ljudi, a u nekoliko mi se navrata učinilo da u blizini čujem glasove, ali se nitko nije pojavljivao.Nakon nekog vremena postao sam svjestan tišine i povremenih udaljenih glasova. Isprva sam osjećao malu osamljenost i samosažalnost. Mislio sam da me Sal nije smjela ostaviti onako samog, naročito zato što sam bolestan i što sam nov u kampu. A valjda su mi i Etienne i Francoise trebali biti neki prijatelji. Smiju li se prijatelji ići provoditi dok nisu sigurni jesam li OK?A osamljenost se ubrzo pretvorila u paranoju. Ustanovio sam da sam se pokrenuo kad sam začuo glasove, mukotrpno povlačenje nogama po tlu zvučalo mi je neobično glasno, a sam sam sebe uhvatio kako se ponašam afektivno nepovezano, što je bilo upućeno očima koje sam pretpostavljao da me promatraju iz drveća. I to što Etiennea i Francoise nije bilo tu postalo mi je razlogom za brigu.

Dijelom je to možda imalo veze s mojom groznicom ili je to bila normalna reakcija u nenormalnim okolnostima. Kako bilo, ona me jezovita tišina potpuno izludila. Zaključio sam da svakako moram otići s čistine. Vratio sam se u zajedničku zgradu po cigarete i neku obuću, ali čim sam vidio onu dugačku aveniju od sjene koja je ležala između vrata i mog kreveta osvijetljenog svijećom, predomislio sam se.S čistine je vodilo nekoliko puteljaka. Odabrao sam najbliži.Na sreću, puteljak što sam ga odabrao vodio je ravno na žal. Pijesak mi je bio prevruć za bosa stopala, pa sam do obale morao trčati, a pošto sam napravio mentalnu zabilješku s kojeg sam to mjesta izišao iz šume, bacio sam mentalni novčić i krenuo.Izlazak iz klaustrofobične pećine od stabala smirio me. Sada me, dok sam hodao po plićaku, zbunjivalo mnoštvo stvari.Kad sam bio na slapu, onaj veliki krug granitnih stijena što sam ga vidio priječio je silazak, ali sada je priječio uspon. Jedva da bi i kakva tamnica bila izgrađena sa strasnijim zidovima, ali o ovom je mjestu bilo teško misliti kao o nečemu nalik tamnici. Uz ljepotu lagune javljao se i osjećaj da stijene čine zaštitu - zidine nekog obrnutog zamka, uronjenog umjesto izdignutog. Sal mi nije odavala utisak da se osjeća naročito ugroženom od onih uzgajivača dopa, ali me je ipak tješilo znanje da te stijene leže između njih i mene.Sama laguna bila je gotovo savršeno odvojena i od kopna i od mora. Po mojoj procjeni imala je preko kilometra u promjeru, iako se ne bih oslanjao na točnost te pretpostavke. Sada kad sam stijenama bio bliže s morske strane negoli sa strane slapa, bio sam u stanju odrediti i izgled naličjastijena kakav nisam ranije vidio. Duž obalne crte nalazile su se duplje i pećine. Činilo se kao da su se duboko prožele u stijenu - možda dovoljno duboko za prolaz kakve manje barke. More je bilo načičkano stijenama koje su stršale i koje su bile glatke na mjestima gdje su ih oplahivali valovi, a stoljeća tropskih kiša poravnale su ih kao ploče.Spustio sam se nekoliko stotina metara niz žal, a onda sam opazio neke prilike kako se prskaju oko jedne povelike stijene. Bizarno je, ali prva mi je pomisao bila da se radi o morževima, pa sam tek potom shvatio da je nemoguće da na Tajlandu ima morževa. A onda, promotrivši pomnije, shvatio sam da su to ljudi. Napokon sam naišao na nekoga.Potisnuo sam potrebu da ih zovem, iz nikakva drugog razloga do neodređenog isntinkta da budem oprezan. Umjesto da ih zovnem, pretrčao sam preko pijeska do ruba raslinja gdje ću moći sjesti u sjenu i pričekati dok se ti kupači ne vrate. Tamo sam zatekao tragove stopala, majice i, na moju radost, otvorenu kutiju Maribora. Nakon jedne milisekunde premišljanja ukrao sam jednu.Zadovoljan u tom trenutku, otpuhivao sam kolutove dima u nepokretan zrak i otkrio da se kolutovi, kad prolebde nad žalom naglo uzdižu i bez razlaganja nestaju u palminu lišću koje se nadvijalo odozgo. Trebalo mi je nekoliko uzrujanih dimova da shvatim daje to zbog vreline koja se dizala sa suncem spržena pijeska.I kupači su me manje zbunjivali. Lovili su kopljem ribu. Svako malo svi bi izlazili iz mora, pa se pomno zagledavali u vodu oko sebe s podignutim kopljima. Koplja su svi bacali u isti čas, potom zaranjali, malo pljuskali po vodi, pa ponavljali postupak. Čini se da su nalovili mnogo ribe.ExocetNeutraliziran vlažnom kosom i potamnjelom kožom, svaki je od onih šest plivača izgledao kao karbonski preslik drugog. Etiennea i Francoise nisam prepoznao sve dok nisu prešli preko vrelog pijeska i položili ulov.Nešto me nagnalo da se pokolebam i ne istupim iza pojasa raslinja. Bilo mi je čudno vidjeti moje suputničke drugove u tako prijateljskim odnosima s drugim plivačima. Svi su se smijali i jedni druge zvali po imenu. Po tome sam shvatio koliko sam dugo bio izvan svega, prespavavši prvu noć i dan u kampu. A onda, kad sam istupio van, nitko me iz skupine nije ni

primijetio. Morao sam tako prostajati nekoliko trenutaka, s cerekom zamrznutim na licu, i pričekati da netko od njih digne pogled.Na koncu, ne znajući što drugo da učinim, zakašljao sam se. Šest se glava okrenulo kao jedna."Hej", rekao sam nesigurno. Šutnja. Francoise se blago namrštila, kao da me nije sasvim mogla odrediti. A onda se Etienneovo lice razvuklo u golem osmijeh."Richarde! Bolje ti je!" Bacio se na mene i zagrlio me. "Hej, svi", rekao je i, čvrsto me stežući jednom mokrom rukom, izveo širok pokret drugom."Ovo je naš prijatelj koji se razbolio.""Hej, Richarde", oglasili su se plivači u zboru."Haj..."Etienne me opet zagrlio. "Tako sam sretan što ti je bolje!""I ja sam sretan."Pogledao sam preko Etienneova ramena Francoise. I dalje je stajala u skupini, a ja sam joj se nasmiješio. Uzvratila mi je osmijeh, ali nekako nategnuto. Ili znalački. Odjednom sam se počeo pitati kakve sam joj stvari možda izlanuo u onom deliričnom stanju.Kao da me hoće još više uspaničiti, prišla mi je i blago mi prešla dlanom preko ruke. "Drago mi je vidjeti da si bolje, Richarde", rekla je ravnodušno i, kad sam zaustio da joj odgovorim, okrenula se i otišla."Uhvatio sam ribu!", rekao je Etienne. "Prvi put lovim, a uhvatio sam baš veliku ribetinu!" Pokazao je na ulov. "Vidiš ovu veliku plavu?""Aha", odgovorio sam, tek ga napola slušajući jer su mi u glavu nahrupile hladne misli."E taje moja!"Upoznao sam se s ostalim plivačima.Moshe je bio jedan visoki Izraelac koji je imao osmijeh od uha do uha. Služio se njime kao što se luđak služi puškom, razbacivao ga je oko sebe zabrinjavajućom nepredvidivošću. Na zvuk smijeha instinktivno sam zatreptao, kao da sam začuo čekić kako tuče po opeki ili metalu. Razgovor mi je bio zapriječen jer sam ga morao gledati kroz stroboskopski efekt drhtavih mi očiju.Bile su tu i neke dvije nabusite Jugoslavenke, čjijajmena nikada .neću moći izgovoriti, a kamoli hapišafiTkoje su se jako prčile što su iz Sarajeva. Rekle sur "Mi smo• iz Sarajeva", a onda značajno zastale kao da očekuju da padnem u nesvijest ili da im čestitam. —.Onda je tu još bio Gregorio. Gregorio mi je istog časa bio topao. Imao je ljupko lice i blago je šuškao u govoru na latino-način, a kad smo se upoznali, rekao mi je: "Drago mi je thto thmo the upothnali." Onda je prije nego smo se rukovali otro ruku o majicu i dodao: "Thvima nam je drago."Nikako se ne mogu prisjetiti jedne stvari što mi ju je Etienne rekao dok smo se vraćali hodajući po plićaku. Sjećam se da mi je pričao o svemu što sam preskočio dok sam spavao, a menije ostala slika njega kako ljuljuška svoj ulov od čega mu po prsima ostaju srebrne ljuske, ali sve drago mi je bijelo. Bila je to mjera onome koliko sam bio uznemiren zbog svega što sam možda izrekao Francoise.Shvatio sam da moram saznati istinu jer ću inače zbog toga izludjeti. Francoise je hodala nekoliko koračaj a iza skupine, pa sam i ja zaostao za Etienneom hineći da sam zapeo na neku zanimljivu školjku. No čim sam to izveo, ona je ubrzala korak. Kad sam se poravnao s njom, činilo se daje opet namjerno zaostala.Činilo se. Nemoguće mije bilo reći. Kad je usporila, tobože da joj je pažnju privuklo nešto u drveću, ali to je vjerojatno bilo nešto još manje istinito od mog zanimanja za onu školjku.Sada mi je bilo dosta. Do tog trenutka bio sam siguran da su moje sumnje ispravne i racionalne, odnosno odlučio sam da stvari razjasnim bez odlaganja.Kad sam naredni put izveo zastoj, uhvatio sam je za ruku.

"Francoise", zapitao sam je dok sam nastojao pronaći pravu ravnotežu između krutosti i nehajnosti, "zbiva li se nešto čudno?""Čudno?", odgovorila je razrogačenih očiju. "Sad, čuj, sve je ovdje čudnovato. Naravno, još se nisam naviknula.""Ne, nisam mislio to... Gledaj, možda to ima veze sa mnom, ali imam osjećaj da se između nas događa nešto čudno.""Nas?""Između tebe i mene", rekao sam i istog se časa zacrvenio. Zakašljao sam se i upro pogled u zemlju. "Mislim, dok sam bio bolestan, možda sam ti rekao nešto što...""O." Pogledala me. "Čega te strah da si rekao?""Ne znam, što sam rekao. Tebe pitam.""Znam. A ja tebe pitam čega se bojiš da si rekao?"Jebiga, pomislio sam. Previti od početka."Ničega. Ne bojim se da sam išta rekao?""Onda...?""Onda, ne znam. Samo mi se čini da se ti čudno ponašaš. Možda mi se samo čini. Ma zaboravi"Francoise je zastala. "OK", rekla je. Ostali dio skupine već nam se podosta udaljio. "Richarde, pusti da ti kažem. Tebe brine jesi li mi rekao da me voliš, ne?""Molim?", uzviknuo sam, trenutačno pogođen njezinom surovošću sličnom exocetu* . Napokon sam pribrao duh i progovorio tihim glasom: "Isuse, Francoise! Naravno da ne!""Richarde...""Mislim, to je smiješno.""Richarde, molim te. Nije smiješno. Toga si se plašio.""Ma ne. Uopće. Ja sam...""Richarde!"Zastao sam. Zurila je ravno u mene. "Da", rekao sam joj polako. "Toga sam se plašio."Uzdahnula je."Francoise", počeo sam, ali me prekinula.* Exocet - krstareći projektil kraćeg dometa, koristi se u ratovanju na moru; inače; leteća riba. (op.prev.)"To nema veze, Richarde. To je zbog groznice, a u groznici ljudi mogu reći čudne stvari, ne? Stvari koje i ne misle. A ti se bojiš jesi li rekao nešto čudno. To ništa ne znači. Ja to razumijem.""Ne ljutiš se?""Naravno da se ne ljutim.""A... Jesam li rekao nešto? Nešto takvo?""Nisi.""Zbilja?"Okrenula je pogled. "Zbilja. Divno je od tebe što te to toliko brine, ali nije to ništa. Nemoj više na to misliti." Onda je pokazala prema drugima koji su sada već bili kojih dvadesetak metara niže niz žal. "Hajde. Moramo ići.""OK", tiho sam rekao."OK."Priključili smo se skupini, a da nitko od nas nije progovorio. Francoise je otišla do Etiennea i počela s njime čavrljati na francuskom, a ja sam hodao malo po strani drugih. Kad smo se približili skretanju s žala prema kampu, plaho mi se pridružio Gregorio."Osjećaš se kao novi dečko u školi?""O, ovaj... Pomalo da.""Naravno, prvi dani su uvijek teški, ali ne brini. Ti ćeš brzo naći prijatelje, Richarde."

Nasmiješio sam se. To kako je naglasio 'ti' zazvučalo je osobno, kao da je mislio da u meni ima nešto posebno zbog čega mi je lako naći prijatelje. Znam daje to samo bio način na koji je on govorio engleski, ali mi je svejedno od toga bilo bolje.Čovječe, game overZa vrijeme dok smo bili na žalu kamp se već popunio ljudima. Kroz ulaz u zjedničku zgradu vidio sam Bugsa i Sal kako razgovaraju s jednom skupinom u kojoj su svi nosili užad. Neki debeli momak bavio se čišćenjem riba ispred kolibe-kuhinje i slagao ispražnjena tijela u gomilu na neke široke listove, a iznutrice praznio u plastični kabao sav umrljan krvlju. Kraj njega je bila neka djevojka koja je puhala u vatru i krijepila je potpalom.Središte čistine izgledalo je kao žarišno mjesto. Većina ljudi je i bila tamo, jednostavno su se vrzmali i pričali. Skroz na drugoj strani jedna je djevojka pažljivo po šatorskoj užadi vješala mokru odjeću.Gregorio je bio u pravu. Zbilja sam se osjećao kao novi dečko u školi. Gledao sam čistinu kao daje u pitanju školsko igralište na kojem sam se našao za vrijeme odmora svog prvog dana i pitao sam se kakve sve podjele i hijerarhije trebam upoznati i koja će od tih trideset i nešto lica na koncu ispasti prijateljska.Jedno je lice stršalo. Pripadalo je nekom crnom momku koji je sjedio sam, leđima uz skladišnu kolibu. Imao je svojih dvadeset, glava mu je bila obrijana, a oči su mu bile čvrsto uperene u malu sivu kutijicu što ju je držao u rukama - Nintendo Gameboy što sam ga ranije vidio.Etienne i Francoise išli su za Mosheom da odlože svoj ulov kod onih što su ribama čistili utrobe. Zamalo sam krenuo za njim. Atmosfera školskog dvorišta kazivala mi je da se držim ljudi koje znam, ali mi je pogled opet pao na momka s Nintedoom. Njegovo se lice odjednom zgužvalo i kroz sav onaj žagor čuo sam ga gdje kaže: "Game over."Kročio sam prema njemu.Jednom sam negdje pročitao da je "OK" riječ koju razumije najviše ljudi na svijetu, a za njom "Coke" kao u coli. Mislim da bi istraživanje trebalo iznova provesti, s time da ovaj put ispitaju "Game Over" *.Game over je za mene najdraža stvar u vezi s igranjem video-igara. Zapravo, moram to ublažiti. Meni je zapravo najdraži onaj djelić sekunde prije "Game Over".Streetfighter II - stara, ali dobra - u kojoj Leo vodi Ryua. Ryu je njegov najbolji lik jer je dobar u svemu - sjajni obrambeni potezi, prilično brz, a kad zavalja u napad, onda je nezaustavljiv. Theo vodi Blanku. Blanka je brži od Ryua, ali on je dobar samo u napadu. Način da se pobijedi s Blankom jest da frontalno nasrneš na protivnika i ne popuštaš. Udarac u letu, nožno košenje, udarac iz okreta, grizenje glave. Potpuno ga zbuniš i pokoriš.Obojici igrača prazni se energetski stupac. Još jedan udarac i obojica su gotovi, pa su obojica oprezni. Povlače se u suprotne krajeve zaslona i čekaju da onaj drugi načini prvi potez. Leo preuzima inicijativu. Šalje vatrenu kuglu da prisili Lea na blokadu, a onda skače za udarac nogom u letu da otkine Blanki glavu. Ali dok leti kroz zrak čuje meko tapkanje. Theo tapka po dugmetu za udarac na svom kontrolnom padu* . Puni svoju električnu obranu, pa u trenutku kad dođe do kontakta između Rvuove noge dotakne Blankinu glavu, Ryu je taj koji pada jer mu kroz ustroj udara napon od 10 000 volta.To je onaj djelić sekunde prije "Game Over".Theo je začuo šumove. Zna da je najebo. Još samo ima vremena da izvali: "Nazdravlje", a onda Ryu bukne i natraške odleti na drugu stranu zaslona, plamti kao božićnje stabalce, pougljenjeni kostur. Nazdravlje.Onaj djelić sekunde jest trenutak u kojem shvaćaš da ćeš začas umrijeti. Razni ljudi na njega različito reagiraju. Neki psuju i bjesne. Neki samo uzdahnu i zagrcnu se. Kroz dvanaest godina moje ovisnosti o videoigrama naslušao sam se svakojakih krikova.

Siguran sam da taj trenutak omogućuje rijedak uvid u način na koji ljudi reagiraju trenutak prije nego će zaista umrijeti. Igre zadiru u nešto čisto, što nadilazi svaku himbu. Dok Leo osluškuje tapkanje, izvaljuje "Nazdravlje". Izgovara to brzo, s rezignacijom i razumijevanjem. Mislim da bi, da vozi po Ml* i ugleda automobil kako skreće na njegovu stranu, reagirao na isti način.Game over — svršetak igre. (op.prev.)Pad (čit.: ped) - panel koji predstavlja nadomjestak za standardni joystick i tipkovnicu, (op.prev.) Ml, skraćenica za Motorway 1 - glavna prometnica koja iz sjevernog LondonaŠto se mene tiče, ja sam onaj koji pobjesni. Uzimam jovpad i bacam ga na pod, stisnutih očiju, zabačene glave, iz usta sipam bujicu psovki.Prije nekoliko godina imao sam igru koja se zvala Alien 3. Imala je sjajne osobine. Kad potrošiš sve svoje živote, dobivaš fotografski realnu sliku Aliena kojem iz ralja kaplje slina, a digitalizirani ti glas bljune: "Čovječe, Game Over."Zbilja sam to volio."Haj", rekao sam mu.Momak je digao pogled. "Haj.""Koliko si crta napravio?""Jedan četiri četiri.""O-ho. Prilično dobro.""Mogu ijedan sedam sedam.""Jedan sedam sedam?"Kimnuo je glavom. "A ti?""Uh, najbolje mi je stopedeset."Opet je kimnuo glavom. "Ti si jedan od ona tri FNG-a, a?""Da.""Odakle si?""Iz Londona.""I ja. Hoćeš odigrati jednu?""Naravno.""OK". Pokazao mi je na prašinu. "Privuci stolac."ŽIVOT NA ŽALUSuživljavanje, rižaPrije nekoliko godina prolazio sam kroz proces prekida sa svojom prvom ozbiljnijom djevojkom. Otišla je na ljetovanje u Grčku, a kad se vratila rekla mi je da je imala malu ljetnu romansu s jednim Belgijancem. To samo po sebi nije bilo odveć strašno, ali se po svoj prilici dotični momak trebao uskoro pojaviti u Londonu na kojih šest tjedana. Nakon tri paklenska dana i noći zaključio sam da se opasno priližavam tome da izgubim glavu. Sjeo sam na motor i odvezao se do očeva stana i emocionalno ga ucijenio da mi posudi novca koliko mije dovoljno da odem iz zemlje.Na tom sam putovanju naučio nešto važno. Bijeg kroz putovanje djeluje. Gotovo istog časa kad sam registrirao kartu za svoj let, život u Engleskoj počeo mi je izgledati besmislenim. Upalila su se svjetla da zavežemo sigurnosne pojasove, a s njima su se ugasili problemi. Slomljena doručja zauzela su prednost nad slomljenim srcima. A kad se zrakoplov našao u letu, zaboravio sam da Engleska uopće i postoji.Na koncu tog prvog dana, dok sam onako vršljao po čistini, zapravo se nisam raspitivao niti o jednoj jedincatoj stvari u vezi sa žalom.Riža: više od tridesetoro ljudi u dva objeda dnevno jede rižu. Rižina polja zahtijevaju hektare ravne, navodnjene zemlje koju mi jednostavno nismo imali, pa mi je bilo jasno da je mi ne možemo uzgajati. Da se nije pojavila stvar s Vožnjom po rižu, možda nikada ne bih saznao odakle nam. Pustio bih da to pitanje, neobjašnjeno, ostane po strani.

Prilagodba: već smo od prvog dana počeli raditi. Svatko nas je znao po imenu, a krevete su nam dodijelili u zajedničkoj zgradi. Osjećao sam se kao da tu živim čitav život.Zbilo se isto kao kad sam onda putovao avionom, pamćenje mi se počelo isključivati. Ko Samui se pretvorio u neko maglovito, snovito mjesto, a Bangkok je postao tek nešto više od puke riječi. Sjećam se da mi je negdje trećega ili četvrtog dana palo na pamet da bi se uskoro mogli pojaviti Zeph i Sammy i pitao sam se kako će ljudi reagirati. Onda sam ustanovio da se ne mogu sasvim sjetiti Zephova i Sammvjeva lica. Nekoliko dana potom zaboravio sam i na to da bi se oni uopće i mogli pojaviti.Postoji jedna izreka: u posve modru svijetu boje ne postoje. Za mene to ima mnogo smisla. Ako se nešto čini čudnim, pitaš; ali ako je vanjski svijet predalek da bi ga uzeo za usporedbu, onda više ništa ne izgleda čudno.I zbog čega bih ja uopće išta pitao? Osobna suživljavanja bila su najprirodnija stvar na svijetu. Pa to radim otkad sam putnik. Još jedna izreka: kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljani. Među deset zapovijedi za putnike, to je zapovijed broj jedan. Nećeš valjda ući u Hindu hram i reći: "Zašto vi obožavate krave?" Pogledaš oko sebe, promisliš, prilagodiš se, prihvatiš.Suživljavanje i riža. Bile su to naprosto stvari koje treba prihvatiti -novo obličje novog života. Ali čak ni sada ja ne postavljam pravo pitanje.Nema veze zbog čega mi se bilo lako suživjeti u život na žalu. Pitanje je zastoje život na žalu tako lako mogao asimilirati mene.Cijela prva dva do tri tjedna u glavi sam imao jednu pjesmu koje se nisam mogao riješiti. Ustvari, nije to čak bila ni pjesma. Svega nekoliko stihova. Ne znam čak ni ime te pjesme, ali pretpostavljam da se zvala "Život na ulici" jer su one jedine riječi kojih sam se mogao sjetiti išle: "Život na ulici, to je jedini život koji poznajem, život na ulici, da, da-da da da da da-da-da." Osim što sam ja umjesto "Život na ulici" pjevao: "Život na žalu", nisam mogao drugo nego da taj djelić neprekidno ponavljam.To je izluđivalo Keatvja. Govorio bi mi: "Richarde, prestani već jednom pjevati tu pjesmu, jebo ga bog.", a ja nisam imao što nego samo slegnuti ramenima i reći: "Keaty, ne mogu je izbiti iz glave." Onda bih se napregnuo da je neko vrijeme ne pjevam, ali bih nekoliko sati kasnije opet zapjevao i protiv svoje namjere. A shvatio bih da sam opet počeo kad bi se Keaty lupio po čelu i prosiktao: "Pa molio sam te da ne pjevaš tu pjesmu, jebo ga bog! Isuse, Richarde!" Onda bih opet slegnuo ramenima.Naposljetku sam navukao Keatvja da i on počne pjevati, a kad je to primijetio, rekao je: "Aaargh!" i cijeli mi dan nije dao da igram njegov Nintendo.'Ku noć, IviceNavika se brzo razvijala.Budio sam se oko sedam, sedam i trideset, a onda se upućivao ravno na žal s Etienneom i Keatvjem. Francoise najčešće nije išla na plivanje jer joj je bilo prevelika muka da svakodnevno iz kose čisti sol, ali katkada bi pošla. Potom bismo se vraćali u kamp da se u kolibi s tušem isperemo u slatkoj vodi.Doručak je bio u osam. Svakoga bi dana momčad iz kuhinje kuhala gomile riže, a svima drugima je bilo na volju da se snađu s drugim stvarima. Većina ih je uzimala samu rižu, ali neki bi se malo pomučili da skuhaju malo ribe i povrća. Ja se time nisam zamarao. Prva tri dana miješali smo one naše Magi-okruglice s malo brašna, ali kad su se okruglice potrošile, prebacili smo se na rižu.Nakon doručka ljudi bi se počeli razilaziti. Jutra su bila za rad i svatko je imao neki posao. Do devet kamp bi uvijek već bio prazan.Postojala su četiri glavna područja rada: ribolov, vrtlarstvo, kuhanje, tesarstvo.Etienne, Francoise i ja bili smo u ribolovnoj jedinici. Prije nego što smo mi došli ribarilo se u dvije skupine, ali zbog nas su sada bile tri. Gregorio i mi činili smo jednu skupinu, Moshe i one dvije Jugoslavenke činili su drugu, a u posljednjoj je bila gomila momaka iz Švedske. Oni

su svoj ribolov shvaćali vrlo ozbiljno i svakoga su dana plivali kroz pećine u hridima i izlazili na otvoreno more. Ponekad bi se vraćali s ribom velikom kao noga i svi bi im se divili.Što se rada tiče, imao sam sreće. Da Etienne i Francoise nisu onog prvog dana dragovoljno išli na ribe, ne bismo sreli Gregorija, a ja bih svršio u vrtlarskoj jedinici. Keaty je bio u toj vrtlarskoj jedinici i stalno se zbog toga žalio. Na posao je morao svojih pola sata dalje od čistine, gore kraj slapa. Vođa vrtlara bio je Jean, ratarski sin iz jugozapadne Fracuske koji je . _ i:_____šakom. Problem je bio u tome što je, kad si jednom prihvatio neki posao, kasnije bilo vrlo teško mijenjati. Nije da su postajala neka pravila, ali svi su radili u skupinama, pa si tako, ako mijenjaš posao, morao prekidati s jednom skupinom i uvaljivati se u drugu.Da nisam bio ribar, vjerojatno bih se nastojao ubaciti među tesare. Ono troje kuhara, ne samo što su paklenski rintali svakodnevno kuhajući ručak za tridesetoro ljudi, već su i stalno oko sebe odavali onaj potmuli miris po ribljim iznutricama. Glavni kuhar, čiji je nadimak bio Nehygienix, u svom je šatoru imao svoje privatno skladište sapuna. Izgleda da je trošio komad tjedno, ali mu to nije pomagalo.Tesare je predvodio Bugs. Bugs je bio dečko od Sal, a i inače je bio tesar po zanimanju. On je bio odgovoran za zajedničku kuću i sve kolibe, a i ona zamisao da se povezu grane kako bi se napravio svod od krošanja bila je njegova. Prema načinu na koji su mu se ljudi obraćali bilo je jasno da Bugsa veoma štuju. Bilo je to dijelom zbog toga što su svi ovisili o stvarima što ih je on napravio, ali i zbog toga stoje bio dečko od Sal.Ako je postojao vođa, onda je to bila Sal. Kad bi ona govorila, ostali su slušali. Dane je provodila u lutanju oko lagune, obilazila radne jedinice i vodila računa da stvari teku glatko. U početku je posvetila mnogo vremena da bude sigurna jesmo li se mi smjestili OK, i često nam se pridruživala kad smo plivali do onog stijenja, ali čini se daje već nakon prvih tjedan dana bila zadovoljna, pa smo je za radnog vremena rijetko viđali.Jedino biće koje nije imalo jasno određenu radnu jedinicu bio je Jed. Dane je provodio sam i redovito je prvi izjutra odlazio i posljednji se vraćao. Keaty je rekao da Jed puno vremena provodi u blizini slapa i iznad stijena. A svako malo nestajao je i noći provodio negdje na otoku. Kad bi se ponovno pojavljivao, uvijek je donosio svježu travu, očito pokupljenu na poljima dopa.Oko pola tri ljudi bi se počinjali vraćati u kamp. Kuhinjska momčad i ribari uvijek su bili prvi, da bi se hrana mogla pripremiti. Potom bi stizala vrtlarska jedinica sa svojim povrćem i voćem, a oko tri čistina bi opet bila puna.Doručak i ručak bili su jedini objedi preko dana. Više nam nije ni trebalo. Ručak je bio oko četiri, a ljudi su na spavanje obično išli oko devet. Nije se imalo mnogo što raditi nakon što padne mrak, osim da se ušlagiraš. Preko noći logorske vatre nisu bile dopuštene jer je plamen odveć uočljiv za niskoleteće avione, čak i kroz onaj svod od krošanja. Pojavljivalo se tuda mnogo niskoletećih aviona koji su letjeli tamo i nazad s prirodnog uzletišta na Ko Samuiju.Ne računajući one što su spavali u šatorima, svi ostali su spavali u zajedničkoj zgradi. Trebalo mije neko vrijeme da se priviknem na spavanje s dvadeset]ednom drugom osobom, ali ubrzo sam u tome počeo uživati. U zajedničkoj zgradi vladao je čudnovat osjećaj bliskosti koji Keaty i drugi u šatorima nisu mogli imati. Postojao je tu i mali ritual. Nije se odvijao svake noći, ali se ipak zbivao često i svaki put me nasmijavao.Izvorište tog rituala bila je TV-serija JValtonovi. Na kraju svake epizode vidjela se snimka kuće Waltonovih i čulo bi se kako jedni drugima govore laku noć.A u zajedničkoj zgradi to je išlo ovako.Samo što bi ljudi počeli drijemati, neki bi pospan glas tko zna odakle rekao: '"Ku noć, Ivice." Onda bi nastupila stanka u kojoj smo svi iščekivali šlagvort koji treba pokupiti i naposljetku bi se čulo kako netko govori: '"Ku noć, Frankie", ili Sal, ili Gregorio, ili Bugs, ili bilo tko

kome bi poželjeli reći laku noć. A onda bi ta imenovana osoba morala reći laku noć nekome drugome i to bi išlo tako po cijeloj zajedničkoj zgradi sve dok svako ime ne bude spomenuto.Igru je mogao započeti bilo tko i nije bilo nikakva redoslijeda dozivanja imena. Kad bi preostalo samo nekoliko imena, bilo bi se teško prisjetiti tko je već bio spomenut, a tko ne, ali to je bio dio igre. Ako se zajebeš, provalilo bi se glasno izrugivanje i pretjerano uzdisanje sve dok ne pogodiš.Premda je taj ritual zapravo bio drek na šibici, s druge strane baš i nije. Nikada nijedno ime nije preskočeno, a od same prve večeri čulo se kako su uključena i imena Etienne, Francoise i moje.Najljepša je stvar bila u tome da si čuo svoje ime, ali nisi mogao prepoznati glas. Meni je uvijek bilo utješno što netko neočekivano bira mene. Tonuo bih u san pitajući se tko bi to mogao biti i koga ću ja odabrati za slijedeći put.NegativUjutro moje četvrte nedjelje, čitav je kamp izišao na žal. Nedjeljom se nije radilo.Bila je oseka, pa je pijesak između mora i pojasa raslinja bio petnaestak metara. Sal je organizirala veliku nogometnu utakmicu u kojoj su sudjelovali baš svi osim Mene i Keatvja. Nas smo dvojica sjedili na jednoj stijeni i osluškivali usklike igrača koji su stizali preko vode. Dijelili smo ne samo zanimanje za video-igre već i ravnodušnost prema nogometu.Odjednom mi je kraj noge zabjelasao komad srebra. "Imam te!", promrmljao sam kao hitnuvši zamišljeno koplje na ribu, na što se Keaty namrgodio."Lak život.""Ribolov?""Ribolov."Kimnuo sam glavom. Ribolov jest bio lak. Bio sam mislio da kao meki gradski Zapadnjak neću biti u stanju ovladati tako drevnom vještinom, ali zapravo je bilo jednostavno kao piti vodu. Samo je trebalo stajati na stijeni, pričekati da ti dopliva riba u prolazu, a onda je natakneš. Štos je bio u trzaju iz zgloba, kao kad bacaš frisbee. U načinu kako koplje u vrtnji sune u vodu, a da ne izgubi moment sile.Keaty je prešao rukom po glavi. Nije se brijao otkako sam došao pa mu je sada tjeme bilo pokriveno četrnaestodnevnom kostrijeti."Znaš u čemu je stvar", rekao je."Mmm?""U vrućini. Kad loviš ribu, u svakom se trenutku možeš osvježiti, a tamo u vrtu samo se kuhaš.""A slap?""Deset minuta do njega. Odeš tamo, okupaš se, a čim se vratiš već ti je opet vruće.""Jesam, jučer. Rekla je da se mogu prebaciti ako nađem nekoga tko bi se htio mijenjati sa mnom, ali tko bi išao raditi u vrtlarskoj jedinici.""Jean.""Da. Jean bi", uzdahnuo je Keaty. "Jean Florette, da mu pička materina.""Jean le Šporet", rekao sam i nasmijao se.Sa žala se provalilo klicanje. Pokazalo se da je Etienne dao gol. Jurcao je uzdignute ruke ukrug, a Bugs, kapetan druge strane, derao se na svog golmana. Ugledao sam Francoise gore u drveću. Sjedila je s malom skupinom gledatelja, pljeskala.Ustao sam. "Bi li plivao?""Vrijedi.""Možemo otplivati preko do koralja. Zapravo ih još nisam išao vidjeti. A namjeravao sam.""Odlično, ali hajdemo prvo po Gregovu masku. Nema svrhe da roniš kod koralja bez maske."Bacio sam kratak pogled prema žalu. Opet su počeli igrati. Bugs je imao loptu i krivudao je po pijesku nastojeći popraviti manjak golova, a Etienne gaje uporno pratio.

"Hoćeš ti po nju? Čekam te tu.""OK."Keaty se otisnuo od stijene. Nekoliko je zamaha izveo pod vodom, a ja sam pratio njegov obris uz dno sve dok mi se nije izgubio iz vida. Napokon je izronio na impresivnoj udaljenosti."Donijet ću i malo trave", doviknuo mije.Dao sam mu znak uzdignutim palcem, a on na to ponovno zaroni.Okrenuo sam se od žala prema onim hridima što su se nadvijale s morske strane. Tražio sam jedan procijep u stijeni na koji me Gregorio uputio nekoliko dana ranije. Prema njemu, najspektakularniji koraljni vrtovi leže točno ispod njega.Isprva sam bio zbunjen. Bio sam siguran da tražim na pravom mjestu. Gregorio mi je pokazao taj procijep tako što mi je rekao da slijedim crtu od stijena u vodi koja se protezala preko lagune kao kamena staza. Samo, stijene su i dalje bile tu, a pukotina je nestala.A onda sam je opet pronašao. Gregorio mi je to mjesto pokazao kasno poslijepodne. Hridi su tada bile u potpunoj sjeni, pa je procijep bio taman. Ali sada, obasjani niskim jutarnjim suncem nazubljeni rubovi pukotine blještavo su sjali na podlozi od crnog granita."Kao negativ", rekao sam glasno i nasmijao se svojoj pogrešci.Usred nogometne utakmice opet se prolomilo kliktanje. Bugsov tim

KoraljiNakrcan s dva kamena u obliku grejpfruta potonuo sam ravno do dna i prekriženih nogu sjeo na pijesak. Kamenove sam stavio u krilo da me uzgon ne potjera gore.Okruživali su me prudovi od koralja, pagode svijetlih boja koje su se u tim tropskim vodama neprekidno rastakale i razgrađivale. Uvlačili su se u svoje lepeze, zbog nečega su ustuknjivali u mojoj nazočnosti. Gotovo neopazljivi - blago mreškanje svjetla koje se širilo preko boja. Pogledao sam malo pomnije i pokušao odrediti taj čudnovat efekt, ali samo što bi se promjena odigrala, koralji bi izgledali nimalo drukčije nego netom prije.Ispred mene je ležalo neko čudnovato stvorenje. Njegovo mi je ime sijevnulo u glavi - morski krastavac - ali samo po tome što sam ranije čuo da nešto takvo doista postoji. Koliko znam, to nije mogao biti morski šućur. Biće je imalo tek nešto više od tridesetak centimetra, debljine moje ruke, a na dijelu bližem meni imalo je gnjezdašce tananih pipaka. Otrgnuo sam jedan prst s koraljne lepeze i upotrijebio ga za ispitivačko bockanje. Krastavac se nije pomaknuo niti se povukao pa sam ga, osokoljen, dodirnuo vlastitim prstom. Najmekša stvar koju sam ikada dotaknuo. Svilasto mu je tijelo odalo tek najpukiji oćut otpora, pa sam povukao ruku da mu ne prokinem kožu."Sve zanimljivije", pomislio sam sa smiješkom. Ošamućivalo me zadržavanje daha. Po krvi što mi je tukla u ušima i sve većem pritisku u plućima, znao sam da mi je ostalo još samo dvadesetak sekundi zraka.Pogledao sam prema gore. Dva i nešto metra iznad mene vidio sam Keatvjeve noge, kako bez tijela sjede na ravnoj stijeni. Blago je njima klatio kao dijete u hodalici i tako je privukao pažnju neke modre ribe. Uglavnom su je zanimali njegovi gležnjevi. Kad bi se god zaklatio prema njoj ustremila bi se prema naprijed kao da će ga ugristi, ali bi se na koji centimetar naglo zaustavljala. A kad bi mu se gležnjevi zaljuljali nazad, riba bi izbacila peraje i povukla se, vjerojatno proklinjući samu sebe zbog nedostatka hrabrosti.Kraj sljepoočica mi je prostrujala hladna vodena struja. Kako sam glavu držao uperenu prema gore, zarobljeni mi je zrak trgao masku s lica. Brzo sam spustio glavu i počeo pritiskati staklo ne bih li ponovno uspostavio potlak, ali nije koristilo. Unutra je prodrlo već previše vode. Skotrljao sam kamenje iz krila i pustio da me uzgon odnese k površini.Ne razmišljajući, skupio sam nokte kao niz ribljih zuba i u prolazu čapnuo Keatvja za gležanj."Zašto si mi to napravio?"

Trljao sam lice na mjestu koje mi je bridjelo zbog pritiska maske. Keaty je trljao gležanj."Bila je jedna ribica", počeo sam, a onda se počeo smijati."Kakva ribica?"Htjela te ugrsti, ali nije imala petlje."Keatyje zatresao glavom. "Mislio sam daje morski pas.""Tu ima morskih pasa?""Na milijune." Pokazao je palcem hridi iza sebe i otvoreno more, a onda opet protresao glavom. "Uzdrmao si me.""Oprosti."Izvukao sam se iz vode i sjeo na ravnu stijenu uz Keatvja. "Jako je zanimljivo dolje. Bilo bi dobro imati škrge ili tako nešto. Minuta ti zbilja nije dosta.""Ili dihalica", rekao je Keaty. Iz džepa je izvukao plastičnu kutijicu za film. Unutra je imao rizle i travu. "Prije dvije godine bio sam u Ujung Kulonu. Si ti bio tamo?""Charita.""E, u Ujung Kulonu ima koralja, i dečki tamo koriste dihalice. Tako možeš ostati dolje neko vrijeme, ali se baš ne možeš kretati. Ipak...""Nemamo valjda ovdje i dihalice?""Ma kakvi."Pričekao sam dok Keaty sfrče joint.".. .Ti si, znači, dosta putovao.""Svakako. Tajland, Indonezija, Meksiko, Gvatemala, Kolumbija, Turska, Indija i Nepal. O, i Pakistan. Donekle. Bio sam tri dana u Karačiju na proputovanju. Računaš i to?""A-a.""Ni ja. A ti?"Slegnuo sam ramenima. "Još nikad nisam išao ni u jednu Ameriku i Afriku. Zapravo samo po Aziji. I po Europi. A Europa? Računa se?" ,"Ne računa, ako ti ne računaš Karači." Pripalio je. "Ima nešto što ti je najdraže?"Razmišljao sam nekoliko trenutaka. "Ne mogu se odlučiti između Indonezije i Filipina.""A najgore?""Vjerojatno Kina. Baš sam se odvratno proyj&o_ii»KinLJPo pet dana nisam ni s kime pričaVošim kad bi po restoranima naručivao jeloSA i hranaPKeaty se nasmijao. "A meni je najgore bilo u Turskoj. Trebao sam ostati dva mjeseca, ali sam zbrisao već nakon dva tjedna.""A najbolje?"Keaty se ogledao oko sebe, duboko udahnuo, pa mi pružio joint. "Tajland. Ovo ovdje, mislim. Ovo zapravo nije Tajland, s obzirom na to da nema Tajlanđana, ali... Da. Ovo ovdje.""Ovo je posebno mjesto... Otkad si tu?""Dvije godine. Upravo navršene. Sreo sam bio Sal u Chiang Raiju i sprijateljili smo se. Malo smo skupa stopirali. Onda mi je ispričala za ovo mjesto i povela me sa sobom."Kvrcnuo sam prstom ispušen joint u more. "Pričaj mi o Daffyju. Nitko ne govori o njemu.""Da. Ljudi su se šokirali kad su čuli." Keaty se počešao po onoj kratkoj kostrijeti od kose. "Nisam ti ja pravi da mene pitaš. Ja sam momka jedva poznavao. Bio je nekako odalečen, barem prema meni. Mislim, znao sam tko je, ali nismo puno pričali.""Pa tko je on bio?""Šališ se?""Ne šalim se. Velim ti, nitko ga ne spominje, pa..."Keaty se namrgodio. "Još nisi vidio stablo? Ono stablo ispod slapa?""Mislim da nisam.""Sranje! Pa ti ništa ne znaš, Rich, je li tako? A ovdje si, koliko? Mjesec?"Upravo navršen."

"Čovječe", Keaty se osmijehnuo. "Sutra te vodim do stabla. Pa ćeš vidjeti.""Može sada?""Sada mi se pliva... Naročito što sam se puknuo... A sada je moj red za masku.""Ja bih zbilja htio..."Keaty je spuznuo u vodu. "Sutra. Čemu žurba? Ionako si čekao četiri tjedna." Pljesnuo je remenom od maske po zatiljku i zaronio pod vodu; kraj priče."OK", rekao sam praznoj vodi, puštajući da mi dop i žalski život zatome ljubopitljivost. "Onda sutra."Kad je opet bio na mene red za Gregoriovu masku, ponovno sam počeo tražiti tračak onih promjena boja među koraljima, ali onaj se čudnovati efekt nije htio ponoviti. Stanovnici koralja i dalje su se skrivali u svojim domovima nalik pagodi. Ili ih to moja prisutnost više nije plašila.UbagiraniTe večeri, samo što je svjetlo počelo blijedjeti dodijeljene su nam narukvice od školjki. Nije to bilo nešto veliko, nije bilo nikakve svečanosti ni bilo čega drugog. Sal i Bugs su jednostavno došli do mjesta gdje sam sjedio i dali mi ih. Pa ipak, za mene je to bila velika stvar. Ma kako svi ostali bili prijateljski raspoloženi prema nama, činjenica da smo mi bili jedini bez narukvica podsjećala je na naš status novopridošlih. A sada, kad smo ih dobili, to je bilo nešto kao daje prihvaćanje postalo službeno."Koja je za mene?", pitala je Francoise, brižljivo ih odmjeravajući jednu za drugom."Koju god hoćeš, Francoise", odgovorila joj je Sal."Mislim da ću ovu. Sviđa mi se kakvu boju ima ova velika školjka." Pogledala je mene i Etiennea, izazivajući nas da se odmjeravamo u odluci."Koju bi ti, Etienne?", pitao sam ga."A ti?""Svejedno.""I menije svejedno.""Onda..."Obojica smo slegnuli ramenima i nasmijali se. A onda se Sal nagnula naprijed i Francoise iz ruke pokupila dvije preostale narukvice. "Evo", rekla je i izabrala umjesto nas. Obje su bile gotovo iste, samo što je moja imala središte, otrgnut krak morske zvjezde.Prevukao sam je preko glave. "E, Sal, baš ti hvala.""Zahvali Bugsu. On je napravio tu tvoju.""OK. Bugs, hvala. Zbilja krasna narukvica."Kimnuo je i šutke prihvatio komplimente, pa krenuo preko čistine prema zajedničkoj kući.Nisam mogao steći neko mišljenje o Bugsu. Čudnovato, jer je bašhio fraier za kakve sam mislio Ha ti se nanrosto mnrain sviđati bez obaveze.Bio je plećatiji i mišićaviji od mene; kao vođa tesarske jedinice očito je bio umješan; pretpostavljao sam i da je prilično inteligentan. To je već bilo teže procijeniti jer nije mnogo pričao, ali kad bi progovorio, bile su to riječi vrijedne govora. Ali unatoč svim tim lijepim osobinama bilo je nešto u njega što me pomalo hladilo.Primjer je i to kako je prihvatio tu moju zahvalu za narukvicu. To njegovo šutljivo kimanje spadalo je u svijet Clinta Eastwooda; imao si osjećaj da nema mjesto u zbiljskom svijetu. Jednom drugom prilikom trebali smo pojesti malo juhe. Gregorio je rekao da će pričati dok se juha ne ohladi -jer je još bila na vatri i ključala je - a Bugs je na to vrlo naglašeno zagrabio žlicom iz kotlića. To je bila takva sitnica da sam, kad je sada ponavljam, gotovo zbunjen koliko beznačajno zvuči.A možda i vrijedi ponoviti. U ponedjeljak mog drugog tjedna primijetio sam Bugsa kako se gnjavi s namještanjem pokretnih vrata na ulaz jedne od skladišnih koliba. Mučio se jer je imao samo dvije ruke, a trebale su mu tri: dvije da pridržavaju vrata, a treća da ukuca klin u

šarku. Gledao sam ga neko vrijeme kako to radi i pitao se da li da mu ponudim pomoć, a kad sam krenuo, njemu je iz ruke ispao čekić. Instinktivno je krenuo da ga dohvati, ali onda su mu pala i vrata i tresnula ga po nozi."A u pičku materinu", rekao sam i naglo pritrčao. "Jesi OK?"Bugs je nakratko pogledao nadolje. Iz grdnih derotina na cjevanicama liptjela mu je krv. "Dobro mije", rekao je, a onda se sagnuo da pokupi čekić."Hoćeš pomoć da ti pridržim vrata?"Bugs je odmahnuo glavom.Ja sam se na to vratio gdje sam i do tada sjedio i ponovno stao šiljiti vrhove štapova bambusa da napravim koplja za ribolov, a jedno pet minuta kasnije krivo sam odmjerio jedan zasijek i porezao se po palcu."Jao!", viknuo sam.Bugs nije ni pogledao, a dok je Francoise trčala k meni, još ljepša u licu zbog uzbuđenosti, osjećao sam njegovo zadovoljstvo - stoički je zakucavao klin na njegovo mjesto dok su mu se oko nogu u prašini skupljale lokve krvi."Zbilja boli", rekao sam kad mi je Francoise prišla, a pobrinuo sam se da to reknem dovoljno glasno da i Bugs čuje.A kad već pričam, onda mogu dodati i to da je bila još jedna stvar koja me smetala u vezi s Bugsom. Ime.Kako ja to vidim, to što se prozvao Bugs bilo je kao: "Ja sam malorječiv i stoičan, ali sam sebe ne uzimam previše ozbiljno. Ja sam sebe zovem Bugs Bunny!" Kao i s onim mojim ostalim prigovorima, nije bilorazloga da mi se ne svidi; naprosto je nešto škripalo. Cijeli problem bio je u tome daje on sebe uzimao krajnje ozbiljno.Za dva tjedna kako sam se upoznavao s Bugsom neko sam se vrijeme pitao odakle mu to ime. Daje bio, kao Sal, Amerikanac, moglo bi se pretpostaviti da je i kršten kao Bugs Bunny. Nemam ništa protiv Amerikanaca, ali - oni zbilja znaju tresnuti čudna imena. Ali Bugs je bio Južnoafrikanac i nisam mogao vjerovati da je tamo u Pretoriji Warner Bross imao tako snažan utjecaj. A opet, jednom sam sreo nekog Južnoafrikanca koji se zvao Goose, pa sad ti reci.Eto tako. Da se vratim na onu noć kad sam dobio narukvicu."'Ku noć Ivice."Tišina... Panika.Jesam li to izrekao preglasno? Je li zapravo postojalo neko nepisano pravilo koje nisam shvatio? Bila me ohrabrila činjenica da sam dobio narukvicu, ali možda su začinjati smjeli samo vođe skupina ili ljudi koji su na žalu proveli više od dvanest mjeseci...Srce mi je počelo tući. Izbio mi je znoj. "Znači tu smo", pomislio sam. "Kraj. Odlazim sutra prije zore. Samo trebam preplivati tridesetak kilometara do Ko Samuija, makar će me vjerojatno pojesti morski psi, ali OK. Zaslužio sam. Ja..."'"Ku noć, Ella", rekao je neki pospani glas iz mraka.Smrznuo sam se.'"Ku noć, Jesse", rekao je jedan drugi.'"Ku noć, Sal."'"Ku noć, Moshe.""'Ku noć, Cassie.""'Kunoć. Greg."'"Kunoć..."NulaŠto se boje tiče, napredak je bio dobar. Nebo je prvih dana bilo uglavnom oblačno, ali kad se napokon razvedrilo ja sam već imao dovoljno osnovnog tena a da ne izgorim na suncu. Sada

sam se približavao svojoj najtamnijoj boji. Zavirio sam ispod pasa kratkih hlača da provjerim jesam li potamnio kako sam se nadao."Ehej!", rekao sam jer sam dolje ugledao kremastu kožu.Etienne je pogledao oko sebe. Sjedio je uz rub stijene i hladio noge u vodi. Sa zavišću sam primjećivao da je njegov ten bio raskošan i zlatast. Ja nikada ne zadobivam tu zlatnu boju. U najboljem slučaju poprimam boju netom poorane njive. Smeđ kao orah, tako sam se ponekad znao opisati, ali više je to bilo nalik zemlji."Što ti je?""Ten. Sve sam crnji."Etienne je kimuo glavom i odsutno cupkao ogrlicu. "Pomislio sam da možda razmišljaš o ovom mjestu.""O žalu?""Pa uzviknuo si 'Ehej!', pa sam pomislio da misliš kako je ovdje dobro.""Pa, čuj, često na to mislim... Mislim, bilo je vrijedno muke, je li tako? Ono plivanje, i polja s dopom.""Vrijedno muke?""Loviš ribu, kupaš se, jedeš, ljenčariš, a svi su kao prijatelji. Jednostavne stvari, ali... Da mogu zaustaviti svijet i početi život iz početka -samo onako vratiš sat unazad - mislim da bih ga započeo ovako. Za svakoga." Zanjihao sam glavom da zaustavim to blebetanje. "Znaš što mislim, ne?""I ja mislim sve to.""Da?""Pa naravno Kao i svi."Ustao sam i pogledao oko sebe. Nekoliko stijena dalje iz vode su se uspinjali Gregorio i Francoise, a mimo njih, blizu nekoliko morem opkoljenih grebena, tri su šarene točke ocrtavale Moshea i one dvije Jugoslavenke. S kopna se čulo uporno lupkanje - Bugs i tesari radili su na nekom novom projektu - a jedan usamljeni lik šetao je niz žal. Ella, mislio sam, ali kad sam skupio oči prema blještavo bijelom pijesku, prepoznao sam Sal.Sjetio sam se kako me Sal peckala da preispitam svoja očekivanja. "Uvidjet ćeš daje ovo čarobno mjesto, sve dok ga budeš cijenio kao takvo", rekla je. Pogurnuo sam ramena unazad i zatvorio oči zbog žestoka sunca i mislio na to koliko je bila u pravu.Ta mudrovanja prekinuo mi je iznenadan pljusak vode po nogama. Otvorio sam oči i pogledao naniže. Ribe u kanti, bile su sve bliže onom djeliću sekunde prije Game Over. Gledao sam ih kraće vrijeme, zadivljen njihovom životnom upornošću. Često me iznenađivalo koliko ribi treba da umre. Čak i kopljem probodene posred tijela, još se koprcaju i po čitav sat i oko sebe u vodi ostavljaju krvavu pjenu."Koliko ih imamo?" pitao je Etienne."Sedam. Nekoliko velikih. Dostaje li?"Etienne je slegnuo ramenima. "Ako i Gregorio i Francoise imaju sedam, onda je dosta.""Imat će najmanje sedam." Pogledao sam na sat. Bilo je točno podne. "Trebao bih danas ranije nazad. Idem se naći s Keatvjem da mi pokaže ono stablo.""Stablo?""Neko stablo kraj slapa. Hoćeš s nama? Kantu možemo i tu ostaviti."Odmahnuo je glavom i pokazao na Gregorija i Francoise. Gregorio je podigao masku na čelo. "Htio bih gledati koralje. Kažu da su divni.""Jesu. Možda dođem po tebe poslije toga s tim drvetom.""Dobro.""Reci drugima za mene.""Hoću."

Uskočio sam u vodu gotovo pod pravim kutom, a onda se poravnao da izbjegnem pješčano dno. Sol me pekla za oči, ali ih nisam zatvarao. Razlivene boje i raštrkane ribe vidjele su se čak i bez Gregoriove maske.Do vrta se moglo dvama putovima. Prvi je bio izravna putanja kojom je Keaty išao svakog jutra. To je bio najbrži put, ali ja sam njime išao svega nekoliko puta, i to upravo s Keatvjem. Znao sam da bih se, kad bih pokušao sam, samo mogao izgubiti; u samoj prašumi nije bilo mnogo toga po čemu bi se mogao orijentirati, bez obzira na raznovrsno drveće i bilje.Stoga sam odabrao drugi put, a to je bilo da slijedim tok do njegova izvora pod slapom. A kad dođem tamo, samo treba skrenuti lijevo i proći kraj stijene putem koji je naposljetku vodio do vrta.Nakon nekih deset minuta hoda počeo sam suosjećati s Keatvjevim žalopojkama zbog svoje radne jedinice. Bez povjetarca s mora i hladne vode, onako ukopanu usred šume kao u stakleniku, vrućina je bila nevjerojatna. Kad sam stigao do slapa, tijelo mi je već posve bilo prljavo i peckalo me od znoja.Otkako sam stigao na žal, svega sam nekoliko puta odlazio do slapa i nikada sam. Dijelom je to bilo stoga što nisam imao razloga, ali jednako tako, a sada shvaćam, zbog toga što mi je cijeli taj kraj izazivao nelagodu. Predstavljao je vezu između lagune i vanjskog svijeta, svijeta što sam ga gotovo potpuno zboravio i dok sam tako stajao kraj jezerca shvatio sam da se ne želim na njega podsjećati. Pogledao sam uvis i kroz maglu od vodene pare ugledao mjesto na kojem sam onako čučao prije skoka. Sjećanja što mi ih je to donijelo bila su neugodna. Nisam se zaustavio niti da osvježim lice. Pronašao sam stazu koja je vodila prema vrtu i uputio se ravno niz nju.Četvrt sata kasnije našao sam Keatvja na rubu gredice s povrćem kako neutješno razgrće korov motičicom Bugsove proizvodnje."Hej", rekao je živahno. "Što ti radiš tu?""Pa rekao si mi da ćeš mi pokazati stablo. Ranije sam svršio s poslom.""Tako je. Zaboravio sam." Pogledao je na drugu stranu gdje je Jean režao na jednog od vrtlara. "Jean!"Jean se okrenuo."Moramsadaići.""A?", odgovorio je Jean."VratitćuseakostignemOK?"Keaty je mahnuo, a Jean mu uzvratio, nesigurno. Onda me Keaty pogurao van iz vrta. "Ako mu govoriš brzo, ne razumije", objasnio mi je. Inače bi me pokušao natjerati da ostanem dok cijela jedinica ne prestane s poslom.""Pametno.""Aha.!To je bilo jedno od onih raketastih stabala, visoko dvadeset metara, desno od jezera. Opazio sam ga još onda kada sam mjerkao kako da se spustim niz slap. Neke su mu grane izrasle sasvim blizu stijene, a ja sam premišljao o jednom skoku u stilu Indiana Jonesa na niži dio njegove krošnje. Sada kad sam stajao u njegovu podnožju, bilo mi je drago što nisam imao poriv da to i pokušam. Bio bih skočio na jedan varljivo tanak sloj lišćai nronao na 7em1iii s desetak metaraKao i sva druga raketasta stabla i ovo je bilo impresivno za oko, ali nije to bio razlog zbog kojeg me Keaty doveo da ga vidim. Doveo me da vidim znakove urezane u jedno od njegovih desetak metara visokih stabilizatorskih pera. Tri imena i četiri broja. Bugs, Sylvester i Daffy. Brojevi su bili nule."Sylvester?""Svlvester."Zatresao sam glavom. "Sal."

"Mitlim da tam vidio mit-matu.""Znači, oni su bili prvi?""Prvi. Devetstoosamdesetdevete. Njih troje su unajmili barku s Ko Pha-Ngana.""Već su znali za ovo mjesto ili...""Ovisno o tome o kome govoriš. Bugs veli daje on za lagunu čuo od nekog ribara na Ko Phaluiju, ali Daffy je znao reći da su naprosto išli s otoka na otok. Ovo su mjesto našli slučajno.""Slučajno.""Ali čitav ovaj kamp i sve te stvari. Nisu otpočeli prije devedesete. Drugu polovicu osamdesetdevete proveli su s goama *, a onda su se za Novu Godinu vratili u Ko Pha-Ngan.""Što, izgustirali su Ko Pha-Ngan?"Keaty je kimnuo glavom. "Prilično su ga izgustirali. Zato su se prebacili. Stvar je bila u tome da je njih troje odlazilo na Ko Samui dok je bio tajna, pa kad su vidjeli daje Ko Pha-Nganu ostala još godina...""Najviše godina. Ja sam još devedesetprve čuo daje već sjeban.""Tako je, a oni su to vidjeli unaprijed. Naročito Daffy. Daffy je bio potpuno opsjednut. Znaš da on nikad nije htio u Indoneziju?""Bojkotirao ju je zbog Balija. Bio je tamo samo jednom, kasnih osamdesetih, i više nikada nije htio. Stalno je govorio da mu se zgadilo."Sjeli smo leđima naslonjeni na okresak korijena i podijelili cigaretu."Mislim", rekao je Keaty snažno ispuštajući dim, "da im to moraš priznati.""Apsolutno.""Zbilja su znali što rade. Većina stvari sređena je prije nego što je Sal mene dovela amo, a to je bilo... aaa... devedesettreće. Zajednička zgrada je već bila podignuta i strop je već bio riješen.""Dvije godine.""Aha." Dodao mi je cigaretu."A kad si ti došao, je li bilo mnogo ljudi?"Keaty je zastao. "Pa... podosta.Pogledao sam ga, osjetivši da je sumnjičav. "Kako misliš: 'podosta'?"".. .svi osim Šveđana." • "U dvije godine su jedini novi bili Šveđani?""...IJed. Šveđani i Jed.""To nije mnogo. Dobro čuvana tajna.""Mmm."Prignječio sam cigaretu. "A ove nule? Što je s njima?"Keaty se nasmiješio. "To je bila Daffyjeva zamisao. To je nadnevak.""Nadnevak? Čega?""Datum kad su prvi put stigli amo.""Pa zar to nije bilo osamdesetdevete?""Jest." Keaty je ostao i potapkao stabilizatorsko pero. "Ali Daffy je to nazivao nultom godinom."OtkrovenjaKreni na Bali, Ko Pha-Ngan, Ko Tao, Borocav i horde skaču za tobom. Nema načina da sačuvaš Osamljeni Planet od upada, a kad se to jednom dogodi, počinje odbrojavanje do smaka. Ali, smještaj u morskom parku gdje nitko i ne očekuje...Što sam više razmišljao, toj sam se zamisli to više divio. I nije to neki puki morski park, već morski park u Tajlandu. Od svih mjesta, stjecište putnika s naprtnjačama, zemlja utabanih putova. Jedina stvar slađa od ironije jest logika. Filipini su otočje sa sedam tisuća otoka, ali čak bi i u tako raspršenom krajoliku teško bilo sačuvati odgovarajuću tajnu. No, među

legijama puntika koji prolaze kroz Bangkok i južne otoke, tko bi primijetio da ih je nekolicina nekamo šmugnula?Čudnovato, najmanje me zaokupljalo kako su zapravo uspjeli sve to izvesti. Valjda zato što sam ponešto i znao. Ako sam nešto naučio na putovanjima onda je to da je jedini način da se nešto učini taj da sam kreneš i to i učiniš. Ne pričaj o tome da ideš na Borneo. Kupi kartu, sredi vizu, spakiraj torbu i stvari idu.Stvorio sam sebi sliku prema onih nekoliko Keatvjevih riječi. Siječanj osamdesetdevete, možda novogodišnja noć, Ko Pha-Ngan, možda Hat Rin. Daffy, Bugs i Sal, razgovaraju u praskozorje. Sal nalazi barku za iznajmljivanje ili je čak kupuje, Bugs u svojoj prtljazi ima nešto alata, Daffy ima punu naprtnjaču riže i trideset paketa Magi-okruglica. Možda mu se čokolada otopila, pa se ponovno stvrdnula oko grljka boce za vodu.Oko sedam sati tog jutra hodali su žalom. Za sobom su kroz tutnjavu zvučnog sistema mogli čuti prijenosni generator. Nisu se osvrtali, jednostavno su se otisnuli od pijeska i zaputili ka skrivenom raju što su ga pronašli prije godine dana.Na povratku u kamp, na putu da se nađem s Etienneom na koraljnom vrtu, sam sam sebe zatekao kao se priželjkujem ponovno sresti s ccim op o mimoZapravo se nisam našao s Etienneom i Francoise. Na žalu sam naletio na Gregorija. Nosio je naš ulov u kamp, a kad sam mu rekao da idem do koralja, sumnjičavo me pogledao."Mislim da bi trebao pričekati", rekao je. "Pričekaj... recimo jedan sat.""Otkud to?""Etienne i Francoise...""Vode ljubav?""Ovaj... Ne znam, ali...""Uh-hm. Sat, veliš?""Pa..." Gregorio se osmijehnuo s nelagodom. "Možda sam previše širokogrudan prema Etienneu."Zakimao sam glavom i sjetio se prve noći u Bangkoku. "Nikako", odgovorio sam mu, srdit što čujem iznenadnu ukočenost u svom glasu. "Točno u bobu."Tako sam se s Gregoriom vratio u kamp. Nije se tamo imalo što raditi osim uspoređivati veličinu riba s drugim jedinicima. Ona tri Šveđanina su po običaju uhvatila najveće, pa su se šepurili i kuharima govorili o svojoj ribolovačkoj tehnici. Prilično sam se razljutio dok sam ih slušao, ali još su me više uzrujavale slike Francoise i Etiennea koje su mi samo iskakale u pameti. Napokon sam, u čežnji za nečime što će mi zaokupiti svijest, otišao do Keatvjeva šatora i iskopao Nintendo.Većina debelih šefova ima svoj obrazac; slomi obrazac, šef je gotov. Tipičan obrazac oslikava Dr. Robotov za vrijeme svoje prve inkarnacije u Sonic One, verzija Megadrive, Greenhills Zone. Kad se spušta s vrha zaslona, ti skačeš na njega s lijeve platforme. On se potom počinje okretati prema tebi, ti zaranjaš i skačeš na njega s desne strane. Dok se on naginje unazad, ponavljaš radnje u obrnutom smjeru, osam hitaca potom, on eksplodira i bježi.To je laki šef. Drugi zahtijevaju mnogo više spretnosti u rukama i napora. Zadnji šefu Tekkenu, na primjer, nemilosrdni udarac, strava i užas.Šef koji me zaokupio više od Etiennea i Francoise nije bio nitko drugi nego Wario, nemezis Marija. Problem je u tome da sam, da bi došao do njega, morao borbom probiti put kroz nekoliko vrludavih razina. Kad sam stigao do njegove jazbine već sam potrošio previše hitaca i izgubio vitalna pojačanja potrebna da ga dokrajčim.Svako malo Nexygienix bi prekidao svoje kuhanje i dolazio do mene da provjeri kako napredujem. On i Keaty su bili jedini u kampu koji su tu igru odigrali do kraja. Dobacivao bi mi stvari kao: "Nestojaj na taj

platforma." (Od sada nadalje neću naznačivati njegov talijanski izgovor. Možete ga samo zamisliti.)Namrštio sam se frustriran. "Ako se ne zaustavim, zakucat će me ovaj blok odozgo.""Si. Zato brže skači. Ovako."Uzeo mi je Gameboy i čudnovatom spretnošću, s obzirom na svoje debele ručerde, vodio Marija i pokazivao mi kako se izvodi taj trik. Onda bi odgegao nazad k svom kuhanju, sve kuckajući neki ritam po divovskoj trbušini. Poslije njega Gameboy je uvijek bio sluzav i smrdio je po ribi, ali to sam smatrao dostojnom cijenom koju je trebalo platiti za njegovu stručnost.Potrajalo je i sat i pol, ali napokon sam se bio u stanju dokopati Warija s cjelovitom popunom pojačanja. Napokon sam mogao početi razbijati njegov obrazac. Ili sam bar tako mislio jer - u tom je trenutku jednobojni zaslon potpuno izblijedio."O EverReadies!", zaurlao sam.Keaty, koji se već bio vratio iz vrta dok sam ja igrao, provirio je glavom iz svog štora."Rich, to je bila posljednja baterija.""Više nema nijedne?""Ni jedne jedine.""A skoro sam slomio Warija!""Sad..." Slegnuo je ramenima kao da se ispričava. "Pusti ga malo na miru. Ako ga uključiš nakon dvadeset minuta možda dobiješ još pet minuta vremena za igru."Zagroktao sam. Pet minuta teško daje bilo dovoljno.Gorak udarac, ispražnjene baterije. Mogao bih preživjeti ako ne dovršim igru Marija, ali Tetris je bio potpuno druga stvar. Otkako mi je Keaty rekao svoj rekod od stosedamdesetsedam, stalno sam se trudio da ga nadmašim. Najviše što sam mu se približio bilo je jedan šest jedan, ali svaki dan sam napredovao."Kako je to glupo", rekao sam. "A walkmani. Što veliš za walkmane?"Keaty je uzdahnuo. "Zaboravi walkmane." \ "Zašto?""Daj i dat će ti se, jer kako se ti odnosiš prema drugima tako će se zauzvrat drugi odnositi prema tebi."Zašutio sam na trenutak: ".. .Molim?""Ja sam do svoje šetnaeste išao svake nedjelje u crkvu.""Ti mi to navodiš Bibliju?""Luka, šest, tridesetosam."S nevjericom sam zanjihao glavom. "Koji kurac ima Biblija veze s ovim?""U kampu vvalkmene ima samo petoro ljudi, a mi smo svima njima prije odbili posuditi baterije.""O... Onda je to čisti zajeb.""Um-hm", složio se Keaty. "Tako izgleda."Nevidljive žiceAli kako je sudbina pokazala, nije bio zajeb. Pomoć je stigla iz neočekivanog izvora.Otišli smo do kuharske kolibe da kažemo Nexygienixu za baterije, a dok sam mu ja objašnjavao, on se okrenuo od vatre, lica crvenog od gnjeva i sjajnog od znoja. Instinktivno sam ustuknuo, začuđen što tako teško prima te vijesti."Baterije?", rekao je opasno tihim glasom."Ovaj... da...""A može riža?""Riža?"Nexygienix se hitro zaputio prema jednoj od skladišnih koliba, a mi za njim."Evo!"

Pogledali smo unutra. Vidio sam dvije prazne vreće i dvije pune. s "U čemu je problem?", pitao je Keaty.Nexygienix je razdro gornji dio najbliže vreće i iz nje se sasula riža; crna i zelena, nabubrjela u debele grudice gljivica, potpuno trula."Isuse", zagrcnuo sam se i pokrio nos i usta da spriječim strahovit smrad. "Pa to je strašno."Nexygienix je pokazao prema krovu."Procurilo?"Kimuo je glavom, previše ljut da bi govorio. Onda je krenuo nazad ka kuhinji."Čuj", rekao je Keaty dok smo se vraćali k njegovu šatoru, "to s rižom tebi i nije loša novost. Ti bi, Rich, trebao biti veseo.""Otkud ti to?""Ako nema riže, to znači Vožnja po rižu. Sad ćemo dobiti malo novih baterija."Keaty se zavalio na leđa i pušio jednu od mojih cigareta. Već sam bio pao na posljednjih sto, ali kad sam mu već dokrajčio EverRedies, nisam mu mogao odbiti."Ja mislim", rekao je, "da postoje glavna dva razloga zbog kojih ljudi ne vole ići u Vožnju po rižu. Broj jedan, to je čista gnjavaža. Broj dva, to znači posjetu svijetu.""Svijetu?""Svijetu. To ti je još jedna od Duffvjevih stvari. Svijet je sve ono izvan žala."Osmijehnuo sam se. Točno znam odakle je Duff pokupio taj naziv -sa istog mjesta kao i ja. Keaty je to primijetio i podupro se na laktove. "Što je smiješno?""Ništa, samo... Tu je riječ na isti način upotrijebio i GI da opiše Ameriku... Ne znam... Jednostavno mi se učinilo smiješnim."Keaty je usporeno kimnuo glavom. "Histerično?""A što se to zbiva na toj Vožnji po rižu?""Par ljudi sjedne u barku i raspali za Ko Pha-Ngan. Uzmu tamo malo riže, pa nazad.""Mi imamo barku?""Pa naravno. Nismo, Rich, svi tako dobri plivači kao ti.""Nisam shvaćao... Razmišljao sam o tome... Čuj, kratak put do Ko Pha-Ngana meni baš i ne zvuči tako loše.""Da-da." Sada se Keaty kezio. "Samo što još nisi vidio barku."Sat kasnije cijeli je kamp sjeo u krug - svi osim Etiennea i Francoise koji se još nisu vratili s koraljnog grebena. Vijest o riži brzo se proširila, pa je Sal sazvala zbor.Dok smo čekali da započne govorancija, Keaty me blago bocnuo laktom. "Kladim se da ste ti i Jed dragovoljci.", prošaptao je."Jed?""On voli ići u misije. Samo ga gledaj."Upravo sam mu htio odgovoriti, ali uto Sal pljesne rukama i ustane. "OK", rekla je žustro. "Svi znate, imamo problem.""Točno, jeeebiga", otegnuo je jedan australski glas s druge strane kruga."Mislili smo da ćemo imati riže za sedam tjedana, ali ispalo je da imamo samo još za dva dana. Sad, nije to neka strašna katastrofa, nitko neće umrijeti od gladi, ali problemčić jest tu." Sal je napravila stanku. "Čujte, svi znate što je na redu. Moramo u Vožnju po rižu.Nekoliko je ljudi zabučalo; uglavnom, pomislio sam, oni bez osjećaja za dužnost."Onda... Tko je dragovoljac?"Sijevnula je Jedova ruka."Što sam ti rekao?", prosiktao mi je Keaty."Hvala ti, Jed. Onda OK... to je jedan... Tko još?", Šalje pogledom odmjerila lica koja su mahom primjetno oborila pogled. "Hajde... Svi znamo da Jed ne može sam..."Baš kao i kad sam ono skakao sa slapa, shvatio sam što radim tek kad sam već počeo; kao da se neka nevidljiva žica svezala oko mog ručnog zgloba i povukla ga u zrak.

