Autorica: Sara kroboMentor: Nikola Anui, dr.sc.

AMERIKA INTERVENCIONISTIKA POLITIKA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA

SAETAKU svom vanjskopolitikom djelovanju SAD se esto koriste vojnim intervencijama kao sredstvom kojim brane svoje nacionalne i strateke interese. Za njih pak nuno trebaju potporu javnosti i zato u medije lansiraju odreenu propagandu koja opravdava takva djelovanja politikog vrha. Situacija na meunarodnoj pozornici mijenjala se od kraja Drugog svjetskog rata do danas, stoga SAD nisu uvijek mogle vanjsku politiku temeljiti na istoj propagandi. Svoje su djelovanje morale opravdavati ciljevima koji su modificirani ovisno o prilikama unutar zemlje i izvan nje; znaajan zaokret dogodio se nakon pada komunizma. SAD su tada ostale bez glavnoga oponenta i tako postale jedina svjetska sila. Sada su morale traiti drugaija opravdanja za mijeanje u politiku situaciju drugih zemalja. Ovaj lanak bavi se razlikama izmeu propagandnih paradigmi i stvarnih razloga s kojima amerike administracije ulaze u razne ratove, kao i njihovim promjenama tijekom vremena. One su ilustrirane na primjerima rata u Vijetnamu, Nikaragvi, Panami i Iraku.

1. UVODSjedinjene Amerike Drave po veliini su etvrta zemlja svijeta te vodea sila u gospodarskom, kulturnom i politikom smislu. Ova zemlja posjeduje raznoliko naoruanje - nuklearno, konvencionalno, kemijsko i bioloko. Nadalje, SAD projiciraju svoj utjecaj diljem svijeta djelovanjem putem brojnih meunarodnih institucija i agencija, kao to su primjerice MMF (Meunarodni monetarni fond) ili WTO (Svjetska trgovinska organizacija).[footnoteRef:1] [1: KOS-STANII. Vojne komponente amerike vanjske politike, Polemos 3, 1, 2000., 112]

Intervencionistika politika kojom se ovaj lanak bavi odnosi se na angaman neke zemlje (u ovom sluaju Sjedinjenih Amerikih Drava) na teritoriju i/ili u dravnim poslovima druge zemlje, a radi ostvarivanja vlastitih nacionalnih interesa. Ovakva politika moe biti ostvarena i nevojnim sredstvima, primjerice pijunaom, ekonomskim sankcijama ili djelovanjem obavjetajnih agencija.[footnoteRef:2] Meutim, ovaj se lanak bavi intervencijama koje su ukljuivale vojnu silu kao glavni i najee uporabljivani instrument amerike vanjske politike. [2: Isto, 112]

Prilikom svakog angamana u inozemstvu, posebno vojnog, dravni vrh duan je dati objanjenje javnosti i pokrenuti odgovarajuu propagandnu kampanju u svrhu mobiliziranja javnosti za davanje podrke odreenom poduhvatu u manje ili vie udaljenim krajevima svijeta. S obzirom da mora uvijek voditi rauna o tome to e javnost u odreenom trenutku podrati a to ne, propaganda rijetko kad ide ruku pod ruku sa stvarnim ciljevima s kojima administracija ulazi u vojni angaman, odnosno vojnu intervenciju u drugoj zemlji. U gotovo svim sluajevima, posebno u onima koji su odnijeli znaajne ljudske i materijalne rtve, propaganda se djelomino ili potpuno razilazi od stvarnih ciljeva i interesa Bijele kue ili, konkretnije, Vijea za nacionalnu sigurnost. Na primjerima etiriju razliitih amerikih intervencija bit e prikazane razlike izmeu stvarnih ciljeva i interesa s kojima SAD ulaze u rat i onoga to je javnosti reeno putem propagandnih kanala i sredstava. Pri odabiru primjera za analizu, glavni kriterij bila je njihova kronoloka pripadnost vremenu prije i nakon pada eljezne zavjese, kako bismo uoili promjenu u retorici i ideologiji koja nastupa nakon 1989. godine. Pri tome su intervencije u Vijetnamu i Nikaragvi ovom prilikom posluile za promatranje situacije prije, a intervencije u Panami i Iraku za uvid u situaciju nakon dane kronoloke razdjelnice. Nadalje, jedan od kriterija za odabir intervencija za ovu analizu bila je i mogunost iitavanja dvaju razloga za poduzimanje vojnoga angamana onog propagandnog, danog u javnost, i stvarnog razloga koji je vezan za praktine interese Sjedinjenih Amerikih Drava kao svjetske velesile. Ova dualnost daje sliku o odnosima izmeu amerike javnosti i njezinih lidera kroz dui vremenski period. Prije razrade same teme bit e iznesena hipoteza koja stoji u samom su sreditu ovoga rada i analize koja e u njemu biti izvrena. Nakon kraeg pregleda propagandnih paradigmi i naina na koji su se one mijenjale od 1945. do 1990-ih godina, slijedi pojedinana obrada intervencija kojima se ovdje nastoji oprimjeriti amerika vojna vanjska politika prije i nakon Hladnoga rata.Nakon izvrene analize cilj je procijeniti odrivost hipoteze postavljene na poetku, koja se tie odnosa izmeu propagande i stvarnih interesa. Propaganda se ovdje promatra kao komponenta sklona promjenama i modifikacijama, za razliku od stvarnih interesa koji ostaju nepromijenjeni, te uvijek idu u smjeru ostvarenja amerikih nacionalnih interesa. Kao rezultat ove analize, bit e mogue odrediti smjer u kojem vanjska politika SAD-a ide nakon pada eljezne zavjese i raspada Sovjetskog Saveza.

2. NACIONALNI INTERESI I STVARNI RAZLOZI AMERIKOG INTERVENCIONIZMANacionalni interesi svake zemlje, a pogotovo SAD-a kao stoerne zemlje svijeta od iznimne su vanosti prilikom svake analize njezinog vanjskopolitikog djelovanja s obzirom da oni odreuju ciljeve nacionalne politike zemlje u odreenom politikom okruenju.[footnoteRef:3] Ti ciljevi mogu biti realizirani uz pomo vojnih, ekonomskih ili politikih sredstava[footnoteRef:4], a ovaj rad fokusiran je, kao to je ve naznaeno, na ameriko vojno vanjskopolitiko djelovanje, odnosno vojni intervencionizam. [3: KOS-STANII. Vojne komponente amerike vanjske politike, Polemos 3, 1, 2000., 112] [4: Isto, 125]

