Pravni fakultetSveuilita u Zagrebu

Prof. dr. sc. Marina Ajdukovi

ODABRANE TEME UZ SUDSKE PSIHOLOGIJE

PSIHOLOGIJA SVJEDOENJA I ISKAZA

U Zagrebu, sijeanj 2007.

2I. PSIHOLOGIJA I PRAVO

Povijesni razvoj suradnje

Iako se psihologija i pravo odreuju na razliite naine, zajedniko im je zanimanje za ljudsko ponaanje.

Obje znanosti nastoje objasniti, predvidjeti i regulirati ljudsko ponaanje. No dok je psihologija

prvenstveno usmjerena na razumijevanje i predvianje individualnog ponaanja, pravo je usmjereno na

drutveno reguliranje odnosa meu ljudima. S obzirom na ovaj zajedniki interes, ne udi da su tijekom

ovog stoljea veoma esto pravnici traili savjet i miljenje psihologa, a psiholozi esto nastojali u okviru

pravnog sustava potvrditi svoje teorije. To je rezultiralo razvojem pravne psihologije. Za psihologe koji se

bave ovim podrujem karakteristino je nastojanje da, osim to i dalje pruaju niz specifinih

profesionalnih usluga znaajnih za provoenje prava, uz pomo psihologijskih metoda i spoznaja razumiju

psihosocijalne aspekte funkcioniranja pravnog sustava.

I druge znanosti nastoje da, polazei od svojih osnovnih pojmova, teorija i metodolokog pristupa, objasne

i razumiju pravo. To su prije svega antropologija, sociologija i filozofija. Odakle tako velik interes

drutveno-humanistikih znanosti za pravo? Wrightsman (1987) ga objanjava time to je pravo ljudska

tvorevina, koju primjenjuju ljudi i koja se primjenjuje na ljudima. Ono je sveprisutno, prati nas od roenja

do smrti, utjee na na osobni i drutveni ivot.

Kao to emo vidjeti, suradnja psihologije i prava datira od samih poetaka razvoja znanstvene

psihologije. Primjena psihologijskih spoznaja u pravosuu je i prvo podruje primijenjene psihologije.

Ipak, razvoj pravne psihologije oznaavaju kako razdoblja uspona, tako i razdoblja sukoba i

nerazumijevanja izmeu pravnika i psihologa. Najbolje ga opisuje Loh (1984), koji ovaj povijesni razvoj

dijeli u etiri razdoblja: poetno, psihologistiko, forenziko i suvremeno.

Poetno razdoblje (poetak 20. stoljea)

Prva psihologijska istraivanja u podruju pravne psihologije odnose se na prouavanje pouzdanosti

iskaza svjedoka. William Stern je poeo svoje eksperimente o tonosti dosjeanja svjedoka jo 1901.

godine. Ispitanicima je prikazivao slike po 45 sekundi i zatim pratio kako duljina vremena izmeu

opaanja slike i njenog opisivanja, upute razliitog stupnja sugestije i razliit nain ispitivanja, utjeu na

tonost dosjeanja. Prikupljeni rezultati doveli su Sterna do zakljuka da "savreno tono dosjeanje nije

pravilo ve izuzetak" (Stern, 1939). Ovi eksperimenti su pretea dananjih istraivanja pouzdanosti

3svjedoenja oevidaca.

Iz tog razdoblja je i prijedlog poznatog psihologa koji je utemeljio znanstveno mjerenje inteligencije,

Alfreda Bineta, o koristi metode slobodnih asocijacija1 u forenzike svrhe. I Sigmund Freud je 1906.

godine predloio upotrebu mjerenje brzine javljanja slobodnih asocijacija u procjenjivanju krivnje ili

nevinosti osumnjiene osobe. Ipak, prvim forenzikim psihologom smatra se Hugo Mnsterberg, koji je

1908. godine objavio knjigu "Na klupi za svjedoke" ("On the witness stand"). On je bio prvi psiholog koji

je naglaavao da se psiholokim metodama moe bolje nego pravnim nainima procijeniti pamenje i

vjerodostojnost iskaza openito, suzbijati kriminal i slino. Smatra da su "pravnici, suci i porotnici

uvjereni da im ne treba eksperimentalni psiholog... Oni i dalje misle da je njihov pravniki instinkt i

njihov zdrav razum sve to im je potrebno..." (Mnsterberg, 1908, 10-11, prema Nietzel i Dillehay, 1986).

Nije teko pretpostaviti da ovakva stajalita nisu bila dobro prihvaena meu pravnicima. Najpoznatiji

kritiar Mnsterbergovih postavki bio je pravnik John Wigmore (1909). On je optuivao Mnsterberga da

zanemaruje razlike izmeu laboratorijskih nalaza i pravnih zahtjeva i stvarnosti te da prelazi preko mnogih

neslaganja u nalazima samih psihologa. Polemika Mnsterberg-Wigmore zaustavila je razvoj suradnje

psihologije i prava sve do pred kraj 20-tih godina 20. stoljea. Ovo razdoblje je vrlo slikovito nazvano

"razdobljem ute psihologije" (po analogiji na uto obojene stranice telefonskog imenika u kojima se u

Sjedinjenim Amerikim Dravama nude razliite zanatske usluge). Psiholozi su bili spremni "prodati

svoje proizvode", ali ih pravnici nisu bili spremni "kupiti" (Loh, 1984).

Psihologizam u pravu (30-te godine)

Poetkom tridesetih godina ovog stoljea, suradnja psihologije i prava ponovno je oivjela. Ovoga puta na

poticaj pravnika, sljedbenika pokreta "realnog prava" (legal realist movement). Sam pokret "realnog

prava" javlja se kao suprotnost "formalizmu u pravu". Njegovi predstavnici smatraju da na donoenje

sudske odluke, uz logiko-pravne initelje, utjee i niz "izvanpravnih" initelje kao to su socioekonomski

faktori, stavovi sudaca ili vrijednosti odreene zajednice. Oni vide pravo kao drutveni proces, a ne kao

samodostatan logiki sustav (Schlegel, 1979). Za predstavnike "realnog prava" sudac ne bi trebao pasivno

primjenjivati pravne norme i principe na injenice u odreenom sluaju, ve on treba aktivno stvarati

pravo, birajui meu presedanima i vrednujui injenice na nain koji promie ope drutvene ciljeve.

Predstavnici "realnog prava" potaknuli su veliki broj istraivanja s ciljem da se procijeni znaaj "izvan-

pravnih" initelja na donoenje sudske odluke. No ta istraivanja su trajala dulje i bila skuplja i

kompliciranija nego to su predstavnici "realnog prava" oekivali. Uz to, dobiveni nalazi nisu uvijek bili

1 Tehnika koju je prvi koristio Freud u svom psihoterapijskom radu; ispitaniku se zadaje neka rije, u vezi s kojom on treba rei sve to mu padne na pamet, tj. opisati tijek svojih misli, ideja i sjeanja koje je ta rije potakla (Petz, 2005.).

4sukladni i nisu rezultirali jasnim preporukama za unaprjeenje provoenja pravnih funkcija (Melton,

Monahan i Saks, 1987).

U ovom razdoblju dominiraju psihologijska istraivanja uzroka kriminalnog ponaanja i kognitivnih

procesa znaajnih za svjedoenje. Psihologijske spoznaje se esto koriste u kritici pravne doktrine i

odluivanja u pravosuu. Interakciju prava i psihologije u tom razdoblju dobro oslikava sadraj knjige

Harolda Burtta "Pravna psihologija" ("Legal Psychology", 1931; prema Nietzel i Dillehay, 1986), koja se

sastoji od tri poglavlja: psihologija svjedoenja, psihologija kriminala i psihologija prevencije kriminala.

Zalae se da se ovim sadrajima pouavaju osim studenata psihologije i pravnici, koji, iako nemaju

formalno psihologijsko obrazovanje trebaju biti, kako naglaava Burtt, vrlo dobri poznavatelji psihologije.

Forenziko razdoblje (50-te i 60-te godine)

Iako psiholozi u Europi ve od poetka 20. stoljea sudjeluju kao vjetaci u sudskim postupcima, tek su u

razdoblju 50-tih i 60-tih godina dobili za to potrebno priznanje. Sve vei broj klinikih i socijalnih

psihologa poziva se na sud i iznosi struno miljenje o pitanjima kao to su odnos izmeu psihikih

poremeaja i krivine odgovornosti, utjecaj javnog mnijenja i publiciteta na donoenje odluke, izricanje

djelotvornih odgojnih mjera maloljetnim delinkventima i slino. Njihova poetna iskustva bila su okvir za

irok raspon pitanja u kojima se danas koristi miljenje psihologa, sudskog vjetaka.

Ponovni interes za podruje psihologije i prava, koji se pobudio u ovom periodu, korespondira s

javljanjem pokreta "pravo i drutvo" (law and society movement), koji je bio usmjeren na prouavanje

prava kao socijalnog sustava i koji je pridonio velikoj afirmaciji sociologije u pravnoj znanosti.

Razdoblje zrelosti (70-te i 80-te godine 20. stoljea)

etvrto razdoblje razvoja suradnje prava i psihologije Loh oznaava kao period zrelosti. To je odraz

postignutih psihologijskih spoznaja koje su se uklopile u iri pokret poznat kao "drutvene znanosti u

pravu" (social sciences in law). Osnovna mu je ideja da drutveno-humanistike znanosti trebaju

pridonositi pravu, a ne ga samo koristiti za potvrdu svojih teorija. Ovaj trend bio je znaajan i za daljnji

razvoj istraivanja psihosocijalnih pretpostavki ugraenih u pravo, a koja imaju za prvenstveni cilj

unapreivanje funkcioniranja pravosudnog sustava. Najea istraivanja u ovom razdoblju odnose se na

ispitivanje razliitih faktora odluivanja u poroti, donoenje sudske odluke, procjenjivanje

vjerodostojnosti oevidaca i slino.

Razvili su se i interdisciplinarni programi obrazovanja pravnika i psihologa. Naime, iako je prvi profesor

psihologije stalno zaposlen na jednom pravnom fakultetu bio Donald Slessinger, koji je od 1927. godine

5radio na Yale Law School, broj psihologa nastavnika na pravnim fakultetima je znaajnije porastao tek

posljednjih 20-ak godina. Gotovo da nema prestinog pravnog fakulteta u Sjedinjenim Amerikim

Dravama koji ne nudi studentima znanja iz psihologije. Krajem 80-tih godina, ak 15 sveuilita u SAD i

jedno u Velikoj Britaniji je nudilo interdisciplinarne programe postdiplomskog obrazovanja koji su

studente kvalificirali da postignu znanstveni stupanja i iz psihologije i iz prava (Tomkins & Ogloff, 1990).

U okviru ovakvih programa prouavaju se teorijska i praktina pitanja od zajednikog interesa za obje

znanosti.

Istovremeno su nastajala i zajednika udruenja pravnika i psihologa. Ameriko udruenje za psihologiju i

pravo osnovano je krajem 60-tih godina s cilj poticanja suradnje, zajednikih istraivanja od interesa za

psihologiju i pravo, obrazovanja pravnika iz psihologije i psihologa iz prava, razvoj sudbene politike u

skladu s psihologijskim spoznajama. Ameriko psihologijsko drutvo je 1981. godine osnovalo Sekciju za

psihologiju i pravo, koja se 1984. godina ujedinila s Amerikim udruenjem za psihologiju i pravo. Danas

okuplja oko 1400 lanova. I u okviru Britanskog psihologijskog drutva postoji Sekcija za kriminologiju i

psihologiju prava od 1977. godine, a od 1984. godine djeluje Sekcija za psihologiju i pravo pri Udruenju

psihologa Njemake. Krajem 80-tih godina osnovano je i Europsko udruenje za psihologiju i pravo.

Suvremeni odnos psihologije i prava

Kako moemo odrediti dananji odnos psihologije i prava? Hanay (1980) navodi da psihologija i pravo

mogu biti u tri vrste odnosa: psihologija prava, pravna psihologija i psihologija u pravu. Budui da je ova

podjela danas iroko prihvaena (Bartol, 1983; Loh, 1984; Kette, 1987; Van Koppen i Hessing, 1988 i

drugi), detaljnije emo je izloiti.