Sal je opazila i hitro pogledala Bugsa. Krajičkom oka vidio sam kako je slegnuo ramenima."Richarde, javljaš se kao dragovoljac?""Da", odgovorio sam, i dalje pomalo iznenađen shvaćajući što radim. "Mislim... Da, ja sam dragovoljac."Sal se osmijehnula. "Dobro. Onda je to sređeno. Idete sutra ujutro."Nije se imalo obavljati mnogo priprema. Jedino nam je trebalo nešto novca i neka odjeća da pokrijemo leđa, a novac je pridala Sal. Cijelo poslijepodne dalje samo sam slušao Keatvjeve prigovore zbog moje gluposti.Napokon su se vratili i Etienne i Francoise jer je počeo padati mrak. I oni su se iznenadili što sam se javio kao dragovoljac."Nadam se da ti život ovdje nije već dosadio", rekla je Francoise dok smo ćaskali pred ulazom u zajedničku zgradu.Nasmijao sam se. "A nikako. Samo mislim da bi moglo biti zanimljivo. U svakom slučaju, još nikad nisam vidio Ko Pha-Ngan.""Onda dobro. Bilo bi žalosno da ti i Eden dosadi, ne? Ako ti je dosadno u Edenu, pa što onda ostaje?""U Edenu?""Pa sjećaš se. Zeph je ovo mjesto zvao Eden.""Zeph...", smrknuo sam se jer se, naravno, nisam sjetio. "Da, tako je... jest."TVrijeme za crtićS naporom sam buljio u vodu. I morao sam buljiti s naporom. Slika pod površinom neprekidno se micala i morao sam se usredotočiti da dokučim što to zapravo vidim.U jednom sam trenutku gledao u koralj. Crveni koralji s izvjesnim bijelim prstima. U narednom trenutku vidio sam gola rebra koja izbijaju iz raskrvavljnih tjelesa. Deset-dvadeset izmrcvarenih tijela, odnosno onoliko koliko je bilo koraljnih gredica."Rorshach", rekao je Gospodin Duck."Uhmm.""Je li to oblak leptira? Je li to lijeha s cvijećem? Ne. To je gomila mrtvih Kambodžana." Tiho sam se nasmijao. "Mislim da ovaj test nisi prošao.""Mislim da nisi ni ti.""Dobro rečeno, Rich. Potmuli pogodak."Gospodin Duck je spustio pogled na svoja zapešća. Po šakama i podlakticama uhvatile su mu se crne kraste. Izgleda da je napokon prestao krvariti."Velim ti, Rich", rekao je, "to što su pustili tu bagru da se približi, postalo je čisti užas... Čisti užas u pičku materinu, ne šalim se.""Kako si to napravio?""Čuj, suknom sam podvezao ruke s gornje strane, jako čvrsto, pa je to usporilo krvarenje i pustilo da se zgruša. Pametno, a?""Tako, dečko..." zaustio sam jer sam vidio svoju priliku, ali me on prekinuo."Dobro, Rich. To je dosta." Ljuljao se na petama kao dijete koje ima reći neke novosti. "I tako, ovaj... želiš znati zašto sam to napravio?""Zaliječio rezove?" *"Da.""OK."Gospodin Duck se ponosno nasmiješio. "Napravio sam to jer si se htio sa mnom rukovati.Podignuo sam obrve."Sjećaš se?" Vraćao si se od onog izrezbarenog drveta i shvatio da bi se htio sa mnom rukovati. A ja velim sebi, pa nećemo pustiti da nam Rich stisne ruku ako krvarimo na sve

strane! Pa pička mu materina!" Riječi je pojačavao tako što je prstom probadao zrak. "Richu moramo dati čiste ruke! Suhe! Onakve kakve zaslužuje!"Pitao sam se kako da mu odgovorim. Ustvari, to s rukovanjem već sam potpuno zaboravio, a sada čak nisam bio siguran bih li se s njime rukovao."Sad...""Daj je amo, Rich!" Sijevnuo je taman umrljani dlan."Ja...""Hajde, Rich! Pa nećeš se valjda odbiti rukovati sa starim frajerima, ne?"Bio je u pravu. Nikada ne bih odbio pruženu ruku, pa čak i od neprijatelja. "Neću. Naravno da neću...", odgovorio sam i naknadno dodao: "Daffy".Pružio sam ruku.Zglobovi su mu se rasprsnuli. Razjapili su se u dvije crvene fontane i prošikljali kao vrtne prskalice pod visokim pritiskom, pa me zalile, zaslijepile i napunile mi usta."Prestani!", kriknuo sam pljujući i okrenuo se od mlazova. ; "Ne mogu, Rich!""Pa prestani, jebo mu pas!""Ja...!""Isuse!""Čekaj...! Čekaj, čekaj... vratit ću se na normalu.."Šum fontane pretočio se u ravnomjerno štrcanje. Oprezno sam se ogledao. Gospodin Duck je stajao s rukama na kukovima, i dalje obilno krvareći, promatrao je nered i tresao glavom."Isuse", krkljao je. "Kako strašno."Ja sam s nevjericom buljio u njega."Zbilja, Rich, ne znam kako da se ispričam." j, "Dripac jedan glupi! Pa znaš što će se sada dogoditi!""Ne znam... Ovaj, znam, ali..." . "To si ti isplanirao, jebote!""Trebao je ispasti štos.""Š...", pokolebao sam se. Od okusa po željezu i soli u ustima došlo mije slabo. "Idiote!"Gospodin Duck je pognuo ramena. "Zbilja mi je žao", rekao je nesretno. "Štos mi nije ispao dobar... Možda je najbolje da ja sada odem." Potom je prošao mimo mene pa ravno do ruba ravne stijene, ali umjesto da se sruši nekoliko metara niže i padne u vodu, ostao je lebdjeti u zraku."Rich, možeš li mi odgovoriti samo jedno?""Što?", prasnuo sam."Koga namjeravaš dovesti?""Odakle?""Iz svijeta. Zar ti i Jed ne idete...?"Gospodin Duck je zastao i odjednom se namrštio. Onda je pogledao prazan prostor pod sobom kao da ga sada vidi prvi put."K vragu", zaroktao je i survao se kao kamen.Pogledao sam preko stijene. Kad se komešanje vode razbistrilo, voda je bila tamna od krvi, a njega nisam mogao nazrijeti. Pričekao sam malo da vidim hoće li izroniti, ali nije.VOŽNJA PO RIZUJedJed mi nije htio dati da probudim Etiennea i Fran9oise. Zamolili su me da se prije odlaska dođem s njima pozdraviti, ali Jed je otresao glavom i rekao: "Nepotrebno." Stajao sam nad njihovim usnulim tijelima i pitao se što je to on mislio. Probudio me pet minuta ranije tako što mi je stavio ruku na usta i šapnuo: "Ššš", tako blizu uha da me bradom ogrebao po licu. Ja mislim daje to bilo prilično nepotrebno.

Pomislio sam da je i njegov nož također nepotreban. Pao mi je u oči dok smo stajali na žalu i spremali se da zaplivamo prema hridima s morske strane - nož na pero zelene drške s oštricom prekrivenom teflonom."Što će ti to?", pitao sam ga."Oruđe", odgovorio je zdravoseljački. Onda je namignuo i dodao: "Opak, a?", a onda je s nožem u zubima zagazio u vodu.Sve do te Vožnje po rižu Jed mi je bio tajna. Najduže vrijeme što smo ga proveli zajedno bilo je onog prvog dana kad nas je dopratio sa slapa. Nakon toga jedva da smo imali ikakve veze. Katkada sam ga viđao večerima - nikada ranije jer se uvijek u kamp vraćao kasno - i obično ćaskanje je uvijek bilo krajnji domet našeg razgovora. Obično mi je takvo ćaskanje dovoljno da uobličim mišljenje o nekome. Prosuđujem hitro, često doduše potpuno pogrešno, a onda se toga čvrsto držim. Ali s Jedom sam načinio iznimku i držao se na oprezu. To je uglavnom bilo zbog njegova svađalačkog karaktera. Nexygienix ga je volio, a Keaty je mislio da je glupan."Sjedimo mi na žalu", jednom je rekao Keaty, a čelo mu se zgužvalo od netrpeljivosti, "a iz prašume ti se začuje neki šum. Kokos pao sa stabla ilitako nešto. Tras. A Jed se odjednom ukoči i izvede onakav pogled preko ramena kao da je neki utrenirani specijalac. Kao - što može, kad ima takve reflekse."Kimuo sam mu: "Htio je da to i vi primijetite.""Točno. Htio je da svi vidimo kako je on spreman, u pičku materinu." Keaty se nasmijao i odmahnuo glavom, a potom se upustio u uobičajenu žučljivu govoranciju o tome kako je usrano raditi u vrtu.A Nehygienix je volio Jeda. Ponekad sam po noći morao na zahod i zatjecao bih ih kako sjede kraj kuhinjske kolibe, odvaljuju se travom što ju je ukrao s plantaže dopa. A ako se Jed sviđao Nehygienixu, onda nije mogao biti baš sasvim loš.U hridi su s morske strane vodile tri pećine. Jedna od njih bila je osnova one nazubljene pukotine, druga se nalazila svojih dvjestotinjak metara desno od pukotine, a treća možda pedeset metara lijevo. Zaplivali smo prema njoj.Bilo je dobro za plivanje. Voda je bila svježa i razbistrila mi je mutež u glavi. Veći dio vremena proveo sam ispod vode, gledao ribe kako se raspršuju i pitao se koje će od njih danas možda završiti kao ručak. Čudo da je u laguni uvijek bilo tako mnogo ribe. Mi smo ih dnevno vadili sigurno po trideset, ali broj im se izgleda nije smanjivao.Do pećine smo stigli kad je počela pucati zora. Sunce još nismo mogli vidjeti - istok je bio zapriječen stijenama koje su se izvijale prema van i ponovno se spajale s otokom - ali nebo je bilo vedro."Poznaješ ovo mjesto?", pitao me Jed."Vidio sam ga dok smo radili.""Ali nikada nisi bio ispod.""Nisam. Jednom sam se popeo na koraljni greben, pa sam odande vidio... Ispod pukotine""Ali nikada nisi bio ispod", ponovio je."Nisam."Pogledao me prijekorno. "Trebao si. Zlatno pravilo: prvo što moraš napraviti kad dođeš na neko mjesto jest da vidiš kako odatle možeš izići. Ove pećine su jedini put van iz lagune."Slegnuo sam. "O... Znači tuda ti ideš gore do slapa?""Pogledaj ovo." Zašao je u ulaz u pećinu i pokazao okomito prema gore. Bizarno, u svem tom crnilu vidio sam plavi krug veličine šake, a dok su mi se oči privikavale na svijetlo primijetio sam uže koje je visjelo dužinom tunela."To je dimnjak. Gore se možeš popeti i bez užeta,, ali s uzetom je mnogo lakše.""A odande možeš po vrhovima klisura nazad na otok.""Točno. Hoćeš probati?""Naravno", rekao sam brzo. Imao sam osjećaj da me provjerava.

Jed je podignuo obrve. "Hm-hm. Pustolovan tip. Držao sam te za nešto drugo."To me povrijedilo. "Ako sam pronašao ovo mjesto, kakav je onda problem popeti se...?"Presjekao me. "Možda je ovo mjesto pronašlo tebe", rekao je odmjeravajući me krajičkom oka. Onda se naglo nasmijao: "Kenjam, Richarde. Oprosti. U svakom slučaju nemamo sada vremena. Za put nam treba najmanje četiri sata."Pogledao sam na sat. Bilo je skoro sedam. "Znači naš ETA* je tisućusto sati.""Tisućusto sati..." Zasmijao se i potapšao me po ruci, pa se prebacio na američki izgovor: "ETA, FNG... Ti si moj tip frajera."Keaty se sreo sa Sal i Bugsom u Chiang Raiju. Zajedno su otišli na ilegalan izlet preko burmanske granice, a nakon tog prebacivanja Sal ga je pitala zanima li ga da ga odvedu u raj.Gregorio je sreo Daffvja na Sumatri. Gregorija je netko prebio i orobio, a Daffy ga je sreo kad je pokušavo stopom prevaliti put do Džakarte da se poveže sa španjolskim veleposlanstvom. Daffy mu je ponudio gotovine da stigne do Jave. Gregorio je bio neodlučan bi li prihvatio jer je vidio da i sam Daffy nije imao novaca. Daffy mu je rekao: "Ma zajebi Javu", i ispričao mu o žalu.Sal je bila s Ellom na osamnaestosatnom putovanju autobusom. Ella je imala prenosiv pribor za triktrak.Daffy je u jednom baru u Patpongu čuo kako se Cassie raspituje za posao.Nehygienix je na brodu-stanu* u Srinagaru spremao Bugsu objede od šest jela, s vrelom juhom od kokosa za početak i splitom od manga za kraj.Moshe je uhvatio nekog manilskog džepara u pokušaju da britvom razreze Daffyjevu naprtnjaču.Bugs je radio s Jeanom, brali su grejp u Blenheimu na Novom Zelandu.Jed...Skraćenica za estimated time ofarrival - procijenjeno vrijeme dolaska, (op.prev.) Prema houseboat - brod podešen za stanovanje, ali ne i za plovidbu, osobito ne poJed se jednostavno pojavio. Skočio je sa slapa, došetao u kamp s vrećom za spavanje i bušelom* raskvašene trave pod rukom.Keaty mi je rekao da je u kampu istog trena zavladala panika. Je li sam, kako je saznao za žal, dolaze li drugi za njime. Svi su se ustrčali kao ludi, a onda su nastupili Sal, Bugs i Daffy. Odveli su ga u zajedničku zgradu i s njime neko vrijeme razgovarali dok su ostali čekali vani. Ljudi su čuli Daffyja kako urla i Bugsa kako ga pokušava smiriti.Hridine su bile široke tridesetak metara, a između njih se nije moglo vidjeti prema otvorenom moru jer je, ne daleko, svod pećine padao ispod razine mora. Nije me baš usrećilo što smo morali plivati kroz crnilo, ali me Jed uvjeravao da se strop začas ponovno diže. ""Ma to ti je drek na šibici", rekao je. "Izroniš i prije nego i znaš.""Zbilja?""Ma da. Oseka je pa moramo preplivati samo pola pećine. Kad je plima, onda cijelu pećinu moraš preplivati u komadu, a čak je i tada lako." Onda je duboko udahnuo i zaronio i ostavio me sama.Pričekao sam minutu gacajući po vodi i osluškujući kako moje pljuskanje odjekuje od zidova. Bilo mi je hladno za stopala i potkoljenice, a mahanje nogama kroz hladan dio podsjetilo me kako smo se igrali ronjenja na Ko Samuiju. "Drži me za pustolovnog tipa", rekao sam naglas. To je trebala biti šala, nešto što će me ohrabriti, a mislim da je na neki način tako i djelovalo. Jeka me tako plašila da mi je ta tintasta voda izgledala manje zastrašujuće negoli vrzmanje u mjestu.Jed je u službenoj jedinici, tesarskoj, radio samo šest dana. Onda se odvojio i počeo obavljati svoje "govnarske pothvate", kako ih je zvao Keaty, iznad slapa.O tome se isprva govorkalo. Ljudi su mislili da bi i on trebao raditi i smetalo ih je što Sal, Bugs i Daffy odbijaju objasniti zašto je njemu dopušteno da radi po svome. Ali vrijeme je

prolazilo, a kako im je Jedovo lice postajalo sve običnije, prestali su postavljati pitanja. Glavna stvar bila je to da se neposredno poslije njega nisu pojavili drugi putnici, od čega su svi drugi strahovali, a on je, pak, osiguravao stalnu zalihu trave, dok je prije toga i mali obrok bio luksuz.Keaty je imao teoriju. Kako Jed nije bio od pozvanih, nije se znalo kakav je, pa je stoga, odluči li otići, bio opasnost po tajnost kampa. Pa kad je Sal shvatila da je Jed tip koji je bio u raznim pothvatima, i ona mu je zadala jedan, tek da ga usreći.• r.

/„_ „„„., \Osobno, pak, mislio sam da ta teorija nema veze. Što god Jed radio, Šalje bila ta koja ja htjela da on to radi. Diplomacija tu ne bi mogla proći.Neuobičajeno za mene, žmirio sam dok sam ronio, a put sam napipavao ispruženim rukama po krovištu pećine i kretao se samo pomoću nogu. Vjerovao sam da svaki zamah donosi jedan metar i pomno sam brojao udare da steknem osjećaj za udaljenost. Pošto sam izbrojao deset, tu sam se već počeo brinuti. U plućima mi je počeo rasti bol, a Jed je bio neporeciv da podvodni prolaz nije duži od četrdeset sekundi ronjenja. Na petnaest sam shvatio da moram donijeti odluku o tome hoću li se vratiti. Dao sam sebi granicu od još tri zamaha nogama, ali uto su mi prsti na rukama već probili površinu.Čim sam udahnuo osjetio sam da nešto nije u redu. Zrak je bio nečist. Toliko je bio loš da sam, iako sam htio puknuti za kisikom, uspijevao proizvesti tek male dahtaje, a onda se počeo gušiti. Instinktivno, besmisleno, ogledao sam se oko sebe, ali odsuće svjetla bilo je toliko potpuno da nisam vidio ni prst pred nosom."Jed!" po viknuo sam.Čak niti odjeka.Pružio sam ruku, a ona mi duboko uronila u nešto vlažno, puno hladnih pipaka koji su mi se prilijepili za kožu. Kroz tijelo mi je jurnuo adrenalinski udar i naglo sam povukao ruku nazad."Alge", prošaptao sam kad mi je srce prestalo razarati bubnjiće. Alge su prekrivale stijene i upijale zvukove.Ponovno sam zagrcao. Onda mi je došlo na povraćanje i na usta mi nagrne rigotina."Jed..."SamopomoćKad me obuzelo, bljuvao sam još nekoliko minuta. Kad god bi mi se želudac zgrčio nije mi bilo druge nego da se presavijem i povratim držeći glavu ispod vode, a onda sam se morao naglo uspravljati da ugrabim dah prije novog napada povraćanja. Povraćanje je napokon prestalo iako su nastupila još tri podražaja nasuho dok želudac nije prepoznao da je prazan. Onda me pustilo, a ja sam plutao u crnilu i amonokiselinama i pitao se što ću, jebiga, sad.Prva mi je pomisao bila da bih morao nastaviti dalje kroz prolaz -pretpostavljao sam da sam prerano izronio jer me prevario zračni džep što ga je otvorila naročito niska oseka. Ali to je bilo lakše reći nego učiniti. Dok sam bio povraćao previnuo sam se i okrenuo dvadeset puta, a sada sam potpuno ostao bez orijentacije. To me dovelo do druge pomisli: moram dokučiti dimenzije tog zračnog džepa. Barem je to bilo nešto što sam mogao izvesti. Bodreći sam sebe ponovno sam pružio ruku u one alge. Žacnuo sam se, ali je nisam povukao i kroz gnjecavo raslinje napipao stijenu za dužinu ruke meni iznad glave.Nakon nekoliko minuta neprekidnog pipkanja stvorio sam dobru predodžbu o svome okružju. Džep je bio svoja dva metra širok i tri metra dug. Na jednoj je strani bila uska ravna ploča, dovoljno velika da se na nju može sjesti, a svugdje drugdje zidovi su se od stropa spuštali prema dolje i ulazili u vodu. Tu mi se, pak, ta predodžba počela raspadati. Dok sam oprezno rukama i nogama napipavao oko sebe, učinilo mi se da sam pronašao četiri prolaza koja vode u stijenu, ali bilo je teško procijeniti što ima ispod površine. Moglo ih je biti još.

Bilo je to strašno otkriće. Da su bila samo dva prolaza, koji god smjer odabrao, ili bih završio u laguni ili u oceanu. Ali oni drugi prolazi mogli su ne voditi nikamo. Mogao sam plivati u labirintu."Dva od četiri", čuo sam sam sebe kako grgljam. "Jedan od dva." Pedeset pedeset." Ali svejedno je bilo kako ću to postaviti. Izgledi su zvučali ružno.Alternativa je bila da ostanem gdje jesam i nadam se da će doći Jed i naći me, ali to baš nije bilo jako izgledno. Čekao sam u tom posvemašnjcin crnilu i plivao u svojim rigotinama, a nisam imao ni najmanjeg pojma o tome kada ću već početi udisati ugljični dioksid. Ta me pomisao osobito plašila. Već sam se vidio kako sam se šćućurio na onoj maloj ravnoj stijeni i polako izdišem do strašne smrti.Cijelu sam minutu ostao razmjerno miran, gacao po vodi i ispitivao mogućnost izbora. A onda me obuzela panika. Divljački sam pljuskao oko sebe, sudarao se sa zidovima, grcao, cvilio. Dograbio sam one alge iznad glave i povukao ih dolje u velikim gomilama. Žestoko sam se ritnuo, razbio lakat na onoj ravnoj stijeni, osjećao sam kako mi se koža kida i kako mi krv oblijeva ruku. Zaurlao sam: "Upomoć.""Upomoć."Glas mi je zazvučao jadno, kao da plačem. Bio je to šokantan zvuk koji me toliko protresao da sam na tren zašutio. Sekundu kasnije strah mi je bio preplavljen iznenadnim valom gađenja. Ne mareći za grozan okus, uzeo sam golem gut zraka i zaronio pod vodu. Ovaj put nisam brojio zamahe niti sam napipavao put. Svejedno mi je bilo koji od prolaza, našao sam prvi i zaplivao što sam jače mogao.PopisBilo mi je strašno. Noge i ruke bolno su mi udarale o zidove prolaza, a u dubini grudnog koša imao sam pritisak, kao da mi se nešto veličine grejpfruta nastojalo protisnuti kroz grlo. Nakon možda pedeset sekundi počeo sam kroz tamu nazirati neko crvenilo. "Umirem, znači", rekao sam sam sebi, dok je boja rasla, a onaj mi je grejpfrut već stigao do Adamove jabučice. Usred tog crvenila počela se oblikovati točka svjetla - žuta, ali očekivao sam da će postati bijela. Sjećao sam se jedne TV-emisije o tome kako davljenici vide svjetlo na kraju tunela u trenucima kad se moždane stanice gase. Odjednom sam postao malodušan, zamasi nogama postali su mi slabiji. Moj snažni prsni zaveslaj pretvorio se u nesigurno podvodno pseće brčkanje. Kad sam osjetio da me po cijeloj dužini trbuha zaparao neki kamen, shvatio sam da više nisam svjestan jesam li licem okrenut prema gore ili dolje.Reći da sam popizdio, može zvučati neumjesno, ali tako to najbolje mogu objasniti. Mislim da dio moje svijesti, ma kako uzburkan, nije mogao podnijeti da griješi u onoj teoriji o djeliću sekunde u video-igrama. Ja nisam bjesnio niti se borio onako kako sam uvijek zamišljao da bih. Naprosto sam nestajao. Srdžba mi je omogućila nov nalet energije, a s njom je došla i spoznaja da ono crvenilo možda uopće i nije smrt. Da je možda svjetlo, sunčano svjetlo koje prodire kroz vodu i kroz vjeđe mojih čvrsto stisnutih očiju. Izvlačeći iz posljednje pričuve snage, prisilio sam se da načinim još jedan snažan zamah.Izišao sam ravno na svjetlo i svjež zrak. Treptanjem sam tjerao blještavilo iz očiju, dahtao sam kao kopljem probodena riba, u žarištu mi se polako počeo pojavljivati Jed. Sjedio je na stijeni. Kraj njega je bila dugačka barka, obojena modro-zeleno kao more."Hej", rekao je, ne osvrćući se. "Malo ti je duže trebalo."Isprva mu nisam mogao odgovoriti zbog hiperventilacije ."Što si tamo radio. Sto godina te nema.""Davio se", napokon sam uspio reći."Da? Imaš li ti nekog pojma o strojevima? Pokušavao sam ovo pokrenuti, ali ne ide."Dopljuskao sam do njega i pokušao se izvući na stijenu, ali sam bio preslab i samo sam spuznuo nazad u vodu. "Zar me nisi čuo?", dahtao sam.

"Naravno da jesam." Počeo je odsutno prevlačiti oštricom noža po bradi, kao da se brije. "Čuj, znam da ima dovoljno goriva jer je spremnik pun i znam da su Šveđni rekli da im je nekidan radio.""Jed! Zaglavio sam se u nekom zračnom džepu koji ima više izlaza nego..." Nisam mogao smisliti ništa poznato s velikim brojem izlaza. "Skoro sam se udavio."Jed me po prvi put pogledao. "Zračni džep?, rekao je i spustio nož. "Jesi siguran?""Naravno da sam siguran, pička mu materina!""Gdje?""Ne znam, otkud bih znao? Negdje... tamo unutra." Okrenuo sam se prema crnom ulazu u pećinu i stresao se.Jed se namrštio. "Čuj... to je dosta čudno. Prošao sam tuda stotine puta i nikada nisam naišao na neki zračni džep.""Misliš da lažem?""Ne mislim... I da ima nekoliko izlaza?""Najmanje četiri. Napipao sam ih i nisam znao kojim da krenem. Mrkli mrak, jebote.""Znači, mora da si zalutao dolje i skrenuo s glavnog prolaza. Jebiga, Richarde, žao mi je. Časna riječ da nisam znao da se to može dogoditi.. Sigurno zato što sam tamo bio toliko puno puta da sam automatski slijedio istu putanju." Podrugivao mi se. "Ali to je čudno. Svi sa žala su proronili kroz tu pećinu i nitko se nije izgubio."Uzdahuo sam. "Onda sam ja jebene sreće.""Zla sreća, svakako." Pružio mije ruku i povukao me na stijenu."Mogao sam umrijeti."Jed je kimnuo glavom. "Zbilja jesi. Oprosti."Glas u pameti govorio mi je da bih se trebao razbjesniti, ali nisam gubio glavu. Umjesto toga legao sam na leđa i zagledao se u oblake. Jedna srebrna točka ostavljala je preko neba za sobom trag od pare, a ja sam zamišljao ljude unutra kako bulje kroz prozor, gledaju kako se prostire* Krajnje ubrzano ili duboko disanje koje može izazvati nesvjesticu, a uzrokovano je naelim gubitkom ueliičnoe dioksida. (oD.Drev.)Tajlandski zaljev i pitaju se što se sve može događati na tim otocima ispod njih. Jedno ili dvoje njih, uvjeren sam, zasigurno su gledali i moj otok.Nikada nisu ni pomislili što se sve događalo milijun godina. Dok sam mislio na to, uspio sam izvući zbunjen osmijeh.Jed me vratio na zemlju, rekavši: "Smrdiš po rigotinama.""Malo sam plivao u tim stvarima", odgovorio sam mu."I lakat ti krvari."Pogledao sam i odjednom me ruka počela peći."Isuse. Pa ja sam kao olupina.""Nisi ti", Jed je odmahivao glavom. "Ova barka je olupina."Barka je bila dugačka šest metara i široka metar i pol s jednim stabilizatorom od bambusa na desnoj strani. Lijevom je stranom bila priljubljena uz stijenu, svezana, zaštićena nizom odbojnika napravljenih od čvrsto uvijena palmina lišća. Jednako ju je tako štitila, i skrivala, mala lučica napravljena na ulazu u pećinu.U barci je bilo nešto ribolovačkog pribora koji je pripadao Šveđanima. Oni su sjekli duža koplja nego mi, a imali su i mrežicu za vađenje ribe, što sam primijetio sa zavišću. Nije stvar u tome da je nama u laguni trebala takva mreža, ali bi svejedno bilo lijepo kad bismo je imali. A oni su imali i povraz i udice, što je objašnjavalo zašto su oni uvijek lovili najveće ribe.Usprkos onome što je Jed rekao, ja sam istog časa pokrenuo barku. Sviđao mi se taj jugoistočnoazijski oblik, pramac oslikan cvijećem, snažan miris kolomasti i solju natopljena drveta. A više od svega sviđala mi se činjenica da mije to sve blisko, što sam se toga sjećao s

drugih putovanja po otocima i drugim mjestima. Osjećao sam zadovoljstvo što imam takvo skladište pamćenja koje mi omogućuje da prema takvim egzotičnim stvarima budem i nostalgičan.Skupljanje uspomena, ili doživljaja, bilo mije prva svrha kad sam počeo putovati. Ponašao sam se kao što se skupljač.jtnarakaL poloasaTaS skuplja marke, stalno sa sobom noseći popis svih stvari što ih još trebam vidjeti ili napraviti. Najveći dio togpopisa prilično je banalan. Želio sam vidjeti Taj Mahal, Borbudur, rižine terase u Bagiju, Angkor Wat. Manje banalno, ili možda više, bilo je to što sam želio biti svjedgkgoi.,,.lfl[ajnjeg siromaštva. Na to sam gledao kao na nužno iskustvo svakome tko se želi prilčazivati svjetskim i zanimljivim.Naravno da je svjecfocenje o siromaštvu bilo prvo što je dobilo kvačicu na popisu. Onda sam morao napreHovati prema još opskurnijim stvarima. Prisustvovati neredima_bilo je nešto za čime sam tragao istinskiopsjednut iz dubine duše, sa svim onim suzavcima i osluškivanjem puščanih hitaca ispaljenih u pometnji.Drugi popis imao je susrete s vla^tjtojGPLSinićii. U Hong-Kongu sam,kad sam imao osamnaest, sreo jednog staroazijskog majstora koji mi je ispričao priču o tome kako su ga u Vijetnamu držali pred puščanim cijevima. Priča je svršavala s trenutkom kad mu u prsa guraju cijev i govore mu da će ga ubiti. "Čudno je to da, kad si suočen sa smrću", rekao mi je, "nemaš straha. Ako ništa, miran si. Nepokretan prirodno, ali miran."Energično sam mu kimao glavom. Moje slaganje s njime nije proizlazilo iz osobnog iskustva. Naprosto sam bio odveć ganut da nisam mogao ništa nego samo mrdati glavom.Ona polja dopa usko su spadala u tu kategoriju popisa, a bogme i onaj zračni džep. Jedini podbačaj bio je to da ja nisam bio u stanju potvrditi da sam bio nepokretan (prirodno),ali miran, iako je tu bio niz stvari koje sam svakako jednoga dana namjeravo izvesti.Dvadeset minuta kasnije bili smo spremni za pokret."U redu"; rekao sam i sjeo. "Daj da pokrenemo stroj.""Stroj je sjeban. Ne možeš ga pokrenuti. Mislim da bismo se trebali nazad po Šveđane da ga srede.""Ja sam siguran da ga mogu pokrenuti. Puno puta sam bio na ovakvim barkama."Jed me gledao sumnjičavo i pokazao mi pokretom da probam.Dopuzio sam do barke i prebacio se u nju s krmne strane, a na moju veliku radost prepoznao sam vrstu motora. Pokretao se kao vrtna kosilica tako da se oko kotača-zamašnjaka omota uže i snažno povuče. Malo pomniji pogled otkrio mi je uzao na jednom kraju užeta i utor na kotaču u koji ga treba podesiti."Pokušao sam pedeset puta", gunđao je Jed dok sam stavljao uzao na njegovo mjesto."Stvar je u zglobu", odgovorio sam mu s namjerno malo veselije. "Moraš početi polako, a onda trzneš nazad.""Aha?"Kad sam bio spreman da potegnem, bacio sam posljednji letimičan pogled na stroj. Nisam gledao ništa posebno, ali htio sam odati utisak da smo ja i moja taština nagrađeni. Gotovo zakrivenu slojevima ulja i prljavštine, primijetio sam malu metalnu sklopku ispod koje je pisalo "on/off". Osvrnuo sam se preko ramena i kriomice je kvrcnuo na odgovarajući položaj."Krećemo!" dreknuo sam i snažno potegnuo konop. Čak i ne zakašljavši, stroj je zabrektao u život.Zapad još kopnaČim smo se uz bučno praskanje i u oblaku benzinskih isparenja otisnuli iz male luke, ja sam žudio samo za time da stignem u Ko Pha-Ngan. Iako su mi govorili daje tamo najbolje već prošlo, Hat Rin je i dalje bio na glasu kao mala legenda. Kao i kod Ceste Patpong ili opijskih krijumčarenja u Zlatnom Trokutu, želio sam saznati zbog čega se zapravo diže prašina. Jednako mi je tako bilo drago da učinim nešto od važnosti za žal. Znao sam da Sal cijeni što

sam se javio kao dragovoljac za jednu tako neobljubljenu zadaću i osjećao sam da sam uključen u nešto ozbiljno i vrijedno truda.Ali sat kasnije, kad se na obzoru počeo javljati obris Ko Pha Ngana, žudnju mi je počela zamjenjivati tjeskoba. Bio je to isti osjećaj što sam ga imao pod slapom. Odjednom sam bio svjestan da će susret sa Svijetom vratiti sve one stvari na čijem sam zaboravu već obavio dobar posao. Nisam bio precizno siguran koje su to stvari, jer sam ih zaboravio, ali sam bio dobrano uvjeren da se ne želim na njih podsjećati. Osim toga, premda zbog buke motora zapravo nismo ni mogli razgovarati, osjećao sam da Jedove misli idu istim pravcem. Sjedio je uspravno koliko je to dopuštalo neravnomjerno drmusanje barke, jednom je rukom čvrsto držao ručicu, a oči su mu neprekidno bile uprte isključivo u otok pred sobom.Posegnuo sam u džep hlačica po cigarete. Bio sam uzeo nov paketić - s nadom da će onako zapečaćene izdržati vodu - i šibice. Držao sam ih u plastičnoj kutijici za film koju je Keaty koristio da mu Rizle ostanu suhe. "Ovo je najdragocjeniji posjed što ga imam", rekao sam prije nego sam mu ponudio. "Čuvaj to kao oči u glavi." "Možeš misliti", žustro sam mu odgovorio, zamislivši trosatno putovanje barkom bez nikotina.Pripaljivane se pretvorilo u malu dramu jer su šibice bile neke usrane tajlandske marke i rasprskavale su se ako ih samo malo jače pritisneš. Prve tri su se slomile, a slijedeće četiri ugasio je vjetar. U kutijicu za film stavio sam samo deset komada i već sam počeo gubiti smirenost, no napokon mi je nekako pošlo za rukom da pripalim. Pripalio je i Jed, na žar mojecigarete, a onda smo se opet vratili buljenju u Ko Pha-Ngan. Između modrine i zelenila napokon sam uspio nazrijeti i prugu bijelog pijeska.U namjeri da izbjegnem misli o Svijetu, počeo sam razmišljati so Francoise.Prije nekoliko dana Etienne i ja smo u blizini koraljnog vrta imali malo takmičenje u skokovima u vodu i u tome tko će napraviti manji pljusak. Kad smo nju pitali da nam sudi, pogledala nas je obojicu i slegnula ramenima, rekavši: "Pa obojica ste jako dobri." Etienne je bio iznenađen. "Da", rekao je nestrpljivo. "Ali tko je bolji?" Francoise je opet slegnula ramenima. "Pa što da kažem?", nasmijala se. "Zbilja. Obojica ste jednako dobri." Onda nas je obojicu poljubila u obraz.Ali je rekcija i mene iznenadila. Istina je da je Etienne bio mnogo bolji skakač od mene. U to nije bilo ni sjene sumnje. Umio je bez napora izvoditi skokove unazad, lastu, pregib, čudne okrete bez imena, svašta. Ja sam, pak, skok unazad uspijevao izvoditi samo s divljačkim trzajem koji me redovito ponovno bacao na noge. A što se tiče toga tko je izvodio manji pljusak, Etienne je ulazio u vodu ravno kao koplje od bambusa. Nije trebalo da sam sebe gledam pa da znam da sam ja više sličio na trupac nekog stabla, s granama i svime drugim.Kad je, dakle, Francoise rekla da smo jednako dobrio, lagala je. Smiješna neka laž. Ne zlobna, očito diplomatska, ali mutno zbunjujuća tako da mi je ju bilo teško dokučiti."Zapad... još... kopna..." čuo sam kroz buku motora. Jed mi je dovikivao i tako mi prekinuo sanjarenje.Okrenuo sam se prema njemu i skupio dlan iza uha. "Molim?", zaurlao sam."Idemo prema zapadu! Otvoreniji žal za pristajanje! Manje obalskih kućica!"Dao sam mu znak palcem prema gore i okrenuo se k pramcu. Dok sam razmišljao o Francoise, Ko Pha-Ngan nam je došao bliže. Sada sam već vidio stabla i lišće kokosovih palmi i pod njima podnevne sjene.Ponovni ulazakKojih sto metara od obale Jed je ugasio motor, pa smo preostali dio odveslali. Zamisao je bila da izgledamo kao izletnici, ali zapravo se nismo trebali time opterećivati. Cjeli potez žala na koji smo pristali bio je prazan, ne računajući nekoliko ruševnih obalskih koliba, a izgledale su kao da ih već neko vrijeme nitko ne koristi.Iskočili smo i odgacali do pijeska, vukući barku za stabilizator. "Hoćemo li tu ostaviti barku?", pitao sam kad smo ostavili vodu.

"Ne, morat ćemo je sakriti." Jed je pokazao prema crti od koje raste drveće. "Možda tamo. Idi pogledaj. Provjeri je li prazno kao što izgleda.""OK."Potrčao sam preko žala, a onda gotovo istog časa usporio u hod. Osjećaj za ravnotežu i dalje je mislio da smo na moru pa sam pijano zateturao sjedne strane na drugu. To je brzo prošlo, ali na nekoliko trenutaka zbilja sam se morao usredotočiti kako bih se zadržao da se ne izvalim.Nedaleko od mjesta na kojem smo pristali zatekao sam dvije palme koje su bile dovoljno odmaknute da nam omoguće da tu uguramo i barku i stabilizator, a opet dovoljno blizu jedna drugoj da djeluju neupadljivo. Između njih je bio neki grm s velikom krošnjom koja će barku sasvim prekriti, naročito uz pomoć nekoliko dobro smještenih grana, dok je najbliža od onih razvaljenih obalskih straćara bila udaljena dobrih pedeset metara."Izgleda daje ovdje u redu", doviknuo sam Jedu."Dobro. Daj mi onda pomozi."Sve bi bilo mnogo lakše da je tu bio i netko treći da nam pomogne. Zbog težine motora obojica smo morali dizati krmu - propeler smo stalno morali držati u zraku da se ne ošteti - pa smo stalno morali gurati prednji dio. I po pijesku je bilo teško, ali prebaciti ga preko malog travnatog obruba bilo je strava i užas. Morali smo je premicati u kratkim zamasima od kojih su pucala leđa, a činilo nam se da nijedan zamah ne daje više od pola metra."Jebo mu pas da mu jebo pas", dahtao sam kad nam se barka po dvadeseti put izvrnula dalje od stabala. "Je li uvijek tako teško?""Stoje li uvijek tako teško?""Vožnja po rižu.""Pa naravno", odgovorio je Jed gladeći znoj s brade. Niz zglob mu se izlila pruga uljastih kapljica i nastavila kapati s lakta. "Pa što misliš zašto nitko neće?"Napokon nam je pošlo za rukom progurati barku između stabala i ispod grma. Pošto smo brzopotezno sredili kamuflažu, nitko je nikako ne bi mogao primijetiti, osim ako skrene s puta da se zagleda. Čak smo se pobojali da ćemo i sami imati muke daje pronađemo, pa smo mjesto označili tako što smo u pijeik poboli jedan rašljast štap.Bili smo potpuno iscrpljeni, ali imali smo dvije utjehe. Jedna je bila ta da će biti lakše kad budemo barku vraćali u vodu, jer će ići nizbrdo, a i ocean je malo veća meta negoli prostor između dvije palme. Druga je bila da ćemo, čim stignemo do Hat Rina, sebi priuštiti dobro jelo.Krenuli smo dobro raspoloženi i razglabli o tome koje ćemo piće naručiti, ima li Sprite prednost nad Coke. Jed je prvi primijetio neki par, ali tu smo već daleko odmaknuli od barke, pa se nismo naročito zabrinuli. U prolazu kraj njih zagledao sam se ravno u lica tih ljudi, ni iz kojeg drugog razloga nego da se budem spreman nasmiješiti ako nas pozdrave.A nisu. Oči su im stalno bile upiljene u zemlju, a prema njihovim izrazima shvatio sam da su se jednako onako usredotočili na hodanje kao i ja maloprije."Jesi ih vidio?", rekao sam kad su nam odmaknuli izvan dosega sluha. "Šlagirani već prije ručka.""Tekući ručak.""Ručak u prahu."Jed je kimnuo glavom, pa se nakašljao i hraknuo na pijesak. "Jebo iju pas narkomansku."Sat kasnije prolazili smo kraj niza obalskih koliba oko kojih je bila gužva i provlačili se između kupača i igrača frisbeeja. Svi su mi tako čudno izgledali, da nisam mogao povjerovati da i ja njima izgledam jednako čudno."Idemo jesti", rekao je Jed kad smo bili na pola puta do Hat Rina, pa smo otišli do najbližeg kafea i sjeli. Jed je uzeo pregledavati jelovnik, a ja sam se nastavio diviti okolišu. Beton pod

nožnim prstima ostavljao mi je čudnovat osjećaj, kao i plastična stolica na kojoj sam sjedio. Bila je to obična stolica - istu takvu sam imao i u školi, udubljeno sjedalo s rupom iza leđa, smetalnim nogama u obliku slova V -. ali sada mi je bila bizarno neudobna./Nikako nisam mogao otkriti kako da na njoj sjedim na pravi način. Ili sam klizio s nje ili se nasadio na rub, a oboje je bilo beskorisno."Kako se to, radi, jebo ga bog", mrmljao sam.Jed je digao pogled s jelovnika."Izgleda da ne znam sjediti..."Počeo se smijati. "Ne ide ti u glavu, je li? Sve ovo.""Naravno.""A tek tvoj odraz?""Kako to misliš?""Kad si zadnji put vidio svoj odraz?"Slegnuo sam ramenima. Imali smo, doduše, kod kolibe za tuš jedno toaletno ogledalce što su ga muškarci rabili kad su se brijali, ali ono je pokazivalo samo majušan dio lica. Ne računajući to, sebe nisam vidio već tjednima."Imaš tamo umivaonik i ogledalo. Odi pa se pogledaj. Zbilja ćeš se šokirati."Namrštio sam se, odjednom zabrinut. "Zašto? Nešto mi se dogodilo s licem?""Ništa. Samo odi i pogledaj. Vidjet ćeš."Zbilja je bio udar. Biće koje je preko umivaonika buljilo u mene bilo je tuđe. Koža mi je bila tamnija nego što sam zamišljao da bi uopće mogla biti, moja crna kosa posvijetlila je na suncu, pa je bila gotovo smeđa i zamršena u uvojke, a zubi su mi bili tako bijeli da sam mislio da mi strše iz usta. I izgledao sarrfštar -^.dvadesetšest-dvadesetsedam - a na nosu sam imao nekoliko pjega. Te su mi pjege bile poseban šok. Nikada nisam j)ioj)jegav.Barem pet minuta sam buljio u svoj odraz, zapanjen. Buljio bih tako i sat da me Jed nije dozvao da naručim neko jelo."Što veliš?", pitao me dok sam glavinjao nazad prema stolu i cerio mi se kao idiot."Zbilja grozno. A zašto ti sebe ne pogledaš? Sjajno je.""Neću... Nisam se vidio već šest mjeseci. Čuvam to da se jednom odvalim do kraja.""Šest mjeseci!""A-ha. A možda i više." Dobacio mi je jelovnik. "Hajde. Što ćemo? Krepavam od gladi."Preletio sam pogledom preko golemog popisa i zastao kod palačinki s bananama, ali sam se nakon malog krzmanja predomislio."A valjda par cheeseburgera.""Cheeseburgeri. Još nešto?""Ovaj... OK. I ljute pileće okruglice. Uostalom, na Tajlandu smo, ne?"Jed je ustao i preko ramena pogledao prema kupačima na plaži. "Vjerujem ti na riječ", rekao je suho i otišao naručiti.Dok smo čekali jelo, gledali smo TV. Na drugom kraju kafea bio je video na kojem je igrala Shindlerova lista. Shindler je stajao na konju i promatrao kako čiste geto, a onda je spazio djevojčicu u crvenom kaputiću."Što veliš za kaputić?", pitao me Jed dok je pijuckao Coke.Ja sam pijuckao Sprite. "Što s njim?""Znaš li daje naslikan kistom na filmu?""Svaki kvadratić? Kao crtić?""Da.""Ma kakvi. To su napravili s kompjuterom kao u Jurskom parku.""O..." Jed je iskapio bočicu i coknuo usnama. "To je ono pravo."Prenerazio sam se. "Shindlerova lista?"

"Ma kakvi, glavonja. Coke."Sigurno su sto godina pripremali jelo jer je u trenutku kad su ga donijeli Shindler opet gledao crveni kaputić. Tko je gledao taj film, znat će da je to sat kasnije nego što ga je prvi put vidio, ako ne i više. Na sreću, otkrio sam da su u tom kafeu imali stari aparat sa Svemirskim osvajačima, pa mi čekanje i nije išlo tako loše.KampućijaJed mi je dao da biram. Ili da pođem s njime da obavimo stvar s rižom ili da ostanem na plaži, pa da se nađemo kasnije. Moja mu pomoć zapravo nije trebala, pa sam odlučio ostati. U svakom slučaju, morao sam obaviti i svoju kupovinu. Htio sam popuniti zalihu cigareta i kupiti baterije za Keatvjev Gameboy.U jednom od raznih kafea po Hat Rinu našao sam prodavaoncu -odnosno stakleni pult ispod kojeg je bilo nekoliko vrsta robe - a nakon što sam kupio baterije i cigarete pokazalo se da mi je ostalo dovoljno novca da kupim i neke darove.Kao prvo, kupio sam malo sapuna za Nehygienixa. To je bilo izazovno jer su imali nekoliko vrsta - neke zapadne, neke tajlandske, ali niti jedan od one vrste koju sam vidio da Nehygienix upotrebljava. Preturao sam malo po paketićima dok nisam našao jedan koji se zvao "Luxme". Pisalo je da je "Raskošan, pa još miomirisan". Privuklo me ono "pa još", a ono "miomirisan" još me više učvrstilo jer sam znao koliko mu je to važno.Onda sam kupio brdo britvica koje sam naumio podijeliti između Etiennea, Gregorija, Keatvja i sebe. Onda sam kupio tubu Colgatea za Francoise. Nitko na žalu nije upotrebljavao pastu za zube; imali smo deset četkica koje su svi dijelili, iako ih je bilo mnogo koji se nisu htjeli gnjaviti tako da su svakog jutra samo žvakali mladice. Francoise nije smetalo dijeliti četkicu, ali joj je nedostajala pasta za zube, zato sam znao da će joj se dar dopasti.Naredna kupnja odnosila se na nekoliko paketića bombona - nisam htio da itko ostane praznih ruku - a naposljetku sam kupio par kratkih hlača. Ove su mi se već pretvorile u krpe i ne vjerujem da bi izdržale još mjesec-dva.Obavivši kupovinu, više nisam imao što raditi. Uzeo sam još jedan Sprite, koji mi nije dugo trajao, a onda sam odlučio prekratiti vrijeme u šetnji po Hat Rinu. Odustao sam već nakon svega nekoliko stotina metara. Osim obalskih kućica nije se imalo što gledati. Umjesto šetnje, sjeo sam u oiiesak istao brčkati noge u vodi, zamišljajući kakve ću tople reakcije dobiti kad budem uručivao darove. Predočio sam sebi prizor u stilu Asterixa kad se s nekog pothvata vraća na veliku gozbu. Mi ćemo to morati izvesti bez veprova i galskog vina, ali imamo obilje dopa i riže više nego što smo teški."Sajgon", rekao je neki muški glas i naglo me iskopčao iz sanjarenja. "Ludilo.""Tako zvuči", rekao je drugi glas, ženski."Bili smo tamo dva mjeseca. Jebiga, grad je bio kao Bangkok prije deset godina. Možda još bolji."Osvrnuo sam se i vidio četvoro kupača. Dvije djevojke, Engleskinje, i dva momka, Australci. Svi su govorili vrlo glasno, tako glasno da je izgledalo kao da svoj razgovor više upućuju prolaznicima nego li sebi međusobno."Da, ali ako je Sajgon bio ludilo, onda je Kampućija bila nestvarna, u pičku materinu."To je sada govorio onaj drugi Aussie* - mršavi momak jako kuštrave kose, dugačkih zulufa i majušne flekice dlaka na bradi."Tamo smo proveli šest tjedana. Ostali bismo i duže da nismo potrošili lovu. Moram opet na Tajland da održim veze, da ga jebeš.""Dobra scena", složio se prvi. "Mogao bih tamo ostati šest mjeseci.""Ja bih mogao šest godina."Ponovno sam se okrenuo k moru. Takva blebetanja već su mi poznata, pomislio sam, i nisu vrijedna pažnje. Ali odjednom sam shvatio da se ne mogu iskopčati. Nije to bilo zbog

glasnoće njihova trabunjanja; počelo me kopkati to što je onaj momak govorio o Kampućiji. Pitao sam se je li to nov naziv za Kambodžu.Bez većeg razmišljanja nego što je bilo to, nagnuo sam se prema njima. "Hej", rekoh. "Samo me zanima, zašto Kambodžu zovete Kampućija?"Sva su se četiri lica okrenula prema meni."Mislim", nastavio sam, "to je Kambodža, ne?"Onaj drugi Aussie je tresao glavom, manje što se nije slagao sa mnom, koliko zbog toga stoje pokušavao dokučiti tko sam ja."Kambodža, ne?"; ponovio sam, za slučaj da me nije čuo."Kampućija. Sad sam baš bio tamo."Ustao sam i prišao im. "A tko je zove Kampućija?""Kambodžanci.""Onda znači nisu Kampućijanci."Namrgodio se: "Molim?""Naprosto me zanima gdje ste pokupili tu riječ 'Kampućija'?""Prijatelju", upao je onaj prvi Aussie, "kakve veze ima što je zovemo Kampućija?""Nije stvar ima li veze. Samo me zanimalo jer sam mislio da je to ime Crvenih Kmera. Mislim, vjerojatno griješim. Možda je to naprosto neko zastarjelo ime za Kambodžu, pa..."Rečenica mi je ostala lebdjeti u zraku. Najednom sam postao svjestan da njih četvoro pilje u mene kao da sam lud. Nesigurno sam im se osmijehnuo. "Nevažna stvar... Samo me zanimalo, ništa više... Kampućija... Čudno mi je zazvučalo..."Tišina.Osjetio sam kako sam se zajapurio. Znao sam da sam izveo neki faux pas, ali nisam znao u čemu je mogao biti. Uz smiješak koji je postajao sve očajničkiji nastojao sam se bolje izraziti, ali sam zbog zbunjenosti i uzrujanosti samo pogoršao stvari. "Jednostavno sjedim i čujem kako ste rekli 'Kampućija', što sam mislio da je ime Crvenih Kmera, a isto ste tako upotrijebili staro ime za grad Ho Ši Min... Sajgon... Mislim, ne pravim razliku između Vijetkonga i Crvenih Kmera, očito... ali...""Pa što?"To je bila prava opaska. Razmišljao sam nekoliko trenutaka o njoj, a onda rekao: "Pa ništa, mislim...""I zašto nas onda, stari, gnjaviš?"Nisam mogao smisliti što da mu reknem. Slegnuo sam nespretno ramenima i okrenuo se k vrećicama s kupljenim stvarima, a za sobom sam čuo kako jedan od njih grokće: "Opet jedan frajer iz svemira, pička im materina. Čovječe, pa ne možeš nigdje mrdnuti od njih." Od tog komentara zažarile su mi se uši i zapeckalo me u vršcima prstiju. Još od djetinjstva nisam imao taj osjećaj.Užasno sam se osjećao kad sam ponovno sjeo na svoje mjesto. Ono dobro raspoloženje potpuno je nestalo. A sve što sam napravio bilo je da sam se upleo u razgovor, što mi nije izgledalo tako strašno. To je pitanje žala i Svijeta, hladno sam zaključio. Mog žala, gdje u svakom trenutku možeš upasti u svačiji razgovor, i Svijeta gdje to ne možeš.Nekoliko minuta kasnije ustao sam da krenem. Primijetio sam da je njihov razgovor postao tiši, a imao sam otužan osjećaj da su razgovarali o meni. Malo podalje uz plažu pronašao sam prikladno osamljenu palmu i smjestio se ispod nje. S Jedom sam dogovorio da se nađemo u sedam, pa sam morao ubiti još nekoliko sati. Previše sati. Osjećao sam da bi se to čekanje moglo pretvoriti u teško iskušenje.Popušio sam dvije cigarete jednu na drugu. Htio sam i treću, ili čak i više, ali od treće sam dobio petominutni napad kašlja. Nevoljko sam je ugasio i zabio pod pijesak.Zbunjenost mi se ubrzo pretvorila u srdžbu. Dotada sam pogledavao prema Hat Rinu s distanciranom ljubopitljivošću, a sada sam gledao s mržnjom. Posvuda oko sebe osjećao sam

govna; Tajlanđani se smijulje kao morski psi, i taj nemarni hedonizam, odveć brižljivo vođen da bi zvučao istinski. A više od svega, nailazio sam na smrad truleži. Nadvijao se nad Hat Rinom kao mušice grice oko kupača, koje se skupljaju na miris znoja i slatkastih losiona za sunčanje. Ozbiljni putnici već su se preselili na idući otok u lancu, putnici koji su došli u međuvremenu pitali su se gdje je nestao sav život, a horde turista već su bile spremne da se stušte njihovim svježe utabanim stazama.Po prvi put sam shvaćao istinsku savršenost našega skrivenog žala. Na samu pomisao da bi se sudbina Hat Rina mogla proširiti i na našu lagunu zaledila mi se krv. Počeo sam mjerkati tamnoputa tijela koja su se izležavala oko mene kao da snimam neprijatelje, dobro ih upoznavao i stavljao u dosije. Povremeno su kraj mene prolazili parovi, a ja sam hvatao djeliće njihova razgovora. Čuo sam sigurno dvadeset različitih vrsta izgovora i jezika. Većinu nisam razumio, ali svi su mi zvučali kao prijetnja.S takvim mislima kao jedinim društvom vrijeme se jedva vuklo, pa sam, kad su mi vjeđe otežale, pustio neka se i zaklope. Vrućina i rano ustajanje tog dana zaskočili su me. Poslijepodnevna siesta bit će mi dobrodošao uzmak.IISramotaGlazba je počela u osam, što je bilo sreća jer bih možda prespavao i do ponoći. Što gore što dolje niz plažu zatreštalo je iz četiri ili pet zvučnih sistema, svaki sa svojim programom. Jasno sam čuo samo dva, ona koja su mi stajala uz lijevi i desni bok, ali sam imao osjećaj da mi kroz glavu vibriraju sve bas-linije. Psujući i trljajući pospanost iz očiju, skočio sam i potrčao niz plažu prema kafeu.Kafe je sada bio krcat, ali Jeda sam spazio odmah. Bio je za istim stolom za kojim smo ranije sjedili. U rukama je imao bocu piva i izgledalo je daje bijesan do krajnosti."Pa gdje si, kurac, do sad?", ljutito mi je rekao kad sam sjeo kraj njega. "Čekam te.""Oprosti", odgovorio sam mu. "Zaspao sam... Imao sam loš dan." "Ti, je li? A ja se kladim da nije bio ni trun kao meni.""Što ti se dogodilo? Nisi našao rižu?""Našao sam ja rižu, Richarde. Ne brini ti za to."Tvrdo sam ga pogledao. U glasu mu je bio prijeteći prizvuk opasnosti. "Pa stoje onda?""To reci ti meni.""Ja?""Za ona dva Amera.""Dva Amera?"Jed je ispio velik gutljaj piva. "Dva Amera koja sam čuo kako pričaju o mjestu koje se zove Eden u morskom parku.""...A u pičku materinu.""Poznaju te, Richarde. Spomenuli su tvoje ime. I imaju zemljovid." Čvrsto je stisnuo oči kao da se bori da ne izgubi pasku nad živcima. "Zemljovid, Richarde, jebo te Bog! Pokazivali su ga nekim Nijemcima! A tko zna tko ga sve još nije vidio!"Odmahivao sam glavom. Osjetio sam vrtoglavicu. "...Zaboravio sam... Ja...""Tko su oni?""Jed, čekaj. Ne razumiješ. Nisam im ja rekao za žal. Oni su rekli meni. Već su otprije znali za njega."Trsnuo je bocom o stol. "Tko su oni?"".. .Zeph i Sammy. Sreo sam ih na Ko Samuiju.""I dalje??""Naprosto dva momka iz susjedne kolibe. Proveli smo neko vrijeme skupa, a večer prije nego što smo mi krenuli za Ko Phelong počeli su pričati o žalu.""Bez poticaja?"

"Bez! Naravno!""A ti si im onda nacrtao zemljovid.""Ma ne! Riječi nisam rekao, Jed! Nitko od nas.""Pa odakle im onda zemljovid?""Tek sutra ujutro... nacrtao sam ga i gurnuo ispod vrata..." Izvadio sam cigaretu i pokušao je zapaliti. Ruke su mi se strašno tresle, pa su mi trebala tri pokušaja."Zašto?""Brinuo sam se!" ■\ "I jednostavno si im nacrtao zemljovid? Da te čak nisu ni pitali?""Pa nisam znao da žal uopće postoji. Možda smo se zaputili u nlgdinu. Morao sam nekome reći kamo idemo u slučaju da sve ispadne loše.""Što je moglo ispasti loše?""Ne znam! Ništa nismo znali! Samo nisam želio da nestanemo, a da nitko ne zna gdje!"Jed se uhvatio za glavu. "Moj Richarde, ovo bi moglo biti jako ružno." /! „"Mogli smo nestati u morskom parku, a nitko ne bi..."Polako je kimao glavom. "To shvaćam."Nekoliko smo trenutaka sjedili šutke, Jed je buljio u stol, a ja svugdje samo ne u njega. Tamo za aparatom sa Svemirskim osvajačima neka je debeljuškasta crnkinja sa sitnim pletenicama pokušavala je pogoditi posljednjeg osvajača. Gibao se toliko sporo daje sav bio mutan. Promašivala ga je u svakom prolazu, a trenutak prije nego što je dosegnuo dno okrenula se, zgađena. Buka od glazbe i razgovora bila mi je prejaka da čujem prasak njezina svemirskog broda, ali vidio sam ga na njezinu licu.Napokon je Jed dignuo glavu. "Ta dva Amera. Što misliš, mogu li se oni dati na taj put?""...Mogli bi, Jed. Ne znam ih dovoljno dobro.""Jebiga. Ovo bi moglo biti jako ružno." Onda je naglo stavio ruku preko moje. "Slušaj", rekao je. "Okrivljuješ li sam sebe?"Kimnuo sam."Nemoj. Mislim ozbiljno. Što god da bude s tim Amerima, nije tvoja greška. Da sam ja bio na tvom mjestu, možda bih i ja napravio istu stvar.""Kako to misliš 'Što god bude'?", rekao sam zabrinuto."Mislim... Mislim što god bilo nemoj sebe kriviti. To je važno, Richarde. A ako zbilja nekoga hoćeš okriviti, okrivi Daffyja". Duboko je uzdahnuo. "Ili mene.""Tebe?""Mene."Zaustio sam da ga pitam za objašnjenje, ali je samo podignuo ruku. "Nema svrhe da o tome razgovaramo.""OK", rekao sam tiho. (?.&*<£%"Gledaj, možda i nećemo imati problema. Za nekoliko tjedana Ameri će vjerojatno odletjeti kući, a zepp^bvidjćojj^ma. Sve da i ostanuna Tajlandu, sva je prilika da se neće baktati u nastojanjima da nas nađu. Izgledali su mi kao par napuhanaca, a ovo putovanje baš i nije lako.""Nadam se da si u pravu", rekao sam prazno, ali sam se sjećao kako su bili umješni i onom svom surferskom štosu."Nadati se jest jedino što možemo. To, i čekati..." Dokrajčio je svoje pivo. "Rižu moramo na barku prenijeti noćas jer neću da te vreće teglimo u pol bijela dana. Jesi spreman za pokret?""Jesam."Ustao je. "Dobro. Onda hajdemo po njih."Pozadi kafea bio je uzak prolaz između dvije obalske kućice, a naše su vreće bile ispod jedne cerade. Sada smo ih stavili na ceradu tako da ih možemo vući po pijesku, pa smo se, svaki držeći za po jedan ugao, dali na dugu vuču do barke.

Čim smo izišli iz Hat Rina napravili smo stanku za cigaretu i pojeli nekoliko bombona iz vrećice s mojim darovima."Oprosti što sam se bio izderao na tebe", rekao mi je Jed dok sam mu pružao kutiju."Ma u redu je to.""Ne, oprosti. Nisi to zaslužio."Slegnuo sam ramenima. Osjećao sam da jesam."Nisam te pitao zbog čega je tebi dan bio loš.""Ah, ništa... Naprosto Hat Rin. Mjesto, ili ljudi... Samo me od njih trnci podilaze.""I mene. Sve je to sjebano, zar ne?""Sve je sjebano... Do kraja." "Richarde." "Da?""Kad se vratimo u kamp, ne spominji te stvari s Amerima." "Ali...""Sal i Bugs. Ne vjerujem da će oni razumjeti..." Pogledao sam ga, ali on se baktao sa skidanjem papirića s jednog bombona.".. .Ako ti misliš da tako treba." "Mislim."Trebalo nam je tri sata da stignemo do našeg znaka. Račvasti se štap jasno vidio na svijetloj mjesečini, pa smo vreće spustili kraj njega. Onda sam ja otišao provjeriti barku dok je Jed počeo vreće svlačiti s cerade i slagati ih na pijesak. Pod onim grmom vladao je mrkli mrak, ali sam ipak napipao izvijeni pramac. To mi je bilo dovoljno. Dokle god imamo sredstvo za bijeg, dotle sam miran.Kad sam se vratio do znaka, Jed je već spavao. Legao sam kraj njega i zagledao se u zvijezde i sjetio se kako sam ih gledao s Francoise. Negdje među njima ima paralelan svijet na kojem onaj zemljovid čuvam za sebe, pomislio sam i poželio da sam tamo.Kroz jutarnju maglu vidimGospodin Duck je sjedio u svojoj sobi na cesti Khao San. Svukao je jedne od novina koje su pokrivale prozor i virio dolje na ulicu. Iza njega su po krevetu bile razbacane olovke u boji, očito one kojima je nacrtao zemljovid. Sam zemljovid nigdje se nije vidio, što znači da ga je već zataknuo u moja vrata.Vidio sam da mu rame drhti."Gospodine Duck?", rekao sam oprezno.Okrenuo se, odmjerio sobu i zbunjeno se namrgodio, a onda me primijetio kroz traku mreže protiv komaraca."Rich...Haj.""Haj. Jesi li dobro?""Nisam." Niz prljav mu se obraz slila suza. "Jako skoro ću se ubiti. Osjećam se jako loše.""...Žao mije. Mogu li što učiniti?"Uzdahnuo je. "Hvala ti Rich. Ti si dobar prijatelj, ali sada je prekasno. Već sam jedanaest tjedana u bangkoškoj mrtvačnici.""I nitko da te pokupi?""Nitko. Tajlandska policija je stupila u vezu s britanskim veleposlanstvom. Našli su mi roditelje u Glasgowu, ali oni ne žele amo da potpišu otpusne papire. Nije ih briga za mene." Skotrljala mu se još jedna suza. "Za svog jedinog sina.""Ali to je strašno."A mene će, ako nitko ne dođe potpisati otpusne papire, kroz nekoliko tjedana spaliti. Veleposlanstvo ne želi pokriti troškove za povrat mog tijela.""Ti... želiš da te sahrane.""Svejedno mi je hoću li biti spaljen, ali ako mi roditelji ne žele doći amo da me pokupe, onda ja i ne želim da me tamo pošalju." Gospodinu Ducku je puknuo glas. "Mala ceremonija, ništa skupo, a pepeo nek mi prospu u južno Kinesko more." Potom je zapao u nekontrolirano jecanje.

Pritisnuo sam lice i ruke na mrežu. Bilo mije žao što nisam s njime u sobi. "Hej, Gospodine Duck, daj. Nije baš tako loše."Srdito je tresao glavom, a onda sam razlučio kako kroz grcajc počinje pjevati temu iz M*A*S*H-a.Pričekao sam da završi, ne znajući kamo da gledam, a onda sam mu rekao: "Imaš dobar glas", najviše stoga što nisam znao što bih mu drugo rekao.Slegnuo je ramenima i stao prljavom majicom brisati lice. Kad je završio, lice mu je bilo još zamazanije nego prije. "Glas mi je slabašan, ali može nositi melodiju.""Ne, Gospodine Duck. Dobar ti je glas... Meni se M*A*S*H uvijek sviđao."Vidjelo se da se blago razvedrio. "I ja. Oni helikopteri u početku.""Helikopteri su bili sjajni.""To je bilo u Vijetnamu. Jesi to znao, Rich.""Zar nije bila Koieja?""Vijetnam. Koreja je bila izlika.""Ahaaa..."Gospodin Duck se okrenuo i ponovno zapiljio kroz novine. Nije se činilo da baš namjerava govoriti, pa sam ga pitao što gleda, tek tako da održim razgovor."Ništa", blago je odgovorio. Vozač tuk-tuka spava u svom taksiju... Pas lutalica prosijava smeće... Dok si živ te stvari uzimaš kao takve, ali kad su ti te stvari ono posljednje što ćeš uopće vidjeti..." Glas mu je opet počeo podrhtavati i on stisne šake. "...Vrijeme je da okončamo sve to.""Ubit ćeš se?""Hoću", rekao je. A onda je to rekao još jednom, čvršće: "Hoću."Hitro je otišao do kreveta, sjeo, izvukao nož ispod jastuka."Nemoj, Gospodine Duck! Nemoj!""Odlučio sam.""Imaš vemena da se predomisliš!""Sada više nema nazad.""Gospodine Duck!", po viknuo sam nemoćno.Prekasno. Već je počeo zasijecati.Nisam gledao kako umire jer sam mislio da bi to bilo nepoštivanje, ali sam pet minuta kasnije bacio pogled da vidim kako mu ide. Još je bio živ, bacakao se po plahtama i prskao po zidovima. Pričekao sam još petnaest minuta, a onda sam provjerio još jednom, da budem siguran. Ovaj put bio je nepokretan, ležao je u položaju u kojem sam ga prvi put zatekao. Gornji dio tijela bio mu je usukan, pa su mu noge visjele preko ruba kreveta -pojedinost koju nisam ranije opazio. Možda je trenutak prije smrti pokušao ustati."Ja ću se pobrinuti za tvoj pepeo, Gospodine Duck", šapnuo sam mu kroz mrežu. "Ne brini za to."UpropaštenProbudio sam se s prvim tračkom zore. Sunce je još bilo ispod obzora, a plaža se kupala u čudesnom modrom svjetlu, istodobno i tamnom i sjajnom. Bilo je lijepo i mirno. Čak se činilo da se i valovi nasukuju tiše nego inače.Nisam budio Jeda jer volim biti budan kad drugi spavaju. Najradije bih malo prošvrljao, pripremio nešto za doručak ako se ima što, a u ovom sam slučaju besciljno prolutao obalom. Dok sam šetao razgledao sam divne školjke. Ona narukvica što mi ju je izradio Bugs bila je OK, ali većina školjaka je bila pomalo nezanimljiva. Imao sam osjećaj da se baš nije htio baktati da ih uljepša. Čak i Francoiseina narukvica, koja je bila najbolja od sve tri, nije bila ni približno dobra kao u drugih ljudi u kampu. Začas sam skupio cijelu zbirku i sada sam se mučio da proberem koje ću od njih odbaciti. Najljepša od svih koje sam našao bila je

ispjegana modrim, crvenim i zelenim - glavopršnjak sićušnog račića. Odlučio sam da mi to na novoj naruTcvfci bude središnji komad i jedva sam čekao da stignem kući da je nanižem.Naišao sam na jedan par koji je spavao dubokim snom na travnatom pojasu, kojih dvjesto metara podalje od mjesta na kojem smo mi sakrili barku. Bio je to onaj isti par kraj kojeg smo Jed i ja prošli jučer. Prvi mi je poriv bio da se okrenem nazad, ali me spriječila radoznalost. To što su za boravak odabrali neobično udaljenu straćaru, kilometrima od Hat Rina, zaokupilo me da vidim kakvi su to ljudi. Potrpao sam školjke u džepove i zagacao po pijuku prema njima.Sada sam imao prigodu da par odmjerim sasvim izbliza, a davali su ružan prizor. Djevojka je imala odvratne žvale oko usta, a svu su je prekrili tusti crni komarči. Najmanje joj ih se trideset-četrdeset sjatilo po rukama i nogama, a nisu se ni milimetra mrdnuli ni kad sam mahnuo na njih rukom. Na momku nije bilo komaraca. "Nije čudo", pomislio sam jer im on ne bi bio nikakav objed. Sudeći prema visini, takav bi trebao imati sedamdesetak kila, ali ovaj nije mogao imati više od pedesetak. Tijelo mu je izgledalo kaoanatomski dijagram. Svaka mu se kost jasno očitavala, kao i svaki onaj jadni mišić. Kraj njega je bila bočica za tablete s naljepnicom s adresom neke sumnjive ljekarnice u Surat Thaiju. Uzeo sam je da vidim što ima unutra, ali je bila prazna.Neko sam vrijeme promatrao momka, a onda sam primijetio da su mu oči blago rastvorene. Tek mali prorezi, na prvi pogled neprimjetni. Čekao sam da ga vidim kako trepće. Nije, ili se bar nije vidjelo, pa sam počekao da vidim kako će početi disati. A nije ni to. Onda sam se sagnuo i dotaknuo ga po prsima. Bio je dosta topao, ali je i zrak bio dosta topao, pa to nije značilo ništa. Pritisnuo sam ga jače rukom. Prsti su mi prodrli duboko između rebra, a koža se mlohavo premaknula preko kosti. Nema bila. Počeo sam brojati, pažljivo za svaku sekundu izgovarajući "dvadesetjedan", a kad sam došao do šezdeset, znao sam daje mrtav.Smrknuo sam se i pogledao oko sebe. Ne računajući Jedovu silhuetu i vreće s rižom, plaža je bila potpuno pusta. Onda sam opet pogledao djevojku. Po komarcima sam znao da je živa, a osim toga, grudi su joj se dizale i spuštale.To me zapanjilo. Nije me bilo briga za momka jer je došao na Tajland i upropastio* se i to mu je bio usud. Ali djevojka je bila nešto sasvim drugo. Čim joj opijska omamljenost oslabi, probudit će se na praznoj plaži kraj lesa. Pomislio sam da bi bilo strašno da joj se to dogodi, pa sam, videći da sam jedini koji ju je našao, osjetio izvjesnu odgovornost za njeno stanje. Pripalio sam cigaretu i stao razmišljati kako da joj pomognem.Probuditi djevojku nije dolazilo u obzir. Sve da je i uspijem povratiti, samo bi mi još poludjela. Onda bi se umiješale i vlasti na Ko Pha-Nganu i nastupio bi užas. Drugi izbor bio je da probudim Jeda i pitam ga za savjet, ali donio sam protivnu odluku. Rekao bi da to nije naša stvar i da par moramo ostaviti onako kako smo ga i našli, i odmah sam znao da ja to ne bih htio.Na koncu mi je sjevnula prava zamisao. Odvući ću frajerovo tijelo u grmlje i sakriti ga. A ona će, kad se probudi, misliti daje otišao u šetnju. Za dan ili više shvatit će da ga nema i možda će se brinuti što se s njime dogodilo, ali barem neće znati da je umro. A do tada će njega vjerojatno izjesti kukci, i nitko osim mene neće ništa znati.Pozabavio sam se neposrednom zadaćom, sve jednom okom pazeći na sat. Jed će se brzo probuditi i doći će trenutak da krenemo odatle."Jed!", rekao sam blago.Uspravio se i mahnuo rukom ispred lica, kao da tjera muhu.Prema: wasted - upropašten, potrošen, no u londonskom slangu: drogiran^ odvaljen; na ovom mjestu vrijede oba značenja, (op.prev.) ;"Jed! Probudi se!""Stoje?", promrmljao je."Moramo ići. Razdanjuje se."