U sluaju Sjedinjenih Amerikih Drava nacionalni interesi odnose se prije svega na potrebu za ovladavanjem gospodarski i strateki vrijednim podrujima. To su u veini sluajeva podruja bogata naftom ili drugim prirodnim resursima te su zbog toga dragocjena SAD-u.[footnoteRef:5] Ukoliko se ta podruja nalaze u sferi obuhvaenoj Monroeovom doktrinom, onda su ta podruja jo vanija, a intervencije se esto opravdavaju nunou zatite amerike nacionalne sigurnosti. SAD primjenjuju i tajne akcije u situacijama kada javnost nije voljna dati podrku nekom angamanu u drugoj zemlji. Kao primjer ovdje mogu posluiti svrgavanja nepodobnih reima u Treem svijetu.[footnoteRef:6] Tada SAD nastoje instalirati sebi sklon reim[footnoteRef:7], bilo da se radi o demokratskom ili nedemokratskom reimu, to dravnicima esto nije bilo od pretjerane vanosti. [5: Howard ZINN, Narodna povijest SAD-a, Zagreb, 2012., 513-514] [6: Mirko BILANDI, Tajne operacije CIA-e kao komponenta vanjske politike SAD-a u posthladnoratovskom razdoblju, Polemos 8, 1-2, 2005., 221-238] [7: Odd Arne WESTAD, Globalni Hladni rat, Zagreb, 2009., 373-409]

Kao to je ranije navedeno, stvarni interesi ostaju manje-vie isti, a tiu se geopolitikih, stratekih i gospodarskih pozicija koje su potrebne SAD-u za uspostavljanje i ouvanje statusa glavne svjetske sile. U daljnjem tekstu prikazana je druga strana medalje propagandne paradigme koje se s vremenom i ovisno o okolnostima mijenjaju.3. PROPAGANDNE PARADIGME I IDEOLOGIJA3.1. Glavni propagandni modeli i njihove mijeneU definiranju propagandnih paradigmi kojima je vanjskopolitiki angaman zemlje bio opravdavan odluujuu je ulogu imao odnos s glavnim oponentom Sovjetskim Savezom. Propaganda se stoga mijenjala s obzirom na promjene u odnosu s potonjim, ali je u sutini ostala ista sve do raspada komunistikog sustava 1989., pri emu dolazi do bitne promjene kako u meunarodnim odnosima, tako i u ideologiji te propagandi koje je ameriki vrh davao u javnost.[footnoteRef:8] [8: Henry KISSINGER, Diplomacija, 755-789]

Glavni modeli propagande koriteni u razdoblju Hladnoga rata, a tiu se sukoba sa Sovjetima, bili su model zadravanja komunizma[footnoteRef:9] i teorija domina[footnoteRef:10] lansirana u javnost tijekom rata u Vijetnamu. Ovi modeli zadrali su se stalno u amerikoj protusovjetskoj propagandi usprkos razdoblju detanta koji zavrava poetkom osamdesetih i ponovnim poetkom utrke u naoruavanju izmeu dvaju suprotstavljenih blokova.[footnoteRef:11] Nakon Hladnog rata, nestankom SSSR-a, borba protiv terorizma i kriminala te obrana ljudskih prava glavne su formule uporabljivane za mobilizaciju javnosti u svrhu davanja podrke intervencijama u kriznim podrujima svijeta.[footnoteRef:12] [9: Isto, 399-423] [10: Isto, 568-590] [11: Charles SELLERS, Henry MAY, Neil R. MCMILLEN, Povijest Sjedinjenih Amerikih Drava, Zagreb, 1996., 353-376 ] [12: BILANDI. Tajne operacije CIA-e kao komponenta vanjske politike SAD-a u posthladnoratovskom razdoblju, Polemos 8, 1-2, 2005., 221-238]

U daljnjem tekstu slijedi pregled izneenih modela i njihova kontekstualizacija.

3.2. Razdoblje Hladnoga rataGodine 1945., po zavretku rata, amerikog predsjednika Franklina Delana Roosevelta na tom poloaju zamijenio je Harry Truman. Truman je takoer, kao i njegov prethodnik, odbacio koncepciju ravnotee snaga i odluio svoju politiku temeljiti na naelima vilsonijanizma.[footnoteRef:13] Ovakva politika polazi od premise da je dunost Amerike boriti se za pravdu bez obzira na okolnosti i neovisno o geopolitici.[footnoteRef:14] Ameriki predsjednici naglaavaju kako Amerika nema nikakvog sebinog interesa i da je njezin temeljni vanjskopolitiki cilj postizanje opeg mira i napretka. Politika nakon Drugog svjetskog rata definirana je kao jaanje zemalja koje streme slobodi i zatita istih od mogue agresije davanjem vojnih savjeta i opreme.[footnoteRef:15] Mogua agresija oekivana je, naravno, od Sovjetskoga Saveza, za koji se smatralo da e nastojati proiriti svoju sferu interesa dalje na Zapad. [13: SELLERS, MAY, MCMILLEN, Povijest Sjedinjenih Amerikih Drava, 353-376] [14: Henry KISSINGER, Diplomacija, Zagreb, 2000., 399-423] [15: Isto, 569]

Bilo da su ameriki dravnici stvarno vjerovali u to, ili im je uloga staratelja kolektivne sigurnosti sluila kao odlian paravan za neke druge akcije i politike poteze koje javnost moda ne bi najbolje primila, oni su se perpetuirano pozivali na svoju moralnu dunost da kao najmonija sila pomau svima, potpuno se odriui geopolitike i stratekih kalkulacija.[footnoteRef:16] [16: Isto, 568-590]

Harry Truman etablira ranije spomenutu politiku zadravanja komunizma kao ameriku strategiju u situaciji u kojoj ameriko-sovjetska borba za mo postaje sve napetija. Temelj za tumaenje Staljinove vanjske politike bio je Dugi telegram autora Georgea Kennana, diplomata u amerikom veleposlanstvu u Moskvi. Ondje on tvrdi da je sovjetska vanjska politika mjeavina komunistike ideologije i staromodnog carskog imperijalizma. Prema njemu, suprotnosti i jaz izmeu SAD-a i SSSR-a nisu bile rezultat nesporazuma, nego su inile samu bit sovjetske percepcije vanjskog svijeta. Zbog vlastite nesigurnosti i svjesni da je njihova vladavina arhaina u odnosu na zapadni svijet, Sovjeti su se odluili za borbu za potpuno unitenje rivala, a ne za sporazume i kompromise.[footnoteRef:17] Iz toga je izveden zakljuak o globalnoj amerikoj misiji jamenja sigurnosti, koja bi obuhvaala sve demokratske zemlje koje su na bilo koji nain ugroavao Sovjetski Savez. Prema amerikom shvaanju, sovjetsko-ameriki sukob nije sukob koji za osnovu ima razliite nacionalne interese, nego se radi o sukobu na moralnoj osnovi, a njegov konani ishod mora biti transformacija sovjetskog drutva.[footnoteRef:18] [17: KISSINGER, Diplomacija, 399-423] [18: Isto, 399-423]