Psihologija prava

Psihologija prava usmjerena je na pravo kao initelj ljudskog ponaanja. Kako pravo utjee na drutvo,

odnose meu ljudima, pojedinca i njegovo ponaanje? Koliko je pravo uspjeno u kontroli i izmjeni

ljudskog ponaanja? Iako psihologija prava moe ponuditi polazita za reformu pravnog sustava u nekim

aspektima, ovo podruje je najmanje razvijeno (Bartol, 1983).

Pravna psihologija

U drugom tipu odnosa psihologija i pravo surauju. Psihologija, sa svojih metodolokih i teoretskih

polazita prouava pravni sustav te nastoji utvrditi i pojasniti niz "izvanpravnih" initelja koji utjeu na

6provoenje prava. Npr. jesu li pravne pretpostavke o ljudskom ponaanju empirijski zasnovane? Koji

faktori utjeu na vjerodostojnost svjedoenja oevidaca? Kakav je utjecaj redoslijeda iznoenja injenica

na donoenje sudske odluke? Iskustvo je pokazalo da su za pravni sustav posebno korisni rezultati onih

psihologijskih istraivanja u kojima su sudjelovali i pravnici, i to od odabira i definiranja problema, do

interpretacije dobivenih nalaza. Iako je pravni sustav relativno spor i sumnjiav pri uvoenju

psihologijskih spoznaja, danas se sve vie rezultati takvih istraivanja koriste za unaprjeivanje prakse

od prikupljanja iskaza u policijskoj stanici, pristupa djeci-svjedocima, do procjene uspjenosti uvoenja

tzv. alternativnih sankcija.

Ovakav odnos psihologije i prava najee se odreuje kao pravna psihologija (legal psychology;

Rechtspsychologie) (Seitz, 1983; Loh, 1984; Kette, 1987; Van Koppen i Hessing, 1988 i drugi), a ponekad

kao zakonska psihologija. Moemo je definirati kao znanstvenu disciplinu koja se bavi prouavanjem

ponaanja i odnosa svih osoba ukljuenih u pravosudni sustav.

U nas se i nam susjednim zemljama se jo uvijek koristi pojam sudska psihologija (Aimovi, 1989), iako

se tako suava sadraj ove znanstvene discipline. Naime, iako se pravna psihologija u svojim poecima

razvijala prouavajui ponaanje, doivljavanje i odnose ljudi u sudnici, ona je danas usmjerena na

prouavanje svih psihikih aspekata ije je poznavanje korisno za uspjeno vrenje pravosudnih funkcija,

pa i za primjenu prava openito. Stoga se opredjeljujemo za odreivanje ove znanstvene discipline kao

pravne psihologije to je u skladu s njenim predmetom izuavanja i imenovanjem drugdje u svijetu.

Psihologija u pravu

Psihologija u pravu je najei odnos ovih dviju znanosti. Pravni sustav koristi psihologa i njegovo znanje

u pojanjenju nekog specifinog sluaja (npr. stupanj krivine odgovornosti ili pouzdanost svjedoenja

oevidaca) ili u nekim situacijama znaajnim za funkcioniranje pravosudnog sustava (npr. selekcija

policajaca ili uvara u zatvoru). Hanay (1980) jednostranost ovog odnosa saima u tvrdnji: "Mi pravnici

emo psihologa zvati, kada ga budemo trebali". Najea je uloga psihologa kao sudskog vjetaka,

strunjaka u provoenju krivinih sankcija, dijagnostiara pri procjenjivanju osobina linosti odraslih

osuenih osoba ili maloljetnih poinitelja krivinih djela. Ovo podruje primijenjene psihologije poznato

je kao forenzika psihologija. Njezin cilj je razvoj psihologijskog procjenjivanja linosti i pristupa

njegovoj primjeni u pravosudnom okoliu. S tim su povezana istraivanja psiholokih faktora kriminalnog

ponaanja openito. Danas se istovremeno razvijaju forenzika psihologija kao podruje primijenjene

psihologije i pravna psihologija kao interdisciplinarna znanstvena disciplina.

7S obzirom da se u ostalim poglavljima iznose spoznaje vezane uz pravnu psihologiju, ovdje emo neto

detaljnije opisati ulogu psihologa kao djelatnika ili vanjskog suradnika u pravosudnom sustavu. Psiholog u

pravosuu moe obavljati razliite funkcije. Veliki broj autora (Bartol, 1983; Horowitz i Williging, 1984,

Wrightsman, 1987 i drugi) vidi rad psihologa, praktiara u pravosudnom sustavu, u nekoliko specifinih

podruja. To je (1) procjenjivanje sposobnosti i linosti poinitelja krivinog djela, (2) sudjelovanje u

tretmanu poinitelja krivinih djela, (3) obrazovanje i selekcija pojedinih skupina djelatnika u

pravosudnom sustavu, (4) savjetodavni rad i (5) istraivaki rad.

1. Procjenjivanje linosti poinitelja krivinog djela

Kod odraslih poinitelja krivinih djela, psiholog najee sudjeluje u procjenjivanju osobina linosti i

sposobnosti optuenog da razumije sudski proces. Pri tome se obino koriste sloeni postupci koji

ukljuuju razliite izvore podataka o osobi, kao to su testovi, upitnici, intervju i sustavno opaanje. Kada

je rije o maloljetnim prijestupnicima, psiholog sudjeluje u procjeni osobina linosti i okoline maloljetnika

da bi sudac odredio najprimjereniju odgojnu mjeru. I ovdje psiholog upotrebljava postupke klinike

psihologijske prakse.

Sudjelovanje psihologa na sudu u procjeni sposobnosti i osobina linosti poinitelja delikata otvorila je

prostor psiholozima da kao sudski vjetaci daju miljenje u nizu pitanja koja mogu biti znaajna za

donoenje sudske odluke. Nietzel i Dillehay (1986) su sistematizirali 16 podruja u kojima se najee

trai miljenje psihologa sudskog vjetaka. Tako psiholog moe suraivati u tzv. "psiholokoj autopsiji"

kad se, u sluajevima kada nije jasno da li se radi o ubojstvu ili samoubojstvu, na osnovi analize osobina

linosti ispituje vjerojatniji nain smrti. Miljenje psihologa se koristi i u sluajevima dodjele starateljstva

nad djecom, procjeni intenziteta negativnih uinaka zlostavljanja ili zanemarivanja na razvoj djeteta,

oduzimanju roditeljskog prava i drugim. Psiholog moe suraivati i s tuiteljem u procjeni koliko je

istrani postupak mogao utjecati na vjerodostojnost svjedoenja. Miljenje psihologa se koristi u

sporovima vezanim uz zatitni znak nekog proizvoda. U tim sluajevima psiholog iznosi, na osnovu

prethodno izvrenog ispitivanja, je li ime ili zatitni znak nekog novog proizvoda zbunjujue slian nekom

ve postojeem.

Psiholog kao sudski vjetak, iako nema sustavnog obrazovanja iz prava, mora biti u stanju povezati pravo

i psihologiju. On mora u sudnicu donijeti jednu drugaiju perspektivu, miljenje koje proizlazi iz

psihologije, a koje ne mogu osigurati ni tuitelj, ni branitelj, ni sudac i to tako da pridonosi kvaliteti

sudske odluke. Kao prvo, psiholog treba usmjeriti svoje svjedoenje na podruje u kojem je njegova

8ekspertnost jasna i precizna. Veliko znanje iz jednog podruja psihologije ne moe kompenzirati povrno

znanje iz podruja koje je vano za konkretni sluaj. Drugo, psiholog treba poznavati postupak davanja

strunog miljenja na sudu: mjesto sudskog vjetaka nije mjesto gdje se ui o pravnoj proceduri. Tree, u

iskazu treba jasno navesti da je miljenje koje se iznosi uraeno na osnovu veeg broja izvora podataka i

viestrukih kontakata s odreenom osobom. Uz to, pri obrazlaganju miljenja treba izbjei stav

"pobjednik-gubitnik". Psiholog sudski vjetak takoer mora znati kada rei "ne znam" i pri tome se ne

osjeati loe ili profesionalno neuspjeno.

2. Sudjelovanje u izvrenju krivinih i prekrajnih sankcija i tretmanu

Psiholog, zajedno s psihijatrom, socijalnim radnikom i defektologom, provodi niz strunih poslova u

razliitim fazama procesa izdravanja kazne od planiranja individualiziranog tretmana, provoenja

individualne, grupne i obiteljske terapije pa do davanja strunog miljenja pri uvjetnom ili prijevremenom

otpustu. Sudjelovanje psihologa u izvrenju krivinih sankcija pretpostavlja dobro poznavanje postupaka

procjenjivanja linosti i razliitih terapeutskih pristupa.

Danas, kada se u penologiji sve vie afirmiraju alternativne sankcije koje se provode u lokalnoj zajednici,

uloga psihologa u izvrenju sankcija je jo sloenija. Usmjerena je na pomo pri stvaranju ili odravanju

prosocijalnih veza izmeu osuenog i lokalne zajednice (Ajdukovi i Ajdukovi, 1991).

3. Obrazovanje i selekcija skupina profesionalaca od znaaja za funkcioniranje pravosudnog

sustava

Svim skupinama strunjaka u slubama vanim za funkcioniranje pravosudnog sustava potrebno je

odgovarajue obrazovanje iz psihologije da bolje razumiju i predvide ponaanje ljudi u razliitim, esto

stresnim situacijama. Stoga policajci, straari i odgajatelji, kriminalisti i pravnici stjeu osnovna znanja iz

psihologije. Psiholozi imaju znaajnu ulogu u selekciji nekih skupina djelatnika u pravosudnom sustavu -

prvenstveno policajaca i straara u penalnim institucijama. S ovim profesionalnim skupinama se vrlo

uspjenim pokazao i rad psihologa na prevenciji profesionalnog stresa (Ostrov, 1986; Flanagan, 1986 i

drugi).

4. Savjetodavni rad

Kao savjetnici, psiholozi su se najee ukljuivali u planiranje izgradnje novih zatvora, planiranje i

organiziranje provoenja sankcija te pri rjeavanju sukoba izmeu odreenih skupina u pravosudnom

sustavu. Pri planiranju novih zatvora koriste se spoznaje iz ekoloke psihologije o tome kako

karakteristike prostora utjeu na ponaanje ljudi i kako se pomou okoline moe pridonijeti poticanju

9pozitivnih ponaanja. Psiholozi esto sudjeluju u rjeavanju sukoba izmeu pojedinih skupina npr.

osuenih i osoblja ili odgajatelja i straara u zatvoru. Da bi uspjeno udovoljio ovoj ulozi, psiholog treba

dobro svladati vjetine kreativnog rjeavanja konflikata, pregovaranja i posredovanja.

5. Istraivaki rad

Psiholozi su esto nositelji primijenjenih istraivanja iji je cilj poboljanje prakse. Tako su esta

istraivanja povezanosti izmeu odreenih osobina linosti ili specifinog obrazovanja i profesionalne

uspjenosti policajaca. Njihov je cilj utvrivanje kriterija za odabir policajaca ili poboljanje njihovog

obrazovanja. Zatim, istrauje se povezanost izmeu linosti osuenika, karakteristika tretmanske okoline i

njihovog ponaanje u penalnom i postpenalnom periodu. U ovom je sluaju praktini cilj unapreenje

tretmana poinitelja krivinih djela. Ova i slina istraivanja nemaju samo praktinu svrhu, ve se esto

koriste za sistematiziranje znanstvenih spoznaja i tako predstavljaju uspjean "most" izmeu psihologije u

pravu i pravne psihologije.

Etika pitanja rada psihologa u pravnom sustavu

Sudjelovanje psihologa u pravosudnom sustavu otvara niz etikih pitanja. Tko je klijent? to ako klijent

trai od psihologa da ne iznese pojedine detalje u sudnici? Je li u pojedinim sluajevima mogue sauvati

profesionalnu neutralnost? Je li mogue dati definitivno miljenje o neijem mentalnom statusu i

sposobnostima i tako predvidjeti budue ponaanje? U izvrenju sankcija, kome biti lojalan svom

klijentu, tj. osuenoj osobi ili penalnoj instituciji? Kao odgovor na ova i mnoga druga pitanja, Ameriko

psihologijsko udruenje (APA) je jo prije 25 godina izradilo osnovne etike principe za psihologe koji

rade u pravosuu (Monahan, 1980; Prilog 1.). Budui da u nas jo uvijek ne postoje sline preporuke, u

cijelosti navodimo amerike. Mogu biti korisne psiholozima da bolje odrede svoju ulogu u pravosuu i

pravnicima da bolje odrede svoja oekivanja od psihologa.