Sjeo je i pogledao prema nebu. Sunce je bilo cijelo iznad obzora. "Jebiga, moramo. Prespavao sam. Oprosti. Ajmo na posao."Kad smo bili na pola puta između Ko Pha-Ngana i našeg otoka, ispričao sam mu što se dogodilo s tijelom i kako sam izveo stvar."Isus te jebo dragi, Richarde!", zaurlao je - samo zato što je motor bio toliko bučan. "Pa koji ti je kurac bio da to napraviš?""A što sam trebao napraviti?""Pa trebao si ga ostaviti tamo, idiote jedan glupi! Kakve mi veze imamo s time? Nikakve!""Znao sam da ćeš to reći", rekao sam mu veselo. "Znao sam."< utiUW>u oH< NUdar BiblijomNikoga ništa nije ni najmanje zanimalo. Nekoliko ih je pitalo: "Kako je bilo?", i to iz puke pristojnosti jer čim bih im počeo odgovarati, oči bi im postale nekako zacaklene ili bi im pažnju privuklo nešto u daljini preko mog ramena.U početku sam takvo ponašanje smatrao prilično razočaravajućim -htio sam im natenane ispričati kako je Ko Pha-Ngan sav sjeban -, a frustracija je samo još pojačana ravnodušnim odgovorima što sam ih dobivao kad sam davao darove. Francoise je kušala pastu i odmah je ispljunula i rekla: "Uh, već sam zaboravila da tako peče", a Keaty je rekao da nisam trebao kupovati tajlandsku marku baterija jer se brzo troše. Jedini tko je bio zahvalan bio je Nehygienix. Čim sam mu dao sapune otišao je ravno pod tuš i poslije mi dao gorljiv izvještaj o tome kako daju gustu sapunicu.Ali, to mi je razočaranje trajalo samo dokle mi je Ko Pha-Ngan još bio svjež u sjećanju, a to nije bilo dugo. Tek što sam bio došao na žal, pamćenje mi se počelo samo isključivati. Uporno, brzo, tako da za tjedan dana više nije postojalo mnogo što više osim lagune i njezina kruga zaštitnih stijena.Brige zbog Zepha i Sammvja posljednje su mogle otići. Negdje najkasnije pete noći ostao sam budan, uznemiren zbog pomisli o tome kakve bi planove mogli kovati oni i ti tajanstveni Nijemci. Ali kako su dani prolazili, bilo je teško održavati tu razinu, a ionako se nitko nije pojavljivao. 1/rekavši to, onoga dana nakon te besane noći pitao sam Jeda razmišlja li on i) problemu sa Zephom i Sammvjem, a on rukama u zraku napravi pokrete kao ljuljačka: "Pa malo sam bio razmišljao o tome", rekao je, "ali mislim da smo OK.""Misliš?", uzvratio sam mu, već osjećajući da se breme problema podiže."Pa da. Ta su dvojica na hodočašću. Skroz po sebi imaju svakakve vodiče. Ako ništa drugo, kao što sam ti rekao, bavit ćemo se time kad se dogodi." Čupnuo je čvor koji mu se napravio u bradi. "Znaš. Richarde.jednog ću dana pronaći jednoga od onih pisaca koji pišu o osamljenim planetima, pa ću ih pitati, po čemu je to cesta Khao San usamljena, da ga jebeš."Nasmiješio sam se. "A onda ćeš mu ugasiti svjetlo, ne?"Osmijeh mi nije uzvraćen.Ralje jedanNekoliko tjedana nakon Vožnje po rižu probudio me šum kiše po krovu zajedničke zgrade. Otkako sam došao na žal kišilo je svega tri-četiri puta, a to su bili obični pljuskovi. A ovo je bila tropska oluja, još jača od one na Ko Samuiju.

Nekoliko se nas natisnulo na vrata zajedničke zgrade da gledamo van preko čistine. Svod od krošanja kanalizirao je vodu u bujične tokove koji su svjetlali kao laseri i prosijecali blatne rupe u zemlji. Keaty je stajao pod jednim od njih, gornji dio tijela nije mu se jasno vidio zbog srebrnog zvona koje mu se rasprskavalo na glavi. Prepoznao sam ga jedino po crnim nogama i slabašnom zvuku njegova smijeha. I Bugs je stajao vani. Nagnuo je glavu tako da mu je jedan obraz bio okrenut prema gore, ruke je držao blago odmaknute od tijela i dlanove spremne da hvataju dažd."Hvala ti, Isuse", promrmljao je neki glas iza mene. Okrenuo sam se i ugledao Jessea, nabijenog Novozelanđanina koji je radio u vrtlarskoj jedinici zajedno s Keatvjem. Jesse je bio od onih ljudi kojima se nikada nisam imao razloga obraćati, ali sam vjerovao da je on bio onaj tko je odgovorio na moj prvi šlagvort za '"Ku noć, Ivice".Ponovno sam počeo gledati Bugsa i nasmijao se. U njegovu stavu zbilja jest bilo nešto kristoliko. U stavu ili u blaženu izrazu na njegovu licu, svejedno."Znaš na što mislim?", rekao je Jesse.Nasmijao sam se."Možda mu iz glave izbije tesarstvo", rekla je Cassie, koja je stajala u blizini i hihotala se. I ja sam htio nešto dometnuti, ali me Jesse gurnuo laktom. S druge strane zajedničke zgrade pojavila se Sal i pošla prema nama. Gregorio je bio kraj nje i izgledao je pomalo uzrujano."Zbog čega odugovlačite?", pitala je Sal, prilazeći nam.Nitko joj nije odgovorio, a ja rekoh: "Odugovlačimo s čime?""S ribolovom, vrtom, radom."Jesse je slegnuo ramenima. "Nemaš što raditi u vrtu kad je kiša, Sal.""Mogu se štititi biljke, Jesse. Možeš im napraviti zaklon.""Biljkama treba kiša.""Ne treba im ovakva."Jesse je opet slegnuo ramenima."A ti, Richarde? Što ćeš jesti s onom tvojom rižom ako ne odeš u ribolov?""Čekao sam Grega.""Greg sad može.""Da", rekao je Gregorio, a pojavili su se i Etienne i Francoise. "Sad smo spremni."Sklizali smo se po blatu dok smo trčali prema žalu. Ne znam zašto smo trčali jer smo u sekundi bili mokri, a osim toga ionako ćemo tri iduća sata provesti u moru. Pretpostavljam da je postojao opći osjećaj da smo ribolov htjeli obaviti stoje brže bilo moguće.Dok smo trčali razmišljao sam o brzopoteznoj izmjeni riječi tamo na vratima zajedničke zgrade. Nikada nisam nikome spominjao da mi Bugs ide na živce, čak ni Keatvju. Ne bi to baš bila pametna zamisao, s obzirom na njegov položaj u kampu, i moja bi kritika izgledala tako beznačajna. Ali prema načinu na koji su Jesse i Cassie govorili, počeo sam se pitati misle li i drugi isto. Iako nisu rekli ništa ružno, izrugivali se svakako jesu, a meni do tog časa nije ni palo na pamet da se ljudi rugaju Bugsu.A ono što me najviše kosnulo bio je način na koji su se ušutkivali kad se Sal približila. Da nije bilo toga, pošalice bi bile manje učinkovite. Kako bilo, osjetio sam da sam svjedokom svojevrsne podjele - ma kako blage - a valjda sam i sam bio u nju uključen. Zaključio sam da moram malo više saznati o Jesseu i Cassie, *ako ništa drugo, a ono da ih bar bolje upoznam. Pitao bih Gregorija, ali znao sam da bi mi on dao beskorisno diplomatski odgovor. Jedini s kojima sam o tome mogao govoriti bili su Keaty i Jed.More je bilo pokriveno gustom, niskom maglom od rasprsnutih kapljica. Stajali smo u zaklonu od palme, podbočili se kopljima i samo tresli glavama."Ovo je tako glupo", rekla je Francoise. "Pa kako da loviš ribe kad ih ne vidiš."Etienne je muljao s odobravanjem. "Ne vidiš čak ni vodu.""Onda uzmi masku", odgovorio je Gregorio, pa ju je podignuo i uzdahnuo.

"Jeste li to i inače radili po kiši?""Pa naravno.""Ali onda može loviti samo jedan. To bi trajalo vječno.""Dugo će trajati, Richarde.""A Moshe i one Jugoslavenke, i Šveđani? Oni nemaju maske.""Oni će se samo truditi, ali će uhvatiti samo nekoliko... A kad je ovakva kiša, svi na žalu jako ogladnimo.""A ako bude padalo pet dana?", rekla je Francoise. "Može padati pet dana, ne?"Gregorio je slegnuo ramenima i pogledao prema nebu. Prema onome kako je izgledalo, kiša se neće stišati najmanje idućih dvadesetčetiri sata. "Jako znamo ogladnjeti na žalu", ponovio je i jače žabo koplje u raskvašenu zemlju. Zadubili smo se u šutnju, a svatko je od nas očito čekao da netko drugi prvi uzme masku. Menije došlo da ispod palme ostanem čitav dan, bez obzira na grozotu rada koji nas očekuje, jer čim započnemo s poslom, morat ćemo ga i dovršiti.Prošlo je pet minuta, pa još pet, a onda Etienne prebaci koplje preko ramena."Nemoj", rekao sam mu i uzdahnuo. "Ja ću prvi.""Jesi li siguran, Richarde?. Možemo bacati novčić.""Imaš novčić?"Etienne se nasmijao. "Možemo izvlačiti... masku. Ako padne licem prema dolje, ti ideš prvi.""Svejedno mije ako idem prvi.""OK", rekao je i potapšao me po ruci. "Ja idem poslije tebe.""OK."Gregorio mije dodao masku, a ja krenuh prema vodi. "Plivaj duboko i zagledaj pod stijene", doviknuo je za mnom. "Riba će se skrivati."Plivanje kroz gusta isparenja bilo je čisto odvaljenje. Masku nisam mogao imati na sebi jer je prštanje vode bilo pregusto, pa sam mogao disati samo na usta, što je opet značilo da sam neprekidno morao treptati da otklonim vodu iz očiju. Ne videći ništa osim nejasnih pola metra mora oko sebe, pri čemu mije svaki dah zahtijevao popriličnu količinu napora, osjećao sam kako me taj pomalo opasni svijet ugodno ušuškava.Stao sam kod prve stijene do koje sam stigao. Bila je jedna od manjih, kojih šezdeset do sto metara od obale. Rijetko smo je koristili jer je na nju istodobno moglo sjesti samo dvoje, ali kako sam sada bio sam, to više nije imalo veze. Ustao sam i gornji mi se dio tijela oslobodio iz magle. Etienne je stajao na pijesku i držao ruke kao štitnik na kapi kako bi se branio od kiše. Mahnuo sam mu kopljem i on me opazio, a potom se okrenuo i vratio pod stabla.Prvo mi je trebalo da pronađem neki težak kamen tako da se uz dobar udisaj u plućima mogu primiriti na dnu. Navukao sam masku i kliznuou vodu, razmahujući nogama da stignem do morskog dna. Svjetlo je bilo tamnosivo, prigušeno zbog crna neba i magle, ali vidljivost je bila dobra. Ipak, na vidiku nije bilo nikakve ribe, Čak niti onih jata sićušnih ribica koja su redovito kružila oko koralja.Zbog usporenog kretanja neko sam vrijeme proveo u potrazi za kamenom. Sve i da je bilo ribe oko mene, nisam je htio plašiti. Naposljetku sam ugledao jednu prave veličine i težine. U tom sam trenutku ostao bez zraka, pa sam koplje zabio kraj kamena da mi ga bude lakše naći i izronio na površinu.Dok sam se vraćao dolje, pojavila se jedna srebrnasta riba koja je izišla pogledati novog došljaka u njihov zaklon od oluje. Primirio sam se na dnu s kamenom u krilu i stao čekati da mi ih radoznalost dovede na domašaj. Na trećem uronu ugledao sam morskog psa. Upravo sam ubio prvu srebraku, pa ga je sigurno privukao miris krvi. Nije baš bio neka psina, tek tridesetak centimetara duži od moje noge, a debeo kao ona, ali me paklenski uplašio. Nisam znao što da radim. Usprkos tome što nije bio velik, uznemirio me, ali nisam htio otplivati nazad samo s jednom ribom. Morao bih im objašnjavati zašto sam tako brzo odustao, a da im

ne kažem, bilo bi nezgodno da morskog psa sami primijete kasnije. A ovaj je možda tek dijetešce.Zaključio sam da moram izroniti i držati se blizu stijene s nadom da će otići. Tako sam i napravio i deset minuta stajao na magli i kiši i drhtao, sav skutren, jer nisam htio da i drugi vide da ne lovim. Svako malo zavirivao sam pod vodu da vidim je li još tamo. I stalno je bio i polagano kružio oko mjesta na kojem sam sjedio i - pretpostavaljam - gledao me onim svojim očima boje tinte.S treskom groma slučila mi se brljantna zamisao. Uzeo sam onu srebrnastu ribu koja je još bila u onoj fazi smrti kad ostaju samo grčenja i nataknuo je na vršak koplja. Onda sam se spustio potrbuške tako da sam glavom i rukama zaronio u vodu i pred sebe ispružio koplje. Morski pas je odgovorio istog časa i munjevitim se udarom repa naglo pokrenuo iz lijenog kretanja. Obrušio se prema meni pod uglom koji mu je omogućivao da prošiša kraj stijene, ali dva metra dalje naglo se izvrnuo naopačke i okomio se na ribu.Pukim instinktom povukao sam koplje unazad. Nasrt je bio toliko hitar i prijeteći da su mi refleksi nadmašili razum. Pasje sunuo mimo mene i nestao iza koraljnog grebena. Desetak ga sekundi nije bilo nazad, pa sam se izvukao iz vode da udahnem malo zraka.

Opsovao sam, nekoliko puta duboko udahnuo i opet zaronio.Slijedeći put morski se pas pokazao opreznijim, plivuckao je u blizini i pokazivao slabo zanimanje. Sada je riba već bila mrtva i mlohavo je plutala, pa sam trzao kopljem i tako pokušavao izvesti kao da je živa.Morskom psu se ponovno vratio žar. Opet je započeo onaj svoj napad iskosa, ali ovaj put sam pazio da napnem ruke. Nasrnuo je, a ja sam gurnuo. Tog časa vrh koplja mu je zakačio zube ili desni, a onda se zario u usta.Divljački sam potezao i propinjao se, glupo misleći da ću za sobom podići morskog psa na stijenu, i puklo mi je koplje. Prazno sam nekoliko trenutaka zurio u slomljeno kopljište, a onda se skroz otisnuo od stijene.U podvodnom su zelenilu već visile nepokretne pruge krvi. Tu sasvim blizu morski se pas žestoko uvijao i bacakao i zagrizao skršeni bambus koji mu je stršao između zuba, povremeno se obrušavao ravno nadolje i zarivao gubicu u pijesak.Dok sam ga gledao, shvatio sam da do tada još nikada nisam ubio nešto tako veliko ili nešto što se tako žestoko borilo da preživi. Kao da mi je htio podržati misli, pas je povećao snagu svog bacakanja, nevidljiv usred oblaka uzburkanog pijeska i potrganih algi. Povremeno bi mu se, kao u tučnjavama u stripovima, iz tog oblaka pojavio rep ili glava, pa se opet naglo povukli unutra. Taj me prizor naveo da se nakezim, zbog čega mi je kroz kutove usana nadrla voda u usta. Izronio sam. Morao sam ispljunuti i trebao mije zrak. A onda sam, bez namjere da opet idem dolje dok je još sve u tako zakovitlanom stanju, samo plutao na trbuhu i čekao da pas umre.Haj, čovječeNe vodim dnevnik putovanja. Jednom sam ga vodio i to je bila velika greška. S tog se putovanja sjećam samo onoga što sam i zapisao. Sve ostalo izmaknulo mi je nekamo, kao da mi se pamet osjetila prevarenom što se oslanjam na olovku i papir. Upravo iz istog razloga na put ne nosim kameni. Praznici mi se s njom pretvaraju u škljocanje, a, sve što zaboraviš snimiti, izgubljeno je. I bez obzira na to, fotografije mi nikada nisu osobit podsjetnik. Kad listam albume mojih starih,suputnika, uvijek me iznenađuje koliko me malo sjećaju na samo putovanje.Kad bi odenkud postojala kamera koja može snimati i mirise. Mirisi su življi od slika. Često sam za vrela dana znao šetati Londonom, a kad bih negdje uhvatio miris uskuhala otpada ili rastaljena tarmaka, odjednom bih se prenio u pokrajne ulice u Delhiju. Slično tome, kad god prođem kraj neke ribarnice, sjetim se Nehygienixa, a ako osjetim miris znoja i pokošene trave

(niske, kao na travnjaku), pomislim na Keatvja. Sumnjam da bi se ikojem od njih baš dopalo što ih se tako sjećam, naročito Nehygienixu, ali tako mije.Usprkos tome, žao mije što se nije našao netko s kamerom kad sam onda polako izronio iz magle s morskim psokm preko ramena. Sigurno je da sam izgledao cool.Tog poslijepodneva bio sam slavljenik u kampu. Morskog smo psa pržili na roštilju i isjekli na pruge tako da svatko dobije pravi okus, a Keaty me natjerao da ustanem i pred cijelim kampom priču ispričam ispočetka. Kad sam došao do onog dijela kad morski pas prvi put napada, svi su zadahtali kao da gledaju vatromet, a kad sam im pričao kako sam napeo mišiće za smrtni udarac, svi su zakliktali.Ostatak dana i večeri ljudi su mi stalno prilazili i upućivali mi čestitke. Jed je bio najdivniji. Prišao je mjestu gdje sam stajao i pušio s Etienneom, Francoise i Keatvjem i rekao: "Odlično si to napravio, Richarde. To je već zbilja nešto. Mislim da te od sada trebamo zvati Tarzan." Na to seKeaty počeo cerekati kao lud, naročito zato jer je bio odvaljen, a Jed je sjeo s nama, pa se i on ušlagirao.Bilo je dvostruko lijepo jer su se tako Keaty i Jed počeli slagati. Nakon Vožnje po rižu stalno sam uvjeravao Keatvja da je Jed OK frajer, a sada sam imao osjećaj da sam donekle uspio. Isto se tako pokazalo da su imali nešto zajedničko, jednu od onih slučajnosti koja se lako mogla i ne ostvariti. Prije šest godina obojica su u isto vrijeme bila u jednom svratištu u Yogiakarti, i to iste noći. Mogli su to zaključiti jer je te noći svratiste tajanstveno izgorjelo do temelja - odnosno, kako se pokazalo, i ne baš tajanstveno.Keaty je bio na tripu, a komarči u sobi dovodili su ga do ludila. Znajući da dim rastjeruje komarce, zapalio je malu vatru, a slijedeće čega se sjeća bilo je da mu je soba bila sva u plamenu. Jed je ispričao daje pobjegao iz svratišta tako da je skočio s trećeg kata kroz prozor i da mu je izgorio sav novac, a Keaty mu se sada ispričao, na što smo se svi povaljali od smijeha.Ako je te večeri postojao neki trpak dodatak, onda je to bio Bugs, ali, ironično, čak je i to ispalo OK. Prišao nam je usred jednog napada smijeha, ovaj se odnosio na Etiennea kad je shvatio da se nalazi usred polja s dopom."Haj, čovječe", rekao je zabacujući glavom da smakne kosu s očiju.Isprva mu nisam odgovorio jer sam ostao bez daha, a potom sam mu rekao: "Što je?" Nisu to baš bile dobro izabrane riječi. Časti mi, mislio sam to onako prijateljski, ali zazvučalo je kao sučeljavanje.Ako gaje i osupnulo, Bugs to nije pokazao - a da jest, onda, pak, ne bi nastavio."Samo sam ti došao čestitati. Za morskog psa.""O, hvala ti... Ja... Ovaj... Sretan sam što sam ga uhvatio..." Činilo mi se kao da mi drogirana glava ponovno u usta trpa neprikladne riječi. "Još nikad nisam ulovio morskog psa.""Svima nam je drago... A znaš, ja sam već jednom ulovio jednoga.""O?", rekao sam, sada se krajnjim naporom usredotočujući na ono što govorim. "Zbilja? To je čudesno... Sigurno ćeš... aaa... sigurno nam hoćeš ispričati.""Naravno", ponovio je Keaty kao jeka, a onda se nakašljao tako da je zazvučalo sumnjivo, kao zapriječen hihot.Bugs je malo pošutio. "Bio sam u Australiji.""U Australiji... Ti Boga!""Sad je tome sigurno već pet godina.""Pet godina? Postoji li išta da je tako davno kao to?.. .A?""Morski pas tigar, četiri metra.""Vrlo... Ogroman."Keaty se odjednom prepustio histeriji, pa je zarazio Jeda, a ovajostale.

Bugs se sitno smijuljio. "Da ostavim za drugi trenutak""Ma to zvuči kao sjajna priča", uspio sam nekako reći prije nego seokrenuo da pođe. A onda se Keaty zagrcnuo: "Sigurno", pa sam i ja pao odsmijeha."Bože, Richarde", rekla je nekoliko minuta kasnije Francoise. Licejoj se sjalo od suza. "Što si to rekao Bugsu? Sve što si rekao..." "Bilo je krivo. Nisam. Nisam mogao izbjeći." Etienne me gurnuo laktom: "Ne sviđa ti se Bugs, ne?" "Ma nije to. Samo sam se odvalio. Ne mislim tako." "Sereš, Richarde", rekao je Keaty i prefrigano se zacerekao. Jed je kimnuo glavom. "Priznaj. Vidio sam kako ga gledaš." Nastupila je tišina, a svi su gledali u mene, očekujući odgovor.Naposljetku sam slegnuo ramenima. "Pa dobro, eto vam. Ja mislim da je onbudala."Ovaj put smo se počeli smijati tako bespomoćno da su se svizabuljili u nas pokušavajući shvatiti o čemu se radi.Taksi!"'Ku noć, Ivice", rekao je jedan glas. Bugsov, dubok i odlučan."'Ku noć Rich", stigao je munjevit odgovor - teško je bilo prepoznati, ali mislim od Moshea.Nacerio sam se u mraku. Znao sam da je Bugs bijesan što sam ga ismijao i znao sam daje ovo način da povrati - što? Autoritet i poštovanje. A sada mu je šlagvort prebačen ravno k meni, osobi koja je prouzročila da mu se smiju. To gaje sigurno povrijedilo.Cerek mi se raširio i pustio sam da šutnja visi još koji trenutak, pa sam onda rekao: '"Ku noć, Jesse."Jesse je proslijedio na Ellu, koja je proslijedila na Aussieja tesara, koji je proslijedio na jednu od Jugoslavenki, a onda sam se iskopčao za nastavak.Postojalo je jedno pitanje koje je tražilo odgovor, a to sam shvatio dok sam te noći ležao budan i osluškivao kako laserske zrake tutnje po krovu zajedničke zgrade. Zašto mi je Bugs toliko išao na živce? Jer zbilja jest. Nisam čak ni shvaćao koliko dok me Jed nije naveo da priznam.Mislim, ne radi se o tome je li mi napravio nešto loše ili mi rekao nešto ružno. U stvari, s njime jedva da sam i govorio. Nikada nismo pričali. Riječi smo izmjenjivali samo oko posla, dogovarali da nam tesarska jedinica sredi nekoliko novih kopalja, prenio bih mu poruke od Gregorija ili Nehygienixa, takve stvari.Da bih odgovorio na to pitanje, napravio sam mentalni popis svih stvari što ih je izveo a koje su me ljutile. Bio je tu i onaj njegov glupi stoicizam kad je povrijedio nogu, pa onda ono s juhom, to njegovo blesavo ime. Osim toga imao je onu iritantanu takmičarsku crtu. Da si mu rekao kako si gledao izlazak sunca u Borobuduru, on bi ti rekao da si zapravo trebao gledati zalazak, ili, ako si znao za neko mjesto u Singapuru gdje se dobro jede, on ie znao bolie. Ili ako si ti uhvatio morskoe osa eolim rukama...Odlučio sam mu zanijekati prigodu da mi priča o svom doživljaju s morskim psom tigrom.Pa ipak, nisu to bili dovoljno veliki razlozi. Moralo je postojati nešto drugo."Onda je to, znači, predosjećaj", promrmljao sam i okrenuo se da zaspim, ali to me kao odgovor nije zadovoljilo.Dobro bi mi došlo da je te noći svratio Gospodin Duck jer bih ga mogao malo više pitati o Bugsovu karakteru. Nažalost, nije se pojavio. U tom pogledu pomalo mije sličio na taksi. Na taksi i noćne autobuse.Vidjeti crvenoKiša je nastavila padati cijeli taj tjedan i pola slijedećeg, a prestala je u ranim satima u četvrtak izjutra. Svima nam je odlaknulo, a nikome više nego nama u ribolovnim jedinicama. Sjediti na morskom dnu u jednominutnim mahovima, tek povremeno primjećivati ribu i redovito je promašivati, prilično brzo dovodi do zamora. Kad bismo se probudili i vidjeli da

se nebu opet vratila modrina, nismo mogli dočekati da stignemo do žala. Javilo se nešto kao ubilačka pomama - čitavu svoju normu ulovili smo za samo sat i pol - a poslije nam je preostalo samo još da ubijemo vrijeme.Gregorio i Etienne otplivali su do koraljnih vrtova, a Francoise i ja smo otplivali do žala da se sunčamo. Isprva smo ležali u tišini, pri čemu sam pratio koliko mi se znoja može skupiti u pupak a da ne iscuri, a Francoise je ležala potrbuške i prosijavala pijesak kroz prste. Nekoliko metara podalje, u sjeni stabala, u kantama se praćakao naš ulov. S obzirom na izvor, taj je zvuk čudnovato smirivao. Odgovarao je trenutku - morski povjetarac i sunce -čim je riba uginula, počeo mi je nedostajati.Nedugo nakon posljednjeg pljeska Francoise je sjela, graciozno se izvila iz okomice tako da je sada klečala s rukama na kukovima, a vitke je noge spretno podvila ustranu. Onda je spustila gornji dio kupaćeg kostima sve do struka i pružila ruke prema modru nebu. Nekoliko je trenutaka ostala u tom položaju, a onda se opet opustila i spustila ruke u krilo.Bez primisli sam uzdahnuo, a Francoise me brzo pogledala. "Što je?", rekla je.Zatreptao sam. "Ništa.""Uzdahnuo si.""Oh... Samo sam razmišljao..." Svijest mi je preletjela preko brzopoteznog niza mogućnosti: opet sunce, mirnoća lagune, bjelina pijeska. ".. .kako je bezbrižno biti ovdje.""O da", složila se Francoise. "Ostati na ovom žalu zauvijek. Vrlo bezbrižno.."Pošutio sam na trenutak, a onda sam se i ja uspravio i izlio spremnik znoja u pasicu na hlačicama. "Francoise, razmišljaš li kada o kući?""O Parizu?""O Parizu, obitelji, prijateljima... Sve to.""Ovaj... Ne, Richarde. Ne razmišljam.""Da. Ni ja. Ne čini ti se da je to pomalo čudno? Mislim, kući u Engleskoj imam čitav život, a jedva da ga se i sjećam, a kamoli da mi nedostaje... roditeljima nisam ni telefonirao niti im pisao otkako sam stigao na Tajland, a nekako znam da se brinu za mene, samo što ja nemam potrebu da tu išta napravim. I kad sam bio u Ko Pha-Nganu, uopće mi nije palo na pamet... Ne misliš da je to čudno?""Roditelji..." Francoise se namrštila kao da se bori da se sjeti te riječi. "Jest, čudno je, ali...""Kad si zadnji put s njima kontaktirala?""Ne znam... To je bilo... Na cesti. Na onoj cesti gde smo se sreli s tobom.""Kao San.""Nazvala sam ih odatle...""Prije tri mjeseca.""Tri mjeseca... Da..."Oboje smo opet legli na pijesak. Mislim da je spominjanje roditelja bilo pomalo neugodno i nijedno od nas nije htjelo zadržavati misli na tom predmetu.Ali meni je bilo zanimljivo ustanoviti da nisam na žalu bio jedini s efektom amnezije. Pitao sam se odakle je taj efekt potjecao i je li imao veze sa žalom samim ili s ljudima na njemu. Iznenada mi je sijevnulo da ne znam ništa o prošlosti mojih drugova osim iz kojeg su mjesta. S Keatvjem sam u razgovoru proveo bezbroj sati, a jedino što znam o njegovoj prošlosti bilo je da je išao na vjeronauk. Ali nisam saznao ima li braće i sestara, što mu rade roditelji ili u kojem je dijelu Londona odrastao. Mogli smo imati i tisuću zajedničkih doživljaja, a da nikada ne bismo unijeli truda da otkrijemo takve stvari. «•*Jedini predmet razgovora koji se protezao izvan kruga onih stijena bilo je putovanje. To je bilo nešto o čemu smo mnogo pričali. Čak i sada još mogu odvrtjeti čitav niz zemalja u kojima su bili moji prijatelji. Na neki način to nije bilo iznenađujuće, s obzirom na to da je (ne računajući našu dob) zanimanje za putovanja bilo jedino što smo imali zajedničko. A zapravo,

razgovori o putovanjima bili su prilično dobra zamjena za razgovore o kući. Mnogo možeš saznati o nekome samo prema mjestima u kojima je tko bio i koja su mu od njih najdraža.INehygienix je, na primjer, sačuvao najdublju ljubav prema Keniji, koja je nekako i pristajala njegovoj šutljivoj naravi. Lako gaje bilo zamisliti na safariju kako tiho upija neizmjernu širinu krajolika oko sebe. Keatvju, živahnijem i sklonijem oduševljenim izljevima, mnogo je više odgovarao Tajland. Etienne je imao neispunjenu želju da ode u Butan, nenametljivo ljubazan momak kakav je bio, a Sal je često govorila o Ladakhu -sjevernoindijskoj provinciji, u jednom smislu povučenoj, a u drugom žestokoj. Znao sam daje moja žudnja za Filipinima bila jednako obilježena: demokracija na papiru, prividno dobro uređena, redovito podrivana iracionalnim kaosom. Mjesto na kojem bih se začas osjetio kao kod kuće.Među ostalima, Greg je padao na meku južnu Indiju, Francoise se oduševljala ljepotama Indonezije, Moshe se palio na Borneo - što sam shvaćao kao neku vezu s dlakama koje su mu rasle po čitavom tijelu kao džungla - a one dvije Jugoslavenke odabrale su svoju zemlju, primjereno nacionalistički i nastrano. Daffy bi, nije mi trebalo ni reći, odabrao Vijetnam.Naravno, znam da tim iščitavanjem najdražih putničkih odredišta drugih ljudi ima elemenata pop-psihologije. Odabireš koji ćeš aspekt karaktera neke države prihvatiti ili odbaciti. U Keatvjevu slučaju, izabrao sam životnost i oduševljenost jer koristoljubivost i računica njemu nisu bili prispodobivi, a što se tiče Francoise, zanemario sam masovna ubojstva u Istočnom Timuru. Kako bilo, imao sam vjeru u načelo."Idem odnijeti ulov", rekao sam joj i ustao.Francoise se pridigla na laktove. "Sada?""Nehygienix je možda spreman.""Ma neće biti spreman." ' "Ovaj... volim šetati. Hoćeš i ti?""Kamo ćeš?""Ne znam. Mislio sam poći do slapa ili negdje u prašumu... možda da pronađem ono jezero.""Onda neću, ostat ću tu. Ili ću možda otplivati do koralja.""OK."Otišao sam do kanti, a kad sam se sagnuo da ih podignem, u krvavoj sam vodi ugledao svoj odraz. Zastao sam da odmjerim sam sebe, gotovo sjenu s dva svijetla oka, a onda sam začuo Francoise kako gazi preko žala prema meni. Njezino mi se tamno lice u odrazu navirilo preko ramena, a na leđima sam osjetio njezinu ruku."Ti nećeš do koralja?""Neću." Stisnuo sam prste oko drški, ali se nisam uspravio jer sam znao da će, učinim li to, njezina ruka spasti. "Radije bih u šetnju... Sigurna si da ti nećeš?"C-"Jesam." Njezin crveni odraz slegnuo je ramenima. "Prevruće mi jedanas za šetnju."Nisam odgovorio, a nekoliko trenutaka kasnije čuo sam kako joj stopala tapkaju nazad po pijesku. Kad sam se okrenuo, već je zagazila u vodu. Gledao sam za njom dok joj voda nije dosegnula do prsa, a onda sam krenuo prema kampu.NaturizamGledajući u smjeru kopna, prašuma s lijeve strane bila mi je poznata jer ju je tesarska jedinica koristila kao ropotarnicu. To je područje bilo isprekrižano puteljcima od kojih su neki vodili prema Jeanovu vrtu i slapu, a neki prema žalu. S desne, pak, strane prašuma je još bila djevičanska, pa je to bio moj smjer za istraživanje.Jedina staza koja je vodila u prašinu prestajala je nakon pedeset metara. Prvotno je bila raskrčena zbog slatkovodnog jezera koje je ležalo malo podalje, a Sal je prije mislila da bi se ono moglo pretvoriti u veliku zamjenu za kolibu s tušem. Tu su zamisao odbacili kad je Cassie otkrila da su iz tog jezera pili i majmuni, pa su sada tu stazu koristili samo ljudi kojima

je, kao meni, plastični kablić bio nepodesna opcija u zahodu. Sudeći prema licima kraj kojih sam prolazio idući tim puteljkom, rekao bih da je takvih bilo najmanje tri četvrtine kampa. Dovoljno je često rabljena da je dobila i ime - Prolaz Khyber* - a redovito gaženje naših stopala držalo je korov pod kontrolom.Trebalo mi je pola sata da pronađem put do jezera, koje mi se pokazalo kao blago razočaranje. Dok sam probijao put kroz šiprag, zamišljao sam svjež zaravanak na kojem ću se moći kupati i gledati majmune kako se ljuljaju po granju. Umjesto toga našao sam muljevitu baru i oblak muha. Muha koje grizu, treba dodati. Zadržao sam se kraj jezera manje od minute, a neprekidno sam se znojio i psovao. Potom sam se žurno stuštio u prašumu dok mi je u ušima odjekivao smijeh primata. Bez obzira na oštru travu koja me povremeno rezala po nogama, hodanje mi nije bilo mukotrpno. Kako sam tjednima bio bez obuće, stopala su mi okorjela i postala gotovo neosjetljiva. Nekoliko dana prije toga iz pete sam izvukao trn dug pola centimetra.Prolaz Khyber - planinski prijevoj na Hindukušu između Afganistana i Pakistana,Korijen mu je bio pokriven korom i prljavštinom pa pretpostavljam da sam prilično dugo gacao s njime, a da ništa nisam osjećao.Najteži dio hoda bio je taj što sam sporo napredovao zbog neprekidnih zaobilaženja guštara i bambusovih šikara kao i zbog toga što ni u jednom trenutku nisam bio posve siguran u kojem se smjeru krećem. To me nije previše brinulo jer sam znao da ću prije ili kasnije stići ili do žala ili do obzida od stijena. Nažalost, to je uvjerenje istodobno značilo i to da se nisam naprezao da zapamtim put, pa kad sam nešto više od jednog sata kasnije stigao do voćnjaka papaje*, pojma nisam imao kako da ga kasnije opet nađem.Zovem to voćnjakom u nedostatku druge riječi. Papaje su bile nepravilne veličinom i bojom, što znači da nisu sađene. Možda je zemlja na tom dijelu bila osobito podesna ili su bile na okupu zbog ograničenog prostora u šumi. Što god bilo - bile su prekrasan prizor. Većina plodova bila je zrela, svijetlonarančasta i velika kao šućur, pa je od njih zrak bio pun slatkoće.Otkinuo sam jednu lakim okretom peteljke i raspolovio je o jedno deblo. Fluorescentno meso imalo je okus dinje i parfema - ne možda tako dobar kao što zvuči, ali svejedno prilično dobar. Onda sam izvukao joint što sam ga smotao još prije nego sam krenuo iz kampa, pronašao čist prostor, sjeo i uzeo promatrati kako se dim skuplja pod lišćem papaje.Nakon nekog vremena počeli su se pojavljivati majmuni. Ne mogu im imenovati vrstu, ali bili su maleni i smeđi, dugih repova i čudnih mačjih lica. U početku su se držali na udaljenosti. Nisu me odmjeravali, niti su i na koji način naznačili moju prisutnost, osim što su ostajali podalje od mene. A onda se jedna majka majmunica, sa sićušnim djetetom koje joj se pripilo uz trbuh, približila hodajući postrance i uzela mi iz ruke komad papaje. Nisam ga čak niti pružao prema njoj - ostavio sam ga za poslije kad dovršim joint -ali ona je svakako imala drugu pomisao. Nehajno se sama poslužila, a ja sam bio odveć iznenađen da učinim išta osim da zinem od čuda.Domalo je još jedan majmun krenuo stopama majmunice-majke. A onda još jedan, pa još jedan. Za nekoliko trenutaka iščeprkali su mi papaju iz ruke brzinom koja je meni trebala da je otrgnem sa stabla. Tijelo mi je bilo skroz pokriveno ljepljivim sokom, a na oči su mi išle suze jer nisam imao vremena izvaditi joint iz usta, a sa svih su me strana čupali mali crni prsti. Naposljetku su se svi domogli svoje kriške, a ja sam ostao sjediti prekriženih nogu okružen morem majmuna koji su mljackali. Osjećao sam se kao David Attenborough.Izvorno: pawpaw, papaya - američko drvo sa žutim plodovima sličnim dinji.Naposljetku me iz prašume izvela razgovijetna huka vode što se obrušava. Začuo sam je petnaestak minuta pošto sam izišao iz voćnjaka, a poslije je stvar bila u tome da samo držim smjer prema toj huci.

Izišao sam tik do onog izrezbarenog stabla i smjesta se bacio u jezerce od slapa, nestrpljiv da sa sebe sperem znoj i sok papaje. Stoga sam, tek kad sam izronio, shvatio da nisam sam. U polusjeni od raspršenih kapi stajali su Sal i Bugs i ljubili se, goli."Kvragu", pomislio sam i htio neopazice otplivati k obali, ali me opazila Sal."Richarde?""Haj, Sal. Oprosti. Nisam znao da ste tu."Bugs me pogledao i kiselo se nasmiješio. Činilo daje htio reći da mi je izgovor pun pohote. Otresito, slično onoj njegovoj opuštenoj, ali nepobitnoj seksualnosti. Kurcu. Izdržao sam njegov pogled i osmijeh mu se iskrivio u priglup, podrugljiv cerek, izraz s kojim je trebao i započeti."Ne budi smiješan, Richarde", rekla je Sal, odvajajući se iz Bugsova zagrljaja. "Otkud ti?""Išao sam u šetnju do Prolaza Khvber i tamo sam našao gomilu stabala papaje, a na kraju me dovelo tu.""Papaje? Koliko?""Čudo.""Moraš to reći Jeanu, Richarde. Njega takve stvari uvijek zanimaju."Slegnuo sam ramenima. "Da, samo je problem u tome što sumnjam da bih ih opet mogao pronaći. Ovdje je teško održavati smjer."Bugs je opet unio malo živosti u svoj cerek. "Za to treba iskustva.""Iskustva s kompasom."Smijuljenje. "Ja sam puno vremena proveo na drveću, valjda sam stekao neki instinkt... skoro životinjski, čovječe..." Objema rukama je unazad zagladio mokru kosu. "Možda ih nađem sutra.""Aha. Sretno" Okrenuo sam se da pođem i dodao: "Nemoj se izgubiti", tiho.Zaronio sam i tako otplivao do obale, a izronio tek onda kad mi je voda bila već odviše plitka da me nije mogla pokrivati. Ali još nisam utekao."Richarde", pozvala me Sal, dok sam izlazio na obalu. "Stani."Osvrnuo sam se."Ideš nazad u kamp?""Htio sam.""Ovaj... čekaj." Zaplivala je k meni, a onako s bradom iznad vode pomalo mije sličila na kornjaču. Pričekao sam dok ne dođe do mene."Hoćeš me otpratiti do vrta? Ja moram tamo, a Bugs ide do zajedničke zgrade. Bilo bi mi drago da imam društvo, a osim toga nas dvoje već dugo nismo razgovarali."Kimnuo sa joj. "OK, vrijedi.""Dobro."Nasmiješila se i otišla po odjeću.Dobre vijesti4Sal je nametnula spor hod. Katakad bi zastala da pogleda kakav cvijet ili iščupa korov sa staze. Katkad bi zastala i bez vidljiva razloga i nožnim palcem iscrtavala krugove po prašini."Richarde", počela je, "hoću ti reći kako nam je svima drago što si otkrio ovaj naš tajni žal.""Hvala ti, Sal", odgovorio sam, a već sam shvaćao da ovaj razgovor ima neku svrhu, veću od običnog ćaskanja."Richarde, mogu li biti iskrena? Kad ste vas troje stigli, mi smo se svi malo zabrinuli. Razumiješ, valjda, zašto...""Naravno.""Ali vi ste se tako dobro uklopili. Zbilja ste ušli u duh što ga ovdje imamo, bolje nego što smo se mogli i nadati... Nemoj, Richarde, misliti da ne cijenim to što si išao u Vožnju po rižu i što si uhvatio onog krasnog morskog psa."

"Čuj, mislim", nastojao sam biti skroman. "A i taj morski pas je bio čista slučajnost.""Vraga, Richarde, morski pas je svima dao nešto pa da se svi dobro osjećaju, a moral za vrijeme kišnih oluja jako pada. Još mi je malo krivo što sam onako s tobom razgovarala ono jutro kad je padalo, ali ponekad moram malo... gurati. Ne smatram ja ovdje sebe vođom, ali...""Pa svi to razumijemo.""Hvala ti, Richarde.""Ali ti si, Sal, zbilja pravi vođa.""Sad, na neki način da. Nerado." Nasmijala se. "Ljudi k meni dolaze sa svojim problemima, a ja ih pokušavam riješiti... Na primjer, Keaty. Znam da ste ti i Keaty bliski, pa pretpostavljam da ti je poznat njegov problem.""Hoće izići iz vrtlarske jedinice." •"Tako je. Boli glava. Ovdje nije lako premiještati ljude. Moraš sebi osigurati mjesto, pa se tek onda premjestiti, a ribolovačke su jedinice već popunjene... On bi u ribolovčku jedinicu, to znaš.""Aha.""A ja mu već četiri mjeseca govorim daje to nemoguće. Znaš, on je već trebao početi loviti, a onda je došla vaša mala skupina... On je bio strašno razočaran, ali je dobro podnio. Drugi bi... Ne znam... sve okrenuli protiv vas.""Sigurno. Troje pada s neba i uzimaju ti posao.""Točno, Richarde. Ja sam mu tako zahvalna i tako mi je drago što ste se vas dvojica sprijateljili... Samo mi je žao što ne mogu ništa da popravim njegov položaj..." Pogled joj je zapeo za neki korov pa ga je iščupala, ljuta što se tako tvrdoglavo uhvatio za tlo. "Ali ruke su mi vezane kad u ribolovnim jedinicama nema mjesta. I jasno je da ga neće biti osim ako gaja ne napravim..."Progutao sam knedlu. "Jao! Ja mislim da se nitko ne želi premiještati. Misliš na nekog od Šveđana?""Šveđana?" Sal se zahihotala. "Njihovu trojku ne možeš razbiti ni topom, a i poslije toga bi imao posla. Nikako, oni su zajedno do smrti. Tri plava mušketira.""A Moshe?""Hmmm.. Mislim da njega ne bih mijenjala. On je prilično dobar zajedno s Jugoslavenkama.""Pa koga onda?", pitao sam, očito propustivši pripaziti na uznemirenost u svom glasu."Da, Richarde. Žao mije, ali to moraš biti ti. Nemam izbora."Teško sam uzdahnuo. "A, ne, Sal. Molim te, zbilja se ne želim premiještati. Volim tu našu jedinicu, i dobar sam u ribolovu.""Znam, Richarde, da jesi. Znam. Ali pokušaj to gledati s moje strane. Keatv mora otići iz vrta, a Etiennea i Francoise ne mogu razdvajati, Gregorio lovi već dvije godine, Jugoslavenke..." Sal je odmahnula glavom. "Richarde, ovo ti zapravo ne bih trebala reći, ali one ne znaju ništa drugo. Kajem se što sam ih uopće dovela amo. Što ćeš, meka sam na izbjeglice... Istinu govoreći, Richarde, kad bih imala izbora...""Da", protisnuo sam.".. .Ali ne radi se o tome da tebe stavim u vrtlarsku jedinicu."Zašutio sam. "Ne?""Zaboga, ne. Ne vjerujem da bih i mogla nakon svega što ti je sigurno Keatv napričao."Kroz glavu mi je sijevnula užasna pomisao. Ako moram birati između vrtlarske jedinice i rada s Bugsom u tesarskoj, u svakom bih tmuitku odabrao Jeanovu željeznu disciplinu."Čuj", zaustio sam da kažem, ne mareći za prikrivanje nemira. "Nije mi baš puno pričao...""Ma Richarde, sigurna sam da ti je svašta napričao. Ne moraš se ponašati kao diplomat.""Nije, Sal, časna riječ..."Odmahnula je rukom. "Ionako nema veze. Nećeš raditi u vrtlarskoj jedinici..."Zažmirio sam i čekao presudu. ^ "Radit ćeš s Jedom."

; Otvorio sam oči. "S Jedom?""Da. Hoće imati partnera za svoje pothvate i predložio je tebe." v "Heej", rekao sam prostosrdačno. Nikada ne bih pomislio da bi Jedmogao poželjeti nekoga uza se. Iako smo se sprijateljili, i dalje sam ga gledao kao samotnjaka."Znam da nikada nije izgledao kao momčadski tip", nastavila je Sal, očito mi čitajući misli. "I mene je iznenadilo. Sigurno si na njega ostavio dobar utisak na Vožnji po rižu.""...Ali zbog čega Jed treba nečiju pomoć? Pa on samo... krade travu, ne?""On to radi, da, ali pored toga i druge stvari. Objasnit će ti on.""...Razumijem."Sal se ozarila. "Richarde, tako mi je drago što smo to sredili. Već sam se danima brinula kako da ti to kažem... Onda, sada još samo treba naći Keatvja. Hoćeš li da mu ti preneseš dobre vijesti ili ja?"Ich bin ein ZalerKad smo stigli do vrta, Jean nam je rekao daje Keaty već krenuo put žala, pa sam ja pojurio da ga stignem, a Sal je ostala da objasni Jeanu da će se morati snalaziti s jednim radnikom manje.Sustigao sam Keatvja nekoliko stotina metara niz puteljak, a kad sam mu ispričao novosti, bilo mu je žao za mene, unatoč činjenici da su vijesti bile po njega dobre."Jebiga, Rich, sad se zbog toga osjećam usrano", rekao je nakon što sam mu sve objasnio. "Nisam želio da Sal onda tebe makne iz ribolova, kunem ti se."Kimnuo sam glavom. "Ja mislim da to ima više veze s Jedom nego s tobom. Još otkad sam došao, ti si stalno tražio da te puste iz vrtlarske jedinice, a tek se sada nešto dogodilo.""Možda... Ljut si, je li?""...Sad...""Oprosti.""Ma nisi ti kriv. Naprosto nemam... sreće. Ili tko zna što. Ali to nije do tebe.""Nadam se, Rich, da nije... U svakom slučaju, žao mi je..."Nekoliko smo trenutaka hodali šutke, a onda Keaty progovori: "A znaš li zastoje Jed odjednom zaključio da mu treba pomoć?""Ne znam čak ni treba li mu pomoć uopće. Kad još ne znamo što to on tamo gore uopće radi.""Bar ćemo sada saznati.""Ja ću saznati, misliš. Jer, čim ti reknem što se tamo događa, morat ću te odmah poslije toga ubiti."Keaty se osmijehnuo. "Znaš što? Ja se kladim da tebi ovo potajno godi. Kladim se da jedva čekaš da malo prošvrljaš gore."Slegnuo sam ramenima. "A ne pitaš što ti tvoj žal pruža.""To je utvara."#"Da..." Zastao sam. "Mislim da ću radije, ako već moram otići iz ribolovne jedinice, raditi s Jedom nego bilo s kime drugim.""Hm-hm. Vrtlarsku jedinicu ti zbilja ne bih poželio.""A druga mogućnost bila je tesarstvo. Na čas sam bio pomislio da mi Sal to nudi, jebote, pa me skoro srce zdrmalo. Odjednom sam imao sliku kako po cijeli dan radim s Bugsom, pa kad je Sal rekla da ću s Jedom... Ne znam... Osjetio sam skoro kao da sam na slobodi.""Kad ti tako kažeš, Rich.""Tako mislim."Skrenuli smo na zavoju puteljka i kroz drveće ugledali zajedničku zgradu. Oko kuhinjske kolibe nazirali su se likovi, pa sam pretpostavio da su se ostali ribolovci već vratili s ulovom. Nisam mogao primijetiti nikoga iz moje jedinice. Vjerojatno se još nisu vratili s koraljnog grebena.

Trenutak prije nego smo zašli na čistinu, netko je odzada izviknuo naša imena. Obojica smo se okrenuli i ugledali Jessea kako s vrećom povrća trči stazom od vrta."Hej, čovječe", rekao je Keatvju kad nas je sustigao. "Čujem da napuštaš Jar Dan." Trebalo mi je nekoliko trenutaka da prevedem njegov Kiwi izgovor jardin ."Aha. Prelazim u ribolov.""Čuo sam, srećković jedan obični." Jesse se okrenuo prema meni. "Ali ti, kompa, nisi. Sigurno si popizdio što ostaješ bez svog ugodnog broja. Sada ćeš se malo s nama znojiti.""Ne idem ja u vrt."Jesse se nakezio. "U tesare! S Isusom?!""Ne. S Jedom.""S JedomV"Aha.""Jebote! U čemu je stvar? Nema dosta drača?""Možda. Uostalom, brzo ću saznati.""Je... Hoćeš." Zamišljeno je zakimao glavom, a onda potapšao Keatvja po leđima. "Ti ćeš u svakom slučaju biti namiren. Po cjeli dan ćeš samo gledati Francoise kako se kupa. I ja bih mogao tako."Keaty me munjevito pogledao, što me zbunilo, pa rekao: "Pazi Jesse. Nemoj da te Cassie čuje."Jesse se nasmijao. "U pravu si. Živog bi me odrala. Namignuo je nikome posebno, a onda pogledao na čistinu. "Tako onda. Izgleda da su kuhari već uznapredovali s jelom. Bolje da im odmah odnesem povrće."Kiwi - uobičajen, ponekad pogrdan naziv za Novozelanđane, (op.prev.) Jardin - francuski: vrt. (op.prev.)I"Svakako", rekao je Keaty, a Jesse otrči. Keathv je gledao za njim, a onda se okrenuo prema meni. "On je jedini iz vrta tko će mi nedostajati.""Čini se čestit momak.""I jest. On i Cassie bi ti se jako svidjeli. Naročito što baš nisu najveći Bugsovi obožavatelji.""Da?""Ja sam se okolo jadao kako je Jean strog šef, ali Bugs... Cassie pizdi zbog njega.""To sam već primijetio.""...Mislim da će ti nedostajati i tvoja jedinica.""Mmm." Udahnuo sam duboko i polagano ispustio zrak. Možda preduboko i prepolagno, jer sam primijetio da mi Keaty upućuje još jedan znatiželjan pogled. "Svakako da hoću."PremještajImao sam prijeći dug put od mjesta gdje sam ušao na čistinu, pa do mjesta gdje su stajali Etienne, Francoise i Gregorio i razgovarali. Imao sam vremena na pretek da porazmislim o tome koliko će promjena radne jedinice utjecati na moj život na žalu. Uglavnom sam razmišljao u brzoj izmjeni niza sličica, različitim snimkama nas četvoro kako klikćemo i veselimo se: skokovi s naše najdraže stijene, oklade tko će uhvatiti najveću ribu, plivanje po koplja koja su promašila cilj i pronalaženje cilja, ili oponašanje loših hitaca kojima smo se smijali. Predodžba koja mi se najduže zadržala, bila je, iznenađujuće, zamrznuta slika Francoise. Francoise je Amazonka, s kopljem zadignutim iznad glave, strastveno usredotočena na oblike ispod vode. Čak i sada to je slika koju mogu jasno prizvati u sjećanje.Dok sam im se približavao, činilo mi se da su već čuli za novosti. Prekinuli su razgovor i svi se okrenuli prema meni i gledali me mirnim i ozbiljnim izrazima na licima. Jednostavno su iščitavali izraz na mom licu. I moj stav, i brzinu kojom sam hodao. Ako ti se netko približava bez žurbe, pognute glave, pa moraš znati koliko je sati.

Kad sam stigao do njih, nastupio je jedan čudnovat trenutak. Podsjetio me na ono prvo jutro nakon groznice kad sam otkrio da su Etienne i Francoise, dok sam ja spavao, već sebe učinili dijelom novog svijeta. Kako nije proizišla nijedna riječ, namrgodio sam se, stavio ruku na šiju i bespomoćno slegnuo ramenima."Što je, Richarde?", rekao je zbrinuto Etienne. "Nešto važno?"Kimnuo sam."Što? Reci nam"".. .Idem iz ribolovne jedinice.""Odlaziš?""Prelazim u drugu jedinicu. Sal... Sad mi je rekla."Francoise se zagrcnula. "Ali zašto? Kako to ona može?""Nešto u vezi s Jedom. Treba mu partner u poslu. Keaty će me zamijeniti."Gregorio je stresao glavom. "Ali, čekaj, Richarde. Ti se ne želiš micati, da?""Meni se sviđa u ribolovnoj jedinici.""Onda OK. Ostaješ. Idem odmah naći Sal i popričat ću s njom." Zaputio se prema zajedničkoj zgradi."Gregorio će sve to zaustaviti", rekao je nekoliko trenutaka potom Etienne. "Ne brini, Richarde. Naravno da nećeš ići.""Nećeš ići", ponovila je i Francoise kao jeka. "Pa Richarde, mi smo tim. Naravno da ćeš ostati s nama."Kimnuo sam mu, razgaljen tim iskazivanjem solidarnosti od strane mojih prijatelja, ali istodobno bio sam potpuno nesiguran. Znao sam da je odluka Sal konačna, a kao.za potvrdu tome, preko čistine se razlijegao njezin dubok glas kojim je govorila Gregoriju da ovo može biti samo tako.Premda sam žalio sam sebe, nesiguran zbog iznenadnog toka kojim su stvari krenule, a kako je dan odmicao, sve mi je više bilo žao Keatvja. Nakon Gregoriova neuspjeha u pokušaju da navede Sal da se predomisli, nas smo četvoro cijelo poslijepodne proveli sjedeći u krugu, drogirali se i jadikovali zbog načina na koji se sve okrenulo. Keaty je, pak, sjedio na ulazu u svoj šator. Tobože se udubio u svog Gameboya, ali se doimao jadno. Mislim da se osjećao odgovornim za sve i svakako mu je bilo tjeskobno što zna da su njegovi novi drugovi u radu toliko nesretni zbog okolnosti u kojima im on dolazi.Naposljetku je Keatvjeva očita tjeskoba postala nepodnošljiva. Osjećajući daje odgovornost na meni, doviknuo sam mu i predložio mu da nam se pridruži. Plaho je odložio Nintendo i prišao nam i odmah se bacio na ispričavanje zbog situacije za koju je mislio da ju je on uzrokovao. Svi smo mu se u isti čas usprotivili, ali ga to nimalo nije razveselilo. Rekao nam je da je i sam razgovarao sa Sal i daje inzistirao da mu neće smetati ako ostane u vrtlarskoj jedinici, ali bez uspjeha. To nam je barem priskrbjelo predmet razgovora zbog kojeg Keatvjeva nelagoda više nije bila goruća stvar jer se nametnulo pitanje dubinskog razloga za te radne premještaje."Možda se", rekla je Francoise, "nešto događa na otoku. Nešto u vezi s uzgajivačima dopa."Keaty je promrmljao da se slaže, ali je Gregorio bio sumnjičav. "Možda Tajlanđani prave nova polja na ovoj strani otoka. To bi mogao biti problem, samo što bi tu Jedu trebao pomoćnik? Da ima deset ili pedeset pomoćnika, ne bi ih mogao spriječiti. Nema razlike.""Da li ikada itko razgovora s Tajlanđanima?", pitao je Etienne.Gregorio je odmahnuo glavom. "Daffy je s njima razgovarao kad su prvi put došli tu, i on je jedini. Rekao je da su oni već znali da smo tu i da ih ifti ne zanimamo ako ne mrdamo iz lagune. Otada ništa.""Možda su popizdili što im Jed krade travu", nabacio sam ja."Da, ali ista stvar. Bili oni ljuti ili ne, kakve tu veze ima Jedov pomoćnik?""A što bi onda drugo moglo biti?"

Gregorio se zagledao u svoje ruke, pa onda u mene. E, Richarde, nemam pojma... Zbilja nemam pojma."Te smo večeri ostali čavrljati dokasna, ali smo se samo vrtjeli u krug. Bez Jeda ili Sal za svoja pitanja nikako nismo mogli smoći odgovore, ali kad smo krenuli na počinak, Jed je i dalje bio odsutan, a nikome se baš nije razgovaralo sa Sal.Dva sata su mi trebalo te noći da zaspim, a misli zbog kojih sam ostao budan bile su neobične kao što je neobičan bio i ostali dio tog dana. Po prvi put otkako sam došao na žal, počeo sam razmišljati o kući. Zapravo, gotovo da sam poželio da mi se vratiti. Ne da trajno odem sa žala - tek da se sretnem s nekoliko važnih ljudi i dam im do znanja da sam još živ i da sam OK. Posebice svoju obitelj i nekoliko prijatelja.Pretpostavljam da je to imalo puno veze i s mojim ranijim razgovorom s Francoise, kao i s potonjim uznemirujućim događajima. Misao na roditelje lebdjela mi je negdje u pozadini svijesti i protivila se da potpadne pod amnezijske čari žala.Trenutak odluke"Hej", rekao je glas i ja se okrenem. Na pragu kuće iza mene stajao je neki dječačić. Kikotao se i zakoračio preko pločnika. "Želiš piće?"Prazno sam ga pogledao. Gospodin Duck je kao dijete bio plavokos i bucmast. Začudilo me što će taj dobro uhranjeni dečko nastati onako mršava prilika kakvom sam ga sreo na cesti Khao San."To si ti, je li tako?", rekao sam da budem siguran."Ja sam." Pružio je debele ruke i istapšao me po leđima. "Jesi za piće?""Sad..." Pročistio sam grlo. "Što imaš?""Ribena ili voda?""Može ribena.""OK. Čekaj me tu."Gospodin Duck je otišao u kuću, pomalo se gegao u hodu. Zanimalo me potječe li mu taj nadimak od toga. Vratio se trenutak kasnije, u objema rukama noseći vrčeve."Bojim se da baš nije hladna. Sto godina treba da iz slavine poteče hladno.""Menije OK."Pružio mije krčag i pomno me promatrao dok sam ispijao."Je li ti dobra? Da možda stavim malo leda?""Baš je fina.""Mogu ti donijeti leda.""Nemoj." Iskapio sam ostatak. "Bila je kako treba.""Sjajno!" Osmijehnuo se ozaren. "Hoćeš doći vidjeti moju sobu?"Soba Gospodina Ducka uvelike je bila kao i moja nekoč - odjeća na gomilama, po zidovima posteri uvijenih uglova, prekrivka smuljana u dno madraca, po policama porazbijani automobili, na sve strane pikule i vojnici-igračke. Glavna razlika bila je u tome što sam ja sobu dijelio s mlađim bratom, pa je nered bio dvostruk.Na sredini poda bila je razvaljena hrpa Tintina i knjiga o Asterixu."Jebote", rekao sam zadivljeno kad sam ih vidio. "Dobra zbirka."Gospodin Duck je razrogačio oči, pa otrčao kroz vrata kupaonice i uznemireno provirio odatle. "Richarde", prošištao je i okrenuo prema meni Strogo podignuti prst: "Ne smiješ tako govoriti!""...Jebote?""Majušno mu je lice blago pocrvenjelo i on mahne rukom: "Ššš! Netko te može čuti!""Ali...""Nema ali!" Utišao je glas do šapata. U ovoj kući, tko psuje, plaća dvapenija.!""O... u redu. Neću više psovati"

"Dobro", rekao je važno. "Trebao bih ti tražiti da platiš, ali nisi znao za pravilo, pa neka ostane tako.""Hvala... " Prišao sam hrpi knjiga i uzeo jednu - Faraonove cigare. "Znači, voliš Tintina, a?""Ja obožavam Tintina! A ti? Imam sve knjige o Tintinu osim jedne.""Imam sve knjige o Tintinu osim jedne.""Čak i Modri lotusl"Ali samo na francuskom.""Točno! Zato gaja nemam. To me strašno smeta.""Morao bi naći nekoga da ti je prepriča. Meni ju je mama prepričala. Dostaje dobra."Gospodin Duck je slegnuo ramenima. "Moja mama ne govori francuski.""O...""A koja ti je najdraža?""Hmm. Zaguljeno pitanje." Razmišljao sam nekoliko trenutka. "Nije Tintin u Americi.''''"Nije. A nije ni Smaragd Castajiore.""Nikako... Mogao bi biti Tintin na Tibetu... ili Rak sa zlatnim štipaljkama... Ne mogu se odlučiti."A zanima li te koji je meni najbolji?""Naravno.""Zatočenici sunca."Kimnuo sam. "To je dobar izbor.""Je. Hoćeš da ti kažem koju još knjigu volim?""OK."Gospodin Duck je otišao do svog kreveta, čučnuo, i stao napipavati ispod njega rukama. Onda je izvukao veliku knjigu s tvrdim koricama veličine stolića. Ovitak je bio jednobojno crven s natpisom u pozlati. Pisalo je: Vrijeme. Desetljeće u fotografiji 1960.-1970."Ovo je knjiga od mog tate", rekao je živahno, pa čučnuo i namignuo mi da sjednem kraj njega. "Ne bih je čak smio imati ni u sobi. Znaš zašto?""Zašto?""U ovoj knjizi...", zastao je zbog dramskog efekta, "ima slika jedne djevojčice."Otpuhnuo sam. "Velika stvar.""Gola!""Gola?""Aha. Hoćeš vidjeti?""Naravno.""OK... čekaj malo." Gospodin Duck je počeo prelistavati stranice. "Tu je negde u sredini... A! Tu je!"Povukao sam knjigu sebi u krilo.Djevojčica je doista bila gola, stara negdje između deset i dvanaest. Trčala je niz seosku cestu.Gospodin Duck se nagnuo prema meni i stavio mi usne na uho. "Sve joj se vidi!", prošaptao je razigrano."Zbilja da", složio sam se."Sve! Svaki dio!" počeo se kikotati i prevalio se naglavce, pokrivajući usta rukama. "Sve!""Da", rekao sam, ali odjednom sam izgubio sigurnost. Nešto je na toj fotografiji bilo uznemirujuće.Vidio sam polja koja okružuju cestu; čudnovato ravna i nepoznata. Onda sam iza djevojke zapazio niz nejasnih zgrada, nejasnih zbog toga što su izvan žarišta ili su mutne zbog oblaka dima. Ali djevojčica je prestrašena, drži ruke odmaknute od bokova. Kraj nje trče i druga djeca. Nekoliko vojnika, očito ravnodušnih, gleda ih kako prolaze kraj njih.Smrknuo sam se. Pogledom sam brzo preskakao s vojnika pa opet na djevojčicu. Kao da su mi se i oči zbunile, nesigurne gdje da se skrase. Nisam čak bio siguran ni što su više gledale.

"Jebo te Bog", promrmljao sam i s treskom zaklopio knjigu.Gospodin Duck je ustao. "Oprosti, Rich", rekao je. Ali već sam te jednom upozorio na psovke. Ovaj put će te koštati."U UNUTRAŠNJOSTIAspect jedanJedove su zjenice bile malo šire od mojih, pa je meni trebalo malo više da se prilagode i tek sam onda bio u stanju umjesto dva mutna vidjeti jedan jasan krug. A potom sam pogledom morao polako prelaziti po moru, i to uprijevši se laktovima jer bi i najmanji pomak poslao vidik kilometar ustranu. Trebalo mi je nekoliko sekundi da pronađem pješčani pojas i crtu zelenih palmi, ali čim sam ih našao istog sam časa ustanovio i pet prilika o kojima sam nešto znao. Bili su na istom mjestu na kojem su bili i jučer ujutro, kao i gotovo svakoga jutra zadnjih devet dana. Jedina iznimka bila je prije četiri dana kad je žal bio potpuno prazan. To nam je dalo malo brige sve dok se nekoliko sati kasnije ponovno nisu pojavili iz raslinja."Još su tamo", rekao sam."Smjeraju li što?""A-a.""Samo leže?" \ "Jedan stoji, ali se ne kreće.""I svih pet ih je na broju?"Zastao sam. "Pet, jest. Svi su tamo.""Dobro." Jed se tiho zakašljao u ruku. Ovako blizu polja s dopom morali smo paziti na svaki šum, a nismo mogli ni pušiti, što mi nije bilo dobro za živce. "Dobro."Moj prvi dan s Jedom započeo je loše. Probudio sam se usrano raspoložen, san od prethodne noći još me držao, pomalo utučen što napuštam svoju jedinicu za ribolov. Ali čim mi je ispričao za ove ljude, razumio sam sve. Potom me obuzela panika i neprekidno sam kao mantru ponavljao: "To je najgori mogući scenarij", a Jed je strpljivo čekao da se smirim. Potrajalo je to, no naposljetku sam prestao živčaniti, ne zadugo, ali dovoljno da on napokon progovori, i tek sam tada bio u stanju shvatiti pravu narav situacije.Dobra stvar bila je to da Sal još ništa nije znala o mojoj nesmotrenosti sa zemljovidom. Jed joj je samo rekao da se netko pojavio na otoku preko puta, ali ne i to da bi taj netko mogao biti u nekoj vezi sa mnom. Što se, pak, Sal tiče, ona je bila uvjerena daje Jed tražio da radim s njime jer je sit samoće pa je poželio sudruga. Druga dobra stvar bila je to da su se ovi ljudi motali po onom otoku i dva dana prije nego što me Sal pristala premjestiti. A oni su, ako im je cilj bio naš žal, očito imali poteškoća da dođu do nas.Lošija strana bila je ta, da se očito moralo uzeti za sigurno da su ti ljudi naumili na naš žal. Jednako smo tako morali pretpostaviti da su dvojica od njih Zeph i Sammy, a ostalo troje, oni Nijemci što ih je Jed vidio na Ko Pha-Nganu. U to nismo mogli biti sigurni jer su ljudi bili presitni da bismo ih raspoznali, a kamoli da bismo mogli primijetiti kakav blijesak plave kose, ali je po svoj prilici bilo tako.Cijeli sam dan proveo u šoku i sjedio s Jedovim dvogledom što sam ga nabio na lice, uvjeren - svaki put kad bi se tko od njih pomaknuo - da se spremaju zaplivati prema nama. Ali nisu plivali. Zapravo, jedva da su se i micali s onog pješčanog dijelića tla i tek su povremeno nakratko uranjali ili bi, pak, na nekoliko sati nestajali u prašumi. Pošto su protekla tri ili četiri takva slična dana, ona prvotna razina moje panike više se nije mogla održati. Jenjala je, rastočila se u nemir i konačno se smirila kao neka općenita napetost. S tom sam napetošću sada bio u stanju misliti jasnije i, do neke mjere, opuštenije. A tada su se počeli javljati drugi aspekti moje nove jedinice.Kao prvo, počeo sam upoznavati Jeda. Sve vrijeme do mraka sjedili smo na stjenovitoj izbočini na najvišoj točci na našem otoku i jedino što smo uz promatranje mogli raditi bilo je da razgovaramo. Ponajviše smo razgovarali o Planu B, a to je bilo - što ćemo kad oni napokon stignu amo. Jedini problem kod Plana B bio je, kao kod većine Planova B, da ga nije ni bilo.

