ANKSIOZNOST

Tjeskoba je bolno stanje bespomoćnosti, nezaštićenosti, napetosti, zabrinutosti, očekivanja da će se nešto strašno dogoditi. Tjeskoba predstavlja reakciju ega na unutarnju instinktnu opasnot koja proizlazi iz ida i vanjsku opasnost, tj. doživljaj od strane ega neke prijeteće vanjske situacije.

Anksiozna reakcija je pokušaj da se ankioznost i napetost oslobode putem tijela. Zbog toga je anksioznost praćena simptomima oterećenja voljne muskulature, povećanom aktivnošću autonomnog živčanog sustava, povećanom manifestacijom pojedinih organa ili pojedinih sustava u tijelu.

Simptomi tjeskobe:

Opći fenomeni

Tjeskobna se očituje osjećajen neugode, unutrašnje afektivne napetosti ili iščekivanjem prijeteće pogibelji. Praćena je povečanim tonusom muskulature što se očituje kroz facijalnu ekspresiju i stav tijela tjeskobne osobe te teškoćama u opuštanju. Karakterističan je stav tjeskobe osobe koja sjedi na rubu stolca spremna da skoći i reagira na najmanji šum. Uz napetost muskulature prisutan je tremor ekstremiteta, zjenice su proširene, kapci su rašireni ("u strahu su velike oči"), osoba stalno vlaži usne zbog njihove suhoće, krši ruke, trlja lice, gricka nokte, čupa kosu.

Psihološki fenomeni

Anksioznost ili tjeskoba je veoma neugodno subjektivno proživljavanje u kojemu čovjek nije svjestan ni izvora ni objekta svog straha, ona predstavlja anticipaciju nesnosnog stanja preplavljenosti vanjskim i unutrašnjim silama. Osjećaj anksioznosti, usporedo s tjelesnim smetnjama, obuzima čovjeka u cjelini. Karakteriziran je slobodno lebdećim strahom, strahom koji preplavljuje osobu, kao da ga potpuno obuzima i da strah lebdi u njemu, a pri tome ne zna odakle strah dolazi i zbog čega se javio. Strašljivo isčekivanje je vrlo kompleksno subjektivno doživljavanje tjeskobe, koje je teško precizno opisati. Osobe koje doživljavaju ovaj oblik straha opisuju ga kao osjećaj obuzetosti nekom strepnjom da će se dogoditi nešto loše, neka neugoda, nesreća, bilo njima, bilo njihovim bližnjima. Strepnja koja se zlosutno nadvija nad njih, ne mogu je se osloboditi niti je odagnati, a izrazito je mučna i neugodna i potpuno ih paralizira. Osjećajem općeg ili difuznog straha koji se takožer javlja, najbolje se može opisati kao "potpuna preokupiranost strahom" Tjeskobne osobe opisuju ovo stanje kao osjećaj potpune paraliziranosti, bespomoćnosti, obeshrabrenosti, osjećajem da ne vladaju situacijom već da se život "dešava mimo njih". Osobe postaju povišeno nesigurne, oprezne i sumnjičave, ne uspijevaju se organizirati i otpočeti živjeti smisleno, realizirajući neke od svojih životnih ciljeva. Samopoštovanje takvih osoba je vrlo nisko, stalno su spremni da o sebi govore najružnije, a to postaje novi poticaj za strahovanje čime se zatvara začarani krug. Pored ovih opisanih karakteristika javlja se razdražljivost, osjećaj da se živi na ivici, preuveličavanje svakodnevnih problema, manje ili više izražena depresivnost, svadljivost, smetnje u interpersonalnim komunikacijama, teškoće koncentracije i osjećaj kao da je glava prazna, pogotovo u onim trenucima kada se treba intelektualno angažirati. Za tjeskobu karakteristični su i različito izraženi poremećaji spavanja: smetnje usnivanja, kontinuiteta i dužine spavanja, tjeskobni snovi, prekidi tijeka spavanja ili pak rano jutarnje buđenje. Tjeskobne osobe navode osjećaj unutrašnjeg pritiska, kao da će se rasprsnuti, kao da im neka kugla ili lopta iznutra pritiska grudi i sl. S druge strane žale se na podrhtavanje dijelova tijela, ili pak cijelog tijela, zatim na sitno treperenje pojedinih grupa mišića, naročito na licu ili očnim kapcima, osjećaj bolova u mišićima, motornu uznemirenost i nemoć da se skrase na jednom mjestu, alku zamorljivost. Posebno često motorna napetost se ispoljava zategnutošću mišića vrata, potiljka, ramena i grudi koja dovodi do neugodnih

bolnih senzacija kao što su glavobolje, stezanje u grudima, teškoće u disanju. Osnovna karakteristika tjeskobnih osoba je povišena razina opreznosti, nestabilnosti, sumnjičavosti i ispitivačkog stava prema svijetu u kome žive, ljudima koji ih okružuju i na kraju prema sebi samima.