Prilog 1.

Etiki principi Amerikog psihologijskog udruenja za psihologe koji rade u pravosuu

Psiholog predstavlja psihologijsku znanost i nudi svoje usluge, proizvode i publikacije javno i pouzdano, izbjegavajui pogrenu interpretaciju kroz senzacionalizam, pretjerivanje ili povrnost.

Preporuke:

10

1. Psiholog u pravosuu, kao i drugdje, treba izvijestiti sve sudionike odnosno zainteresirane strane o stupnju tajnosti podataka koje saznaje kada daje svoje profesionalne usluge i precizno naznaiti specifine okolnosti u kojima uobiajena razina tajnosti podataka moe biti izmijenjena. To treba uiniti prije nego to prui odreenu profesionalnu uslugu i to, po mogunosti u pismenoj formi.2. Idealni stupanj tajnosti podataka koje dobije psiholog u pravosudnom sustavu trebao bi biti isti kao i stupanj tajnosti podataka kad se s klijentom radi na dobrovoljnoj osnovi i izvan slubenih institucija. 3. Osim za opravdane istraivake ciljeve, psihologijsko procjenjivanje linosti poinitelja krivinog djela treba provoditi samo onda kad psiholog moe razumno oekivati da e to imati terapeutsku funkciju ili biti znaajno za donoenje neke odluke.4. Psiholog u pravosudnom sustavu, kao i drugdje, ima etiku obavezu da se obrazuje o osnovnim pojmovima i postupcima sustava u kome radi.5. Budui da nije kompetentan da daje zakljuke o pravnim pitanjima, psiholog se treba oduprijeti pritisku da to ini.6. Psiholozima mora biti jasno kakva je njihova uloga u sustavu pravosua i trebaju imati dokaze koji potkrjepljuju njihovu sposobnost da to rade.7. Etika je obveza psihologa koji prua odreene profesionalne usluge u pravosuu da potiu i sudjeluje u evaluaciji uinaka tih usluga.8. Psihologijska istraivanja u zatvorima trebaju biti u skladu s etikim principima usvojenima od Nacionale komisije za zatitu ispitanika.9. Psiholozi trebaju biti iznimno oprezni u predvianju kriminalnog ponaanja u svrhu izricanja zatvorske kazne ili prijevremenog otpusta. Psiholog koji odlui da je u konkretnom sluaju svrsishodno davanje takve prognoze treba jasno naznaiti (a) djelo za koje daje prognozu, (b) procjenu vjerojatnosti da e se takvo djelo izvriti u odreenom periodu i (c) faktore na kojima poiva njegova procjena.10. Psiholog treba biti spreman da pruati tretmanske usluge poiniteljima krivinih djela koji to trae.11. Treba snano poticati stalno unapreivanje primjene etikih principa kod psihologijskih intervencija i istraivanja.12. Psiholog i onaj s kojima on radi trebaju razjasniti postupak u sluaju krenja etikih principa.

11

II. PSIHOLOGIJSKE METODE I NJIHOVA PRIMJENA U SUDSKOJ PSIHOLOGIJI

S obzirom na sloenost i raspon predmeta interesa (Pogledajte okvir: to je psihologija?), psihologijska znanost se koristi razliitim metodama. Z. Bujas (1981) metode psihologije dijeli prema:

I. osnovnom nainu opaanja na:1. samoopaanje ili introspekciju

2. vanjsko opaanje ili ekstrospekciju

II. gdje se, kako i s kojim ciljem istrauje na:1. opaanje u prirodnim uvjetima ili "terensko" istraivanje2. laboratorijski i prirodni eksperiment3. studij sluaja.

verko (1992) nudi malo drugaiju podjelu psihologijskih metoda koja istodobno ukljuuje i to kako se

opaa i gdje se opaa. Navodi da su glavne metode koje se koriste u psihologijskim istraivanjima

samoopaanje, opaanje u prirodnim uvjetima, anketno ispitivanje, prouavanje sluajeva i eksperiment.

U skladu s ovom klasifikacijom opisati emo psihologijske metode i ilustrirati njihovu upotrebu u

izuavanju psihologijskih pojava i procesa znaajnih za pravo.

to je psihologija?

Rije psihologija nastala je od grkih rijei psyche (izvorno dah, a kasnije dua) i logos (rije odnosno govor, a koja u obliku -logija u sloenicama znai znanost, uenje), a prvi autor koji je ikada iskoristio taj termin bio je Marko Maruli (15.-16. st.). Doslovno bi psihologija bila "znanost o dui", to je i njena najstarija definicija. U svom predznanstvenom razdoblju, psihologija je kao "znanost o dui" bila izrazito spekulativna i osnivala se samo na introspekciji. No razvoj psihologije kao znanosti koja poiva na iskustvenim metodama i mjerenju psihikih fenomena, doveo je do toga da je nova, drugaija definicija psihologije bila neophodna (Krech i sur., 1982; verko, 1991; Petz, 1992).

Prve definicije koje su se pojavile razvojem znanstvene psihologije (kraj 19. i poetkom 20. stoljea), oznaavaju psihologiju "kao znanost o psihikim procesima". To su procesi kao npr. opaanje, pamenje, miljenje, uvstva, a njihovo prouavanje se temeljilo na sustavnom samoopaanju vlastitih doivljaja. Ovakav pristup pretpostavlja da su predmet psihologije unutranji procesi pojedinca koji se trebaju prouavati znanstvenim metodama. No kako psihiki procesi, koji su osobno i unutranje iskustvo pojedinca, mogu biti

12

prouavani znanstvenim metodama? Osnovno naelo znanosti je objektivnost u smislu da se do istih nalaza dolazi kada istu pojavu nezavisno opaa vei broj ljudi. Kako psihologije kao "znanost o psihikim procesima" moe zadovoljiti ovim kriterijima? Kao reakcija na to, 20-tih godina ovog stoljea, razvija se novi pristup i odreenje psihologije kao "znanosti o ponaanju". Ovakvo odreenje podrazumijeva da se psihologijska istraivanja trebaju ograniiti na pojave koji se mogu opaati (kao npr. pokreti, rijei, znojenje dlanova) i prouavati objektivnim metodama kao to je opaanje ponaanja odnosno mjerenje i registriranje tjelesnih reakcija pojedinca. Ovaj pristup temelji se na tome to se subjektivni psihiki procesi mogu oitovati i na objektivan nain, kroz razliite reakcije ovjeka. Tako npr. mozgovni valovi registrirani na tzv. elektroencelografu mogu pokazati da li je pojedinac budan, da li spava odnosno da li sanja dok spava.

Suvremena psihologija integrira oba ova pristupa: i onaj utemeljen na introspekciji, i onaj utemeljen na opaanju ponaanja. Opeprihvaeni predmet znanstvene psihologije su i psihiki procesi i ponaanja, te njihovi uzroci i uinci. Prouavaju se meusobnim nadopunjavanjem unutarnjeg i vanjskog opaanja u eksperimentalnim, terenskim i diferencijalno-klinikim istraivanjima. Ovakav pristup oituje se i u novijim odreenjima psihologije kao znanosti o psihikim procesima i ponaanjima i njihovim fizikalnim, biolokim i socijalnim uvjetima i uincima (verko, 1991).

1. Samoopaanje (introspekcija)

Samoopaanje se sastoji u neposrednom ili naknadnom (po sjeanju) opaanju vlastitih doivljaja. Ta

metoda je svojstvena psihologiji, jer je ovjek u stanju opaati i opisati svoje doivljaje. Pomou nje

upoznajemo osobine svojih psihikih procesa, a na osnovu toga moemo razumjeti i tue ponaanje.

U poetku razvoja znanstvene psihologije introspekcija je bila njezina glavna metoda, no vrlo brzo je bila

podvrgnuta kritici samih psihologa kao subjektivna i nedovoljno znanstvena. Osnovni prigovor ovoj

metodi je to da samoopaanje moe izmijeniti doivljavanje. Osim toga, neki doivljaji ne mogu se

istodobno doivljavati i opaati, kao npr. strah. Ako se pak koristi naknadna introspekcija, pamenje moe

biti iskrivljeno zbog prolaska vremena izmeu doivljavanja i opisivanja. Dodatna potekoa je to da su

rijei su esto nedovoljne i neprikladne za opis nekih doivljaja. Uz to, samoopaanjem se ispituju pojave

koje su osobne ili subjektivne, pa se postavlja pitanje da li se pomou ovakve metode moe izgraditi jedna

objektivna znanost (verko, 1992; Petz 2005.). Ipak, kritiki stav prema samoopaanju je opravdan samo

ukoliko se ona upotrebljava kao jedina i iskljuiva metoda u prouavanju psiholokih pojava i procesa.

Metoda samoopaanje moe i mora upotpuniti spoznaje do kojih dolazimo tzv. objektivnim metodama,

kao to je npr. opaanje ponaanja. Naime, nema drugog naina da se sazna o kvalitetu psihikih procesa.

To je jedina metoda koja omoguuje da, u odreenim prilikama i s nekim ogranienjima razumijemo to

drugi ljudi doivljavaju, to osjeaju. Osnova tog razumijevanja je slina fizioloka podloga, slini

psihonervni procesi i socijalizacija ljudi. Stoga je introspekcija nerazdvojivi dio nekih drugih metoda

13psihologije kao to je npr. anketno ispitivanje ili psihologijski eksperiment. Uz to, samoopaanje ukljuuje

bar dijelom i vanjsko opaanje, a vanjsko opaanje ukljuuje doivljavanje. Kao to navodi Bujas (1981)

"Pri introspektivnom zahvaanju svojih doivljaja mi ujedno opaamo i vanjske prilike koje su ih izazvale

i vanjska ponaanja u kojima se oituju. S druge strane, i vanjsko opaanje osniva se takoer na naim

doivljajima." (str. 8). Dakle podaci unutarnjeg i vanjskog opaanja su povezani i meusobno se

nadopunjuju.

2. Opaanje u prirodnim uvjetima

Vanjsko opaanje se sastoji u opaanju onih reakcija na samom sebi ili kod drugih ljudi, koje se mogu

vidjeti i mjeriti. Sve te reakcije mogu se obuhvatiti irim nazivom ponaanje (Petz, 1992). Cilj opaanja

je da se "na osnovi poznate situacije i oblika ponaanja otkrije psiholoka priroda procesa ili osobina koje

su bile pobuene situacijom, a koje su se u vanjskom ponaanju oitovale" (Bujas, 1981, str. 9). Meutim,

psiholoku interpretaciju tueg ponaanja omoguava samoopaanje.

Opaanje koje zadovoljava kriterije znanstvene metode treba biti temeljito planirano i sustavno

provoeno. Treba unaprijed odrediti to e se opaati, koji aspekti ponaanja e se registrirati, u kojim

okolnostima i u kojem vremenskom razdoblju, kako registrirati. Pri tome je posebno znaajno sauvati

nepristranost odnosno objektivnost opaaa. Mogu se koristiti pomagala kao to je magnetofon ili video-

kamera. Znaajno je da prisustvo opaaa ne utjee na ponaanje ljudi. To se moe rijeit tako da se

istraiva ukljui meu opaanike kao da je i sam dio njih (tzv. opaanje sa sudjelovanjem) ili da ih

promatra skriveno (npr. iza tzv. jednosmjernog ogledala) (verko, 1992). Osnovi nedostaci primjene ove

metode je to opaanje moe biti vrlo dugotrajno i mukotrpno, to je rezultate opaanja ponekad teko

verificirati (potvrditi) i to istraiva ne moe mijenjati uvjete u kojima se ponaanje dogaa. Nedostaci

ove metode posebno dolaze do izraaja pri opaanju ponaanja ljudi koja se rijetko dogaaju.

Opaanje se esto koristi i u pravnoj psihologiji. Primjerice, sustavnim opaanjem se moe prouavati

ponaanje proces donoenja sudske odluke (Koneni i Ebbesen, 1982), odnosi unutar maloljetnikih

bandi (Miller, 1967) i slino.