Imali smo nekoliko mogućnosti, ali se nikako nismo mogli dogovoriti koju da odaberemo. Inačica koju sam ja zagovarao bila je da Jed i ja siđemo dolje i presretnemo ih i reknemo im da nisu dobrodošli na žal, ali on to nije htio. Iako je bio siguran da ih on može navesti da odu, jednako je tako bio siguran da bi oni otišli ravno nazad na Ko Pha-Ngan i svima ispričali što su vidjeli. Jed se stoga, radije htio osloniti na prirodne prepreke što ih je postavljao sam otok. Tu je bilo preplivavanje, pa su morali prijeći polja dopa, naći lagunu pa onda pronaći način kako da siđu dolje. Jed je bio uvjeren da će ih taj niz prepreka pokolebati, očito nesvjestan da to nije uspjelo odvratiti mene, Etiennea, Francoise, ni Šveđane ni njega samoga.Za vrijeme jednog od naših beskonačnih razglabanja oko Plana B otkrio sam da je Jed jednom i mene promatrao točno ovako kako mi sadaI.promatramo Zepha i Sammvja. Vidio je kako nas onaj muljator iskrcava, a kad smo preplivali, rekao je Sal - zbog toga su ona, Bugs i Cassic bili spremni da nas dočekaju kad smo stigli u kamp. To je bila glavna uloga njegove jedinice, izviđanje, a prikupljanje dopa više je bilo usputna djelatnost. Nadugačko mi je pričao da su od Jedova dolaska lagunu pokušale naći tri skupine. Dvije su odustale na ovoj ili onoj prepreci. Šveđani su ih prešli sve.Saznavši to, osjetio sam se marginalno manje krivim što sam dao preslik zemljovida, jer je ionako i drugim ljudima polazilo za rukom da nas nađu. Jed mi je rekao da su i oni čuli za glasine o žalu kao o Edenu kako ga je Zeph opisao. Jed je to čuo od nekog momka u Vijentianu, a kako nije imao ništa pametnije raditi, odlučio je da se da u potragu. Ispitao je šest drugih otoka u morskom parku, pa je tek onda našao pravi. Šveđani su se domogli konkretnijeg podatka. Prisluškivali su JSal dok je razgovarala sa Jeanom na jednoj Vožnji po rižu.Bilo mi je iznenađenje kad sam čuo da je prvenstvena uloga u mojoj novoj jedinici promatračka zadaća. Nisam mogao razumjeti zbog čega je cijeli taj posao morao biti toliko zavijen u oblak tajne, a Jed se, pak, pomalo iznenadio kad je čuo da ta tajna uopće postoji. Priznao je da Sal nije htjela da se o tome priča jer je mislila da bi to bilo loše po atmosferu, ali što se njega tiče, glavni razlog zbog kojeg on nije pričao bio je taj što ga nitko nikada nije ni pitao.To me dovelo do mog najzanimljivijeg otkrića o Jedu, u vezi s Daffyjevom reakcijom na njegov nezvani dolazak na žal. Sjetio sam se da mi je Keaty pričao kako je cijeli kamp slušao pred zajedničkom zgradom dok je Daffy urlao, a Sal ga pokušavala smiriti. Ono što nisam znao bilo je to da je Daffy od toga dana odbio razgovarati s Jedom. Trinaest mjeseci do Daffyjeva odlaska s otoka on i Jed nisu izmijenili ni jedne jedine riječi. To je bio pravi razlog zbog kojeg je napravljena Jedova jedinica - da bi po gotovo cijeli dan bio podalje od ostatka kampa.Osjetio sam prilično sažaljenje prema Jedu kad mi je to ispričao.To je objašnjavalo zbog čega je uvijek izgledao tako odalečen od nas ostalih. Njegova očita izdvojenost bila je tu samo zbog toga što je mislio da se ljudima mora kloniti s puta, čak i sada nakon proteklih godinu i pol. To je objašnjavalo i zašto je tako upadljivo prihvaćao neobljubljene zadaće, kao što je Vožnja po rižu.Ali nije se činilo daje Jed imao ikakva samosažaljenja. Kad sam mu nabacio daje sigurno teško biti suočen s tako hladnom reakcijom, slegnuo je ramenima kao da to razumije."Nešto me muči", rekao sam odlažući Jedov dvogled.Jed se namrštio. "Ako tebe, onda i mene.""Bojim se da će pronaći moju naprtnjaču."".. .tvoju naprtnjaču?""Sakrio sam tamo svoj ranac, a i Etienne i Francoise. Nismo mogli plivati s njima... a ako nam nađu rance, znat će da su na pravom trgu."... Koliko ste ih dobro sakrili?"

"Prilično dobro. Zapravo, počinjem misliti da sam zemljovid krivo preslikao. Crtao sam zbilja na brzinu, a trebalo je ucrtati još puno otoka. Sjećam se da je bilo razlika i između Daffyjeva zemljovida i zemljovida u Etiennevu vodiču. Lako sam mogao izostaviti neki otok između Ko Phelonga i ovog.Jed je kimnuo. "To je moguće.""Ako, dakle, smatraju da su na pravom otoku, to objašnjava zbog čega se odatle nisu micali devet dana. Obilaze mjesto, traže žal... koji neće naći... ali mogu naći naprtnjače.""To je moguće", ponovio je Jed. "Ali zadnjih su devet dana mogli provesti pitajući se kako da se, u pičku materinu, vrate na Ko Pha-Ngan."I čude se kako su bili tako glupi da vjeruju zemljovidu što im gaje netko ugurao pod vrata.""Tu će biti glupi kao što si i ti bio.""Glupi kao ja... Da."Jed se natmurio i prešao rukama preko lica. "Mene samo zanima što rade bez hrane i vode.""Magi-okruglice i čokolada. Tako smo i mi.""A voda? Morali su onda ponijeti čitav barel da bi im tako dugo trajao."Možda na otoku ima izvor. Dovoljno je visok.""Sigurno... Reći ću ti, ipak, da nisi u pravu što se tiče zemljovida. Gledaj ih. Cijeli dan sjede na istom mjestu, da ga jebeš. Nasuprot nama, je li tako? Znači da znaju da je ovo pravi otok. Sjede tamo i pokušavaju smisliti kako da dođu do nas..."Uzdahnuo sam. "Znaš što ćemo?""Ne znam.""Uzet ćemo barku i poći okolo do njih. Onda ćemo ih popeti na barku, udariti kurs na otvoreno more i natjerati ih da hodaju na dasci. Problem riješen."Jed je nagnuo glavu prema nebu. "OK, Rich, hajdemo to napraviti.""OK, hajdemo.""OK.""OK."Pogledali smo kratko jedan drugog, a onda iznova nastavili buljiti kroz dvogled.Korisne lažiOstajali bismo na promatračnici sve dok donji dio sunčeva kruga ne sjedne na obzor. Promatranje nije imalo mnogo svrhe kad je premračno za gledanje, a osim toga Jed je rekao da nije sigurno biti na otoku kad padne noć... Kad ne znaš na što ili na koga možeš naletjeti. Kad bismo se vratili u kamp, Jed bi odlazio k Sal i razgovarao s njom - izvješćivao ju je o dnevnim ne-zbivanjima - a ja bih odlazio uzeti nešto za večeru. A potom, sa zdjelom punom ostataka, potražio bih svoju staru ribolovnu jedinicu. Najčešće bih i nalazio blizu kuhinjske kolibe kako puše prije spavanja.Bilo mi je lako lagati Sal i Bugsu, ali mi je bilo mrsko lagati svojoj staroj jedinici, a lagati Keatvju još više. A uistinu, nisam imao izbora. Dok ne saznamo hoće li Zeph i Sammy uopće uspjeti stići do žala, nije bilo smisla dizati uzbunu. Najbolje što sam mogao bilo je da zadovoljim Keatvjevu znatiželju za pravom prirodom Jedova posla, ali kad sam mu sve ispričao, nije bio iznenađen koliko sam očekivao da će biti."To je dobra zamisao", rekao je zdravorazumski. "Poslije Šveđana ljudi su strahovali od toga što još može iskrsnuti.""A nakon mene?""Tebi je Daffy rekao. To je drukčije.""Jesu li tada ljudi bili ljuti na Šveđane?""Uglavnom Daffy.""Jed veli da Daffy ni njega nije mnogo volio."Keaty je o nogavicu hlačica počeo čistiti zaslon Gameboya. "Nikome od njih on nije ugodan, ali kad su već bili tu... Znaš ono... što je mogao?"

"Je li on zato otišao sa žala?"Pitanje mi je lebdjelo u zraku dok je Keaty pomno pregledavao tanko stakalce panela.Ponovio sam mu pitanje."U biti", naposljetku je rekao, "da." Ubacio je karticu za Marija i uključio aparat. "Jesi li kada već stigao do kraja?""Dvadesetak puta.""A ja se pitam kako nestaju baterije..." Zagledao se u Nintendo, ali nije zaigrao. "I što ćete onda kad vidite da netko dolazi?", pitao me nehajno."...Samo ćemo gledati, valjda."Keaty se nacerio. "Misliš, uništit ćete ih? Krajnja predrasuda.""Reći ću ti kad se dogodi", odgovorio sam mu i nasmijao se s nelagodom, a od daljnjih pitanja spasio me Jesse koji je došao u potrazi za malo Rizla.Nakon tog razgovora više-manje mi je polazilo za rukom izbjegavati razgovore o mojoj jedinici. A nije mi ni bilo teško. Keaty se u svom novom poslu izvještio na velik način i bio je dovoljan samo mali poticaj da se raspriča o njemu. Na moje olakšanje, isto je vrijedilo i za moje bivše sudrugove, pa sam uvijek uspijevao razgovor usmjeriti na ribolov. Što se njih tiče, pretpostavljam da su se trudili naglašavati moju pripadnost njihovoj skupini tako što su se držali tema našeg zajedničkog iskustva. S moje, pak, strane, ja sam bio sretan što mogu razgovarati o bilo čemu što je podržavalo osjećaj običnosti.Prvih nekoliko dana, za moga paničnog razdoblja, to mi je bilo naporno. Onako pritisnutu osjećajima, za smirenu sam vanjštinu trebao neprekidnu koncentraciju. Kad bih otpustio stražara u sebi, zapadao bih u nespokojne misli, čak i dok bi mi netko nešto govorio. Preostajalo bi mi da se izvlačim na to da sam se odvalio ili da sam u tom trenutku preumoran.Ali stalna koncentracija bila je sjedne strane od koristi: nisam imao vremena biti ljubomoran na lakoću kojom me Keaty zamijenio, ili tužan zbog toga što su tajne što sam ih čuvao uzrokovale neočekivane prepreke između mene i mojih prijatelja. Neočekivane, jer sam se brinuo da ću se ja odalečiti od njihove jedinice, ali sam ubrzo shvatio da su se zapravo oni odalečili od mene. I dalje sam, pak, bio uključen u njihove živote. Znao sam što se događa. Znao sam kad su uhvatili kakvu dobru ribu i da je Jean nastojao privoliti Keatvja da se vrati u vrt, i da Cassie pokušava srediti svoje preseljenje iz tesarstva tako da može raditi s Jesseom, a da Bugs nije odobravao ništa od toga.Više se nisam morao upinjati da održavam miran izgled. Teoretski govoreći, sada sam trebao početi osjećati ljubomoru prema Keatvju i tugu zbog laganja, ali nisam. Čudno, imao sam utjehu u drugim svarima. Shvatio sam da sam tako dobio jedan problem manje za brigu, jer da sam ja bio taj tko je izazvao odalečenost, tada bih imao jednaku moć i da je poništim. A ako Zeph i Sammy ne uspiju u pokušaju da dođu do nas, bit ću im se u stanjubez ikakva napora opet približiti. Stvar bi jednostavno bila u tome da im više ne bih lagao, što bi išlo lako jer se očito ne bi imalo zašto lagati. Jasno, to bi bila utjeha samo ako Zeph i Sammy ne uspiju k nama, ali ako uspiju, onda će Sal svakako čuti za zemljovid i ja sam najebo.U tom stanju svijesti — opreznom ali mirnom ili nešto približno tome - pojavio se i drugi aspekt moje nove jedinice. Mislim da sam ga uočio petog dana, kad sam se probudio pola sata prije Jeda i nestrpljivo počeo brojati minute do polaska. Ili je to možda bilo šestog dana, kad su Zeph i Sammy nestali sa svog žala, a nas smo dvojica šutke tri sata pomno promatrali more, hladnio profesionalno, bez riječi, dok se nakon ta tri sata nisu ponovno pojavili. Zapravo je najtočnije da je Keaty to bio prvi primijetio iako u tom trenutku nije shvaćao. "Kladim se da potajno jedva čekaš da malo prošvrljaš gore", bio se onda našalio kad sam mu rekao za premještaj, ali tada je bilo toliko zlovoljno raspoložen da nisam shvatio daje u pravu.

U tome nije bilo ništa čudno. Jed i ja smo bili na tajnom zadatku. Imali smo dvogled, prašumu, plijen, prijetnju, AK-47 i kosooke. Jedini element koji je nedostajao bila je zvučna podloga Doorsa.Odveć poznao da bi bilo čudno, i previše uzbudljivo da bi plašilo. Ubrzo ti je nemoguće a da ne počneš u tome uživati.DrotNa svršetku desetog dana kao obično smo prije mraka hitali prema laguni. Sunce je već zapalo ispod zapadnog luka stijena s morske strane, a večernji narančasti sjaj počeo se pretvarati u modrinu. Nikada nismo pričali u pokretu i sve nam se sporazumijevanje odvijalo preko znakova rukama. Stisnuta šaka značila je stoj, ispružen dlan vodoravno prema dolje značio je skrivaj se, upozoravajući znak dlanom priljubljenih prstiju značio je oprezno naprijed. Nikada nisamo razgovarali o značenju znakova, niti smo razgovarali o novim riječima što smo ih počeli upotrebaljavati. Govorili bismo: "Preuzimam vrh", umjesto "Ja ću prvi", a udaljenost smo opisivali rabeći naziv klik. Zapravo se ne sjećam kako i kada smo usvojili te stvari. Mislim da smo ih jednostavno osjetili kao najprikladniji rječnik za danu situaciju.Te večeri Jed je preuzeo vrh. Uvijek je to radio kad bi svjetlo jenjalo jer je poznavao otok bolje nego ja. Imao sam i malo poteškoća da s njime držim korak, neumjesan da uspostavim laku ravnotežu između žurbe i šuljanja i kad mi je dao znak stisnutom šakom, nisam primijetio, pa sam mu se zaletio u leđa. Činjenica da nije zagunđao i opsovao, dala mi je do znanja da je iskrsnulo nešto ozbiljno. Odmaknuo sam se od njega i ostao nepomičan.Točno ispred nas prašuma je postajala neujednačena, pa se i prekinula u širok predio travuljine i žbunja, i zato sam u prvom trenutku pomislio daje Jed primijetio nekoga na čistini. A onda sam uvidio da mu je pogled uprt gotovo ravno u vlastite noge. Još nisam mogao shvatiti u čemu je problem jer mije njegovo tijelo priječilo vidik. Nakon poduge minute tišine, radoznalo sam pružio ruku i potapkao ga po ramenu. Nije reagirao, a meni je odjednom sijevnulo daje možda ispred njega na tlu zmija otrovnica. Potražio sam pogledom oko sebe ima li kakav štap, ali ga nisam zamijetio, a onda se polako izvio ustranu da bolje vidim.Jeknuo bih da mi se nisu ukočile vilice i prsni mišići. Na manje od metra ispred Jedovih nogu nalazio se jedan Tajlanđanin. Bio se ispružio naleđa, oči su mu bile zatvorene, a preko zgloba ruke ovlaš mu je ležala puška. Jed se polagano okrenuo da me pogleda, kao da se plašio da bi čovjeka moglo probuditi i samo pokretanje zraka. "Što sad?", dao mije znak ustima. Pokazao sam prstom pravac iz kojeg smo došli, ali je odmahnuo glavom. Ja sam mu žustro zakimao, a Jed je opet odmahnuo, smrknut. Onda je pokazao na svoju nogu. Stajao je na puščanoj cijevi. Njegov pritisak je podignuo kundak nekoliko centimetara iznad Tajlanđaninove gole ruke. Čim pomakne nogu, kundak će pasti."Jebiga", rekao sam mu samo pokrećući usta, a Jed je od očaja zakolutao očima.Razmišljao sam nekoliko trenutaka. Onda sam počeo natraške puziti po stazi. Jed je buljio u mene, kao da veli "Kamo ideš sad, pička mu materina", ali ja sam podignuo ruku da mu kažem da ne brine. Znao sam što ću napraviti jer sam vidio kako su to radili u Tour ofDuty.Nikada se ne mogu sjetiti imena iz Tour ofDuty. Dijelom zbog toga što je ta serija tako grozna, ali i zbog toga što joj likovi dolaze iz NYPD Bluea. (crni poručnik, svojeglavi murjaci koji imaju rezultate). Tako u Tours of Duty imate strogog poručnika koji zna sve trikove, novopečenog narednika koji uči sve trikove, priprostog Južnjaka koji uči kako da se sprijatelji s crncima, Hispanca na kojeg se možeš osloniti u vatrenim okršajima, i jednoga s istočne obale koji nosi naočale i vjerojatno čita knjige. Imena zbilja nisu važna.Glavna stvar jesu prizori što ih izglumljuju ti likovi - skrb za neko siroče koje je ranjeno šrapnelom, zaustavljanje suparničkog voda koji izvodi Zippo napad, skakanje iz helikoptera u kovitlac povaljane trave, grljenje drugova u trenucima kad hropcu i umiru, baktanje s minama.

Taj vod ide kroz prašumu, kadli odjednom začuju jedva čujan škljocaj. Svi se pobačaju na zemlju osim jednog FNG-a koji stoji ukočen od straha. "Narednice, ne želim umrijeti!", blebeće i počinje čitati Očenaš. Narednik dopuzi potrbuške do njega. "Ostani tako, vojnice", promrmlja mu. On zna što treba. Ista ta stvar dogodila se njemu u Koreji '53.Bizarno je, ali narednik počinje vojniku prepričavati događaj koji očito nema nikakve veze s time, a dogodio se kad je bio mali i radio na očevoj farmi. Narednik je imao psa kojeg je silno volio, zvao se Drot, a vojnik sluša, to mu pametno prestrojavanje odvlači pažnju. U međuvremenu narednik gura vojniku pod čizmu nož dok mu znoj prosijeca brazdu kroz prljavšitinu na čelu.' Murjaci iz njujorške policije; prema NYPD - New York Police Department; Blue -mnrink nlavar (on nrev "t"Drot se uhvatio u stupicu za kuniće", pripovijeda narednik, "i kako se batrga tako se stupica sve više steže." Vojnik kima glavom, još uvijek ne shvaća vezu. "I što je bilo s Drotom?", pita vojnik. "Narednice, jeste li ga izvukli?" "Naravno da jesmo, vojnice", odgovara narednik. Onda govori vojniku da podigne nogu, fino i polako. Vojnik je zbunjen, preplašen, ali vjeruje naredniku. Radi što mu je rečeno, a narednik na oštricu noža polako navlači kamen da održi pritisak na minu. Narednik se zacerekao: "Sinko, Drot se samo trebao opustiti."Nisam imao namjeru Jedu blebetati o Drotu. Dok sam podmetao kamen pod puščanu cijev, kamen je zagrebao o metal i taj mi je zvuk odjeknuo kao daje netko zabubnjao po bačvi za benzin. Kad je kamen sjeo na svoje mjesto, pogledao sam Jeda. Mirno je slegnuo ramenima i pokretom mi pokazao da ustanem. Pretpostavljam da je htio da budem spreman za trk ako puška padne.Jed je oslobađao nogu centimetar po centimetar. Čuo sam ga kako je uvukao brz udah, kundak se uz trenje spustio nadolje, ali nije dodirnuo Tajlanđaninovu ruku. Pogledali smo se uzajamno, oprezno prekoračili čovjeku preko nogu i tiho se nastavili spuštati niz otok. Svršetak drame.Trebalo nam je još četrdesetpet minuta da stignemo do slapa, a ja sam se sa svakim novim korakom samo kesio. Tako sam se cerio da su me zaboljele vilice, a da nije bilo nužde da šutimo, svakako bih se smijao naglas.KreditTog sam dana na veliko Jedovo, a i na svoje iznenađenje skočio sa slapa. Nisam to planirao. Stajali smo na rubu stijene i gledali zalazak, koji je bio vedar i vrlo lijep i zasluživao je da se na trenutak zamislimo. Ponekad je u takvim večerima bez oblaka svjetlo izvodilo čudesnu varku. Umjesto zraka svjetla koje zrače s obzora, vide se zrake tame - odnosno, polarizirana slika običnog sutona. Na prvi pogled tu sliku prihvaćaš tek mutno svjestan da tu nešto nije kako treba. A onda, kao i kod Escherovih beskonačnih stuba, odjednom shvaćaš da to nema nikakva logičnog smisla. Kad god vidim taj efekt, on me zaokuplja i svaki put bih mogao šutke provesti i po dvadeset minuta, ugodno zapanjen.Ni Jed te pojave nije znao objasniti bolje nego ja, ali se uvijek trudio. "Sjene što ih bacaju oblaci skriveni iza obzora", dokazivao je te večeri, a ja sam ga potapšao po ruci i rekao mu: "Pazi amo." I onda sam se obrušio. U slijedećem sam trenutku gledao lica stijena kako promiču kraj mene i osjetio dalek osjećaj opasnosti što su mi noge svijene. Njihova me izmještena težina počela okretati u zraku i došao sam u opasnost da padnem na leđa. Napregnuo sam se da ih stisnem i trenutak kasnije tresnuo sam u jezero i pod vodom se zavrtio u nekoliko žestokih okretaja, izgubio zrak iz pluća i jedva se dokopao površine.Gore na stijeni vidio sam Jeda kako me gleda, držeći ruke na bokovima. Nije rekao ništa, ali sam znao da me prekorijeva. Nešto kasnije, dok smo se probijali od slapa prema kampu, prasnuo je na mene, iako je to možda imalo veze i s pjesmom koju sam pjevušio.Pjesmica je išla: "Vidio sam miša! Gdje? Na stubi. Gdje na stubi? Pa tu! Miš ima*klompe, kad ti kažem, i radi klipa-klapa-klap, na stubi, eno tamo!"

"Isuse, Richarde" rekao je kad sam odverglao napjev i započeo refren. "Koji ti je vrag?""Pjevam", živahno sam mu odgovorio."Pa znam da pjevaš. Prekini.""Ne sviđa ti se ta pjesmica?""Nimalo.""Ma sigurno sije čuo. Poznata je.""To je najgluplja pjesma koju sam ikad čuo."Slegnuo sam ramenima. Nisam mogao poreći daje pjesma glupa.Nekoliko minuta smo hodali šutke, ja vrteći napjev u glavi i mrmljajući u bradu, a onda je Jed rekao: "Znaš, Richarde, morao bi malo pripaziti na sebe." Nisam znao što mu to znači, pa sam odšutio, a nakon nekoliko trenutaka je dodao: "Jako si odvaljen.""Odvaljen?""Dop. Odvaljen.""Pa nisam pušio od sinoć.""Točno", rekao je s posebnim naglaskom.".. .Hoćeš reći da bih morao prestati s pušenjem dopa?""Ja hoću reći da dop s time nema nikakve veze." Put nam je prepriječila jedna grana i on je odmakne ustranu da prođem, a onda je pustio da se odapne. "Zbog toga bi i morao malo pripaziti na sebe."Prezrivo sam frknuo. Način na koji mi je govorio podsjetio me na njegove nejasne aluzije o krivnji na Ko Pha-Nganu. Jed ponekad zna biti vrlo tajanstven, da sam neporecivo zaključio da je vjerojatno to dovelo do njegova otuđenog položaja na žalu barem onoliko koliko i mučne okolnosti oko njegova dolaska. To me, pak, navelo da porazmislim o vlastitom otuđenju koje je upravo pupalo."Jed", rekao sam mu nakon male stanke. "Što misliš, bi li bilo OK ako ljudima ispričam kako smo preskakivali preko stražara? To ne uključuje Zepha i Sammvja...""Mmmm.""...Vidiš, neprekidno držim jezik za zubima u vezi s time što mi radimo gore na otoku. Nekako mislim da bi ovo bila prigoda da im...""Pa reci im", prekinuo me. "Neće štetiti. To je možda dobra zmisao.""A?""Ionako mi nećemo da izgleda kao da od ljudi skrivamo stvari.""Sjajno", rekao sam i tek kasnije sam sebe uhvatio da sam počeo fućkati prve taktove pjesmice o mišu.U kampu je vladao mrkli mrak. Ako je na nebu ostalo one boje, tu ju je zapriječio krošnjati svod. Jedino svjetlo dolazilo je od svijeća koje se vidjelo kroz otvorena vrata zajedničke zgrade i od prštava žara od cigareta i opušaka jointa koji su u rojevima tinjali po čistini. Ako i jesam jedva čekao da svojoj bivšoj jedinici ispričam o usnulom čuvaru dopa, prva mi jepomisao ipak bila jelo, pa sam se zaputio ravno prema kuhinjskoj kolibi. Nehygienix je svakoga dana za mene i Jeda umotavao nekoliko obroka u list od banane i pazio je da nas dvojica dobijemo najprobranije komade ribe. Kad bismo stigli nazad sve bi, doduše, već bilo hladno, ali ja sam redovito bio i odviše gladan, a da bih za to mario. Te noći Nehygienix je dodao i malo papaje u paprikaš, što me prilično zasmetalo jer je to značilo da je Bugs uspio nabasati na moj voćnjak.Dobivši svoj paketić, prošetao sam malo po čistini, u potrazi za svojim prijateljima među rojevima pušača. Nebično, nigdje ih se nije moglo naći, a izgleda da nitko nije znao gdje su. Sav zbunjen pogledao sam u Keatvjev šator, pa u zajedničku zgradu, a tamo sam zatekao Nehygienixa, Cassie i Ellu kako igraju ajnc, a malo podalje od njih Jesse je pisao dnevnik."A!", rekao je Nehygienix kad me spazio i pokazao na moj objed. "Što veliš?""Za paprikaš?"

"Da. Jesi li primijetio voće? Dobar okus?""Naravno. Slatko i mirisno. Jako tajlandski."Nehygienix se ozario. "Znaš što sam napravio? Napravio sam malo soka od papaje i pirjao ga s ribom, ali meso sam stavio samo posljednje dvije minute, inače bi se raspalo od vreline. Zato imaš taj okus i krtinu."A!""E, Richarde, a to možemo opet, jer će Jean posaditi sjeme, pa ćemo papaju uzgajati u vrtu. Ja sam jako zadovoljan s ovim jelom.""Pa i trebaš biti. Zbilja ima odličan okus. Izvrsno."Nehygienix je skromno zakimao glavom. "Trebaš zahvaliti Bugsu.""Otkud to", rekao sam sumnjičavo."On je u prašumi pronašao papaje."Osjetio sam kost u grlu. "Stoje Bugs napravio?""U prašumi je našao cijeli voćnjak papaja i majmune.""Ma nemoj!""Je. Jučer! Našao je pravi voćnjak!""Ma ja sam našao taj voćnjak, jebo ga Bog! Ja sam ga našao prije nekoliko tjedana!""Zbilja?""A Bugs priča da gaje on našao?""...Ovaj..."Cassie se osmijehnula. "Da.""Kurčević jedan sitni!" U srdžbi sam stisnuo list od banane tako da mi se malo paprikaša rasulo po podu."Oprezno", rekla je Ella.Namrštio sam se, odjednom svjestan da sam napravio pravu scenu. "U svakom slučaju... laže!""Ne brini", kikotala se Cassie dok je istodobno polagala niz od trojke do ajnca. "Ne sumnjam.""...Dobro."Vratili su se igri, a ja sam produžio kroz zajedničku zgradu do Jessea. "Čuo sam", rekao je suho dok sam mu prilazio. "Čestitam što si pronašao papaje.""Čuj, mislim, nije to neka velika stvar. Samo...""Ide ti na živce", završio je umjesto mene, pa spustio dnevnik. "Naravno da ti ide. Razumijem te. Tražiš Keatvja?""...Da." Rekao sam mrzovoljno. To s papajama imalo je za posljedicu da mi se raspoloženje samo još pogoršalo. "I ostale. Ne mogu ih naći. Mislim da su svi skupa nekamo otišli.""Tako je. Ostavio mi je poruku za tebe.""O", rekao sam razmetljivo. "Da čujemo.""Pisamce. Stavio sam ti ga na krevet."Zahvalio sam mu i protrčao kroz zajedničku zgradu, žudan da saznam što se to događa.Na jastuku mije bio preklopljen list, a uz njega smotani joint. Pisalo je. "Brzo popuši! Fosforescencija! Keaty!""Namrštio sam se. "Hej, Jesse", poviknuo sam mu. Što znači ova poruka?"Morao sam pričekati samo da dovrši s pisanjem, pa je onda digao glavu. "Stari, ne znam. Nisam čitao. Što veli?""Fosforescencija. I još su mi dali joint.""Ah.", Jesse je mahao olovkom prema meni. "Fosforescencija!""Stoje to?""Ne znaš?""...Ne."

Smiješio mi se. "Idi dolje do žala. Vidjet ćeš. I obavezno putem do tamo popuši joint."FosforescencijaIšao sam stazom prema žalu što sam brže mogao, što i nije bila neka brzina jer sam pazio da ne tresnem u neko stablo ili zabijem nogu u neki korijen. Istodobno sam pušio joint, praktično ga maznuo u jednom dimu iako sam bio sam jer sam se htio baš odvaliti i jer mi je Keaty rekao da ga popušim na brzaka.U međuvremenu, sav sam kiptao zbog papaja i kako me začas puknulo duboko sam se unio u maštanje o tome kako mlatim Bugsa. U svom najprvotnijem obliku taje maštarija započinjala kao: samo ja i on, ali ubrzo sam zaključio da mi treba publika da svjedoči o njegovu poniženju. Pridodao sam Francoise, pa onda Keatvja, potom Etiennea i Grega, a na koncu i cijeli kamp.Nedjelja. Mora biti nedjelja jer to je jedino vrijeme kad je cijeli kamp na okupu. Većina ljudi ganja loptu na sve strane, nekolicina ih pliva, a neki igraju frisbee. Ja stojim s Francoise. Šalimo se, a tada se iz šume pojavljuje Bugs sa Sal, a u naručju nosi tri velike papaje."Donio sam vam još papaja", viče. "Ima za svakoga.""Oprosti", tiho velim Francoise. "Samo trenutak."Hvata mi pogled dok kročim prema njemu i izvodi kao da me tek sada prepoznao, uviđa odlučnu narav mog hoda i bijes koji mi lebdi na usnama. Isprva izgleda uzbunjen, potom ohol. Pokušava me blefirati, shvaćam."Da", govori glasno, podiže voće da ga svi vide, a i dalje me gleda krajičkom oka. "Evo još papaja koje sam ja pronašao."Zaustavljam se na metar od njega. "Bugs, papaje si ti pronašao?""To sam i rekao.""Aha. A da malo prošetamo do voćnjaka. Sada."Brzo podiže obrve. "... Sada?""Sada. Pa ću ti ja pokazati čik od jointa koji sam ja tamo ostavio kad sam našao taj voćnjak ništa manje nego prije dva tjednaVSvi uzdahnu, uključujući i Sal. Gomila oko nas pravi krug, a Francoise trči do mene i staje na moju stranu. "Istina?", srdito traži odgovor.Bugs se sprda. "Naravno da nije! On laže" Ja sam našao voćnjak!""Pa da onda prošetate?""Nemam ja što tebi dokazivati!""Ja mislim da imaš.""Tko tebe šiša? Ja sam našao voćnjak. Kraj priče."Ja se smješkam. "Znaš što, Bugs...?" Grobna tišina, ne računajući meko ljeskanje valova na obali. "Tko te jebe!"Gomila praska u smijeh, a Bugsovo se lice izopačuje od bijesa. "Znači tako?", iscerio se. "Pa evo ti ovo!" Meni u glavu poleti jedna papaja, ali ja se saginjem i ona mi proleti pored glave pa u gomilu."Hej!", viče netko. "Pazi!"Bugs opsuje i napravi pokret kao da će baciti još jednu, ali ja hitro kao munja uzimam freesbi od Cassie koja stoji kraj mene i bacam ga ubitačnom točnošću. Papaja eksplodira od sudara. Preostali komadi iskliznu mu iz ruku i popadaju na pod, bezopasni."Ti ćeš...", zaustio je da rekne, ali ja sam već na njemu. Prodajem mu lažnjak lijevom i obaram ga na zemlju desnom. Pada kao vreća krumpira.Sada je uplašen. "Oprot-ti", cvili, drži ruku da hvata krv koja mu lipti iz raspuknutih usana. "It-tina! Nitam ja natao papaje nego Rit-tard!"Ja se polako sagibam i podižem freesbi, zastajem da otrem nekoliko komadića mesa od papaje. "Prekasno ti je to, Bugs", blago mu, gotovo ljubazno grgorim. "Prekasno..."

On krikne, ali se ne miče, oduzet od straha kao kunić pod reflektorom. Frisbee sijeva i pogađa okomito prijevoj njegova nosa, lomi mu kost. On se prevaljuje postrance i nemoćno se koprca u pijesku, pokušava otpuziti. Udaram ga nogom u zatiljak i četiri puta ga udaram u bubrege.On cvili: "Molim te", veli, "nemoj."Loše odabrane riječi. Meni raste gnjev. Gledam oko sebe i primjećujem koplje."Prevrti unazad", rekao sam uvlačeći posljednji dim iz jointa. "To ne mogu."Uvlačio sam dok me nisu zapekli prsti, onda sam odbacio čik i vratio film unazad do prvog udarca.pijeska.Prodajem mu lažnjak i obaram ga na zemlju desnom. Pada kao vreća"Oprot-ti", cvili. "It-tina! Nitam ja natao papaje!""Reci to još jednom!", izderem se, nagnem se nad njega i zamahujem freesbijem."Nitam ih ja natao nego ti! Oprot-ti!""Glasnije!""Ti ti natao papaje!"Kratko kimnem glavom i okrećem se k Francoise. "Samo sam htio da se zna."Ona baca pogled na Bugsovo zgrčeno tijelo. "Naravno", kratko progovara."Hoćeš da plivamo do koraljnog vrta?""Da, Richarde", dahće, prepliće ruku s mojom. "Jako bih voljela."Ta se maštarija mogla od tog mjesta sretno nastaviti, ali suho lišće i zemlja pod nogama ustupili su mjesto pijesku. Stigao sam do žala.Cijelu sam vječnost tražio Keathvja i ostale. Sve da je bila i mjesečina ne bih ih mogao vidjeti, a njihov smijeh kao da je dolazio niotkuda, ravnomjerno se pronosio i slabašno odjekivao od stijena. Ali nakon dvadeset minuta odavljenog lutanja po obali, napokon sam odredio da se nalaze na skupini manjih stijena sto metara od obale.Kako ja nisam mogao vidjeti njih, a ni oni mene, zaključio sam da baš nebi imalo nekog smisla da ih zovem, pa sam skinuo majicu i zaplivao prema njima. Njihovi su obrisi postupno postajali primjetni u tami. Svi su stajali i nagnuti gledali dolje u vodu. A onda - približno u trenutku kad sam i ja postao uočljiv njima - njihov se smijeh naglo presjekao, a kad sam se približio vidio sam da su se svi okrenuli u mom pravcu. "Hej!" rekao sam, a njihova mi je pomna šutnja bila pomalo jezovita. "Što se događa?" Nisu mi odgovorili. Nastavio sam plivati i ponovio im pitanje, iracionalno misleći da me možda nisu čuli. Kako opet nisu odgovarali, zaustavio sam se i zagacao kroz vodu tri metra od stijene. "Zašto mi ne odgovarate?", rekao sam, zbunjen."Pogledaj dolje", odgovorio mije Keaty nakon trenutka-dva.Zastao sam, pa pogledao. Voda je bila crna kao tinta osim tamo gdje je mjesečina hvatala vrhove valića. ".. .Što da gledam?""Preblizu je", čuo sam da je rekao Etienne."Nije", rekao je Keaty. "Richarde, mahni rukama, točno ispod površine.""OK..." Napravio sam kako je rekao. Tamo na stijeni Francoise je uzdahnula, ali ja još uvijek nisam vidio ništa osim crnila. "Ne shvaćam... O čemu se radi?""Preblizu je", ponovio je Etienne.Keatvjeva se silhueta počešala po glavi. "Je, u pravu si... Richarde, dođi k nama na stijenu. Gledaj kako skačem. Pokazat ćemo ti..."U prvom trenutku nisam vidio ništa osim uskomešane vode koja je na mjestu na kojem je Keaty nestao odrazila mjesečinu. A onda, kad se voda smirila, pod površinom sam počeo primjećivati svjetlo. Mliječan sjaj ispočetka, a onda se raspršio u tisuću sićušnih zvijezdica, gotovo kao da se pretvara u rep meteora koji sporo leti iza najsjajnijeg roja. Roj se i sam podigao i okrenuo, pa se opet prevrnuo i napravio svijetleću osmicu. Onda je potonuo i na nekoliko trenutaka nestao.

"Što...?", rekao sam, zbunjen i zaprepašten, nesposoban da smislim reći išta bolje.Francoise me uzela za ruku. "Čekaj", prošaptala je. "Gle sada."Sjaj se vratio iz crne dubine, ali ovaj put se hitro podijelio na sedam ili osam rojeva, još sjajnijih nego prije. Valjali su i vitlali, rastakali se prosipajući svjetlo, ali nekako se ponovno punili i bivali još snažniji. Nagonski sam ustuknuo za korak, odjednom svjestan da te sićušne užarene loptice sve većom brzinom putuju prema meni. U idućem trenutku površina je buknula u vrevi pjene iz koje se, hvatajući zrak, pojavio Keaty,."Što veliš?", progrcao je između dva punjenja pluća. "Jesi li ikada vidio nešto kao to?""Nisam...", odgovorio sam, i dalje glupo omamljen. "...Nikada.""Fosforescencija. Najsitnija bića ili alge ili tako nešto. Zasvijetle čim napraviš neki pokret." Izvukao se van na stijenu. "Fiju! Kakva moć! Cijelu večer to radimo. Pokušavamo naći najbolji primjerak."".. .Izgleda nevjerojatno... Ali... odakle ta sitna stvorenjca?""Daffy je govorio da su od koralja", rekao je Gregorio. "To se zbiva samo u nekim noćima. Ne često. A sada je tu, rekao bih i nekoliko narednih dana. Možda tri ili četiri.""Stresao sam glavom. "Čudesno... Naprosto čudesno...""Ah-ha-ha!" Etienne me pljesnuo po leđima i gurnuo mi u ruke Gregoriovu masku za ronjenje. "Ali ima se vidjeti nešto još bolje!""Pod vodom?""Da! Stavi to i za slijedi me! Pokazat ću ti nešto što nikada ne bi sanjao!""Raznijet će te", složio se Keaty. "To je nešto nevjerojatno."DMZVratio sam Jedu dvogled i legao na leđa. Glava mi je još bila mutna od sveg onog dopa što sam ga sinoć popušio, unatoč oštrom jutarnjem pješačenju uz otok i nikako se nisam mogao fokusirati na one malene likove. "U biti", rekao sam podvivši ruke iza glave, "to ti je bilo kao u svemiru. Lebdiš, a oko tebe mnoštvo zvijezda i kometa. Jedna od najčudesnijih stvari bila je kad uznemiriš jato riba.."Jed je podesio dvogled da njemu odgovara. "Ja sam već vidio fosforescenciju.""Ali nisi ispod vode.""Nisam. Ali i iznad vode je dobro.""Je. Zbilja dobro..." Uzdahnuo sam. "...Jesam ti rekao za Bugsa i papaje?""A-a.""Prije nekoliko tjedana sam našao voćnjak papaja, a sada se Bugs pravi da ih je on našao. Garantirano, ja se nisam mogao sjetiti točnog mjesta gdje je voćnjak, ali ja sam ih prvi našao." Pridignuo sam se da vidim kako će Jed reagirati. Ispalo je da nije reagirao uopće. "Mislim, nije to neka velika stvar. Što ti misliš?""Mmm", odgovorio je Jed odsutno."Mmm - jest velika stvar, ili: mmm - nije?""Ha... možda."Odustao sam. To je, konačno, točno taj problem s Bugsom. Osim ako nisi ugođen na podmuklost njegova karaktera, ne možeš procijeniti koliko te on zapravo smeta. Ponovno sam legao i, kako sam bio frustriran, zagledao se u oblake.Zapravo, već sam se neko vrijeme osjećao frustrirano. Počelo je kad smo prije dva sata stigli do naše promatračnice i ustanovili, premda iznova, da su Zeph i Sammy i dalje na onom istom dijelu pijeska na žalu. Bio samsvjestan da nam je to imalo biti razlogom za olakšanje, ali umjesto toga išlo mi je na živce, a dok je jutro odmicalo, pomnije sam razmislio o tome paradoksu. Prva pretpostavka bila je da to ima veze s neizvijesnošću situacije. Umorio sam se od čekanja i želio sam da iskrsne neko rješenje. Pa i/ak i da bude najgora inačica scenarija i oni se zapute prema nama, situacija bi bila opipljiva. To bi bilo nešto na što bismo mi bili u mogućnosti djelovati.

Ali nije mi dugo trebalo da shvatim da je moja prva pomisao pogrešna. U procesu premišljanja o scenariju najgore inačice neizbježno sam prorađivao i onu najbolju. Zamišljao sam kako Zeph i Sammy nestaju, vraćaju se na Ko Pha-Ngan ili na Phelong i više ih nikada u životu ne srećom. U tom sam trenutku shvatio svoju pogrešku jer u tom sam trenutku, dok sam se bavio tom optimističnom mišlju, registrirao jedino - razočaranje. Začudna istina jest ta da nisam želio da odu. Niti sam, stoje bio korijen moje Ilustracije, htio da ostanu gdje jesu. A to je ostavljalo jednu jedinu mogućnost: scenarij najgore inačice bio je scenarij najbolje inačice. Htio sam tla dođu."Dosadno", promrmljao sam, nehajno, a Jed se nasmijao."Dosada je dobra, Richarde", rekao je. "Dosada je sigurnost."Ušutio sam. Nisam mu još spominjao svoja razmišljanja o Zephu i Sammvju jer sam pretpostavljao da ih Jed ne bi baš dobro prihvatio. Ali nisam bio siguran. Bilo je moguće da on razmišlja na isti način. Znao sam da mu je izbjegavanje čuvara dopa pričinjalo užitak, djelomice svakako zbog pri/vuka opasnosti, i nisam zaboravljao što je Keaty znao govoriti o njemu. ( Kl lučio sam izokola ispititi kako diše."Jed", rekao sam i zijevnuo da pojačam nehajnu prirodu pitanja. "Sjećaš li se rata u Zaljevu?""Naravno.""Baš me zanima... Sjećaš se kako su napumpavali priču? Kad smo svi rekli, gubi se iz Kuwaita ili ćemo te smlaviti, a Saddam je govorio stoje govorio?""Rekao je: 'Neću', je li tako?""Tako je." Naslonio sam se na laktove. "Baš me zanima što si mislio U to vrijeme.""Što sam mislio?""Pa u vezi s tim pumpanjem oko zaljevskog rata."Jed je spustio dvogled i protrljao bradu. "Mislio sam da je to sve gomila licemjernih govana, ako se točno sjećam.""Ne to, mislim na mogućnost da tamo izbije rat. Je li te to jako diralo?""Pa... baš i ne.""A zar nisi nekako... jedva čekao da se to dogodi?""Jedva čekao?""Pa da... Osobno govoreći..." Duboko sam udahnuo: "...Ja sam nekako priželjkivao da se Saddam ne povuče... Ono, naprosto da vidimo što će biti."Jed je stisnuo oči. "Čuj, Richarde"; rekao je. "Nemam pojma zašto sad odjednom izlaziš s time."Osjetio sam da su mi se zažarili obrazi. "Ni ja. Odnekud mi je palo na pamet.""Um-hm. Pa, čuj, vjerojatno i jesam na neki način jedva čekao taj rat u Zaljevu. Bilo je dramatično uzbudljivo i, kako veliš, htio sam vidjeti što će se dogoditi. Ali kad sam vidio slike s ceste za Basru i kako je pogođeno sklonište za civile, osjećao sam se kao posran. Osjećao sam da sam pogriješio, a bilo je prekasno. Je li ti to odgovor na pitanje?""O, jest", brzo sam mu uzvratio. "Apsolutno.""Dobro." Jed se nacerio. "I tako, veliš, Richarde, tebi je dosadno.""Pa ne baš dosadno...""Dokono.""Možda.""Što god. Tebi treba malo uzbuđenja. Pa dobro. Da možda odemo i maznemo malo trave?""Skupa?", rekao sam i uzmucao se jer sam se istodobno i zapalio i iznenadio. Otkako sam počeo raditi s Jedom, samo je jednom otišao pobrati dop, a mene je ostavio na promatračnici. "Misliš obojica?""Naravno. Imamo vremena koliko hoćeš da se kasnije vratimo, a možda ćemo imati sreće da ništa neće napraviti dok se mi ne vratimo. U svakom slučaju, vidio sam da nam se zalihe smanjuju."

"To ti je sjajan prijedlog.""OK", Ustao je. "Idemo onda."Prijevoj izmeđa dvaju vrhova na otoku bio je mjesto s kojeg se lako mogao odrediti položaj polja s dopom. Samo si na mjestima gdje su se terase rušile jedna prema drugoj vidio nagla uleknuća u vrhovima krošanja. S visine je izgledalo kao da se terase postupno spajaju u jednu jedinstvenu padinu s povremenim - prirodnim - propadanjima u zelenilu - privid što ga izaziva povišen kut gledanja. Mislim da je to vjerojatno tako da se ne bi vidjelo iz zraka.Samo što smo stigli do prijevoja, Jed je napravio pokret stisnutom šakom, pa smo se počeli spuštati u DMZ - kako sam to odlučio zvati. Dok smo hodali, pomno sam motrio Jeda. Primijetio sam daje bio u stanju hodati mnogo tiše nego ja iako smo gazili po istom otpalom lišću i grančicama, iodlučio sam otkriti kako to on radi. Jedna je stvar bila u tome daje on rabio ravni dio stopala umjesto prednjeg dijela. Ja sam radio obrnuto i po nekom sam instinktu, u namjeri da hodam bešumno, hodao na prstima. Ali prateći njega, shvatio sam da mom načinu nedostaje zdrav smisao. Raspoređivanjem pritiska na cijelo stopalo on je spuštao manju težinu na grančice i zagazio bi na cijelu površinu lišća umjesto samo na jedan ili dva. Kad sam se prebacio na njegovu metodu, istog sam časa osjetio promjenu. Druga stvar koju je radio bila je daje noge dizao prilično visoko tako da se nisu vukle tek iznad tla i zahvaćale materijal koji strši.U namjeri da te naputke utuvim u glavu, igrao sam i dok smo puzili kroz DMZ, sam sa sobom jednu igru. Ako slomim grančicu, povukao sam otponac nagazne mine, a ako šušnem listom preko određene glasnoće -sušanj koji ne bi prošao kao uobičajen prašumski zvuk - pogodio bi me snajperist. Još sam odlučio da vlakna paučine koja su se povremeno protezala preko puteljka predstavljaju dvosjekle mačeve i, ako ih već prije toga nije Jed potrgao, pazio sam da ih prekoračim. Za razliku od video-igara, sebi sam dao tri života, s time što sam dodavao još jedan ukoliko ugledam bilo kakvu životinju veću od jelenka prije nego što ona vidi mene. Jedina sličnost s igrama bila je u tome što nije bilo kazne ako izgubim sve živote -što mi se dogodilo nekoliko puta. Ali postiđenost je bila dovoljna kazna, a igra je, neovisno o toj sličnosti, bila odlična.Toliko sam uživao da sam se gotovo razljutio što smo stigli do polja s dopom. Nekoliko smo minuta šutke čučali na njegovu rubu i provjeravali je li obala čista. Tu se Jed okrenuo prema meni: "OK", promrmljao je i pokazao na mene. "Idi ti."Podigao sam obrve i dotaknuo se po prsima, a on je kimnuo za potvrdu. Nacerio sam se i dao mu znak podignutim palcem. Onda sam se pogurio što sam niže mogao a da ne hodam četvoronoške i požurio naprijed.Između drveća na početku polja s dopom bio je prostor najmanje tri metra, dobro utaban kuda su stražari išli u ophodnju. Odvojivši se od drveća, pogledao sam na obje strane i pohitao preko praznog prostora. Bio sam svjestan toga da se čuvar može pojaviti u svakom trenutku i nisam časio časa nego sam odmah počeo čupati nekoliko dobro izraslih izdanaka. Ali, istog sam se trenutka našao u neprilici. Izbojci marihuane bili su izrazito čvrsti. I Ivrtao sam ih i potezao, što sam tiše mogao, ali sam bio potpuno nemoćan tla ih otkinem s glavne stabljike. Što je još gore, ruke su mi se znojile kao lude i luđački se sklizale tako da nisam mogao postići odgovarajući hvat. Pogledao sam nazad prema Jedu koji se od očaja hvatao za glavu."Što da radim?", dao sam mu znak ustima.Podignuo je nož i sarkastično zamahao njegovim vrškom. Bilo mi je jasno da sam istrčao i ne davši mu priliku da mi ga da. Proklinjao sam svojužurbu i skupio sam ruke dajući mu znak da mi ga dobaci. Nož je poletio kroz zak i napokon sam odsjekao nezgodne izdanke. Da nadoknadim čitav zajeb provrzmao sam se minutu duže nego što je trebalo, pa sam se tako vratio s prilično drskom hrpetinom.

"Što ti je, Richarde", rekao je Jed kad smo se vratili u sigurnost naše promatračnice. "Mislio sam da ćeš biti veseo nakon tog uzbuđenja." Srdačno me potapšao po leđima. "Mislio sam da ćeš zapjevati onu blesavu pjesmicu o mišu."Odmahnuo sam glavom i odložio svoj naramak. "Dobro sam, Jed.""A da nije bio noža? Ali čuj, ja sam kriv, ne ti. Rekao sam ti da kreneš, a da ti ga nisam dao.""Ne, ne. Nema veze s nožem... ništa bitno... nisi ti kriv. Trebao sam stati i promisliti. Ali, dobro sam, zbilja."Jed se doimao neuvjereno. "Znam što je. Ti si zapravo htio vidjeti nekog od stražara, točno?""Čuj..", slegnuo sam. "Bilo bi zanimljivo.""Ne znam, Richarde. Ti postaješ razočaran zbog sasvim krivih stvari. Slušaj, vjeruj mi, sretan si što nismo ni na koga naletjeli.""Naravno..." Razmišljao sam koji trenutak i nepotrebno otrgnuo nekoliko pupoljčića. "...Čuj, puka radoznalost, što misliš što bi se dogodilo da su nas našli?""Mmm... ne znam. Radije ne bih istraživao.""Misliš da bi nas ubili?""Moguće. Nekako ipak sumnjam jer mislim da im to ne bi imalo nikakva smisla. Oni znaju da smo tu i obrnuto, a nitko od nas ne želi da se tajne otkriju, pa...""Čuo sa daje Daffy jednom razgovarao s njima."Jed je bio iznenađen. "Tko ti je to rekao?""Aaa... Greg, mislim.""Mislim da je to Greg krivo shvatio. Da je s njima bilo ikakva kontakta, Sal bi mi rekla, a nije.""O... A što onda ako oni uhvate Zepha i Sammvja? To bi bilo nešto drugo jer oni nemaju veze s nama.""Da. Možda ubiju Zepha i Sammvja.""To bi barem riješilo naš problem", dometnuo sam oprezno, očekujući da Jed izrekne neko neslaganje, ali nije. Samo je kimnuo glavom."Jest", rekao je odsječeno. "Bi."Zombiji ribozderiVeć se spustio mrak kad smo sve sredili. Morali smo skočiti u mrklacatu tminu, bez mogućnosti da vidimo rubove jezera, čak ni bijelu pjegu na mjestu gdje se slap survavao. Onda smo se morali probijati kroz šumu, što bi mi, da me nije Jed vodio, bilo izuzetno teško.Namjera mi je bila da na brzinu nešto pojedem, a ostatak noći plivam u fluorescenciji. Također sam želio prijateljima ispričati o usnulom stražaru, na što mi se svijest već prebacila na uzbuđenja protekle noći. Ali kad sam stigao do kuhinjaske kolibe, ustanovio sam da naših četiriju smotuljaka hrane nema. Našao sam samo ohlađenu gomilu riže. Potom sam se dao u potragu za velikim kotlom, pretpostavivši da nam je Nehygienix naprosto zaboravio iznijeti ribu i povrće, ali kotao je bio pazan. Bilo je to čudno jer su kuhari obično čuvali malo ostataka s dna za sutrašnji doručak. Zamišljeno sam se trupkao po trbuhu i osvrtao oko sebe. Tu sam zapazio još nešto, nešto još čudnije. Ne računajući Jeda koji je sjeo nekoliko metara dalje od mene, čistina je bila potpuno prazna. Nisam primijetio da se u mraku žare čikovi jointa niti da svijetle baterije u šatorima.Prišao sam Jedu. "Primjećuješ li ti nešto čudno?", pitao sam ga.Slegnuo je ramenima. "Samo da mi nema jela.""Sad... točno. Nema jela. A nema ni ljudi.""Ljudi?", Jed je prošarao baterijskom lampom oko sebe."Razumiješ li što mislim?""Da." Ustao je. "Čudno..."Zjakali smo oko sebe nekoliko časaka i hodali za trakom svjetla. A onda, negdje se iz blizine začulo se glasno jecanje, očito nekoga u bolovima.

"Isuse", prošaptao je Jed i ugasio svjetlo. "Jesi li čuo?""Naravno da j esam!""Što je to?""Otkud ja znam?"Zastali smo i stali pažljivo osluškivati. Onda smo opet začuli stenjanje, a meni se od toga naježio zatiljak."Isuse, Jed! Upali bateriju. Ovo mi kida živce!"".. .Pa što se onda smiješ kad si živčan?""Otkud znaš da se smijem?""Pa čujem ti po glasu.""Samo ti pali to svjetlo.""Neću", prosiktao je. "Kad još ne znamo o čemu se radi."Osluškivali smo još malo. Sjetio sam se svog prvog jutra kad sam, nakon što sam se probudio iz groznice, izišao na praznu čistinu. Na dnevnom mi se svjetlu doimala prilično pomaknuto. Praznina na mjestu na kojem znaš da bi moralo biti puno ljudi, izaziva nelagodu. Po mrklom mraku i uz ono sablasno stenjanje bilo je deset puta gore."Kao iz filmova o zombijima", promrmljao sam mračnjački i zahihotao se. "Zimbiji mesožderi.'" Jed nije odgovorio ništa.Kad smo slijedeći put začuli jecanje, već smo bili u stanju razabrati odakle dopire. Dolazilo nam je s lijeva, gdje je na okupu bila većina šatora."OK", rekao je Jed. "Ispitat ćemo. Ti preuzmi vrh.""Ja?" Pa ti imaš bateriju.""Jaje moram držati da ti obje ruke mogu biti slobodne.""Slobodne za što?""Da se boriš sa zombijima."Jed je škljocnuo sklopku i snopom svjetla osvijetlio Nehygienixov šator, a ja promrmljam psovku u bradu i polako krenem prema njemu.Prešao sam nepuna tri metra, kadli se otvori zaklopac na šatoru i odande izviri Ellina glava. "Jed?", rekla je i zažmirkala zbog svjetla."Richard?""I Jed. Ella, što se događa?"Stresla je glavom. "Uđi. Užas.""Keaty", stala je objašnavati Ella dok je sušila Nehygienixu znoj po čelu. Ono je bio Nehygienix ječao, a i nastavio je dok smo mi razgovarali. Oči su mu bile čvrsto zatvorene, a objema se rukama čvrsto uhvatio za onu svoju smeđu trbušinu. Mislim da uopće nije bio svjestan da smo i mi u šatoru. "Idiot!"Upitno sampodignuo obrve. "Zašto? Stoje napravio?""U jednu ribarsku kantu je stavio mrtvog lignjuna, a mi smo ga isjekli i pomiješali sa svime ostalim. ""I?""Lignjun je već bio uginuo kad gaje on nataknuo na koplje."Jed je oštro usisao zrak kroz zube."Cijeli se kamp razbolio. Zahod je zatrpan rigotinama, a Prolazu Khvber bolje ne idite ni blizu.""A ti?", pitao sam je "Ti izgledaš OK.""Nas pet-šest je dobro. Ja imam male bolove, ali mislim da sam imala sreće.""I zastoje Keaty ulovio mrtvog lignjuna?"Ella je stisula oči. "I ja bih ga to htjela pitati. Svi bi ga to htjeli pitati.""Da... Gdje je on? U svom šatoru?""Možda."

"OK. Idem ga potražiti."Izabrao sam pravi trenutak da odem jer dok sam se unatraške izvlačio van, Nehygienix se naglo uspravio u sjedeći položaj i počeo povraćati na sve strane. Hitro sam se izgubio u mrak dok su mi u ušima odzvanjali Ellini ljutiti povci.Keatvja sam tražio cijelu vječnost. Nije ga bilo u šatoru, a od njega nije bilo odgovora ni s čistine kad sam ga dozivao. Naposljetku sam odlučio otići do žala i tamo sam ga spazio kako sjedi na mjestu obasjanom mjesečinom malo podalje od obale.Kad me ugladao kako mu se približavam, načinio je pokret kao da napola već misli pobjeći. Onda se opustio, a ramena su mu samo propala nadolje. "Hej", rekao je nemoćnim glasom.Samo sam mu kimnuo i sjeo do njega."Rich, nisam ja neki začin mjeseca.""Nije ni lignjun."Nije se nasmijao."Pa što se to dogodilo?""Ne znaš? Otrovao sam kamp.""Da, ali...""Imao sam Gregovu masku i vidio sam tog lignjuna, pa sto puta smo već jeli lignjune, i ja ti ga nataknem i bacim u kantu. Po čemu sam mogao znati daje već bio uginuo?"".. .Po tome što se miče."Zabuljio se u mene. "To znam! Ali mislio sam... mislio sam da su lignje kao i meduze, da samo plutaju... a izgledalo je kao da mu se kraci miču...""Ma to je obična greška. Nisi ti kriv.""Tako je, Rich. Istina. Jean je kriv." Zašutio je i udario šakom u pijesak između nogu. "Naravno da sam ja kriv, pička mu materina! Jao, Isuse!"I"OK... Kriv si, ali ne smiješ...""Rich", prekinuo me. "Daj, molim te."Slegnuo sam ramenima i okrenuo pogled. Na drugom kraju lagune nejačko je svjetlo obasjalo onu nazubljenu pukotinu koja se spuštala od stijena do koraljnog vrta. "Krap", rekao sam tiho.Keaty se nagnuo naprijed: "Molim?""Krap.""Zašto to?""Jednostavno zato što takav zvuk pravi munja." Pokazao sam mu prema brazdi. "Vidiš."BolnicaS Keatvjem sam ostao samo kratko jer sam htio vidjeti što je s litienneom i Francoise. Nije htio sa mnom jer, kako je rekao, još nije spreman izići ljudima pred oči, jadnik. Baš je to okrutno, toliko se dugo boriti da se dokopa ribolovačke jedinice, a onda biti odgovoran za takav zajeb. Naročito se osjećao krivim što je sam bio jedan od onih koji nisu stradali od lignjuna. Pokušavao sam mu reći da ne bude toliko lud pa da još sebe okrivljuje što ima dobar imunološki sustav, ali nije pomoglo.Kad sam, pak, vidio što se zbiva u zajedničkoj zgradi, bilo mi je drago što je Keaty odlučio ostati tamo. Od prizora unutra samo bi mu bilo još gore. Nisam znao da posljedice trovanja hranom mogu biti tako žestoke, a zapravo sam sumnjao da je to i Keaty shvaćao, osim ako se nije vratio do kampa da pomaže.Skroz kroz sredinu prostorije bile su svijeće, a stavili su ih tu, pretpostavljao sam, da ih tijela koja su se previjala ne mogu prevrnuti. Uz miris zapaljenog voska, sve je davalo po kiselkastu smradu rigotina. Svi su stenjali - možda ne svaki od njih neprekidno, ali uvijek je bio netko tko bi se presamitio i održavao taj zvuk na postojanoj razini - i svatko se vratio svom vlastitom jeziku. Razabirao sam prepoznatljive riječi iz nerazumljivog glagoljanja, a zbog toga se sve skupa doimalo još nadrealnijim. Ljudi su tražili vodu ili da im se s prsa očiste

rigotine. Jesse me je, dok sam prolazio kraj njega, uhvatio za nogu i molio me da ga odnesem do zahodske kolibe. "Skroz su mi govna po nogama!", dahtao je nevjerojatno. "Skroz! Vidi!" Ugledao sam Cassie i Moshea kako jurcaju između kreveta beznadno pokušavajući uslišiti različite molbe. Kad me Cassie vidjela načinila je očajnički pokret rukom i pitala me: "Je li to oni umiru?"Odmahnuo sam glavom."Kako znaš, Richarde?""Ne umiru.""Kako znašT"Ne znam." Opet sam otresao glavom. "Jesse te zove."Cassie je otrčala da vidi svog dečka, a ja sam produžio kroz zajedničku zgradu k Francoise i Etienneu.Francoise je bilo najgore - mislio sam. Etienne je spavao, a ja sam se uplašio da se možda onesvijestio, ali disao je ravnomjerno, a čelo mu nije bilo vrelo. Francoise je, pak, bila budna i patila je od jakih bolova. Kao da su joj grčevi nadolazili u pravilnim razmacima od šezdeset sekundi. Nije zapomagala kao ostali, ali je grizla donju usnu, a sve po trbuhu imala je tragove na mjestima gdje je zabijala nokte."Prestani to raditi", rakao sam joj odlučno kad se tako jako ugrizla da sam mislio da će se raskrvariti.Pogledala me mutnim pogledom. "Richard...?""Ja sam. Raskidat ćeš usne koliko se grizeš... Ne smiješ.""Boli.""Vidim, ali... Evo." Iz džepa sam izvukao cigarete. Raskinuo sam vrh kutije i spljoštio ga. "Zagrizi ovo.""Još boli."Rukom sam joj smaknuo kosu s lica. "Znam da te boli, ali ovako ćeš barem spasiti usne.""Oh." Nekako joj je pošlo za rukom da se malo razveseli. Čak bi se nekako i nasmiješila da nije nišao novi val bola."Richarde, što se to događa?", pitala me kad su joj se mišići opustili."Imate trovanje hranom.""Mislim, što se sada događa?""Čuj...", pogledao sam oko sebe po zajedničkoj zgradi. Nisam bio siguran kako da joj odgovorim, a daje ne uplašim. "Ljudi bljuju i... Moshe i Cassie šutu...""Što misliš, je li to s nama ozbiljno?""Ma kakvi", odgovorio sam i nasmijao se da je ohrabrim. "Sutra će vam svima biti puno bolje. Bit će vam dobro.""Richarde...""Aha...""Kad smo Etienne i ja bili na Sumatri, tamo je netko umro od pokvarene školjke".Polagano sam joj kimnuo glavom. "Da, ali taj je vjerojatno pojeo cijelu. A vi ste svi uzeli samo po komadić, zato ćete biti O K.""Zbilja?""Naravno."Uzdahnula je. "Dobro... Richarde, treba mi malo vode... Molim te, hoćeš li mi donijeti?"r"Pa naravno. Vraćam se za dvije minute."Ustao sam, a njoj su se vratili grčevi. Gledao sam je koji trenutak, neodlučan da li da krenem ili da ostanem s njom dok joj bolovi ne prođu, a onda sam otrčao kroz zajedničku zgradu, ne obazirući se u prolazu na vapaje.Mora

Neočekivano, zatekao sam Jeda kako sjedi pred kuhinjskom kolibom i jede golu rižu, a baterijsku je lampu okrenuo je prema gore kao električnu svijeću. Dpk sam mu još prilazio, pružio mije svoju zdjelu i promumlao:"Moraš nešto pojesti", a dok je govorio na svjetlu se vidjelo kako mu iz usta pršte bijeli komadići."Nisam gladan. Jesi li išao vidjeti kako izgleda u zajedničkoj zgradi?"Progutao je. "Provirio sam glavu unutra i vidio dovoljno da ne ulazim. Dosta mi je s ovima u šatorima.""Što se događa u šatorima?""Isto što i u zajedničkoj zgradi Šveđani su izgleda OK, ali ostali su najebali.""Jesi jako zabrinut?""A ti?""Nisam siguran. Francoise kaže da se od toga može umrijeti.""M-hm. Može." Uzeo je nov zalogaj i pomno ga stao žvakati."Moramo ih nalijevati hektolitrima vode. Ne smijemo im dati da dedhidriraju. A i moramo biti u punoj snazi da ih možemo paziti. A zato moraš jesti. Ti nisi jeo od jutros.""Kasnije ću", rako sam misleći na Francoise, pa sam zagrabio kantom iz bačve sa svježom vodom. "A ako su Šveđani OK, onda im reci da dođu pomoći."Jed je dao znak glavom jer su mu usta bila tako puna da nije mogao govoriti, a ja sam se zaputio preko čistine.U zajedničkoj zgradi Bugs je metaforički i doslovno sipao govna. Čučao je uz jedan od redova sa svijećama, očiju iskolačenih kao bilijarske kugle, a oko nogu mu se stvarala lokva faecesa. Moshe je stajao koji metar dalje i podsmjehivao mu se, ali se, čim me ugledao, žurno udaljio kao da ću ja, kad vidim Bugsa, preuzeti odgovornost da se bavim njime.Bugs je roktao. Iz usta mu je visio curak sline i ljuljao se kao u luđaka. "Richarde", odmah je proslinio, "izvedi me van."Osvrnuo sam se oko sebe. Cassie je bila nekoliko kreveta dalje, a Moshe se naginjao nad jednom od Jugoslavenki. "Žurim se", odgovorio sam mu, pokrivši pregibom ruke nos."Što?""Žurim se. Moram Francoise odnijeti vode.""Ja moram van. Ne mogu čekati!"Otresao sam glavom, pa se iscerio. Smrad je bio takav da sam osjetio vrtoglavicu."Ona već čeka", rekao sam mu.Lice mu se iskrivilo kao da se htio izderati na mene. Gledao sam ga ravnodušno dok je na licu držao taj izraz, a onda je zagroktao i između nogu mu je pljusnuo nov izljev govana."Jao, ne!", jauknuo je, potom su mu klecnule noge i on se otisnuo unazad.Koraknuo sam ustranu da izbjegnem lokvu koja se širila. "Isuse, Bugs! Pa zar se ne možeš ni malo suzdržati?"Bugs je zacvilio, presamitio se u fetalni položaj, pokušao se uspraviti, pa se opet presavio.Ostao sam ga gledati, i dalje dišući u pregib pod laktom, iako to nije priječilo smrad. Osjećaj vrtoglavice mi se pojačavao i miješao se s napadima razdraženosti. Činilo mi se, kroz puls koji mi se širio iza očiju, da je u njegovu ponašanju bilo nekog samougađanja. Kako to da se nije imao snage odvući do vrata? Omeo me da Francoise odnesem vodu, a još je pravio tako užasan nered koji će netko drugi morati čistiti. Prisjetio sam se njegova stoicizma kad se udario po nozi, a na to sam se sjećanje sada skoro naglas nasmijao."Moram odnijeti vodu Francoise", rekao sam mu hladno, ali se nisam micao. "Rekao sam joj da ću doći za dvije minute. A to je već odavno prošlo." Bugs je zinuo, možda da odgovori, no između usana mu se napravo slinav mjehur od pljuvačke. Ovaj put sam se nasmijao. "Gledaj se kakav si", Čuo saffl sebe kako govorim. "Pa dobro, Bugs, pička mu materina, što misliš, tko će to sad čistiti?"