Tjelesni fenomeni

Somatizirana anksioznost je oblik anksioznog reagiranja koji se očituje nizom somatskih simptoma u raznim sustavima u organizmu, čija pojava, u pravilu, znatno ublažava doživljavanje anksioznosti ili ih potpuno otklanja.

Ovakav tip manifestacija anksioznosti nerazdvojni je pratilac anksioznog načina reagiranja, jer je poznato da su intenzivna doživljavanja anksioznosti uvijek praćena i tjelesnim fiziološko-biokemijskim promjenama u organizmu. Tjelesna ispoljavanja anksioznosti mogu biti generalizirana ili ograničena na pojedine organe i sustave: kardiovaskularni, respiratorni, gastrointestinalni, urogenitalni, na koži, na osjetilima itd.

U svojoj studiji Racamier sustavno razmatra tjelesna očitovanja anksioznosti i ističe njihove najčešće oblike:

Kardiovaskularni sustav: Najčešća ispoljavanja u kardiovaskularnom sistemu u vezi su s radom srca. To su palpitacije, tahikardija i prekordijalni bolovi. Uz to susreću se i vazokonstriktivne ili kongestivne krize koje mogu biti generalizirane ili lokalizirane na licu, prstima, udovima i sl.

Respiratorni sustav: U ovom se sustavu najčešće javlja dispneja, koja može biti različita po obliku i intenzitetu, počev od lakih blokada respiracije, preko astmatiformnih nastupa, do burnih kriza bronhijalne astme. Nastupi kašlja, štucanja, zijevanja, disforične i afonične krize ostale su somatske manifestacije anksioznosti koje se viđaju u respiratornom sustavu.

Gastrointestinalni sustav: U ovom su sustavu najčešći simptomi i znaci nauzea, povraćanje, gastrični i intestinalni spazmi praćeni bolovima, tenezmima, dijarejom zatim ptijalizam ili suhoća ustiju, paroksizmi gladi ili žeđi itd.

Urinarni sustav: Najčešće somatske manifestacije anksioznosti u urinarnom sustavu su polaksiurija, poliurija, vezikalni tenezmi, strangurije.

Neuromuskularni sustav: Krize drhtanja, koje predstavlja najznačajniju manifestaciju anksioznosti u ovom sustavu, mogu biti veoma izražene i mogu zahvaćati cijelo tijelo. Uz to, susreću se i fascikularni i fibrilarni trzaji mišića i bolne pseudoreumatične krize.

Senzorium i senzibilitet: U grupu senzitivnih i senzoričnih poremećaja koji prate anksioznost spadaju hiperestezije, parestezije, krize svraba, sijevajući bolovi, zujanje u ušima, poremećaji vida, nastupi vrtoglavice koji prema mnogim autorima predstavljaju najznačajnije simptome anksioznosti.

Navedena tjelesna očitovanja kod anksioznosti nisu specifična samo za njih već i za sve ostale emocije. Posebno treba istaknuti da sva ova ispoljavanja na tjelesnoj razini ne moraju biti praćena svjesnim doživljavanjem anksioznosti.

Porijeklo tjeskobe

Neki teoretičari vode porijeklo anksioznosti unatrag sve do procesa rađanja, čak još ranije do prenatalnog razdoblja. Anksioznost je reakcija koja je karakteristična vjerojano za sva živa bića, osobito viša živa bića. Međutim, porod je nešto što je svojstveno svim

sisavcima i ostaje otvoreno pitanje ima li porođaj za sve vrste traumatsko značenje. Ovakva postavka vodi od psihologije prema biologiji. To ima opravdanje, jer se anksioznost, kao reakcija na situaciju opasnosti koja treba da ispuni potrebnu biološku funkciju, izražava kod različitih organizama na različit način.