3. Anketno ispitivanje

Ponekad je vrlo teko ili nemogue opaati ponaanje ljudi i tako zakljuiti o njihovom doivljavanju u

14nekim situacijama. Npr. kako se osjeao ubojica neposredno nakon poinjenog djela, to po miljenju suca

pridonosi izricanju individualizirane kazne poiniteljima jednako okvalificiranog krivinog djela, kakva je

psihosocijalna klima u nekoj penalnoj instituciji i slino. U takvim situacijama moemo upotrijebiti

anketno ispitivanje. Anketa je "skup postupaka i tehnika s pomou kojih se pobuuju, prikupljaju i

analiziraju izjave ljudi sa svrhom da se dobije uvid u njihove stavove, miljenja, interese, motive,

preferencije i sl. Izjave se pobuuju sustavom paljivo odabranih pitanja, koja se ispitanicima mogu

postaviti pismeno, pomou odgovarajueg upitnika ili usmeno, putem intervjua" (Petz, 1992, str. 18).

U nas postoji relativno opsena literaturo o tome kako treba provoditi anketno ispitivanje (Supek, 1981;

Petz, 1992). Ovdje emo navesti samo osnovna obiljeja. Za provoenje anketnog ispitivanja prvo je

potrebno jasno odrediti ciljeve i u skladu s njima odrediti sadraj pitanja koja e biti postavljena

ispitanicima. Pitanja trebaju biti kratka, jasna, jednoznana, konkretna i nesugestivna.

U provoenju anketnog ispitivanja vrlo je znaajan nain izbora ispitanika kojima e se postaviti

predviena pitanja. Najvanije je unaprijed odrediti koji e ispitanici sudjelovati u ispitivanju. Moe se

obuhvatiti populacija ispitanika koji posjeduju odreenu karakteristiku (npr. svi suci okrunih sudova ili

svi osueni u nekoj penalnoj ustanovi) ili samo njen jedan dio. Ukoliko ispitujemo samo dio populacije,

govorimo o uzorku, koji treba odabrati tako da bude reprezentativan2 za populaciju koja se prouava.

Prikupljanje odgovora ispitanika takoer je potrebno provesti na jedinstven i odgovarajui nain. Bez

obzira koji nain prikupljanja odgovora izaberemo (neposredna primjena upitnika, intervju, upitnik koji se

dostavlja potom), koji stupanj anonimnosti ispitanika pri davanju odgovora osiguramo, provodimo li

anketu individualno ili u skupinama, uvijek je potrebno odgovore svih ispitanika prikupiti na istovjetan

nain. Anketu kao metodu istraivanja ilustrira ispitivanje miljenja ubojica o utvrenim injenicama i

njihovoj krivnji (Primjer 1).

2 Reprezentativan uzorak je onaj koji dobro predstavlja populaciju kojoj pripada. Taj termin ne smijemo izjednaavati s uobiajenim znaenjem pojma reprezentativno, u smislu najbolje (npr. sportska reprezentacija). Reprezentativni uzorak najbolje se postie sluajnim odabirom lanova populacije (Petz, 2005.).

15

Primjer 1. Anketno ispitivanje miljenje ubojica o utvrenim injenicama i njihovoj krivnji (Tabakovi, 1986.)

Jedan od konanih ciljeve izricanja kazne zatvora je tretman odnosno preodgoj delinkvenata. Za postizanje tog cilja, izmeu ostalog, znaajna je njihova percepcija krivnje i opravdanosti odmjerene kazne. Stoga je anketnim ispitivanjem Tabakovi elio utvrditi to osueni poinitelji krivinog djela ubojstva misle o ispravnosti i potpunosti utvrenih injenica, to misle o svojoj krivnji, s ime je povezan njihov osjeaj krivnje i kakvo im je miljenje o veliini odmjerene kazne.

Istraivanjem su obuhvaeni svi mlai punoljetni ubojice s umiljajem, koje su 1981. godine izdravale kaznu zatvora u trajanju od 2 do 15 godine u dva kazneno-popravna doma (N=53). Odgovori na pitanja iz posebno konstruiranog upitnika za svrhu ovog ispitivanja prikupljeni su intervjuom. Prikazati emo nekoliko pitanja zajedno s dobivenim odgovorima.

Je li sud u vaem sluaju utvrdio injenino stanje ispravno i potpuno?A. injenino stanje sud je utvrdio u potpunosti 18.9%B. Uglavnom, vano je utvrdio 41.5%C. Neke vane injenice je utvrdio, a neke ne 26.4%D. Ono to je utvrdio uglavnom je netono 7.5%E. Sasvim netono, osueni krivino djelo nije poinio 5.7%

to vi osobno mislite o ubojstvu kao krivinom djelu, o njegovoj teini u odnosu na druga krivina djela?A. Ubojstvo je najtee krivino djelo 61.4% B. Ima i drugih jednako tekih krivinih djela 15.9%C. Neka krivina djela su tea od ubojstva 22.7%

Je li vam je kazna ispravno odmjerena?A. Prevelika je 63.0%B. Ispravna je 20.4%C. Premala je 7.4%D. Ne zna 9.2%

Odgovarajuim statistikim analizama odgovora autor je utvrdio da miljenje osuenih o ispravnosti izreene kazne nije ni u kakvoj vezi s njihovim miljenjem o teini krivinog djela, s njihovim osjeajem krivnje, stanjem svijesti pri samom dogaaju, niti namjerom da ubiju. Zamjeraju sudu da previe vjeruje svjedocima, da je u radu povran, te da u njihovom sluaju nije tono utvrdio nain izvrenja krivinog djela i ulogu i krivnju oteenog. Iako veina osuenih smatra da im je sud izrekao preveliku kaznu, kazna koju bi sami sebi odmjerili u uskoj je povezanosti s izreenom.

Anketom se koristimo i u ispitivanju javnog mnijenja. Dobar primjer za to u podruju pravne psihologije

je istraivanje Tabakovia, Sunja i Turinovia (1991) o miljenju graana o prvooptuenom u "aferi

Agrokomerc" (Primjer 2).

16

Primjer 2.

Miljenje graana o veliini kazne prvooptuenom u "aferi Agrokomerc" (Tabakovi, Suanj i Turinovi, 1991)

Anketno ispitivanje je provedeno u tri vremenska razdoblja: u fazi podizanja optube, pri kraju sudskog procesa i nakon donoenja presude. Anketiranje je provedeno upitnikom koji se sastojao od 12 pitanja. Prva pitanja su se odnosila na podatke o ispitanicima, zatim o njihovoj informiranosti o aferi Agrokomerc, a zatim se trailo miljenje o veliini kazne zatvora i drugim sankcijama koje e izrei sud, kao i osobna procjena primjerene kazne. Na kraju je bilo postavljeno pitanje to treba uiniti da bi se ubudue sprijeile takve afere. Anketno ispitivanje je provedeno grupno voenim postupkom na podruju Rijeke. Svako od tri razdoblja prikupljanja podataka je provedeno na drugoj skupini ispitanika, ali kako navode autori, iz iste populacije (studenti, njihovi roaci i poznanici koji su u radnom odnosu ili u mirovini). Dakle radi se o tzv. prigodnom uzorku, a ne uzorku koji bi bio reprezentativan za graane Rijeke. Pokazalo se da je u funkciji vremena dolo do smanjivanje veliine i raspona kazne koju graani oekuju od suda i one koju bi oni odmjerili. U vrijeme podizanja optube graani su mislili da e sud biti preblag, a nakon izricanja kazne da je bio prestrog. to je sve utjecalo na ovakvu promjenu javnog mijenja prema prvooptuenom u ovom procesu?

Vrijednost ankete je ograniena. Kao prvo, tom metodom moemo saznati samo ono to nam ispitanici

mogu i ele odgovoriti. U nekim situacijama ispitanik eli dati bolju i drutveno poeljniju sliku o sebi

(npr. pri dobivanju radnog mjesta ili ako misli da to moe utjecati na skraenje izdravanja kazne).

Ponekad pak ispitanik nije svjestan nekih aspekata svog ponaanja ili doivljavanja pa o njima ne moe

dati precizan odgovor. Na to upuuju nalazi istraivanja Konenija i Ebbesena (1982) o tome to utjee na

odluku suca da se optueni moe braniti sa slobode. Odgovor na ovaj problem pokuali su dobiti koristei

izmeu ostalog anketno ispitivanje i opaanje u prirodnim uvjetima. Za potrebe anketnog ispitivanja

sastavljen je upitnik od 25 pitanja. Gotovo svi suci koji su sudjelovali u ispitivanju su naveli etiri faktora

kao posebno vana pri donoenju te odluke teinu krivinog djela, prethodno vrenje krivinih djela,

zaposlenost i obiteljsku situaciju, te ovisnost o alkoholu odnosno drogama i/ili mentalne poremeaje.

Zatim su istraivai poslali dobro uvjebane opaae u sudnicu, s ciljem da utvrde kako suci u stvarnosti

donose tu odluku. Nalazi su pokazali da je jedino znaajna bila preporuka javnog tuitelja. Dakle,

pokazalo se da suci nisu bili svjesni "pravih" faktora koji utjeu na njihovo odluivanje. Na odgovore su,

po svemu sudei, utjecale njihove vrednote ili/i znanja o tome to treba uzimati u obzir pri donoenju ove

odluke, a u stvarnoj situaciji neto drugo.

Bez obzira na navedene nedostatke i ogranienja, rezultati anketnih ispitivanja mogu imati heuristiki

znaaj sluiti kao poticaj za daljnja istraivanja. To je pogotovo sluaj ako je problem ispitivanja

primjeren metodolokim mogunostima ankete, ako je upitnik dobro konstruiran, uzorak reprezentativan,

17a podaci prikupljeni i statistiki obraeni na odgovarajui nain. Tada se anketom mogu prikupiti korisni

podaci o nekim moguim uzrocima ponaanja pojedinaca.

4. Prouavanje sluaja

Ponekad cilj psihologijskih istraivanja nije utvrivanje neke pravilnosti i veze meu pojavama, ve

temeljito i produbljeno utvrivanje osobina nekog pojedinca. Pri tome se koriste razliite tehnike od

prouavanja ivotopisa pojedinca, do rezultata koje postie na razliitim testovima i upitnicima za

ispitivanje sposobnosti i osobina linosti. Tako prikupljeni podaci su ogranieni samo na taj konkretni

sluaj i one koji su mu vrlo slini. Dodatna potekoa pri generalizaciji rezultata prikupljenih na ovaj

nain je to to se esto mogu interpretirati na razliit nain (Petz, 1992).

Prouavanje pojedinanih sluajeva bilo je vrlo znaajno za psihologiju openito. Tako je npr. Sigmund

Freud razvio cijelu psihoanalitiku teoriju linosti na osnovi prouavanja pojedinih sluajeva. Prve

spoznaje o funkcijama pojedinih podruja mozga dobivena su prouavanjem doivljavanja i ponaanja

pojedinaca kojima su bili ozlijeeni pojedini dijelovi mozga. Iako su mogunosti generalizacije na temelju

prouavanja sluaja ograniene, opaanja i spoznaje do kojih se dolo u takvim prilikama pokazala su se

kao korisne hipoteze za preciznija znanstvena istraivanja. Uz to, takav pristup ima neprocjenjiv znaaj u

nizu praktinih situacija kao to je npr. profesionalna orijentacija, utvrivanje potekoa psihosocijalnog

funkcioniranja, individualizacija tretmana u penalnim institucijama i slino. Ova metoda se koristi i za

ispitivanje promjena u ponaanju izazvanih razliitim tretmanskim intervencijama. Stoga se, bez obzira na

neke nedostatke, metoda pojedinanog sluaja esto koristi. Istodobno se razvio i niz specifinih

statistikih postupaka za obradu tako prikupljenih podataka.

Prouavanje sluaja je karakteristino za forenzinu psihologiju o emu se detaljno govori u prethodnom

poglavlju.