Iznenada me neka ruka zgrabila za rame."Zaboga, Richarde! Što ti je? Zašto mu ne pomogneš?"Okrenuo sam se i ugledao Cassie kako blene u mene. Izgledala je vrlo ljutito, ali kad su nam se pogledi sreli, gnjev se začas pretočio u nešto drugo. Nešto kao zabrinutost, tupo sam primijetio, ili zebnja."Richarde?""Da.""Jesi li ti OK?""Dobro sam.""Ti..." Zastala je.".. .Dođi. Motramo ga odmah iznijeti van""Moram odnijeti vodu...""Moraš Bugsa odnijeti van!"Protrljao sam oči s nadom da će mi prestati ono kucanje."Richarde, odmah!""Da... U redu." Spustio sam kantu, na sigurnoj udaljenosti od one lokve, i prišao joj upomoć da dignemo Bugsa.Bio je težak, onako plećat, a nimalo se nije trudio da hoda, pa smo ga praktički morali vući po podu. Na sreću, kad smo bili na pola puta do vrata, stigao je jedan od Šveđana, Sten. Uz njegovu pomoć izvukli smo Bugsa van, pa dalje do jednog od pregrađenih rukavaca gdje smo ga spustili da ga opere struja.Sten je pristao ostati s Bugsom - što mu je vjerojatno bilo olakšanje, pošto je vidio što se sve događa u zajedničkoj zgradi - a Cassie i ja smo se zaputili nazad. Htio sam potrčati, ali me zustavila da mi opipa čelo"O čemu se radi?", mrzovoljno sam je pitao."Mislila sam da imaš vrućicu.""I?""Malo jesi vruć... ali nemaš, Bogu hvala. Ne smije nam se sad još netko razboljeti" Stisnula mije ruku. "Moramo biti jaki.""A-ha.""Moramo biti mirni.""Pa jasno, Cassie. Znam to.""OK.""Moram odnijeti vodu Francoise.""Da", rekla je, a ja sam pomislio da se namrštila, samo nisam mogao biti siguran zbog mraka. Opet smo krenuli. "Pa naravno."Za ono vrijeme dok sam bio vani, Francoise se pogoršalo. I dalje je mogla govoriti, ali je zapadala u sve lošije, bunovno, grozničavo stanje, a obrazi su joj gorjeli. Morao sam je pridignuti u krilo tako da joj mogu uliti vodu u usta a da se ne zgrcne, a i tada joj se veći dio slijevao niz prsa."Oprosti što me nije bilo tako dugo", rekao sam joj dok sam je brisao jednom od njezinih majica. "Bugs se istresao na sve strane. Morao sam se pobrinuti za njega.""Richarde", prošaptala je, a onda rekla nešto na francuskom što nisam razumio.Pretpostavljao sam da je rekla: "... dobro sam. Izostavila sam lignjuna."w"Etienne...""Tu je, odmah kraj tebe... zaspao je."Glava joj se trznula ustranu: "Volim te", promrmljala je sneno.Zatreperio sam, na časak pomislivši da to možda govori meni. Onda sam se uhvatio, vidjevši smjer u kojem joj je bila okrenuta glava, i shvatio da su te riječi bile za Etiennea. Ali nekako

mi to i nije bilo važno. Lijepo mi je bilo što sam je čuo kako izgovara te riječi. Nasmiješio sam joj se i pomilovao je po kosi, a njezina se ruka nejako sklopila oko moje.Slijedećih sam pet minuta ostao nepokretan koliko sam god mogao i prekriženim joj nogama podupirao leđa. A onda, kad joj je disanje postalo sporije i dublje, izvukao sam se unazad i nježno je položio na pokrivače. Bili su malo vlažni na mjestima gdje se na njih izlila voda, ali tu se nije moglo pomoći.Ovo nije nešto za što se moram pravdati, ali ću se svejedno pravdati. Razmišljao sam o trenucima kad sam ja imao groznicu. Francoise me bila poljubila, i ja nju, u točno jednakom srdačnom duhu. Bilo je to iskreno: u obraz, ne u usta, nedvosmisleno.Tehnički, ako se u takvim stvarima može govoriti o nečemu tehničkom, ja možda jesam koji časak predugo razvukao. Sjećam se dobro kako sam primijetio da joj je koža bila meka i glatka. Usred te paklenske noći, sa svim onim riganjem i groktnjem i titranjem plamena svijeća nisam očekivao da ću naići na nešto slatko. Zaskočila me ta mala oaza. Popustila mi je pažnja i zatvorio sam oči, otplovivši na nekoliko trenutaka, tek da prepriječim ružne stvari da ostanu vani.Ali kad sam se odmaknuo nakon poljupca i ugledao Etiennea kako bulji u mene, bilo mi je jasno da on to ne gleda na isti način.Nastupila je kraća šutnja, možeš misliti, a onda je rekao: "Sto si ti to radio?""...Ništa.""Poljubio si Francoise."Slegnuo sam ramenima. "Pa?""Kako to misliš: 'Pa'?""Mislim: pa?" Ako sam i imao prizvuk razdraženosti, bilo je to više od iscrpljenosti, a možda i od triježnjenja nakon cijele one stvari s Bugsom. "Poljubio sam je u obraz. I prije si viđao da to radim kao što si i nju vidio da ona mene poljubi.""Nikada te nije ljubila tako.""U obraz?""Tako dugo.""Krivo si sve shvatio."Uspravio se u krevetu. "A što bi ti pomislio?"Uzdahnuo sam. Ponovno mi je počelo ono kucanje iza očiju i pretvorilo se u oštar bol. "Jako sam umoran", rekao sam mu. "A ti si jako bolestan. Sve te to pogađa.""Što bi ti pomislio?", ponovio je."Ne znam. Svašta. Poljubio sam je jer se brinem i jer mi je stalo do nje. Baš kao što se brinem i za tebe."Nije rekao ništa.Pokušao sam na šalu: "Ako poljubim i tebe, hoće li to izravnati stvar?"Etiennea je pošutio malo poduže, a onda je napokon dometnuo: "Oprosti, Richarde", rekao je, no glas mu je bio ravan, a ja sam znao da to nije i mislio. "U pravu si. Bolestan sam pa me to pogađa. Od sada dalje ja mogu paziti na nju. Možda i drugi trebaju tvoju pomoć.""Da. Siguran sam da trebaju." Ustao sam. "Ako ti što ustreba, samo viči.""Hoću."Kratko sam pogledao Francoise koja je, srećom, i dalje duboko spavala. Potom sam krenuo nazad kroz zajedničku zgradu, a držao sam se zida da ne bih morao pomagati Mosheu koji je lopatom zgrtao Bugsova govna.TDobro jutroSpavao sam na čistini. Spavao bih tamo sve i da nisam mislio da je najbolje biti dalje od Etiennea. Izgubio sam čulo mirisa i postao selektivan koje ću jecaje odabrati da ih čujem, ali nisam mogao podnijeti svijeće. Akumulirana vrućina od njih bila je toliko jaka da je strop bio

mokar od kondenzacije. Kroz oblak voštanih isparenja kao kiša su lijevali ćurci i do ponoći u zajedničkoj zgradi više nije bilo centimetra suhog. Osim toga, (jregorio je bio u mom krevetu. Prebacio sam ga tamo tako da se može maknuti od Jessea koji je imao iste probleme s inkontinencijom kao i Bugs.Posljednje čega se sjećam prije nego sam pao u san bio je glas Sal. ()na se dovoljno oporavila da je mogla hodati, pa je izvikivala Keatvjevo ime. Mogao sam joj reći daje on na žalu, ali sam odlučio da neću. U njezinu je glasu bilo nešto zlokobno. Bio je to način na koji roditelji zovu dijete s namjerom da ga izvuku iz njegova skrovišta da bi ga potom dobro naprašili. Nakon nekoliko minuta osjetio sam kako mi njezina baterija svijetli kroz vjeđe i kako me pita znam li gdje je. Nisam se micao i ona napokon je otišla.Jedino uznemirenje te noći bio je zvuk kad je netko kriknuo u blizini. Pokušao sam se prisiliti da ustanem i vidim tko je to bio, ali se pokazalo da sam previše umoran da bih se brinuo.Jed me probudio oko šest i trideset sa zdjelom riže i bombonom, jednim od posljednjih s Ko Pha-Ngana."Dobro jutro", rekao je dok me divljački drmusao za ramena. "Jesi li već jeo?""Nisam", promrmljao sam."A što sam ti ja rekao sinoć?""...Da jedem.""Onda?" Potegnuo me u sjedeći položaj i stavio mi zdjelu u krilo. Taj jedini bombon, živobojno kemijski zelen, izgledao je smiješno tako posađen na hrpu ljepljivih zrna. "Pojedi sad to.""Još napola spavam.""Jedi, Richarde."Prstima sam stisnuo lopticu riže i poslušno je počeo žvakati, ali usta su mi bila presuha da gutam. "Vode", graknuo sam. Jed je otišao d;i je donese, pa mi je izlio ravno u zdjelu. Ustvari nije ni imalo loš okus, ako ništa, onda barem zato što nije imalo okus ni po čemu.Dok sam ja jeo, Jed je govorio, ali ga nisam slušao. Gledao sam u rižu bijelu kao kost i mislio na mrtvog narkića na Ko Pha-Nganu. Bio sam siguran da su ga dotada mravi već očistili. Brzo rade ti mravi. Vjerojatno nije dospio ni do faze trulenja. Zamislio sam narkića kako leži na leđima, a njegov se očišćeni kostur ceri iz rijetke trave prošaran s nekoliko piknjica od sunčanih zraka. Zapravo sam ga bio ostavio da leži potrbuške, preko vlastitih ruku, ali nije imalo nekog smisla zamišljati njegov zatiljak, pa sam izokrenuo predodžbu da bude malo estetičnija. I onaj efekt s piknjicama bio je izokretanje. Koliko se sjećam njegova plitkog groba, nikakvo svjetlo nije moglo prodrijeti kroz gusto lišće iznad njega. Naprosto mi se dopadala pomisao daje bilo tako."Lijepo", rekao sam i stavio bombon u usta. "Možda mu majmun prevrće po rebrima."Jed se zagledao u mene. "A?""Ili bi majmun bio previše... kič...""Kič?""Majmuni.""Jesi ti slušao što sam ti ja govorio?""Nisam." Hrsnuo sam bombon i jezik mi zabridio od iznenadnog izljeva vapna. "Razmišljao sam o onom narkiću na Ko Pha-Nganu.""Onaj mrtvi što si ga sakrio?""Da. Što misliš jesu li ga već našli?""Sad..."; Jed je zaustio, a izgledao je zbunjeno. "Pretpostavljam da su ga našli kad je djevojka..." Onda se pljesnuo po glavi. "Isuse Kriste! O kakvim ja pizdarijama pričam! A koga briga za mrtvog narkića? Trebao si ga ostaviti gdje je, a mi se ovdje imamo baviti daleko važnijim stvarima!""Samo me zanimalo. A njega će sigurno pronaći kad-tad."

"Zaveži! Slušaj me sada! Jedan od nas mora otići na otok da vidi što je sa Zephom i Sammvjem!""Oh, OK... A zašto ne idemo obojica?"Jed je ispustio jedan razdraženi grcav zvuk. "A što ti misliš, lijeni glupane? Netko mora ostati ovdje da se brine za bolesne ljude, a skoro cjela ribolovna jedinica je izvan pogona. Zdravi su samo Šveđani i Keaty, a Keatvja još nema."Kimuo sam. "Ja mislim da to onda znači: ja.""Ne. Znači ja." Ja moram ostati ovdje jer ja znam neke stvari oko prve pomoći, zato ćeš ti na otok sam. Prihvaćaš to?""U to se možeš kladiti!", rekao sam mu razdragano. "Nema brige.""Onda dobro. A prije nego kreneš, hoću da nađeš Keatvja. Ima ih ovdje petnaestak kojima je sada već dovoljno dobro da mogu jesti, zato netko mora biti tu da im donese hranu, ali ja neću imati vremena da idem loviti ribu, pa zato mora on!""OK. A što ću ja ako Zeph i Sammy krenu amo?""Neće.""A ako krenu?"Jed je zastao. "Nastojim na to ne misliti, ali ako krenu, onda se što brže moraš vrati amo i reći mi.""A ako ne bude vremena?""Plan B.""...Koji od svih?""Čekaj i gledaj što će se dogoditi. Ja sam siguran da će se vratiti nakon polja s dopom, a ako ne, slijedi ih do slapa. A onda, ako siđu, presretni ih i svakako se pobrini da ni za koju pičku materinu ne spominju tvoj zemljovid."Na drugoj strani čistine Jesse se pojavio iz zajedničke zgrade. Teturao je prema zahodskoj kolibi. Prešao je kojih četvrtinu puta, a onda povratio."Tako onda", rekao sam odjednom osjetivši neizmjernu radost. Nakon sinoćnje noći nisam očekivao da će ovaj dan tako dobro započeti. "Najbolje da odmah potražim Keatvja."To je jutro imalo samo jednu lošu crtu. Na putu ka žalu prolazio sam kraj Sal koja je sjedila ispred zajedničke kuće, pa me pozvala. Pokazalo se da joj je Bugs - koji je sjedio do nje i opako me pogledavao - ispričao što sam mu napravio. Šalje tražila objašnjenje.Bilo mi je slabo. Rekao sam joj da sam bio iscrpljen i naprosto sam jedva hvatao dah da bih ga mogao izvesti van, a ako se Bugs sjeća drukčije, meni je istinski žao, jer možda je njemu bolest zakrilila sjećanje na incident. ()nda sam predložio da se rukujemo, a to je Sal jako razveselilo. Inače je bila toliko zabrinuta, zbog svega drugog čime se morala pozabaviti, da je bila vi Se nego spremna ovu nelagodu maknuti s puta.Ali ne i Bugs. Kad sam krenuo prema žalu dobauljao je za mnom i rekao mi da sam dripac. Bio je zbilja ljut, bockao me prstom u prsa i govorio mi što bi mi napravio samo da mu je malo bolje. Pričekao sam da završi, a onda sam mu rekao da odjebe. Nisam mu htio dopustiti da mi pokvari dobro raspoloženje.EpitafKeaty je spavao na istom mjestu na kojem sam ga ostavio. Plima se već dobrano podigla i nije još dugo trebalo da mu voda stigne do nogu, pa sam, umjesto da ga probudim, radije odlučio zapaliti cigaretu. Pretpostavljao sam da je imao ružnu noć, pa će mu dodatnih petnaest minuta dobro doći. Baš sam bio blizu filtera kad su se pojavili Šveđani. Stavio sam prst na usta i pokazao na Keatvja, a oni se odmaknu izvan slušnog dometa.Karl, Sten i Christo. S obzirom da su dvojica od njih završila mrtva, a treći na kraju poludio, ružno mije što mi njihova imena tako malo znače.Kao i Jed, Šveđani su došli na žal nepozvani, no premda im je vjerojatno bilo lakše da ih prihvate, jer su stigli drugi, to ipak objašnjava zbog čega su odabrali ribanje izvan lagune. Oni

nikada nisu bili uključeni u život na žalu kao svi ostali, dijelili su jedan šator, a često objedovali podalje od gomile. Jedini trenuci kada sam ih viđao da se uopće uključuju u društveni život bile su nedjelje. Dobro su igrali nogomet i svi su ih željeli imati u svojoj momčadi.Ako im je uklapanje i inače teško išlo, odmagalo je i to što je samo jedan od njih, Sten, govorio tečan engleski. Christo je tek nešto natucao, a Karl je bio beznadan. Koliko znam, riječnik mu je bio ograničen na svega nekoliko riječi koje su se temljile na ribarenju, kao "riba" i "koplje" i pokoja šala. Pozdravljao me s nesigurnim "Huloo, Richarde", a "dobro jutro" mi je znao poželjeti i u trenucima kad se spremam na spavanje."Znači", rekao sam im kad smo bili na sigurnoj udaljenosti od Keatvja "za danas ste odsiječeni od svog posla."Sten je kimnuo glavom. "Ali treba loviti samo za pola kampa, ne'?" Moramo uloviti samo petnaest riba. Nije teško, ne... Hoćeš s nama u ribolov?""Ne. Ostat ću ovdje.""Sigurno? U barci ima mjesta za četvoricu, a tu ćeš biti sam."Osmijehnuo sam se. "Hvala ti, ali Keaty će se uskoro probuditi.""O, da, Kety. Je li mu slabo?""Nije, dobro je. Malo utučen, ali bar nije imao trovanje hranom." "To je dobro. Pa..., moramo ići. Richarde, vidimo se." "OK."Sten je nešto rekao drugoj dvojici Šveđana. Onda su se spustili niz obalu i zaplivali prema pećinama.Taj je razgovor bio kratak, uljudan. Ne baš od onih koje bi čovjek žudio zapamtiti. Pokušao sam smišljati načine da sve malo razigram, ili da malo uozbiljim, ili da bude više kao epitaf, ali najbolje čemu sam se mogao domisliti bila je svojevrsna igra riječima koja se temeljila na Stenovu: "Vidimo se." Nešto u smislu, nisam ga kasnije vidio, ali sam ga vidio kasno. Mrtvački kasno. Mrtvo/kasno. "Vidio sam ga kasnije, ali ne u smislu koji sam očekivao... Vidio sam ga kasno!" nije imalo nikakva smisla.Potražio sam dodatne informacije o njihovim karkterima, ne samo ono o sličnosti s Jedom i njihovu znanju nogometa, ali naš se odnos u potpunosti vrtio oko neodređenog takmaštva koje se temeljilo na ribolovu. Jedva da sam ih i poznavao. Da dvojica od njih nisu poginula, sumnjam da bi o njima uopće i razmišljao.I tako, ako hoću biti pošten, mislim da bi njihov epitaf morao ići ovako: Da ikada sjedneš sa starim školskim drugom i pokušaš se sjetiti ostale djece koja su s tobom išla u razred, tih bi se Šveđana sjetio posljednjih.Jedino što na kraju mogu dodati jest da su se doimali kao čestiti momci i da nisu smjeli umrijeti na takav način. Naročito Sten.Naposljetku mi je dosadilo čekati da Keatvju plima zahvati noge, pa sam uhvatio malo vode u dlanove i izlio mu je po glavi."Hej"; rekao sam mu kad se povratio iz šoka. "Jesi li dobro spavao?"Stresao je glavom."Ni ja." Čučnuo sam kraj njega. "Samo četiri sata."".. Jesu li stvari u kampu loše?""Bile su noćas. Sada je bolje, ali ljudi su još prilično slabo."Keaty je ustao i otrljao pijesak s ruku i nogu. "Trebao bih tamo. Trebao bih im pomoći.""Bolje ne idi. Trebaš biti tu. Svi hoće da malo ribariš.""Hoće da ribarim?""Tako mi je Jed rekao. Svi ribari su bolesni osim Šveđana i Moshea, a Moshe ima posla sa skrbi oko ljudi u zajedničkoj zgradi. Znači da ostaješ samo ti.""Ostaješ i ti."

"Ovaj, čuj... znaš..." Razmišljao sam na tren. "...Zbilja n> malo sna. Mislim, rekao sam ti da sam spavao samo četiri sata, a /.tpi prije biti tri. Ili dva i pol. Srušit ću se ako se malo ne odmorim..." ki nije izgledao uvjeren pa sam dodao: "Osim toga, ako se tamo poj. hranom, a ne praznih ruku, to bi moglo malo primiriti Sal. Jako je bijesim tebe što nisi bio tamo da pomogneš.""Da, čuo sam sinoć kako me zove. Zato se nisam vraćao u Suloi Klonulo je spustio ramena. "Ali jednostavno se moram vratiti i... Ne zimu je li baš pametno da opet idem u ribolov. Mislim, pa ja sam sve to zakuhao"Nisam sreo nikoga tko misli tako.""Mogao bih pomagati u kampu."Slegnuo sam ramenima. "Kamp treba ribu.""Zbilja misliš da bih trebao u ribolov?""Aha. Naročito mi je rečeno da te pronađem i da ti prenesem tu poruku."Keaty se namrštio i provukao prstima kroz kosu. Već se tako dur nije brijao, da su mu se počeli praviti uzlovi u kosi. "...Onda dobro. Ako m siguran.""Sjajno." Potapšao sam ga po ramenu. "Idem sad među drveće ■ malo odspavam.""Da te dođem potražiti prije ručka?"Nisam mu odgovorio. Pogledao sam na drugu stranu lagune prema luku stijena i pitao se kako da preplivam do tamo a da me on ne vidi.Keaty je ponovio pitanje."A... Nemoj..."Keaty je odlučio loviti s glavne stijene, a meni nije preostalu n> preronim žabljim stilom između manjih grebena i skrivam se iza njih \ ustreba zraka.""A što ako prespavaš? Treba ti svega nekoliko sati."".. .OK. Nego, koliko riba možeš uloviti?""Desetak. I Šveđani će loviti, a većina ljudi ionako neće i Krenuo sam prema drveću. "Vidimo se u kampu.""U kampu. Vrijedi..."Osjećao sam njegov pogled na leđima, pa sam zato pognuo rumeni I počeo vući noge da pokažem koliko sam umoran. Kad sam stigao do ttavt. zazvao me. "Hej, Rich, oprosti što si zbog mene morao bdjeti. Osjećam km* daje to moja..."Odmahnuo sam rukom. "Nema frke"; dobacio sam mu. Onda Min šmugnuo u grmlje.rDok sam preplivavao lagunu, lako sam se krio od Keatvja, ali je bilo sporo da me dovodilo do bijesa. Samo do pećine mije treblo trideset minuta, a još nisam bio ni na pola puta. Ta mi je sporost pokrenula neki ružan osjećaj. Kao da sam htio duboko udahuti, ali ma koliko zraka uvlačio, nisam mogao popuniti dno pluća. Nisam se otresao tog osjećaja ni kad sam se penjao kroz dimnjak i probijao se preko vrhova stijenja prema kopnu.VC ,DMZijaZastao sam na prijevoju nekoliko trenutaka i promatrao DMZ. Nije bilo potrebe, znao sam, da se spuštam niz terasastu padinu, ali istodobno sam nekako znao da bih trebao. Možda nikada više neću na tom otoku biti sam, a ta je prigoda bila toliko izuzetno velika da se nije smjela propustiti. Ali, trebalo je i provjeriti što je sa Zephom i Sammvjem, pa sam tako nastavio uzbrdo prema našoj promatračnici."Delta Jedan-devetka", mrmljao sam dok sam određivao položaj onih prilika. Vidio sam dvije, jednu na uobičajenom mjestu, a drugu tridesetak metara udesno kako stoji na samoj obali. Ostalo troje očito su negdje istraživali ili su bili okupirani nečime što su radili iza crte gdje počinju stabla. "Ovdje patrola Alfa. Potvrđujemo da imamo pozitivnu identifikaciju, ponavljam, pozitivnu identifikaciju. Čekamo nove zapovijedi." Negdje u pozadini svijesti

začuo sam piskanje elektrostatičkog napona. "Zapovijed primljena. Nastavljamo promatrati prema naputku."Spustio sam dvogled i uzdahnuo, a negdje iznutra opet sam osjetio kako mi navire poznata frustracija. Njihova očita neaktivnost više mi nije mogla zadržavati zanimanje i počela mi je sličiti na neku složenu uvredu. Jedan dio mene gorio je za time da im zaurla da se više maknu u pičku materinu odatle. Da sam iole mislio da bi to djelovalo, vjerojatno bih tako i učinio.U tom stanju svijesti vrijeme je odmicalo sporo. Osjećao sam da mi je dužnost da se tuda bavim najmanje dva sata, premda sam bio siguran da se barem dva sata neće dogoditi ništa. Zato sam svakih deset minuta provjeravao da vidim jesu li naumili štogod novo, a kad bih uvidio da nisu -povremeno bi se pojavio netko novi ili bi po dvojica nestala - vraćao sam se sanjarenju o tome što bih ja radio u DMZ.* VC, skraćenica za Vietcong - gerilska, vojska u južnom Vijetnamu od I()M. -isto tako i rjrioadmk vijetnamske cerile, (on.nrev.")Ja sam sada imao samo jednu zadaću, jer više nije bilo potrebe da uzimam još trave. Jedino sam još žudio za time da vidim kojeg od čuvara dopa. Ali ne da onako ćori na prašumskoj stazi, nego da je poduzetan, naoružan, da bude u ophodnji. Jedino bi me to zadovoljilo. To bi bio pravi okršaj, poštena borba podjednakim uvjetima. On pazi na to da mu netko ne pobjegne preko granice, a ja sam bjegunac.Što sam više sanjario, to mi je teže bilo ostajati na promatračnici. Za vrijeme posljednjih pola sata moje dvosatne smjene odbrojavao sam minute kao dijete kad odbrojava do Božićnjeg jutra. Kad je ta minuta napokon stigla - dva i sedamnaest - bacio sam posljednji pogled da provjerim što je sa Zcphom i Sammvjem. Tipično, po prvi put toga dana nijedne prilike nije bilo na vidiku, ali ja sam oklijevao samo jedan trenutak. Brzo sam provjerio po moru da budem siguran da nisu zaplivali, a onda sam naglas rekao: "Tko vas jebe" i krenuo niz brijeg.Moje se sanjarenje ostvarilo nedaleko od onog polja na kojem smo prehodnog dana bili Jed i ja. Odlučio sam otići tamo jer mi se činilo logičnim da najbolje mjesto za susret s čuvarem dopa može biti samo polje s dopom, a osim toga, to je značilo da ću se kretati putanjom što sam je prelazio prije, tko zna koliko puta.Susret se zbio tristotinjak metara iznad terase. Namjeravao sam zaobići jedan gust grm bambusa, kadli ugledam kako je kroz lišće promaknulo nešto smeđe, odveć zlatasto a da bi bilo išta nego koža jugoistočnog Azijca. Skamenio sam se, naravno, i ostao u nespretnom položaju na tri četvrtine pokreta da zakoračim. Uto je ono smeđe nestalo i začuo sam šum šušketavih koraka kako se udaljuju od mene.Munjevito sam pretresao mogućnosti. Slijediti stražara bilo je odveć riskantno, ali dobiti samo onako bljeskovitu sliku nije se podudaralo s onime šio je meni bilo u glavi, a što sam dulje odlagao, to sam imao manje izgleda da ga opet vidim. Osim toga, znao sam da, ako smjesta ne krenem za njim, vjerojatno ću izgubiti hrabrost i morati se zaputiti nazad. A to me, valjda, i potkrijepilo. Nisam čekao čak ni da se trupkanje stopala izgubi iz slušnog polja, a već sam u potjeri puzio po guštari.Nerednih deset minuta nejasno mije u sjećanju. Osluškivao sam oko sebe i gledao tako pomno da, slično onom prvom spuštanju niz slap, nisam bio u stanju primati ništa osim onog što mi je bio najneposrednije. Sjećanje ini se vraća tek na trenutak kad sam začuo da je koracanje prestalo - zbog čega sam i ja stao - i tu sam ga opazio na manje od šest metara kako između dva visoka stabla uzima predah.Postupno sam počučnuo i zbog boljeg pogleda se nadvirio glavom preko jedna grane. Prvo što sam zabilježio bile su njegove oznake: tetovirani crno-modri zmaj koji se propinje uz nabijena mišićava leđa, sa šapom najednoj lopatici, a ognjem na drugoj. Onda sam zapazio da je to išli «>n,i| stražar što sam ga vidio s Etienneom i Francoise - momak s gradom kuk boksača. Prepoznavši ga, silno sam se morao usredotočiti da disanje dthm pod nadzorom. Isprva je u pitanju bio samo adrenalinski

nalet i prisjećali|.i na bojazan što me onda bila obuzela na onoj zaravni, a onda se to pretvori U> u strah.Čovjek je gledao dalje od mene pod kutom od tri četvrtine, dok mu je jedna ruka ležala na pušci, a druga na boku. Preko onog tatua, skroz od vrata pa do lijeve strane grudnog koša imao je dubok, blijed ožiljak. Drugi jedan ožiljak urezao mu je bijelu crtu kroz kratku kosu koja mu je strašala na glavi. Na nadlaktici je imao zgužvan paket Krong Thipa koji mu je bio svezan prljavim šarenim rupcem. AK je držao ovlaš kao što krotitelj zmija drži naočarku. Bio je savršen.Znao sam da će za minutu ili manje vjerojatno otići, ali mi je svijest radila mahnito i nastojala upamtiti svaki djelić njegove pojave. To je bilo jedino što sam i mogao, a da sam sebe spriječim da ne počnem puziti bliže. Da sam ga samo mogao zamrznuti, napravio bih krug oko njega kao oko kipa u muzeju, natenane bih bilježio njegov stav i napravio spisak svih pojedinosti, proučavao mu oči da iščitam što se to zbiva iza njih.Čas prije nego što je otišao okrenuo je lice u mom pravcu. Možda je osjetio da ga netko promatra. Imao je otvorena usta i kad se okrenuo, primijetio sam da mu nedostaju dva gornja prednja zuba. To je bio završni bod, opasna dopuna slomljenu kundaku na njegovu AK-u i poderanim džepovima na vrećastim zelenim vojničkim hlačama. Da sam u tom trenutku pokušao kliznuti dublje u grmlje, vidio bi me. Prema njegovu izrazu rekao bih da nije motrio pomno, tek je onako odsutno prelazio pogledom, ali pokret bi primijetio. Stajao sam nepokretno. Bio sam hipnotiziran. Da me i vidio, sumnjam da bih bježao.Prilično se dugo nisam micao i nakon što je stražar otišao. Shvatio sam da bi nagli odlazak bio greška, ne toliko zbog toga što bi čovjek bio blizu, a izvan mog pogleda, već zato što je meni trebalo vremena da saberem misli. Izdaleka sam se prisjetio nezgoda na cestama i vozača koji se nedugo nakon što za dlaku izbjegnu jednu opasnost slupaju odmah potom.Nekoliko sati kasnije, na povratku kući nakon cijelog poslijepodneva na promatračnici, zastao sam neko vrijeme na prijevoju. Ovaj me put pogled na terase i večernja prašumska isparenja natjerao da stisnem šake. Protrcsao me silovit val ljubomore na Jeda. On je imao DMZ više od godine, samo za sebe. Nisam mogao ni zamisliti kako bi to bilo, tako dugotrajan privatni dostup, a kratkoća ovog mog susreta samo mi je otežala. Osjećao sam se kao da sam uklet zračkom raja.RascjepNa čistini nije bilo nikoga osim Elle koja je pred kuhinjskom kolibom čistila ribe od utrobe, te Jeda koji je s njom čavrljao. Dok sam prilazio, Jed je ustao, a na njegov ispitivački pogled odgovorio sam jedva vidljivim pokretom glave. "Jesi li donio koju ribu?", žustro je upitala Ella. "Nadala sam se da ćeš ti donijeti još koju.""Oh..." Bacio sam pogled prema kanti u kojoj je bilo manje od deset malih srebrnki. "Ne, Ella, oprosti, nisam... Je li to sve?""Da. Jako jadno. Ne vidim kako da to razdijelim na pola kampa. "Zar je to najbolje što ste ti i Keaty mogli?""Čuj, ovaj... ja sam kriv. Slomila me prošla noć, pa sam morao malo odspavati. A Keaty je zbilja radio sam... A Šveđani? Jesu li oni donijeli iSta?""Nisu", odgovorila mi je razdraženo čupajući punu šaku crijeva i bacajući je na zemlju. "Niti da bi, jebiga. Jedini tko je nešto donio je Keaty. Koliko je sati uopće?""Pola sedam.""Pola sedam! Eto, već ih preko dva sata čekam da se pojave. A većini ljudi je mnogo bolje nego jučer, a to znači da ih hvata glad i ja ih više ne mogu čekati.""Ne možeš... Baš me zanima što ih je moglo toliko dugo zadržati.""Nemam pojma. To je tako glupo od njih. Od svih mogućih dana, oni su danas našli zakasniti, ja jednostavno ne mogu vjerovati da su odlučili odabrati baš današnji dan."

Natmurio sam se. "Daj, Ella. To je smiješno. Siguran sam da ne kasne namjerno. Pa znaju što se ovdje događa.. Možda im se pokvario motor ili im je nestalo benzina.""Ella je coknula jezikom i zarila nož u trbuh posljednje ribe. "Možda", rekla je i izvela stručan zahvat iz zgloba. "Možda si u pravu... Ali čim prestaneš na to misliti, već će doplivati amo."Idući prema zajedničkoj zgradi, razmišljao sam o "Ellinu zadnjem komentaru, jer je bila do kraja u pravu. Šveđani su u dva sata lako mogli doplivati nazad, čak i da su za sobom vukli barku. U prethodnim razgovorima s njima saznao sam da nikada ne love više od dvjesto metara vani na moru, što je bila mjera opreza u slučaju da primijete neku drugu barku i moraju se na brzinu sakriti.Na neki sam način, pak, već bio svjestan da se Šveđanima dogodilo nešto ozbiljno. Logično, to je bilo jedino objašnjenje. Slijedio svoj smisao da se držim po strani, vjerojatno iz istog razloga kao i drugi. Bilo je odviše neposrednih problema a da bi se počeli brinuti zbog novih. Druge je, vjerojatno, zaokupljalo dozivanje zbog vode, ili potreba za snom, ili lokva rigotine što ju je trebalo očistiti. Meni je, pak, mučio idući susret s Etienneom. Ja sam imao drugu misao u vezi s onim poljupcem. Još nisam bio uvjerenja da sam pogriješio, ali sam mogao shvatiti zbog čega je Etienne mislio da jesam i bio sam siguran da će naš naredni susret biti neugodan. Tako sam, pogurnuvši vrata zajedničke zgrade, jednako i misli o Šveđanima pogurnuo negdje u pozadinu svijesti bez većeg razmišljanja osim neodređene odluke da o njima brinem kasnije.Trenutačan dojam unutrašnjosti zajedničke zgrade bio je da se za moga odsuća pojavila svojevrsna podjela. Na dolasku me dočekala napeta tišina, koja se ubrzo nastavila nekim tihim zujanjem. U bližem dijelu nalazila se moja ribolovna jedinica zajedno s Jeseeom, Cassie i Leah, još jednom pripadnicom vrtlarske jedinice. Na onom daljem kraju, oko mog kreveta, bili su Sal, Bugs i ostatak vrtlarske i tesarske jedinice. Moshe i dvije Jugoslavenke sjedili su između tih dviju skupina, očito neutralni.Odmah sam procijenio situaciju. A onda sam slegnuo ramenima. Ako se podjela pojavila, odabiranje strane nije bilo prijeporno. Zatvorio sam za sobom vrata i otišao k svojoj staroj jedinici. Nekoliko sekundi pošto sam sjeo nitko nije progovorio — što me zakratko uplašilo jer sam automatski pomislio da je raskol imao veze sa mnom. U glavi mi se munjevito počeo stvarati niz događaja povezanih s poljupcem. Možda je Etienne rekao Francoise pa se Francoise razljutila pa su svi čuli, pa tako ova napetost nema ništa s podjelama u kampu već je samo zbunjena reakcija na moj dolazak. Na sreću, kako se pokazalo kad se Francoise nagnula i uzela me za ruku -ja sam bio izvan tih događaja. "Imali smo problema", rekla je stišanim glasom.I"Problema?" Pomalo sam nespretno povukao ruku i okrznuo pogledom Etiennea koji me gledao s potpuno neiščitljivim izrazom. "Kakvih problema?"Keaty se nakašljao i pokazao mi svoje lijevo oko. Opako mu je oteklo. "Bugs me udario", rekao je jednostavno."Bugs te udarioT"Aha."Bio sam toliko šokiran da nisam mogao govoriti, a Keaty je nastavio.Vratio sam se oko četiri s ribom i s Jedom obilazio šatore. Onda sam prije pola sata došao amo u zajedničku zgradu, a Bugs, čim me ugledao, odmah je skočio i dao mi udarac.".. .1 što je bilo onda?", rekao sam naposljetku."Jean ga je odvukao, a onda je izbila opća svađa između one strane...", pokazao je na skupinu na drugom kraju, "i ove. Osobno sam stajao izvan svega. Pokušavao sam zaustaviti krvarenje iz nosa.""Udario te zbog lignjuna?""Rekao je daje to zato što me noćas nije bilo tu da pomognem."

"Ne!", ljutito sam zatresao glavom. "Znam ja zašto te udario. To nema nikakve veze s time što te prošle noći nije bilo. To je zato što se on usrao do grla."Keaty se nasmiješio bez duha. "Rich, to jako ima smisla."Napinjao sam se da mi glas ostane ravan. Jezik mi je odebljao i odjednom me obuzeo takav bijes da mi se zacrnila slika pred očima. "To meni ima smisla, Keaty", rekao sam tvrdo. "Znam ja kako radi njegova pamet. Za njegovo ponos je udarac što se na sve još klizao po vlastitim govnima. Zato te udario."Ustao sam, a Gregorio me uhvatio za ruku."Richarde, što to radiš?""Razbit ću mu gavu.""Napokon", rekao je Jesse i ustao. "Točno sam rekao da to treba. Ja ću ti pomoći.""Nemoj!"Pogledao sam oko sebe. I Francoise je ustala."To je previše glupo! Sjedite obojica!"U tom trenutku počelo je izrugivanje s druge strane zajedničke zgrade. Bugs nam je dobacio: "Pazi, molim te. Stigla je konjica.""Mater ti jebem, zabit ću ti koplje u gr/o", izderao sam se nazad na njega."Jako me briga!"Jesse je urliknuo: "Jebem ti mater, i bolje da te briga! I {ojakn briga, pička ti materina!""Znači tako, pizdo kiwijevska?""Da samo znaš kako, mater ti jebem!"Onda je i Sal ustala. "DostaV\ vrisnula je. "Obojica*. Svi\ Dosta\"Muk.Obje su skupine piljile jedna u drugu dobrih trideset sekundi. A onda je Francoise smirila loptu."Sjedite!", prosiktala je. Pa smo i sjeli.Deset minuta kasnije došlo mi je da grebem po zidu. Tako sam žestoko žudio cigaretu da sam mislio da će mi se grudni koš sav sasuti, ali zaliha mi je ostala na drugom kraju zajedničke zgrade i nije bilo načina da je se domognem. U pokušaju da pomogne, Cassie je smotala joint, ali nije puno pomogao. Meni je trebao nikotin. Od dopa mi je onaj osjećaj da se sasipam bio još gori.Nedugo poslije toga Ella je unijela jelo što gaje sama skuhala, ali je prepržila rižu, a bez Nehygienixova čarobnjačkog dodira paprikaš od ribe imao je okus po morskoj vodi. Na sve to, morala ga je dijeliti u najneugodnijoj mogućoj atmosferi što ju se smelo i mislila je da je to sve zbog njezina kuhanja. Nitko se nije baktao da joj objasni, pa je iz zajedničke zgrade izišla na rubu suza.U osam i petnaest Jed je promolio glavu kroz vrata, radoznalo sve obišao pogledom i nestao.Vrijeme je tako prolazilo - niz napetih epizoda koje su sve poslužile da nas odvuku od činjenice da se Šveđani još nisu vratili iz ribolova.U petnaest do devet s treskom su se otvorila vrata zajedničke zgrade."A tu si", zaustio je Keaty da rekne, ali riječi su mu zamrle u grlu.Karl, presavijen popola, jedva osvijetljen svijećama. Izraz na njegovu licu odmah nas je izvjestio da se zbilo nešto strašno loše, ali ja mislim da se Keaty bio zagrcnuo zbog njegovih ruku. Izgledale su apsurdno izmještene i stršale mu s vrha ramena. A na desnoj ruci imao je nešto što je sličilo na poderotinu. Izmeđi palca i kažiprsta rascijep mu je išao skroz do zgloba, pa su mu ta dva dijela visjela kao klimava jastogova kliješta."Isuse Kriste!", rekao je glasno Jesse, a po cijeloj zajedničkoj zgradi čulo se kako ljudi ustaju da bolje vide.Karl je izveo samo jedan težak korak prema nama, krenuo je prema svjetlu svijeća. Tek tada smo shvatili da one osakaćene ruke pripadaju nekome koga je nosio na leđima - Stenu. Karl se

odjednom onesvijestio i srušio se naprijed bez pokušaja da ublaži pad. Sten je spu/nuo s njega, načasak mu zabalansirao na boku, pa se prevalio. Na njegovoj slabini nedostajao je iskinut polukrug mesa velik kao košarkaška lopta, a ostatak dijela trbuha bio mu je spljošten, ne deblji od deset centimetara.Etienne se prvi pokrenuo. Sunuo je kraj mene da me skoro srušio na pod. Kad sam pogledao, on se već nadvio iznad Stena i pokušavao mu dati umjetno disanje ne bi li ga oživio. Onda sam iza sebe čuo Sal: "Što se dogodilo?", a tada je Karl zaurlao iz sveg glasa. Urlao je cijelu minutu bez prestanka puneći tako prostoriju visokim, mahnitim jekom od kojeg su neki ljudi pokrili uši ili zaurlali jednako glasno bez vidljiva razloga do li da njegov krik istjeraju iz vlastite svijesti. Tek kad gaje Keaty zgrabio i zaurlao na njega da umukne, uspio je uobličiti razabirljive riječi: "Morski pas."Treći čovjekZapanjena šutnja pošto je Karl izgovorio "Morski pas" trajala je samo za jedan otkucaj srca. A onda smo se svi opet razbrbljali onako naglo kao što smo i zašutjeli. Začas se oko Karla i Stena napravio krug - isti onakav krug kakav se napravi za tučnjava u školskom dvorištu, guraš se za položaj dok istodobno održavaš siguran razmak - sa svih strana počeli su burno padati prijedlozi. Uostalom bila je to kriza. Ma što kriza izazivala, ona izaziva i galamu i svatko je u njoj htio imati udjela. Etienne i Keaty, koji su se brinuli za Stena i Karla ponaosob, dobivali su naputke: "Treba mu vode!" ili "Stavi ga tako da dođe k sebi!" ili "Drži mu nos!""Drži mu nos" bilo je upućeno Etienneu - rekla mu je to jedna od Yugo-djevojaka - jer žrtvi moraš držati nos dok mu daješ disanje usta na usta da mu zrak ne izlazi. Mislio sam daje glupo što mu to govori. Vidjelo se kako zrak Stanu krklja na rupu na slabinama što je očito značilo da su mu pluća potpuno sjebana, a osim toga, nije se moglo ni zamisliti da itko može izgledati mrtvačkije od njega. Oči su mu bile otvorene, ali su mu se vidjele samo bjeloočice, udovi su mu bili mlitavi kao krpe, a iz rana mu nije tekla krv. Zapravo, svi su savjeti bili glupi. Karla se teško moglo staviti u bilo kakav položaj da dođe k sebi jer se samo bacakao i kričao i nisam mogao shvatiti kako bi mu voda mogla koristiti. Morfij da, voda ne. Ali u velikoj nevolji ljudi često traže vodu, pa sam to i shvatio u tom duhu. Jedini tko je govorio razložno bila je Sal koja se derala na sve da se povuku i zašute. Ali to nitko nije ni primijetio. Njezina uloga vođe privremeno je suspendirana tako da su njezini dobri naputci bili od koristi koliko i oni loši.Cijela me ta situacija potpuno smela. Govorio sam sebi: "Samo oprezno i mirno", a valjalo je pričekati da mi pamet prihvati takvu vrstu uputa. Nešto što bi trebalo napraviti rez u sveopćoj pometnji, izvesti neporecivu učinkovitost koja će odgovarati ozbiljnosti situacije. Određenije, nešto onako kako je Etienne djelovao na onom proplanku. Imajući to na pameti, promišljao sam da bih se trebao progurati do Stena i reći: "Pusti ga, Etienne. Mrtav je." Ali nisam mogao otresti pomisao da bi to zvučalo kaorečenica iz lošeg filma, a ja sam htio rečenicu iz dobrog filma. Zato sam se kroz rulju progurao untraške, što je bilo lako jer se većina ljudi trudila da priđe bliže.Čim sam izišao iz kruga počeo sam razmišljati uvelike objektivnije. Istodobno su mi sijevnule dvije spoznaje. Broj jedan bila je da sam upravo dobio priliku da se dokopam cigareta. Broj dva bio je Christo. Nitko nije ni spominjao trećeg Šveđanina koji je možda na žalu, ranjen i čeka da mu stigne pomoć. A možda je i mrtav kao Sten.Drhtao sam nekoliko trenutaka kao lik iz crtica i gledao čas na jednu, čas na drugu stranu. Onda sam donio odluku i zaletio se kroz zajedničku zgradu i protrčao kraj nekoliko žrtava lignjuna kojima je i dalje bilo odveć slabo, pa nisu ni primjećivali što se zbiva. Pripaljivao sam u trku nazad, pa sam zato, dok se fosfor nije razgorio, potrošio dvije šibice. Trenutak prije nego sam sunuo kroz vrata zajedničke zgrade proderao sam se: "Christo!", ali nisam ostao čekati da vidim je li me tko čuo.

Dok sam jurio kroz prašumu, sam sam sebe proklinjao što nisam uzeo bateriju. Nisam bio u stanju vidjeti išta osim žara na cigareti koji je povremeno zasvjetlucao kad bi progorio paukovu mrežu. Ali kako sam već tim putem išao po pomrčini, prije nekoliko večeri en route da gledam fosforescenciju, nisam se previše mučio. Jedina nezgoda bila je kad sam naletio na šibljak bambusa što su ga nedavno posjekli za koplja. Što se tiče stvrdnutih stopala, bilo je OK. Ali rasjekao sam potkoljenice i listove na nogama, što me razljutilo jer sam znao da će me peći kad uđem u slanu vodu.Na žalu je, pak, bilo dostatno svjetla da se jasno vidjelo. U pijesku su bili duboki tragovi kuda je Karl vukao Stena. Izgleda da je na žal stigao kojih dvadeset metara dalje od puteljka kojom se ide do čistine, zabasao, promašio stazu, pa krenuo u suprotnom pravcu. Kako sam primijetio dok sam odbacivao opušak, Christo nije mogao biti daleko od obale. Pod mjesečevim svjetlom pijesak je bio poput srebra. Porazbacani kokosovi orasi i otpale palmine grane bili su crni. Daje bio tamo, vidio bih ga.Dubuko sam udahnuo i sjeo nekoliko metara od vode, i prevrtao mogućnosti i misli. Christoa nije bilo na žalu, a svakako ga stazi nisam bio mimoišao - osim ako ga nehotice nisam pregazio - što znači da je ili bio u laguni, ili na otvorenom moru ili u pećini koja vodi prema moru. Ako je na otvorenom moru, vjerojatno je bio mrtav. Ako je u laguni, onda je ili na stijenama ili pluta potrbuške. Ako je u pećini mora biti na jednome od njezina dva ulaza, možda previše umoran da prepliva lagunu ili je prejako ozlijeđen da savlada podvodni prolaz.To je Christova strana. Strana morskog psa bila je jednostavna. On, ili oni, mogu biti svugdje. Nisam imao načina da uzaznam išta više od toga.Ne videći silhuetu peraje da vršlja po laguni, shvatio sam da mi je n;i|U»l|o da stranu morskog psa zanemarim u potpunosti."Kladim se daje u pećinama", rekao sam i pripalio novu cigaretu da mi pomogne razmišljati. Uto sam iza sebe začuo neki šum, tapkanje stopala po pijesku."Christo?", po viknuo sam i sam sebe začuo kao stereo. Točno u istom trenutku i netko drugi je poviknuo: "Christo!""Nije", obojica smo odgovorili.Stanka.Pričekao sam nekoliko trenutaka, zagledao u svim pravcima, a nisam bio u stanju spaziti ičiji lik. "Tko je onda?"Nije bilo odgovora."Pa tko je onda?", ponovio sam dok sam ustajao. "Gospodine Duck, jesi li to ti?"I dalje bez odgovora.U pijesku se uzdignula neka izbočina i uhvatila me za nogu. Hitro sam morao skočiti naprijed da zadržim ravnotežu. Iduća izbočina bila je isto tko snažna, pa sam opet morao koraknuti. Prvo čega se potom sjećam bilo je to da mi je voda bila do koljena i da su me od soli zaboljele posjekotine. Ona druga cigareta, na koju sam već i zaboravio, zacvrčala je kad sam rukom dodirnuo vodu.Pokušao sam plivati pretpostavljenom putanjom kojom bi Christo išao od stijena do žala i svako malo zastajkivao da se popnem na stijenu i s nje promotrim oko sebe. Kad sam već prevalio tri četvrtine lagune, na žalu sam opazio snopove baterija. Stigli su i drugi, ali ih nisam zvao. Nisam zaključio je li njihova prisutnost ohrabrujuća ili smeta.

ZasjenjenDozivali su Christoovo ime. Nad lagunom su strujali duboki i visoki, muški glasovi i ženski glasovi. Smetala me ta galama. Na mjestu na kojem sam se odmarao na jednoj stijeni kraj ulaza u pećinu, na svaki taj zov odgovarala je jeka. Ježio sam se od toga, pa sam uplivao u pećinu da se isključim od te larme. A kad sam jednom kenuo, više se nisam zaustavljao.

Plivao sam ravno naprijed dok se onako naslijepo nisam zabubao u stijenu na mjestu gdje je prolaz ponirao ispod razine vode, a onda sam duboko udahuo i zaronio.Pod vodom je bilo veoma uzbudljivo. Kameni zidovi koje nikada nije ogrijalo sunce rashlađivali su i umrtvljivali vodu. Osjećao sam se kao da sam se drznuo ući u zabranjen kraj, zonu od koje sam zazirao kad sam bio s Ktienneom i Francoise i kad smo ronili po pijesak na Ko Samuiju. "Sada sam hrabriji", snovito sam pomislio opuštajući noge i usporavajući zamahe nogama. Nije mi se žurilo; Christo i morski psi bili su mi prilično daleka briga. Gotovo da sam uživao, a znao sam da su mi pluća već dovoljno izvježbana da mogu ostati pod vodom i više od minute i pol bez ozbiljnije neugode.Nakon svakog metra zastajkivao sam i pipkao oko sebe da budem siguran da nisam slučajno krenuo pobočnim prolazom prema zračnom džepu. Dok sam to radio, ustanovio sam da je središnji prolaz daleko širi nego što sam ranije zamišljao. Ni širom razmaknutih ruku nisam mogao dodirnuti obje strane nego samo školjkama prekriven strop i dno. Uz samoprijekornu grimasu shvatio sam da sam, onako završivši u zračnom džepu, dobrano morao zastraniti s pravca.Još sam se jače nacerio kad sam izbio na morsku stranu stijena. Snažan noćni val zadao mi je grub podsjetnik na stvarnost i otrgnuo me iz onostranske omame tako što me tresnuo o stijenu. S mukom sam se, klizeći po algama, uspentrao iz vode i opet rasjekao noge. Kad sam uspostavio ravnotežu ogledao sam se oko sebe u potrazi za Christoom i izviknuo mu ime, bez neke veće nade jer je mjesečina bila dovoljno svijetla pa da vidimda ga nema. Ali sam zato mogao vidjeti barku. Slobodno je, neprivezana, plutala u malom zatonu koji je služio kao lučica i skrovište. Probio sam se do njega i iz mora izvukao uže, a barku privezao uzlovima na omču, koliko sam ih god mogao nanizati i koliko je dužina konopa dopuštala - ne baš jako mornarski, ali najbolje što sam znao. Onda sam se uspeo na malu ploču od stijene i pitao se što mije slijedeće činiti.Problem je bio to da sam na nekoliko etapa lako mogao promašiti Christoa, naročito na stijenama. Moguće je bilo čak i to da su ga već pronašli i da je u kampu. Ali isto sam tako imao snažnu pomisao da nisam prošao kraj njega. To što je barka bila neprivezana govorilo mi je da im je uspjelo doći barem do ulaza u pećinu. Ako Christo nije bio ozlijeđen, mogao je bio plivati zajedno s Karlom. A ako je, pak, bio ranjen, Karl ga je mogao ostaviti tu gdje sam ja sjedio u tom času, s namjerom da se kasnije vrati po njega."Osim...", promrmljao sam kvrckajući prstima i drhtureći na morskom povjetarcu.Osim ako nije umro vani na moru, a u tom si se slučaju mogao na sigurno okladiti da ga nikad nećeš naći."Ili..."Ili je bio tek lakše ranjen. Tada bi bio u stanju proplivati kroz podvodni prolaz. Plivao bi s Karlom, pomagao mu oko Stena, ali onda se nešto dogodilo. Plivanje utroje. Lakše ranjen. Morao je biti prestravljen i zbunjen."To je to", rekao sam odlučno.Karl nije shvatio da Christoa nema sve dok nije stigao do kampa u laguni. Morao se baviti Stenom, možda još živim, pa nije mogao nazad. Možda je čekao koliko čovjek može izdržati bez disanja. Još kojih dodatnih trenutak-dva, tek da bude siguran. Možda je tek onda odustao."To je to. Christo je u zračnom džepu."Ustao sam, napunio pluća i skočio nazad u vodu. Pobočni prolaz ka zračnom džepu pronašao sam tek iz trećeg pokušaja.Izronio sam, ne vjerujući, među zvijezde. Pitao sam se jesam li i četvrti put promašio, ili izgubio orijentaciju, ili sam izišao na otvoreno more ili u lagunu. Ali zvijezde su bile svuda oko mene i preda mnom. Bilo ih je na sve strane, neprirodno guste, na dohvat i tisućama kilometara daleko.

Nedostatak kisika, pomislio sam i uzeo pokusni dah. Zrak je imao bolji okus nego zadnji put, možda osvježen naročito niskom osekom, ali zvijezde nisu nestale. Ponovno sam udahnuo, zatvorio oči, pričekao, pa ihopet otvorio. Zvijezde su i dalje bile tu, treperave, još svjetlije. "Nemoguće", prošaptao sam. "To nema..."Presjekao me mrmor koji je dolazio odnekud iz gustog zviježđa. Zastao sam, polagano brčkao pod vodom da se održim."Tu sam...", rekao je tih glas.Pogurnuo sam ruke naprijed i napipao izbočinu na stijeni, a onda su mi ruke prešle preko kože nalik na pust."Christo! Hvala bogu! Ja sam se...""...Richarde?""Da.""Pomozi mi.""Hoću. I došao sam ti pomoći."Nastavio sam pipkati po koži i nastojao ustanoviti koji dio tijela dodrujem. Iznenadilo me kako je to bilo teško znati. Ono što sam isprava smatrao rukom, pokazalo se da je noga, a ono što sam mislio da su usta, ispalo je rana.Christo je glasno jeknuo."Stresao sam glavom. "Oprosti... Jesi li jako ranjen?""... Imam... nekoliko ozljeda..""OK. Što misliš, možeš li plivati?""...Ne znam...""Jer ćemo morati plivati. Moramo izići odavde.""...Izići?""Moramo izići iz ovog zračnog džepa.""Zračnog... džepa...?" ponovio je nesigurno oblikujući glasove."Iz zračnog džepa. Ovaj... iz ove male pećine. Moramo van iz ove pećine.""Ali nebo", mrmljao je. "Zvijezde."Namrštio sam se od iznenađenja što je i on vidio zvijezde. "Ne. To nisu zvijezde. To su..." Oklijevao sam. Zamahnuo sam i ruka mi je prodrla u hladne pramenove visećih algi. "Nisu zvijezde", završio sam, čak sam se nekako i nasmijao i povukao nadolje jedan od svjetlucavih pramenova."Nisu zvijezde?" Zvučao je razočarano."Fosforescencija.""Na ravnoj stijeni bilo je malo mjesta, pa sam se izvukao iz vode i sjeo uz njega. "Slušaj, Christo, bojim se da ćemo morati pokušati plivati. Nema drugog izbora."Bez odgovora."Hej, jesi li me shvatio?""...Jesam.""Morat ćemo tako da ja plivam naprijed i služim se rukama, a ti mi se moraš držati za noge i pokušaj plivati svojim nogama. Jesu li ti noge povrijeđene?""Nisu noge. Samo... samo..." Napipao mi je ruku i stavio je na neko mjesto na gornjem dijelu tijela."Znači možeš raditi nogama. Bit će dobro. Nema frke.""..Da."Glas mu je zazvučao kao da slabi zato sam mu svoje namjere izvikivo glasno da ostane budan. "Sada će nam jedini problem biti da pronađemo pravi prolaz koji vodi odavde. Ako se ja dobro sjećam, tu je izbor između četiri prolaza, a nama baš ne treba da krenemo krivim. Razumiješ?"

"...Razumijem.""Dobro. Idemo onda." Nagnuo sam se da opet spuznem u vodu, ali sam se zaustavio trenutak prije nego sam se otisnuo s ravne ploče."Stoje?", pitao me Christo malaksalo, osjetivši da se nešto dogodilo.Nisam mu odgovorio. Bio sam zatravljen ledenim i prekrasnim pogledom - kroz tamu između mojih nogu kružio je sićušan komet."Richarde, što se dogodilo?""Ništa.. Naprosto... ovaj... ima nešto dolje.""Morski pas?" Christoov se glas odjednom pretvorio u prestravljen grcaj. "Je li morski pas?""Nije, nije. Apsolutno ne. Ne brini." Pažljivo sam gledao komet. Ustvari, u prvom trenutku kad sam ga vidio jesam pomislio daje morski pas, i zbog toga sam oklijevao prije nego sam odgovorio Chrtistou. Ali sada sam bio siguran da nije. Nešto u načinu na koji se kretao nije bilo u redu. Klizio je i nekako se odveć trzao. Više kao čovjek."To sam vjerojatno ja", rekao sam mu pijanim osmijehom."...Ti?""Moj vir..." zakikotao sam se. "Moja sjena.""...Što? Ne..."Blago sam Christoa potapšao po nozi. "Možda jato riba."Komet je nastavio svojom lijenom putanjom, a onda se, začudo, počeo smanjivati. Tek trenutak kasije shvatio sam da je prošao kroz prolaz koji vodi van."OK, Christo", rekao sam oprezno stavljajući ruku iza glave. Iznenada sam osjetio kao da mi je otpao dio lubanje i da mi sadržaj glave struji van ili se širi kao para. Kad sam napipao tvrdu kost i mokru, zamršenu kosu, osjetio sam olakšanje i tek sam se tada smio spustiti u vodu. "Mislim da znam koji ćemo smjer uzeti."Nakon nekoliko zamaha shvatio sam da to nije onaj prolaz koji vodi nazad u prvu pećinu. Gotovo naglo je skretao udesno, dok je onaj drugi prolaz bio doslovce ravan. Ali istodobno sam bio siguran i nisam se ni pokušao vraćati. Desetak metara dalje našli smo još jedan zračni džep, a desetak metara dalje još jedan. Nakon posljednjeg zračnog džepa izišli smo na svjež zrak. Pred nama je bio izlaz, opkružen tamom. Kroz njega sam ugledao prave zvijezde i pravo nebo, upravo toliko svijetlo da istakne nejasne crne obrise palmi. Pandže na pregršti ruku, pratile su vrh hridine kako se uzvija i sastaje s kopnom.Položio sam iscrpljenog Christoa na ravnu stijenu pod gromovitom pukotinom i krenuo naprijed nekoliko koračaja u potrazi za koraljnim vrtovima."Gospodine Duck", blago sam prošuštao. "Bili ste to vi, je li? Tu ste?""Da", odgovorio je Gospodin Duck iz takve blizine da sam poskočio. "Tu sam."DOBITAKrPolitika"U božju mater", rekao sam primijetivši Cassie. Stajala je blizu kuhinjske kolibe i razgovarala s Ellom. Nisam imao izbora nego da prođem mimo nje. Jedine druge mogućnosti bile su da prijeđem ravno preko sredine čistine ili da odem okolo i priđem od pozadi zajedničke zgrade. Drugim riječima, da prođem kraj Bugsa ili Sal. Ne baš neke mogućnosti.Uzdahnuo sam. Prolazak s jedne strane čistine na drugu postao je nešto kao putanja puna prepreka od kontakata očima. Istina je da je napad morskog psa odvukao pažnju od onog praskanja u zajedničkoj zgradi, ali iako je prešutno prihvaćeno primirje, napetosti koje su bile iza tog incidenta i dalje su bile tu. Taktički, morao sam stvar prepustiti Bugsu. Njegova skupina- uglavnom tesari i Jeanovi vrtlari bez Cassie i Jessea - preuzeli su sredinu čistine. Počevši od prvog poslijepodneva nakon napada morskog psa, vraćao bih se s otoka i nalazio ih sve kako sjede u nepravilnom krugu, puše travu i tiho pričaju. Kao što su time imali zapovijednu

prednost nad kampom, postojala je i psihološka strana. Ispalo je kao da su oni bili ti koji predstavljaju ustroj, a nas ostale učinili su disidentima.Naša disidentska uloga naglašavana je činjenicom da mi, za razliku od Bugsove skupine, nismo imali smisla za jedinstvo. U biti, mi smo bili nekoliko skupina. Tu je bila moja stara ribolovačka jedinica s Keatvjem, u koju sam pribrajao i sebe, ali tu je bio i Jed, a kojem sam se također pribrajao. Onda je tu bila Mosheova jedinica koja, činilo se, nije znala kojoj bi se strani priklonila, i još su tu bila dva kuhara. Kuharima su se, a sve zbog Elle, delomično pribrajali Jesse i Cassie. Ali Jesse i Cassie mogli su se djelomično pribrojiti i mojoj ribarskoj jedinici zbog njihova prijateljstva s Keatvjem.Na koncu tu su bili Sal i Karl. Karl je poniknuo duboko u sebe i otplovio negdje u svemir, a Sal se do krajnosti trudila da se ponaša neutralno- iako smo svi znali igdje će njezina lojalnost biti ako dođe do trenutka odluke.Ako to i zvuči složeno, tako je i bilo.Tako je i u stvar prelaska preko čistine bila uključena politika i svi smo se do nekog stupnja njome bavili. Osim mene, zapravo, koji sam se morao nositi s dodatnim bremenom u liku Cassie. Od onog incidenta kad se Bugs usrao, ona se prema meni ponašala kao da sam duševno pomaknut, govorila mi je polako, pažljivo je izgovarala svaku riječ, čak mi se obraćala moduliranim glasom kao daje mislila da bi me neki iznenadan zvuk mogao uplašiti. To mi je zbilja išlo na živce. Ali, ili bi se znači ja trebao penjati preko onog stabla u obliku svemirske rakete ne bih li izbjegao Bugsa, ili bi me Sal natjerala da joj dam iscrpan izvještaj o našim gostima na susjednom otoku, pa je onda moralo ispasti na Cassie. Grizući se za usnu i namjerno gledajući u zemlju, krenuo sam ispod lišća i uputio se u njezinu pravcu. Krajičkom oka vidio sam da se duboko upustila u razgovor s Ellom. "Uspjet ću", optimistično sam pomislio, ali sam pogriješio."Richarde", rekla mije baš kad sam joj trebao izići izvan domašaja.Pogledao sam je promišljeno praznim izrazom."Kako je?""Krasno", brzo sam joj odgovorio. "Baš idem obići pacijenta."Nasmiješila mi se. "Ne, Richarde, ja mislim, kako si //?""Krasno", odgovorio sam joj."Mislim da je tebi to bilo teže nego ikome.""Pa čuj, zapravo ne.""Kad si našao Christoa...""Pa nije bilo tako strašno...""...a sada još moraš obići otok bez... pomoći."Beznadno sam slegnuo ramenima. Bilo bi joj gotovo nemoguće objasniti da su, s moga stanovišta, ta tri dana nakon Stenove smrti za mene bila sjajna. Jedovo poznavanje prve pomoći značilo je da on cijelo vrijeme mora provoditi uz Christoa, a to je značilo da ja mogu po cijele dane provoditi sam u DMZ.Samo do neke mjere, dakako."Biti bez društva može biti i dobra stvar, Cassie. Imam vremena za razmišljanje i doći u sklad s onime što se dogodilo." Na osnovi ranijih susreta s njom znao sam daje to prava stvar koju treba reći.Cassie je raširila oči kao da to nije imala u vidu, a sada kad jest, da, to je dobra ideja i ona je zadivljena što sam ja o tome razmišljao. "To je pozitivan stav", rekla je toplo. "Odlično si to izveo."Osjetio sam da je to pravi trenutak da se izgubim a da ne nastupim grubo, pa sam se ispričao i nastavio svojim putom.Uputio sam se prema bolničkom šatoru. Točnije, prema šatoru koji je pripadao Šveđanima, ali kako je Sten umro, a Karl počeo živjeti na žalu,

Ipočeo sam ga zvati bolnički šator. Razočaralo me što ga nitko drugi nije tako zvao. Iako sam taj naziv uporno koristio u svakoj prilici, on se tvrdoglavo nije htio primiti."Danas si se rano vratio", rekao je Jed kad sam unišao. "Još je svjetlo." Zvučao mi je vrlo umorno i znojio se kao svinja. Pod šatorskim je platnom bilo da se skuhaš iako je poklopac bio otvoren i prikucan kolcem."Ogladnio sam i trebala mi je pljuga. Gore se ne događa ništa važno.""Znači, nema napretka."Pogledao sam Christoa."Zaspao je. OK je.""Ovaj... da, nema napretka." Lagao sam. Zbio se vrlo osobit napredak, ali ne takav da bih ga njime zaokupljao. "Stalno isto.""Znači, još smo sretni. Zanima me koliko dugo će to trajati.""Mmm... Usput sam donio još malo trave.""Još? Richarde, ti.." Jed je tresao glavom. "...Trava nam već raste iz ušiju. Pa ti svaki dan donosiš po malo.""Ljudi puno puše u ovom trenuku.""Daj, svi hipiji iz Goe ne bi popušili tvoje zalihe, a ako uzimaš toliko puno, čuvari mogu primijetiti."Kimnuo sam. Ista pomisao je i meni prošla kroz glavu, ali s drukčijim primislima. Bio sam se nadao da će moji redoviti pohodi uzbuniti čuvare. Izbjegavati ih, bila je čista sitnica, da se kao prvo zapitaš, zašto su uopće tu."Kako je s Christoom?", pitao sam ga da promijenim predmet razgovora. "Ima kakva napretka s njime?"Jed je protrljao oči. "Ima, sve mu je gore.""Je li u deliriju?""Nije, samo bolovi. Ako se probudi. Većinom je u nesvijesti i drma ga groznica. Teško mi je reći bez toplomjera, ali vrućica mu je viša nego jučer... Istinu govoreći...", Jed je stišao glas, "...ozbiljno se bojim za njega."Namrštio sam se. Meni je Christb izgledao OK. Kad sam ga vidio na danjem svjetlu onog jutra nakon što sam ga spasio, pomalo sam bio i razočaran što mu rane nisu izgledale dramatično. Ne računjući jednu posjekotinu na ruci - onu za koju sam mislio da su mu usta - imao je jednu jedinu ozljedu, veliku modricu gdje ga je udario morski pas. Te su rane bile tako površinske daje prvoga dana sam hodao i dao se u potragu za Karlom. Tek se drugog dana srušio, što smo mi držali za posljedicu stresa ili mogući povraćaj trovanja hranom.'Mislim", nastavio je Jed, "ova bi mu modrica morala proći, zarne?""Ti si doktor, Jed.""Nisam ja doktor, jebiga. U tome i jest stvar."Prignuo sam se bliže da pogledam. "Sad, crnja je nego što je bila. Nije onako ljubičasta. Ja mislim da to znači zacjeljenje.""Znaš li to kao pouzdano?""Sad, ne kao pouzdano, to ne." Zastao sam. "Siguran sam da će to što je stalno loše biti samo zbog trovanja hranom. Jesse i dalje ima bolove u želucu.""Hm-mh.""A i Bugs... nažalost!", dodao sam i zločesto namignuo, što Jed ili nije vidio ili je zanemario. "...E, idem sad naći nešto za jelo, pa ću se onda naći s Francoise i ostalima.""OK. Ostavi jednu cigaretu, može? Pa se onda vrati. Nitko osim Nehygienixa ne svraća do mene. Mislim da izbjegavaju da vide Christoa... Prave se kao da se to uopće nije dogodilo."

"Jako se prave", rekao sam i dobacio mu kutiju. "Sten još leži tamo u vreći za spavanje iza zajedničke zgrade. Točno na onoj strani gdje ja spavam pa mi smrad dolazi kroz zid."Jed me hitro pogledao. Bilo je očito da mi je htio nešto reći, pa sam kimnuo da mu reknem: "Samo daj", ali on je samo uzdahnuo. "Sutra ujutro", rekao je tužno. "Sal je rekla da odustaje od toga da nagovara Karla da bude tu, pa će ga sutra pokopati kod slapa."RazilaženjeSal je bila sjedila na svom uobičajenom mjestu pred ulazom u zajedničku zgradu koje se, ako si htio do žala, nije nikako moglo zaobići osim zamorne zaobilazna rute preko Prolaza Khvber. Ali na moje olakšanje, kad sam izalazio iz bolničkoga šatora, nije je bilo tamo. Pretpostavio sam da je otišla do sredine čistine da razgovara s Bugsom; bilo je to nešto što sam sebi mogao potvrditi pukim okretom glave, ali nisam htio gledati u pravcu neprijatelja, pa sam to uzeo na povjerenje. Moja greška. Trebao sam provjeriti. Kao i onda s Cassie, bio sam zatečen baš kad sam mislio da izlazim i zone opasnosti - u ovom slučaju imamo zajedničku zgradu i baš nadomak staze koja vodi s čistine prema žalu."Richarde", rekao je strog glas.Sal je stajala kraj staze u šipragu koji joj je sezao do prsa. Očito se tu skrivala da me uhvati u zasjedi. "Sakrila si se", lanuo sam, iznenađen što govorim istinu."Jesam, Richarde." Zakoračila je naprijed, pažljivo zdepastom rukom razmičući paprat. "Nisam htjela da opet počneš izvoditi neke od tih svojih smiješno prozirnih izvrdavanja.""Ništa ja nisam izvr..." \ "Jesi.""Nisam, zbilja.""Da, Richarde, ne trudi se."Već mi je po treći put rekla ime i znao sam da to znači nešto službeno. Odustao sam o himbe nemoćnim smiješenjem."Makni taj cerek s lica", odmah je rekla. "Znaš li ti uopće kakve ti meni probleme stvaraš?""Oprosti, Sal.""Nemoj meni:'Oprosti'. Ti mi stojiš na žulju. Koliko su ti ti jasne tvoje upute?""Vrlo su jasne, Sal.""Jako su jasne. Ali si ih već zaboravio.""Nisam, ja...""Pa ponovi ih.""...Upute?""Da."Morao sam se napregnuti da u glasu izbjegnem drskost dječačića iz škole.. "Dok Jed brine za Christoa, moja je zadaća da te obavješćujem o..." Uzmucao sam se i hladan me oganj žignuo po vratu. Skoro da sam joj rekao Zephovo i Sammvjevo ime."O?", zahtijevala je."O mogućim novim došljacima.""Točno. A sada bi mi možda mogao reći zbog čega ti je ta tako sitna zadaća tako teška.""Kad ti danas nemam što reći. Nema promjene, sve uvijek isto."Krivo." Sal je uprla prstom u mene. Gledao sam kako su joj se od srdžbe pod nadlakticom zaljuljali mali visuljci pretilosti. "Krivo, krivo, krivo. Ako se nema što reći, ja hoću to i čuti. I inače se sada brinem, a u ovom trenutku imam puno briga i ne treba mi da mi ti još više pogoršavaš. Shvaćaš?""Da.""Onda dobro." Spustila je prst i udahnula da se smiri. "Ne želim biti gruba prema tebi, ali se jednostavno u ovom trenutku ne mogu baktati s dodatnim petljancij ama. Moral je... čuj, moral je loš.""Izgurat ćemo mi."

"Znam, Richarde, da hoćemo", rekla je otresito. "U to nimalo ne sumnjam. Ali da budem sigurna, hoću da svim svojim prijateljima preneseš poruku.""...Naravno.""Da. Hoću da im kažeš da sam zadnja tri dana zbog očitih razloga tolerirala ovaj besmisleni raskol koji je izbio u kampu."Izveo sam prilično glup pokušaj da izgledam kao nevinašce: "Raskol?""Raskol! Jer pola kampa ne razgovara jedan s drugim! Jer ljudi jedni drugima prijete da će im zabiti koplje u grlo!"Pocrvenio sam."Možda znaš, a možda i ne znaš da ćemo sutra ujutro pokopati Stena. Hoću da taj pokop označi kraj napetosti i neka iz te užasne tragedije proiziđe nešto dobro. Isto tako hoću da znaš da istu tu poruku prenosim i Bugsu. Ne želim da svi vi mislite da on ima povlašten položaj jer je moj čovjek, OK?" "OK."ISal je kimnula glavom. Onda je stavila nadlanicu na čelo i '»-»lula tako šuteći nekoliko trenutaka.Jadna Sal, pomislio sam. Nisam baš imao mnogo razumijevanju /« stres pod kojim je bila, pa sam donio odluku da ubuduće budem daleko uviđavniji. Čak zapravo i nisam bio siguran zbog čega sam je uopće izbjegavao. Probleme sam imao s Bugsom Nepošteno sam dopustio da se moja odbojnost prema njemu prelije i na nju."Tako", rekla je na koncu. Kamo si bio pošao kad sam te ja zaskočila?""Na žal. Tražim Francoise... idem vidjeti što je s Karlom.""Karl..." Promrmljala je nešto nerazgovijetno i pogledala prema krošnji. Kad je spustila pogled, kao da je bila iznenađena što sam još bio tamo. "Pa idi onda", rekla je i pogurala me da pođem. "Što čekaš? Nestani."Bilo je blizu šest kad sam stigao do žala, dovoljno smiren da sa mogao polako hodati po suhu pijesku da sam htio. Ali nisam. Igrao sam icdnu od svojih igra, a onda je zahtijevala da krenem po moru i pijesku uz obalu.Naum mi je bio da ostavim savršene tragove, a to je bilo teže i zadalo mi mnogo više muke nego što bi se moglo misliti. Ako je pijesak na suhom dijelu bio smočen, tragovi stopala bi se runili, na mokrom dijelu bi se lastakali čim bi istisnuta voda prodrla nazad. A tu je bilo i pitanje odgovarajućeg pritiska. Pri normalnom koračaju prsti su preduboko uranjali i otisak bi na tom mjestu pucao. Alternativa s izvođenjem neprirodnog nagaza ravnomjernom težinom ostavljala je odličan otisak, ali na uštrb etike. S tim sam se kompromisom, eto, nosio.Cijeli put preko žala izveo sam na taj način, skakućući, zastajkujući, sicnjući, frustrirano gazeći loše otiske. Neprekidno sam gledao dolje, pa tako nisam ni primijetio da sam već stigao do svojih prijatelja, sve do nekoliko metara ispred njih."Rich, jesi li ti poludio?", čuo sam Keatvja. "Ako jesi, reci nam. To Im moglo značiti da si prošao sretnije od Karla.""Pokušavam ostaviti savršene tragove stopala", odgovorio sam a da nisam dizao glavu. "Zbilja je jako teško."Karl se nasmijao, i to na takav način da mi je bilo jasno da se 'uivalio. "Savršen trag stopla, veliš? Da, to je jako blizu ludila. 1 mnogo oiiginalnije nego da pokušavaš nacrtati savršen krug.""Krug?""Pa mnogi luđaci to rade.""O." Zgazio sam svoj posljednji uradak i dovukao se do njih, /očaran što sam vidio da Francoise nije s njima. "Je li to i Karl radio?""A-a. On je previše lud i za krugove."