Osim biološkog značenja anksioznost (očuvanje jedinke), kod drugih živih bića danas se ne zna je li prvobitno podrijetlo njihove tjeskobe u porođaju, kao što je to kod čovjeka, iako se tim problemima kod životinja danas između ostalih bave neki autori od kojih je najpoznatiji Konrad Lorentz, direktor Max Planck Instituta u Kolnu i njegovi učenici koji u tjeskobi vide pokretački motor bijega ili agresivnosti kod instinktnih odgovora na percepciju vanjske opasnosti.

U aktu rađanja postoji objektivna opasnost za očuvanje života, što je inače poznata činjenica, ako to promatramo s realitetnog stajališta. Međutim, psihološki bi se moglo reći da ova konstatacija nema nikakva smisla. Opasnost koja se odnosi na akt rađanja nema nikakav psihički sadržaj, jer ni u jednom slučaju ne možemo predpostaviti da bi fetus mogao imati bilo kakvu spoznaju o mogućnosti smrtnog ishoda tijekom poroda.

Međutim ova primarna tjeskoba, koja je vezana uz akt rađanja, može se promatrati jedino kroz aspekt masivnog poremećaja u ekonomici narcističkog libida, jer se velike količine ekscitacije u novoj ekstrauterinoj situaciji svaljuju na dijete i izazivaju u njemu nova senzacije neugode. Mnogi tjelesni organi pojačavaju povećanu investiciju na svoj račun kao prethodnica kasnijoj objektnoj investiciji koja treba tek da nastane.

Freudove teorije tjeskobe

Već od početka svojih psiholoških istraživanja u tijeku studija o histeriji zajedno s Breuerom, Freud je stalno nalazio postojanje seksualne traume u anamnezi odraslih bolesnika, koje je pokušavao liječiti hipnozom. Freud je zbog toga seksualnu traumu smatrao osnovnom jezgrom kasnije neuroze. Za razimijevanje teorijskog koncepta tjeskobe kako ga je Freud razvio u tijeku svog kliničkog i teorijskog rada, vrlo je ilustrativna povijest bolesti, mlade djevojke Katarine, koja predstavlja treći klinički slučaj opisan u njegovim "Studijama o histeriji", a prvi puta je objavljen 1895. godine.

Kod Freuda postoje tri razdoblja u razvoju koncepta tjeskobe. Prvo razdoblje (radovi između 1893. i 1895. godine) u vezi s neurozom straha i njenim odnosom sa seksualnim životom, drugo razdoblje (između 1909. i 1917. godine) gdje Freud razrađuje odnos između tjeskobe i potisnutog libida, i treće razdoblje (između 1926. i 1932. godine) gdje govori o odnosu tjeskobe s psihičkim aparatom.

Osnovna Freudova misao bila je da se izvor tjeskobe ne treba tražiti u sferi psihičkog već u sferi fizičkog. Stvaranje tjeskobe ovisilo bi o mehanizmu transformacije kvantiteta u kvalitet. Naime, najprije se nalazi akumulacija fizičke seksualne napetosti, koja kada pređe određeni prag, ne može se transformirati u afekt psihičkom proradom. Freud u to vrijeme razlikuje tri različita sastavna dijela seksualnog života: fizičku sastavnicu, psihoseksualnu i psihičku sastavnicu. Fizička seksualna napetost ima ulogu buđenja psihičkog libida koji dovodi do neophodnog doživljaja zadovoljstva, a kad se to ne desi seksualna napetost se pretvara u tjeskobu, umjesto da se transformira u psihoseksualnu napetost. Radi se dakle o mehanizmu koji je simetričan i obratan od onoga kod konverzivne histerije. Prema tome moglo bi se reći da je tjeskobna neuroza somatska inverzija konverzivne histerije. Naime kod konverzije postojao bi prijelaz od psihoseksualnog u sommatsko, a kod tjeskobne neuroze od fizičkog seksualnog u somatsko. Kod histerije je pri tome sačuvana mogućnost simbolizacije i konverzije, dok kod tjeskobne neuroze ne postoji povezanost sa simbolizacijom, što bi značilo da se stvara seksualni afekt, a fizička napetost se ne može

psihički vezati. Tjeskoba se pojavljuje kao somatski supstitut nedostajuće reprezentacije, koja je predstavnik nesvjesne pulzije.