5. Eksperiment

Eksperiment je postupak kojim se, u kontroliranim uvjetima, namjerno izaziva neka pojava radi opaanja

ili mjerenja. To je najpouzdanija psihologijska metoda jer jedina omoguuje spoznavanje uzroka i

posljedica ispitivanih pojava. Sustavno opaanje ili anketno ispitivanja moe samo pokazati da postoji

uzrono posljedini slijed, ali ne i utvrditi stvarne uzroke opaene pojave. Ipak, potrebno je naglasiti da

psihologijski eksperiment nije zamjena za samoopaanje ili vanjsko opaanje. Dapae, on ukljuuje

18samoopaanje ispitanika, opaanje objektivnih prilika eksperimenta i opaanje ponaanja ispitanika

(Bujas, 1981).

Glavna svrha psihologijskog eksperimenta je provjeriti djeluje li odreeni faktor na neku jasno registriranu

pojavu. Pojava koja je predmet prouavanja zove se zavisna varijabla, a faktor koji se namjerno unosi i

mijenja u eksperimentu da bi se utvrdilo da li on zaista utjee na ispitivanu pojavu zove se nezavisna

varijabla. U Primjeru 3. je detaljno prikazan jedan psihologijski eksperiment koji je zanimljiv za pravnu

psihologiju (Primjer 3).

Primjer 3. Tjelesna privlanost i atribucija krivice

Velik broj istraivanja iz socijalne psihologije pokazao je da postoji tendencija da formiramo utisak o ljudima na osnovi njihove tjelesne privlanosti. Tako se pokazalo da se tjelesno privlanije osobe oba spola procjenjuju srdanijima, drutvenijima, zanimljivijima, osobama koje imaju vei izgled za uspjeh u poslu i ivotu openito. Takoer je utvreno da privlaniji ljudi postiu vei uspjeh od manje privlanih i u podrujima svakodnevnog ivota za koja bismo pretpostavili da je tjelesni izgled nebitan (npr. dobivanje kolskih ocjena ili preporuke za dobivanje posla). Navedeni stereotip poznat je u socijalnoj psihologiji kao "lijepo je dobro".

Polazei od ovih spoznaja, Medi (1984, 1986) je ispitala postoji li razlika u procjeni krivnje tjelesno privlanih i tjelesno neprivlanih osoba za isto uinjeno djelo tj. prometnu nesreu, te ovisi li procjena krivnje o teini posljedica djela.

U ovom eksperimentalnom istraivanju ukljuene su dvije nezavisne varijable: privlanost lica poinitelja (lijep - ruan) i teina posljedica prometne nesree (teke - lake). Zavisna varijabla bila je krivnja pripisana poinitelju prometne nesree, ocjenjena na skali od 20 stupnjeva. Vea brojana vrijednost ukazivala je na veu pripisanu krivnju.

U istraivanju je sudjelovalo 180 studenata Pedagokog i Pomorskog fakulteta u Rijeci. Svi ispitanici su dobili pismeni opis prometne nesree. Pria o nesrei je izmiljena i ima dva oblika koji se meusobno razlikuju samo po teini posljedica nesree (A i B reenice):

"Dana 26.06.1984. godine osoba koju vidite na slici je upravljajui svojim automobilom u kasnim veernjim satima, u Ulici M. Laginje u Rijeci, naletjela na grupu djece koja su prelazila neosvijetljenu ulicu na zavoju, na mjestu koje nije bilo oznaeno kao pjeaki prijelaz. Pri tome je udarena 11-godinja djevojica F.M."

Reenica A.: "Djevojica je prevezena u bolnicu i nakon izvrenih pregleda, kojima je ustanovljeno da nije povrijeena, putena je kui."

Reenica B.: "Djevojica je prevezena u bolnicu gdje se jo i danas nalazi zbog zadobivenih tekih povreda glave".

Ispitanici su bili podijeljeni u 6 grupa. Polovina ispitanika je dobila opis nesree koja je imala teke posljedice, a druga polovina opis nesree s lakim posljedicama. Svaka od ove dvije grupe je zatim podijeljena na tri dijela: 1/3 ispitanika je dobila uz priu fotografiju lijepe osobe, 1/3 ispitanika je dobila fotografiju rune osobe, a 1/3 ispitanika je dobila opis prometne nezgode uz koji nije bila priloena fotografija poinitelja. Nastojalo se da muki ispitanici dobiju fotografiju enske osobe, i

19obratno. Fotografije su odabrane na osnovu pred-testiranja i valjano su reprezentirale lijepu i runu osobu mukog i enskog spola. Zadatak ispitanika je bio da na skali od 1 do 20 procijene kolika je krivnja osobe na fotografiji za poinjenu prometnu nezgodu. Dakle, nacrt istraivanja ukljuuje dva nivoa teina posljedica (lake i teke) i tri nivoa tjelesne privlanosti lica poinitelja (bez slike, fotografija rune osobe, fotografija lijepe osobe). Autorica ga je shematski prikazala na sljedei nain:

Posljedice

LAKE TEKE

Privlanost 0 RUNO LIJEPO 0 RUNO LIJEPO lica

Eksperimentom je utvreno slijedee:1. Bez obzira na teinu posljedica prekraja, privlanim osobama pripisuje se manja krivnja nego neprivlanim.2. Kad su posljedice teke, i lijepim i runim osobama pripisuje se vea krivnja nego kada su posljedice lagane,3. Poinitelju se pripisuje vea krivnja to su posljedice prekraja tee i to je on ili ona neprivlaniji.

Dakle, za istu prometnu nesreu vea krivnja pripisuje se neprivlanim osobama. Kako se moe objasniti blae ponaanje prema lijepim osobama u situaciji kada procjena krivnje ne bi smjela biti pod utjecajem izgleda poinitelja? Autorica se posluila nalazima slinih studija provedenih drugdje u svijetu. Tako Dion (1972), na osnovu istraivanja procjene krivnje za prekraje koje su uinila lijepa ili runa djeca, smatra da postoji sklonost da se prekraji koje su poinile neprivlane osobe pripiu njihovim stabilnim osobinama linosti, a prekraji koji su uinile privlane osobe trenutnim, situacionim okolnostima. U skladu s tim su nalazi Sigall i Ostrove (1975) koji navode da se privlane osobe procjenjuju kao manje krive za isti prekraj jer procjenitelji smatraju da je manja vjerojatnost da e privlani krivac opet poiniti prekraj.

Autorica ovog eksperimentalnog istraivanja navodi faktore koji ograniavaju mogunost generalizacije nalaza na ivotne situacije. Prije svega to je da procjena krivnje ovisi i o nizu drugih faktora, te da su ispitanici bili studenti. Zatim smatra da bi trebalo ispitati ovaj fenomen u realnim situacijama procjene krivnje i odmjeravanja kazne, te da bi bilo korisno upoznati osobe koje sudjeluju u provoenju prava sa sadrajem i funkcioniranjem stereotipa tjelesne privlanosti u razliitim socijalnim situacijama.

Iz opisa ovog istraivanja lako se mogu uoiti najznaajnije karakteristike eksperimenta. Kao prvo, budui

da istraiva namjerno izaziva pojavu, on zna gdje e se i kada ona zbiti, pa se moe precizno pripremiti

za njeno opaanje ili mjerenje. Uz to, eksperiment se moe ponoviti, pa se tako dobiveni rezultati mogu

provjeriti. Prednost eksperimenta je i mogunost kontrole nad uvjetima njegovog provoenje.

20

U pravilu se mijenja jedan aspekt situacije i opaa ili mjeri uinak tog mijenjanja na pojavu koja se

istrauje. U naem primjeru nezavisna varijabla je bila privlanost lica poinitelja prometne nesree

(lijepo - runo) i teina posljedica poinjenog djela (lake - teke), a zavisna varijabla pripisana krivica. Svi

ostali inioci koji su mogli utjecati na zavisnu varijablu drali su se pod kontrolom kao npr. opis dogaaja,

izgled rtve, raniji prekraji poinitelja i sl. Zato je istraiva mogao zakljuiti da, bez obzira na teinu

posljedica prekraja, se privlanim osobama pripisuje manja krivica nego neprivlanima.

Uz prednosti se iz ovog primjera lako mogu uoiti i nedostaci laboratorijskog eksperimenta u podruju

pravne psihologije. Openito, osnovna prednosti eksperimentalnog pristupa jest da je to jedina metoda

koja omoguava opravdano zakljuivanje o uzrono-posljedinim odnosima. No, u sloenim situacijama

kao to je sudski postupak nije lako sauvati osnovnu strukturu eksperimenta tj. osigurati da se svi faktori

dre konstantnima osim jednog, koji mijenja se pod kontrolom eksperimentatora. Zanemarivanje

bogatstva detalja u situaciji sudskog procesa moe dovesti do zakljuaka koji ne odraavaju stvarnost.

Dobar primjer za to je opisano istraivanja utjecaja fizikog izgleda na donoenje sudske odluke. Naime,

ovdje je upravo tjelesni izgled istaknut u odnosu na pozadinu koju ine turo iznesene injenice znaajne

za pravno odluivanje. Za razliku od toga u stvarnom sudskom postupku karakteristike osumnjiene osobe

su "utopljene" u iroku i sloenu mreu dokaznog materijala, to dovodi do toga da tjelesni izgled ima vrlo

malu ulogu na konani ishod postupka. Pokazalo se da su karakteristike osuenog znaajne jedino u

sluajevima kada se radi o graninim sluajevima gdje su injenice dvojbene (Vidmar, 1979).

Eksperimentalno istraivanje provedeno u laboratorijskim uvjetima ne moe odgovoriti na pitanje ima li

nezavisna varijabla, u ovom sluaju tjelesni izgled, isti znaaj izvan laboratorija. Ipak, to ne umanjuje

znaaj laboratorijskih istraivanja za pravnu psihologiju. Naime, takvi nalazi su odlina osnova za

otkrivanje faktora koji mogu biti vani u bilo kojoj socijalnoj situaciji, pa tako i u sudskom postupku

(Horowitz i Willging, 1984). No kako doi do spoznaja koje se mogu generalizirati i na situacije izvan

laboratorija? Istraiva moe obogatiti apstraktnu socijalnu situaciju tako da odraava to bolje stvarnu

socijalnu situaciju. Tada govorimo o simulacijskim eksperimentima, koji su zapravo podvrsta

laboratorijskih eksperimenata. Takoer moe prouavati stvarnu socijalnu situaciju. Tada govorimo o

eksperimentu u prirodnim uvjetima.

Simulacijski eksperimenti

Najvei broj simulacijskih eksperimenata u podruju pravne psihologije do sada je proveden pri

prouavanju procesa donoenja odluka u poroti. Osnovna pretpostavka na kojoj poivaju ova istraivanja

21je da e eksperiment koji se provodi u okolnostima i na nain koji je visoko suglasan sa stvarnom

situacijom dovesti do nalaza koji se mogu generalizirati na te stvarne situacije. Stoga je u simulacijskom

eksperimentu potrebno uiniti sve da bi se osiguralo prisustvo svih bitnih elemenata stvarne situacije. Kad

se radi o simulaciji sudskog procesa to nije lako. Istraiva koji koristi simulacijski pristup mora prvo

odgovoriti na dva pitanja. Prvo, koliko dobro karakteristike simulacijske situacije (fizika okolina, nain

iznoenja materije, vrsta mjerenja) odgovara karakteristikama stvarne pravne situacije; drugo, u kojem

stupnju ishodi simulacije odraavaju ishode u stvarnoj situacijama?

To pokazuje da istraiva treba simulirati i funkcije i strukturu stvarne situacije, npr. donoenja odluke u

poroti ili funkcioniranje sudskog procesa kao socijalne situacije. Horowitz i Willging (1984) navode da

prvo treba u stvarnosti opaati zbivanja koja e se istraiti u simulacijskom eksperimentu (npr. odabir

porote ili proces donoenja odluke u poroti). To, uz dobro poznavanje pravne pozadine, treba biti osnova

da se valjano odrede pitanja na koja se eli dobiti odgovor u takvom eksperimentu. Takoer je potrebno

njegove nalaze provjeriti u stvarnim situacijama. Ako je simulacijska situacija vjerno postavljena i ako su

postavljena pitanja pravno korektna i relevantna, ovakva istraivanja mogu nas pribliiti spoznajama koje

se mogu generalizirati na stvarne situacije. Stoga simulacijska eksperimentalna istraivanja predstavljaju

drugu stepenicu u strategiji istraivanja psihologijskih aspekata provoenja prava.