Nakon fijaska u Vijetnamu amerika politika konano je morala biti preispitana jer nije bilo konkretnih opravdanja za poteze prethodnih amerikih administracija i njihovo mijeanje u sve sukobe u svijetu, gdje god se pojavila mogunost da bi socijalizam mogao doi na vlast, htio to taj narod ili ne. Osim toga, krajem ezdesetih zavrila je apsolutna meunarodna dominacija SAD-a, a nuklearna je superiornost poljuljana (Kina, Njemaka i SSSR takoer imaju atomske bombe). Dolazi do eeg rascjepa u komunistikog svijetu te nastupa razdor izmeu SSSR-a i Kine, nakon ega SSSR vie nije neupitni lider komunistikoga svijeta.[footnoteRef:19] [19: SELLERS, MAY, MCMILLEN, Povijest Sjedinjenih Amerikih Drava, 353-376]

Tada nastupa razdoblje detanta, odnosno meusobnog pribliavanja i smirivanja napetosti izmeu dvaju suprotstavljenih blokova. Novi predsjednik Richard Nixon smatra da se sa Sovjetskim Savezom oko svih bitnih pitanja moe dogovoriti pregovaranjem i da se sovjetsko unutarnje ureenje ne tie Sjedinjenih Amerikih Drava, barem ne dok su Sovjeti koliko-toliko fer za pregovarakim stolom.[footnoteRef:20] [20: KISSINGER, Diplomacija, 651-681]

Ronald Reagan prvi je mandat na predsjednikim izborima osvojio 1981. godine. U svrhu obrane amerikih nacionalnih interesa, predsjednik i njegov kabinet koristili su vojnu i politiku silu zemlje. Osobito je pojaan angaman u Latinskoj Americi, gdje su SAD nizom legalnih i ilegalnih akcija nastojale dovesti proamerike reime na vlast. Reagan je stao na kraj politici detanta najavivi konani sukob sa Sovjetskim Savezom koji je sam prozvao carstvom zla.[footnoteRef:21] Svojim intenziviranim djelovanjima u Treem svijetu, SSSR je izazvao reakciju SAD-a u vidu ponovne utrke u naoruanju koju SSSR ovoga puta nije mogao pratiti. Za vrijeme Mihaila Gorbaova dolazi do konanog uruavanja sovjetskog gospodarskog i politiko-drutvenog sustava. eljezna zavjesa je pala, a Berlinski zid sruen.[footnoteRef:22] [21: KOS-STANII, Vojne komponente amerike vanjske politike, Polemos 3, 1, 2000., 137] [22: Odd Arne WESTAD, Globalni Hladni rat, Zagreb, 2009., 373-409]

Sve u svemu, koliko god se njezina strategija razlikovala od administracije do administracije, cilj i smjer amerike politike prema Sovjetskom Savezu za cijeloga Hladnoga rata bio je jasan pobijediti u tom meusobnom nadmetanju, osigurati amerike nacionalne interese, bilo irenjem svjetla demokracije na udaljene djelove svijeta[footnoteRef:23], bilo istom Realpolitikom.[footnoteRef:24] Veinom je glavni cilj ukljuivao i raspad SSSR-a i komunizma kao takvog. [23: KISSINGER, Diplomacija, 399-423] [24: Politika oslanjanja na ravnoteu snaga u meunarodnim odnosima. Richard Nixon provodio je Realpolitiku za vrijeme svoga mandata. Nixon nije prihvaao vilsonijanske stavove o istinskoj dobroti ovjeka i skladu meu nacijama koji se moe odrati sustavom kolektivne sigurnosti. On je temeljio voenje vanjske politike na konceptu amerikih nacionalnih interesa i smatrao je da upravo ravnotea snaga dovodi do stabilnosti u meunarodnim odnosima. (KISSINGER, Diplomacija, 653)]

3.3. Posthladnoratovsko razdobljeZavretak Hladnoga rata, pad komunizma i kraj bipolarne podjele svijeta zahtijevali su preispitivanje i redefiniranje amerike vanjske politike, njezinih ciljeva i interesa u novom svjetskom poretku. Pad komunizma oznaio je kraj borbe na ideolokom planu, a SAD su ostale jedina svjetska sila.[footnoteRef:25] [25: BILANDI. Tajne operacije CIA-e kao komponenta vanjske politike SAD-a u posthladnoratovskom razdoblju, Polemos 8, 1-2, 2005., 221-238]

Sada su SAD dobile priliku da rekonstruiraju svoju vanjsku politiku i da smanje troak koriten u vojne svrhe. Meutim, to se nije dogodilo SAD su traile razloge za daljnje odravanje vojnih snaga.[footnoteRef:26] Tako se ispostavilo da se vanjska politika SAD-a nije jednostavno zasnivala na postojanju Sovjetskog Saveza; to je bio samo jako dobar paravan za ameriko vanjskopolitiko angairanje. Ameriku je motivirao strah od revolucije u razliitim dijelovima svijeta, odnosno od nezavisnog nacionalizma. Taj nezavisni nacionalizam moe ugroziti amerike ekonomske interese, odstranjivanjem amerikih kompanija i utjecaja sa svog podruja.[footnoteRef:27] [26: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 642-643] [27: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 642]

Naravno, to nije objanjenje dano u javnosti. Nakon Hladnoga rata SAD se okreu idealizmu, te opravdavaju svoju vanjsku politiku djelovanjem na unaprijeenju meunarodnoga prava, ouvanju kolektivne sigurnosti, poveanju meunarodne trgovine[footnoteRef:28] itd. [28: BILANDI. Tajne operacije CIA-e kao komponenta vanjske politike SAD-a u posthladnoratovskom razdoblju, Polemos 8, 1-2, 2005., 221-238]

S obzirom da u vremenu nakon pada eljezne zavjese dolazi do jae globalizacije i meunarodnog povezivanja, kao i ovisnosti zemalja jedne o drugoj, gospodarska mo postaje presudna i na neki nain mijenja dotadanju potrebu za vojnom premoi. Bill Clinton uvodi tzv. geoekonomiju koja za dominantni cilj amerike vanjske politike postavlja postizanje globalne ekonomske moi amerike privrede i prisutnost amerikih proizvoda i usluga irom svijeta.[footnoteRef:29] Cilj je prodrijeti na nova, jo nezauzeta trita donedavnih neprijatelja (zemlje nekadanjeg Istonoga bloka) i trajno tamo ostati.[footnoteRef:30] Tako je borba na geopolitikom planu izmeu Istoka i Zapada zapravo zamijenjena borbom na geoekonomskom planu. [29: Lidija EHULI, Clinton i novi svjetski poredak, Zagreb, 2001., 54-64] [30: EHULI, Clinton i novi svjetski poredak, 54-64]

Ipak, vojni proraun je i dalje ostao visok. I dalje je postojala opasnost od ugroavanja amerike sigurnosti, samo to sada ameriki lideri javnosti nisu mogli ponuditi konkretnog neprijatelja kao u vrijeme Hladnoga rata, nego je glavna meta postao terorizam i drave koje ugroavaju ljudska prava, ne provode zapadnu demokraciju i sl.[footnoteRef:31] [31: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 642]