"Zapravo", upao je Etienne, ali ne da bi se pridružio Keatvjevu brzopletom procjenjivanju, "Karl nije lud. On je u en etat de choc."Keaty je izvio obrve. "Ahaaa... A ja sam baš mislio... A da nam kažeš što si to zapravo rekao?""Ne znam pravilno na engleskom. Zato sam rekao na francuskom.""Zbilja je jako pomoglo.""A ako se tebi pomaže, što onda ne bi odveo Karla u Ko Pha-Ngan?", rekao je kruto Etienne. "E meni je već dosta prepirke s vama oko toga. Oprosti, Richarde. Idem nazad u kamp. Hoćeš li reći Francoise kad se vrati?""OK", odgovorio sam mu s nelagodom. Očito je bilo da sam banuo usred nečega, a nimalo nisam bio sretan na pomisao da su mi se prijatelji počeli svađati. Mi se moramo držati skupa, pa čak i ako Sal sutra pozove na primirje.Etienne se počeo udaljavati. Nekoliko trenutaka kasnije Keaty se okrenuo Gregoriju i prosiktao: "A za koji me kurac nisi podržao?"Gregorio je zamišljeno gledao u svoje ruke. "Ne znam... Mislim da je on možda u pravu.""Nije u pravu. Kako može biti u pravu?""Stani", rekao sam pošto sam prvo provjerio je li Etienne izvan domašaja sluha. "Je li to Etienne ozbiljno o Ko Pha-Nganu?"Keatyje kimnuo glavom. Naki su mu zamršeni čupercijoš bili kratki pa su stršali i kao da su mu time isticali izraz čuđenja. "Smrtno ozbiljno. Cijeli dan to govori. Veli da će to srediti sa Sal.""Ali on mora znati da ga ne možemo odvesti na Ko Pha-Ngan. Što da im tamo kažemo? 'Ovo vam je naš prijatelj kojeg je napao moski pas, pa je doživio živčani slom na našem tajnom žalu. Čujte, mi sad idemo... Vidimo se.'""On misli da ga možemo odvesti i ostaviti negdje blizu Hat Rina.""Ma to su gluposti. Čak i da nije sasvim otplovio, kako možemo znati da će ga netko paziti? Pa tamo imaš milijun takvih frajera, sjebanih do kraja. Ako ga netko i vidi da rikava na pijesku, ko ga jebe." Odmahnuo sam glavom. "Ma nikako. Za Karla je najbolje da bude tu.""Pa ja to Etienneu govorim cijeli dan. Ali pazi, ima još gore. On hoće i Stena ostaviti na Ko Pha-Nganu.""StenaV"Da.""Pa on je mrtav. Kakvog bi smisla imalo...""Zbog obitelji. Etienne misli da ih moramo obvijestiti Sto mi se dogodilo sa sinom. Jasno, ako ih obojicu ostavimo tamo na plaži, mulu će Karla svakako primijetiti i tako će obavijestiti Stenovu obitelj."Nasmijao sam se u nevjerici. "Da, a nas će u međuvremenu svakako otkriti. Onda smo gotovi. To je najgora zamisao koju sam čuo.""Meni pričaš?, rekao je Keaty. "A kad si već počeo", dodao je pokazujući na Gregorija, "reci to i njemu."Gregorio je legao na leđa ne bi li tako izbjegao naše optužujuće poglede. "Ja samo mislim da trebamo razmisliti o tome što govori Etienne. Ako Karl ne razgovara ni s kime ovdje, možda ne bi ni s kime govorio ni na Ko Pha-Nganu.""Ne", rekao je Keaty. "Na koncu će ipak progovoriti. A kad progovori, ja bih rade da progovori nama. A ne nekom tajlandskom murjaku, u pičku matrinu, ili švedskom psihiću."Ni sam to ne bih bolje rekao.Joj, bum, zzzNakon svih tih razglabanja oko Karla zaključio sam da moram otići k njemu i sam vidjeti. Ili sam bar tako rekao Keatvju i Gregoriju. A mene je zapravo zanimalo samo to da se sretnem s Francoise koju jedva da sam i vidio zadnjih nekoliko dana. Glavni razlozi ležali su u tome što

smo radili u različitim jedinicama i u divljim okolnostima, premda sam i nisam bio odveć poduzetan u potrazi za njom. S obzirom na onaj krivo shvaćeni poljubac, pomalo sam zazirao da Etienneu dam ikakav razlog za sumnju.Francoise sam zatekao kod Karlove rupe, kojih četiri stotine metara dalje od Keatvja i Gregorija. Rupu je iskopao sam Karl kad je iz kampa preselio na žal. Nije to bila neka rupa - do bedara visoka kad u njoj ustane, a do prsa kad sjedne. Mnogo impresivniji je bio zaklon što su ga sredili Etienne i Keaty. Kako se Karl cijeli dan odbijao i mrdnuti iz rupe, zabrinuli su se da bi mogao dobiti sunčanicu. Našli su tri dugačke palmine grane i svezali ih jednu uz drugu kao indijanski šator. Otvor između listova svakako ne bi šitio od kiše, ali mu je barem čuvao hlad.Očekivao sam da će Francoise biti loše raspoložena (kao što su izgleda bili svi ostali), pa sam se s veseljem iznenadio kad mi je pritrčala i zagrlila me."Richarde!", rekla je, "Hvala ti! Još ti se do sada nisam zahvalila! Tako sam ti zahvalna!""Zastao sam. "... Zbog čega?""Pa što si mi pomogao kad mi je bilo slabo. Zbilja si bio tako nježan. Htjela sam ti to i prije reći, ali nisam imala prilike. Uvijek puno posla. Sada moramo loviti još više ribe, pa onda čuvam Karla, a ti se, opet, često vraćaš jako kasno.""Francoise, ne razmišljaj o tome. To nije bilo ništa. Uostalom, ti si to isto napravila za mene.""Da, kad si bio u groznici." Nasmiješila se, a onda me pogledala ravno u oči i smiješak joj se odjednom pretvorio u smijuljak. "Poljubio si me!"Pobjegao sam očima. "Mislio sam da spavaš...""I jesam. Etienne mije rekao sutradan.""O", rekao sam i u pameti otpustio bujicu psovki zbog Etienncovc brbljivosti. "Ovaj... nadam se da ne zamjeraš... To je bilo nekako složeno...""Pa naravno da ne zamjeram! Znaš, kad si ti bio bolestan, i ja sam tebe poljubila.""Nikada nisam bio sasvim siguran jesam li to sanjao ili ne.""Nisi sanjao. I sjećam se stoje bilo sutra ujutro! Tako te brinulo!"Kimnuo sam joj, a krajnje sam se jasno sjećao zbunjenosti i Francoiseinih pitanja nalik exorcetima."A, reci mi", rekla je, "stoje to bilo tako složeno?""Pa... složeno možda nije prava, ovaj... Nije to bilo kao poljubac... taj poljubac nije...", prekinuo sam sam sebe i počeo iz početka. "Ne znam sigurno što ti je Etienne rekao, ali on je taj poljubac krivo shvatio. Ja sam te poljubio jer si bila tako bolesna, a okolo je bilo tako puno bolesti i odjednom sam počeo... nekako je bilo teško stati.""A kako je to Etienne primio?""Joj", pomislio sam. "Bum.""...Pa čuj, mislim daje mislio daje to... znaš...""Seksi poljubac?""Um-hm."Francoise se opet nasmijala. Onda se nagula prema meni i dala mi poljubac u obraz. "Je li ovo seksi poljubac?""Nije", odgovorio sam; puka sitna laž. "Naravno da nije.""Onda znači nema problema. Ništa složeno.""Drago mi je što razumiješ.""Uvijek", rekla je. "Ja uvijek razumijem."Na trenutak smo jedno drugome držali pogled, dovoljno dugo da se uspostavi blaga rezonancija. To me podsjetilo na neke druge trenutke od prije nekoliko mjeseci, na opterećene razgovore na Ko Samuiju, naš ponoćni razgovor o usporedim svjetovima i Mliječnoj stazi. A onda je prošao i taj trenutak jer gaje narušila Francoise, svrnuvši pogled na Karla."Više se ne odbacuje zaklon", rekla je nakon nekoliko časaka.

"...Da. Vidio sam da ga je podignuo. Možda je to dobar znak. Možda mu se stanje popravlja ili tako nešto."Uzdahnula je. "Ne. To ne znači ništa. Zaključili smo da spušta zaklon samo zbog lišća... Od njega ne vidi pećine. A voli ih gledati. Kad smo mu napravili mjesta tako da vidi kroz lišće, pustio je zaklon na miru.""Ah...""Ali možda se i popravlja... jede što mu dajem.""Pa valjda je i to nešto. Iako ne puno."Francoise je kimula glavom. "Da... Jadni Karl... Nije to puno."Sal me posljednji put tog dana sabila u kut. Ostao sam s Francoise još dugo nakon što je sunce zašlo, a Sal me uhvatila baš kad sam se spremao ući u zajedničku zgradu i otići u krevet."Jesi li proslijedio poruku?", pitala me.Lupio sam se po čelu. "Jebiga, Sal, potpuno sam smetnuo s uma. Zbilja mi je žao. Smeo sam se jer su ljudi razgovarali o Karlu, a onda..."Sal je prezrivo odmahnula glavom. "OK, OK. Znam što se dogodilo jer sam večeras popričala s Etienneom. Izgleda da ćemo sutra ujutro nakon pogreba morati mnogo što pokopati i... Molim te, nemoj mi reći da si zaboravio i na pogreb!""Sal!", rekao sam, verojatno prenaglašujući ljutnju. "Naravno da nisam!""Čuj, s tobom se nikad ne zna... U svakom slučaju, nakon razgovora s Etienneom malčice sam promijenila plan. Odlučila sam s kampom biti malo odrješitija nego što sam isprva mislila... očajna vremena očajne mjere, ili tako nešto..." Oklijevala je. "Pogrebi imaju svojstvo da povezuju ljude skupa. Što ti, Richarde, misliš o tome?""Može biti", rekao sam sumnjičavo."Mogu, da... I nemoj mi noćas zaspati a da ne preneseš poruku."Kimnuo sam joj. "Neću.""Dobro. Pa se vidimo sutra.""Naravno. Sutra."Moshe je išao u krevet posljednji, pa je on puhnuo i u posljednju svijeću. Igra '"Ku noć, Ivice" očito nije dolazila u obzir, ali mi je svejedno pala na pamet. Zanimalo bi me što bi se dogodilo. Možda bismo je odradili samo tako da izvikujemo imena prijatelja dok neki jadnik ne bi morao proslijediti na Bugsovu stranu. Vjerojatno preko Yugo-djevojaka, pomislio sam, ili možda preko Sal.Prebacio sam se na razmišljanje o Francoise, a taj niz misli, kad je jednom pokrenut, mogao me zabavljati beskonačno. To beskonačno ispalo je barem sat vremena. Toliko sam dugo ležao budan i tek tada sam shvatio da su i svi drugi u zajedničkoj zgradi budni. To me otkriće zasmetalo. Kako u zajedničkoj zgradi nije bilo svjetla na koje bi se oči mogle priviknuti, u običnoj bi se situaciji čovjek osjećao udobno ušuškan obijesnim zidom mraka. Paradoksalno, tu ugodu potkrepljivali su hrkanje i glasovi drugih koji su usnuli, spavača odalečenih nesvjesnošću.Pomućen izostankom tog dubokog disanja, privul u > .»<• srušen. Srušen, i stoje najgore, zamijenjen mučnom nclajv- >« h budan jer sam bio u mislima na Francoise, ali zašto su svi iliuj-i ottnh Hwd»i Trebalo mi je novih pola sata da izvedem zaključak da je to /bog Ut|i« ilo • uznemireni zbog Stenova pogreba.Pet minuta potom, zagonetka je riješena i ja duboko zaspali.Pepeo prahuUnatoč smradu Stena koji je već bio natruo (kad su mu noge kliznule iz vreće za spavanje, odjednom je provalio vreo udar), sam pogreb imao je dostojanstva. Svi smo stali ukrug oko groba što gaje dan ranije iskopao Jean, dovoljno blizu slapu da mu bude ugodno počivalište, a dovoljno daleko da nas ne odvrati da pijemo vodu ako se pokvari. Onda je Sal rekla nekoliko riječi: govorila o Stenovoj nepokolebivoj privrženosti kampu i da će nam u tom smislu svima

nedostajati. Nehygienix je, kao kuhar, rekao i koju više. Govorio je o Stenu koji je uvijek lovio velike ribe, koje doduše nisu nužno bile i ukusnije od ovih manjih iz lagune, ali je nastavio u smislu da su ljudi imali pune želuce. Istaknuo je također i da se Sten, iako nije odigrao najaktivniju društvenu ulogu u kampu, uvijek bio spreman priključiti kad su se organizirale nedjeljne nogometne utakmice i da je bio poznat po tome da nikada nije pravio faule. Ta potonja opaska mjestimično je u gomili izazvala blag žagor odobravanja.Nitko nije bio vidljivo pogođen dok nismo stali zatrpavati grob. Tu je zaplakalo nekoliko djevojaka. Naročito Ella - kao svi kuhari i ona je s njime imala više dodira nego mi ostali. U svakom slučaju, mogao sam razumjeti te suze jer bilo je pomalo bolno gledati kako zemlja polako prekriva taj mrtvački pokrov od vreće za spavanje. To nam je do svijesti dovelo misao koliko je potpunim postalo Stenovo odsuće iz ovoga svijeta.Na koncu je Bugs postavio drveni nadgrobni znak. Njemu na čast, zbilja je sebi dao truda s rezbarenjem, stavljanjem ukrasa oko Stenova imena. Kad bih cjepidlačio, onda bih rekao da na znaku nije bilo Stenova prezimena, kao ni datuma rođenja. Nevolja je bila u tome da Cristo nije bio u stanju ili nije htio odgovoriti na pitanja o Stenu, i tu nitko nije mogao ništa. A možda je tako bilo i primjerenije. Prezimena su se nekako osjećala kao veza sa Svijetom, možda zato što su bila veza s porodicom i domom, pa se nikada nisu koristila niti se za njih pitalo. Čudna je misao da akodanas - iz nekog neobjašnjivog razloga - pokušam prizvati u sjećanje ImIu koga od ljudi što sam ih jednom poznavao na žalu, nemam nikakva bol|q: podsjetnika da ih dozovem do njihove nacionalnosti i sve bljeđe uspomene na njihova lica.Za vrijeme ceremonije pitao sam se u kojem će nam se trenutku Sal obratiti u vezi s napetostima u kampu. Bio sam očekivao da će to biti dok je govorila kraj groba, i mislim da je tako pretpostavljala i ona, ali ju je vjerojatno onaj smrad natjerao da se predomisli. Zbilja je bio je mučan. Iako smo svi pažljivo slušali i nju i Nehygienixa, mislim da je nastupio pristojan osjećaj olakšanja kad je zemlja na Stenovoj vreći za spavanje zapečatila otvor za glavu.Sal je konačno odigrala svoj potez kada smo već mislili da je sve gotovo. Jed se već okrenuo da se zaputi nazad u kamp - žurio je jer nije htio predugo ostaviti Christoa bez paske - ali Sal gaje zaustavila."Stani, Jed", doviknula mu je preko naših glava, popevši se na prste. "Želim da nitko od vas još ne odlazi. Imam vam reći nešto važno i želim da to svi čujete."Jed se namrgodio, ali je ostao gdje je bio. I među ostalima sam primijetio da se ponetko zbunjeno namrštio. Isto sam tako opazio i izraze očekivanja među Bugsovom momčadi i, na moj užas, nešto se u tim izrazima doimalo zabrinjavajuće blisko samozadovoljstvu. Još me više zabrinjavalo što se Bugs progurao, pa je sada stajao kraj Sal. To u normalnim okolnostima ne bi iznenađivalo, ali kad je Sal bila dozvala Jeda, istupila je nekoliko koraka naprijed. Bugs je pratio te korake da bude s njom, a pri tome je odgurnuo Cassie ustranu. Sam sam sebe proklinjao što sam zaboravio proslijediti poruku od Sal. "Upozorenje je upozorenje", pomrmljao sam za sebe, a Keaty me pogledao."OK!", pljesnula je Sal rukama. "Počela bih tako što ću vas sve zamoliti da sjednete tako da me svi možete vidjeti... i da se uvjerim da još ima nekih stvari, ne računjući tu pogrebe, koje možemo činiti zajednički."Uz mnoštvo uzajamno izmijenjenih pogleda svi smo se rasporedili po travi, dok je Bugs, kako se moglo i očekivati, ostao stajati duže od svih.Sal nas je odmjeravala dok smo sjedali, a onda kimnula glavom. "Za slučaj da netko još nije shvatio ili nije čuo", počela je, "reći ću nešto o atmosferi u kampu. Govorit ću o tome jer nemam drugog izbora. Govorit ću o tome jer izgleda nitko drugi to ne želi, osim s bolno nedoličnim predbacivanjima."

Tu se, na moje zaprepaštenje, zagledala ravno u Bugsa. Ali moje zaprepaštenje nije bilo ništa prema njegovu, pa mi je od toga, kad sam ga vidio kako se zajapurio, na lice zasjeo širok cerek. Nastavila je govoriti oravnopravnosti, što sam odobravao, ali sam se odjednom počeo pitati je li u ,j njihovoj vezi došlo neke nepoznate zategnutosti. Razdragano sam zamišljao'! kako će njegov položaj u kampu strmoglavo pasti ako ga Sal odbaci. Moj je cerek, pak, nestao kad je svoj idući komentar usmjerila ravno na mene."Dodat ću tu da stvarima nisu pripomogli izvjesni pojedinci koji jedva da su ih pokušali popraviti. Zapravo, mogu reći da su namjerno stvari i pogoršavali. Da, Richarde, prije nego uopće počneš sanjati da to porekneš, ja govorim o tebi. Ne želim ponavljati ništa od onoga što se reklo neku noć u zajedničkoj zgradi, ali ću reći da ću, ako se nešto takvo ikada ponovi, koplje baciti ja. Jasno?"Nije čekala odgovor."Nije Richard jedini. Jebemti, ako se mene pita, svi su ovdje, uz tek poneku iznimku, krivi što se u takvu metežu ponašaju kao idioti. Između te dvije strane raskola nisam vidjela nikoga to bi učinio napor da ohladi stvari, pa ne vidim Richardovo ponašanje iole gorim od ponašanja onih koji samo sjede okolo u mračnjačkim grupama."U tom su času prestala zgledavanja i svi smo ili prilično napeto | gledali u lišće iznad sebe ili prstom uvrtali rubove hlača. Sve, samo da ne | gledamo Sal."Dakle, ja stvari vidim ovako. Zadnji tjedan imali smo dvije užasne nesreće. Prvo smo imali trovanje hranom, a potom ovu neizrecivu tragediju zbog koja smo se danas ovdje okupili. Razumljivo je da je raspoloženje u kampu iz tih razloga bilo loše. Kad ne bismo svi bili u šoku od kojeg se sudaraju karakteri, ne bismo bili ljudi... Ali!", Šalje udarila šakom po dlanu. "Neka to prestane tu\ Neka to svrši s pogrebom našeg prijatelja, tako da nešto pozitivno proiziđe iz te njegove, inače besmislene smrti.Evo, iako na našem žalu nadnevci ne znače ništa, ja ipak vodim kalendar. Možda vas zanima da znate daje danas jedanesti rujna."Menije doista bilo zanimljivo znati daje datum jedanaesti rujna jer je to značilo blizu dva mjeseca otkako sam otišao iz Engleske. A iznenadio sam se što je to zanimalo i druge, i to u takvoj mjeri. Oko mene se pronio žagor usklika, a netko je zafućkao."Za obavijest onima koji su nam zadnji došli, to znači da je za tri dana naš Tet-festival. Ime Tet-festivalu dao je jedan naš drugi preminuli prijatelj, Daffy, a to je naš zajednički rođendan. Na taj dan proveli smo našu prvu noć na žalu i otada ga slavimo."Kako je to izgovorila, Sal iz očiju ugasne sva vatra tako da je sada izgledala prilično tužno. "Pošteno govoreći, nisam se jako veselila ovogodišnjem Tetu. Bez Dyffya će to, ne sustežem se reći, izgledati vrlo čudno. Ali nakon zla kroz koje smo prošli, naročito nakon gubitka Stena, sada mislim da je festival baš ono što nam treba. Podsjetit će nas na to štosmo i zašto smo ovdje. Kako on označava naš rođeml.m, u/tmCH ć« i mit početak."Sal je zastala na trenutak, očito izgubljena u mislima. Omi« joj lice otvrdnulo i začas se prebacilo u službeni obrazac. "Dakako, lo /nuli put na Ko Pha-Ngan po potrepštine za proslavu. U običnim bih pnliluut pitala ima li dragovoljaca, ali ovaj put neću. Bugs i Keaty, kako sic s dvojica bili katalizatori raskola, hoću da na put krenete zajedno."Istog sam časa bacio pogled da vidim kako će Keaty primi u in posebnu vijest, a on je izgledao potpuno zaprepašten. Bugsa više m■..um mogao vidjeti jer se malčice pokunjio, ali sam bio sasvim siguran daje on /.i Salinu odluku znao od ranije. Sumnjam daje zbog nje bio sretan, ali zato ha i nije bio preneražen kao Keaty."To, ako hoćete, možete gledati kao simbolički čin. Ja ga vidim praktično... A ti Etienne", rekla je kao da se tek sada sjetila, "razmišljala sam o tvom prijedlogu da se Karl odvede na Ko Pha-Ngan, ali zbog razloga o kojima smo govorili jednostavno mislim da to nije izvedivo."

Odjednom sam osjetio kako mi se u rebra zabio nečiji prst. Okrenuo sam se i ugledao Jeda kako se naginje prema meni. "Hej", šapnuo je, "pa nisam znao daje Etienne htio dovesti Karla na Ko Pha-Ngan."Potvrdno sam mu kimnuo. "Je. Jučer je otišao k Sal zbog toga. Zašto?"Jedovo lice strugne ustranu. "Poslije", napravio je ustima.Slegnuo sam ramenima i okrenuo se k Sal, ali dok sam bio okrenut ona je očito dala znak da je njezina služba gotova. Ljudi su se pokrenuli i počeli ustajati."OK", rekla je. "To je, znači, to. Nadam se da ste pažljivo slušali. Danas sve jedinice rade uobičajeno. Sutra Keaty i Bugs idu na Ko Pha-Ngan."Kad smo svi nagrnuli s čistine oko slapa, nastojao sam uhvatiti Jeda, ali on je odmah odjurio nazad ka Christou. Stoga sam prošetao s Keatvjcm i Gregoriom.Razgovor nam je, dok smo se onako probijali kroz prašumu, bio smiješno nadrealan. Naprosto je tuklo u oči koliko smo svi ginuli za time da izmijenjamo mišljenja o Salinu govoru, ali smo se u strahu da netko ne dočuje naše stavove, morali ograničiti na sitne primjedbe. Ispred mene je bio Jean koji je s Ellom raspravljao o tome jesu li rajčice spremne za lonac, a iza mene je bila Cassie koja je govorila da joj treba naoštriti mačetu.Ali bez obzira na tu fasadu od srdačnosti, očito je bilo da je Sal svojim govorom postigla željeni učinak. Raspoloženje je bilo čudnovato razdragano, a hod nam je bio ubrzan. Već je izgledalo kao da je pogreb bio otpremljen u prošlost. Da nije bilo Jeda koji je jurio da obiđe ( hrisloa.gotovo da bih već zaboravio da su Šveđani bili glavni razlog skupa kraj slapa.Ni kad smo stigli do kampa raspoloženje se nije promijenilo. Napola sam očekivao da ćemo se svi opet dati u stranačke tabore i otpočeti analizu jutrošnjih događaja. Ali u nekoliko minuta jedinice su se izdvojile i otišle svojim putem i čistina je ostala prazna. Doduše, s izuzetkom mene i Sal."Jesam li bila pravedna?""Pravedna..." Počešao sam se po glavi i odbacio cigaretu što sam je pušio, pa je ugasio palcem. "Jesi, bila si pravedna. Mislim da je sve ispalo prilično dobro. Čak sam se iznenadio kad sam vidio da si me tako blago naprašila... s obzirom na to da ti je Bugs dečko, i sve to.""Pristranost nije moj način, Richarde. Nadala sam se da si to već uvidio. U svakom slučaju, mislim da si se ti iskupio time Što si spasio Christoa. To što si napravio, bilo je hrabro... da ne govorim o bespogovornosti."Osmijehnuo sam joj se. "Hvala ti.""Eto!", uzvratila mije osmijeh. "Zar ti ne bi trebao ići? Naši susjedi možda nešto smjeraju, a ja jedva čekam tvoj večerašnji izvještaj.""U redu."Krenuo sam prema stazi koja je vodila na žal, a onda sa se, instinktivno, zaustavio i osvrnuo. Sal me i dalje gledala."Ti me voliš, Sal, je li?", rekao sam.Bila mi je dovoljno blizu da sam mogao primijetiti kako je podignula obrve. "Molim, Richarde?""Ti me voliš. Mislim... iživciraš se zbog mene kad nešto zgriješim, ali ti ljutnja ne traje dugo.""Nisam zlopamtilo prema nikome.""I imala si povjerenja u mene za Vožnju po rižu i za Jedovu jedinicu. Lako si mogla i odbiti njegov zahtjev, naročito zato što sam ja jedan od najnovijih došljaka. I mene si odabrala da prenesem poruku za ovaj skup iako si znala da se na mene ne možeš osloniti.""Zaboga, Richarde. Ti zbilja govoriš jako čudne stvari.""Ali sam u pravu, zar ne?"Šalje uzdahnula. "Valjdajesi. Ali to ne znači...""Znam. Pristranost nije tvoj način." Zastao sam. "Hoćeš li da ti kažem zašto ti mene voliš?"

"...'Ajde.""Zato što te podsjećam na Daffvja, je li tako?""...Da. Ali otkuda tebi..." Sal je stresla glavom. "Da, zbilja me podsjećaš na Daffvja. Jako.""To sam i mislio"; rekao sam. Onda sam produžio svojim putom.iiMoje odbačeno govnoGospodin Duck me čekao na promatračnici, kao i svakog jutra nakon napada morskog psa.Prvi put me šokiralo kad sam ga zatekao tamo gore i smjesta smo se posvađali. Mislio sam da je bilo razumno od njega što se pojavio kad sam pomagao Christou u onim pećinama. Bila to fosforescencija ili ne, pećine su imale kakvoću more - pravog mjesta na kojem i očekuješ da bi se Gospodin Duck mogao pojaviti. Ali vidjeti ga na jasnu sunčanom svjetlu kako sjedi s nepripaljenim jointom što ga drži među zubima kao cigara , bilo je teško prihvatiti.Dok me god držala početna preneraženost, stajao sam i blenuo kako se on ceri i naginje glavu čas na jednu čas na drugu stranu. Onda sam mu rekao: "Pa, Gospodine Duck: u pol bijela danaVRekao sam to ljutito jer sam bio potmulo uvrijeđen besramnom naravi njegove prikaze."U pol bijela dana", ponovio je jednolično, "tako ti je to."Zastao sam. "...Ne sanjam.""Istina.""Onda sam na pragu ludila.""Jesi."Slegnuo je ramenima. "Ja samo sumnjam u napon. Samo što ja nisam profesionalac, pa, znaš, tražim i drago mišljenje."Digao sam rake u zrak, pa ih spustio i onda teško sjeo na zemlju. Onda sam pružio raku i dotaknuo ga po ramenu. Bilo mu je suho i toplo kao moje.Gospodin Duck se namrštio jer sam se stresao. "Imaš problema?"Zamahao sam glavom. "Da. Imam problema. Poludio sam.""Pa? Žališ se?""Da se žalim?" nnt — rianrn Voini nri'v \"A zar to nije to? Žališ se?""Ja..."Presjekao me. "Ako se žališ, stari, odmah ću ti reći -ja to ne želim slušati.""Pa ja sam samo.."'"Ja sam samo, ja sam samo...'", napravio je grimasu. "Samo: što?""Pa u šoku sam, pička mu materina! Što te vidim i... što sam lud!"Lice Gospodina Ducka zgužvalo se od gađenja. "Ma gdje ti je u ludilu šok?""Svugdje!", rekao sam gnjevno. "Ja neću da sam lud!""Nećeš da si lud? Čuj, čuj. Neće te smetati ako na tome malo zastanemo?"Ruke su mi pomalo drhtale dok sam vadio cigretu, a onda je ponovno vratio nazad jer sam se sjetio da na otoku ne smijem pušiti. "Hoće. Smetat će me. Hoću da odeš.""Tvrdoglavac. Odgovori ti meni na ovo. Gdje si ti?""Pusti me na miru!""Gdje si?", ponovio je.Pokrio sam lice rukama. "Na Tajlandu.""Gdje?""Na Taj...""GdjeT

Krišom sam kroz razmak između prstiju pogledao na DMZ. Naglo sam klonuo ramenima kad sam shvatio bit: "U Vijetnamu.""U Vijetnamu!" Kroz cijelo mu se tijelo proširio graktav smijeh. "To si ti rekao. Sam si htio!" A sada imaš te napade! U Zemlji, govno ti ide zajedno s teritorijem!" Zajuškao je i lupio se po bedru. "Bog te jebo, čovječe, pa ti bi me trebao nagraditi! Pa ja sam ti dokaz da si uspio! Rich, ja sam tvoje odbačeno govno! Vijet-mzm, Bog te jebo!"Potkraj tog dana prisutnost Gospodina Ducka već je bila i ugodna. A na kraju drugog, shvatio sam da mi i je i draga. Predstavljao je dobro društvo, na svoj način, i znao me je nasmijati. Osim toga, kako smo sate provodili jedan uz drugog, veći dio razgovora odnosio se na obične stvari, kao što su mjesta na koja smo putovali ili filmovi što smo ih gledali. Teško je biti pod šokom od nekoga s kime razgovaraš o Ratu zvijezda.Nakon pogreba jedva sam čekao da stignem do promatračnice. Imao sam mnogo pitanja za Gospodina Ducka o Tetu i želio sam mu pričati o govoru što ga je Sal na pogrebu održala za čitav kamp, pa sam skoro cijelim putom do prijevoja trčao.Zatekao sam ga s Jedovim dvogledom nataknutim n;i »iOi."Imam ti puno toga reći", grcao sam dok sam sjedao krnj mru«,)« sam u jurnjavi ostao bez daha. "Sahranili smo Stena, a Sal je mir U tlu. govor kampu. Govorila je o Tetu. Još ništa nisi pričao o Tetu. Govnu I-i ic » tebi."Preko lica Gospodina Ducka prešao je čudnovat izraz. "Da )> govorila o meni? Stoje rekla?""Rekla je da će Tet ove godine biti drukčiji jer tebe nema.""...I samo to je rekla?""To je sve što je rekla o tebi. Ali govorila je i o Tetu i o moralu u kampu."Gospodin Duck je kimnuo glavom. "Jako lijepo", promrmljao je bezvoljno."Zar te ne zanima da nešto čuješ o tome? Bilo je jako impresivno kako je govorila. Mislim da je izvela pravi učinak na...""Ne", prekinuo me, "ne želim."".. .Ne želiš slušati o tome?""A-a.""Aaaa... Zašto ne?""Jer, Rich... Jer..."Činilo se kao da je na trenutak otplovio dok je spuštao dvogled, a onda ga opet podignuo da još jednom pogleda, pa ga opet spustio."Jer hoću pričati o Airfaxovim modelima."Onima koji čekaju"O Airfaxovim modelima?""Ili o Matchboxovim modelima. Svejedno.""Neki poseban razlog?""Radoznalost.""Gospodine Duck, pa jučer smo pokopali Stena. Sal je izvela divan govor. Stiže nam neka proslava koja se zove Tet, a ti je nikada nisi spominjao, i...""Spitfires", rekao je strpljivo i klizeći se okrenuo da mi bude nasuprot. "Messerschmitti. I..."Pogledao sam ga. "Da.""Hurricani?""I hurricani.""Bombarderi lancaster? Lvsanderi? Mosquitoi?"".. .Mislim da sam jednom napravio jednog lvsandera.""Hmmm. A nekog mlažnjaka?"Bezvoljno sam se prepustio neugodnom predmetu razgovora. "Ne. Nikada nisam volio praviti mlažnjake.""Ni ja. Što veliš za to? Ništa mlažnjaci... Ni čamci, tenkovi, kamioni..."

"Ni helikopteri. S njima je uvijek bilo gnjavaže. Šteta, jer mi se sviđalo kako su izgledali.""Naravno.""To je bilo zbog onih propelera...""Prokleti propeleri. Uvijek su padali dok se još ljepilo nije osušilo."Nisam mu odgovarao nekoliko časaka. Neko me blago peckanje upozorilo na jednog mrava koji mi se odnekud uzverao na trbuh. Začas sam ga otkrio kako se uhvatio u zamku pruge dlačica koja mi se protezala od pupka. Izvukao sam ga tako što sam liznuo prst pa se mrav zalijepio za pljuvačku. "Jako teško", rekao sam i otpuhnuo mrava.Gospodinu Ducku su se razdragano zasvijetlile oči. "/nući ni U Hil nisi bio majstor u pravljenju modela.""Nisam to rekao.""A, jesi onda bio dobar?""Ovaj...", oklijevao sam. "Bio sam OK.""Nije ti se dogodilo da ih upropastiš? Previše poliesterskog Iji-pila, dijelovi ne pristaju kako treba, pa onda one gnjavatorske rupe gdje krilo ulazi u trup ili gdje se spajaju one dvije polovice za pomoćno postolje. 'Ajde, budi pošten.""Pa sad... Da. To mi se stalno događalo.""I meni isto. Da poludiš. S najboljom namjerom počneš praviti model, tako se jako trudiš da izvedeš savršen rad, a skoro nikada ti ne uspije." Gospodin Duck se zasmijuljio. "I na koncu sam uvijek ostajao s istim problemom.""A to je?""Što ću s tim upropaštenim modelom kad ga završim. Poznavao sam dečka koji je pravio savršene modele i stavljao ih je da mu vise sa stropa na koncima. Ali ja nisam htio tako s modelima koje sam napravio. Kad su na sve strane po sebi imali ljepljive otiske od prstiju. To bi bilo nezgodno.""Znam na što misliš.""Pa znam da znaš."Gospodin Duck se zadovoljno izvalio na travu i stavio ruke pod glavu kao jastuk. Dok se još spuštao kraj njega je proletio leptir. Neki veliki, s dugim trakama na svakom krilu, koje su svršavale velikim svijetlomodrim krugom, kao paunovo perje. Ispružio je prst s nadom da će mu leptir sletjeti, ali ovaj se nije obazirao na njega i samo je odlepršao niz padinu prema DMZ."Onda, Rich", rekao je dokono, "pričaj mi što si ti radio s upropaštenim modelima."Nasmiješio sam se. "Joj. S njima je bilo najviše smijeha.""Da? Tebe, znači, nisu dovodili do ludila?""Pa naravno. U početku sam nogama udarao stolice oko sebe i psovao. A onda sam odlazio van i kupovao benzin za upaljače i bacao ih kroz prozor. I probijao sam rupe u trupu, pa u njih gurao petarde da ih rasprsnu.""Dobra zabava.""Sjajna zabava.""Spališ loše modele.""Tako nešto." Gospodin Duck je zbog vreline sunca zatvorio oči. "Palio sam ja i dobre."Sigurno je već bilo prošlo podne kad sam išao provjeriti što je sa Zephom i Sammvjem. Naš me razgovor malo odvukao od neposredne zadaće, a to mu je možda i bila namjera. Nekoliko sam se sati sunčao i dremuckao, sjećajući se kako su se topili Focke-Wulfovi kako je zbog nepažnje gorjela plastika. Možda bih sve to bio zaboravio da me nije Gospodin Duck podsjetio svojim brižljivim usklađivanjem vremena."Sal neće baš biti sretna", rekao je.Ustao sam u sjedeći položaj. "A?"

"Sal baš neće biti sretna. Zapravo, ozbiljno će popizditi. Onako će se smiješno malo namrštiti... Jesi li ikada primijetio kako se ona positno smiješno mršti?""Nisam. Ali zbog čega baš i neće biti sretna?""Ne mogu vjerovati da nikada nisi primijetio kako se mršti. Ja sam uvijek mislio da jako lijepo izgleda kad popizdi. Oči joj zasjaje... Što misliš, je li Sal tebi lijepa?""Ovaj..""Ja mislim daje."Gledao sam ga nekoliko časaka, a onda prasnuo u smijeh. "Gle, gle! Ti si trznuo na nju, je li?""Trznuo?" Pocrvenio je. "Ne bih to zvao 'trznuo'. Bili smo jako bliski, to je sve.""Hoćeš reći da ti se ti njoj nisi sviđao?""Pa sad sam ti rekao, bili smo bliski."Još sam se jače nasmijao. "Nikad nije bilo ništa, je li?"Gospodin Duck me prostrijelio srditim pogledom. A onda je rekao: "Nije bilo ništa tjelesno. Ali nekim vezama, prisnim vezama, ne treba tjelesni dodir. Duhovna povezanost može biti i više nego dovoljna.""Neuzvraćena ljubav", zagroktao sam i počeo otirati suze iz očiju. Sada shvaćam zašto si se ti stalno kvačio s Bugsom.""Ih, i ti si mi neki stručnjak za neuzvraćenu ljubav.""Molim?""Da li ti ime Francoise zvoni na uzbunu?"Prestao sam se smijati."Ding dong!", odbijao je Gospodin Duck. "Jebiga, što sad veliš za zvona?""Molim vas lijepo! To je potpuno drukčije. Za početak, ja sam zapravo drag Francoise. A dok je Bugs obični dripac, Etienne je sjajan frajer. A to je, moram istaknuti, jedini razlog što se tu ništa ne događa. Nijedno od nas ne želi mu povrijediti osjećaje.""Mmm."Sijevnuo sam na njega. "Kako hoćeš. Što misliš, il.i .c vratimo naStvar.'"Na kakvu stvar?""Rekao si da će Sal ozbiljno popizditi zbog nečega.""O... da." Gospodin Duck mije dobacio dvogled. "Zbog splavi.""...SplaviT Dopuzio sam do ruba promatračnice i naglo dvogled uz lice. Munjevito sam prošarao duž njihova žala. Bio je praznu "Ništa ne vidim", rekao sam mu. "O čemu to govoriš?""Pa gdje gledaš?", uzvratio mije nehajno Gospodin Duck."Pa na žal!""Nađi raskoljenu palmu.""...Jesam.""OK. A sada idi na šest sati. Šest ili sedam."Spustio sam dvogled prema dolje, ostavio se pijeska i prebacio se na modru vodu."Jesi li već?""Što veći Još ništa ne vi..." Zagrcnuo sam se. "...A u pičkumaterinu!""Impresivno, a? Trebalo im je vremena, ali su ga dobro iskoristili." Uzdahnuo je dok sam ja grcao za zrakom. "Reci mi istinu, Rich. Ali nemoj kenjati. Što misliš, da li Sal ikada misli na mene?"Lijepa hvalaZbog otkrića da se Zeph i Sammy približavaju postao sam mnogo uznemireniji, ali manje uzbuđen nego što sam mislio. Ustanovio sam da me to zbunjuje, a i dalje sam nastojao

osmisliti kako ću reagirati kad se vratim u kamp. Na tu sam se pomisao, istog časa smeo još više.Ništa na čistini nije upućivalo na činjenicu da je tog jutra sahranjen Sten. Atmosfera je bila više nalik nedjeljnoj nego li karminama. Nekoliko je ljudi kraj zajedničke zgrade šutalo loptu, Jesse i Cassie su zviždukali dok su vješali nešto oprana rublja da se suši. Nehygienix igrao Gameboy, a Keaty mu se nadvirivao preko ramena. Najveće mi je iznenađenje bila Francoise. Sjedila je s Etienneom i Gregoriom na onom mjestu što ga je još do jučer zauzimala Bugsova stranka. Očekivao sam da će sve do sumraka paziti na Karla, kao što je i radila svakoga dana nakon napada. Ustvari, letimičan pogled uokolo nije mi pokazao da ikoje lice nedostaje, pa sam pretpostavio da su Karla ostavili samog.Na neki način bilo je ohrabrujuće što sam to saznao, a bez obzira na stanje u kojem je bila moja svijest, bio sam dovoljno zdrav da to prepoznam kao nenormalno ponašanje. I ne bih li se uvjerio da je ponašanje mojih sudrugova neprilično kakvim je izgledalo, kad sam prolazio kraj Cassie upitao sam je kako se osjeća. Nju sam djelomice odabrao zbog toga što mi je bila na putu, ali i stoga što je to bilo pitanje što mi ga je sama stalno mrmljala onih dana koji su uslijedili nakon trovanja hrane. "Uhm", rekla je, a da nije prekidala vješanje rublja. "Bila sam i gore.""...Nisi tužna?""Zbog Stena? Pa da, jesam, naravno. Ali vjerujem da nam je pogreb pomogao. Sad pripada prošlosti, mislim. U perspektivi, što ti veliš?""Svakako.""Teško je bilo vidjeti ikakvu perspektivu dok mu je tijelo tu ležalo."Nasmijala se, izgledala mije zbunjeno. "Kako je to strašno reći.""Alije istina.""Je. Mislim da taj pogreb predstavlja olakšanje ki>i> i Pogledaj samo kako je na sve strane popustila napetost... Hl.u u.Jesse joj je dodao par kratkih hlača."A govor što ga je održala Sal također je bio od veliki- j» Trebalo je da nas opet okupi. Puno smo razgovarali o njezinu p Mislim da nam je jako dobar, je li tako?"Jesseovo je lice bilo skiveno iza hrpe mokrih majica što ih je cl i naručju, ali sam vidio kako mu se tjeme kima."Da", nastavila je Cassie svoj rastresen i ushićen monolog. "Odličnu je u takvim stvarima... Karizma i... A ti, Richarde? Kako si ti?""Ma odlično.""Mmm", rekla je odsutno. "Naravno, ti si uvijek odlično, ne?"Nekoliko minuta kasnije ostavio sam Cassie i Jessea, nakon malo sitnih brbljanja koja ne bi bila važna da te brbljarije nisu bile drugi razlog zbog kojeg sam se osjećao tako čudno. Jedini trenutak kada sam se malo približio smetenoj Cassie bio je kad sam pitao za Karla i Christoa. Iz ruke joj je ispala majica što ju je držala u tom času - ne zbog dramatskog odgovora kako bi moglo izgledati, već zbog nespretnog pokreta ruke. Reakcija joj je bila manje nespretna. "'Ajd' u pičku materinu!", prasnula je, što je bilo neobično samo po sebi jer je Cassie rijetko psovala, a lice joj je potamnjelo od nagle uzrujanosti. Onda je podignula majicu, ljutito odmjerila gdje se prašina zalijepila za mokru tkaninu, pa je onda opet tresnula na zemlju. "Marš u pičku materinu!", ponovila je. Nit pljuvačke koja joj se razvlačila između usana prekinula se od siline riječi i gornja joj polovica usne uvis i zalijepi joj se za obraz. Nije mi bilo stalo da joj ponovim pitanje.Kolibska groznicaPutem preko čistine, nakratko sam premišljao o tome kome prvome reći za splav - Jedu ili Sal. Prema pravilima, trebala bi to biti Sal. Ali mi ionako nismo imali nikakvih pravila, pa sam slijedio svoj instinkt i rekao Jedu.

Čim sam unišao u bolnički šator osjetio sam zadah. Bio je slatkast i kiseo; rigotina za kiselost, a nešto manje raspoznatljivo za slatkost."Priviknut ćeš se", rekao je brzo Jed. Nije se čak ni okrenuo, pa i nije mogao vidjeti kako sam ustuknuo. Možda je čuo kako sam prekinuo disanje. "Za nekoliko minuta više nećeš osjećati nikakav miris. Ne idi."Povukao sam ovratnik majice preko nosa i usta. "Nisam ni mislio otići.""Cijeli dan ama baš niko nije došao amo. Možeš li to vjerovati? Ama baš nitko." Sada se okrenuo prema meni, a ja sam se sav smrknuo od brige kad sam mu vidio lice. Kako je gotovo sve vrijeme provodio u šatoru, dobrano se udesio. Iako mu je boja kože i dalje bila mrka - trebalo bi još kojih pet dana na poblijedi - doimala se kao daje naglašeno siva, kao da mu je krv izgubila boju. "Od dva ih slušam tamo vani", promrmljao je. "Vratili su se u dva. Čak i tesari. Igrali su nogomet!""Vidio sam.""Nogomet! I nikome da padne na pamet da obiđe Christoa!""Čuj, mislim da se nakon Salina govora svi pokušavaju vratiti...""I prije njezina govora svi su se klonili... Ali daje barem Sal... daje barem itko... Ne računajući mene..." Oklijevao je, prazno pogledao u Christoa, pa se nasmijao: "Ne znam. Možda postajem paranoičan... Naprosto je to tako izopačeno. Čuješ ih tamo vani, pitaš se zašto ne dolaze obići..."Kimnuo sam mu glavom iako jedva da sam ga slušao i napola. Očito gaje počelo obuzimati to sužanjstvo uz Christoa, pa je bilo jasno da mu se o tome priča, ali ja sam kao predmet razgovora morao nametnuti splav. Sammy i Zeph će prevaliti morski razmak između dva otoka prije negopadne noć - staromodno provjeravanje vremena koje sam rubio i Gospodinom Duckom, dijeleći na pola vrijeme koje je nama trebalo da preplivamo. Oni bi na put preko otoka najranije mogli zapucati sutia iiiutro, a do žala mogu, razumno je očekivati, stići sutra poslije podne.Christo se pomaknuo i obojicu nas smeo. Na sekundu je otvorio oči, jasno uperene u ništa, a iz kuta usana linula mu je tamna žuč. Potoni su mu se prsa naduhla, pa je izgleda opet skliznuo u nesvijest.Jed je obrisao iscurak s Christove plahte. "Pokušavam ga stalno držati na boku, ali se uvijek prevrne nazad... Naprosto nemoguće... Ne /nam što bi trebalo učiniti""Koliko će mu dugo biti tako?""Dva dana, u najboljem slučaju... Možda se poklopi s Tetom.""Pa to je savršeno. To će biti savršen rođendanski poklon cijelom kampu, a možda pomogne Karlu da se prene iz...""Da pomogne Karlu?", Jed me podozrivo pogledao."Pa jasno. Ja mislim daje pola problema u tome što nitko s njime ne može govoriti na njegovu jeziku. Mislim, ako Christo bude s njime razgovarao, onda..."Jed je odmahnuo glavom. "Ne", rekao je tiho. "Ne razumiješ. Christou neće biti bolje.""Pa rekao si, za dva dana...""Za dva dana Christo će biti mrtav."Zastao sam. "Umire?""Da.""Ali... Kako znaš?"Jed me uhvatio za ruku. Zbunjen, pomislio sam da me pokušava utješiti ili tako nešto, što mi je išlo na živce, pa sam povukao ruku nazad. "Kako znaš, Jed?""Stišaj glas. Sal još ne želi da ljudi shvate." Ponovno me uhvatio za ruku, a ovaj put ju je držao čvrsto i povukao je prema Christoovu trbuhu."Što to radiš, koji kurac?", poviknuo sam.

"Ššš. Hoću da vidiš."Jed je svukao plahtu. Sve u području Christoova trbuha bilo je crno gotovo kao gagat, crno kao u Keatvja."Buljio sam u njegovu kožu. "Zašto?""Samo pipni.""Neću", protivio sam se, ali sam u isto vrijeme osjetio kako mi se ruka opustila. Čuo sam kako je vani blizu ulaza odskočila lopta, obično trpukanje koje se dizalo i stišavalo kao prelet helikopterskih propelera. Netko je kliktao, ili se derao, a netko se hihotao. Nagle provale razgovora kroz one su krošnje zvučale kao pjevušenje, tako nestvarno.Jed mi je blago vodio ruku dok se nije zaustavila na Christoovu grudnom košu."Što osjećaš?", pitao me."Teško je", promrmljao sam. "...Kao kamen.""Krvari izutra. Grdno krvari. Do sinoć nisam bio siguran. Ili sam znao... Mislim, znao sam, ali...""A ovo... To je krvarenje?""A-ha."Kimnuo sam s poštovanjem. Nikada prije nisam vidio unutarnje krvarenje. "Tko još zna?""Samo ti i Sal... a vjerojatno i Bugs. Danas sam razgovarao sa Sal. Veli da nitko ne smije saznati. Ne prije nego što stvari vratimo u normalu. Mislim da najviše brine da Etienne ne sazna.""Zato stoje htio Karla odvesti na Hat Rin?""Da. A s pravom brine. Etienne bi uporno tražio da Christoa prenesemo na Ko Pha-Ngan, a to bi bilo uzalud."Znaš to pod sigurno?""Da smo ga odveli dan nakon napada, čak i dva dana kasnije, možda bi bio OK. I ja bi bih iskoristio tu priliku, pa makar to značilo i da izgubimo žal. Mislim daje Sal trebala... Ali sada... koja svrha?""Nema svrhe."Jed je uzdahnuo i pomilovao Christoa po ramenu, a onda mu opet navukao pokrivač. "Baš nikakve svrhe."Posjedili smo šutke minutu-dvije, gledali Christoovo kratko i nepravilno disanje. Bilo je čudnovato da mi je, kad mi je već jednom objašnjeno, sada bilo očito da umire. Zadah što sam ga osjetio na ulasku u šator, bio je zadah nadiruće smrti, a voštani izgled Jedove puti dolazio je od toga što živi u njezinoj blizini.Ta me pomisao prodrmala, pa sam tupo prekinuo šutnju: "Zeph i Sammy su sagradili splav. To je to što su radili u šumi. Dolaze."Jed nije ni trepnuo. "Ako im uspije doći na žal", rekao je, "vidjet će Christoa kako umire. Sve će se ovdje raspasti." I to je bilo sve.TajneProšao sam blizu ulaza u zajedničku zgradu, mimo mjesta na kojem je sjedila Sal i razgovarala s Bugsom i Jeanom, pa produžio dalje sta/oin prema žalu. Zaustavio sam se na prvom zaokretu, naslonio se na pcn> raketolikog stabla i zapalio. Sal se pojavila kad sam došao na dva i pol centimetra do filera."Nešto se događa?", smještaje rekla. "Stoje?"Podignuo sam obrve."Po načinu na koji si hodao, po pogledu u očima. Kako bili innćc znala? Onda, pljuni to, Richarde. Reci mi, što se dogodilo."Zaustio sam da reknem, ali me preduhitrila."Dolaze, je li tako?""Je."

"Jebiga." Sal je nekoliko časaka buljila u polurazdaljinu. Onda se opet prebacila u izoštren fokus. "Koji je ETA?""Negdje sutra poslije podne, ako ih ne prepadnu čuvari dopa.""Ili slap.""Ili slap. Da.""Nevjerojatno je kako su pogodili pravi čas", promrmljala je Sal. "Potpuno nevjerojatno.""Ispalo je da su gradili splav.""Gradili splav. Pa naravno da jesu. Morali su nešto raditi..." Uhvatila se za čelo. "Jamačno znaš za Christoa."Razmislio sam na trenutak, a onda sam kimnuo. Nisam htio Joda uvaliti u nevolje, ali kad je Sal u takvu raspoloženju, opasno je lagati. "Ne smeta ti što znam?", rekao sam uzrujano."Ne. S tajnama je tako da ih ne možeš čuvati ako ih ne rekneš barem jednoj osobi. Prevelik je to pritisak. Zato sam znala da će nekome reći, a bila sam potpuno sigurna da ćeš to biti ti..." Slegnula je ramenima. "...Kad samvidjela da ti imaš svoje tajne koje čuvaš, shvatila sam da je najbolje da sve tajne čuvamo zajedno na istoj gomili.""...O.""Da. Pametno, je li tako? Osim..."Čekao sam."Osim da osoba kojoj si rekao za naše goste nije Jed. Uostalom, Jed sve zna, zato je teško njemu reći tajnu..."".. .To teško da olakšava pritisak.""Tako", rekla je neodređeno, ali me pomno promatrala. "Onda, jesi li rekao ikome osim Jedu? Možda Keatvju... Ili Francoise. Svakako se nadam da nije u pitanju Francoise, Richarde. Bila bih krajnje razočarana da si rekao Francoise."Otresao sam glavom. "Živoj duši nisam rekao", rekoh joj stameno, pri tome isključujući Gospodina Ducka."Dobro." Sal je skrenula pogled, zadovoljna. "Iskreno ću ti reći da sam se brinula jesi li rekao Francoise. Ona bi rekla Etienneu, razumiješ... A nisi rekao Francoise ni za Christoa, ne?""Za Christoa sam saznao tek prije dvadeset minuta.""Ako Etienne sazna za Christoa...""Znam. Ne brini. Neću reći nikome.""Krasno." Pogled joj je ponovno zapao u neodređenu polurazdaljinu. "OK, Richarde... Sva je prilika, dakle, da izgleda imamo mali problem s tim splavarima... A ti ne misliš da je moguće da dođu dovde do sutra poslije podne?""Nikako.""Potpuno siguran?""Da.""Onda neću donositi odluke do sutra. Treba mi vremena da razmislim. Ujutro ću ti reći što sam odlučila u vezi s njima.""Uredu..."Visio sam u zraku, nesiguran je li me otpustila ili ne. Punu minutu kasnije Šalje i dalje zurila u ništa, a ja sam šmugnuo dalje.Crni oblakPomislio sam da bih i ja mogao iskoristiti koji trenutak za razmišljanje, pa sam se, umjesto da se vratim do čistine, uputio dolje prema žalu. Obuzimale su me složene misli o tome kako su se stvari razvijale tijekom dana i želio sam ih raščistiti u glavi.

Kako sam ja vidio, postojalo je nešto što ni Sal niti Jed nisu primijetili. Došli splavari do žala ili ne, i dalje je bilo pitanje što s Karlom.

Postavit ću to na drugi način. Sal i Jed su se zakvačili na najgori scenarij. Oni su razmišljali u smislu onoga što će se dogoditi ako splavari stignu do nas. Zeph i Sammy će stići vjerojatno za vrijeme Teta. Svi će poludjeti i pomahnitati zbog toga što je tajna o žalu oskrnavljena, a ja ću, osim ako do Zepha i Sammvja ne stignem prvi, također imati zla. Moral koji je živnuo poticajnim Salinim govorom, mogao bi potpuno biti uništen. I ne samo to, novopridošlima će biti vrlo teško objasniti zašto nam je jedan Šveđanin poludio, a drugi umire. To će biti katastrofa.Ja sam, pak, razmišljao u smislu da nam splavari neće doći. Negdje u pozadini svijesti, razlog zbog kojeg sam toliko jedva čekao Zephov i Sammyjev dolazak bio je izazov da ih zaustavim. A, bio sam potpuno uvjeren, s izazovom ću se nekako suočiti. Stvar je bila u tome da sam se morao s njime suočiti. Posljedice njihova napredovanja bile su itekako ozbiljne. Nisam znao kako ću to izvesti, ali skupa sa Sal u tom slučaju, instinkt mije govorio da nećemo promašiti.Zbog toga mi nije preostao najgori scenarij nego srednji.Splavari nikada neće stići do nas. Žal nije ni svjestan da su uopće pokušali. Proslava nam daje svježeg zraka za otpočinjane nove godine, a nn ćemo se uhvatiti u koštac s Christoovom smrću baš kako smo se uhvatili i sa Stenovom. Ali što s Karlom? Karl neće umrijeti. On će se tuda vrzmati vječno, trajan podsjetnik na naše nevolje, grižnja savjesti nama oko vrata.To me silno mučilo.Nagnuo sam se i zabuljio se u Karlovo žuto lice kroz palmino lišće njegova skrovišta. Bio je bolno mršav. Iako je nedavno prihvatio hranu, u1toku tjedna tijelo mu je spalo. Ključne kosti su mu već toliko stršale van da 1 su izgledale kao ručke na kovčegu, kao da ga za njih možeš podići. Kad bih „] pokušao, vjerojatno bi mi bio dovoljno lagan da ga dignem.Kraj jarka u njegovu skloništu - odakle je imao čist pogled na lagunu pa do pećina - ležala je jedna polovica kokosova oraha puna vode i smotuljak bananina lista s rižom. Ostaci riže, kako sam primijetio, dobili su smeđu boju. Po tome sam zaključio daje to smotuljak što mu gaje Francoise ostavila jučer, potpuno osušen cijeli da na suncu. To je upućivalo i na to da mu Francoise nije iznova napunila zalihu. Razmišljao sam o mogućnosti da je to možda bila nova terapijska taktika - ne obraćati na njega pažnju i tako mu potaknuti znakove života - ali sumnjao sam u to. Prije je izgledalo da je, zahvaćena iznenadnim optimizmom nove vrste u kampu, Francoise jednostavno zaboravila. Sjetio sam se razgovora s njom prethodnog dana. Tada je izgledala zabrinuta zbog njega. Baš me zanimalo koliko je brzo Stenov pogreb preokrenuo stvari."Karl"; rekao sam mu.Možda je čuo svoj ime ili me prevario dašak koji je uznemirio palmino lišće i zaljujao sjenke preko njegova čela, ali mislim da sam primijetio kako se pomaknuo. Odabrao sam da to uzmem kao reakciju."Karl, ti si smetnja u pičku materinu."Nije me odviše smetalo što me ne razumije. Nekako je to, Karla radi, vjerojatno i bilo dobro."Ti si crni oblak."Ovaj put Karl se zbilja pomaknuo. U to nema sumnje. Napravio je mali grčevit pokret, kao da se ukočio od tolika sjedenja. Potom je polako pružio ruku izvan skloništa i uzeo ljusku kokosova oraha."Hej", rekao sam mu. "Piće. Dobro". Protrljao sam se po trbuhu. "Mmmm."Uzeo je malen gutljaj - nije bio za više nego da mu ovlaži usta - i vratio ljusku nazad. Pogledao sam je. Na dnu je ostalo vode još za jedan gutljaj."Ostavio si malo. Zar nećeš dopiti?" Ponovno sam se protrljao po trbuhu. "Mmm-mm. Jako ukusno. Nećeš još malo?"Nije se micao. Gledao sam ga kraće vrijeme, a onda otresao glavom.

"Ne, Karl. Nećeš. To sam i mislio. Ti ćeš danima tako. Toliko ćeš smršaviti i oslabiti da nećeš biti u stanju piti sve ako budeš htio. Onda ćemo te morati hraniti nasilu ili tako nešto i ta će stvar s morskim psom nad nama visjeti još tjednima... A možda i više!"Uzdahnuo sam, a onda, nastavivši misli, ritnuo njegovo sklonište."Osvijesti se, Karl Pod hitno. Jer Christo će brzo umrijeti."SššU potvrdu mojih strahova o crnom oblaku, kad sam se vratio na čistinu, vidio sam da se zbog toga stvara nevolja. Francoise, Etienne i Keaty su sjedili ukrug, a Etienne i Keaty su ponavljali raspru od prethodnog dana."Ma u čemu je stvar?", govorio je Keaty dok je istodobno igrao Gameboy. "Uzima vodu. To je dobro, je li tako?""Dobro?", rugao se Etienne. "Po čemu je to dobro za njega što uzima vodu? U njegovu stanju nema ničega dobrog. Karl ne smije biti ovdje. To je meni očito, i ne mogu vjerovati da nije očito nikome drugome.""Jebiga, Etienne, pusti da se malo odmorimo. O tome smo govorili već sto pu... Hopla!" Zastao je i skupio obrve u jakoj koncentraciji. Onda mu se tijelo srozalo i on ispusti Nintendo da mu padne u krilo. "Jedan pet tri boda. Dobro mije išlo dok me nisi zasmetao."Etienne je pljunuo u prašinu. "Jako mije žao. Kako je uopće moguće da te ja smetam u igri s kompjuterom dok naš prijatelj treba našu pomoć?""Nije bio moj prijatelj. Jedva sam s njim i razgovarao.""Da li to znači da te onda nije briga za njegove probleme?""Naravno da me briga. Ali više me briga za žal. A trebalo bi da je i tebe. OK. Ovaj put idem na rekord i više ne želim usrana ometanja."Etienne je ustao na noge. "Što bi tebe zbilja smetalo, Keaty? Molim te, reci mi. Onda te molim da to više nikada ne moram gledati."Pitanje mu je ostalo bez odgovora."Sjedi, Etienne", rekao sam mu u nastojanju da snizim temperaturu. "Sjeti se što je Sal rekla na pogrebu. Moramo prevladati teškoće koje imamo.""Teškoće", hladno je uzvratio kao jeka."Svi drugi se trude.""Zbilja? Iznenađen sam da ti to smatraš trudom.""Što bi to trebalo značiti?""To znači da te ja možda više ne poznajem, Richarde. Prepoznajem ti lice kad ideš prema meni, ali kad se približiš, ništa ti ne prepoznajem u očima."Shvatio sam to kao neku francusku izreku koju je samo preveo. "Daj, Etienne. To je glupo. Sjeti se kako je Sal...""Sal", prekinuo me. "Neka se ona lijepo jebe." Onda je zaprašio prema stazi ka slapu."Zapravo", mrmljao je zamišljeno Keaty, ne dižući pogled s jednobojnog zaslona, "sumnjam da bi to i Sal uspjela."Nekoliko minuta kasnije otišla je i Francoise. Izgledala je uznemireno, pa sam pretpostavio da nije mislila isto što i Etienne.Kad je Keaty završio s pokušajem visokog rezultata u Tetrisu, napokon sam dobio priliku da ga pitam što misli o tome što će ići u Vožnju po rižu s Bugsom. Rekao je da je miran što se toga tiče. Rekao je i to da mu je to isprva bio mali šok, ali je shvatio da je to za dobro cijelog kampa. Osim stoje to bio otmjen čin pomirenja, sam se htio pobrinuti da se za Tet-festival donesu dobre stvari.Htio sam još razgovarati o Tetu, ali Sal je htjela da se Vožnja po rižu obavi u jednom danu, pa su zato njih dvojica morali krenuti jako rano i on je morao što prije na spavanje. Sjedio sam sam kojih dvadeset minuta, brzo dovršavao joint prije spavanja, a onda sam odlučio i ja rano u

krpe. S obzirom na Zepha i Sammvja koji su bili na putu amo, nije Keaty bio jedini koga sutra očekuje težak dan.Na putu prema zajedničkoj zgradi provirio sam glavom u bolnički šator, misleći da će Jedu biti drago što ponovno svraćam. Ali čim sam zavirio, shvatio sam da mije bilo bolje da se nisam petljao.Jed je spavao, ležeći uz Christoa. Christo je, pak, bio polubudan. Čak me i prepoznao."Richarde", prošaptao je, a onda promrmljao nešto na švedskom i zakrkljao.Oklijevao sam na trenutak, nesiguran u to trebam li s njime uopće razgovarati."Richarde.""Da", uzvratio sam mu šapatom. "Kako se osjećaš?""Jako mije loše, Richarde. Jako loše.""Znam. Ali brzo će ti biti bolje.""Zvijezde...""Vidiš ih?""Fos...Fos...""...forescencija", dovršio sam. "Vidiš je?""Jako mi je loše.""Moraš malo odspavati.""Sten...""Vidjet ćeš ga ujutro.""Prsa me...""Zatvori oči.""Bole...""Znam. Zažmiri.""Jako loše...""Ššš."Kraj njega se promeškoljio Jed, a Christo je lagašno okrenuo glavu. "Karl?""Kraj tebe je. Ne miči se da ga ne probudiš."Kimnuo je i napokon sklopio oči."Dobro sanjaj", rekao sam, možda pretiho da bi me čuo.Na odlasku sam kolčićem prikucao klapnu na šatoru da ostane otvorena. Htio sam poštedjeti Jeda da ne udiše previše smrtnog zraka.IoJebem ti AmereBugs i Keaty su krenuli odmah poslije pet i trideset. Meni je Sal dala naputke u petnaest do šest.Volio sam biti budan kad svi drugi spavaju. Gotovo je uvijek bilo tako otkad sam počeo raditi gore na otoku, ali uvijek bi bilo i znakova kretanja: neznatan pokret u nekom od šatora ili bi netko tapkao preko čistine ka Prolazu Khvber. Tog jutra kamp je bio miran, tih i hladnjikast, kao nikad dotada. Zbog toga je sve bilo još uzbudljivije. Dok sam razgovarao sa Sal i Jedom pred bolničkim šatorom, bio sam toliko napet zbog predstojećeg dana da sam neprestance samo preskakivao s noge na nogu. Mogu misliti koliko je to živciralo Sal, ali nisam se mogao zaustaviti. Da nisam svoju energiju kanalizirao negdje, počeo bih vikati i jurcati u malim krugovima.Sal i Jed su se svađali. Oboje su se slagali s time da ja moram otići u DMZ i pratiti Zephovo i Sammvjevo napredovanje preko otoka. Nesuglasica je bila oko točke presretanja. Sal je rekla ne dok ne stignu do vrha slapa, polažući vjeru u one teške prepreke. Jed je govorio ranije, što je prije moguće, iako je izgledalo kao da je neodlučan zašto. Osobno, bio sam na strani Sal, iako sam držao jezik za zubima.

Ne računajući točku presretanja, oboje su se slagali u tome što dalje. Ja sam trebao splavarima reći da nisu dobrodošli i da se smjesta trebaju vratiti. Ako to propadne, imao sam ih odbijati od spuštanja niz slap. Ja sam svaki način odgađanja smatrao podesnim, kako je to Sal rekla. Ako bude potrebno, ja mogu ostati s njima i propustiti Tet. To se ostalima na žalu može objasniti kasnije. Ništa nije važnije od toga da ih pouzdano spriječimo da ne dođu u kamp prije nego Christo umre. Poslije toga smislit ćemo hoćemo li ih pustiti dolje ili ih držati izvan.Prema onome kako je Sal govorila, ja sam bio siguran da ona ima i pričuvni plan koji nam neće reći. Poznavao sam način na koji je raci i 1 > i njezina glava, a ona nije bila tip koji će reći: "Prijeći ćemo taj most k;ul stignemo do njega." Naročito s nečim tako važnim. Stvar koju naročitu nisam razumio bila je zamisao da Zephovu i Sammvjcvu skupinu okrciuinnazad. Ako dođem to točke na kojoj sam ih bio prisiljen presresti, odvratiti '\f, ih, bilo bi jednako problematično kao i pustiti ih da ostanu. Mogao sam I jamčiti da će, kad se vrate na Ko Pha-Ngan ili Ko Samui, pričati o tome što | su našli i tako ćemo izgubiti svoj tajni status.Da je u pitanju bio bilo tko drugi osim Sal, ja bih to i istaknuo, ali s njom nisam mislio da vrijedi truda. Osjećao sam kao sigurno da bi, kad bih ja bio u stanju nešto smisliti, bila i ona. Ne sjećam se da me ikada pitala za mišljenje i o čemu, osim da me navede na nešto tako da to izgleda kao da je moja zamisao. Kad već o tome razmišljam, ne sjećam se daje ikoga pitala za mišljenje. Čak ni Bugsa.Treba li reći, prepirku oko mjesta presretanja dobila je Sal. Jaka li iznenađenja. Iskreno govoreći, ne znam zbog čega je Jed uopće i pokušao.Gospodin Duck me čekao na prijevoju. Bio je obučen u punu ratnu opremu s Ml6 o ramenu i licem premazanim zelenim i crnim maskirnim prugama."Što će ti puška?", pitao sam ga čim sam ga vidio."Da budem siguran da odgovaram plakatu", tupo je odgovorio."To djeluje?""Meni djeluje.""Mislim da je to da..." Prošao sam kraj njega da niz prijevoj pogledam DMZ. "I, kako se osjećaš? Nervozan?""Dobro se osjećam. Spreman sam.""Spreman za izviđanje?""Sad..." Osmijehnuo se. "Naprosto spreman, to je sve."'"Naprosto spreman'", progunđao sam. Uvijek sam bio sumnjičav prema njegovu iskrivljenom cereku. "Daffy, ne bi bilo dobro ako se tu zbiva nešto a da ja za to ne znam.""Mmm.""Mmm, što?""Mmm, krenimo.""Mislim ozbiljno. Nemoj mi započinjati neko od tvojih sranja. Ne danas.""Vrijeme otkucava, Rich. Moramo paziti na RV."Oklijevao sam, a onda kimnuo: "OK... Ako si spreman.""Sve je spremno.""Onda idemo.""Jebem ti Amere."Velika greškaKrenuo sam tako rano jer sam se nadao da će Zeph i Sammy i dalje biti uz svoju splav. Mnogo bi ih teže bilo pronaći kad već zađu u prašumu. Jednako sam tako vjerovao da su pristali na istu površinu žala na koji smo i Etienne, Francoise i ja prvi put stigli na obalu. Mogli bi i pokušati oploviti otok, ne shvaćajući da bi tako mimoišli jedini otvoreni odsječak pijeska. S druge strane, što mi više vremena ostane za igru, to bolje.U najboljem slučaju još su dovoljno pospani, ali u sedam će definitivno snom otkoniti mamurnost od dopa. Što se mene tiče, najveći problem bio mi je Gospodin Duck. Bio je

strašno izvan forme, hroptao je kao rudar u ugljenokopu, svaki čas zastajkivao da se nasloni na stablo i povrati dah. Trudio sam se da sam sebe uvjerim da s obzirom na njegov utvarni status nije izgledno da ga itko može čuti, ali svejedno, kad god bi lanuo kakvu psovku, meni bi preskočilo srce. Osvrtao bih se i gledao ga, a on bi podizao ruku da se ispriča. "Oprosti", promrmljao bi nakon niza kletvi zbog lišća guštare oštrog kao britva. "Nisam tako dobar u prašumskom ratovanju kao što sam zamišljao." Nekoliko minuta potom pokliznuo se i pao preko puške pa sasuo rafal u grmlje. Nije stavio kočnicu, idiot, i još je hodao s prstom na obaraču. Nakon toga smo zaključili da od puške imamo više štete nego koristi - uvidjevši da ne može ubiti ništa stvarno - pa smo je ostavili skrivenu u makiji.Kojih trideset metara prije ruba drveća na žalu natjerao sam ga da ostane i pričeka me pozadi. Iako sam znao da ga nitko drugi ne može ni vidjeti ni čuti, meni je smetao. Htio sam sići sasvim blizu do splavarske skupine, a ne bih podnio da se osramotim.Neočekivano - premda vidno povrijeđen - primio je to vrlo elegantno."Shvaćam, Rich", rekao je čilo. "Ti mene mrziš.""Ma, ne mrzim te", uzdahnuo sam. "Ali ovo je, kako sam n rekao ozbiljno.""Znam, znam. Samo ti idi. U svakom slučaju..." Oči su mu se pretvorile u proreze i hitro strugnule ustranu. "Prema mom iskustvu takve su stvari posao za jednog čovjeka.""Točno."Ostavio sam ga ispod jednog kokosova stabla, a on je ostao čisteći nazubljenim bowie* nožem prljavštinu ispod noktiju.Ranojutarnji se napor isplatio. Splavari su još bili na žalu.Iako sam ih promatrao danima, zaprepastio sam se kad sam njihovu skupinu vidio izbliza. Potvrdilo se da su ljudi što smo ih cijelo vrijeme promatrali zaista bili Zeph i Sammy; i da su sve naše pretpostavke bile točne i da je krivnja za njihovu nazočnost doista padala samo na mene. Bio sam jednako tako i radoznao jer sam taj trenutak očekivao, kako mi je izgledalo, cijelu vječnost, ali na stvarnost njihova prisuća ostao sam hladan. Predviđao sam nešto mnogo dramatičnije negoli promočene spodobe šćućurene oko splavi. Nešto još kobnije, s obzirom na to da su - kao ljudi iz vanjskog svijeta - predstavljali prijetnju po tajnost kampa kao i po mene. Još nisam smislio što ću reći Sal za zemljovid. Nisam imao živaca da poništim njezina naređenja, stoga sam se morao oslanjati jedino na teške prepreke na otoku. Ako to promaši, jedina mi je nada bila da Zephu i Sammvju, dok ih budem zadržavano podalje od slapa, objasim cijelu situaciju.S mog izviđačkog mjesta - dvadesetak metara od mjesta gdje su se iskrcali, ležeći onako nauznak pod zaklonom od paprati - vidio sam ih samo četvoro. Peti je bio prikriven iza splavi. Od dvoje Nijemaca koje sam mogao vidjeti, jedno je bio mladć, a drugo djevojka. S malim prizvukom zadovoljstva primijetio sam da je djevojka zgodna, ali ne lijepa kao Francoise. Nitko na žalu nije bio lijep kao Francoise, a ja nisam želio da je ugrozi neka tuđinka. A ta bi djevojka bila i ljepša da nije bilo nosa koji joj je bio majušan i prćast, pa je izgledala kao preplanula lubanja. Momak je, pak, bio druga stvar. Iako je bio očito iscrpljen i mukotrpno je sa splavi skidao svoju (ružičasto-pastelnu) naprtnjaču, imao je istu građu i stas kao Bugs. Mogli bi biti braća, čak i po dugoj kosi koju je stalno trzajima smicao s očiju. Istog sam časa s lakoćom prema njemu osjetio netrpeljivost.Napokon se pojavio i onaj peti, pa je tako njihova ekipa bila zaokružena. Još jedna djevojka i, što me zasmetalo, za nju nisam bio u stanju naći ništa loše. Bila je oniža i lijepo građena, imala je privlačan tih smijeh koji se kotrljao po pijesku kroz mjesta na kojim sam ja ležao. Imala je vrlo dugu smeđu kosu koju je na jednom dijelu, iz razloga koji nikako nisam mogao dokučiti, omotala oko vrata kao šal. To je bio nadrealan prizor odBowie nož — nož dugačka sječiva koji na vrhu ima oštrice s obje strane; oružje američkih oionira. (oo.nrevAkojeg sam se zasmijao, a onda sam se sjetio da bih se zapuui im»m» uozbiljiti.