Kao to je navedeno, u podruju pravne psihologije najvei broj simulacijskih eksperimenta je proveden u

vezi s funkcioniranjem porote. S obzirom na razliku naeg i anglo-saksonskog pravosudnog sustava u

ijem okviru su raena ta istraivanja, ovu metodu moemo demonstrirati jednim poznatim istraivanjem

ponaanja ljudi u zatvorskoj situaciji. Njegovi su nalazi zanimljivi neovisno o tome gdje je istraivanje

provedeno (Primjer 4).

22

Primjer 4. Zimbardo eksperiment - stvaranje zatvora u est dana

Jedan od najpoznatijih simulacijskih eksperimenata iz podruja penalne psihologije je onaj Phillipa Zimbarda, Craiga Haneya i Curta Banksa iz 1971. godine (prema Elison i Buckhout, 1981; Banuazizi i Movahedi, 1975). Nastao je kao rezultat razvoja ekoloke psihologije i ispitivanja utjecaja okoline na ponaanje i linost.

Zimbardo, Craig i Banks su u podrumu Odsjeka za psihologiju Sveuilita u Stanfordu izgradili "lani" zatvor (u daljem tekstu "Stanfordski zatvor") s ciljem da prouavaju posljedice boravka u zatvoru na linost i ponaanje. "Stanfordski zatvor" je bio ureen tako da to bolje oslikava uobiajenu zatvorsku okolinu. elije su bile ograene eljeznim ipkama, "zatvorsko" dvorite je bilo ograeno icom, hodnici su bili opremljeni odgovarajuom video-opremom i napravama za kontrolu osuenih. Sudionici u eksperimentu su bili studenti, koji su za to bili plaeni. Od 75 dobrovoljaca odabrano je 20 koji su bili emocionalno najstabilniji. Po sluaju su bili rasporeeni u dvije grupe, "zatvorenike" i "uvare". Niti jedna grupa nije dobila upute kako da se ponaa u danoj ulozi3.

Prvog dana provoenja eksperimenta studenti koji su dobili ulogu osuenih su bili, uz suradnju lokalne policijske postaje, "uhapeni" u svojim kuama. Dovedeni su u "Stanfordski zatvor", gdje su proli uobiajenu proceduru kroz koju prolaze osuene osobe pri dolasku u penalnu instituciju (skidanje, pranje, ianje, oblaenje zatvorenike uniforme, smjetaj u jednoj od elija). Tada su nastupili i "straari" koji su imali odgovarajue uniforme, zatamnjene, reflektirajue naoale, pendreke i zvidaljke. Eksperiment je trebao trajati dva tjedna.

Iako su se autori bojali da e sudionici imati potekoa da se ozbiljno uive u novu ulogu, vrlo brzo je bilo oigledno da su takva strahovanja neosnovana. "Straari" su uivali u novoj moi koju su posjedovali. Vrijeali su i poniavali "osuene". Najgora ponaanja su uvali za trenutke kada su s njima bili na samo, bez prisustva eksperimentatora koje su smatrali "premekanima". "Osueni" su se na poetku umjereno bunili, da bi za dan ili dva postali pasivni i posluni. O stupnju njihovog uivljavanja u ulogu svjedoe snimke njihovih razgovora u elijama, gdje se u 90% sluajeva govorilo o stvarima koje se tiu boravka u zatvoru, a tek 10% o temama koje su vezane za zbivanja izvan "Standfordskog zatvora". Ni jedni ni drugi vie nisu bili studenti koji sudjeluju u znanstvenom eksperimentu, ve lanovi zatvorske zajednice.

Ve nakon 36 sati bili su prisiljeni iskljuiti jednog sudionika iz skupine "osuenih", jer je oigledno bio u fazi akutne krize koju su oznaavali dezorganizirano miljenje i nekontrolirani napadi bijesa koji su se izmjenjivali s plakanjem. U prvi tren eksperimentatori su posumnjali u iskrenost tog studenta. Bilo im je teko povjerovati da netko u tako kratkom vremenu tako intenzivno reagira na simulirani zatvor. No svakog narednog dana suoavali su se s istom situacijom - morali su iskljuiti jednog po jednog "osuenog" zbog emocionalne krize kroz koju je prolazio. estog dana, je bilo oigledno da se eksperiment mora prekinuti.

Nakon toga uslijedio je niz sastanka eksperimentatora, "osuenih" i "straara", s ciljem da se oslobode emocionalne tenzije i da se rasprave moralne i socijalne implikacije ovog istraivanja. Analiza cijelog eksperimenta pokazala je da je u zaprepaujue kratkom vremenu u stimulirajuoj zatvorskoj situaciji u kojoj nije bilo ni rasizma, ni homoseksualnih napada, ni tjelesne brutalnost, simulacija proizvela sadizam kod ljudi koji nisu sadisti, emocionalni slom kod ljudi koji su bili izabrani upravo zbog emocionalne stabilnosti i gubitak profesionalne objektivnosti kod eksperimentatora ije je obrazovanje takvo da se to nije smjelo dogoditi.

3 Odnosno, uvari su jedino dobili upute o tome koje vrste ponaanja smiju i ne smiju koristiti sa zatvorenicima. Tako s ih smjeli verbalno vrijeati i ukidati im povlastice, ali ih nisu smjeli na bilo koji nain fiziki kanjavati ili tui.

23

Zimbardov eksperiment je obogatio spoznaje socijalne psihologije o utjecaju uloge na doivljavanje i ponaanje ljudi. Psiholozi su esto citirali njegove nalaze kao znakovite za procese koji se zbivaju u zatvoru. Istovremeno, penolozi su umanjivali znaaj studije kao pristrane i naivne. To su djelom i potvrdila kasnija, kompleksnija istraivanja procesa adaptacije osuenih na stvarnu zatvorsku situaciju (Zamble i Porporino, 1988). Studija je u Sjedinjenim Amerikim Dravama potakla velike rasprave u etici istraivanja u psihologiji i pridonijela stvaranju vrlo stroge procedure koju treba proi svako istraivanje u kojem sudjeluju ljudi kao ispitanici. Ipak, jedno je bilo nedvojbeno - ak i najstabilniji ljudi mogu postati dehumanizirani u okolnostima totalne institucije.

Iako nas simulacijski eksperimenti pribliavaju spoznajama koje se mogu generalizirati na stvarne

situacije, oni jo uvijek sadravaju elemente artificijelnosti. Uz to, svi sudionici ovakvih eksperimenata

znaju da sudjeluju u situaciji koja nije realna i da njihove odluke nemaju stvarni utjecaj na druge ljude. I

opisana rasprava meu strunjacima potaknuta Zimbardovim eksperimentom pokazuje da je otvoreno

pitanje koliko se uspjeno na osnovu tako prikupljenih podataka moe predvidjeti ponaanje ljudi u

stvarnim ivotnim situacijama. Stoga se u razliitim podrujima primijenjene psihologije koriste i drugi

pristupi, koji, iako su manje kontrolirani i precizni od laboratorijskih eksperimenata, mogu ponekad dati

podatke koji se mogu upotrijebiti u stvarnim ivotnim situacijama. Kao to navodi Bujas (1981) najblii je

laboratorijskom eksperimentu tzv. eksperiment u prirodnim uvjetima.

Eksperiment u prirodnim uvjetima

Eksperiment u prirodnim uvjetima se provodi tamo gdje se stvarno odvija odreena ljudska aktivnost (npr.

u penalnoj instituciji, policijskoj stanici, koli i slino), a u njemu sudjeluju osobe koje su stvarno

ukljuene u odreenu aktivnosti ili zbivanja. Kao nezavisna varijabla slue sredstva koja se u stvarnim

ivotnim situacijama upotrebljavaju za izmjenu ponaanja. Ilustrirajmo ga primjerom (Primjer 5).

Primjer 5. Moe li se delinkvencija sprijeiti?

Jedan od najpoznatijih eksperimenata u prirodnim uvjetima iz podruja kriminologije je "The Cambridge-Somerville Youth Study" (Powers & Witmer, 1951; McCord, 1978). Cilj mu je bio ispitati moe li se sprijeiti razvoj delinkventnog ponaanja kod djeaka koji su rizini da postanu delinkventi, tako da im se prui prijateljska pomo, savjetodavni rad i poeljni model ponaanja u ranoj dobi. Istraivanje je zapoeto sredinom 30-tih godina 20. stoljea u Massachussettsu, u Sjedinjenim Amerikim Dravama. Zapoeo je tako da su uitelji i socijalni radnici procijenili rizik za razvoj delinkventnog ponaanja kod 650 djeaka. Oni su podijeljeni u 325 parova koji su bili meusobno izjednaeni po procijenjenom riziku za razvoj delinkventnog ponaanja, ali i po nizu drugih initelja kao to je npr. dob, inteligencija, tjelesno zdravlje, karakteristike obitelji i susjedstva. U svakom paru je po sluaju, bacanjem novia, izabran djeak koji je dobio posebnu

24strunu pomo kroz pet godina. Drugi su bili "preputeni" uobiajenoj strunoj pomoi koju su u to vrijeme pruale razliite slube u lokalnoj zajednici. Svi djeaci su bili praeni da bi se vidjelo je li taj posebni program pomoi bio uspjean u sprjeavanju delinkventnog ponaanja.

Ovo istraivanje posjeduje sve karakteristike eksperimenta. Nezavisna varijabla je bila tretman: dobivanje ili nedobivanje specijalne pomoi. Zavisna varijabla je bila delinkventno ponaanje. Nezavisna varijabla je bila pod kontrolom eksperimentatora: oni su odredili koji djeaci e ui u tzv. eksperimentalnu skupinu i dobiti posebnu pomo, a koji e biti u tzv. kontrolnoj skupini i nee je dobiti. Kako bi osigurali da je jedino prisustvo, odnosno odsustvo specijalnog tretmana utjecalo na djeake, skupine djeaka su bile izjednaene po veem broju faktora poznatih kao znaajnih za razvoj delinkventnog ponaanja, kao to su npr. obiljeja susjedstva ili doma. injenica da su djeaci po sluaju bili rasporeeni u eksperimentalnu ili kontrolnu skupinu, znai da su ove grupe bile izjednaene i po drugim faktorima koji nisu kontrolirani u eksperimentu. Ova kontrola je omoguila da se utjecaj programa prati i mjeri neovisno od drugih moguih faktora delinkvencije. Dakle, ako se pokae da je, pri istovjetnom "mjerenju" delinkventnog ponaanja, eksperimentalna skupina manje delinkventna od kontrolne, onda se sa sigurnou moe zakljuiti da je taj program bio uspjean u sprjeavanju delinkvencije, i obrnuto. Ovo eksperimentalno istraivanje u prirodnim uvjetima shematski moemo prikazati na slijedei nain:

Shema 1. Eksperimentalna provjera uspjenosti tretmana

Poetna Raspodjela Nezavisna Zavisnapretpostavka ispitanika varijabla varijabla

po sluaju

PROGRAM JE EKSPERIMENTALNA PROGRAM MJERADJELOTVORAN SKUPINA

DELINKVENTNOG PONAANJAKONTROLNA BEZ PROGRAMA SKUPINA

Do kakvih rezultata je dolo ovo eksperimentalno istraivanje provedeno u prirodnim uvjetima? Tridesetogodinje praenje ovih djeaka pokazalo je da je program prevencije delinkventnog ponaanja bio neuspjean, kako na kratku, tako i na dugu stazu. Otprilike 1/4 djeaka iz svake grupe je bila evidentirana zbog krivinih djela u razdoblju maloljetnitva, a priblino njih 2/3 je bilo evidentirano zbog vrenje krivinih djela u odrasloj dobi. to je jo zanimljivije, pokazalo se da je kontrolna skupina imala uspjeniji ivot. Znaajno vie djeaka iz eksperimentalne skupine je poinilo dva i vie krivinih djela, vie njih su postali alkoholiari, razvili mentalnu bolest, ili patilo od bolesti koje se razvijaju pod utjecajem stresa, te umrlo u mlaoj ivotnoj dobi. Bez obzira na ove objektivne pokazatelje, 2/3 djeaka iz eksperimentalne skupine je izjavilo da im je program pomogao, da im je osigurao zanimljive sadraje koji su im pomogli da ne upadnu u neprilike, te da ih je nauio kako da budu u boljim odnosima s drugim ljudima.