To su glavne promjene koje nastupaju na planu propagande i ideologije u SAD-u po padu eljezne zavjese. Na primjeru etiriju vanjskopolitikih intervencija, ilustrirat u odnos izmeu stvarnih razloga zbog kojih SAD ulaze u svaku od njih i propagande kojom je javnosti dano objanjenje za takva djelovanja.4. INTERVENCIJE4.1. VijetnamVijetnamski rat termin je kojim oznaavamo dva odvojena, ali meusobno povezana rata na podruju Indokine. Jedan se vodio od 1946. do 1954. izmeu pokreta Vietminh i Francuske, a drugi od 1964. do 1972. i njega su vodile SAD na strani Junog Vijetnama protiv Nacionalne oslobodilake fronte (NLF-a). Glavni program NLF-a bilo je ujedinjenje Sjevernog i Junog Vijetnama pod jednom, komunistikom, vlau.[footnoteRef:32] [32: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 511-546]

Japan je 1945. godine morao napustiti Indokinu koju je okupirao tijekom Drugoga svjetskoga rata. Indokina je prije rata bila francuska kolonija te je Francuska planirala vratiti svoje nekadanje kolonijalne posjede. U meuvremenu je u Indokini ojaao revolucionarni pokret pod vodstvom Ho Chi Minha, marksistiko-lenjinistikog lidera. Glavni cilj pokreta bio je osloboditi Vijetnam od kolonijalnih gospodara te osigurati njegovu neovisnost.[footnoteRef:33] [33: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 511]

Meutim, prema dogovorima prije i za vrijeme rata, Indokina je trebala biti vraena pod francusku kolonijalnu vlast zbog ega dolazi do intervencije velikih sila. Engleska je okupirala juni dio Indokine te ga je vratila Francuzima, dok je Nacionalistika Kina, ona pod vlau Chang Kai-sheka, okupirala sjeverni dio Indokine. Sjedinjene Drave uvjerile su Kinu da taj dio vrati Francuzima i tako je obnovljena francuska vlast na ovom podruju. U listopadu 1946. poinje rat izmeu pokreta Vietminh i Francuza, u kojem je Francuska imala veliku vojnu pomo Sjedinjenih Amerikih Drava. Sveukupno, SAD su financirale oko 80 posto francuskih ratnih napora. Bez obzira na ameriku pomo, Francuzi gube rat u Indokini te se konano povlae nakon bitke kod Dien Bien Phua 1954. godine, nakon ega dolazi do potpisivanja mirovnog sporazuma izmeu Francuza i predstavnika pokreta Vietminh u enevi. Dogovoreno je da e se Francuzi privremeno povui u juni dio Vijetnama, dok Vietminh ostaje na sjeveru zemlje, te da e se odrati izbori kako bi se izabrala nova vlast i stvorio ujedinjeni Vijetnam.[footnoteRef:34] [34: Isto, 512-515]

Budui da bi taj ujedinjeni Vijetnam bio pod komunistikom vlau Ho Chi Minha, Sjedinjenim Amerikih Dravama takav razvoj dogaaja nije odgovarao. U to vrijeme amerika dravna administracija bila je zaokupljena politikom zadravanja komunizma i svako irenje komunistike vlasti smatrala je dijelom globalne komunistike zavjere. Tako su ameriki dravnici irenje komunizma u Indokinu pripisali Kremlju, odnosno vjerovali su kako se radi o procesu koji je dirigiran iz Kremlja. To nije bilo potpuno utemeljeno s obzirom da je Vijetnam zapravo bio surogat NR Kine, a ne izravno Kremlja, odnosno SSSR-a.[footnoteRef:35] [35: KISSINGER, Diplomacija, 572]

SAD su se stoga pobrinule da ne doe do izbora koji bi stvorili jedinstvenu komunistiku vlast u Vijetnamu, a u Junom Vijetnamu postavljaju svoju marionetu Ngo Dinh Diema, ali ovaj nije dobro prihvaen u narodu pa je uskoro uklonjen s vlasti. [footnoteRef:36] [36: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 516]

Oko 1958. godine poele su gerilske aktivnosti protiv reima u Junom Vijetnamu, potpomognute iz Hanoia. Dvije godine kasnije na Jugu je osnovana Nacionalna oslobodilaka fronta (NLF), koja je objedinjavala razne struje koje su se protivile Diemovu reimu, a njezini nositelji bili su junovijetnamski seljaci.[footnoteRef:37] [37: KISSINGER, Diplomacija, 568-591]

Ameriki predsjednici, od Trumana preko Eisenhowera do Kennedyja, potpomagali su razne tajne akcije, vojnog i politikog tipa, u Vijetnamu i Laosu, ukljuujui i slanje agenata u Sjeverni Vijetnam da sudjeluju u sabotaama i manjim prepadima.[footnoteRef:38] Nakon to je Diem uklonjen s vlasti, postajalo je sve oitije da se SAD moraju izravno ukljuiti u rat ukoliko ele obraniti svoju politiku koju su zaele u Indokini i ukoliko ele odrati vjerodostojnost zemlje. Konano, za vrijeme predsjednika Lyndona B. Johnsona, Tonkinkom aferom u kojoj je krivotvoren ili pak namjerno izazvan napad sjevernovijetnamskih torpednih amaca na amerike razarae u zaljevu Tonkin, SAD otvoreno ulaze u rat te poinje bombardiranje Sjevernog Vijetnama.[footnoteRef:39] [38: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 516] [39: Isto, 518-519]

Rat se s vremenom pretvorio u jedan od najveih promaaja i gubitaka amerike politike. Nixon je 1972. morao povui vojsku iz Indokine. Godine 1973. rat je okonan, a 1975. provedeno je ujedinjenje Sjevernog i Junog Vijetnama u jedinstvenu Demokratsku Republiku Vijetnam.[footnoteRef:40] [40: Isto, 542]

4.1.1. Razlozi ulaska u rat stvarni ciljevi i propagandaDa bi objasnila i opravdala svoje akcije protiv irenja komunizma i komunistike agresije u Jugoistonoj Aziji, amerika administracija iznosi pred javnost tzv. teoriju domina.[footnoteRef:41] [41: KISSINGER, Diplomacija, 568-591]

Prema teoriji domina, u sluaju pada Indokine pod komunizam, uskoro e doi do pada ostalih zemalja Jugoistone Azije koje e lanano pasti poput domina. Ukoliko doe do toga, tada e ravnotea u Jugoistonoj Aziji biti ozbiljno ugroena, a to bi imalo loe posljedice po amerike interese na tom podruju. Nadalje, Japan bi u tom sluaju doao u opasnost pada pod komunizam. On bi bio zapravo prisiljen na taj korak jer, okruen zemljama komunistikoga ureenja i privrede, ne bi mogao opstati, a da se ne prikloni istome.[footnoteRef:42] [42: Isto, 568-591]