Pomalo me zbunilo što splavari nisu napravili istu pogrešku kao |.i » Etienneom i Francoise - nisu hodali s jednog kraja žala na koji su stigli «lo drugog, pa da tek onda shvate daje jedini put na drugu stranu otoka taj da %c ide preko njega. Ali to je nadomješteno jednom drugom, mnogo opasnijom greškom koju su napravili.Doduše, ja sam već znao da će napraviti grešku i prije nego se to i dogodilo. Kao prvo, nisu kako valja sakrili splav - samo su je prevukli preko traga do kojeg dolazi plima - a kao drugo, dok su hodali, glasno su brbljali Na njemačkom, primijetio sam sa zavidnim uvažavanjem. (Jasno, sa zavidnim uvažavanjem prema Zephu i Sammvju više nego prema Nijemcima.)Meni je to jasno pokazivalo jednu stvar: bili su potpuno nesvjesni ikakve potrebe za oprezom. Gospodin Duck, koji mi se ponovno pridružio kad se skupina zaputila kopnom, također je to primijetio."Nisu jako pažljivi", rekao je nakon nepunog sata pješačenja.Kimnuo sam mu i stavio prst na usta da ga opomenem. Nisam htio govoriti jer smo ih slijedili tako izbliza. Ne, pak, dovoljno blizu da bih ih vidio kroz gusto lišće, ali uvijek dovoljno blizu da ih čujem."Ako tako nastave, uhvatit će ih", nastavio je, neustrašivo.Dao sam mu znak glavom."Možda bi trebao nešto učiniti, što misliš?""Ne bih", šapnuo sam mu. "A sada zaveži."Donekle me zbunila zabrinutost Gospodin Ducka, ali ništa više od toga. Kad je ponovno zaustio da nešto rekne, tada sam za opomenu stavio prst njemu na usta, a ne sebi, pa je shvatio smisao.I tako. Splavari su napravili veliku grešku što nisu bili oprezni. Kad su stigli do prvog proplanka, nijedno od njih nije shvatilo da se nalaze na polju.Znam toSammy je zajujuškao, baš kao i onda prije nekoliko mjeseci na Ko Samuiju kad je trčao na kiši. Onda je zaurlao: "Čovječe, ovo je izvanredno, jebote!" Nikada nisam vidio toliko trave, da ga jebeš! Ovo je više nego što smo uopće vidjeli, Bog te jebo!" Onda je počeo trgati pune šake lišća i bacati ga uzrak. Izgledali su kao pljačkaši banke s milijun dolara i sada se razbacuju plijenom. Potpuno izvan kontrole. Potpune budale Bilo je deset sati. Stražari su u ophodnji najmanje dva sata i ako ih već nisu čuli kako krše kroz prašumu, čut će ih sada.Igrom sudbine, bez ikakve namjere, Gospodin Duck i ja smo se sakrili u istom grmu u kojem sam se skrivao i s Etienneom i Francoise. To je cijelom prizoru svakako dalo dodatnu uzbudljivost. Gledati Zepha i Sammvja, bilo mi je kao da gledam sebe - što bi se sve dogodilo u zadnjih nekoliko mjeseci da nije bilo Etienneove hladne glave - i osjetio sam izuzetno živ nalet razumijevanja prema tom jadničku. Sjećam se da sam razmišljao o tome da je možda je Gospodin Duck moj Duh iz Božićne Budućnosti, a u želucu su mi se pravili čvorovi od sjećanja na strah. Ali sve je to bilo i krajnje uzbudljivo. Činilo se da će problem s našim nezvanim gostima brzo biti riješen, a ako to ne bude dovoljno, morat ću iznaći što će se dogoditi ako nekoga od njih uhvate čuvari dopa. Što više, zapravo ću to uskoro i vidjeti.Ne bih da netko pomisli da prema njima nisam imao sažaljenja. Nisam želio da Zeph i Sammy budu na otoku i znao sam da bi najviše odgovaralo da nestanu, ali nije se zbilo tako. Idealan scenarij: stigli su, ja nekoliko dana idem po njihovu tragu dok se oni probijaju preko otoka, onda kod slapa odustaju i vraćaju se kući. Ja bih se zabavljao i ne bi bilo ni prolijevanja suza ni prolijevanja krvi.A Zeph je krvario kao zaklan krmak. Kad su se stražari pojavili, krenuo je prema njima kao da su stari prijatelji. Za moj um, to je bio neobjašnjiv čin, ali baš je to napravio. I dalje nije shvaćao o čemu se radi iako su stražari skinuli puške s ramena i progovorili na tajlandskom. Možda

je mislio da su oni dio edenske zajednice ili je možda bio toliku ;.\\-\ illcn da mu nije ni sijevnulo u kakvo je zlo upao. Kako bilo, čim se pnt>li. i u<lnn gaje od čuvara zgromio kundakom puške u lice. Nije me iznenadilo i uvnn su bili živčani i jednako zbunjeni Zephovim čudnim ponašanjem kao i |.iNakon toga nastupilo je nekoliko sekundi šutljivog motrenja preko vršaka biljki dopa, a Zeph se sitnim koracima počeo povlačiti unazad hvatajući u šaku krv koja mu je lila iz nosa. Činilo se da su obje skupine bile zbunjene jedna drugom. Splavari su morali izvesti određeno mentalno prepodešavanje, prebaciti Eden u Pakao, u razmaku od samo nekoliko časaka. Čuvari dopa bili su zapanjeni što je itko bio toliko glup da ušeta u njihovu plantažu i počne je trgati na komadiće.Za vrijeme tog kratkog međuzbivanja palo mi je na pamet da su stražari više sličili na seoske momke negoli na iskusne plaćenike, a ožiljci da su im bili od oštrih koralja a ne od borbi noževima. Nešto kao pravi VC. Ali siguran sam da bi te opaske za Zepha i Sammvja imale malu vrijednost, a u ovom slučaju mislim da su stražari zbog toga zapravo bili opasniji nego što bi možda inače bili. Možda se neko iskusniji ne bi toliko uspaničio i ne bi Zephu smoždio lice. Zar ne postoji izreka: od čovjeka s puškom opasniji je još samo nervozni čovjek s puškom? Ako ga nema, morao bi biti. Čim je kratko razdoblje uzajamnog buljenja prošlo, stražari su poletjeli. Tumačim to kao paničnu reakciju na situaciju. Naprosto su se sjurili gazeći sve pred sobom i počeli ubijati boga u, sada svojim, a ne mojim, nezvanim gostima.Pretpostavljam da su ih tada i tamo već mogli premlatiti do smrti, ali kad sam već počeo uviđati daje prizor odveć neugodan za gledanje, pojavila se još jedna gomila stražara i pokazalo se da ta horda ima gazdu. Nisam ga nikada prije vidio. Bio je stariji od drugih i nije nosio automatsku pušku -samo pištolj koji mu je i dalje bio u koricama. Tradicionalan znak moći među razbojnicima. Dovoljna je bila samo jedna njegova riječ i udaranje je prestalo.Iza mene se dovukao Gospodin Duck i uhvtio me za ruku. "Rich, mislim da će ih ubiti."Namrštio sam se na njega i bezglasno mu rekao: "Šuti.""Ne, slušaj", bio je uporan. "Neću da ih ubiju."Ovaj put sam ga ušutkao ne jednim prstom nego cijelom šakom. Gazda čuvara je počeo govoriti.Govorio je engleski. Ni u kojem slučaju ne bez grešaka. Ne kao upravitelj nacističkog logora za ratne zarobljenike koji cijeni englesku poeziju i govori svojim zatvorenicima: "Znate, veoma smo slični, vi i ja". Ali dovoljno dobro."Tko vi?", rekao je vrlo glasno i jasno.Varljivo prijevarno pitanje. Što da mu rekneš? Da se pristojno predstaviš, da kažeš "nitko", da moliš za život? Mislim daje to Sammy izveo vrlo dobro, s obzirom na to da mu je upravo izbijen prednji zub."Mi smo putnici iz Ko Pha-Ngana", odgovorio je između dva dahtaja za zrakom, protiv svoje volje slineći dok je govorio. "Tražimo neke druge putnike. Pogriješili smo. Nismo znali daje ovo vaš otok."Gazda je kimnuo glavom, ne neljubazno. "Jako velika greška.""Molim vas, nama je jako... Grcaj. "Žao.""Sami si? Imaši ovdje prijatelji sada?""Sami smo. Tražimo jednog prijatelja. Mislili smo da je tu, a sada znamo da smo pogriješ...""Zašto tražiši prijatelj ovdje?""Prijatelj nam je dao zemljovid."Gazda je nagnuo glavu ustranu. "Kakav zemljovid?""Mogu vam pok...""Možeši nam pokažaj zemljovid. Lažeši.""Molim vas. Jako nam je žao.""Da. Znam da vama jako žao."

"Mi bismo htjeli otići. Kad odemo s vašeg otoka nikome nećemo ništa pričati.""Da. I nikome ne kažaj. Znam ja to."Sammy se pokušao osmijehnuti. Preostali zubi bili su mu svijetlo crveni. "Hoćete li nas pustiti? Molim vas.""Ah", uzvratio mu je gazda na smiješak. "Možeši idi.""Možemo?""Da.""Hvala vam", Sammy se s naporom pridignuo na koljena. "Gospodine, hvala vam. Obećavam da nikome nećemo reći...""Možeši ideš s nama.""...Svama?""Da, ideši s nama.""Ne", počeo se protiviti Sammy. "Molim vas, čekajte, pogriješili smo! Zbilja nam je jako žao! Nikome nećemo govoriti!Onaj Nijemac je počeo ustajati, ruku podignutih u zrak. "Nećemo govoriti!", lupetao je. "Nećemo govoriti!"Gazda je bešćutno zurio u Nijemca, a onda nešto brzo rekao stražarima. Trojica od njih krenula su naprijed i pokušala za ruke podići Zepha. Počeo se boriti. Istupio je drugi stražar i zario Zephu puščanu cijev u trbuh."Richarde", rekao je Gospodin Duck koji mi se izmituil | u > i tiftk« "Slušaj me. Ubit će ih, sto posto."Nisam obraćao pažnju na njega."Richarde, učini nešto."Opet mu nisam odgovorio, a ovaj put me snažno ubo prstom u rcbr«. Na moju sreću, moj su uzvik nadglasali krici splavara."Isus te jebo dragi", prošaptao sam s nevjericom. "Koji ti je kurac?""Učini nešto da im pomogneš!""Na primjer, što?""Na primjer..." Mozgao je o tom pitanju dok su se za to vrijeme Stražari bacili na jednu od Njemica. Okrenula se da im pobjegne, ali su je oborili nakon svega nekoliko teturavih koračaj a. "Ne znam!"""Ni ja. Onda zaveži! Zbog tebe će i mene ubiti!""Ali..."Oduprijevši se želji da se izderem na njega, pograbio sam ga za suvratke vojničke jakne i stavio mu usta na uho. "Pička ti materina, posljednji put ti kažem: umukni!"Gospodin Duck je prekrio lice rukama, a stražari su počeli odvlačiti svoje užasnute zarobljenike.Jeftini štosoviPrašumski su zvukovi postupno zamijenili krikove i urlike. Obični zvuči koje normalno ne bih ni zapažao, ali sada su se doimali neprirodno. I gore od toga, potmulo veselo; cvrkutav ptičji pjev kao otcvrkutan loš vic drombuljao mi je po živcima i razdraživao me. Ustao sam, a da Gospodinu Ducku nisam rekao ni riječi i zaputio se nazad na prijevoj. Nije to bilo lako pješačenje. Glava me boljela od povlačenja adrenlinskog naleta, noge su mi bile nesigurne, a sam sam i premalo mislio na skrivanje. Dvaput sam se okliznuo, a više nego dvaput sam se sjurio kroz makiju, da nisam prethodno zastao da vidim tko bi mogao biti s druge strane.Gledajući unazad, očito je da sam bio potresen onime što sam vidio i hitao sam da odem iz tog područja koje je i dalje bilo zlokobno zbog svih onih krikova. Ali u tim trenucima nisam to vidio tako. Mislio sam jedino na to daje važno stići nazad do kampa i obavijestiti Sal o događajima tog jutra. I bio sam bijesan na Gospodina Ducka. Od trenutka kad smo počeli slijediti splavare njegove su se žice izgleda opako zapetljale. Ne samo što me izravno molio

da presretnem Zepha i Sammvja prije proplanka nego me njegovo blebetanje izlagalo opasnosti. Što se mene tiče, to je bio ozbiljan prekršaj. DMZ je bilo odviše opasno mjesto ako se nisi mogao osloniti na svoje društvo.Mislim da je Gospodin Duck osjetio tu opasnost jer, što je bilo neuobičajeno, više nije pokušavao zapodjenuti razgovor. Dok nismo stigli do prijevoja. A tada me zaustavio čvrstim zahvatom i rekao: "Moramo razgovarati.""Ma jebi se", odgovorio sam mu i odgurnuo ga nazad. "Mogao sam zbog tebe poginuti.""A splavari će možda zbilja poginuti!""Ne znaš to. A ja nisam priželjkivao tu pizdariju s tučnjavom nimalo više nego ti, zato prestani s visine zajebavati s nekim moralom. Znali smo da ih mogu uhvatiti. To je bilo razumljivo čim smo donijeli odluku da s njimane dolazimo ni u kakav dodir osim ako stignu do slapa, i što onda hoćcs »><1 mene?""Odluku? Ja nisam donosio nikakve odluke! Ja sam htio ila mi pomogneš!""Da se stuštim među njih kao Rambo i mašem M-šesnaesticom koje ni nema?""Nešto si mogao učiniti!""Na primjer, što? Ti živiš u svijetu snova! Ništa nisam mogao!""Mogao si ih upozoriti prije nego su došli do proplanka.""Imao sam jasne zapovijedi da ih ne upozoravam!""Mogao si prekršiti zapovijedi!""Nisam ih htio prekršiti, pa se jebi!" : "Zar... nisi?""Ni na trenutak!"Gospodin Duck se namrštio i zaustio da mi odgovori, a onda se zaustavio."Što je?", prasnuo sam.Stresao je glavom, ali ponašanje mu je bilo sve mirnije. Kad je napokon prozborio, znao sam da ne govori ono što je dotad mislio. "To ti je bio jeftin štos, Richarde", rekao je mirno. "To da ja živim u svijetu snova.""Ja sam zbog tebe mogao poginuti, a sad, kao, ja vrijeđam tvoje osjećaje. Sačuvaj me Bože. Ja sam čudovište.""To je svijet u kojem živimo.""To je sigurno utjeha, s obzirom na to da si ti bio taj koji je istaknuo da sam ja..."Presjekao sam se. Dok sam govorio, začuo sam oštar prasak negdje iz pravca DMZ."...Jesi li čuo to?"Gospodin Duck je malo oklijevao, stisnuo oči i odjednom se doimao krajnje zabrinut. "Jesam. Čuo sam nešto?""Jesi siguran?""Potpuno."Obojica smo stajali i čekali.Nakon pet-šest sekundi tišinu je proparalo praštanje paljbe. Bila je potpuno nedvosmislena, a nekako je uspjela provijugati kroz drveće kao brz povjetarac i pronijeti se kroza nj kao užasna buka. Zapraštalo je tako samo jednom, ali dugo. Dovoljno dugo da zatrepćem, pa povinem ramena i da mi dopre do svijesti da pucnjava još traje.Kad je napokon prestalo, prvo sam začuo Gospodina Ducka kako duboko udiše, a potom polako ispušta zrak."Isuse...", mucao sam. "Isuse Kriste... Dogodilo se. Oni su ih zapravo...""Pobili", prazno je dovršio.Na svoje iznenađenje, skoro da sam počeo povraćati. Najednom mi se želudac skvrčio i zategnulo me u grlu. Kroz glavu mi je sunula slika, tijela splavara, njihove majice posute mrljama koje se šire, iskrivljeni udovi. Teško sam gutao i okrenuo se prema DMZ. Valjda sam tražio neki potvrdni znak, možda neki mutnjikast modar dim u daljini. Ali nije bilo ničega.

"Pobili", još sam jednom čuo, a onda vrlo slabašno: "Prokletstvo."Trenutak kasnije okrenuo sam se prema Gospodinu Ducku. Nije ga bilo.Mama-SanSve je otišlo krivo ili je sve pošlo po dobru. Nisam mogao zaključiti što od toga.S jedne strane, baš kao i tamo na proplanku, kad je bilo stani-pani, izgubio sam osjećaj. Nisam bio uzbunjen već miran, bio sam uzbunjen, ali mi je bilo mučno. Ali s druge strane, možda je tako i trebalo biti. Pravo na paniku na proplanku, pravo na mučninu kad sam čuo pucnjeve. Dovoljno sam puta čitao o tome, viđao sam to u filmovima, prvi dan na prvom pokretu, usereš se od straha pri prvom sudaru. Kasnije, kad si iskusniji, iznuren, jednoga se dana neočekivano uhvatiš da smrt još ima sposobnost da te zaplaši. To je nešto nad čime se zamisliš i tako stječeš snagu.Neprekidno sam ispočetka prevrtao to drugo tumačenje dok sam se probijao prema slapu. Pokušavao sam pogledati i svjetliju stranu. Glavno je bilo to da je naš problem s novim došljacima sada gotov i da je moj udio u narušavanju tajne žala neporecivo zaključen. Ali to nije urezalo rovaš u moje osjećaje. I dalje sam ratovao sa želucem koji mi se grčio, naprezao se da se usredotočim na zemljište pred sobom, trudio se da savladam poriv da kriknem. A silno sam želio kriknuti. Ne onako kao Željezni John, krikom koji istjeruje bijesove. Više kao: najvećom brzinom juriš ulicom da uhvatiš autobus, ali udaraš koljenom ravno u betonski stupić na pločniku. Kao da si to napravio namjerno, iz sve snage. Nije to krik koji se rađa iz bola jer u tom trenutku ništa ne boli. To je krik koji dopire iz prekrcanog mozga koji odbija prihvatiti to što se dogodilo i odbija i pokušati da prihvati.Sal me čekala ispod slapa. "Koji se vrag dogodio?", rekla je više ljuta negoli uznemirena i prije nego sam doplivao do obale. "Zašto se čula puščana paljba?"Nisam joj odgovarao dok nisam stigao do pličine i zagacao prema njoj. "Splavari", dahtao sam. Udarac od sraza s vodom uvijek mi je izbijao"Ubili su ih?""Da. Vidio sam kako su ih stražari uhvatili, a poslije sam čuo pucanje.""Nisi vidio?""Ne.""Što je bilo kad su ih uhvatili?""Prebili su ih.""Jako?""Da.""Dovoljno da ih zastraše. Možda im je to bila samo opomena?""Gore.""Nego?""Odveli su ih nekamo. Odvukli.""Odvukli... Nisi išao za njima.""Nisam.""I dalje?""Pucnjava... Kad sam stigao do prijevoja.""Razumijem..." Sal mi je očima bušila rupe u glavi. "Gadno su ih prebili, veliš...""Užasno gadno.""Osjećaš odgovornost za njihovu smrt."Promislio sam o tome prije nego samo joj odgovorio, ne želeći da u toj posljednjoj fazi odam svoju vezu sa Zephom i Sammvjem. "Sami su odlučili doći amo", rekao sam naposljetku, premiještajući težinu s lijeve noge na desnu. I dalje sam do koljena stajao u jezeru i noge su mi pomalo tonule u mulj. "Dizali su veliku galamu u prašumi. Sami su krivi."Šalje kimnula glavom. "I drugi su čuli pucnjavu. Što ćeš im reći?""Ništa."

"Mislim da Etienne možda zna za Christoa. Opet je postao težak...""Neću reći Etienneu", prekinuo sam je. "Neću reći ni Francoise ni Keatvju niti ikome... Osim Jedu... Znaš da ću reći Jedu.""Naravno da znam, Richarde", rekla je jasno. "Ali lijepo je od tebe što pitaš za dopuštenje." Onda se okrenula na peti i zaputila se dalje. Nije čak pričekala ni da iziđem iz jezera ni da čuje kako sam prošaptao: "I nisam tražio dopuštenje, pička ti materina."ReanimatorNisam slijedio Sal do kampa jer još nisam želio nikoga vidjeti. Zapravo, nisam htio mnogo što. Osim možda odspavati. Možda je to bio zov misli o zaboravu; bez ikakve veze s morom. Želio sam pobjeći od mozga koji je me i dalje tjerao na krik. Pored mnogo dobra što mi je san mogao donijeti, problem je bio u tome što zaborav nije bio moguć. Da sam zaspao, sanjao bih, a znao sam da snovi nisu mjesto na kojem se te stvari mogu izbjeći.Završilo je tako da sam počeo razgovarati sam sa sobom. Hodao sam oko jezera i obraćao se vlastitoj svijesti kao da je neko odvojeno razumno biće i molio je da me na neko vrijeme pusti na miru. Bilo je to iskren vapaj za mirom, ali baš to nije išlo. Moja je svijest otklanjala razum kao što Supermen odbija zrna kad onako isturi prsa i ostaje potpuno neozlijeđen. Stoga sam pokušao nekoliko različitih postupka, kao, na primjer, da se nastojim zanimati za neki lijep cvijet ili šaru na kori onog izrezbarenog drveta. Ali sve su mi te tehnike jednako propale. Ako su išta postigle, bilo je to da mi je promašaj ispremiješao frustracije, pa mi je od toga samo bilo još gore.Posljednji pokušaj bio je da skočim nazad u jezero. Podvodni dio uvijek je za mene imao kakvoću utočišta. Hladi te, ništa Jie vidiš, ništa ne čuješ, savršen bijeg. I djelovalo je kad me obujmila ona nepoznata hladnoća, ali na neumitno privremeno. Bez škrga stalno moraš na površinu, a moja svijest, čim bih izronio, nanovo bi se uhvatila onih razglabanja u krug.Nije se imalo kamo pobjeći od stvari. To sam napokon shvatio dok sam beživotno stajao pod vodom. Uzverao sam se iz vode zaputio se ravno u prašumu. Nisam slijedio vrtlarsku stazu. Slijedio sam mrežu tesarskih puteljaka kojom sam mogao do žala jer tako nisam morao preko čistine.Ovo ću ispisivati sažeto. U potpunosti se ograničavam na ono čega se sjećam, bez popunjavanja praznina. To ne znači da sam do sada puniopraznine; naprosto se dogodilo da mi je pamćenje onih narednih dvadesetak minuta raspršeno. Nema sumnje da je to posljedica traumatičnog jutra i ranije opisanog stanja."Splavari su mrtvi", rekao sam. "Christo će umrijeti za četrdesetosam sati. Svi naši problemi riješeni su osim jednog. Vrijeme je da prestaneš biti lud."Karl me gledao voštanim očima. Ili je gledao kroz mene, ili uopće ništa nije ni gledao. Svejedno. Zapravo me i nije bilo briga. Koraknuo sam prema njemu, a on me divlje udario po nogama. Možda osveta što sam mu ritnuo sklonište. Udarac me zabolio, pa sam mu vratio.Sjeo sam mu na prsa, koljenima mu pritisnuo ruke, i htio mu u usta ugurati šaku riže. Njegova me koža podsjećala na onog umrlog narkića na Ko Pha-Nganu, mlohava na dodir, i lako se micala preko mišića. Dodirnuti je, nimalo nije bio ugodan osjećaj. Naročito kad se počeo koprcati.Ispuštao je neke glasove, možda riječi. "Tako, dečko!", vikao sam mu. "Shvati da te ja sada liječim!" Njegovi su mi se prsti zgrčili oko grla. Odgurnuo sam ga. Pomislio sam da bih mogao izgubiti tu borbu oko riže. Mislim da sam možda u ruci držao pijesak.

Pretpostavljam da sam zažmirio. Umjesto Karlova lica s izbuljenim očima imao sam mentalnu sliku crveno-smeđe plahte. Ništavilo, zato zatvorene oči izgledaju kao logično objašnjenje. One će jednako objasniti i slijedeću sliku što je imam u nizu uspomenskih sličica - modra plahta, otvaram oči na djelić sekunde kao da padam nauznak i ugledam nebo bez oblačka. A slijedeća slika, opet se vraća na crveno-smeđu plahtu.

Sjeo sam. Karl je bio dvadesetak metara niz žal i jurio kao mahnit. Začuđen što još ima tako mnogo snage nakon toliko dana doslovnog izgladnjivanja, skočio sam na noge i zaletio se za njim.Razumna sumnjaDolje niz žal, kroz rub gdje počinju stabla, pa uz stazu, na čistinu. Skoro sam ga uhvatio. Već sam se spremao da ga rukom dohvatim za kosu. Onda sam se spotaknuo o uže jednog od šatora i zalamatao, a Karl je pravocrtno odjurio prema Prolazu Khvber.Ustao sam s mukom. Nekoliko mu je ljudi stajalo točno na putu. "Drži ga!", vikao sam. "Jesse, Greg, pička mu matrina! Sruši ga!" Ali bili su previše šokirani da bi reagirali i Karl prozuji kraj njih. "Idioti! Pobjeći će!" Nekoliko sekundi kasnije domogao se prolaza. U zbunjenoj tišini koja je uslijedila osluškivali smo ga kako krši makiju, a onda je nastupila potpuna tišina."Jebiga!", izderao sam se, pa pao na koljena i počeo tući šakom po zemlji.Neka me meka ruka dodirnula po ramenu. Osvrnuo sam se i ugledao Francoise kako se naginje nad mene, a iza nje polukrug radoznalih ljudi. "Richarde?", rekla je uznemireno.Druga ruka, Jesseova, uzela me ispod pazuha i povukla me gore. "KompaJesiOK?""Jesam", počeo sam, a onda sam se zaustavio, nastojeći se sjetiti što se to događa. ".. .Mislim da Karl izlazi iz te svoje kome.""To sam vidio. Stoje bilo?"".. .Napao me", rekao sam nesigurno i svi su zadahtali."Jesi li povrijeđen?", pitala je Francoise i zagledala mi se u lice da vidi imam li kakvih ozljeda.".. .Nekako sam mu se odhrvao. Dobro sam...""Zašto je to napravio?""Ja... zbilja ne znam", očajnički sam odmahnuo glavom. Nipošto se nisam bio spreman nositi s tim pitanjima. "Možda... Možda je mislio da sam riba. On je bio ribar, pa... On je lud..."Od sranja u koje sam se sam uvalio spasila me Sal. Gomila se razmaknula i ona je kročila između."Richarde, Karl te napao?""Upravo. Na žalu."Ta druga potvrda o Karlovu napadu izazvala je drugi uzdah u gomili i odjednom su svi počeli govoriti u isti glas."Trebao sam ga uhvatiti"; poviknuo je bijesno Nehygienix. "Tako mije blizu protrčao.""Vidjela sam mu taj pogled u očima", dodala je Cassie. "Gledao je ravno u mene.""A pjena na ustima", rekao je netko drugi. "Kao bjesnilo. Moramo ga uhvatiti i svezati!"Samo je jedan glas išao protiv struje: Etienneov. "To nije moguće", nadglasao je opću galamu. "Ne vjerujem da bi Karl napao Richarda! Ne vjerujem! Ja sam bio jutros s njime!"Graja je počela jenjati."Jutros sam s njime bio čitv sat! Jedan sat! I jeo je rižu sa mnom! Bilo mu je bolje! Znam da ne bi napao nikoga!"Dovoljno sam se pribrao da se namrštim u nevjerici. "Ti hoćeš reći da ja lažem?"Etienne je oklijevao, a onda se okrenuo od mene i obratio se ostalima: "Čitav sat sam bio s njime! I rekao mi je ime\ Prvi put smo razgovarali u tjedan dana! Znam da mu je bilo bolje!"Brzo sam se počeo povlačiti, ne mareći ni za njegov dokaz, samo sam se htio izvući iz svega. "Jest, Etienne je u pravu. Možda sam ja pogriješio. Možda sam ga prestrašio...""Ne!", oštro me prekinula Sal. "Ja se bojim da je Karl postao opasan. I ja sam ga jutros otišla vidjeti, a on je nasrnuo i na mene."Zaprepašten, ali ne spreman da joj proturječim, pomno sam joj se zagledao u lice i poželio da i ja imam takvu sposobnost da nanjušim laž. Ponašala se kao da govori istinu, ali ja sam znao da je to značilo strašan zajeb.

"Sreća da je Bugs bio tamo i odvukao ga. Bili smo na žalu pred njegov odlazak s Keatvjem za Ko Pha-Ngan. Trebala sam vas ranije upozoriti, ali sam pokušala smisliti najbolji način kako da se s njime ponašamo..." Uzdahnula je uz tobožnje i njoj potpuno nesvojstveno kajanje. "Baš je bilo glupo. Nisam htjela slavlje uoči Teta srozati još jednom lošom viješću. Bila sam neodgovorna, ali stvari već idu nabolje... Nisam htjela narušavati moral."Jesse je tresao glavom: "Sal, Tet je u redu, ali ne možemo sada imati nekoga tako opasnog da nam se tuda potuca."Svi su odobravali, a iz nekog čudnog razloga, ja sam imao osjećaj da odobravaju meni."Nešto se mora učiniti.""Znam, Jesse. Potpuno si u pravu. Richarde, nadam se tlu |>nin> moju ispriku. Nisi smio dopasti u takvu situaciju.""Nema potrebe, Sal", odmah sam odgovorio. Čak i u kontekstu l<i;i - a sada sam već bio siguran daje lagala - osjećao sam krajnju nelagodu što mi se ispričava. "Razumijem to.""Alija ne razumijem!", rekao je Etienne očajnički. "Molim vas! Sve vas molim, morate me poslušati. Karl nije opasan! Njemu treba pomoć! Ju mislim da bismo ga mogli odvesti u Ko Pha..."Ovaj put gaje presjekla Francoise, ničim drugim nego samo time da je otišla. Glas mu je zamirao dok je gledao kako odlazi preko čistine. Onda je krenuo za njom, a i dalje nije bio u stanju progovoriti, širio je ruke, paraliziran usred preklinjanja.NaopakoGotovo u istom času kad su Etienne i Francoise otišli, i mi ostali smo se uzmuvali po čistini. Nije bilo daljnje rasprave o Karlu. Sto se tiče drugih, smatram da su svi bili svjesni da je onaj mir nakon Stenova pogreba bio u opasnosti i potpora mu je bila golema zadaća. Trenutačno, nedogovoreno, inutuitivno suglasje, tako da razgovor o bilo kakvoj dalekoj primisli na spor nije dolazio u obzir. Meni to nije bio problem. To je značilo da od mene nitko nije tražio da obrazlažem o Karlu ili, pak, iznesem priču o pucnjavi. Jedino opterećenje bilo mi je to što sam morao odraditi nekoliko neizbježnih razgovora koji su mi sličili na pravi kompromis.Najčudniji od tih razgovora bio je s Jeanom, pogotovo što mi se on gotovo nikada nije obraćao. Prišao mi je sa stidljivim smiješkom i postavio mi jedno od onih glupih pitanja koja mogu proizići samo iz nelagode. "Radiš, Richarde?", rekao je.U tom sam trenutku pušio ispred kuhinjske kolibe i trudio se da obnovim raznesene živce. "Nemoj, Jean", uspio sam mu nekako odgovoriti, prilično postojano. "Nemoj sada. Pušim.""A.""Hoćeš ti jednu?""A, ne!", rekao je hitro, prilično nemirno. "Neću tvoje cigarete.""Ma samo daj. Keaty će mi donijeti kad se vrati s Hat Rina.""Ne, ne. Mogu uzeti travu.""...OK", uzvrtio sam mu smiješak, a iz dubine duše sam želio da odjebe.Ali nije. Počešao se po glavi i malo se uzvrpoljio. Imao sam utisak, da je imao kakvu kapu, da bi je svakako držao u rukama. "Znaš, Richarde, razmišljao sam.""Mmm?""Možda bi jedan dan htio doći pogledati vrt. Prije si znao dolaziti zbog Keatvja, ali vrt je sada promijenjen. Još je veći otkako je Keaty otišao. Sada ima sedam površina.""Sedam?", tvrdo sam mu rekao. "Sjajno." "Hoćeš li onda doći jedan dan da ga vidiš?" "To je poziv na sudar?""Sudar! Da!" Ispustio je grohotan smijeh, tako izvještačen da sam mi nekoliko časaka pomislio da se ruga. "Sudar! A poslije ćemo u kino!" Kimnuo sam."Sudar", ponovio je. "Onda se vidimo na sudaru, Richarde!" "Vidimo se", odgovorio sam i s olakšanjem se udaljio.

Izbjegavao sam otići posjetiti Jeda sve dok se nije počeo spuštati mrak. Nisam htio da me vide kako ulazim u bolnički šator. Znao sam da bi to bila prešutna potvrda da Christo uopće postoji - što je, prema našem konsenzusu bilo možda najvažnija stvar koju je trebalo prešutkivati.Ako je to uopće bilo moguće, stanje u šatoru bilo je još gore nego ranije. Što se tiče smrada, bilo je isto, ali vrućina koja se unutra skupila doimala mi se mnogo jačom, a na sve strane vidjele su se lokvice već sasušene ili još neosušene crne tekućine. Krv iz Christoova želuca natopila je plahte, skupljala se u platnenoj prostirci na podu, a i Jedu se razmazala po rukama i prsima."Isuse Kriste", rekao sam i osjetio kako me znoj zasvrbio po leđima. "Jebemti, pa što se tu događa?"Jed se okrenuo prema meni. Odozdola ga je osvjetljavala naopačke postavljena baterija. Od nje su mu se raštrkane dlake na bradi krijcsilc kao niti u žaruljama, ali su mu oči bile u potpunoj sjeni. "Nosiš li mi dobre vijesti?", promrmljao je. "Već mi je dosta loših. Hoću slušati samo dobre vijesti."Napravio sam stanku, upiljio se u njegove očne duplje nebih li vidio štogod u njima. U njegovu je ponašanju bilo nešto prijeteće, a demonsko svjetlo baterijske svjetiljke natjeralo me da pomislim imam li ja to priviđenja. I to u tolikoj mjeri da sam osjetio da mi je potrebna neka potvrda da je stvaran, pa sam ostao unutra. Naposljetku sam dohvatio baterijsku svjetiljku i njome mu posvijetlio ravno u lice. Trznuo je rukom da se zaštiti od blijeska, ali ja sam u njemu već vidio dovoljno ljudskog da se ohrabrim.Spustio sam svjetiljku na pod. "Ima vijesti. Zeph i Sammy su mrtvi.""Mrtvi", rekao je bez osjećaja."Ubili su ih čuvari dopa.""Vidio si?""Nisam."Nagnuo je glavu ustranu. "Razočaran?""Ne. Vidio sam kako su ih pretukli, pa...""Ti je bilo dosta.""...mi je pozlilo", završio sam. "Nisam to očekivao, ali tako mi je došlo."Od nekog nevidljivog izraza koji mu je prošao tijelom zatitrale su mu sve one užarene niti na bradi.".. .Zar ti nije drago? Ne drago, mislim, olakšanje..., na neki način.""Nikakvo olakšanje.""...Ne?""Ne.""Ali to ne znači daje naš žal siguran. Tet i moral... i naša tajna..""Nije me više briga za žal, Richarde.""Tebe... Tebe da nije briga za žal?""Hoćeš li čuti moje vijesti?"Premjestio sa težinu da prikrijem nelagodu. ".. .OK.""Današnja novost je da nema nikakve novosti."".. .Nitko te nije došao obići?""Tako je, Richarde. Nitko. Opet." Pročistio je grlo. "Žive duše nisam vidio, osim njegove i možda svoje. Ne mogu prestati misliti o tome zašto je to tako... Što ti misliš, Richarde, zašto? Ja i Christo, čekamo ovdje po cijele dane, a nitko nas ne dolazi obići...""Jed... Pa već smo pričali o tome.""Žuriš?""...Ne.""Pa onda možemo još jednom.""...OK. Kao što si sam rekao, ljudi se pokušavaju vratiti u normalu. Ne žele se podsjećati."

"A bi li bilo isto i daje Sal ovdje?""Možda bi bilo drukčije daje u pitanju Sal Ona je glavna. Ali mislim dane...""A da si ti?" prekinuo me.""Ovdje unutra?""Ovdje unutra. I da umireš. Što da si to ti?""Neki bi ljudi došli, valjda. Francoise i Etienne. Keaty...""A ja?""Da. Ti bi došao." Slabašno sam se nasmijao. "Nadam se."Jed je pustio da moj smijeh ostane lebdjeti u zraku pa je odjeknuo neugodno i tuđe. Zatim je stresao glavom. "Ne to, Richarde, mislio sam na to - a što da sam ja unutra?""...Ti?""Ja.""Čuj... Pa došli bi ljudi da te vide.""Bi li?""Pa naravno.""Bi li?""...Bi.""Ali ja već jesam tu unutra, Richarde." Nagnuo se prema meni, zaklonio bateriju i tako cijeli gornji dio tijela doveo u sjenu. Naglo sam ustuknuo, ne baš siguran koliko mi se blizu primaknuo. Kad je progovorio, nije mogao biti dalje od deset-petnaest centimetra od mene. "Tu sam po cijeli kurčev dan, po cijelu kurčevu noć, a nitko me ne dolazi obići.""Pa ja te obilazim.""Ali nitko drugi.""Ža... žao mije.""Je... I meni je žao.""Ali...""Naravno."Koji trenutak kasnije sjeo je nazad i tako smo se međusobno gledali preko Christoova tijela punog onih mrlja. A onda mu je glava klonula i on odsutno počne s ruku strugati osušene mrlje od krvi."Jed", progovorio sam tiho. "Učini mi jednu uslugu.""Umm.""Iziđi malo iz šatora. Ja ću ostati s Christoom i..."Odmahnuo mije odbojno. "Mislim da nisi shvatio bit.""Zbiljabi trebao...""Ne želim gledati one pizde vani.""Pa ne moraš. Možeš otići na žal.""Zašto?", rekao je, a odjednom mu je glas bio jasan i odlučan. "Da razbistrim glavu? Da i dalje razmišljam nomalno i da ne poludim?""...Ako želiš.""Da budem zdrav kao i svi ostali?""Pa to bi ti pomoglo da stekneš neku perspektivu."To ne bi pomoglo ničemu. Nema to veze gdje se nalazim. A sada sam još u ovom šatoru. Stalno sam u šatoru otkad sam došao tu, baš kao i Christo. Isto kao i Karl i Sten. Šator, pučina, DMZ. Izvan vida, izvan..."Tek na najkraći tren osjetio sam tupost u njegovu glasu. Zadržao sam dah, neodređeno se pobojavši da će svaki trenutak završiti u suzama, ali je ipak povratio kontrolu i nastavio.""Kad su Šveđani došli, Daffy je popizdio... Daffy je nestao... Ja sam zbilja mislio da će se promijeniti... S njegovim odlaskom, mislio sam da će se promijeniti. Ali on je bio tako podmukao...Vratio se... Tako podmukao..."

Jedov se glas stišao do nerazumljiva šapata. Zatim se sagnuo prema naprijed i stavio prste na sljepoočice."Jed", rekao sam nakon stanke. "Kako to misliš da se vratio?""Ubio se", odgovorio je... "Vratio se.""Namrštio sam se i tako uklonio znoj koji mi se bio skupio po obrvama. Izlio mi se niz lice i pecnuo me u kutovima usta. "Vidio si ga?""Vidio...da...""Kada?""Prvo na Ko Pha-Ngnu... A trebao sam ga vidjeti i prije...""Da si Daffyja vidio na Ko Pha-Nganu?""S tvojim prijateljima. S tvojim mrtvim prijateljima.""Sa Zephom i Sammvem?""Dao im je zemljovid."Zamucao sam. "Jed, ja sam im dao zemljovid.""Ne.""Kažem ti, ja sam im dao taj zemljovid. Jasno se sjećam da sam to napravio.""Ne, Richarde." Tresao je glavom. "Daffy im je dao zemljovid.""Misliš... da su imali zemljovid i prije nego sam im gaja dao?""Mislim da im je dao zemljovid kad ga je dao tebi." Jed se opet uspravio u sjedećem položaju. Tim je pokretom nagužvao platenu prostirku i tako zaljuljao preokrenutu svjetiljku. Dok je padala, nakratko sam osjetio vrtoglavicu, a onda se skotrljala i ostala kao običan snop svjetla. "Dao je zemljovid Etienneu", rekao je i pažljivo namjestio svjetiljku. "I Francoise je dao, i Zephu, i Sammvju, i Nijemcima i svima drugima...""Kojim drugima?""Drugima koje još nismo vidjeli. Onima koji će doći idućeg mjeseca ili tjedna i onima koji će doći poslije njih.Uzdahnuo sam. "Znači... Kad god vidiš mene, ti vidiš Daffyja.""Ranije ne baš mnogo... Ali sada, da." Jed je tužno klatio glavom. "Svaki put kad te vidim... Svaki put..."Isto, isto, samo drukčijeKad sam legao u krevet, te večeri bio sam prvi iz zajedničke zgrade, čuo sam galamu kad su se Bugs i Keaty vratili s potrepštinama za Tet. Kad su ljudi vidjeli što je sve doneseno za proslavu, digla se oduševljena graja, a kasnije sam čuo kako mi Keaty doziva ime. Još kasnije pridružila mu se i Francoise. Nisam odgovorio nijednome od njih. Ležao sam na leđima s majicom navučenom preko glave i čekao da zaspim. Začudo, nisam trebao dugo čekati.Ta čistina uvijek je bila čistina. Kako se kamp širio, i ona se gotovo udvostručila, ali je postojala u istom obliku zbog izdanaka onog raketastog drveća. Prije dvjesto godina? Možda i više. Jedini način određivanja starosti drveta koji znam jest da ga posiječeš, ali nije mi bilo teško zamisliti da su ta raketasta stabla proživjela i nekoliko stoljeća."Herkulovski trud", rekao je zamišljeno Gospodin Duck. Stajao je na mjestu na kojem sada stoji zajednička zgrada, do struka u paprati. "Skrenuti tok. Upustili smo se u to tek druge godine kad nas je tu živjelo četrnaest. To se, naravno, ne bi moglo napraviti bez Jeana. Nije stvar samo u tome da znaš kako ćeš. On je radio kao bik... bodrio nas... Volio bih da si bio s nama, Rich. Volio bih da si mogao s nama biti od samog početka. Ja, Sal, Bugs... Raspoloženje, ne možeš zamisliti..."Pažljivo sam se provlačio kroz šiprag, korakom mjerio udaljenost od mjesta gdje sam procijenio da bi morala biti vrata zajedničke zgrade. Bilo je čudnovato naći se na mjestu na kojem sam znao da u tom trenutku također i spavam. "Mogu zamisliti to raspoloženje", rekao sam hodajući postrance, zbunjen od pomisli da upravo stojim sam sebi na glavi. "Lako to mogu zamisliti."

Gospodin Duck je mahao prstom na mene. "Da te nisam bolje poznavao, Rich, shvatio bih to kao uvredu. Nema načina da zamisliš kako smo se mi osjećali. Bez obzira na sve, ti si premlad. A, gore-dolje, ja sam sa Sal i Bugsom putovao svojih jedanaest godina. Jedanaest godina, Rich! Kako/in rf"\ri/"io"...Rakom?" ■"Dakako, s rakom. Ili sa sidom. Kako hoćeš da to nazovem?""Sto?""Život sa smrću. Vremensko ograničenje na sve u čemu uživaš. Sji'diS na žalu i čekaš da se to vremensko ograničenje pojavi, u pičku ni.iuiinu. A to sve djeluje na to kako gledaš pijesak i zalaske sunca i kako kusaš rižu. Onda kreneš, pa onda opet čekaš da se pojavi. Jedanaest godina!" Gospodin Duck se sav stresao. "...Onda ti odstrane rak. Misliš da si našao lijek... To je to što ti ne možeš zamisliti, Richarde."Barem su slap i njegovo jezerce bili uvijek isti. Poneki je grm drukčiji, pretpostavljam, a bez sumnje je i nekoliko nevidljivih grana napuklo u krošnjama, ali te razlike nisu bile dovoljne da jamče neko kasnije raspoznavanje.Možda je bila jedina velika razlika, a i za nju mi je trebalo vremena pa da je primijetim. Ono rezbareno drvo još nije bilo izrezbareno, pa je Gospodin Duck, čim smo stigli do jezerca izvukao džepni nožić i dao se na urezivanje imena.Gledao sam ga neko vrijeme, začuđen usredotočenošću na njegovu inače nemirnom licu. A onda, kad je već počeo urezivati svoj nulti nadnevak, upitao sam ga: "Zastoja?"Osmijehnuo se. "Svidjelo mi se kako si govorio kad sam te gađao jointom. Bio si tako ljut i smiješan... Ali poglavito sam te odabrao jer si putnik. A putnik to može izvesti. Nama je u naravi da širimo vijesti.""Nama?""Nisam ja bolji od tebe. Isti sam.""Možda i gori..."Gospodin Duck je okretom iz zgloba dovršio posljednju nulu i ravno mu u krilo padne jajolik komad kore. "Hej", rekao je veselo. "Zaboravio sam da sam to napravio. Kako zabavno.""Možda i gori", ponovio sam. "Ako sam imao udjela u uništavanju žala, učinio sam to u neznanju. Ti si to napravio s namjerom.""Tko kaže da sam ja uništio žal? Ja ne, stari moj. Ne s mog stajališta." Kratko je odmjerio vlastite prekrižene noge. "Sjedišta.""A tko onda?"Gospodin Duck je slegnuo ramenima. "Nitko. Prestani tragati za nekim velikim zlodjelom, Rich. Moraš shvatiti, ta mjesta, sva ta mjesta, ne možeš ih spasiti. Mislili smo da možeš, ali smo pogriješili. Ja sam to shvatio kad je došao Jed. Riječ je krenula, nekako je krenula, a poslije toga bilo je samo pitanje vremena... Isprva nisam reagirao. Čekao sam, nadao sam se da je on samo pao s neba. Ali onda su došli Šveđani i tada sam znao podizvjesno. Rak se vratio, neizlječiv, zloćudan u pičku materinu..." Ustao j«, otresao zemlju s hlača i otčvrknuo onu koru u obliku nule u jezerce stapa, "Konačan."Udario sam ga iz sve snage, ravno u solarni plexus. A potom, kad se presavio, gurnuo sam ga na tlo i udario ga nogom posred lica.Sve je to primio bez iole truda da uzvrati. Pustio je da ga kažnjavam dok mi šake nisu prokrvarile i skrivili se zglobovi. A kad sam ostao bez daha i srušio se kraj njega na travu, pribrao se i počeo se smijati."Prekini!", dahtao sam. "Začepi ta usrana usta!""Kreten", zakikotao se i ispljunuo jedan slomljen zub. "Koji je vrag ušao u tebe?""Prevario si me!""Kako? Što sam ti ja ikada ponudio? Što sam ti ikada obećao?"

"Ti...""Nikada ti nisam nudio ništa osim Vijetnama, i to samo zato što si to sam tražio. Tako se dogodilo da si poželio žal. Ali da si mogao imati Vijetnam, a zadržati žal, to onda ne bi bio Vijetnam.""To nisam znao! Nikada mi nisi rekao!""Točno." Gospodin Duck se ozario. "U tome i jest ljepota. Nisi znao ni za Vijetnam. Nisi znao što se tamo događalo, nisi znao kada da odustaneš, upetljan u borbu koja je izgubljena i prije nego što je počela. To je zbilja nevjerojatno. Sve je to uračunato.""Ali ja nisam htio takav Vijetnam!", počeo sam. "Nisam htio takav! Htio sam..." A onda sam stao. "Sve?... Čekaj, veliš daje sve uračunato?""Sve. Do samog kraja." Protrljao je ruke "Znaš, Rich, uvijek sam mislio daje eutanazija blagotvorna. Ali nikada nisam ni sanjao da može biti tako zabavna."BEAUCOUP GADNA SRANJAGuljenje krumpiraMalo iza vrata zajedničke zgrade promatrao sam Sal. Svi su stajali u velikom krugu, a ona je bila u sredini, zajapurena, uzšetkana, izdavala je zapovjedi kao da dijeli rođendanske darove. Gregovu i Mosheovu timu, da postignu posebne količine ribe; Bugsu i tesarima, da podignu prostor za blagovanje; Nehygienixu i vrtlarima, da priprave gozbu; Elli, da očerupa sedam cijelih pilića."Meso!", čuo sam kako je rekla jedna od Jugoslavenki. "Nisam jela meso od... od..."Od zadnje proslave Teta, svi su potvrdili. Prije devet ili deset mjeseci nekoliko je njih pojelo majmuna kojeg je ubio Jean. Majmun je imao okus više po janjetini nego po ribi, kako me Jesse poučio. To je bilo nešto što bi Sammvju moglo biti zanimljivo, kao iznimka u njegovoj postavci o egzotičnoj hrani.Gledajući Sal kako je umješna u orgniziranju, pitao sam se kako bi reagirala kad bih joj obasnio da je naše odgađanje s onim splavarima samo krajnje privremeno i da će svi naši napori da sačuvamo žal biti ništavni. Zanimalo me bi li je ta vijest prestravila koliko je prestravila mene.Kad su se svi tog jutra probudili i kad je u zajednička zgrada počela odzvanjati od Zagora, ja sam se pretvarao da spavam. Bilo je to teško kad me Francoise pokušala probuditi, ali ju je Sal odgovorila."Pusti ga", rekla je, bez sumnje shvaćajući da varam. "Richard je jučer imao naporan dan dok je skupio svu onu travu za večeras."Srećom, nije trebalo dugo da se zajednička zgrada isprazni, pa sam sada mogao skinuti prekrivač s glave, upaliti svijeću i cigaretu. Zapravo sam se već bio probudio dva sata prije ostalih i sve vrijeme sam ginuo za nikotinom. Trebao sam se išuljati van kad sam imao priliku. To bi značilo da ne bih ostao zarobljen u zajedničkoj zgradi. Ali znao sam da je oko pet ujutro vani još uvijek mrak, a za tmicu nisam bio pripravan Nisam znao Stobi mogla skrivati. Umjesto toga imao sam dva sata zbrkanih maštarija u kojima sam pokušavao naslutiti što će Gospodin Duck.Jedino u što sam mogao biti siguran bilo je da ako Vijetnam srlja ka samom kraju, onda srljam i ja. Izuzevši to, ni u što drugo nisam mogao biti siguran. Razrađivao sam druge mogućnosti, područja u kojima bi svršetak mogao ispasti dobar i konačan. Za mene kao pješaka jedino se moglo dogoditi da dobijem lošu naredbu od svog zapovjednika. Onog koji mi je onako kušao sreću u DMZ, pobudio moje bolje instinkte. Jednako je to moglo doći i od slučajne zle sreće. Iste one sreće koja je nekom vojniku zaglavila Ml6 u krivom trenutku i koja je mene mogla me navesti da se okliznem kad sam skakao sa slapa. Ali poznavajući Gospodina Ducka kako sam ga ja poznavao, to nisu bile prijetnje od kojih sam najviše strahovao. Sve su bile dovoljno stvarne, nisu imale pečat more. Kad je govorio o samom

kraju, negdje duboko u sebi znao sam da je to moglo značiti samo jedno. Vijetkong. Pad Sajgona.Imao sam sreće što mi Francoise u pokušaju da me probudi nije svukla pokrivač s glave. Da jest, otkrila bi daje bio potpuno mokar i hladan od znoja.U osam je već cijeli kamp dobio zaduženja za pripreme i svi su bili zokupljeni poslom po čistini. Brinuo sam se da me ne vide i ne pozovu da im se pridružim, pa sam se vratio i ostao sjediti u krevetu. Bilo je to gubljenje vremena jer sam znao da će prije ili kasnije netko doći i vidjeti me, ali htio sam zavlačiti koliko se god moglo.Prošlo je već pola devet kad se na vratima zajedničke zgrade pojavila jedna krupna silhueta. "Trebaju te", rekla je Sal koja je kročila kroz sjenu dok je nije obasjalo svjetlo moje svijeće. "Greg pita možeš li danas raditi u njegovoj jedinici. Keaty hoće srediti bilješke o Ko Pha-Nganu." Nasmiješila se. "A Francoise, znam da će te veseliti da čuješ, me molila da te nagovorim da im se pridružiš čim se probudiš.""Što je s Jedom?", brzo sam je pitao."S Jedom?", Sal se namrštila i sjela kraj mog kreveta u položaj lotosa. "Još ga nisam vidjela. Ali sam siguran da bi te i on rado vidio."".. .Otići ću poslije k njemu.""Dobro." Kimnula je. "Zapravo, palo mi je na pamet, pusti to za kasnije. Puno je ljudi u ovom trenutku oko šatora, a ja imam osjećaj da s Christoom stvari postaju krajnje delikatne. Jedu bi možda bilo draže da ga nitko ne uzemiruje, a ja mislim da bismo to trebali poštivati.""Ali bi mu možda bilo draže da...""Ako te to brine, ja ću ga sama obići malo kasnije. Uzgred..." Na njezinu se licu pojavila sićušna naznaka straha. Tako malena daje nikako nebih primijetio da nisam gledao ravno u nju. "Ima nešto drugo što bi ti, nuilnm se, mogao napraviti."Trudio sam se da mi lice ostane kruto kao i njezino."Vidiš, Richarde, znam da bi se moglo činiti da su naše nevolje otišle zajedno sa splavarima. Ali, bojim se da tome baš i nije tako. Mi joS uvijek imamo probleme sa Šveđanima, a kad je dotle došlo, krajnje sam neodlučna da poduzmem ikakav rizik da išta drugo ode nizbrdo. E sad...", zastala je kako bi iza uha zataknula jedan neposlušan uvojak kose. "...Ako Christo umre za vrijeme Teta, to nitko ne smije znati. Ljudi zapravo ne ginu za novostima, zato bih to htjela zadržati do povoljnog trenutka. Ne, naš pravi problem, po meni, je...""Karl..."".. .Karl. Točno. A mislim daje odgovornost za njega na tebi."Nesvjesno sam šakam stisnuo plahtu. "Na meni?""Da, s punim se pravom osjećaš krivim.""Krivim?""Mislim da bi on, da ga ti nisi uznemirio, do danas i do večeras, i cijeli idući tjedan ostao u svojoj rupi. Naravno da bi se u nekom trenutku morali pozabaviti njime, ali ja sam imala namjeru da tu stvar ostavim za poslije Teta... Zahvaljujući tebi, naše je zlato nestalo." Neodređeno je mahnula u pravcu vrata zajedničke zgrade. "Pogledaj samo tamo. Vidiš kako je svima ovdje Tet važan. Vitalno je da se pobrinemo da on protekne glatko. Zbilja to ne mogu dovoljno napominjati..."Uz drhtaj sam shvatio u kom je smjeru krenula. Možda je još bila daleko od izricanja krajnje misli, ali sam iznenada sjetio što bi to moglo biti."Dakle", rekla je, a sada sam jasno čuo kontroliranu napetost u njezinu glasu, "dopusti da ti izreknem cijeli problem. Dok imamo Karla koji jurca okolo kao kokoš bez glave, tko može reći da se neće iznenada pojaviti za vrijeme...""Sal", prekinuo sam je. "Ja to neću napraviti."Nastupila je kratka šutnja.

Iako joj je smirenost ostala postojana, osjetio sam razinu preračunavanja na kojoj je radila njezina svijest. S praznim pogledom šahista listala je kroz niz odgovora, mogućih odgovora na odgovore i dalje. Četiri ili pet poteza unaprijed, inačice su na svakom koraku bivale sve složenije.Napokon je prekrižila ruke. "Ti to ne bi učinio, je li Richarde?""Neću, Sal. Neću to napraviti.""A što to?""Molim te nemoj me pitati...""Ne pitam te da..."Oprezno sam je pogledao i pitao seje li moguće da sam odčitao krivi signal. Ali dok se moj pogled dizao prema njezinu licu, njen je padao, a onda je uz blag pomak ramenima rekla: "Nažalost, Richarde, to te pitam."Otresao sam glavom. "Sal, molim te...""Ja ću sada otići iz zajedničke zgrade. Vratit ću se za pola sata i ti više nećeš biti tu. Još koliko noćas, naše će nevolje biti iza nas. Time će ovaj zadnji mjesec biti zaključen. Više nikada nećemo morati čak ni misliti na njega."Ustala je da pođe, a dok se pridizala duboko je udahnula."Richarde, meni je ovaj žal život, ali i tebi. Nemoj to zaboraviti. Ne možeš sebi priuštiti da me iznevjeriš."Jadno sam kimnuo."Dobro." Uzvratila mi je na isti način, okrenula se i otišla.Vani su svi osim ribolovačke jedinice bili zaposleni na čistini. Većina ih je bila pred kuhinjskom kolibom i pomagala u ljuštenju golemih količina povrća, barem četiri puta većih nego obično. Nehygienix je u kosu pobo nekoliko kokošjih pera. Tesari su bili u sredini čistine i označavali dimenzije prostora za sjedenje. Bugs i Cassie su počeli polagati palmino lišće, ovlaš isprepleteno kao tepih.Svi su bilo potpuno zaokupljeni poslom i smijehom. Lako sam šmugnuo iza strane zajedničke zgrade koja je bila okrenuta prema prašumi a da me nitko nije opazio.Je li sigurno?Pošto sam provjerio oko slapa i na vrhu Prlaza Khvber, sjetio sam se pećina. Da sam bio malo pametnije razmišljao, pećine bih provjerio prve. Uostalom, ionako nije bilo neke razlike. Barka je vjerojatno nestala odmah nakon izlaska sunca.Ovih dana tješim se mišlju da je, ma kako izopačeno zvučalo, moj pomućeni napad naposljetku izliječio Karla. Često ga pri viđam kako pokušava shvatiti što radi u ovom ili onom trenutku. Sve slike vrte se oko misli da živi normalnim životom i slobodne impresije o tome što bi moglo biti normalan život u Švedskoj. Skijanje, jelo, rad u uredu, piće s prijateljima u nekom baru.. Šank od hrastovine s jelenjim glavama i lovačkim trofejima po zidovima, iz nekog razloga. Što je slika bila bliža svakodnevici, to mi je davala veću utjehu.Ali u tom trenutku moja reakcija nije bila jednostrana. Jedan dio mene osjetio je olakšanje što je ubojstvo Karla sada bilo nemoguće. Sumnjam da bih ga ubio i da sam ga našao u pećinama, usprkos Salinim krutim zapovjedima, ali sam sretan što nikada nisam bio u prilici da to provjerim. Veći, pak, dio mene bio je tup od šoka. Prvih nekoliko minuta pošto sam vidio daje skrovište za barku bilo prazno, čak nisam imao volje ni da se ispentram iz vode van. Imao sam snage samo da se zakvačim za stijenu i prepustim se valovima da me stružu po njoj gore-dolje... Nisam mogao ni početi predočavati kako će Sal reagirati na događaje. Da se Karl pojavi na Tetu, bilo je gotovo ništavan ishod događaja u usporedbi s gubitkom barke, a kamoli s posljedicama nakon što on stigne na Ko Pha-Ngan.Napokon me jedan poveći val izbacio na ravnu stijenu na kojoj je obično stajala privezana kanta s benzinom. Kad sam se našao na njoj, odvukao sam se malo dalje unutra i nisam se micao dok, nedugo zatim, nisam primijetio kako netko izranja iz podvodnog prolaza.

Instinktivno sam sagnuo glavu nadolje jer isprva nisam prepoznao tamnu glavu koja se pomaljala iz vode. U trenutku mi se uobličioIparanoičan scenarij. Kako sam previše znao, Sal je za mnom poslala Bugsa, jednako kao što je mene poslala za Karlom. Možda je na to bila mislila kad je rekla da ne mogu sebi priuštiti daje iznevjerim."Richarde", rekala je glava i nadglasala zvuk valova. Bio je to Etienne. Pljuskao je po vodi, gledao oko sebe, očito nije primijetio da nema barke, a niti je primijetio mene. "Richarde, jesi li tu?"Od svih ljudi sa žala kojih sam se mogao bojati, Etienne je bio posljednji od kanidata. Oprezno sam ustao i mahnuo mu.Primijetio sam samo to da sam bio hladan kad je doplivao k meni do ravne stijene i izvukao se van na nju. Čuo sam kako mu zubi cvokoću. Sunce je još bilo prenisko na nebu da bi dosegnulo ulaz u pećinu, a morski je vjetar hladio raspršene kapljice. "Išao sam za tobom", rekao je i trljao se po naježenoj koži na rukama. "Htio sam da razgovaramo."Zastao sam i pitao se kako to da nije primijetio da nema barke. A onda mi je svanulo da po svoj prilici on nikada ranije nije išao kroz podvodne pećine. Vrlo odvažno, prokomentirao sam za sebe. Ili je naprosto bio lud kao i svi ostali."Svjestan sam da je između nas bilo nekih nesporazuma", nastavio je. "Nesporazumi između nas, ne?"Slegnuo sam ramenima."Molim te, Richarde. Bio bih sretan kad bismo mogli o tome razgovarati. Ne smijemo se tako ponašati. Ne sada...""Stoje sada?""Prije...", Etienne je gutao od nelagode. "Prije Teta. Sal hoće da svi nesporazumi budu riješeni prije Teta. Nov početak za novu godinu... Svi ostali u kampu već su zaboravili sve svađe. Keaty i Bugs čak... Pa... sam mislio da bismo i mi trebali popričati o našem problemu da opet budemo prijatelji... Mislim da bismo trebali porazgovarati o onome kad si poljubio Francoise..."To je bilo smiješno. Moj se svijet rušio u komadiće, sve se u mom životu vrtjelo oko pogibelji i živci su mi bili usrani do kraja. Ali kad sam čuo Etiennea kako brine oko onog poljupca Francoise, došlo mi je da prasnem u smijeh."To je problem, ne? Zbog moje reakcije. Zbog moje glupe reakcije. Ozbiljno, moja greška. Jako mije žao što...""Etienne, ma kog vraga ti pričaš?""Pa poljubac...""Poljubac." Pogledao sam u nebo."Ma zajebi poljubac. I zajebi sva ta sranja oko Teta i Sal. Znam ja koliko ti je stalo do Teta.""I stalo mi je!", uzviknuo je, vrlo uznemireno. "Naravno da mi je jako stalo! I jako puno radim samo da bude sigurno...""Kurac od ovce!", prekinuo sam ga.Etienne je ustao kao da se sprema skočiti nazad u vodu. "Morain odmah nazad u svoju ribolovnu jedinicu. Ja sam ti se samo htio ispnCnli tla bismo opet mogli biti prijatelji i..."Uhvatio sam ga za lakat i povukao ga dolje. "Isuse! Što ti je?""Ništa! Richarde, ja sam ti se samo htio ispričati! Molim te, sada moram nazad u...""Etienne, daj prestani s time! Ponašaš se kao da sam ja Gestapo, Bog tejebo!"Zamuknuo je."Stoje?", izderao sam se. "O čemu se radi?"I dalje nije odgovarao, ali je izgledao krajnje zabrinut."Reci nešto!"

Nakon najmanje pola minute Etienne je pročistio grlo. "Richarde, želim s tobom razgovarati, ali... Ne znam...""Ne znaš što?"Duboko je udahnuo. "Ne znam jeli... sigurno""SigurnoV"Ja... razumijem da Sal baš nije oduševljena mnome..."Uhvatio sam se rukama za glavu. "Isuse", uzmucao sam se. "Ti zbilja misliš da sam ja Gestapo.""Ja mislim da ti... obavljaš stvari. Za Sal. Svi znaju...""Svi znaju?""Danas si išao tražiti Karla...""Ma što to svi znaju?""Richarde, gdje je Karl? Jesi li ga ulovio?"Zažmirio sam od mučnine."Je li on sada mrtav?"Svi su znali da ja obavljam stvari za Sal. Svi su o tome pričali. Jedno što nisu pričali preda mnom.Etienne je možda i nastavio govoriti i raspitivati se što sam napravio Karlu, ali nisam siguran jer ga zapravo više nisam slušao. Glava mi je bila puna. Sjećao sam se kako me Cassie gledala kad sam pustio Bugsa da se oklizne i padne u vlastita govna. I kako je je nastupala prešutna tišina munjevita kao azijska oluja, i kako me Jean uzrujano pozivao na sastanak, i na pucnjavu koja se nije ni spominjala. Nezamijećeno Christoovo umiranje u šatoru, Stenov pogreb zaboravljen nakon pola dana, Karl zaboravljen na žalu.Osim što sada, odjednom, nije zaboravljen na žalu uopće. Namjerno su propustili da mi ostave majušan prozor mogućnosti. Prostor da obavim stvari koje obavljam za Sal.Bog zna kakvi su za Etiennea bili ti dani nakon trovanja hranom. Teško mi je bilo staviti sebe na njegovo mjesto i zamišljati kako je on negdje tumačio događaje oko sebe. To znam jer sam pokušao. Najbliže koliko sam uspio dok sam sjedio s njime u praznom zatonu i nikada mu poslije nisam bio toliko blizak.Na kraju krajeva, imam samo jedno uporište na koji sam se mogao osloniti što se tiče njegova iskustva. Onaj prizor koji je uslijedio nakon što je Karl onako uletio na čistinu, a ja njemu za petama. Onaj trenutak kad je Francoise otišla od njega, distancirajući se od izloženosti kojoj se on izvrgnuo, ne osvrćući se na njegove pružene ruke. Ne znam što bih dao da mogu znati što mu je poslije rekla. A to je očito bilo dovoljno da shvati da bi, kad jednom Karl bude uklonjen, slijedeći mogao biti on."Etienne", rekao sam mu, kao da sam čujem svoj glas iz daljine. "Bi li ti htio kući?"Izgledalo mije kao da dugo ne odgovara. "Misliš... u kamp.?""Mislim kući.""...Ne u kamp.""Ne u kamp.""Ne...""Da odeš sa žala. Ti i Francoise u Francusku, ja u Englesku."Okrenuo sam se da mu budem sučelice, ali me tog trenutka pogodio drugi napad mučnine. To je bilo zbog izraza na njegovu licu kojim je tako loše prikrivao nadu. "U redu je", promrmljao sam i pružio ruku s namjerom da ga potapšem po ramenu i tako ga ohrabrim. Ali kako sam napravio taj pokret, ustuknuo je."Ne brini", rekao sam mu. "Sve će biti OK. Noćas odlazimo."NaporiBio sam budala. Sam sam sebe obmanjivao. Čim mi je u glavu ušla pomisao na odlazak, tako se s njom ušuljala još jedna. Da bi to možda mogao biti način da se sve okonča. Ne zbog

nekog napada VC-ovskih čuvara dopa i panične evakuacije s čistine, već jednostavnim razvojačenjem snaga. Uostalom, za američke vojnike Vijetnam je upravo tako i završio. Za većinu vojnika. Statistika je bila na mojoj strani, igrao sam prema pravilima Gospodina Ducka, a iz svega ću izići u jednom komadu.Nisam mogao više pogriješiti nego što jesam, ali tada sam tako razmišljao. Pun užurbanih shema i planova i zajebanog optimizma koji dolazi iz očaja.Nisam se baktao praktičnim stvarima oko povratka. Bilo bi mnogo lakše da Karl nije uzeo barku, ali smo svejedno imali splav. Sada smo svi bili mnogo spremniji nego prije i nisam sumnjao da bismo opet uspjeli. Prijevoz dakle nije bio prepreka, a jedina preostala komplikacija bile su voda i hrana. Ali voda se može riješiti s nekoliko boca, a ribolov nam je svima bio specijalnost. Sve u svemu, sve te praktične svari nisu bile vrijedne više od usputnog razmišljanja. Na pameti su mi bile mnogo ozbiljnije stvari, kao, na primjer, koga bismo poveli sa sobom.Francoise je bila prva u izboru. Stajala je dvije stijene poviše mene, jednu je ruku ovlaš držala na kuku, a drugom je pritiskala usne. Etienne je stajao ispred nje i nešto joj brzo pričao, pretiho da bi se zvuk prenio do mene.Razgovor im je postao izuzetno živ. Dovoljno napet da sam se pobojao da će Gregorio primijetiti da tu postoji neki problem. On je bio u vodi, bliži meni nego njima, ronio je s Keatvjem. Ali upravo kad sam počeo razmišljati kako da Gregoriju odvučem pozornost, njihova se prepirka naglo okončala. Francoise je gledala u mene široko otvorenim očima. Etienne joj jenešto žustro rekao, pa mu se okrenula nazad. Etienne je uputio brz znak glavom u mom pravcu i to je bilo to. Znao sam da se složila da odemo odatle.To je bilo veliko olakšanje. Potpuno sam bio u nemogućnosti da predvidim kako će reagirati i brinuo sam se, a i Etienne. Bio je rekao da će sve to ovisiti o tome stavlja li ona ljubav prema žalu iznad ljubavi prema • | njemu. Odstupnica, sudeći prema stvarima kakve su bile, i to smo obojica znali.Ali ma kakvom ta odstupnica za Francoise bila, s njom je bilo mnogo jednostavnije nego li s druga dva imena s našeg popisa: s Jedom i Keatvjem. Odnosno, s mog popisa jer Etienne nije htio povesti nijednog od njih. Mogao sam shvatiti njegovo stajalište - ako idemo samo s Francoise, onda možemo krenuti gotovo istog časa. Preko stijenja pa do splavi mogli smo stići za šezdeset minuta. Ali za tih mjeseci mog života na žalu napravio sam mnogo toga što mi je bilo sasvim dovoljno da mi stvara more dvadeset godina unaprijed. Sada više nisam htio ništa dodavati svojoj presudi. Jed i Keaty su mi bili najbolji prijatelji na žalu i premda je sve bilo opasno -osobito što se tiče Keatvja - nisam mogao nestati a da mu ne ponudim priliku da i on krene.More koje nisam bio u stanju otkloniti bili su Gregorio, Ella, Nehygienix, Jesse i Cassie. Sve i da pristanu poći - a ne bi - i sve da nam i uspije sačuvati tajnu od Sal - što bi bilo nemoguće - ne bismo stali na splav. Njih je zato valjalo ostaviti za sobom. I to sam prihvatio bez unutarnjih premišljanja. Bilo je nevažno kako bih se osjećao zbog toga.Netom što je Etienne obavio razgovor s njom, Francoise je doplivala do mjesta na kojem sam sjedio i izišla iz vode. Čekao sam da nešto kaže, ali je šutjela. Nije me čak ni gledala."Ima li problema?", šapnuo sam joj dok sam jednim okom motrio preko njezina ramena. Gregorio i Keaty su i dalje ronili u blizini. ".. .Razumiješ zbog čega moramo odavde?""Možda", odgovorila je nakon stanke. "Razumijem da Etienne želi otići jer se boji Sal.""Ima pravo stoje se boji.""Da?""Da.""Ali ne mislim da i ti ideš zbog toga... Ti si nešto drugo.""...Nešto drugo?"