Kako objasniti neuspjeh ovog programa? McCord (1978) je naveo nekoliko moguih objanjenja. Kao prvo, ovaj program je mogao stvoriti ovisnost djeaka u eksperimentalnoj skupini o pomoi sa strane. To je moglo dovesti do njihovog nezadovoljstva i potekoa kada je program nakon pet godina prestao. Drugo mogue objanjenje je da je program razvio visoka oekivanja kod sudionika koji su se, nakon to je bio obustavljen, osjeali frustrirano kad vie nisu mogli postii svoja oekivanja. Takoer je mogue da su ovi mladii, upravo zbog programa, sami sebe doivjeli kao osobe kojima je takva pomo neophodna. Bez obzira na pravi razlog koji je doveo do neuspjeha,

25McCord opravdano zakljuuje da program miljen da pomogne pojedincu, u stvarnosti moe nakoditi. To upuuje na potrebu paljive evaluacije takvih programa.

Slina istraivanja, koja su provedena u stvarnim ivotnim situacijama pri vrednovanju tzv. alternativnih

sankcija u razliitim zemljama, u nas su opisali su Ajdukovi i Ajdukovi (1992). Inae, velik broj

eksperimentalnih istraivanja u prirodnim uvjetima iz podruja kriminologije, penologije i sudske

psihologije prikazali su Farrington, Ohlin i Wilson (1986). Ukratko emo opisati jedno od tih istraivanja

posebno zanimljivo za rad policije. U jednom amerikom gradu usporeena je efikasnost tri razliita tipa

reakcije policajaca u sluajevima obiteljskog nasilja (Sherman i Berk, 1984). U 300 sluajeva, kad je rtva

obiteljskog nasilja telefonski zatraila intervenciju policije, istraivai su po sluaju uputili policajce da

(nezavisna varijabla): (1) uhapse poinitelja, (2) narede poinitelju da napusti mjesto zbivanja u roku od 8

sati i (3) ponude savjet i posredovanje izmeu sudionika. estomjeseno praenje slubenih policijskih

prijava i telefonskih poziva rtve, pokazali su da je najmanja stopa recidivima bila u skupini poinitelja

koje su policajci uhapsili. S obzirom da su poinitelji nakon uhienja bili rijetko zatvoreni dulje od tjedan

dana, Sherman i Berk su zakljuili da uhienje ima zastraujui efekt i preporuili ovakvo ponaanje

policajaca kao najpreventivnije u sluajevima prijave obiteljskog nasilja. Ne iznenauje da je ovaj

eksperiment i preporuke koje iz njega slijede izazvao znaajne polemike i kritiku praktiara.

Bez obzira na velike prednosti prirodnog eksperimenta u razliitim sloenim socijalnim situacijama,

postoji jedan znaajan razlog zbog kojeg istraivai koji se bave psiholokim aspektima provoenja prava,

ee koriste eksperimentalni rad u laboratorijskim ili simuliranim uvjetima, odnosno anketno ispitivanje.

To je slaba mogunost pristupa u stvarne socijalne situacije koje ele prouavati. Dobar primjer je upravo

porota. Naime, jednostavno nije dozvoljeno opaati porotu tijekom njenog rada, a kamoli utjecati na bilo

kakav nain na njen rad to je pretpostavka eksperimentalnog pristupa u stvarnim ivotnim situacijama.

Iako nalazi eksperimentalnih istraivanja u prirodnim uvjetima imaju veliku spoznajnu vrijednost za

stvarnu ivotnu situaciju u kojoj su provedeni, postoji niz situacija u kojima oni nisu etiki i pravno

opravdani ili uope mogui. U takvim situacijama istraiva se moe posluiti i tzv. kvazi-

eksperimentalnim pristupom.

26Kvazi-eksperimentalni pristup

Kvazi-eksperimentalni pristup se koristi kada istraiva nema punu kontrolu nad znaajnim varijablama ili

socijalnom okruenju u kojem se neto zbiva. Drugim rijeima, istraiva ne moe kao npr. u

eksperimentu kontrolirati i mijenjati nezavisnu varijablu.

Kvazi-eksperimentalni pristup je dobrodoao u podruju prava kad elimo otkriti kako npr. novi zakon o

dobnoj granici za dobivanje prometne dozvole, dobna granica za legalno konzumiranje alkohola ili propisi

o ogranienju brzine na autocesti utjeu na ponaanje vozaa ili broj prometnih nezgoda. Klasian primjer

je studija Campbella i Rossa (1968) koji su znanstveno utemeljeno pratili pokuaj jedne savezne drave u

SAD da smanji broj nezgoda na prometnicama. Prvo je bila provedena javna kampanja sa svrhom da se

potakne vozae da se odgovorno ponaaju u prometu i da se pridravaju prometnih propisa, pogotovo onih

vezanih uz ogranienje brzine. Istovremeno je prometna policija strogo primjenjivala sve sankcije vezane

uz krenje ogranienja brzine, ukljuujui oduzimanje prometne dozvole. Policija je izvijestila da je dolo

do izrazitog smanjenja broja prometnih nezgoda. No Campbell i Ross su prouili statistike pokazatelje

koristei kvazi-eksperimentalnu metodologiju. Pojednostavljeno, usporedili su broj smrtnih sluajeva na

autocestama tijekom pet godina prije kampanje i etiri godine nakon kampanje. Usporedba ova dva dulja

vremenska razdoblja, u kojima su se nesistematske varijacije u broju fatalnih nesrea od godine do godine

potirale, pokazao je da kampanja, dugorono gledano, nije pridonijela smanjivanju broja prometnih

nezgoda.

Zakljuak

Uvaavajui ograniene mogunosti generalizacije nalaza laboratorijskih i simulacijskih eksperimenata na

stvarne ivotne situacije, kao i razliite potekoe i pravno-etika ogranienja pri provoenju

eksperimenata u prirodnim uvjetima, opravdano je miljenje Kerra i Braya (1982) i Horowitza i Willginga

(1984) da nijedna od metoda nije vrednija ili manje vrijedna od druge u podruju pravne psihologije

ukoliko se valjano definiraju dometi njene primjene odnosno mogunost generalizacije tako dobivenih

nalaza. Kao to istie Bujas (1981), laboratorijski i prirodni eksperiment se meusobno ne iskljuuju, ve

se dopunjavaju. Prirodni eksperiment najee polazi od spoznaja steenih u laboratorijskim

eksperimentalnim istraivanjima. Takoer se, kad god je to mogue, tehnikama laboratorijskog

eksperimenta slui u kontroli situacije kao to je npr. izjednaavanje skupina ispitanika. U realistikoj

situaciji prirodnog eksperimenta provjerava se tonost i upotrebljivost rezultata laboratorijskih

eksperimenata, kao to se i razliiti sloeni nalazi prirodnog eksperimenta provjeravaju u stroe

27kontroliranim laboratorijskim uvjetima. Stoga prikaz psihologijskih metoda zakljuujemo s tvrdnjom da

su "dopunjavanje i uzajamno provjeravanje rezultata koji su dobiveni razliitim metodama i u razliitim

situacijama doivljavanja i ponaanja ovjeka osnova na kojoj se gradi i razvija psihologija" (Bujas, 1981,

str. 30).

28

III. PSIHOLOKI ASPEKTI ISKAZA

Jedan od temeljnih pojmova oko kojeg se poela razvijati pravna psihologija je iskaz oevidaca. Iskaz ima

dvojako znaenje: procesno-pravno i psiholoko. Kad se o iskazu govori kao procesno-pravnom pojmu

onda ga se odreuje kao rezultat sasluanja i utvrivanja injenica, "izjavu" koju netko daje u svojstvu

procesnog uesnika, dokazno sredstvo. Iskaz kao psiholoki pojam moe se odrediti kao izraavanje

odreenih psiholokih sadraja koji su nastali tako da se neki dogaaj ili aktivnost zamijetio putem

osjetila, da je zamijeeno pohranjeno u pamenju te se zapameno potom iskazalo. Dakle pojam iskaza

pretpostavlja meusobno povezano djelovanje tri psihologijska procesa - percepciju, pamenje i

iskazivanje. S njima su povezani i neki drugi fenomeni kao to je miljenje, emocije, motivacija.

U prvim istraivanjima iskaza oevidaca, W. Stern (1902.) i O. Lipmann (1904.) u Njemakoj te H.

Muensterberg (1908.) u Sjedinjenim Amerikim Dravama su eksperimentalno prouavali njihovu

pouzdanost i tonost. Rezultati njihovih laboratorijskih eksperimenata pokazali su da se samo mali broj

detalja nakon opaanja neke fotografije tono upamti. Ovi razoaravajui nalazi doveli su do stagnacije

interesa i psihologa i pravnika za podruje psihologije iskaza. No, istraivanja provedena u stvarnim

ivotnim situacijama obnovljena u Njemakoj gotovo nakon 50 godina, pokazala su da u najveem broju

sluajeva oevici daju korektne iskaze na sudu (Wegener i sur., 1989.). Potaknuti tim nalazima, psiholozi-

sudski eksperti su na osnovi svog osobnog iskustva razvili kriterije pomou kojih se mogu razlikovati

toni i netoni iskazi (Trankell, 1972.; Undeutsch, 1967.; Steller i Khnken, 1989. i drugi). Pri tome je

teite bilo na analizi sadraja i strukture iskaza. Autori ove kriterije nisu podvrgli eksperimentalnoj

provjeri, jer su, poueni dotadanjim loim iskustvima generalizacije nalaza laboratorijskih eksperimenata

na sudsku praksu, smatrali da je to besmisleno (Wegener i sur., 1989.).

No sedamdesetih godina 20. stoljea ponovno je zaivio eksperimentalni pristup psihologiji iskaza. U

Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Amerikim Dravama provela su se brojna eksperimentalna istraivanja

percepcije, pamenja i procesa iskazivanja iji su nalazi objedinjeni u podruju psihologije poznatom kao

psihologija iskaza ili psihologija svjedoenja. Njen cilj je ispitivanje faktora koji utjeu na obim i tonost

iskaza te primjena tih spoznaja u prikupljanju vjerodostojnih iskaza. Poznata psihologinja Elizabeth Loftus

objavljuje knjigu Eyewitness testimony (1979.), a iste godine i A.A. Yaramey objavljuje knjigu The

psychology of witness testimony. Nakon toga slijedi niz knjiga u kojima se nalazi ovih istraivanja

detaljno opisuju i objedinjuju na nain znaajan za sudsku praksu (Mueller, Blackman i Chapman (1984.),

Wegner, Lsel i Haisch (1989.) i drugi). U pravilu se radi o dobro organiziranim simulacijskim

29eksperimentima iji se nalazi mogu opravdano generalizirati na stvarne situacije davanja iskaza od

policijske postaje do sudnice, te ih tamo provjeriti. U ovom poglavlju nastojati emo dati uvid u najvanije

spoznaje vezane uz osnovne psihologijske procese na kojima se temelji iskaz oevidaca. To su opaanje ili

percepcija, pamenje i iskazivanje.

PercepcijaOpaanje, odnosno percepciju moemo odrediti kao "aktivan proces organiziranja integriranja i

interpretiranja osjetnih informacija koji omoguuje ovjeku upoznavanje i prepoznavanje znaenja

predmeta, pojava i dogaaja u okolini" (Kolesari, 1992., str. 47). Pojedine osjete (npr. boju, veliinu,

poloaj i miris jedne jabuke) ne doivljavamo izdvojeno. Svaki od tih osjeta je povezan s mnotvom

drugih osjeta u cjelovit doivljaj.

Percepciju odreuju fizikalni, fizioloki i psiholoki faktori. Fizikalne determinante percepcije su predmeti

i pojave okolnog svijeta kao strukturirane cjeline u svom prostornom i vremenskom smjetaju (Bujas,

1981.). Dakle, dok osjetilima spoznajemo pojedina svojstva predmeta (npr. vidom boju i oblik, opipom

mekou ili tvrdou, njuhom miris i sl.), percepcija nam omoguava da vidimo pojedini predmet kao

jedinstvenu cjelinu koja ima svoj oblik, boju, miris, prostornu protegu. Na percepciju utjee i vrijeme u

kojem odreeni predmet ili pojava djeluje na osjetila i kontekst u kojem se pojavljuju. Iako u percepciji

sudjeluju sva osjetna podruja, njihov relativni doprinos je nejednak. Najvei znaaj ima vid i smatra se da

vie od 80% informacija na kojima se temelji nae opaanje dolazi iz vidnog podruja. Zatim dolazi sluh,

a tek onda drugi osjetni sustavi kao npr. njuh, dodir ili okus.