S druge strane, drukiju sliku o stvarnim razlozima amerikog angamana u Vijetnamu daje francusko-ameriki dogovor jo iz 1942. godine, vezan za izgled poslijeratnog svijeta.[footnoteRef:43] Znajui da SAD uvijek spremno stoje uz antikolonijalna naela, ovaj dogovor, oznaen kao najstroa tajna u tzv. Pentagonskim dokumentima, pokazuje kako se ameriki antikolonijalizam ipak moe uzeti u pitanje. Francuska je eljela povratak svojih kolonija nakon rata, a amerika administracija, tada pod predsjednikom Franklinom Delanom Rooseveltom, dala joj je svoje obeanje da e tako i biti. Godine 1942. Rooseveltov osobni predstavnik uvjerava francuskoga generala Henrija Girauda: U potpunosti se razumije da e se francuski suverenitet to prije bude mogue ponovno uspostaviti na cijelom teritoriju, metropolitanskom ili kolonijalnom, nad kojim se 1939. vijorila francuska zastava. Godine 1945. Truman je uvjeravao Francuze da on nije dovodio u pitanje njihov suverenitet nad Indokinom.[footnoteRef:44] [43: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 450] [44: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 451]

Vlasti su, u svoju obranu, tvrdile kako su SAD zapravo htjele sredstvima francuske vojske osloboditi Vijetnam od komunistike prijetnje, a onda natjerati Francuze da ga napuste i daju mu neovisnost.[footnoteRef:45] [45: KISSINGER, Diplomacija, 576]

Koliko god se SAD u javnosti drale naela vilsonijanizma i odbijale priznati da i one imaju geopolitike i strateke interese, ipak su upravo oni jedan od razloga ulaska u rat. S jedne strane teorija domina prikladno je objasnila razloge amerike intervencije u medijima i propagandi, a s druge strane, u Tajnom memorandumu Vijea za nacionalnu sigurnost iz 1952. stoji: Komunistiki nadzor nad cijelom Jugoistonom Azijom ameriku e poziciju na pacifikom priobalnom otonom pojasu uiniti nesigurnom i ozbiljno e ugroziti fundamentalne amerike sigurnosne interese na Dalekom istoku.[footnoteRef:46] [46: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 513]

Godine 1963. Kennedyjev podtajnik za vanjsku politiku odrao je govor pred Ekonomskim klubom iz Detroita, kakav Kennedy nikad nije iznio pred javnost, nego je radije govorio o komunizmu i slobodi: ...Zato je ona (Jugoistona Azija) poeljna i zato je vana? Prvo, ona prua raskonu klimu, plodno tlo, bogate prirodne resurse, relativno ratrkano stanovnitvo u veini podruja i prostor za irenje. Zemlje Jugoistone Azije proizvode bogate izvozne vikove kao to su ria, guma, tikovina, ito, kositar, zaini, nafta i mnoge druge. ...[footnoteRef:47] [47: Isto, 517]

Podatke o amerikim zloinima u Vijetnamu administracija je pokuavala skriti od javnosti. U biti amerika javnost o tijeku samoga rata nije puno znala; rat je tek pred kraj malo bolje priblien javnosti, kada je antiratni pokret ojaao i kada je porastao pritisak na administraciju da povue amerike postrojbe iz Vijetnama.[footnoteRef:48] [48: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 526-538]

U proljee 1970. Nixon i Kissinger pokrenuli su invaziju na Kambodu poslije bombardiranja koje vlada nikada nije objelodanila javnosti.[footnoteRef:49] Ipak, podaci su curili van. Godine 1973. bivi vladin dunosnik u Laosu Jerome Doolittle napisao je u New York Timesu: [49: Isto, 534]

Kad sam prvi put stigao u Laos, dobio sam upute da na sva novinska pitanja o naim masovnim i nemilosrdnim bombarderskim napadima u toj malenoj zemlji odgovorim s: Na zahtjev Kraljevske laoske vlade, SAD izvode nenaoruane izviake letove koje podupire naoruana pratnja koja ima pravo uzvratiti ako se na nju otvori vatra. To je bila la. Svaki izvjestitelj kojem sam to rekao znao je da je to bila la. Hanoi je znao da je to bila la. (...) Na kraju krajeva, te su lai imale svrhu da neto taje od nekoga, a taj netko smo bili mi.[footnoteRef:50] [50: Isto, 526]

Prema svemu navedenom, stvarni razlozi amerikog ulaska u rat u Vijetnamu su ipak geopolitiki i strateki, pa i gospodarski, dok proklamiranje obrane slobodnog svijeta slui kao paravan. Naravno, u doba hladnoratovske konfrontacije postojala je opa bojazan od irenja komunizma kako u Americi, tako i u drugim dravama zapadnoga svijeta, ali teorija domina i moralna dunost Amerike da se uplie u prilike u drugim zemlja u svrhu obrane demokracije nipoto nisu jedini razlog za vojno iscrpljivanje tolikih dometa SAD-a u Vijetnamu. Konano, jaz izmeu onoga to je o ratu reeno u javnosti i onoga to se zaista dogaalo oit je; ne samo putem kontrole medija nego i raznim tajnim akcijama i sporazumima, amerika administracija procjenjivala je u kojoj mjeri amerika, pa i svjetska javnost treba znati to se zaista dogaa. Kada su informacije konano procurile van, bilo je jasno da javnost ne podrava daljnje zadravanje amerike vojske u Vijetnamu; odgovor je odaslan u vidu ranije spomenutog antiratnog pokreta[footnoteRef:51] koji je izvrio konaan pritisak na vlasti da zavre rat. [51: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 538]

4.2. Intervencija u Nikaragvi potpora contrasimaGodine 1980. Ronald Reagan postao je predsjednikom SAD-a, a 1984. osvojio je i drugi mandat. Reagan je doao na vlast s namjerom da SAD-u vrati poloaj politike, vojne i gospodarske supremacije. On je ponovno proveo politiku velikih ulaganja u naoruanje. To je bila posljedica povratka klime Hladnog rata i povratka teme sigurnosti kao glavne brige amerike meunarodne politike.[footnoteRef:52] [52: Enrico CRAVETTO (ur.), Sjedinjene Amerike Drave: od Trumana do Clintona, Povijest XVIII-Poslijeratno doba(1945.-1985.), Zagreb, 2008., 247-256]

Naime, nakon velikih gubitaka i poraza amerike vanjske politike u Vijetnamu, dolo je do razdoblja detanta i Nixonove realne politike, tijekom kojega se nastojalo probleme i suprotnosti sa SSSR-om rijeiti pregovorima te se radilo na smanjenju naoruanja. Takva je politika uskoro izazvala protivljenje dijela javnosti koja je smatrala da SAD previe poputaju Sovjetima i da se izgubio ameriki antikomunizam. Godine 1979. sovjetske su trupe ule u Afganistan, a u Iranu je iste godine svrgnut proameriki orijentiran ah. Iranski su revolucionari u studenom 1979. uzeli kao taoce 53 diplomata iz amerikog veleposlanstva u Teheranu i tada je kulminiralo nezadovoljstvo politikom detanta.[footnoteRef:53] [53: Enrico CRAVETTO (ur.), Sjedinjene Amerike Drave: od Trumana do Clintona, Povijest XVIII-Poslijeratno doba(1945.-1985.), Zagreb, 2008., 247-256]