Osnovna pretpostavka ove teorije je da seksualna energija nema mogućnosti da bude psihički eleborirana (mentalizirana), pa se zbog toga rasterećuje u obliku tjeskobnosti na način manje ili više arhaičan putem tijela. Fizička seksualna napetost (tjelesni libido) ima ulogu da budi psihički libido, koji je prijeko potreban za doživljaj satisfakcije. Kada se to ne dogodi, seksualna napetost se pretvara u tjeskobu, umjesto da se transformira u psihoseksualnu napetost.

Tjeskoba bi bila posljedica poremećene ekonomije libida, jer se libidna energija ne može psihički elaborirati, tj. ne može poprimiti nikakav simbolički karakter vezivanjem uz neku instinktivnu pulziju, odnosno njezinu reprezentaciju, već je manje više direktna posljedica pražnjenja psihičke energije iz ida preko tijela. Izvor tjeskobe ne bi bio u sferi psihičkog, već u sferi fizičkog. Stvaranje tjeskobe bi ovisilo o akumulaciji fizičke seksualne tenzije, koja, kad prijeđe određeni prag, ne može se transformirati u afekt psihičkom eleboracijom. To je upravo ono što se vidi kod aktualnih neuroza, posebno tjeskobne neuroze. Razlog nemogućnosti psihičke eleboracije seksualne tenzije je u predominaciji principa ugode.

Kod psihoneuroza po ovoj ekonomskoj teoriji izvor bi tjeskobe bio u tome što već postoji psihički libido koji je rezultat postignute elaboracije fizičkog libida (fizičke seksualne tenzije) zbog uključivanja principa realnosti u funkcioniranju mentalnog aparata. Psihički libido se odvezuje od svojih reprezentacija, odnosno od simptoma zbog procesa potiskivanja, i tako oslobođen ponovno se rasterećuje u obliku tjeskobe.

Freud je, sve više napredujući u svojim studijama, došao do nove podjele tjeskobe: tjeskoba pred realnom opasnosti i neurotična tjeskoba. Svaka percepcija opasnosti izaziva stanje pripravnosti: senzorička budnost i motorička napetost mobiliziraju kapacitet odgovora na opasnost putem borbe ili bijega, već prema prilikama. Reakcije na opasnost su nužne i korisne jer pripremaju osobu za brzu reakciju. Tjeskoba, međutim, nije od nikakve koristi, jer djeluje dezorganizirajuće i remeti ponašanje pred opasnošću. Tjeskoba ima dakle suprotni učinak od traženog cilja: priprema na odgovor pred prijetnjom opasnosti. Odsutnost mogućnosti pripreme je štetna: to nam najbolje pokazuju traumatski, stresni poremećaji koji su dokaz učinka iznenađenja koje obuzima osobu i dohvaća je sasvim nespremnu. Nepripremljenost na opasnost olakšava prodiranje u Ego nesvladive količine ekscitacija. Dio ličnosti, koji zapaža i svladava stimulaciju i napetost je Ego, međutim snaga kojom on svladava podražaj je različita, pa se govori o slabom egu i jakom egu. Ukoliko Ego ne uspije kontrolirati podražaje, ukoliko je s njima preplavljen, nastaje traumatično, stresno stanje, koje može poprimiti formu pravog stresnog poremećaja. Jedan od činbenika, koji uvjetuju traumatsko stanje je intenzitet podražaja koji se sukobljavaju s egom, drugim riječima on ovisi o jačini stresora. Drugi činbenik je snaga samog Ega. Ostali činitelji su: iznenadnost stresa i količina raspoložive energije koja je slobodna od konflikta. Može se, dakle, kazati da svaka psihički stres koji je nedovoljno svladan i odstranjen može izazvati stresni poremećaj. Ako je promatrana kao izolirani entitet, njezini simptomi bi bili:

1. blokada ili smanjivanje nekih funkcija Ega, koje su uvjetovane time što se Ego suočava s novim situacijama koje treba riješiti, pa povlači energiju od drugih funkcija, koje time bivaju stavljene u sekundarni plan. Ponekad se osoba onesvijesti, ili joj je pak motorika oslabljena i osoba se osjeća iscrpljena, a seksualne funkcije mogu biti smanjene

2. emotivni napadi nastaju kao rezultat napora da se odtereti ekscesivna napetost. Osobe u stresu su često uznemirene i iritirane, pa je dovoljna neka naknadna situacija koja djeluje ekscitirajuće da bi time izazvala povećanje napetosti što je uzrokom da se pojavi emotivni napadi