"Ti ne bi išao samo zato što se Etienne boji Sal.""Bih. Evo idem.""Ne", otresla je glavom. "Hoćeš li mi reći zbog čega ti želiš otići?""Naprosto kako ti j e Etienne rekao...""Richarde. Ja tebe pitam. Molim te, reci mi zašto.""Nema se što reći. Mislim da bi Etienne, ako ostanemo, mogao biti u opasnosti.""Ti ne misliš da se stvari mogu popraviti nakon Teta? Svi govore da će život poslije Teta biti bolji. Što misliš, možda bismo trebali ostati'' Možemo pričekati još nekoliko dana i onda, ako i dalje budeš strahovao."Francoise, Tet neće ništa promijeniti. Život će samo bivati još gori.""Gori... Gori nego što je bio?""Da.""Ali ti mi ne govoriš zašto."".. .Ne znam kako bih.""Ali si siguran.""Jesam, siguran sam."Kliznula je nazad u vodu. "Više se onda nikada nećemo moći vratiti", rekla je i tren prije nego je uronila glavu, uzdahnula je: "To je tako tužno...""Možda", odgovorio sam struji mjehurića koji su ostali za njom na površini. "Ako se bude imalo čemu vraćati."Deset minuta kasnije, Gregorio je podigao ribarsko koplje. Na njegovu vrhu praćakala se jedna srebrnka, a tim se svojim naporom samo još više nabijala na štap; posljednja riba kojom je ispunjena norma.Francoise, Etienne i Gregorio su se počeli vraćati prema žalu, skakućući između stijena gdje je to bilo moguće, plivajući gdje je trebalo. Keaty i ja smo ostali."Stani", rekao sam mu kad su drugi odmaknuli. "Htio bih ti nešto pokazati."Namrgodio se. "Moramo odnijeti ulov.""Može čekati. Dvadeset minuta. Dvadesetpet. Važno je.""Pa dobro", rekao je i slegnuo ramenima. "Ako je važno..."Pokaži, ne pričajPretpostavljao sam da će od sve troje njih, Keatvja biti najteže nagovoriti. On je na žalu živio duže nego svi mi, nije imao ni vezu kakvu je Etienne imao s Francoise, a niti Jedovo ogoljeno dokidanje iluzija. Ali pokazalo se da je i s njime bilo lako. Samo sam mu pokazao gdje je bila barka, i on je zapravo sam došao do iste pomisli."Nije mogao nestati", rekao je Keaty i nagnuo se naprijed i probrčkao rukama ispod vode kao da se nada pronaći potonuli pramac. "Naprosto nije. Nije moguće.""Ali jest.""Ne može biti.""Pa vidiš i sam.""Nemoj mi ti govoriti što vidim!"".. .Ne znam što će Sal reći...""Ja znam! Popizdit će! Poludjet će! Ona će..." Ustao je naglim trzajem i uhvatio se za glavu. "Bože, Richarde..."Smrknulo mi se od onoga što sam zamišljao da će ispasti kao nedužna stvarčica. "...Stoje?""Pa ja sam je vezao... Ja sam je... Isuse Kriste!""Ma što? Reci!""Najebo sam!", gotovo da je ječao. "Najebo sam, da ga jebeš.""Zašto si najebo?""Prvo trovanje hranom! A sada izgubio barku! Zajebi Sranje u pičku materinul Na sve to još da izgubim... Zar ne shvaćaš? Sredit će me. Sredit će me kao... kao... Jao, ne!" Skočio je na

noge i brzo se počeo povlačiti. ".. .Zato si me tu doveo, je li? Ona već zna! Već zna, u pičku materinuVI ja sam ustao."Ostani gdje siV"Keaty...""Kunem ti se, ako samo napraviš jedan korak, jebo mi pas ja ću..."i"Keaty!", zaurlao sam jer sam se i sam odjednom na I jut m . pička mu materina! Pa ne napadam te, jebo ga Bog!""Nazadl""OK, OK!", vratio sam se nekoliko koraka unazad. "Hvo, vm- >< se!""Još! Odi skroz do one stijene!"Napravio sam kako je rekao. "Evo! Jesi zadovoljan?"Stajao je skamenjen, onako s podigutom šakom. "Ako se samo makneš...""Ti ćeš me samljeti. Znam.""I hoću! Nisam ti ja Karl! Kažem ti, nećeš se stići ni pomoliti, jebo mi pas!""Znaml Smoždit ćeš me. Ali moraš mi vjerovati, ja te nemam namjeru napasti. Ti si mi jedan od najboljih prijatelja!"Spustio je šaku, ali ne više od dva-tri centimetra."...Zna li Sal za barku?""Ne zna.""KunešseT"Životom. Jedini razlog zašto sam te tu doveo jest da ti saznaš prije nje. Promisli, Keaty. Otkud bi ona znala? Pa sinoć ste došli, otkud bi bila u prilici da sazna?"Razmišljao je nekoliko trenutaka o tome, a onda sasvim spustio šaku. "Da", tupo je procijedio. "Istina... Ne može znati...""Točno.""...Ali... brzo će saznati... Morat će...""Brzo će saznati.""A u pičku materinu!", prasnuo je, a panika mu se ponovno pojačala. "I što ću onda ja? Neću moći imati mira po noći! Više nikamo neću moći ići sam! Morat ću...""Otići?""Morat ću otići! Da! Isuse! Moram odmah odavde! Uzet ću..." Brzo se okrenuo i zabuljio u zaton. "Bože", prošaptao je. "Ali ne mogu. Ja sam ovdje zarobljen... zarobljen...""Nisi", odgovorio sam mu i pridigao ruke do sljepoočica kao da oblikujem munjevit i brljantan plan. "Ima i drugih rješenja."PribijenSada sam ja bio na potezu. Zaposjesti vrh stvari. Dvoje najvažnijih preobraćenika preobraćeno je i sada je još samo trebalo pronaći Jeda, nagovoriti ga i pričekati prigodu da se iskrademo. Toliko sam se dobro osjećao da sam na povratku s Keatvjem na čistinu počeo mrmljati pjesmicu o mišu. Problem je bio u tome što se i Keaty pridružio. Pridružio se s takvom manijačkom razgaljenošću da je pjevao krive tonove, a sve su se glave okrenule prema njemu. "Što to radiš?", prosiktao sam. "Čuje te se kao roj pčela."

"Što mogu", uzvratio mi je psikom uz krut trbuhozborački smiješak. "Popizdit ću. Imam osjećaj da nas svi gledaju.""Moraš se ponašati normalno.""Rich, ne znam hoću li to moći izvesti.""A Gameboy. Idi i igraj Gameboy. A ako te Sal pozove da se pridružiš u pripremama, samo nastoj biti miran."

"Shvaćam te", prošaptao je i otišao prema svom šatoru, držeći kruto ruke postrance.Etienne i Francoise su se sa stvarima nosili mnogo uspješnije, ali oni su kao podršku imali jedno drugo. Sjedili su kraj kuhinjske kolibe i tobože isprazno čavrljali i revno pomagali u vađenju utroba silne količine ribljeg ulova.Sal se u međuvremenu nigdje nije moglo vidjeti. Prije nego se domognem bolničkog šatora htio sam odrediti gdje se ona nalazi -jer sam se sjetio da mi je bila rekla da se klonim Jeda - pa sam tako otišao do sredine čistine u očekivanju da ću je negdje primijetiti kako stoji s Bugsom i tesarima.U mojoj odsutnosti prostor za sabor brzo se proširio. Između stupova od bambusa objesili su istrošene plahte i jednu-dvije otkopčane vreće za spavanje i tako napravili tendu od svojih osam metera promjera. Bugs je držao Cassie na ramenima, a ona se kikotala i slagala palmino lišće poplahtama. Pretpostavljao sam daje trebalo da prekrivka bude dovoljno pi-.i« da priguši sjaj svijeća i roštilja u slučaju da nas preko noći nadleti k.ik.iv avion.Ali Sal nije bilo ni među tesarima. Što je značilo da postoji jaka mogućnost da je u bolničkom šatoru s Jedom."Govno.""Nisi zadivljen?", rekao mi je jedan oštar glas, točno iza mene.Počekao sam koji trenutak ne bih li se pribrao i munjevito razmislio, a onda sam se okrenuo. "Zadivljen, Sal?""Našom konstrukcijom.""O, baš me zadivilo. Jako me zadivilo. Čudesno. Samo što sam razmišljao o nečem drugom.""Mmm?""O cigaretama. Ostavio sam kutiju na žalu.""O.""Nema veze. Jedino što mislim da sam ih ostavio uz rub oseke, a voda nadolazi. Baš sam glup.""Pa nije baš tako ozbiljno.""Ma kakvi." Odmahnuo sam glavom. "Uopće.""Dobro... Drago mi je videti da si jutros veseliji.""Sada mije puno bolje.""Pretpostavljam da to znači da večeras ne trebam brinuti o mogućim neočekivanim problemima."".. .Tako je. Nema nikakvih problema. Možeš... njega zaboravi.""Da ga zaboravim?", rekla je Sal ne propuštajući takt. "Koga?""...Karla."Uputila mi je čunovat pogled. "Koga?""Karla.""TkojetoKarl?""Karl je..."; počeo sam, a onda skopčao. "Nitko.""Mislila sam da govoriš o nekome odavde.""Ne.""Krasno." Sal je sitno kimuckala. "Čuj, moram nazad k poslu. Još toliko toga treba napraviti.""Pa jasno.""Ako ti je stalo do nekih zaduženja, javi mi. Naći ću nešto.""U redu.""Divno."Nekoliko trenutaka kasnije, Sal je već stajala ispod tende i upozoravala Bugsa na pukotine, premda mi se nije činilo da on na to obraća

pozornost. Cassie mu je i dalje sjedila na onim širokim plećima, pa bi se svako malo zatrčao daje natjera da zacvili.Već je prošlo četiri kad sam uhvatio priliku da uđem u bolnički šator i iskoristim je i za nešto drugo. Čista nadahnuta prilagodba, pomislio sam.U četiri su dovršene sve pripreme za proslavu. Natkrovlje je zgotovljeno, paprikaši su se krčkali, pilići su već bili na roštilju, a ostaci oguljena krumpira, perje i riblja crijeva odneseni u Prolaz Khvber i bačeni. Stoga je Sal, osjetivši zastoj, predložila veliku nogometnu utakmicu na žalu. "Poradimo malo na svom teku!" uskliknula je. "Na ozbiljnom teku!"To je bila sjajna novost. Kako Keaty i ja nikada nismo s njima igrali nogomet, imali smo ispriku da ostanemo tu. Uz to smo se mogli ponuditi da ćemo pripaziti na lonce, stoje značilo da i Nehygienix može otići s ostalima. Čistina je bila prazna već za deset minuta."Primijetit će", rekao je uznemireno Keaty dok je gledao kako u paprikaš razasipam čitave šake trave. "Zbilja će im imati čudesan okus.""Ako primijeti, priznat ću da sam ja. Reći ću daje to zbog ugođaja.""On mrzi da se ljudi zajebavaju s hranom.""Da, ali ako nešto ne napravimo proslava će potrajati cijelu noć." Malo sam zastao da uzmem skoro deku i pol trave i ubacio je u najveći lonac. A onda sam ubacio još toliko. "Uostalom, za sat vremena bit će toliko zavaljan da će ga boljeti briga.""Odvalit će se. I svi ostali.""Boli te. Samo pazi da i ti ne pojedeš nešto od ovoga. Drži se piletine i riže. I prenesi to Etienneu i Francoise.".. .Neće biti lako izbjeći paprikaš.""Sredit ću ja to." Oprašio sam ruke i provjerio svoje djelo. Nakon nekoliko kružnih pokreta varjačom, više nije bilo nikakva dokaza o novom sastojku. "Što misliš, a da ubacimo i malo čarobnih gljiva?""Ne.""OK. I što veliš, koliko ima unutra?""Sve skupa? U svim loncima?""Sve skupa.""Puno. Previše. Ti si lud, u pičku materinu.""Lud!", nasmijao sam se. "Za prvu stranicu."Ne znači to ništaAtmosfera u bolničkom šatoru bila je takva da si osjetio nelagodu ako se samo i zakašlješ ili napraviš nagao pokret. Kontemplativno, izdvojeno; osjećao sam se kao da sam u hramu."Umri", izgovorio sam molitvu. "Neka ti ovaj dah bude posljedni."Ali svaki put Christo bi udahnuo još jednom. Usprkos svim poremećajima, usprkos svim bolno dugim grcaj ima, pluća bi mu se odjednom ispunila zrakom, pa ispraznila. I dalje je ostajao živ i započinjalo bi novo iščekivanje.Veći dio vremena promatrao sam Jeda. Čudnovato mi je izgledao jer su mu kosa i brada bile potpuno umašćene, sljubljena od krvi i znoja. Nikada do tada nisam vidio kakav mu glava zapravo ima oblik. Bila mu je uglatija nego što sam pretpostavio. Manja, a na mjestima na kojima mu se između mokrih uvojaka ukazivalo tjeme, iznenađujuće bijela.Nije me odmah pogledao, niti je, kad sam se uvukao u šator, potvrdio da zna da sam tu. Oči su mu počivale na Christoovu mirnom licu i nisu se bile spremne pomaknuti dok ne budu spremne. Jedino što je u cijelom šatoru bilo čisto, bilo je, kako sam opazio Christoovo lice. Pod bradom su mu se vidjele tamne razmazane mrlje dokle ga je Jed brisao, a kroz tu mu se prljavštinu nije mogla nazrijeti koža.Pozornost mi je privuklo još nešto, a to je bilo da jedna torba - koja je do jučer stajala Jedu odmah s desne strane - više nije bila tu. Karlova torba. Znao sam da je njegova jer su ispod gornjeg poklopca iz nje virile kupaće gaćice Nike što ih je katkad nosio. Iako mi je

nedostanak te torbice bio jedini dokaz, a i ostaje mi jedinim dokazom, bio sam siguran da je Kad, prije nego što je otišao, sigurno došao posjetiti Christoa. To mi se svidjelo. Posjetiti prijatelja, uzeti svoju torbu, ukrasti barku. Ozdravio je svakako.Vrijeme je prolazilo mnogo brže nego što sam procijenio. Kad sam pogledao na sat, očekivao sam da će reći pola pet, ali pisalo je pet i deset.Čitav sam sat bio unutra. Četrdeset minuta; to je dug izlazak. Ali gledati Christoa, bilo je nekako privlačno. Svijest mi se prebacila na razmišljanja o onostranom životu jer je u tome kako je Christo umirao bilo nečega po čemu je zagrobni život izgledao naročito nevjerojatnim. Teško mi je bilo objasniti stoje bilo to nešto. Možda njegove oči, koje su bile malčice otvorene iako je očito bio nesvjestan. Dva svjetlucava proreza zbog kojih je izgledao tako disfunkcionalno. Puki stroj koji je, iz bilo kojeg razloga, prestao raditi.Kad sam vidio koliko je sati, shvatio sam da moram ići. Ostali iz kampa uskoro će doći nazad, pa sam zaključio da nemam izbora nego da narušim atmosferu hrama."Jed", rekao sam mu, smireno, poput svećenika. "Imam nešto s tobom razgovarati.""Odlaziš", rekao je odsječno."...Da.""Kada?""Noćas... Noćas kad svi porikavaju poslije Teta. Hoćeš i ti?""Ako Christo umre.""...A ako ne?""Ostajem."Ugrizao sam se za unutarnju stranu usnice. "Jasno ti je da ako ne kreneš noćas, poslije neće biti načina da odeš s otoka.""Mmm.""Bit ćeš prikovan ovdje uza sve što dolazi. A problem neće biti u tome što će doći novi putnici. Karl je uzeo barku. Ako dođe u vezu sa Stenovom i Christoovom obitelji...""Tajlandska policija neće doći.""...A kad Sal sutra sazna da smo otišli, bit će sranja...""Već ga ima..."".. .Neću te moći čekati.""To i ne očekujem.""Hoću da dođeš.""Znam.""A znaš li da za Christoa nema nikakve razlike jesi li ti tu ili nisi? Znaš li ti to? S obzirom na količinu kisika koju uzima, njegov je mozak već iskopčan.""Nije mrtav dok ne prestane disati.""OK..." Duboko sam razmišljao nekoliko trenutaka. "A što ako mu mi zaustavimo disanje? Možemo mu pokriti usta. Za to treba samo pet minuta.""Ne.""Ne moraš to ti. Ja ću umjesto tebe. Ti mu možcS dr/at i i ikc ili Uko nešto. Njemu će to biti lijep odlazak. Bit će mirno i...""Zajebi to, Richarde!", prasnuo je Jed, okrenuo glavu i po prv» pul me pogledao. Ali samo što je to izveo, izraz na licu mu se snukšuo, ()p«l sam se ugrizao za usnu. Nije mi se sviđalo da Jed viče na mene."Gledaj", rekao je. "Umre li Christo noćas, moći ću s vama.""Ali...""Što sad ne ideš? Mislim da se Sal ne bi dopalo da vidi da si tu unutra.""Ne, ali...""Dođi provjeriti prije nego kreneš."

Uzdahnuo sam. Jed se okrenuo Christou. Ostao sam još koji trenutak, a onda natraške izišao iz šatora.Vani sam ugledao Keatvja kako hitro tapka prema Prolazu Khvber ruku punih nečega raskvašenog što se nije dalo prepoznati. Kad se vratio, pitao sam ga što je to radio."Izvadio sam dop iz Ionaca", objasnio mi je, sušeći majicom ulijepljena prsa. Vonjao je po limunskoj travi, a ruke su mu drhtale."Što?""Morao sam. Stalno je plivalo po površini. Nehygienix bi primijetio isti čas. Ali ionako je već bila unutra preko sat, pa...""Hlače", rekao sam."Hlače?""Skroz su ti pokrivene paprikašem... Idi ih presvući."Hitro je pogledao prema dolje. "Jebiga!""Samo ih od presvući. Ništa strašno.""Da presvučem. Točno."Prije nego se vratio već su na čistinu nahrupili ostali iz kampa. Pjevali su, smijali se, držali se za ruke. Tet samo što nije počeo.PotchentongIzaberi jedan zeleni kokosov orah i, dok je još na drvetu, zasijeci mu muli rez u bazi. Ispod reza objesi čuturicu i u nju hvataj mlijeko što kaplje iz Hjrj'u. Ostavi ga tako nekoliko sati. Kad se vratiš, vidjet ćeš daje mlijeko već fermentiralo, a ako to popiješ, odvalit ćeš se kao lud. Jednostavan štos. Ukus je OK; malo slakast, ali OK. Čudi me da za to nisam i ranije saznao.Zahvaljujući vrtlarima svi smo imali kupice od ljuski kokosova oraha pune mjesečeva piva. "Na eks!", vikao je Bugs. "Do dna!" Ljudima je pjenušavi sok curio niz brade i prsa. Francoise je pogledavala prem Keatvju, a Etienne prema meni - nama je niz bradu curilo više nego ostalima.Bugs je prvi svršio sa svojom kupicom i ritnuo je nogom u prašumu kao daje nogometna lopta. Sigurno gaje zaboljelo u pizdu strininu, kao daje nabio drveni čvor. Ali ta se ideja primila, skoro su svi navalili šutati i domalo je čistina bila puna ljudi koji su cupkali na jednoj nozi i držali se za stopalo druge i cerekali se kao poludjeli. "Skači, jebiga", rekao sam Keatvju, ali nije prihvatio šalu."Sal stalno bulji u mene", rekao je. "Ona nešto zna. Da zviznem kokos? A ako slomim nogu? Hoćete me onda ostavi..." Prekinuo je sam sebe, ispustio koru i tresnuo je. Lice mu se iskrivilo od bola, pa je urliknuo glasnije od drugih. "Jesam", dahtao je. "Još me uvijek gleda?" Otresao sam glavom. Ionako ga uopće nije gledala.Kad je Jean počeo dovlačiti drugi krug pića, progurao sam se do mjesta gdje su stajali Francoise i Etienne. Dijelom sam to napravio da pobjegnem od Keatvja čijem skakutanju očito moje prisustvo nije pomagalo. Mislim da ga je podsjećalo na ono što se zbiva.Francoise je izvodila sjajnu predstavu. Ako je i osjećala napetost, nitko ne bi nikad pogodio. Izvana je izgledalo kao daje stoposto uključena u duh proslave. Kad sam joj prišao razdragano me zgrlila i poljubila u obraz, pa rekla glasno: "Ovo je sve tako divno!"Čestitao sam joj u svojoj pameti. Svoju je predstavu izvodili » dotle daje malo zaplitala jezikom kad je izgovarala, a da nije piri in. mi Točno kako treba."Mogu li i ja dobiti poljubac?", rekao je Jesse, gurkajući laktom jednog od tesara."Ne možeš", odgovorila mu je Francoise omamljenim osmijehom. "Ti si previše ružan."Jesse se jednom rukom lupio po srcu, a drugom po čelu. "Ja da sam previše ružan! Ja previše ružan za poljubac!""Točno", rekla je Cassie. "Jesi." Dodala mu je pivo. "Evo ti. Utopi tugu.""Bogami i hoću!" Zabacio je glavu i iskapio tekućinu u jednom gutljaju, pa bacio ispražnjenu posudicu iza sebe. "Ali me ti svejedno voliš, je li Caz?"

"Ne volim da me zoveš Caz, Jez.""Caz!", urliknuo je. "Caz! Jez! Caz!" Onda ju je digao u naručje i oteturao s njom prema zajedničkoj zgradi.Nekoliko minuta kasnije pozvali su po Etiennea da do prostora za blagovanje pomogne nositi jelo, pa smo Francoise i ja ostali nasamo. Rekla mi je nešto, ali nisam dokučio što jer sam se bio usredotočio na nešto drugo. Gledao sam kako kraj kuhinjske kolibe Nehygienix kuša onaj paprikaš i zbunjeno se mršti."Pa ti me ne slušaš", rekla je Francoise.Nehygienix je slegnuo ramenima i počeo organizirati nosače lonaca s jelima."Ti me više uopće ne slušaš. Prije si uvijek slušao kad sam ti nešto govorila. A sada više nemaš vremena da sa mnom razgovoraš.""Da... Je li ti Keaty rekao da ne jedeš paprikaš?""Richarde!""Namrštio sam se. "Što je?""Ne slušaš me!"".. .Joj. Čuj, oprosti. Mislim na tako puno stvari.""A na mene ne.""A?""Na mene ne misliš.""Aaa... naravno da mislim.""Ne misliš." Podbola me u rebra. "Ja mislim da me ti više ne voliš."Gledao sam je zaprepašteno. "...Misliš to ozbiljno?""Vrlo ozbiljno", rekla je obijesno."Ali... mislim... Moramo li o tome razgovarati baš sada? Mislim, mora li to biti baš sada, pored toliko drugih trenutaka?""Da. Mora biti sada. Etiennea nema, a možda se više nikada nećemo vid...""Francoise!", psiknuo sam. "Pusti to sad!""Možda bih trebala, ali vjerojatno neću. Kad smo bili tamo na polju s dopom, čvrsto si me pritisnuo na zemlju što nisam šutjela." Zakikotala se. "Bilo je tako uzbudljivo."Brzo sam pogledao oko sebe, potom joj rukom zakvačio lakat i pogurao je do ruba čistine. Čim smo izišli drugima iz vidokruga, okrenuo sam je, uhvatio je u ruke i pomno joj se zagedao u zjenice. Bile su široke. "O, Bože", rekao sam bijesno. "Pa ti si se napila.""Jesam", priznala je. "Jesam. To je od potchentonga."Od potchentonga? Jebiga sad, što je to potchentong?"Jean to piće zove potchentong. Nije baš pravi potchentong, ali...""Koliko si uzela?""Tri kupice.""Tri? Kad?""Na nogometu. Igra.""Glupačo!""Pa nisam mogla drugo! Kora je išla u krug, pa se moralo piti. Gledali su i pljeskali, i što sam, mogla?""Kriste! Je li i Etienne što popio?""Je. Tri kupice."Zatvorio sam oči i izbrojao do deset. Ili sam bar tako htio. To sranje nikada ne radi. Stao sam negdje na četiri."Dobro", rekao sam. "Dođi sa mnom.""Kamo idemo?""Tamo preko."Jeknulaje kad sam je povukao iza jednog drveta.

"Otvori usta", davao sam joj naputke."Hoćeš me poljubiti?"Razbješnjuje me pomisao da sam suguran da bi mi, da sam je pokušao poljubiti, to i dopustila. Toliko je bila pijana. Samo sam joj odmahnuo glavom."Neću, Francoise", odgovorio sam. "Ne baš to."Zbilja me jako ugrizla za prste kad sam joj ih gurnuo u grlo. I borila se i migoljila mi kao zmija. Ali ja sam je držao u kravati i kad su joj jednom prsti bili u grlu, nije se više imala puno braniti.Kad je prestala povraćati, pljusnula me po licu, što sam prihvatio. Potom je rekla: "Mogla sam to i sama."Slegnuo sam ramenima. "Nisam imao vremena za nadmudrivanje. Jesi li sada malo treznija?"Pljunula je. "...Jesam.""Dobro. Sada odi i okupaj se pod slapom, a onda se potiho vrati na čistinu. I više ni kapi potchentonga." Zastao sam "Ni paprikaša."Kad sam se vratio na slavlje, Etienne je već obavio svoju ispomoć oko nošenja jela i sada je stajao sam, vjerojatno gledajući gdje je Francoise. Krenuo sam ravno prema njemu. "Hej", rekao sam mu. "Jesi li pijan?"Nesretno je kimnuo u znak potvrde. "Taj potchentong... Natjerali su me da popijem i...""Čuo sam", rekao sam mu i potapšao ga s razumijevanjem. "Jaka cuga, a?""Strašno jaka.""Nema brige. Samo ti dođi sa mnom."NeizvjesnostRaspored je bio jednostavan. Koncentrični krugovi pod tendom, prvi krug svijeće, drugi tanjuri od listova banane, treći mi posjednuti, četvrti, završni, krug svijeća. Izgledalo je spektakularno i zastrašujuće. Narančasta lica, treperavo svjetlo raspršeno kroz oblake dima dopa. I takav stupanj galame. Ljudi nisu govorili, urlali su. Ponekad vrištali. Ništa nego obične pošalice ili zamolbe da im se doda lonac s rižom, ali sve je zvučalo kao vrištanje.Izveo sam tako da svi sjedimo skupa. Ako ostanemo na okupu, sve će biti lakše. Lakše nam je bilo riješiti se paprikaša, a Etienneu i menije bilo lakše obuzdavati Keatvja i Francoise kad su bili između nas. To je isto tako značilo da se naša razmjerna trijeznost manje primjećivala, a to se brzo počelo pretvarati u problem. Keaty je to prvi primijetio, tek nešto manje od jednog sata nakon što smo počeli jesti."Rekao sam ti da će se odvaliti", rekao je. Uz onu halabuku u pozadini nije uopće trebao šaptati. "Stavio si previše.""Misliš da su već odvaljeni?""Moždajoš nije vidljivo, ali..."Pogedao sam prema Sal koja mi je bila točno nasuprot u tom krugu. Čudnovato, unatoč galami, ona se doimala kao netko iz nijemog filma. Ten boje sepije, treperave iskrivljene usne s kojih nije dolazio nikakav razgovijetan zvuk. Ledene usne. Izvijene obrve. Sigurno se smijala."...Ali da... odvalili su se", završio je Keaty. "Ili to ili sam se ja odvalio."Iza nas se pojavio Nehygienix. "Još paprikaša!", derao se.Podignuo sam ruku. "Pun sam! Ne mogu više jesti!""Da! Jedi još!" Zahvatio je golemu količinu i istresao zaimaču preda me. Prelila se preko rubova mog lista od banane kao rijeka lave, prevršila zrna riže i povukla ih sa sobom. Mali ljudi u lavi, pomislio sam i odjednomosjetio kao da sam se i ja odvalio. Dao sam Nehygienixu znak podignulim palcem, pa je nastavio svoj obilazak.Pola sata kasnije, negdje oko petnaest do devet, ispričao sam se s izlikom da mi se piša. Činjenica jest da mi se i pišalo, ali sam poglavito morao obići Jeda. Kako su se stvari kretale,

nije mi se činilo da će se manijačka razina održati do ponoći, ali sam htio provjeriti je li naš problem već riješen.Olakšao sam se ispred bolničkog šatora. Loš postupak u normalnim okolnostima, ali građanska odgovornost među mojim prioritetima više nije bila visoko kotirana. Onda sam provukao glavu u bolnički šator. Na moje čuđenje, Jed je spavao. Bio je na istom mjestu kao i dan ranije, ali se sada okrenuo na bok. Vjerojatno je probdio prethodnu noć.Još čudnije je bilo to daje Christo još bio živ i još izvodio ono svoje tužno udahni-izdahni. Preslabašno da bi se uopće moglo nazvati pravim disanjem."Jed", rekao sam, a on se nije micao. Progovorio sam glasnije, ali opet bez odgovora. Uto se od tende začula silna graja. Prilično je dugo trajala, a kako se Jed i dalje nije micao, znao sam da imam sjajnu prigodu.Dohvatio sam Christoovu glavu tako da sam se jednostavno provukao uz lijevu stranu šatora. Onda sam mu, kao što sam i ranije predložio, stisnuo nos i poklopio usta. Nije bilo trzanja, nije bilo otpora. Nekoliko trenutaka potom odmaknuo sam ruke. Izbrojao do stodvadeset i šmugnuo van na svjež zrak. I to je bilo to. Zbilja je bilo jednostavno.Dok sam se vraćao preko čistine, pucketajući prstima u ritmu koraka, vidio sam što je bio povod onoj galami što sam je čuo. Obje one Jugoslavenke nalazile su se u središtu kruga od svijeća, držale jedna drugoj ruke na ramenima i polako plesale na neku mumljavu tonova.Tu se nešto zbivaU trenutku kad sam ponovno zauzeo svoje mjesto, Jugoslavenke su već nadahnule i neke druge. Sal i Bugs su također zaplesali, a onda Nehygienix i Ella, pa Jesse i Cassie.Možda sam imao nekoliko nečistih misli, ali sam bio u stanju to prepoznati kao lijep trenutak. Pogled na te parove kako se okreću jedni oko drugih podsjetio me na to kako je nekad znalo biti na žalu. Čak je i Sal izgledala smireno, u tom su času svi njezini planovi i manipulacije bili maknuti ustranu, nesvjesna ičega drugog do li čiste naklonosti prema svom dragom. Sal je zapravo izgledala kao posve drukčija osoba. Nije se vidjelo ništa od one njezine samouvjerenosti. Koraci su joj bili pipkavi i spori, a ovjesila se o Bugsa objema rukama i priljubila mu lice o prsa."Da je ne prepoznaš", rekao mi je Gregorio koji je slijedio smjer mog pogleda. Dok sam ja bio ubijao Christoa, on je bio zauzeo moje mjesto da bi mogao razgovarati s Keatvjem. "Nikada je ovakvu nisi vidio.""Nisam.""Znaš zašto?""Ne znam.""Jer je Tet večeras, a Sal puši i pije samo na Tetu. Preko cijele godine glava joj je uvijek bistra, u svako doba dana. Mi se odvaljujemo, ali ona je trijezna zbog nas.""Ona jako brine za žal.""Jako", ponovio je Gregorio kao jeka. Nasmiješio se i ustao. Idem po još malo piva od kokosa. Hoćeš i ti malo?"I Keaty i ja smo rekli ne."Znači samo za mene.""Samo za tebe."Odgegao se prema kantama za ribolov u kojima su bili ostaci Jeanove mjesečine.Deset sati. Plesanje je prestalo. Moshe je stajao u prije bili plesači, u jednoj je ruci držao svijeću, a ilrui obrazima. Ne znam je li tko drugi mario za njega, ali i- im i plamen", rekao je dok mu je vreo vosak tekao niz zglob i il.i 11. ni/ i ut. da mu se na laktu napravio tanak stalaktit. "Gledajte.""Pogledaj", rekao je Etienneu i pokazao prema ( i.mc i ia j< buljila u plamen svijeće nagnuta naprijed s izrazom zanosnoj1, uhtkn ie*m »< bio kraj nje, mrmljao joj nešto na uho,

na stoje ona samo /.mula. l/jt i»j if > i sjedio Jean, leđima naslonjen na jedan od bambusovih stupova, pp.tn pokrio oči, pa ih smaknuo i zatreptao kao mače.'"Ku noć, Ivice", uzviknuo je jedan od Australaca tesara. ŠckIoio il> sedmoro ljudi uglas je izreklo razna imena. Pod tendom se razlegao fcnmoi smijeha. '"Ku noć, Sal", zazvala je Ella nadjačavši konkurentske glasove "'Ku noć, Sal, 'ku noć, Sal, 'ku noć, Sal."Ubrzo se Ellin zaziv pretočio u nježno pjevušenje koje je trajalo koliko i cigareta što sam je pušio. Onda je Sal odgovorila: "Hvala vam, djeco", i ponovno se pronio žamor smijeha.Nekoliko minuta kasnije onaj tesar koji je izviknuo '"Ku noć, Ivice", sada je rekao: "Da li još netko vidi govna?" Nitko mu nije odgovorio, a on je dodao: "Ja vidim svakakva govna tamo preko.""Potchentong", rekao je Jean kao da odzvanja zvono.Moshe je spustio svijeću."Ozbiljno, ljudi, vidim svakakva govna.""Potchentong.""Jesi li ti stavio gljive u potchentong?""Ovaj plamen", rekao je Moshe. "Ovaj plamen me opekao." Počeo je s ruke trgati voštanu prugu."Jebote, Moshe ostaje bez kože...""...Ja ostajem bez kože?""Gubi kožu!""Potchen-kako se ono veli u pičku materinu-tong..."Nagnuo sam se prema Keatvju. Ovo ne može biti samo od dopa", šapnuo sam mu. "Čak i daje pojeo dop, ne bi to radio, za ne?"Obrisao je graške znoja sa šije. "Svi su poludjeli. To je gore nego biti normalan. Puca mi glava, u pičku materinu, samo kad ih vidim.""Da", rekao je Etienne. "Ovo mi se zbilja ne sviđa. Kad krećemo?"Po petnaesti sam put u isto toliko minuta pogledao na sat. Prema onome kako sam ja računao, zamisao je bila da odemo oko dva ili tri poponoći, kad već počne pucati malčice svjetla na nebu. Ali Etienne je bio u pravu. Nije mi se sviđalo kako su se stvari odvijale, a u slučaju nužde, možda bismo mogli krenuti još za mraka."Dajmo im još jedan sat", rekao sam. "Mislim da ćemo moći krenuti za jedan sat."Stoje to, nije baš jasnoAli u zao čas. U pola jedanaest stvari su okrenule nizbrdo.Sve do tog trenutka imao sam osjećaj da vladam situacijom. Izvjestan broj poteškoća - pijana Francoise, Christo koji još diše - rješen je; kroz objed smo prošli, a da nitko nije primijetio da bacamo paprikaš sa strane; ne računajući Jeda, više nije bilo niti koje mi nisu bile u rukama; Tet se stišavao. Samo smo još trebali pričekati svoj trenutak i izvesti svoj potez.Ali oko pola jedanaest pod tendom se pojavio Gospodin Duck i bilo mi je jasno da nastaje problem.Pojavio se iz sjenke, iskoračio iza vanjskog prstena od svijeća. Onda je prišao Sal i Bugsu, a pošto se meni javio neodređenim smiješkom, sjeo je kraj njih."Kamo ćeš?", pitala me Francoise kad sam ustao. To je bilo prvo što je rekla nakon podužeg vremena. Još od plesa ležala je s glavom Etienneu u krilu i pomno promatrala plahte na tendi. Prema boji na njezinu licu shvatio sam da osjeća posljedice poslijepodnevne pijanke, ali kad je progovorila uvidio sam i da ju je strah. Očito je razmišljala o okolnostima, ali ja nisam bio raspoložen za suosjećanje. A nisam bio raspoložen da ikoga i u što uvjeravam."Možemo najebati", rekao sam, glupo naglas izgovarajući vlastite misli.Etienne se počeo okretati. "Molim? Što to?""...Moram nešto provjeriti. Vas se troje ne mičite odavde. Jasno?""Kurac je jasno." Keaty me uhvatio za nogu. "Richarde, što se događa?"

"Moram nešto obaviti.""Ne ideš nigdje dok nam ne kažeš o čemu se radi.""Pusti mi nogu. Greg nas gleda."Keaty me stisnuo jače. "Baš me briga. Reci nam koji se kurac..."Sagnuo sam se dolje i prstima stisnuo mekši, unutarnji dio Keatvjeva zgloba na ruci i zapriječio mu krv. Koji tren kasnije ruka mu se opustila."Hej", rekao sam Sal."Richarde", sretno mi je uzvratila. "Richarde, moja desna ruko. Kako si, desna ruko?""Ljevoruko. Počeo sam uočavati zajebane stvari." Posljednje su riječi bile upućene Gospodinu Ducku koji se, izgleda, zapanjio."Sjedni s nama.""Moram do zajedničke zgrade po cigarete.""Ako sjedneš s nama...", Sal je nakratko otplovila, a onda ponovno našla nit. "Znat ću da ste ti i Bugs opet prijatelji""Jesmo prijatelji."Gospodin Duck je prasnuo u smijeh, ali Bugs je kimuo glavom, pun snene srdačnosti. "Svi su ovdje prijatelji.""To je... ovo je bila posljednja stvar koja me zabrinjavala. Stvari su se sada vratile u normalu, baš kao što si htjela.""Tako je... Uspjeli smo, Richarde.""Ti si uspjela.""Oprosti mi, Richarde, što sam vikala na tebe. Ali svaki taj put... Oprosti."Osmijehnuo sam se. "Moram po cigrete. Pričat ćemo kasnije.""I sjest ćeš s nama.""Svakako."Uzdahnuo je i hitrim se pokretom izvukao iz mog stiska. "Užas", rekao je konačno, pa odgegao kroz vrata i nestao.Nekoliko časaka stajao sam gdje sam i bio, s rukama besmisleno podignutim u stavu kao da još držim Gospodina Ducka. Onda sam došao k sebi i potrčao prema tendi, praveći samo najpovršnije pokušaje da svoju žurbu prikazem nehajnom."OK", šapnuo sam kad sam stigao do Keatvja i drugo dvoje. "Spremite se. Idemo.""Ovaj čas?""Da.""Ali... tamo vani je još mrkli mrak!""Snaći ćemo se. Ja idem prvi da pokupim Jeda i uzmem boce s vodom, onda nakon pet minuta kreću Etienne i Francoise, a onda Keaty. Naći ćemo se kraj staze prema žalu za..."Kad je Gospodin Duck ušao kroz vrata zajedničke zgrade, ščepao sam ga za vrat i tresnuo ga unutra na zid. "Dobro" rekao sam, "pričaj, što radiš tu?"Buljio je u mene pomalo osujećenim, nevinim izrazom, a onda se nasmijuljio."Jesi li došao da nas zaustaviš?"Bez odgovora."Reci mi, zašto si tu?""Užas", rekao je."...Što?""Užas.""Kakav užas?""UžasV*"Kakav užasT'Zvuk

Točno u trenutku kad sam izgovorio staza Bugs je skočio na noge. Od njegove pospane srdačnost ni traga. Oči su mu bile široko otvorene, a zubi iskeženi. "Kakav je to zvuk, u pičku materinu?", prosiktao je.Svi su se okrenuli prema njemu."Kakav je to zvuk, mater mu jebem?"Nehygienix se pospano smijao. "Bugs, ti čuješ zvukove?""Bilo je... kao da je povučena grana. Netko se provlači kroz granje."Sal se izvukla iz položaja lotosa i sjela na koljena. "...Jesmo li svi tu?", rekla je i premjeravala povaljane prilike."Ja zapravo i nisam tu", razvlačio je Jesse. "Ja zapravo nisam nigdje."Bugs je istupio iz tame prema tendi. "Stoposto sigurno da tamo ima nekoga.""Možda je Karl...", ponudio je netko.Nekoliko se glava okrenulo prema meni."Nije Karl.""Jed?""Jed je u bolničkom šatoru.""Pa ako nije Karl, a ni Jed...""Čekajte!" Ustala je i Cassie. "Čula sam nešto... Tamo!"Svi smo napregnuli uši."Ma nije ništa", počeo je govoriti Jesse. "Dajte se opustite. Samo čudan trip...""Nije ovo nikakv trip, u pičku materinu", prekinuo ga je Bugs. "Dajte se svi saberite. Ja vam velim da dolaze neki ljudi.""Ljudil" xI odjednom smo svi skočili na noge jer smo sada svi^ čuli buku. Nije bio greške. Ljudi, probijali su se kroz granje, hodali travom, dolazili su prema nama stazom od slapa. "^~"Bježite!", povikala je Sal, "Bježite svi!"Prekasno. Na četiri metra od nas materijalizirala se jedna prilika, koju je naznačilo svjetlo svijeća oko tende. U trenutku se uz nju pojavilo joS njih. Svi su imali podignute puške, uperene ravno u nas. Nitko nije bio mokar, stoje značio da nisu skakali sa slapa. Možda su znali za tajnu putanju kroz lagunu ili su upotrijebili užad da se spuste niz stijene, ili su možda jednostavno sletjeli. Po onome kako su dolebdjeli iz mraka, ne bi bilo nemoguće.Okrenuo sam se da pogledam svoje sudrugove. Osim Etiennea i Francoise sumnjam daje itko od njih vidio VC ranije i zanimalo me vidjeti kako će reagirati. Prestrašeno kako i priliči. Par ih je palo na koljena, Moshe i jedan od vrtlara. A drugi su se sledili u savršenom prizoru strave. Olabavljene čeljusti, ukočene čeljusti, ruke skupljene na prsima. Gotovo da sam im zavidio. Za prvi susret trebalo je i malo batina.ApokalipsaShvatio sam da bijeg ne dolazi u obzir i da će nas sve pobiti, a tu s.im spoznaju prihvatio bez gorčine. Nisam mogao učiniti ništa da spriječim M.'voj događaja i znao sam da ću umirati pri bistroj svijesti. Iako sam znao • l.i l'i Vijetnam mogao tako završiti, nisam bježao. Nesebično sam ostao gdje iiu i bio dok se ne uvjerim jesu li moji prijatelji u stanju bježati sa mnom. Hi i sam, eto, jednom, načinio kako treba.I zbog toga sam bio srdit što Vijetkong ne radi kako treba. Nikako i u mi radili kako treba i to me duboko vrijeđalo. Kad sam se okrenuo nazad pošlo sam promotrio svoje prijatelje, vidio sam gazdu čuvara dopa kako upiK- prstom u mene. U slijedećem me trenutku jedan od njegovih stražara tu I vi i kao od ispod tende i gurnuo me na zemlju. Prestravio sam se, svanulo ii 11 |e da ću biti ustrijeljen prvi.Prvi! Trebalo je da me ustrijele desetog, jedanaestog, dvanaestog - u i nlu. Ali prvog! Nisam to mogao vjerovati. Sve ću propustiti.

Stražar mi je stavio mušicu svog AK na čelo. "Jako griješiš", rekao u n mu ljutito. "Zbilja si se zajebo." Nagnuo sam glavu prema Mosheu. /isto njega ne središ umjesto mene? Kakve to tebi ima razlike? Sredi ga."Njegovo glatko lice ravnodušno je buljilo u mene. "Njega, tako ti f .usta! Tog majmuna!""...Ma-amun.""Mamun", pička ti matrina kosooka! Dink* jedan, jebo mater svoju! 1 >nog gorilu! Onoga tamo!"Pokazao sam na Moshea koji je nemoćno jeknuo. Onda me stražar ■ i po/adi ritno nogom u leđa."Serem ti se", prostenjao sam kad mi je crveni bol buknuo u i'ubrezima.Američki pogrdni naziv za Vijetnamca, naročito za pripadnika Vijetkonga iz vremena vijetnamskog rata. (op.prev.)Nisam se bio u stanju zaustaviti, pa sam se prevalio i vidio Jtvojc prijatelje. Prizor kao da se ni malčice nije pomaknuo, ne računajući 6ticnncn koji je pokrio oči."OK." S naporom sam se podignuo nazad na koljena. "Bar nu dopustite da pogodim tko će."Nisam pogriješio kad sam ponovno pokazao. Okrenuo sam se oko sebe i ruje bila puška kick-boksača uperena meni u glavu."Hoću ovog frajera. Pošteno? Daj da on to obavi."Kick-boksač se namrštio, a onda brzo pogledao prema gazdi. Gazda je slegnuo ramenima"Da, ti. Ti s tetoviranim zmajem", zastao sam i onda mu se zagledao u usta. Bila su mu zatvorena, pomalo naškubljena od zbunjenog izraza na licu. "Pogodi što! Znam da nemaš nijedan prednji zub!" Pokazao sam mu svoje i potapšao se po njima. "Fali, a?"Pomnjivo je podignuo prst i dodirnuo se između usna."Tako je", urlao sam. "Nemaš nijedan prednji zub! A ja to znam!"Kick-boksač je nekoliko trenutaka ostao s prstom na ustima i pipkao desni. Onda je rekao nešto gazdi na tajlandskom."Ah." Gazda je kimnuo glavom. "Ti dećko uvijek dođeši da vidi nas... Svaki dan, a? Voliši da vidi nas."Zurio sam u njega. A onda, na moje iznenađenje, čučnuo je kraj mene i promrsio mi kosu."Smiješan dećko u drveći, svaki dan. I ti nama sviđaši. Uzmi malo Mary-Jana, a? OK Mary-Jana. Malo Mary-Jana, za prijatelji.""Hajde, požuri i ubij me", rekao sam hrabro."Da tebe ubijaj? Ah, smiješan dećko... Ja ne ubijaj teb." Opet mi je promrsio kosu. "Ja niko ne ubijaj sada", rekao je zgurenim prilikama pod tendom. "Ja vama daj upozorenje. Vi ljudi ovdje, OK za men. Jedan godina, dva godina, tri godina, nema problem, a?"Ako je čekao odgovor, nije ga bilo. To ga je izgleda razljutilo. Polako je napunio pluća zrakom, a onda zapao u histričan bijes. "Ali vi sada praviši problem! Prviši gadan problem u pičku mater TKad je zavukao ruku u džep i izvukao komad papira, zavladao je posvemašnji muk. Kao da su i cvrčci shvatili poruku. "Vi praviši zemljovidi!", urlao je. Pola iduće rečenice mi se izgubilo jer mi je krv zabubnjala u ušima. "...Ali zašto vi radiši to? Zemljovidi dovedi novi ljudi! Novi ljudi tu! Novi ljudi opasno za men. A zato opasno vam, u pićku mater!"Premišljao se, a onda se istom onom zbunjujućom naglošću opet smirio. "Okey-dokey", progunđao je. Onda je bacio zemljovid na zemlju, otkopčao pištolj i ispalio zrno u njega. Pucanj je promašio, ali \c Inodovoljno blizu da od njega papir zaleprša po zraku. Oglušio sam po drugi put. Mušica mi je bila ni pola metra od glave.Kad mi se sluh povratio, gazda je nešto brbljao čudnovato razgovornim glasom. "Tako, moj prijatelji. Ja vama jako voliši. Jako dobar. Jedan godina, dva godina, nema problem. Znaci, slušaji moj upozorenje. Idući put ja vama ubijaj svi."

Ta završna opaska nije mi imala kad sjesti jer su mi osjećaji bili pokrenuti po treći put. Gazda je naglasio svoju rečenicu tako da me tresnuo pištoljem po glavi. Sav u šoku pokušao sam ustati, a onda me ponovno pogodio. Pao sam nazad na koljena. Poslije toga znam samo da me držao za stražnji dio majice, i tako me držao da stojim uspravno."Čekaj", rekao sam tiho. Moja je hrabrost potpuno nestala. Bilo me strah. Osjetivši malo od onoga što bi moglo biti, potpuno je sigurno da nisam htio biti nasmrt prebijen. "Čekajte malo, molim vas."Nije koristilo. Gazda me udario nevjerojatno jako. Nekoliko sam trenutaka još bio svjestan, zagledan u njegovu obuću. Reebokice, kao u onog muljatora s Ko Samuija. Onda mi se zacrnilo.Nisam znao što se zbiva. Zapazio sam nekoliko stvari - toptanje koraka, šuštanje, nekoliko stišanih tajlandskih glasova, nekoliko udaraca od kojih sam se samo kotrljao. Ali nijedna od tih stvari čini se nije imala nikakve veze s drugima. Bili su nasumični i zbunjujući.Kad sam napokon smogao snage da ustanem i sjednem, što je moralo biti barem deset minuta kasnije, VC su otišli. Počeo sam puziti prema tendi gdje sam i dalje vidio nejasne oblike svojih sudrugova, a dok sam pu/io apstraktno sam se pitao zbog čega sam baš ja odbran da im budem vreća za nabijanje. Ustvari, čemu uopće služi vreća za nabijanje? Ako nas nisu namjeravali ubiti, onda nije bilo pošteno da mene izlože takvim bolovima.SadaIma još jedno pitanje koje sam sam sebi trebao postaviti, ali nisam. U mom sada već popriličnom iskustvu ono se tiče čudnog načina na koji mozak radi kad se s naporom izvlači iz nekog žestokog udara. Hvataš se za nelogične i nikako važne misterije.Pitanje što sam ga sebi trebao postaviti bilo je - zbog čega mi nitko nije priskočio upomoć? Ako sam u nesvijesti bio deset minuta, koliko pretpostavljam, onda su imali dovoljno vremena da se priberu. A oni su tako stajali, šćućureni iza kruga svijeća, korisni koliko i hrpa voštanih figura."Pomozite mi", jedva sam cijedio riječi. "Što vam je?"Pokušao sam se namrštiti na njih, stoje bilo krajnje teško. Bili su mi izvan vidnog polja, a osim toga sam vidio dvostruko, pa nisam bio siguran kamo da usmjerim svoju mrzovolju."Keaty... pomozi."Valjda ga je to što je začuo svoje ime podbolo u život. Napravio je nekoliko koraka prema meni, ali sam čak i na svoje onako sjebane oči vidio da je bilo nešto čudno u načinu kako se kretao. Kao da se bojao nečega iza mojih leđa.Laktovi su me izdali pa sam udario bradom o zemlju. Skupljao sam slinu da izbacim prašinu iz usta. "Požuri, Keaty."Sada je bio kraj mene, s još nekim. Francoise, po mirisu. Pokupili su me i odvukli nazad pod tendu, jaki tek toliko da mi pridignu ruke i ramena. Kad smo prolazili preko svijeća, gasile su mi se pod trbuhom. Bio je to dodatni bol koji mi zbilja nije trebao, ali me barem potaknuo da počnem malo jasnije misliti. A malo me okrijepio i gutljaj piva od kokosa. Prilično se brzo pretvara u ocat, pa je ono što sam progutao već bilo ciknulo. Dovoljno resko da sam se od njega trznuo i zažmirio, a kad sam otvorio oči, vid mi se vratio u normalno stanje.Napokon sam bio u stanju vidjeti zbog čega su se svi pretvorili u kipove. Pomogao sam se Etienneom i jednim od bambusovih stupova koji su podupirali plahte na nadsvođu, pa sam se podigao u sjedeći položaj. VC su mislili da to što su mene prebili nije dovoljno žestoko upozorenje. Ostavili su nam podsjetnik, tek da nam utuve poruku u glavu.Zrna su splavarima načinila opake stvari. Velike rupe, smrskane lubanje. Sva su tijela bila gola stoje pokazivalo da su ih skinuli prije nego su ih pobili. Rigor mortis im je dao čudnovate položaje. Sammy je ležao na leđima, ali sigurno je ležao tako i kad je došlo do ukrućenja, pa je sada izgledao kao da se opire težini neba. Ona dugokosa Njemica što je imala lijep smijeh ležala je na boku. Izgledala je kao da traži zagrljaj.

Ne vidim nikakve svrhe da ih dalje opisujem. A što sam ih do sada opisivao učinio sam samo zato jer je važno zbog onoga što se zbilo potom.Biti suočen s takvim prizorom grozno je čak i u inače najpovoljnijim okolnostima. A kako je to izravno uslijedilo nakon prizora s čuvarima dopa, doimalo se još gore. A kroz sve to proći dok si u tripu - to čovjeka može dovesti do ludila."Dobro", rekla je Sal povraćajući se iz transa i krenula prema gomili tijela. "Mislim da ovo treba očistiti. Neće nam trebati dugo ako svi..."Zastala je. Ramena su joj se spustila kao da sa sebe svlači jaknu, a onda sjela tako daje tresnula o tlo."Neće trajati dugo. Dođite svi. Dajte da počistimo sav taj nered."Ponovno je ustala."Ovaj nered. Takav nered."Mladi Nijemac je bio prikliješten ispod Zephovih prsa, a ukočenim se rukama zakvačio za njega pa se nisu mogli razdvojiti. Sal ih nije mogla ni pomaknuti. Svi smo šutke promatrali kako uzaludno poteže Nijemca za noge."Kakav nered", dahtala je Sal i još jednom snažno cimnula.Stisak joj je iskliznuo.Padala je natraške i okretala se u padu, a onda sletjela na Sammjevo tijelo."Što sam nespretna", rekla je vrlo.Onda je počela vrištati i grepsti se po licu. Dok se pokušavala skotrljati s njega, svojim je licem dodirnula Sammvjevo, a Sammy nije imao donje čeljusti.Vrisnula je kao što neki ljudi znaju plakati. Ljudi koji obično nikada ne plaču, pa ti je jasno da im suze dolaze iz neke nezamislive dubine. Od tog su mi zvuka krenuli žmarci po koži, ali Bugsu je to raznijelo mozak.Mnogo sam razmišljao o tome što je napravio i imam il\ > objašnjenja. Jedno je daje bio ljut na Sammvja stoje poljubio Sal. Drugo |. da je u Sammvju vidio uzrok jada njegove Sal, pa je taj jad htio okončati Oba objašnjenja temelje se na tome da je Bugs poludio, a to je OK. I jcM poludio.Uzviknuo je njezino ime. Onda je zajecao, samo jednom, ne glasno Onda se vratio do prostora gdje smo sjedili i uzeo jedan od Nehygienixovih šiljatih kuhinjskih noževa. Onda je otišao do Sammvja i napao ga.Počelo je s udarcima nogu, a ubrzo je preraslo u ubadanje. U prsa, ispod trbuha, po rukama, svugdje. Onda je objahao leš i počeo ga vući za vrat. Ili je bar mislio da to radi. Nije se jasno vidjelo kroz sjenke, a gotovo cijeli prizor zaklanjala su Bugsova široka leđa. Samo sam vidio kako je ustao. Odrubio je Sammvju glavu. Odrezao ju je i sada je klatio njome držeći je za kosu.A onda odjednom tu se našao Jean s nožem i bacio se da siječe majušnu Njemicu, zarezao joj je trbuh i počeo vaditi utrobu. Onda im se pridružila Cassie, nadvila se nad Zepha i radila mu nešto po bedrima. Etienne je povraćao, a za tren oka po tijelima je vrvjelo.Gledajući unazad, znam da smo u tom trenutku mogli otići. Pod tendom je ostalo nekoliko ljudi - svi kuhari, Jesse, Gregorio i nekoliko vrtlara - ali nas oni ne bi ni pokušali zaustaviti. A ja sam psihički bio u stanju poći. Prizor preda mnom poslao je toliko adrenalina koji mi je šikljao kroz cijeli sistem da sam već zaboravio koliko sam sam prebijen. Da je trebalo i maraton bih mogao pretrčati, a kamoli ne puziti kroz mrak.Ali ostali smo gdje smo i bili. Bili smo prikovani razudbom splavara. Svaki odrubljeni ud samo me jače ukorjenjivao u mjesto.Prijateljska vatraNe znam koliko je dugo trajalo to bjesnilo. Možda je bilo i pola sata. Rezači su se mučili i borili sa zglobovima, uvrtali ruke dok tetive ne popuste. Ali istodobno sam opazio da se ta gomila počela osipati, pa su iscrpljeni posjedali kraj svog ručnog rada ili oteturali u mrak.

Ostao je samo Moshe. On se usredotočio na nešto maleno, možda prst, a čini se da njemu to nije izgledalo malo. I dok sam gledao Moshea, začuo sam Salin glas."Čekajte na Chawengu tri dana", izgovarala je neosjetljivom hladnoćom. "Ako se do tada ne vratimo, znači da smo uspjeli. Vidiš to? Richarde."Trebalo mi je malo vremena da shvatim te riječi. Prošlo je nekoliko sekundi za koje mi nisu značile ništa osim slučajnih zvukova. Ali tada, s blijeskom shvaćanja tako opipljivim da sam ga gotovo vidio, njihova mi je važnost postala jasna.Okrenuo sam se. Sal je stajala kraj mene i držala u ruci papir što ga je ostavio gazda VC-a. Promaknulo mi je to, taj komad papira. Onako zaglušen, pretučen pištoljem, promaknula mi je njegova važnost.".. .Vidiš ovo", hladno je rekla. ".. .Richarde."Tamo izvan tende pokrenuli su se kirurzi. Neki su se približili, progurali se kraj Keatvja koj je buljio u mene čudnovato praznim izrazom."Richard?", prošaptao je jedan od njih. "Richard je te ljude doveo amo?" Bila je to neka ženska, ali bila je toliko umrljana crvenim i crnim da nisam mogao odrediti koja.Pristigli su i drugi, šutke me opkolili, odgurali Keatvja i Francoise. Očajnički sam počeo tražiti neko poznato lice. Mislio sam da bih se mogao nekome obratiti za pomoć, samo ako nađem poznato lice. Možda bi me mogao braniti. Ali što je više rezača pristizalo, to su mi bili sve nepoznatiji. Nogama su u hodu ritali svijeće. Tama se pojačavala, obličja se rastakala. Etienne se izgubio i ja sam ostao sam sa strancima."Jean!", viknuo sam.Stranci su se nasmijali."Moshe! Cassie! Znam da ste tu!... Sal! Sal\"Ali i ona se igubila. Tamo gdje se netom nalazila, sada je ćučitln neka spodoba i siktala na mene. "Poslije Teta vratit ćemo se u normalu.""Sal, molim te", rekao sam, a u nogu mi se zarila neka igla. Pogledao sam dolje. Uboli su me. Ne duboko, ali su me samo još viSc preplašili. Kriknuo sam, a onda su me opet uboli. Isti pritisak. Centimetar pod kožu, ovaj put u ruku, idući put u prsa.Za tren sam bio samo zaprepašten i nisam mogao ništa osim da otirem krv koja mi je lila niz trbuh. U meni je kiptao užas, a kad mi je došao do grla, zaurlao sam. Pokušao sam se boriti. Uputio sam udarac u najbliže lice, ali je slabo pogodio i samo bezopasno skliznuo spodobi preko kosti. Slijedeći udarac što sam ga uputio bio je spriječen, i netko me uhvatio za zapešća.Vapio sam: "Nemojte", i počeo se vrtjeti oko sebe. Strah mi je dao snagu, pa mi je pošlo za rukom da se iskobeljam iz stiska. Ali kad god bih se izmaknuo noževima, dobio bih novi ubod s leđa. Po udarcima je bilo jasno da ubodi postaju sve gori. Više to nije bilo bockanje nego zasjecanje. Drukčiji bol, manje oštar. Beskrajno tuđ i strahotan."Nije tako", soptao sam.Oko vrata mi je nabačeno nešto gnjecavo. Crijeva. Moja, pomislio sam, a mozak mi se grčio od straha. Zderao sam ih sa sebe. Tuđinci su se smijali i nabacali po meni još toga. Ruku, koja me zaderala po prsima. Uho, koje su mi pričvrstili sa strane glave.Osjetio sam da će mi se koljena svinuti, pa sam skupio ruke. Posljednji put sam pogledao spodobe što su urlikale i držale noževe. Ponovno sam zazvao Sal. Molio sam je da im kaže da prestanu. Rekao sam joj da mi je strašno žao za sve što sam napravio, ali više nisam ni znao što je to bilo. Znao sam samo to da nikada nisam mislio napraviti ništa zlo.Naposljetku sam zazvao Gospodina Ducka.Odjednom sam među uskomešanim licima prepoznao jedno.Ali ništaUbadanje se nastavilo, ali me više nije boljelo. Lica su se i dalje komešala, ali lice koje sam prepozno bilo je postojano. S njime sam mogao mirno razgovarati, a ono mi je moglo uzvraćati.

"Daffy", rekao sam. "Ovo je zajeb.""Je, vojnice." Nasmiješio se. "Strašna govna.""Da me moji sjebu.""To se uvijek događa."Neka mije oštrica zasjekla u gornju usnu. "To ništa ne znači, je li?""Znači mnogo.""Nikako nisam smio amo. To je sve." Uzdahnuo sam, a noge su mi popustile pa sam pao na tepih od palmina lišća. "Isuse, jezivo je ovako umrijeti. Ali barem će kraj.""Kraj?" Daffy je otresao glavom. "To sada ne može svršiti.""Ne može?""Daj, Rich. Razmisli. Sjeti se kako treba svršiti.""Treba...""Ravan krov, uspaničena gomila, nema dovoljno mjesta na...""Posljednji helikopter.""Tako je, dečko.""Evakuacija.""Svaki put."Daffy je nestao. Noževi su prestali. Jedna od rezačica počela se okretati, počela se pipati po trbuhu, a jedan se drugi, zamlataravši rukama, srušio postrance.Osvrnuo sam se i ugledao Jeda kako stoji kraj mene. A kraj njega Keaty, Etienne i Francoise. Njih je četvoro držalo ribarska koplja, s vršcima okrenutim prema van. Bugs je sjedio na zemlji, prekriženih ruku, a u krilo mu je curila svježa krv. Moshe se naslonio na jedan od stupova od bambusa, kroz stisnute zube usisivao zrak i držao se za rebra."Nazad sviV\ urlao je Jed. Dohvatio me, moju ruku prebacio prr> svog ramena i podignuo me. "Nazad)?Bugs se srušio na nos. "Ali", rekla je Sal. "Ali..." Kouknulu prema nama, ali joj je Jed zabio koplje duboko u nabore na suknji IsIok časa trgnuo nazad. Šalje ostala stajati i zaprepaštena se zaljuljala u mjestu"Nazad!"; opet je zaurlao Jed. "Svi nazad!"I začudo, svi su ustuknuli. Iako smo bili malobrojniji i premda su nas lako mogli spriječiti da su htjeli, pustili su nas da odemo. Ne mislim daje to bilo zbog Sal, koja je samo zatvorila oči i kao da nije mogla doći do daha. Bilo je to zbog toga što su se već umorili. Mlohave im ruke i stakleni pogledi rekli su mi sve. Umorili su se od svega. Strašna govna, zbilja strašna govna.04 >o

Čudnovato, ali istinitoMislim da moram iznijeti podatke o tome kako smo se svi vratili kućama. Ali izvješće će biti kratko jer je priča gotova. Ovo je samo epilog.Puno smo razgovarali. To je ono čega se najviše sjećam s tog puta -razgovori. Usjekli su mi se u sjećanje jer su mi izgledali tako neočekivani. Mogao bi zamisliti šutnju, svatko od nas povučen u vlastite užase. A prvi dio putovanja, noćno pješačenje do splavi, i jest protekao u tišini. Ali tome je bilo tako samo zbog toga što smo se bojali da nas čuvari ne čuju. Čim smo se otisnuli i krenuli svojim putom, otvorili smo usta i više ih nismo zatvarali. Smiješno je samo to da se ne sjećam o čemu smo razgovarali. Možda zato što smo pričali o svemu, možda zato što nismo pričali ni o čemu.Ja im, zbog svoga stanja, nisam bio od neke pomoći, ali ostali su veslali u smjenama po dvoje. Ja sam stalno imao napade drhtavice. Kad bi me spopali, jedino što sam mogao bilo je da se sav skutrim i drhtim. Napadi bi trajali svega nekoliko minuta, a Jed je mislio da je najbolje da me drže podalje od mora da se slučajno ne utopim. Skoro se i jesam utopio kad smo plivali

preko lagune na putu k pećinama i dimnjaku. U svakom slučaju, slana voda bila je pravo ubojstvo za moje rane od uboda, baš zato štu su bile površinske.Nismo morali dugo veslati. Nekoliko sati nakon što je svanulo naišao je neki ribarski brod i primijetio nas. Nakon malo natezanja odteglili su nas nazad na Ko Samui. Bilo je izvanredno. Njih izgleda nije zanimalo ništa osim što su bili veselo ljubopitljivi tko smo mi i što radimo na splavi usred Tajlandskog zaljeva. Jedino što ih je navelo da malo podignu obrve bile su moje posjekotine. Time hoću reći da je podignuta obrva označavala krajnju mjeru njihove reakcije. Mi smo im bili samo jedna od gomila čudnih faranga, koji rade sve one čudne stvari kao i svaki drugi farang.Na Ko Samuiu smo upali u nekoliko neugodnih situacija jer nismo imali novaca. Ali mi smo bili putnici, pa nam to nije ništa značilo. Keaty i ja smo prodali satove. A onda je, na naše iznenađnje, Etienne ukrao nečijinovčnik. Etienne, pun iznenađenja. Onda je neki naivac ostavio ključ svoje sobe pod majicom i otišao roniti. Ukrali smo mu košulje s dugim rukavima i jedne hlače, a to mi je trebalo da sakrijem posjekotine. Novca je bilo dovoljno za sve nas da stigemo do kopna, za hranu i da otkupimo Keatvjev sat.Od Ko Samuija do Surat Thanija, pa onda vožnja autobusom do Bangkoka, za što je Keaty ponovno morao prodati sat. A i dalje smo neprekidno pričali, smetali druge suputnike, nismo im dali da spavaju.Kad smo se vratili u grad, preostalo nam je samo da telefoniramo kućama. Svi smo se izredali na klimatiziranoj telefonskoj govornici na cesti Khao San. Posljednje što želim jest da na samom kraju skliznem u sentimentalnost, ali svatko je od nas, spustivši slušalicu, plakao. Sigurno smo predstavljali prilično glupu sliku, ja u krvlju umrljanoj novoj košulji, ostali u dronjcima, a svi obliveni suzama. Sedamdesetdva sata kasnije imali smo avionske karte i privremene putovnice što smo ih dobili u svojim veleposlanstvima. Posljednji napad drhtavice imao sam kad sam u duty-freeju u Bangkoku kupovao cigarete. Čim smo uzletjeli, počeo sam se osjećati OK.Upravo u ovom trenutku sjedim pred word procesorom. Upravo u ovom trenutku ispisujem ovu rečenicu. Upravo u ovom trenutku je godina i mjesec dana otkako sam poletio iz Tajlanda.Nikada poslije nisam vidio Etiennea i Francoise. Hoću jednoga dana. Bit će to slučajno, ali znam da se to mora dogoditi jer svijet je malen, a Europa još manja.Keatvja i Jeda viđam stalno. Kao i ono neprekidno pričanje, i to je nešto što čovjek ne bi očekivao. Prema svemu, trebalo bi da smo se razišli svatko na svoju stranu zbog nemogućnosti da podnesemo zajedničku prošlost. Ali se nismo razišli. Dobri smo prijatelji.Viđam, dakle, Keatvja i Jeda stalno, a oni se viđaju zajedno još i više. Čudnovato je, ali istinito: obojica rade na istom mjestu. Različite firme, ista zgrada. Još čudnije, dobili su posao a da jedan nije znao da je i drugi tamo. I još čudnije, to se nekako povezuje i s onim njihovim boravkom u istoj indonezijskoj gostionici prije toliko godina što ju je Keaty zapalio. Svoje urede još nisu zapalili, što bi bio šlag na tortu.Ipak, Keaty mrzi taj posao (neko činovničko sranje), pa bi se to zapravo i moglo dogoditi. Ne spominjem ime te firme, za svaki slučaj ako se to i ostvari.Što drugo.Prije neka tri mjeseca, možda četiri, listao sam Ceefax i tamo pročitao: "Uhvaćena britanska švercerka u Maleziji". Nekoliko večerikasnije vidio sam Cassie na vijestima. Sjedila je u stražnjem dijelu Isuzua, okružena policajcima u khaki-uniformama. Vagon je stajao ispred zgrade nekog suda trošnog izgleda. Uhićena je u zračnoj luci u Kuala Lumpuru s više od pola kilograma heroina i kaže se da će nakon šest godina biti prva švercerka sa Zapada nad kojom će biti izvršena smrtna kazna.

Izvjestitelj BBC-ja joj je nakako uspio dodati mikrofon prije nego što su je odveli, a ona je rekla: "Recite mojim roditeljima da mi je žao što im neko vrijeme nisam pisala."Jadna Cassie. Vjerojatno je htjela zaraditi za povratak kući. Njezini mama i tata, koji izgledaju kao pristojan tip građana, preklinju za milost i pojavljuju se na televiziji.Ali samo troše vrijeme. Ona je mrtvo meso. Ili prepečenac.Ali stvar je u tome daje Cassie napustila otok, što znači daje morao i još tkogod od njih. Zanima me tko. Sebe uvjeravam da su u tome uspjeli Gregorio i Jesse i Nehygienix i Ella. Siguran sam da jesu. Isto sam tako siguran daje Bugs umro, a drago mije pomisliti daje s njime umrla i Sal. Ne iz zlobe. Jednostavno ne mogu podnijeti pomisao da bi mi se jednog dana mogla pojaviti na vratima.Aja...Ja sam dobro. Muče me loši snovi, ali Gospodina Ducka više nikada nisam vidio. Igram video-igre. Dop pušim malo. Vidim na kilometre. Imam mnogo ožiljaka.Sviđa mi se kako to zvuči.Imam mnogo ožiljaka.KNJIŽNICA MEDVE&KZAGREB 3SADRŽAJBum - bum.............................. 5Bangkok.................................. 7Ko Samui.............................. 35Dolazak................................. 59Život na žalu....................... 105Vožnja po rižu.................... 137Zatočenici sunca ................ 169U unutrašnjosti.................. 203Dobitak .............................. 263FNG, KIA.......................... 301Beaucoup gadna sranja..... 331Game Over......................... 377