Stoga je u meunarodnoj politici primarni cilj Reaganove vlade bila ponovna izgradnja SAD-a kao velesile te prevladavanje tzv. vijetnamskog sindroma obnovljenim meunarodnim intervencionizmom. Veim ulaganjem u vojsku i projektom Strateke obrambene inicijative, SAD je nastojao Sovjetima dati do znanja da ne mogu stei superiornost nad SAD-om i da se moraju povui.[footnoteRef:54] [54: Enrico CRAVETTO (ur.), Sjedinjene Amerike Drave: od Trumana do Clintona, Povijest XVIII-Poslijeratno doba(1945.-1985.), Zagreb, 2008., 247-256]

Reagan je doao na vlast odmah poslije revolucije koja se dogodila u Nikaragvi, u kojoj je popularni pokret sandinista (koji je dobio ime po revolucionarnom junaku iz 1920-ih Augustu Sandinu) zbacio korumpiranu dinastiju Somoza (koju su dugo podupirale SAD). Sandinisti, koji su se sastojali od koalicije marksista, ljeviara i raznih nacionalista, poeli su davati vie zemlje seljacima te iriti obrazovanje i zdravstvenu skrb meu siromanima.[footnoteRef:55] Reaganova je vlada poela raditi na tome da zbaci sandinistiku vladu, toboe jer je u tome vidjela komunistiku prijetnju. Ovakva se retorika uklapala u kompletnu Reaganovu politiku i u ranije opisanu klimu koja je tada vladala u SAD-u; javila se potreba za demonstracijom amerike moi putem ponovnog sukoba sa SSSR-om i putem jaanja antikomunizma. Zapravo, SAD su dugo imale svoje interese na podruju Srednje i June Amerike, a dolazak sandinista na vlast u Nikaragvi znaio bi kraj dugotrajnog amerikog nadzora na tom prostoru.[footnoteRef:56] [55: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 633] [56: Isto, 634]

SAD je naoruavao tzv. kontrae (contrase, tj. kontrarevolucionare) iji su mnogi elnici bili angairani u nekadanjoj Nacionalnoj gardi kojom je upravljao nedavno svrgnuti Somoza. Ovaj rat bio je tajni, a vodila ga je CIA koja je ujedno bila zaduena za organiziranje kontraa i njihovog otpora sandinistima.[footnoteRef:57] [57: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 634]

Ova intervencija povezana je s poznatom aferom Iran-contra. Naime, SAD su prodavale oruje iranskom islamistikom reimu, a Iran je zauzvrat obeao pustiti ranije spomenute taoce iz zatoenitva. Prihod od te prodaje amerika je administracija iskoristila za financiranje kontraa u Nikaragvi.[footnoteRef:58] [58: WESTAD, Odd Arne, Globalni Hladni rat, 391]

Prema slubenim izjavama, SAD su zapravo provodile tzv. Reaganovu doktrinu kojom se obvezuju pruiti pomo svim antikomunistikim snagama u njihovu nastojanju da se otrgnu iz sovjetske interesne sfere.[footnoteRef:59] Dakle, opet je u pitanju ameriko vilsonijansko pozivanje na kolektivnu sigurnost, ameriku ulogu luonoe slobode u svijetu i, konano, na hladnoratovski antikomunizam i nunost borbe protiv istog. [59: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 610-650]

Meutim, ak i da su irenje demokracije i briga o kolektivnoj sigurnosti bili jedini razlozi za obnovljeni ameriki intervencionizam, nikako se u duhu demokracije nije moglo opravdati ameriko uplitanje u unutarnje prilike druge zemlje, pogotovo u sluaju Nikaragve gdje su sandinisti izabrani od veine nakon svrgavanja omraenog reima dinastije Somoza.[footnoteRef:60] [60: Isto, 633]

Kontrai su bili smjeteni u susjednom Hondurasu, zemlji kojom su dominirale SAD, jer u Nikaragvi nisu imali pretjeranu podrku. To dovoljno govori o tome koliko je ovaj rat bio odraz istih amerikih interesa. Kontrai su iz Hondurasa prelazili preko granice i napadali sela, farme i stanovnitvo.[footnoteRef:61] [61: Isto, 634]

Ova amerika akcija bila je provedena u tajnosti s razlogom. Rezultati istraivanja javnog mnijenja pokazali su da se amerika javnost protivila vojnom uplitanju, a sami vojnici mislili su da e se boriti uz bok s Nikaragvancima koji se bune protiv sandinista. Na kraju se ispostavilo da su kontrai zapravo samo instrument amerike vlade.[footnoteRef:62] [62: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 634]

Reaganova administracija negirala je angaman u Nikaragvi u javnosti. Ipak, u javnost je procurila informacija o tome kako CIA postavlja mine po lukama u Nikaragvi. Nakon toga, administracija je potpuno izignorirala i odluku Kongresa kojom je proglaeno nezakonitim da SAD potpomau izravno ili neizravno, vojne ili poluvojne operacije u Nikaragvi.[footnoteRef:63] Odluila je i dalje davati pomo kontraima u tajnosti sve dok nije dolo do afere Iran-contra.[footnoteRef:64] [63: Isto, 634] [64: Isto, 610-650]

Meutim, znaajnijih posljedica nije bilo. Postalo je jasno da su Reagan i njegov potpredsjednik Bush bili ukljueni u spomenutu aferu. Rezolucija za opoziv Reagana s poloaja predsjednika u Kongresu je odbaena, a Bush je postao sljedei predsjednik SAD-a. Nije dolo vee kritike tajnosti u vladi. Mediji su javnost drali informiranom na strogo povrinskom nivou.[footnoteRef:65] [65: Isto, 636]

4.3. Intervencija u PanamiIntervencija koju su SAD poduzele u latinoamerikoj dravi Panami bila je prva vea vojna intervencija ove zemlje nakon angamana u Vijetnamu.[footnoteRef:66] Poduzeta je 1989., nedugo nakon slubenog zavretka Hladnoga rata, u razdoblju kada su SAD trebale redefinirati svoju vanjskopolitiku djelatnost i ulogu u, nakon raspada SSSR-a, unipolarnom svijetu[footnoteRef:67]. [66: Eytan GILBOA, The Panama invasion revisited: Lessons for the use of force in the post Cold War era, Political Science Quarterly, vol110, no4, 1995., 539-562] [67: BILANDI, Tajne operacije CIA-e kao komponenta vanjske politike SAD-a u posthladnoratovskom razdoblju, Polemos 8, 1-2, 2005., 221-238]