3. smetnje sna i simptomi repeticije, nesanice javljaju se zbog nemogućnosti opuštanja, koja se ne može prihvatiti zbog rizika da se bude preplavljen ekscitacijama. S druge strane u osoba u stresu tipična je repeticija doživljenog stresa u snovima. To je pokušaj oslobađanja napetosti i način da se aktivno svlada događaj koji se nametnuo egu stavljajući ga u pasivnu poziciju. Kod stresnog poremećaja radi se o vrlo primitivnom tipu reakcije, koji preuzima funkciju onda kad savršeniji načini svladavanja napetosti od strane Ega nisu upotrebljivi ili zakažu. Stoga se ona može očitovati kao način reakcije gotovo kod svih neurotskih i ne-neurotskih osoba.

Da rezimiramo, ove teorije polaze od pojma opasnosti i "opasne situacije", a temelje se na dva osnovna postulata: 1) tjeskoba se javlja kao signalna reakcija sa svrhom da pripremi osobu na opasnu situaciju, 2) Ego ličnosti je središte anksioznosti, a ponekad može biti čak i njezin uzrok bilo da ponavlja tjeskobu za svoj vlastiti račun, bilo kao signal za prijeteću instinktnu opasnost. Funkcionalna tjeskoba determinirana je s dva aspekta:

povijesnim aspektom, budući da tjeskoba kao signal predstavlja repeticiju infantilnih tjeskobnih iskustava, koje ona reproducira stvarajući u isto vrijeme i određenu zaštitu od povratka potisnutog

simboličkim aspektom, budući da je funkcija tjeskobe u isto vrijeme i simbolička, jer reprezentira već sama po sebi, na simbolički način, jednu opasnu situaciju.

Pojam traumatizma na kraju će, u teoriji anksioznosti, u obnovljenom obliku kako je izložen u članku “Inhibicija, simptom i anksioznost” dobiti još veću vrijednost. Tako ego odašiljući signal anksioznosti, nastoji izbjeći da bude svladan nastupanjem automatske anksioznosti, osnovnog obilježja traumatske situacije u kojoj je ego posve onemogućen. Iz takvog shvaćanja proizlazi uspostavljanje svojevrsne simetrije između vanjske i unutarnje opasnosti; ego je napadnut iznutra, odnosno nagonski podražaji ga ugrožavaju tako kao da je napadnut izvana. Slikoviti obrazac mjehurića iz članka “S onu stranu načela ugode” više nije na snazi. Freud jezgru opasnosti nalazi u porastu napetosti preko granica podnošljivosti napetosti što je posljedicom dotoka unutarnjih podražaja koji traže da budu likvidirani.

Stres

Latinska riječ districtia, kroz srednjevjekovnu francusku destrece i srednjevjekovnu englesku distresses, postala je engleska riječ distress odnosno skračivanjem stress. Tijekom petnaestog stoljeća stres je označavao pritisak, a tek u dvadesetom stoljeću se počinje koristiti u medicini i označava duševno ili tjelesno preopterećenje i iscrpljenost organizma. Kanadski liječnik H. Selye definira stresor kao vanjski podražaj ili stimulus, a stres kao stanje tjelesnog disekvilibrija uzrokovan stresorom.

Stresori mogu biti vanjski fizički stimulusi kao različite infekcije, ali isto tako mogu biti i vanjski psihosocijalni činitelji kao ljubav i smrt. Da bi protumačila nečiji odgovor na stresore, dinamska psihoterapija se usredotočuje na: 1.) konflikt (ego psihologija koja izvire iz klasične Freudove psihoanalitičke teorije), 2.) iskustvo selfa (self psihologija s naglaskom na interpersonalno po Sullivanu, kasnije proširena od Heinza Kohuta) i 3.) važne interpersonalne odnose (teorija objektnih odnosa koja izvire iz radova Melanie Klein, Fairbairna, Winnicotta i Balinta).

Psihoanaliza je preuzela te izraze, prenoseći na psihičku razinu tri njihova značenja: značenje snažnog šoka, proboja i posljedica po cjelinu organizma. Stres označava događaj u životu čovjeka koji je definiran svojim intenzitetom i činjenicom da osobu onesposobljava za primjereni odgovor, ali ujedno izaziva i trajne poremećaje s patogenim učincima na psihičku organizaciju. Na ekonomskoj razini, traumatizmu je svojstven dotok podražaja prevelik za stupanj podnošljivosti i sposobnost osobe da tim podražajem ovlada i psihički ga obradi.