Fizioloki faktori percipiranja se odnose na vrstu i funkcionalne karakteristike osjetila, te ope stanje

organizma. Tako e na percepciju npr. utjecati otrina vida, sljepilo na boje, napuknue unog bubnjia,

ali i opi zamor osobe, poviena tjelesna temperatura i slino.

Najvanije psiholoke determinante percepcije su prethodno iskustvo osobe u vezi onog to percipira, te

stav subjekta prema percipiranju tj. perceptivna udeenost. Tako e npr. potar ili trgovkinja koja esto

vae namirnice, bolje procijeniti teinu nekog predmeta nego drugi ljudi. Svi smo doivjeli da kad

oekujemo neku osobu na eljeznikoj stanici ili na ulici, esto nam se uini da nam upravo ta osoba

dolazi u susret, no tek kad se potpuno priblii vidimo da se radi o nekom drugom. Tu se radi o utjecaju

perceptivnog stava na nae zamjeivanje. Dobro ga ilustrira jedan primjer iz sudske prakse (Primjer 1).

30

Primjer 1. Tragedija u lovu (Bull i sur., 1985.)

Pet prijatelja je krenulo u lov na srne. Vozei se oko podruja gdje su oekivali da e vidjeti srnu, automobil se pokvario. Dvojica su se ponudila da odu potraiti pomo. Otili su niz umski put. Nakon nekog vremena jedan od njih je zakljuio da nema potrebe da obojica idu po pomo, te da e on radije ostati i vrebati srnu. Naravno, trojica lovaca koji su ostali uz automobil nisu znali da je jedan od prijatelja koji je krenuo po pomo sada nedaleko od njih. U jednom trenutku jedan od njih trojice je proaputao: "Pogledajte, tamo je srna, zar ne?" Drugi je odgovorio "Izgleda da je tako". Tada je prvi podigao puku i pogodio "objekt". "Objekt" je pao, vrisnuo i zatim se podigao i poeo bjeati. Tada su i ostala dvojica pripucali. Kada su se uzbueno pribliili utvrdili su da su ubili svog prijatelja. Vjetaenje je pokazalo da se s mjesta s kojeg su pucali do mjesta na kome se nalazio njihov prijatelj jasno moglo vidjeti da se radi o ovjeku, a ne o srni.

Oito je da oekivanje ima izuzetan uinak na nau percepciju. Pri tome opaa esto nije svjestan tog

utjecaja. Dakle, percepcija nije pasivno odraavanje objektivne stvarnosti, nju ne odreuju samo

objektivne karakteristike okoline, ve fizioloke i psiholoke karakteristike opaaa. Upravo stoga su

greke u percepciji relativno este. Stoga u svim situacijama gdje pravosudni organi uzimaju iskaze

oevidaca treba voditi rauna o faktorima koji mogu utjecati na tonost percepcije.

Kad se govori o grekama pri zamjeivanju objektivne stvarnosti potrebno je upoznati izvore i uinke

iluzija i panje.

Iluzije

O iluzijama ili perceptivnim varkama govorimo kad percepcija nije u skladu sa stvarnosti, odnosno onda

kad sadraj percepcije ne odgovara objektivnoj podraajnoj situaciji. One su redovita pojava, podloni su

im svi ljudi. Razlikuju se dvije osnovne vrste iluzija. Prvo, to su perceptivne varke koje nastaju zbog

oekivanja, emocionalnog stanja, stavova ili nekih specifinih iskustava pojedinaca (Petz, 1992.; Pejak,

1981.). Primjeri takvih iluzija su brojni i svakodnevni: u umi ukanje lia ujemo kao da netko hoda.

Jedna od takvih perceptivnih varki opisana je i u primjeru 1. U drugoj skupini nalaze se perceptivne varke

koje nastaju zbog specifine, sloene podraajne situacije ili/i zbog opeg iskustva kojeg posjeduju gotovo

svi ljudi. Tu pripadaju razliite optiko-geometrijske varke od kojih su neke nacrtane na slici 1. Jedna od

najpoznatijih je Mueller-Lyerova varka kod koje se duina izmeu divergentnih krakova ini duljom nego

ona meu konvergentnim krakovima, iako su objektivno jednako dugake. Poznata je i tzv.

Poggendorffova varka kod koje crta koja presijeca ukoso dvije paralelne linije izgleda kao da se ne

nastavlja u istom pravcu.

31

Slika 1: Mller-Lyerova (a.) i Poggendorfova varka (b.)a. b.

Zanimljiva je i Charpentier-Koseloffova optiko-kinestetika varka koja pokazuje da pitanje: "to je tee,

kila olova ili kila perja?" nije potpunoma besmisleno. Naime, ako uz vidnu kontrolu procjenjujemo teinu

dvaju predmeta jednakog oblika (npr. uteg ili kutija), koji su razliite veliine, ali jednake teine, redovito

emo manji proglasiti teim. I obrnuto: ako procjenjujemo teinu dvaju predmeta jednake veliine i

oblika, a razliite teine, tei predmet e nam se initi manjim. Kako se moe objasniti ova varka? U

procjenjivanju teine predmeta integriraju se podaci vidnih osjetila i proprioreceptora (osjet teine) s

naim iskustva. Kako ti objektivni podaci nisu u skladu s naim iskustvom, po kome su manji predmeti

ee laki, podlijeemo iluziji.

Za razumijevanje izvora pogreaka opaanja potrebno je razlikovati iluzije i halucinacije. Za nastanak

iluzija su potrebni neki podraaji, ali ih osoba, zbog njihove specifine organizacije, konteksta i/ili

neusklaenosti s uobiajenim iskustvom, pogreno interpretira. Za razliku od toga, halucinacije su osjetni

doivljaji predodbe koji nemaju osnovu u okolinskim podraajima. Njihov uzrok mogu biti razliita

nenormalna stanja organizma (npr. visoka temperatura, jaki napadi migrene), alkohol, droge i ozbiljni

psihiki poremeaji. Osoba koja ima halucinaciju potpuno je uvjerena da su njeni sadraji realni i odraz

stvarnosti te svoje ponaanje usklauje sa svojim halucinacijama (Petz, 2001.). Halucinacije se javljaju u

svim osjetnim podrujima, a mog biti jednostavne ili sloene: ovjek vidi ljude, ivotinje ili predmete

kojih nema, moe ih dodirnuti ili kuati, osjeti njihov miris i slino.

Poznavanje razlike izmeu iluzija i halucinacija te njihovog utjecaja na tonost percepcije je takoer

znaajno pri procjenjivanju vjerodostojnosti iskaza i davatelja iskaza.

32

PanjaPanja je usmjerenost psihike i psihomotorne aktivnost na ogranieni broj podraaja. Dok obraamo

panju na neku aktivnost, nae je percipiranje i reagiranje usmjereno na one podraaje koji se tiu te

aktivnosti, a djelovanje ostalih podraaja iz okoline je za to vrijeme donekle ili u potpunosti iskljueno

(Petz, 2005.). Naime, ovjek ne moe u isto vrijeme opaati sve ono to ga okruuje. Od mnotva

podraaja, osoba se usmjerava samo na one koji ga privlae nekim svojim karakteristikama (vanjski

initelji panje) ili za koje je motivirana (unutranji initelji panje) (Pogledajte: Vanjski i unutranji

faktori panje).

Vanjski i unutranji faktori panje (Pejak, 1981, str. 90-93)

Na smjer, intenzitet, opseg i trajanje panje utjeu razliiti initelj. Meu vanjskim initeljima posebno se istiu:

1. Intenzitet podraaja. Jaka svjetlost ili glasni zvuk privlae veu panju od slabih i potiskuju ih. Stoga se intenzivni podraaji koriste kao znaci za opasnost i alarm.

2. Prostornost podraaja. Veliki podraaji lake se zapaaju. Najvei broj ljudi e zamijetiti veliki oglasni plakat na ulici ili oglas koji zahvaa cijelu novinsku stranicu. Ipak, potrebno je spomenuti da s veliinom podraaja neko vrijeme raste i opseg panje, ali samo do trenutka dok podraaj ne zahvati preveliki dio vidnog polja.

3. Trajanje i uestalost. I slabi podraaji mogu privui panju ako dugo traju ili ako se esto ponavljaju.

4. Kontrast i promjena podraaja. Pokazalo se da npr. u asopisu s obojenim slikama veu panju privlae slike koje su crno-bijele. Takoer, u prostoriji u kojoj esto boravimo, neemo zamijetiti kucanje sata, ali emo zamijetiti ako sat iznenada prestane kucati.

5. Kretanje. Posebnu panju privlae podraaji koji se pokreu. Tako esto iluzionisti dok jednom rukom izvode trik, drugom rukom prave velike i sloene zamahe, koji privlae panju gledatelja.

6. Vrsta podraaja. Panju najbolje privlae sluni, zatim vidni, pa onda dodirni podraaji.

Meu unutranjim initeljima panje znaajni su motivi, oekivanja, uvstva. Tako je npr. gladna osoba usmjerenija prema mirisima hrane, frizerka e bolje zapaziti ureenost ili boju kose poinitelja nekog delikta i slino. Iako se spoznaje o vanjskim i unutranjim initeljima panje prvenstveno koriste u ekonomskom i politikom marketingu, znaajne su i pri procjenjivanju iskaza oevidaca delikata. Mogu nam objasniti zbog ega je neka osoba zapazila neke detalje odnosno zbog ega su neka zbivanja ostala nezamijeena.

I nae svakodnevno iskustvo potvruje da je opseg panje ogranien. Utvreno je da se, ovisno o dobi, u

1/10 sekunde moe zamijetiti priblino 9 toaka, 7 slova, 4 crno-bijela lika ili 3 obojena lika. Manja djeca

i neobrazovaniji odrasli imaju manji opseg panje od obrazovanih odraslih osoba. Za pravnu psihologiju

33znaajan je i sluni opseg panje. Koliko ljudi moemo istovremeno sluati? Pokazalo se da istovremeno

moemo razlikovati samo 3 do 5 nepovezanih rijei. Kako onda moemo objasniti da mnogi ljudi mogu

dobro ponoviti sadraj dva razgovora koji se istovremeno odvijaju? To se moe objasniti tzv. fluktuacijom

panje. Panja se brzo pomie s razgovora na razgovor, a ve na osnovi dijelova razgovora ovjek moe

spoznati cjelinu. Ono to nije uo nadopuni s onim to oekuje, onim to je u skladu s njegovim iskustvom

i zdravim razumom. Precizna ispitivanja su pokazala da ukoliko se onemogui fluktuacija panje,

istovremeno sluanje nije mogue. Tako, kad se ispitaniku stave slualice na ui i on ili ona na svaku

slualicu slua razliit razgovor, onda ne samo da nisu u stanju shvatiti sadraj razgovora, nego niti to da li

se radi o materinjem jeziku ili ne. Jedino to se u ovakvim okolnostima sluanja moe razaznati je govori

li muka ili enska osoba (Pejak, 1981.).

Sve to je do sada navedeno pokazuje da percepcija nije "fotografsko" zahvaanje stvarnosti i da na nju

osim objektivnih karakteristika predmeta, pojava i ljudi u naoj okolini, utjee i niz drugih faktora. Da bi

to bolje objasnili, potrebno je opisati sam proces percipiranja. Kao prvo, objekti ili dogaaji u naoj

okolini trebaju "slati" dovoljno snane podraaje da bi aktivirali naa osjetila (npr. netko mora dovoljno

jako ili iz velike blizine neto rei da bi ga uli). No ak i tada, moe se dogoditi da se odreeni dogaaj ili

objekt ne percipira. Naime, ovjek ima ograniene mogunosti "procesiranja informacija". Kad

istovremeno dobivamo razliite informacije iz razliitih