Manuel Antonio Noriega bio je korumpirani diktator koji se nalazio na elu narkomilitaristikog reima u Panami. Bio je umijean u trgovanje drogom i pranje novca te veoma nepopularan u narodu zbog opresije koju je provodio. No, jesu li svi ovi razlozi dovoljni da opravdaju masovnu vojnu intervenciju koju su SAD poduzele samo kako bi Noriegu maknule s vlasti? Od kraja Drugog svjetskog rata SAD su intervenirale u zemljama Latinske Amerike, ali su te intervencije uvijek bile opravdavane moguom komunistikom prijetnjom i opom hladnoratovskom atmosferom. Noriega nije bio komunist; naprotiv, pomagao je amerikim nastojanjima u sprjeavanju irenja komunizma na podruju Latinske Amerike. [footnoteRef:68] [68: GILBOA, The Panama invasion revisited: Lessons for the use of force in the post Cold War era, Political Science Quarterly, vol110, no4, 1995., 539-562]

Iako je Noriegin reim bio u najmanju ruku brutalan, predsjednik Reagan i tadanji potpredsjednik Bush prelazili su preko toga. Naime, Noriega je bio koristan Sjedinjenim Amerikim Dravama. On je s CIA-om suraivao na mnoge naine; nudio je Panamu kao bazu za operacije kontraa protiv vlade sandinista iz Nikaragve, to su SAD veoma cijenile.[footnoteRef:69] [69: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 643]

U meuvremenu Noriega SAD-u vie nije bio toliko koristan. Povijesno, Panama je bila strateki vana Sjedinjenim Dravama zbog Panamskog kanala. Meutim, sredinom osamdesetih godina prologa stoljea Panamski je kanal izgubio strateku vrijednost koju je nekada imao, stoga je predsjednik Jimmy Carter pokrenuo pregovore za prenoenje kontrole nad Kanalom na Panamu.[footnoteRef:70] Osim toga, daljnja suradnja SAD-a s Noriegom bila je u najmanju ruku riskantna jer je njegova umijeanost u trgovinu drogom postala javno poznata. U novim prilikama u kojima SAD, kao jedina preostala sila svijeta, nastoje djelovati u smjeru provoenja meunarodnoga prava i protiv kriminala, novi predsjednik George Bush sada je morao neto uiniti. Zapravo, svrgavanje Noriege bio bi odlian oporavak za SAD kada se inilo da je nesposoban unititi Castrov reim na Kubi ili sandiniste u Nikaragvi.[footnoteRef:71] [70: GILBOA, The Panama invasion revisited: Lessons for the use of force in the post Cold War era, Political Science Quarterly, vol110, no4, 1995., 539-562] [71: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 642-643]

SAD su 1989. intervenirale u Panami tvrdei kako brane pravo Paname na samoopredjeljenje koje joj po meunarodnom pravu pripada, a Noriega joj ga je uskratio. Osim toga, panamski diktator takoer je izveden pred sud zbog trgovanja drogom.[footnoteRef:72] [72: Isto, 643]

SAD su napale Panamu u prosincu 1989. s 26 000 vojnika. Noriegu su uhvatili i doveli na Floridu da odgovara pred sudom koji ga je proglasio krivim i poslao u zatvor.[footnoteRef:73] [73: Isto, 643]

Tijekom invazije bombardirane su etvrti u Panama Cityju i ubijene stotine civila. U Panami je instaliran novi predsjednik, prijateljski naklonjen Sjedinjenim Dravama, ali nezaposlenost i siromatvo nisu nimalo ublaeni. New York Times 1992. je izvijestio kako invazija i uklanjanje Noriege nisu uspjeli zaustaviti protok nezakonitih narkotika kroz Panamu.[footnoteRef:74] [74: Isto, 644]

Ova je intervencija oito za cilj imala demonstraciju amerike moi i sposobnosti u rjeavanju meunarodnih problema, to je bilo potrebno nakon afere Iran-contra. Drugim rijeima, cilj je bio stei ponovnu podrku amerike javnosti politici vojnog intervencionizma. 4.4. Rat u Iraku (Prvi zaljevski rat)Intervencija u Panami bila je premalih razmjera da bi uspjela u prevladavanju tzv. vijetnamskog sindroma. Zaljevski je rat predstavljao dobru priliku za to. Irak je, pod diktaturom Saddama Husseina, okupirao svog malog, naftom bogatog susjeda Kuvajt u kolovozu 1990.[footnoteRef:75] [75: Isto, 610-650]

U listopadu 1990. donesena je tajna odluka o ratu protiv Iraka. Ujedinjeni Narodi reagirali su uvoenjem sankcija protiv Iraka i potvreno je da su sankcije djelovale, ali George Bush je ipak pokrenuo rat udvostruivi amerike vojne snage u Zaljevu. Prema nekim tumaenjima, Bush je napustio sankcije i odabrao rat zbog pribliavanja predsjednikih izbora 1992. pa je morao bre djelovati kako bi pridobio glasae. Pored toga, pri donoenju odluke da se ide u rat protiv Iraka kljuni je element bila i amerika tenja da ima odluujuu rije u nadziranju naftnih resursa na Srednjem istoku.[footnoteRef:76] [76: Isto, 610-650]

Meutim, ti motivi nisu izneseni pred javnost. Njoj je reeno da SAD ele osloboditi Kuvajt od irake okupacije. Zanimljivo je da su i druge zemlje bile napadnute, ali SAD za njih nisu pokazale takvu zabrinutost (Indonezija je napala Istoni Timor, Irak je napao Iran, Izrael je napao Libanon, a osim toga, SAD su napale Panamu).[footnoteRef:77] Ipak, mediji su se drali danog objanjenja. [77: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 610-650]

U svojem obraanju javnosti na poetku 1991. godine George W. Bush iznosi razloge SAD-ova ulaska u rat u Iraku. Neki e pitati: zato ne bismo ekali? Zato sada djelovati? Odgovor je jasan: svijet vie ne moe ekati[footnoteRef:78], rekao je Bush. Nekoliko puta je tom prilikom ponovio kako sankcije nisu pomogle i kako, dok svijet eka, Saddam Hussein izrauje kemijsko, ili jo gore nuklearno oruje.[footnoteRef:79] Meutim, dokazi za tvrdnju da Saddam Hussein posjeduje nuklearnu bombu bili su vrlo slabi.[footnoteRef:80] [78: George H.W. BUSH, Address to the Nation on the Invasion of Iraq, (www.millercenter.org) ] [79: Isto ] [80: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 610-650]