Fiksacije osobe određuje koji će se tipovi konflikata, možda, kasnije pojaviti (potaknuti stresorima) i određuje koji će se mehanizmi obrana kasnije primijeniti kao odgovor na stresore. Fiksacija se odnosi na sklonost očuvanju obrazaca ponašanja, emocija i misli kojima su se osobe služile u dotadašnjem životu. Rane životne traume, a naročito gubici (stvarni, prijeteći ili osviješteni), mogu dramatično promijeniti razvoj ega. Rani gubitak predstavlja naročitu opasnost jer oštećuje još nezreli i krhki ego, kompromitira njegov razvoj i čini osobu podložnom maladaptivnim stresnim odgovorima u kasnijem životu.

Regresija se odnosi na sklonost vraćanju korisnim, starim obrascima koji nas potpuno preplave kad se pojave stresori. Gabbard tvrdi da odrasle osobe pod stresom mogu regredirati na primitivnije faze razvoja i koristiti nezrele obrane i mehanizme koji su karakteristični za tu razvojnu fazu. Pošto smo svi djelomično nezreli zbog konflikata i razvojnih kašnjenja, svi smo podložni povremenoj regresiji. Mnoge osobe nikada se ne slome jer nisu bile izložene takvim okolinskim stresorima koji bi mogli ugrožavati ili uznemiriti njihovu psihičku ravnotežu. Naročito jaki stresori, kao smrt voljene osobe, razvod, rođenje djeteta, ponuda spolnog čina, bolest, reaktiviraju impulse koje osoba pokušava kontrolirati čitavog života. Pojedinac koji je izbjegavao proraditi vlastita emocionalna iskustva odjednom je suočen s golemom subjektivnom boli. Osoba reagira nesvjesno na te događaje, na isti način kako se to odigravalo u djetinjstvu, kad ju je na primjer roditelj “odbacio ili prihvatio”, ili kad je imala tabuizirane seksualne želje prema majci, ocu, bratu ili sestri. Takvi strahovi prisiljavaju osobu da ulaže potrebnu količinu energije u držanje takvih poriva nesvjesnima. "Ovo može značiti samo pogoršanje prijašnjih načina obrane do točke kad postaju patološki...". Takve infantilne reakcije uzrokuju strah da će impulsi konačno izbjeći kontroli: javlja se užas od kažnjavanja na primjer kastracijom i separacijom. Potiskivanjem osoba drži te misli daleko od svjesnog, ali može se dogoditi plima anksioznosti koja će rezultirati disfunkcionalnim ponašanjem i očitovanjem simptome stresnog poremećaja. Kad stresori aktiviraju egu strane impulse, superego reagira samokažnjavajućim mjerama koje ego doživljava kao krivnju. "Stoga se osjećaj krivnje sastoji od straha superega, unutarnjeg predstavnika naših roditelja od kojih izvorno zabrane neprihvatljivih impulsa i potječu". Kad odgovor na stresore uzrokuje simptome, dinamski orijentirani psihijatari vjeruju da se osoba brani od neprihvatljivih dječjih impulsa i anksioznosti, ili da se osoba ograničava na konstelaciju adaptivnih odgovora koji nisu u skladu s postojećom situacijom.

Sve osobe prolaze nesvjesne konflikte. Međutim, razlikuju nam se pojedini nagonski impulsi, zabrane, anksioznost i obrane od konflikta. Kad su simptomi istovremeno i obrana od nagonskih impulsa i indirektna ekspresija tih impulsa, oni mogu postati vrlo tvrdokorni. Simptomi pružaju nesvjesno olakšanje od nagonskih impulsa i energije superega (primarna dobit), a donose i dodatne koristi, kao što je priskrbljivanje posebne pažnje voljenih osoba ili liječnika (sekundarni dobit). Kad simptomi pružaju oboje, još ih je teže ukloniti. Iz toga slijedi da simptome stresnog poremećaja valja razumijevati kao pokušaje osobe za samoizlječenjem nakon izloženosti stresorima koji privremeno zaokupljaju njenu prirodnu obranu. Takvo izlječenje je međutim neuspješno, jer, obrane, na taj način, same postaju uzrokom daljeg oštećenja.