Ipak, Bush je bio odluan krenuti u rat iako je manje od polovine javnosti bilo naklonjeno vojnoj akciji (unato neprestanim opominjanjima o opasnosti Saddama Husseina).Sredinom sijenja 1991., nakon to je Saddam Hussein odbacio ultimatum da napusti Kuvajt, SAD je pokrenuo zrani rat protiv Iraka. Dano mu je ime Pustinjska oluja. Vlada i mediji izmislili su sliku impresivne irake vojne sile, no stvarnost je bila potpuno drukija. Ameriko je zrakoplovstvo imalo potpuni nadzor.[footnoteRef:81] [81: Isto, 610-650]

Ameriki su dunosnici nadzirali i medije. Novinarima je bilo zabranjeno da rat vide izbliza, a njihove vijesti bile su podlone cenzuri.[footnoteRef:82] [82: Isto, 610-650]

Husseina su SAD ostavile na vlasti i nakon rata. Htjele su ga oito samo oslabiti, ne i eliminirati, kako bi odrale prevagu protiv Irana. Isto tako, nakon to je rat zavrio SAD nisu poduprle irake disidente koji su htjeli sruiti reim Saddama Husseina.[footnoteRef:83] [83: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 610-650]

5. ZAKLJUAKSjedinjene Amerike Drave nakon Drugog svjetskog rata esto su se koristile vojnim intervencionizmom kako bi djelovale u korist svojih nacionalnih interesa i zatite nacionalne sigurnosti. Ovisno o razdoblju, politikoj klimi i predsjedniku, definicija nacionalnih interesa mijenjala se, a s njom i lice i nalije amerikih intervencija u inozemstvu. Propaganda davana u medije i stvarni ciljevi s kojima je ameriki dravni vrh ulazio u intervencije nakon Drugog svjetskog rata sve do danas vrlo se esto razlikuju. Pri tome postoje realni interesi koje SAD frekventno nastoje zatiti. Tako je primjerice SAD-u kao velikoj sili uvijek bilo bitno da ima, ako ne presudan, onda barem nekakav utjecaj na podruja strateki bitna i bogata vrijednim prirodnim resursima, prije svega naftom.S obzirom da je politika tradicija SAD-a vrsto utemeljena na vilsonijanizmu, svako djelovanje u inozemstvu bit e u propagandi povezano s naelima obrane kolektivne sigurnosti i amerike uloge da, kao najjaa sila svijeta, djeluje poput policajca u meunarodnim konfliktima. Propagandne paradigme se bitno mijenjaju i dobivaju drugaiji oslonac nakon pada eljezne zavjese 1989. godine, kada slubeno zavrava dotad aktualni Hladni rat izmeu dvaju suprotstavljenih blokova. Dotad su SAD svoju propagandnu djelatnost i ideologiju bazirale na sukobu izmeu dobra i zla, tj. sukobu sa Sovjetskim Savezom i komunistikim sustavom kao takvim. Svaka intervencija bila je voena pod izlikom tzv. zadravanja komunizma, to je, uz teoriju domina, glavna ideoloka odrednica politike prema Sovjetskom Savezu. Vijetnamski rat i intervencija u Nikaragvi primjeri su intervencija tijekom kojih se propaganda obilato koristila navedenim konceptima.Nakon uruavanja komunistikoga bloka i raspada SSSR-a pod palicom Mihaila Gorbaova i njegove perestrojke, SAD se nalaze u bitno drukijem meunarodnom okruenju, bez glavnoga protivnika i bez jasno definirane vlastite uloge u novonastalom, unipolarnom svijetu. Sada je borba na vojno-ideolokom planu na neki nain zamijenjena borbom na gospodarskom planu. Naime, raspadom SSSR-a otvara se niz dotad nepristupanih trita, na koja SAD ele plasirati svoje kompanije, a time i utjecaj. Osim toga, SAD sada djeluju pod izlikom zatite meunarodnoga prava i osobnih sloboda. Ovome odgovaraju sluajevi u Panami i Iraku, ilustrirani u ovome lanku.Konano, mogue je utvrditi odnos izmeu propagande i stvarnih ciljeva amerike intervencionistike politike. Strateki, gospodarski i politiki interesi, kao i tenja za plasiranjem vlastitog utjecaja na geopolitiki vana podruja daju stalni smjer amerikom intervencionistikom djelovanju. Propaganda je ta koja prati ova djelovanja na nain da konzultira javno mnijenje i generalnu situaciju u svijetu u datom trenutku. Ona se poziva na dominantnu ideologiju odreenog perioda te je promjenjiva i prilagodljiva vremenu u kojem djeluje. Teza iz uvoda, kojom se stvarni interesi postavljaju kao nepromjenjivi, a propagande paradigme kao promjenjive i nestalne, ovime je potvrena.Danas SAD i dalje djeluju kao vaan imbenik u meunarodnim odnosima, izvozei ameriki nain ivota, amerike proizvode, televizijske emisije, filmove i slino. SAD su postupno preplavile podruja biveg sovjetskog bloka i ako bismo razmotrili teoriju o Hladnom ratu koji jo uvijek traje, SAD bi u njemu pobjeivale.

6. SUMMARYMilitary interventions are often used in international activities of USA to protect their national and strategic interests. Thereby, support of the public is necessary and that is why american administrations launch specific propaganda which justifies such acts of political leadership. International sociopolitical framework has changed since the end of World War II to the present. Therefore, the United States could not always base their interventionist actions on the same propaganda. These actions had been justified by the objectives that are sometimes modified depending on the circumstances in politics. A significant shift of propaganda occurred after the fall of communism. After that, the USA lost their main opponent, and thus became the only world power. Now they had to look for a different justification for interfering in the political situation in other countries. This article deals with the differences between propaganda and real reasons for american military interventions in the various wars as well as their changes over time. They are illustrated by examples of the war in Vietnam, Nicaragua, Panama and Iraq.

7. LITERATURABILANDI, Mirko, Tajne operacije CIA-e kao komponenta vanjske politike SAD-a u posthladnoratovskom razdoblju, Polemos 8, 1-2, 2005., 221-238BUSH, George H.W., Address to the Nation on the Invasion of Iraq (www.millercenter.org, lipanj 2013.)CRAVETTO, Enrico (ur.), Sjedinjene Amerike Drave: od Trumana do Clintona, Povijest XVIII Poslijeratno doba (1945.-1985.), Zagreb, 2008., 247-256EHULI, Lidija, Clinton i novi svjetski poredak, Zagreb, 2001.GILBOA, Eytan, The Panama invasion revisited: Lessons for the use of force in the Post Cold War era, Political Science Quarterly, vol 110, no 4, 1995., 539-562KISSINGER, Henry, Diplomacija, Zagreb, 2000.KOS-STANII, Lidija, Vojne komponente amerike vanjske politike, Polemos 3, 1, 2000., 111-140SELLERS, Charles, MAY, Henry, MCMILLAN, Neil R., Povijest Sjedinjenih Amerikih Drava, Zagreb, 1996.WESTAD, Odd Arne, Globalni Hladni rat, Zagreb, 2009.ZINN, Howard, Narodna povijest SAD-a, Zagreb, 2012.

27